Identitet fo by amina marija

Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Kolegij: Postkolonijalni roman Nastavnik: doc. dr. Nina Alihodžić- Hadžialić Studentica: Gadžo, Amina

Propitivanje identiteta na primjeru romana „Fo“ Referat

Sarajevo, 13. maj 2013. godine

Uvod U ovom kratkom radu pokušat ćemo dati neke osnovne teorijske uputnice i objašnjenja vezana za samu postkolonijalnu književnost, koncept subjekta i identiteta, kroz neke primjere iz romana „Fo“. Propitivanje identiteta je jedna od važnih tema, prije svega, poststrukturalne, pa i postmoderne književnosti i teorije. Ovaj roman nudi mnogo potencijala za obradu ove teme. Ali zbog kratkoće rada, navest ćemo samo neke osnovne uputnice i natuknice, ne razrađujući temu u širem krugu. Tom prilikom bazirat ćemo se na propitivanje identiteta samog pisca J. M. Kucija. Naravno da se jedna ovako velika tema nikada ne može do kraja iscrpiti, ali Kucijev doprinos njoj je od značaja, te mu mi posvećujemo nužnu pažnju. Na kraju rada naveden je cjelovit spisak literature.

Mit o Robinzonu Krusou O ovom mitu govorimo preko pojma tzv.robinzonade, kojeg je prvi upotrijebio J. G. Šnabel u predgovoru za svoj roman „Ostrvo Felzenburg“ (1731). Napisao ga je po uzoru na roman Danijela Defoa „Život i čudesne pustolovine Robinzona Krusoa...mornara iz Jorka“(1719). Sam lik Robinzona Krusoa dao je ime za jedan književni mit i smatran je za polazište jednog novog žanra-robinzonade. To je bio dug put od avanture do modernog književnog lika, oko kojeg se uobličavala nova Odiseja. Robinzonade su počele kao putopisi, da bi kasnije došle, preko romana, do filma i filozofije. E. Said smatra Defoov roman jednim od prvih djela u kojima će biti paradigmatski zacrtani odnosi koje će poslije tematizovati evropska kolonojalna književnost. Ipak, Robinzon prodire, svojom umjetničkom pustolovinom, i do postkolonijale kniževnosti i do postmoderne. Defoov roman je oslikavao Lokovu empirijsku filozofiju, tj. vjeru u razum kao u vodiča kroz svakodnevni život. Prva antirobinzonada se pojavila 1921.g. to je bio roman Ž. Žirodja „Suzana i Pacifik“. No, nas ovdje najviše interesuje roman J. M. Kucija „Fo“(1986). Pisan je kao metafikcija i primjer je revizie dotadašnjih robinzonada. Tu Petko još nije napisao robinzonadu na svom jeziku. Postmodrne robizonade, među kojima i „Fo“, predstavljaju autokritičku dekolonizaciju evropskog romana. Čini se da robinzonadama nema kraja, ali ipak kroz svijet književnosti i njenih djela, ostaju ona djela koja „o staroj temi mogu da kažu novu riječ“.1 Upravo jedan od takvih romana koje ćemo sigurno dugo pamtiti je „Fo“. Sam naziv je uzet iz imena autora Danijela Defoa, ali bez dodatka De, sama riječ Foe znači neprijatelj. To nas značenje vodi na jednu drugu razinu priče. Ivo Vidan smatra da je to razina na kojoj se razmatra odnos između životne zbilje i iznevjeravanja kojoj je ona podvrgnuta, i to u adaptaciji kojoj je podređuje književni postupak. Takođe, taj neprijatelj odnosi se na metaforu tog stalnog neprijateljstva Istoka i Zapada, Gospodara i Roba, Kolonizatora i Kolonizovanih. Dakle, sa jedne strane ovaj roman problematizira kolonijalnu tematiku, a sa druge strane prisutna je višeznačnost cjelokupnog teksta, što za posljedicu može imati različita tumačenja, a da od svih njih ni jedno ne bude „pravo“. Ali to i nije poenta. Ono što je od posebnog značaja tu jeste prisutnost stalnog samoispitivanja, propitivanja, priča razmatra i uvjete vlastitog nastajanja. Svi ti aspekti ovog romana čine ga postmodernim romanom. Na jednom mjestu Fo kaže: „U svakoj priči ima tišine, nešto ostaje skriveno, neke riječi neizrečene-u to vjerujem. Sve dok ne izgovorimo neizrečeno, nismo doprli do samog srca priče.“ Ovaj citat nekako jasno potkrepljuje gore navedeno i kao da opisuje cijeli roman. Oni (svi tragaoci za pričom, ili čak identitetom) ne mogu doći do istinite, cjelovite priče (do tog srca) jer im nedostaje Petkova priča, a koja je neizreciva jer on nema jezika. Ali, to ipak ne znači da neka priča nije ispričana.

O svemu ovome vidjeti više: „Pregledni rečnik komparatističke terminologije u književnosti i kulturi“. Novi Sad: Akademska knjiga, 2011, str. 332.

Postkolonijalna kritika i poststrukturalistička koncepcija identiteta Tanja Popović piše da potkolonijalna kritika objedinjuje široko postavljene, vrlo raznovrsne književne i kulturološke poststrukturalističke studije, kojima je zajedničko proučavanje dodira i međusobnih uticaja kulture imperijlne Evrope i njenih bivših kolonija.2 Svim oblicima teorijskog pristupa ovoj temi zajedničko je osporavanje predstava koje su kolonizatori stvorili o kolonizovanim kulturama. Ova kritika razvijena je 80-ih i 90-ih godina XX vijeka, a njenim predvodnikom smatra se Edvard Said. On u svojoj knjizi „Orijentalizam“, ukazuje na to kako je mit o Orijentu, koji je izgradila zapadna učenost i umjetnost, omogućio politički imperijalizam. Posebno interesovanje postkolonjalne kritike ogleda se u „raskrinkavanju diskurzivnih činilaca i binarnih opozicija kroz koje se uspostavlja slika Drugog (engl. Other), kao i sebe naspram Drugog“.3 U tom smislu je uspostavljena i opozicija Istok/Zapad, gdje je Istok ili Orijent sve što nije Evropa i Amerika. Ta opozicija, opet, oslikava još jednu, a to je emocija/razum. Time se opravdava vladavina Zapada, kao razuma, nad Istokom koji je oličenje emocija. Odogovor na ovakve predstave javlja se preko tzv. otpisivanja (Writing back to the center) u kojem se predstavlja lično viđenje kolonizovanih, koji govore jezikom kolonizatora, da bi saopštili istinu. Upravo u romanu „Fo“, autor Petku-kolonizovanom, ne daje da progovori jezikom kolonizatora, jezikom vladaoca ili gospodara (nad njim/a). Ali postkolonijalna kritika se bavi i opasnostima jačanja nacionalizma u bivšim kolonijama u čemu se može vidjeti oslonac za produbljivanje evropskog identiteta ili evropskog hegemonističkog ja. Tu počinje naša priča o identitetu. I to o hibridnom i fluidnom (nomadskom) identitetu. Stvaranjem nacionalnih država Trećeg svijeta i postblokovskim globalizmom, stvorilo se plodno tlo za dinamično miješanje kultura, za hibridizaciju i hibridne/ transgranične identitete, od kojih svako može uzeti ono što mu odgovara.Teorijski koncep postkolonijalnog subjekta artikuliše se u razaranju te diferencijacije između dominantnog Zapada (Prvog svijeta) i orijentalizovanog Istoka (Trećeg svijeta), te se zalaže za hibridnost, fragmentarnost i kulturnu decentraliziranost .4 U tom smislu Homi Baba piše: „Postkolonijalna kritika je svedok neravnopravnih i nejednakih snaga kulturne reprezentacijeuključenih u borbu za politički i društveni autoritet unutar modernog svetskog poretka.Postkolonijalne perspektive nastaju iz kolonijalnog svedočanstva zemalja Trećeg Sveta i diskursa„manjina“ geopolitičkih podela na Istok i Zapad, Sever i Jug.“5

unutar

Po njemu hibridnost postaje mjesto izražavanja otpora prema dominantnoj kulturi koja pokušava da zatvori i uredi poredak prema određenim hegemonijskim nastojanjima. Tačnije, hibridnost, kako smatra Homi Baba, nije samo spoj ova dva prostora (Zapada i kolonizovanog prostora), već zbrka i haos koji nastaju iz susreta ove dve kulture. Baba 2

Popović, Tanja. „Rečnik književnih termina“. Beograd: Logos Art, 2007, str. 556. Isto 4 Palašti, Andrea. Adita Mandajam kao postkolonijalni subjekt. URL: http://www.academia.edu/2293547/Postkolonijalne_studije_kulture_i_umetnosti 5 Homi Baba. Postkolonijalno i postmoderno. u:“Smeštanje kulture“. Beograd:Beogradski krug, 2004, str. 314. 3

smatra, da će se svaki koncept koji kolonizator donese kolonizovanimsam od sebe ponovo stvoriti/obnoviti/reinterpretirati u svetlu kulture drugog . Bonito Oliva piše da „ispitivanje identiteta indirektno potvrđuje politiku subjekta, muškog, ženskog i drugog. Istraživanje i potvrđivanje identiteta postaje disidentsko izvesno, ne otvoreno, već krozsagledavanje složenosti i višeznačnosti istorijskih prilika koje, čini se, vode ka poistovećivanju i prihvatanju“.6 Masovne migracije i međurasni odnosi, stvorili su jedan „hibridni postkolonijalni svijet hibridizovanih identiteta“. U tom svijetu i postkolonnijalni subjekt postaje heterogen, nesvodljiv i ambivalentan.7 U jednom intervjuu, koji se nalazi u „Zarezu“, Volfgang Ajgner je o fluidnom identitetu rekao: „Novu bi koncepciju mogao tvoriti fluidni identitet, shvaćen kao osnova za prolazak različitim zbiljama. Pritom se identitet ne smatra čvrstom, raspoloživom veličinom, nego varijabilnim rezultatom procesa i njihovih interpretacija. Ta koncepcija identiteta očituje svoj smisao samo u kombinaciji s procesualnim shvaćanjem identiteta i procesualnom sviješću o identitetu. Dakle, unutar kulture beskonačnih, izazivajućih ponuda zbilja i zavodničkih imaginacija. Izazov je tu da se u svemu tome pliva poput ribe, a ne da se potone poput kamena.“8 Upravo opreka između ova dva identiteta je glavna opreka romana.

Propitivanje identiteta u romanu „Fo“ „Poznati su mi kao i Vama mnogi, mnogi načini da sami sebe zavaramo. Ali kako ćemo živjeti ako ne vjerujemo da znamo ko smo i ko smo oduvijek bili?“9 U ovom romanu možemo pratiti istovremeno propitivanje više identiteta, ili čak potrage za svojim identitetom. Tu je potraga Suzan za sobom i svojom kćeri, potraga druge Suzan za majkom, zatim potraga za Petkovim identitetom i njegovom pričom te za nas najinteresantnijom, potragom za identitetom samog pisca (postmoderna autobiografija). Važno je ovdje, odmah, spomenuti Lakanovu teoriju o tri faze subjekta da bi objasnili potragu za identitetom. To su imaginarno, simboličko i realno. U fazi realnog, koja traje između 0 i 18 mjeseci, dijete se ne posmatra kao odvojeno biće od majke. Još uvijek ne postoji svijest o izdefereniciranom Ja i ne-Ja. Beba je vođena Potrebom, a ova diferencijacija, svijest o njoj, je nužna za stvaranje odrasle osobe. U drgoj fazi, imaginarnog, dijete doživljava alijenaciju. Tada Potrebe ustupaju mjesto Zahtjevima. Ova faza se naziva i zrcalna faza ili faza ogledala. Dešava se onda kada se dijete prvi put vidi u ogledalu, jedan nesrazmjer onoga što je njegova svijest o sebi i onoga što vidi u ogledalu. U periodu od oko jedne godine starosti malo dijete će ugledati svoj odraz u ogledalu i pomisiti ‘To sam ja’. Majka će podržati tu misao. Na ovaj način, Lakan naglašava, dolazi do pogrešnog prepoznavanja totaliteta sopstva koje stvara 6

Akile Bonito Oliva, Đulio Karlo Argan, III Moderna umetnost 1770-1970-2000, Umetnost oko dvehiljadite, 2006, 59 7 Palašti, Andrea. Adita Mandajam kao postkolonijalni subjekt. URL: http://www.academia.edu/2293547/Postkolonijalne_studije_kulture_i_umetnosti 8 Razgovor s Wolfgangom Aignerom//„Zarez“. (06. 05. 2005)-;-(u žarištu) 9 J. M. Kuci. Fo. Beograd: Paideia, 2004, str.92.

pogrešno viđenje cjeline, jednstva u iliziju o cjelovitosti. Stoga je za Lakana sopstvo, identitet nominalno određen s ‘Ja’ uvijek na nekom nivou Fantazije, poistovjećenja s vanjskom slikom a ne unutrašnji osjećaj posebnog, cjelovitog identiteta. Imaginarno je područje slika, predstava, svjesnih i nesvjesnih, prelingvističko, preedipalno, pretežno zasnovano na vizuelnoj percepciji i ’ogledalnim slikama’. Upravo u ovom stadiju shvatamo Drugost kao koncept, što utiče na formiranje predstave sebstva. Zato nije slučajno da se u romanu „Fo“, kroz propitivanje različitih identiteta, pokušava ispričati priča o kolonijalizmu i o razumijevanju i prihvatanju tog Drugog. Za Lakana, imaginarno i simboličko se preklapaju i na neki način koegzistiraju. Kako navodi Biti, Lakanov simbolički poredak svijeta gradi se oko šupljine, upravo kao što se kartezijanski gradi oko punine. Subjekat je uvijek determiniran nesvjesnim kao svojim radikalno odsutnim drugim. On je od samog početka, te zrcalne faze, izgrađen na nesporazumu i pogrešnoj spoznaji. Sibmoličko ima, kao dominirajući oblik komunikacije, jezik, koji uvijek govori o gubitku i odsustvu. Ono gdje smo vječno otuđeni od nas samih-alijenacija, jeste u jeziku. Ulaskom u jezik postaje se subjektom. Zato Suzan insistira da se ispriča i njena i Petkova priča. Prisjetimo se da i Frankenštajn počinje postajati subjektom i stvarati identitet preko lektire, čitajući, odnosno ulaskom u jezik. Identitet egzistira kroz pojam subjekta. Književna djela potiču identifikaciju sa likovima, a identifikacija stvara identitet. Kako navodi Ivo Vidan: „Petko ne govori i nema načina da saznamo ko mu je isjekao jezik: ljudožderi, gusari, bivši bjelački vlasnici, a možda Kruso sam? Ta nemogućnost da prodremo u identitet ili u prošlost Drugoga –bilo pojedinca ili pripadnika druge kulture i da u saobraćanju s njime upoznamo i njegov doživljaj svijeta i ljudi oko njega – to je bitna slika koju će kasnije u romanu Susan predočiti piscu Foeu u njegovoj prašnoj i mračnoj londonskoj nastambi. A ta slika neuklonjive odvojenosti od Drugoga govori i o shvaćanju jaza, što ga među ljudima proizvode kolonijalizam i rasizam.“ 10 Priču o dva identiteta predstavlja nam priča o Suzan, ili bolje reći o dvije Suzan. „Zovem se Suzan Barton. Prepustila me je vjetru i talasima posada onog tamo broda.“11 Ovim riječima nam se predstavlja prva Suzan i počinje svoju priču. Suzan Barton je lik u potrazi za autorom, a autor za pričom. Ona insistira na priči o brodolomnici i to preko priče o izgubljenoj kćeri. Jer je i krenula na taj put tražeći svoju kćer. Suzan predstavlja i hibridni i fluidni identitet i vuče za sobom otok i more. Taj princip fluidnosti, preko mora, označava neku neistraženost, neuhvatljivost, nemogućnost da se ukroti, more je nepripitomljivo. Ona dolazi sa mora, noseći fluidni identitet i potom pronalazi utočište na ostrvu. „...zaplivah ka nepoznatom ostrvu, najprije isto kao i veslima, protiv struje, a onda, najednom bez stega, na talasima koji me poniješe do zaliva, pa tako i do obale...Mislila sam samo na vodu...“12 A zatim kaže da je Kruso želio da i njena i njegova, i njihova zajednička priča otpočne i završi na ostrvu. Otok je utočište kao i priča, a mi se tražimo u pričama. Ova Suzan sve vrijeme je fascinirana i Petkovom šupljinom u ustima zbog odsječenog jezika, jer i dah je fluidan. Ona stalno propituje svoj identitet, traži ga insistirajući na svojoj priči kod Foa, procesuirajući taj svoj identitet što su sve odlike fluidnog identiteta. A u tom miješanju kultura, nje i Petka, njenog 10

Vidan, Ivo. „Robinzonovo naslijeđe“ // „Zarez“. (09.11.2000.) -; - (prikaz, ostalo)

J. M. Kuci, „Fo“, Paideia, Beograd, 2004, str.7. „Fo“, str. 5-7.

putovanja i dolaska na otok, pa u Englesku..., u svemu tome se ogleda njen hibridni identitet. Druga Suzan, koja se predstavlja da je kćerka prve, za sobom vuče kopno, sigurno utočište. One se jednom prilikom nalaze u jednoj šumi i tada prva Suzan kaže drugoj (kćeri) da je ona kćerka svoga Oca. A to ime oca je kod Lakana zrcalna faza i upisivanje u jezik-subjekt. Otok simbolira propitivanje, traženje sebe kroz literaturu, potraga za samim sobom. To je, opet, onaj fluidni identitet. Ove dvije Suzan zapravo funkcioniraju kao odraz u ogledalu. Ipak, nemoguće je smjestiti pravu priču subjekta kroz jezik. Ovaj roman je, kako smo već donekle naznačili, poststrukturalistička autobiografija-priča pisca o sebi. On svoj identitet propituje kroz tekst, književnost, kroz likove. Svi su likovi u službi potrage autora za samim sobom. A kako autor ispisuje Petkovu priču? Ona je ispričana bez ijednog slova. Etički ispričana priča je u tom njegovom ožiljku (odsječeni jezik). I pisana je ženskim pismom. Petko nije pristao da priča, on šuti. On zna, da ukoliko progovori, progovorit će jezikom gospodara, kolonizatora. On to ne želi. Petkov dom je tišina. „Moramo Petkovu tišinu nagnati da progovori, kao i tišinu kojom je Petko okružen.“13 Dakle, u stadiju zrcala počinje se formirati naš identitet. Budući da smo u jeziku neudomaćeni, pisac je sebe udomaćio u liku Suzan kroz diskurs ženskog pisma, udomaćio se u priči o autoru Fou i u priči cijeloj. Ta sablast koja prati priču od početka do kraja, čije inicijale pronalazi Suzan jeste pisac. Ona pronalazi inicijale u inverziji M. J. Umjesto J. M. Zar to nije odraz u ogledalu? Upravo tu nam se, opet, naznačuje ta Lakanova zrcalna faza i stanje identiteta samog pisca. Kada spojimo autora i priču dobijemo pisca. Cijelo vrijeme nam se sugeriše mogućnost/nemogućnost pisanja o sebi. Kako i Eko navodi da naši perceptivni izvještaji funkcioniraju kroz priču. Svrha je to sȃmo propitivanje identiteta i njegovo procesuiranje. Zbog toga je jasno da cijelim romanom dominira fluidni identitet. Čitava priča romana „Fo“ potiče iz tamne dubine, iz dubine Petkovih usta-zbog odsječenog jezika. Ta šupljina priče, ta otvorenost i nezavršenost asocira na Petkov identitet. Kroz razjapljenu šupljinu njegove priče, a koja se sugerira kroz opis njegovog tijela, pisac se ispisuje sve vrijeme. On se tek u pisanju smiješta. Kad je Autor on je gotov, završen. To je to nastajanje identiteta kroz proces pisanja. Stalno pristajanje biti na granici i ne udomaćiti se ni u jednom zadatom okviru. Kuci se udomaćio u Petkovom domu.

„Fo“,str. 100.

Literatura: 1. „Leksikon svjetske književnosti“, Zagreb:Školska knjiga, 2004. 2. „Pregledni rečnik komparatističke terminologije u književnosti i kulturi“, Novi Sad:Akademska knjiga, 2011. 3. Baba, Homi, „Postkolonijalno i postmoderno“, u:“Smeštanje kulture“, Beograd:Beogradski krug, 2004. 4. Biti, Vladimir, „Pojmovnik suvremene književne teorije“, Zagreb:Matica Hrvatska, 1997. 5. Kuci, J. M., „Fo“, Beograd:Paideia, 2004. 6. Oliva, Akile Bonito; Argan, Đulio Karlo, „III Moderna umetnost 1770-1970-2000“, Beograd : Clio, 2006. 7. Palašti, Andrea, „Adita Mandajam kao postkolonijalni subjekt“, URL: http://www.academia.edu/2293547/Postkolonijalne_studije_kulture_i_umetnosti 8. Popović, Tanja, „Rečnik književnih termina“, Beograd:Logos Art, 2007. 9. Spivak, G. C., „Kritika postkolonijalnog uma“, Beograd:Beogradski krug, 2003. 10. Vidan, Ivo. „Robinzonovo naslijeđe“ // Zarez. - (09.11.2000.) , -; - (prikaz, ostalo)