Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Kolegij: Opća povijest književnosti 2: Srednji vijek Nastavnik: prof.dr. Dželilović, Muhamed Studentica: Gadžo, Amina
Seminarski rad Islamska eshatologija i Put Ljubavi u Božanstvenoj komediji
Sarajevo, 27. maja 2012. godine
1
Uvod Putovanje na onaj svijet, kao traženje odgovora šta je to poslije smrti, važan je književni motiv. Tako da je mnogo fantastičnih priča ispričano o tim, nama nepoznatim, svjetovima. Još prije nove ere, od starog vijeka, imali smo “putnike“ koji su odlazili i pričali nam šta tamo ima. A jedan od najvećih putnika je i Dante, koji je svojom izuzetnom sposobnošću imaginacije izgradio potpun zagrobni svijet. Svijet kakav kršćanstvo do tad nije poznavalo. No, u Danteovoj Božanstvenoj komediji, uočavaju se mnoge sličnosti sa islamskom eshatologijom. Tako da su neki autori, ukazujući na to zajedništvo eshatoloških obrazaca, dovodili u pitanje izvornost i autentičnost Danteovog djela. Ali, pravu senzaciju među njima izazvalo je djelo španjolskog arabiste Miguela Asina Palaciosa- La escatologia musulmana en la Divina Comedia, objavljena 1919.god. u Madridu. Asin Palacios izlaže tezu, kako to prenosi Sinan Gudžević, da u Danteovoj slici zagrobnoga svijeta postoje analogije sa muslimanskom eshatologijom, te da se može priznati veza između Božanstvene komedije i onoga dijela muslimanske književnosti koja tematizira zagrobni svijet. Danas je i dokazano da je Dante mogao doći do islamskih legendi koje su ispričane o Noćnom putovanju poslanika Muhammeda(Isra i Miradž). Ali, kako kaže Danijel Bučan,“u sferi književnosti veze i utjecaje valja tražiti ne toliko u izravnom preuzimanju tema i motiva koliko u njihovom adaptiranju, u rekreaciji u novom kulturnom kontekstu“. U ovom radu smo ukazali na neke sličnosti nizom primjera, no to je ipak jedan mali dio. A drugi dio rada govori o Putu Ljubavi u Božanstvenoj komediji. Ona je, zaista, potpuno izgrađena na tom putu. Prebrojavanjem riječi ljubav, vidimo da se spominje veliki broj puta. U Paklu se najmanje spominje, samo 7x, u Čistilištu je taj broj veći, pa iznosi 45x, dok najveću dominaciju vidimo upravo u Raju-čak 104x. Raj je doista, najdominantnije izgrađen na ljubavi. Zbrajanjem ovih cifara dobivamo broj 156. Ako saberemo cifre ovog broja da bi dobili jednu cifru, dobit ćemo broj 3. To je broj koji se prožima imanentno kroz cijelu Božanstvenu komediju jer predstavlja Sveto Trojstvo. U radu smo pravili i paralelu sa sufijskim Putem Ljubavi, takođe kroz nizove primjera. Ali sve je to samo jedan mali osvrt, jedan djelić, jer bi se o ovim temama mnogo moglo pisati.
2
Islamska eshatologija u Božanstvenoj komediji “Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslolili, da bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On je uistinu, Onaj koji čuje i vidi.“ (Kur'an, 17/1) Ovaj ajet je bio vrlo inspirativan za mnoge islamske (arapske) autore i osnova velikog broja tekstova sa eshatološkim temama i motivima. Posebno je inspirativan i poticajan bio za sufije jer svaki sufija želi da doživi svoj osobni miradž – duhovni uspon i susret sa Bogom još na ovom svijetu. Upravo ti tekstovi su bili predmet iscrpnog istraživanja Asina Palaciosa koji je uvidio sličnost mnogih elemenata Božanstvene komedije sa njima. A pored mnoštva tih književnih djela poslužila su mu i djela arapsko-španjolskog mistika Muhyiddina ibn Arebija. Ibn Arebi je u svom djelu “Mekkanska otkrovenja“ dao vrlo simbolične opise Raja i Pakla/ Džehennema i Dženneta. Od samog početka Božanstvene komedije možemo uočiti sličnosti sa Noćnim putovanjem poslanika Muhameda. Muslimanska legenda priča o tome kako je poslanika Muhameda lik koji mu se pokazao u snu poveo na visoku goru gdje je na nekoj visoravni ugledao strahotne prizore mučenja. Pa u prvom poglavlju kaže: “A kad me potom uzeo san, dođe mi odnekud melek Džebrail i u ovom mi se pokaza obličju: lice mu bjelje od mlijeka ili snijega, a kose mu crvenije od korala jako crvenog. (...) Ruke mu bijahu crvene kao plamen, a stopala i krila zelenija i blistavija od svakog smaragda. (...) Obučen bijaše u bijelo ruho, bjelje od svega bijeloga. (...) I čim se spremi, krenuh prema vratima svoje kuće, gdje me on čekaše, a ja mu se skrušeno poklonih.“ Put je prelazio jašući na čudnovatoj životinji po imenu Burak, kojoj između prvog i drugog koraka bijaše toliko prostora koliko čovjek najdalje može svojim pogledom dosegnuti. Na početku Božanstvene komedije Dante se nalazi u mračnoj šumi, takođe iz sna se budi i ima vodiča – Vergilija: “Ja ne znam pravo kako tamo zađoh, tako sam bio snom omamljen, kadno, zalutavši, sa prave staze sađoh.“
Prepoznavši Vergilija skrušeno mu se predaje i pođe za njim. Bitna je razlika što je Danteova mračna šuma simbol grijeha i griješenja i što je on “sa pravog puta skrenuo“, dok Muhamed kreće na put potpuno čist od bilo kakvog grijeha. Melek mu je po Božijem naređenju, izaprao grudi (srce) zem-zem vodom. Dok putuju i Muhamed i Dante stanovnici tih svjetova ne znaju ko su oni, te ih njihovi vodiči stalno predstavljaju.
3
PAKAO/ DŽEHENNEM “Kroz nas se ide u grad sviju muka, kroz nas se ide gdje se vječno plače, kroz nas se ide do propala puka... ko uđe nek se kani svake nade.“ (III pjevanje, 1-3 i 9.stih) “Gospodaru, podari mi ono što si mi obećao. Jer mnogobrojni su moji lanci i okovi, moje vatre i vreline, moje bodlje i smradovi, moje patnje nesnošljive.“1 I Dante i Muhamed polaze na put noću. Dante svoje putovanje započinje “na pola našeg životnog puta“, a to je dob u kojoj, prema hadisu Enesa b. Malika blaženi stupaju u Raj/Džennet, i dob koja je istovjetna trajanju Isaova (Isusova) života. Muhamed i vodič Džebrail penju se uz jednu visoravan i vide šest strašnih prizora mučenja. Vodič Džebrail mu objašnjava zašto su kažnjeni, kao što i Danteov vodič njemu objašnjava viđeno. I prva Danteova etapa je brdo: “Al' kad sam stigo jednom brijegu na dno, tamo gdje kraj je onoj bio drazi što nagna stravu u srce mi jadno.“ (I pjevanje 13-15 stihovi)
Muhamed i Džebrail odlaze do hrama jerusalemskog (Bejtu-l-makdis), a onda dalje u zagrobni svijet. To je zemaljsko putovanje u kojem vide patnje: “Prvi je susret s muškarcima i ženama čije su razuzdane usne zašivene sve muške za ženske; drugi je prizor muškaraca i žena ranjenih očiju i ušiju; treći su prizor žene obješene za noge u koljenima; četvrti prizor su muškarci i žene obješeni za noge dok u strašnim mukama srču sa zemlje vodu i blato(...) Kod svakog prizora Muhamed pita svog vidiča o razlogu za kaznu te u odgovoru čuje da prvi ispaštaju zbog laži, drugi zbog grehota koje su počinili gledajući i slušajući, treća je kazna o lošim majkama, a četvrta je kazna onima koji se nisu pridržavali propisanoga posta.“(Liber Scale Machometi, str.154-155.) Grešnik trpi muke srazmjerne svome grijehu, kao i kod Dantea. Opisi i patnje iz Pakla su jako teški u oba primjera. U jednoj verziji Muhamedovog Noćnog putovanja kaže se da Muhamed nije mogao izdržati više poslije prvog kruga. Sličnosti vidimo i u sljedećim primjerima: “U džehennemu postoji sedam kapija koje su otvorene i osma koja je zatvorena i ne otvara se. Ta osma kapija je zastor koji njegovim stanovnicima onemogućava viđenje Boga.“ (Ibn Arebi, Mekkanska otkrovenja, str. 58) Kod Dantea, stanovnici Pakla takođe ne mogu i neće nikada vidjeti Boga. A to je ujedno i kazna grešnika prvog kruga. Njih tišti neuslišna/neutaživa želja da vide Boga. U Muhamedovom noćnom putovanju u strašnim mukama srču sa zemlje vodu i blato oni koji se nisu pridržavali propisanoga posta, tj. bili su proždrljivi. Kod Dantea u trećem krugu Pakla proždrljivci su polegli u blatu i tuče ih kiša, snijeg, raščetvoruje ih Kerber: 1
To je glas Džehennema prema jednoj predaji( Abdulhalim Mahmud, Isra i Miradž)
4
“Prljava voda, snijeg, komadi grada kroz onaj uzduh zamračeni liju a zemlja smrti od sveg toga gada.“ Kerber zvijer ljuta, čudnija od sviju grebe im kožu, raskida ih jadne.“
U Kur anu u 64. ajetu sure Sad Bog kaže: “Eto, to je zaista istina, da će se stanovnici džehennema svađati.“ A kod Dantea, u 4. krugu, škrci i rasipnici se vrijeđaju pri susretu (svađaju) pri čemu kotrljaju teške terete. Asin navodi, prema jednoj islamskoj legendi, i to da melek, koji je čuvar Džehennema, otvara vrata Pakla iz kojeg sukljaju smolast dim i oganj, kao i Haron u lll pjevanju Danteovog Pakla. Asin tu vidi model po kojem je Dante izgradio grad Dis. Islamska legenda opisuje prvi krug Pakla kao more ognja na obalama kojeg stoji vatreni grad sa 70 000 vatrenih nastambi i 70 000 vatrenih mrtvačkih kovčega u kojima zmije dave tirane. Tu vidimo sličnost sa Danteovom slikom krivovjernika koji su u 6.krugu pokopani u gorućim grobovima: “Neravan oblik groblja zemlja dala, Tako tu strše rake zdesna, slijeva, Samo na način strašniji iz tala.“
Zatim Muhammed nailazi na skupinu u kojih su stomaci bili poput kuća, i kad god bi neko od njih uspio da ustane, odmah bi se strovalio. Džebrail mu je za njih rekao: “To su oni koji su se hranili kamatom.“(Abdulhalim Mahmud, Isra i Miradž, str.37.) Kod Dantea lihvari su u 7. krugu u 3. pojasu. I oni sjede, ali su pod vatrenom kišom: “I ja se tako sam samcat uputim po skrajnjem rubu toga sedmog kola gdje sjedi svijet u žalostima ljutim. iz očiju im lije...“
Možemo naći sličnosti i u primjeru sa stijenama. Muhammed vidi bika koji iz neke stijene (ili kamena) izađe, pa pokušava da se vrati u nju, ali ne može. To je čovjek koji izrekne krupnu riječ, pa je ne može povratiti. A kod Dantea su simonisti u osmom krugu naglavice zabodeni u šuplje stijene. Paralelizam postoji i između vratara, koji u islamskoj legendi raspoređuje grešnike i Minosa koji to vrši u Paklu. Taj melek vratar se opisuje ovako: “Ugledah jednoga uistinu velikog meleka koji bješe zasjeo na stolcu, a u rukama držaše jednu ploču koja se protezaše od Istoka do na Zapad. Kad malko bolje odsmotrih, vidjeh kako melek pogleda čas na onu ploču, a čas na svijet. I bijah jako zadivljen s načina na koji on služaše Allahu, Gospodaru svome.“(Liber Scale Machometi, str.17.)
5
A opis Minosa kod Dantea je: “Tu Minos, strašan, zubma režeć stoji, na pragu ondje grijehe ispitiva, sudi i šalje, repom pravdu kroji.“
Danteov prikaz Lucifera u Paklu gdje stoji do pola grudi okovan u led sličan je opisu jednog meleka, ali i Ibn Arebijevom prikazu Iblisa. Dante u 34. pjevanju opisuje Lucifera: “Car se tog bolnog carstva uvis diže Od pola grudi, drugo led je krio...“
A u Liber Scale Machometi taj melek se opisuje ovako: “Jedna polovina bijaše od vatre, a druga od snijega. Tako bijaše stvoren da vatra ne mogaše istopiti snijeg niti snijeg mogaše ugasiti vatru.“ Ibn Arebi o Iblisu govori: “Iblisova, odnosno šejtanova patnja u džehennemu biće uzrokovana džehennemskom hladnoćom, koja je suprotnost vatri od koje je šejtan stvoren. Njegovo kažnjavanje će, dakle, biti hladnoćom.“ (Ibn Arebi, Mekkanska otkrovenja, str.62.) Kažnjavanja u hladnoći nema u biblijskim predanjima, ovu su ideju razvili islamski teolozi u IX st. Asin i shematski upoređuje izgled pakla kod Dantea i Ibn Arebija. Uočavaju se mnoge sličnosti. Ibn Arebi opisuje Džehennem kao divovski bunar(sličan lijevku) smješten u podzemlju Jeruzalema. On piše da u Džehennemu ima 100 dereka tj. stepenica naniže. “Svaka stepenica u Džehennemu tj. paklu ima posebne stanovnike kojima od Božije srdžbe pripada njima odgovarajuće stanje, oblik patnje i vrsta bolova.“( Ibn Arebi, Mekkanska otkrovenja, str.64.) Razlika je u tome što Ibn Arebi ima sedam krugova a Dante devet. On, takođe, kao i Dante, spominje vodu (rijeku) kroz koju se prolazi i iza koje je čudo. “Vidio sam i pojedina mučilišta na tom mjestu. Zatim sam bačen u vodu, kroz koju sam prošao, vidjevši pri tom čudo.“( Ibn Arebi, Mekkanska otkrovenja, str.58.)
ČISTILIŠTE “... O drugome carstvu ja ću pjeti, gdje ljudska duša čistiti se stane i vrijednom biva k nebu da poleti.“
Prema Asinovom mišljenju, pojam Čistilišta je bio nepoznat drevnoj kršćanskoj tradiciji. Na zapadu se pojavio takođe pod islamskim uticajem. Kao i u Dantea, u nekim muslimanskim predanjima Čistilište je brežuljak što stoji na razmeđi Džennneta i Džehennema, i iz njega se može izaći tek pošto se čovjek pročisti u rijeci života. “Ždrijelo se džehennemsko nalazi u središtu sedme zemlje i nalik je na ogroman bunar. A oko ždrijela džehennemskoga nalazi se sedam mora vatre džehennemske, koja gori čudovišno, i ta se mora sjedinjuju u jedno veliko more. U tome moru Allah daje da se kupaju i čiste duše griješnika, onih koji se od njega udalje i niječu ga za svoga života. A on čini da se oni tako
6
muče sve do dana sudnjega. A poslije toga će im suditi prema zaslugama.“( Liber Scale Machometi, str.102.) U islamskoj tradiciji, u Čistilište se stiže prelazom preko uskog mosta – “Sirat ćuprije“, koja je “tanja od dlake a oštrija od sablje“. Ona se nalazi iznad Džehennema i preko nje duše prelaze lakše ili teže. A oni koji padnu završe u Džehennemu. “Pa će iznad džehennema biti most jedan koji se zove Sirat. Dužina mu je tolika da bi je čovjek mogao pješice preći za 500 godina.Oni koji budu vjere iskrene i tvrde, proći će. Ostali će biti izranjavani onim kliještima i kukama gvozdenim, te će pasti u Džehennem, vatri na muke.“(Liber Scale Machometi, str.114.) Kod Dantea, sličnost sa Sirat-ćuprijom možemo naći u klizavom prijelazu u njegovom Čistilištu: “Vođ pođe sa monom po toj skritoj stazi da u svijet bijeli vratimo se tuda, te uzgor sta bez odmora da gazi prvi, ja za njim dok ne vidjeh čuda od lijepih stvari što se nebom gnijezde, kroz okrugao otvor jedan, kuda iziđosmo da ugledamo zvijezde.“
I u Čistilištu grešnik trpi kaznu srazmjernu njegovom grijehu ali su blaže. Što se duše više približavaju Džennetu put je lakši i na kraju dolaze do divnog vrta. Taj vrt je smješten na vrhu brežuljka Čistilišta i ne zna se je li zemaljski ili nije. “ A pokraj toga mosta ima jedno mjesto Mardž Makfuf, što znači skrivena livada. I ta je livada duga 500 godina hoda, a toliko je široka. Oni koji budu vjere iskrene i tvrde, proći će.“(Liber Scale Machometi, str.103.) Pandan Dante ima u zemaljskom raju. A za Čistilište Dante kaže: “Taj brijeg je, reče, mučan ovdje niže, al' onima što dalje uza nj. odu sve lakše biva što su vrhu bliže.“
U opisima vrta i zemaljskog raja pojavljuju se isti motivi: mnoštvo cvijeća, mirisa, cvrkut ptica... “Zlato i srebro, drvo sjaja čista, bjelilo, skerlet, čar indigo boje, smaragd, što razbit svježe su blista, nadmašila bi divna boja što je s trave i cvijeća u tom dolu sjala, ko veče što nad manjim stvarima stoje.“
Na kraju Danteovog puta u Čistilištu napušta ga Vergijlije, a dalje ga vodi Beatrice: “Prije no oko sasvim bi na tragu, po tajnoj moći, što se od nje rodi ljubavi stare svu osjeti snagu.
7
Htjev reć Vergilu: 'I, zadnji ostaci krvi u meni drhću ovih časa; znadem: to stare ljubavi su znaci.'“
Danteov susret sa Beatricom je kao susret vjernika/blaženika sa njihovim nebeskim vjerenicama (hurijama) u islamskim legendama. Hurije su u Kur'anu opisane u suri Rahman (70-75 ajet): U njima (džennetskim baščama) će biti ljepotice naravi divnih, - pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?! hurija u šatorima skrivenih, - pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?! koje prije njih ni čovjek ni džin nije dodirnuo, - pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?!
Beatrice se javi u oblaku cvijeća, a hurije se nalaze u vrtovima, na obalama rijeka Batinan. “A njihova je ljepota takva da je niko ne bi umio opisati. Iz tijela im izbija takva svjetlost da je u nju teže gledati nego u sunčevu.“(Liber Scale Machometi, str.56.) Tu se završava i Muhamedovo i Danteovo zemaljsko putovanje. Dante biva pročišćen u rijeci Eunoji, a prije toga u Leti. Sada slijedi uspinjanje na nebo i viđenje Boga. “Čist i za uzlet spreman među zvijezde.“
RAJ/DŽENNET “Sav Svemir puni slava Onog čija ruka sve kreće te ponegdje krati svoj puni sjaj, dok drugdje jače sija.“
Ovako počinje Danteov raj, a vidimo sličnost sa 1.ajetom sure Hašr: "Allaha slavi sve što je na nebesima i što je na Zemlji, On je Silni i Mudri"
Nebesko putovanje (Miradž) Muhamed nastavlja uspinjući se na 7 nebesa dok ih je kod Dantea 10. Tri dodatna neba – 8., 9. i empirej odgovaraju trima posljednjim etapama Muhamedovog uzlaska na nebo. Muhamed i Džebrail se penju na nebesa i na svakom melek nakon što čuje ko je sa Džebrailom otvori to nebo. Na svakom su neki od ranijih poslanika(proroka) i mnogo meleka koji veličaju Boga. Dante putuje sa Beatricom i uspinje se leteći, dobija krila. U šestom nebu oni nailaze na orla čiji lik tvore svjetla radosnih duša i blaženika: “Širnih se krila kaza ispred mene lijep lik gdje pune slatke su miline radosne duše bile prepletene: sve bjehu nalik na drobne rubine gdje zraka sunca tako žarko gori, da njegov odjesv u mom oku sine.“
8
Ovdje je moguće vidjeti analogiju sa divovskim pijetlom što pjeva u slavu Božiju, a kojeg sreću Muhamed i Džebrail: “Taj melek imaše kosu vrlo dugu koja mu po plećima padaše, a krila imaše od boja svakovrsnih a boje bijahu ljepše od svake koju je ikada ikoji čovjek vidio. I taj melek bijaše stvoren u obličju pijetla i Allah mu bijaše pokazao čase kad valja molitvu moliti.“(Liber Scale Machometi, str.20.) Na sedmom nebu Dante vidi duše mislilaca koji se uspinju zlatnim ljestvama i silaze u tišini: “Tad boje zlata u kom zraka sjaše ja ljestve uvis uspravljene spazih što moja luč ih slijedit ne mogaše. Još vidjeh da niz prečke blijesak slazi: mišljah da svjetla sva što nebom sjaju po onoj bjehu raspršena stazi.“
Vidimo veliku sličnost sa opisom ljestvi uz koje se penjao Muhamed kad je krenuo iz Hrama jeruzalemskog: “Pa mi pokaza jedne ljestve koje se spuštahu s prvog neba na zemlju gdje sam stajao. Te ljestve bijahu stvar ljepša od svega što je oko ikad vidjelo. Prečage njihove bijahu evo ovako načinjene: prva se viđaše da je od rubina, druga od smaragda, treća od presjajnog bisera, a svaka sljedeća od dragog kamena, svaki obrađen shodno svojim svojstvima i urešen biserima i suhim zlatom, a tako bogato da to nijedno srce ljudsko ne bi moglo pojmiti. Bijehu ljestve obložene zelenom kadifom sjajnijom od smaragda. A sjajahu takvim sjajem da ih čovjek jedva mogaše gledati.“(Liber Scale Machometi, str.16.) U jednoj vjerodostojnoj predaji ovako se opisuje Muhamedov dolazak na sedmo nebo: “Zatim smo uzdignuti ka sedmom nebu. Džebrail je tražio da se otvori, pa mu je rečeno: Ko je? – on je rekao: - Džebrail. – Rečeno mu je: - A ko je s tobom? – On je rekao: - Muhamed. – Rečeno mu je: - Zar mu je već upućeno poslanstvo? – On je rekao: - Da, upućeno mu je. – Tad nam je otvoreno, a kad tamo – Ibrahim, naslonjen na Bejtu-l-ma'mur (melekska Kaba na nebesima), u koji svakodnevno ulazi 70 000 meleka, koji se više ne vraćaju.“(Abdulhalim Mahmud, Isra i Miradž, str. 32.) A na osmom nebu opisuju se, u Liber Scale Machometi meleki koji su uz Božije prijestolje: “Vidjeh da na nebu, ondje gdje je prijestolje, ima 70 000 povorki meleka, sve poredane jedna iza druge. I te povorke neprestano hodahu krugom nebeskim te tako putem jedna drugu sretahu. A pri susretu meleki pjevahu jače dižući glas pjevanja u hvalu Allaha toliko da ih sva nebesa čujahu. “(str.41.) Dante, na devetom nebu, takođe vidi anđeoske zborove. Ti zborovi anđela prave devet ognjenih krugova i tako kruže oko presjajne Tačke (Boga): “Uz točku biješe ognjen kolut koji tako se vrtje da gib brži nije što oko svijeta najčešće se roji
9
I toga jedan drugi obavije, a ovog treći, a trećeg četvrti, četvrtog peti, petog šesti krije.“
Vidimo sličnosti u anđelima, povorkama i kruženju, u hvaljenju i pjevanju, redovima i poretku. U vjerodostojim predajama navodi se da je na sedmom nebu Muhamed otišao i do Sidretu-l-munteha: “Zatim sam otišao do Sidretu-l-munteha (nebeskog lotosa), čije lišće je bilo kao slonove uši, a plodovi kao zemljani vrčevi. S obzirom da je Sidru, po Allahovom emru, pokrivalo ono što je pokrivalo, niko od Allahovih stvorenja nije u stanju opisati njenu ljepotu.“(Abdulhalim Mahmud, Isra i Miradž, str.32.) Sidretu-l-munteha se spominje i u Kur'anu: “Kod Sidretu-l-munteha kod kojeg je džennetsko prebivalište kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo.“ (EnNedžm 14., 15., 16.)
Iz više predaja saznajemo: “ Sidretu-l-munteha je stablo na sedmom nebu, čiji je korijen čvrsto u džennetu, a grane ispod Božijeg prijestolja. To je krajnja granica znanja stvorenja. Meleki ga prekrivaju poput prostirke od zlata, a njihov broj ne zna niko do Allah. U sredini njegovoj je mekam Džebraila.“(M.Karahodžić, Knjiga o stvaranju, str.83.) U Ibn Arebijevoj shemi Džehennnema nalazi se sedam krugova koji su sjedišta blaženika, svrstanih po kategorijama. Tu je i veliko stablo. Dante koncentrične krugove koji su sjedišta svetaca opisuje kao latice ruže: “Tu možeš vidjet da se svaka niže prag po prag, kako ime zasebice zovem, list po list iduć ružom niže.“ (XXXII, 13-15)
A nebesko stablo na šestom nebu na svojim granama nosi duše blaženika: “On počne: 'Usred te su pete krošnje stabla što vidi od vrška i plode sveđ nosi i ne gubi lisne nošnje, blaženi dusi, koji, dok ne hode u nebo, dolje bijehu slave jake, da mogu Muze obilno da rode.'“
Na kraju oba Putnika dolaze do samog Božijeg prijestolja i do viđenja Boga. “Muhamed je dospio do horizonta na kojem za Džibrila nije bilo mjesta, i uspeo se na nivo od svjetla na koji Džebrail nije mogao stupiti, pa je Muhamed dospio u neposrednu Božansku blizinu bez posrednika.“ (Abdulhalim Mahmud, Isra i Miradž, str.8.) Muhamed je vodio i razgovor sa Bogom. On je vidio svog Gospodara: “Srce nije poreklo ono što je vidjelo.“ (Kur'an, 53/11.) “Zatim se Silni, Gospodar nedokučive uzvišenosti približio, pa nadnio, i blizu njega (Muhameda) koliko dva luka ili još bliže bio.“(Abdulhalim Mahmud, Isra i Miradž, str.8.) U Liber Scale Machometi ovako se opisuje taj susret: “Te pođoh sve spomenute pregrade, osim one načinjene od neizrecivosti Allahove. Toj pak, kad se prepreci primaknuh začuh po drugi put glas kako mi isto govori: 'Približi se, o dragi Muhamede.' A kad čuh hvalu i pohvalu koje mu sami Allah izreče, ja još malo zakoračih unaprijed i približih se toliko da između mene i Njega ne bijaše više no koliko su dva izbačaja strijele s luka.
10
Dok tako hodih onim nebom ugledah Njegovo prijestolje, koje bijaše takvo da mi se činjaše tako s nebom sjedinjeno, kao da su i nebo i ono prijestolje skupa od iste tvari stvoreni. I bijaše to prijestolje od takvoga sjaja da to nikako ne bi umio iskazati. I sve što je Allah stvorio bijaše u prijestolju rečenome, a cijelo sijaše sjajem sjanim od ikoje sjajne stvari što je ikada okom viđeno.“ (str.38.) A u jednoj drugoj verziji piše: “Muhamed vrhunac doseže putem što ga, kroz ocean svjetlosti i brže od strijele i vjetra, dovodi do Božijeg prijestolja. Ta ga vizija svjetlosti najprije zasljepljuje a potom, nagrađen vidom srca on duhovnim očima motri njezin izvor, ali gubi moć sjećanja, pa tako i mogućnost opisa viđenoga.“ I naš pjesnik, Safvet- beg Bašagić, lijepo se izrazio o tom susretu u “Mevludu“: “Do granice svoje i Refref kad dođe, stade; a odatle sam Muhammed pođe prema Svjetlu Koje svemu život daje, gdje ništ ne postoji, ništa ne postaje, gdje nema zvijezda, ne ima nebesa, gdje nema vremena, prostora, tjelesa, gdje nema početka, gdje ne ima kraja, gdje se Beskonačnost sa Vječnošću spaja. Tude je razgovor bez riječi teko: i mnogo je čuo i mnogo je reko.“
Asin kao najsrodniju muslimansku paradigmu uzima, ipak Ibn Arebija. I on i Dante Božiju veličinu i sjaj opisuju kao čistu, vječnu svjetlost, što je ideja na koju upozorava sveti Toma Akvinski u djelima islamskih filozofa kao što su Al-Farabi, Ibn Sina i Ibn Rušd. O tome piše Danijel Bučan: “Tema božanske svjetlosti jedno je od općih mjesta islamske filozofije, teologije i mistike. Prema islamskoj tradiciji moć božasnke svjetlosti tolika je da se smatra da duše blaženih, pošto je smotrila, zbiljsku božansku bit, ostaje obasjana njezinom svjetlošću zanavijek; Dante pak (Raj, XXXI, 19-24) govori o tome da mnoštvo blaženika što stajahu između Boga i svijeta nebesa nije priječilo pogled, jer božansko svjetlo prožima sve u svemiru sukladno zasluzi, i ništa tom svjetlu nije prepreka.“ U islamskoj tradiciji nakon što duša spozna božansku bit, ostaje obasjana tom svjetlošću zauvijek. Dante govori o tome da se blaženima nije priječio pogled gore, a nije se ni umanjivao Božiji sjaj. “I premda su se mnogobrojni djeli između Višnjeg i cvijeta da lete, ni pogleda ni sjaja nisu smjeli; jer svjetlo se božasnko ispreplete kroz cio svemir koilko je vrijedan, i ne može ga ništa da omete.“
11
Asin Palacios smatra da je islamski uticaj na Dantea i njegovu koncepciju Božanstvene komedije dvojak: izravni i posredni. Izravni uticaj jeste u elementima koji nisu postojali u kršćanskoj eshatološkoj tradiciji, a prisutni su u Božanstvenoj komediji. Posredni uticaj se odnosi na one elemente koji su iz islamske tradicije preuzeti u kršćanstvu prije njega, odnosno koji su bili prodrli ranije. Ako je Dante toliko toga preuzeo iz Muhamedovog putovanja (Isre i Miradža), onda je sam njegov odnos prema Muhamedu vrlo okrutan. Nije razumljivo zašto ga, kao prvo, uopće spominje, a kao drugo, zašto ga opisuje najgorim i najponiženijim opisima koji postoje u Božanstvenoj komediji, i pri tom ga stavlja u 9. jarugu 8. kruga. Dakle, gotovo u samo dno Pakla?!
Put Ljubavi u Božanstvenoj komediji Ako si izgubio srce, na Putu Ljubavi, potrči mi bez oklijevanja, jer ja sam nevidljiva utvrda.
(Rumi, Diwan-i-Shams-i Tabrizi, 17925)
Ako posmatramo Božanstvenu komediju kao Put Ljubavi kojim Dante dolazi do Boga, onda ćemo uočiti i neka drugačija značenja i simboliku ovog djela. Prepoznat ćemo i to da nije samo Dante putnik tog puta, već da je to i Beatrice. Tako da možemo pratiti i Danteov i Beatricin put. Beatrice je ujedno i Ljubav i Zaljubljenik. Ona predstavlja Danteovu prvu ljubav zbog koje je i ispjevao Božanstvenu komediju . Uradio je to, dakle , iz ljubavi prema njoj. Dok je, opet, ona njega izbavila iz griješenja u koje je zapao, a to je sigurno uradila upravo iz ljubavi. No, Beatrice je i Zaljubljenik u Boga i ona se utapa u Njegovo biće, nakon čega nestaje. Danteova dvojaka uloga je u tome da je on i Putnik i onaj koji taj put ispisuje2. A Muhamed je Vodič i Vođeni. Njega na put vodi Džebrail, ali je on vodič svom ummetu/muslimanima. “Stoga znaj da je Muhamed vodič. Bog veli:“Sve dok neko ne dođe Muhamedu, ne može doći Nama.“(W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.150.) Sa aspekta Puta ljubavi, uloga vodiča u Božanstvenoj komediji je malo drugačija. Sada vodiča možemo uporediti sa sufijskim šejhom. Na put Ljubavi, na mistični put spoznaje ne može se ići bez vodiča, bez šejha. Vodič sada upućuje putnika/učenika i vodi ga kroz različite stepene gdje doživljava različita iskustva sve do konačnog cilja kada ga napušta i kad putnik sam doživi sjedinjenje s Bogom. Vergilije kao simbol (raz)uma može da ga vodi samo do određenog stepena, a dalje ga predaje Beatrici jer se do Boga dolazi Ljubavlju. “Um je zbilja sa brojnim dimenzijama, od kojih su one niže iznutra povezane sa jastvom, ali su one više od iste supstance kao i meleki. Čovjek mora nastojati prevladati svoj djelomični um, koji je prevladan jastvom. On mora tragati za uputom Univerzalnog Uma.“ (W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.254.) Vergilije je upravo Univerzalni Um koji vodi Dantea, ali je on ograničen. To ograničenje vidimo i u primjerima Džebraila. On je bio Muhamedov vodič i predstavlja utjelovljenje Univerzalnog Uma, koji je “jedini bio kadar odvesti ga do Lotosa Krajnje Granice na 2
Dante je takođe i Ljubav i Zaljubljenik. Ljubav je i Božija i Beatricina, a Zaljubljenik je prvo u nju, a onda u Boga.
12
najudaljenijem obodu sedme sfere. Kada su njih dvojica dosegnuli tu tačku, Džebrail je kazao Muhamedu da on ne može ići dalje, a da mu krila ne sagore. Tako je Muhamed posljednje postaje prešao sam.“ (W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.255.) A u “Mevludu“ Sulejmana Čelebija o tome piše: “Dalje hodit ja ne smijem od Boga, ovdje ostat, emer mi je od Njega. Ako zehru jednu dalje iskočim, treba potlje ja u vatri da gorim.“
“Pošto ljubav uzrokuje čovjekovo iščeznuće i opstajanje, ona transcendira um na koji se, sa ovog stajališta motrenja, gleda kao na zapreku na putu Ljubavi.“ (W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.255.) Dantea ne može dalje voditi Vergilije jer “on nije ništa manje doli nužna priprava za ljubav i čovjekov vodič do kapije Božijeg svetilišta, kao što je Džebrail bio nužni vodič Muhamedu na Miradžu.“ (W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.255.) Muhamed dalje ide sam, dok Dantea vodi Beatrice, koja je, kako smo već rekli: Ljubav i Zaljubljenik. “Ako (raz)um nije sposoban shvatiti Boga, ljubav Ga može doseći i imati iskustvo njegove prisutnosti.“ (B.Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, str.123.) Dante više ne treba Vergilijeve savjete; on je sada sam gospodar svoje volje, očišćen od grijeha. Zato ga Vergilije vjenča krunom i mitrom kao znacima vrhunske i duhovne vlasti. Kada dolazi Beatrice, Dante osjeća da je ona njegova stara ljubav (još od devete godine): “Prije no oko sasvim bi na tragu, po tajnoj noći, što se od nje rodi, ljubavi...“
Ona ga prekorava za griješenje, pa Dante kaže: “Ugledah ženu, što mi se ukaza prije pod velom arideoške slave gdje uprije oči u me.“
Dante se potom ispovijeda, a Beatrice ga opet prekorava, gledajući je kaje se i dolazi do spoznaje: “Sada me stade kopriva da žari kajanja, te zamrzih iz svih sila baš nekoć najprivlačnije mi stavri. spoznaja mi je tako srce pila da padoh svladan; što se sa mnom steče to znade ona što je uzrok bila.“
Tu je vrhunac u kojem se Dante i očistio. Dolazi do gubljenja svijesti. Beatrice prestaje biti ljubav u nekadašnjem smislu i sada je predstavljena samo kao Zaljubljenik. A Dante prestaje biti zaljubljen u nju kako je nekoć bio. On je sada potpuno očišćen (i nakon čišćenja u rijekama) kao što je i njegova ljubav potpuno čista, te zajedno sa njom kreće na put ka Bogu – sada Jedinoj Ljubavi. Sufijka Rabija je smatrala da grijeh najviše šteti duši jer biva uzrokom
13
razdvajanja duše i Ljubljenoga. (B.Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, str. 67.) Pa tako je i Dante zbog griješenja bio odvojen, a nakon očišćenja doći će do tog sjedinjenja. A tome svjedoče sljedeći stihovi: “Sva zagledana Beatrice staja u vječne kruge, a ja gled oborih ozgo i na njoj oči sad napajah. Gledajuć nju u sebi se pretvorih ko Glauko kad kušav travu svjema bozima morskim sudrugom se stvori. Za nadljudsko to stanje riječi nema, stog nek je primjer dovoljan da znaju kojima milost to iskustvo sprema. Bjeh li tek s onim što stvori na kraju, Ljubavi, ti znaš, što me gore diže svjetlošću svojom i vladaš u raju.“
Raj je potpuno izrađen na ljubavi, pa je čak i kretanje nebeskih sfera proizvedeno ljubavlju prema željenome Bogu. Dante govori kako ga je Beatrice dovela do istine: “Sunce što prije ljubavlju mi zgrija grudi, sad učeć i poričuć stvori da divni lik mi istine rasija.“
Ovdje i vidimo njihov sadašnji odnos. Ona je sada vodič do potpune spoznaje. On joj se potom obraća ovako: “O ljubo prvog Ljubavnika, začeh, božice, koje besjede me pale i griju sve me oživljujuć jače. “
Što govori o njenoj veličini, a onda zbog njenog pogleda (očiju punih iskrene ljubavi) skoro svijest izgubi. Tada mu Beatrice objašnjava: “Ako ti plamtim u ljubavnom žaru van one mjere što je zemlja sviče, te moć tvog oka podliježe tom čaru, ne čudi se, jer to iz zrenja niče savršenog, što, kako dobro shvati, u shvaćenom se dobru dalje niče.“
To dakle, proizilazi iz savršenog, nezamućenog gledanja Boga. Čovjekova ljubav, kako piše Chittick, može se dijeliti na 2 vrste: istinska ljubav ili ljubav prema Bogu i izvedena ljubav ili ljubav prema nečemu drugom3. Ali, kod bližeg ispitivanja može se uočiti kako je svaka ljubav, zapravo, ljubav prema Bogu, jer sve što postoji predstavlja Njegov odraz ili sjenu. No, pošto se ljubav prema drugome mimo Boga izvodi iz ljubavi prema Njemu, ona tad, u konačnici, vodi ka Njemu. Upravo tako Beatrice Dantea vodi Bogu. Dante sve više napreduje na tom putu, Putu Ljubavi prema Bogu dok se sve više oslobađa Beatrice. Pa tako, već na četvrtom nebu izriče sljedeće stihove: 3
Kod Dantea- ljubav prema Beatrice
14
“Još smrtnog srca tako spremnog ne bi na pobožnost, ni duše tako rade predat se Bogu posve, ko u sebi Što bijah ja, kad ona zborit stade; svom ljubavlju spram njega se ražarih, te Beatrice u zaborav pade.“
Na šestom nebu Beatrice obećava Danteu zagovor kod Boga, a on potom vidi ljubav koju nije mogao opisati, a ni sjetiti se: “Okrenuh se za ljuven prošaptajem utjehe moje: a sre svete zjene kakavu tad ljubav vidjeh – ovdje stajem; Ne zato što će govor izdat mene, nego ni pamet ne može obnovit toliko, ako drugi je ne krene.“
Na sedmom nebu prilazi mu jedna duša i govori: “Vidim ti znak što s ljubavi se diže.“ A potom mu Beatrice odgovara na neka pitanja i govori o sebi: “Tad odgovori ljubav iz nutrine: 'božanska svjetlost, vrhu mene pružena, kroz ovu gdje sam zatvorena sine, i kad s mojim viđenjem je združena, njena me krepost vrhu mene vlači, da Višnji Bitak vidim gdje je mužena.'“
Odnosno, to znači: “Božanska svjetlost prodire kroz ovu svjetlost oko mene, pa me nadahnuće uzdiže da mogu pojmiti Boga u viziji kao izvor svjetlosti. Koliko pojmim Boga, toliko mi je jaka svjetlost.“(Božanstvena komedija, str.710.) Često se gubi u zanosima i ne zna da li voli još Beatrice. Iako Dante napreduje, Beatrice mu je još neophodna. Na osmom nebu Beatrice mu upućuje jednu kritiku jer je njoj potrčao u okrilje kad ga je obeznanila vika i jedan krik: “Zar ne znaš da si ti u nebu – reče zar ne znaš da je nebo sveto cijelo, i da se ovo gorljivošću steče?“
Ali ipak, Beatrice sve više priprema Dantea. Pa tako moli i sv. Petra da ga ispita o vjeri: “Ljubavlju, nadom i vjerom da l' bridi, nije ti skrito, jer tvoj pogled zori gdje svaka stvar se naslikana vidi.“
Dante na jedno pitanje odgovara predivnim stihovima: “Odgovaram ti: vjerujem u Boga jednog i vječnog, što sve nebo kreće, nekrenut, s ljubavi i htijenja svoga.“
Beatrice ga gorljivo sluša i odobrava. Kad Dantea ispituje sv. Ivan, on objašnjava da su najveći filozofi i njihova učenja zaslužni za takvu ljubav u njemu: “Bog je Dobro od kojeg potječe sva radost rajskih dvora. Proučavanjem Aristotela, prema kojemu volimo ono što je dobro, Boga treba najviše voljeti jer On je najviše dobro, a prema
15
Svetome pismu, Boga valja ljubiti iznad vega. Dakle, naš um mora težiti k Bogu, ako je shvatio istinu na kojoj se temelji dokaz za to. Sva ostala dobra samo su djelić Božije dobrote, pa ih valja razmjerno manje ljubiti.“(Božanstvena komedija, str.717.) Zatim dalje reda izvore svoje ljubavi: “Postojanje svijeta i njega na njemu; smrt Kristova zbog čovjekova spasenja; raj kojemu se vjernik nada; proročanstva i obećanja od živoga Boga.“(Božanstvena komedija, str.717.) Adam vidi Danteovu želju u Bogu u kojem se sve zrcali, a Njega ništa ne može odraziti (shvatiti): “Jer je u pravom zrcalu imadem koje u sebi svemu odraz pravi a ništa sobom odraz da mu dade.“
“Dok u sufizmu bit božanskog Načela ili Zbilje se odražava različito u ogledalima nerazumne i u ogledalu razumne naravi božasnkog stvorenja. Tako u izvanskoj prirodi svijeta Zbilja se odražava kao odraz ili odslik, dok se u ogledalu razumne naravi stvorenja ona odražava kao istinska Zbilja ili autentična bit.“(B.Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, str.99.) Dante potom stiže u posljednje nebo, tzv. prvo pokretno: “Priroda svijeta, po kojoj se mače sve naokolo, a sredina stoji, tu ko u svom se ishodištu zače; Tom nebu ništa drugo ne postoji do uma Božijeg, gdje se ljubav žeže što vrti ga i moć što s njega se roji.“
Ovo se nebo ne nalazi ni u čemu drugom, osim u Bogu, odnosno u empireju, odakle dolazi ljubav po kojoj se ono kreće i snaga koju ono prenosi na ostala nebesa. Ljubav i svjetlo obuhvaćaju to nebo, kao što ono obuhvaća sva ostala nebesa. Tu Dante objašnjava poredak: “A moraš znati da se svi vesele Koliko pogled istinu im shvati U kojoj smiraj razumi svi žele. Iz ovoga se može sagledati da blaženom je bivstvu temelj zrenje, a nije ljubav što ga poslije prati.“
Odnosno:“Blaženstvo dolazi od viđenja Boga, a ljubav slijedi poslije spoznaje kroz viđenje, a viđenje je dar Milosti Božije i zasluga naše dobre volje. To se sve jasnije uočava što se više penjemo po nebesima. Dok još nije bilo vremena i prostora Božija ljubav je po svojoj želji stvorila druga stvorenja, ne zato da bi od toga imala koristi, jer je sama po sebi savršena, nego zato da odsjaji njezine svjetlosti (dakle stvorenja) spoznaju svoje opstojanje i radost.“(Božanstvena komedija, str.721. i 723.)
16
Prije nego su ušli u Empirej Dante opisuje Beatricinu ljepotu, ali je nemoćan: “Da sve se zbere što se o njoj sriče dosad i bude samo jedna hvala, malo bi bilo svrsi ove priče. Ljepota koju vidjeh nije stala samo svrh nas, već vjerujem po svema da tek se Tvorcu sva uživat dala.“
To je čas najveće Beatricine ljepote. . Ona mu govori: “Mi smo izašli iz tijela silnog u nebo što je svjetlost čista: svjetlost od uma, u ljubavi cijela; ljubav od dobra, u radosti svuda; radost vrh svake slasti što se pela.“
Dante nakon toga u njenom glasu osjeća da će ga uskoro ostaviti.Čim je Dante čuo posljednje riječi, osjetio je da mu raste snaga, tj. da mu moć spoznaje postaje sve veća, tako da nije moglo biti toliko jake svjetlosti koja bi mu zaslijepila oči. Beatrice mu govori da tek poslije ojačenja duha smije stupiti pred Boga. Odnosno kako Rumi o tome govori: “Dok god i jedna trunčica ljubavi prema sebi samome ostaje, On neće pokazati Lice Svoje; ti nećeš biti vrijedan sjedinjenja s Njim, i On ti neće dozvoliti pristupa. Ti moraš sebe i svijet potpuno zatajiti i biti neprijatelj svog vlastitog jastva. Stoga, kada naša religija počiva u srcu jedne osobe, ona upravo tamo ostaje dok ne odvede njeno srce Bogu i ne odvoji je od svega nevrijednoga.“ Dante potom izriče sljedeće stihove: “O sjaju Božiji, po kojemu vidjeh, istinog carstva uzvišena slavlja, snage mi daj da reknem kako vidjeh Svjetlo je gore što vidljivim javlja svog Stvoritelja ispred onog stvora kom samo pogled u nj. smirenje spravlja.“
Tri puta ponovljena rima vidjeh ima posebnu snagu: izražava ponos zbog povlaštenja stanja i ujedno svijest o mističnoj kvaliteti ovog transcedentnog viđenja.Beatricu zamjenjuje sveti Bernard, a ona iščezava: “Zaiskah jedno, drugo mi se poda: ja Beatricu vidjeti se nadah, a vidjeh starca s haljom slavna roda. I pogledaš li gore u krug treći od gornjeg praga, opet ćeš je zreti na zasluženom prijestolju u sreći.“
17
Ona je u sreći tj. excessus mentis: velika radost kojom se nagrađuje onoga ko uroni u žar kontemplacije. Rumi kaže: “Ljubav je buktinja koja, kada se zapali; osim Voljenog sve drugo sagori.“ To se i desilo Beatrici, koja se još samo jednom osmjehnula. Ona je otišla svome Voljenome. Na kraju dolazi i do Danteovog spoznanja i viđenja Boga. U mističkom zanosu on to doživljava i ne može više ponoviti. Nestaje vizije i pomaganja. Nije mu dano da je obnovi, ali je njegov duh uzvišen među blažene istom onom Ljubavlju što kreće svemir: “Visoku maštu izda tu umijeće; al pogna želju i volju da jezde, kao što kotač jednako se kreće, Ljubav što giba sunce i sve zvijezde.“
U islamu “Božija Ljubav prema očitoj skrivenoj Riznici kroz vjerovjesnike i prijatelje Božije je bila poticajna snaga u Njegovom stvaranju univerzuma. Svako kretanje i djelovanje ishode iz te izvorne Ljubavi.“(W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.229.) “Mistika u kršćanskoj tradiciji je prije svega, dar Božiji. Ona pretpostavlja vjeru, smješta se u bit žive vjere, uronjena je u ljubav i oblikovana njome.“(B.Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, str.119.) U evanđelju po Ivanu piše: “Bog je ljubav: ko ostaje u ljubavi ostaje u Bogu i Bog u njemu.“(1 Iv 4.16) “Jedinstvo s Bogom jeste vrhunac mističkog života, dar Božiji kojem se čovjek otvara iz sveg srca. On tada doseže čistu mudrost. 'Duša vezana uz nepokvarljivog zaručnika posjeduje ljubav istinske mudrosti koja je Bog.' Ove riječi ilustriraju vrhunac mistike Grgura iz Nise, kojeg kršćanska predaja smatra začetnikom mističke teologije.“(B. Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, str.126-127.) Tako i Dante dolazi do jedinstva s Bogom u kojem mu se ukazuje Trojstvo božansko, tri osobe jednake među sobom, a različitih svojstava. Sin proistječe od Oca, od njeg se zrcali kao duga od duge, a od Oca i Sina zajedno i jednako javlja se Duh Sveti.
18
Zaključak Mnoge su sličnosti islamske eshatologije i Danteove koncepcije Božanstvene komedije. Naveli smo samo neke primjere, a te povezanosti su mnogo veće. Asin P. je obradio sve te detalje u svojoj knjizi. Danas, zaista, postoje dokazi koji upućuju na to da je Dante mogao doći u dodir sa takvim islamskim tekstovima. Islamskih legendi o Miradžu je mnogo i neke nisu vjerodostojne, ali u svima vidimo sličnosti, kao i elemente koje je Dante preuzeo. Zbog tog velikog broja i neautentičnih predaja, legende ponekad dolaze u kontradikciju. No, to nama nije bitno jer su ti tekstovi nastali na jednoj ideji, povodom jednog događaja i nastali su prije Dantea. Pa ih, stoga, promatramo samo kao Danteovo izvorište, i inspiraciju za stvaranje književsnog djela. U samom djelu, naravno da vidimo Danteovo umijeće i fantastične stihove. Važno je ukazati na bitnu razliku u putovanju Muhameda i Dantea. Muhamed je čist od svakog grijeha i njegov put je ukazivanje njemu najveće počasti kao stvorenju zbog kojeg je Bog stvorio cijeli svijet, iz ljubavi prema Muhamedu. A svrha Miradža je bila viđenje Boga, kako Rumi kaže: “Svrha Miradža bila je vidjeti Allaha; usput je Pejgamber vidio Arš i meleke.“ “Ako je Adem izašao iz Dženneta zbog svoje grešnosti, onda je Muhamed otišao na Miradž zbog svoje pokornosti, kao ravnotežu ljudske grešne prirode postigao čistotu.“ (Naida Rebronja, Islamska simbolika u djelu “Noćno putovanje poslanika Muhammeda“, str.3.) Dok, Dante, ide na put jer je zapao u grijeh, o čemu govori i u 30. pjevanju čistilišta: “Pa krivom stazom pođe da se bije za slikama što lažna dobra mnoga obećaju, al' vjerovat im nije. Za viđenja zaludu moljah Boga kojima zvah ga u snu i nako; tako mu malo bijaše do toga.“
Njegov put je očišćenje, a onda tek dolazi viđenje Boga i spoznaja. Put Ljubavi kojim se dolazi do Boga je postojao i u srednjevjekovnom kršćanstvu. “Mistici srednjeg vijeka, pod Plotinovim utjecajem, stavili su naglasak na ujedinjenje s Bogom po ljubavi. Kada se duša nadvije nad samu sebe nema posrednika između nje i Boga. Ona prima svjetlo koje joj osvjetljava tamu, i u koje ona ponire. Ona ovdje ništa ne vidi, ništa ne prepoznaje. Uronjena je u bezdan ljubavi i božanstva, ljubavi koja ju preobražava. Duša se na ovoj razini povezuje s vlastitim korjenima božanskoga reda. Tako mistika srednjevjekovnog kršćanstva, na Zapadu, kao i na Istoku, prakticira sjedinjenje s Bogom ljubavlju kojom upravlja molitva.“(B.Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, str.130. i 135.) To sve možemo pronaći kod Dantea. Čak i molitve koje se u Raju izriču, od anđela, nekog drugog ili samog Dantea, u Liber Scale Machometi, u 49. poglavlju se govori o tome da je najveća spoznaja, spoznaja srcem i kada ga Bog poziva da mu se približi daje mu da vidi srcem, a zatim da mu se još približi i daje mu svu nauku.
19
I u islmskoj tradiciji Bog je izvorište sve ljubavi. “Ljubav u Rumijevu mišljenju, potpuno preovlađuje i određuje unutarnja i 'psihološka' stanja. Sufijin Voljeni transcendira ne samo ovaj svijet, nego i budući svijet i sve što mi možemo pojmiti ili zamisliti.“(W.C.Chittick, Sufijski Put Ljubavi, str.225.) Dakle,“ u mističkoj tradiciji islama ljubav/Ljubav po svojoj suštini transcendira sva određenja i prethodi kako onome Kojega se voli tako i onome koji voli.“(B.Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, str.30.) U Božanstvenoj komediji možemo uočiti ispreplitanje islamske i kršćanske tradicije koju veliki pjesnik uokviruje u očaravajuće umjetničko ruho i ljepotu stiha. Mnogi njegovi stihovi su i vrlo inspirativni za naše lično putovanje ka Bogu i jačanje ljubavi prema Njemu. Upravo zato su njegove stihove znali citirati i svećenici na misama. Iako je od strane Crkve bio ekskomuniciran, dao je veliki doprinos njenom učenju i izgradnji kršćanske eshatologije. Sve ove sličnosti islama i kršćanstva svjedoče nam isto Izvorište. A Božanstvena komedija će ostati djelo iz kojeg ćemo uvijek nešto novo otkrivati i čitati je sa sve više ljubavi. Na kraju možemo završiti Rumijevim stihovima: “Ustajte zaljubljeni, vrijeme je da oko napusti ovaj svijet A ti, srce, prema svojoj jedinoj ljubavi pođi, A ti prijatelju, poleti prema svome prijatelju.“
20
LITERATURA Abdulhalim Mahmud, Isra i Miadž, El- Kalem, Sarajevo, 1995. Behija Durmišević, Ljubav kao princip spoznaje, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009. Dante Alighieri, Božanstvena komedija, Globus media, Zagreb, 2004. Ibn Arebi, Mekkanska otkrovenja II, Bemust, arajevo, 2007. Liber Scale Machometi, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 2007. Mate Zorić, Božanstvena komedija i druga djela, Školska knjiga, Zagreb, 1996. Mehmed Karahodžić, Knjiga o stvaranju, Bemust, Sarajevo, 2003. Naida Rebronja, Islamska simbolika u djelu „Noćno putovanje poslanika Muhammeda“, objavljeno u Almanah, 43-44, Podgorica, 2009, str. 311-320 9. Safvet- beg Bašagić, Pjesme, prepjevi, drame, Preporod, Sarajevo, 1999. 10. William C. Chittick, Sufijski Put Ljubavi, Ibn Sina, Sarajevo, 2005. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.
21