Amila Kahrović-Posavljak - Smrtova djeca by Aleksandra Rasic

Književna radionica Rašić

Urednik Srđan V. Tešin

Amila KahroviÄ&#x2021;-Posavljak

SMRTOVA DJECA roman

Beograd 2019.

Nejri i Nerminu

Oni kojima se smrt čini slađom od šećera – zar se njihove oči mogu zaslijepiti napastima zemaljskoga predjela? Dželaludin Rumi Nije nimalo slučajno što je Novalis, pjesnik smrti, volio plavetnilo i išao samo za njim. Slatkoća smrti je plave boje. Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava

PROLOG: ULAZAK Ljetno popodne. Otkud nam taksi? Smrad cigareta i pohabanih sjedišta. Maslinasto zeleni Mercedes. Otac ćaska s taksistom o tome kako će sigurno sve ovo biti kratkog trajanja. Taksista misli da neće. Mama se smiješi sjedeći pored mene. Mislima je već u novom domu. U Mjesnu zajednicu ćemo, kaže otac. Taksista skreće. Tada se ukazalo. Osam asimetrično postavljenih zgrada, a između njih vijuga cesta. Možda nije jasno da li cesta vijuga kroz park oko kojeg su zgrade u dva nepravilna, ali koncentrična četverougla ili se radi o dva odijeljena parka. Kako bilo, cesta vijuga da bi izašla iz tog čarobnog mjesta koje smo poslije svi prozvali naseljem. Iako je stvarno naselje bilo mnogo veće, obuhvatalo nekadašnje dvije trolejbuske stanice, veliku pijacu te školu i dom zdravlja, kada bi neko rekao naselje, svi su znali da se zapravo misli na njegov zabačeni dio, iza kojeg je počivalo tek omanje brdo, u čijem su podnožju u vrijeme socijalizma izgrađene sive betonske garaže. Na vrhu je bilo nekoliko kuća koje su naslućivale da se i tamo krije neko naselje. Samo brdo je bilo pošumljeno klizište. Poslije će šuma nestati jer je bilo važnije ugrijati djecu nego sačuvati od klizanja kuće koje su ionako izgorjele. Kada bi se, dakle, reklo naselje, svi su mislili tačno na zabačeni dio sa svih strana okružen peterokatnicama i brdo za koje se doimalo da natkriljuje cjelinu. Sve to, naravno, uz pripadajući komad neba. Postojao je mit da se nigdje iz grada zvijezde ne vide kao iz naselja, jer je zatvoreno zgradama, pa do njega ne dopire velika svjetlost s glavne, trolejbuske ceste. Ovo je Mjesna zajednica, rekao je neko od muškaraca iz prednjeg dijela auta. Izašli smo na ulicu. Zavrni dokoljenku. Neću. Fasovat ćeš. Nervozni stisak majčine ljutite ruke. Njena bijela ljetna suknja s ljubičastim ciklamama. U Mjesnoj zajednici, nekadašnjoj samoposluzi, muškarac i žena. Debeli. Mrzovoljni. Nakon kratkog pozdrava i rukovanja, identifikacija. Otac je na sto ponosno stavio vojnu knjižicu, bijeli presavijeni karton s plavim grbom i šest 9

zlatnih ljiljana, ali uzalud. Debeli predsjednik nije bio oduševljen. Ravnodušno je uzeo svežanj ključeva iz ladice i krenuli smo. Pješice. Ovuda nikada ne idite, otvoreno je prema Vracama. Rukom je pokazivao na veći dio cestom presječenog parka, koji su djeca kasnije prozvala veliki park. Palmira Toljatija 73, rekao je otac. Promijenit ćemo ime, rekao je, kao da ga na nešto napominje, strogo i otresito, predsjednik. Otac je ušutio, majka ga je pogledala poprijeko. Treći sprat. Ali ne treći kao u drugim naseljima, rekao je. Suteren, pa prizemlje, pa onda brojite spratove. Drveni okvir vrata od haustora i neprozirno staklo. Kao prošiveno žicom. Po dva stana na svakom spratu i veliki neprozirni prozori. Jedan šporet na drva – između drugog i trećeg sprata. Zajednički, rekao je predsjednik pokazujući rukom na njega, jer nestaje struje svako malo. Vonj zapišanog betona iz podruma. Uspuhana, za nama je išla njegova žena s fasciklom Faber Casteli pod rukom. Poslije sam je viđala kako čupka komadiće najlona s fascikle i baca ih okolo. Neka su djeca pričala da ih je ponekad jela. Istinu nikad nisam saznala. Vrata su na svakom spratu drugačije boje. Ovdje živi Rabija, i ona je izbjeglica. Ovdje su Stole i Tonka. Ona je vještica. Ovdje živi Enisa s kćerkom i sestričnom. Kurva. Ovdje Kova i Svetozar. Starci. Ovdje Samiha. Ciganka, ali je dobra kao zlato. Ima dva unuka od dvije kćerke. Muž joj je srpski Ciganin. Harmonikaš. Ovdje preko puta vas jedan čovjek što je bio staklar prije rata, imao je radnju u Lotusu. Šta je Lotus? Ona mala trgovina kad se krene prema pijaci. Tamo se kupuje sve. Kako kad nema ničega? Ima, samo treba znati naći. Vrata koja će ubrzo postati naša bila su narandžaste boje. Imao je životinje, rekao je predsjednik misleći na profesora Šlezingera, čije su žena i kćerka otišle u Zagreb, a koji je poginuo samo sedmicu ranije. Dao je ključeve ocu. Pažljivo, kao da otvaraju kakav zamak, otvorili su vrata tog stana na trećem spratu. Otac je odmah skinuo mesinganu pločicu s prezimenom. Iza nje je na vratima ostalo bljedilo kakvo ostaje na pokrivenim dijelovima tijela poslije više sati provedenih na plaži. Užasno smrdi, rekla je majka vireći unutra prije negoli je zakoračila, kao zec iz crtanog filma. Može se očistiti, 10

rekao je otac odbrambeno kao da će mu neko zbog majčine primjedbe oduzeti novostečeni stan. Zbilja je smrdjelo. Otkad je Šlezinger poginuo, nikoga nije bilo u stanu. Njegova je žena otišla s kćerkicom (Jedva malo starija od tebe, rekao je predsjednik mrzovoljno mi milujući kosu i prenoseći životnu priču čovjeka od čijeg se prisustva ježio jer ga je smatrao čudakom). Imao je samo jednog prijatelja, za koga se pričalo da je dalji rod Ive Lole Ribara. Poslije nam je taj čovjek često dolazio, starac od skoro devedeset godina, da vidi da li otac pažljivo čuva violinu gospodina Šlezingera. Stari puh, pas mu mater, govorio je moj otac. Mrzio ga je nakon što mu je Ribar, kako smo ga zvali, rekao rečenicu od koje je ocu u licu provreo stid. A potom bijes. Taj džemper na Vama nije Šlezingerov. Moj je, ostao mi je ovdje kad smo sjedili jedne večeri. Šlezinger je, nakon odlaska žene i kćerkice, ostao sam u stanu s tri kornjače, koje su uzrokovale najveći dio smrada lijeno ležeći u četvrtastom akvariju punom prljave vode, i tri mačke, koje su uneredile veći dio tepiha u trpezariji, da bi se, čuvši ključ u bravi, valjda prestravljene od sedmodnevnog odsustva svog prijatelja, posakrivale na razna mjesta. Poslije smo ih našli. Otac ih je dao švercerima. Sijamsku mačku nije htio prodati već ju je odnio na Veterinarski fakultet. Dugo se hvalio kako je obavio svoju patriotsku dužnost da skupu životinju da državi, a mogao ju je prodati za… Slijedio bi dugačak spisak. Predsjednik Mjesne zajednice i žena ušli su za nama i počeli razgledati kao da su se obreli u nekom muzeju. Ona je nekada bila kuharica, a sada je sebe proglasila zapisničarkom Mjesne zajednice. Na debelom je vratu imala nekoliko zlatnih lančića i isto toliko prstenova na debelim i kratkim prstima s užasno ružnim dugačkim i izlomljenim, skoro providnim noktima (Kako li samo kuha!, govorio je poslije otac). Piši, rekao je. Žena je digla ispucalu fasciklu, na koju je naslonila jedan papir, i olovku u ruci kao na gotovs. Moramo napraviti zapisnik. Napravite, nije problem. Prijekoran pogled načelnika Mjesne zajednice koji kaže: Naravno da nije problem, ovdje ja određujem šta nije problem, a ne ti, je li jasno. I mi smo u vojsci uvijek pravili zapisnike, rekao je otac da ga podsjeti 11

na svoj položaj. Pat. Poslije smo dobili papir da vidimo, jedan primjerak nama, jedan Mjesnoj zajednici. HODNIK: zelena sintetička staza, bordo polica od pruća, sivi telefon Iskra. Nov. DJEČIJA SOBA: krevet, jedno krilo regala, crni radni sto sa stolicom na rasklapanje i tri ladice, police s igračkama (Nećemo igračke popisivati, i ponovo lažni osmijeh i debela ruka na mom tjemenu), narandžasta posteljina, dvije deke, zeleni itison, skupi komplet originalnih Barbika (Imala si sreće. Zar nije rekao da neće popisivati igračke?, pitala sam se), četiri ukrasna jastučića (jedan s mačijim očima od bisera). DNEVNI BORAVAK: na podu čupava jambolija, ugaona garnitura (bordo pliš: dvosjed, trosjed na izvlačenje i fotelja), sto sobni, trokrilni regal s dvije police knjiga, bijelom kutijom s nakitom (preuzeto pri popisu M.P.), stolić s televizorom, dva goblena na zidovima, ukrasi od slonovače. RADNA SOBA: veliki sto od ebanovine, četiri police s knjigama, vitrina na zaključavanje, akvarij, krevet obični, smeđi itison. TRPEZARIJA: sto za ručavanje i četiri tapacirane stolice, drugo krilo ormara iz dječije sobe, crna sofa. KUHINJA: frižider, šporet, kredenac, ugradbeni plakar, mašina za suđe neispravna (Kako znate da je neispravna? Marija je tražila majstora prije...). PREDSOBLJE I KUPATILO: veš-mašina i kupaonička garnitura. Komšija, izvolite i ostale ključeve, jedan mora ostati u Mjesnoj zajednici, i neka vam je sa srećom. Hvala, komšija. Doviđenja. Doviđenja. Debela žena se okrenula na vratima. Vrat joj se preobrazio u gomilu jastučića za igle. Ima li curica vaške? Aha. Majku je oblilo crvenilo. Ima frizerka Zora u ovoj ovdje zgradi (glupa gesta rukom), nek se ošiša, tako je naređenje da se ne širi. Dobro. Suze koje su pecnule oči i zamutile pogled. Imat ću kratku kosu kao dječak, neću da se šišam. Moraš. Zašto? Rekla ti je žena da je to ovdje pravilo. Pa što si joj rekla da imam vaške, mogla si me iščešljavati, a i tetka ti je dala Milinor. 12

Izlanula sam se, šta ću, ideš na šišanje još danas. Suze koje zagrijavaju dvije linije obraza. Majka je stidljivo sjela na sofu i osvrnula se oko sebe. Osjećalo se sve ono što nije stalo u zapisnik. Vonj mačijeg izmeta, tišina koja je dolazila iz vana kroz prozor što ga je otac otvorio. Bilo je popodne, činilo se da sve spava, kao da je naselje mrtvo. I sablasno, i smirujuće u isti mah. Najlonske zavjese, narandžaste (Marija je baš voljela tu iritantnu boju), u dnevnom boravku pomjerale su se s ljetnim vjetrićem koji je izazivao čudnu razdraženost. Otac je otvorio prozor. Izvana je dopirao dah nekog novog svijeta. Sve je to dražilo moje uzdrmane dječije živce (već sam gulila kožu s jagodica i zanoktica). Ne radi to. Dobro, neću. Peckanje i krv. Stan je na momente djelovao prozračan, na momente zastrašujuće prljav i zagušljiv. No, naposljetku smo opet imali dom. Barem su tako oboje rekli. Kada je otvorila regal u dnevnom boravku, sobu je zapahnuo miris sredstva protiv moljaca, koje je negdje neka firma beskrajno nesretno uparila s mirisom lavande. Ormar je bio pun obješenih ženskih stvari: kompleta, haljina i košulja. Ispod njih u dnu je stajala šivaća mašina Bagat, svileni konci od kojih su se nekada pravile končane bluze, igle za pletenje, nekoliko desetina naročito prašnjavih izdanja časopisa Burda. U jednoj šuškavoj ukrasnoj kesici bile su lakovane sandale s kopčama od imitacije zlata. Majka ih je odmah probala na bosu nogu. Nosim isti broj kao ona. Super će mi doći. Otac je prišao majci sleđa. Dok su se oni zanimali sitnim stvarčicama iz jedne kutije u ormaru: ukrasima, kopčama, koncima, pribadačama, broševima i kragnama na našivanje koji su svjedočili jednom svijetu koji je bio i prošao, ja sam otišla u dječiju sobu. Koji trenutak ranije majka je rekla: Ovo je sada tvoja soba. U njoj je nekada stanovala djevojčica jedva godinu starija od mene. Na malom crnom stolu, s kojeg se ponegdje počela ljuštiti farba, stajalo je nekoliko savršeno našiljenih olovaka. Šarenih. Pored njih držač, koji je s utaknutim bojicama (zamišljala sam radnike koji su pravili taj držač, mirisne i nasmijane, baš kako su me učili nekada) izgledao kao jež. Otvarala sam jednu za drugom tri malene ladice. 13

U prve dvije bile su poslagane Matematika, Srpskohrvatski jezik, kolaž papir, Poznavanje prirode i društva za drugi razred osnovne škole s nasmijanim dječakom i djevojčicom na naslovnici. Držali su se za ruke. U trećoj ladici su stajali geometrijski pribor, dva šestara, vodene bojice i mnogo šarenih spajalica. Naslonjena na sto, na itisonu, stajala je kesa s plastičnom ručkom. Na njoj su bili naslikani dječak i djevojčica nalik onima s Poznavanja prirode i društva, samo što su, držeći se za ruke, klizili niz dugu. Ispod je pisalo Blok 2. Jedna od svesaka na stolu je stajala uokvirena plastičnim okvirom s Mickeyem Mouseom, odvojena od ostalih. Lijepim rukopisom, očito uredne djevojčice, bilo je napisano Domaći rad, 12. 3. 1992. Više ništa tu nije stanovalo. Imala sam osjećaj da ću kao Alisa s TV-emisije, što se vječito domunđavala s neprirodno mekanim jajetom koje je sjedilo na zidu i mlataralo nogama, upasti u tu teku i možda izroniti negdje daleko, što i nije bila loša ideja. Tada sam prvi put osjetila kako je rečenica moje majke: Ovo je tvoja soba, potpuno blesava. Poslije je govorila kako mi samo pokušava nadoknaditi oduzeto, kao da se radilo o čistoj računici. U raskoši tuđih igračaka i stvarčica isprva sam se osjećala neugodno. Na kraju je taj osjećaj popustio. Naposljetku, nije li san svakog djeteta da barem na tren ima u neograničenom posjedu sobu i stvari drugoga djeteta i da od njih radi šta mu je volja? A tu je bilo zaista svega. Četiri originalne američke Barbike: dvije u suknjicama, jedna u vjenčanici, jedna u haljini koja je činila da izgleda kao sirena. Svima su se savijale ruke i noge. Kako bi mi drugarice zavidjele da ovo vide. Ali ja više nisam imala drugarica, pa bih morala steći nove. Time ću se, uostalom, poslije pozabaviti. Svakako prije šišanja jer ko bi se htio početi družiti sa mnom ako budem imala kratku kosu. Ako se ošišam nakon što steknem drugarice, bit će ih stid da me odbace samo zato što sam se ošišala. Igračke su stajale na policama pričvršćenim na zid (zašto li su ih izostavili s popisa, možda zato što su čeličnom konstrukcijom bile pričvršćene za zidove, pa se činilo kao da su prirodni nastavak tih 14

zidova, kao da izrastaju iz stana samoga, a nisu dio namještaja koji se unosi i iznosi). Na tim su policama počivale i ostale igračke: dva Kena, dva ormarića za Barbiku roze boje, jedan s imitacijom ogledala od folije i ugrađenim stolicama, drugi s bifeom, dva robota, dva plišana medvjedića iz crtanog filma Blufonci, koji se više nigdje nije emitirao, sedam češljića za Barbiku, dva kompleta lego-kockica, jedan razvaljen robot. Iza vrata su stajale disko-rolšue fluorescentne boje i najbesmislenija igračka ikada napravljena, koja je bila veliki hit, ali je brzo pala u zaborav – kengurko. Sjetila sam se pjesmice s reklame: Kengurko, kengurko, drug je moj, drug je moj, skače, igra, pleše, cupka, sve to može kengurko. Emitirala se redovito prije crtane serije Evoksi. Opružila sam se na narandžastu deku kojom je bila prekrivena posteljina na krevetu. Udisala sam duboko miris dječijeg šampona (Kosili), koji se tu još mogao osjetiti u tragovima. Zaranjala sam lice u nju jer sam željela još malo tog mirisa koji je odumirao od vonja u stanu. Zamišljala sam je. Šta li sada radi? Mora li i ona ošišati svoju kosu? I, kakvo joj je to ime, Ena (na jednoj od knjiga u ladici je bila šarena vinjeta na kojoj je pisalo Ena Šlezinger II1)? Razmišlja li ona o svojim stvarima? Ili uživa u igračkama neke druge djevojčice koje su postale njene? Na kraju, pomislila sam, ko li se sada igra igračkama koje su bile moje. Morala sam to zaboraviti. Uostalom, zar nije najnormalnije da moje igračke postanu nečije, a da nečije postanu moje? U tome nije bilo baš ništa loše. Ako mi je mama kupila na sajmu neku igračku, pa i Eni je mama isto tako kupila nešto i vodila je radosnu kući. A sada su te stvari moje. I zašto bih plakala za svojim igračkama (suze su opet nadražile rubove očiju) ako sada imam njene? Trljala sam ruke o posteljinu i imala osjećaj da se mazim s tom djevojčicom kako sam se nekada prije svega mazila s muškobanjastom Monikom na drugom kraju grada kada smo se igrale mame i tate. Monika je uvijek bila tata i pokušavala me je poljubiti u usta. Oh, Monika, gdje li si sada? Kada mi je taj izljev nježnosti prema nepoznatoj i nevidljivoj djevojčici čiji me je miris svu obavio postao dosadan, odlučila sam 15

da je dosta. Ustala sam i stresla svu nježnost, koja mi se nije više vraćala. Krenula sam prema njenom ormaru. Bilo je to uostalom krilo regala postavljeno pored prozora sobe (koja se zvala „pola sobe“, pa se govorilo da je stan dvoiposoban). Unutra sam pronašla jednu lijepu plišanu haljinu (pliš je tada bio u modi, sve se pravilo od pliša. Čitavi svjetovi svakodnevnih stvari bili su sazdani od toga čudnovatog i nježnog materijala koji nemilosrdno skuplja prašinu), dva kompletića, suknjicu i prslučić. Jedan je bio roze boje, koju sam mrzila, drugi od nekog debljeg materijala, crni s vezenim zvjezdicama, dvije košuljice sa šlinganim kragnicama, jedna vezena tunika, troje helanke (crne, zelene i narandžaste) i pantalone, te dva ljetna kompletića (šlingana košuljica bez rukava i šorc na kojem su bila oslikana neka daleka mora koja nikada neću upoznati). Bila su tu i dva kompletića koji su se zvali lambada, jedan zeleni i jedan ljubičasti, te jedna šarena lambada suknjica s pojasom od crne gume. Zimske stvari su stajale u gornjem dijelu, i za njih sam morala čekati majku. Začulo se prepiranje u drugoj sobi, pa sam legla na krevet koji je postao moj. Budući da sam maločas u njemu prizivala nekoga ili nešto, opet sam se uvila u te mirise. Negdje u daljini začula se pucnjava (dan je inače bio začuđujuće miran). Zadrijemala sam… Kuća na obroncima grada. Tatjana. Plava i razmažena. Odvratna djevojčica kockastog lica kojoj sam silno željela biti bliska. Imala sam sreću, roditelji su nam se družili. Njen četvrti rođendan. Smoki u kristalnim zdjelicama, plastične čaše, kupovni kolačići. Torta na kojoj je tankim mlazom šlaga istisnutog iz poslastičarske tube napisano Sretan 4. rođendan. Dječiji stid. Tatjanine ruke oko vrata druge djevojčice. Ljubomora. Mržnja. Tupost i zijevanje. Žamor odraslih iz trpezarije. Dim cigarete koji u pramenovima prelazi u dječiju sobu (godinama poslije jedan me je film strave vraćao u ovaj trenutak s laganim bijelim šalom koji leti kroz kadar). Majčina leđa, čiji se jedan kraj vidi kroz odškrinuta vrata, i niz njih stropoštana haljina od tila. Plava. Niko ne pleše sa mnom. Na radiju Tajči. Lijepo potkrovlje. Kad bih barem 16

ja imala sobu s novom svijetlom lamperijom koja miriše po boru i ugradbene police s igračkama. Idemo kući. Hajmo. Noga u cipelici. Noć, vedra. Mahalske lampe. Crni metalni krug iz kojeg viri dugačka sijalica i širi svijetloplavu svjetlost. Podsjeća na dječije cucle. Kao da je neko prostro niz djetinjstava na neki nebeski štrik. Da ti operem zubiće. Nožice na hladnom betonu u starom kupatilu. Četkica koja zvoni. Niko je osim Tatjane i mene nije imao. Idi u krevet. Mrak. Sjene na plafonu od uličnog svjetla. Strah. Čudovišta. San… Diži se, idemo frizeru, što si sad zaspala, nećeš moći večeras. Prvi put sam tada pomnije osmotrila naselje. U onome što smo poslije nazvali malim parkom, na utabanoj i prljavoj travi igrala su se djeca. Njihovi glasovi su natjerali tišinu da iščezne. Plastične cijevke i papirni fišeci. Vojska. Na ručicama flomasterima iscrtane replike amblema. Kada sam prolazila, sve se zaustavilo. Gledali su me pomno. Netremice, ispod oka gledala sam i brojala ih. Dva dječaka, onda pored njih još četverica, neke djevojčice (kratka kosa), pa u samom kraju još dva dječaka tamnije puti s čupercima. Njih sam lako vidjela, ležali su potrbuške na travi i ostali u položaju u kojem su bili prije nego što sam se pojavila nišaneći nešto. Iza trafostanice, u samom uglu parka nad kojim se nadvijala ogromna lipa, u dugačkoj sivoj zgradi čiji su dijelovi ispod prozora obojeni u žuto (pa smo je zvali žuta zgrada), u suterenu je bio frizerski salon. Ono što je ostalo od njega. Frizerka. Riđa. Nježna. Moramo je ošišati, danas smo došli. Odakle? S Grbavice. Dobro ste se izvukli. Ma eto, bilo je svašta. Išaret očima da se ne govori preda mnom. Oči pune suza. Zorina ruka na licu. Ovu ljepoticu nećemo skroz izbrijati. Ali mora biti kratko, rekli su iz Mjesne zajednice. Pa bit će. Ne plači, sjećaš se pjesme s Evrovizije Rock me baby? Isto ćeš tako izgledati. Užasan osjećaj izvlačenja mašnica iz moje kose. Nema vode da joj peremo kosu. Nema veze. Nagni se, zlato, naprijed. Kosa kroz koju se nazire moj lik u ogledalu. Slomljen. Ispred slomljenog lika dvije crvene mašnice koje više nikada neće biti na mojoj kosi. Kao amputacija. Mama, meni je ta frizura prekratka. Ali je s Evrovizije. Prekini više cmizdriti, samo vi šišajte. Izvinite što je 17

ovakva. Ma, ko djeca. Zorine ruke u mojoj kosi. Grebanje češlja po tjemenu. Škripa unutra. Crckanje makaza, ravnomjerno. Svrbež. Povratak, opet kroz djecu. Ovo vam je nova drugarica. Gurnula me je pred sebe kao da me nudi na pijaci roblja. Sići će vam kad je okupam. Što ste slatki. Povlačenje ruke. Vidiš da ima djece. Bit će ti lijepo. Tuđa kada. Ružna i stara. Uđi unutra. Neću. Ulazi da ti sperem te dlake, hoćeš li, ako je šta ostalo, da mi raspeš po tepihu, pa da meni pređe, da se i ja moram šišati. Pa bit ćeš i ti ko Rock me baby. Hajde, sine, u kadu. Neću. Majčin dlan na zadnjici, prije toga zamah. Nadiranje krvi pod kožom i trnci. Crvenilo koje ne vidim, ali ćutim. Šampon u očima razblažen suzama. Kanta vode iz koje me je mama polijevala po glavi. Nemoj se okliznuti. Neću. Oblačenje. Daj da ti isfrotiram tu kosu. Eto vidiš, jesi sad fina, a ne onako, Bože sačuvaj. Ko cigani. Nisam ja ciganka. Pa sad nisi. Gdje je tata? Otišao u štab da se javi, a ti sad idi među djecu. Što si tako mrzovoljna, drago dijete? Hajde sad, idi dok ne puca. Kad kažem u kuću, odmah, je li jasno? Ne idi gdje je otvoreno. Ako čuješ da negdje puca, makar u daljini, odmah u kuću. Je li jasno? Opet povjetarac u dnevnom boravku. Jambolija koja se upliće u nožne prste. Fuj. Kao da stojim na ovci. Mogu li bez dokoljenki? Možeš. Niko ih ne nosi. Ne moraš ih obući, ali sam ti rekla da se prestaneš porediti s drugom djecom. Idi sad. Mali park, tako smo ga poslije prozvali. Njihova lica. Drhtala sam pred njima kao ni pred kim u životu. Slutnja možda? Sva lica su djelovala izgužvano. Sunce je, negdje u daljini, sijalo nad njihovim glavama. No, ipak su škiljili. Dječak sitnih i ljubičastih očiju kakve nikada nisam vidjela ranije. Iza pokrova gustih trepavica nazirala se čudnovata dubina. Prvi mi je prišao. Noge su mi klecale. Mi se igramo. Ja sam Nedim. Ovo su naši. Niko neće da bude četnik. Curice, vi ste bolničarke. Ovo su mi braća Kemo i Tarik. Ovo su Edin i Anel. A ona dvojica tamo su Mirza i Ajdin. I oni su braća, kaže djevojčica crmpurasta i kratke kovrčave kose (uh, kakvo olakšanje). Amra. Ines. Redala su se imena, oči i ručice. Dva puna sata sam provela u spletu tih ručica, nožica, imena, očiju i 18

smrdljivih kosica. Igrali smo se, valjali po ono malo trave u parku kao da se znamo oduvijek. Kao da nas je iznjedrila ista maternica. Tada je sve i počelo. Toga dana shvatila sam njihove oči. Nedimove su oči bile skoro ljubičaste boje, savršeno oivičene crnim, kao nacrtanim trepavicama. Izgledao je kao našminkan, s nekom čudnom i dalekom sjenom zbog koje je bilo nemoguće duže gledati u te oči. Anelove su oči bile svijetlo smeđe i kao razlivene. Taj je dojam bio još jači kod očiju njegovog brata Edina, pa se činilo da se ne može razaznati gdje mu završava korijen nosa a počinju oči. Mirzine su oči bile uvučene i tamno smeđe, činilo se da neprestano škilji. Potpuno su odudarale od njegova lica. U svim našim očima živjeli su čudnovati i istrzani pokreti. Navikle su se, još zarana, pomjerati prema zvucima granata. Nikad se nisu kotrljale prema svjetlu (od sunčeve svjetlosti smo se uvijek zaklanjali, makar rukama). Uvijek su se oštro okretale prema vlastitom kutu. Oči su im bile (a i moje s njima) tame koje su sijale utisnute u duplje. Svijet je brzo počeo dotrajavati. Stakla na vratima i prozorima su popucala, drveće s brda je nestalo, park se suzio na mali park (veliki park, otvoreni dio, je zagrađen). Boje našeg svijeta su s prvom zimom postale sive. Sive peći, sivi zidovi, siva odjeća, sivi obroci, sive smrti, sive rijetke novine, sivi glasovi spikera s radija, sivi glasovi radioamatera, sivi strahovi roditelja. Naše oči koje se u podrumskim noćima od straha gase jedne u drugima. Ugibaju kao krijesnice. Cijeli je svijet postao podrum. Mem koji se primio za pluća toliko da smo nekada imali osjećaj da ga i izdišemo. Šapati i vriskovi. Radosti i smrti. Mnogi su postali crvlja gozba. Prve klupe, plišani medvjedići i slika malenog pokojnika sa školskog panoa – sa slovaricom u pozadini. Časovi, kako smo ih zvali, časovi žalosti. Ćutnje opet. Ne jedna nego više njih. Na televiziji, kada ima struje, videokasete od prije rata, Hi-Men i Pepeljuga. Pa vijesti. Svakih sat vremena. Kada nema struje, bicikl okrenut naopako i stari radio priključen na njega. Svaki sat smo morali, na smjenu, kleknuti pored bicikla i vrtjeti pedale kako bi dinama trenjem o točak proizvela struju 19

da se čuju vijesti. Ako bi neko prekinuo, odrasli bi uglas govorili: Ne sad, vidiš da govore o pregovorima. Ili: Ne prekidaj sad, evo se radioamater javlja iz Goražda. Ili: Što prekide, ne čuh jesu li ih naši probili na Ripču ili na Grabeškoj visoravni. Gdje je to? U Bihaću, i šuti kad su vijesti. Ručak od hrane pometene iz nekog dalekog svjetskog skladišta. Glad. Smrad. Isparenja iz peći i naše već odavno nepopravljivo vašljive glavice naslonjene jedne na druge. Iscrpljujući snovi poslije kojih smo se budili umorniji negoli kad smo zaspali. Izgladnjele, zvonke kosti i udaranje pod dekom u podrumu. Pogledi koji dopiru tek do posljednje zgrade naselja. Iza je neki drugi svijet, sasvim nepoznat. Šapati roditelja. Kažu da je gađano bijelim fosforom. Nije. Mala Amra poginula. Njena majka zagledana u ništa. Suze koje neprestano liju niz lice. Nisu poput vodopada. Poput lave su bile, u njima je sagorijevao niz svjetova. Komšija švercer. On je sve to ukrao. Poginula mu žena, Bog ga kaznio. Nije, sram vas bilo, ko da vi znate Božije. Kad je mirno, mektebi. Hladna oštrina starih bosanskih tepiha. Bio je masakr. Ne izlazi na otvoreno. Sad će druga. Mama, hoće li Edo opet hodati? Neće. Pa kako će raditi fizičko? Neće raditi. Pa kako će imati završni uspjeh? Stalno će mu davati pet iz tjelesnog. Je li zato što je invalid? Nikad to da nisi pred njim rekla, drug ti je. Neću, Boga mi. Vijesti. Treštavi glasovi radioamatera. Agresor. Mrtvi. Obruč. Naši probili liniju. Lejlina sestra razmijenjena, silovana. Čuj, jadna. Bog neka joj je na pomoći. Ama nemojte, bolan, pred djecom. Mama, šta je to kad je neko silovan? Ništa. Kako ništa? Saznat ćeš kad porasteš. Neće, ne daj Bože. Ma, mislim, tad će joj biti objašnjeno. Glad. Igranje vojnika. Pregovori. Ništa. Dječija isparenja u malom podrumu bez prozora. Svijeće i kandila što polako dogorijevaju u čašama za viski. Mrakovi koji se sabijaju oko nas. Isprva su se niz naša lica kotrljale suze, a onda su, shvatajući nesvrsishodnost vlastitog bivanja, presušile. Oči su nam postale duplje bez suza. Polako smo postajali mem.

Je li propast doĹĄla po nas ili je rasla u nama i samo Ä?ekala svoju priliku?