FUSUSUL-HIKAM DRAGULJI POSLANIČKE MUDROSTI Muhyi-din Ibn Arabi S arapskom preveo i komentare napisao Rešid Hafizović Izdavač: BEMUST, Zenica 1995. Poglavlje 2. DRAGULJ BOGODUHE MUDROSTI U ŠITOVOM LOGOSU1 Znaj da se darovi i milosrĎa (Boţja)2, koji se rasipaju diljem svijeta posredstvom stvorenja ili bez njihova posredovanja, dijele, kod ljudi koji imaju moć izravnog duhovnog kušanja, na one koji istječu iz Biti, (kao što je dar neposredne Spoznaje) i na darove koji istječu iz boţanskih Svojstava (to jest iz onih boţanskih obzira kao što su: Ljepota, Dobrota, Ţivot itd.). S druge strane oni se dijele na one darove koji dolaze kao rezultat konkretne molbe, ili, pak, kao rezultat sasvim neodreĎene molbe, i, napokon, na darove koji se primaju bez ikakve zamolbe, i to neovisno o njihovoj podjeli na darove koji dolaze iz Biti i one koji dolaze iz Boţanskih Imena. Glede molitve (kojom se prose darovi), ona (moţe biti) odreĎena konkretnom potrebom, kao kad neko zamoli: "Gospodaru, daruj mi to i to," ciljajući samo na tu (odreĎenu) stvar. Molitva koja nije odreĎena konkretnom potrebom, naprotiv, izraţava se riječima: "Gospodaru, podari mi ono što je dobro za mene, u svakom smislu, duhovnom i tjelesnom," ne ciljajući ni na jednu konkretnu stvar. Glede molitelja, oni se dijele u dvije skupine: oni koji se podvrgavaju prirodnom poticaju za što hitnijim zadobivanjem (ţeljene stvari) – jer čovjek je stvoren od žurbe –, i oni drugi koji mole zato jer znaju da u boţanskoj blizini postoje neke stvari koje, shodno boţanskoj Prisutnosti, mogu biti dosegnute jedino činom molitve. Oni sami sebi govore: "Moţda je ovo taj čas za ono što traţim od Boga." Njihova molitva uzima u obzir, na jedan općenit način, moguće obzire boţanske Zapovijedi. Oni ne znaju to što boţanska Mudrost podrazumijeva, 1
U ovom Logosu lbn'Arabf razmatra simbolizam koji se tiče Sita - mir s njim - (Set), sina Adamova. Taj simbolizam se objavljuju u formi stvoritelj noga Načela koje svakom biću dariva postojanje. Sam fenomen stvaranja, koji se vezuje uz rečeno Načelo, kod Ibn 'Arabija se ne očituje u smislu stvaranja iz ničega, nego se očituje u smislu izlaţenja onog neočitovanog u stanje očitovanja, ili u smislu raznovrsnih teofanija koje očituju svoje paslike na svim razinama boţanskoga Bitka. 2
Šit je bio dar Boţji Adamu. Njegovim roĎenjem Habilovo (Abel) umorstvo je otkupljeno i poremećeni poredak je iznova uspostavljen. Kao prvi vjeronavjestitelj meĎu Adamovim potomcima, on je bio pravi sin svoga oca, i duhovni i tjelesni. No, kako Ibn 'Arabi piše u poglavlju o Enohu (Idris), "sin je otajstvo svoga oca," to jest on simbolizira njegov unutarnji obzir. Saglasno tom simbolizmu, ovo poglavlje implicira obratnu duhovnu perspektivu, za razliku od one iz prethodnog poglavlja. Dok poglavlje o Adamu opisuje univerzalno očitovanje Boga, ili viziju koju Bog ima o samome Sebi unutar Univerzalnoga Čovjeka, dotle poglavlje o Šitu ima za svoj predmet unutarnje objavljenje Boţje ili mudrost koju čovjek posjeduje o sebi samome unutar boţanskoga ogledala. Šta su to darovi i milosrĎa, koja Bog dariva svijetu, u učenju koje promiče jedinstvo egzistencije? Shodno rečenome učenju, boţanska Bit struji u bitima svih bića. Svojstva te Biti predstavljaju raznovrsne paslike unutar svojstava vidljivoga svijeta. Ibn 'Arabi boţanske darove, stoga, dijeli na one koji istječu iz boţanske Biti, i one koji istječu iz boţanskih Imena. Bog se očituje u svakom stvorenju skladno trajnoj duhovnoj pripravljenosti bića kojemu se On očituje. Svako biće ima svoju nepromjenjivu bit koja po sebi iziskuje da se to biće očituje u vidljivome svijetu. To je jedan općenit zakon koji dominira u mišljenju Ibn 'Arabija. Šire o tomu vidi: Afm", Šarh…, II, str. 20-21.
BaštinaObjave.com
1
niti im je poznato to što istječe iz njihove duhovne pripravljenosti za primanje (dara). Jer jedna od najteţih stvari za Spoznavanje jest duhovna pripravnost jednoga bića u svakom pojedinačnom trenutku (njegova ţivota). Uostalom, ako čovjek nije duhovno pripravljen da moli, on neće ni izricati molitvu. Glede kontemplativnih duhova koji ne poznaju svoju duhovnu pripravljenost, oni ju Spoznaju, u najboljem slučaju, tako što ju proţivljavaju. Jer oni znaju po svome stanju prisutnosti (u Bogu) ono što im Bog u datom trenutku dariva, i oni znaju da taj dar primaju jedino s razloga svoje duhovne pripravljenosti. Oni se, s druge strane, dijele u dvije kategorije: jedni koji znaju svoju duhovnu pripravljenost, jer su primili (dar), i oni drugi koji znaju da će primiti (dar) s razloga svoje duhovne pripravljenosti. Ova potonja Spoznaja je ta koja je najsavršenija unutar rečene grupe. Ovoj kategoriji ljudi pripada i onaj koji moli, ne zbog ţurbe da zadobije dar, niti zato što ima u vidu obzire mogućnosti (za zadobivanje boţanskoga milosrĎa), već zato što se usklaĎuje sa boţanskom zapovijedi koja je izraţena riječima: "Zovite Me, i Ja ću vam se odazvati!" Taj je štovatelj par excellence. Kad on moli, njegova ţelja se ne vezuje za stvar koja se prosi, bila ona odreĎena ili ne, već on samo smjera na usklaĎivanje sa zapovijedi svoga Gospodara. Dok njegovo duhovno stanje iziskuje odricanje i spokojstvo, on šuti. Tako su Ayyub – mir s njim – i drugi bili iskušavani, a nisu molili Boga da olakša njihovu kušnju, sve dotle dok je to njihovo duhovno stanje nalagalo, do odreĎenog časa, i kada su, najposlije zamolili olakšanje, Bog im je digao iskušenje. Čim su zamolili, Bog im je olakšao. Da bi uslišenje molitve bilo istodobno ili sa zakašnjenjem, to ovisi o stupnju boţanske predodreĎenosti. Ako je molba upućena u trenutku u kojemu je preodreĎen i odgovor na nju, tada je po srijedi neposredan odgovor (na molbu). A ako je uslišenje predviĎeno za neko kasnije vrijeme, bilo na ovom ili na onom svijetu, odgovor će biti odgoĎen. Ja pod tim mislim na djelotvorno uslišenje molbe, a ne na boţanski odgovor: "Ja sam ovdje, (koji je uvijek neposredan)." Shvati to dobro! Glede druge kategorije darova, za koje smo kazali da se primaju bez potraţivanja, duţni smo precizirati da ih prosimo molitvom koja je izraţena riječima. Jer, u načelu, uvijek mora postojati molba koja je ili izgovorena (riječima), ili se pak, sastoji u duhovnom stanju (Hal), ili jednostavno istječe iz (unutarnje) pripravljenosti bića. Štoviše, hvaliti Boga znači strogo verbalno izgovarati hvalu Njemu. No, u duhovnome smislu ta hvala je nuţno odreĎena jednim duhovnim stanjem, jer ono što te potiče da hvališ Boga, jest pristajanje jednog boţanskog imena da izrazi odreĎenu Boţju aktivnost ili odreĎeni obzir Njegove transcendencije. Glede njegove duhovne pripravljenosti, pojedinačno biće nje nije svjesno. To što ono osjeća, jest duhovno stanje, jer dotično biće zna samo ono što ga potiče (da izriče zahvalnost ili prošnju). Duhovna pripravljenost ostaje biti nešto najskrovitije. Ono što spriječava neke molitelje, jest Spoznaja da je Bog odredio njihovu sudbinu odvijeka. Oni su pripravili svoju nutrinu, (to jest svoju dušu), da prihvati ono što bude objavljeno od Boga, i oni su se oslobodili svoga ega i svoje pojedinačne egzistencije. MeĎu njima postoji i onaj koji zna da se znanje koje Bog ima o njemu, o svakom njegovom stanju, poistovjećuje sa onim što on sam jest u svom stanju (načelne) nepromjenjivosti, prije njegova očitovanja. On zna da mu Bog neće darovati ništa što ne istječe iz rečene biti, koja jest on sam u svom stanju načelne ustaljenosti. On, naime, zna odakle dolazi boţansko Znanje o njemu. Nijedna vrsta Spoznaje o Bogu nije uzvišenija od Spoznaje onih ljudi koji su Spoznali tajnu duhovne pripravljenosti (za Boga). Oni se dijele u dvije grupe: na one koji to Spoznaju na globalan način, i na one druge koji to Spoznaju na upojedinjen način. Ovi potonji zauzimaju viši duhovni poloţaj. Jer onaj koji posjeduje distinktivno znanje o onomu o čemu je riječ, on Spoznaje ono što boţansko znanje implicira u odnosu na njega, bilo da mu Bog objavi ono što, s razloga te Spoznaje, istječe iz njegove vlastite biti, bilo da mu Bog izravno otkrije njegovu nepromjenjivu bit i pokaţe mu beskonačnost stanja koja se otuda izvode. Ovaj BaštinaObjave.com
2
potonji spoznavatelj je taj koji zauzima najuzvišeniji duhovni poloţaj, jer on u svojoj samospoznaji usvaja boţansko gledište, budući da je predmet njegove spoznaje isti (kao i predmet boţanske Spoznaje). MeĎutim, kada se to poistovjećen je (kontemplativne Spoznaje sa onom boţanskom) promatra sa pojedinačnog stajališta, ono se nadaje kao boţanska pomoć koja je preodreĎena jednom pojedincu na temelju odreĎenog sadrţaja njegove nepromjenjive biti, sadrţaja kojeg će on prepoznati čim mu ga Bog pokaţe. Jer, kad mu Bog pokaţe sadrţaje njegove nepromjenjive biti, koja izravno prima Bitak33, dotični očigledno nadilazi svojstva stvorenja kao takvoga. Jer nepromjenjiva bit nije kadra priskrbiti sebi onu boţansku Spoznaju koja se primjenjuje na paslike u stanju njihove neočitovanosti ('Udum), jer paslike nisu drugo do li čisto suštinski odnosi lišeni vlastite forme. Pod ovim vidom, (to jest s razloga nesamjerljivosti boţanske Spoznaje sa onom ljudskom), o kojemu govorimo kod poistovjećenja (predmeta ljudske i boţanske Spoznaje), očituje se ona boţanska pomoć koja je preodreĎena za dotičnoga pojedinca. Pod istim onim vidom treba razumijevati i one boţanske riječi: ("Mi ćemo vas iskušavati..) sve dok ne budemo znali...", (kao da Bog ne zna unaprijed ono što će stvorenja činiti), koje predstavljaju strogo odgovarajuće izraţavanje, nasuprot onomu što misle oni koji ne zahvaćaju (mudrost) sa ovoga vrela. Jer boţanska transcendencija se najsavršenije potvrĎuje činjenicom da se Spoznaja nadaje vremenitom svojim odnosom (prema nečemu vremenitom), kao što se očituje vječnom svojom povezanosti (sa vječnim predmetom). To je najuniverzalniji obzir kojeg jedan teolog moţe logički pojmiti u toj domeni, ukoliko boţansko Znanje ne promatra različitim od Biti, i ako tom Znanju ne pripisuje relativnost utoliko što ga smatra različitim (od Biti). Po (ovoj potonjoj perspektivi) odlikuje se istinski spoznavalac Boga, koji je obdaren neposrednim znanjem i koji duhovno ozbiljuje Bitak. No vratimo se sada na onu podjelu (boţanskih) darova, to jest na darove koji dolaze od Biti i na one koji istječu iz (boţanskih) Imena. Glede milosrĎa i darova Biti, oni se jedino očituju na temelju objavljenja (ili boţanskoga isijavanja – tagalli). No, Bit se objavljuje jedino pod formom duhovne pripravljenosti pojedinca koji prima takovrsno objavljenje, i ni na kakav drugi način. Prema tomu, subjekt koji prima suštinsko objavljenje, on u ogledalu Boţjem neće motriti ništa drugo do li svoju vlastitu formu. On neće opaziti Boga – jer je Njega nemoguće vidjeti –, posvema svjestan da u boţanskom ogledalu vidi samo vlastitu formu. To je potpuno analogno onomu što se odraţava u putenome ogledalu: kontemplirajući ondje oblike, ti ne vidiš ogledalo, posvema svjestan da dotične oblike vidiš – ili svoj vlastiti oblik – samo na temelju tog ogledala. Taj fenomen je Bog očitovao kao simbol koji je na poseban način priroĎen Njegovoj suštinskoj objavi, i to za onoga kome se objavljuje, da bi ovaj spoznao da on, zapravo, ne opaţa Boga. Ne postoji izravniji niti sukladniji simbol za kontemplaciju i za objavu od ovoga o kojemu je riječ. Nastoj, dakle, motriti tijelo ogledala, posvema razgledajući i lik koji se ondje odraţava. Ne moţeš ih oboje motriti istodobce. Istina, neki su, promatrajući taj zakon formi odraţenih u ogledalima (tjelesnim i duhovnim), pokušali odraţenu formu postaviti na sredini izmeĎu gledišta onoga koji kontemplira i samoga ogledala. Riječ je o onima koji su se izvili visoko u domeni duhovne spoznaje. No, stvar je, zapravo, onakva kako smo to netom objasnili, (to jest da odraţena forma suštinski ne skriva ogledalo, već da ogledalo očituje rečenu formu). Štoviše, mi smo to stajalište već objasnili u našoj knjizi Makkanska otkrovenja (Al-Futuhāt Al-Makkiyya). Ukoliko to budeš iskušavao, iskušavat ćeš krajnju granicu koju stvorenje, kao takvo, moţe dosegnuti (u svojoj objektivnoj spoznaji). Ne ţudi, dakle za onostranim i ne umaraj svoju dušu traţeći da prevali tu granicu, 3
Nepromjenjiva bit ili paslika ne posjeduje bitak kao takav, jer postoji samo mogućnost neočitovanoga koje je sadrţano unutar boţanske Biti. Paslika moţe biti promatrana, na jedan sasvim simboličan način, kao primateljka (Qabil) ili kao obrazac koji se suprotstavlja boţanskome Bitku.
BaštinaObjave.com
3
jer ondje u načelu i u konačnici ne postoji ništa drugo do li čisto nepostojanje, (to jest Bit ukoliko je ono neočitovano). Bog je, dakle, Ogledalo u kojemu se ti ogledaš, kao što si i ti Njegovo ogledalo u kojemu On kontemplira Svoja Imena i njihova načela. No, Njegova Imena nisu ništa drugo do li On sam, tako da zbilja postaje izokrenuta i dvostruka. Neki od nas unutar svoje spoznaje (o Bogu) impliciraju neznanje, navodeći u tom pogledu izreku (Abu Bakrovu): "Shvatiti nemogućnost pronicanja u Mudrost je takoĎe mudrost." No, meĎu nama postoji neko ko (istinski) spoznaje i ne govori tako nešto. Njegova spoznaja ne implicira nemogućnost spoznavanja, već jedino implicira šutnju. Ovo potonje je upravo to što ozbiljuje najsavršeniju spoznaju Boga. No, takva spoznaja se dariva jedino Pečatu Boţjih poslanika (Hatam Ar-Rusul)4 i Pečatu svetaca (Hatam Al-Awliyā)?5 Niko od vjeronavjestitelja i poslanika ju ne zahvaća drugdje do li iz ogledala onog poslanika koji je njihov pečat.6 S druge strane, niko od svetaca ju ne zahvaća drugdje do li u ogledalu onoga sveca koji je njihov pečat. I poslanici ju čak zahvaćaju, u odreĎenom stupnju, u ogledalu onoga sveca koji je njihov Pečat, jer uloga Boţjeg poslanika i ona vjeronavjestitelja, - a ja pod vjeronavjestiteljskom ulogom mislim na onu ulogu koja se očituje promicanjem svetoga zakona – prestaju, dočim svetost ne prestaje nikada. Stoga poslanici primaju tu spoznaju, u mjeri u kojoj su sveci, jedino iz ogledala Pečata svetaca.7 Budući da je to tako (glede poslanika i vjeronavjestitelja), kako bi moglo biti 4
To je jedan od naslova Poslanika islama – mir i blagoslov Boţji s njim –, ukoliko je on posljednji poslanik koji je donio Zakon, koji je objavljen i nadahnut od Boga. 5 Uloga Pečata poslanika korespondira vidljivom cikličnom djelovanju, dočim djelovanje Pečata svetaca predstavlja nuţno nevremenito i skriveno djelovanje. Ono predstavlja pasliku duhovnosti koja je neovisna o bilo kojoj poslaničkoj misiji. Izvorište takovrsnoga djelovanja je u duhovnoj vlasti walayata (svetost) koja nadilazi vremensko-povijesno trajanje nubuwwata (vjeronavještenja) i risalata (poslanstva). Duhovna vlast walāyata predstavlja temelj svih duhovnih stupnjeva, jer je svaki poslanik svetac (waliyy), što jednako vaţi i za svakog vjeronavjestitelja. Jedno od najosebujnijih svojstava sveca ili waliyya jest spoznaja, to jest unutarnja spoznaja koja se objavljuje u srcu, a ne stiče se razumom i putem racionalnog spekuliranja. To znanje se razlikuje od onoga što je dato u izvanjski objavljenom zakonu. Ibn 'Arabi čak upotrebljava i sintagmu Savršeni Čovjek (Al-Insān Al-Kāmil) kao sinonim za pojam waliyya. Za razliku od znanja koje se objavljuje poslaniku putem bogoduhoga Zakona, i to jezikom AnĎela, unutarnje znanje waliyya – svejedno da li je on vjeronavjestitelj, poslanik ili svetac par excellence – predstavlja baštinu koju ovaj nasljeĎuje od Pečala svetaca koji je dotično znanje naslijedio neposrednim kruţenjem oko vrela duhovnoga isijavanja iz kojega zahvaćaju svi. To vrelo nije niko drugi do li Poslanik islama – mir i blagoslov Boţji s njim –, ili muhammadanska zbilja. Samo Pečat svetaca svoje skriveno znanje zahvaća neposredno iz Muhammadova (a.s.) duha, kojega sufije oslovljavaju Polom (Qutb). Pod pojmom muhammadanske zbilje ili Muhammadova duha Ibn 'Arabi ne podrazumijeva Poslanika islama kao povijesnu ličnost, već podrazumijeva njegovu iskonsku zbilju koja se kod Platona oslovljava Prvim Umom, a kod kršćana Logosom.Vidi: Ibid, str. 24-25. 6
Simbolizam ogledala (Al-Miškat) ili Niše svjetlosti odnosi se na sljedeći kur'anski odjeljak: "Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se uţiţe blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da šija kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjer ljudima, Allah sve dobro zna.” (Qur'an, XXIV, 35.) 7
U svom Futuhāt Al-Makkiyya Ibn 'Arabi takoĎe govori o Pečatu svetaca, vjeronavjestitelja i poslanika (IV, 57). Pod tim naslovom on misli na Isāa kod njegova drugog dolaska prije punine vremena. Taj duhovni stupanj, koji moţe izgledati protuslovan samome sebi, objašnjava se na sljedeći način: "Poslanik koji će zapečatiti sadašnji ciklus čovječanstva i koji će spasiti izabrane uvodeći ih u jedan budući ciklus, ne moţe, razumije se, donijeti neki novi sveti zakon koji bi imao smisla za neku zajednicu prije postojanja kao takvog, ali će učiniti da iznova izaĎu na vidjelo unutarnje istine koje su zajedničke svim tradicionalnim religijskim formama. On će se, naime, obratiti cijelome čovječanstvu, što će moći izvesti jedino svojevrsnim smiještanjem na ezoterijski plan koji jest plan kontemplativnog sveca (At-Wālī). On će istodobce biti vjeronavjestitelj (Nabiyy) i poslanik (Rasul), na jedan implicitan način, s razloga svog eminentno cikličkog duhovnog poloţaja, premda će on eksplicitno biti svetac, dočim obratan odnos moţe vaţiti gotovo za svakog ranijeg poslanika. Podsjetimo ovdje da je 'Isāa, o
BaštinaObjave.com
4
drukčije glede svetaca? Istina je da se Pečat svetaca usklaĎuje sa svetim zakonom kojega je donio Pečat poslanika. To ne podupire nikakvu primisao u odnosu na njegov duhovni stupanj i ne protuslovi nimalo onomu Što smo netom istakli. Jer moguće je da je on sa odreĎenog gledišta niţega stupnja (u odnosu na Pečata poslanika), kao što je moguće da bude i uzvišeniji od njega, promatrano sa nekog drugog gledišta. To što mi ovdje razmatramo, nalazi se, uostalom, posvjedočenim u povijesti naše vjere, poglavito onom Omerovom prosudbom (koja je u nekom smislu bogoduha), koja je imala prednost (nad onom Poslanikovom), a tiče se tretmana zarobljenika u bici na Bedru. (Poslanik je htio prihvatiti da se otkupe, dočim je Omer savjetovao da se oslobode ili osude). Rečena spoznaja se takoĎe očituje u zgodi koja se odnosi na cijepljenje palmi, (pošto je Poslanikov savjet bio pogrešan, tad je on kazao: "Vi bolje od mene znate poslove ovog vašeg, donjeg svijeta.") No, nuţno je svjedočiti da njegovo savršenstvo, ipak, nadilazi sva druga savršenstva pod svim vidovima. MeĎutim, duhovni ljudi superiornost promatraju jedino pod vidom spoznaje o Bogu. Glede niţih oblika egzistencije, njihov duh uopće ne prianja uz njih. Shvati, dakle, to što ti upravo izloţismo! Kad je Poslanik islama usporeĎivao poslaničku ulogu sa ciglanim zidom u kojemu je nedostajala samo jedna cigla, tad je on sebe poistovjetio sa tom ciglom. 8 On je, dakle, vidio, kako sam kaţe, samo jedno mjesto u zidu koje treba ispuniti (jednom ciglom). No, Pečat svetaca je imao analognu viziju. Samo on je primijetio u onomu što je Poslanik usporedio sa zidom koji nije dozidan, da ne dostaju dvije cigle. Cigle od kojih je bio sazidan zid bile su zlatne i srebrene, tako da su i one dvije, koje su bile potrebne da se zid dovrši, bile jedna zlatna i jedna srebrna. Pečat svetaca je primijetio da i sam pripada jednom (od dva upraţnjena mjesta u zidu) koja su trebala biti ispunjena dvama ciglama. Razlog zbog kojega je on sebe samoga vidio pod rečenom formom jest taj što on izvanjski pripada zakonu kojega je donio pečat poslanika – onaj koji sukladira srebrnoj cigli –, i što i on sam zahvaća u Bogu isto ono što, skladno njegovoj vidljivoj formi, očituje pripadnost zakonu koji mu prethodi. Jer on nuţno vidi boţanski poredak onakvim kakav on jest po sebi – a to je ono što sukladira zlatnoj cigli, simbolu njegove unutarnje naravi –, budući da Pečat svetaca zahvaća (mudrost) sa istoga vrela sa kojega je zahvaćao i AnĎeo (Gibril) koji je nadahnjivao Boţjeg Poslanika – mir i blagoslov Boţji s njim! – Ako si shvatio ono na šta sam aludirao, u potpunosti si dosegnuo djelotvornu mudrost. Svaki navjestitelj, bez izuzetaka, od Adama do posljednjeg poslanika, zahvaća, naime, svoju (svjetlost) iz ogledala Pečata poslanika. Kad ilovača ovog potonjeg ne bi bila oblikovana kao i ilovača drugih poslanika, on, opet, ne bi bio ništa manje prisutan po svojoj duhovnoj zbiljnosti, skladno riječima Poslanika islama: "Bijah oslovljen poslanikom još onda dok Adam bijaše izmeĎu kopna i mora." Svaki drugi poslanik biva poslanikom tek onda kad biva izabran (i pozvan) na svoju (poslaničku) misiju. Isto tako Pečat svetaca je bio imenovan pečatom još onda "dok je Adem bio izmeĎu vode i ilovače, " dočim drugi sveci postaju to što jesu tek pošto ozbilje uvjete svetosti, a oni predstavljaju potpuno upijanje boţanskih Svojstava koja istječu iz onog obzira Boţjeg koji se očituje Njegovim imenom Sveti i Slavljeni AlWaliyy, Al-Hamid, s tim što ovo potonje ime označava pasliku pozitivnih svojstava onog kojemu Qur'an govori kao o poslaniku (Rasul) očitovao već kod svog prvog dolaska jednu izuzetnu inačicu svetosti (Walaya) i ezoterizma, što, uostalom, u očima sufija predstavlja model sveca par excellcnce. To bi trebalo biti tako stoga što postoji, mimo svakog kozmološkog reda, istinski duhovni identitet izmeĎu Isāa koji je prethodio poslaniku Muhammadu – mir i blagoslov Boţji s njim –, i onoga 'Isāa koji će doći u punini vremena.' U istom tom odjeljku Ibn 'Arabi govori o Pečatu muhammadanske svetosti, kojeg smatra različitim od Pečata svetaca, vjerovjesnika i poslanika." Onaj prvotni Pečat ujedno predstavlja i Pecat univerzalne svetosti. 8
"Moj lik meĎu ostalim poslanicima podsjeća na primjer čovjeka koji je gradio zid, pa ga je skoro dogradio, s tim što mu je zafalila jedna cigla. Ta cigla, koja mu je nedostajala, predstavlja mene. Poslije mene neće vise biti poslanika ni vjerovjesnika." (Hadis).
BaštinaObjave.com
5
stvorenog). Pečat poslanika se, naime, navezuje, pod vidom svoje svetosti, na Pečata svetaca, na isti onaj način na koji se ostali poslanici i vjeronavjestitelji navezuju na njega. Jer on sam istodobce jest svetac, poslanik i vjerovjesnik. Glede pečata svetaca, on je svetac, duhovni nasljednik (Al-Waris) koji pije sa izvora, i on je onaj koji kontemplira sve duhovne stupnjeve. Duhovni stupanj Pečata poslanika je uzvišeniji od duhovnog stupnja onih kojima je on Pečat. Riječ je, dakle, o duhovnom stupnju poslanika Muhammada, predvoditelju svih poslanika i vjerovjesnika, gospodinu nad potomstvom Adamovim kojemu će otvoriti kapiju posredništva (na Danu suda). Njegova univerzalna zbilja ima preimućstvo u otvaranju kapije posredništva, i njegovo posredovanje će obuhvatiti svaku stvar. Njegovo preimućstvo u posredovanju (nad boţanskim Imenima) nije apsolutno, nego je učinjeno izuzetkom (po boţanskoj naklonosti). Milostivi, naime, neće posredovati svojim imenom Osvetnik (Al-Muntaqim), kada su u pitanju nesretnici, prije nego što budu posredovali posrednici (meĎu poslanicima i vjerovjesnicima na čelu sa Muhammadom – mir i blagoslov Boţji s njim). Dakle, samo po stanju osebujne izabranosti Muhammadovo – mir i blagoslov Boţji s njim – posredovanje ima prednost nad posredovanjem Milostivoga. Onaj čije razumijevanje opseţe sve duhovne stupnjeve i stanja, nema nikakve teškoće da prihvati govor sličan ovom. Vratimo se sada na darove koji istječu iz boţanskih Imena: milost Boţja (Rabina) se prosipa nad Njegovim stvorenjima istječući u cijelosti iz svih boţanskih Imena. Ona je ili čista milost poput svega onoga što je dopušteno uzimati kao hranu, poput prirodnih uţitaka i svega onoga što neće biti pokuĎeno na Dan uskrsnuća – a sve to predstavlja one darove koji istječu iz Imena Ar-Rabman –, ili je milost pomiješana (sa srdţbom), kao što je uzimanje gorkog lijeka koji (unatoč gorčini) olakšava bol. (Sve) su to darovi Boţji, jer Bog (u svom osobnom i odreĎenom obziru) nikada ne dariva milost na drugi način do li posredstvom jednog od čuvara Hrama koje simboliziraju boţanska Imena. Tako Bog, katkada, dariva slugu posredstvom imena Milostivi (Ar-Rahmān), i u tom slučaju se radi o daru koji je osloboĎen od svake primjese koja bi trenutačno bila protuslovna prirodi onoga koji taj dar prima, ili koja bi bila protuslovna samoj nakani ili nečemu drugom (Što je pri onomu koji milost traţi). Bog, katkada, dariva posredstvom imena Sveobuhvatni (Al-Wāsi), darivajući Svoje darove na jedan globalan način, ili, pak. On dariva posredstvom imena Mudri (Al-Hakim), smjerajući na ono što je spasotvorno (po slugu) u danome trenutku. Ili, pak, On dariva milost posredstvom imena Onaj koji obilno nagraĎuje (Al-Wahhāb), darujući dobro, a da onaj koji ga prima na temelju tog imena ne mora uzvratiti dobročinstvom i zaslugom. Nadalje, On daruje posredstvom imena Onaj koji iznova uspostavlja poredak (Al-Gabbār), motreći središte kozmosa i ono što on potrebuje, ili daruje milost posredstvom imena Onaj koji mnogo oprašta (Al-Gaffār), motreći duhovno stanje onoga koji će primiti oprost: ako se u njegovu stanju otkrije nešto što je vrijedno kazne, On će ga zaštititi od takvoga stanja, a ako u njegovu stanju naĎe nešto što je vrijedno nagrade, On će mu zaštititi takvo stanje, i u tom smislu se sveti Sluga oslovljava spasiteljem ili zaštitnikom od grijeha. Darovatelj je uvijek samo Bog, u smislu da su u njemu pohranjene sve mogućnosti, i da On stvara samo u mjeri preodreĎenog, i snagom imena koje je u vezi s nekom od mogućnosti. Tako on svakoj stvari dariva svoju vlastitu narav na temelju Svog imena Pravični (Al-'Adīl) i njegovih sinonima. Budući da su boţanska Imena nedefinljiva glede njihova mnoštva, jer ih se spoznaje po onomu što iz njih istječe, a što je jednako nedefinljivo – ona stoga nisu nikako svodiva na neki odreĎeni broj korijenskih cifara koje predstavljaju pralikove boţanskih Imena ili boţanskih prisutnosti koje su uključene u Imena9. U stvari, postoji samo jedna i jedina 9
Kao što je Ibn'Arabi već ukazao, u prvom poglavlju, svi oblici stvorenja predstavljaju boţanska Svojstva kojima se i On i mi odlikujemo. Budući da je njihov broj bezgraničan, tako su i boţanska Imena neizbrojna, ona se, ipak, mogu svesti na odreĎeni broj imena koja predstavljaju paslike, ne samo s obzirom na širok spektar neizbrojnih egzistenata u kozmosu, već i u odnosu na brojna boţanska Imena koja se rasprostiru diljem
BaštinaObjave.com
6
suštinska Zbilja (Haqiqa) koja opseţe sve odnose i sve vidove koji se označavaju značenjima boţanskih Imena. No, ta Zbilja Čini da svako od tih Imena, koja se beskonačno očituju, sadrţi jednu suštinsku istinu po kojoj se jedno ime razlikuje od ostalih imena. To je sasvim osebujna istina, ne zato što nema ništa zajedničko sa ostalim istinama boţanskih Imena, već istina koja je vlastito odreĎenje jednog od boţanskih Imena. Tako se i boţanski darovi meĎusobno razlikuju po svojoj osobnoj prirodi, makar što svi istječu iz jednoga vrela – jer je očito da dar milosti nije isto što i dar oprosta, s razloga one stroge različitosti meĎu boţanskim Imenima. S razloga Njegove beskonačnosti, u boţanskoj Prisutnosti ne postoji ništa što se opetuje – to je temeljna istina. Eto, to je mudrost Šitova – mir s njim! Njegov duh ju priopćuje svakom duhu koji ju unekoliko očituje, izuzev, naravno, duha Pečata koji tu mudrost prima neposredno od Boga, a ne posredstvom bilo kojeg duha. Štoviše, jedino duh Pečata udiše tu mudrost u sve druge duhove, budući da ovi potonji nisu svjesni te mudrosti, dok obitavaju u tjelesnoj formi. Duh Pečata, naime, u svojoj suštinskoj zbilji i u svojoj čisto duhovnoj ulozi, izravno spoznaje sve ono što nije znao po svojoj tjelesnoj ćudi. On je, dakle, istodobce i gnostik i neznalica, i njemu se mogu pripisati izrazito protivurječna svojstva, kao što je i njegovo boţansko načelo, koje predstavlja samu njegovu bit, u isti mah okrutno i milosrdno, prvo i posljednje. On, dakle, zna i ne zna u isti čas, i on opaţa i ne opaţa, kontemplira i ne kontemplira. Na temelju ove mudrosti Šit je primio i svoje ime koje znači dar, to jest dar Boţji, jer je njemu darovan ključ boţanskoga darivanja, sukladno svim njegovim raznovrsnim obzirima, i god svim mogućim vidovima. To je tako stoga jer je Bog učinio Šita darom Boţjim Adamu. On je bio prvi dar milosti što ga je Bog učinio, (to jest prvi dar koji nije traţio od onoga komu je darovan da na njega uzvrati zaslugom), a Adamu je on samodar (jer je izveden iz njegove duše), jer dijete je sama otajstvena zbilja svoga roditelja. Iz njega ono dolazi i njemu se vraća, a ne vraća mu se tek kao nešto sasvim strano. To je nešto što će shvatiti onaj koji stvari motri sa boţanskoga stajališta. Svaki dar se, uostalom, u cijelom kozmosu očituje skladno tom zakonu: niko ništa ne prima od Boga, (to jest) niko ne prima ništa što ne bi došlo od njega samoga, ma kako nepredvidiva različitost formi mogla biti.10 No, to mogu spoznati samo neki, kozmičkoga beskraja i izvana i iznutra oplavljuju svaku pojedinačnu egzistenciju. Šire o tome vidi: ’Afifi, Šarh..., II, str. 25-26. 10 Sve, uglavnom, u kozmosu počiva na načelu isijavanja, kao temeljnom načelu stvoriteljnog boţanskog zahvatanja u svijet, a to načelo osigurava nepretrgnutost u stvoriteljnom činu i trajno uzajamno zračenje što se dešava izmeĎu Načela i Očitovanja. Fenomen isijavanja (Al-Fayd) Ibn 'Arabi promatra pod dva vida: isijavanje koje dolazi iz onog najsvetijeg, i ono predstavlja očitovanje Boga sebi samome u formama skrivenih realiteta onog neočitovanog, ili čistih potencijaliteta, ili. pak, u inteligibilnim formama koje još nisu doţivjele milost oblikovanja. Svaka od nepromjenjivih bili rečenih inteligibilnih formi u sebi nosi svoju buduću, još nedogoĎenu povijest. U svome ozbiljenju nijedna od nepromjenjivih biti se ne podvrgava ničemu drugom do li jedino zakonima sopstvene biti, koji čine sastavne dijelove zakona koji vladaju unutar onoga što se oslovljava univerzalnim bitkom ili makro kozmosom. Postojanje svake stvari, dakle, usredotočuje se na samu tu stvar. Drugi vid isijavanja predstavlja isijavanje koje istječe iz boţanskih Imena i koje se dešava na razini vidljivo očitovanog boţanskog Bitka. Prvi vid isijavanja je načelne prirode, dočim je drugi vid čista teofanija koja se dešava na svim razinama očitovanja kao takvoga. Dok se prvi vid isijavanja moţe poistovjetiti sa samom boţanskom Biti ili sa Bogom kao čistim Apsolutom, dotle se drugi vid isijavanja ne bi mogao poistovjetiti sa samim Bogom, već samo sa pojedinim obzirima, i to onim očitovanim, Boga kao Stvoritelja i Objavitelja. Oba vida isijavanja, u stvari, objavljuju dvije gotovo različite slike ili dva Lica Apsoluta. U prvom isijavanju Bog se pojavljuje kao Deus absconditus, kao neosobni ili nadosobni Bog, čija slava nije provalila iz najskrovitijih ozračja Njegova Duha ili Njegove Biti, dočim se u drugom isijavanju Apsolut otkriva kao osobni Bog, kao konkretno Lice, jasno prepoznato u nekom od svojih Imena koje se otkrilo u konkretnom činu svelikokog kozmičkog razvijanja. Kada je ovaj potonji vid isijavanja u pitanju, valja precizirati da se Ibn 'Arabi ne zadovoljava samo time da pripiše svojstvo potpunog duhovnog ozbiljenja, na nivou Bitka, unutarnjem realitetu ili zbilji svake pojedinačne stvari, već on na razinu postvarenoga svijeta svodi i neke temeljne darove koji su u isključivom nadleštvu Boga-
BaštinaObjave.com
7
koji su temeljno inicirani u mudrost ovog duhovnog zakona. Ako sretneš nekoga ko poznaje taj zakon, moţeš mu vjerovati, jer taj čovjek je čista srčika i izabranik medu odabranim duhovnim muţevima. Ko god intuitivno kontemplira jednu formu, koja mu priopćuje novu mudrost koju prije toga nije mogao dokučiti, ta forma će predstavljati izraz njegove vlastite, a ne neke druge biti. Ta mudrost je stablo njegove vlastite duše koja prima plodove njegova duhovnog uzdignuća, kao što ni njegov odraz na uglačanoj površini nije drugo do li on sam, makar što mjesto odraza – ili boţanske Prisutnosti –, koje mu pruţa njegov vlastiti lik, izaziva odbojnost skladno suštinskoj Istini koja je priroĎena dotičnoj (boţanskoj) Prisutnosti.11 To je tako stoga što, u slučaju konkretnog ogledala, čovjek doznaje da se u ogledalu stvari odraţavaju shodno svojim različitim srazmjerima: veliko se odraţava kao veliko, malo kao malo, dugo kao dugo, pokretljivo kao pokretljivo, ali se one takoĎe odraţavaju (skladno svome obliku ili skladno perspektivi), u izvrnutim srazmjerima. Moguće je takoĎe da ogledalo odraţava stvari bez uobičajene izvrnutosti, pokazujući desnu stranu posmatrača naspram desne strane njegove, premda se, općenito uzev, desna strana odraţene slike očituje nasuprot lijeve strane onoga koji se ogleda. Ondje, dakle, moţe postojati izuzetak od pravila, kao što je to u slučaju srazmjera koji se izvrću. Sve ovo se podjednako primjenjuje na različite obzire (boţanske) Prisutnosti u kojoj nalazi mjesta objavljenje (suštinske forme onoga koji kontemplira), a što smo mi usporedili sa ogledalom. Onaj koji spoznaje svoju duhovnu pripravljenost, on na taj način spoznaje i ono što će primiti. U obratnom, onaj koji zna ono što će primiti, ne spoznaje nuţno i svoju duhovnu pripravljenost, osim, ako ju ne spozna nakon primanja (dara), a to moţe biti tek na jedan globalan način. Neki intelektualno slabašni mislioci, polazeći od dogme o Bogu koji čini sve što On hoće, posvjedočili su mogućnost da Bog djela suprotno načelima i suprotno onomu što predstavlja zbilju po sebi, (to jest u svom načelnom stanju - kao da Boţje očitovanje nije isteklo iz vječitih mogućnosti koje su prisutne u boţanskome Bitku i u univerzalnome Umu). Oni, čak. idu dotle da poriču mogućnost kao takvu i jedino prihvaćaju, (kao logičku i ontološku kategoriju), apsolutnu nuţnost, (to jest nuţnost postojanja samoga Boga) i nuţnost postojanja po drugomu, (to jest relativnu nuţnost). No, mudrac dopušta mogućnost po kojoj on spoznaje ontološki stupanj (te mogućnosti). Mogućnost kao takva, očigledno, nije mogućnost (u smislu onoga što bi i što ne bi moglo postojati), a odakle bi i bila moguća, budući da je suštinski nuţna s razloga jednog (načela) koje je drukčije od nje. Napokon, odakle dolazi ta razlika
Darovatelja, kao što su dar objave, dar bogoduhe mudrosti ili dar neposredne spoznaje i neposrednog motrenja boţanske Zbilje u svekolikoj njenoj kozmičkoj i nadkozmičkoj razuĎenosti. Budući da je čovjek stvoren na Sliku Božju, on izrijekom tvrdi da je sam čovjek vrelo svekolike mudrosti. Šire o tomu vidi: Bālī Efendī, Šarh..., str. 59-61. 11
Kontemplativna slanja mogu se spoznavati u smislu boţanskih prisutnosti (Hadārāt) ili u smislu različitih obzira samo jedne boţanske Prisutnosti, Postoji beskonačan broj boţanskih prisutnosti. MeĎutim, općenito se izdvaja njih pet, koje su temeljne, i to skladno različitim obrascima koje ćemo ovdje spomenuti sljedećim redom: Prisutnost apsolutne neočitovanosti (Hadārāt Al-Gayb Al-Mutlaq), i toj prisutnosti se suprotstavlja - i to ne unutar boţanske Zbilje, već shodno strogo provizornom ljudskom gledištu - Prisutnost potpunog očitovanja (Hadārāt Aš-Šahāda Al-Mutlaqa), to jest objektivni svijet. IzmeĎu ova dva vida prisutnosti smještaju se: Prisutnost relativne neočitovanosti (Hadārāt Al-Gayb Al-Mudāfi), koja se, potom, dijeli na dva različita kozmička obzorja: ono koje se oslovljava nadformalnom egzistencijom (Al-Džabārut), i ono je bliţe apsolutnoj neočitovanosti, te ono drugo obzorje, koje se naziva svijetom subtilnih formi (Alam Al-Misāl), i ono je bliţe potpunome očitovanju. Sva četiri spomenuta vida boţanskih prisutnosti su opsegnuti onom petom, koja se naziva Totalnom Prisutnosću (Al-Hadārāt Al-Džāmi'a), a ona se poistovjećuje sa Univerzalnim Čovjekom (Allnsān Al-Kāmil).
BaštinaObjave.com
8
izmeĎu nje i njenoga načela koje ju Čini nuţnom (i po kojemu ona tvori strogu, mogućnost očitovanja)? No, niko ne poznaje razliku o kojoj je riječ izuzev gnostika Boţjih. Na tragovima ove Šitove mudrosti će se očitovati i posljednje-roĎeni od ljudske vrste.12 On će naslijediti Šitova otajstva. Nijedno biće se poslije njega neće više roditi, tako da će on biti pečat svih roĎenih, (kao što je Šit bio prvi svetac). S njim zajedno će se roditi njegova sestra. Ona će izaći prije njega, (dočim se prva ţena očitovala nakon prvog muškarca). On će slijediti sa glavom na petama svoje sestre. Njegovo mjesto roĎenja će biti u Kini (najudaljenijoj zemlji na istoku). Govorit će jezikom svoje rodne grude. Tog dana će nad ţenama zavladati besplodnost kao i nad muškarcima. Tako će biti mnogo stanovnika, ali bez potomstva. On će pozivati ljude Bogu, ali se ljudi neće odazivati. Kad Bog podigne njegov duh i kada podigne posljednjeg vjernika iz onog vremena, oni koji ga nadţive biće sasvim neuljuĎeni, i neće razlikovati dopušteno od zabranjenog. Postupat će shodno čistim prirodnim nagonima, slijedeći prohtjev neovisno o razumu i zakonu. Nad njima će se desiti posljednji čas.
12
Komentirajući ovaj odjeljak iz Ibn Arabijeva Fususa, komentatori nisu bili sasvim jednodušni. Svi se slaţu da u njemu valja otkrivali sloţeni simbolizam, ali su u njegovu tumačenju iznijeli meĎusobno oprečna mišljenja. Tako neki od njih misle da se pod pojmom posljednje-roĎenog treba podrazumijevali stvarna ljudska osoba koja u sebi opseţe sva Šitova otajstva koja je ovaj potonji baštinio od svoga oca Adama. No, otkrivajući svrhovitost dolaska na svijet posljednje-roĎenog, oni sa se sasvim razišli, pa su neki smatrali da Ibn 'Arabi cilja na onoga koji predstavlja pečat univerzalne svetosti, pod kojim on misli na Poslanika Isaa - mir s njim. Glede pojedinačne svetosti, ili kako ju Ibn 'Arabi naziva muhammadanskom svetošću, Ibn 'Arabi smatra samoga sebe Pečatom njenim, kako je to izrijekom kazao u svome djelu Futuhāt Al-Makkiyya (I, str. 319). Neki drugi tumači su otišli dotle da pod rečenom sintagmom misle na Univerzalnoga Sveca (Al-Wālī AlKāmil) koji će se roditi u punini vremena, i koji će pozivati ljude da se obrate Bogu, ali njegovo pozivanje neće naići na bilo kakav prijem usljed totalne neuljuĎenosti svijeta, koja će dominirali nad zdravim razumom. Prema njihovu mišljenju, taj će biti neka sasvim druga osoba u odnosu na 'Isaa, budući da će ovaj potonji sići na Zemlju u punini vremena, kako bi sudio ljudima prema Muhammadovu - mir i blagoslov Boţji s njim - Zakonu, vraćajući islam na njegovu primordijalnu prirodu. No, Ibn 'Arabi se nije zadovoljio sa ovim tumačenjem, tako da se radije oslonio na daleko dublju simboliku koja je skrivena u fragmentu o kojemu je riječ. Stoga su i neki medu njegovim tumačima odbacili gornje, reklo bi se isuviše egzoteričko tumačenje, upustivši se u razotkrivanja dublje simbolike, i tom prilikom su došli do zaključka da se pod sintagmom posljednje-roĎenog treba misliti na srce ili um, što su u mišljenju slijedili i kasniji sufije. Glede njegove sestre, koja se u tekstu spominje, ovi smatraju da se pod tim misli na ljudsku dušu. Pod pojmom Kine, misle oni, Ibn 'Arabi je ciljao na ljudski lik koji se temeljno udaljio od svoje stvarne ljudske prirode i od njenoga otajstva koje je boţansko očitovanje ondje skrilo. Riječi: "On će slijediti s glavom na petama svoje sestre," ukazuju na predominaciju ţivotinjske duše nad srcem. Glede ljudi koji će biti pozivani da se vrate Bogu, ali će uporno odbijati i totalnom bezakonju se prepustiti, Ibn 'Arabi time ukazuje na provalu ţivotinjske duše u ljudskoj osobi i njenih poroznih sila koje se ne ţele povinovati vladavini razuma. Kada Bog uzme dušu posljednje-roĎenom, a s njim i duše svih vjerujućih iz onog vremena, u kojima Ibn 'Arabi vidi energije čovjekova duha koje su se odazvale pozivu na obraćenje Bogu, na Zemlji će ostati samo oni koji su izgubili svaku vezu sa temeljnom ljudskom prirodom, lišeni mogućnosti daljnjeg umnaţanja. Vidi; ’Afīfī, Šarh..., II, str. 29-30.
BaštinaObjave.com
9