crvenkapica

Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Kolegij: Uvod u naratologiju Nastavnik: doc. dr. Andrea Lešić- Thomas Studentica: Amina Gadžo

Greimasov aktantski model na primjeru filma „The True Story of Little Red Riding Hood“

Sarajevo, januar 2013.

Uvod

Konstruisanje ideje univerzalne gramatike N. Čomskog '60-ih god. bila je vrlo inspirativna za književne teoretičare. Taj uticaj se najviše odnosi na francuske naratologe, odnosno strukturaliste. Čomski je tragao za gramatikom jezika, a teoretičari književnosti za gramatikom književnosti. Osmi broj časopisa Communications izašao je 1966.god., a u njemu je objavljen manifest Francuske naratološke škole pod naslovom „Strukturalna analiza pripovijedanja“. Pod tim se podrazumijeva ideja da svaki tekst ima dublju strukturu koja se treba otkriti kako bi se rekonstruirala pravila po kojima se gradi i nastaje jedno književno djelo. Time je otvoren put ka stvaranju opšte gramatike književnosti. Dakle, tendencije istraživanja poslijeratnih strukturalista, naročito francuskih, bile su usmjerene ka pronalaženju modela po kojem nastaje fabula.

S tim ciljem pisao je i Greimas. Za njega djelo ima nekoliko svojih nivoa. Greimasov aktanski model je pokušaj rekonstrukcije te duboke strukture djela. Analizirao je „mjesto likova iz ugla njihovog učestvovanja u pojedinim radnjama, funkcijama“.1 Za nastanak ovog modela Greimas se koristio Proppovom „Morfologijom bajke“ i Surroovim „200 000 dramskih situacija“. Želio je stvoriti neku ravnotežu između ova dva modela. Ali, za razliku od njih, Greimas se prvenstveno koristi lingvistikom i gramatikom. On svoj model konstruira na temelju binarnih opozicija, koje su za njega „elementarne strukture označavanja“. Zatim se služi sintaksom, gdje će mu rečenička površinska struktura subjekat-predikat-objekat poslužiti kao uzor.

Aktantski model, prema Greimasu, može se primijeniti na različite „vrste materijala“ ili inačice (različite vrste priča-književne, filmske, filozofske koncepcije itd.)

Zbog svega toga njegov model se smatra najdosljednijim pokušajem otkrivanja univerzalne gramatike književnosti.

1

A. Bužinjska, M. Markovski 2009: 318.

2

I Ono što su za Proppa djelokruzi to su za Greimasa aktanti. Dakle, to je uloga lika vezana uz određenu funkciju koju vrši (npr. agent, inspektor, unuka bake Pocket i sl.).

Taj stvarni lik koji vrši ulogu aktanta jeste akter ili aktor (npr. James Bond, Adrian Monk, Red i sl.). međutim, najvažnija razlika među njima jeste da je aktant vezan za dubinsku narativnu strukturu, a akter za površinsku strukturu.

Aktantski model se najbolje može primijeniti na jednostavnim književnim oblicima. Pa tako ću i ja uzeti jednu poznatu bajku da na njoj pokažem primjenu aktantskog modela.

Svi znamo klasičnu bajku o Crvenkapici. Priču u kojoj majka šalje malu djevojčicu kod bolesne bake da joj odnese kolače. Skrenuvši s puta, Crvenkapica sreće vuka koji želi da pojede i nju i baku. Nakon što se to i ostvari spašava ih drvosječa. Aktantski model u toj priči bi izgledao ovako:

Na ovom slikovito prikazanom modelu uočavamo da su aktanti podijeljeni u neke klase te da postoje neki odnosi među njima.

Subjekat je Crvenkapica koja teži dostizanju objekta, odnosno ostvarenju istog. U ovom slučaju to je posjeta baki. Dakle ona teži relizaciji te posjete. Pošiljalac Crvenkapice je njena majka koja želi da Crvenkapica posjeti baku-tj.da dobije taj objekat (ostvari posjetu). A primalac posjete jeste baka. Onaj koji pomaže Crvenkapici u ostvarenju objekta jeste

3

drvosječa, pa je on njen pomoćnik. Vuk je protivnik jer želi pojesti Crvenkapicu i njenu baku, te je odvraća od pravog puta. Time, dakle, ne želi da se posjeta relizira.2 „The True Story of Little Red Riding Hood“ nam predstavlja jednu novu, nešto složeniju priču o Crvenkapici. „Ako želite istinu naći ćete je na ovim stranicama.“ Tim riječima počinje naša priča. U prvim scenama prikazuje se priča vrlo slična klasičnoj, koja je neka okvirna priča, no, prava priča počinje tek policijskom istragom. Tako se i otkriva ta istinita priča o Crvenkapici, a dobivamo je sklapanjem priča svih njenih sudionika. Aktantski model je tu znatno drugačiji.

Budući da policija istražuje istinitu priču, ona postaje detektivska, te se krivac otkriva na kraju. Tako ću i ja protivnika ostaviti za sami kraj ovog rada. Svaki od likova je potencijalni krivac.3 Aktantskim modelom se omogućava pričanje priče iz ugla svakog aktanta ili aktera. Zato nam je upravo ovaj primjer interesantan jer su ispričane 4 različite priče pomoćnika, priča inspektora-subjekta i priča bandita-protivnika.

Inspektor Nicky Flippers započinje istragu saslušavanjem četiri osobe-sudionika u priči. On želi da otkrije pravu, istinitu priču i riješi slučaj krađe recepata koji se već neko vrijeme dešava u šumi. Prva i najvažnija klasa aktera jeste subjekat-objekat. Jedan akter teži cilju, a drugi je sam cilj. Subjekat osjeća neki nedostatak ili želju za objektom. On koji postaje kompetentan za to ispunjenje zadatka, kreće u potragu. Narušena je pravda i mir koji su postojali u šumi, to je taj nedostatak koji osjeća inspektor. Da bi ponovno uspostavio taj poredak mora doći do objekta (otkrivanja bandita koji su uzrok tog narušavanja).

Inspektor je zato subjekat koji teži objektu-razotkrivanju bandita. Veže ih žudnja, subjekat žudi za objektom. Dakle, osovina njihovog odnosa, prema Greimasu je želja ili žudnja.

Time vidimo da je priča dosta složenija od klasične u kojoj je subjekat Crvenkapica, a objekat posjeta baki ili čak sama baka. Ovdje kao objekat nije postavljen bandit jer objekat najčešće nije utemeljen u nekoj konkretnoj ličnosti, već je više odvojen od nje. Često je i neka funkcija kojoj teži subjekat i sl. U ovom odnosu aktanata Greimas pravi usporedbu sa subjektom i objektom u rečenici. Upravo zato je pojam aktanta mnogo širi od pojma lika ili junaka. On 2

Detaljniji odnos među aktantima ću objasniti na drugom primjeru, koji je i tema ovog rada.

3

Upravo su detektivske priče bile predmet istraživanja naratologa za ovakve analize, kao npr. Flemingove priče o Jamesu Bondu.

4

nije samo utemeljen u konkretnoj ličnosti već „obuhvata i ostale dijelove pripovijedanja“.4 Takođe, odnos ove klase aktanta „djeluje u smjeru transformacije kako bi subjekat ostvario cilj“.5 Kao što sam rekla, u našoj priči inspektor treba reuspostaviti postojeći poredak u šumi.

Navedeni proces (transformacije) naziva se narativnim programom.

II Da bi subjekat ostvario tu želju, žudnju mora stupiti u kontakt sa ostalim aktantima i imati sposobnost komuniciranja. Zato je sljedeći najvažniji odnos subjekta sa pošiljaocem.

Gerald Prince navodi da pošiljalac i subjekat sklapaju ugovor nakon tog narušenog poretka da bi se uspostavio novi ili reuspostavio stari poredak. Pošiljalac pokreće subjekta na djelovanje.

U ovoj priči pošiljalac je želja cijele šume za pronalaskom te istinite priče. Možemo reći i da je to potražnja stanovnika šume za pravdom. Budući da i ovaj aktant nije konkretan lik, primjereniji termin za pošiljaoca je moć. Mike Bal piše da moć najčešće i jeste apstrakcija kao npr. društvo, zla sudbina, vrijeme, egoizam u ljudima. Dok je u narodnim bajkama to često konkretan lik-npr.kralj. Vidjeli smo da je upravo tako i u tradicionalnoj priči o Crvenkapici.

Pošiljalac je njena majka. Osim pošiljaoca ili moći njegovu aktantsku klasu čini i primalac.

Primalac, kako i sama riječ kaže, prima taj neki objekat. Zato je on često isti lik subjekta. U našoj priči možemo reći da je primalac opet inspektor, ali to ne bi bilo potpuno i ograničilo bi priču. Nadalje, ne bismo mogli postaviti ni pošiljaoca tako široko.

Zato ću reći da je primalac cijela šuma – tj. njeni stanovnici, a time i policija.

Oni svi pate zbog tih bandita i žele da se riješi slučaj, kao što ga želi riješiti i inspektor. Jasno je da su ovo sile koje su vezane uz objekat. Gramatički gledano, piše Mike Bal, aktivni subjekat je pasivni primalac koji mora čekati da bi vidio hoće li ili ne dobiti željeni objekat.

Svim stanovnicima šume je namijenjen taj objekat-to rješenje, te su zato oni primaoci, koji uglavnom pasivno čekaju rješenje. Ova klasa aktera je vezana etiologijskim odnosom spoznaje ili znanja. Taj konkretan odnos spoznaje ili znanja češće pronalazimo u narodnim bajkama kad npr.kralj saopšti junaku potragu za princezom ili organizira način dobivanja princeze. Ili kad Crvenkapicina majka saopšti Crvenkapici da je baka bolesna.

4 5

Tanja Popović 2007: 24.

Z. Lešić, et.al. 2006: 263.

5

U našoj priči bi to bilo saznanje da postoji bandit, ali se ne zna ko je on. Tek predajom objekta – tj. njegovog dobivanja, znanje o banditu će dobiti primalac. Predajom objekta pošiljalac omogućuje to znanje koje prima primalac.

III Sljedeća, ovdje najinteresantija klasa, vezana je za subjekat. To su pomoćnik i protivnik. Pomoćnik pomaže dobivanju objekta, tj. razrješenju ovog slučaja. Ovim trećim odnosom Greimas određuje okolnosti pod kojima se sve privodi kraju. Ako ih uporedimo sa rečenicom, predstavljali bi priloške dopune. Budući da oni pomažu ili odmažu subjektu da dobije objekat, oni čine fabulu napetom. Najčešće su brojni. Time dolazimo do još jedne važne karakteristike aktantskog modela. Naime, kako navodi G. Prince, „aktant koji konstituira neku fundamentalnu ulogu na nivou dubinske strukture biva specificiran kroz seriju aktancijalnih uloga duž jedne narativne trajektorije i dalje se specificira kao jedan ili više aktera na nivou površinske strukture“.6 Drugim riječima jedan aktant može obuhvatiti više aktera kao što jedan akter može imati ulogu više aktanata. U ovoj priči postoji više pomoćnika, dakle više aktera vrši ulogu jednog aktanta – pomoćnika. Takođe, npr. inspektor je subjekat, ali i primalac kao stanovnik šume.

Isto se može reći i za pomoćnike. Tu jedan akter pripada dvama aktantima.

U našoj priči Crvenkapica je jedna od pomoćnika. Pomoćnici svojim pričama (svako priča iz svog ugla) pomažu inspektoru da otkrije istinu. Njena priča je prva: Crvenkapica svakodnevno isporučuje kolače za cijelu šumu. Ona je unuka čuvene bake Pocket čiji su recepti tradicijom prenošeni vijekovima i najbolji su. Taj dan, dok je vršila isporuku, primijetila je kako se prodavnice kolača zatvaraju. To se dešava zbog krađe recepata koju vrše banditi za recepte. Neko razbije prozor i u njihovoj prodavnici i ostavi poruku da je ona sljedeća. Crvenkapica zato uzme recepte, sakrije ih u korpu i krene baki na planinu da ih ostavi. Vozeći se žičarom sa malim zekom ispadne iz kabine i padne opet u šumu. Tu je presretne vuk koji joj želi oteti recepte. Pobjegne od njega i dolazi u bakinu kuću. Ali tamo je opet dočeka prerušeni vuk. Zatim dolazi i baka koja je bila vezana u ormaru. Obje pokušavaju da otjeraju vuka. U tom trenutku kroz prozor upada drvosječa sa sjekirom i spašava ih. Po njenom iskazu vuk je sigurno krivac.

6

Prince 2003: 3

6

Ovaj film je interesantan jer je potrebno saslušati priče svih likova, njenih sudionika da bi se dobila cjelovita priča koja je, konačno, istinita i razotkriva protivnika.

Pomoćnik i protivnik „određuju promjenljive sudbine subjekta, koji ponekad mora pobijediti mnoge otpore prije nego što dostigne cilj“.7 Da inspektor nije odlučio saslušati ostale, priča bi drugačije završila, a on ne bi postigao ostvarenje / dobijanje objekta. Ako pogrešno optuži vuka, pravi bandit će nastaviti svoje zločine. Priča Crvenkapice utiče na inspektora i njegove dalje postupke. Ti postupci, nužno, utiču na njegovu sudbinu, odnosno rješenje povjerenog mu zadatka, u ovom slučaju.

Pa, inspektor Flippers želi saslušati i vuka: Vuk je novinar i inspektor ga poznaje jer je pomogao u nekoliko istraga. Počeo je sam istraživati i slučaj ukradenih recepata. Ispitivao je mnoge stanovnike šume i počeo je sumnjati na Crvenkapicu. Kad je pala sa žičare, grublje je reagovao smatrajući je osumnjičenom. On smatra da su Crvenkapica i baka Pocket zle. Zato i on kreće do bakine kuće na planini. Usput sreće malog zeku koji mu govori prečicu da bi stigao prije Crvenkapice. U kući ne zatiče nikoga, preruši se i sačeka Crvenkapicu. Kad ga ona prepozna upada drvosječa.

Vuk, dakle, nije krivac. Samo je istraživao slučaj i smatrao da su Pocketove krivci. On je pomoćnik inspektoru u otkrivanju bandita. To su već dva lika odnosno aktera koji pripadaju aktantu pomoćnika. Daljim saslušanjem priča otkrićemo ko su pomoćnici, a ko protivnici.

Zašto je tu došao drvosječa? Da li je on protivnik budući da je ušao izndenada sa sjekirom?

Njegova priča je sljedeća: Drvosječa prodaje ražnjiće u svom kamionu. Želi postati glumac i taj dan je vježbao za ulogu drvosječe. Posvetio se tome jer su mu opljačkali kamion i nije imao više ništa. Ali njegov pravi san je putujuća muzička grupa za jodlanje. Dok je tugovao zec mu je pomagao i davao mu savjete. U bakinu kuću je upao jer je bježao od velikog stabla koje je padalo na njega. On je samo usputni lik koji je pomogao inspektoru, takođe, svojom pričom. Dakle, i on je pomoćnik.

Pomoćnik i protivnik čine klasu povezanu osovinom moći. Oni, kao što i vidimo, daju ili uzimaju moć subjektu. Potrebno je naglasiti da ova moć nije ista moć aktanta koju još nazivamo pošiljalac. Moć koju ovi pomoćnici daju inspektoru jesu njihove individualne, 7

Mike Bal 2000: 163.

7

istinite priče. Njihovim sklapanjem dobiće se konačno rješenje. Ostala je još baka. Sve oči su uprte u nju i smatraju je protivnikom.

Posljednja priča je njena: Baka Pocket ima veliku tajnu-živi ekstremnim životom. Taj dan je bila na snježnom takmičenju za koje se pripremala tri mjeseca. Prije takmičenja dijelila je autograme, pa ga je dala i zeki. Nije joj odgovarala Crvenkapicina posjeta danas. Morala je požuriti kući, spuštala se padobradom. Kad je uletjela u kuću, padobran se omotao oko nje i zato je bila vezana. Još jednom je dokazano da vuk nije kriv, a nije ni baka. I ona je samo pomoćnik.

Svi ovi pomoćnici su bili neophodni za rješenje priče i dostizanje objekta. Ali uviđamo i da su nedovoljni. Nama poslije svih ovih priča nije jasan krivac, protivnik. Opet ne znamo šta se tačno desilo. Da li nedostaje nečija priča?

Osim ovih likova, u policijskoj stanici važan je i Medo. Medo, koji je šef policije, stalno ometa inspektora jer plahovito reguje i želi samo da nekog zatvori. Na neki način i on je protivnik jer ometa istragu, ali on nije zao i ima isti cilj kao i inspektor, samo nema strpljenja i iskustva.

IV Ko je onda pravi protivnik svemu tome i ko je taj bandit? Inspektor Flippers kaže da postoji još jedna priča. Priča onoga ko se nečujno provukao kroz sve četiri prethodne. To je priča malog zeke Vincenta. Ali u svoj toj zbrci, u policijskoj stanici nestaje Crvenkapicina korpa sa receptima. Crvenkapica vidi da je to uradio zec uzevši njenu kapuljaču. Dakle, u isto vrijeme kada inspektor shvata da je krivac zec, Crvenkapica to vidi svojim očima.

Počinje potjera za pravim protivnikom-zecom. Nakon velike avanture u kojoj je Crvenkapica najviše pomogla, policija uhvati zeca-bandita. Tu su opet pomogli i vuk, baka i drvosječa, dokazavši još jednom svoju ulogu pomoćnika. Kao što smo vidjeli, pomoćnici su svojim pričanjem, a kasnije i djelovanjem davali moć inspektoru. A zec mu je to uzimao, svojim skrivanjem, bježanjem, krađom, otimanjem Crvenkapice i sl. Zec je u svakoj priči uzimao moć i svakom pomoćniku, što se otkrije tek na kraju. Zato je ovdje važno vrednovanje istine o kojem govori Greimas. Pod tim se podrazumijeva „stvarnost“ aktanta u njegovoj aktantskoj strukturi. Jer često njihovu pravu stvarnost, istinu otkrijemo tek na kraju, kao što je slučaj sa 8

zecom. Kroz cijelu fabulu neke aktere smatramo pomoćnicima, a ispostavi se da su protivnici i sl. Zec je, naizgled, bio svima pomoćnik u priči, a zapravo je protivnik.

Spomenula sam i Medu, jer je i on na neki, blaži način, oduzimao moć inspektoru svojim neznanjem i nestrpljenjem.

Protivnik je otkriven, a samim tim subjekat je dobio traženi objekat-otkrila se istinita priča i uhvaćen je bandit!

U ovom filmu pratili smo ukupno 7 priča u kojima su isti akteri imali različite aktantske uloge. Jedina istinita i potpuna priča je inspektorova koju pratimo od početka do kraja filma.

Tu su, zatim, 4 priče pomoćnika, prva početna priča i priča protivnika. Za svaku od ovih priča moguće je napraviti aktantski model.8 Ako tu uvrstimo i tradicionalnu priču o Crvenkapici dobićemo ukupno 8 aktantskih modela. Ali samo je jedan cjelovit i potpuno istinit. O tome govori i sam Greimas u daljnoj specifikaciji aktanata. U fabuli mogu postojati različiti subjekti čiji se ciljevi mogu preplitati. Mogu biti suprotstavljeni, pa će se definisati kao subjekat i antisubjekat. „Antisubjekat teži njegovom ili njenom ličnom objektu, i njegova ili njena težnja se u određenom momentu ukršta sa težnjom prvog subjekta.“9 Tada se u fabuli susreću različite linije, a to se desilo i u našoj priči. Svaki od aktera čiju priču pratimo je subjekat za svoju priču i teži svom objektu. Ipak, svi njihovi ciljevi se stapaju, na kraju, u jedan kojem teži i inspektor.

8 9

Pogledati dodatak!

Mike Bal 2000: 166.

9

Zaključak

Greimasov aktantski model je strukturalistički, jer se njime opisuje struktura i odnosi klasa aktera su važniji od pojedinačnih aktera. I njegov model, kao i drugi slični modeli koji su nastajali u tom periodu imali su isti cilj otkrivanja univerzalne gramatike književnosti.

Odnosno otkrivanju modela po kojem nastaju priče i po kojem će se proizvoditi sve moguće buduće priče. Time bi se nauka o književnosti pretvorila u egzaktnu nauku i pružila bi joj se, nužno, objektivnost. Ta težnja u Francuskoj '60-ih god. bila je veoma jaka, a Barthes je podrugljivo nazvano „san o naučnosti“. Međutim, to nikada nije realizovano, kao ni sama ideja univerzalne gramatike književnosti. Razlog je i što ovakvi modeli nisu bili primjenljivi na velika, klasična djela već samo na jednostavne književne oblike. Priča koju sam analizirala preko aktantskog modela je zasnovana na jednostavnoj tradicionalnoj bajci, ali je nešto složenija u novoj verziji. Zbog te samo male izmjene bilo je teže organizirati aktantski model.

Na kraju smo vidjeli da je moguće napraviti sedam različitih modela. Time se, očito gubi, ideja univerzalnosti. Takođe, ostalo je još likova koje nisam mogla uvrstiti ni u jedan aktant, kao npr. ostali policajci (roda), jarac i sl., iako sama priča nema mnogo likova. Zapravo, veoma ih je malo ako ih poredimo sa klasičnim djelima. Dakle, zato je tu nemoguće primijeniti ovaj model. Greimas je bio svjestan toga, pa je preporučivao specifikaciju, sužavanje broja likova kako bi se model primijenio.

Dvije krajnje pozicije odnosa aktera i aktanta su maximalna i minimalna ekspanzija. „Minimalna ekspanzija zastupljena je u slučajevima kada jednom akteru odgovara jedan aktant, tj. jedna aktancijalna uloga; to je tzv. Objektivizirana aktorijalna struktura- npr. u religijskim alegorijama. Suprotna krajnost, maksimalna ekspanzija, jeste tzv. Subjektivizirana aktorijalna struktura, kada jedan akter u dubinskoj strukturi ima ulogu svih aktanata (Joycevo „Finneganovo bdijenje“)“.10 Ipak, ovo su rijetki slučajevi i narativi se uglavnom kreću između ove dvije krajnosti.

10

Lešić, et. al. 2006: 264.

10

Aktantski model je veoma interesantno primjenjivati na narative na koje se može primijeniti i može nam pomoći u širem i boljem shvatanju priče. Naravno da je Greimas svojim istraživanjima doprinio cjelokupnoj teoriji književnosti, a posebno strukturalizmu. On je bio samo jedan primjer francuskih strukturalista tog perioda. Njegovom terminologijom rečeno, bio je jedan od aktera u aktantskoj ulozi. Završavam svoj rad prikazujući taj aktantski model, u kojem je Greimas jedan od aktera:

11

Dodatak

Aktantski model 1. Tradicionalna bajka o Crvekapici

Aktantski model 2. Crvenkapicina priÄ?a u The True Story of Little Red Riding Hood

12

Aktantski model 3. Vukova priÄ?a

Aktantski model 4. Bakina priÄ?a

13

Aktantski model 5. Drvosječina priča

Aktantski model 6. Inspektorova priča, odnosno istinita priča

14

Aktantski model 7. PriÄ?a zeca bandita

Aktantski model 8. Francuski strukturalisti; Greimasova priÄ?a

15

Izvori

1. Bal, Mike, Naratologija, Beograd, Alfa, 2000.

2. Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb, Matica Hrvatska, 2000.

3. Popović, Tanja, Rečnik književnih termina, Beograd, Logos Art, 2007.

4. Z. Lešić, at.al., Suvremena tumačenja književnosti, Sarajevo, Sarajevo Publishing, 2006.

5. Z. Lešić, Teorija književnosti, Sarajevo, Sarajevo Publishing, 2005.

6. M. Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb, Matica hrvatska, 1999.

7. A. Bužinjska, M. Markovski, Književne teorije XX veka, Beograd, Službeni glasnik, 2009.

8. A. Lešić, Bahtin, Bart strukturalizam, Beograd, Službeni glasnik, 2011.

9. G. Prince, Naratološki rječnik, Beograd, Službeni glasnik, 2011.

10. Cory Edwards, Hoodwinkend, The True Story of Little Red Riding Hood

16