Na krilima spoznaje by Ammar Imami

Urednik Amar Imamović Recenzenti Sulejman hfz. Bugari Orhan Tikveša Ilustracije u knjizi Enisa Zaklan-Kovačić Likovno oblikovanje Bedrija Imamović

Enisa Zaklan-Kovačić

NA KRILIMA SPOZNAJE

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1434/2013.

PUTNIK

KALEM

Plemeniti daroviti ljudi znaju kalemiti, zaista je bogatstvo čovjek biti. Ime ne čini čovjeka al’ svoje ime imam, znam ga čuvati, nisam ga mogla sebi dati. Vraćajući se u prapočetak ljudskog roda mogla sam uz pomoć Boga sebe pobijedit’ – spoznat. Niko nije mogao uništit moje duhovno ognjište, živi, raste, kazuje. Kroz dubinu, u visinu žilište. To žilište Jedan korijen ima okom nevidljivu mrežu. Znadite ima vezu – vriježu. Kalem se odsvakle ne uzima, a svaki se ne prima. Kalem me uči, zaista tjera, piši – kaži: “jedan Bog”, jedna čista vjera.

ZAR VAM NISAM ŽENSKI SOKOL

Znajte da sam tajna broja devet kažem, evo me opet. Bila sam svjedok kad su se tresla devetera nebesa. od ljudske kosti, krvi, mesa. Stigla sam čini mi se do oblaka. Ne, ne, to je varka. Stigla sam u zemlju, srce me steže. Tu mi sokoli i sokolići leže. Tu sam bila, s djecom mojom prozborila. Dadoše mi devet ključeva, od devet odaja! Ah u meni očaja. Otvorih devet brava, znam da je užas i strava, otvori se devet sanduka. O Bože moj, taj očaj, strah, muka. Gledam: To su moja djeca! Pokazaše devet pečata, rekoh, šta uradiše od mog djeteta? Pokazah im pečat mog velikog srca, srca, što jednako za sviju kuca. Svi mi rekoše, meni suze grohnuše. Hvala ti majko kad imaš sokolovo oko nama suđeno ovako. Idi svima, idi mladima, idi djeci, istinu o nama reci. 8

Nek ovo bude zadnji rat, izginulo je mnogo, i sin i brat, bez obzira kako se zvao, mladost svoju on je dao. Treba čuti bolni plač, treba prokleti uništiti mač mržnje, zločina zlobe, donese nam svima tegobe. Sa djecom sam se selamila, pozdravila, u njihovo ime sadašnjim i budućim poklonila.

KAMEN KREČNJAK

Stijeno! Bijeli krečnjaku, mog hercegovačkog, dubravskog, lokavskog, s brežuljka Doboja, ima te hiljade boja. Ti si svjetiljka zanjihana, gledam te sred noći i dana. Ti si stijena bijela sjajna, rodnog mjesta – zavičaja. Kamenu! Ima te golemog, velikog, ima manjeg, ima malena, svijetliš, znam u kog sam zaljubljena. Slava i Hvala Jednome Bogu, ljepote – čistote, hoću mogu. Duhovno rastem, voda s kamenom u visine me diže, da budem zvijezdama bliže. To nije priča iz snova, svaki korak ljepota nova. Svijetli lampa Aladinova!

KAPLJA PUTUJUĆA

Doživljavam te ružu mirisnu, procvalu, kao pticu, kao pčelu, razgranatu biljku il’, bistru rijeku. Ti si kap, u tebe živo svjetlo kanu, u tebi oganj živi planu. Vidim jedan dio tvog pređenog puta, znam da se u tebi više boj ne bije. Spasonosna milost stigla. Čuvar bdije. Ti kapljo putuješ. Nisi kuća da pored mora sjediš. Ti prostranstvima jezdiš. Cvjetaš, bokoriš, govoriš: “Imam prozor da gledam”. Ne, nemam umora od pogleda. Snagu kaplji Allah da.

ČOVJEČE, SVOJIM CVIJETOM DA PROCVJETAŠ

Putniče, rastao si pod dojkama majčinim, rodio se, hrana te već čekala, majka iz prsa dala. Ti si rastao, ti si stasao. Znadi, da ima Božanska ljubav. Nemoj da bi se sa tim blagom rastao. Gledaš cvijet u vazi, u saksiji, na prostranoj livadi. Reci sebi: “Ti me Bože dade – zasadi!” Kao putnik idući, raznovrsno šarenilo ćeš sretat’. Poželi da budeš čovjek. Trudi se pa ćeš svojim cvijetom procvjetat. Biti čovjek je bogatstvo. Nedaj se prekalemit’. Zabranjeno je od Boga od čovjeka pravit’ mit. Srce – um – duša, ugradit će vrline u tvoje procvale latice, Ne uzimaj zlo. To je put stranputice.

MOLIM ALLAHA

Molim Allaha, dižem Mu ruke. Propadosmo u beznađe, ah šta nas snađe? Pa kako i ne bi! Sve nam smeta, pa i slova drevne azbuke. Ovo je doba drame, ovo su scene komedije ili satire, ovo je doba gorke bolesti, o djeco draga, moja radosti. Ovo doba iščašeno, zaista neriješeno. Da li vaša mladost djeco cvjeta? Da li vas iko uči vještini čitanja ovakvog svijeta? Kao da je divljina satrala pitominu, od groznog nesuglasja, gradimo tminu! Djeco! Saznajte za izvor, a taj izvor ima, kažem vam svima! 13

Na tom izvoru Božije svjetlosti i milosti, napajajte duše, umivajte ruke. Dosta nam ovakve bruke!

TEKU RIJEČI

Evo me u moru milosti, hodam, a ne trčim. Sad me bol ne guši, ljubav gradi, mržnja ruši. Znam da moć i volju svu Bog ima. Molim, zovem, pomaže ljudima. Kako sad živim, kad polazim od sebe, Bog mi podari čistote, mislim čovječe brate na tebe. Sigurno se vraćam odakle sam pošla, ko rob Božiji do slobode, ovakve došla. Oni što žure, bezglavo jure, njima je tijesno u svojoj koži, tako se strah, nemir množi. Riječ sloboda je golema, kome hoće, Bog je sprema. Od blagoslovljene riječi, može cijeli svijet da zaječi. Shvatimo da smo ljudi po Bogu braća, a oni što neće, eno im smeće. Teku riječi iz maslinove gore, učim ajete iz Kur’ana, istinu govore. 15

UTOPIH SE

Koračam umjereno ka cilju, vidim da se nije sve raspršilo, znam ko nije strašilo. Nisam zaljubljena ni u čije oči. Bog svom robu okean beskraja predoči. U tu ljepotu nema, hajde de odjednom uskoči. Da bih se utopila, dugo ljudi mučenik bila, dugo teoriju sa praksom metafizički učila. Vječna ljubav živi, traje, stopljenost daje. Znam ko tu ljubav može zapaliti, ali i ugasiti. Jedan Allah, samo On može spasiti.

ČUDNE ĆUDI

Samo Bog zna ko i kakve sve ima ćudi? Čovjeku stalno nepoznanice, čudno nešto, ima zbog čega da se čudi. Sagledava ćudi prirode, vazda neke nove dogode, neke mu gode, a neke za njega nezgode. Najnezgodnije je što putnik u sebi, svoju ćud teško ili nikako ne traži. Samouvjeren da je na pravom putu, za njeg drugačije ne važi. Čudnom putniku njegova ćud odgovara, osobenjak ne traži druženje, to ga zamara, da u bogatstvu raznolikosti razgovara. Treba brinuti o svome moralu, karakteru, dostojanstvu. Ko insan učim u vjeri, čudne ćudi imaju zvijeri. Ima onih što u sebi otrov nose, takvi dobroćudne ne podnose. Ko uspije da sebe pobijedi, taj se pronađe. Putnik u umjerenosti, pobožnosti korača. Ne razmišlja o onima što mu se čude, uvjeren: Sve će po Božijoj odredbi da bude! 17

PAHULJO SNJEŽNA

Dao te Allah bijelu, lahku, da na svom putu, s visine svojim letom sa pahuljicama dođeš, voljom i moći Boga na zemlju siđeš. Ti ćeš pahuljo mijenjat stanje svoje. Nekad si led, nekad pahulja, voda ili vodena para. On jedan to određuje, stvara – pretvara. S vjerom u Allaha doživljavam istinsku čistinu, puninu, bjeloću, idem ka cilju, odakle sam pošla, doću. Podnosim ovakvu samoću.

POSUDA ŽIVOTA

Posuda života u sebi tajnu krije. Šta kad se razbije? Kaplja priča putujući, u beskrajno se more razlije. Ko je arhitekta? Ko daje boju, oblik, teksturu, procese, promjene, stanja, a tek znakovi – simboli? Insan najvažniji stub, moral u toj posudi voli. Kaplja sebe pronađe, kad putujući u cjelovitost uđe. Dao ti putniče Allah osobnu pojedinost, da razbiješ posudu života vidiš svijetom jedinstva jednost. Kao da sve vode u prapočetak hode. Razbij posudu života, radosna vijest izronila iz slobode.

PUTOVANJE

IMA DOBA KAD SE SVANJIVA

Čuj! Starije jutro od večeri. Neko ne vjeruje, nekog to čudi. Ima svjetlo koje skrivaju majčine grudi. Važno je znati putovat’. Ima doba dana, a to je rano ustat’, od Allaha svjetlost iskat’. Tamna je, crna je noć, a pred rani sabah mrak blijedi, znadi putniče učinak, tad više vrijedi. Svanjiva, rađa se dan, tad je svod ozvjezdan. Svijetli vrelo, živa, goruća kandilja, Zoro rujna, zoro bijela, nudiš ko hoće Božanskog izobilja.

ZVIJEZDO

Majku sam svoju k’o zvijezdu gledala, ljubav, milost, svjetlost mi dala. Danas znam otkud su to i zvijezda i majka moja imale. Od Allaha dobivale. Zvijezdo! Sadržiš bit – Božansku. Ti zvijezdo jezdiš, svjetlošću putnika vodiš. Znam da si mi vodilja, tvoja je svjetlost iz riznice Allahovog izobilja. Moj bitak, zvijezdu ima, Bog dade dušu putnicima. Sa zvijezdom obiđoh prostranstva. Žrtvom se ruše zidovi, prelaze prepreke, otvaraju svjetlosne kapije, Sa svjetlošću, Božanskom milošću, u okean jedinstva se uđe. Zvijezda osvjetljava cilj. Nema lijevo, nema desno, nema nazad, samo naprijed dalje.

LASTAVICA MILOSTI

Gledaju me njena dva oka plava, kazuju da su vrela milosti. Njeni dlanovi, po mojoj kosi srcu – duši daju radost. Glas, što me zove kćeri sine, čujem sa svake strane, Njenom ljubavi sve su mi bajke svijeta ispričane. Majka je lastavica, ta ptica milosti neumorna gasi žar, ne voli da pali. To joj je Božanski dar. Majka traži stazu Božanskog puta. Kakav bi bio ovaj svijet? Hladan, pust, tužan, bez njenog cvrkuta. Znam da Allah jedan, Najmilostiviji ima. Moju majku lastavicu – pticu, smjesti u džennet pokraj Tesnima!

MOJA STAROST

Bijah mlada, mladost tada prošla, i više ovdje nikada. Život ima svoj tok, ima životna rijeka. Trebaš je čovječe tražit’, pronaći, a onda kako se u tom toku snaći? Za dolazak, za prelazak ništa se ne pitamo, ali o borbi treba da kontamo. Učenjem, radom, treba sa jedne na drugu obalu, životne rijeke preći, te onda o dubini, o visini, o širini, duhovnog svijeta reći. Tako mi vremena, Bog mi pomaže, te sam nosila težinu svog bremena. Bijah: kamenolomac, padobranac, rudar, ronilac. Bijah istraživač svijeta u mom biću, putnik – vjernik, stalno u novom otkriću. Hu, čega sam se sve bojala? Da bi danas štit, bogobojaznost u sebi imala. Plivajući u životnoj rijeci draga mi moja starost, doživjela stvarnost, ovog svijeta prolaznost. Šaren je, varljiv je ovaj svijet, ponuđeno putniku dobrog, a i zlog. Drugovat sa šejtanom – sotonom je zaista strahota. Zlo je grijeh, grehota. 26

KANU SUZA

Šta je ovo? Nešto se stalno ponavlja. Blago onom ko oprašta, taj ne zaboravlja. Kanuše čiste suze, da operu na srcu rane. Ne mogu zaboraviti tamne noći i dane. Čista suza je iz mog srca istekla, vjerujem da je s izvora dotekla, izliječi ranu koja me najdublje pekla. Mržnju – krvav naum, nikad u sebi nisam imala, zato sam suzu lijek dobivala. Moja suza ne traži osvetu, nije ni klela. Znam šta od Allaha nisam smjela.

KORACI

Ideš naprijed, misliš da si cilju bliže, evo me! Samo što nisam! A onda od nekud stiže: Ni korak nazad, ni korak s mjesta! Pa je li ovo moja cesta? Išao si i mislio da znaš, a sad kušnju imaš. Gledaš, ti jesi – ti nisi, O Bože! O Tvojoj niti se visi. Znadi da vrijeme ne stoji. ono ide, a ti putniče znadi od koga se uči. Ima onih što vole gledati žrtvu kad se muči. I kad si u nevolji, ne želi zlo nikome, jer će te zlo naći. Prvi, pravi korak, samo se uz pomoć Boga može pronaći. Pazi čovječe na svoje psiho-fizičke korake, od početka do prividnog kraja. Blago onom kome se otvore vrata Dženneta – raja.

KUĆNI PRAGOVI

Bio od drveta, bio od kamena, ime mu kućni prag, srce priča što mi je drag. Znam šta mi je značila, majka na kućnom pragu, pa rodbina i komšije. Da li tog sad ima? Možda se negdje krije? Danas pragovi cvile – plaču, tuguju, a kako i ne bi žalosni bili, kad su se u vrtlogu, savremenog, modernog izgubili. Danas se život dešava, negdje izvan, negdje daleko od kućnog praga. I kažemo: „Otkud ovo hladno otuđenje?“ Niko ne popušta za ubjeđenje. Današnji kućni prag, ni rađanje, ni umiranje, ne doživljava ne pamti. Veselja u salonima, za to love ima. 29

I danas u meni toplina mog praga, rodbine i susjeda, a današnji kućni prag hladan, samo što ne ujeda.

POTKOSA

Znam kad su me zvali ispod kose mala. Šta to znam danas, a šta sam tek onda znala? Potkoso, kamena koso! Svoje zdravo djetinjstvo u pletenicu sam plela, srce moje čuva bisere. Odabirala, uzimala, znam šta sam sve srela. Možda su se tad začeli, moji prvi stihovi. Umotvorine – rukotvorine radovi. Tu su se začela tiha, blaga, šaputanja, ljubav, milost, drugarstva. Nisam tad slušala ezan, s vitkog bijelog minareta. Jesam riječi roditelja: Budi sine čovjek, pravom muslimanu zvono ne smeta. Učili me o bogatstvu, kultura, tradicija, adeta. Nisam gledala tada vrelinu i opasnost trotoara. Jesam zvizdana čolopeka. Moja Potkosa me učila pazi, gradi sebe čovjeka.

ŠTA JE OVO

Rekoše: može život, jedan pored drugoga. Išli smo dalje! Sad se ne govori, sad se šutnjom kazuje! Za ime Boga, neće svoj svoga! Život teče, pogledi se sretnu, kad se eto vide? Hladan osmjeh, niko ne priča da se danas ljudi zastide. To prevaziđeno, nije sijano, sađeno, nije ugrađeno, Na sve strane škripi uglađenost – otuđenost. Po procjeni koja priča u čovjeku meni, ovakvi ledeni, ta nismo zar svi prevareni? Ako budemo srca još zatvoriti, to je još gore – šutjeti, karakaš unutra, zar može na dobro slutiti?

DUBRAVO – TVRĐAVO

Rođena sam u srcu Hercegovine, kamena Dubrava me dočekala, rođena majka četvrto dijete čekala. Dubravo Nebeska, Dubravo Zemaljska! Dub je drvo, koji putnik dokuči plodove sa drveta života, on kaže: „Dušo tvrđavo, u Allaha sva čistota, ljepota! Dubravo – tvrđavo, beskrajna poljano. Znala si za moj dalek put, za veliki rat, za nadolazeće sumrake, pomagala Božija moć i volja, šaljući svjetlosne zrake.

GLEDAM ŽIVOTNU RIJEKU

Dolaziš! Smrću prelaziš! A za svoj hod putniče reci da je životna rijeka. Borbu prihvati jer je od pamtivijeka. Sebe trebaš bedem – tvrđavu graditi, učeći, radeći, biti čovjek, to bogatstvo duša će prenijeti. Ti se nemoj zaljubiti u sebe, to je prolazno kao i ovaj svijet. Vrijeme će ići, zato borbu za istinski život prihvati, a Bogu se za pomoć obrati. Kad prođu godine upitaj sebe: U što odoše tvoji dani? Presaberi misli, riječi, djela, dok si ovdje, traži svoje mahane, pokaj se za nešto. Reci neću nikad više! Idi dubinom, širinom u samokritičnost. Traži mjeru sredine. Traži put čistine. Jedan je Allah dželešanuhu! Nemaju dvije istine. Kad u svom biću kraj s krajem sastaviš, ideš, plivaš, kažeš – čovjek sam! Spremaš se za čas da ovaj Dunjaluk ostaviš. Tajnovita je, varljiva je, ta rijeka života, opasnosti su krajnosti, strahota ili ljepota? 34

Samo saburom, ljubavlju, znanjem, mudrošću, možeš prisebnost u toku imati, a to ti može, ako hoće Allah – Jedan dati. Nije strašan pad, jer ima od toga strašnije, Poslije pada ne ustat’, ko suha grana u ranama ostat. Gledaš sebe, bez igdje ikog, truhli panj. Jedu ga crvi. Pitaš se otkud ovo? To moja duša dobro znade! Bol je starija o nade. Najpotrebnije je prebrat’ sebe unutra, oslobađat sebe Sveznanog, istina je čista u biti. Nema svezane niti zamršene nijedne niti. Kad Bog dadne suho može ozeleniti, a i kamen – srce otkameniti. Životna rijeka uvezana kraj s krajem, izvor sa ušćem, al’ čovječe znadi čudni su talasi, čudni virovi, obale koje tajnu smisla života kriju. Čvrsti borci u životnoj rijeci s borbom u ime Allaha dž.š. tajanstvenost otkriju.

ČUJEM ZOV STIHA, PEČEM ZANAT ISTIHA

Bilo je dana, bilo je noći, nije bilo pjesama, a onda zov: “Evo me, idem, izvirem, eto me hoću doći”. Znači da nisam znala, šta sam čekala. Sad vidim da u meni slova nikad nisu hrđala, za ovaj sam se zanat rađala. Znam kad je stih mogao da sukne, da iz moga srca rukne. Taj tok je Allahova moć i volja ustrojila, kao da me majka stihom dojila. Istiha zanat pečem, ništa me ne žeže, stihovi osjećanja bilježe. Svaki novi stih, kao da me miluje, krijepi, ljubi, sa ovakvim zanatom se ne gubi. Ovaj zanat je dar od Boga. Za mene nije čudo! Onima što hrđa srce, zore sviću uludo. 36

ČOVJEČE, OVDJE SE PROBUDI

Ovaj dunjaluk mnoge putnike čudi. O Bože! Koliko ih spava? Možda proputovanje prespava! O Bože! Ti pospale probudi. Ako putniče spavaš, kako ćeš da sebe i ovaj svijet upoznaješ? Ako dozvoliš da ti misao odluta, onda i ti ode, i tad se čudiš. Otkud dogode? Nekad se tvoje misli klate, hoće-neće. Teško onome ko se ovdje razmeće. Mnogi na ovom svijetu baulja. Ne zna ko ga uspava, uljulja!? Takvi spavaju zaprave, tako mi Stvoritelja neba, i na zemlji svakakve trave. U tom spavanju odeš u gnjezdišta, od bezbroj ništica, jedno golemo ništa. Budi se putniče! Vrijeme ide, teče. Budan ćeš tražiti što usložnjava istinu. Uči knjigu Kur’an, svaka riječ nudi čistinu. 37

GLEDAM SUNCE

Kad zora zarudi, u meni snaga se budi. Gledam tada ka istoku, ne vjerujem svojem oku. Šta se otud jutrom rađa kad pomalja žuta lađa? Kad potpuno iziđe, tad me pomiluje, šapne, priđe: Sretan ti putniče novi dan, Budi veseo, razdragan. Došao sam da dobro činim, sunce me prati, stalno mislim. Do podne doplovi do sred neba, pita ljude šta im treba. Iza podne zapadu plovi, ide dan, da bi došao novi. Kad zasjede zapadu, tada ljudi znaju, noć će da pada, čista vjera, zapravo nada. Gledam sunčeve zrake, rumene, narančaste, tanke. Sutra će, ako Bog da, ponovo sjati, sreću, ljubav, život sijati. Božija moć i volja sunce dala, sve živo darovala. 38

GLEDAM DUGU

Kad Bog hoće, dade da se dugo pojaviš, vidim da bojama mamiš. Luk svoj, zemlja-nebo-zemlja praviš. Dugo!!! Tajanstvena si, lijepa si! Ali nije čuda, Najljepši je Jedan što te dade. Pojaviš se, a onda k’o da te neko ukrade! Dođeš da odeš kao i mi putnici, ti bojama poredanim planeš, kao da rekneš: “Nek se podavi sve što je prokleto, ono zlo jauče, ono slabiće vuče!” Znadi dugo, da mi je srce puno čistoga stiha. Uživam u tvojoj ljepoti, i kad te ne vidim, ljepotice tiha.

IMA ONIH

Ima u meni srce, ono je kuća, dom. Mnogo je veće od komada mesa, Tako mi moći Stvoritelja nebesa. I moje se srce dugo drmalo, svezano se trzalo. Zna Bog ko ga sve talasa, a danas priča, čujem glasa. Ima onih što ne vole, ima onih što voljeti ne umiju. Allahu, Bože, pomozi im da sebe, pa i druge pomiluju. Kao da takvih ima uvijek, uputi ih, o Samilosni, da traže lijek!

ODABIR JE PRESUDAN

Od Boga se čovječe rađaš slobodan, rodi te majka, ne znaš ništa. Odredio tako Jedan, piše se datum-dan. Borba ti je predodređena, a vjera u Boga nije naređena, već ponuđena. Slobodno odaberi, čak proberi. Treba da tu mogućnost imaš, izboriš se, sebi daš. Samo nek znaš, pred Boga ćeš morat stat, za djela svoja odgovarat’. Ne mogu znat’ kad sam rekla hoću vjeru moju, zahvalna Tebi Bože za odredbu Tvoju. Jedan Bog, jedan pravi put svjetlošću ozvjezdan, a tvoj odabir putniče, za nagradu ili kaznu presudan.

TI GRIJEHE SAPIREŠ

U jednom danu se smjenjuju dan i obdanica, a tebi putniče hiljadu nepoznanica. Prebrodiš jedan izazov, a javlja ti se neki zov. Nije ti jasan, tragaš – vagaš. Kušnje su nepredvidive, al’ na putu borbe, možeš u sebi doživjeti zov. Zastani, odazovi se, srcem, umom, dušom javi se. Čut ćeš rijeku neprestanu, duhovna voda teče, poji se, liječi svaku bolnu ranu. Kad začuješ takvu rijeku, tad spiranja poteku. Putniče! Kreni na sebe, to je borba, veliki rat. Priznaj svoj grijeh, pokajanje uz molitvu za oprost, tad će se počet’ grijeh spirat. Ne posustaj, ne odustaj, borbom u ime Allaha čisti sebe. Peri se ovamo, kasno je već tamo.

DRAGA DJECO

Nosite u sebi nepomirljivo, kao čovjek-majka, znam da ste djeco, najljepši darovi ovoga svijeta. Živite kad vas na putu razni napasnik ometa. Toliko sam odrasla, da gledam djecu, mladost, a srce me boli. Saosjećam, majka zna da voli. Pitam se kako teče izgradnja vaše ličnosti? Sa mojim djetinjstvom nema ni sličnosti. Ovo je vakat deranja, popucali šavovi, ne možete razlikovati istinu od laži. Odgoj, duhovnost, mjerila vrijednosti, za izgubljene to ne važi. Bezglavo jurcanje, to je od Boga, od sebe odmicanje. Gledajući vas djeco, ovo govorim kao mati, vidim da vas obmanuše, odvukoše crtanjem granica, samo ratovat. Kao da vas ideolozi, vođe, više vole mrtve prebrojavat’. 43

Draga djeco, U prošlosti je moja mladost, Danas ko nena, baka, zbog djece ovog vremena sam u žalosti. Nosite u sebi nepomirljivo, završila sam strašnu borbu, te mi razumljivo. Nema u srcima Božanske ljubavi, te nema ni blizine, floskule su pukotine. Tražite djeco put čistine, oslonite se vjerom u Boga, nemaju dvije istine!

BORBA

ŠTA ŽIVOTOM ZOVEMO

Gledaš sebe, gledaš ovaj svijet, gledaš idu dani, zagledaš se u nebo neke zvjezdane noći, a pitaš se: kako si mogao ovdje doći? Šta se sve životom zove? Šta se sve to životom pričini? Jest da nekom rijekom svojom život teče. Tajanstven je. Tako moja duša reče! Osjećaš da je duša nit, vidiš da nisi ovdje zauvijek, kažeš sebi: „Ovdje ću biti, trebam za tamo zaraditi, trebam djela ponijeti – ostaviti.“ Da budem čovjek, naum nosim u sebi. Živim ovdje da dođem Allahu k Tebi. Često misliš da život zavisi od tebe, a kad uz pomoć Allaha spoznaš sebe? Nekad čovječe otimaš, nekad daješ, primaš. Život je kad se nađeš, uz pomoć Boga, sebe pronađeš.

VAZDA NE ZNAŠ

Gledam planinu, ima vrh, a ne znam joj visinu, Gledam more, ima dno a ne znam mu dubinu. Gledam cvijet, neću da mu brojim latice, Bog zna sve, a tebi putniče preostaju nepoznanice. Putnik si, a svog puta ne znaš, ni početak ni kraj! Al’ borbu prihvataj. Ima ono što ne možeš čovječe znati za svoje rane kaži Allahu, spremit će lijek, bol će prestati. Kad sebi priznaš da ne znaš, onda zaista tragaš da sebe uz pomoć Allaha saznaš.

PUSTI RUŽU NEK PROCVJETA

Ružo! Ti svojom ljepotom mamiš, ti svojom ljepotom mirišeš, ti si u mom srcu živiš – traješ. Ružo! Znam da te imam, znam da sam te dobivala, a i darivala. Kad bi te ružo brala, svaki put sam odabir imala. Pustit ću da pupoljak procvjeta, on me podsjeća na dijete, a moje misli dalje lete. Procvala ruža, ljepše će mirisati, a i više znati kome se dati – ubrati. Ruža – procvala ljepoto, neko ne zna što imaš trn, al’ to ti je Bog odlučio dati, da imaš čime sebe čuvati. Lijepa si, ne daj se lahko ubrati.

POSTOJI

Propadam, mrak pa padam, jedno vrijeme se nadam, a onda nada nesta, samo bol osta. I u tom, debelom, dubokom mraku, Allah mi spremi zraku. Ta svijetla tačka postoji i u najcrnjoj noći, kad Spasitelj da, zvijezda vodilja može doći. Često se ljudi nađu, u beznađu, u potmulosti, I kad misliš da si u bezizlazu, svjetlost te vodi ka izlazu! Kad god ti čovječe akšam padne, kad te valovi u virove odnesu, teško ti bude, zovi u pomoć Boga! On postoji, pomaže borcima koji se trude. Jedna je Istina, mnogo je laži, odabir, presudan, Bog osnaži.

NEKAD

Nekad znanje, a nekad neznanje boli, sigurno je blago onom ko istinski voli. Nekad boli ostavljanje, to je rastavljanje, al’ nekad treba ostavit, kockice zdrave u mozak stavit’. Filozofi daju hipoteze, pisci prozom ili poezijom, slikari kistom, svi znalci traže veze. Nekad tragaju, traže da se istinska ljubav otkrije. I kad kažu jest, odmah slijedi nije. Kolebljivi ne znaju gradit’ čvrstoću, kod njih je neću – hoću. A šta je čvrstina? Riječ Allah! Svjetlost, milost, Istina.

DILEME

Čovječe brate, Ove dileme kao da se dogovore kako da te u hodu prate. Taman pomisliš da nešto riješiš, rodi se novo, ili – ili pazi da ne pogriješiš! One dileme, one su kao tvoja raja, ali i one imaju kraj. Čvrstinom duha, dilemu ćeš svaku pobijedit’, ako odlučiš uputu Kur’an časni slijedit’. Knjiga došla, živi, ne stari, ne može izblijedit’. Ova knjiga je uputa da tražiš sredinu – čistinu, Kad to zaprave shvatiš, vjera – ima – svjetlost, sjaj, dilemu će ti otklonit’ Bog – Jedan, znaj.

SOPSTVENU ČAHURU TREBA RAZBIT

Putniče, živiš ovdje, putuješ! Sakupljaš, k’o zdenac neki trpaš, Otkud si došao? Zašto? Da li se pitaš? Nema odgovora pravog, dok prpaš po površini. Nije bit u formi već u sadržini. U sopstvenoj čahuri je borba, jedno i ono drugo ja, bitku biju. Borci znalci čahuru žrtvom razbiju. Korak po korak, obračun sa sobom, zadatak gorak. Zapravo s mukom je last, pa kome ćeš čovječe u sebi, nad sobom dati vlast. Kad onog drugog ubiješ, dalje naprijed razumiješ, da se slobodno Bogu predaš, da Mu pokorno padaš. Sopstvenu čahuru razbit, gola je istina, bit. Čista je neraskidiva nit. Na dnu su biseri, treba zaronit’. Putniče, duši nad tijelom prednost podaj, ne napuštaj borbu, u Allaha se uzdaj. 53

USUDI SE

De hajde, kreni, makni, traži. Kome se ovo obraćaš? Sebi – To ti treba da znaš! Hoću da sam čovjek! sebi rekneš! Usudi se zarekneš! Prvi – pravi – korak, znadi gorak, Krenuo si, ideš otkrivaš, nema kolebanja, nema odustajanja. Ohrabruju nova stanja. Vidiš cijenu uspjeha, za koju si se trudio, al’ prvo se usudio. Razmisli – usudi se. U što? Kud? Ima i gore od onog džabe trud.

IMA CIJENA ULAZNICE ZA CIRKUKS

Igrači, zabavljači, oni program svoj izvode. Ulaznice za tamo gledat’ maske, ljuske, se patnjom plate. Nažalost, mnogi se otud ne vrate. To su cirkuzanti, imaju svoje plinove, imaju kiseline da pridobiju članove nove. K’o poskoci s odjećom od svile ko hobotnice, cvijećem su mračne sile sakrile. Uživaš – ulaznicu imaš, laju, urlaju, pantomimom sviraju. Nisi u publici, i ti izvodiš, radiš. Tad si u njihovom raju. Čas si u krugu, čas si u trouglu, čas u trapezu. Oni vole da ti nemaš sa Bogom, a time i sobom, vezu.

RAZMIŠLJAM

Dušo! Nisam te birala, jesam te dobila. Razmišljam o danima, o noćima, kad sam i u budnosti i u snu, tražila Darovatelja. Gledam u sred dana, razmišljam o majci, o majci prirodi, o majci domovini. Probudim se pred zoru, mislim o čovjeku, o nebu, zemlji, moru. Išlo vrijeme teklo, a kao putnik sam se zanimala za rađanje, umiranje, za smisao postojanja. Al’ kad dođe stanje, da ne mogu hodati, svojim se rukama umivati! Na postelji se mučiš, al’ tek s kajanjem i svojim stidom kreneš učiš. Počeh saznavat’ Allahu, o Tvojoj ljepoti – čistoti. Dao si mi dušu, Bože Ti, brinem kakvu vratiti.

IMA VAROŠ

Ima strašna varoš, ne mogu reći da je grad. Domaćin nevidljiv ljudskim okom, skrivaju ga ptičurine, a tamo jezive orgije, smrad i jad. Tu varoš prokleti uklesali, da bi tamo živjeli, stasali. Znam s kim sam u tu varoš otišla, uskakala, uh, ima ih na pasja preskakala. Stanovnici ove varoši, stalno rade, nikad ne sjede. Smucaju se u zloj raskoši, svoje duhovne bijede. Ova varoš je riznica zmijišta, tajanstveni lovci, traže žrtvu, dozivaju iz đavolje varoši, a neuki misle ništa. Sad znam da je ta varoš tamo, javljam im: „Evo mene ovamo“. Tamo sile pakla – džehenema imaju kuće, mene ne premeću, Allah – Bog mi dade svanuće. 57

STRAŠNE SU RALJE LJUBOMORE

Imaju kliješta, imaju stege, imaju ralje. Ko je ljubomoran, taj je spreman, drugome iz ljubomore čupati žvalje. Nekad ta neman plače, a nikad plakala nije. Ona se tuđoj nesreći smije, korijen vuče iz zla, u prašumama neke historije. Ljubomora raskući čovjeka, raskući kuću, a onda se čudi, utvara se, ruga, bježi. Utvara se pomjera iz vidnoga kruga. Ljubomora ne sanja, ne teži sreći, nudi žrtvi rogove u vreći. To je vreća zlih kćeri i pasjih sinova, njene rašlje uvijek nove, kreće stara iznova. Njene riječi pune mraka, taj gost ti ne da zraka.

KAKO SE RAZABIREMO U DVOJE

Samo Bog zna koliko sam se na ovom svijetu tražila. Hvala je Bogu što sam se našla, a tome sam da budem čovjek žudila, težila. Sad mi ovaj dvojac jasan, jer sam progledala, Allahova moć i volja, nadahnuće mi dala. Ima dvojac planski, klanski. I takvim se ne sviđa onaj što je smjerni, vjerni. Ovi materijalno bogati, za sebe su rogati. Opet oni zlobni sebi podobni, oni avetni, zavjetni, spretni, oni su za sebe sretni. Šutljivi, a glasni, to su klasni. Oni su u zlosreći zbraćeni, spaćeni. Ne znaju čega su siti, čega napiti? Oni uživaju u onom, čime su poduprti. 59

Oni drugi što su Bogu vjerni, idu cilju, oni su smjerni. Ovom dvojcu su smiješni, grješni.

STRASTI

Jurišaju strasti, dokle će nastranosti rasti. Da li ljudi žele mir, da li imaju razuma u glavi? Koja ih ovo nastranost, koja ih ovo strast obezglavi? Danas su za mnoge, strasti veoma značajne tačke, zato nam i ide naopačke. Juriša brat na brata, jedan drugog na nišanu čeka, nastranost nose izduboka, izdaleka. Jurišaju strasti, krv se ljudska prolijeva, treba neko mrtav pasti. Svakim ratom smo prorijeđeni, mladost pod zemljom, opet jurišaju, a ne zovu se pobijeđeni. Svaki put neka hajka, hu, što se krvimo, jadna nam ne bila majka. 61

Nek’ se ovo čuje do zvijezda odjekuje, došlo ljudi vrijeme da imenom progovorimo, o zlu u sebi i oko sebe, da se borbom izborimo. Imenujmo više poznate zvijeri, Šta rade, odrade? Po čijoj je ovo mjeri? Kad skrenusmo, kud odosmo? Kotrljaju se kola. Šta tražimo, šta volimo? Razumjet ćete rečenicu ovu: Razastrti znakovi zovu. Zaplovismo riječnom maticom za bolje sutra, a ne za juče, da opet neko jauče. Strašna je neizvjesnost, pitamo, lutamo. Evo nas u grotlu bezdana, ne pišem ovo sama. Evo nas sred neotkrivenih zločina i jama. 62

Zar nismo skrhani od stida i sramote, vidimo li siroÄ?ad i grehote? Zlo u nas ulazilo, u nama bilo i zlo odradilo. Uhvatimo se u zagrljaj, sa zajedniÄ?kim jadom. Bog je upoznat naĹĄim radom.

CRNA RUPA

Ima crna rupa, zapravo maskirana. To je jazbina crne bratije, tih barbara zlih trupa. Božija moć i volja može takvu rupu otkriti, a čovjeku je preostalo sa zlom se boriti. Zla rupa ima stanovnike, a to su oni što žrtvu traže da uhvate. Više boli od bližnjeg već daljnjeg, to znate. Zlo ima život, snagu, znanje, moć, to je razornost, to je stvarnost. Tu rupu zlo kopa, ore, ruje, može da se žrtvom sladi, Ima Bog koji zna sve šta ko radi. Svemoćni zna o svakoj raboti, insan svjedoči o Allahovoj dobroti.

POBJEDA

NEKAD DUGO

Nekad vedro, nekad oblačno, nekad sunce, a nekad pada kiša. Nekad predugo, kao da vrijeme svoj hod utiša. Prisjećanja! Pa ovo nije prije bilo, ovo nije ono lani, nekad vrijeme ulagani. Samo s vjerom u Boga, Koji ti može dati sabura, to dugo, predugo možeš izdržati. Možda su to neka priviđenja, A ti misliš ćao – doviđenja. Istinske ljubavi ima u srcu, ona se javi u očima, srce moje priča, ono zna kako se čisti! Samo će Božanska ljubav i vjera, ostat zauvijek isti. Nekad dugo, dugo padaju kiše, Ima Bog Koji se može voljet najviše.

ISPOD BIJELOG ČADORA

Ima čador bijele boje, izatkane niti stoje, smješten u sred srca moga, dozvolom od dragog Boga. Taj čador drže sedam kata nebesa, smješten u sred majčinih prsa. Nema sjene zastora, ispod bijelog čadora, duša dertom izgara. Ljubav sjajem procvjeta, to je miris dženneta, behar cvjeta, zamirisa srce zbori; ruka pisa. Duša ova, duša nova, gledam jata labudova. Ispod bijelog čadora, ima rijeka u sred mora, obale joj tajne kriju, blago ovima koji vjerovat Boga umiju. Rijeka nikad ne stane, izvor – ušće ne sahne, teče svjetlost na sve strane.

STIGOH DO SUŠTINE ŽIVLJENJA

Život živjeti, blago onom ko uspije u svoju dušu zaviriti, taj se zna ljepoti diviti, putnik – sretnik uspije sebe otkriti. Uz odredbu Boga, i truda žrtvenoga, zavirila u taj unutra mikrokosmos. To je stopljenost, sređenost, harmonija, sklad, a ne haos. Borba neminovnost, uspjeh doživljavam, sve uz pomoć Boga, duha, moga Njegovoga, stigoh do suštine življenja svoga. Proniknuti u smisao proputovanja dosegnut mir, spokoj, sreću, srca, uma, duše, tijela radovanja. Primite ljudi, ako hoćete na znanje, pobijedit sebe – veliko imanje.

BRAĆO MOJA RAZBRAĆENA

Bože, koji počinismo grijeh? Pitamo li se, ko nam ubija smijeh? Zovem braću, zovem ljude: „Izađoh iz zablude.“ Čovjek sam! Ljudsko srce imam, za Boga i svako dobro znam. Gledam lica napaćenih, zavađenih, ubijenih, izgubljenih, a zovem vas ljude sve. Braćo moja razbraćana, zar smo ovo ljudi htjeli, zar smo smjeli? U zlo razno mi letjeli, zašto više da se pati, kažem kao insan, mati. Zdrav odabir imala, što ne smjela, to ne htjela, pa evo sam sreću srela.

SUZE NEKAD POTREBNE

Suze! Kapate niz moje lice, danas mi trebate, Vi o bolu mog srca pričate. Kapate krupne, čujem dok idete da ste duge, vi kazujete u mom srcu osjećaj za mojim bratom Enverom tuge. Danas ste mi došle, neka ste, hvala vam moje suze, al’ prvo hvala Allahu, brat preseli, dušu mu uze. Ljubav mog brata, srce moje sa zvijezdom pored, živa je duša, tako Allah odredi. Suze su svjedoci boli, nekad stradanja, a meni, dragi brate, nadanja. Rahmet ti nazivam, sve će svom ušću poći, sestra će tamo doći.

PLANINA – LEDENA GORA

Stijena do stijene, k’o piramida poslagana, kamena, zaleđena. Od podnožja sa svim stranama, s vrhom svojim, čudesno si sagrađena. Ledena goro, da dođem na tvoj vrh krenula u pohod. Samo je Allah znao taj hod. Korak po korak penjanja, ideš – žrtvu podnosiš! Rađaju se nova stanja, sad znam da sam svjetiljku, u srcu od Allaha imala, dotad neznatno gledala. Vjerujte ledeni vrh dotakla, ali prvo na sedždu klekla. U ledu, nađoh toplinu, otopi se Ledena gora, te se ko kapljica, s braćom i sestrama niz planinu, vratih u Bijelu dolinu.

KAMENI SPAVAČ SE PROBUDIO

Kamena stijeno! Gledam te, ne spavaš, probuđena pričaš. Čujem da možeš zboriti, taj govor mogu razumjeti. Gledam stijeno tebe, spoznajem sebe! Ima kamena u meni, boreći se saznadoh ko može čovjeka da okameni? Treba proći kamenu kapiju, kapiju svjetlosnog grada, u kojoj ljubav vlada. Čistota srca, prosvijetljenost uma, do kapije me dovede, svjetlost provede. Ko u ovaj grad uđe, ne poželi da više ikad iziđe. Kamen u kamenoj kapiji, stopi se s kamenom u meni, majci– čovjeku – ženi.

GOLEME SU ALLAHU TVOJE BLAGODATI

Gdje voda života izvire? Tamo gdje se sve svojim tokom vraća, uvire. Gdje je vrelo neznalica, onih što lažu, mrze, oholih, zlobnih? Oni su u sopstvenom mraku, u tmini, rade neumorno, ali ih više ne tražim, Završila sa takvim. Ko bedem čovjek – mučenik, izvojevala pobjedu. Zahvala i slava Allahu imadoh borbu. Jest da su strašni, jest da ih je najezda, ali ne mogu oni znati, šta može Allah dž. š. upućenom borcu dati. Podari mi sveto oružje pero, pismeni govor, trebaš se borit, u saburu i mudrosti šta sakrit? A tek šutnja, da napast ne zna, kad gubiš, kad dobivaš? Šutnjom još dublje osluškuješ, šta se to zaista zbiva? Goleme su, neprocjenjive blagodati, Koje može Allah dž. š. dati. Sa Njim se ne gubi već dobiva.

IDU DANI, NEĆE VRIJEME DA ULAGANI

Pripitomih se ne ovom svijetu, idu dani, idem ahiretu. Znam da vrijeme ne mogu zaustaviti, nemam ljutnje, proputovanje, duša će put nastaviti. I ovog dana učim, Bog će narediti, kad ću dunjaluk ostaviti! Ode ova godina, i ubrzo će biti lani. Ide vrijeme svojim tokom, neće da ulagani. Vrijeme stati neće, sve teče, sve se kreće. U koritu misaonog kruga, neka se misao klati, Bog zna šta nosi ovaj dan, ima ono što čovjek ne može znati. Allah je dao da u mojoj duši svane, On stvorio sve, On dao dane.

KAD SE ŽIVOT RASTRESE

Šta je život? Šta se sve životom učini? Kako da putnik smisao proputovanja traži? Da se to traži i nađe, pomaže Najdraži. Čvrst borac je istraživač, i sve dotle dok se ne izdrži strahota, neće se ni ukazati svjetlost, ljepota. Srce je u grudima dom, da ga putniče čistiš, u prisebnosti u životu svom. Zemljotres silinom kamen rastrese, šta je ispod kamenog ćilima, vidimo osnovu, rese. Nema čišćenja bez udaranja, kupanja, pranja, zato ti je rođeni najpreče, da klofačem, istinom, mačem, ošineš, udariš po svojoj prašini. Šta sve ispada? Nemoj da ti čuđenje da, nemoj se ispadanju ibretit, Protabiri kad se to moglo unutra smjestit? Dok ne kreneš na sebe, nećeš se prljavog ni oslobodit. Samo u čistom srcu, sjaj se može rodit.

SLOBODA

KOMUNIKACIJA

Jedan je izvor, Izvire svjetlost, milost, potpuna otvorenost. Cijelim bićem komuniciram, sa onim što jesam. To je pokornost! Taj izvor krije strogost. Pogled, osmjeh, izraz, usklađenost, kazuje sređenost. Pogled u ogledalo u srcu, najprirodnija slika, putnik uvjeren, od koga mu se pruži ovakva prilika? Na ovu komunikaciju, sam odredbom dovedena, zadaću uzela, zdušna rekla: „Hoću“. Upoznajem Premilosni Tvoju strogoću. Vidim da mi je milost, objašnjavala strogost. Hu, Allahu, u srcu mom Jedan gost.

SVANU ZORA

Svjetlost je jača od mrklosti, nada je jača od prošlosti, pravo svanuće je, naći se u okrilju Allahove milosti. Svanu zora! Kad Allah kaže: „budi“ ono biti mora. Znala sam zoru čekati, znala sam od Allaha iskati, Stiže zora! Svjetlost mi pomaže, da ne padnem, da se rahmetu nadam. Zoru rujnu, zoru bijelu, sam dočekala, dok sam cijelom Dunjaluku, halal – oprost dala. Svanu u mom biću zora, koja me na zadatke nove zove, dijeli sadaku, upućuj dove.

ZRNO PO ZRNO BISER

Zrno ljubavi, znanja, mudrosti, milosti, zrno po zrno nanizano, Eto ljudi svjetlosti. Zrno krene iz čistog vrela, spremljeno Allahovom voljom i moći na put kreće. Znadite ljudi, u prljavo srce putnika neće! Čovjek – insan, putnik, vjernik, vjeruje, uči, moli, radi, zrno po zrno bisera pristiže, kod Allaha zaradi. Za to putnikovo stanje – duhovno imanje, Bog može znat’! On je sve mogao dat’. Zrnca bisera odredbom, Svemoćnog stižu, na svjetlosnu nit se nižu, putnika, insana iznad zla, u visine uzdižu! U stopljenosti; voljenosti, zrnca bisera su potpora, utopljenik spašeni, nema umora.

IMA NAPITAK

Što si čovječe ovdje, ovdje na ovom svijetu? Da postojanjem Boga svjedočiš. Sve je stvorio, i što vidiš i što ne vidiš! Na beskrajnom ćilimu, Njegovog milosrđa, pazi putniče da ti srce ne zahrđa. Trebao bi insan biti, dobro pazit’ koje piće piti! Samo čistu vjeru u Boga, možeš taj napitak piti, uvijek žedan biti, a nikad se ne napjaniti. To piće oslobađa tmine, kaže moja duša, što u sjaju leprša. Svjetlo stiže, sine, iz dubine, iz daljine. Taj napitak čaša najslađa, samo čistu ljubav rađa.

OGLEDALO

Odrasla sam, kao dijete i sad mala. Ogledalce, ogledalce, tražila te. Bog pomogao dozvala. Znam kome padam, vidim u čemu se ogledam! U ljubavi – znanju – mudrosti, svjetlosti, u moru beskrajne milosti. Čujem cijelim bićem, ko mi u srcu i duši gospodari, Jedan Allah zrcalo mi podari.

ISTINSKA LJUBAV POSTOJI

Znam da sam voljela, nisam znala da sam slijepa. Danas bi rekla duhovnim okom – srcem, vizionarska ljubav je lijepa. Ta svjetlost u srce prodire, ima izvor izvire, govori – kazuje o pravom licu, koje se može ugledat poslije muke, boli, slabosti. Da ne ugledah lice pravo, putovala bih puna želudca, žedna, gladna u duši, a tek sadržaj srca?! Istinska ljubav je štit, borim se u ime Allaha dž.š. te me grubost, zlobnost ne može iznenadit’. Razmišljam ko me je sve mogao prevarit, pitomošću, nježnošću, prijateljstvom, koliko puta letjela na isti mamac? Danas kažem: „Jedan Bog može darovat’, univerzalnu nit. Doživljavam svijet u sebi, Božanska ljubav neće prevarit’.

IŠČUPAH SE IZ OBRUČA

Kažu da je strašno kad kuga mori, kad pomori. Ima strašnije od toga, duša moja govori! Do jučer bili dragi, mili, bili braća. Nađoh se u obruču, jesu li ovo znanci, stranci, vanzemaljci? Ko ovo hvata? Imam oči, nemam vid, zarobljena u obruču, nasukana u prašumi na hrid. Gledam sebe! Ne mogu da se prepoznam, sve se urotilo na me! Začuh u borbi glas: Čupaj se iz obruča tame! Nisam znala vrijeme tog vijeka, nije bilo od mene tužnijeg čovjeka. Danas znam da me Bog oslobodi, dade spasonosnog lijeka. Obruč tame nudi trpnje i patnje, borbom u ime Allaha, iščupah se iz zla, prašume blatnje. 85

MRAZ STEŽE

Čujem u daljini rezak zvuk, drvosječi u rukama motorna pila, on pila, on reže, zima hladna, mraz steže. Voda u čvrstom stanju, to je mraz. Ah, kako je kad štipa za srce! Ah, kako je kad se od stida crveni obraz! Motorna pila drvo reže, a kad led srce zaledi i sveže, tad ga pila, pila. Kida da otkine, prereže. Čujem glas pile u šumi podaleko, čujem glas u duši poduboko. Sve pile što te dušo kidaše, lanac im se pokide, tebe ne prepilaše. Allah sačuvao nit. i sad negdje pile pilaju, i sad je neko u belaju. Allah te dušo nije dao ubit’.

POJAVIH SE

Bože! Šta se ovo zbiva? Ko me ovo ovako doziva? Izdržavam bol, muku, kahar, dert steže srca mog ranu. Mehlem efikasan, stiže svanuće. Sad kažem: „Imala ranu, ozvjezdanu. Patila od zemlje do neba, zahvala i slava Bogu. On odredio ta mi rana treba. Nisam danas bez družbe, nisam bez službe. Drugujem, zahvaljujem, služim, robujem. Znam kome, Svemoćnome! Pričaju suze biserne, Tako mi zore i bijela dana, Božanska milost liječi, zarasla rana. Pojavih se sa novim ruhom, da ugledam stazu sredine, izliječena duhovnom vodom čistine. Evo me sad iznova, darivanja nova. 87

Obasjana, mjesečinom povezana. Krik! Ovo je krik, velik. Ovo priča čovjek-majka, duhom jaka. Kao da ljudi ne znaju šta im treba? Milosti nestalo, ljubavi treba, više već hljeba. Šutjela sam k’o kamen, moje srce kamen nije, zna da voli i miluje. Ovaj krik nije ljudi san, već istina kao bijeli dan. Treba junak biti, treba zlo u sebi pobijediti. Išli smo išli, dospjesmo u sopstveno potonuće. Nije čudno insanu, ne borimo se protiv zla, zar je to moguće? Treba sebe prebrat’, Započeti čišćenje, to je borba – rat. Rođače, polubrate, brate! Svi smo Božiji i Njemu će se, za djela, račun polagat’. Zar da znate? 88

Osvrt na zbirku pjesama Na krilima spoznaje

Hvala Allahu Svemilostivom koji iz svoje plemenitosti časti robove svoje, iako ne zaslužuju. On rijeku svoje milosti pruža svakom ko dušu želi napojiti. Vidi se i osjeti da živimo u vremenu velike suše, gdje za kap milosti vapi svačija duša. Raduje me što se predamnom nađoše tekstovi puni duše, ljubavi, mira, zova i dova za svakog ko se želi probuditi i živjeti iznova. Ovi tekstovi teku preko putujuće kaplje majke, sestre, Enise iz Aladinića, kod Stoca grada. Mi smo doista zajednica knjige, znanja i kalema. Ne možemo reći da toga nema možda i previše, ali ono što nam ipak fali, kako veli naša sestra aladinovka, jeste kalemljenje, da se okalemimo, dakle, da čovjek postane pitom, pripitomljen, da bude blag, ukusan i sladak, onako kako je vjernik opisan u hadisu Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.: “Vjernik je pitom i voli da se druži, uvezuje, spaja!” Međutim, treba imati na umu riječi pisca: “Kalem se odsvakle ne uzima, a svaki se i ne prima.” Neka znamo da su oholost, umišljenost, zloba i mržnja poput korova koji ne da ruži da zdravo raste. Stoga bi trebali pomoći jedni drugima i zajedno čupati korov izrastao u ružičnjacima naših duša, kako bi ruže došle do daha i zamirisale u nama i oko nas. Svako je pripremljen da bude ruža, ali korov učini svoje, pa čovjek iz neznanja zlo i mržnju sije. U tekstu “Kalem” pisac veli: “Treba prokleti i uništiti mač mržnje, zločina zlobe.” 89

Ovim pisac promovira najčistiju rijeku Muhammeda, s.a.v.s., koji je u hadisu rekao: “Pomozi bratu zločincu i onome kome se zlo čini.” Prisutni se začudiše: “Božiji Poslaniče, uvijek si nam govorio da trebamo pomagati onome kome se zlo (nepravda) čini, a sada tražiš i da pomažemo onome ko čini zlo. Pa, kako to?” Poslanik im odgovori: “Pomozite mu da to više ne čini, to je njemu pomoć.” Ove riječi koje kroz nas teku su znak, ispit i vodič do izvora vode života, kojom ćemo oprati ruke, lica, usta, srce i dušu. Svako vodi računa o svojim fizičkim koracima – da se ne bi isprljao, u blato pao, nogu slomio… Pisac nas podsjeća: “Prvi, pravi korak, samo se uz pomoć Boga može napraviti. Pazi, čovječe, na psihofizičke korake, od početka do prividnog kraja, blago onom kome se otvore vrata Dženneta-Raja.” Naši pogrešni koraci duše znaju zamutiti rijeku života i rijeku riječi – mogu zagorčati nečiji život. Obično zbog toga čovjeku postaje dosadno, povlači se od druženja, zamara ga sve, kako Enisa u knjizi veli: “Osobenjak ne traži druženje, to ga zamara, da u bogatstvu raznolikosti razgovara.” Kada riječ može postati gorka, teška? Onda kada se ne čisti teubom, sedždom, halalom, kada se ona prisvaja, obožava i kada se njome kiti i umišlja. Najbolja četka za riječi koje oživljavaju pravdu i mir šire jeste samokritičnost . Majka nas tekstom “gledam životnu rijeku” podsjeća: “Idi dubinom i širinom u samokritičnost, traži mjeru sredine,traži put čistine – jedan je Allah, nemaju dvije istine.” Riječi su put ka neprestanoj rijeci. Utopimo se u toj ljepoti saburom. Suza uz sabur, bez jadanja i kletvi, je lijek za svaku ranu. To je doživjela majka stolačka, koja kaže: “Mržnju – krvav naum – nikada u sebi nisam imala. Zato sam suzu kao lijek 90

dobivala. Moja suza ne traži osvetu, nije ni klela, znam šta od Allaha nisam smjela.” U drugom tekstu kaže: “I kada si u nevolji, ne želiš zlo nikome. Peri se ovamo, kasno je tamo.” Ono što posebno ostavlja dojam i trag u meni jeste majčinski osjećaj, ljubav i pažnja prema svakom čovjeku. Bez obzira na sve tegobe i patnje kroz koje je prolazila, ona opet sve ljude gleda kao svoju braću: “Razbraćenu, koju šejtan zavodi”. Zato u jednom od tekstova majka veli: “Tražite, djeco, put čistine. Oslonite se vjerom u Boga, nemaju dvije istine.” Čvrsto se nadam da će ova knjiga, noseći i donoseći rijeku tekstova poput kiše rosulje, natopiti svačije srce i probuditi želju za izvorom, jednoćom i vječnom ljepotom. Zato je svima od srca preporučujem. Sulejman Bugari

PUTOVANJE KROZ POEZIJU ENISE KOVAČIĆ

Pred nama se nalazi odabir poezije, a koji je i prvijenac, naše pjesnikinje Enise Kovačić, hercegovke s kamena, čovjek-majke, supruge, učiteljice, putnika s pogledom uprtim ka žutoj lađi, ka dugi, prema svijetu prošlom, prema svijetu sadašnjem, prema svijetu budućem, prema vječnosti. Kako i zašto, i otkud početi govoriti o poeziji Enise Kovačić?! Kako razjasniti ono što bi se moglo reći u nekolike rečenice o ovoj poeziji, ono što bi je svrstalo u didaktičko-moralističku poeziju s vjerskim motivima, teocentričnog težišta, nadojenu zavičajnim koloritom hercegovačkog toplog i tvrdog pejzaža, te prožete ljubavlju od iskona do svršetka. Možda je najbolje početi ovim stihovima: Ovaj zanat je dar od Boga. / Za mene nije čudo! / Onima što hrđa srce, / zore sviću uludo. Zašto? Da se primijetiti da dobar dio pjesma počinje ili završava sa jasnom postavkom o Stvoritelju kao Vrhovnom Biću od Koga i ka Kome sve ide, međutim, valja reći i da to nije jedini cilj ove poezije. Naime, kome se i zašto obraća pjesnikinja u dva potonja spomenuta stiha? U njima se, zapravo, traži poticaj i reakcije od čovjeka, čovjeka kome je srce uhvatila hrđa – iako je jasna ova konotacija onima koji iole poznaju baštinu islamskog nasljeđa, također je ostavljena velika mogućnost razmišljanja onima koji ne poznaju spomenuti vjerski obrazac. Kako ovaj dar ne bi ostao tek usputna pojava, nego trag koji svjedoči jedan aktivan život, nastala je ova zbirka čiji ciklusi nose simbolične naslove Putnik, Putovanje, Borba, Pobjeda i Sloboda. Vratimo se jednoj pjesmi s početka zbirke, Kamen krečnjak, u kojoj se jasno definiše zavičajni prostor bez imalo sustezanja 92

i to toponimima hercegovačkog, dubravskog, lokavskog, s brežuljka Doboja, ali i sasvim jasno se očituje neupitan odnos spram Stvoritelja. Kamenu! Ima te golemog, velikog, Ima manjeg, ima malena, Svijetliš, znam u kog sam zaljubljena. Slava i Hvala Jednome Bogu.

Kako vješto prelazi, bolje reći pronalazi vezu, između kamenovog postojanja i njegove skrivene funkcije na zemlju i Jednog Boga. To da kamen može da svijetli, zapravo, nju ne čudi nego joj pojačava ljubav, slavljene i zahvalu, naravno, prema Bogu. A sam kraj pjesme, u čarobnoj slici sažetoj u metaforu otkriva više nego smo očekivali gdje ponosno Svijetli lampa Aladinova! Uistinu, kamen krečnjak, u posebnim uvjetima, prelazi u kalcij-karbid, poznat kao garbit i kao takav u posebnoj lampi daje predivnu bijelu svijetlost, ovdje Aladinova, koja opet može imati posebno značenje a koje je u skladu sa samom zbirkom pjesama, jer se nužno sa ovom lampom spominju i Sindibad i njegova putovanja. Šta još možemo izvući iz ova nekolika stiha, a što bi dalo prikaz zbirke općenito? Kamen, obično posmatran kao nešto bezvrijedno i čega ima napretek, u zavičaju pjesnikinje, ali koji, uz neophodne radnje, iliti putovanje, može da prosvijetli najljepšom svjetloću; nije li to svojevrstan poziv svakom čovjeku – a svaki je vredniji od najvrednijeg kamena, da se pokrene i očisti svoje srce koje treba da zasvijetli jače nego lampa Aladinova. Pogledajmo još jedno mjesto u pjesmi Gledam Sunce, koja, površnim čitanjem, ne nosi sveprisutnu simboliku putovanja, ... Ne vjerujem svojem oku. Šta se otud jutrom rađa? Kad pomalja žuta lađa! ... 93

međutim, ova uspjela pjesnička slika gdje se pomalja žuta lađa, daje nam mogućnost čitanja koje u potpunosti odgovara zadatom okviru zbirke. U pjesmi je opisan dnevni put Sunca, ali i dat simbol univerzalnog putovanja koje se stalno ponavlja, u kome se Sunce povinuje volji Božijoj kako bi se Njegova moć očitovala, ali i kako bi se povećala ljudska spoznaja. Inspirativna je sintagma žuta lađa koja, nužno, mora biti i velika, ogromna, ona nebom plovi, aludirajući nam time na različite dimenzije putovanja i mogućnosti onoga ko putuje, putnika, ali i prikriveno nagovještava lađu vođenu Božijom odredbom, Nuhovu lađu, a koja sa sobom nosu svu priču i pouku naroda kojeg više nema. Nekim logičnim slijedom, kao su poredani ciklusu zbirke pjesama Na krilima spoznaje, Putnik, Putovanje, Borba, Pobjeda i Sloboda nameću ideju da onaj koji krene na putovanje dolazi i do slobode; ili slobodan može spoznati – ili ko spozna slobodan biti?! Iako rečena mnogo puta, na različite načine, ova izjava, iz pjesme Ti grijehe sapiraš, ovdje ima svoje bitno mjesto: Putniče! Kreni na sebe, / To je borba, veliki rat, ili, pak, jedan drugi stih, u jednoj drugoj pjesmi, U sopstvenoj čahuri je borba, otkrivaju kud, kako i zašto se putuje, odnosno, na koji to mi put nikako da krenemo. Iako ova zbirka otkriva dosta iskustvenog teškog životnog puta autorice, ona je lišena nepotrebne patetike i boli nepreboli, a sasvim je dovoljno i tačno potkrijepljena stavovima iz islamskog moralnog, etičkog i teološkog pogleda na svijet koji su uspješno uklopljeni u misaoni sistem pjesama, kolorit zavičaja i svakodnevnice ljudi ruralnog ambijenta, bez da je narušen sklad i umanjeno značenje jednostavnih, tačnih i nadahnutih pjesničkih slika i značenja. Kako stići do slobode, u svim njenim značenjima – možda je pravo pitanje u ovom momentu, a iz ove zbirke bi se dalo zaključiti da, ustvari, slobodan je, bez obzira kakve ga daće stizale, jedino onaj koji se potpuno preda Svemogućem Stvoritelju. Orhan Tikveša 94

SADRŽAJ

PUTNIK .....................................................................................5 Kalem .....................................................................................7 Zar vam nisam ženski sokol .....................................................8 Kamen krečnjak ....................................................................10 Kaplja putujuća .....................................................................11 Čovječe, svojim cvijetom da procvjetaš ..................................12 Molim Allaha ........................................................................13 Teku riječi .............................................................................15 Utopih se ..............................................................................16 Čudne ćudi ...........................................................................17 Pahuljo snježna .....................................................................18 Posuda života ........................................................................19 PUTOVANJE ............................................................................21 Ima doba kad se svanjiva .......................................................23 Zvijezdo ................................................................................24 Lastavica milosti ....................................................................25 Moja starost ..........................................................................26 Kanu suza .............................................................................27 Koraci ...................................................................................28 Kućni pragovi ........................................................................29 Potkosa .................................................................................31 Šta je ovo ...............................................................................32 Dubravo – tvrđavo ................................................................33 Gledam životnu rijeku ...........................................................34 Čujem zov stiha, pečem zanat istiha ......................................36 Čovječe, ovdje se probudi ......................................................37 Gledam sunce .......................................................................38 Gledam dugu ........................................................................39 Ima onih ...............................................................................40

Odabir je presudan ................................................................41 Ti grijehe sapireš ...................................................................42 Draga djeco ...........................................................................43 BORBA .....................................................................................45 Šta životom zovemo ..............................................................47 Vazda ne znaš ........................................................................48 Pusti ružu nek procvjeta ........................................................49 Postoji ...................................................................................50 Nekad ...................................................................................51 Dileme ..................................................................................52 Sopstvenu čahuru treba razbit ...............................................53 Usudi se ................................................................................54 Ima cijena ulaznice za cirkuks ................................................55 Razmišljam ...........................................................................56 Ima varoš ..............................................................................57 Strašne su ralje ljubomore ......................................................58 Kako se razabiremo u dvoje ...................................................59 Strasti ....................................................................................61 Crna rupa .............................................................................64 POBJEDA .................................................................................65 Nekad dugo ..........................................................................67 Ispod bijelog čadora ..............................................................68 Stigoh do suštine življenja .....................................................69 Braćo moja razbraćena ..........................................................70 Suze nekad potrebne .............................................................71 Planina – ledena gora ............................................................72 Kameni spavač se probudio ...................................................73 Goleme su Allahu tvoje blagodati ..........................................74 Idu dani, neće vrijeme da ulagani ..........................................75 Kad se život rastrese ..............................................................76 SLOBODA ................................................................................77 Komunikacija ........................................................................79 Svanu zora .............................................................................80

Zrno po zrno biser ................................................................81 Ima napitak ...........................................................................82 Ogledalo ...............................................................................83 Istinska ljubav postoji ............................................................84 Iščupah se iz obruča ..............................................................85 Mraz steže .............................................................................86 Pojavih se ..............................................................................87 Sulejman Bugari: Osvrt na zbirku pjesama: Na krilima spoznaje .....89 Orhan Tikveša: Putovanje kroz poeziju Enise Kovačić ......................92 Prilog .........................................................................................95

NA KRILIMA SPOZNAJE Izdavač Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar 1434/2013. Za izdavača Amar Imamović Dizajn i prijelom Mahir Sokolija Štampa Dobra knjiga Za štampariju Izedin Šikalo

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6)-1 KOVAČIĆ-Zaklan, Enisa Na krilima spoznaje / Enisa Zaklan-Kovačić ; [ilustracije u knjizi Enisa Zaklan-Kovačić]. – Mostar : Fondacija Baština duhovnosti, 2013. – 94, [13] str. : ilustr. ; 21 cm. – (Biblioteka Kulturna baština) ISBN 978-9958-867-23-1 I. Zaklan, Enisa Kovačić- vidi Kovačić-Zaklan, Enisa COBISS.BH-ID 20679174