FUSUSUL-HIKAM DRAGULJI POSLANIČKE MUDROSTI Muhyid-din Ibn Arebija S arapskog preveo i komentare napisao Rešid Hafizović Izdavač: BEMUST, Zenica 1995. Poglavlje 1. DRAGULJ BOŢANSKE MUDROSTI U ADAMOVOM LOGOSU1 Bog je poţelio motriti biti (A’yān)2 svojih savršenih imena (Al-Asma' Al-Husna) čiji broj se ne bi mogao iscrpiti. Ako hoćeš moţeš kazati i ovako: Bog je poţelio vidjeti Svoju vlastitu Bit (’Ayn) unutar jednog sveobuhvatnog postojanja (Kawn) koje, budući je obdareno bivanjem (Al-Wudţud), saţima posvemašnju boţansku Zapovijed (Al-Amr)3, očitujući po njemu svoje otajstvo (Sirr) Sebi samome.4 Jer vizija koju jedno biće ima o samome sebi, po sebi nije jednaka onoj viziji koju mu priskrbljuje neka druga zbilja kojom se ono koristi kao ogledalom: ono se ondje samome sebi očituje pod vidom koji rezultira perspektivom vizije. Sama vizija ne bi mogla postojati bez rečene perspektive i bez svjetla koje se ondje odraţava. Bog je najprije stvorio svijet kao bezobličnu tvar, koja je bila lišena duha i ličila je neuglaĎanu ogledalu. Pravilo boţanskoga djelovanja je takvo da nijednu primateljku ne obdari skladom sve dok ona ne primi boţanskoga duha, kako se već Qur'an izrazio, činom udisanja od Duha Boţjeg u Adama. Taj Čin nije ništa drugo do li ostvarenje duhovne priprave za primanje ovoga ili onoga oblika, kojemu se od ranije teţilo, što se očituje činom beskrajnog izlijevanja5 suštinskoga otkrovenja (Al-Fayd At-Tadţalli) (Izvan boţanske Zbilje) Ovdje Ibn 'Arabi ne misli na Adama kao oca ljudskoga roda, već ga promišlja kao izraz temeljne ljudske prirode kao takve. On u ovom slučaju motri njegovu jedinstvenu i univerzalnu ljudsku formu u kojoj se očituju svakolika boţanska savršenstva u najveličanstvenijim slikama. Ibn 'Arabi, čak, u tolikoj mjeri i ne razmatra njegovu vrlinu zastupništa u kozmosu, niti je isuviše zaokupljen tumačenjem njegova preimućstva nad anĎelima. On, prije svega, govori o Adamu kao Univerzalnom Bitku i kao Mikrokozmosu u čijim dubinama se odraţava Makrokozmos u svom dvodjelnom licu: ljudskom i boţanskom. 1
Ovdje riječ 'Ayn (pl. A'ān) prevodimo kao bit ili kao skriveni realitet, budući da je riječ o bitima imena suprotstavljenih njihovim verbalnim ili idealnim formama. Objekt boţanske vizije leţi u suštinskim mogućnostima koje sukladiraju najsavršenijim boţanskim imenima, to jest univerzalnim obzirima i trajnim aspektima Bitka. Kada se govori o jednoj i jedinoj Biti svih boţanskih imena i svojstava, tad se koristi riječ Ad-Dāt. 2
Boţanska zapovijed je simbolizirana riječju Budi! (ili Kun! - Fiat). Ona se, naime, poistovjećuje sa načelom Postojanja. 3
Ibn 'Arabi aludira na boţanske riječi iskazane u Hadis qudsiji: "Bijah skrivena riznica. Čeznuh da budem spoznat, pa stvorih svijet." 4
Slika izlijevanja, slika svjetlosne provale ili slika isijavanja Bitka (Al-Wudţud) ili boţanske Svjetlosti (An-Nur) unutar prijemljivih formi svijeta, ne smije se poimati u smislu substancijalnoga isijavanja, jer Bitak – ili nestvorena boţanska Svjetlost’ ne istječe izvan Boga samoga. Naprotiv, rečena slika izraţava svrhunaravnu izobilnost boţanske Zbilje koja 5
postoji samo čista Primateljka (Qabil).6 No, i ona sama iskrsava iz Najsvetijega Isijavanja (to jest iz načelnoga metakozmičkoga očitovanja, gdje su nepromjenjive biti na boţanski način zamišljene još prije njihova vidljivog projiciranja unutar relativnog postojanja.7 Jer cjelokupna zbilja (Al-Amr), od početka do kraja, dolazi jedino od Boga i samo u Njemu iznova iščezava. Tako, naime, boţanska Zapovijed iziskuje izbistravanje ogledala svijeta. A Adam postaje sami sjaj ogledala i duh njegove forme. Glede anĎela (o kojima je riječ u Qur'anskoj pripovijesti o stvaranju Adama), oni predstavljaju odreĎena svojstva rečene forme svijeta koju sufije oslovljavaju Makrokozmosom (Al-Insan Al-Kabīr), tako da anĎeli u odnosu na njega predstavljaju isto ono što i duhovna i fizička svojstva u odnosu na ljudski organizam. Svako od tih (kozmičkih) svojstava po sebi čini nešto što je svojom vlastitom prirodom zaklonjeno. Ono ne poima ništa što je uzvišenije od njegove (relativne) biti. U njemu postoji nešto što nastoji zadobiti viši duhovni poloţaj i sve ono što je visoko uzdignuto u boţansku blizinu. To je tako stoga jer svako svojstvo (na neki način) sudjeluje u boţanskoj sintezi koja ravna nad onim što ovisi ili o boţanskoj Strani8, ili o Zbilji nad Zbiljama9 ili, pak, u ime one forme koja je poduprta svekolikim svojstvima, o Univerzalnoj Prirodi10. Ova potonja obgrljuje sve pri-mateljke razvija i prosvjetljuje relativne mogućnosti svijeta, budući da je Svjetlost po sebi neovisna, i njenoj beskonačnosti postojanje svijeta nema šta pridodati. Simbolizam svjetlosnoga izlijevanja (Al-Fayd) razabire se u onom izrijeku Poslanika islama: "Bog je stvorio svijet u tminama, a potom je na njega izlio (Afada) Svoju Svjetlost." 6 Sa kozmološkog stajališta promatrana, Primateljka sukladira pasivnoj substanci (Materia prima) ili oblikovnom načelu svijeta ili bića. Sa čislo metafizičkog stajališta promatrana, ona se suprotstavlja – na jedan sasvim načelan i logički način – nepretrgnutom izlijevanju Bitka, svodeći se na načelnu ili arhetipsku nepromjenjivu bit (Al-'Ayn At-Sabita) svijeta ili bića. 7 Ovaj odjeljak perzijski sufija Nuru-d-Din 'Abd Ar-Rahman Gami' objašnajva ovako: "Uzvišeni Bog se objavljuje na dva načina: jedan od njih, koji sukladira unutarnjem objavljenju, čislo inteligibilne naravi, kojeg sufije, inače, nazivaju presvetim izlijevanjem, sastoji se u samoobjavljenju Boţjem, to jest u smislu da Bog očituje samome Sebi cijelu vječnost pod vidom paslika i pod vidom onoga Što u sebi sadrţi svojstva i energije. Drugi način objavljenja predstavlja izvanjsko očitovanje, koje se naziva svetim isijavanjem. Ono se sastoji u boţanskome očitovanju posredsivom utisnutih paslika. Ovaj potonji vid objavljenja je sukladan onom prvotnom. On predstavlja ozračje u kojemu se pokazuju savršenstva koja su, skladno prvotnom vidu objavljenja, virtualno sadrţana u svojstvima i energijama paslika. (Latodib, sa perzijskog na engleski preveo E.H. Whinfield i Mirza Muhammad Kazvini, Oriental Translation Fund, New Series, Vol. XVI, Royal Asiatic Societv). 8 Boţja Strana predstavlja sintezu boţanskih Svojstava, i to onih Svojstava koja objavljuju Boga kao stvoritelja i ravnatelja svijeta. Riječ je, dakle, o stvoriteljnoj boţanskoj strani. 9 Zbilja nad zbiljama ili Istina nad istinama sukladira Riječi (Logos) ukoliko ona jest stjecište svih mogućnosti očitovanja. Ona predstavlja vječitog posrednika, Mohammadansku zbilju, pregradu (Barzah) izmeĎu čistoga Bitka i relativnoga postojanja, kao i izmeĎu onog neočitovanog i onog očitovanog. Ona predstavlja pasliku svega. 10 Univerzalna Priroda predstavlja univerzalnu receptivnu moć, matricu kozmosa. Prema heleniziranim kozmologijama, Priroda se svodi na oblikovno načelo osjetilnoga svijeta, na praosnovu četiri elementa i četiri osjetilna svojstva, koji ravnaju nad svim promjenama fizičkoga svijeta. Prenoseći elemente na totalni kozmički poredak, Ibn 'Arabi pripisuje Prirodi mnogo šire polje djelovanja, koje se proteţe na cijelo očitovanje, uključujući i anĎeoska stanja. Na taj način Priroda biva analogna onomu što Hindusi označavaju kao Mayu ili kao univerzalnu Shakti, kao Substancu ili Materiu Primu. Podsjetimo, svakako, da ovo načelo kod BaštinaObjave.com
2
svijeta, od onih najviših do onih najniţih. No, to diskurzivni um nije u mogućnosti da shvati, jer se sustav mudrosti na jedinstven način izvija iz boţanske intuicije (Al-Kašf Al-Ildhi). A samo po njoj se spoznaje izvorište formi svijeta, i to jedino ukoliko su prijemčive za duhovne moći koje nad diskurzivnim umom ravnaju.11 Tako se ovo (adamovsko) biće prozva čovjekom (Insān) i Namjesnikom (Halifa) Boţjim. Glede njegove temeljne ljudske prirode, ona predstavlja sintetičku prirodu (koja virtualno sadrţi sve druge stvorene prirode), i ona je sposobna prihvatiti sve suštinske istine. Čovjek je Bogu ono što i zjenica oku (zjenica koja se na arapskom oslovljava čovjekom u oku), budući da je zjenica ono po čemu se dogaĎa gledanje. Jer po njemu, (to jest po Univerzalnom Čovjeku), Bog kontemplira Svoje stvorenje i dariva mu Svoje milosrĎe. Tako je čovjek istodobce prolazan i vječan, podvajajući Logos (po svojoj distinktivnoj spoznaji), i objedinjujući Logos (po svojoj boţanskoj biti). Njegovim postajanjem dovršen je svijet. On je u svijetu isto što i dragulj u prstenu pečatnjaku: dragulj nosi pečat kojeg kralj utiskuje na poklopac kovčega. Tako i univerzalni čovjek, koji se zove namjesnikom Boţjim, jer i Bog njime štiti svoje stvaranje kao što pečat štiti kovčeg. Dok se god kraljevski pečat nalazi na poklopcu kovčega, niko se ne usuĎuje otvoriti ga bez njegova dopuštenja. Tako je i čovjeku povjereno čuvanje boţanskoga svijeta, i dok god Univerzalni Čovjek bude boravio u njemu, svijeta neće nestati. Ne vidiš li da kad on iščezne odande i kada kovčeg bude podignut iz donjega svijeta, u tom svijetu neće više ništa ostati od onoga što je Bog ondje bio pohranio, jer će iz njega izaći sve što je u njemu bilo sadrţano i svaki djelić će se pripojiti (sebi odgovarajućem) djeliću. Sve će prijeći u onaj drugi svijet i (Univerzalni Čovjek) će biti pečat kovčega onog vječnog svijeta. Sve ono što boţanski Lik pretpostavlja, to jest sva Imena i (univerzalna) Svojstva, očituje se unutar ljudske forme koja se, s tog razloga, odlikuje (za razliku od drugih stvorenja) simboličkom integracijom cijeloga postojanja. Otuda istječe i onaj boţanski dokaz protiv anĎela (koji nisu zapazili raison d'etre niti unutarnju Adamovu superiornost). Shvati to, jer Bog te bodri primjerom bliţnjega i motri kako se prema drugome odnosi onaj koji vlast ima. AnĎeli nisu proniknuli u ono što lik namjesnika (Boţjeg na Zemlji) pretpostavlja, niti su spoznali šta to podrazumijeva slavljenje Boga duhom. Boga ne spoznaje niko drugi do li onaj komu je Bog udahnuo od biti Svoje. No, anĎeli ni ne posjeduju Adamovu integralnu prirodu. Oni, naime, ne posjeduju znanje o boţanskim Imenima, jer je ono pridrţano za ljudsku prirodu koja, po tim imenima, proslavlja Boga (svjedočeći sve obzire Njegove Ljepote i Dobrote), i svjedoči Njegovu svetost, (priznajući Njegovu suštinsku transcendentnost). AnĎeli ne znaju da Bog posjeduje Imena čija mudrost je skrivena od njih, tako da Mu oni po tim Imenima ne izriču slavu i svetost. Oni su ţrtva svog vlastitog ograničenja kad govore o onomu što je u vezi sa idejom (Adamovog) stvaranja: "Zar će Ti zastupnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolivati?" (Qur'an, II, 30). No, šta je nered ako nije pobuna, to jest baš ono što se njima i očitovalo? Baš to što oni vele za Adama odnosi se na njihov vlastiti stav prema Bogu. Uostalom, kad takva mogućnost (pobune) ne bi postojala u njihovoj naravi, oni ne bi ni mogli, tada, svjesno svjedočiti ono u vezi sa Adamom. Kad bi oni imali moć samospoznaje, oni bi tad bili lišeni, snagom te samospoznaje, ograničenja kojima su podvrţeni. Oni ne bijahu prestali insistirati (na svojoj optuţbi protiv Adama) sve dok nisu postali svjesni ispraznosti svoga vlastitog proslavljanja Boga i onoga po Čemu su Mu izricali svetost, dočim je Adam Ibn 'Arabija ne igra onu istu ulogu kao što je to slučaj u advaitanskom učenju, dočim islam promatra stvoriteljna djelovanja univerzuma na jedan čisto teocentričan način. 11 ‘Abd Ar-Razzāq Al-Qašani precizira da razum, koji je i sam proizveden aktivnim i pasivnim polaritetom boţanske Zapovijedi (Al-Amr) i Prirode (At-Tabi'a), ne moţe nadići taj polaritet i razumjeti ono što je iznad. BaštinaObjave.com
3
spoznao boţanska Imena koja oni nisu znali, tako da ni njihovo proslavljanje (Tašbīh) niti njihovo svjedočenjeboţanske svetosti (Taqdīs) nije nikako jednako onom Adamovom. Eto, tako nam to Bog opisuje kako bismo bili oprezni i da bi nas poučio ispravnom odnosu prema Njemu, koji je lišen utjecaja onoga što smo spoznali ili zadobili snagom naše pojedinačne spoznaje. Kako bismo, uostalom, i mogli nastojati zadobiti nešto što nas nadilazi (u svojoj univerzalnoj zbilji) i što suštinski ne poznajemo? Obrati paţnju, dakle, na tu boţansku uputu o tomu kako Bog odgaja najposlušnije i najvjernije meĎu Svojim slugama, one koji su Mu najbliţi zastupnici (skladno općenitoj hijerarhiji bića). No, vratimo se sada onoj boţanskoj mudrosti (ovaploćenoj u Adamu). U vezi s tim bismo mogli kazati da univerzalne ideje (Al-Umūr Al-Kulliyya), koje očigledno ne posjeduju pojedinačnu egzistenciju kao takvu, nisu ništa manje, inteligibilno i distinktivno, prisutne u umu. One uvijek ostaju biti unutarnje u odnosu na pojedinačnu egzistenciju, ali one odreĎuju, ipak, sve ono što toj egzistenciji pripada. Tim prije što ono koje jest pojednačna egzistencija nije drugo do li (izraz) onih univerzalnih ideja koje, jednako tako, ne prestaju postojati kao ono čisto inteligibilno. One su, naime, izvanjske ukoliko predstavljaju odreĎenja sadrţana unutar pojedinačne egzistencije, i, s druge strane, one su unutarnje ukoliko jesu inteligibilne zbiljnosti. Sve što opstoji kao ono pojedinačno, izvija se iz tih ideja koje, ipak, ostaju biti nerazličivo sjedinjene s umom, a ne bivaju pojedinačno očitovane na način koji izlazi iz okvira njihova čisto inteligibilnoga postojanja, kao što se to dešava sa pojedinačnim očitovanjima u ili izvan vremena. Jer odnos izmeĎu pojedinačnog bića i univerzalne ideje uvijek je isti, tako što se dotično biće povinjava ili se ne povinjava vremenitoj uvjetovanosti. Samo, univerzalna ideja sa svoje strane preuzima na sebe neke uvjete koji su priroĎeni pojedinačnim egzistencijama, skladno zbiljama (Haqāiq) koje odreĎuju baš te egzistencije. Nije li takav, primjerice, odnos koji vezuje spoznaju i spoznavatelja ili ţivot i onoga koji ţivot upraţnjava: spoznaja i ţivot su dvije inteligibilne zbiljnosti, različite jedna od druge. Mi, naime, za Boga kaţemo da Zna i da je Ţivi, kao što kaţemo i za anĎela da spoznaje i da ţivi, što jednako tvrdimo i za čovjeka. U svim ovim slučajevima inteligibilna zbilja spoznaje ili ţivota ostaje biti ista, a i njen odnos prema spoznavatelju ili onom koji ţivi svaki put je isti. MeĎutim, za boţansku spoznaju se, ipak, kaţe da je vječna, a za onu ljudsku da je prolazna. I u onoj inteligibilnoj zbiljnosti, dakle, postoji nešto što je prolazno po svojoj ovisnosti o nekom (ograničavajućem) uvjetu. Promotri, dakle, tu uzajamnu ovisnost idealnih i pojedinačnih zbilja: kao što spoznaja odreĎuje onoga koji u njoj sudjeluje – jer se zove spoznavateljem –, tako isto i onaj koji je odreĎen dotičnom spoznajom, sa svoje strane odreĎuje tu spoznaju, tako da ona biva prolazna dok je povezana sa onim što je prolazno, i vječna kad stoji u vezi sa onim što je vječno. A svaka od ove dvije strane, u svom meĎusobnom odnosu, je istodobce odreditelj i odreĎeno. Izvijesno je da univerzalne ideje, unatoč svojoj inteligibilnosti, kao takve ne posjeduju (svoje vlastito) postojanje, već jedino posjeduju načelno postojanje. Štoviše, kada se one primijene na pojedinačne egzistencije, one tada prihvaćaju uvjetovanost, ali ne i podvajanje i dijeljenje. One su cjelovito prisutne u svakoj stvari koja je po njima odreĎena, kao što je čovječnost (kao odlika čovjeka), primjerice, cjelovito prisutna u svakom pojedinačnom biću te vrste, ne podvrţujući se ni podvajanju ni brojivosti koja razlučuje ljudske jedinke, i ne prestajući biti po sebi jedna čisto inteligibilna zbilja. No, kao što postoji uzajamna ovisnost izmeĎu onoga što posjeduje pojedinačnu (ili substancijalnu) egzistencju, i onoga što, istini za volju, nije drugo do li jedna po sebi neopstojeća zbilja; utoliko je lahko shvatiti da su bića meĎusobno povezana. Jer u ovom slučaju uvijek postoji jedno središnje razgraničenje, to jest postojanje kao takvo, dočim u prvom slučaju meĎusobni odnos postoji unatoč odsutnosti onog središnjeg razgraničenja. BaštinaObjave.com
4
Ono prolazno je, nesumnjivo, shvatljivo kao takvo, to jest u svojoj prolaznoj i relativnoj naravi, kao i u svojoj povezanosti sa načelom o kojemu ovisi njegova vlastita mogućnost, tako da ono po sebi ne posjeduje svoj bitak, nego je ovisno o onom drugom s kojim je povezano po svojoj ovisnosti o njemu. Izvjesno je da je dotično načelo po sebi nuţno i da po sebi opstoji, te da je, u svome bitku, neovisno o bilo kojoj drugoj stvari. To je ono načelo koje, po samoj svojoj biti, dariva bitak onom prolaznom koje o njemu ovisi. No, budući da to načelo po sebi iziskuje (postojanje) onog prolaznog (bića), i ovo potonje se, pod ovim obzirom, (pojavljuje ne samo kao ono moguće, već i kao ono) nuţno. A budući da ono prolazno suštinski ovisi o svome načelu, ono se takoĎe mora nadavati, (pod kvalitativnom) formom dotičnog načela, u svakom onom obziru u kojem ovisi o njemu, poput Imena i Svojstava, izuzimajući načelnu samostojnost koja, po sebi, nije primjenjiva na prolazno biće, jer bi ono tada bilo nuţno, (a ne moguće). Eto, to je ono što jest nuţno po onom drugom, a ne po sebi. Budući da prolazno biće očituje formu onog vječnog, to se dogaĎa snagom kontemplacije prolaznoga bića kojom nam Bog priopćuje spoznaju o samome Sebi. On nam (u Qur'anu) veli kako nam pokazuje Svoje znakove u onom prolaznom (XLI, 53). Polazeći od nas samih, mi izvodimo zaključak o Njemu. Mi Mu ne pripisujemo nijedno svojstvo koje nije prisutno u nama, izuzev svojstva načelne samoopstojnosti. Čim Ga spoznamo po nama i polazeći od nas samih, mi Mu tad pripisujemo sve ono što pripisujemo i samima sebi, i to je razlog, s druge strane, što nam je data objava po ustima tumača (to jest vjeronavjestitelja), i što nam se Bog opisuje pomoću nas samih. Kontemplirajući Ga, mi kontempliramo sami sebe, a kad On nas kontemplira, On kontemplira samoga Sebe, makar smo mi očigledno brojni glede jedinki i vrsta. Istina je da smo mi jedno u samoj svojoj suštinskoj zbilji, ali ništa manje ne postoji i različitost jedinki bez koje, uostalom, ne bi bilo ni mnoštva unutar jedinstva. Isto tako, iako smo mi odreĎeni, pod svakim obzirom, svojstvima koja istječu iz samoga Boga, (izmeĎu Njega i nas) ipak postoji odreĎena razlika, to jest naša ovisnost o Njemu, jer je On Bitak, a mi smo suštinski sukladni Njemu s razloga same naše mogućnosti, (a ne nuţnosti). No, On je sasvim neovisan o onomu što nas čini ubogim. To je tako stoga što On nuţno doseţe vječnost bespočetnu (Al-Azal) i pradavnu (Al-Qidam) koja, uostalom ukida početnost boţansku (Al-Awwaliyya), koja označava prelazak iz nepostojanja u postojanje, jer Bog je Prvi i Posljednji, tako da On ne moţe biti oslovljen Prvim u vremenitom smislu, jer bi tada bio i Posljednji u istom tom smislu. No, mogućnosti očitovanja su beskonačne: one su neiscrpne. Ako se Bog naziva Posljednjim, to je stoga što se svaka zbilja u konačnici vraća Njemu, nakon što je bila u nekom odnosu s nama: Njegovo svojstvo kao Posljednjeg je, na taj način, bitno Njegovo svojstvo kao Prvog, i obratno. Nama je takoĎer poznato da se Bog samoopisuje kao Vidljivi (Az-Zahir) i kao Nevidljivi (AlBatin), kao što nam je poznato i to da je On očitovao svijet, istodobce, kao vidljivi i kao nevidljivi svijet, tako da mi unutarnji obzir (Boga) spoznajemo po našoj vlastitoj nutrini, a Njegov vidljivi obzir po našoj izvanjskosti. On se, isto tako, samoopisao svojstvima milosti i srdţbe, a svijet je očitovao kao mjesto strahovanja i nadanja, tako da mi strepimo od Njegove srdţbe i uzdamo se u Njegovu milost. On se samoopisao i svojstvima ljepote i uzvišenosti, a nas je obdario bogobojaţljivošću i usrdnošću. Sve se to odnosi na Njega i sve to čini ono po čemu se On sam označio. Ova skupina (uzajamno nadopunjujućih) svojstava je simbolizirana sa dvije ruke koje je On ispruţio prema Univerzalnome Čovjeku u činu stvaranja ovog potonjeg. Univerzalni Čovjek u sebi objedinjuje sve suštinske zbilje svijeta, općenite i pojedinačne. Svijet je vidljiv, a zastupnik (Boţji) je skriven. Stoga i Sultan ostaje biti nevidljiv, i to u onom smislu kako je to Bog za Sebe kazao: da se skriva iza zastora tmine – koji predstavljaju prirodna tijela – i iza zastora od svjetlosti – koji jesu subtilne duše. Jer svijet je načinjen od grubih i profinjenih substanci. BaštinaObjave.com
5
(Svijet) je po sebi svoj vlastiti zastor, tako da on ne moţe vidjeti Boga na način na koji vidi sebe. On nikada ne moţe sam sobom otkloniti taj zastor, kako bi spoznao na koji način se vezuje, po svojoj ovisnosti, za svoga Gospodara. Kao što svijet ne sudjeluje u samostojnosti suštinskoga Bitka, on jednako tako nikada ne spoznaje tog Bitka. Pod ovim vidom Bog ostaje nepoznat za svagda, kako neposredno, tako ni kontemplativno, jer ono prolazno nije sadrţano u (onom vječnom). Kada Bog reče Iblisu: "Šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sa svoje dvije ruke stvorio?", On je spominjanjem dvije ruke naznačio (posebno) odlikovanje Adamove (prirode). On je, na taj način, aludirao na sintezu dviju formi u Adamu, to jest na formu svijeta (koja je analogna pasivnim boţanskim svojstvima), i na boţansku formu (koja je analogna aktivnim boţanskim svojstvima), koje predstavljaju dvije ruke Boţje.12 Glede Iblisa, on predstavlja tek jedan dio svijeta. On nije primio sintetičku prirodu stoga jer je Adam zastupnik Boţji. Da se Adam nije očitovao u liku Onoga koji mu je povjerio svoje zastupništvo u odnosu na druga (stvorenja), on ne bi ni bio Njegov zastupnik. Kad on u sebi ne bi sadrţavao sve ono što je potrebno stadu koje on čuva – jer on je taj o kome ovisi, i on treba udovoljiti svim njegovim potrebama –, on ne bi ni zastupao Boga pred drugim (stvorenjima). Zastupništvo Boţje pripada jedino Univerzalnome Čovjeku, čiji vidljivi lik je stvoren od zbilja i od formi svijeta, dočim njegov unutarnji lik sukladira Boţjem Liku, (to jest sintezi boţanskih Imena i Svojstava). Stoga mu je Bog i kazao: "Ja postajem njegov sluh i njegov vid." Nije rekao: "... njegovo oko i njegovo uho..," nego je razlučio dvije forme jednu od druge. To isto vaţi za svako biće ovoga svijeta pod vidom njegove vlastite (transcendentne) zbiljnosti. MeĎutim, nijedno biće u sebi ne obuhvaća onu sintezu koja bi bila jednaka sintezi kojom se odlikuje Zastupnik (Boţji). Samo po toj sintezi ovaj potonji nadilazi ostala (stvorenja). Kad Bog ne bi izlazio iz svoje Forme13 postojanja, tad svijeta ne bi bilo. Isto tako pojedinačne egzistencije ne bi postojale kad ne bi bilo univerzalnih ideja. Skladno toj ideji, razlog postojanja svijeta leţi u njegovoj ovisnosti o Bogu. "Boţanska Forma ovisi o formi svijeta, kao Što i forma svijeta ovisi o Formi Boţjoj. Niko nije neovisan o onom Drugom. to je istina prava, koja u metafori nije skrivena. Kad zborim o onom apsolutno neovisnom, ti ćeš znati šta pod tim mislim. Obije forme u jedan čvor se veţu, Simbolizam dviju Boţjih Ruku prisutan je i u Qabalt, osobito u Ţoharu, gdje su dvije boţanske Ruke usporeĎene sa nebesima i Zemljom, ukoliko ovo dvoje predstavljaju aktivno i pasivno načeLo očitovanja. 12
Riječ Forma je ovdje analogan peripatetičkom pojmu forme (eidos), to jest kvalitativnom znaku. Prisjetićemo se da se svojstvo moţe prenijeti na nešto što je sasvim univerzalno, skladno riječima Poslanika islama: "Bog je stvorio Adama prema Slici Svojoj (Sura)". Pod pojmom Slike Boţje sufije misle na skup savršenih svojstava po kojima se Bog objavljuje u Univerzumu. 13
BaštinaObjave.com
6
i nikako ne mogu razdvojene biti. Dakle, spoznaj to, što ti zborim!" Eto, ti sada znaš duhovno značenje stvaranja Adamovog tijela, to jest njegove vidljive forme, kao i smisao stvaranja njegova duha, koji je njegov unutarnji lik. Adam je, naime, istodobce Istina i stvorenje. Razumio si koji je njegov (kozmički) poloţaj, to jest stupanj sinteze (svih kozmičkih svojstava), sinteze zbog koje on i jeste zastupnik Boţji. Adam je jedinstvena Duša (An-Nafsa Al-Wāhida) od koje je stvoren ljudski rod, skladno boţanskim riječima: "O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jedne duše stvara, a od nje je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i ţene rasijao." (Qur'an, IV, 1) Riječi: "Bojte se Gospodara svoga...," znače: od svog vidljivog lika načinite zastor svome Gospodru, a od svog unutarnjeg lika – to jest od vašeg Gospodara –, načinite štit samima sebi. Svaki čin (ili svaka boţanska zapovijed) sastoji se u pokudi ili u pohvali. Budite, dakle, Njegova zaštita u pokudi, i uzmite Ga za zaštitnika u pohvali, kako biste imali, meĎu svim stvorenjima, najispravniji stav (prema Bogu). Nakon što je stvorio Adama, Bog mu je pokazao sve ono što je stvorio u njemu. Sve je to stalo u dvije Njegove Ruke: jedna je drţala svijet, a druga Adama i njegovo potomstvo. Potom je Bog pokazao potomcima njegovim njihove poloţaje, koje zauzimaju u Adamu. Potom mi je Bog pokazao ono što je stvorio u Adamu, i ja sam unio u ovu knjigu dio onoga Što mi je doznačeno, ali ne i sve ono što sam duhovno doţivio. Jer sve to nijedna knjiga niti svijet ne bi mogli obujmiti. MeĎu stvarima koje sam kontemplirao i što je neizmijenjeno upisano u ovu knjigu u mjeri u kojoj mi je to doznačio Boţji Poslanik – mir i blagoslov Boţji s njim – bijaše boţanska Mudrost (pod sljedećim svojim vidovima): 1. Dragulj boţanske mudrosti u Adamovom Logosu, 2. Dragulj bogoduhe mudrosti u Šītovom Logosu, 3. Dragulj transcendentne mudrosti u Nūhovom Logosu, 4. Dragulj svete mudrosti u Idrīsovom Logosu, 5- Dragulj ţestoke mudrosti u Ibrāhīmovom Logosu, 6. Dragulj istinske mudrosti u Ishāqovom Logosu, 7. Dragulj uzvišene mudrosti u Ismā'īlovom Logosu, 8. Dragulj duhovne mudrosti u Ya'qūbovom Logosu, 9. Dragulj svjetlosne mudrosti u Yūsufovom Logosu, 10. Dragulj jedincate mudrosti u Hūdovom Logosu, 11. Dragulj proslovne mudrosti u Sālihovom Logosu, 12. Dragulj srčane mudrosti u Šu'ajbovom Logosu, 13. Dragulj gospodstvene mudrosti u Lūtovom Logosu, 14. Dragulj preodrediteljske mudrosti u 'Uzajrovom Logosu, 15. Dragulj navjestiteljske mudrosti u 'Isāovom Logosu, 16. Dragulj milosrdne mudrosti u Sulajmanovu Logosu, 17. Dragulj egzistencijalne mudrosti u Dāwūdovu Logosu, 18. Dragulj duševne mudrosti u Jūnusovu Logosu, BaštinaObjave.com
7
19. Dragulj otajstvene mudrosti u Ayyubovom Logosu, 20. Dragulj veličanstvene mudrosti u Yahyāovom Logosu, 21. Dragulj vladalačke mudrosti u Zakariyyāovom Logosu, 22. Dragulj neposredne mudrosti u Ilyāsovom Logosu, 23. Dragulj vrle mudrosti u Loamānovom Logosu, 24. Dragulj predvoditeljske mudrosti u Hārūnovu Logosu, 25. Draguljprefinjene mudrosti u Mūsāovom Logosu, 26. Dragulj vječite mudrosti u Hālidovom Logosu, 27. Dragulj neusporedive mudrosti u Muhammadovom, Logosu. Svaki dragulj predstavlja onu mudrost Riječi kojom se ta Riječ odlikuje. U ovoj knjizi sam se ograničio samo na one vidove mudrosti što su gore spomenuti, skladno onomu što je posvjedočeno u Matičnoj Knjizi (Umm Al-Kitāb). Slijedio sam samo ono što mi je doznačavano, i zaustavljao se ondje gdje mi se graničje postavljalo. Onom što mi je otkriveno nisam dodavao ništa. (Boţanska) Prisutnost me je štitila od takvog (iskušenja). Samo Bog uputu dariva. Nema gospodara mimo Njega!
BaštinaObjave.com
8