Sari Saltuk - historija i mit by Ammar Imami

Urednik Amar ImamoviÄ&#x2021; Recenzent Ibrahim Kajan Fotografije s klapni i likovno oblikovanje Bedrija ImamoviÄ&#x2021;

Senad Mičijević

Sari Saltuk historija i mit

Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar 1435/2014.

Riječ urednika

ekija na Buni i njen bdijući i svima poznati stanovnik Sari Saltuk, istinski i na simboličkoj ravni, nesumnjivo predstavlja jedno od središnjih obilježja duhovnog života ljudi hercegovačkog podneblja, pa i šire. Danas ova tekija nadilazi čak i svoj naznačeni duhovni karakter, što i jeste njeno prven stveno mjesto i težišna uloga, te više nego ikada predstavlja živući znamen i svjedočanstvo kontinuiteta prisutnosti musli mana na ovim područjima, i to onih muslimana koji su bili neposredno uključeni u duhovne tokove svekolikog islamskog Ummeta. Odlazak u blagajsku tekiju još uvijek se među bo šnjačkim svijetom doživljava, na neki način, kao pohod na “malu Kjabu”, tj. obnavljanje zavjeta sa svojim dobrim preci ma i duhovno napajanje sa čistog izvora. Međutim, do ovog izdanja nije postojao ozbiljniji rad koji bi dao vjerodostojna pojašnjenja o Sari Saltuku i nje govom životu. Jeste da u narodu postoje živuća predanja o ovoj ličnosti, u kojima, očekivano za narodsko poimanje općenito, nalazimo dosta natruha mitskog, pa nerijetko i racionalno neprihvatljivih stvari. Na tragu istog, ovaj tekst je imao za cilj da nadomjesti tu prazninu te jaku potrebu da se načini i podvuče razlika između onog historijskog, utemeljenog na činjenicama, i onoga mitskog, što okružuje 5

ličnost Sari Saltuka, a što se može naslutiti i iz samog na slova knjige. Valja napomenuti da ovaj tekst predstavlja diplomski rad Senada Mičijevića – koji je već u to vrijeme bio afirmiran historičar – nadilazi okvire jednog studenskog bavljenja, a koji je odbranjen na Odsjeku za historiju Fakulteta huma nističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. U nastojanju da se očuva baština Bošnjaka, a prije svega njena kulturna sastavnica, na prostorima Bosne i Hercegovi na, Fondacija “Baština duhovnosti” se prihvatila objavljivanju ovog zanimljivog štiva. Nadamo se da smo ovim pregnućem, barem u nekoj mjeri, uspjeli u našoj nakani i pridonijeli že ljenom cilju. Mostar Rebiu-l-ahir, 1435. / februar, 2014.

Uvod

ratka studija Sari Saltuk – historija i mit samim svojim na slovom primamljiva je i izazovna iz više razloga. Osim toga, Bosna i Hercegovina jedna je od sedam zemalja koje se redovno spominju, u svoj relevantnoj literaturi, uz ime Sari-Saltuka, premda su izvori za pisanje rada bili više nego oskudni. Sari Saltuk jedno stavno je prešućena ličnost za bh. prilike, čime je pisanje ovog rada bilo dodatno otežano. Nerkez Smailagić, Mustafa Spahić pa i Džemal Ćehajić1 ne spominju ga u svojim djelima, mada je Sari Saltuk u tim radovima trebao biti obuhvaćen. Studija je pisana na osnovu relevantne literature na turskom, albanskom i make donskom jeziku, te na osnovu ličnih zabilješki i zapažanja tokom osamdesetih godina 20. stoljeća. Na bosanskom jeziku nekoliko informacija o Sari-Saltuku dala je tek nekolicina autora.2 Osnovni cilj rada jeste da se na osnovu historijskih činje nica i literature istraže i predstave saznanja o Sari-Saltukovoj ličnosti, historijskoj ulozi, njegovim turbetima, te prisutnosti u književnosti i etnologiji. Rasvjetljavajući ličnost Sari-Saltuka, ne možemo se oteti uti sku da je kao ličnost ostao i dalje zatajen. Svojim djelovanjem Ćehajić,1986; Smailagić, 1990; Spahić, 2000. Hukić, 1961, str. 279; Hadžijahić, 1977, str. 26; Okić, 2004, str. 177; Mičijević, 2004, str. 95–104.

1 2

uspio je uspostaviti dijalog i toleranciju između muslimana i pravoslavnih. Kod obje ove vjerske skupine vijekovima je ostao u sjećanju, o čemu nam svjedoče posjete njegovim turbetima. Sari Saltuk nije samo Azijat, on je i Evropljanin. Pisati histori ju Balkana ili jugoistočne Evrope u vrijeme osmanskih osvaja nja nije moguće bez uloge i utjecaja Sari-Saltuka na političke, vojne, ekonomske i pravne prilike. Omiljenost Sari-Saltuka u širokim narodnim masama doprinijela je nastanku Saltuk -name, knjige o Saltuku, mada sve istine iz Saltukname ne mo žemo prihvatiti kao autentične. A narod ima pravo da iz lju bavi svom junaku nekada pripisuje mitove, jer se identificira sa svojim junakom i njegovim djelima, tako da takvi junaci postaju inspiracija za nastanak epova. Djela poput Kitab Dede-Korkuta ili Saltuknama čuvaju sjećanje o vlastitom kultur nom, vjerskom i političkom identitetu, u konkretnom slučaju turskog naroda. Oskudnost historijskih podataka vezanih za Sari-Saltuka djelomično treba potražiti i u odnosu prema historiji unutar muslimanskog društva.

Odnos prema historiji unutar muslimanskog društva

ijekovima su unutar muslimanskog društva nosioci in telektualnosti bili teolozi. Unutar te vjerske inteligencije izučavanje historije smatra se nepotrebnim, a zaključci dobijeni na historijskim izvorima i objektivnim analizama historijskih događaja ne smatraju se korisnim. Analize historijskih događaja smatraju se sredstvom za uvođenjem smutnje unutar zajednice. Takav odnos nesporno doprinosi da se prešutno, a kasnije za boravom, pravdaju loše pojave koje su se odvijale unutar mu slimanskog društva. Posebno je zabranjena analiza događaja iz prvog hidžretskog stoljeća, upravo onog perioda u kojem se dogodilo toliko loših događaja koji su šutnjom i zaboravom ste kli legalitet unutar vjerske inteligencije. Na nekorektan odnos spram historiji pokušao je ukazati Ibn Haldun u 14. stoljeću, kad je izvršio prigovor prethodnim historičarima. Njegovi pri govori istovremeno su metodološki zahtjevi za ozbiljno historij sko istraživanje. On kao prigovor navodi sljedeće: 1. Privrženost određenim ideologijama i doktrinama Ovdje govori kako dotadašnji historičar zna histo rijske pojave i činjenice posmatrati u duhu svog pravca, 9

skupine, pravne škole (mezheba) ili ideologije. On nalazi da mnogi historičari teže ka podacima koji se podudaraju sa njegovim sklonostima. On otvoreno na učava da historijske događaje i pojave treba posmatrati upravo onako kako su se uistinu dogodili. 2. Vjerovanje hroničarima Ibn Haldun jasno naznačuje da ne treba nekritički vje rovati hroničarima. U razmatranju historijskih podataka on zahtijeva primjenu metode prihvaćanja (ta´dil) i neprihva ćanja (tedžrih). On naglašava važnost preispitivanja (tem his) historijskih informacija “racionalnom operacijom”. 3. Zaboravljanje ciljeva istraživanja Ibn Haldun zamjera mnogim historičarima što su dozvolili da se povedu za hroničarima koji opet “...ne znaju značaj onoga što vide i čuju pa prenose historijske informacije po svom mišljenju i nahođenju” i tako pa daju u neistinu. Sam Ibn Haldun zalaže se za upozna vanje suštine stvari u historijskim zbivanjima, za onaj unutarnji aspekt, a ne za onaj akcidentni, površinski. 4. Iluzije o istini U djelima prijašnjih historičara Ibn Haldun nalazi mnogo bajki i izmišljotina. On zagovara “prečišćavanje” na zdravom razumu. Takvo prečišćavanje on pokazuje na primjeru historičara Mes´udija. 5. Olahko usklađivanje zbivanja s činjenicama Kao grešku prijašnjim historičarima uzima i presuđi vanje historijskim zbivanjima na osnovu njihovih vanjskih aspekata, ne ispitujući okolnosti koji izazivaju događaj. 10

6. Dodvoravanje moćnima i uvaženim ljudima pohvalama i uljepšavanjem Ibn Haldun zamjera historičarima zbog dodvorava nja moćnima i uvaženima jer “uljepšavanjem i pohva lama, mijenjaju istinitost.” On iznosi da se time ne šire pozitivne vrijednosti u društvu. Posebno kritici izlaže “dvorske historičare” unutar islamskog svijeta jer su se koristili historijom radi postizanja materijalnih sredsta va, a ne u svrhu zadobivanja istinite slike o prošlosti i njenim događajima.3 Kao prilog gore navedenom, odnosu prema historijskim događajima unutar muslimanskog društva, donosimo sljedeći primjer: Vjerovjesnik je kurejšijskoj gospodi recitirao ajet: “Šta kažete o Latu, Uzzatu i Mennatu, trećoj najmanje cije njenoj?”4, primijetili: “To su plemenita božanstva i njihovo posredovanje može se sigurno očekivati”, pa je Vjerovjesnik nastavio recitovati ovo poglavlje do kraja i spustio se licem na tlo. To su za njim učinili prisutni muslimani i mnogobošci. Ovo kazivanje prenio je Ibn Sa´d u djelu Et-Tabekatul-kubra i nije ga ocijenio negativnim. Međutim, Ibni Kesir u djelu El-Hidajetu ven-nihajetu fit-tarihi kaže: “Spomenuli su priču o božanstvima, ali mi ne volimo to opširno iznositi, da ne bi čuli oni koji će je pogrešno razumjeti. Međutim, njeno pori jeklo je vjerodostojno.” Potom on navodi hadis o toj priči kod Buharije, dok taj hadis Muslim nije uvrstio u svoju zbirku.5 Džilo, 1982, str. 44–45. Nedžm, 19–20. 5 Hejkel, 1983, str. 23–24. 3 4

Ovaj slučaj u raznim osvrtima poznat je kao “garanik” (pro blem idola).6 Ovdje vidimo kako historičar može “u ime istine” tu istu istinu potisnuti ili umanjiti. Ovakvim historičarima treba “za hvaliti” što dijelom muslimanskog društva stoljećima nije bilo kritičkog sagledanja historijskih događaja, te su svojim prešu ćivanjem sami suspendirali istinu. Za historiju Ibn Haldun kaže: “Ona zahtijeva poznava nje mnogobrojnih i raznovrsnih znanosti. To je nauka koja u suštini vrši sagledavanje, izučavanje i obrazlaganje bića, te je strogih principa. Ona proučava kako su se zbili događaji i analizira njihove uzroke. Zbog toga, historija čini osnovu sva ke mudrosti.”7 Historičari do Ibn Halduna, pa i ona četiri stoljeća iza nje ga, historiju su shvatali kao redanje i prepričavanje događaja. On smatra da je to posve beskoristan posao, pa veli: “Da bi se vjerovalo u istinitost i tačnost podataka o historijskim zbi vanjima, valja razmotriti njihovu vjerovatnost.” On historiju vidi kao nauku koja vrši analizu kultura i civilizacija. U raz matranju historije on pobija idealističko shvatanje historije. Istraživati historiju, za Ibn Halduna, nije značilo samo čitati i prepisivati stare knjige i izvještaje.

Vidjeti: Džafer Tābān: “Zavjera garanik i njene dimenzije”, Znakovi vremena, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo, 2005, br. 29/30, str. 77-86. (op. ur.) 7 Omerdić, 1982, str. 48. 6

Sari Saltuk

ari Saltuk bio je turski junak, koji je učestvovao u ratnim pohodima i još za života svojom borbenošću i svetošću do bio mitološki identitet.8 Predanja o njegovu životu izmiješala su se s predanjima o drugim gazijama i evlijama. Zbog toga je vrlo teško utvrditi činjenice o stvarnom životu Sari-Saltuka. Historijski podaci o njemu, koji se nalaze u historijskim izvorima, nisu takve vrste da mogu utvrditi njegov stvarni život. Pomiješani su stvarni život s mitskim životom.9 Povrh toga, vidljivo je da su podaci koje daju historijski izvori ponekad u međusobnoj suprotnosti. Iako su, bez sum nje, razne knjige legendi i knjige o evlijama važan izvor o legendarnom životu Sari-Saltuka, najvažniji izvor jeste dje lo Saltuknama, koja direktno govori o životu Sari-Saltuka. Pisac Ebul Hajr Rumi po naredbi sultana Džema obišao je Anadoliju i Rumeliju, sakupio predanja o Sari-Saltuku i na pisao djelo u tri toma. Pretpostavlja se da je djelo dovršeno 1480. godine. Prema Saltuknami, njegovo pravo ime bilo je Šerif Hizir. Babinger, 1966, str. 220–221; Akalin, 1994, str. 360. Akalin, 1987, str. 7–20.

8 9

Linija njegova porijekla dolazi do Muhammeda, a. s., i ha zreti Alije. Zbog ovog razloga u literaturi se spominje, osim kao Šerif, Šerif Hizir, Server, Saltuk, Sari Saltik, a spominje se i kao Seyyid. Otac mu se zvao Hasan, koji je život izgubio kad je Šerif Hiziru bilo tri godine. Njegovo odgajanje povjereno je odgajatelju koji se zvao Seravil. Hizirovo uzimanje imena Saltuk vezano je za jedan običaj. To je običaj da osoba uzima ime kao rezultat junaštva koje je pokazao. Davanje i uzimanje imena u Saltuknami liči onim primjerima iz Kitaba Dede Korkuta.10 Ime Saltuk ovom junaku dao je neprijatelj Aljon (Alyon), kojeg je pobijedio u jednoj bici. Saltuk je tad i Aljonu, koji je bio musliman, promijenio ime u Iljas. Pored ovog slučaja davanja imena, drugi slučajevi davanja imena vezani su za davanja turskih imena muslimanima koji su pobijeđeni od strane Saltuka.11 Ustvari, najstariji izvor u kojem se spominje Sari Saltuk jeste Ibn Batutina Sejahatnama. Poznati arapski putopisac Ibn Batuta nakon otprilike pola stoljeća Sari Saltukove smrti do šao je u mjesto koje se zvalo Baba Saltuk. Tamo su mu obja snili da je Saltuk bio mukašefe sahibi (čovjek Istine – hakikata, kome su otkrivene tajne).12 U bektašijskim velajetnamama podaci koji se daju o Sari Saltuku uglavnom se oslanjaju na predaje. I bektašijski pjesni ci hvale ga i spominju, ali u ovim pjevanjima nema podataka o njegovu stvarnom životu. U ovim djelima pojavljuje se kao ličnost iz legende. Aksan, 1982, str. 121. Akalin, 1989, str. 55. 12 Ibn Batuta, 1971, str. 102. 10 11

I u historijskim knjigama nalaze se različite informacije o Sari-Saltuku. Od ovih, u djelu Alija Yazidžioglua, koje se zove Tevarihi Al-i Selčuk izlaže se kako je u sviti Izzedina II Keykavusa Sari Saltuk zajedno s nekim turskim porodicama najprije došao u Iznik, a otuda u Uskudar, da bi zatim prešao u Dobrudžu. U djelu Tevarih-i Al-i Selčuk nalazi se dio koji govori o tome kako se Sari Saltuk smjestio u kasabu Babadag, o njegovu pohodu na Krim i spašavanju Keykavusova sina, koji se nalazio na bizantskom dvoru. Ovi događaji slično se opisuju i u djelu Kemala Pašazadea Tevarih-i Al-i Osman i u djelu Seyyida Lokmana Oguz-name. U tom djelu čak se u jed nom četvercu, kao godina Saltukova prelaženja u Rumeliju, navodi 662. godina po H., odnosno 1263. godina.13 Sari Saltuk uburi Rumeli’ne Alti yuz altmiš iki idi heman Hep Oguz-name’yi tetebbu idup Yazdi icmal ile Seyyid Lokman.

Bilo da se radi o Saltuknami, bilo da se radi o drugim djelima koje smo spomenuli, jasno se navodi da je Sari Saltuk otišao ili da je spremljen u oblast Rumelije. Postoji više Sari-Saltukovih djela i borbi u Rumeliji, nego onih u Anadoliji. Zbog toga se mora dati važnost historijskom ili legendarnom životu Sari-Saltuka u radovima vezanim za rumelijske Turke. Ako je ovo tuma čenje ispravno, Sari Saltuk jeste “otac” rumelijskog turkluka. Borbe Sari-Saltuka sa svećenicima i zauzimanje njihovih mjesta spominju se i u Saltuknami. Sari Saltuk, koji govorio 13

Tevhid, 1327. po H., str. 5. 15

nekoliko jezika, znao je napamet Kur’an i Evanđelje. U crkvama drži govore u liku svećenika, pozivajući na ovaj način kršćane u islam. Dodirnuli smo se činjenice da i Evlija Čelebija u Seja hatnami objašnjava kako Sari Saltuk širi islam zauzimajući mjesto svećenika. Islamski vjerski propagatori za vrijeme širenja islama u Ru meliji turskim muslimanskim svetim ljudima pripisivali su pre danja o hrišćanskim svecima; čak su širili propagandu da su ovi sveci potajno bili muslimani, ili da su bili bliski drugovi turskih muslimanskih svetih ljudi. Ova propaganda većinom se ostvari vala jednostavnom zamjenom imena.14 Predanja o hrišćanskim svetim ljudima iz bilo koje oblasti sakupljala bi se oko imena muslimanskog evlije koji bi poslije došao i tako bi se omogu ćavalo širenje tarikata. Crkva bi, namještajući se na mjestu gdje se nalazio stari mnogobožački hram, s namjerom buđenja osje ćaja tamošnjeg naroda da moraju prekinuti sve veze s prošlosti, stvarala legende i predaje o hrišćanskim svetim ljudima, slične legendama o božanstvima koje je narod poštovao.15 Posebno se kod legendi o slavenskim, balkanskim pravoslavnim svecima vide duboki tragovi prethrišćanskih vjerovanja. Širenje islama među turskim zajednicama s Ahmetom Jese vijem u 12. stoljeću dobilo je na intenzitetu. Najveća zasluga Ahmeta Jesevija, koju je učinio islamskom svijetu, bez ikakve sumnje, činjenica je da je predislamska turska vjerovanja do veo u sklad s pravilima. On je baklje koje je u Turkistanu zapalio od vatre srca rije čima: “Nije moja ruka što je bacila, nije tvoje srce što je palo, Ocak, 1984, str. 33. Isto, str. 39.

14 15

onaj što ide, ti si, o Kumral, Rahman Saltuk”16 uskovitlao u smjeru zapada i ovim bakljama u obliku hadži Bektaša Velije, Kumrala Dede, Abdala Muse, Gejikli Babe i Sarija Saltuka prosvijetlio čitavu Anadoliju i Balkan. Filozofija šejha Ahmeta Jesevija izgrađena je na osnovu va tana, tuđine i osvajanja. Tako usmjerava Gazijani Rum, Ahijan Rum, Badžijan Rum, Abdalini Rum, ili drugim izrazom grupe Turkmena, koji se spominju kao kolonizatorski derviši. Savje tujući: “Puteve nižite, na teškoće spremni budite, na pola puta ne ostajte” spremio je na anadolske puteve grupe za koje je osvajanje novih prostora bilo služenje Bogu.17 Nakon što su ostvarili osvajanja, nisu se zadovoljili samo s ostvarenjem tog ideala, nego su na putevima koji povezuju gradove i sela iz gradili tekije koje su pružale sigurnost putnicima i strancima. Ove tekije čak su ostvarile jednu interesantnu metodu nase ljavanja, jer su se grupe Turkmena, koje su pred mongolskom najezdom selile u Anadoliju, naseljavale na mjestima koje su derviši prethodno razvili i uredili. Tako je u Anadoliji i na Balkanu istovremeno izgrađeno mnogo turskih sela. Zato veliki pjesnik Jahja Kemal kaže u jednom bejtu: Geldikti bir zeman sari Saltuk´la Asya´dan Bir, bir Diyar-I Rum´a Dagldik Sakarya´dan diyor Dođosmo jednom sa Sari-Saltukom iz Azije Rasusmo se od Sakarye u zemlju rumsku.

Ko je bio ovaj Sari Saltuk? Cilj ovog našeg rada jeste da utvrdi saznanja o životu i djelima Sari Saltuka. Süme, 2002, str. 63. Köprülü, 1972, str. 145–172.

Sari Saltuk (Žuti koji je poslan) U narodnim predanjima junaci koji nose isto ime, ili su se nalazili u sličnim aktivnostima najčešće su se mijenjali jedan s drugim. Zbog toga, dotičući se nekih predanja u kojim se spominje ime Sari Saltuk potrebno je razdvojiti Sari-Saltuka, o kojem pričamo od osoba koje se spominju pod istim imenom. To je potrebno jer se u različitim vremenima i na različitim mjestima sreću oso be koje su se zvale Saltuk, ili su imale takav nadimak.18 Među vođama Zlatne horde također se sreću oni s imenom Sartak ili Saltuk. I jedan od vojnih zapovjednika sultana Al parslana, koji je došao u Anadoliju, također se zvao Saltuk. Jedan od prvih begluka oformljenih u Anadoliji, čiji je centar bio u Erzurumu, bio je Saltuklu begluk. Ovaj begluk dobio je ime prema svom osnivaču – Saltuk-begu. Tajib Okić u jednom svom djelu govori da je jedna osoba koja nije bila musliman pomiješana sa Sari-Saltukom i da je zbog toga šejhul-islam Ebu Su’ud-ef. donio fetvu da Sari Saltuk nije musliman. Iz ovih primjera, koje smo naveli, može se razumjeti da se ime Saltuk spominje u različito vrijeme i na različitim mje stima te da to otežava naša nastojanja da se dođe do istinitih saznanja o životu Jesevijeva derviša Sari-Saltuka.

Sari Saltukov život i djelo Izvori daju različite podatke o pravom imenu Sari-Saltuka i o tome gdje je rođen. Prema Saltuknami, njegovo pravo ime Yüce, 1987, str. 71.

bilo je Šerif Hizir (Hizir, tur. – hz. Hidr – nap. prev.).19 Evlija Čelebija navodi da mu je pravo ime bilo Muhammed Buhari. Prema ovome saznajemo da je bio iz Buhare. Ali, u Saltuknami se spominju i imena kao što su Šerifi-Šami, Saltuki-Rumi (dakle, da je iz Šama ili Ruma).20 O Sari-Saltuku, koji se u prihvatanju islama u Anadoliji a po sebno Balkana stoljećima spominjao kao junak ili evlija, počevši od kraja 13. pa u 14. i 15. stoljeću napisana su mnoga predanja. U djelima osmanskih historičara, kao što su to djela Alija Jazidžioglu, Sejjida Lokmana i Ibn Kemala (Kemal Paša-zade) dano je mjesto i predanjima o Sari Saltuku. U 17. stoljeću u Sejahatnami Evlije Čelebije naširoko se spominju aktivnosti Sari-Saltuka.21 Po mišljenju Mehmed Fuada Köprülüja, Ahmet Jesevi spram Muhameda Buharija (Sari-Saltuka) u skupini od sedam stotina osoba zvanih evlijai-Horasani u pomoć stiže hadži Bektašu Veliji, i opasujući Sari-Saltuku drveni mač, tada govori: “Moj Saltuk-Muhamede, moj Bektaše, neka te u Rum pošalje, u zemlji Poljaka uđi u oblik Sari-Saltuka, koji upućuje. Prokletnike posijeci! U Makedoniji i Dobrudži na mjestu sedam kraljevstva slavan postani.” Kad je Sari Saltuk došao u rumsku oblast, hadži Bektaš Veli izvršava Jesevijevu naredbu i šalje ga u Dobrudžu. Osvaja mnogo mjesta i narod uvodi u islam.22 Sari Saltuk 1264. godine u oblasti Dobrudže i Baba-planine bio je duhovni vođa i predvodnik od 10.000 do 12.000 Turkmena.23 Yüce, 1987, str. 73. Isto, str. 82. 21 Köprülü, 1972, str. 430. 22 Köprülü, 1981, str. 54–55. 23 Babinger, 1980, str. 220. 19 20

Još je prije Balkan bio naseljen od turskih naroda Pečeneza, Uza i Kumana, koji su došli sa sjevera Crnog mora, a Anadoli ja je naseljena u drugoj polovini 13. stoljeća od strane Turaka, koji su došli sa seldžučkim sultanom Izetinom Kejkavusom II. (1246–1262).24 Sultan Izetin Kejkavus II pred navalom Mongola zajedno sa svojom porodicom i bliskim emirima na lađi otišao je iz Anta lije u Istanbul i sklonio se kod bizantijskog imperatora Mihajla Peleologa VIII. Tu je sa svojim emirom Alijem Buharom izišao pred Mihajla i rekao: “Mi smo turska posada, nikad ne ostajemo u gradovima. Odredite za nas mjesto u nekoj provinciji, kako bi iz Anadolije tamo donijeli obe25 koje nam pripadaju, da bi tamo ljetovali i zimovali.” Imperator im je dodijelio mjesta u oblasti Dobrudže. Oni su potajno o tome obavijestili privržena turska nomadska naselja u Andoliji. Sari Saltuk tada je s Turkmenima, koje je sakupio iz oba u Alejhirrahmeu, Izniku i Izmitu preko Uskudara, prešao u Rumeliju i namjestio se u oblasti Dobrudže. U Dobrudži su nastala dva-tri muslimanska grada i 30–40 oba.26 Međutim, nije mnogo prošlo, zbog političke situacije impera tor Mihajlo naredio je da se Izetin Kejkavus uhapsi. Kajkavus je 1262. godine pozvao u pomoć vladara Destija Kipčaka Berke-hana. Berke-han je spasio sultana i odveo ga na Krim. Za izdrža vanje i život dati su mu gradovi Sudak i Soltak. U međuvremenu je i dio Turkmena iz Dobrudže, zajedno sa Sari-Saltukom, otišao Destiju Kipčaku i smjestio se u ovim gradovima.27 Güngör – Argunşah, 1991, str. 10. Vrsta nomadskog šatora. 26 Ülküsal, 1966, str. 145. 27 Sevim – Yücel, 1989, str.180–181. 24 25

Nakon što je Izetin Kejkavus II umro na Krimu, Sari Saltuk svoje sljedbenike vratio je u Dobrudžu. Nakon Sari-Saltukove smrti jedan dio njih izabrao je hrišćanstvo. Drugi dio njih od strane Karesi-bega smješten je u oblast Karesija.28 U oblasti potpuno naseljenoj od strane turskih naroda Pečeneza, Uza, Kumana, te seldžučkih Turaka, izgrađena je država Oguz (Gagauz).29 Ibn Batuta iz države Zlatne horde došavši u Istanbul, pro šao ovu oblast i davši ovakvu izjavu: “Najzad smo stigli na mjesto koje je poznato kao Baba-Saltuk i koje je na rubovima zemlje na kojoj žive Turci... Prema njihovu vjerovanju, Sari Saltuk imao je nekoliko nadljudskih osobina, ali nije moguće da se ono što je objašnjeno složi s pravilima i principima naše vjere.”30 Suprotno od svih pozitivnih saznanja o Sari-Saltuku, izjave Ibn Batute o negativnim stvarima koje je čuo o nje mu vrlo vjerovatno potječu od nerazumijevanja predaja koje govore o tome da se Sari Saltuk prerušavao i propovijedao u crkvama i na taj način potajno pozivao hrišćane u islam. Pre ma Franzu Babingeru, Ibn Batuta zamijenio je Sari-Saltuka s bizantskim svecima o kojima je prenio razna predanja. Predanje o Sari Saltuku, koji je čitav svoj život proveo na pohodima u ime vjere, vrlo je značajna i za kulturnu historiju naroda pod imenom Ilhanli i Džudži (Cuci). Prema Saltuknami, Sari Saltuk zajedno sa svojim ljudima živio je i u Jedrenu i volio ga kao svoj zavičaj. Ali, volio je i Krim i Kefu. Nekoli ko puta putovao je između ovih triju mjesta. Zajedno s time, Uzunçarşili, 1988, str. 97. Güngör – Argunşah, 1991, str. 11–12. 30 Ibni Batuta, 1971, str. 102. 28 29

najviše je živio u Isakči, a poznato je da je umro 1297. godine te da je sahranjen u mezar udaljen tri sata na Baba-planini. Zanimljive su i Sari-Saltukove veze sa sultanima i bego vima koje smo prethodno spomenuli. On je zapravo bio ve zan za seldžučke sultane: Izetina Kejkavusa II (1246–1262), Alaetina Kejkubata II (1249–1254) i Gijasedina Kejhuserfa III (1266–1284). Sari Saltuk bio je derviš koji se podvrgavao naredbama sultana i koji nije gajio nikakve političke namjere. Sultan Alaetin nije imao djece pa je svoju zemlju podijelio između svojih begova. Saltuk je između ovih begova posebno volio gazi-Osmana i gazi-Umura, te je napisao pismo sulta nu Alaetinu u kojem je tražio da se Osmanu dadne timar u području Amasije. Bio je žestoko protiv borbi koje su izbile između begovata nakon sultana Alaetina. Sari Saltuk bio je nezadovoljan činjenicom da su se u to vrijeme u anadolskim džamijama već četiri godine učile hutbe u njegovu slavu. U snu je vidio da će Osmanlije prekinuti neslogu između be gluka, da će izgraditi veliki sultanat te da će Rumeliju učiniti islamskom zemljom. Zato je pozvao gazi-Osmana i podsticao ga na osvajanje Rumelije. Bijela zastava koju je upotrebljavao Sari Saltuk poslije je postala i zastava gazi-Osmana. Sari Saltuk u jednoj bici porazio je rumskog vladara. Plijen koji mu je pri pao, čador od crvenog atlasa i srebrena ploča, predao je gazi-Osmanu. Rumskom vladaru rekao je da mir ne sklapa s njim već s Osmanom, kojem je tako iskazao vjernost. Sve su to po kazatelji da je Sari Saltuk podržavao Osmanlije. Sari Saltu kova veza s Osmanlijama se nastavila i poslije njegove smrti. Sultan Mehmed Fatih tokom jedne opsade Istanbula usnio je Sari-Saltuka, koji mu je rekao da ključeve Istanbula skloni u 22

Jedren, što je protumačeno da se ne zapostavi ovo mjesto koje je zemlja starih i čestitih gazija.31 Rekli smo da Sari Saltuk u svom postupanju nije imao ni kakvih političkih pretenzija. Inače, tada su begovi i sultani u svojim međusobnim borbama stalno željeli derviše, koji su bili u društvu jako utjecajni, imati na svojoj strani. Vezano za ovo, u borbi Bajazida II i sultana Džema, koja dolazi mnogo poslije njegove smrti, ime Sari-Saltuka se često spominjalo. Na drugoj strani, sultan Džem u ime Sari-Saltuka dao je da se pripremi Saltuknama i kao znak poštovanja koje je pre ma njemu osjećao izjavio: “Kad bih bio padišah, živio bih u Jedrenu.” Sultan Sulejman prilikom pohoda na Petru Rareš došao je na Baba-planinu, gdje je ostao četiri dana i posjećivao Sari-Saltukovo turbe.32 Ima nekoliko izvora koji pohvalno govore o Sari-Saltuku, koji su, generalno, međusobno suprotstavljeni. Neki podaci koji se prikazuju kao historijski izvori jesu predanja koja se oslanjaju na hadži Bektašovu Velajetnamu. Izvan ovih izvora, glorifikacija Sari-Saltuka prisutna i u nefesima bektašijskih pjesnika. U djelu Hizirnama, za koje se smatra da je napisano 1475. godine, u jednoj od pjesama pjesnika Muhjidina, o Sari-Saltuku ovako se govori: Geldi ereneler cem ile gosterdiler uctan uca Taptuk Sari Saltuk bile gosterip hep uctan uca.

U drugom obliku onoga što je objašnjeno u hadži Bekta šovoj Velajetnami govori se o Sari-Saltuku i u Osman-babinoj Velajetnami. Sari Saltuk jedan je od najvećih pirova koji su Köprülü, 1972, str. 436–437. Decel, 1988, str. 635–636.

31 32

turkmensku kulturu nosili izvan Anadolije. Današnji istraži vači slažu se s činjenicom da je Sari Saltuk iz sjeverne Anadolije preko Uskudara došao u Dobrudžu kao vođa grupe Turkme na 1263–1264. godine.33 U vezi s vremenom Sari-Saltukove smrti, A. Baki Gölpinarli u svjetlu saznanja koja je preuzeo od Berzalija, utvrđuje1291. godinu, a Zeki Veli Togan, koristeći se rezultatima Yusufa al-Nabhanija, određuje 1256–1257. godinu. Machiel Kiel navodi 1300. godinu kao vrijeme Sari-Saltukove smrti. U predaji iz Saltukname pretjerano se navodi da je Sari Sal tuk živio 99 godina, pa je ovu tvrdnju teško staviti u kontekst historijske istine. Prema Fuadu Köprülüju,Turci su u pratnji Sari-Saltuka Čepni. U hadži Bektašovoj Velajetnami stoji da su Čepni i Sari Saltuk hadži Bektaševi prvi muridi. Claude Cahen ide dalje u odnosima između ovih dviju osoba, navodeći da je Sari Saltuk rođak hadži Bektaša Velija. Kemal Yudže prenosi od Munedžimbaše Tajihija i piše: “Sari Saltuk imao je prijateljske veze s osobama kao što su hadži Bektaš Veli, Mahmut Hajra ni, Tapduk Emre, Mevlana Džalaludin Rumi.”34 Historičar F. Babinger u Islamskoj enciklopediji tvrdi da je Sari Saltuk uče stvovao u šiitskim batinijiskim pokretima.” Sve što je rečeno o Sari Saltuku, sve što je napisano, histo rijski izvori i predaje, dokazuju da je Sari Saltuk bio jedan od najvažnijih evlija Horasana, da je bio obrazovan, dobar učitelj, organizator i da je bio harizmatična ličnost. Prema našem po gledu, zajedno sa svime drugim, on je važna halka anadolskih Yüce, 1987, str. 89. Isto, str. 90.

33 34

univerziteta (tekija). I on, kao i drugi horasanski velikani, omogućavaju odrastanje generacija korisnih čovječanstvu za mir i bratstvo, te obrazovanje Turkmena i ljudi iz drugih na roda. I Sari Saltuk, naspram arapsko-perzijske kulture, djeluje s turskom kulturom. Svjestan je greške obraćanja ljudima koji žive u Anadoliji na drugim jezicima osim na maternjem. Sari Saltuk izuzetan je turski junak koji je u borbama pri likom osvajanju Anadolije i Rumelije u kojima je aktivno su djelovao, junaštvom i kerametima, još za života postao legen darna ličnost.35 U osnovi, tema Saltukname jeste Sari-Saltukov život. U prvom tomu djela prva dva predanja objašnjavaju Sari-Saltu kovo djetinjstvo i odrastanje. Na početku djela spominju se pohodi Sari-Saltukova djeda Sejjida Huseina i oca Sejjida Hasana. Govori se kako je nakon Sejjid-Huseinove smrti na njegovo mjesto došao Sejjid Hasan i kako je osvojio mnoga mjesta. Na kraju su neprijatelji trova njem ubili Sejjida Hasana, a njegovi ljudi tijelo su mu sahrani li na jednoj planini a mjesto njegova mezara držali u tajnosti. Šerif (Sari Saltuk) bez oca je ostao u dobi od tri godine. Šerifov odgoj preuzeo je odgajatelj koji se zvao Seravil. U Saltuknami se spominje i drugi njegov učitelj po imenu Abdulaziz. Šerif, koji je u kratkom vremenu naučio jahanje, gađanje strijelom i rukovanje mačem, predstavlja važan primjer junaka u turskim epskim poemama. Ali, nakon smrti njegova oca, begluk prelazi u druge ruke. Zbog ovoga, Šerif i njegova majka doživljavaju mnoge poteškoće. Nakon što mu je majka poslije Akalin, 1994, str. 360–362; Akalin, 1987, str. 20–100.

izvjesnog vremena umrla, Šerif ostaje potpuno sam. Seravil uzima Šerifa i odvodi ga pred emira Alija, a ovaj ga sprema sultanu Sulejmanu Sebuktekinu. U to vrijeme sultan je bio u Azerbejdžanu. Šerif je izišao pred sultana. On je u lovu u koji je otišao sa sultanom pokazao sve svoje vještine. Sultan je odu ševljen Šerifom, kome nijedna lovina ne izmiče te naređuje da mu se iz Bejtul-mala, kao vojnička plata, daje četrdeset dirhe ma dnevno. U to vrijeme Šerif ima svega 14 godina. Jede noći Battal Gazi došao je u Šerifov san i rekao mu gdje se nalazi pećina u kojoj su njegov konj Aškar, Dahhakov mač, Givovo koplje, Gustašbov štit i hazreti Hamzino oružje. Šerif se budi iz sna i, našavši pećinu, uzima konja i oružje o kojem mu je govorio Battal Gazi. Iz Saltukname doznajemo da je Sari Saltuk, pored ovoga, posjedovao još legendarnih oružja i konja. Ozbiljan prilaz ovoj zagonetnoj historijskoj ličnosti napravio je Fahir Iz u djelu Saltuk-name – Ebu Hayr Ruminin rivajetlerden toplandigi Sari-Saltuk menakibi iz 1974. godine.

Turbeta i zijaretgjahi

okazatelji utjecaja Sari-Saltuka na narodne mase, osim onih koji žive u historijskim i književnim djelima i legen dama, jesu turbeta i mekami. Geografski gledajući, njegova turbeta protežu se od istoka Anadolije, preko Balkana (Rume lije) do istočne Evrope. U Saltuknami se navodi da postoji dvanaest njegovih me zara. Sari Saltuk, govoreći da će begovi i kraljevi htjeti zaštiti njegov mezar, naredio je da se za svakog od onih koji žele da se njegov mezar kod njih nalazi napravi po jedan tabut. Svaki vladar kome bude predat jedan tabut, vidjet će u njemu Sari-Saltukovo tijelo. Prema oporuci, njegovi su ga ljudi okupali i umotali u ćefine. Pripremili su jedanaest tabuta za one koji su željeli tijelo Sari Saltuka, jer im je prije smrti rekao da će se nakon smrti nalaziti na dvanaest mjesta. Svakom begu i kralju po njihovoj želji predat je po jedan tabut. Svaki je pogledao u svoj tabut i vidio da je tijelo kod njega te ga je odnio u svoju zemlju. Prema Saltuknami, vladari su odnijeli tabute u: tatarski hanluk, Eflak,36 Bogdan,37 Rusiju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Bosin (Bosnu), Beravat (?), Karnatu (?Giranata), Baba i Jedren. Vlaška. Moldavija.

36 37

U Saltuknami se navodi da mu je tijelo sahranjeno u Babi (Babadag u Rumuniji), dok postoji i predaja prema kojoj je Sari Saltuk sahranjen u okolini jedrena u Eskibabi, tj. u mjestu Babaeski. Prema ovoj predaji, vladar Jedrena htio je da uzme tabut u kojem se nalazilo tijelo Sari-Saltuka. Zbog toga je izbila prepirka. Za vrijeme prepirke iz tabu ta se začuo Sari Saltukov glas: “Ne postupajte suprotno od moje oporuke, kaznit ću vas.” Svako se zbunio i od straha nije znao šta da čini. Na kraju su uzeli tabut i sahranili ga u Babaeskiju u okolini grada. Ali, odmah iza ove predaje, Ebul-Hayr-i Rumi ponavlja da se pravi Sari-Saltukov mezar nalazi u mjestu Babadag.38 Evlija Čelebija u svojoj Sejahatnami, s malim razlikama, na sličan način opisuje pripremanje više tabuta za Sari-Saltuka i njihovu predaju kraljevima koji to žele: “Sari Saltuk rekao je svojim ljudima: ‘Kad umrem, okupajte me i pripremite sedam tabuta, jer zbog mene treba da se sedam kraljeva bori.’ Njegovi su ga ljudi poslije smrti okupali i pripremili sedam tabuta. Prvi je došao kralj zemlje Mosko (Moskva). Otvorio je tabut koji mu je predat i u njemu vidio tijelo Sari-Saltuka. Rekavši da je tijelo u njihovu tabutu, vratio se u svoju zemlju i uko pao tabut u okolini Moskve. Kasnije su došli kraljevi Poljske, Češke, Išfet~Isfeč (Isveč?, vjerovatno Švedska), Jedrena, Bog dana, Dobrudže, uzeli tabute koji su im predani, vratili se u svoje zemlje i tamo zakopali tabute. Svaki kralj u tabutu koji mu je predan vidio je tijelo Sari Saltuka i vjerovao da je upravo kod njega pravi tabut.”39 U trećem tomu Sejahatname Evlija Akalin, 1990, str. 298–300. Çelebi, 1314, II, str. 70–72.

38 39

Čelebija opisuje dolazak u Babadag i piše da se ovaj grad nazi va Babadag zato što je u njemu sahranjen Sari Saltuk. Hadžim Sultan u svojoj Velajetnami objašnjava kako je pre ma Sari-Saltukovoj oporuci napravljeno četrdeset tabuta i da je u svakom ovom tabutu viđeno tijelo Sari Saltuka. Kralj Do brudže prekontrolirao je svih četrdeset tabuta. Vidjevši da se u samo jednom tabutu miče ruka tijela koje su u njemu nalazilo, vjerovao je da su u tom tabutu nalazi stvarno tijelo Sari-Saltuka. Trideset devet tabuta doneseno je u jedan krug, a on je tabut sa stvarnim tijelom Sari-Saltuka zakopao u sredinu ovoga kruga.40 U jednom nefesu anadolskih alevija u kojem se govori o mezarovima znamenitih osoba kaže se: İsakça›da Sarı Saltuk yatar / U Isakči Sari Saltuk leži, Varup ziyaret ettin mi turnam / Stiže li i posjeti li ga turnam?41

Ali, pored ovog nefesa, ne postoji nijedan drugi izvor koji navodi da se u Isakči nalazi mezar ili mekam koji pripada Sari-Saltuku. Isakča (Isaccea) je oblast koja se nalazi na obalama Dunava na granici Rumunije s Ukrajinom. U ovom mjestu, koje je smješteno na sjeverozapadu Babadaga, ne nalaze se ni kakvi tragovi ni mezara, ni turbeta niti kakva mekama (mjesta). U Isakči žive malobrojni Turci, koji s poštovanjem pričaju o Sari-Saltuku i znaju da je on junak-evlija i da se njegov mezar nalazi na sjeverozapadu Babadaga. Sve ovo pokazuje da su se odmah nakon Sari-Saltukove smr ti na raznim mjestima pojavili mezari koji se njemu pripisuju. Sevgen, 1966, str. 2922. Yorukan, 1952, str. 156.

Postojanje ovih mjesta objašnjava se predajom o kojoj se govori u Saltuknami ili Sejahatnami. Posebnu pažnju izaziva činjenica da se danas u imenima ovih zemlja ili gradova ne spominju imena mjesta u kojima se nalaze mekami Sari-Saltuka. S druge strane, u nekim zemljama koje se spominju u Saltuknami i Sejahatnami do danas su ostali turbeta i mekami za koje se navodi da pripa daju Sari-Saltuku. Tako dolazimo do zaključka da je jedan broj turbeta i mekama nastao nakon što je napisana Saltuknama. S druge strane, jasno je da sjećanje na Sari Saltuka u mno gim sredinama i dalje traje, jer se turbeta i mekami još uvi jek posjećuju i poštuju. Ovakva situacija usmjerila je mnoge istraživače prema njegovim turbetima i mekamima. Istraživa nja obuhvataju, osim historije ovih mekama, njihova mjesto u izvorima, njihovu građu, predaje koje se pričaju, legende, bajke i vjerovanja povezana s njima. F. H. Hasluck istraživao je turbeta i mekame u Kaliakri (Varna, Bugarska), u Babaeskiju (Turska), Babadag (Rumunija), Ohridu (Makedonija) i Kruji (Albanija). On je konstatirao da je Sari Saltuk “lay-figure” bektašijske propagande među hri šćanima u Rumeliji.42 Ragip Onen opisao je turbe u Boru. Nazmi Sevgen u seriji pisanih radova izložio je vezu između Sari-Saltuka i Svetog Spiridona (Aiyos Spiridon) te predsta vio turbeta i mekame u Babadagu (Rumunija) te u mjestima Tundželi Dijarbakir, Babaeski, Bor, Rumelifener. Machiel Kiel proučavao je historiju turbeta u Babadagu.43 Grace M. Smith dala je opće informacije o turbetima koji se nalaze u Babaeski ju, Izniku, Boru, Dijarbakiru, Babadagu (Rumunija) i Blagaju Hasluck, 1929, str. 429–439. Kiel, 1977–1978, str. 205–225.

42 43

u Bosni i Hercegovini.44 Nimetullah Hafiz iznio je podatke o turbetu kod Peći (Ipek) na Kosovu,45 a Tadžida Hafiz o turbe tu u Blagaju.46

Zijaretgjah u Hozatu Na brdu Sari Saltuk, koje se nalazi osam kilometara prema sjeveru u općini Hozat kod Tundželija, na nadmorskoj visini od 2.276 metara nalazi se mekam s istim imenom. U selima Karadža i Akviran (Akoren), koji se nalaze na južnoj i jugo zapadnoj strani brda, živi jedna porodica koja se preziva Sari Saltuk. Kao posljedica kerameta koji se pripisuju Sari-Saltuku, ovaj mekam postao je mjesto za žrtvovanje kurbana i mjesto posjećivanja. Mještani okolnih sela vjeruju da se Sari-Saltukov stvarni mezar nalazi ovdje.47

Turbe u Dijarbakiru U centru Dijarbakira blizu Urfa kapije, među historijskim građevinama koje se spominju kao Gulšeniler tekija, nalazi se jedno Sari-Saltukovo turbe. Turbe je građeno od rezanoga ka mena na osam uglova (ćoša), u unutrašnjosti se nalazi jedno kube, a s vanjske strane pokriven je krovom u obliku piramide smještenom na jednom visokom okruglom vijencu.48 Turbe Smith, 1982, str. 216–225. Hafiz, N., 1995, str. 212–217. 46 Hafiz, T., 1995, str. 218–220. 47 Sevgen, 1966, str. 3018. 48 Yurt Ansiklopedisi, 1982, str. 2329. 44 45

je okruženo s više pratećih objekata, a arhitektonsku cjelinu okružuje zid sa svih četiriju strana. Vidljivo je da je turbe prije imalo dva prozora. Kasnije je jedan od ovih prozora zazidan. Narod osobu koja leži u turbetu spominje raznim imenima kao: Sari Saltuk, Sari Sadik i Sejjar Saltuk. Ovdje postoji pre danje da je Sari Saltuk bio jedan od evlija koji je mnogo putovao. Prema vjerovanju, poginuo je kao šehid u bici u Dijarbakiru i zakopan je na mjestu gdje se nalazi turbe. Ovdašnje žene bosonoge obilaze turbe u noćima s četvrtka na petak, vjeruju ći da će im dove biti uslišane ako mole iskreno iz duše i srca. Vjeruje se, također, da će onaj koji zapadne u tešku situaciju dobiti pomoć ako ovu pomoć zatraži tri puta, izgovarajući ime Sari Saltuka. Zanimljiv je običaj vezan za ovo turbe, a to je da postoji tradicija da onaj kome je učinjena nepravda dolazi ovdje i čini bed-dovu (dovu proklinjanja). Bolesne žene, one kojima je muž bez posla, ili koje imaju neudatu kćer, dola zile su tražeći lijeka i paleći svijeću. Oni koji bi u snu vidjeli Sari Saltuka dolazili su i žrtvovali kurban (pijetla, ovcu, kozu). Iako je bršljan potpuno prekrio zidove obližnje džamije i dru gih građevina, Sari Saltukovo turbe već godinama nije obavi jeno bršljanom, što se veže za duhovnu snagu Sari-Saltuka.49

Turbe u Boru Sari Saltukov mekam u Boru nalazi se u istoj ulici gdje i biblio teka Halil Nuri Jardakul, u kojoj se nalazi rukopisni primjerak Saltukname. Osamdesetih godina prošlog stoljeća ovo turbe Po kazivanju šejha Hizra Talata iz Prizrena, u proljeće 1987. godine.

bilo je u ruševnom stanju, da bi devedesetih godina bilo oprav ljeno. Iz natpisa na turbetu vidi se da je građevina popravljana 1732. godine. Ovo turbe spominje se u hadži Mahmut-hodžinoj risali Nesajih-i Amme, štampanoj 1869. godine.50 Ipak, iz knji ževnih izvora vidi se da je mekam Sari-Saltuka u Boru odavno poznat. Ahmet Kuddusi stihovima: Belde-i Bor’daki Saltuk turbesi Kim ziyaret itse kalmaz kurbesi

i pjesnik iz Konje, Lemi: Gec Aksehir’den ugra nevsehir’e Nigde’de Kesikbas Kemal Ummi Bor’da Sari Saltuk punhana yalvar51

ukazuju da se u Boru nalazi mjesto zijareta koje pripada Sari-Saltuku. Turbe se od naroda poštuje i u odabranim danima obilazi. I kod ovog turbeta postoji tradicija klanja kurbana. Turbe je čisto, održava se i uvijek ima posjetilaca. Sari Saltukovo turbe u Izniku nalazi se izvan grada u vino gradu čovjeka koji se zove Dževdet Hersekli (Hercegovac). Do rekonstrukcije 1963. godine gornji dio turbeta, njegov vrh, bio je otvoren. Prema onome što je Dževdet Hersekli slušao od djeda Mehmeda Herseklija, Sari Saltuk bio je oporučio: “Neka moje turbe bude otvoreno sa svih strana, neka vjetar prolazi, neka mu i vrh bude otvoren, rahmet neka pada.” Tur be koje je nastalo od kubeta oslonjenog na četirima stupovima Sevgen, 1966, str. 3019. Isto, str. 3020.

50 51

otvoreno je sa svih četiriju strana. Ovdje je uobičajeno da oni koji polaze na hadž jedno od prvih turbeta koje posjećuju bude turbe Sari-Saltuka. Pred zatvaranje škola i učenici obilaze turbe. Žene iz Iznika i okoline, posebno iz Biledžika, svakog pet ka posjećuju turbe.52 Ovdje postoji predanje da je Sari Saltuk učestvovao u osvajanju Iznika, a radi širenja islama išao je i do Indije. Postoje i neke predaje vezane za turbe. Jednog ljetnog dana Sari Saltuk ušao je u san jednog čovjeka koji je spavao u hladu turbeta i ljuteći se rekao mu: “Ne liježi na mom putu!” Prenose se i priče o kažnjavanju nevidljivom rukom onih koji pijani ili bez dozvole ulaze u vinograd. Ove predaje ukazuju na to da i ovo turbe ima osobine kažnjavatelja.

Turbe na Rumelifenaru u Istanbulu U Istanbulu, u zgradi svjetionika na Rumelifeneru, koji je jedan od krajnjih tačaka istanbulskog bogaza koji se otvara prema Crnom moru, postoji jedan zijaretgjah (mjesto obila ska) koje pripada Sari-Saltuku. Svjetionik je sagrađen 1850. godine. Na nivou ulaza u svjetionik s desne strane blizu ste penica nalazi se jedna kubura. Na strani kubure, gdje se na lazi glava, stoji ploča ispisana u sedam redova: 1. Huvel-Baki 2. Kutbu’l-arifin gavsu’l-vasilin 3. Hazreti hadži Bayrami Veli kaddese sirrihu 4. Evladi kiramlarindan Sari Saltuk 5. Hazretlerinin merkadi šerifine – El-Fatiha 6. (...) 7. Sene 1204.53 Čisto ću i urednost zijaretgjaha održavaju oni koji rade u državnom Po kazivanju šejha Hajdara Ibrahima iz Skoplja, u proljeće 1987. godine. Po kazivanju šejha Adrija Huseina Šehua iz Prizrena, u novembru 2004. godine, koji je prepisao ovaj natpis (tarih).

52 53

organu za pomorstvo na Rumelifeneru. U vrijeme kad je trebala početi gradnja svjetionika čovjek koji je živio na selu i zvao se Mehmed tvrdio je da je usnio jednog evliju i rekao mu da na mjestu gdje se nalazi smokva ima i mezar Sari-Saltuka te da je bolje da se svjetionik napravi iznad mezara. Iskopavanjem je za ista pronađen jedan mezar koji je uređen u obliku zijaretgaha i iznad njega je izgrađen svjetionik. Za vrijeme balkanskih ratova i Drugog svjetskog rata ovo mjesto bilo je izloženo granatira nju neprijateljske mornarice i sve su kuće porušene. Na meti je posebno bio svjetionik, ali nije bio pogođen. Bivši zaposlenici pričali su da bi, penjući se uza svjetionik, čuli glasove koji čine zikr. Rasim Učar lično tvrdi da je čuo ove glasove. Ribari su od davnina iskazivali poštovanje prema zijaretgahu. Do unazad tridesetak godina ribari bi se, prije nego što otplove na more, na lađama okupljali oko svjetionika i činili dovu za dušu Sari-Sal tuka i od njega tražili izun (dozvolu) da isplove na more. Ribari su vjerovali da ih Sari-Saltukova duhovna snaga (himmet) štiti. Vjeruje se i da voda pored svjetionika ima iscjeliteljsku moć. Ima onih koji su se, pijući ovu vodu, izliječili od astme, a evi dentirano je više ovakvih izlječenja. U Saltuknami se na više mjesta objašnjava da je Sari-Saltuk ispod zemlje izvodio ljeko vite vode. Pažnju privlači činjenica da je i voda iz izvora koji se nalazi naspram turbeta u Rumuniji također ljekovita.

Turbe u Babaeskiju U historijskim izvorima saopćava se da se i u Babaeskiju nala zio jedan zijaretgjah koji pripada Sari-Saltuku. Ali, mekam u Babaeskiju nije ostao do danas. Mekam i tekiju, koji se nalaze 35

u blizini Džedid Ali-pašine džamije na istoku općine, srušili su Bugari za vrijeme balkanskih ratova. Za vrijeme istraživanja vršenih u Babaeskiju 1990. godine nisu nađeni ni najmanji tragovi Sari-Saltukova mekama i tekije.

Turbe u Babadagu (Dobrudži) Sin sultana Mehmeda Fatiha, sultan Bajazid II, davao je veliku važnost šejhovima i pirovima, koji se spominju kao rumski ab dali. Dao je da se prema najljepšim i najboljim elementima onog vremena izgradi tekija i turbe u Babadagu, koji su bili u ruševnom stanju. U Babadagu napravljeni su tekija i turbe slični onima Sejida Battal-Gazije. Sultan Sulejman na povratku sa pohoda na Madžarsku posjetio je ovo Sari-Saltukovo turbe u Dobrudži. Sultan Bajazait izgradio je više objekata koje je uvakufio, a njihove prihode darovao za Sari-Saltukovo turbe. Ranije smo se dotakli činjenice da postoje izvori prema kojima je osoba koja tamo leži zaista Sari Saltuk.54 U južnom dijelu ove kasabe od 9.000 stanovnika, u ulici Mačin, nalaze se Sari-Saltukovo turbe i naspram njega, Baba Pinar, izvor koji ljeti-zimi teče. Turbe je nedavno popravljano, ali je ovom popravkom djelo mično izgubilo svoju historijsku građu. Turbe se i danas obila zi od strane Turaka, koji žive u kasabi i okolini. O turbetu se brine jedan mještanin iz Babadaga. Stariji stanovnici Babadaga govore da se nekad pored turbeta nalazila tekija, čije zidine i danas postoje. O ovom turbetu i tekiji pisao je s oduševlje njem i Evlija Čelebija. I za ovo turbe veže se praksa da žene Akalin, 1995, str. 32–35.

posjećuju i tu daju da im se zakolju kurbani. Stariji stanovnici sjećaju se da su nekad i hrišćani posjećivali ovo turbe,55 koji to danas ne čine. Hrišćani, pored muslimana, obilaze Kojun-Babin zijaretgjah, drugo mjesto posjećivanja koje se nalazi u ovoj kasabi. Žene koje obilaze Sari-Saltukovo turbe praktici raju da, kad se vrate kući, na vrelom ulju peku peksimete i ovo nazivaju “izvlačenje mirisa”. U Anadoliji sličnu tradiciju nazivaju “sipanje zalogaja”.56 Poznato je da mirisi i kađenje dimom imaju značajnu ulogu u starim turskim vjerovanjima, posebno protiv nazara – zlog pogleda, zlih čini i raznih opa snosti.57 Ovo tijesto kasnije se dijeli u tri ili sedam kuća. Ovi brojevi, svakako, imaju svoje simboličko značenje. Sari Saltuk ima posebno mjesto i u oblasti Besarabije, gdje žive Turci Gagauzi, koji su inače pravoslavci. Uzrok ove veze otkriva se kad se prouči historija Gagauza.58 Gagauzi spominju Ocak, 1984, str. 12, fusnote 53, 55, 56, 58. Turci za uštipak odnosno peksimet kažu “lokma” pa se ovdje vjerovat no radi o pečenju uštipaka, odnosno peksimeta, gdje jedni to nazivaju “izvlačenje mirisa”, a drugi “sipanje zalogaja”, pošto se kod pečenja uštipaka ili peksimeta “izlijeva” tijesto na tavu. 57 Akalin, 1993, str. 247–260. 58 Özkan, 1996, 10–12. Kao što se zna, jedna od teza o porijeklu Gaga uza jeste da su oni nastali miješanjem raznih turskih plemena. Prema Tedeuzu Kowalskom, najstariji sloj jeste turska zajednica koja je došla sa sjevera. Drugi sloj čini turska zajednica koja je došla s juga prije nego što su Osmanlije došle na Balkan. Treći sloj nastao je od turskih kolonija iz vremena Osmanlija i poturčenih elemenata. Među južnom turskom zajednicom koja je tvorila drugi sloj važno mjesto zauzimaju oni koji su pod komandom Izzedina Keykavusa II i Sari-Saltuka iz Anadolije prešli u Rumeliju. Na ove hrišćane ukazuju historijski izvori kao što su djela Tevarihi Ali Selçuk autora Alija Yazicioglua i Oguz-name Seyyida 55 56

Sari-Saltuka imenom baba, smatrajući ga historijskom osobom. U oblasti gdje žive Gagauzi nema mjesta posjećivanja koje pri pada Sari-Saltuku, ali gagauski intelektualci s velikim poštova njem govore o Sari-Saltuku, smatrajući ga svetom osobom.

Tekija i turbe u Varni Postoji podatak iz 1613. godine, iz jedne tekije u Varni, da su, po kazivanju, na stvarni kabur Sari-Saltuka dolazili hri šćani na poklanjanje. Oni su bili vodonošci te su popravljali i darivali ovu tekiju.59

Tekija i turbe na izvoru Crnog Drina Jedan od kaburova Sari-Saltuka s tekijom nalazi se na samom izvoru rijeke Crni Drin. Tu dolaze kompletne porodice i osta ju nekoliko dana. Posebno je zanimljivo okupljanje naroda s obje strane granice od 1. do 7. augusta.

Tekija i turbe u Kruji Nedaleko od Kruje u Albaniji nalazi se jedno brdo čiji je vrh na 600 metara nadmorske visine, a naziva se šuma Sari Saltuk. Tu se nalazi jedna pećina i vrelo za koje postoji predanje da je Lokmana. U Tevarihi Ali Selçuk navodi se da su se ovi Turci, koji su postali hrišćani i koji su na Balkanu ostali poslije Sari-Saltukove smrti, izmiješali su se s hrišćanskim Turcima, koji čine osnovu Gagauza. 59 Osi, 1996, str. 160. 38

nastalo tako što je Sari Saltuk udario štapom u stijenu. To vrelo smatra se ljekovitim. Turbe i tekija izgrađeni su oko 1692–1693. godine.60 Tradicija je da se ovo turbe posjećuje od 1. do 7. au gusta. Ovdje se nalaze otisci stopala u kamenu, koji se pripisuju Sari-Saltuku. Slična stopala nalaze se u selu Goricaj kod Dura (Durres), u šumi kod sela Zgatar, na putu Ljubčev – Prizren.61

Turbe kod Peći Na Zejnilaginoj livadi na putu Peć – Priština nalazi se turbe s dva mezara od kojih se jedno pripisuje Sari-Saltuku. Mezari su pokriveni kamenim pločama. U zidovima turbeta postoje male niše koje služe za paljenje svijeća. U tradiciji je da se iz čohe sa Sari-Saltukova mezara uzima nekoliko končića. Slična praksa dugo godina bila je i u turbetu u Blagaju kod Mostara. Ovdašnji stanovnici prakticiraju da nakon posjete turbetu prolaznike po časte halvom. Stanovnici posjećuju turbe utorkom od podneva do ikindije. Veliko okupljanje kod ovog turbeta bude 2. augusta, kad dolaze i pravoslavci iz obližnjih sela.62

Mezar u Ohridu i Sari Saltuk Neki događaji ostali su u tami historije te se danas pred nama pojavljuju kao klupko koje je teško razmrsiti i razumjeti. Događaji o kojima su podaci iz historijskih izvora u međusobnoj Kaleshi, 1967, str. 92–95. Po kazivanju šejha Adrija Huseina Šehua. 62 Tirtja, 1995, str. 183. 60 61

suprotnosti, o kojima dokumenti jedni druge pobijaju, o ko jima su predanja i legende preuzele mjesto historijskih istina, poprimaju vrlo zamršenu formu. Jedan od takvih historijskih pravaca koji je ostao u tami historije jeste mezar koji se nalazi u kapeli manastira Sveti Naum, na obalama Ohridskog jezera. Manastir se nalazi nekih 30-ak km od Ohrida. Ovaj mezar, za koji hrišćani danas misle da pripada Svetom Naumu i obilaze ga, vjerujući da od njega dolaze glasovi koji ostvaruju želje, naslanjaju uši (da čuju ove glasove). U prošlosti je od strane ovdašnjih muslimana smatran mezarom Sari-Saltuka i mnogo je posjećivan. U radovima istraživača izneseno je da su u histo riji ovaj mezar obilazili i hrišćani. Kasnije, napuštanjem ovoga kraja od strane velikog broja Turaka, broj posjetilaca mezara značajno se smanjivao. Danas je mezar poprimio izgled mje sta koje obilaze samo hrišćani. Ali, jedan dio muslimana iz Makedonije još uvijek ovaj mezar smatraju Sari-Saltukovim i nastavljaju ga obilaziti. Za vrijeme posjete, u ljeto 1985. godine, vidjeli smo da među dervišima halvetijske tekije u Ohridu živi sjećanje na Sari-Saltuka i da oni iskreno vjeruju da je to njegov mezar. Ne samo u Ohridu, nego i drugim krajevima Makedonije, Sari-Saltuka smatraju značajnom ličnošću i u manjoj ili većoj mje ri znaju predanja o njemu.63 Ovdje nam se otvara više pitanja. Može li jedan mezar pripadati dvojici ljudi? Kome stvarno pri pada ovaj mezar? Kako su u prošlosti ovaj mezar posjećivali i hrišćani i muslimani? U ovoj tekiji još se pričaju predanja o tome kako se Sari Saltuk kladio s jednim kaluđerom. Ovakva ista predaja nalazi Ocak, 1984, str. 12.

se i u Saltuknami. I šejh tekije Jahja-ef., a i muridi, saopćavaju da je, nakon što su Turci izgubili većinu i vlast u Makedoniji, mezar postao hrišćansko mjesto hodočašća koje obilaze hrišćani. Danas nije ostao ni najmanji trag koji bi pokazivao da ovaj mezar pripada Sari-Saltuku. Inače, na kraju prošlog stoljeća ovdje su se nalazile sedžade za obavljanje molitve. Važnu ulogu u ovom posjećivanju ima i izvor koji se nalazi u blizini mezara, kao i kod turbeta u Babadagu. Šejh Jahja spominje i to da mezar posjećuju i makedonski Egipćani (Jedžupi). Na naše pitanje da li mezar posjećuju Turci koji vjeruju da se tu nalazi Sari Saltuk, monahinja iz ovdašnjeg manastira reagirala je veoma burno. Hasluck je posjetio ovaj manastir krajem 1914. godine. Svećenik iz manastira tada mu je kazao da bektašije iz Korče pokazuju zainteresiranost za ovaj mezar i da ga često obilaze. Ovom svećeniku jedan od posjetitelja čak je rekao da u me zaru leži Sari Saltuk i da je on, zajedno s jednim monahom, prešao na hasuri Ohridsko jezero.64 U Saltuknami se čak obja šnjava da je Sari Saltuk na sedžadi putovao po moru pokraj cr nomorskih obala. U djelu Kamusul-a’lam Sami Frašeri piše da su bektašijski derviši obilazili mezar u manastiru Sveti Naum za koji su smatrali da je ustvari mezar Sari-Saltuka. G. S. Smith piše da su prije napetosti na jugoslavensko-albanskoj granici muslimani iz Albanije dolazili u Ohrid da bi tamo učili dove, smatrajući da mezar pripada Sari-Saltuku. Ovo je trajalo do 1947–48. godine.65 U predanjima o “dobrim ljudima” čest je motiv prelazak rijeke, jezera ili mora na sedžadi. Takvo jedno kazivanje postoji i u Stocu, a veže se za Mustafu Žuju poznatijeg kao hodža Žujo. 65 Po kazivanju šejha Jahje Tahira iz Ohrida, u ljeto 1985. godine. 64

Dolazak posjetilaca iz bektašijskog centra u Korči pobuđu je misao da je zgrada djelomično imala i islamske elemente tj. ibadethanu. Zatvaranjem granica i smanjenjem broja Turaka došlo je do opadanja broja posjetilaca. Tako su islamski arhi tektonski elementi brzo nestali. Kasnijim popravkama građe vina je u potpunosti postala hrišćansko svetište.

Turbe na Paštriku Na vrhu planine Paštrik nalazi se turbe uz koje se veže ime Sari-Saltuka. Mještani raznih naroda imaju veliko poštovanje prema spomenutoj ličnosti i svake godine na Aliđun posjećuju ovo turbe. U neposrednoj blizini turbeta kolje se kurban i traži lijeka neplodnosti žena i nekim bolestima. U predanju ovda šnjih Albanaca kaže se da se blizu turbeta nalazi i grob sv. Ilije. Pravoslavni imaju predanje da se na vrhu brda Paštrik nalaze dva groba, sv. Ilije i sv. Pantelije, a između njih da prolazi državna granica.

Tekija i turbe u Blagaju kod Mostara Uza samo vrelo rijeke Bune podigle su bektašije-janjičari prvu zaviju (tekiju). Također, i uz ovu tekiju veže se ime Sari-Sal tuka i stoljećima je bila praksa da se u njezinoj blizini kolju kurbani. Zavija je bila skromnih dimenzija i građena od ne kvalitetnog materijala. Izgrađena je oko 1470. godine. Razvo jem Blagaja i unapređenjem trgovine i zanatstva mala zavija nije više mogla udovoljavati obavezama koje su joj pripadale. 42

Karavanski put koji je prolazio kroz Blagaj nametnuo je po trebu proširenja ovog kompleksa. Krajem 15. stoljeća podiže se novi “moderniji i funkcionalniji” objekt zidan kamenom i pokriven pločom. Zajednica bektašijskih derviša-neženja (bekjara) proširila je plato, podzidala korito rijeke Bune, utvrdila cijeli ambijent zidom i kapijom. Dograđeni su aha ri, hambari, mlin, kovačnica i stupa. Ovako upotpunjen kompleks dobio je pravo zvati se tekijom. Tekija je izvršila ogroman utjecaj na okolno stanovništvo, gdje se tragovi bek tašija mogu vidjeti na folklornim i običajnim elementima u ovom kraju. Krajem 16. stoljeća blagajske bektašije slabe, a jača utjecaj halvetijskog reda.66 Pored tekije i turbeta uz koje se veže ime Sari-Saltuka, osim onih u Ohridu, Dobrudži, Babadagu, u Anadoliji, i na Balka nu postoji i mnogo mekama koji se nalaze u Tundželi – Hozat, Akoren köju, Dijarbakir – Kent Merkezi, Magzit Ovadžik, Ajridža, Peć – Kosovo, Bivania – Švedska, Pezevina – Bohemija, Moskva, Kaligra u Grčkoj, i u Albaniji.

Mičijević, 2004, str. 75–76.

Saltuknama (Knjiga o Saltuku)

povi su najveće kulturno naslijeđe naroda. U epovima, između ostalog, mogu se naći opisi narodnog života te se tako može vidjeti šta je doživio taj narod, kakav je njegov ugao gledanja na život, postupke zajednice naspram događaja i sl. Junaci epova ne brišu se, ne gube se iz narodnog sjećanja, pa i onda kad prođu i stoljeća. Junaci iz epova duhovni su i moralni sunarodnjaci. U nomadskim plemenima čuvala se narodna književnosti preko narodnih pjevača-svirača, koje su stari Oguzi nazivali “ozan”. Oni su sazom (cogur) i kopuzima,67 obilazili narodne skupove nomada i pjevali destane, a nalazili su se i u seldžučkoj vojsci. Pjevali su dijelove starih oguskih epova, kakva je i priča o Dede-Korkutu. Produkti ove narodne književnosti općeni to su izraženi narodnim metrom i tradicionalnim formama iz vrlo daleke prošlosti: ovi narodni pjesnici najviše su se koristili starim instrumentima i formama “türkü”, “türkmani”, “varsa gi”, koje su pokazivale svoje etničko porijeklo, ili kao “kosma”, “dejis”, “kajbasi”, koje su govorile o svom narodnom karakte ru i bile kombinirane s melodijom.68 Muzički instrument nešto veći od violine, a manji od violončela. Köprülü, 1987, str. 28.

67 68

Postojala je praksa još u seldžučkoj vojsci da “ozani” u po bjedničku večer pripovijedaju oguske tradicije, priče o Dede-Korkutu ili junaštvima koja su se tog dana zbila.69 Sigurno da je vremenom, miješanjem ili bliskim kontak tima, ovaj vid narodne kulture došao i do naših prostora i da je on jedan od “uzroka” nastanka južnoslavenske epike i gu slarstva. Guslari i pjevači uz saz posebno su bili dio svečane atmosfere na kulama i odžacima naših poznatijih porodica. Tako je i turski narod dobio svoje velike epske poeme. Među ovim epovima, bez sumnje, najveličanstvenija i najvažnija je ste Kitab Dede Korkuta. Kao što je objavio Fuat Kuprulu, kad bi se na jedan tas vage stavila turska književnost, a na drugi tas Kitab Dede Korkuta, pretegnuo bi tas na kojem je Kitab Dede Korkuta. To je djelo sublimacija života turskog naroda, njegove historije, spomenik junaštava, najveličanstvenije književno djelo koje je uobličio turski jezik. Kitab Dede Korkuta sam je turski narod, njegova enciklopedija. Šejh Ahmed Jesevi (koji je živio u 12. stoljeću) bio je derviš šejha Jusufa Hamedanija iz Buhare. Kasnije se vraća u svoje rodno mjesto Jesi, odakle širi tarikatsko učenje oko rijeke Sir-Darja. Širenjem tarikata širi se i narodna derviška poezija. Tako se i Dede-Korkutovi stihovi šire i prelaze na zapad, a isto tako i legende o Kör-ogluu (Ćor-oglu). Ime Ahmeda Jesevije bilo je veoma poznato među Turcima srednje Azije, Azerbejdžana, Anadola i Volge. Iz njegove škole duhovnosti kasnije su se ra zvile tri grupe: hajdarije, bektašije i nakšibendije.70 Köprülü, 1985, str. 27. Isto, str. 23.

69 70

Trag Kitaba Dede Korkuta snažno se osjetio u kasnijim književnim djelima. Ovaj trag na jasan ili skriven način vidi se u epovima i pričama turskih naroda u Sibiru, Turkestanu, Kavkazu, Anadoliji i na Balkanu. Jedno od njemu sličnih knji ževnih djela jeste i Saltuknama. Moguća je usporedba junake iz Kitaba Dede Korkuta s onima iz Saltukname. Jedna od anadolskih epskih poema, Saltuknama, ima za temu jednog od junaka, evlije iz 13. stoljeća – Sari-Saltuka, opisujući njegov život, bitke i keramete koje je posjedovao. U djelu se objašnjavaju predaje i legende o Sari-Saltuku, zajedno s kojima se izlažu predaje i o drugim važnim ličnostima onog doba i veze ovih ličnosti sa Sari-Saltukom. Saznanja o Sari-Saltuku iz historijskih izvora nisu takve prirode da mogu rasvijetliti njegov stvarni život, jer je pomije šan njegov realni život sa životom iz legendi. Uočava se da su podaci koje o Sari-Saltuku daju historijski izvori ponekad me đusobno suprotstavljeni. Ako i možemo podatke o legendar nom životu Sari-Saltuka pronaći u raznim knjigama legendi i knjigama o evlijama, Saltuknama je, bez sumnje, najvažniji izvor za ovu temu.

Povod pisanja Saltukname Sultan Mehmed Fatih u pohodu na Uzuna Hasana, zbog si gurnosti balkanskih granica, princa Džema ostavio je u Jedrenu. Princ Džem, čuvši mnoga predanja o Sari-Saltuku koja su do lazila iz različitih krajeva Balkana, zatražio je da se napiše djelo koje bi sabralo ova predanja. Ovaj zadatak dobio je Ebul-Hajr 46

Rumi, koji je sabirao građu sedam godina, tj. od 1473. do 1480. godine i nakon toga napisao Saltuknamu. Postoje tri pisana primjerka Saltukname za koja se zna. Ovi primjerci nalaze se u biblioteci muzeja Topkapi saraja (No. 1612), u biblioteci Nigde Bor Halil Nuri Yurdakul i u An karskoj nacionalnoj biblioteci. Svi primjerci ispisani su od strane jednog autora. Osim u ovim primjercima, predanja o Sari-Saltuku se sreću i u nekim malim knjižicama, ili u okvi ru drugih pisanih radova.71 Saltuknama je trotomno djelo od 1.236 stranica

Sadržaj Saltukname U osnovi, tema Saltukname jeste Sari-Saltukov život. U prvom tomu djela prva dva predanja objašnjavaju Sari-Saltukovo dje tinjstvo i odrastanje. Zbog činjenice da su pokidani prvi listovi sačuvanih primjeraka prvog toma, ne mogu se utvrditi legen darni elementi vezani za Sari-Saltukovo rođenje. Linija njegova porijekla ide do vjerovjesnika Muhameda i hazreti Alije. Sari Saltuk ima sve osobine koje treba imati epski junak. Izuzetno je snažan, a u srcu nema ni trunke straha. Među ne prijatelje se baca poput gorućeg plamena, osvajajući neprija teljske utvrde. Prema neprijatelju koji traži milost i sam je mi lostiv. U Saltuknami se redaju osobine koje treba imati junak i navodi se gađanje strijelom, pismenost, plivanje i junačko hodanje, te se posebno naglašava da je Sari Saltuk bio vrlo spretan u svim ovim četirima vještinama. 71

Yüce, 1987, str. 5–19. 47

U Saltuknami se, pored ovih osobina, u naravno predimen zioniranom obliku objašnjavaju i njegove natprirodne sposob nosti. Ove su osobine, između ostalih, i te da ima mogućnost da iz velike daljine čuje ono što se govori protiv njega; mo gućnost da s mjesta gdje sjedi ubije udarcem mača neprijatelja koji se nalazi u drugom udaljenom predjelu; za treptaj oka može preći razdaljinu iz jednog udaljenog predjela u drugi itd. Njegovi neprijatelji nikako ga ne mogu ubiti, bacaju strijelu, ali se ona ne zabada u njegovo tijelo; udaraju ga mačem, ali ga posjeći ne mogu; prave vradžbine, ali one na njega nemaju utjecaj; bacaju ga u vodu, ali se on ne utapa; bacaju ga u vatru, ali on ne izgara. Svi džini i meleci pomoćnici su Sari-Saltuka. Njegovi neprijatelji redovno su nevjernici, silnici, vještice, ču dovišta i zli džini. Kad se imaju u vidu sve ove osobine, uočljivo je da se Sari Saltuk, zajedno s identitetom junaka-evlije, pred nama pojav ljuje i s identitetom junaka iz bajke. Prema Saltuknami, Sari Saltuk živio je 99 godina i umro kao šehid tako što je otrovan, a zatim izboden handžarom. Ali, prije nego što je ispustio po sljednji dah, ubio je svog ubojicu. U Saltuknami se na više mjesta govori o Balkanu u 13. stoljeću u obliku pomiješanih historijskih istina i legendi. Ovi podaci zauzimaju i značajno mjesto u historiji Balkana. Kemal Judže u Saltuknami je radio na historijskim, vjer skim i elementima vezanim za legende, objašnjavajući da je riječ “saltuk” tursko lično ime, izvedeno iz glagola “salmak” (salmak – koji između ostalih značenja ima i značenje “posla ti”) i da tome u prilog govori dio iz Velajetname hadži Bektaša u kojem se navodi: “Vladar reče, hajde poslali smo te u zemlju 48

Ruma”, gdje riječi “poslali smo” – turski “saldik” ima isto značenje. Prema Judžeu, kad se ime Sari-Saltuk pomiješalo s vjerskim skupinama, tada se i pojavio tarikat “saltukluk”, što je dovelo do sličnosti u značenjima riječi “saltuk”, “saltuki” i “saltukluk”. Kao što je u Saltuknami Sari Saltuk najprije samo junačan, a kako priča napreduje, on tako dobija identitet evli je, tako i riječ “saltuk” dobija svoje značenje prema samom Sari-Saltuku. Što se tiče dijela imena “Sari” svi izvori slažu se u mišljenju da se ne radi o imenu već o pseudonimu (mahlas). Poznato je da boje imaju veliku važnost u svim granama tur skog naroda.72 Boje se mogu čak sresti u imenima turskih ple mena, pa i država, kao što je slučaj sa Sari Ujgurima (Žuti Ujguri), Karahanli (kara – crno) Akkojunlu (ak – bijelo) itd. Saltuknama, govori i o djelima Sari-Saltuka, koji je bio zadužen za borbu protiv nevjernika i za širenje islama u Ana doliji, na Balkanu, Krimu, u Siriji, Egiptu, Hidžazu, Etiopiji, Indiji, Kavkazu, Turkmenistanu, ukratko na čitavom musli manskom području. Sari Saltuk imao je dobre veze s drugim velikim šejhovima tog vremena. Velikani s kojima se susretao bili su Kutbettin Hajdar, hadži Bektaš Veli, Karadža Ahmet, Taptuk Emre i Mevlana Dželaludin Rumi. Njegovi pratioci bili su derviši – junaci kao što su Kara Davut, Kemal Ata, Abdal Murat. Sari Saltuk posjedovao je i nekoliko “svetih emaneta”, kao što je Vjerovjesnikov mač. U crkvama je držao propovijedi prerušen u svećeničku odoru. Preveo je na islam mnoge vladare i sveće nike, a izbjegavao je postupke koji nisu u skladu sa islamom.73 Yüce, 1987, str. 75. Köprülü, 1981, str. 440–441.

72 73

Kao što se razumije iz ovog kratkog objašnjenja sadržaja Saltukname, ona je važna i kao historijski izvor koji u obliku historijskog narodnog romana objašnjava ne samo događaje u Anadoliji u 13. i 14. stoljeću već i važne događaje i procese na Krimu i osvajanju Balkana, koji su čvrsto povezani s Anadolijom. Ona nam prenosi ne samo događaje iz seldžučke Anadolije, već i mnoge događaje iz predosmanskog i postosmanskog pe rioda, pružajući izuzetno vrijedne podatke o osmanskom ra nom periodu. Ovo veliko djelo, koje je anadolske gazije što su na Balkanu brzo izgradili osmansku vlast i čitavu geografiju osmanskih junaka, ukrašeno je novim predanjima, dajući im krajnji oblik, ako ne iz hronološkog ugla, a onda barem iz ugla razumijevanja psihološkog i moralnog aspekta osmanskih osvajanja u 14. stoljeću Saltuknama izlaže živu i moćnu sliku koja nije smo suho nabrajanje činjenica. Čak ni pisac Saltukname Ebul-Hajr, dok je pripremao ovo lijepo djelo, nije se mogao suzdržati da ne bude nepristrasan. Svjesno je prikazao Sari-Saltuka kao neprijatelja Kizilbaša. U 15. stoljeću, kada je napisana Saltuknama, šah Ismail počeo je gra diti safavidsku državu. Turkmeni su jedan po jedan počeli seliti u Iran, a u Anadoliji se počela širiti alevijska doktrina. Pod ovim utjecajima pisac Saltukname prikazuje Sari-Saltuka u situaciji kojom poriče sam sebe. Kao prihvatljive pravne škole (mezhebi) navode se hanefijska, malikijska, šafijska i hanbelijska, dok se džaferijski mezheb ne spominje. Može se naslutiti da tu pisac proizvoljno kreira jednu epizodu u kojoj kaže da je Sari-Saltuk lično otišao na mezar Vjerovjesnika i od njega uzeo fetvu da su druge pravne škole neispravne (batil). Ovakva interpretacija svakako nema svoje utemeljenje u historijskim izvorima, jer se 50

nalaze i oni segmenti koji su u suprotnosti s ovakvim pogledom. Naprimjer, u Saltuknami se objašnjava da Sari Saltuk dolazi od predaka hazreti Alije i Huseina, da je sejjid, a u jednom drugom dijelu opet postoje stanovišta koja ne podržavaju ovaj sud, pošto se Sari-Saltukovim govorom ističe da on dolazi od roda Sejjita Battala Gazije: “Od pokoljenja Sejjit Battalovog, Ibni Husein, Ibni Alija, Ibni Muhammed.” Ipak, u Saltuknami je Sari Saltuk istaknuta ličnost juna čke epohe, koja je svojom nadnaravnom snagom, junaštvom, merhametom, znanjem, vjerom, požrtvovanošću i kerame tima, uobličavana i od strane pera Ebul-Hajra Rumija, kao najljepši primjer tipa junaka-evlije. Sari Saltuk pred nama se pojavljuje nekad u liku istaknutog ratnika, nekad u liku evlije koji pokazuje keramete. Nekad se pojavljuje kao onaj koji ide na Kaf-planinu, kao junak romana koji se bori s vješticama i divovima, a nekad kao stvarna ličnost koja se javlja pored historijskih ličnosti kao što su Osman Gazija, Orhan Gazija, Nasrudin-hodža, Karadža Ahmet i Mevlana. U svakom retku uočljivo je divljenje prema Sari-Saltuku od strane Ebul-Hajra. Razumljivo je da se u ovim recima nalaze i pretjerivanja: po nekad se Sari-Saltuku pripisuju kerameti drugih evlija, ili mu se pripisuju događaji u kojima su sudjelovale druge osobe. Ima još jedna odlika koja privlači pažnju u Saltuknami. Ebul-Hajr Rumi u ovom djelu vrlo često opisuje borbu ko jom su Turci od Anadolije napravili svoj dom. Stoga Mujgan Džumbur skreće pažnju na ovu karakteristiku Saltukname, isti čući da je ovo djelo najava rađanja ideje turske narodnosti.74 Cumbur, 1977, str. 52–55.

Već na prvim stranicama prvog toma Saltukname opisuju se njegove borbe i ratovi u kojima je učestvovao. Sari Saltuk stigao je u Rumeliju tako što je iz Anadolije najprije stigao u Istanbul, a iz Istanbula odlazi u Jedren. U ovom dijelu opisuju se borbe s balkanskim, ugarskim i drugim evropskim kraljevi ma. Sa svojim ljudima poduzeo je pohod na ugarskoga kralja, kojem je u borbi jednim udarcem odrubio glavu. Odatle je krenuo na poljskog kralja koga ubija pod njegovom zastavom. Uništio je češkog kralja, a zarobio ruskog. Ubija i kralja Vlaške. Iza toga se govori o ratovima rumskih vojnika koji se nazivaju “Kariban”. Prema Saltuknami, Kariban je arapsko ime za jed nu zemlju na Balkanu (Rumeliji). Zapovjednik se zove Tajnos, a njihov grad zove se Sukub (Uskup-Skoplje).75 Nakon ovog dijela opisuje se Sari-Saltukov prijelaz u Ana doliju. U ovim dijelovima zanimljiva je činjenica da Sari Sal tuk u oblasti Skoplja sebe predstavlja kao pehlivana (hrvača).76 U drugom tomu Saltukname Skoplje se predstavlja kao turski i muslimanski grad. Neprijatelji se skupljaju u okolnim oblastima, napadaju na Skoplje i ubijaju zapovjednika grada Ali-bega. Padom grada u ruke neprijatelja jedan dio branilaca prelazi u Babadag (Rumunija).77 Teme drugog toma djela jesu Sari-Saltukov odlazak u obla sti Trukestana, osvajanje Evrope, oblasti Franačke, silazak u Babilonsku rupu, rat s vješticama, pohod na Alžir i Kuhistan. Posebno se u ovom tomu u predaji pod naslovom “Priča o izuzetnim evlijama Ruma” opisuju gazije derviši koji su došli Akalin, 1987, str. 26–27. Isto, str. 90. 77 Isto, str. 68. 75 76

iz Turkestana u Anadoliju, koji su, smjestivši se tu, imali zna čajnu ulogu u širenju islama u Anadoliji i Rumeliji, uz opisi vanje djelovanja evlija, njihovih kerameta, ali i veza i odnosa s evlijama Horasana. U trećem tomu opisuju se Sari-Saltukovi pohodi u oblasti Mašrika i Magriba, Arabiji, Nirkap-planini. Posebno su upečatljive scene ubijanja vještice koja se zvala Ragduš, zatim boj u Asfarjanu, osvajanje Jederna. U odjeljku pod nazivom “Priča o pohodima i smrt” izlaže se Sari-Saltu kov šehadet. Kad se djelo analizira prema temama, vidi se da su predaje grupisane u tri djela. Prva grupa predaja izlaže historijske do gađaje: teme kao što su prelazak turskih grupacija na Balkan (Rumeliju), osvajanje Anadolije i Balkana, ratovi s vladarima, događaji za vrijeme bejluka. Osnivanje osmanske države, u ma njoj ili većoj mjeri, izlažu se u skladu s historijskom stvarno šću. Osobe koje se spominju u ovim predajama historijske su ličnosti kao što su Osman Gazi, Umur Bej, sultan Aleatin, Gija settin Kejhursrev, Džingis-kan, Nasrudin-hodža, Ahmet Fakih, Karadža Ahmet, Mevlana. U drugoj su grupi predaje koje za temu imaju dolazak Sari-Saltuka u legendarne obrise predjela i njegove borbe s džini ma, vješticama, divovima i raznim natprirodnim bićima. U ovoj grupi Sari Saltuk pred nama se pojavljuje poput junaka iz bajke. U njima se javljaju mitološki elementi i razni motivi iz bajki kao što su sedmoglave aždahe, leteće vještice, krilati konji, drveće i životinje koji govore. U trećoj grupi nalaze se predaje koje za temu imaju Sari-Saltukove ratove u Indiji, Etiopiji, Arabiji, te njegove kera mete. Iako se radi o stvarnim geografskim predjelima, u ovim 53

predajama prevladava stil bajki. Događaji koji se opisuju u Saltuknami generalno pripadaju 13. stoljeću. Kada se predanja i legende u Saltuknami analiziraju sa sta novišta geografskih mjesta, vidi se da se događaji odigravaju na mjestima koja možemo podijeliti u dvije odvojene grupe. Mjesta koja ćemo analizirati u prvoj grupi jesu stvarna, real na mjesta kao što su: Anadolija, Balkan, Azerbejdžan, Krim, Kefe, Dešti-Kipčak, Samarkand, Tataristan, zemlja Ujgura, oblast Nogaj, Kašgar, manje-više cijeli turski svijet, te Arabija, Egipat, Alžir, Indija, Etiopija. Kada pregledamo imena mjesta koja smo pobrojali, može se konstatirati da Saltuknama nije samo turski, već i evropski ep. U drugoj su grupi imena mjesta iz bajki i legendi. To su Kaf-planina, Džinista, Hihistan, Džabulsa, zemlja Šahi-Maran, Kuhi-Šu’a, Biru’l-džin, Džebelul-Kammer itd.

Ebul-Hajr Rumi Naša saznanja o autoru djela Ebul-Hajru Rumiju vrlo su ogra ničena. U izvorima nema ni najmanjih podatak o njemu. Sakupljanje predaja o Sari-Saltuku u obliku knjige tražio je princ Džem, šehzade (prestolonasljednik) sultana Mehmeda Fatiha. Ebul-Hajr Rumi s naredbom Džema sedam godina obilazio je Anadoliju i Rumeliju, sakupljajući predaje o Sari-Saltuku, nakon čega je napisao knjigu. Djelo koje je pripre mio ponudio je sultanu. Prilikom razmatranja navedene akcije uočljiva je ozbilj nost kojom je Ebul-Hajr Rumi sakupljao predaje i kasnije ih, 54

ostajući vjeran originalu, obradio u obliku djela. Ali, Saltuk nama nema kvalitet stila Kitaba Dede-Korkuta. Iako su napi sani u istom stoljeću, u Saltuknami nema tečnosti stila i bogat stva izražaja kakva su karakteristični za Kitab Dede-Korkuta. U Saltuknami se ne mogu susresti opisi poput onih iz Kitaba Dede-Korkuta, što ukazuje i na sam značaj književno-jezičke i umjetničko-estetske snage samih priređivača navedenih djela. Ipak, Ebul-Hajr je učinio jednu veliku uslugu. Spriječio je da se zaborave predaje koje je sakupio u knjigu. Možda Ebul-Hajr Rumi nije savršen pisac, ali se treba smatra predvodni kom onih koji sakupljaju elemente turskog folklora. S velikim strpljenjem i trudom u 15. stoljeću sakupio je predaje o juna ku koji je živio dva stoljeća prije njega te je sastavio knjigu. Ovdje treba skrenuti pažnju na zapis o Dede-Korkutu u Saltuknami. U drugom i trećem tomu Saltukname objavljuje se da Osmanlije potječu od Aysa, sina pejgambera Ishaka, i od roda Korkuta Ate.78 Najdetaljnije informacije daju se u trećem tomu, u dijelu pod naslovom “Kissa-i Diger Gaza” (“Priča o drugim borbama”). Kad se raširila vijest da je Sari Saltuk umro, neprijatelji su to vidjeli kao povoljnu priliku te su navalili na Anadoliju. Vijest je došla do sultana Alauddina i on je počeo razmišljati o osobi kojoj bi u amanet ostavio sjever Anadolije. Ovaj dio u Saltuknami izlaže se na sljedeći način (osmanski): Nađite nekoga da mu dam stranu Hardženevana, da ratu je s nevjernicima i šta god uzme od nevjernika, neka bude njegovo vlasništvo. Došli su begovi i složno spomenuli 78

Gökyay, 1994, str. 77. 55

Ertugurula, pričavši o njegovu sinu Osmanu i njegovu ra tovanju, te kako mu je Šerif dao uputu i pomoć, kao i to da je po porijeklu plemenit. Rekli su: ‘On je od loze Aysa, sina pejgambera Ishaka, i od potomaka Korkuta Ate. Potječe od Oguza. To su pravi Turci!’ Na taj način sultanu su hvalili njegove osobine. Sultanu se Osman svidio, pa je izdao nare đenje. Osmanu su napisali pismo-pozivnicu i zapečatili ga. Dali su ga kuriru u ruke i poslali ga.79

Kao što se zna, u Kitabu Dede-Korkuta saopćava se da je Dede Korkut porijeklom od plemena Oguza, koje se zove Bayat. Prema ovom zapisu, Oguzi, pa prema tome i Dede Korkut i Osmanlije, potiču od Aysa, sina pejgambera Ishaka. Ovo se na sličan način ponavlja u drugom tomu Saltukname.80 U dosadašnjim istraživanjima ne susreću se ovakve tvrdnje. U Kur’anu se kao sin pejgambera Ishaka spominje samo ime pejgambera Jakuba, a ne govori se o Aysu. Međutim, u nekim izvorima zabilježeno je da je pejgamber Ishak imao dva sina i da je jednom ime Ajs, a drugom Jakub.81 U Starom zavjetu (Tevra tu) kaže se da je Esav prvorođeni sin Ishaka, pejgambera. Nema zapisa o tome odakle je pisac Saltukname pre nio ove podatke. Ebul-Hajr Rumi nalazi priliku da hvali Osmanlije jer je djelo pisao za osmanskog princa. Moguće je i da je ovaj rad napisan na kraju ovakvih razmišljanja. Tema je otvorena za istraživanje i raspravu. Ali, spominjanje Dede-Korkuta u Saltuknami vrlo je važno kao pokazatelj toga Ebul-Hajr, 1990, str. 238–239. Ebul-Hajr, 1988, str. 108. 81 Cevdet Paša, 1969, str. 12. 79 80

koliko je bila raširena slava Dede-Korkuta. Sličnost motiva i događaja pokazuje na koliko je mjesta u Saltuknami utjecaj izvršio Kitab Dede-Korkuta.

Sličnost motiva iz Kitaba Dede-Korkuta i Saltukname Kao što je bilo sa sinom Dirse Hana, Bogač Hanom, juna cima iz Kitaba Dede-Korkuta, Hizir (Hidr) je mnogo puta stigao u pomoć Sari-Saltuku i spasio ga iz teških situacija. Kao i junaci u Kitabu Dede-Korkuta i Sari Saltuk nateže vrlo tvrde lukove, vrhom koplja probada vojnike, ide sam sam cat u borbu s neprijateljskom vojskom, udarcem nogom ruši utvrde, ravni sa zemljom vladarske dvorce (saraje), galopira na konju, s lažnim mačem navaljuje na neprijatelje. Oko mu je crno kao i u Deli-Dumrula. Ratuje bez straha s Iblisom i džinima. Kao što je Basat ubio Tepegoza, i Sari Saltuk po bijedio je Jijir Alagoza. Na planini Kaf pobijedio je jedan narod koji je imao oči navrh glave.82 Želimo dati jedan primjer sličnosti motiva i događaja u Kitabu Dede-Korkuta i u Saltuknami. Priča o vladaru Gura i Sari-Saltuku nosi tragove Deli-Dumrula iz Kitaba Dede-Korkuta. U ovoj priči Sari Saltuk dolazi u zemlju Gur. Vladar Sad star je 700 godina. O sebi misli da je moćniji od svakoga, da ne postoji niko koga ne može ubiti i sam sebe smatra božanstvom. Saltuk dolazi kod Sada i govori mu da je došao kao izaslanik od Boga. Na to Sad govori da ne samo da njega Yüce, 1987, str. 216.

lično niko neće moći ubiti, nego da neće moći ući u njegov dvorac (saraj) i približiti mu se, te baca Sari-Saltuka u tamnicu. Naređuje da se zaključaju sve kapije i povlači se u svoju odaju. U noći se pojavljuje jedan čovjek obučen u bijelo, s licem poput sunca. Sad ga pita kako je ušao u njegove odaje, ali ovaj čovjek nestaje. Poziva stražare, sve se pretražuje, ali niko nije pronađen. Ujutro Sad naređuje da se pogube svi stražari koji su bili na dužnosti te noći. Sljedeće noći na dužnosti su novi stražari, a u Sadovoj sobi opet se pojavljuje onaj isti čovjek u bijelom. Sad izvlači mač i pita: “Ko si? Kako si ušao u moje odaje, iz rupe?” Na to se onaj čovjek nasmija i reče: “Ej Sade ibn Amire, ka pija, dimnjak, zid, za mene nisu prepreka. Ako želim, odmah uđem”, te zatim nestade. Ujutro Sad opet naredi smaknuće svih stražara i za sljedeću noć angažira sedam hiljada stražara. Jedan vezir, koji se plašio da će i ovi stražari biti pobijeni, govori kako bi ovi događaji mogli biti povezani sa Sari-Saltukom. Iz tamnice dovode Sari-Saltuka i Sad mu govori šta se događa. Sari Saltuk objašnjava da je čovjek koji se pojavljuje poslan od Boga i kaže Sadu da razgovara s njim. Tu noć neznanac opet dolazi u Sadove odaje. Sad ga pita ko je on. Neznanac mu odgovara da njega (Sada) Bog, koji mu je dao život od 700 godina, poziva sebi (tj. da treba umrijeti). Sad pita koliko Bog ima vojnika, a čovjek mu odgovara da bi mogao prebrojati zvijezde na nebu, ali da ne bi mogao prebrojati Božije vojnike. Na kraju je Sad spreman na odlazak. Ali, dok se ne vrati, želi na svoj prijesto postaviti sina. Na to mu onaj neznanac objašnjava da se više neće vraćati i da se čak više neće željeti vratiti. 58

Sad razumije situaciju i oslobađa Sari-Saltuka iz tamni ce, poziva vezire i objašnjava im šta se dešava. Čovjek koji mu je dolazio bio je Azrail. Sadu Azrail govori da se očisti, da uzme abdest i primi vjeru. Na taj način Azrail uzima Sadovu dušu.83

Ebul-Hajr, 1987, str. 369–378. 59

Sari Saltuk u hadži Bektaševoj Vilajetnami

adži Bektaš jednog dana izašao je iz čilehane na brdu Arafat i otišao na izvor Zemzem. Vidio je da je jedan čobanin tje ra stado ovaca na pokraj izvora. Hadži Bektaš ode do čobanina, potapša ga po leđima i upita kako se zove. Čobanin reče da mu je ime Sari Saltuk i da će, koliko je moguće, ispuniti šta god hadži Bektaš naredi. A, on reče: “Hajde, poslali smo te u zemlju Rum.” Sa Sari-Saltukovih očiji u trenutku se podigoše zastori i dostiže stepen evlije. Tada reče: “Vladaru svih evlija, šta ću s ovcama?” Bektaš odgovori: “One ne mogu otići odavde dok nji hovi vlasnici ne dođu. Ti odmah kreni, ne govori ništa, mi smo ti vodiči, s tobom smo, u muci smo ti saputnici.” Istovremeno mu je dao jedan luk i sedam strijela, opasao mač i pružio sedžadu. Za saputnike mu je dao dva derviša, Ulu Abdala i Kiči Abdala. Otuda je Sari Saltuk stigao na obalu mora, prostro sedžadu po vodi i sjeo na nju. S desne strane pokraj sebe uzeo je Ulu Abdula, a s lijeve strane Kiči Abdula. Sedžadi je rekao: “Ej sedžado evlija, hajde idi, gdje god te evlije odvedu, na tu stranu idi.” Kažu da, kad je more mirno, još se vidi trag sedžade na vodi. Sedžada je otišla pravo u Gurdžistan. Ulu Abdal i Kiči Abdal rekli su Sari-Saltuku da bi bilo bolje da je išla nadesno. Sari 60

Saltuk rekao im je da ne mare za to. Sedžada se približila obali Gurdžistana. U Gurdžistanu je živio padišah koji se zvao Gor liš i taj dan došao je na obalu u lov. Pogledao je i vidio neku siluetu koja se približavala obali. Neki iz njegove pratnje reko še da to prema obali plovi korijen od nekakva drveta i ljulja se. Kad se silueta približila, vidjeli su tri osobe kako plove na sedžadi. Vladar reče da to nisu neki obični i bezvezni ljudi. Sedžada je stigla na obalu, a Sari Saltuk uze je za kraj, otrese i baci preko ramena. Vladar Gurdžistana i oni s njim, vidjevši ovo, sjahali su s konja, poljubili Sari-Saltuka u ruku i pali mu pred noge. Razgo varali su s Ulu-Abdalom i Kiči-Abdalom i shvatili da su oni od Božijih omiljenih robova. Gorliš je pozvao Sari-Saltuka u svoj dom. Rekao im je da uzjašu na konje, ali su oni odbili. Nakon toga ni vladar ni njegovi pratioci nisu htjeli uzjahati konje, nego su išli pješice. Sari Saltuk ove je pozvao u vjeru te su postali mu slimani. Sari Saltuk rekao je da se donesu keče (vunene kape), napravio je tadž (krunu) husejni, stavio na njih i donio tekbir. Kasnije se oprostio od njih, prostro sedžadu po moru i sva troji ca sjeli su na nju kao i ranije. Saltuk je rekao da ide kud god ih evlije vode. Sedžada je krenula prema zemlji Rum. Dok je bio u životu, padišah Gurdžistana i njegov narod ostali su muslimani. Svi su nosili kape koje predstavljaju tadž husejni. Kad je padišah umro, njegov sin i narod vratili su se staroj vjeri, ali s glava nisu skinuli ove kape. Sedžada je išla prema Rumu i došla do utvrde Kaligra i tu stala. Ulu-Abdalu i Kiči-Abdalu Sari Saltuk rekao je da idu na kapiju, a da će on ući ovdje. Oni su zaključili da se u tim nje govim riječima krije neka mudrost, te su otišli na kapiju, a on 61

se počeo penjati uz bedeme utvrđenja. Dok se penjao, stopala su mu ulazili u kamen. I sada se na ovoj tvrđavi, na kamenom zidu, vide tragovi njegovih ruku i stopala. Tvrđava je pripadala jednom od Lazolana. Odjednom se na onoj tvrđavi pojavila sedmoglava aždaha. Zbog straha od aždahe gospodar ove utvrde s narodom je pobjegao u drugu udaljenu utvrdu. Sari Saltuk došao je pred aždahu i vrisnuo. Aždaha je uzdahnula, promrdala repom i kriknula. Sari Saltuk zatim je uzeo luk i strijele i sa sedam strijela pogodio sedam aždahinih glava. Aždaha je u samrtničkim mukama zgrabila Sari Saltuka oko pasa i stisnula ga. Sari Saltuk bio je zaboravio svoj mač za pasom. Pozvao je hazreti Hizira. Za to vrijeme hadži Bektaš kao gost sjedio je s hazreti Hizirom u Kizildža halvetu. Kad je Sari Saltuk pozvao Hizira, hadži Bektaš mu reče: “Moj Hizire, aždaha je stisnula Sari-Saltuka, zaboravio je mač, pri stigni mu u pomoć, na mač ga podsjeti.” Hizir je odmah ustao i otišao u Kaligru, kopljem je probio aždahu i dodirnuo mač na Saltukovu pojasu. Sari Saltuk reče: “Ej istinski junače, izvu ci svoj mač i odsjeci joj glavu. Ej, moj Hizire, zbog haka evlija koje pozvah, mač mi se iz sjećanja izgubio, inače te ne bih zvao i zahmetio.” Izvukao je drveni mač i odsjekao, jednu po jednu, svih sedam aždahinih glava. Oprostio se s Hizirom i nastavio putovanje. Tamo se još nalazi Hizirov trag. Ulu Abdal i Kiči Abdal stigli su na kapijsku utvrdu, gle dajući mrtvo aždahino tijelo, te vidjevši Sari-Saltuka, čestitali su mu na hrabrosti. Kasnije su zajedno napustili utvrđenje i na stavili put. Sari Saltuk reče da je ožednio od borbe s aždahom. Gledali su na sve četiri strane, ali vode nisu mogli naći. Sari Saltuk je svojim rukama iskopao četiri-pet rupa. Na mjestima 62

na kojima je kopao počela je teći čista voda, dovoljna da po krene mlinsko kolo. Kasnije su našli jednog čobanina i po nje mu gospodaru one utvrde poslali vijest da je aždaha ubijena. Kad je vidio mrtvu aždahu, postao je od srca i duše odan Sari-Saltuku i od njega prihvatio iman. Sari Saltuk onda je tom narodu pokazao nekoliko svojih kerameta. Poslije mnogo godina došao je u posjetu tekiji hadži Bek taša Velije, koji je u međuvremenu umro. Posjetio je turbe i žrtvovao kao kurban bika koji govori. Priča o biku ide ovako: Na imanju Hunkarove (hadži Bektašove) tekije bila su dva bika. Čovjek po imenu Eček mnogo se brinuo o ovim dvama bikovima. Mjesta gdje su bikovi boravili učinio bi mehkim tako što bi skvukao svu odjeću i provaljao se po mjestu. Ako bi ga nešto ubolo, našao bi to i bacio. Davao im je mnogo hrane. Jednog dana naljutio se dok je tjerao bikove i udario jednog bika štapom te mu otvorio ranu koja je prokrvarila. Bik je Bo žijom voljom stekao moć govora i rekao: “Ečeče, prije nisam imao prigovara na tvoj pažnju, dobro si me pazio, dobro si mi hizmetio. Sad sam ostario, nije mi ostalo snage, udario si me štapom, prokrvario sam. Sutra ujutro dolazi Sari Saltuk s četr deset Abdala,84 žrtvovat će me kao kurban.” Kad je Eček čuo ove riječi, došao je starješinama tekije (čelebijama) i ispričao im ovaj događaj. Sljedećeg dana čelebije i derviši izišli su na put za Aksaraj da dočekaju Sari-Saltuka, ali ga nisu našli i vratili su se nazad. Kad su se vratili, vidjeli su da je Sari Saltuk došao od Kirše hira putem za Ćorlu i da sjedi u tekiji. Prenosi se i to da je Pripadnik turskog plemena na sjeveru Afganistana ili pripadnik po lunomadskog plemena u Anadoliji.

Sari Saltuk došao iz Kiršehira putem za Ćorlu, sišao u dolinu Karaojuk i sjeo naspram Akube. Rekao je dervišima da sakupe pijesak i naprave jedan nišan. Rekao je da tu bude jedna nje gova oznaka. Ovaj nišan od pijeska još tamo stoji. Nakon susreta s čelebijama i dervišima, Sari Saltuk žrtvo vao je kao kurban onog bika koji govori. Tu su sari-Saltuku dali idžazetnamu, napravili sofru i ugostili ga. Jednog dana zatražio je dozvolu za odlazak nakon čega je otišao.85 U Vilajetnami stoji i da mu je šejh Ahmed Jesevi prilikom jednog susreta rekao: “Ej Saltuče Mehmete, ti idi put Ruma: sedam vladara i krajeva tvoje je ime čulo i čeka te”, nakon čega je napustio Anadoliju i krenuo na čelu anadolskih akindžija. U drugom izvoru kaže se da je u snu vidio Vjerovjesnika Mu hameda koji mu je rekao: “Put Jedrene kreni, puteve oživi, a sve drugo ostavi.” Došao je do Dobrudže s 10.000 anadolskih Turkmena, čiji je vladar bio u ratu protiv mnogo jačeg protiv nika (diva) koji je htio uzeti nasilu njegovu kćer. Sari Saltuk sa svojim akindžijama stavio se u službu ovom vladaru i po mogao mu je poraziti mnogo jačeg protivnika, nakon čega je ponovo zavladao mir. Glas o njemu pronio se Dobrudžom, a ljudi su dolazili da ga vide i čuju. Svoj boravak iskoristio je da uspostavi prvu muslimansku zajednicu od “krk bin” (40.000) muslimana. Ovaj broj treba gledati kao simboliku za izraženo mnoštvo, a nipošto kao vjerodostojnost. Iz Dobrudže je krenuo u Poljsku (Lehistan) i tamo se na stanio. U to vrijeme u Poljskoj su se nastanile stotine Lipka-Tatara, čiji potomci i danas tu žive kao mala muslimanska Po kazivanju bektašijskog babe, šejh-Taira Gašija (Gashi) iz Balindola kod Gostivara, u ljeto 1989. godine.

zajednica. Zanimljivo da se na jednom mjestu kaže “...alti yuz bin Hersek dinsizini imana getmiš...”, tj. da je 600.000 nevjer nika hercegovačkih u iman (vjerovanje) doveo. Mada je cifra preuveličana, interesantno je da se spominje izraz Hercegovci. Kaže se da je napravio sedam tabuta (jedi tabut) i rekao u kojim se predjelima želi ukopati. Vladarima Rusije, Leha (Poljska), Čeka (Češka), Isveca (Švedska), Edirne (Jedrena), Herseka (Hercego vina) i Bogdana odneseni su tabuti koje su oni uz velike cere monije pokopali.86

Eyupoglu, 1987, str. 189; Görpinarli, 1990, str. 47. 65

Sari Saltuk u Sejahatnami Evlije Čelebije

ažan izvor koji pored Saltukname daje saznanja o Sari Sal tuku čuvena je Sejahatnama Evlije Čelebije. Prema Evliji Čelebiji, pravo Sari-Saltukovo ime bilo je Muhamed Buhari. Muhamed Buhari bio je halifa Ahmeta Jesevija, koji ga je poslao hadži Bekatašu Veliji, govoreći: “Moj Saltuk-Muhamede! Neka te moj Bektaši spremi u zemlju rumsku. Uđi u lik Sari-Saltuka, koji je u poljskoj zemlji skrenuo s puta i u Dobrudži ubi prokle tu aždahu ovim drvenim mačem, postani slavan u Makedoniji i Dobrudži, na mjestu sedam kraljevsatva.”87 Nakon što je Sari-Saltuk sa sedamdeset svojih ljudi stigao u Dobrudžu i u pećini Kaligra ubio aždahu, kralj Dobrudže i narod prihvatili su islam. U Poljskoj je ubio svećenika koji se zvao Sari Saltuk i, uzevši njegov identitet, Muhamed Buhari pod imenom Sari Saltuk vladao je i uveo u islam narod te oblasti. Evlija Čelebija u drugom tomu Sejahatname daje podrobni je podatke. Sari Saltuk iz Kaligre ide na Krim, odakle okreće narodu Hašdek u Rusiji, zatim u Poljsku narodu Lapka i na kraju stiže u poljsku luku Gdanjsk. Tamo je dosta vremena Çelebi, 1314. h, I, str. 659.

sjedio i razgovarao sa svećenikom koji se zvao Sveti Nikola – Sari Saltuk, kasnije ga je ubio, uništio njegove posmrtne ostat ke i uzeo njegov identitet. Godinama je govorio “Ja sam Sari Saltuk” i hodao u odjeći Svetog Nikole, pozivajući na hiljade ljudi u islam. U ovom tomu detaljnije se opisuje kako je Sari Saltuk u Dobrudži ubio aždahu.88 Evlija još navodi da se Sari Saltuk u Anadoliji spominje kao Baba Sultan, Sari Saltuk Sultan, Kilgra Sultan, a da je među hrišćanima poznat pod imenom Sveti Nikola.89 Evlija Čelebija piše da je Sari Saltuk imao veliki utjecaj među kršćanima. On nadalje u svom putopisu ne spominje nikakva turbe ta uz tekiju u Blagaju. Da li ga je Evlija slučajno zaboravio spomenuti, mada je revnosno bilježio značajne zijaretgjahe u mnogim drugim mjestima, nije poznato. Pitanje Sari-Saltukova mezara uz ovu tekiju još je uvijek otvoreno.

Çelebi, 1314. po H., II, str. 133. Isto, str. 137.

Fetva šejhul-islama Ebu Su’ud-efendije

ajib Okić, izučavajući fetvu Šejhul-islama Ebu Su’uda ve zanu za Sari-Saltuka, naročitu je pažnju poklonio vezama Sari-Saltuka s kršćanskim svetim ljudima.90 Sultan Sulejman (u. 1566.) od Ebu Su’uda zatražio je fetvu o Sari-Saltuku u ovom obliku: “U dobru, moj akrame, u halu, moj sudruže, ahiretski moj brate, šta vrhovna ulema kaže u ovom pitanju, da li je evlija osoba koju zovu Sari Saltuk?” Na ovo pitanje šejhul-islam odgovorio je sljedećim riječima: “On je monah koji je od sustezanja (odricanjem od jela i pića, tj. ovosvjet skih blagodati) postao kost i koža.” Okić je nastojao rasvijetliti uzroke davanja ove fetve. Uočljivo je da su se nedugo nakon Sari-Saltukove smrti počele graditi veze između predaja o Sari-Saltuku s predajama o hrišćanskim svecima. Okić, koji ističe da se vidi da su preda je o Sari-Saltuku pomiješane, a najviše s predajama o Nikoli, potom o Đorđu, Simeonu, Eliju, Spiridonu i Naumu, saop ćava da davanje ovakve fetve izvire iz pogrešnog predstavljanja Sari-Saltuka. Jusuf Zija Jorukan u svom radu pod naslovom Okiç, 1952, str. 48–58.

“Bir Fetva Munasebetilec” (“U vezi s jednom fetvom”), vezano za spomenuti rad, iznio je mišljenje da ova fetva ne pripada Ebu Su’udu i da je falsifikat. Međutim, T. Okić napisao je odgovor na Jorukanov članak, nastojeći rasvijetliti temu isti nitosti fetve.91 Ovakve optužbe bile su poznate i u vrijeme Evlije Čelebije, koji kaže: “Nevjernici su o njemu proširili glasne, kazali da je monah i tako postali veliki grešnici (...) Bilo ko ko ima sumnju oko hazreti Sari-Saltuka, utječemo se Allahu od toga – greš nik je i prijestupnik.”92 E. Čelebija, spominjući nevjernike i grešnike, ne navodi nikakvih imena. Savremenik Ebu Su’uda, Ibni Kemal (Kemal Paša-zade), smatrao je Sari-Saltuka evli jom i keramet-sahibijom93 i to navodi u svom historijskom djelu Mohačnama. Činjenice koje su dostupne o Sari-Saltuku, ni u jednom pogledu ne daju pravo da se ovako teška optužba donese za nj. Očito da je jedina osnova donošenja ove fetve bila politička motivacija.

Okiç, 1953, str. 2–3. Okić, 2004, str. 176. 93 Osoba koja kao rezultat svoje velike pobožnosti i duhovnosti ima od Boga darovane natprirodne moći. 91 92

Sari Saltuk – heterodoks ili ortodoks

oš se uvijek u literaturi može susresti mišljenje koje Sari-Saltuka tretira pristašom heterodoksije. Šta je to hetero doksija, a šta ortodoksija? Heter, hetero – kao prvi dio riječi znači drugi, drugačiji, različit (heterodoksina), izvedeno od *grč. héteos. Heterodoksija ž 1. vjerovanje ili mišljenje koje se ne slaže s općevažećim ili službenim 2. rel. pripadanje drugoj vjeri; inovjerstvo, hereza krivovjerje // heterodóks/an prid. (odr. -sni) 1. koji odstupa od uobičajenog vjerovanja ili učenja 2. koji pripada drugoj vjeri; inovjeran, kri vovjeran, opr. ortodoksan; grč. heterodoksia: različito (krivo) mišljenje94 Heterodoksan (grč.) religijsko vjerovanje koje je suprotno od neke prihvaćene religije.95 Ortodoksija (grč.) pravovjerje, pravovjernost, prihvaćanje vjerskog učenja koje se smatra jedino ispravnim. U Pra voslavlju ortodoksija znači prihvatanje dogmi sedam Hrvatski enciklopedijski rječnik, knj. 4, Zagreb, 2004, str. 92. Cvitković, 1991, str. 115.

94 95

prvih ekumenskih koncila. Zbog toga se i nazivaju or todoksnima.96 Šamanizam, pojava kod uralsko-altajskih naroda u ko joj se mladići, skloni padavici i ekstazi, osposobljavaju za “kontakte s drugim svijetom”, ili “traženje zalutalih duša bolesnih osoba”, liječenje; proricanje i pribavljanje drugih koristi zajednici.97 Još predstavlja spiritualističko-magijski oblik religije raširen u sjevernoj i centralnoj Aziji, a temelji se na kultu prirode, duhova i duša umr lih te magijskoj vezi s njima.98 Kao što vidimo, razumijevanje ovih odrednica zavisi od onoga koji želi govoriti ili pisati o Sari-Saltuku. Pripisujući Sari-Saltuku heterodoksnost, niko od dosadašnjih istraživača nije se potrudio da pojasni u čemu se ta heterodoksija ogleda. Jedini odgovor koji može biti opravdan jeste da su istraživa čima izvori informacija bili ljudi i literatura tzv. sunitske ori jentacije. Međutim, opet ostaje nejasno ko u islamu određuje ortodoksiju, a ko proglašava heterodoksiju? Islamsku “orto doksiju” odredili su događaji iz vremena života Vjerovjesnika i događaja koji su se dogodili tokom prvog hidžretskog vijeka. Ortodoksija u islamu politički je čin koji je određen parolom ehli-sunnet vel-džem’at. Sve što se nije htjelo povinovati poli tičkom diktatu kao vjerskoj praksi i učenju, proglašavano je raznim nazivima, ili što bi se reklo – heterodoksijom. Orto doksiju i heterodoksiju u islamu određuje prvenstveno odnos Cvitković, 1991, str. 211. Isto, str. 257. 98 Hrvatski enciklopedijski rječnik, knj. 10, Zagreb, 2005, str. 230. 96 97

prema Ehli-bejtu. Podijeljenost u mišljenju ko čini Ehli-bejt očita je, ali se ipak većina opredjeljuje za poznatih petero. Ta kvo mišljenje zastupali su Zamahšeri, Taberi, Ševkani, Sujuti, Zehebi, Kurtubi i dr. U prilog ovom mišljenju ide i događaj s pozivom na prokletstvo (mubahele). Vjerovjesnik tom prili kom nije zovnuo nijednu od svojih žena, nego Aliju, Fatimu, Hasana i Huseina te ih pokrio svojim ogrtačem i rekao: “Moj Allahu, ovo je moj Ehl!” (Buharija i Muslim). U svim dokumentima vezanim za Sari-Saltuka, a koji su do nas došli usmenim ili pisanim putem, nema ničega što bi ukazivalo na to da nije bio istinski i iskreni vjernik, musliman. Ovim problemom posebno se bavio Mehmet Fuat Köprülü.99

Okić, 2004, str. 177.

Zaključak

eđu stotinama ličnosti koje se spominju kao islamski misionari u Evropi od 12. do 15. stoljeća Sari Saltuk bez je sumnje ostao najomiljenija ličnost muslimanskog sta novništva. Glavni izvori za pisanje bili su oni na turskom i albanskom jeziku, jer su radovi na ovu temu na bosanskom jeziku više nego oskudni. Osim ovih izvora, tu su i neke en ciklopedije i vlastite zabilješke tokom više putovanja. Naj značajnije osvrte i analize vezane za proučavanje Sari-Saltuka napisali su: Fahir Iz u djelu Saltuk-name ~ Ebu Hayr Ruminin rivajetlerden toplandigi Sari-Saltuk menakibi, Harvard Universitesi Basimevi, 1974. godine; Akalin, Şükrü Halûk u djelu Saltuk-nâmedeki Ad Verme Hadiseleri, III. Milli Türk Folkloru Kongresi, Konya, 1989.; Romanya Türkleri ve Sarı Saltuk, Yesevî dergisi, yıl 2, S. 24, İstanbul, Aralık 1995; Saltuk-nâme I (İnceleme-Metin), doktorska teza odbranjena na İstanbul Üniversitesi Sosyal Bilimler Enstitüsü, İstanbul, 1987; Ebü’l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme I, priredio. Dr. Şükrü Halûk Akalın, Ankara, 1987. Kasnje je priredio: Ebü’l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme II, (1988) i Ebü’l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme III dio (1990); Saltuk-nâme’den Menâkıb-ı Hacı Bektaş-ı Veli, Ankara, 1990; Ebülhayr Rumi maddesi, TDV İslâm Ansiklopedisi, c. 10, İstanbul, 1994, Kaleshi, Hasan, u djelu 73

Legjendat shqiptare për Sari Salltukun, “Përparimi” – revistë kulturore e shkencore, 1, Prishtinë, 1966, Ibrahimi, Nexhat u djelu Islami në trojet iliro-shqiptare gjatë shekujve, botimi I, Shkup, 1998, Köprülü Fuat Mehmet u djelu Osmanli imparatorlugu´nun Kuruluşu, Ankara, 1972; Türk Edebyatinda Ilk Mutesavviflar, Ankara, 1981. i Taib Okić u djelima Sari Saltuk’a ait bir fetva, Ankara Üniversitesi Ilahiyat Fakültesi Dergisi, Cilt 1, Sayi I, 1951; Bir Tenkidin Tenkidi, Ankara Universitesi ilahiyat Fakultesi Dergisi, AÜIFD, Cilt II, 1953; Jedna fetva o Sariju Saltuku, Znakovi vremena, Vol. 7, br. 24, Sarajevo, 2004. Mada je bio veoma popularan, podaci o stvarnom životu Sari-Saltuka uistinu su oskudni. Narodna mašta zatamnila je njegovu biografiju. Njegovo pravo ime bilo je Muhamed Bu hari, što nam daje za pravo da zaključimo da je rođen u gradu Buhari ili njegovoj okolici. Kao dječak od tri godine ostao je bez oca, a malo poslije i bez majke. Brigu o njemu vodila su njegova dva učitelja, Seravil i Aziz. Pred njima je upotpunio svoje znanje, naučio se pismenosti i vojničkim vještinama. Postoje pretpostavke da je bio i hafiz. Vremenom je izrastao u poznatog duhovnog vođu, istovremeno predvodeći akindžij ske pohode u Evropu. Svojim djelovanjem uspio je usposta viti toleranciju između pravoslavnih i muslimana. U sjećanju naroda ostao je po svom nadimku Sari Saltuk, što bi značilo “Žuti koji je poslan”. Po onome što je zabilježeno u Saltuk nami, on je bio ličnost koja je simpatizirala gazi-Osmana, rodonačelnika dinastije koja će vladati Osmanskim carstvom više od 600 godina. Po predanju, Sari Saltuk oporučio je da se napravi sedam tabuta i pošalje u sedam kraljevina koje će 74

“pobjedonosna vojska osvojiti”. Među tih sedam država uvr štena je i Bosna i Hercegovina. Najviše biografskih podataka o Sari-Saltuku nalazimo u Saltuknami. Još u vrijeme sultana Mehmeda Fatiha njegov sin, princ Džem, zadužio je Ebul-Hajr Rumija da sakupi sva usmena predanja o Sari-Saltuku. Tokom sedam godina sa kupljanja 1473–1480. godine našlo se toliko materijala koje je sabrano u tri dijela (džilta) na 1.230 strana. Saltuknama, ko liko donosi vjerodostojnih podataka, isto tako u njoj nalazimo veoma mnogo mitskih elemenata. Omiljenost Sari-Saltuka u narodu bila je više puta zloupo trijebljena u političke svrhe, tako što su se pojedinci predstav ljali njegovim imenom. Prilikom pisanja Saltukname u njoj se našlo i takvih kazivanja koja sigurno nisu u vezi sa životom stvarnog Sari-Saltuka. Očuvanost sjećanja u narodu treba za hvaliti i tradiciji nomadskih plemena da pred bitke pjevaju o junačkim djelima svojih sunarodnjaka, kao što to veoma lije po pokazuje Kitab Dede-Korkuta. Mada je većinu svog života proveo na Krimu i u Babadagu, njegova popularnost prenesena je i u druge dijelove Balkana putem migracija raznih turskih plemena. Vremenom je ši rom Balkana i Anadolije izgrađeno više turbeta koji se vežu za njegovo ime. Ta turbeta mnogo se posjećuju, a posebno na Aliđun tj. 2. augusta. Zajednička karakteristika ovih tur beta jeste da se većina nalazi uz izvore rijeka, da je svrha nji hove posjete ozdravljenje, da se uz njih kolju kurbani koji se podijele kao milostinja. Takva turbeta nalazimo u Hozatu, kod Korče, na Rumelihisaru, u Blagaju, Babaeskiju, Baba dagu, Paštriku itd. 75

Osim Saltukname, Sari Saltuk spominje se i u nekoliko pjevanja kod bektašijskih pjesnika, te u Sejahatnamama Ibn Batute i Evlije Čelebije. Postoje predanja da ga je sanjalo više poznatih ličnosti, među kojima i sultan Mehmed Fatih. U 16. stoljeću na traženje sultana Sulejmana, Šejhul-islam Ebu Su’ud izrekao je loše mišljenje o njemu u formi pravnog rješe nja (fetve). Kasniji istraživači utvrdili su da je ova fetva veoma pristrasno donesena i da se s takvim mišljenjem nisu slagali drugi učenjaci tog vremena poput, naprimjer, Ibn Kemala. Sari Saltuk, gledano s historijske distance, nesumnjivo je znamenita ličnost srednjovjekovne Evrope koja je izvršila zna tan utjecaj na folklor i etnologiju mnogih naroda. Svojim ži votom dao je doprinos razvoju narodne književnosti, posebno turske. Sve do sredine 20. stoljeća mnoga njegova turbeta bila su mjesta posjećivanja i od pravoslavnog stanovništva. Također, mnoge crkvene grobnice, poput one uz manastir sv. Nauma kod Ohrida ili na otoku Krfu kod crkve sv. Spiridona, bile su smatrane kaburovima Sari-Saltuka i posjećivane posebno od derviša bektašija. Promatran u okvirima od srednjeg vijeka do novih vre mena, on je nezaobilazna ličnost historije balkanskih naroda. Ovim radom tek otvaramo vrata daljim istraživanjima vezanim za Sari-Saltuka na bosanskom govornom području. Neodvojivo od njegove ličnosti, uza Saltuknamu, jesu i istraživanja vezana za bektašijski red koji najviše čuva sjećanja na ovog znameni tog junaka.

Manje poznate riječi

abdal – pripadnik polunomadskog plemena u Anadoliji; tursko pleme na sjeveru Afganistana; putujući derviš ak – bijel, sijed akindžija – član jurišne konjice koja upada u neprijateljsku terito riju, napadač akindžik – upad, provociranje neprijatelja od akindžija prije borbe al – otvoreno crven, rumen, razdražen; podvala, lukavstvo, prevara (hila) alp – izraz za hrabra i odvažna arakije – derviška kapica od jareće dlake ašk – ljubav, oduševljenje ata – predak, rodonačelnik baba – šejh jedne tekije, kod bektašija svaki šejh, a baba se dodaje ispred imena bejtul-mal – državna kasa barak – dlakav, kosmat battal – bezvrijedan, neupotrebljiv; krupan, kabast, glomazan bed-dova – molitva proklinjanja bećar – neženja, osoba koja nije u braku bektašija – pripadnik bektašijskog reda bektaši-sirri – stroga tajna, najpovjerljivije nešto bektašije – pripadnici reda koji je osnovao hadži Bektaš Veli (u. 1337.) 77

džaferi – šiijska pravna škola čelebija – uljudan, vaspitan, lijepo odgojen; glavni šejh mevlevij skog tarikata i šejh nekih bektašijskih tekija čengija – muzički instrument sličan harfi dede – zvanje u mevlevijskom, halvetijskom i bektašijskom tarikatu za izgrađenije derviše derviš – ponizan, smjeran čovjek; siromah destan – epopeja, epska pjesma edebijat – književnost, literatura Ehli-bejt – porodica Vjerovjesnikova: Muhammed, Alija, Fatima, Hasan i Husein, a. s. evlija – bogougodnik, veoma moralan čovjek; dobri evlijaluk – svetost, bogougodništvo, besprijekornost gagauz – naziv za pravoslavne na Balkanu, Besarabiji i Ukrajini gaza – vojni pohod gazija – borac za vjeru, ratni veteran, pobjednik fetva – pravno rješenje u vezi s nekim problemom hidrellez – praznik koji se proslavlja 6. maja kao dan redovnog su sreta dva bogougodnika Hizira i Ilijasa, vremenski period od pola godine koji se računa od 6. maja do 8. novembra himmet – napor, naprezanje, nastojanje, trud, pomoć, naklonost, milost; pomagati, zauzimati se za koga hünkar – vladar, sultan, bektašije dodaju prije imena hadži Veli Bektaša husejni – naziv starog mekama (načina) za izvođenje vjerske poezije; način motanja turbana 78

ibadethane – molitveni prostor u tekiji idžazetnama – diploma, svjedočanstvo kabur – grob kasaba – varošica, gradić kasum – novembar, druga polovina godine, od 8. novembra do 6. maja keče – vunena bijela kapica kerametli – čudotvoran, natprirodan kizilbaš – jedna grana alevija kočaklama – epska pjesma u turskoj narodnoj književnosti kurban – žrtvena životinja laz – pripadnik naroda u sjeveroistočnoj Turskoj, porijeklom s juž nog Kavkaza, u epskoj poeziji susrećemo izraz poput Laz Osman lokma – zalogaj, parče, dio, komad mezheb – vjerska pravna škola mukašefe sahibi – čovjek Istine (hakikata) nazar – pogled, vrsta hamajlije, privučenost nefes – disanje, dah; bektašijska pjesma koja se čuje prilikom nekih skupova oba – nomadski šator sastavljen od više dijelova koji su koristili prvi derviši na Balkanu u 13. stoljeću odžak – ognjište; veći broj objekata istaknute porodice ograđen zidom; manje tekije na Balkanu koje su služile kao centri za odgajanje i obuku bektašija, a kasnije i janjičara; u vrijeme pro gona bektašija odžakom su nazivana tajna mjesta sastajanja, ili manja prostorija u tekiji za spremanje napitaka i jela, ili imanje darovano od sultana vojnim veteranima 79

oguz – pripadnik turskog nomadskog plemena sadik – odan vjeran, privržen, stvarni, istinski, pravi sari – žut saz – vrsta tambure s dugom drškom sedžada – mali ćilim za obavljanje molitve sejahat – putovanje sejjid – potomak hz. Huseina sihirbaz – onaj koji čini sihir šehadet – izjava, svjedočenje; mučeništvo šehzade – princ nasljednik; muška djeca koja se rode nakon što im otac bude promovisan u šejha šejh – starješina tekije šerif – častan, pošten; potomci hz. Hasana tadž – kruna tahtadži – pripadnik alevijske zajednice u Anadoliji zijaretgjah – turbe nekog znamenitog dobrog čovjeka koje stanov ništvo često posjećuje, a jednom godišnje tu se održava masov no okupljanje stanovništva

Literatura

Aksan, Doğan: Her Yönüyle Dil, TDK yayını, Ankara, 1982. Akalin, Şükrü Halûk: Saltuk-nâmedeki Ad Verme Hadiseleri, III. Milli Türk Folkloru Kongresi, Konya, 1989. Akalin, Şükrü Halûk: Romanya Türkleri ve Sarı Saltuk, Yesevî der gisi, yıl 2, S. 24, İstanbul, Aralık, 1995. Akalin, Şükrü Halûk: Saltuk-nâme I (İnceleme-Metin), doktorska teza odbranjena na İstanbul Üniversitesi Sosyal Bilimler Ensti tüsü, İstanbul, 1987. Ebü’l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme I, prire dio. Dr. Şükrü Halûk Akalın, Ankara, 1987. Kasnje je priredio: Ebü’l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme II, (1988) i Ebü’l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme III dio (1990) Akalin, doç. dr. Şükrü Halûk: Saltuk-nâme’den Menâkıb-ı Hacı Bektaş-ı Veli, Ankara, 1990. Akalin, Şükrü Halûk: Ebülhayr Rumi maddesi, TDV İslâm Ansi klopedisi, c.10, İstanbul, 1994. Babinger, Franz: Sarı Saltık Dede maddesi, İslâm Ansiklopedisi, c. X, İstanbul, 1966. Cërabregu, Muharrem: Gjeografia kulturore në harta dhe në regjistrime gjeografike, në: Studimi etnografik i ndryshimeve bashkëkohore në kulturën popullore shqiptare, Prishtinë, 1990. Cvitković, Ivan: Rječnik religjskih pojmova, Sarajevo, 1991. Cevdet Paşa, Ahmed: Kısas-ı Enbiyâ ve Tevârih-i Hulefâ, C. I, İstan bul, 1969. 81

Cumbur, Müjgân: Saltuk-nâme’nin Türk Milliyetçiliğindeki Yerine ve Üçüncü Nüshasına Dair, Milli Kültür dergisi, c.1, S.1, An kara, Ocak, 1977. Čehajić, Džemal: Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Sara jevo, 1986. Çelebi, Evliya: Seyahat-nâme, c. I, c. II, c. III, Istanbul, 1314. (h) Čelebija, Evlija: Putopis, Sarajevo, 1979. Doğan, Akasan: Her Yönüyle Dil, TDK yayını, Ankara, 1982. Džilo, Hasan: “Ibn Haldunov doprinos istraživanju historije”, Islamska misao, br. 47, IV, Sarajevo, 1982. Ebü’l-Hayr-ı Rûmî: Saltuk-nâme I, priredio Şükrü Halûk Akalın, Ankara-İstanbul, 1987. Ebü’l-Hayr-ı Rûmî: Saltuk-nâme II, priredio Şükrü Halûk Akalın, Ankara-İstanbul, 1988. Ebü’l-Hayr-ı Rûmî: Saltuk-nâme III, priredio Şükrü Halûk Akalın, Ankara-İstanbul, 1990. Eraydin, dr. Selçuk: Tesavvufi dhe tarikatet, Tetovë, 2001. Eyuboglu, Zeki Ismet: Tesavvuf, tarikatlar mezhepler tarihi, Istan bul, 1987. Gölpınarlı, Abdülbaki: Yunus Emre Hayatı, İstanbul, 1936. Görpinarli Abdülbaki (priredio): Menakıb-ı Hacı Bektâş-ı Velî “Vilâyet-nâme”, İnkılâp Kitabevi, İstanbul, 1990. Grace, M. Smith: Some Türbes / Maqams of Sarı Saltuq an Early Anatolian Turkish Gazi-Saint Turcica, XIV, 1982. Hadžijahić, Muhamed: Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977. Hafız, Nimetullah: Yugoslavya’da Sarı Saltuk, Renkler, Kriterion yayın evi, Bükreş / Romanya, 1995. Hafız, Tacida: Blagay’da Sarı Saltuk Türbesi, Renkler, Kriterion yayın evi, Bükreş / Romanya, 1995. Hasluck, W. F.: Hristianity and Islam Under the Sultans, c. II, Oxford, 1929. 82

Hejkel, Husejn Muhammed: “Odgovor na prigovore”, Islamska misao, br. 59-60, V, Sarajevo, 1983. Hukić, Abdurahman: “Arapi i islam u Evropi”, Glasnik VIS-a, br. 7-9, Sarajevo, 1961. Ibrahimi, Nexhat: Islami në trojet iliro-shqiptare gjatë shekujve, bo timi I, Shkup, 1998. İbni Batuta: Seyahat-nâme, priredio İsmet Parmaksızoğlu, 1000 Te mel Eser, İstanbul, 1971. Kaleshi, Hasan: Legjendat shqiptare për Sari Salltukun, “Përparimi” – revistë kulturore e shkencore, 1, Prishtinë, 1966. Karpat, Kemal: Gagauzlarin Tarihi Mensei Uzerine ve Folklorundan Parcalar, në: Firt International Congress of Folklor, Ankara, 1975. Kiel, Michael: Ottoman architecture in Albania (1385–1912), Istanbul, 1410 h./ 1990. Kiel, Michael: The Türbe of Sarı Saltık at Babadag-Dobrudja, 1977–1978. Avrupa Araştırmaları Dergisi, S. 6-7, İstanbul, 1977-1978. Köprülü, Fuat Mehmet: Osmanli imparatorlugu´nun Kuruluşu, An kara, 1972. Köprülü, Fuat Mehmet: Türk Edebyatinda Ilk Mutesavviflar, An kara, 1981. Köprülü, dr. Fuad: “Historija turske književnosti”, Islamska misao, br. 78-79, VII, Sarajevo, 1985. Köprülü, dr. Fuad: “Opći pregled na razvoj turskog jezika i knji ževnosti u Anadoliji (XIII – XVI stoljeće)”, Islamska misao, br. 97-98, IX, Sarajevo, 1987. Mičijević, Senad: Blagaj, Mostar, 2004. Okiç, Tayyib: Sari Saltuk’a ait bir fetva, Ankara Üniversitesi Ilahiyat Fakültesi Dergisi, Cilt 1, Sayi I, 1951. Okiç,Tayyib: Bir Tenkidin Tenkidi, Ankara Universitesi Ilahiyat Fa kultesi Dergisi, AÜIFD, Cilt II, 1953. 83

Okić, M. Tajib: “Jedna fetva o Sariju Saltuku”, Znakovi vremena, Vol. 7, br. 24, Sarajevo, 2004. Omerdić, Muharem: “Ibni Haldun”, Islamska misao, br. 40, IV, Sarajevo, 1982. Osi, Maliq: Prizren drevni grad, Prizren, 1996. Ocak, A. Yaşar: Türk Halk İnançlarında ve Edebiyatında Evliya Menkabeleri, Kültür ve Turizm Bakanlığı yayını, Ankara, 1984. Önen, Ragip: Bor’da Sarı Saltuk Türbesi (1-2), Yeşil Bor gazetesi, yıl 1. Özkan, Nevzat: Gagavuz Türkçesi Grameri, TDK yayını, Ankara, 1996. Smailagić, Nerkez, Leksikon islama, Sarajevo, 1990. Spahić, Mustafa: Povijest islama, Sarajevo, 2000. Sevgen, Nazmi: Sarı Saltuk ve Aiyos Spiridon (3), Tarih Konuşuyor dergisi, S. 35, Aralık, 1966. Tirtja, Mark: “Prania e kulturës arabo-islame në mite, rite e besime popullore shqiptare”, në: Feja, kultura e tradita islame ndër shqiptarët, Simpozium ndërkombëtar (prej 12 deri më 15.10.1992, i mbajtur në Prishtinë), Prishtinë, 1995. Tufan, Muzaffer: Göç hareketleri ve Yugoslavia Turkleri, cilt 5, sayi 15, Ankara, 1992. Tevhid, Ahmed: Rum Selçukî Devletinin İnkırazı ile Teşekkül Eden Tavaif-I Mülûk’tan Karahisarî Sahib’de Sahib Ataoğulları, Ta rih-i Osmani Encümeni Mecmuası, cüz 9, Ağustos, 1327. Vlora, Ekrem: Shënime mbi historin’ e myslimanizmit në Shqipnie, Jeta Muslimane Shqiptare, Revistë Fetare – kulturore, Detroit, VII/4, 1959. Yörükan, Zija prof. dr. Jusuf: Bir Fetva Münasebetiyle Fetva Müessesesi, Ebussuud Efendi ve Sarı Saltuk, Ankara Üniversitesi İlahiyat Fakültesi Dergisi, C. I, Ankara, 1952. Yüce, Kemâl: Saltuk-nâme’de Tarihî, Dinî ve Efsanevî Unsurlar, Kül tür ve Turizm Bakanlığı yayını, Ankara, 1987. Yurt Ansiklopedisi, c. 4, İstanbul, 1982. 84

O autoru

enad Mičijević rodio se 30. aprila 1960. godine u Mostaru, a na bolji svijet preselio je 21. marta 2013. u svom rod nom gradu. Od malih nogu vezan za vjeru i tarikat, a podržan hercegovačkim temperamentom, naučio je ne stidjeti se i ne plašiti vlastitoga identiteta. To je i bio razlog što je često bio predmet uhođenja i ispitivanja. Upitan za to u kasnijim go dinama, samo bi odgovorio: “Bilo je to specifično vrijeme...” Govoreći o tarikatu, skoro da ga je bilo nemoguće čuti da ne spomene s dozom dubokog poštovanja rahmetli šejha hadži Beha-efendiju Hadžimejlića. Posebno ga je volio i ci jenio, duge razgovore s njime pažljivo smještao u svoje srce, a nekada ih i zapisivao na papir. Sebe je gledao očima hadži Beha-efendije. Skoro u svim prilikama inicirao bi razgovor o principu i stanju vječne duhovne mladosti (futuvvet), pozivajući se na praksu časnoga ashaba i plemenitog ehli-bejtskog imama Aliju. Posljednja tri dana života na ovome svijetu zapao je u teško fizičko stanje, ali se uporno borio s bolešću da bi, kako kažu njegovi više nego uzorni prijatelji koji su bili sve vrijeme uza nj, “dočekao” Sultani-nevruz, rođendan časnoga Alije, vjesnika duševnoga proljeća, a ujedno i prvi dan novo ga vida svoje egzistencije. 85

Po svjedočenju prijatelja, prekidajući bolesničku šutnju da vanjem posljednjih savjeta onima koji su u potrebi, završavao bi: “Moje su usne sada zapečaćene, ono što govorim ne čuje se...” No, u posljednjim časovima, kako kažu, usne su ga “izdale” i u povremenim teškim izdisajima skoro sasvim jasno čulo se: “Elhamdulillah!” – dragome Bogu neka je vječna hvala. Bibliografija Senada Mičijevića na neki je način i njegova biografija, jer je svoj život posvetio istraživačkom radu, a nje gova istraživanja bila su kombinacija proučavanja literature i bezbrojnih terenskih istraživanja. Autor je nekoliko knjiga i velikoga broja stručnih i popularnih članaka, uglavnom o te savvufu i tarikatu, te o općoj povijesti Bosne. Prije preseljenja, posvećen pozivu koji je ćutio, pripremio je i djelo o nastanku, historiji i metodama djelovanja bektašijskog derviškog reda čije objavljivanje uskoro očekujemo. Pored tog djela, Senad Mičijević bio je namjerio da širu čitalačku publiku donekle upozna s kulturnom, političkom i vjerskom misli moderne albanske nacije, pripremajući knjigu o važnijim i istaknutijim Albancima, u kojoj se može pratiti period od druge polovine 19. stoljeća pa naovamo. I ta se knjiga očekuje da bude post humno objavljena. Među dosada objavljenim stručnim, istraživačkim i naučno popularnim djelima ima više knjiga, studija, radova, članaka, prikaza.

Bibliografija Knjige Tekija u Živčićima, Mostar, 1998. Blagaj: Bosna i Hercegovina, Slovo Mostar, Mostar, 2004. Počitelj, Udruženje “Troya”, Mostar, 2004. Edeb Ja Hu – Udhezues i njohurive te edebit ne tarikat (na alban skom jeziku), Peć, 2004. Stolac od najstarijih vremena (u koautorstvu sa Salihom Jalima mom), Udruženje “Troya”, 2005. Prilog u knjizi Tahira Pervana, Čavkarica vrata pakla, Zonex ex li bris, izdanje II, Sarajevo, 2006. Prilog za: Monografija Mostara, Stanek, Mostar, 2008. Bosanski etnološki rječnik, Federalno ministarstvo obrazovanja i na uke, Mostar, 2009.

Naučni i stručni članci “Grad učenih ljudi”, Most, god. 45, br. 134, Mostar, 2001. “Tragovi stolačkih derviša”, Slovo Gorčina, br. 25, Stolac, 2003. “Gdje je grob vojvode Radoslava Hrabrena?”, Slovo Gorčina, br. 27, Stolac, 2005. “Gdje je grob vojvode Radoslava Hrabrena?”, Beharistan, br. 16, Sarajevo, 2006. “Albanski alhamijado pjesnici”, Istraživanja, časopis Fakulteta hu manističkih nauka, br. 1, Mostar, 2006. 87

“Orijentalizmi u rječnicima albanskog jezika”, Zbornik radova Pedagoškog fakulteta u Zenici, br. 4, Zenica, 2006. “Aliđunsko okupljanje kod Zabrđa”, Slovo Gorčina, br. 28, Stolac, 2006. “Zajednički elementi bošnjačko-albanske epike”, Istraživanja, ča sopis Fakulteta humanističkih nauka, br. 2, Mostar, 2006. “Prilog historiji albanske književnosti u periodu Osmanskog car stva”, Znakovi vremena, god. 10, br. 35/36, Sarajevo, 2007. “Albanski leksemi u prezimenima stolačkog kraja”, Slovo Gorčina, br. 29, Stolac, 2007. “Austrijska okupacija Stoca”, Slovo Gorčina, br. 30, Stolac, 2008. (u koautorstvu sa Salihom Jalimamom) “O stolačkim prezimenima”, Slovo Gorčina, br. 30, Stolac, 2008. “Migracije i tragovi albanske leksike u hercegovačkim patronimi ma”, Istraživanja, časopis Fakulteta humanističkih nauka, br. 3, Mostar, 2008. “Prilog historiji derviških redova jugoistočne Evrope”, Istraživanja, časopis Fakulteta humanističkih nauka, br. 4, Mostar, 2009. “Djelovanje albanskih bektašija od 1925. do 2000.”, Znakovi vremena, god. 13, br. 50, Sarajevo, 2010. “Razvoj treće etape melamija i njihovi najznačajniji uspjesi”, Istraživanja, časopis Fakulteta humanističkih nauka, br. 6, Mostar, 2011. “Harabat-baba tekija u Tetovu”, Znakovi vremena, br. 57/58, Sa rajevo, 2013.

Publikacije s naučnih skupova “Šejh Jujina pripadnost tarikatu”, Mudrost rađa toleranciju – Na učni skup povodom 350 godina od rođenja Mustafe Ejubovića Šejh-Juje i 400 godina predavanje Mesnevije u Mostaru, Muzej Hercegovine, Mostar, 2001. “Tarikatski motivi u pjesmama bosanskohercegovačkih pjesni ka”, Naučni skup Život i djelo Muhameda Bekira Kalajdžića, 88

Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, Gradsko društvo Mo star, Fakultet humanističkih nauka u Mostaru, Mostar, 2002. “Halvetije i halvetizam”, Treći međunarodni simpozij balkanske turkologije, Kotor, 2003. “Ali Fehmi-ef. Džabić, stogodišnjica pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju”, Mostar, 2004. (Feljton objavljen u Hercegovačkim novinama, br. 44–49.) “Od Kosača do Hercegovića”, Zbornik radova Herceg Stjepan Kosača i njegovo doba, Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, Gradsko društvo Mostar, Mostar, 2005. “Tarikatsko-tesavvufska prošlost, sadašnjost i budućnost”, Zbornik radova međunarodnog skupa: “Obnova Isa-begove tekije”, Udruženje “Obnova Isa-begove tekije”, Sarajevo, 2006. “Hum-Hercegovina u preosmanskom i ranom osmanskom perio du”, Drugi međunarodni simpozij balkanske turkologije, Mostar, 2002; BAL-TAM, Balkan Turkoloji Arasturmallari Merkezi, Ankara, 2007. “Graditeljsko nasljeđe tekije na Vrelu Bune u duhu učenja dervi ških redova”, Zbornik radova “Kulturno-historijsko i prirodno nasljeđe vrela Bune i blagajske tekije”, Medžlis Islamske zajed nice Mostar, Mostar, 2007. “Fevzija Blagajac – Mostarac kao mevlevijski šejh”, Međunarodni Naučni skup “Fevzi Mostarac – Život i djelo”, Mostar, 2003. (Objavljeno u vanrednom broju časopisa Beharistan.) “Sari Saltuk među Bošnjacima i Albancima”, Četvrti međunarodni simpozij balkanske turkologije, Zagreb, 2007. “Prijedlog rekonstrukcije cjelokupnog ambijenta tekije na Vrelu Bune u Blagaju”, Zbornik radova “Kulturno-historijsko i pri rodno nasljeđe vrela Bune i blagajske tekiji”, Naučni skup, Mo star, 2007, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2009. “Rifaijsko djelovanje na prostoru Jugoistočne Evrope”, Peti međunarodni simpozijum turkologije jugoistočne Evrope, Prizren, 2011. 89

“Organizovanje derviških redova u drugoj polovini XX stoljeća u BiH i okruženju”, Mjesto i uloga derviških redova u Bosni i Hercegovini – Zbornik radova povodom obilježavanja 800 godina od rođenja Dželaluddina Rumije, Sarajevo, 2007, Orijentalni institut u Sarajevu i Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo, 2011.

Ostali radovi “Mevlud i zikr na vrelu Bune u Blagaju”, Preporod, islamske infor mativne novine, br. 332, Sarajevo, 1984. “Tekija Pir Muhammed Hajati u Ohridu”, Preporod, islamske in formativne novine, br. 2, Sarajevo, 1985. “Prijateljstvo u dobru – prijateljstvo u zlu”, Preporod, islamske in formativne novine, br. 2, Sarajevo, 1985. “Sa puta po Kosovu”, Preporod, islamske informativne novine, br. 12/356, Sarajevo, 1985. “Tekija Mefa-baba u Skoplju”, Zem-Zem, Sarajevo, 1985. “Bektašijski derviški red”, Zem-Zem, br. 12, Sarajevo, 1986. “Srbijanski grb u Bosni i Hercegovini”, Preporod, islamske infor mativne novine, br. 5/823, Sarajevo, 2006. “Bogobojaznost i čvrsta volja spašava ljude od zla i stranputice”, Preporod, islamske informativne novine, br. 15, Sarajevo, 1986. “Da se ne zaboravi, ako se mora ponoviti”, Preporod, islamske in formativne novine, br. 17/762, Sarajevo, 2003. “Kotor domaćin turkolozima Balkana”, Preporod, islamske infor mativne novine, br. 19/764, Sarajevo, 2003. “Bošnjače, izađi iz mraka”, Hercegovačke novine, br. 47. “Soko našeg dostojanstva – Derviš-paša Bajezidagić”, Preporod, islamske informativne novine, br. 11/781, Sarajevo, 2004. “Ko ne misli kao Dizdarevići, njihovu... će osjetit pest!”, Preporod, islamske informativne novine, br. 9/803, Sarajevo, 2005. 90

Sari Saltuk, historija bez obala

Nad ranim tekstom Senada Mičijevića

vo je vjerovatno prvi pokušaj znanstvenog istraživanja u bosanskom jeziku osebujne historijske osobnosti Sari Saltuka, oblikovan u radu rahm. Senada Mičijevića pod naslo vom Sari Saltuk – historija i mit. Riječ je o relativno kraćem tekstu kojim se profilira priroda fenomena evlijanskog u Sari Saltuku, historijskoj figuri uro njenoj u mitsku pređu stvaranu stoljećima u prostoru turskog, albanskog i bosanskog jezika. To, očito, nije bilo jednostavno. U sklopu uvoda, autor razmatra odnos prema historiji u islamskom društvu, koji se ogledao preko imamskog sloja nositelja intelektualnog života, te kritike Ibn Sinaovog i Ibn Haldunovog poimanja i interpretacije historije, koji, najposli je i definiraju prostor proučavanja historije kao dijalektičkog procesa vanjskih i unutarnjih uvjetovanosti. Temeljna literatura kojom se Senad Mičijević služio za izra du svoje teme poglavito je turskog porijekla, te nešto albanskog i makedonskog. Dijelom se služio i vlastitim bilješkama s tere na, putujući tragom tekija i mekama posvećenih Sari Saltuku. Potraga za osobom Sari Saltuka, njegovom historijskom od vajanju od maštovitih i fantastičnih predanja koji su ga uzdigli 91

u mitsku osobu kadru da korespondira s obje dimenzije svijeta, ovostranom i onostranom, naprosto je nemoguća bez materijal nih i pisanih prosvjetljenja. Zbog toga će i nadalje Sari Saltuk biti ono što je i bio: zagonetna osobnost povijesnog porijekla. Gdje je skrivena istina? Najvjerovatnije tamo, kamo nas upu ćuje Heinrich Heine, koji kaže da se najveće istine o ljudskoj prirodi skrivaju u bajkama, a ne u narodnosnim povjesnicama. * Senad Mičijević je Mostarac, pa nije morao “posuđivati” krupnu temu “čudesne osobnosti” Sari Saltuka iz dalekog islamskog svi jeta. Sari Saltuk je, po predajama, prisutan u kaburu i naše, bla gajske tekije od polovice 13. stoljeća, prije nego što je Osmanska Turska i zavladala Humskom zemljom. Spominjanjem blagajske tekije i Saltukovog prisuća u njoj, otvara se zagonetka koju Mičijević želi elaborirati: je li baš ovaj kabur onaj pravi u koji je položen mejt Sari Saltuka? Ili: koji je kabur od dvanaest (ili sedam) kaburova u svijetu, pravi mezar dobroga – evlije Sari Saltuka? Iz tog labirinta pitanja, autor će moguće odgovore najčešće tražiti u Saltuknami, slavnom eposu iz 15. stoljeća, ali i u spje vovima Knjiga Dede Korkuta i Hadži Bektaševej Velajetnami. Od rane putopisne građe, spomenimo barem dvije Sejahatname, onu Ibn Batute i onu Evlije Čelebije. Tu je, naravno, i veliki broj suvremenih pristupa, teoloških, znanstvenih i knji ževno-teorijskih. Svi oni portretiraju Sari Saltuka poglavito kroz predaje koje Mičijević dijeli na tri glavne skupine: U prvu grupu Saltuknamom fiksiranih predaja likovi i pro stori pripadaju zbiljnoj historiji ili njezinim prepoznatljivim 92

obrisima. One tematiziraju dolazak turskih nomadskih skupi na na Balkan (Rumeliju), ratove s vladarima anadolskog i bal kanskog prostora, te osnivanje Osmanske Turske. U njima je Sari Saltuk proslavljeni junak i nepobjedivi ratnik. Pojavljuje se s historijskim ličnostima prvog reda, kakvi su Osman Gazi, Umur Bey, Sultan Aleatin, Giyasettin Keyhusrev, Cingis Han, Nasrettin Hoca, Mevlana i drugi. U drugoj grupi su predaje o dolasku Sari Saltuka na svijet i njegova rana mladost. Predaje imaju čisto mitologijsku podlo gu punu fantastičnih osoba i nevjerovatnih događaja. Te pre daje tematiziraju mitološke obrise Saltukove borbe s vilama, vješticama, džinovima, divovima i nedefiniranim natprirod nim bićima. Sari Saltuk izrasta u “izabranog junaka” kojemu neki glas savjetuje što da radi i kako da postupa. Priče su pune bajkovitih pejzaža u kojima promiču krilati konji, sedmoglave aždahe, leteće vještice, a drveće i životinje imaju moć govora. U treću grupu predaja autor situira Saltukove ratove u Indiji, Etiopiji, Arabiji, te njegove keramete, izjave kojima predskazuje buduće događaje, koji ga obilježavaju kao osobu kojoj je Allah, dž. š., posebno naklonjen i nadahnjuje ga iz ravnim “porukama”. * Sari Saltuk je očito historijska figura koja se, ispod hagiograf ske prirode Saltukmame, pokazuje i osobom od krvi i mesa, koju je oblikovalo kolektivno sjećanje. To je sjećanje, zapamt ljivo u tradiciji pjesničko-junačkog destana, prenošeno pjeva nim epskim segmentima pučkim pjevača čiji su dijelovi nasta jali za života samog junaka kojem proslavljaju. Takve su pojave 93

poznate u svim epskim krajevima, uključujući i južnoslaven ske, posebice bosanske i sandžačke. Tekstove je skupio Ebul Hayr Rumi po naredbi princa Cema, sina sultana El-Fatiha. Rumi je u toku sedam godina, od 1473. do 1480. godine za pisao ukupno 1236 stranica. Cjelinu, u tri knjige sabranih tekstova, zapisivač nazvao Saltuknamom. Po Saltuknami, ime mu je Šerif Hizr, a po Evliyi Čelebiji – Muhammed Buhari. Tim se imenima pridodaju i druga – Šerif-i Šami i Saltuk-i Rumi. Sari Saltuk je širitelj vjere, pro povjednik, derviš i ratnik prvo seldžučkih a kasnije osmanskih sultana. Prostor njegovog kretanja je Krim, Kefa, Anadolija i istočni dijelovi Balkana, posebno područje Dobrudže, a često se spominju gradovi Iznik, Izmit, Edirne, Istanbul. Crpeći podat ke od Mehmeda Fuata Küprülija, Mičijević utvrđuje zemljopis ne i vremenske koordinate njegova pojavljivanja na historij skoj sceni. Prvi glasi o Sari Saltuku mogli su se čuti vjerovatno nakon njegova susreta s Hadži Bektašem Velijem (1209. – 1271., Anadolija), kad mu je sa 700 osoba zvanih evlijai Horosani, došao pomoći, u prvoj polovici 13. stoljeća u izvršavanju na slijeđene naredbe šejha Ahmeta Yesevija u osvajanju zapadnih, rumskih oblasti Makedonije i Dobrudže. Po historijskim tra govima, Saltuk je u Izniku i Izmitu prebivao s brojnim prista licama. Otud je prešao u Rumeliju i namjestio se u Dobrudži, te za kratko vrijeme osnovao dva-tri muslimanska grada i više desetina pokretnih staništa, oba. Po toj legendarnoj priči, Sari je Saltuk 1264. godine došao kao duhovni predvodnik dese tak tisuća Turkmena. Od tih pohoda započinje vrijeme slave i legendi koje opjeva Seltuknama. 94

Ni o godini Saltukove smrti, historičari nisu suglasni. A. Baki Gölpinari navodi godinu 1291., preuzimajući podatak od Ber zalija, dok Zeki Veli Togan, po Yusufu al Nabhaniju, misli da je na drugi svijet preselio 1256–57. Najkasniju godinu, 1300., kao godinu Saltukove smrti, spominje povjesničar Machiel Kiel. * U brojnim predajama, nerijetko kontradiktornima, Sari Sal tuk je izuzetno teološki obrazovan u kršćanstvu, pa ga predaja spominje kao tumača biblijskih tekstova u crkvama, koji svoju publiku upućuje u pravu vjeru, uvodeći ih zapravo u islamski kanon. Zbog toga su ga nerijetko zamjenjivali s više kršćan skih svetih osoba: sv. Jurjem, sv. Spiridonom, sv. Neumom itd. Izvore za broj i mjesta u kojima se nalaze turbeta i mekami posvećeni Sari Saltuku, Mičijević prije svega pronalazi u samoj Saltuknami, putopisima, te u knjigama kasnijih autora koji su proučavali njegovu osobu i razloge zbog kojih ga muslimani vide uzvišenog i evlijom. Do kraja 15. stoljeća utvrđeno je da postoji dvanaest nje govih mezara. Naime, Saltukovi sljedbenici su po uputi koju im je on dao, sačinili dvanaest tabuta po koje će dolaziti ili koje će zatražiti vladari iz dvanaest zemalja. U svakom od tih tabuta, kad dođu po njih, vidjet će tijelo na tabutu. Prema Saltuknami, mejt je predan vladarima u Tatarski hanluk, Eflak, Bogdan, Rusiju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Bosin (Bosnu), Beravat (?), Karnatu (Giranatu ?), Baba i Edirne. Varijanta predaje o mejtima i broju kabura koju bilje ži Evlija Čelebi, reducirala je broj na sedam tekija u kojima se oni nalaze. Zanimljivo je da Čelebi, prolazeći kroz Blagaj 95

godine 1664. opisuje tekiju na izvoru Bune, ali ništa ne govori o kaburu Sari Saltuka, koji je već trebao biti u njoj pohranjen! Zbog čega? Ostaje tajna. Ovaj rani rad Senada Mičijevića pokazuje otvorenost za temu koju su, što je zaista neobično, mnogi naši stariji autori zaobišli. Prihvaćajući naslovljenu temu misaonog oživljavanja Dobrog iz Blagaja, a koja je istodobno bila i njegov diplomski rad na odsjeku historije Fakulteta humanistčkih nauka u Mo staru, Senad Mičijević je zapravo učinio svoj prvi ozbiljniji korak u svijet znanstvene elaboracije “plutajućih” historijskih tema. Pokazao je nevjerovatnu žeđ za znanjem, oslobodio svoju viziju i opskrbio se saburom... S nekom je ozarenošću krenuo prema bespućima razbacanih povijesnih krhotina za trpanih zaboravom, bajkama i mitovima – koje je valjalo pri kupiti, analizirati i sintetizirati na način znanstvene uzročno-posljedične pokretljivosti a ne statičnog, okamenjenog, inven turnog popisa mrtvih stvari i mrtvih ljudi na traci beskrajnog kronosa... Da je autor ostao duže među nama na ovom svijetu, ovaj bi rad, vjerujem, bio upotpunjeniji, stilski dotjeraniji a “slabija” mjesta osobito na strani “zanatske izvodljivosti”, bolja i uspjelija. Ali, svejedno, mislim da vrijednost rada leži u težnji da se našim spoznajama pridodaju nova znanja koja čovjeka čine duhovno bogatijim i mentalno zdravijim. Rahmetli Senad Mičijević je, kao i svaka plemenita i umna osoba, težio svoje najbolje pridodati ovom svijetu. dr. Ibrahim Kajan U Mostaru, 18. 2. 2014.

Pojašnjenje fotografija s klapni

Fotografija 1. Buzdovan i mač na vanjskoj strani sobe u kojoj se nalazi kabur Sari Saltuka i Ačik-paše (Muhamed Hindi). Buzdovan i mač su zaštitni simboli Sari Saltuka i tekije na Buni. Fotografija 2. Pogled na kabur Sari Saltuka kroz drvenu rešetku na vratima sobe s čime se prvo suoče svi posjetioci blagajske tekije kada izađu na prvi sprat. Fotografija 3. U dvije tekijske sobe se nalaze udubine u zidu u obliku tabuta, a tu se nalaze da bi derviša stalno podsjećale na smrtni čas i odlazak s ovog svijeta. Fotografija 4. Iznad jednih vrata na drvetu je ispisana dova na arapskom jezi ku koja u prijevodu glasi: “O Ti koji otvaraš sva vrata, otvori nama najbolja vrata!” 97

Fotografija 5. Na dnu stepenica koje vode do nalazi se posuda u kojoj su ugra virani kur’anski ajeti i iz koje posjetilac utaljuje žeđ s izvora. Fotografija 6. Strop sobe nad čijim vratima stoji ispisana dova bogato je deko riran u drvetu i šišetom na sredini, a cijelim obodom sobe kufskim pismom je ispisano ime hazreti Alije predvodnika svih duhovnih vitezova.

Teslim taš dvanaestougaoni kamen je simbol bekta šija, kojima je pripadao i Sari Saltuk, a kojeg baba (duhovni vodič bektašija) nosi na svojim prsima. Sa svojih dvanaest krakova teslim taš predstavlja prisjećanje na 12 esmaul husna u prsima (srcu), 12 Imama Ehli-bejta i 12 hizmeta.

Fotografiju dva kabura u blagajskoj tekiji je napra vio Renner Heinrich na proputovanju kroz Bosnu i Hercegovinu za vrijeme austro-ugarske okupacije, a nalazi se u njegovoj knjizi Durch Bosnien und die Hercegovina napisane 1895. i 1896. godine u Berli nu, a u nas izdate pod naslovom Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko – 1896., 2007. godine.

Sadržaj

Riječ urednika ................................................................................................5 Uvod ..............................................................................................................7 Odnos prema historiji unutar muslimanskog društva .....................................9 Sari Saltuk ....................................................................................................13 Sari Saltuk (Žuti koji je poslan) .............................................................18 Sari Saltukov život i djelo .......................................................................18 Turbeta i zijaretgjahi .....................................................................................27 Zijaretgjah u Hozatu .............................................................................31 Turbe u Dijarbakiru ...............................................................................31 Turbe u Boru .........................................................................................32 Turbe na Rumelifenaru u Istanbulu .......................................................34 Turbe u Babaeskiju ................................................................................35 Turbe u Babadagu (Dobrudži) ...............................................................36 Tekija i turbe u Varni .............................................................................38 Tekija i turbe na izvoru Crnog Drina .....................................................38 Tekija i turbe u Kruji .............................................................................38 Turbe kod Peći .......................................................................................39 Mezar u Ohridu i Sari Saltuk .................................................................39 Turbe na Paštriku ..................................................................................42 Tekija i turbe u Blagaju kod Mostara .....................................................42 Saltuknama (Knjiga o Saltuku) .....................................................................44 Povod pisanja Saltukname .....................................................................46 Sadržaj Saltukname ................................................................................47 Ebul-Hajr Rumi ....................................................................................54 Sličnost motiva iz Kitaba Dede-Korkuta i Saltukname ...........................57 Sari Saltuk u hadži Bektaševoj Vilajetnami ...................................................60

Sari Saltuk u Sejahatnami Evlije Čelebije ......................................................66 Fetva šejhul-islama Ebu Su’ud-ef. .................................................................68 Sari Saltuk – heterodoks ili ortodoks ............................................................70 Zaključak .....................................................................................................73 Manje poznate riječi .....................................................................................77 Literatura .....................................................................................................81 O autoru ......................................................................................................85 Bibliografija ..................................................................................................87 Knjige ..........................................................................................................87 Naučni i stručni članci .................................................................................87 Publikacije s naučnih skupova ................................................................88 Ostali radovi ..........................................................................................90 Ibrahim Kajan: Sari Saltuk, historija bez obala: Nad ranim tekstom Senada Mičijevića .....................................................91 Pojašnjenje fotografija s klapni ......................................................................97

STARI SALTUK historija i mit Izdavač Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar 1435/2014. Za izdavača Amar Imamović Lektura Alen Kalajdžija Dizajn i prijelom Mahir Sokolija Štampa Dobra knjiga Za štampariju Izedin Šikalo

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 398.22 930.85:28 MIČIJEVIĆ, Senad Sari saltuk : historija i mit / Senad Mičijević. – Mostar : Fondacija Baština duhovnosti, 2014. – 98 str. : ilustr. ; 21 cm. – (Biblioteka Kulturna baština) O autoru: str. 85-86. – Bibliografija: str. 81-84, 87-91 i uz tekst. ISBN 978-9958-867-25-5 COBISS.BH-ID 20958982