Historijski zakoni u Kur'anu

Naslov izvornika

ّ ّ ‫السنن‬ ‫اتلارخيية يف القرآن الكريم‬

Trends of history in Qur’an

Urednik Amar Imamović Recenzenti Prof. dr. Armin Hadrović Dr. Adnan Ljeljak Likovno oblikovanje Senad Pepić

Ajatullah Bakir el-Sadr

HISTORIJSKI ZAKONI U KUR’ANU Sa engleskog preveo

Eldin Hasanović

Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar 1432/2011.

4

PREDGOVOR*

U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Proučavanje sistema zakona koji su vladali kroz historiju i učinaka koje historijski događaji imaju na život društva jedna je od naših najvažnijih potreba uzimajući u obzir trenutno stanje stvari. Uvid u ovaj sistem od suštinske je važnosti za daljnju vitalnost naše kulturološke revolucije i njenog širenja na druge narode svijeta.

Bez sumnje, ako se društvo želi osloboditi ograničenja koja nameće njegovo okruženje, te zagušljive atmosfere i tiranskih uvjeta, ono mora znati u kojoj su mjeri društva silom uređena različitim okolnostima i kako ona mogu prebroditi svoja ograničenja u tom pogledu.

Pri tome je jedino važno da se pronađu načini i sredstva savladavanja tih ograničenja i prepreka. Nevažno je da li ćemo taj pronalazak nazvati naučnim otkrićem ili ćemo mu dati naziv vjerskog, filozofskog, gnostičkog ili nekog drugog tipa otkrića. Pogledajmo sada šta je Ajatullah Sadr sa stanovišta Kur'ana rekao o ovoj temi u svojim posljednjim predavanjima u Vjerskom centru u Nedžafu u Iraku.

Ova studija je značajna jer se povezuje sa Vjerskim centrom i Ajatullahom Sadrom. U našim obrazovnim ustanovama studiranje je uglavnom bazirano na četiri izvora prava – Kur'anu, sunnetu, razumu i konsenzusu mišljenja pravnika.

Naravno, u ovim centrima znanja Kur'an se izučava ili sa ––––––– *

Predgovor engleskom izdanju ove knjige.

5

pravnog stajališta ili u vezi sa temeljnim, filozofskim, skolastičkim i moralnim pitanjima, a sva ona mogu se podvesti pod zajednički naziv tefsir (egzegeza, tumačenje) Kur'ana.

U Vjerskom centru slijede se dvije različite metode podučavanja tefsiru. Jedna od njih je stara, konvencionalna metoda, a druga je tematska. U prva dva predavanja Ajatullah Sadr je detaljno objasnio razliku između ovih dviju metoda.

Prema tradicionalnoj metodi, ajet po ajet i riječ po riječ objašnjava se ili cio Kur'an od početka ili određena sura. Prvo se obrađuju lingvistička, gramatička i literarna svojstva svakog ajeta, a zatim se rasvjetljavaju preciznosti njihovog značenja.

Nakon toga se objašnjava historijska pozadina i povod objavljivanja svakog ajeta. Istovremeno se razmatraju i relevantne predaje i druga slična pitanja. Na ovaj način tumači se cio Kur'an. Ovaj tip tumačenja može se nazvati analitičkim tumačenjem ili tumačenjem dio po dio (tefsir tedžzije).

Druga metoda je tzv. tematsko tumačenje (tefsir mevdu‘i).

U ovoj metodi odabire se određena tema i proučava se iz različitih uglova. Najprije se promišljanjem dolazi do prikladnih činjenica, a zatim se upućuje na Kur'an sa namjerom da se dobije njegov sud o datoj temi. Iz hadisa Poslanikove porodice može se zaključiti da je ova metoda poželjnija od one prve. Prenosi se da je Imam Ali rekao: “Evo Kur'ana. Pustimo ga da izrazi svoje mišljenje.” Naime, činjenica je da Kur'an može otkriti svaku istinu. Preostaje samo da ljudi upute svoja pitanja Kur'anu, tako da im on može odgovoriti.

Ako neku ideju koja je već istraživana i razmatrana od strane različitih socioloških škola uputimo u obliku pitanja Kur'anu, Kur'an nas može uputiti na najbolji odgovor. Da bi se pripremila osnova za ovu vrstu tumačenja neophodno je, prvo, izvršiti proučavanje cijelog Kur'ana u skladu sa prvom 6

metodom. Drugim riječima, da bi se moglo poduzeti tematsko proučavanje, prvo se, u određenoj mjeri, moraju poznavati ajeti povezani sa islamskim i kur'anskim pitanjima i mora se biti u stanju sakupiti sve ajete koji se tiču teme koja se izučava. Ovaj dio posla već je u potpunosti obavljen kada je u pitanju islamsko pravo, gdje su sve predaje koje se odnose na svaku pojedinačnu temu sakupljene i protumačene.

Ajatullah Sadr želio je uraditi tematsko proučavanje više različitih tema i izvući kur'ansko stajalište o njima, ali je, nažalost, bio u prilici okončati svoje proučavanje samo jedne teme, i to metodologije historije, odnosno filozofije historije.

Za nas je značajno da je ova tema po prvi put proučavana sa vjerskog i kur'anskog stajališta. Ova studija naslovljena je kao Historijski zakoni u Kur'anu. Pogledajmo sada šta se pod ovim riječima podrazumijeva i koja pitanja možemo očekivati da njima budu pokrivena.

Na ovom mjestu prikladno je ukazati da riječ historija ima više značenja. Jednom se koristi u značenju prenesene (saopćene) historije, tj. u značenju izvještaja o događajima vezanim za neku temu iz prošlosti. Drugi put se koristi u značenju proučavanja historijskih događaja koji se tiču određenog društva. Treće značenje podrazumijeva širok pogled na historiju, odvojenu od svakog ograničenja vremena i prostora.

Do sada smo Kur'an proučavali sa stanovišta prenesene historije ili smo povremeno proučavali neka ranija društva u svjetlu onoga što je Kur'an o njima rekao. U vezi sa ovim, također smo se suočavali i sa određenim poteškoćama. Naprimjer, naći ćemo da Kur'an, kada navodi kazivanja iz prošlosti, ne opisuje događaje u svjetlu brojčanih činjenica.

Nije riječ o tome da on ima bilo kakvih sumnji u vezi s brojkama, nego ih namjerno izostavlja. Primjera radi, u kazivanju o ljudima iz pećine Kur'an kaže: 7

ِ ‫َﺳﻴَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن ﺛَﻼﺛَﺔٌ ﱠراﺑِﻌُ ُﻬﻢ َﻛ ْﻠﺒُـ ُﻬﻢ وﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن ﲬَْﺴﺔٌ َﺳ ِﺎد ُﺳ ُﻬﻢ َﻛ ْﻠﺒُـ ُﻬﻢ ر ْﲨًﺎ ﺑِﺎﻟْﻐَْﻴ‬ ‫ﺐ‬ َ ْ ْ ْ َ ْ َ ِ‫وﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن َﺳْﺒـ َﻌﺔٌ وﺛَ ِﺎﻣﻨُـ ُﻬﻢ َﻛ ْﻠﺒُـ ُﻬﻢ ﻗُﻞ ﱠرﱢﰊ أ َْﻋﻠَﻢ ﺑِﻌِ ﱠﺪ ِ​ِﻢ ﱠﻣﺎ ﻳَـ ْﻌﻠَﻤ ُﻬﻢ إِﻻﱠ ﻗَﻠِﻴﻞ ﻓَﻼ ﲤَُﺎر‬ ْ ُ ْ ْ َ َ ٌ ُ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﱠ‬ ‫َﺣ ًﺪا‬ َ ‫ﻓﻴﻬ ْﻢ إﻻ ﻣَﺮاءً ﻇَﺎﻫًﺮا َوﻻ ﺗَ ْﺴﺘَـ ْﻔﺖ ﻓﻴﻬﻢ ﱢﻣْﻨـ ُﻬ ْﻢ أ‬ Neki će reći: “Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti”, a neki će govoriti: “Bila su peterica, pas njihov je bio šesti”, nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: “Bila su se‐ dmerica, a pas njihov bio je osmi.” Reci: “Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima, osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga.” (El‐Kehf, 22)

Ovakav način izražavanja pokazuje da Kur'an namjerno ne obraća mnogo pažnje na prenesenu historiju. Da bi se mogli okoristiti historijskim događajima Kur'an nas ne želi učiniti zarobljenicima bilo kakvog ustaljenog obrasca. Naprotiv, on želi razbiti krutost takvih formi. Kur'an ima isti stav po pitanju svih historijskih kazivanja. Njemu je svejedno da li se preneseni događaji odnose na istaknute ličnosti kao što su poslanici, na neke pokvarene tirane ili na druge posebne ljude. Pošto je tako, mi nemamo pravo ispuniti nijednu prazninu u kur'anskim kazivanjima bilo kakvim predajama, mitovima, nagađanjima ili našim ličnim mišljenjem.

Mi samo trebamo pronaći šta to islam (Kur'an) ima za cilj prenoseći nam ta kazivanja. Činjenica je da islam ima posebnu filozofiju po pitanju naroda i zajednica. Slično tome, on ima i svoju vlastitu sociologiju. On ne želi jednostavno ispričati događaje niti je zainteresiran za neki poseban historijski period ili određeni narod. Ako se islam poziva na ove stvari, onda to čini samo s ciljem da izvede određene, opće zakone koji vladaju svim ljudskim društvima i koji određuju njihov budući pravac kretanja, bilo dobar ili loš. Zbog toga je za 8

nas od najvećeg značaja da saznamo koje historijske zakone Kur'an iznosi kako bismo mogli razumjeti naše društvo, kao i društva iz prošlosti, ali i da bismo bili u stanju utvrditi naš budući pravac kretanja i razliku između onoga što je ispravno i onoga što je pogrešno. Nema nikakve sumnje da je u tom smislu Kur'an jedini pouzdan izvor na koji se možemo osloniti. Ukoliko želimo znati da li je ikada prije bilo pokušaja takvog izvođenja historijskih zakona, možemo vidjeti da je veliki mislilac i filozof Ibn Haldun izvodio takve zaključke osam stoljeća nakon objavljivanja Kur'ana. On je prvi u historiji koji je usmjerio pažnju na pitanje razvoja društava i osnovnih historijskih zakona u svom djelu Mukaddima. Nažalost, niko nakon njega nije slijedio njegove ideje i one su gotovo u potpunosti zaboravljene.

Tek četiri stoljeća nakon Ibn Halduna tzv. progresivni elementi iz Evrope, koji sebe smatraju pretečama svih nauka i stručnjacima za svaku oblast, shvatili su da ljudskim društvima vladaju određeni zakoni i pravila. Oni su ove zakone nazvali filozofijom historije. Kako je vrijeme odmicalo, svaki učenjak je počeo interpretirati ove zakone prema svom vlastitom mišljenju, svojoj duhovnoj podlozi i svome ličnom hiru. Kao posljedica toga danas se suočavamo sa oprečnim filozofijama historije, od kojih su najpoznatije Hegelova, Toynbeejeva i Marxova. Svaka od ovih filozofija ima svoju vlastitu metodu. Kada je u pitanju naše društvo, bilo je potrebno osam stoljeća da se njegova pažnja usmjeri na ovo pitanje da bi ga nedugo nakon toga potpuno napustili. I drugi su se pozabavili ovim pitanjem, ali su zapali u ozbiljne zablude, o kojima će biti riječi kasnije.

Još jedno pitanje koje je potrebno objasniti prije nego pređemo na našu glavnu temu jeste da li Kur'an ima pravo da se umiješa u raspravu o historijskim pravilima. Da li uopće 9

rasprava o naučnim temama leži unutar njegovih okvira?

Ukoliko dopustimo da Kur'an iznosi zakone historije, onda ovaj predmet u našim današnjim okolnostima postaje pitanje od najveće važnosti. Postoje mnogi problemi u fizici, hemiji, nuklearnoj tehnologiji, matematici itd. Možemo li se obratiti Kur'anu i za njihovo rješenje? Da li se Kur'an bavi naučnim pitanjima? Ako je odgovor potvrdan, zašto onda naučni napredak muslimana tako mnogo kasni? Zašto smo dostigli čak i sadašnju razinu naše kulture tek hiljadu godina nakon objavljivanja Kur'ana? Zar tu razinu nismo trebali dostići onda kada je Kur'an objavljen? A s druge strane, ako Kur'an nije obradio naučne teme, zašto bismo sada u njemu tražili odgovore na njih? Činjenica je da Kur'an nije naučna knjiga. Međutim, postavlja se pitanje zašto on nije naučna knjiga kad nauka rješava tako mnogo društvenih problema? Odgovor na ovo pitanje leži u činjenici da nauka ne može riješiti nijedno pitanje, osim ako i sve dok ne ide uporedo s putem upute. Inače, ona samo stvara nove teškoće i pogoršava ih. Bilo kako bilo, ovo je društveno pitanje i leži van okvira naše rasprave.

Ukratko, može se reći da je Kur'an knjiga Božije upute.

On govori ljudskim bićima o tome šta će se dogoditi kao posljedica onoga što rade. Ne postoji nijedan drugi davalac obavijesti u bilo kojem dijelu svijeta koji nam može reći kakve će biti posljedice naših djela nakon što ih uradimo.

Znanje koje nam daje nauka u potpunosti je zasnovano na uzročno-posljedičnom sistemu, međutim, ovo znanje ne može predvidjeti buduće veze između bilo kojeg uzroka i njegovih posljedica. Nauka ne može reći na koji će način posljedica, koju je izazvao neki uzrok, biti korisna čovjeku a na koji način će mu nauditi, niti nauka može ukazati na smjer kojim bi se čovjek trebao kretati da bi mogao uživati 10

u korisnim rezultatima uzroka. Funkcija nauke je ograničena samo na pokazivanje nezanimljivih odnosa između uzroka i njegove posljedice. Čak i za samu spoznaju ovih odnosa čovjek mora uložiti dosta truda i proučavati prirodu tako da se njegova sposobnost razvije do te mjere da shvati uzročnoposljedične veze. On se može okoristiti tim odnosima samo svojim vlastitim trudom i iskustvom.

Sve nevolje i patnje svijeta, uključujući ratove, bolesti, tragične događaje i sve druge teškoće sa kojima se čovjek morao i mora suočiti, trebaju mu dati poticaj da ih prebrodi i da nađe svoj put kroz njih. Ipak, pitanje božanske upute je nešto drugo. Ako čovjek nije vjerski vođen, on će nužno biti pod uticajem ideja i problema koji će ga naposljetku iskvariti. Allah iz Svoje milosti upućuje ljude i šalje im svete knjige i jasnu uputu. Poslanici dolaze da ljudi ne bi bili zbunjeni i da ne bi skretali sa Pravog puta. Stoga je neosporna privilegija Kur'ana da upućuje ljude. Činjenica je, također, da poklanjanje dužne pažnje historijskim zakonima i pravilima predstavlja važan dio upute, jer čovjeka čuva od zla lutanja i iskvarenosti.

Postoji bitna razlika između historijskih zakona, s jedne, i zakona fizike i hemije, s druge strane. Zakoni fizike i hemije, koji se temelje na uzročno-posljedičnom sistemu svijeta, vrijede za nežive predmete, nemoćne da prime bilo kakav vid upute. S druge strane, zakoni koji vladaju društvima, iako su naizgled čvrsti i jasni kao i bilo koji drugi naučni zakoni, vrijede za ljudska bića. Svojstvo čovjeka je da se može izdići izvan područja jednog zakona za koji smatra da mu šteti i staviti se pod nadležnost drugog, kojeg smatra korisnim. Drugim riječima, on može za sebe odlučiti koji zakon će vrijediti za njega – da li će to biti zakon koji ga vodi sreći ili zakon koji ga vodi bijedi. Izbor leži na samom čovjeku.

11

Pa ipak, to ne znači da čovjek može kršiti zakon. Sve što on može učiniti jeste da umjesto u okviru djelovanja jednog zakona bude u djelokrugu nekog drugog zakona. A on to može jer je u njegovoj moći da se nagradi ili upropasti.

Upravo iz ovog razloga Kur'an je posvetio posebnu pažnju historiji zajednica i ljudskih društava, uglavnom s ciljem da ljudima pruži priliku da izvedu iz zakona historije najbolje sisteme koji im odgovaraju. Historija čovjeku pomaže u izvođenju općih zakona. Ako je Kur'an spomenuo samo neke historijske zakone, to je zato što on ne želi ograničiti ulogu čovjekovog truda. Nema razloga da smatramo da su zakoni na koje je on uputio jedini zakoni koji se tiču ljudskog života i ljudskog društva. Prema Kur'anu, čovjekova je dužnost da istražuje historijska kretanja i da izvodi zakone. Čovjek ovaj problem mora shvatiti ozbiljno. On mora dati sve od sebe da otkrije zakone historije i da prihvati njihovu čvrstinu.

Kao primjer ajeta koji objašnjavaju zakone ljudske historije nailazimo na ajet u kojem Kur'an u vezi sa Bitkom na Uhudu kaže:

ِ ‫ﲔ اﻟﻨ‬ ‫ﱠﺎس َوﻟِﻴَـ ْﻌﻠَ َﻢ‬ َ ‫ﺲ اﻟْ َﻘ ْﻮَم ﻗَـ ْﺮ ٌح ﱢﻣﺜْـﻠُﻪُ َوﺗِْﻠ‬ ‫إِن ﳝَْ َﺴ ْﺴ ُﻜ ْﻢ ﻗَـ ْﺮ ٌح ﻓَـ َﻘ ْﺪ َﻣ ﱠ‬ َ ْ ‫ﻚ اﻷَﻳﱠ ُﺎم ﻧُ َﺪا ِوُﳍَﺎ ﺑَـ‬ ِ ‫اﻟﻠﱠﻪ اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ آﻣﻨُﻮا وﻳـﺘ‬ ِ ِ ‫ﱠﺨ َﺬ ِﻣﻨ ُﻜﻢ ُﺷﻬ َﺪاء واﻟﻠﱠﻪ ﻻ ُِﳛ ﱡ‬ ‫ﲔ‬ َ ‫ﺐ اﻟﻈﱠﺎﻟﻤ‬ ُ َ​َ َ ْ َ​َ َ َ ُ Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i uzeo neke od vas kao svjedoke – a Allah ne voli nasilnike. (Ali ‘Imran, 140)

Nijedan narod ne može tvrditi da će uvijek pobjeđivati niti je ijedan narod osuđen da uvijek bude poražen. Pobjeda i poraz ovise o određenim društvenim uvjetima i podliježu historijskim zakonima. Svaka zajednica ili društvo koje se pridržava ovih zakona pobjeđuje, bez obzira na to da li u 12

njoj ima ijedan čestit čovjek ili ne. Zapravo, ono što je bitno jeste sistem koji preovladava u cijelom društvu. Nekoliko pojedinaca tu ništa ne znači. Upravo zato ne treba čuditi ako su u lošem društvu i dobri ljudi pogođeni štetnim društvenim zakonima, jer je sudbina društva određena ponašanjem većine njegovih članova. Ako je društvo kao cjelina iskvareno, dobar čovjek, ma kako uzorno njegovo ponašanje bilo, sigurno će trpjeti zle posljedice nedjela njegove zajednice. Kur'an kaže:

ِ‫ﺼ ﱠ ﱠ‬ ِ ِ ِ ‫ﻳﺪ اﻟْﻌِ َﻘ‬ ‫ﺎب‬ ‫ﻳﻦ ﻇَﻠَ ُﻤﻮا ِﻣﻨ ُﻜ ْﻢ َﺧﺎ ﱠ‬ ُ ‫ﺻﺔً َو ْاﻋﻠَ ُﻤﻮا أَ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ َﺷ ِﺪ‬ َ ُ‫َواﺗﱠـ ُﻘﻮا ﻓْﺘـﻨَﺔً ﻻ ﺗ‬ َ ‫ﻴﱭ اﻟﺬ‬ I bojte se smutnje koja će pogoditi ne samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.

(El‐Anfal, 25)

Ovaj ajet prenosi istu ideju koja je već ranije spomenuta.

Ponašanje društva kao cjeline razlikuje se od ponašanja pojedinaca u njemu. Iako su pojedinci ti koji čine društvo, čestiti pojedinci ne mogu izbjeći zle posljedice nedjela svog društva kao cjeline, osim ako mogu promijeniti opće stanje društva. Najbolji dokaz za ispravnost ovog pravila daje kur'ansko kazivanje o poslaniku Musau, a.s., i njegovom narodu.

Musaov narod želio se domoći Obećane zemlje kako bi se u njoj naselio. Međutim, oni su tražili od poslanika Musaa da prvo otme Svetu zemlju tiranima uz pomoć svoga Gospodara, Allaha, pa da ih nakon toga pozove da uđu u nju. Rekoše Musau:

ِ ِ ‫ﻚ ﻓَـ َﻘﺎﺗِﻼ إِﻧﱠﺎ‬ َ ‫َﻧﺖ َوَرﺑﱡ‬ َ ‫ﺐأ‬ َ ‫ﻗَﺎﻟُﻮا ﻳَﺎ ُﻣ‬ ْ ‫ﻮﺳ ٰﻰ إﻧﱠﺎ ﻟَﻦ ﻧﱠ ْﺪ ُﺧﻠَ َﻬﺎ أَﺑَ ًﺪا ﱠﻣﺎ َد ُاﻣﻮا ﻓ َﻴﻬﺎ ﻓَﺎ ْذ َﻫ‬ ِ َ‫ﻫﺎﻫﻨَﺎ ﻗ‬ ‫ﺎﻋ ُﺪو َن‬ َُ “O Musa” – rekoše oni – “dok god su oni u njoj, mi neće‐ mo u nju ulaziti! Idite ti i Gospodar tvoj pa se borite, mi ćemo ovdje ostati!” (El‐Maʹida, 24) 13

Kur'an u nastavku kaže da ovakav njihov stav dokazuje kako oni nisu bili spremni zaslužiti pobjedu.

ِ ِ ‫ﲔ َﺳﻨَﺔً ﻳَﺘِ ُﻴﻬﻮ َن ِﰲ اﻷ َْر‬ ‫س َﻋﻠَﻰ اﻟْ َﻘ ْﻮِم‬ َ َ‫ﻗ‬ َ ‫ﺎل ﻓَِﺈﻧـ َﱠﻬﺎ ُﳏَﱠﺮَﻣﺔٌ َﻋﻠَْﻴ ِﻬ ْﻢ أ َْرﺑَﻌ‬ َ ْ‫ض ﻓَﻼ ﺗَﺄ‬ ِ​ِ ‫ﲔ‬ َ ‫اﻟْ َﻔﺎﺳﻘ‬ On reče: “Ona (Sveta zemlja) će im četrdeset godina za‐ branjena biti, oni će zemljom lutati, a ti ne tuguj za naro‐ dom grješnim!” (El‐Maʹida, 26)

Tako se i dogodilo. Musa, a.s., bez sumnje je imao istinsku vjeru u Allaha. Imao je iskrenu namjeru i herojski i uspješno borio se protiv Faraona. No, kako njegova zajednica nije bila disciplinirana, a nedostajali su joj i strpljivost i duh samopožrtvovnosti, on je, kao i ostali, morao lutati pustinjom i trpjeti teškoće. U vezi sa navedenim, prekrasna interpretacija tragedije na Kerbeli, koju je dao Ajatullah Sadr, vrijedna je pažnje i potiče na razmišljanje. Naime, on kaže da su se stanovnici Kufe ponijeli kukavički i plašljivo, dok je narod Sirije bio iskvaren i pohlepan. Stanovnici Kufe tolerirali su despotsku i krvoločnu vladavinu Emevija. To znači da je njihovo društveno ponašanje nužno moralo dovesti do propasti i nedaća. I baš tako – stanovnici Kufe bili su obuzeti nedaćama, oskudicom i krvoprolićem. Događaj na Kerbeli u kojem su Imam Husejn i članovi njegove porodice pretrpjeli teške gubitke bio je jedan u nizu takvih događaja. To je bio društveni proces koji je kulminirao jednom tako velikom tragedijom. Takav proces ne može se zaustaviti dok se ne poduzme nešto što će mu promijeniti smjer. U slučaju da uspijemo uraditi takvo šta, spašavamo se učinaka jednog, štetnog zakona i stavljamo pod uticaj nekog drugog zakona.

Naredna stvar koju treba istaći je da, prema Kur'anu, društvima vladaju određeni stalni i nepromjenjivi zakoni. Kur'an 14

je stavio veliki naglasak na ovo pitanje. Ajeti vezani za ovo mogu se podijeliti na nekoliko kategorija: 1. Ajeti kojima se utvrđuje opće pravilo. Kur'an kaže:

ِ ِ ‫وﻟِ ُﻜ ﱢﻞ أُﱠﻣ ٍﺔ أ‬ ‫ﺎﻋﺔً َوﻻ ﻳَ ْﺴﺘَـ ْﻘ ِﺪ ُﻣﻮ َن‬ َ ‫َﺟﻠُ ُﻬ ْﻢ ﻻ ﻳَ ْﺴﺘَﺄْﺧ ُﺮو َن َﺳ‬ َ ‫َﺟ ٌﻞ ﻓَﺈ َذا َﺟﺎءَ أ‬ َ َ Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.

(El‐A‘raf, 34)

Ovo je univerzalni historijski zakon.

2. Ajeti koji se odnose na posljedice nepravde i ugnjetavanja. Jedan od njih kaže:

‫ِ ﱠ‬ ‫ﱠﺎس ِﲟَﺎ َﻛ َﺴﺒُﻮا َﻣﺎ ﺗَـَﺮَك َﻋﻠَ ٰﻰ ﻇَ ْﻬ ِﺮَﻫﺎ ِﻣﻦ َداﺑﱠٍﺔ َوٰﻟ ِﻜﻦ ﻳـُ َﺆ ﱢﺧ ُﺮُﻫ ْﻢ‬ َ ‫َوﻟَ ْﻮ ﻳـُ َﺆاﺧ ُﺬ اﻟﻠﻪُ اﻟﻨ‬ ِ ‫إِ َ ٰﱃ أَﺟ ٍﻞ ﱡﻣﺴ ًّﻤﻰ ﻓَِﺈ َذا ﺟﺎء أَﺟﻠُﻬﻢ ﻓَِﺈ ﱠن اﻟﻠﱠﻪ َﻛﺎ َن ﺑِﻌِﺒ ِﺎد ِﻩ ﺑ‬ ‫ﺼ ًﲑا‬ َ َ َ ُْ َ َ َ َ َ Da Allah kažnjava ljude prema onome što zasluže, ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio; ali, On ih ostavlja do roka određenog, i kad im rok dođe – pa Allah dobro zna robove Svoje. (Fatir, 45)

Bez sumnje, u Allahovoj je moći da smjesta kazni i uništi nepravedna i iskvarena društva, međutim, On im daje određenu odgodu. Ovdje treba istaknuti da su u pogledu vremena zakoni koji vladaju društvima različiti od zakona koji vrijede za pojedince. Pojedinac može biti kažnjen ili nagrađen neposredno nakon što uradi loše ili dobro djelo. Međutim, kako se to da zaključiti iz niza kur'anskih ajeta, društvene promjene mogu trajati stotinama, pa čak i hiljadama godina. U slučaju društava vrijeme je relativno, pa je važna samo relativna brzina odgovora. Dakle, ne treba se očekivati brza promjena u društvu jer društvene promjene imaju 15

svoje vlastito utvrđeno vrijeme u okviru zakona koji njime upravljaju.

3. Ajeti koji potiču ljude da proučavaju historijske događaje i da provode istraživanja o njima. U tom smislu postoji nekoliko ajeta sličnog uobličenja. Jedan od njih glasi:

ِ ِ ‫ض ﻓَـﻴﻨﻈُﺮوا َﻛﻴﻒ َﻛﺎ َن ﻋﺎﻗِﺒﺔُ اﻟﱠ ِﺬ‬ ِ َ ْ ُ َ ِ ‫أَﻓَـﻠَ ْﻢ ﻳَﺴﲑُوا ِﰲ اﻷَْر‬ ُ‫ﻳﻦ ﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠ ِﻬ ْﻢ َد ﱠﻣَﺮ اﻟﻠﱠﻪ‬ َ َ َ ِ ِ ِ ‫ﻳﻦ أ َْﻣﺜَﺎ ُﳍَﺎ‬ َ ‫َﻋﻠَْﻴﻬ ْﻢ َوﻟ ْﻠ َﻜﺎﻓ ِﺮ‬ Zašto oni ne idu po svijetu da vide kakav je bio konac onih prije njih? Njih je Allah istrijebio, a to čeka i ostale nevjernike. (Muhammed, 10)

Allah pita one kojima je ovaj ajet upućen zašto ne istražuju i ne putuju po Zemlji da bi vidjeli djela prošlih naroda i učinke onoga što su uradili. Zašto ne pogledaju kako je Allah uništio nevjernike i grješnike u prošlosti i kako ih je osramotio? Iz ovih ajeta postaje jasno da društvima vladaju čvrsti i nepromjenjivi zakoni. Posvetimo se sada našoj glavnoj temi i pogledajmo koji su to zakoni i kako oni djeluju. Međutim, prije nego što iznesemo primjere ovih zakona potrebno je spomenuti neke njihove odlike, jer one predstavljaju graničnu liniju između našeg viđenja historijskih zakona i viđenja drugih zainteresiranih za ovo pitanje.

Mi vjerujemo da postoje tri osnovne odlike ovih zakona na osnovu kojih je moguće utvrditi tok historije.

Prva odlika historijskih zakona jeste njihova univerzalnost. Oni nemaju izuzetaka. Kur'an je na predivan način iskazao ovo pitanje. Kad god spominje sudbinu nekog naroda, dodaje da je to Božija metoda ili zakon. Kur'an odlučno kaže: 16

ِ ِ ‫اﺳﺘِﻜْﺒَ ًﺎرا ِﰲ اﻷَْر‬ ‫ﻴﻖ اﻟْ َﻤﻜ ُْﺮ اﻟ ﱠﺴﻴﱢ ُﺊ إِﻻﱠ ﺑِﺄ َْﻫﻠِ ِﻪ ﻓَـ َﻬ ْﻞ ﻳَﻨﻈُ​ُﺮو َن‬ ُ ‫ض َوَﻣﻜَْﺮ اﻟ ﱠﺴﻴﱢ ِﺊ َوﻻ َﳛ‬ ْ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﱠ‬ ‫ﱠ‬ ِ ‫ﱠ‬ ً‫ﲔ ﻓَـﻠَﻦ َﲡ َﺪ ﻟ ُﺴﻨﱠﺖ اﻟﻠﻪ ﺗَـْﺒﺪﻳﻼً َوﻟَﻦ َﲡ َﺪ ﻟ ُﺴﻨﱠﺖ اﻟﻠﻪ َْﲢﻮﻳﻼ‬ َ ‫ﱠﺖ اﻷَﱠوﻟ‬ َ ‫إِﻻ ُﺳﻨ‬ ...Oholost na Zemlji i ružno spletkarenje – a spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe. Zar oni mogu očekivati išta drugo osim onog što je zadesilo narode drevne? U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći pro‐ mjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja.

(Fatir, 43)

Prema tome, niko ne može izmijeniti niti narušiti ove zakone. Oni su stalni i nepromjenjivi. Ovaj kur'anski stav nije ograničen samo na materijalna pitanja života, nego podjednako vrijedi i za pitanje božanske pomoći koja, također, djeluje u skladu sa zakonima i pravilima historije. Društveni zakoni, kao takvi, nemaju izuzetaka.

Druga odlika historijskih zakona jest da oni koji vladaju društvima i zajednicama imaju božanski aspekt ili božansku narav. Ovakav stav tjera na razmišljanje. Naime, svi fizički odnosi u prirodi temelje se na sistemu uzroka i posljedice. Ako zanemarimo ovaj sistem i uzmemo da se sve događa spontano, čudesno i kao izravni učinak Allahove volje, morat ćemo ukinuti sve grane nauke i čitav uzročno-posljedični sistem.

Kao razultat, naše viđenje nauke bit će potpuno promijenjeno i postat će slično kršćanskom viđenju historije, kakvo se može izvući iz govora Svetog Augustina. Prema njegovom mišljenju, božanstvenost neke stvari podrazumijeva poricanje uzročno-posljedičnog niza. Drugim riječima, ako neka stvar ima božansku osobinu, to znači da njom neposredno vlada Božija volja. Možemo li se i mi složiti sa ovim stanovištem? Odgovor je odričan. Ovo stanovište je iracionalno i protivi se cjelokupnom naučnom znanju i naučnim načelima. Stajalište koje mi 17

zastupamo po pitanju božanske metode i božanskog postupanja prolazi istim putevima kao i sistem uzroka i posljedica. Jedina razlika je u tome da – pored toga što prihvatamo sve ono što nauka govori o uzročno-posljedičnom i ostalim sistemima – mi vjerujemo i da svi oni u konačnici zavise od Allaha.

Uzmimo jedan jednostavan primjer. Mi znamo da kiša pada Allahovom voljom. Ali, mi ne poričemo da proces padanja kiše započinje isparavanjem morske vode i dizanjem vodene pare. Zatim se, promjenom temperature vazduha, para ponovo pretvara u tečno stanje i usljed djelovanja gravitacione sile Zemlje pada u obliku vodenih kapi. Mi sve ovo prihvatamo, ali također smatramo da u svakoj od navedenih faza sve ovisi o Allahu i niti u jednoj uzroci ne djeluju nezavisno od Njega. To je naše vjerovanje, ali i iskustvo.

Ono nije pitanje neke zamišljene teorije. Ono je stvarnost koja pokazuje da u svim svojim procesima i kauzalnim kretanjima čitav svijet ovisi o Allahu. Iako nauka djeluje na temelju kauzalnog sistema, ona zanemaruje to da postoji stvarnost koja predstavlja osnovu ovog sistema. Od suštinske važnosti je shvatiti da sve ovisi o Allahu, da se čovjek ne bi izgubio i da ne bi postao ohol.

Sve teškoće i sve zablude koje je zapadno viđenje nauke prouzrokovalo posljedica su pogrešne ideje da čovjeku nije potreban njegov Stvoritelj. Ta ideja čovjeka čini oholim i uobraženim. Stoga, on ovu ideju mora odbaciti i mora poći onim putem koji je propisao njegov Gospodar, jer je taj put zapravo put kojim se kreće čitav Univerzum. Dakle, jasno je da postoji temeljna razlika između božanskog aspekta koji mi pripisujemo historiji i božanskog aspekta ili božanske boje koju historiji pripisuje kršćanstvo.

Treća nama važna odlika historijskih zakona jeste to da oni nisu nespojivi sa ljudskom slobodom i voljom. Na ovo 18

pitanje ukazali smo ranije. Sada ćemo navesti neke ajete koji govore u prilog ovom stavu. Časni Kur'an kaže:

ِ ْ ‫ﺎت ﱢﻣﻦ ﺑَـ‬ ‫ﲔ ﻳَ َﺪﻳِْﻪ َوِﻣ ْﻦ َﺧ ْﻠ ِﻔ ِﻪ َْﳛ َﻔﻈُﻮﻧَﻪُ ِﻣ ْﻦ أ َْﻣ ِﺮ اﻟﻠﱠ ِﻪ إِ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ ﻻ ﻳـُﻐَﻴﱢـ ُﺮ َﻣﺎ ﺑَِﻘ ْﻮٍم‬ ٌ َ‫ﻟَﻪُ ُﻣ َﻌﻘﱢﺒ‬ ‫َﺣ ﱠ ٰﱴ ﻳـُﻐَﻴﱢـ ُﺮوا َﻣﺎ ﺑِﺄَﻧ ُﻔ ِﺴ ِﻬ ْﻢ َوإِ َذا أ َ​َر َاد اﻟﻠﱠﻪُ ﺑَِﻘ ْﻮٍم ُﺳﻮءًا ﻓَﻼ َﻣَﺮﱠد ﻟَﻪُ َوَﻣﺎ َﳍُﻢ ﱢﻣﻦ ُدوﻧِ​ِﻪ ِﻣﻦ‬ ‫َو ٍال‬ Uz svakog od vas su meleci, ispred njega i iza njega – po Allahovu naređenju nad njim bdiju. Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti, i osim Njega nema mu zaštitnika. (Er‐Ra‘d, 11)

U ovom ajetu Allah ne želi reći da će On dokinuti Svoj zakon ako ljudi promijene svoje stanje. Ne radi se o tome. Želi se reći da će, prema Božijem zakonu, ljudi imati jednu sudbinu ako promijene svoje stanje, a potpuno drugačiju ako se ne promijene i ako se nastave držati starih navika i običaja. Prema tome, ovaj ajet naglašava postojanje zakona, ali istovremeno potvrđuje čovjekovu slobodu. Na drugom mjestu Kur'an kaže:

‫ﺎﻫ ْﻢ ﻟَ ﱠﻤﺎ ﻇَﻠَ ُﻤﻮا َو َﺟ َﻌ ْﻠﻨَﺎ ﻟِ َﻤ ْﻬﻠِ ِﻜ ِﻬﻢ ﱠﻣ ْﻮ ِﻋ ًﺪا‬ َ ‫َوﺗِْﻠ‬ ُ َ‫ﻚ اﻟْ ُﻘَﺮ ٰى أ َْﻫﻠَﻜْﻨ‬ A ona sela i gradove razorili smo zato što stanovnici nji‐ hovi nisu vjerovali i za propast njihovu odredili bismo tačno vrijeme. (El‐Kehf, 59)

U ovom ajetu spomenut je jedan nepromjenjivi zakon, jer je očito da niko nije prisiljen činiti zlo.

ِ ‫ﺎﻫﻢ ﱠﻣﺎءً َﻏ َﺪﻗًﺎ‬ ُ َ‫اﺳﺘَـ َﻘ ُﺎﻣﻮا َﻋﻠَﻰ اﻟﻄﱠ ِﺮﻳ َﻘﺔ ﻷَ ْﺳ َﻘْﻴـﻨ‬ ْ ‫َوأَﻟﱠ ِﻮ‬ A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom po‐ jili. (El‐Džinn, 16) 19

ٍ ‫وﻟَﻮ أَ ﱠن أَﻫﻞ اﻟْ ُﻘﺮ ٰى آﻣﻨُﻮا واﺗﱠـ َﻘﻮا ﻟَ​َﻔﺘﺤﻨَﺎ ﻋﻠَﻴ ِﻬﻢ ﺑـﺮَﻛ‬ ِ ‫ﺎت ﱢﻣ َﻦ اﻟ ﱠﺴ َﻤ ِﺎء َواﻷَْر‬ ‫ض َوٰﻟ ِﻜﻦ‬ َْ َ​َ ْ َ ْ َ ْ َ َ َ َ ْ ِ ِ ‫ﱠ‬ ‫ﺎﻫﻢ ﲟَﺎ َﻛﺎﻧُﻮا ﻳَﻜْﺴﺒُﻮ َن‬ ُ َ‫َﺧ ْﺬﻧ‬ َ ‫َﻛﺬﺑُﻮا ﻓَﺄ‬ A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.

(El‐A‘raf, 96)

Može se primijetiti kako je čovjeku dat izbor da se stavi u djelokrug dvaju alternativnih zakona. Njemu je rečeno da se može potčiniti bilo kojem od njih tako da će, u skladu s tim, za njega vrijediti odredbe onog zakona koji odabere.

Već smo nagovijestili važno pitanje Božije pomoći. Ovdje ćemo ga objasniti detaljnije. Obično ljudi misle da je Božija pomoć usluga i povlastica koju Allah daje ljudima koje On odabire. U stvarnosti to nije tako. Božija pomoć stiže prema odgovarajućem zakonu. I u ovom slučaju osigurana je ljudska sloboda. Prema tome, čak i ulaskom u Džennet i stizanjem Božije pomoći vlada zakon, a taj zakon zahtijeva ustrajnost u prisustvu tlačitelja i postojanu borbu protiv njih. Allahova pomoć dolazi kao posljedica čovjekovog vlastitog, stalnog truda i zalaganja. Ovo jasno pokazuje da čitavim svijetom i svim njegovim dijelovima vlada ovaj ili onaj zakon.

Sumiramo li ukratko našu dosadašnju raspravu, možemo reći da zakoni historije imaju tri odlike. Broj ajeta koji na njih ukazuju je velik, a mi smo naveli samo neke od njih.

Govoreći o podjeli ovih ajeta rekli smo da jedna njihova skupina utvrđuje općenitost zakona historije. S tim u vezi naveli smo ajet koji kaže: Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.

Druga skupina potiče na istraživanje i proučavanje onoga što se dogodilo narodima u prošlosti. Jedan takav ajet kaže: 20

Zašto oni ne idu po svijetu da vide kakav je bio konac onih prije njih?

Treća skupina ajeta prenosi kazivanja o Božijim poslanicima. Pritom Kur'an pridaje važnost samo poukama koje ova kazivanja sadrže te moralu koji se iz njih može izvući.

On nije zainteresiran za njihov vanjski aspekt. Pošto su iz ovog ugla sva kazivanja slična jedna drugim, ona se mogu smatrati stranicama kur'anske nauke koja se bavi zakonima historije.

Kako smo već naglasili, tri svojstva zakona historije ne smiju se izgubiti iz vida. To su: 1. Univerzalnost Kur'anski ajeti jasno pokazuju da su historijski zakoni stalni i nepromjenjivi. Kur'an je izričito naznačio da se čak i u slučaju Božije pomoći izuzeci ne dopuštaju. Neograničena Božija pomoć ne može se očekivati. Kur'an kaže:

ِ‫ﱠ‬ ِ ‫ﻳﻦ َﺧﻠَ ْﻮا ِﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠِ ُﻜﻢ ﱠﻣ ﱠﺴْﺘـ ُﻬ ُﻢ‬ ْ ‫أ َْم َﺣ ِﺴْﺒﺘُ ْﻢ أَن ﺗَ ْﺪ ُﺧﻠُﻮا‬ َ ‫اﳉَﻨﱠﺔَ َوﻟَ ﱠﻤﺎ ﻳَﺄْﺗ ُﻜﻢ ﱠﻣﺜَ ُﻞ اﻟﺬ‬ ِ ‫ﻮل اﻟﱠﺮﺳ ُ ﱠ‬ ‫ﺼ ُﺮ اﻟﻠﱠ ِﻪ أَﻻ‬ ‫اﻟْﺒَﺄْ َﺳﺎءُ َواﻟ ﱠ‬ ْ َ‫ﻳﻦ َآﻣﻨُﻮا َﻣ َﻌﻪُ َﻣ َ ٰﱴ ﻧ‬ ُ َ ‫ﻀﱠﺮاءُ َوُزﻟْ ِﺰﻟُﻮا َﺣ ﱠ ٰﱴ ﻳَـ ُﻘ‬ َ ‫ﻮل َواﻟﺬ‬ ِ ‫ﻳﺐ‬ ْ َ‫إِ ﱠن ﻧ‬ ٌ ‫ﺼَﺮ اﻟﻠﱠﻪ ﻗَ ِﺮ‬ Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste isku‐ sili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i ne‐ stali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu! (El‐ Baqare, 214)

Allah nam ovim kaže: Nemojte misliti da ste izuzetak iz općeg pravila Božije pomoći. Zakon o njoj je 21

stalan i važi za vas, kao što je važio i za druge. I narodi prošlosti morali su se suočiti sa sličnim nevoljama i preprekama, ali su oni nastavljali svoju borbu i bili su ustrajni. I vi, također, trebate nastaviti sa svojom borbom. U njihovom slučaju osnova za promjenu bila je spremna tek kada su se gotovo umorili čekajući Božiju pomoć. Tek tada je plod njihovog strpljenja i izdržljivosti sazrio za ubiranje. Upamtite da je Allahova pomoć blizu!

Iz navedenog proizlazi da Božija pomoć podliježe dobro proračunatim zakonima. Slično tome, borbom protiv neistine također vladaju zakoni historije. Puke želje i htijenja ne mogu dovesti do pomaka u području zakona historije i oni sami ne mogu poslužiti nikakvoj svrsi. Allah kaže:

ِ َ‫ﻟﱠْﻴﺲ ﺑِﺄَﻣﺎﻧِﻴﱢ ُﻜﻢ وﻻ أَﻣ ِﺎﱐﱢ أ َْﻫ ِﻞ اﻟْ ِﻜﺘ‬ ‫ﺎب َﻣﻦ ﻳَـ ْﻌ َﻤ ْﻞ ُﺳﻮءًا ُْﳚَﺰ ﺑِ​ِﻪ َوﻻ َِﳚ ْﺪ ﻟَﻪُ ِﻣﻦ‬ َ َْ َ َ ِ َ‫ون اﻟﻠﱠ ِﻪ وﻟِﻴًّﺎ وﻻ ﻧ‬ ِ ‫د‬ ‫ﺼ ًﲑا‬ ُ َ َ To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljed‐ benika Knjige; onaj ko radi zlo bit će kažnjen za to i neće, osim Allaha, naći ni zaštitnika ni pomagača. (En‐ Nisaʹ, 123)

Zapravo, sve ovisi o tome šta ko radi.

2. Božanski aspekt Drugo svojstvo zakona historije jest njihov božanski aspekt. Kao što smo već istakli, ono što mi vjerujemo u tom pogledu uveliko se razlikuje od onoga što kršćanstvo smatra tačnim. Mi nikada ne prelazimo granice učenja prema kojem sve ima svoj uzrok i smatramo da se sve javlja kroz svoje prirodne kanale.

Jedina razlika je u tome što pored vjerovanja u uzročno22

-posljedičnu vezu i naučne kanale mi vjerujemo i da sve stvari zavise od svog Prvog uzroka. Ovo vjerovanje je neophodno da se čovjek ne bi udaljio od svog iskonskog porijekla, ni postao žrtva oholosti i ispraznog življenja.

3. Čovjekova sloboda Treće svojstvo zakona historije koje bismo željeli naglasiti jeste pitanje čovjekove slobode. Historijski zakoni, nepromjenjivi kao što jesu, ni na koji način ne umanjuju ljudsku slobodu. U vezi s tim već smo naveli neke ajete, a kasnije ćemo navesti još neke. Najvažniji ajet na kojem se ovo pitanje temelji jeste sljedeći: Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni.

Sam po sebi je jasan historijski zakon da razvoj koji neka zajednica prolazi treba dolaziti iznutra, a ne smije joj biti nametnut izvana. Ovo je pitanje o kojem smo već govorili.

Sljedeće što želimo objasniti je pitanje oblasti za koju historijski zakoni vrijede. Ovo je vrlo važno pitanje. Naime, na svijetu su se odvijali i odvijaju se mnogi nemili događaji koji su nastali uzročno-posljedičnom materijalnom vezom, a da zakoni historije za njih uopće ne važe. Čovjekom vladaju fizički, fiziološki i biološki odnosi. Neko se razbolijeva.

Neko umire. Neko je umiješan u nekakvu nesreću. Takvi događaji ponekad mogu promijeniti čak i sam tok historije jedne zajednice, ali i pored toga nemaju nikakve veze sa zakonima historije. U historiji su neki vrlo mali, gotovo beznačajni događaji imali veoma velik značaj. Za emevijsku dinastiju se kaže da je propala zbog “mokrenja”. Bila je puka slučajnost da je Mervan II imao potrebu da mokri i baš tada ga neprijatelj zarobi i ubije. Sa njim je propala i njegova 23

dinastija. Ovakvim događajima ne vladaju nikakvi historijski zakoni. Drugim riječima, ovakvi sitni događaji sami ne mijenjaju sudbinu društva. Ajatullah Sadr navodi još jedan primjer.

On kaže: Da halifa Osman nije ubijen, da li bi se historija kretala onako kako se kretala, kada su ljudi s velikim oduševljenjem i naklonošću pohrlili Imamu Aliju da bi mu se zakleli na vjernost, ili bi historija krenula nekim drugim smjerom?

Slično pitanje može se postaviti i u vezi sa samim časnim Poslanikom. Da se u desetoj godini poslanstva nisu zbila dva tužna događaja – smrt supruge časnog Poslanika, Hatidže, i smrt njegovog amidže, Ebu Taliba – da li bi se historija kretala onim tokom kojim se kretala i da li bi Poslanik uopće činio Hidžru? Ovi događaji mogu se smatrati posljedicom bioloških, fizioloških i prirodnih činilaca izravno vezanih za Hatidžu i Ebu Taliba i kao takvi ne mogu imati nikakve veze sa zakonima historije. Potražimo stoga stvarno polje važenja ovih zakona.

Mi znamo da uzročno-posljedična veza, osim za čovjeka, vrijedi i u sferi nauke. Naprimjer, voda ključa na tačno određenoj temperaturi (100°C). Isto tako, na određenoj temperaturi plin prelazi u tečno stanje. Ova svojstva su stalna i nisu predmet nikakve promjene. Ali njih ne možemo smatrati historijskim zakonima, jer ljudska volja ni na koji način nije u njih uključena. U skladu sa ovim, da bi neko djelo ulazilo u oblast djelovanja historijskih zakona, nije dovoljno samo da posjeduje izvršioca, već izvršilac mora imati i neku namjeru iza tog djela. Drugim riječima, mora imati određeni cilj.

Zbog toga, u sferu djelovanja historijskih zakona ulazi ono djelo koje ne samo da ima izvršioca, nego i cilj. Taj cilj može imati i samo misaono postojanje. Treba istaći da kada mislimo i govorimo o uzroku idemo unatrag do njegove posljedice, no kada mislimo i govorimo o cilju, onda se krećemo 24

naprijed, od posljedice. Kada je u pitanju cilj, izvršilac nema kontrolu nad njim. On ne može biti siguran da će ga i postići.

On samo može imati želju i unutrašnju žudnju za njim. Za primjenjivost historijskih zakona nužno je postojanje ove želje, koja je tek misaoni proces. Ukratko, historijski zakoni važe za ona ljudska djela koja imaju neki cilj. Ona djela za koja u umu ne postoji nikakav cilj i koja se jednostavno događaju kao rezultat neke uzročno-posljedične veze leže van djelokruga historijskih zakona.

Ako dublje promislimo, naći ćemo da čak ni sva ona djela koja čovjek radi imajući neki cilj na umu ne ulaze u djelokrug historijskih zakona. Naprimjer, pretpostavimo da čovjeku treba kuća za stanovanje. On će napraviti plan u tu svrhu, kupit će komad zemljišta i unajmit će građevinca i arhitektu. Zatim će započeti sa izgradnjom kuće. Sve ovo čovjek radi s ciljem da tu nekad stanuje. Ali sve dok mu ta kuća bude trebala za ličnu upotrebu, njegova djela ne mogu imati uticaja na historiju. Kada osjećamo glad, tražimo hranu.

Kada smo žedni, tražimo vodu. Da bismo zadovoljili svoje vlastite potrebe, radimo stvari koje vode željenom cilju. Izvodimo svjesne postupke i djela. U svakom od navedenih slučajeva imamo na umu neki cilj. Takva djela, međutim, sigurno ne ulaze u djelokrug zakona historije. Postoje i druga djela, djela naroda, koja pokreću društveni val i vode određenom cilju. Ona imaju društveni aspekt pa zbog toga pokreću reakcije među masama. Sva društvena djela koja imaju neki cilj i koja proizvode društveni val mogu postati historijska. U takva djela ubrajaju se čak i široka trgovačka aktivnost i naučna otkrića koja mijenjaju društvo iznutra. To su stvari za koje vrijede historijski zakoni.

Polje djelovanja historijskih zakona iz ovoga postaje jasno.

Sad znamo da možemo očekivati da zakoni historije važe za 25

ona djela koja imaju tri dimenzije: (1) uzročno-posljedičnu, (2) svrsishodnu i (3) društvenu dimenziju.

Društvena dimenzija podrazumijeva da djelo o kojem je riječ treba imati podršku društva kao cjeline. Suvišno je dodavati da će za takva djela čitavo društvo biti pozvano na obračun od strane Allaha i da će mu biti data knjiga kolektivnih djela.

Drugim riječima, ljudi su odgovorni i za svoja kolektivna i za svoja individualna djela. Individualno djelo može uticati ili samo na osobu o kojoj je riječ ili na društvo kao cjelinu.

Kolektivna djela su djela društva ili zajednice kao cjeline.

Kur'an u tom smislu kaže:

ِ ِ​ِ ِ ٍ ِ‫وُﻛ ﱠﻞ إ‬ ْ‫ﻨﺸ ًﻮرا ۝ اﻗْـَﺮأ‬ ُ ‫ِج ﻟَﻪُ ﻳَـ ْﻮَم اﻟْﻘﻴَ َﺎﻣ ِﺔ ﻛِﺘَﺎﺑًﺎ ﻳَـ ْﻠ َﻘﺎﻩُ َﻣ‬ ُ ‫ﻧﺴﺎن أَﻟَْﺰْﻣﻨَﺎﻩُ ﻃَﺎﺋَﺮﻩُ ِﰲ ﻋُﻨُﻘﻪ َوُﳔْﺮ‬ َ َ ِ ِ ِ ‫ﻚ َﺣ ِﺴﻴﺒًﺎ‬ ‫ﻴ‬ ‫ﻠ‬ ‫ﻋ‬ ‫م‬ ‫ﻮ‬ ‫ـ‬ ‫ﻴ‬ ‫ﻟ‬ ‫ا‬ ‫ﻚ‬ ‫ﺴ‬ ‫ﻔ‬ ‫ـ‬ ‫ﻨ‬ ‫ﺑ‬ ‫ﻰ‬ ‫ﻔ‬ ‫ﻛ‬ ‫ﻚ‬ ‫ﺎﺑ‬ ‫ﺘ‬ ‫ﻛ‬ ْ َ َْ َ َ ْ َ َ ْ َ ٰ َ َ َ َ َ I svakom čovjeku ono što uradi o vrat ćemo privezati, a na Sudnjem danu pokazat ćemo mu knjigu otvorenu: “Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što će tvoja duša svoditi ra‐ čun protiv tebe.” (El‐Israʹ, 13‐14)

Knjiga spomenuta u ovim ajetima jeste knjiga individualnih djela. Pojedinac će biti pozvan na obračun svih svojih djela bez obzira da li su ona uticala samo na njega ili i na druge.

Knjiga kolektivnih djela spomenuta je u sljedećim ajetima: ‫۝‬

‫َوﺗَـَﺮ ٰى ُﻛ ﱠﻞ أُﱠﻣ ٍﺔ َﺟﺎﺛِﻴَﺔً ُﻛ ﱡﻞ أُﱠﻣ ٍﺔ ﺗُ ْﺪ َﻋ ٰﻰ إِ َ ٰﱃ ﻛِﺘَﺎ َِﺎ اﻟْﻴَـ ْﻮَم ُْﲡَﺰْو َن َﻣﺎ ُﻛﻨﺘُ ْﻢ ﺗَـ ْﻌ َﻤﻠُﻮ َن‬ ِ َ‫ﺎﳊ ﱢﻖ إِﻧﱠﺎ ُﻛﻨﱠﺎ ﻧَﺴﺘ‬ ِ ِ ِ ‫ﻨﺴ ُﺦ َﻣﺎ ُﻛﻨﺘُ ْﻢ ﺗَـ ْﻌ َﻤﻠُﻮ َن‬ َْ ‫ٰﻫ َﺬا ﻛﺘَﺎﺑـُﻨَﺎ ﻳَﻨﻄ ُﻖ َﻋﻠَْﻴ ُﻜﻢ ﺑ‬ ْ

I vidjet ćeš sve narode kako na koljenima kleče; svaki narod bit će prozvan prema svojoj knjizi: “Danas ćete biti nagra‐ đeni prema tome kako ste postupali! Ova knjiga Naša o vama će reći samo istinu; zaista smo zapisali sve što ste ra‐ dili.” (El‐Džasija, 28‐29) 26

U ovom kontekstu potrebno je reći da kolektivno djelo ne podrazumijeva obavezno da svi članovi zajednice ili društva o kojem je riječ moraju sudjelovati u njegovom izvršenju. Moralna podrška ili prešutno odobravanje već su dovoljni. U Stazi rječitosti Imam Ali, Zapovjednik pravovjernih, kaže: “Onaj ko je zadovoljan onim što neki narod radi može se smatrati jednim od njih.”

U skladu sa navedenim može se navesti primjer plemena Semud i ubijanja kamile poslanika Saliha. Čin ubijanja kamile izveo je samo jedan čovjek iz plemena Semud. Međutim, kako je čitavo pleme odobrilo njegov postupak, svi su bili izloženi Božijoj kazni. Ovo pokazuje da su volja i želja zajednice dovoljni da se na nju primijene historijski zakoni.

Za individualna djela pojedinci će biti dovedeni pred Allaha pojedinačno. Kur'an u tom smislu kaže:

ِ ‫إِن ُﻛ ﱡﻞ ﻣﻦ ِﰲ اﻟ ﱠﺴﻤﺎو‬ ِ ‫ات َواﻷ َْر‬ ‫ﱠﻫ ْﻢ‬ ٰ ْ ‫ض إِﻻﱠ ِآﰐ اﻟﱠﺮ‬ ُ ‫ﺎﻫ ْﻢ َو َﻋﺪ‬ ُ‫ﺼ‬ َ ‫ﲪ ِﻦ َﻋْﺒ ًﺪا ۝ ﻟﱠَﻘ ْﺪ أَ ْﺣ‬ َ َ​َ ِ ِ ِ ِ ‫َﻋﺪًّا ۝ َوُﻛﻠﱡ ُﻬ ْﻢ آﺗﻴﻪ ﻳَـ ْﻮَم اﻟْﻘﻴَ َﺎﻣﺔ ﻓَـ ْﺮًدا‬

...Ta svi će oni, i oni na Nebesima i oni na Zemlji, doći kod Milostivog kao robovi! On ih je sve zapamtio i tačno izbro‐ jao, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno. (Mer‐ jem, 93‐95)

Za djela koja su izvršila kolektivno neka zajednica ili društvo, posebno će se odgovarati pred Allahom:

‫َوﺗَـَﺮ ٰى ُﻛ ﱠﻞ أُﱠﻣ ٍﺔ َﺟﺎﺛِﻴَﺔً ُﻛ ﱡﻞ أُﱠﻣ ٍﺔ ﺗُ ْﺪ َﻋ ٰﻰ إِ َ ٰﱃ ﻛِﺘَﺎ َِﺎ اﻟْﻴَـ ْﻮَم ُْﲡَﺰْو َن َﻣﺎ ُﻛﻨﺘُ ْﻢ ﺗَـ ْﻌ َﻤﻠُﻮ َن‬

I vidjet ćeš sve narode kako na koljenima kleče; svaki na‐ rod bit će prozvan prema svojoj knjizi: “Danas ćete biti nagrađeni prema tome kako ste postupali!” (El‐Džasija, 28)

Sada znamo polje djelovanja zakona historije. Vidimo da će sve zajednice biti pozvane na suđenje gdje će knjige 27

njihovih djela biti provjerene. To znači da zajednice kao takve snose odgovornost.

Pređimo sada na glavno pitanje. Vidimo da su u Kur'anu zakoni historije opisani na tri različita načina: 1. Neki zakoni opisani su u obliku uvjetnih rečenica. Njihova uvjetna priroda mora se zapaziti. Učinak ovakve forme izražavanja historijskih zakona je takav da ajeti naglašavaju čovjekovu slobodu. Naprimjer, neko vam kaže: “Ako na sastanak dođete u zakazano vrijeme, moći ćete na njemu sudjelovati.” Iz ovoga proizlazi da ako ne dođete, nećete moći sudjelovati na sastanku. To očigledno daje slobodu izbora.

Do vas je da li ćete doći u zakazano vrijeme i sudjelovati na sastanku ili nećete doći ni sudjelovati na njemu. Ovaj primjer potpuno se razlikuje od onoga sa vodom koja mora ključati na određenoj temperaturi. Naravno, možemo reći: “Ako joj osigurate neophodnu toplinu, voda će ključati.” Ovdje imate slobodu da dovedete ili ne dovedete neophodnu toplinu jer je u ovom slučaju sud pogodbeni. S obzirom da je čovjek “gospodar” svoje sudbine, do njega je da li će nešto uraditi ili neće.

Primjer pogodbenih ajeta je već navedeni ajet koji ponavljamo jer zaslužuje da bude upamćen: Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni.

Drugim riječima, ako zajednica želi promijeniti svoje društveno stanje, treba započeti sa provođenjem promjena unutar sebe same. Ovaj ajet ima oblik uvjetnog iskaza. Evo još jednog takvog ajeta: A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili.

Ovdje se pod “Putem” podrazumijeva put pravde i pravičnosti. Allah kaže da ako postoji pravedna raspodjela osnovnih proizvoda i ako nema pretjerivanja, skupljanja bogatstva, gomilanja, rasipanja i nemara, On će ih opskrbiti obilnim plodovima.

28

U principu, iz Kur'ana možemo izvesti opće pravilo.

Obilni plodovi ovise o pravednoj raspodjeli. Ovo je jedan od historijskih zakona. Nemoguće je naći ijedan primjer za koji ovo pravilo ne vrijedi. Svi slučajevi nestašice i oskudice posljedica su čovjekovog vlastitog pretjerivanja i letargije. Čovjek može koristiti svoju slobodu da poveća proizvodnju pod uvjetom da se pridržava pravedne raspodjele. Nestašicu, također, može stvoriti ako se upusti u nepravdu i prisvajanje tuđih prava.

Pogledajmo još jedan uvjetni ajet:

ِ ِ ِ ‫ﺎﻫﺎ‬ َ ‫َوإِ َذا أ َ​َرْدﻧَﺎ أَن ﻧـ ْﱡﻬﻠ‬ َ َ‫ﻚ ﻗَـ ْﺮﻳَﺔً أ َ​َﻣ ْﺮﻧَﺎ ُﻣْﺘـَﺮﻓ َﻴﻬﺎ ﻓَـ َﻔ َﺴ ُﻘﻮا ﻓ َﻴﻬﺎ ﻓَ َﺤ ﱠﻖ َﻋﻠَْﻴـ َﻬﺎ اﻟْ َﻘ ْﻮ ُل ﻓَ َﺪ ﱠﻣ ْﺮﻧ‬ ‫ﺗَ ْﺪ ِﻣ ًﲑا‬ Kada hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.

(El‐Israʹ, 16)

Drugim riječima, Božija praksa je da sve zajednice i svi narodi, ako zanemaruju Allahove zapovijedi, bivaju uništeni.

Uzrok njihovog uništenja nije stvar Allahove suverene moći.

Oni su uništeni ili će biti uništeni zbog svojih vlastitih djela.

Allah je čovjeku podario slobodu. Čovjek ima izbor. On se Allahu može pokoravati, ali može odabrati i da Mu se ne pokorava. Ako daje prednost iskvarenosti, njegovo uništenje postaje neizbježno. Dakle, jasno je u kojem obimu čovjekova vlastita volja određuje njegovu sudbinu. Ljepota i elegancija ovog ajeta leži u njegovoj početnoj riječi “kada”, u njegovom uvođenju uvjeta i posljedice, te u nagovještaju da je čovjekova sudbina u njegovim vlastitim rukama.

Ovo je prvi od tri oblika u kojima su historijski zakoni iskazani u Kur'anu.

29

2. Drugi način izražavanja je u obliku jasnih, nedvosmislenih iskaza. Ovi iskazi jednako su čvrsti kao i iskaz kojim kažemo da će se, naprimjer, pomračenje Sunca ili pomračenje Mjeseca dogoditi toga i toga datuma u to i to vrijeme.

Jedina razlika je što pomračenje nije ljudski čin. U svakom slučaju, u Kur'anu možemo naći primjere ovakvog oblika izražavanja historijskih zakona. Ovi jasni iskazi pobuđuju sumnju da su zakoni historije, koji su njima izraženi, nametnuti čovjeku, što se svodi na predodređenost i nametanje historije. Pa kako onda možemo pomiriti čovjekovu slobodu volje i izbora sa nametanjem historije?

Neki ljudi poriču spomenutu čovjekovu slobodu. Oni smatraju da su historijski zakoni zadati, nepromjenjivi i neumoljivi. Neki, s ciljem da osiguraju čovjekovu slobodu volje i djelovanja, negiraju postojanje bilo kakvih historijskih pravila. Neki drugi, opet, smatraju da historijska pravila postoje, ali da ovise o čovjekovoj volji. Niko od ovih ljudi nije uspio riješiti ovaj problem na zadovoljavajući način. Međutim, nama uopće nije potrebno nijedno od ovih objašnjenja jer smo pokazali da navedene uvjetne kur'anske rečenice jamče čovjekovu slobodu volje i izbora. Čovjek je taj koji u svim slučajevima određuje sudbinu društva i historijska pravila koja će za njega važiti.

Navest ćemo primjere ovog tipa historijskih normi kada budemo raspravljali o činiocima koji obrazuju društvo.

3. Treći oblik iskazivanja historijskih pravila je prozor kroz koji možemo vidjeti najvažnija pravila i shvatiti osobeno obilježje historije. Ovaj oblik iskazuje se u obliku ljudskih sklonosti, želja i osjećanja koja nisu svojstvena određenom društvu i koji nemaju lokalnu boju. One određuju kako čovjek misli i kako se ponaša u društvu. Međutim, ove sklonosti nisu tako krute kao pravilo da voda mora ključati na 30

određenoj temperaturi. Postoji toliko sklonosti i poriva koji se, barem privremeno, mogu primiriti, obuzdati i kontrolirati, ili mogu biti skrenuti u drugom smjeru. Pa ipak, prirodne sklonosti i porivi ne mogu su obuzdati ili preusmjeravati na duže vrijeme jer u tom slučaju sama historija kažnjava one koji se ne pridržavaju pravila, a kazna historije zbilja je od koje se ne može pobjeći. Seksualni poriv može se navesti kao primjer prirodnog nagona koji se može donekle obuzdati.

Seksualni nagon ima jasnu i neposrednu vezu sa instinktom za razmnožavanje. Postavlja se pitanje: da li je taj instinkt, kao takav, moguće obuzdati i zadovoljiti seksualnu želju na neki drugi način? Nema sumnje da ga je moguće zadovoljiti kroz različite oblike seksualne izopačenosti. Postoje ljudi koji se zadovoljavaju kroz homoseksualnost, masturbiranje ili na neki drugi neprirodan način.

Možda je zanimljivo spomenuti da je u kulturnoj Americi Udruženje homoseksualaca pokrenulo svoju kampanju, započeli su javne demonstracije, a uspjeli su dobiti i podršku nekih članova Kongresa. Za vrijeme mog putovanja u Ameriku jednom prilikom vidio sam velike demonstracije na ulicama. Istog tog dana na američkoj televiziji emitirane su vijesti o sličnim demonstracijama u drugim državama i gradovima. Demonstranti su uzvikivali: “Mi smo ljudska bića i želimo da zadovoljimo naše potrebe na ovaj način.” Činjenica je da je ovakav način zadovoljavanja potreba u suprotnosti sa božanskim pravilima historije, čije je kršenje kažnjiv prekršaj. Međutim, u ovakvim slučajevima historija zauzima blaže stajalište kako bi dala mogućnost prekršiocima da shvate svoje pogreške i da promijene svoje postupanje i djelovanje. Ako oni to ne urade i ako nastave sa svojim griješenjem, ne trebaju očekivati ništa drugo do kaznu kao što je ona koja je zadesila narod poslanika Luta. To je zbilja stvari.

31

Moguće je navesti i druge primjere. Naprimjer, po svojoj prirodi muškarac i žena imaju različita polja djelovanja. Žena je prirodno sklonija nježnijim i emotivnijim poslovima.

Ona voli da pokazuje svoju vještinu kroz obzirnost, nježnost i eleganciju ljudske prirode. Mi možemo povjeriti ove ženske poslove muškarcu, koji je simbol izdržljivosti i snage, a možemo povjeriti i muške poslove ženi. Ovo je sasvim izvodljivo i čini se da nema poteškoće. Međutim, ovakvo uređenje stvari nije trajno. Može se urediti da tokom sedmice svi muškarci ostaju kod kuće, hrane djecu, peru ih i čiste i obavljaju ostale kućne poslove, a da zauzvrat žene rade teške muške poslove. Ovakvo uređenje je moguće. Ali, ovo bi izgledalo kao da posao čovjeka koji se bavi jednim zanatom date čovjeku koji se bavi drugim zanatom, čiji posao je u toku. Naprimjer, damo posao stolara kazandžiji, posao zidara stolaru, a posao stolara kovaču, ili zatražimo od veterinara da radi kao građevinar. Svi ovi ljudi mogu raditi i napraviti građevinu, ali takva građevina neće dugo potrajati. Kiša i vjetar uskoro će je uništiti. Slično ovome, ako društvo postupa protiv historijskih pravila, vrlo brzo će se raspasti.

Riječ “brzo” u okviru historijskih pravila ima posebno značenje. Ovdje je brzina relativna. Upravo se na ovaj slučaj odnosi sljedeći ajet:

ِ ِ ِ ْ‫ﻚ َﻛﺄَﻟ‬ ِ ‫ﻚ ﺑِﺎﻟْﻌ َﺬ‬ ‫ﻒ َﺳﻨَ ٍﺔ ﳑﱢﱠﺎ‬ َ ‫ﻒ اﻟﻠﱠﻪُ َو ْﻋ َﺪﻩُ َوإِ ﱠن ﻳَـ ْﻮًﻣﺎ ِﻋ َﻨﺪ َرﺑﱢ‬ َ ‫اب َوﻟَﻦ ُﳜْﻠ‬ َ َ َ‫َوﻳَ ْﺴﺘَـ ْﻌﺠﻠُﻮﻧ‬ ‫ﺗَـﻌُ ﱡﺪو َن‬

Oni od tebe traže da ih kazna što prije stigne, i Allah neće prekršiti obećanje Svoje; a jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina po vašem računanju. (El‐ ‐Hadždž, 47)

S obzirom da je brzina relativna, u svrhu historijskih promjena jedan dan prema Božijem računanju iznosi hiljadu 32

godina našeg računanja. Dakle, brzina u ovom smislu nema isti intenzitet koji ima u svakodnevnom životu. Da je gornji ajet povezan sa historijskim pravilima pokazuju riječi kojima započinje. One glase: Oni od tebe traže da ih kazna što prije stigne... Ono što su mekkanski mnogobošci htjeli reći je: “Ako je istina da je onima koji se bore protiv poslanika suđeno da budu uskoro poraženi i kažnjeni, pa gdje je onda taj poraz i kada ćemo biti kažnjeni? Spremni smo prihvatiti tu kaznu.” Kur'an kaže da će oni koji narušavaju historijska pravila sigurno biti pravovremeno kažnjeni. Brzina kažnjavanja je, međutim, relativna kategorija. U svakom slučaju, oni trebaju znati da će kazna sigurno doći.

Još je jedan ovakav ajet:

ٍ ِ ِ ِ ‫ﺗَـﻌﺮج اﻟْﻤﻼﺋِ َﻜﺔُ واﻟﱡﺮ‬ ‫ﻒ َﺳﻨَ ٍﺔ‬ َ ْ‫ﲔ أَﻟ‬ َ ‫وح إِﻟَْﻴﻪ ِﰲ ﻳَـ ْﻮم َﻛﺎ َن ﻣ ْﻘ َﺪ ُارﻩُ ﲬَْﺴ‬ ُ َ َ ُ ُْ

K Njemu se penju meleci i Džibril u danu koji pedeset hi‐ ljada godina traje. (El‐Me‘aridž, 4)

Dalje se u ovoj suri kaže:

‫ﻳَـ ْﻮَم ﺗَ ُﻜﻮ ُن اﻟ ﱠﺴ َﻤﺎءُ َﻛﺎﻟْ ُﻤ ْﻬ ِﻞ‬ Onoga Dana kada nebo bude kao talog od zejtina. (El‐ ‐Me‘aridž, 8)

Ove riječi jasno ukazuju da se ajet odnosi na Dan proživljenja, jer će samo tog dana nebo biti kao talog zejtina.

Ništa slično neće se dogoditi na Ovom svijetu. Stoga je očito da se ajet koji je prethodno naveden odnosi na Ovaj svijet i spominje historijska pravila.

Nakon što smo razjasnili gornje pitanje možemo reći da je i vjera, također, jedno od historijskih pravila, odnosno zakona.

Ovo pitanje može se razmatrati u svjetlu 30. ajeta sure El-Beqare koji utvrđuje uvjete namjesništva čovjeka na Zemlji.

33

U svakom društvu postoje tri elementa: 1) ljudski element; to je čovjek; 2) prirodni element, u Kur'anu nazvan Zemlja; 3) veza ili odnos koji postoji između čovjeka i prirodnog elementa.

Prva dva elementa su stalna i nepromjenjiva. Nemoguće je da postoji mjesto na kojem bi čovjek mogao postojati, a da pritom ne bude u dodiru sa svojom okolinom, tj. sa drugim ljudima i prirodom. Isto tako, ne možemo zamisliti prirodu bilo kada u ljudskoj historiji, a da nije povezana sa čovjekom. Dakle, čovjek i priroda su dva stalna elementa u svim društvima i zajednicama. Važno pitanje koje se treba proučiti je narav veze između njih. Ako razmotrimo ovu vezu sa stanovišta namjesništva koje je spomenuto u Kur'anu, naći ćemo da ima četiri strane. To su: 1) Autoritet koji imenuje namjesnika; to je Allah, Koji je čovjeka imenovao Svojim namjesnikom na Zemlji; 2) Namjesnik; to je čovjek; 3) Ono što je stavljeno pod brigu ili nadzor namjesnika, a tu spada dvoje: čovjek i priroda. Prema tome, postoje četiri strane u ovom odnosu.

Kada razmislimo o pitanju namjesništva, vidjet ćemo da je čovjek učinjen odgovornim za druge ljude i prirodu. Zapravo, on je odgovoran za sve stvari na Ovom svijetu. Njegova odgovornost je tako velika da je Imam Ali rekao: “Odgovorni ste za sve predjele i sve životinje.” Četvrti element, Allah, nije pridodan spisku samo zato da bi se povećao broj. On je Taj koji je dodijelio odgovornost čovjeku. Za svakog ko zanemaruje ovu vezu postoji mogućnost da postane ohol i da sebe počne smatrati apsolutnim 34

gospodarom svega što može dokučiti svojom rukom. Sam Kur'an kaže:

ِ ِ ‫اﺳﺘَـ ْﻐ َ ٰﲎ‬ ْ ُ‫ﻧﺴﺎ َن ﻟَﻴَﻄْﻐَ ٰﻰ ۝ أَن ﱠرآﻩ‬ َ ‫َﻛﻼﱠ إ ﱠن اﻹ‬ Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti. (El‐ ‐‘Alaq, 6‐7)

Ukoliko čovjek ne vjeruje u Allaha, njegova veza sa svijetom biva utemeljena na iskorištavanju i tiraniji. Takav čovjek podjarmljuje druga ljudska bića i iskorištava ih zarad vlastite koristi. On nameće svoju apsolutnu vlast i autoritet na posjede i imetak. Njegova umišljenost čini da zaboravi samog sebe. Sve dok je njegov odnos sa njegovom okolinom samo trovrstan, tj. ograničen na druge ljude i prirodu, on je sebičan, ali se okolnosti mijenjaju kada shvati da mu je dato povjerenje i da radi u ime Gospodara Ovog svijeta.

Jasno možete vidjeti razliku između trovrsnog i četverovrsnog odnosa. Dovoljno je pogledati filmove o američkom, nehumanom postupanju sa urođenicima i afro-amerikancima, filmove o američkim zločinima u zemljama kao što je Vijetnam i dr.

Sav ovaj metež, osjećaj neodgovornosti i umišljenosti, požude i pohlepe posljedica su čovjekove trovrsne usmjerenosti.

Još jedan ajet ovo isto pitanje posmatra iz drugog ugla:

ِ ِْ ‫ض و‬ ‫ﲔ أَن َْﳛ ِﻤ ْﻠﻨَـ َﻬﺎ َوأَ ْﺷ َﻔ ْﻘ َﻦ‬ ْ ‫إِﻧﱠﺎ َﻋَﺮ‬ َ ْ ‫اﳉﺒَ ِﺎل ﻓَﺄَﺑَـ‬ َ ِ ‫ﺿﻨَﺎ اﻷَ​َﻣﺎﻧَﺔَ َﻋﻠَﻰ اﻟ ﱠﺴ َﻤ َﺎوات َواﻷَْر‬ ِ ِ ِ ‫ﻮﻣﺎ َﺟ ُﻬﻮﻻ‬ ً ُ‫ﻧﺴﺎ ُن إﻧﱠﻪُ َﻛﺎ َن ﻇَﻠ‬ َ ‫ﻣْﻨـ َﻬﺎ َو َﲪَﻠَ َﻬﺎ اﻹ‬ Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili amanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, nepravedan i lahkomislen. (El‐ ‐Ahzab, 72)

Treba imati na umu da preuzimanje amaneta ne znači preuzimanje bilo kakve dužnosti, jer čovjek nikada nije bio 35

u položaju da to učini, niti je imao izbor da prihvati ili ne prihvati jednu takvu odgovornost. Pa kakva je onda priroda ovog amaneta koji nam je Allah dao? Mi smo racionalna bića, pa ipak nismo znali da li da prihvatimo ili ne prihvatimo ovaj amanet. Šta onda reći o onima koji nemaju čak ni sposobnost poimanja?

Da li su brda sposobna da shvate bilo šta? Da li Nebesa i Zemlja shvataju? To nije bila ponuda takvog oblika odgovornosti koju bi neko mogao prihvatiti, a neko drugi odbiti.

Ovdje je prihvatanje amaneta suptilan i prekrasan način da se kaže da je vjera ukorijenjena u prirodi čovjeka, koji je instinktivno sklon njenom traženju. Čovjek po prirodi prihvata postojanje Allaha. On po automatizmu, nesvjesno biva privučen Njemu. Nebesa, Zemlja i brda nemaju takvu prirodnu sklonost. Oni nemaju sposobnost predavanja i pokoravanja Allahovim naredbama.

U drugom ajetu, u kojem se spominje istinsko stanje čovjekove naravi, Kur'an upućuje na ovu prirodnu sklonost čovjeka kao na nešto što mu je od Allaha dato.

ِ ‫ﻚ ﻟِﻠﺪﱢﻳ ِﻦ َﺣﻨِﻴ ًﻔﺎ ﻓِﻄْﺮ َ ﱠ ِ ﱠ‬ ‫ﱠﺎس َﻋﻠَْﻴـ َﻬﺎ‬ َ ‫ﻓَﺄَﻗ ْﻢ َو ْﺟ َﻬ‬ َ ‫ت اﻟﻠﻪ اﻟ ِﱵ ﻓَﻄَ​َﺮ اﻟﻨ‬ َ Ti upravi lice svoje ispravnoj vjeri, fitretu Allahovu pre‐ ma kojem je On ljude načinio... (Er‐Rum, 30)

U gore navedenom ajetu sure El-Ahzab Kur'an ukazuje na ovu osobinu čovjeka kao nešto što je čovjek prihvatio.

Ovo prihvatanje učinjeno je od strane čovjekove prirode.

Vjera je božansko povjerenje, božanski amanet, i ona je utkana u samo čovjekovo stvaranje. Ali, upravo je ovaj tip historijskih zakona onaj koji se privremeno može ne poštivati. Vjera nije poput vatre koja uvijek mora gorjeti i čija su svojstva izgaranja i grijanja takva da se ne mogu od nje odvojiti. Vjera, također, nije ni poput vode koja uvijek ključa 36

na određenoj temperaturi. Ona je jedno od onih pravila koje se može po volji ne poštivati, pa čak i privremeno potisnuti i obuzdati.

U tom pogledu ona se može uporediti sa seksualnim porivom. Ako muškarac ne uživa seks prirodnim putem, on to može činiti na neki drugi način. Isto tako, žena umjesto da radi ono što joj je prirodom određeno može se prihvatiti nekih muških poslova. Međutim, mora se imati na umu da postupanje protiv prirode uvijek ima užasne posljedice. Isto vrijedi i za vjeru: učinci protivljenja vjeri su loši. Ne radi se ni o čemu drugom do nesreći ako je neko neprijateljski raspoložen prema vjeri, jer je to u suprotnosti sa njegovim vlastitim prirodnim sklonostima. Doista je čovjek nepravedan i lud. On je nepravedan prema sebi ako gazi vjeru te ne popušta svojoj istinskoj prirodi i ne potčinjava se Allahovim naredbama. U takvom slučaju za njega će vrijediti sljedeći dio kur'anskog ajeta u kojem se kaže: ...Ali većina ljudi to ne zna.

Mnogi ljudi ne znaju da slijeđenje vjere i njenih učenja ima životni, društveni značaj za njih same. Oni se suprotstavljaju vjeri i govore: “Ako je istina da je vjera historijsko pravilo, kako je moguće da ljudi sebi mogu bez ikakve opasnosti dopustiti da joj se suprotstavljaju?” Mi na to odgovaramo da oni sebi ne mogu dopustiti da joj se suprotstavljaju. Prekršioci imaju samo kratku odgodu i uskoro će vidjeti posljedice svojih postupaka. Naravno, “uskoro” u ovom kontekstu je historijsko “uskoro”.

Zapravo, čovjek je sasvim sigurno nepravedan i lud. On je izrazio pristanak i saglasnost da ponese amanet i učinio ga je tako dijelom svoje prirode, ali u stvarnom postupanju i djelovanju on griješi prema sebi i iz neznanja postupa protiv vlastite prirode. Kasnije ćemo raspravljati o tome kako vjera 37

krči sebi put ka društvu i kako vanjski uticaji djeluju na čovjekovo okruženje. Za sada ćemo odgoditi raspravu o čovjeku i prirodi.

Vratit ćemo se ovdje našoj glavnoj temi. Kako smo to ranije istakli, Kur'an ukazuje da je vjera jedna od najvažnijih historijskih normi. Otkriće da je vjera norma, a ne samo božanska ideja, vrlo je značajno i zahtijeva da se ovo pitanje prouči sa naučnog stajališta jer su mnoga suštinska pitanja povezana sa njim. Treba pritom napomenuti da su godine, dani i sati historijskih pravila relativni i traju duže nego oni po kojima mi računamo uobičajene događaje. Ranije smo izveli ovaj zaključak iz Kur'ana. I pored toga, moramo vjeru proučiti kao naučni zakon. Otkriće da ona igra značajnu ulogu kao historijska norma čini nužnim da se pozabavimo pitanjem čovjekovog namjesništva i elemenata od kojih je ovo namjesništvo sačinjeno.

U skladu s navedenim, sve što je izvedeno iz Kur'ana jeste činjenica da je Allah imenovao čovjeka Svojim namjesnikom u vezi sa ljudima i prirodom.

S tim u vezi postoje četiri strane ili četiri elementa od kojih svaki treba zasebno razmotriti.

Prva strana je čovjek, druga Allah, treća čovjekov odnos sa prirodom i četvrta je njegov odnos sa drugim ljudima.

Ako proučimo dva stalna elementa, čovjeka i prirodu, i postavimo čovjeka u historijsku perspektivu, uviđamo da je čovjek koji “pravi historiju” različit od čovjeka koji je tek posljedična dimenzija svoje prošlosti. Postoji mnogo činilaca odgovornih za čovjekov dolazak na Ovaj svijet i za njegovo postavljanje u postojeće okolnosti, ali on mora u svom umu imati neke druge činioce koji će ga podsticati da ide ka određenom cilju te da konačno postane onaj koji pravi budućnost. Koji čovjek je onaj koji pravi budućnost? Mi tvrdimo 38

da čovjek pravi historiju svojim vlastitim rukama. Da li historija postoji u materijalnom obliku? Da li je ona stvar koju čovjek može držati u svojim rukama? Ništa od toga. Sve što čovjek može imati jeste misaona predodžba budućnosti nakon koje slijedi odluka uma i volja koja do tada još uvijek nije provedena. Upravo iz tog razloga mi, barem kada je kretanje historije u pitanju, prosuđujemo o svim konkretnim pitanjima i pitanjima prošlosti na osnovu općeg uzročno-posljedičnog zakona. Međutim, za sve ono što se tiče budućnosti ili naših ciljeva i usmjerenja nemamo nikakve osnove osim misaone predodžbe i naknadne odluke u umu ili spremnosti da učinimo sljedeći korak. Upravo se ovakvo stanje naziva “volja”. Cijela struktura društva izgrađena je na dva stuba: (1) čovjekovoj misaonoj predodžbi ili koncepciji i (2) njegovoj volji i odluci da svojim predodžbama i idejama da konkretan oblik.

Očigledno je da je sve što se u društvu događa samo nadgradnja utemeljena na čovjekovom mišljenju i njegovim namjerama. Upravo zato Kur'an vjeruje da postoji bliska veza između ove osnove i nadgradnje društva sazdane na njoj.

Ako pobliže proučimo sljedeći ajet, vidjet ćemo da u njemu postoji neposredno ukazivanje na ove dijelove društvene strukture: Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni.

Ovo znači da se nadgradnja društva može dogoditi jedino ako se promijeni njena osnova. Da bi se ostvarila promjena u društvu, neophodno je promijeniti osnovni način na koji ono misli i uobličuje volju. Ako se način na koji ono misli promijeni, društvo će se, također, promijeniti. U vezi s tim postoji još jedan suštinski uvjet. Svaki postupak mora biti odraz društvenog mišljenja. Kada neka ideja prouzrokuje talas u društvu i kada taj talas postane dovoljno jak da promijeni 39

društveno mišljenje, volja društva se također mijenja. Kao rezultat, u društvu se pojavljuje niz vanjskih kretanja, ali sva ova kretanja moraju biti rezultat temeljnih i suštinskih promjena. U protivnom, ona će biti pogrešna i opasna po društvo. Zato islam naglašava da je džihad koji muslimani vode (u smislu ratnog pohoda) samo mali džihad. Veliki i istinski džihad jest onaj koji se dešava unutar samog čovjeka.

Ako unutrašnje mišljenje i vanjsko postupanje nisu u skladu jedno s drugim, ispravan naziv za ovakvo stanje je licemjerstvo. Licemjer je poznat po neslaganju njegovog mišljenja i djelovanja. Opisujući licemjere Kur'an kaže:

ِ ِ ‫َوِﻣ َﻦ اﻟﻨ‬ ‫اﳊَﻴَ ِﺎة اﻟ ﱡﺪﻧْـﻴَﺎ َوﻳُ ْﺸ ِﻬ ُﺪ اﻟﻠﱠﻪَ َﻋﻠَ ٰﻰ َﻣﺎ ِﰲ ﻗَـ ْﻠﺒِ ِﻪ َوُﻫ َﻮ أَﻟَ ﱡﺪ‬ ْ ‫ﻚ ﻗَـ ْﻮﻟُﻪُ ِﰲ‬ َ ُ‫ﱠﺎس َﻣﻦ ﻳـُ ْﻌﺠﺒ‬ ِْ ‫ﺼ ِﺎم‬ َ ‫اﳋ‬ Ima ljudi čije te riječi o životu na Ovom svijetu oduševlja‐ vaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. (El‐Beqare, 204)

Ono što licemjer govori naizgled je veoma prijatno i privlačno, ali on je još uvijek licemjer, jer ono što krije u svom srcu nije u skladu sa onim što govori:

ِ ِ ِ ِ ‫وإِ َذا ﺗَـﻮﱠ ٰﱃ ﺳﻌﻰ ِﰲ اﻷَر‬ ‫ﺐ‬ ْ ‫ﻚ‬ ‫ﱠﺴ َﻞ َواﻟﻠﱠﻪُ ﻻ ُِﳛ ﱡ‬ َ ‫اﳊَْﺮ‬ َ ‫ض ﻟﻴُـ ْﻔ ِﺴ َﺪ ﻓ َﻴﻬﺎ َوﻳـُ ْﻬﻠ‬ ٰ َ​َ َ َ ْ ْ ‫ث َواﻟﻨ‬ ‫اﻟْ َﻔ َﺴ َﺎد‬ Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku – a Allah ne voli nered!

(El‐Beqare, 205)

Ako se postupci i djela čovjeka ne podudaraju sa njegovim mislima i njegovim namjerama, on je licemjer i smutljivac.

On bi, vrlo vjerovatno, mogao prouzrokovati pustoš i razaranje. Naša dužnost je da utremo put napretku historije.

40

Točkovi historije okreću se ispravnim putem kada je njihovo kretanje potaknuto idealima pravednih i ispravnih ljudi.

Zapravo su veliki ideali ti koji pokreću svakog duž određenog puta, hrane mala pregnuća i potiču one neodlučne volje.

Mi svoje ideale nalazimo u svjetlu našeg pogleda na najvažnija pitanja života. Ovi ideali postaju motivirajuća sila i čine da se stvari kreću. Tek tada smo u stanju na neki način doprinijeti razvoju društva. Ideal je stvar koju čovjek uvijek ima na umu, kojom je vođen i kojoj je u potpunosti i bezuvjetno predan. On nastavlja napredovati duž puta određenog njegovim idealom. Mogli bismo ga nazvati i njegovom težnjom i ideologijom. To je čovjekova pokretačka sila. Ponekad se dogodi da razuzdan čovjek svoju raskalašenost uzme za svoj ideal. I vjera može biti ideal nekim ljudima. U tom smislu Kur'an kaže:

ً‫َﻧﺖ ﺗَ ُﻜﻮ ُن َﻋﻠَْﻴ ِﻪ َوﻛِﻴﻼ‬ َ ‫ﺖ َﻣ ِﻦ ﱠاﲣَ َﺬ إِ ٰﳍَﻪُ َﻫ َﻮاﻩُ أَﻓَﺄ‬ َ ْ‫أ َ​َرأَﻳ‬

Jesi li vidio onoga koji je za boga svoga uzeo strast svoju; hoćeš li ti biti čuvar njemu? (El‐Furqan, 43)

Postoje ljudi koji su inspirirani i motivirani svojim osnovnim i niskim prohtjevima. Njihov jedini ideal je njihova strast.

Glavni ideali ljudi mogu se proučavati u okviru tri različita naslova. Prva skupina ideala je ona povezana sa postojećim uvjetima i okolnostima. Mnogi ljudi bivaju toliko uvučeni u pitanja svakodnevnog života da ostaju zadovoljni postojećim okolnostima i čitav život samo njima motivirani.

Ako potražimo razloge zbog kojih su oni zadovoljni statusom quo i zbog kojih ne nalaze nikakvu draž u radu za budućnost, uvidjet ćemo da postoje dva razloga: Prvi je njihova letargija. S obzirom da su popustljivi, oni ne shvataju i ne uviđaju potrebu za kretanjem ka budućnosti. Oni su 41

zainteresovani samo da na ovaj ili onaj način prođu kroz život i ne žele ući u bilo kakve teškoće ili na bilo kakav način izvršiti pritisak na svoj um.

U ovu skupinu spadaju oni koji se pridržavaju onoga što su radili njihovi preci. U Kur'anu se upravo na ove ljude odnosi veliki broj ajeta. Pogledajmo npr. sljedeći ajet:

ِ ‫وإِ َذا ﻗِﻴﻞ َﳍﻢ ﺗَـﻌﺎﻟَﻮا إِ َ ٰﱃ ﻣﺎ أَﻧﺰَل اﻟﻠﱠﻪ وإِ َﱃ اﻟﱠﺮﺳ‬ ‫ﻮل ﻗَﺎﻟُﻮا َﺣ ْﺴﺒُـﻨَﺎ َﻣﺎ َو َﺟ ْﺪﻧَﺎ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ آﺑَﺎءَﻧَﺎ‬ ُ َ ُ َ َ ْ َ ُْ َ َ ‫أ َ​َوﻟَ ْﻮ َﻛﺎ َن آﺑَ ُﺎؤُﻫ ْﻢ ﻻ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن َﺷْﻴﺌًﺎ َوﻻ ﻳَـ ْﻬﺘَ ُﺪو َن‬ A kada im se kaže: “Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!”, oni odgovaraju: “Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili.” Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na Pravom putu bili?! (El‐ Maʹida, 104)

Ovo su bili ljudi koji su optuživali poslanike da su ih zaveli i odvratili od načina života njihovih praočeva:

ِ ِ ‫ﻮﻫﺎ إِﻧﱠﺎ َو َﺟ ْﺪﻧَﺎ آﺑَﺎءَﻧَﺎ‬ َ َ‫ﻚ ِﰲ ﻗَـ ْﺮﻳٍَﺔ ﱢﻣﻦ ﻧ ِﱠﺬﻳ ٍﺮ إِﻻﱠ ﻗ‬ َ ‫ﻚ َﻣﺎ أ َْر َﺳ ْﻠﻨَﺎ ِﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠ‬ َ ‫َوَﻛ ٰﺬﻟ‬ َ ُ‫ﺎل ُﻣْﺘـَﺮﻓ‬ ‫َﻋﻠَ ٰﻰ أُﱠﻣ ٍﺔ َوإِﻧﱠﺎ َﻋﻠَ ٰﻰ آﺛَﺎ ِرِﻫﻢ ﱡﻣ ْﻘﺘَ ُﺪو َن‬ I eto tako, prije tebe Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu go‐ vorili: “Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.” (Ez‐Zuhruf, 23)

Oni su zaboravili da slijeđenje traga praočeva nije ni cilj, a ni ideal koji bi mogao osigurati njihovu budućnost. Kur'an ima drugačije objašnjenje za ovakav stav. On ljude sa ovim stavom opisuje kao prikovane za zemlju, tj. kao ljude koji posjeduju materijalističku sklonost ka zadovoljavanju osnovnih želja, održavanju postojećih uvjeta i provođenju života u lijenosti. Ova sklonost nagrizla je veliki broj ljudi 42

iznutra i spriječila ih je da se kreću naprijed. Zbog svoje letargije oni su propustili da se pridruže karavani napretka. Ovi ljudi se, da bi osigurali zadovoljavanje svojih osnovnih želja, čvrsto drže puteva kojima su išli njihovi (pra)očevi. Ovo je unutrašnji razlog. Pored toga, postoji i vanjski razlog, koji prisiljava neke ljude da postojeće okolnosti smatraju svojim idealom, ako se status quo uopće može tako opisati. Razlog tome su moć i sila autoriteta, faraona svoga vremena. Faraoni jesu bili historijski utvrđeni pojedinci, ali možemo se koristiti ovom riječju u njenom izvedenom, općem smislu. Kroz čitavu historiju faraoni su slijedili isti obrazac. Oni su uvijek zahtijevali da potpuna poslušnost i potpuno pokoravanje njima budu ideal svakoga pod njihovom vlašću. Tirani žele da postojeće stanje ljudi prihvataju kao svoj ideal. Kur'an kaže da je faraon pitao Musaa, a.s., kako on može zamišljati bilo kakvog Boga kad on, faraon, ima sve što se od Boga može očekivati:

ِ ِ ‫ﺖ ﻟَ ُﻜﻢ ﱢﻣ ْﻦ إِٰﻟ ٍﻪ َﻏ ِْﲑي ﻓَﺄ َْوﻗِ ْﺪ ِﱄ ﻳَﺎ َﻫ َﺎﻣﺎ ُن َﻋﻠَﻰ‬ ُ ‫َوﻗَ َﺎل ﻓ ْﺮ َﻋ ْﻮ ُن ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟْ َﻤﻸُ َﻣﺎ َﻋﻠ ْﻤ‬ ِ ِ ِ​ِ ِ ِ ِ ‫اﻟﻄﱢ‬ ‫ﲔ‬ َ ِ‫ﻮﺳ ٰﻰ َوإِ ﱢﱐ ﻷَﻇُﻨﱡﻪُ ﻣ َﻦ اﻟْ َﻜﺎذﺑ‬ ْ َ‫ﲔ ﻓ‬ َ ‫ﺎﺟ َﻌﻞ ﱢﱄ‬ َ ‫ﺻ ْﺮ ًﺣﺎ ﻟﱠ َﻌﻠﱢﻲ أَﻃﱠﻠ ُﻊ إ َ ٰﱃ إ ٰﻟﻪ ُﻣ‬ Faraon reče: “O velikaši, ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jer ja mislim da je on, zaista, lažac.” (El‐Qasas, 38)

Faraoni su nametali svoja gledišta drugima:

ِ َ َ‫ﻗ‬ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﻴﻞ اﻟﱠﺮ َﺷ ِﺎد‬ َ ‫ﺎل ﻓ ْﺮ َﻋ ْﻮ ُن َﻣﺎ أُرﻳ ُﻜ ْﻢ إﻻﱠ َﻣﺎ أ َ​َر ٰى َوَﻣﺎ أ َْﻫﺪﻳ ُﻜ ْﻢ إﻻﱠ َﺳﺒ‬

A faraon reče: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.” (Gafir, 29)

Tirani niti žele da ljudi misle samostalno, niti im dozvoljavaju da imaju svoj vlastiti put. Ljudi se mogu riješiti tirana 43

ako misle za sebe i ne slijede slijepo one koji, kao i faraon, tvrde da je sve što kažu ispravno. Islam potiče ljude da razbiju ograničenja koja im se nameću i da nađu vlastiti put.

Dio sljedećih dvaju ajeta odnosi se na ovo pitanje:

ِ‫ﱠ‬ ِ ِ ِ ُ‫َﺣ َﺴﻨَﻪ‬ ْ ‫ﻳﻦ ﻳَ ْﺴﺘَﻤﻌُﻮ َن اﻟْ َﻘ ْﻮَل ﻓَـﻴَﺘﱠﺒِﻌُﻮ َن أ‬ َ ‫ﻓَـﺒَﺸ ْﱢﺮ ﻋﺒَﺎد ۝ اﻟﺬ‬

...Zato obraduj robove Moje, koji pomno slušaju govor i sli‐ jede ono najljepše u njemu... (Ez‐Zumer, 17‐18)

Ajet 17. sure Zumer započinje sljedećim riječima: ...Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Allahu okreću – njima su namijenjene radosne vijesti...

Očigledno da je bezuvjetno pokoravanje jedan vid obožavanja. Kur'an kaže da radosne vijesti očekuju one koji se čuvaju i klone kumira i tirana, koji se bore protiv njih i okreću Allahu. Kur'an dalje kaže da su ovo ljudi koji ničije naredbe ne slijede slijepo, već pažljivo slušaju i slijede ono najljepše što im se govori i svoj ideal odabiru sami za sebe.

Prema tome, prva kategorija ideala je ona koja ljude čini zadovoljnim postojećim stanjem stvari. Postoje dva činioca koja ih sprečavaju da razmišljaju o bilo kakvom drugom idealu. Jedan je unutrašnji, a drugi je vanjski. Oba ova činioca opasna su za čovječanstvo. Zanimljivo je da se postepeno ovim idealima daje vjerska nota i ogrću se nekom vrstom svetosti. Predanost i privrženost, koja se iskazuje prema precima i praočevima, postaje uporediva sa obožavanjem Boga.

Prema Kur'anu, ove pojave ne posjeduju zbilju. One ne donose jednoobraznost društvu. U najboljem slučaju one kreiraju neke buduće nade i očekivanja, ali kada se ove nade ne ostvare, ljudi postaju još više uvučeni u postojeće okolnosti i uvjete i postavljaju ih za svoje ideale. Nakon toga se sve nade o jedinstvu društva gube. Svačija pažnja usmjerena je na zadovoljavanje ličnih i porodičnih potreba, na prikupljanje 44

opskrbe, osiguranje smještaja itd. Kao rezultat, iako članovi društva mogu prividno djelovati jedinstveno, njihovo stvarno stanje predstavljeno je ajetom koji kaže:

َِ ‫ﻻ ﻳـ َﻘﺎﺗِﻠُﻮﻧَ ُﻜﻢ‬ ‫ﺼﻨَ ٍﺔ أ َْو ِﻣﻦ َوَر ِاء ُﺟ ُﺪ ٍر ﺑَﺄْ ُﺳ ُﻬﻢ ﺑَـْﻴـﻨَـ ُﻬ ْﻢ َﺷ ِﺪﻳ ٌﺪ‬ ‫ﲨ ًﻴﻌﺎ إِﻻﱠ ِﰲ ﻗُـًﺮى ﱡﳏَ ﱠ‬ ُ ْ ِ ِ ِ ِ ٰ ‫ﱠ‬ ‫ﱠﻬ ْﻢ ﻗَـ ْﻮٌم ﻻ ﻳَـ ْﻌﻘﻠُﻮ َن‬ َ ‫َْﲢ َﺴﺒُـ ُﻬ ْﻢ َﲨ ًﻴﻌﺎ َوﻗُـﻠُﻮﺑـُ ُﻬ ْﻢ َﺷ ﱠ ٰﱴ ذﻟ‬ ُ ‫ﻚ ﺑﺄَﻧـ‬ Samo u utvrđenim gradovima ili iza zidina oni se protiv vas smiju skupno boriti. Oni su junaci u međusobnim bor‐ bama. Ti misliš da su oni složni, međutim srca su njihova razjedinjena zato što su oni ljudi koji nemaju pameti. (El‐ ‐Hašr, 14)

Ljudi mogu pripadati jednoj zajednici, a da ipak nisu jedinstveni. S obzirom da u njihovim idealima nema ničega zajedničkog za čitavu zajednicu, svaki pojedinac ide za ličnim interesima. Kada neka zajednica padne tako nisko, iskustva iz prošlosti pokazuju da postoje tri moguća načina daljnjeg toka stvari. Zapravo, postoje ljudi koji imaju neke nepotpune, djelomične ideale, ali kada ih postignu i ostvare, oni zaborave na svoju budućnost i postanu zadovoljni postojećim stanjem.

Tri prethodno spomenuta moguća načina razvoja su predvidiva. Situacija postaje potpuno ozbiljna kada se zajednica koja nema nikakvog ideala izloži vojnom napadu izvana. U ovakvoj situaciji svi misle samo na spašavanje vlastitog života i imovine. Takva zajednica ne može postići jedinstvo kojim bi se suprotstavila stranim snagama te njen otpor biva vrlo brzo slomljen.

U našoj historiji iskusili smo rezultate zainteresiranosti za prolazna i trenutačna pitanja. Mongolska invazija na Iran događaj je koji još uvijek zahtijeva proučavanje. U vrijeme ove invazije interesi ljudi za materijalnim pitanjima i svako45

dnevnim životom odvratili su pažnju društva od njegovog stvarnog ideala. Haos i nesloga bili su preovladavajuće stanje u društvu. Kako društvo nije imalo predodžbu jednog ozbiljnog i historijskog djelovanja, u potpunosti je razbijeno mongolskom invazijom. U okolnostima koje su u to vrijeme prevladavale bilo je prirodno očekivati da strana sila dođe i uništi raspadajuće i zastarjelo društvo.

Drugi mogući razvoj događaja za zajednicu koja nema vlastiti ideal, jeste da preuzme neki uvezeni, strani ideal.

Danas se mnoga društva suočavaju sa ovakvom situacijom.

Vidjeli smo jasan primjer ove pojave u našoj zemlji kada su nam perzijski kraljevi, Reza i Muhammed Reza, pokušali nametnuti zapadnu kulturu kao da smo društvo koje nema ničega vlastitog, pa moramo moliti za zapadne ideje. Ataturk je istu stvar uradio u Turskoj. Slični slučajevi mogu se vidjeti u raznim drugim zemljama.

Treći mogući razvoj je da zajednica nađe svoj istinski, vlastiti ideal i započne proces obnavljanja sebe kao zajednice.

Ovo je bio naš slučaj kada smo započeli revolucionarni pokret u godinama koje su prethodile 1963. Ovaj pokret iz dana u dan dobijao je na snazi dok konačno nismo uspjeli u provođenju revolucije. Ovo je treća kategorija ideala. Više ćemo je proučavati na odgovarajućem mjestu.

Ako izvršimo temeljito proučavanje druge kategorije ideala, možemo reći da ova kategorija ne osigurava nikakav apsolutan ideal. U svakom slučaju, neki od ideala ove kategorije mogu se smatrati razinom koja se mora proći.

Mi se ne smijemo zaustaviti na ovoj razini ideala. Oni možda jesu nešto što je poželjno za jedno društvo, ali su sami po sebi nedovoljni, kako na horizontalnoj tako i na vertikalnoj osi. Drugim riječima, zajednica se prolaskom vremena mora dalje razvijati. Uzmimo kao primjer slobodu. To je 46

prilično dobar ideal. Ona je neophodna. Međutim, postavlja se pitanje da li njeno postizanje samo po sebi daje zadovoljstvo ili je ona samo forma koju moramo proći da bismo postigli istinsko zadovoljstvo. Bilo je vrijeme kada je Evropa bila pod pritiskom Crkve, koja je imala monopol nad znanjem te je na taj način vršila pritisak na običnog čovjeka.

Ljudi su jecali pod jarmom feudalista. Trgovina, industrija i drugi svakodnevni životni poslovi bili su pod nadzorom nemilosrdne i okrutne aristokratije. U to vrijeme najvažnije pitanje za narode Evrope bilo je pitanje slobode. Oni su smatrali da će ako dobiju slobodu, dobiti sve što su ikada željeli.

Stoga su slobodu učinili svojim idealom. Međutim, sloboda je samo prvi korak u historijskom kretanju. Drugi koraci moraju uslijediti nakon ovog prvog. Mora se vidjeti šta je to za što je sloboda potrebna. Mi trebamo slobodu da bismo mogli otići na tržnicu i kupiti nešto. Ako imamo slobodu da se krećemo, moramo znati zašto i kamo se želimo kretati.

Ako postanemo slobodni, a ne znamo šta da radimo s tom našom slobodom, bit ćemo kao brod koji je bez cilja pušten nasred mora. Sloboda je vrlo važna za napredovanje ka vrhovnom idealu, ali je krajnje opasno smatrati je životnim ciljem. Posebno uz današnji tehnički i industrijski progres ona može kulminirati igranjem atomskim oružjem i dovođenjem svijeta na rub krvoprolića i propasti. Sredstva pustošenja u rukama slobodnog, ali neodgovornog čovjeka liče na šibice, pamuk, barut i drugi zapaljivi materijal u rukama djeteta koje se njima igra.

Na vertikalnoj osi, tj. vremenski gledano, polovični ideal je relativno dobar, ali on nije od koristi ako se ne učini daljnji napredak ka apsolutnom idealu. Polovični ideal je pogodan da bude samo jedna razina i sredstvo na putu ka vrhovnom idealu. Drugi primjer ovog tipa ideala je društvena ćelija koju 47

obrazuju članovi porodice. Nekoliko porodica čini pleme, nekoliko plemena čini klan, nekoliko klanova zajednicu, a nekoliko zajednica čini naciju ili narod. Umjesto da naš pogled usmjerimo ka svjetskom nivou, mi često uzimamo našu porodicu za svoj ideal i prinosimo svaku potrebnu žrtvu kako bismo osigurali njene interese. Ovo je još jedan primjer davanja pretjerane važnosti relativnom idealu. Kur'an kaže:

ِ‫ﱠ‬ ٍ ِ ٍ ِ ُ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔ ُﺮوا أ َْﻋ َﻤﺎ ُﳍُ ْﻢ َﻛ َﺴَﺮاب ﺑِﻘ َﻴﻌﺔ َْﳛ َﺴﺒُﻪُ اﻟﻈﱠ ْﻤﺂ ُن َﻣﺎءً َﺣ ﱠ ٰﱴ إِ َذا َﺟﺎءَﻩُ َﱂْ َﳚ ْﺪﻩ‬ َ ‫َواﻟﺬ‬ ِ ِ ِ ‫اﳊِﺴ‬ ‫ﺎب‬ ُ ‫َﺷْﻴﺌًﺎ َوَو َﺟ َﺪ اﻟﻠﱠﻪَ ﻋ َﻨﺪﻩُ ﻓَـ َﻮﻓﱠﺎﻩُ ﺣ َﺴﺎﺑَﻪُ َواﻟﻠﱠﻪُ َﺳ ِﺮ‬ َ ْ ‫ﻳﻊ‬ A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe, a naći će tu Allaha i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava. (En‐Nur, 39)

Djela onih koji nemaju ispravan cilj i koji nemaju božansku, odnosno duhovnu dimenziju slična su varci. Oni traže nešto što u stvarnosti ne postoji. Oni nalaze Allaha pred sobom jer je Allah svuda. Gdje god neko išao, Allah je tu.

Kada Kur'an kaže da će pred sobom naći Allaha, to znači da je Allah na početku, u sredini i na kraju svega. Kada oni koji nemaju božansku perspektivu stignu do kraja svoga putovanja ka idealu, ne nalaze ni trun od njega. S druge strane, Allaha nalaze svuda. Kako su svi njihovi ideali polovični, oni moraju nastaviti dalje sa svojim kretanjem. U suprotnom, stalno i iznova nailazit će na iste dosadne ideale koji bivaju uzrok degeneriranosti i raspada društva iznutra. Ukratko, propadajuća društva nalaze se suočena sa jednom od četiri moguće situacije. U jednoj od ovih situacija ona mogu imati neki relativni ideal. Kur'an dopušta da društva koja imaju neki relativni ideal mogu dobiti određene pozitivne rezultate kada je u pitanju njihov materijalni život. Kur'an kaže: 48

ِ ‫ﻳﺪ اﻟْﻌ‬ ‫ﻳﺪ ﰒُﱠ َﺟ َﻌ ْﻠﻨَﺎ ﻟَﻪُ َﺟ َﻬﻨﱠ َﻢ‬ ُ ‫ﺎﺟﻠَﺔَ َﻋ ﱠﺠ ْﻠﻨَﺎ ﻟَﻪُ ﻓِ َﻴﻬﺎ َﻣﺎ ﻧَ َﺸﺎءُ ﻟِ َﻤﻦ ﻧﱡِﺮ‬ َ ُ ‫ﱠﻣﻦ َﻛﺎ َن ﻳُِﺮ‬ ‫ﻮﻣﺎ ﱠﻣ ْﺪ ُﺣ ًﻮرا‬ ْ َ‫ﻳ‬ ً ‫ﺼﻼ َﻫﺎ َﻣ ْﺬ ُﻣ‬

Onome ko želi Ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo šta hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći. (El‐Israʹ, 18)

Druga je stvar to što će se u budućem životu morati suočiti sa poteškoćama. Kada su u pitanju oni koji teže nagradi Budućeg svijeta, Kur'an dalje kaže:

‫ﻚ َﻛﺎ َن َﺳ ْﻌﻴُـ ُﻬﻢ ﱠﻣ ْﺸ ُﻜ ًﻮرا‬ َ ِ‫َوَﻣ ْﻦ أ َ​َر َاد اﻵ ِﺧَﺮَة َو َﺳ َﻌ ٰﻰ َﳍَﺎ َﺳ ْﻌﻴَـ َﻬﺎ َوُﻫ َﻮ ُﻣ ْﺆِﻣ ٌﻦ ﻓَﺄُوٰﻟﺌ‬

A onaj ko želi Onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti. (En‐Nisaʹ, 19)

To znači da će i onima koji ciljaju na veće udaljenosti želja također biti ispunjena. Sljedeći ajet razjašnjava da su obje ove skupine potpomognute u postizanju svojih ciljeva:

ِ ِ ِ ‫ﻚ َْﳏﻈُ ًﻮرا‬ َ ‫ﻚ َوَﻣﺎ َﻛﺎ َن َﻋﻄَﺎءُ َرﺑﱢ‬ َ ‫ُﻛﻼًّ ﱡﳕِ ﱡﺪ ٰﻫ ُﺆﻻء َو ٰﻫ ُﺆﻻء ِﻣ ْﻦ َﻋﻄَﺎء َرﺑﱢ‬

Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospo‐ dara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabra‐ njeni. (El‐Israʹ, 20)

Oni koji imaju samo relativni ideal rade na njegovom postizanju. To je prva razina. Nakon što su postigli svoj cilj, dolazi druga razina, a to je razina pauze. Međutim, kako čovjek ne može dugo živjeti bez ideala, u trećoj razini oni odabiru neke istaknute ličnosti među sobom kao svoj ideal. Zbog toga Kur'an kaže:

‫َﺿﻠﱡﻮﻧَﺎ اﻟ ﱠﺴﺒِﻴﻼ‬ َ ‫َوﻗَﺎﻟُﻮا َرﺑـﱠﻨَﺎ إِﻧﱠﺎ أَﻃَ ْﻌﻨَﺎ َﺳ َﺎدﺗَـﻨَﺎ َوُﻛﺒَـَﺮاءَﻧَﺎ ﻓَﺄ‬

I govorit će: “Gospodaru naš, mi smo se prvacima našim i starješinama našim pokoravali, pa su nas oni s Pravog puta odveli.” (El‐Ahzab, 67) 49

Oni slijede svoje glavešine jer su dostigli razinu pauze.

Upravo na ovoj razini čovjek počinje obožavati druga ljudska bića jer on jednostavno ne može sjediti besposlen i mora imati nešto ili nekog kao svoj ideal. Posljedica ovoga je da te glavešine i starješine obrazuju aristokratsku klasu i počinju voditi raskošan život. Kako bi očuvali ovako stečen položaj, suprotstavljaju se svakom obliku reforme. Kur'an kaže:

ِ ِ ‫ﻮﻫﺎ إِﻧﱠﺎ َو َﺟ ْﺪﻧَﺎ آﺑَﺎءَﻧَﺎ‬ َ َ‫ﻚ ِﰲ ﻗَـ ْﺮﻳٍَﺔ ﱢﻣﻦ ﻧ ِﱠﺬﻳ ٍﺮ إِﻻًّ ﻗ‬ َ ‫ﻚ َﻣﺎ أ َْر َﺳ ْﻠﻨَﺎ ِﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠ‬ َ ‫َوَﻛ ٰﺬﻟ‬ َ ُ‫ﺎل ُﻣْﺘـَﺮﻓ‬ ‫َﻋﻠَ ٰﻰ أُﱠﻣ ٍﺔ َوإِﻧﱠﺎ َﻋﻠَ ٰﻰ آﺛَﺎ ِرِﻫﻢ ﱡﻣ ْﻘﺘَ ُﺪو َن‬ I eto tako, prije tebe Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu go‐ vorili: “Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.” (Ez‐Zuhruf, 23)

Kad god je neki poslanik dolazio, njemu bi se od svih prvo usprotivila upravo ova klasa bogataša, čiji članovi su posebno poštovani i prema kojima pokazuju posebno strahopoštovanje oni koji, nakon što su se odvojili od svog ideala, ne mogu misliti ni o čemu drugom osim o održavanju postojeće pozicije. Nakon što su jednom stekli moć, članovi ove rasipničke i ugnjetavačke klase nikada neće pristati da popuste svoj stisak nad društvom. Nakon ovog nastupa četvrta razina, kada ova klasa prema društvu postupa tako bezobzirno da uskraćuje običnim ljudima sve plodove njihove civilizacije te prisvaja i uništava njihove resurse. Naći ćemo mnogo primjera u prošlosti, ali i u savremenoj historiji. Hitler i njegovi njemački nacisti uništili su plodove civilizacije, prikupljane od strane toliko zemalja tokom duge čovjekove historije različitim oblicima kriminala i krađa. Kada se oforme bogate klase, uporedo s njima pojavljuju se i oni koji ih na kraju i uništavaju. Kur'an kaže: 50

ِ ‫ﻚ َﺟ َﻌ ْﻠﻨَﺎ ِﰲ ُﻛ ﱢﻞ ﻗَـ ْﺮﻳٍَﺔ أَ َﻛﺎﺑَِﺮ ُْﳎ ِﺮِﻣ َﻴﻬﺎ ﻟِﻴَ ْﻤ ُﻜ ُﺮوا ﻓِ َﻴﻬﺎ َوَﻣﺎ ﳝَْ ُﻜ ُﺮو َن إِﻻًّ ﺑِﺄَﻧ ُﻔ ِﺴ ِﻬ ْﻢ‬ َ ‫َوَﻛ ٰﺬﻟ‬ ‫َوَﻣﺎ ﻳَ ْﺸﻌُ​ُﺮو َن‬ I isto tako Mi učinismo da u svakom gradu velikaši postanu grješnici i da u njemu zamke postavljaju, ali oni samo sebi zamke postavljaju, a da i ne primjećuju. (El‐En‘am, 123)

Oni spletkare kako bi stvorili nered, što kulminira njihovim vlastitim uništenjem i uništenjem njihove civilizacije.

Iako nijedan od do sada navedenih ideala nije istinski, vrhovni i apsolutni ideal, ipak je činjenica da društva svaki od ovih ideala smatraju religijom. Staljinizam je religija. Nacizam je religija. Despotizam, pa čak i razvrat, smatraju se religijom.

Kako smo već kazali, jedan od ideala je i postojeće stanje stvari. Ono se, kao takvo, prihvata ili zbog lijenosti ili kao posljedica pritiska neke ugnjetavačke sile.

Drugi ideal je neki polovični pokret. I ovaj ideal dugoročno vodi istim učincima kao i prvi. Za posljedicu ima to da društvo prolazi kroz različite preobražaje i na kraju biva uništeno. Pošto je on takav, mi moramo iznaći neki drugi ideal koji će biti u skladu sa čovjekovom prirodom okrenutom budućnosti.

S obzirom da ovu svoju čežnju može zadovoljiti usmjeravanjem svoje pažnje ka Allahu, mi predlažemo Allaha za treći ideal. Postoje dvije prednosti našeg prijedloga. Prva prednost je kvantitativna, jer slijeđenjem naše sugestije čovjek neprestano može napredovati ka svom beskonačnom cilju. Njegovo kretanje nije zaustavljeno ni u jednoj fazi, niti dolazi u bezizlaznu situaciju. Ne postoji nikakva granica ili prepreka njegovom postignuću. Društvo nikada ne može doći u zastoj. Uvijek je otvoren put za napredovanje. Sa ove tačke gledišta ova prednost je kvantitativna. Vidjeli smo da u slučaju svih drugih ideala čovjekov napredak prestaje vrlo brzo i 51

kao posljedica toga društvo počinje propadati. Stoga je neprekidno i usavršavajuće kretanje društva ka Allahu jedini prirodni izbor.

Druga prednost našeg prijedloga je kvalitativne prirode.

Slijeđenjem našeg prijedloga čovjek može naći način da razriješi unutrašnji sukob koji postoji u njemu. Pogledajmo prvo o kakvom je sukobu riječ. Ovo pitanje možemo proučavati u svjetlu neovisnih stavova kao i sa stanovišta Kur'ana.

Iz Kur'ana se može shvatiti da čovjek posjeduje dvije vrste sklonosti. On ima određene materijalne sklonosti koje obuhvataju oboje, i njegove fizičke i njegove umne potrebe i nagone. On je prirodno sklon osiguravanju svojih vlastitih interesa. On jako želi biti bogat i osjeća se primoranim da zadovolji svoje seksualne i druge biološke potrebe. On želi živjeti u udobnosti i raskoši. U čovjeku istovremeno postoji i druga vrsta sklonosti. Pošto je stvoren od ilovače, on posjeduje materijalne sklonosti koje smo upravo spomenuli, ali on u sebi ima i trunku božanskog duha. Allah kaže:

ِ​ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﻓَِﺈ َذا ﺳ ﱠﻮﻳـﺘُﻪ وﻧَـ َﻔﺨ‬ ‫ﻳﻦ‬ ُ ْ َُْ َ َ ‫ﺖ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ ﱡروﺣﻲ ﻓَـ َﻘﻌُﻮا ﻟَﻪُ َﺳﺎﺟﺪ‬

...I kad mu dam lik i u njega udahnem od Moga duha (ruh), vi mu se poklonite. (El‐Hidžr, 29)

Posljedica ovoga je to da čovjek posjeduje dvije protivrječne vrste sklonosti. Postoji sukob između istine i laži, između pravde i nepravde, između dobra i zla te između ispravnog i pogrešnog. Ovo je unutrašnji čovjekov problem.

Društvene studije ne daju rješenje ovoga problema. One samo potvrđuju njegovo postojanje. Čovjek je uvijek u nedoumici kojim putem da krene. Čini se da ne posjeduje način da razriješi ovu nedoumicu.

Zato mora postojati neka vanjska sila koja će ga privući ka jednoj od ovih oprečnih strana. Po prirodi znamo da ćemo 52

nužno biti privučeni onoj strani koja predstavlja pravdu i vrlinu. S obzirom da je Allah izvor privlačenja, očigledno je da Njega moramo imati kao ideal. Ako se društva organiziraju na takav način da krenu naprijed ka Njemu, istovremeno će se dogoditi dvije velike reforme. Kao prvo, društvo će se promijeniti, a kao drugo, sam čovjek će se promijeniti nabolje. Drugi ideali ne mogu prouzrokovati ovakvo nešto, jer oni u čovjeka ne mogu uliti osjećaj odgovornosti. Čovjek druge ideale smatra ili sebi ravnim ili nečim niže vrste. Allah je daleko iznad čovjeka. On je Stvoritelj i Uzdržavatelj čitavog svijeta. Ne postoji ništa slično Njemu. On jednostavno nije iz iste kategorije kao čovjek. Čovjek Mu se ne može suprotstaviti, niti Mu može biti suparnik. Allah je Sveznajući, Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve vidi. On je Pravedan, On o svemu vodi računa i On nadoknađuje i za zlo i za dobro.

U Allahu čovjek može naći sve one sile koje mogu navesti i potaknuti pojedinca ili društvo da uradi određenu stvar. Zbog toga je Allahova vjera najvažniji činilac koji može uvjeriti društvo da se poboljša. U vezi s navedenim neophodno je objasniti kako je moguće da Allah ima ulogu povezanu sa ljudskim društvima koja se, s jedne strane, bave takvim stvarima kao što su tehnika, industrija, poljoprivreda i uzgajanje životinja, a s druge strane, međuljudskim odnosima.

Prije nego što iznesemo naše objašnjenje u vezi s tim, pogledajmo prvo šta zagovornici dijalektičkog i historijskog materijalizma, koji su nas toliko zamarali svojim predavanjima iz filozofije historije, imaju da kažu na ovu temu. Ovi ljudi, koji žele čovjeka svesti na životinju, insistiraju da čovjek ne treba biti povezan sa Bogom. Oni govore da je vjera opijum za narod. Ova tvrdnja sasvim je prikladna kada su u pitanju vjere koje smo ranije naveli, dakle vjere u kojima se od postojećeg stanja stvari pravi bog i u kojima se obožavaju 53

velikaši iz vlastitog naroda, vjere u kojima se materijalno stanje vlastite porodice i polovična neovisnost smatraju svojim idealom. Bez sumnje, ove stvari imaju opojno djelovanje i jesu opijum za narod. Mi želimo da se čovjek riješi ovih narkotika, ali ne želimo da postane žrtva još opasnijeg opijuma. Ako mislite čovjeka u potpunosti osloboditi od vjere, čemu drugom ćete ga predati?

Potvrđujući istinitost ovog božanskog ideala, moramo prihvatiti pet temeljnih načela islama na kojima se zasniva ideal oličen u Allahu. Ova načela su: monoteizam; poslanstvo, koje predstavlja vezu između Allaha i čovječanstva; ummet, koji predstavlja vanjsku formu poslanstva; život poslije smrti, što služi kao motivacija ljudskim naporima; i na kraju Božija pravda. Ako bismo željeli šire tumačiti ova načela, morali bismo ući u odnos između vjere, društva i historije i morali bismo raspravljati o historijskim normama.

Iz tog razloga preskočit ćemo ideološke i intelektualne aspekte ovog pitanja te ćemo preći na temu društva.

Ako društvo ima vezu sa Allahom, dvostruka relacija, koja postoji u svakom društvu, funkcionira bolje. Postoje dva stalna činioca u svakom društvu – čovjek i priroda. Čovjekov odnos sa ovim elementima, tj. čovjekov odnos sa drugim ljudskim bićima i njegov odnos sa prirodom, jako je bitan. Želimo proučavati ovaj odnos sa stanovišta vjere i želimo vidjeti šta bi trebalo uraditi ukoliko se želi poboljšati odnos između ljudi. Ovdje dolazi Marx sa svojom analizom društvenih pitanja. On kaže da je društvo uvijek podijeljeno na privilegiranu i neprivilegiranu klasu. Da bi se riješila svog gubitka, odnosno lošeg položaja, ova neprivilegirana klasa uvijek je bila uključena u stalni klasni rat u svim razdobljima historije. Borba između ove dvije klase nastavit će se dok sve klasne nejednakosti i razlike ne prestanu postojati 54

i dok se ne pojavi idealno besklasno društvo. Ovo treba smatrati neumoljivim procesom i historijskom neminovnošću.

On kaže da sva revolucionarna djelovanja, koja on želi da se provedu, trebaju samo ubrzati ovo historijsko kretanje, iako će se taj proces neizbježno nastaviti i bez toga. Ukoliko se uključimo u raspravu o ovoj kontroverznoj teoriji, bojimo se da će naš vlastiti program i svrha ostati nepotpuni i nezavršeni. Stoga se nećemo obazirati na kritiku iznesenu protiv ove pogrešne teorije. Naprimjer, postavlja se pitanje zašto ova teorija revolucionarnog procesa ne vrijedi u slučaju industrijaliziranih zemalja kao što su SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka.

Zašto vidimo da su se u određenim zemljama bogate i siromašne klase približile jedna drugoj i, umjesto da se međusobno bore, one rade zajedno bez ikakvog međusobnog sukoba? U SAD-u radnici i poslodavci međusobno sarađuju. Šta se u ovom slučaju dogodilo sa načelom suprotstavljenosti i sukoba klasa? Da li je ova klasna suprotstavljenost istinita samo u slučaju određenih odabranih naroda ili postoji suprotstavljenost između materijalnog napretka jednih i siromaštva drugih? Ako je teorija klasnog sukoba zaista ispravna, ovaj bi sukob trebao biti univerzalan bez obzira na vrijeme i mjesto. Međutim, vidimo da sami marksisti priznaju da različiti uvjeti koji vladaju u svakoj zemlji prave velike razlike u toku procesa. Uzgred se može primijetiti da se čini kako postoji prijeteća sloga i jednoumlje kod američkih radnika i američkih poslodavaca, u smislu da Amerika treba staviti resurse drugih zemalja pod svoj uticaj i podijeliti ih između svojih vlastitih radnika i poslodavaca. Čitav slučaj izgleda kao kada se pijetlovi hrane konjskim žitom.

Svi su bacili pogled na naftu Bliskog Istoka, dijamante Tanzanije, egipatski pamuk i alžirski duhan i vino. Postoje, 55

također, i druga polja o kojima su američki radnici i poslodavci postigli saglasnost. Kako ne možemo prihvatiti temelj suprotstavljenosti koji je iznio Marx, moramo pronaći drugi.

Uprkos svoj njegovoj originalnosti, inteligenciji i studijama historije, Marxovo mišljenje je ograničeno. Njegovo mišljenje dokučilo je samo manji aspekt stvarne protivrječnosti.

On je otkrio da se međuljudski odnosi okupljaju oko sukoba između jakog i slabog. Jaki može snagu izvesti iz svog bogatstva, svog položaja ili iz bilo kojeg drugog područja snage i uticaja. Čak je i nauka zlo koje nekom može pribaviti moć da gazi slabe. Nije samo kapital u pitanju; zapravo, korijen i uzrok ovog fenomena seže mnogo dublje. Iz tog razloga moramo naći stvarni uzrok suprotnosti i sukoba koji vladaju u ljudskom društvu.

Glavno pitanje jeste da li čovjek treba slijediti materijalističku sklonost ili treba težiti ka bljesku božanskog svjetla.

Kako je ovo pitanje čovjekovog unutrašnjeg osjećanja, kontradikcija se može razriješiti jedino ako sva društva i ljudi slijede onaj put koji zahtijeva čovjekovo od Allaha dato namjesništvo. Kao što znamo, Allah je svaku stvar na svijetu stavio na raspolaganje i u amanet čovjeku. Sve teškoće se same po sebi riješe ukoliko čovjek slijedi ovaj pravac. Vidimo da je čovjek koji priznaje Allaha i slijedi pravac koji je On propisao samilostan i mehkog srca. On pokazuje poštovanje prema svojim bližnjim i ne smatra ih oruđem za zadovoljavanje vlastitih želja. Što se tiče klasnog rata, treba primijetiti da postoje slučajevi kada se obje klase jednog društva ujedinjuju kako bi uništile neku drugu zajednicu. Prema tome, klasni rat nema uporišta u svakom društvu u historiji, niti su usponi i padovi u povijesti društava uvijek određeni ekonomskim i materijalnim pitanjima.

56

Problem je dublje ukorijenjen. Čovjek u svojoj prirodi posjeduje dva suprotstavljena elementa. Pitanje je kojoj će se strani prikloniti. Unutar sebe on nema moć koja bi mu omogućila konačno okretanje ka jednoj od njegovih sukobljenih sklonosti. Stoga mora postojati neka vanjska sila koja ga usmjerava, a ta sila ne može biti ništa do njegovo okretanje i priklanjanje Allahu. Ovakvo je stajalište kada je u pitanju odnos između čovjeka i čovjeka. Zapravo, naš problem je dvostruk: čovjekov odnos s drugim ljudima i čovjekov odnos sa prirodom. Veza sa Allahom i vjera rješavaju oba ova problema. Što se tiče čovjekove veze sa drugim ljudima, teškoća je što se čovjek, suočavajući se s drugima, okreće sebičnosti i zanemaruje interese drugih. Ovo ne samo da stvara sukob interesa nego je, također, suprotno čovjekovoj prirodnoj sklonosti ka Allahu. Rješenje ovog problema leži u našem vjerovanju u Allaha i u vjeri.

Drugi problem je kako savladati i pokoriti nemilosrdnu i nepopustljivu prirodu te je dovesti pod našu kontrolu tako da iz nje možemo dobiti sve što nam je potrebno u životu.

Ovaj problem može se riješiti ako sarađujemo sa prirodom.

Na taj način ćemo steći iskustva potrebna da prirodu dovedemo pod našu kontrolu. Ovo je, ustvari, dvosmjeran proces. Što više radimo sa prirodom, to je bolje kontroliramo, a što je više kontroliramo, to stičemo više iskustva te nam se kao rezultat otvaraju novi pristupi i načini. No, nesreća je u tome što čovjek kada počne kontrolirati prirodu i postane sposoban da je bolje koristi on podjarmljuje druge, a njegova moć izrabljivanja raste. Nismo imali snagu vršiti pritisak na druge kada smo ovisili o lovu da bismo stekli sredstva za život i kada smo se mogli braniti samo drvenim i kamenim oružjem. Međutim, imajući na raspolaganju ogromnu količinu industrijske opreme i moderniziranih sredstava poljoprivrede 57

čovjek stiče i moć da izrabljuje druga ljudska bića. Ovo je potvrđeno Kur'anom, koji kaže:

ِ ِ ‫اﺳﺘَـ ْﻐ َ ٰﲎ‬ ْ ُ‫ﻧﺴﺎ َن ﻟَﻴَﻄْﻐَ ٰﻰ ۝ أَن ﱠرآﻩ‬ َ ‫َﻛﻼًّ إ ﱠن اﻹ‬ Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se nezavisnim osjeti. (El‐ ‐‘Alaq, 6‐7)

Kada je čovjek bio u stanju obrađivati samo vlastitu zemlju i proizvoditi samo toliko hrane koliko je dovoljno tek njemu samom, on nije razmišljao o osvajanju i otimanju tuđe zemlje. U to vrijeme teško da je imao ikakvih sredstava da iskorištava druge. Ali, danas je stekao dovoljno moći da druge iskorištava. Šta je, prema tome, potrebno uraditi da se osigura da čovjek savlada prirodu i izvuče maksimalnu korist iz nje, a da istovremeno ne iskorištava druge ljude? Prema našem mišljenju, rješenje ovog problema leži u odnosu između rada i iskustva. Što se čovjek više trudi, to više iskustva stiče. Jedini je uvjet da ne smije raskinuti svoju vezu sa Allahom. On sve prirodne blagodati mora smatrati Božijim amanetom, sebe Allahovim namjesnikom, a druga ljudska bića svojom braćom. Ako bude tako radio, nesumnjivo da će se blagostanje višestruko povećati, a blagoslov Allahov će se izliti sa Nebesa i iz Zemlje.

Neće biti nikakve nestašice i neimaštine za ljudsko društvo.

Postoji i drugi način da se kaže ista stvar. Ako postoji pravedna raspodjela dobara, proizvodnja će sigurno porasti do željenog nivoa. Ovo vjerovanje ima svoje uporište u Kur'anu.

Postoji mnogo ajeta koji ga naglašavaju. Ovakvo gledište, također, podržavaju historijski zakoni. Što se tiče Kur'ana, možemo navesti sljedeći ajet kao primjer:

ِ ‫ﺎﻫﻢ ﱠﻣﺎءً َﻏ َﺪﻗًﺎ‬ ُ َ‫اﺳﺘَـ َﻘ ُﺎﻣﻮا َﻋﻠَﻰ اﻟﻄﱠ ِﺮﻳ َﻘﺔ ﻷَ ْﺳ َﻘْﻴـﻨ‬ ْ ‫َوأَﻟﱠ ِﻮ‬

A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom po‐ jili. (El‐Džinn, 16) 58

Sljedeći ajet još je jasniji:

ٍ ‫وﻟَﻮ أَ ﱠن أَﻫﻞ اﻟْ ُﻘﺮ ٰى آﻣﻨُﻮا واﺗﱠـ َﻘﻮا ﻟَ​َﻔﺘﺤﻨَﺎ ﻋﻠَﻴ ِﻬﻢ ﺑـﺮَﻛ‬ ِ ‫ﺎت ﱢﻣ َﻦ اﻟ ﱠﺴ َﻤ ِﺎء َواﻷَْر‬ ‫ض َوٰﻟ ِﻜﻦ‬ َْ َ​َ ْ َ ْ َ ْ َ َ َ َ ْ ِ ِ ‫ﱠ‬ ‫ﺎﻫﻢ ﲟَﺎ َﻛﺎﻧُﻮا ﻳَﻜْﺴﺒُﻮ َن‬ ُ َ‫َﺧ ْﺬﻧ‬ َ ‫َﻛﺬﺑُﻮا ﻓَﺄ‬ A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klo‐ nili, Mi bismo im blagoslove i s Neba i iz Zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.

(El‐A‘raf, 96)

Naravno, ovakav stav može se prihvatiti samo od strane onih koji vjeruju u Kur'an, ali ipak možemo primijetiti primjenjivost ove formule u našem svakodnevnom životu. Ako u nekom društvu preovladavaju pravda, vrlina i pobožnost, činioci koji ga ujedinjuju postaju jaki. Njegova homogenost, koja je neophodna da bi se pokrenuli ogromni točkovi industrije i poljoprivrede, biva potaknuta. Zbog svoje sloge i jedinstvenosti takvo društvo može nadjačati i prebroditi sve svoje teškoće i nikada se neće suočiti sa raskolom. Društva koja nemaju ovu ujedinjujuću silu podložna su slabljenju i raspadanju. Vlasti koje podjarmljuju ova društva same stvaraju neslogu i svađu. Neko može misliti da su ona civilizirana i da su složna i jednodušna, međutim, po pravilu, njihova solidarnost je vještačka. Ona su razdijeljena svuda gdje se zahtijeva ljudska solidarnost.

Zanimljivo je primijetiti da smo riječi kao što su oholost, tiranija i tlačenje, koje smo koristili, izveli iz kur'anskog kazivanja o faraonu. Neki ljudi misle da Kur'an donosi historijska kazivanja, kao što je ono o faraonu i poslaniku Musau, a.s., samo zato da bi ispripovijedao historiju. Možemo kazati da je ovo mišljenje pogrešno. Kur'an želi ukazati da su činioci raskola i uništenja bitan dio tiranskih društava.

Sudbinu takvih društava možemo lahko predskazati. S druge 59

strane, božansko, produhovljeno društvo, blagoslovljeno je svojstvom homogenosti.

ِ​ِ ِ ِ ِ ‫ﺎﻋﺒ ُﺪ‬ ‫ون‬ ُ ْ َ‫إ ﱠن ٰﻫﺬﻩ أُﱠﻣﺘُ ُﻜ ْﻢ أُﱠﻣ ًﺔ َواﺣ َﺪ ًة َوأَﻧَﺎ َرﺑﱡ ُﻜ ْﻢ ﻓ‬ Ova vaša vjera (ummet) – jedna je vjera (ummet), a Ja sam vaš Gospodar, zato se Meni klanjajte! (El‐Enbija, 92)

Allah kaže da je On muslimane učinio jednom skupinom, jednom zajednicom. Otuda je njihova dužnost da koračaju naprijed i otvaraju nove puteve i vidike. Položaj faraonskih društava, s druge strane, dosta je drugačiji. Nesloga i razdor članova ovog društva neizbježno ga dijele u šest skupina.

Nazvat ćemo prvu od njih skupinom potlačenih tlačitelja.

Ova skupina zavisi od tlačitelja i faraona i sarađuje s njima.

U vezi s njima Kur'an kaže:

ِ ِ‫ﱠ‬ ِ ِ ِ ‫ﲔ ﻳَ َﺪﻳِْﻪ َوﻟَ ْﻮ ﺗَـَﺮ ٰى إِ ِذ اﻟﻈﱠﺎﻟِ ُﻤﻮ َن‬ َ ْ ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔ ُﺮوا ﻟَﻦ ﻧـﱡ ْﺆﻣ َﻦ ٰ َﺬا اﻟْ ُﻘ ْﺮآن َوﻻ ﺑِﺎﻟﱠﺬي ﺑَـ‬ َ ‫َوﻗَ َﺎل اﻟﺬ‬ ِ ِ ِ ‫ﻮل اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ اﺳﺘ‬ ِ ِ ِ ٍ ‫ﻀ ُﻬ ْﻢ إِ َ ٰﱃ ﺑَـ ْﻌ‬ ‫ﻳﻦ‬ ْ ُ ْ َ ُ ‫ﺾ اﻟْ َﻘ ْﻮَل ﻳَـ ُﻘ‬ ُ ‫َﻣ ْﻮﻗُﻮﻓُﻮ َن ﻋﻨ َﺪ َرﱢ ْﻢ ﻳَـ ْﺮﺟ ُﻊ ﺑَـ ْﻌ‬ َ ‫ﻀﻌ ُﻔﻮا ﻟﻠﱠﺬ‬ ِ​ِ ‫ﲔ‬ َ ‫اﺳﺘَ ْﻜﺒَـ ُﺮوا ﻟَ ْﻮﻻ أَﻧﺘُ ْﻢ ﻟَ ُﻜﻨﱠﺎ ُﻣ ْﺆﻣﻨ‬ ْ A oni koji ne vjeruju govore: “Mi nećemo vjerovati u ovaj Kurʹan niti u one prije njega!” A kada bi samo vidio kad oni koji su nepravedni pred Gospodarom svojim budu za‐ držani i kad stanu među sobom razgovarati: “Da vas nije bilo, sigurno bismo bili vjernici” – reći će oni koji su tlače‐ ni bili onima koji su bili oholi. (Sabaʹ, 31)

Ovaj ajet slikovito prikazuje scenu Sudnjega dana. Toga dana jedni grješnici krivit će druge. Ajet razjašnjava da i oni koji su pripadali skupini potlačenih tlačitelja nisu bili čestiti.

I oni su, također, bili grješnici. Allah kaže da će, kada grješnici budu dovedeni pred Njega, neki od njih pripadati skupini potlačenih tlačitelja i raspravljat će sa oholim.

60

Druga skupina sastoji se od faraonovih miljenika i savjetnika. Oni potiču i vode faraone. Tako su oni često veći Rimljani od samih Rimljana.

Kur'an kaže:

ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﻮﺳ ٰﻰ َوﻗَـ ْﻮَﻣﻪُ ﻟِﻴُـ ْﻔ ِﺴ ُﺪوا ِﰲ اﻷَْر‬ ‫ﻚ‬ َ َ‫ض َوﻳَ َﺬ َرَك َوآﳍﺘ‬ َ ‫َوﻗَ َﺎل اﻟْ َﻤﻸُ ﻣﻦ ﻗَـ ْﻮم ﻓ ْﺮ َﻋ ْﻮ َن أَﺗَ َﺬ ُر ُﻣ‬ ِ َ‫ﻗَ َﺎل ﺳﻨـ َﻘﺘﱢﻞ أَﺑـﻨﺎءﻫﻢ وﻧَﺴﺘﺤﻴِﻲ ﻧِﺴﺎءﻫﻢ وإِﻧﱠﺎ ﻓَـﻮﻗَـﻬﻢ ﻗ‬ ‫ﺎﻫ ُﺮو َن‬ ْ ُ ْ َ ْ ُ َ َ ْ َ ْ َ ْ ُ َ َْ ُ ُ َ A glavešine naroda faraonova rekoše: “Zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov da nered u zemlji prave i da tebe i božanstva tvoja napusti?” On reče: “Ubijat ćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima.” (El‐A‘raf, 127)

Ovi faraonovi miljenici huškali su ga i govorili su mu: Pitamo se zašto si ostavio Musaa i njegov narod na miru.

Oni će činiti zlo i neće prihvatiti tvoju božanstvenost. Ove glavešine poticale su faraona da kaže kako će uskoro ubiti sinove Israilove i porobiti njihove žene.

Prema tome, drugu skupinu čine faraonovi miljenici i savjetnici.

Treću skupinu čine oni koji nemaju cilj ili ideal. Ova skupina obuhvata uglavnom nepismene, zaostale i siromašne ljude, koje uvijek vuku s jedne strane na drugu. Prema Kur'anu, oni će na Sudnjem danu reći:

‫َﺿﻠﱡﻮﻧَﺎ اﻟ ﱠﺴﺒِﻴﻼ‬ َ ‫َوﻗَﺎﻟُﻮا َرﺑـﱠﻨَﺎ إِﻧﱠﺎ أَﻃَ ْﻌﻨَﺎ َﺳ َﺎدﺗَـﻨَﺎ َوُﻛﺒَـَﺮاءَﻧَﺎ ﻓَﺄ‬ I govorit će: “Gospodaru naš, mi smo se prvacima našim i starješinama našim pokoravali, pa su nas oni s Pravog puta odveli.” (El‐Ahzab, 67)

Treba naglasiti da ovi nepismeni i bosonogi ljudi imaju naročitu ulogu u društvu. Naša je dužnost da ih odvratimo od slijeđenja njihovih pokvarenih glavešina i da ih uputimo 61

na čestite ljude. Imam Ali je spomenuo ovu skupinu ljudi.

On je svrstao ljude u tri vrste: znalci o Bogu, tražitelj znanja na putu izbavljenja i narod obični, koji pristaje uz pozivatelja svakog, koji nemaju cilja.* Ovi posljednji spremni su da slijede bilo šta, pa i pogrešno, s čime bi se mogli susresti.

Kur'an ukazuje na one koji slijede znalce, kada spominje čestite drugove časnog Poslanika, a zatim dodaje: I oni koji su ih iskreno slijedili. (U islamskom pravu sljedbenici znalaca nazivaju se mukallidi – sljedbenici mudžtehida). Naša je dužnost da uvjerimo šire narodne mase da pristanu uz svoj pravni autoritet umjesto da slijede lažne ideale ili da uopće nemaju cilja, kako bi se mogli ubrojati među one koji ih iskreno slijede ili, riječima Imama Alija, da budu “tražitelji znanja na putu izbavljenja”. Ukratko, ovi ljudi predstavljaju veliki dio društva.

U tiranskom društvu nalazimo i četvrtu skupinu. Ona obuhvata ljude koji u potpunosti shvataju nepravednu i tlačiteljsku prirodu politike koju slijede njihovi vladari, ali šute o tome. Upućujući na njih, Kur'an kaže:

ِ ‫إِ ﱠن اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ ﺗَـﻮﻓﱠﺎﻫﻢ اﻟْﻤﻼﺋِ َﻜﺔُ ﻇَﺎﻟِ ِﻤﻲ أَﻧ ُﻔ ِﺴ ِﻬﻢ ﻗَﺎﻟُﻮا ﻓِﻴﻢ ُﻛﻨﺘﻢ ﻗَﺎﻟُﻮا ُﻛﻨﱠﺎ ﻣﺴﺘ‬ ‫ﲔ‬ ْ َْ ُ َ ‫ﻀ َﻌﻔ‬ ُْ َ ْ َ ُ​ُ َ َ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ِﰲ اﻷَْر‬ ‫ﱠﻢ‬ َ ‫ض اﻟﻠﱠﻪ َواﺳ َﻌﺔً ﻓَـﺘُـ َﻬﺎﺟ ُﺮوا ﻓ َﻴﻬﺎ ﻓَﺄُوٰﻟﺌ‬ ُ ‫ض ﻗَﺎﻟُﻮا أَ َﱂْ ﺗَ ُﻜ ْﻦ أ َْر‬ ُ ‫ﻚ َﻣﺄَْو ُاﻫ ْﻢ َﺟ َﻬﻨ‬ ِ‫تﻣ‬ ‫ﺼ ًﲑا‬ َ ْ َ‫َو َﺳﺎء‬

Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogrije‐ šili, meleki će upitati: “Šta je bilo s vama?” “Bili smo pot‐ lačeni na Zemlji” – odgovorit će. “Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” – reći će meleci, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište. (En‐Nisaʹ, 97)

––––––– *

Nehdžu-l-belaga, 147. izreka

62

Oni na ovaj način žele reći da su bili pod nadzorom tlačitelja i tirana i da nisu imali slobodu da odlučuju. Međutim, činjenica je da je nedopustivo ostati miran i ravnodušan u ovakvoj situaciji. Kur'an dalje navodi kako im meleci odgovaraju: “Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” Zašto se nisu iselili na sigurnije mjesto i spasili od tirana? Prema tome, pod tiranskim i tlačiteljskim vladama postoji četvrta kategorija u koju spadaju oni ljudi koji šute i ne poduzimaju ništa. Čak i ako izravno ne učestvuju u nepravdi, žive u despotskom okruženju i ne poduzimaju ništa kako bi promijenili stanje.

Peta skupina sastoji se od malog broja ljudi koji se udaljavaju i povlače od društva. Oni ga se, ustvari, nemaju pravo odreći. Društvu su potrebni ljudi koji rade na njegovoj izgradnji, a ne oni koji ga se odriču. Allah je zamjerio Poslaniku Junusu kada je napustio svoje društvo i poručio mu je da je trebao ostati sa svojim narodom. Zato se Junus, a.s., pokajao Allahu.

Kur'an kaže:

ِ‫ﱠ‬ ِ ِ ِ ‫ﱠﺎس ﺑِﺎﻟْﺒ‬ ِ ‫ﺎﻃ ِﻞ‬ َ ِ ‫ﻳﻦ َآﻣﻨُﻮا إ ﱠن َﻛﺜ ًﲑا ﱢﻣ َﻦ اﻷَ ْﺣﺒَﺎ ِر َواﻟﱡﺮْﻫﺒَﺎن ﻟَﻴَﺄْ ُﻛﻠُﻮ َن أ َْﻣ َﻮ َال اﻟﻨ‬ َ ‫ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟﺬ‬ ِ‫ِ ﱠ‬ ِ ِ ‫ﱠ‬ ‫ﻀﺔَ َوﻻ ﻳُ ِﻨﻔ ُﻘﻮﻧَـ َﻬﺎ ِﰲ َﺳﺒِ ِﻴﻞ‬ ‫ﺐ َواﻟْ ِﻔ ﱠ‬ ُ َ‫َوﻳ‬ َ ‫ﺼﺪﱡو َن َﻋﻦ َﺳﺒ ِﻴﻞ اﻟﻠﱠﻪ َواﻟﺬ‬ َ ‫ﻳﻦ ﻳَﻜْﻨ ُﺰو َن اﻟﺬ َﻫ‬ ٍ ‫اﻟﻠﱠ ِﻪ ﻓَـﺒﺸﱢﺮُﻫﻢ ﺑِﻌ َﺬ‬ ‫اب أَﻟِﻴ ٍﻢ‬ َ ْ َ O vjernici, mnogi svećenici i monasi doista na nedozvoljen način tuđa imanja jedu i od Allahova puta odvraćaju. Oni‐ ma koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju. (Et‐Tewba, 34)

Danas ima ljudi koji govore da se vjerski učenjaci nemaju pravo miješati u politiku jer su vjera i politika dvije odvojene stvari. Prema riječima Kur'ana, oni koji imaju ovakvu logiku od Allahova puta odvraćaju.

63

U šestu skupinu spadaju oni koji, i pored toga što su bez privilegija i što su potlačeni, daju sve od sebe kako bi promijenili preovladavajuće okolnosti. U vezi s ovim postoje božanski zakon i historijska norma koje bismo detaljno razmatrali da nam to prostor dozvoljava. U svakom slučaju, prema ovom zakonu, ako se čitava neprivilegirana i pogažena klasa koja živi pod iskvarenim sistemom digne i pobuni protiv njega, uvijek će pobijediti. Ovo je posebno važno pitanje našeg sadašnjeg svijeta. Pokorena društva koja se bore za svoje oslobođenje moraju znati da će se ova historijska norma sigurno ostvariti. Kur'an kaže:

ِ‫ﱠ‬ ِ ِ ‫َوﻧُِﺮ ُ ﱠ‬ ِ ‫ﻀﻌِ ُﻔﻮا ِﰲ اﻷَْر‬ ‫ﲔ‬ ْ ُ‫اﺳﺘ‬ َ ‫ض َوَْﳒ َﻌﻠَ ُﻬ ْﻢ أَﺋ ﱠﻤﺔً َوَْﳒ َﻌﻠَ ُﻬ ُﻢ اﻟْ َﻮا ِرﺛ‬ ْ ‫ﻳﻦ‬ َ ‫ﻳﺪ أَن ﳕُ ﱠﻦ َﻋﻠَﻰ اﻟﺬ‬ A Mi smo htjeli one koji su na Zemlji tlačeni milošću oba‐ suti i vođama i nasljednicima učiniti. (El‐Qasas, 5)

Ovaj ajet odnosi se na spomenutu normu. Priča o Musau, a.s., i faraonu također dokazuje njegovu istinitost. Međutim, ako se ne pruži učinkovit otpor, faraoni i tirani postepeno uspijevaju u slamanju i uništavanju društvenih sila, stvarajući među njima razdor i neslogu. Kada se društvene sile raspadnu, industrijske i naučne sile nisu od velike koristi, odnosno ne mogu proizvesti željene učinke. Čak i ako se dobiju neki učinci, oni ne idu u korist običnim ljudima i ne donose napredak razjedinjenom društvu. Kao posljedica toga, društvo je pogođeno neredom i haosom. Kako se društvo pod ovakvim okolnostima može obnoviti? Ono se može preporoditi jedino ako svi ljudi imaju vjeru u Allaha, vjeruju u skrivenu silu koja ih nadzire i slijede put pravde. Tada su sva bogatstva zemlje otkrivena, svi potencijali postaju stvarni, a sve što se nataložilo u zemlji i prostor postaju raspoloživi za dobrobit čovječanstva. Sve ovo će se dogoditi na dan kada 64

će Mehdi (da Allah požuri njegov dolazak) uspostaviti svoju vlast. Tada će muslimanski ummet uzeti vlast pravde u svoje ruke. Čitav svijet slijedit će jednu liniju djelovanja. Kao posljedica toga, sve skrivene mogućnosti bit će otkrivene. Sve ovo bit će u potpunom skladu sa historijskim zakonima koji ukazuju na put čovjekovog razvoja.

Kada čovjek završi eksperimentiranje s niskim i inferiornim idealima i prestane biti privučen njima, on će se prirodno okrenuti u ispravnom smjeru i odbacit će nazadak, umnu tromost i letargiju. Kao rezultat, bit će privučen putu koji će ga odvesti historijskom razvoju. Ova tema je opširna i njena daljnja razrada zahtijeva više vremena i prostora nego što nama stoji na raspolaganju.

65

66

O AJATULLAHOVIM POSLJEDNJIM PREDAVANJIMA

N

akon evropske renesanse pojavila se potreba za temeljitom promjenom u metodi izučavanja islamskih izvora kako bi se moglo suočiti sa modernim tokovima na polju zapadne nauke, filozofije i kulture. Postalo je nužno pretresti društvena, ekonomska, politička i psihološka pitanja u svjetlu velike izvorne islamske literature u istraživačkom duhu koji je postao preovladavajući u svijetu nakon oslobađanja od neznanja srednjeg vijeka i crkvene inkvizicije. Našim islamskim obrazovnim centrima i našim obrazovanim muslimanskim učenjacima postala je dužnost da preduzmu odgovarajuće korake kako bi odgovorili na najezdu čitave bujice zabluda i iskorištavanja slobode i kulture u sveto ime nauke i vjere.

Nezainteresiranost, ili bolje reći suprotstavljanje Crkve i crkvenih krugova pokretu renesanse, krivi su što je vjera ostala zarobljena i ograničena između crkvenih zidova, a Papa i njegovi službenici prognani sa polja javne administracije, ekonomije, politike i pitanja kulture. Evropljani, ljubomorni na muslimane čiji su liberalizam iskusili u Andaluziji (Španiji) i drugim centrima obrazovanja i učenja koje su oni učestalo posjećivali kako bi se obrazovali, zavidni na veličini muslimana u Iraku, Iranu, Egiptu i drugim zemljama o kojima su slušali razne priče, zamišljali su da je islam sličan njihovoj vlastitoj vjeri.

Stoga, kako bi pokorili zemlje muslimanskog Istoka, i kako bi omogućili njihovu eksploataciju od strane pohlepnih i izopačenih bijelih kolonizatora, smislili su teoriju odvajanja 67

politike od vjere i netrpeljivost između starih i novih nauka.

Pokušali su stvoriti jaz između ova dva stanovišta i sistema.

Ne samo da su razdvojili jezik vjere od jezika moderne nauke, kulture i filozofije, nego su prouzrokovali i ogromnu pukotinu među njima, čiji je ishod to da je danas pomirenje ovih jezika postalo gotovo nemoguće.

Iz tog razloga ljudi skloni vjeri, koji su bili u Evropi i koji su se upoznali sa modernom civilizacijom i kulturom, kadgod bi pokušali odbraniti i širiti bilo šta što im je preostalo od vjere, uglavnom su vjeru predstavljali u iskrivljenom i nezadovoljavajućem obliku koji se činio neuskladivim sa modernom civilizacijom i modernim naukama.

Mnogi naši učenjaci, posebno u posljednjih stotinu godina, pokušali su premostiti ovaj jaz i uvesti modernu nauku i civilizaciju u obliku koji bi bio uskladiv sa širokim i naprednim pogledima islama i oslobođen svih pogrešnih predodžbi i iskrivljenja.

U tom kontekstu vrijedne doprinose dali su istaknuti učenjaci kao što su Sejjid Džemaluddin Asadabadi, Ajatullah Belagi, Ajatullah Mirza Muhammad Husejn Naini, Muhammad Reza Nedžefi, Hibatullah Šahrestani, Mirza Abbas Ali Čarandabi te u posljednje vrijeme Muhammad Reza Muzaffar i prof. Ahmed Emin. Pa ipak, vrijednost njihovog rada bila je ograničena i privremena. Oni nisu mogli izliječiti bolest mladih ljudi koji su studirali zapadne nauke, a jaz između nauke i civilizacije, s jedne strane, i između vjere i moralnih principa, s druge, i dalje je postojao. Ovakva situacija nastavila se sve dok se u Nedžefu nije pojavio Ajatullah Sadr, slavni učenjak i istaknuta ličnost naše historije, koji je svojim dragocjenim i svjetski poznatim radovima u potpunosti ispravio zapadnu nauku, civilizaciju, ekonomiju i psihologiju, i koji je rastjerao sve sumnje o njima.

68

Istovremeno, sa ovim intelektualnim pokretom, mi smo u Iranu također imali određene učenjake, iako manje poznate, koji su bili u potpunosti upućeni u civilizaciju i kulturu Zapada i Istoka, i koji su u svom istraživačkom radu slijedili ispravnu liniju mišljenja i kritički ispitali modernu nauku i civilizaciju sa islamskog stanovišta.

Naš filozof i mislilac Ajatullah Mutahhari, koji je svoj život položio za islamsku revoluciju u Iranu, bio je zapravo saborac Ajatullaha Sadra u borbi za zaustavljanje zloupotrebe zapadne nauke i civilizacije. Razlika između njih dvojice bila je u tome što Ajatullah Mutahhari sve do svog šehadeta nije bio predstavljen na svjetskom nivou. Samo su se muslimanski intelektualci u svojim revolucionarnim aktivnostima nadahnjivali njegovim djelom.

Vidimo da su istu liniju slijedili i neki drugi istaknuti učenjaci i filozofi kao što su Allame Tabatabai, autor autentičnog tefsira Kur'ana El-Mizan, te poznati islamski mislilac Muhammad Teqi Dža‘feri, kao i drugi.

Ono po čemu se Ajatullah Sadr izdvaja od drugih jest to što je bio zauzet intelektualnom borbom na polju islamske filozofije, ekonomije i kulture na svjetskom nivou mnogo prije drugih. Da plaćenički Irak kojim slučajem nije dobio upute od svojih gospodara, ne bi se usudio, i pored svoje krvoločnosti, učiniti takav zločin kao što je ubistvo Ajatullaha Sadra. Međutim, velike sile su ovog sjajnog učenjaka smatrale opasnim za svoje imperijalističke projekte.

Oštroumnost koju Islamsko istraživačko odjeljenje Fondacije za preporod pokazuje objavljivanjem i popularizacijom radova ovoga učenjaka nije posljedica činjenice da su njega i njegovu slavnu sestru hladnokrvno ubili sljedbenici imperijalizma samo zbog “zločina” odbrane naše revolucije.

Za ovu revoluciju i mnogi drugi ljudi položili su svoje živote, 69

ali mi nismo u stanju iskazati poštovanje koje dugujemo šehidima.

Pa kako onda da iskažemo poštovanje ovom šehidu koji je pružio neprocjenjivu uslugu našem narodu i svijetu u cjelini?

Ideja je da se saopće i prenesu misli ovog velikog učenjaka, koji je hrabro i uspješno pokazivao svoje istinsko islamsko mišljenje, duboko znanje i revolucionarni duh na svim poljima znanja i filozofije.

Ova knjiga je plod njegovih posljednjih predavanja. Sastoji se od četrnaest lekcija. Prve dvije raspravljaju o promjeni načina proučavanja i tumačenja Kur'ana i sadrže veoma koristan materijal o ovoj temi.

Od trećeg predavanja autor ulazi u tematsku raspravu o historijskim zakonima i normama u svjetlu Kur'ana. Svojom dubokom i temeljitom studijom baca novo svjetlo na ovaj predmet. Dao je vrijedan doprinos raspravi o ekonomskim, političkim i sociološkim problemima. U važnom, četrnaestom predavanju uzlijeće iz materijalnog u duhovni svijet, te i tu pokazuje svoj žar.

Dr. Sejjid Džemal Musavi

70

LEKCIJA 1

ŠTA JE TEMATSKO TUMAČENJE KUR'ANA?

Trendovi u tumačenju Kur'ana

N

eosporna je činjenica da u vezi sa tumačenjem Kur'ana postoji niz stajališta i pravaca i svaka škola mišljenja slijedi različitu metodu. Ovo se jasno može uočiti ako se pažljivo prouče knjige koje se bave tumačenjem Kur'ana.

Neki komentatori usredsređuju se na jezički aspekt ajeta i objašnjavaju Kur'an sa stanovišta njegove formulacije, njegovog načina izražavanja i njegovog neuporedivog stila. Drugi se pak bave sadržajem, značenjem i suštinom.

Postoji treća skupina komentatora koji kur'anske ajete objašnjavaju na temelju predaja ili objašnjavaju svaki ajet upoređujući ga sa nekim drugim ajetom ili ajetima. U vezi s njima, oni uzimaju u obzir i predaje prenesene od Poslanika i Imama ili se pozivaju na tumačenja ajeta od strane ashaba časnog Poslanika i onih koji su došli nakon njih.

Postoje i komentari koji se oslanjaju na razum kao jedan od temelja tumačenja i razumijevanja Božije knjige. Postoje, opet, neki komentatori koji s ciljem opravdavanja stanovišta koje zastupa njihova škola pokušavaju Kur'an uskladiti sa mišljenjima te škole. Konačno, postoje pojedini komentatori koji nisu privrženi ni jednoj posebnoj školi, a pokušavaju izvesti odgovore na svoja pitanja izravno iz Kur'ana. Oni prosuđuju o ispravnosti ili neispravnosti svakog mišljenja samo na temelju onoga što Kur'an kaže. Oni prilaze bez predrasuda i nemaju unaprijed stvorenih ideja.

71

Postoje i neke druge škole, ali se ne namjeravamo njima baviti. Ono što želimo ovdje objasniti jeste to da postoje dvije metode ili dva načina tumačenja Kur'ana koje bismo željeli proučiti. Jedan od njih je “razdvojeni” – analitički način, a drugi “sjedinjeni” odnosno tematski.

Komentirajući Kur'an po prvoj metodi komentator uređuje svoj komentar prema redoslijedu ajeta, koristeći sredstva koja smatra najprimjerenijim, kao što su doslovno značenje svakog ajeta ili značenje u svjetlu prenesenih predaja ili razum ili drugi kur'anski ajeti sa zajedničkom idejom, koji rasvjetljavaju odlomak koji se želi protumačiti, imajući opet stalno na umu kontekst u kojem je određeni odlomak došao.

Naravno, kada govorimo o ovakvom tumačenju, mislimo na njegov najnapredniji oblik koji nam je danas dostupan, jer se tumačenje postepeno razvijalo od jednostavnog objašnjavanja nekoliko ajeta do njegovog današnjeg, naprednog oblika koji pokriva čitav Kur'an.

Historijat ovog stila tumačenja datira iz perioda ashaba časnog Poslanika. U početku se ovakvo tumačenje sastojalo od komentara samo nekoliko ajeta, a katkad se odnosilo i na objašnjenje riječi. Vremenom se pojavila potreba za tumačenjem cijelog Kur'ana. Shodno tome, pri kraju trećeg i početkom četvrtog stoljeća komentatori kao što su Ibn Madže, Taberi i drugi protumačili su čitav Kur'an i ponudili najnaprednije modele analitičkog tumačenja.

U analitičkom načinu tumačenja najveća pažnja obraća se na doslovno značenje ajeta s ciljem shvatanja sadržaja Kur'ana. U početku je bilo veoma jednostavno shvatiti značenja riječi, no to je postalo teže kako se vremensko rastojanje od perioda objavljivanja povećavalo. Prolaskom vremena i povećanjem znanja i iskustava, te promjenom situacija i događaja ovaj proces je postao sve složeniji. Dvosmislenost 72

je okružila sadržaje mnogih riječi i ajeta. Ova teškoća shvatanja značenja dovela je do kompiliranja najsloženijih radova iz oblasti komentara Kur'ana kakvi danas postoje.

Iz ovih komentara saznajemo da komentator tumači Kur'an ajet po ajet, od početka do kraja, jer postoji mnogo ajeta koji vremenom iziskuju nova objašnjenja.

U skladu s navedenim valja napomenuti da ovim ne mislimo reći da se komentator u toku analitičkog tumačenja ne poziva na druge srodne ajete ili da ih ne spominje u cilju shvatanja značenja ajeta o kojima se raspravlja.

Upućivanje na druge relevantne ajete opća je i uobičajena praksa, slično kao što se upućuje i na predaje i izvještaje.

Nedostatak analitičkog tumačenja Važno je primijetiti da se ovo tumačenje obavlja isključivo s ciljem saznavanja doslovnog značenja jednog ili nekolicine ajeta koji se proučavaju. Kod ovog vida tumačenja komentator koristi sva moguća sredstva kako bi otkrio samo doslovno značenje i u jednom trenutku on proučava samo mali dio Kur'ana. Međutim, dosljednim proučavanjem svakog pojedinačnog dijela Kur'ana on može u cjelini steći dobru razinu znanja o sadržaju i posebnim pitanjima cijelog Kur'ana, premda će to postići samo na nesistematičan način. U svakom slučaju, on ne može odrediti stav Kur'ana u pogledu svake oblasti života za koju su kur'anski ajeti objavljeni, ali nam niti koje povezuju ove informacije, odnosno konteksti i veze koje od njih čine složene cjeline i skupove ideja mogu omogućiti da na osnovu njih oblikujemo kur'ansku teoriju za različita polja i tematike.

Dakle, pri analitičkom tumačenju ne obraća se veća pažnja na usklađivanje ajeta, iako se, u određenim slučajevima, njihova međusobna veza objašnjava.

73

Opasnost korištenja analitičkog tumačenja Nažalost, činjenica je da je ovakav nepovezan stil analitičkog tumačenja doveo do mnogih sektaških protivrječnosti u islamskom društvu. Da bi pridobila pristalice za svoje učenje, svaka skupina tumačila je kur'anske ajete prema svojim vlastitim sektaškim gledištima, što je bio slučaj sa pristalicama mnogih skolastičkih doktrina, kao što su doktrine predodređenja, slobode izbora i volje. Da su ovi komentatori učinili samo jedan korak više i da su pogledali malo dalje od onih nekoliko ajeta koje su sakupili, mogli su izbjeći greške koje su činili. Ovakva situacija nije se javila u slučaju tematskog načina tumačenja koji ćemo sada objasniti.

Tematski način tumačenja Drugi način tumačenja Kur'ana je tematski ili “sjedinjeni” način. Prema ovom načinu kur'anski ajeti se ne razdvajaju, niti se izučavaju jedan za drugim. Naprotiv, komentator koji na ovaj način tumači Kur'an svoja istraživanja usmjerava na neku određenu životnu temu kojom se Kur'an bavi, bilo da je ta tema doktrinarne, društvene ili univerzalne prirode, te pronalazi stav Kur'ana o toj temi. On može, naprimjer, izučavati takve teme kao što su “učenje o monoteizmu”, “historijski zakoni” ili “stvaranje Nebesa i Zemlje”.

Tematskim tumačenjem pokušava se utvrditi stajalište Kur'ana, tako da islamske poruke u vezi sa pitanjima koja se odnose na život i svijet mogu postati jasnije.

Odnos tematskog i analitičkog načina tumačenja Može se reći da granice između ovih tipova tumačenja, kao uostalom i između bilo kojih drugih radnji ili historijskih 74

događaja, nisu jasno ocrtane. One se često međusobno preklapaju jer je u tematskom tumačenju neophodno prvo na osnovu analitičkog tumačenja utvrditi značenja riječi korištenih u ajetima koji se izučavaju prije nego se nastavi dalje. Slično tome, u toku analitičkog tumačenja možemo naići na neku kur'ansku istinu koja zahtijeva dublje proučavanje određenog životnog pitanja. U tom slučaju tumačenje naginje ka tematskom.

I pored toga, ova dva načina neovisni su jedan o drugom i svaki od njih ima svoj vlastiti cilj i poseban značaj.

Uloga predaja u analitičkom tumačenju Jedan od činilaca koji je davao jak poticaj analitičkom tumačenju tokom niza stoljeća jeste sklonost ka upotrebi predaja i izvještaja pri tumačenju Kur'ana. Zapravo, samo tumačenje u početku je bilo dio ili oblik predaje i bilo je utemeljeno na njoj. Pored predaje uvijek su u svrhu tumačenja korištene i neke lingvističke, književne i historijske informacije.

Upravo je to razlog zašto tumačenje nikada nije moglo iskoračiti van granica koje su mu postavili Poslanik i Imami putem svojih drugova i onih koji su ih naslijedili. Ova granica nikada nije dopuštala da se napravi novi korak, ili da se uvežu i upoređuju različiti koncepti, ili da se izvode teorije iz doslovnih značenja ajeta. U ovim okolnostima tumačenje je bilo ograničeno na doslovnu interpretaciju i objašnjavanje pojedinačnih riječi, prilikom čega je razvijena nova terminologija, kao i razjašnjavanje određenih ajeta opširnim izvještavanjem o povodu njihovog objavljivanja. Ovakva praksa nije povlačila za sobom bilo kakvu korisnu i naprednu ulogu, niti je mogla ukazati na neku ideju pored doslovnog značenja. Ona nas nije mogla upoznati sa osnovnim idejama Kur'ana razasutim po različitim ajetima.

75

Tematski tefsir u predajama o islamskom pravu Kako bismo razumu približili ideju o tematskom načinu tumačenja, možemo objasniti razliku između ova dva načina na primjeru islamskog prava.

U određenom smislu, pravo je interpretacija onoga što su Poslanik i Imami kazali ili činili. Dobro su nam poznate knjige u kojima se tokom rasprave o propisima nekog zakona uzastopno spominju predaje, pri čemu je svaka predaja spomenuta posebno i proučena ili sa aspekta njenog jezika, ili njenog lanca prenosilaca, ili njenog teksta, ili pak iz svih ovih uglova istovremeno, ovisno o metodi koju je slijedio autor date knjige. Upravo su ovako postupali komentatori Četiri knjige (Usulu Kafi, Tahzib, Istibsar i Men la jahduruhu-l-fekih), kao i komentator knjige Vesa'ilu-š-ši‘a. Međutim, u većini knjiga islamskog prava ne slijedi se ova metoda.

Pravna rasprava razdvaja se prema životnim potrebama i navode se relevantne predaje u vezi sa svakim zakonskim pitanjem, kako bi se izveo i razjasnio islamski stav o određenom pitanju. Ovo je tematsko tumačenje u vezi sa zakonskim propisima, a gore spomenuti način jeste analitičko tumačenje u vezi sa predajama o pravu. Proučimo sada opći način pravnih knjiga.

Pravna knjiga El-Dževahir zapravo je sveobuhvatan komentar predaja sadržanih u Četiri knjige. Međutim, ova knjiga ne objašnjava svaku predaju zasebno. U njoj su predaje uređene i raspoređene u skladu sa životnim potrebama. Knjiga je tematski uređena i izdijeljena na poglavlja. Tako, naprimjer, sadrži poglavlja o prodaji, ugovaranju, žalbama na neplodnu zemlju, braku itd. U ovim poglavljima skupljene su i objašnjene relevantne predaje, a zatim su po svakom zakonskom pitanju ove predaje upoređene jedne sa drugim i nakon 76

uzimanja svih predaja u razmatranje izvedeni su odgovarajući zakoni. Treba spomenuti da nije dovoljno biti upućen samo u značenje jedne određene predaje jer nas nijedna predaja sama ne može dovesti do zakonskog propisa.

Do zakonskog propisa ili životnog pravila možemo doći tek nakon proučavanja svih predaja koje bi mogle imati bilo kakve veze sa pitanjem koje proučavamo. Slično ovome, određenu doktrinu ili teoriju možemo izvesti tek nakon opsežnog i temeljitog proučavanja svih predaja na datu temu.

Ništa se ne može zaključiti iz jedne jedine predaje.

Ovo je bio tematski način objašnjavanja pravnih predaja.

Upoređivanjem kur'anskih i pravnih studija mogu se naći razlike između tematskog i analitičkog načina tumačenja Kur'ana.

Dok je tematski stil postao popularan u vezi sa pravnim pitanjima i razvijao se tako da su u knjigama pravnih nauka svi zakonski propisi raspoređeni po odgovarajućim poglavljima, sasvim suprotnim smjerom tekao je razvoj tumačenja Kur'ana. Stil koji je trinaest stoljeća preovladavao u tumačenju Kur'ana bio je analitički način tumačenja. Svaki komentator Kur'ana smatrao se obaveznim da objašnjava Kur'an ajet po ajet, kao i njegovi prethodnici. Ovo je rezultiralo time da je tematski postao uobičajen i popularan način u pravnoj, a analitički u tefsirskoj nauci.

Studije koje su ograničene na povod objavljivanja, derogirajuće i derogirane ajete te objašnjenje riječi i fraza koje se u Kur'anu koriste u svom drugom značenju, u nekim slučajevima poznate su pod nazivom tematsko tumačenje. Međutim, taj naziv u ovom kontekstu treba izbjegavati.

Ove studije nisu ništa više do skup određenih tema preuzetih iz analitičkog tefsira. Stoga ih ne treba zvati tematskim tumačenjem jer o tematskom načinu govorimo onda kada 77

proučavamo doktrinarnu, društvenu ili neku drugu važnu temu i procjenjujemo je sa stajališta Kur'ana. Čini se vrlo vjerovatnim da koliko god je tematski stil pomogao u napretku i proširenju pravne misli i istraživanja, toliko je analitički stil tumačenja prouzrokovao nazadovanje islamske misli na polju tumačenja Kur'ana i spriječio njeno napredovanje toliko da su čak protekla stoljeća i stoljeća otkada su napisane knjige Taberija, Razija i Tusija, a islamska misao na polju tefsira nije učinila ni jedan korak dalje od njih i ništa novo nije dodano islamskom istraživačkom radu u ovoj oblasti.

Tokom čitavog ovog perioda tefsir Kur'ana bio je nepokretan. Nije učinjen ni jedan korak naprijed, osim u nekim sasvim sporadičnim slučajevima. Ostao je statičan u vremenu u kojem su se događale mnoge promjene u različitim oblastima života. Otuda, upoređujući dva spomenuta stila možemo objasniti zbog čega je analitički način predstavljao činilac stagnacije tumačenja, a zašto je tematski stil bio učinkovit u napretku i širenju procesa izvođenja propisa islamskog zakona. Stoga jasno možemo shvatiti zašto je jedan stil stekao popularnost, a drugi postao istrošen i zastario.

S obzirom da je neophodno da naše shvatanje ova dva stila bude jasno i nedvosmisleno, u nastavku su objašnjene neke razlike između njih:

Uloga tematskog tumačenja u razvoju islamskog istraživačkog rada Prije svega, trebamo znati da je metoda koju komentator slijedi pri analitičkom tumačenju uglavnom pasivna. On uzima jedan ili više međusobno povezanih ajeta bez ikakvog prethodnog planiranja i pokušava ih tumačiti u svjetlu doslovnog značenja teksta, uz pomoć spojenih sintagmi ili odvojenih 78

izraza općeg karaktera. Uloga teksta je ovdje uloga prenosioca, a uloga komentatora pažljivo slušanje i razumijevanje.

Ovaj stil zovemo pasivnim jer se u njemu uloga komentatora svodi samo na slušanje onoga što ajeti Kur'ana govore, iako, naravno, sa čistom namjerom, oštrim smislom za doslovno značenje i dobrim poznavanjem gramatike i stilističkih izraza. Komentator, takoreći, sjedi pokraj Kur'ana kako bi slušao šta on govori. Ovakva pozicija čini ulogu Kur'ana aktivnom, a ulogu komentatora pasivnom, jer Kur'an daje samo onoliko koliko komentator može uzeti i usvojiti iz samog tekst Kur'ana. Kao posljedica toga, komentator u svoju knjigu unosi samo onoliko koliko može shvatiti od značenja teksta.

Međutim, tematski komentator slijedi drugačiju metodu.

Prije nego što odabere neku društvenu ili ideološku temu, ili temu koja se tiče života ili svijeta, on mora usmjeriti dovoljno pažnje na tu temu, a kako bi sakupio neophodne podatke, mora proučiti ideje i iskustva drugih. On mora poznavati povezane probleme i njihova rješenja do kojih se do sada došlo ljudskim razmišljanjem. On treba biti upoznat sa pitanjima koja su ranije postavljena u vezi s temom (metoda historijske primjene) i bilo kojim razlikama u mišljenjima koje postoje u vezi s njom. Opremljen ovim podacima on proučava kur'anske ajete i više nije puki slušalac ili izvještač.

Kada proučava određeno pitanje u svjetlu Kur'ana, on se suočava sa ogromnom količinom ljudskih ideja i opsežnih ljudskih studija. Kada započne svoju studiju kur'anskog teksta on postavlja pitanja, a Kur'an odgovara.

Tematski komentator, u svjetlu svojih podataka utemeljenih na ljudskom trudu i studijama, pokušava iznaći i dokučiti stanovište Kur'ana po pitanju njegove teme. On doznaje kur'ansko mišljenje upoređivanjem kur'anskog teksta i podataka do kojih je on došao iz ideja i stajališta drugih.

79

Usljed toga, rezultati tematskog tumačenja uvijek su dosljedni, dobro usklađeni i tiču se ljudskog iskustva. Oni zapravo predstavljaju kur'anske znakove i smjernice koje definišu islamske poglede po pitanju različitih životnih tema.

Zato kažemo da je tematski tefsir jedna vrsta dijaloga sa Kur'anom, davanje prilike Kur'anu da govori, dakle uzajaman, a ne pasivan odnos. Tematsko tumačenje je aktivan i svrsishodan rad čiji je rezultat taj da se kur'anski tekst koristi za rasvjetljavanje određene velike životne istine.

U vezi s Kur'anom Imam Ali, zapovjednik vjernika, kaže u jednom od svojih govora: “To je Kur'an. Ako tražite od njega da govori, to neće činiti. Ali ja ću vam kazivati o njemu.

Znajte, zaista, da je u njemu znanje o tome šta će se dogoditi, kazivanje o prošlosti, lijek za vaše bolesti i propis za sve što je među vama.” (Staza rječitosti, govor 157) Imam Ali, istinski sin Kur'ana kaže: “To je Kur'an. Ako tražite od njega da govori...” Ovo je najljepši način opisivanja zadatka tematskog tumačenja, koje je opisano kao govor ili razgovor sa Kur'anom i postavljanje pitanja o svakoj nedoumici i svakoj temi s ciljem nalaženja odgovora na njih.

Dakle, prva razlika između tematskog i analitičkog tumačenja jeste uloga komentatora. Pri analitičkom tumačenju njegova uloga je pasivna. On samo sluša i pamti ili zapisuje, dok pri tematskom tumačenju mora imati predodžbu o cjelokupnom dotadašnjem ljudskom naslijeđu. On mora raspolagati shvatanjima i idejama svoga vremena tako da pred Kur'an može postaviti rezultate ljudskog iskustva kako bi mu on – a on je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strana, bilo s koje strane – izrazio svoje mišljenje, a komentator bio u mogućnosti izvesti ovo stanovište iz svih relevantnih ajeta uzetih skupa, a ne iz bilo kojeg izdvojenog ajeta ili ajetâ.

80

Time se tematsko tumačenje Kur'ana i zbilja združuju u jedno jer tematsko tumačenje započinje zbiljom, a završava Kur'anom. S druge strane, analitičko tumačenje započinje Kur'anom i završava Kur'anom. Ono nema nikakve veze sa stvarnošću i životom. U tematskom tumačenju životne zbilje stavljaju se pred Kur'an jer je on naš staratelj, naš zaštitnik i naše pribježište. Mora se živjeti pod njegovim vodstvom.

Upravo iz tog razloga kaže se da se kur'anska moć starateljstva i zaštite očituje neprekidno. Na ovo svojstvo trajnog vođenja odnose se mnogobrojni hadisi u kojima se Kur'an opisuje kao neiscrpan. To je ono na šta je i sam Kur'an ukazao:

ِ ِ​ِ ِ ِ ِ ‫وﻟَﻮ أَﱠﳕَﺎ ِﰲ اﻷَر‬ ‫ت‬ ْ ‫ض ﻣﻦ َﺷ َﺠَﺮٍة أَﻗْﻼ ٌم َواﻟْﺒَ ْﺤ ُﺮ ﳝَُﺪﱡﻩُ ﻣﻦ ﺑَـ ْﻌﺪﻩ َﺳْﺒـ َﻌﺔُ أ َْﲝُ ٍﺮ ﱠﻣﺎ ﻧَﻔ َﺪ‬ ْ َْ ِ ِ ِ ُ ‫َﻛﻠِﻤ‬ ‫ﻴﻢ‬ ٌ ‫ﺎت اﻟﻠﱠﻪ إ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ َﻋ ِﺰ ٌﻳﺰ َﺣﻜ‬ َ Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, Silan i Mudar. (Lukman, 27)

I zaista, božanske istine su beskrajne. Pokloni Kur'ana su neograničeni, dok je jezičko tumačenje ograničeno i iscrpljivo jer se ništa novo ne može dodati doslovnim značenjima. Čak i ako neke riječi poprime neka nova značenja, ne može se uzeti da Kur'an podrazumijeva ta značenja jer nijedno novo značenje ili novi pojam koji su se pojavili nakon objave Kur'ana ne mogu predstavljati namjeru kur'anskih ajeta. Svaki pojam koji se počeo koristiti nakon objavljivanja Kur'ana nema veze sa Kur'anom.

Prema tome, neiscrpnost Kur'ana može se spoznati i iskoristiti samo kroz tematski stil tumačenja. Ovaj stil dokazuje i potvrđuje da je Kur'an vjerodostojan zapis, kako prošlog tako i budućeg znanja. On je lijek za naše bolesti. U njemu možemo naći osnovu za uređivanje naših poslova.

81

Kroz njega možemo znati božansko viđenje svih zemaljskih događanja.

Budući da je takvo, tematsko tumačenje je prikladno za brz razvoj jer ljudsko iskustvo čini da ono cvjeta. Kada se Kur'an proučava u svjetlu ljudskog iskustva, dolazi se do novih otkrića. To je istinski način razumijevanja islama.

82

LEKCIJA 2

ŠTA JE TEMATSKO TUMAČENJE KUR'ANA?

Potreba za proširenjem pravnih studija

R

anije smo istakli da su pravne rasprave već odavno uređene najvećim dijelom na tematskoj osnovi, dok su u tefsirskim raspravama komentatori slijedili analitički stil te su Kur'an tumačili ajet po ajet, od početka do kraja. Time ne mislimo reći, s obzirom da je tematski stil uobičajena praksa u pravnoj nauci, da nema potrebe za daljnjim tematskim proučavanjima i studijama na tom polju. I naše pravne rasprave također se sada moraju proširiti. U pogledu tematskih rasprava zahtijevamo nova istraživanja i u dubinu i u širinu jer, kako smo to već rekli, tematska metoda započinje životnim zbiljama a završava propisima i normama islamskog zakona. (Horizontalno proširivanje pravne rasprave podrazumijeva studije o pitanjima i zakonskim propisima koji prije nisu postojali, ali su u modernom dobu postali stvar dnevnih potreba. Šiijski pravnici zovu ih “aktuelna pitanja”.

Oni su sabrali posebne rasprave koje pokrivaju ova pitanja i objavili su ih kao dodatak svojim glavnim raspravama. One obuhvataju nova pitanja kao što su transplantacija organa, plastična hirurgija, umjetna oplodnja, obavljanje molitve u polarnim regionima te pitanja transakcija kao što su osiguranja, trgovina vrijednosnim papirima poput čekova, mjenica, obveznica i dionica. Vertikalno produbljivanje tematske metode podrazumijeva duboko istraživanje propisa islamskog zakona i pronalaženje onih vrijednosti od kojih Zakonodavac 83

islama nije dozvolio odstupanje). Praksa naših učenjaka i pravnika uvijek je bila takva da su svoje predmete rasprave uzimali iz zbilja svakodnevnog života i podvrgavali ih sudu islamskog zakona. Pojave poput različitih tipova ugovora, kao što su dioničarstvo te najam njiva i vrtova i sl., navele su naše pravnike da iz izvora islamskog zakona izvedu propise o njima i da utvrde pravne mjere sa božanskog stajališta.

Zapravo, mora se priznati da tematski stil u pravnoj nauci također treba proširiti. Stoljećima su naši učenjaci svoja istraživanja provodili na osnovu tematskog stila i izvodili zakonske propise u vezi sa svakom ljudskom potrebom, međutim prolaskom vremena i usložnjavanjem civilizacije, nove dimenzije su se pojavile u ljudskom životu. Stoga je postalo neophodno da se uporedo sa povećanjem životnih potreba prošire i tematska pravna istraživanja.

Ovo nam pokazuje da, iako istraživanje u oblasti pravnih propisa započinje konkretnom stvarnošću, ono je ipak u velikoj mjeri ograničeno na zbilje iz perioda Šejha Tusija ili Muhaqqiqa Hillija, a te zbilje iz njihovog vremena zadovoljavale su potrebe njihovog vremena, ali ne zadovoljavaju potrebe našeg. Naprimjer, poslovanja kao što su lizing, napoličarstvo i partnerstvo, kako su spomenuta u njihovim knjigama, predstavljaju uvjete tržišta od prije 800 ili 1000 godina, dok su se tržišni uvjeti i priroda poslovanja do danas promijenili, a ekonomske veze su postale složenije. Iz tog razloga pravna nauka našeg vremena mora slijediti isti pravac koji je slijedila u vremenu prethodnih učenjaka, kada je reagirala na svaki događaj i na svaki životni uvjet. Kako su propisi koji se odnose na svaku situaciju koja je postojala u to vrijeme bili izvedeni iz vjere, učenjaci našeg vremena također moraju probleme današnjice proučavati tematski i izvoditi propise i pravila u vezi s njima iz općih načela islama, 84

tako da se pravna nauka može širiti horizontalno do željenog stepena.

Također bi se isti tematski stil u pravnoj nauci morao slijediti i vertikalno, tako da se pravni istraživački rad može učinkovito širiti. Drugim riječima, od suštinske važnosti je da se pravna pitanja temeljito prouče i vertikalno i da se otkriju osnovna načela pravne nauke. Velike pravne građevine moraju se postaviti na čvrstim pravnim temeljima. Detaljno razrađeni zakoni moraju biti uobličeni tako da odražavaju islamsko stanovište jer, kako znamo, svaki skup islamskih zakona koji se tiče svake životne oblasti povezan je sa osnovnim načelima koja osiguravaju ljudski razvoj u oblasti islamskog zakonodavstva. Nalazimo da se ovo načelo jasno odražava u islamskoj ekonomiji i islamskim zakonima u vezi sa brakom i razvodom.

Pogledajmo, naprimjer, propise islamskog zakona o braku i bračnim odnosima. Oni su povezani sa ulogama muškarca i žene u životu onako kako ih definira islam. Islamska stajališta u tom pogledu su temelj. Na njima je ustanovljena čitava građevina relevantnog zakona. Bilo bi pogrešno pretpostaviti da su zakonski propisi nepovezane ideje pravne nauke. Oni nisu književni zbornik. Treba ih smatrati prirodnom potrebom i, koliko je to ljudski moguće, potrebno je uložiti trud i odgonetnuti njihove temeljne ideje i njihovu logičku podlogu.

Potreba za tematskim načinom tumačenja Sada ćemo se vratiti na tačke razilaženja tematskog i analitičkog tumačenja. Već smo naveli neke razloge zbog kojih tematsko tumačenje ima prednost nad analitičkim. Kako smo istakli, oblast tematskog tefsira veća je, šira i plodnija. On je napredniji od analitičkog tefsira, može trajno napredovati i 85

dovoditi do novih otkrića jer je ovaj tip tumačenja utemeljen na ljudskom iskustvu, te kako ljudsko iskustvo napreduje i raste, i ono postaje plodnije.

U tematskom stilu tumačenja tačnost podataka kojim nas iskustvo opskrbljuje provjerava se u odnosu na Kur'an. To je jedini način koji nam omogućava da spoznamo temeljna stajališta Kur'ana i islama u odnosu na različita životna pitanja.

Može se prigovoriti: Koja je potreba za nalaženjem ovih osnovnih islamskih stajališta? Naprimjer, zbog čega je potrebno poznavati opću teoriju islama o poslanstvu? Postoji li ikakva potreba za poznavanjem kur'anskog viđenja historijskih kretanja, sklonosti i težnji? Ili, zašto bismo trebali interpretirati društvene promjene u svjetlu onoga što Kur'an kaže? Zbog čega bismo trebali poznavati islamski ekonomski zakon?

Postoji li razlog da razumijemo zakone kojima se kreću islam i planeta na kojoj živimo? Kakva je potreba za poznavanjem značenja ovih riječi i izvođenja teorija povezanih s njima? Znamo da sam časni Poslanik nije iznosio ove teorije u jasno definiranom obliku i definicijama, nego je muslimanima predstavio Kur'an u njegovom obliku. Zašto bismo se onda mučili i izvodili iz njega bilo kakve zasebne teorije?

Zapravo, danas osjećamo temeljnu potrebu za otkrivanjem ovih teorija i ne možemo da ne zadovoljimo tu potrebu. Časni Poslanik je objasnio ove teorije u kontekstu Kur'ana na način primjeren njegovom okruženju. On ih je u cjelini primijenio na islamski život. Svaki pojedinac musliman bio je dio ovog duha i okruženja i nosio je ove teorije, jer su duhovno, društveno, ideološko i odgojno podneblje i okvir koje je Poslanik oblikovao bili u stanju dati zdrave poglede i ispravnu moć procjene vremena, stavova i događaja.

86

Upoređivanjem dviju uobičajenih dešavanja bolje ćemo shvatiti ovu ideju: Pretpostavimo da neki čovjek živi sa narodom koji govori određenim jezikom. On želi naučiti njihov jezik i njegovo korištenje. Također, želi znati kako njihov um dospijeva od riječi do njenog značenja i kako oni shvataju tačno značenje riječi. Postoje dva načina da to uradi.

Jedan je da se izmiješa sa ljudima tog društva i da u potpunosti učestvuje u njihovim svakodnevnim aktivnostima.

Ukoliko bude tako postupao neko vrijeme, upoznat će se sa ispravnim načinom korištenja njihovog jezika i, kao posljedica toga, njegov um počet će se kretati od riječi do njihovih značenja onako kako taj jezik i njegova upotreba to zahtijevaju. Kako taj čovjek živi među onima kojima je taj jezik maternji, skriveni sadržaj značenja uskoro će se pohraniti u njegovom umu. Kada se spomene neka riječ, on će se pozvati na to što je pohranjeno u umu i ispravno će razumjeti riječ. Kao rezultat njegovog kontakta sa onima koji tim jezikom govore kao svojim maternjim jezikom, on će steći uvid u jezik kao i oni. Za razliku od njega, čovjek koji ne živi u društvu onih čiji je ovo maternji jezik, a ipak se želi dobro upoznati sa njegovom ispravnom upotrebom, nema drugog izbora nego da se uputi na njegovu gramatiku i okrilje u kojem je odrastao izvodeći iz njega opća pravila i sveobuhvatne teorije.

On će morati steći sposobnost izvođenja njegovih općih pravila. Uzmimo primjer arapskog jezika. U početku se Arapi nisu morali truditi da ga nauče jer su živjeli u pretežno arapskom društvu. Međutim, kasnije, kada se njihovo okruženje promijenilo i kada su drugi jezici ušli u njihov život, njihov vlastiti jezik postao je slab i pomiješan sa velikim brojem stranih riječi te se osjećala potreba za razvojem 87

arapske gramatike i teorije filologije. Kako sama okolina više nije bila dovoljna za učenje ispravnog arapskog jezika, postalo je nužno učiti ga na naučnoj osnovi. Formirane su teorije za razmatranje, raspravu i kritiziranje tako da se korisnik jezika može ravnati prema tim pravilima i teorijama. Ovo je samo primjer kojim se želi opisati naš problem.

Ashabi koji su živjeli zajedno sa časnim Poslanikom možda nisu razumjeli njegova stajališta u vidu općih načela, ali nema sumnje da su u cijelosti upijali njegove ideje i bili umno oduševljeni njima.

Opće stanje društvenog, duhovnog i umnog okruženja unutar kojeg su živjeli bilo je korisno za shvatanje učenja časnog Poslanika i stvaranje tačnog mjerila s ciljem procjenjivanja situacija i prilika. Međutim, takvo korisno okruženje i odgovarajuće okolnosti danas ne postoje. Kako je onda moguće u vremenu kada se osjeća potreba za izučavanjem stavova Kur'ana po pitanju nauke o islamu zanemariti opća i univerzalna načela u vezi s tim?

Tokom kontakata između muslimanskog i zapadnog svijeta dato je objašnjenje mnogih suprotstavljenih teorija i viđenja. Iako muslimani imaju ogromna blaga intelektualnih izvora, a Kur'an im pruža bogat i raznovrstan izvor znanja i učenja u svim oblastima ljudskog života, kada dođe do susreta muslimana i zapadnjaka, musliman se suočava sa mnogim teorijama koje su se pojavile u različitim oblastima života. Stoga je dužnost muslimana da poznaju islamske stavove po pitanju različitih teorija. U tu svrhu oni nemaju drugi izbor nego da duboko zarone u tekstove islama i da iznađu islamsko stajalište kako bi mogli shvatiti da je islam riješio određeno pitanje na način koji odgovara razumnom ljudskom iskustvu u različitim oblastima života.

88

Saradnja između tematskog i analitičkog načina tumačenja U vezi sa ovim pitanjem došli smo do zaključka da je tematski stil najbolji stil tumačenja. Međutim, to ne znači da smo za potpuno napuštanje analitičkog stila, jer nadmoć jednog stila ne znači napuštanje ili dokidanje drugog. To samo znači da je potrebno posvetiti više pažnje boljem stilu jer je tematsko tumačenje korak ispred analitičkog. Pošto je analitičko tumačenje temelj na kojem je sagrađeno tematsko tumačenje, nema razloga ni smisla ukidati ga. Sve što želimo reći je da umjesto jednog treba načiniti dva koraka, pri čemu je prvi korak analitičko tumačenje, a drugi, napredniji korak, tematsko tumačenje.

89

LEKCIJA 3

TEMATSKO TUMAČENJE

V

eć smo spomenuli neke razloge zbog kojih bi se trebala dati prednost tematskom načinu tumačenja Kur'ana prije nego uobičajenom analitičkom. Na temelju ovih opažanja pokazali smo da je tematsko tumačenje plodonosnije i prikladnije za dolaženje do novih otkrića i pronalaženje načela na kojima je čitav kur'anski sistem zasnovan. Sada bismo željeli dati još jedan praktičan razlog zbog kojeg je tematski stil poželjniji. Naime, da bi se prešao uobičajeni put tumačenja od početka Kur'ana pa do njegovog kraja potreban je veoma dug vremenski period. Upravo iz tog razloga samo mali broj muslimanskih učenjaka imao je čast da ga i dovrši. Mi smatramo da je čak i čitav život prekratak da se pređe ovaj dugački put. Stoga dajemo prednost kraćem putu, tokom kojeg se nekoliko odabranih tema iz Kur'ana može temeljito proučiti. U skladu s tim, odabrali smo nekoliko tema i sakupili relevantan materijal na koji Kur'an treba baciti svoje svjetlo. Dalje predlažemo da u što većoj mogućoj mjeri napravimo koordiniranu studiju ovih važnih tema.

Bavit ćemo se samo osnovnim načelima i temeljnim idejama povezanim sa njima i pokušat ćemo pokriti svaku od ovih tema u ne više od pet do deset lekcija, što će nam omogućiti da se pozabavimo najrazličitijim kur'anskim temama.* ––––––– *

Nažalost, od svih ovih tema Ajatullah Sadr uspio je obraditi samo jednu, a to su Historijski zakoni u Kur'anu. Sadam Husein, nekadašnji tiranski vladar Iraka, nije dao ovom velikom učenjaku dodatne prilike

90

Postavljalo se pitanje kojom bismo temom trebali započeti. Prva tema koju smo odabrali za raspravu jesu “Historijski zakoni u Kur'anu”. Da li ljudska historija, u kur'anskom smislu, ima ikakve konačne zakone i pravila? Da li je razvoj u ljudskoj historiji vođen zakonima? Koji zakoni stvaraju ljudsku historiju? Kako je ljudska historija započela i kako se razvija? Koji činioci imaju uticaj na teoriju historije?

Kakva je čovjekova uloga u historiji, a kakva je uloga Uzvišenog Allaha? Kakvu ulogu može igrati poslanstvo na ovom društvenom polju?

Sve su ovo pitanja sa kojima se Kur'an pozabavio u svojim časnim surama i ajetima, gledajući na njih iz različitih uglova, a sve s ciljem razjašnjavanja historijskih zakona. Naprimjer, kazivanja o poslanicima, koja predstavljaju važan dio kur'anskog materijala sa stanovišta historije, razmatrana su od strane velikog broja historičara. Oni su raspravljali o svim događajima i dešavanjima spomenutim u Kur'anu. Tamo gdje bi zapazili neku prazninu popunjavali su je uz pomoć predaja, svetih knjiga prijašnjih vjera ili uz pomoć mitova i bajki. Na kraju, sastavljali su svoja djela u stilu historijskih priča utemeljenih na ovom kur'anskom materijalu.

Ova kazivanja proučavana su i iz drugog ugla. Kur'anski stil pripovijedanja i vrijednost ovog stila sa aspekta njegove originalnosti, svježine i njegove motivirajuće snage temeljito su razmatrani.

Ono što mi želimo sada uraditi jeste da razmotrimo ovaj kur'anski materijal iz još jednog ugla. Naime, želimo vidjeti da li ijedan dio ovog materijala može u bilo kojoj mjeri rasvijetliti zakone historije. Drugim riječima, želimo vidjeti –––––––––––––– i nakon dugog perioda u zatočeništvu iračkih vlasti, preselio je kao šehid 23. džumadel-ula 1400. godine po Hidžri.

91

da li iz Kur'ana možemo racionalno izvesti bilo kakve zakone koji reguliraju historiju i njene tokove.

Polje historije, kao i svako drugo polje ili oblast, prepuno je različitih fenomena. Isto kao što susrećemo fenomene na polju kosmologije, fizike, botanike itd, tako je i polje historije prepuno različitih fenomena koje ćemo kasnije objasniti.

Jednako kao što naučnim fenomenima vladaju određeni zakoni, tako i u slučaju historije možemo potražiti njene zakone. Možemo postaviti pitanja: Da li postoje ikakvi zakoni i pravila koji vladaju historijskim događajima? Da li je Kur'an izrazio ikakvo pozitivno ili negativno, opširno ili sažeto mišljenje o takvim zakonima? Da li Kur'an može provesti ikakvo naučno istraživanje?

S obzirom da Kur'an ne razmatra nikakve fizičke, kosmološke, nuklearne, botaničke ili slične zakone, neki ljudi misle da on, isto tako, ne razmatra naučno ni zakone historije.

Naime, Kur'an nije knjiga naučnih rasprava i otkrića. On je Knjiga upute. On također nije ni udžbenik objavljen časnom Poslaniku kao učitelju, kojim bi on podučavao neku skupinu stručnjaka i odgajatelja. On je objavljen s namjerom da izvede ljude iz tmina na svjetlo – iz tmina predislamskog perioda na svjetlo upute islama.

Stoga je Kur'an knjiga koja vodi, upućuje i razvija čovjeka, a ne knjiga naučnih otkrića. Iz tog razloga od njega ne očekujemo da nas izvještava o načelima nauke. Ne želimo da nam objašnjava probleme fizike, hemije, botanike, zoologije i sl.

Istina, u Kur'anu postoje nagovještaji svih ovih nauka i Kur'an se, što je više moguće, njima bavi uz božansku dubinu jer je on knjiga koja pokriva prošlost, sadašnjost i budućnost.

On u otkrivanju naučnih istina ide stotinama godina ispred ljudskih eksperimenata. Međutim, uprkos svemu navedenom, 92

očigledno je da su ovi nagovještaji tu samo u odgojne i praktične svrhe i nemaju za cilj da poučavaju fizici, hemiji itd.

Kur'an ne želi zauzeti mjesto čovjekove kreativne moći, niti želi spriječiti čovjeka da upotrebljava svoje vlastite talente i sposobnosti. Čovjekovo je neosporno pravo da dolazi do otkrića na svim poljima života putem svog ogromnog znanja i iskustva. Kur'an ne želi zauzeti mjesto nauke. On se predstavlja kao duhovna i psihološka moć koja može izgraditi čovjeka i, uzrokujući eksploziju u njemu, učiniti da on napreduje u ispravnom smjeru.

Prepoznajući Kur'an kao knjigu upute, a ne knjigu naučnih otkrića, neprikladno je očekivati od njega da razmatra opća načela nauke. Ova načela trebao bi otkriti čovjek pomoću razumijevanja zakona koji njima vladaju. Zašto bismo očekivali od Kur'ana da utvrđuje bilo kakvo načelo na ovom polju ili da ima bilo kakvo viđenje s tim u vezi? Zašto bismo tražili od Kur'ana da nam dâ bilo kakvu naučnu predodžbu o tokovima historije? Kakvu posebnu vezu Kur'an ima baš sa ovim poljem? Ukoliko se Kur'an počne baviti ovakvim zakonima i počne činiti ovakva otkrića, karakter i svrha ove časne Knjige će se promijeniti. Umjesto da bude knjiga objavljena čitavom čovječanstvu, unazadit će se u knjigu za stručnjake iz određene naučne grane u određeno doba.

Razlika između historije i drugih nauka Ovaj prigovor valjan je sam za sebe, ali je i općenito ispravno reći da je Kur'an knjiga upute – a ne knjiga nauke – i on ne želi suziti i ograničiti oblast djelovanja ljudskih napora niti želi isušiti čovjekovu moć razvoja i originalnosti. Ipak postoji temeljna razlika između polja historije i polja ostalih nauka. Ova temeljna razlika pretvara historiju i zakone koji 93

njom vladaju u nešto što je usko povezano sa funkcijom Kur'ana kao upute, što nije slučaj sa drugim naukama.

Ukratko, Kur'an je knjiga upute koja u čovjeku uzrokuje željenu promjenu ili, riječima samog Kur'ana: On ih izvodi iz tmina na svjetlo (El-Baqare, 257). Ova željena promjena mora imati dva aspekta. Prvi aspekt tiče se čovjekovih djela. Čovjek se mora vratiti slijeđenju neophodnih zakona. Ovaj aspekt promjene božanski je u smislu da se odnosi na Božije zakone objavljene časnom Poslaniku, a čija objava obuhvata kako zakone tako i tokove historije jer su ovi zakoni daleko ispred okruženja u kojem je Kur'an objavljen i opsežniji od čovjeka koji je poslan da ih propovijeda. Ovaj aspekt željene promjene predstavlja promjenu u sadržaju, tj. promjenu zakona i pravila kojih se pojedinac treba pridržavati. Ovo je božanski aspekt promjene. Međutim, postoji i drugi aspekt. Promjenu su izvorno provodili časni Poslanik i odani mu ashabi. Uočavajući da se ova važna promjena prvo dogodila u određenoj skupini ljudi, tj. kod Poslanika i njegovih drugova, to onda postaje ljudsko djelo. Možemo je smatrati društvenim djelom otjelovljenim u ovim osobama.

Ova promjena postaje ljudsko djelo kada uočimo da je došla u sukob sa različitim drugim društvenim tokovima, i to sa svih strana, i da se suočila sa dogmatskim bitkama i društvenim, političkim i vojnim sukobima. Ona postaje ljudsko djelo kada je vidimo u njenom ljudskom obliku u historiji i kada zapazimo njenu vezu sa drugim tokovima i drugim skupinama koje je ili podržavaju ili joj se suprotstavljaju.

Ona postaje ljudsko djelo kada je sagledamo iz svih ovih uglova. Časni Poslanik i njegovi ashabi bili su ljudska bića kao i svi drugi ljudi. Kao i svakim drugim ljudskim društvom, i njima su vladali historijski zakoni. Prema tome, ovaj proces promjene o kojem Kur'an govori i koji je provodio Poslanik 94

ima dva aspekta. Sa stanovišta njegove povezanosti sa Objavom i izvorom Objave, on je božanski i potpuno historijski, međutim, kako je imao historijsku pozadinu i uključivao napore ljudskih bića te se suočio sa protivljenjem nekih drugih, zovemo ga historijskim djelom kojim vladaju zakoni historije koje je odredio Allah s ciljem reguliranja svih historijskih fenomena. To je razlog zbog kojeg Kur'an onda kada govori sa stanovišta ljudi kojima vladaju ista pravila kao i svim drugim ljudima, ne spominje božansku misiju.

Vidimo da Kur'an kada govori o nazadovanju muslimana u Bici na Uhudu, koja je uslijedila nakon njihove izuzetne pobjede u Bici na Bedru, i kada objašnjava razloge zbog kojih su pretrpjeli poraz, ne kaže da je nebeska misija poražena.

Nebeska misija daleko je iznad uspjeha ili neuspjeha koji se odnose samo na materijalne situacije. Nebeska misija ne bježi sa bojnog polja niti će ikada to uraditi. Onaj ko bježi jest ljudsko biće, a ne škola islama. Čak i onda kada je ova osoba otjelovljenje nebeske misije, ona je i dalje čovjek kojim vladaju zakoni historije. O tome Kur'an kaže:

ِ ‫ﲔ اﻟﻨ‬ ‫ﱠﺎس َوﻟِﻴَـ ْﻌﻠَ َﻢ‬ َ ‫ﺲ اﻟْ َﻘ ْﻮَم ﻗَـ ْﺮ ٌح ﱢﻣﺜْـﻠُﻪُ َوﺗِْﻠ‬ ‫إِن ﳝَْ َﺴ ْﺴ ُﻜ ْﻢ ﻗَـ ْﺮ ٌح ﻓَـ َﻘ ْﺪ َﻣ ﱠ‬ َ ْ ‫ﻚ ْاﻷَﻳﱠ ُﺎم ﻧُ َﺪا ِوُﳍَﺎ ﺑَـ‬ ِ ‫اﻟﻠﱠﻪ اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ آﻣﻨُﻮا وﻳـﺘ‬ ِ ِ ‫ﱠﺨ َﺬ ِﻣﻨ ُﻜﻢ ُﺷﻬ َﺪاء واﻟﻠﱠﻪ َﻻ ُِﳛ ﱡ‬ ‫ﲔ‬ َ ‫ﺐ اﻟﻈﱠﺎﻟﻤ‬ ُ َ​َ َ ْ َ​َ َ َ ُ Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i uzeo neke od vas kao svjedoke – a Allah ne voli nasilnike. (Ali ‘Imran, 140)

U ovom ajetu Kur'an se obraća ljudima kao takvim i kaže da je događaj na Uhudu tek pitanje zakona i pravila historije.

Muslimani su na Bedru postigli pobjedu jer su svojim vlastitim naporima i trudom ispunili uvjete koji su neminovno vodili pobjedi. Na Uhudu, uvjeti su nužno doveli do njihovog 95

bijega sa bojnog polja te su u konačnici bili pobijeđeni. Kur'an kaže: Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima...

Kur'an želi istaknuti da muslimani ne smiju misliti da je njihovo božansko pravo da postižu pobjede i dobijaju Božiju pomoć. Pobjeda je prirodno pravo onih koji ispunjavaju uvjete koji vode do pobjede. Allah je utvrdio zakone i pravila pobjede na Ovom svijetu. On nagrađuje pobjedom samo one koji se pridržavaju ovih zakona. Muslimani su na Uhudu pobijeđeni jer nisu zadovoljili uvjete pobjede. Gornji ajet govori o ljudskom, a ne o djelu koje bismo mogli nazvati Božija pomoć.

Kur'an ide i dalje. Prijeteći čovječanstvu kaže da ako ovi ljudi neće da obavljaju svoju historijsku dužnost i da djeluju na temelju njihove božanske misije, zakoni i pravila historije neće se obustaviti, niti će za njih prestati važiti. Njihov položaj sigurno će se promijeniti i zakoni i pravila historije ostavit će ih postrani, a na njihovo mjesto će dovesti neke druge ljude koji ispunjavaju uvjete potrebne za pobjedu, sposobne da igraju bolju ulogu kako bi bili svjedoci ovom ummetu na Dan kada će ovaj ummet biti svjedok drugima.

Kur'an kaže:

ِ ِ ِ ِ ‫ﻀﱡﺮوﻩُ َﺷْﻴﺌًﺎ َواﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَ ٰﻰ‬ ُ َ‫ﻴﻤﺎ َوﻳَ ْﺴﺘَْﺒﺪ ْل ﻗَـ ْﻮًﻣﺎ َﻏْﻴـَﺮُﻛ ْﻢ َوَﻻ ﺗ‬ ً ‫إﱠﻻ ﺗَﻨﻔ ُﺮوا ﻳـُ َﻌ ﱢﺬﺑْ ُﻜ ْﻢ َﻋ َﺬاﺑًﺎ أَﻟ‬ ‫ُﻛ ﱢﻞ َﺷ ْﻲ ٍء ﻗَ ِﺪﻳﺮ‬ Ako ne budete u boj išli, On će vas na nesnosne muke sta‐ viti i drugim će vas narodom zamijeniti, a vi Mu nećete ni‐ malo nauditi. A Allah sve može. (Et‐Tewba, 39)

ِ‫ﱠ‬ ِ ِ ٍ َ ‫ﻳﻦ َآﻣﻨُﻮا َﻣﻦ ﻳَـ ْﺮﺗَ ﱠﺪ ِﻣﻨ ُﻜ ْﻢ َﻋﻦ ِدﻳﻨِ ِﻪ ﻓَ َﺴ ْﻮ‬ ُ‫ف ﻳَﺄِْﰐ اﻟﻠﱠﻪُ ﺑَِﻘ ْﻮم ُﳛﺒﱡـ ُﻬ ْﻢ َوُﳛﺒﱡﻮﻧَﻪ‬ َ ‫ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟﺬ‬ ِ ٍ ِ َ ِ‫أ َِذﻟﱠٍﺔ َﻋﻠَﻰ اﻟْﻤ ْﺆِﻣﻨ‬ َ‫ﻳﻦ ُﳚَﺎ ِﻫ ُﺪو َن ِﰲ َﺳﺒِ ِﻴﻞ اﻟﻠﱠ ِﻪ َوﻻ َﳜَﺎﻓُﻮ َن ﻟَ ْﻮَﻣﺔ‬ ُ َ ‫ﲔ أَﻋﱠﺰة َﻋﻠَﻰ اﻟْ َﻜﺎﻓ ِﺮ‬ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﻴﻢ‬ ْ َ‫ﻚ ﻓ‬ َ ‫ﻻﺋِ ٍﻢ ٰذﻟ‬ ٌ ‫ﻀ ُﻞ اﻟﻠﱠﻪ ﻳـُ ْﺆﺗﻴﻪ َﻣﻦ ﻳَ َﺸﺎءُ َواﻟﻠﱠﻪُ َواﺳ ٌﻊ َﻋﻠ‬ 96

O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, pa Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Nje‐ ga vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno Dobar i zna sve. (El‐Maʹida, 54)

Ovdje Kur'an govori o drugom aspektu procesa promjene i čovjeku ukazuje na njegove slabe i jake tačke. On govori o čovjekovoj čestitosti i iskvarenosti te o uvjetima koji vode do njegove aktivnosti i inertnosti. Ovo jasno pokazuje da je rasprava o zakonima historije predmet koji se tiče Kur'ana kao Knjige upute, ali i kao knjige koja izvodi čovjeka iz tmina prokletstva na svjetlo čestitosti i ispravnosti jer je praktični ili ljudski aspekt ovog procesa pod uticajem pravila historije. Zbog toga bismo trebali biti nadahnuti ovim ljudskim aspektom i upravo bi nam u ispravnosti stvari Kur'an trebao dati neki nagovještaj o tome kako on određuje okvir svoga viđenja tokova historije.

Ovo jasno pokazuje da je slučaj historijskih zakona i normi različit od slučaja zakona fizike, hemije, astronomije, botanike i sl. Ovi zakoni i pravila nisu izravno pogođeni historijskim procesom, ali je proces promjene pod njegovim neposrednim uticajem. Stoga, kada se izučava drugi aspekt promjene, nužno je objasniti tokove historije. Kur'an bi nam trebao dati neka opća načela u vezi s tim. Naravno, nije podesno očekivati da se Kur'an, kao Knjiga upute, pretvori u knjigu historije i njenih tokova i da daje detalje čak i o onim pitanjima koja nemaju nikakve veze sa procesom promjene.

Kur'an se ne može baviti detaljima koji nemaju učinka u promjeni koju je želio ostvariti časni Poslanik, iako i ovi detalji ulaze u tokove historije. Kur'an obraća pažnju samo na osnovne i važne stvari. Za Kur'an je dovoljno da bude 97

Knjiga upute i knjiga koja izvodi iz tmina na svjetlo. On djeluje isključivo unutar ovog okvira koji je sam po sebi od ogromne važnosti. Istina, Kur'an spominje neke historijske događaje i zakone, ali samo s ciljem rasvjetljavanja procesa promjene. On to radi u granicama pružanja ispravnog viđenja uvjeta i događaja života te ograničenja kojih se časni Poslanik pridržavao.

Tokom našeg proučavanja Kur'ana opazit ćemo da je on naveo zakone historije istom jačinom koja se može primijeniti i na zakone kosmologije. Kur'an je izričito ukazao na ovu činjenicu na različite načine. U mnogim ajetima navedeno je kao opće pravilo da historijskim preokretima i promjenama predstavljenim u kur'anskim kazivanjima vladaju zakoni historije.

Ova činjenica spomenuta je i u nekim drugim ajetima gdje su ovi zakoni i primjeri za koje ti zakoni vrijede opisani, a dati su i neki primjeri onoga što se čovjeku događa kroz historiju.

U nekim ajetima ova činjenica data je tako da se teorije i njihove primjene međusobno isprepliću. Drugim riječima, nakon što daje opće načelo, Kur'an daje i neke primjere njegove primjene.

Postoje, opet, neki drugi ajeti koji podstiču na izučavanje prijašnjih događaja i podržavaju njihovu temeljitu istragu.

Kao što je poznato, takvo istraživanje samo po sebi je naučni rad koji ima za cilj pronalaženje zakona posmatranjem detalja.

Prema tome, Kur'an je na različite načine i u različitim nijansama i intenzitetima objasnio i razotkrio tokove historije.

98

LEKCIJA 4

HISTORIJSKA PRAVILA U KUR'ANU

K

ako smo već naveli, kur'anski koncept historijskih normi ili pravila spomenut je u velikom broju ajeta, a činjenica da one postoje naglašena je na mnogo načina.

U nekim ajetima koncept pravila dat je općenito, dok su u nekim drugim ajetima dati i njihovi primjeri. Slično tome, neki ajeti nas pozivaju da izvršimo temeljito istraživanje historijskih događaja kako bismo saznali historijske zakone i norme. Vidimo da se velik broj ajeta bavi ovom temom na različite načine.

U skladu s navedenim namjeravamo navesti neke od tih ajeta. Neki ajeti koje donosimo kao dokaz sasvim jasno ukazuju na postojanje historijskih normi. Neki drugi ajeti, mada ne tako jasno i određeno, ipak su u savršenom skladu sa duhom kur'anskih učenja u odnosu na ovo pitanje i mogu se smatrati pomoćnim dokazima.

Primjeri historijskih pravila u Kur'anu Sljedeća dva ajeta primjer su onih kur'anskih ajeta koji ideju zakona i pravila historije opisuju na općenit način:

ِ ٍ ِ ِ ُ ِ‫ﻗُﻞ ﻻﱠ أَﻣﻠ‬ ِ ِ ‫َﺟﻠُ ُﻬ ْﻢ‬ َ ‫ﻚ ﻟﻨَـ ْﻔﺴﻲ‬ ْ َ ‫ﺿًّﺮا َوَﻻ ﻧَـ ْﻔ ًﻌﺎ إﻻﱠ َﻣﺎ َﺷﺎءَ اﻟﻠﱠﻪُ ﻟ ُﻜ ﱢﻞ أُﱠﻣﺔ أَ َﺟ ٌﻞ إ َذا َﺟﺎءَ أ‬ ِ ِ ‫ﻓَﻼ ﻳَ ْﺴﺘَﺄْﺧ ُﺮو َن َﺳﺎ َﻋﺔً َوﻻ ﻳَ ْﺴﺘَـ ْﻘﺪ ُﻣﻮ َن‬ Reci: “Sam od sebe ne mogu nikakvu štetu otkloniti, a ni neku korist sebi pribaviti, osim onoga što Allah želi. Svaki 99

narod ima konac, i kad konac njegov dođe – ni za tren ga neće moći ni odložiti ni ubrzati.” (Junus, 49)

ِ ِ ٍ ِ ‫ﺎﻋﺔً َوﻻ ﻳَ ْﺴﺘَـ ْﻘ ِﺪ ُﻣﻮ َن‬ َ ‫َﺟﻠُ ُﻬ ْﻢ ﻻ ﻳَ ْﺴﺘَﺄْﺧ ُﺮو َن َﺳ‬ َ ‫َوﻟ ُﻜ ﱢﻞ أُﱠﻣﺔ أَ َﺟ ٌﻞ ﻓَﺈ َذا َﺟﺎءَ أ‬ Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati. (El-A‘raf, 34)

Kao što se da primijetiti, u ova dva ajeta kaže se da svaki narod, odnosno svako društvo ima svoje vrijeme.

Očito je da se ovo “svoje vrijeme” razlikuje od onog koje se odnosi na svaku pojedinu osobu. Kur'an ummetom ili narodom naziva ono društvo čiji su članovi povezani na osnovu nekih zajedničkih ideja i načela koji im priskrbljuju određene zajedničke moći i sposobnosti. Jedno takvo društvo ima svoje vrijeme. Drugim riječima, kao i individualna ljudska bića, ono živi, kreće se i umire. Sve dok se pojedinac kreće, kažemo da je živ. Kada se prestane kretati, umire. Isto vrijedi i za društvo. Kako smrt pojedinca ima svoje vrijeme i određena je zakonom i sistemom, slično i smrt društva ima svoja vremena i određena je izvjesnim vlastitim zakonima. Ova dva ajeta daju nam jasnu ideju da historija ima neka pravila i norme koje su različite od zakona i pravila koja vrijede isključivo za pojedince. Allah u Kur'anu kaže:

ٍ ِ ‫َﺟﻠَ َﻬﺎ َوَﻣﺎ‬ َ ‫ﱠﻣﺎ ﺗَ ْﺴﺒِ ُﻖ ﻣ ْﻦ أُﱠﻣﺔ أ‬

‫۝‬

ٍ ِ ِ ‫ﻮم‬ ٌ ُ‫ﺎب ﱠﻣ ْﻌﻠ‬ ٌ َ‫َوَﻣﺎ أ َْﻫﻠَﻜْﻨَﺎ ﻣﻦ ﻗَـ ْﺮﻳَﺔ إِﱠﻻ َوَﳍَﺎ ﻛﺘ‬ ‫ﻳَ ْﺴﺘَﺄْ ِﺧ ُﺮو َن‬

A Mi smo uništavali gradove samo u određeno vrijeme.

Nijedan narod ne može ni ubrzati ni usporiti konac svoj. (El-Hidžr, 4-5) Potpuno ista stvar spomenuta je i u sljedećim ajetima: 100

ٍ ِ ‫َﺟﻠَ َﻬﺎ َوَﻣﺎ ﻳَ ْﺴﺘَﺄْ ِﺧ ُﺮو َن‬ َ ‫َﻣﺎ ﺗَ ْﺴﺒِ ُﻖ ﻣ ْﻦ أُﱠﻣﺔ أ‬ Nijedan narod ne može ubrzati ni usporiti vrijeme propasti svoje. (El‐Muʹminun, 43)

ِ ‫ﻮت اﻟ ﱠﺴﻤﺎو‬ ِ ‫أَوَﱂ ﻳﻨﻈُﺮوا ِﰲ ﻣﻠَ ُﻜ‬ ِ ‫ات َواﻷَْر‬ ‫ض َوَﻣﺎ َﺧﻠَ َﻖ اﻟﻠﱠﻪُ ِﻣﻦ َﺷ ْﻲ ٍء َوأَ ْن َﻋ َﺴ ٰﻰ أَن‬ َ َ​َ ُ ََْ ِ ِ ِ ٍ ِ ‫ي َﺣﺪﻳﺚ ﺑَـ ْﻌ َﺪﻩُ ﻳـُ ْﺆﻣﻨُﻮ َن‬ ‫َﺟﻠُ ُﻬ ْﻢ ﻓَﺒﺄَ ﱢ‬ َ ‫ﻳَ ُﻜﻮ َن ﻗَﺪ اﻗْـﺘَـَﺮ‬ َ‫بأ‬ I zašto oni ne promisle o carstvu Nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov pri‐ makao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kurʹan, vjerovati? (El‐ ‐A‘raf, 185)

Način na koji su ajeti formulirani ukazuje da se vrijeme propasti koje je blizu, a na koje se upozorava, odnosi na kolektivnu smrt društva, ne na smrt njegovih pojedinačnih članova, jer svi članovi jednog društva obično ne umiru skupa.

Kad god se spominje kolektivna smrt naroda, misli se na njihovu društvenu, ne na njihovu pojedinačnu smrt. Kao što znamo, ljudi pojedinačno umiru u različito vrijeme. Međutim, kada ih posmatramo kao jednu skupinu međusobno povezanu pitanjima pravde i nepravde, napretka i nazatka, bogatstva i siromaštva, tada oni imaju jedno zajedničko vrijeme smrti. Ova društvena smrt jeste smrt zajednice ili naroda. U ovom smislu sljedeći ajet usko je povezan sa ajetom koji mu prethodi:

ِ ِ ‫اب ﺑَﻞ ﱠﳍُﻢ‬ َ ‫ﻳـُ َﺆاﺧ ُﺬ ُﻫ ﻢ ﲟَﺎ َﻛ َﺴﺒُﻮا ﻟَﻌَ ﱠﺠ َﻞ َﳍُ ُﻢ اﻟْﻌَ َﺬ‬ ‫ﺎﻫ ْﻢ ﻟَ ﱠﻤﺎ ﻇَﻠَ ُﻤﻮا‬ َ ْ‫َﻣ ْﻮﺋِ ًﻼ ۝ َوﺗِﻠ‬ ُ َ‫ﻚ اﻟْ ُﻘ َﺮ ٰى أ َْﻫﻠَﻜْﻨ‬

‫ﻮر ذُو اﻟ ﱠﺮ ْﲪَ ِﺔ ﻟَ ْﻮ‬ َ ‫َوَرﺑﱡ‬ ُ ‫ﻚ اﻟْﻐَ ُﻔ‬ ‫ﱠﻣ ْﻮﻋِ ٌﺪ ﻟﱠﻦ َِﳚ ُﺪ وا ِﻣﻦ دُوﻧِ ِﻪ‬ ‫َو َﺟ َﻌﻠْﻨَﺎ ﻟِ َﻤ ْﻬ ﻠِﻜِ ِﻬ ﻢ ﱠﻣ ْﻮﻋِ ًﺪ ا‬

Gospodar tvoj mnogo prašta i neizmjerno je Milostiv; da ih On za ono što zaslužuju kažnjava, odmah bi ih na muke stavio. Ali, njih čeka određeni čas, od koga neće naći utočišta.

101

A ona sela i gradove razorili smo zato što stanovnici njiho‐ vi nisu vjerovali i za propast njihovu bismo tačno vrijeme odredili. (El‐Kehf, 58‐59)

ِ ٍ ِ ِ ‫وﻟَﻮ ﻳـﺆ‬ ِ ِ ‫اﺧ ُﺬ اﻟﻠﱠﻪ اﻟﻨ‬ ِ ‫َﺟ ٍﻞ‬ َُ ْ َ َ ‫ﱠﺎس ﺑﻈُْﻠﻤ ِﻬﻢ ﱠﻣﺎ ﺗَـَﺮَك َﻋﻠَْﻴـ َﻬﺎ ﻣﻦ َداﺑﱠﺔ َوٰﻟﻜﻦ ﻳـُ َﺆ ﱢﺧ ُﺮُﻫ ْﻢ إ َ ٰﱃ أ‬ َ ُ ِ ِ ِ ‫ﺎﻋﺔً َوﻻ ﻳَ ْﺴﺘَـ ْﻘﺪ ُﻣﻮ َن‬ َ ‫َﺟﻠُ ُﻬ ْﻢ ﻻ ﻳَ ْﺴﺘَﺄْﺧ ُﺮو َن َﺳ‬ َ ‫ﱡﻣ َﺴ ًّﻤﻰ ﻓَﺈ َذا َﺟﺎءَ أ‬ Kad bi Allah ljude zbog grijeha njihovih kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio, ali, On ih do roka određenog ostavlja, i kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati. (En‐Nahl, 61)

‫ِ ﱠ‬ ‫ﱠﺎس ِﲟَﺎ َﻛ َﺴﺒُﻮا َﻣﺎ ﺗَـَﺮَك َﻋﻠَ ٰﻰ ﻇَ ْﻬ ِﺮَﻫﺎ ِﻣﻦ َداﺑﱠٍﺔ َوٰﻟ ِﻜﻦ ﻳـُ َﺆ ﱢﺧ ُﺮُﻫ ْﻢ إِ َ ٰﱃ‬ َ ‫َوﻟَ ْﻮ ﻳـُ َﺆاﺧ ُﺬ اﻟﻠﻪُ اﻟﻨ‬ ِ ‫أَﺟ ٍﻞ ﱡﻣﺴ ًّﻤﻰ ﻓَِﺈ َذا ﺟﺎء أَﺟﻠُﻬﻢ ﻓَِﺈ ﱠن اﻟﻠﱠﻪ َﻛﺎ َن ﺑِﻌِﺒ ِﺎد ِﻩ ﺑ‬ ‫ﺼ ًﲑا‬ َ َ َ ُْ َ َ َ َ َ Da Allah kažnjava ljude prema onome što zasluže, ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio; ali, On ih ostavlja do roka određenog, i kad im rok dođe – pa Allah dobro zna robove Svoje. (Fatir, 45)

U posljednja dva ajeta Kur'an kaže kako Allah, da je želio pozvati na odgovornost ljude za vrijeme njihovog života, ne bi ostavio nijedno živo biće i uništio bi sve ljude.

Razlike između kazne na Ovom i na Budućem svijetu U vezi sa ovim kur'anskim konceptom postoji teškoća. Naime, kao što znamo, nisu svi ljudi stalno nepravedni. Među njima mogu živjeti ili su živjeli poslanici, imami ili njihovi izvršioci. Postavlja se stoga pitanje da li će ovo opće uništenje uključiti i njih – poslanike, imame i pravedne vjernike.

Ova dvojba toliko je naglašavana da su neki ljudi ova dva ajeta iznosili kao dokaz neispravnosti ideje o nepogrješivosti poslanika i imama.

102

Činjenica je, međutim, da ova dva ajeta ne govore ni o ovosvjetskoj ni o onosvjetskoj kazni. Oni govore o prirodnoj posljedici nepravednih djela jedne zajednice. Prirodna posljedica njenih djela nije ograničena na pokvarene i nepravedne članove društva, nego obuhvata sve njegove članove bez obzira na njihov karakter i ponašanje.

Kada su, kao posljedica lošeg vladanja, Izraelćani osuđeni na lutanje i tumaranje po pustinji, ova kazna nije bila ograničena samo na pokvarene pojedince. Podjednako je pogodila poslanika Musaa koji je bio najčišća i najaktivnija ličnost svoga vremena i koji se izrazito hrabro suočio sa tiraninom i njegovom tiranijom. Poslanik Musa, kao član zajednice, morao je dijeliti kaznu dosuđenu zajednici kao cjelini zbog njene pokvarenosti. Prema tome, i on je morao lutati po pustinji 40 godina zajedno sa drugim Izraelćanima.

Kada je muslimane, kao posljedica njihovog odstupanja od Pravog puta, zadesila nesreća i kada im je Jezid ibn Mu‘avija nametnut kao vladar nad njihovim životima, imovinom, čašću i vjerom, nisu samo grješnici u muslimanskom društvu patili. Čak je i bezgrješni Imam Husejn, unuk časnog Poslanika, koji je bio najkreposnija i najpoštenija osoba na zemaljskoj kugli, bio ubijen skupa sa svojim pratiocima i članovima porodice. Sve ovo bilo je u skladu sa logikom historijskih normi. Kada kazna na Ovom svijetu pogodi neko društvo u skladu sa pravilima historije, ona ne ostaje ograničena samo na nepravedne pojedince tog društva. To je razlog zašto Kur'an kaže:

ِ‫ﺼ ﱠ ﱠ‬ ِ ِ ِ ‫ﻳﺪ اﻟْﻌِ َﻘ‬ ‫ﺎب‬ ‫ﻳﻦ ﻇَﻠَ ُﻤﻮا ِﻣﻨ ُﻜ ْﻢ َﺧﺎ ﱠ‬ ُ ‫ﺻﺔً َو ْاﻋﻠَ ُﻤﻮا أَ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ َﺷ ِﺪ‬ َ ُ‫َواﺗﱠـ ُﻘﻮا ﻓْﺘـﻨَﺔً ﱠﻻ ﺗ‬ َ ‫ﻴﱭ اﻟﺬ‬ I bojte se smutnje koja će pogoditi ne samo one među va‐ ma koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava. (El‐ ‐Anfal, 25) 103

Istovremeno na drugom mjestu Kur'an kaže:

‫ُﺧَﺮ ٰى َوإِن ﺗَ ْﺪعُ ُﻣﺜْـ َﻘﻠَﺔٌ إِ َ ٰﱃ ِﲪْﻠِ َﻬﺎ َﻻ ُْﳛ َﻤ ْﻞ ِﻣْﻨﻪُ َﺷ ْﻲءٌ َوﻟَ ْﻮ َﻛﺎ َن َذا‬ ْ ‫َوﻻ ﺗَ ِﺰُر َوا ِزَرةٌ ِوْزَر أ‬ ِ ِ ِ ‫ﻨﺬر اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ َﳜْ َﺸﻮ َن رﺑـﱠ ُﻬﻢ ﺑِﺎﻟْﻐَْﻴ‬ ‫ﺼ َﻼ َة َوَﻣﻦ ﺗَـَﺰﱠﻛ ٰﻰ ﻓَِﺈﱠﳕَﺎ ﻳَـﺘَـَﺰﱠﻛ ٰﻰ‬ ‫ﺐ َوأَﻗَ ُﺎﻣﻮا اﻟ ﱠ‬ َ ْ َ ُ ُ‫ﻗُـ ْﺮَ ٰﰉ إﱠﳕَﺎ ﺗ‬ ِ ِ ِ ِ​ِ ِ ُ‫ﻟﻨَـ ْﻔﺴﻪ َوإ َﱃ اﻟﻠﱠﻪ اﻟْ َﻤﺼﲑ‬ I nijedan grješnik neće grijehe drugog nositi; ako grijesima pretovareni pozove da mu se ponesu, niko mu ih neće poni‐ jeti, pa ni rođak. A ti ćeš opomenuti samo one koji se Go‐ spodara svoga boje, iako Ga ne vide, i koji obavljaju namaz; onaj ko se očisti, očistio se za svoje dobro – a Allahu se sve vraća. (Fatir, 18)

Da, na Budućem svijetu samo će prestupnici biti kažnjeni.

Međutim, ovosvjetska kazna opsežnija je i obuhvata krivce i nedužne podjednako. Dakle, dva prethodna ajeta nemaju nikakve veze sa kaznom koja će biti izrečena na Sudnjem danu.

Oni govore samo o pravilima historije i tome šta neko društvo može postići svojim trudom, zalaganjem i radom.

Još jedan primjer:

ِ ِ ‫ﻚ ِﻣ َﻦ اﻷ َْر‬ ‫ﻚ‬ َ ‫ض ﻟِﻴُ ْﺨ ِﺮ ُﺟ‬ َ َ‫ﻮك ِﻣ ﻨْـ َﻬ ﺎ َوإِذًا ﻻﱠ ﻳـَﻠْﺒَﺜُﻮ َن ِﺧ َﻼ ﻓ‬ َ َ‫َوإِن َﻛﺎدُوا ﻟَﻴَ ْﺴ ﺘَﻔ ﱡﺰوﻧ‬ ِ ‫ﻚ ِﻣ ﻦ ﱡر ُﺳ ﻠِﻨَﺎ َوﻻ َِﲡ ُﺪ ﻟِ ُﺴﻨﱠﺘِﻨَﺎ َﲢْ ِﻮﻳﻼ‬ َ َ‫إِﻻ ﻗَﻠ ﻴﻼ ۝ ُﺳ ﻨﱠﺔَ َﻣ ﻦ ﻗَ ْﺪ أ َْر َﺳ ﻠْﻨَﺎ ﻗَـ ﺒْـ ﻠ‬ A oni su te toliko na zemlji uznemiravali da bi te iz nje is‐ tjerali, ali, tada ni oni u njoj ne bi dugo, poslije tebe, ostali, jer tako je bilo sa svim poslanicima koje smo prije tebe po‐ slali, ni ti nećeš naići na odstupanje od zakona Našeg. (Al‐ ‐Israʹ, 76‐77)

Ovaj ajet također stavlja naglasak na historijske norme.

U njemu se jasno kaže: Ni ti nećeš naići na odstupanje od zakona Našeg. Drugim riječima, Allah obećava da je način na koji je On postupao sa prethodnim poslanicima još uvijek važeći jer se Njegov zakon nikada ne mijenja.

104

Allah kaže da stanovnici Mekke žele zlostavljati Poslanika kako bi ga otjerali iz grada jer ga nisu mogli ubiti, ušutkati i uništiti njegovu misiju. Stoga im je jedina preostala opcija bila da istjeraju Poslanika iz njihovog grada. Ovo je jedno od pravila historije koje namjeravamo objasniti.

Prema ovom pravilu, narod Mekke nije mogao ostati tu još dugo nakon što su, poslije neuspjeha svih svojih napora da pruže otpor časnom Poslaniku, postali toliko očajni da su ga protjerali iz grada. To, međutim, nije značilo da će ih kazna zadesiti trenutno. Dakle, ne može se reći da je kazna pogodila stanovnike Mekke u trenutku dok su oni uspješno zlostavljali časnog Poslanika i prisilili ga da se iseli u Medinu.

Ono što ajet želi istaći jeste to da oni neće još dugo nakon ovih svojih postupaka biti značajna sila, jer će zbog svog ponašanja uskoro izgubiti položaj i prestat će biti snaga sa kojom treba računati. Poslanik, koji je do sada svaki put osujetio njihove spletke, i u budućnosti će im uspješno ulijevati strahopoštovanje i na koncu slomiti njihov otpor. Tako je i bilo. Nakon što je časni Poslanik napustio Mekku, nisu se još dugo suprotstavljali. Njihov otpor je slomljen. Mekka je pala i postala muslimanski grad. Nekoliko godina kasnije postala je drugi islamski centar.

Prema tome, gore navedeni ajet prvo govori o historijskoj normi, a zatim izričito izjavljuje: I ni ti nećeš naići na odstupanje od zakona Našeg. Naredni ajeti slični su primjeri.

ِ ‫ﺖ ِﻣ ﻦ ﻗَـ ﺒْﻠِ ُﻜ ْﻢ ُﺳ ﻨَ ٌﻦ ﻓَ ِﺴ ﲑُوا ِﰲ ْاﻷ َْر‬ ُ‫ﻒ َﻛﺎ َن َﻋ ﺎﻗِﺒَﺔ‬ ْ َ‫ﻗَ ْﺪ َﺧ ﻠ‬ َ ْ‫ض ﻓَﺎﻧﻈُ​ُﺮوا َﻛ ﻴ‬ ‫ﲔ‬ َ ِ‫اﻟْ ُﻤ َﻜ ﱢﺬ ﺑ‬ Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svi‐ jetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili. (Ali ‘Imran, 137) 105

Ovaj ajet naglašava pravila historije i poziva i podstiče ljude da slijede istinu i da izučavaju historijske događaje kako bi iz njih naučili lekciju, izvukli pouku i otkrili historijske zakone.

ِ ‫ﺼ ُﺮﻧَﺎ َوَﻻ‬ َ ‫ﺖ ُر ُﺳ ٌﻞ ﱢﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠ‬ ْ َ‫َوﻟَ​َﻘ ْﺪ ُﻛ ﱢﺬﺑ‬ ْ َ‫ﺎﻫ ْﻢ ﻧ‬ ُ َ‫ﺼﺒَـ ُﺮوا َﻋﻠَ ٰﻰ َﻣﺎ ُﻛ ﱢﺬﺑُﻮا َوأُوذُوا َﺣ ﱠ ٰﱴ أَﺗ‬ َ َ‫ﻚ ﻓ‬ ِ ِ ِ ِ ِ ِ َ ‫ﻣﺒﺪ‬ ‫ﲔ‬ َ ‫ﱢل ﻟ َﻜﻠ َﻤﺎت اﻟﻠﱠﻪ َوﻟَ​َﻘ ْﺪ َﺟﺎءَ َك ﻣﻦ ﻧـﱠﺒَِﺈ اﻟْ ُﻤ ْﺮ َﺳﻠ‬ َُ A poslanici su i prije tebe lažnim smatrani, pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili sve dok im ne bi došla pomoć Naša – a niko ne može Allahove riječi izmijeniti – i do tebe su doprle o poslanicima neke vijesti. (El‐En‘am, 34)

Ovaj ajet, ohrabrujući Poslanika, govori o tome šta su bivši narodi iskusili i objašnjava da u tom pogledu postoji zakon i pravilo koji jednako važe u njegovom slučaju kao što su važili i u slučaju prethodnih poslanika. U skladu sa ovim zakonom, koji se već pokazao ispravnim u slučaju prethodnih poslanika, i naš Poslanik uskoro će dobiti Božiju pomoć i postići će pobjedu samo pod pretpostavkom da zadovolji sve prethodno postavljene uvjete. Ti uvjeti su strpljivost, upornost, istrajnost itd. Uspjeh se može postići samo ako se posjeduju ove osobine. To je razlog zbog kojeg Kur'an kaže: Pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili sve dok im ne bi došla pomoć Naša – a niko ne može Allahove riječi izmijeniti...

Prema ovom ajetu, Allahove riječi ne mogu se promijeniti.

Drugim riječima, preduvjeti i okolnosti ostvarivanja, od kojih zavisi ispunjenje Njegovog obećanja, ne mogu se mijenjati tokom historije. Ovdje izraz “riječi” označava odnos između uspjeha i ispunjenja preduvjeta i drugih okolnosti potrebnih za taj uspjeh, kako je to objašnjeno u različitim ajetima razasutim svuda po Kur'anu. Ovdje je dat samo nagovještaj, ali ovaj odnos je historijsko pravilo.

106

Da li su historijska pravila promjenjiva?

Na temelju ovih pravila Kur'an kaže:

‫َوأَﻗْ َﺴ ُﻤﻮا ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ َﺟ ْﻬ َﺪ أ َْﳝَﺎ ِ​ِ ْﻢ ﻟَﺌِﻦ َﺟﺎءَ ُﻫ ْﻢ ﻧَ ِﺬ ٌﻳﺮ ﻟﱠﻴَ ُﻜﻮﻧُ ﱠﻦ أ َْﻫ َﺪ ٰى ِﻣ ْﻦ إِ ْﺣ َﺪى ْاﻷ َُﻣ ِﻢ‬ ِ ِ ‫اﺳﺘِﻜْﺒَ ًﺎرا ِﰲ اﻷ َْر‬ ‫ض َوَﻣﻜَْﺮ اﻟ ﱠﺴﻴﱢ ِﺊ َوﻻ‬ ْ ‫ﻓَـﻠَ ﱠﻤﺎ َﺟﺎءَ ُﻫ ْﻢ ﻧَﺬ ٌﻳﺮ ﱠﻣﺎ َز َاد ُﻫ ْﻢ إِﻻﱠ ﻧـُ ُﻔ ًﻮرا ۝‬ ِ ‫َِﳛﻴﻖ اﻟْﻤﻜْﺮ اﻟ ﱠﺴﻴﱢﺊ إِﻻﱠ ﺑِﺄَﻫﻠِ ِﻪ ﻓَـﻬﻞ ﻳﻨﻈُﺮو َن إِﻻﱠ ﺳﻨﱠﺖ اﻷَﱠوﻟِﲔ ﻓَـﻠَﻦ َِﲡ َﺪ ﻟِﺴﻨ‬ ‫ﱠﺖ اﻟﻠﱠ ِﻪ‬ َ َ ُ ُ ُ ََْ ْ ُ َ ُ ُ ِ ِ ِ ِ ‫ﺗَـْﺒ ِﺪﻳﻼ َوﻟَﻦ َﲡ َﺪ ﻟ ُﺴﻨﱠﺖ اﻟﻠﱠﻪ َْﲢ ِﻮﻳﻼ‬

Oni su se zaklinjali Allahom, najtežom zakletvom, da će se, bolje nego bilo koji narod, držati Pravog puta samo ako im dođe onaj koji će ih opominjati. I kad im je došao onaj koji opominje, njegov dolazak samo im je povećao otuđenje: oholost na Zemlji i ružno spletkarenje – a splet‐ ke će pogoditi upravo one koji se njima služe. Zar oni mogu očekivati nešto drugo do ono što je zadesilo narode drevne? U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći pro‐ mjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja.

(Fatir, 42‐43)

ِ‫ﱠ‬ ِ ‫ﻳﻦ َﺧﻠَ ْﻮا ِﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠِ ُﻜﻢ ﱠﻣ ﱠﺴْﺘـ ُﻬ ُﻢ‬ ْ ‫أ َْم َﺣ ِﺴْﺒﺘُ ْﻢ أَن ﺗَ ْﺪ ُﺧﻠُﻮا‬ َ ‫اﳉَﻨﱠﺔَ َوﻟَ ﱠﻤﺎ ﻳَﺄْﺗ ُﻜﻢ ﱠﻣﺜَ ُﻞ اﻟﺬ‬ ِ ‫ﻮل اﻟﱠﺮﺳ ُ ﱠ‬ ‫ﺼ ُﺮ اﻟﻠﱠِﻪ أَﻻ إِ ﱠن‬ ‫اﻟْﺒَﺄْ َﺳﺎءُ َواﻟ ﱠ‬ ْ َ‫ﻳﻦ َآﻣﻨُﻮا َﻣ َﻌﻪُ َﻣ َ ٰﱴ ﻧ‬ ُ َ ‫ﻀﱠﺮاءُ َوُزﻟْ ِﺰﻟُﻮا َﺣ ﱠ ٰﱴ ﻳَـ ُﻘ‬ َ ‫ﻮل َواﻟﺬ‬ ِ ‫ﻳﺐ‬ ْ َ‫ﻧ‬ ٌ ‫ﺼَﺮ اﻟﻠﱠﻪ ﻗَ ِﺮ‬ Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć zais‐ ta je blizu! (El‐Bakare, 214)

Kritizirajući ove ljude, Allah ih pita zašto očekuju da će baš u njihovom slučaju biti učinjen izuzetak u pogledu historijskih normi.

107

Oni ne smiju očekivati da zakoni historije u njihovom slučaju neće vrijediti i da će ući u Džennet bez vođenja života poput onih zajednica i naroda koji su bili prije njih i koji su svoj život proživjeli uspješno i ušli u Džennet. Ove zajednice i narodi prošli su toliko težak život da ih je, kako to kaže Kur'an, pogađala neimaština i bolest, a bili su i uznemiravani. Teškoće, muke i nepovoljne okolnosti predstavljaju neku vrstu škole za ovaj ummet i predstavljaju ispit njegove volje i upornosti. One su vježba koja omogućava ovom ummetu da postepeno dobije i postigne moć i na taj način zauzme položaj zajednice srednjeg puta. Allahova pomoć je blizu, ali ona ima svoju metodu. Ona se ne dobiva slučajno ili nasumice. Allahova pomoć je blizu, međutim, da bi je dobili, kako Kur'an kaže, neophodno je poznavati historijska pravila i shvatiti logiku historije jer se često događa da pacijent raspolaže potrebnim lijekom, ali ga ne koristi jer nije svjestan njegovih ljekovitih svojstava.

Poznavanje pravila historije omogućava ljudima i ljudskim društvima da prime Božiju pomoć. Gornji ajet kori one koji bi željeli biti izuzeti od historijskih pravila. Kur'an kaže:

ِ ٍ ‫ﻮﻫﺎ إِﻧﱠﺎ ِﲟَﺎ أ ُْرِﺳ ْﻠﺘُﻢ ﺑِ​ِﻪ َﻛﺎﻓُِﺮو َن ۝ َوﻗَﺎﻟُﻮا‬ َ ُ‫َوَﻣﺎ أ َْر َﺳ ْﻠﻨَﺎ ِﰲ ﻗَـ ْﺮﻳَﺔ ﱢﻣﻦ ﻧﱠﺬﻳ ٍﺮ إِﻻﱠ ﻗَ َﺎل ُﻣْﺘـَﺮﻓ‬ ِ ‫ﲔ‬ َ ِ‫َْﳓ ُﻦ أَ ْﻛﺜَـ ُﺮ أ َْﻣ َﻮاﻻ َوأ َْوَﻻ ًدا َوَﻣﺎ َْﳓ ُﻦ ﲟَُﻌ ﱠﺬﺑ‬ Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da nisu rekli oni koji su na raskošan život bili navikli: “Ne vje‐ rujemo mi u ono što je po vama poslano!”, i da nisu go‐ vorili: “Imamo više imetka i djece; mi nećemo biti mučeni.”

(Sabaʹ, 34‐35)

Kroz čitavu historiju i u svim društvima uvijek je postojao isti odnos između poslanika i uobraženih ljudi koji su 108

živjeli raskošnim životom. Ovaj odnos ukazuje na pravilo historije.

Ovo se ne smije smatrati pukom slučajnošću. Da se zaista radilo samo o slučajnosti, ne bi se slučaj stalno ponavljao i ne bi zadobio opći značaj, toliki da Allah kaže: Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da nisu rekli oni koji su na raskošan život bili navikli... Stoga uvijek postoji negativan odnos i suprotnost između nebeskih misija u društvenom životu ljudi i pozicija koje zauzimaju prkosnici koji žive raskošnim životom. Zapravo, ovaj odnos razdvaja ulogu poslanika u društvenom životu od uloge bogataša. U cijelosti, ovaj odnos je dio društvenog gledišta ovih dviju skupina, kako ćemo to objasniti kada se budemo bavili ulogom poslanstva u društvu i društvenim položajem poslanika. Tu ćemo pokazati da su oni koji žive raskošnim životom prirodni protivnici poslanika u društvu.

To je razlog zbog kojeg Kur'an kaže:

ِ ِ ِ ‫ﺎﻫﺎ‬ َ ‫َوإِ َذا أ َ​َرْدﻧَﺎ أَن ﻧـ ْﱡﻬﻠ‬ َ َ‫ﻚ ﻗَـ ْﺮﻳَﺔً أ َ​َﻣ ْﺮﻧَﺎ ُﻣْﺘـَﺮﻓ َﻴﻬﺎ ﻓَـ َﻔ َﺴ ُﻘﻮا ﻓ َﻴﻬﺎ ﻓَ َﺤ ﱠﻖ َﻋﻠَْﻴـ َﻬﺎ اﻟْ َﻘ ْﻮ ُل ﻓَ َﺪ ﱠﻣ ْﺮﻧ‬ ِ ‫ﺗَ ْﺪ ِﻣﲑا ۝ وَﻛﻢ أَﻫﻠَﻜْﻨَﺎ ِﻣﻦ اﻟْ ُﻘﺮ‬ ‫ﻚ ﺑِ ُﺬﻧُﻮ ِب ِﻋﺒَ ِﺎد ِﻩ َﺧﺒِ ًﲑا‬ ٍ ُ‫ون ِﻣﻦ ﺑَـ ْﻌ ِﺪ ﻧ‬ َ ‫ﻮح َوَﻛ َﻔ ٰﻰ ﺑَِﺮﺑﱢ‬ ْ ْ َ ً ُ َ ِ‫ﺑ‬ ‫ﺼ ًﲑا‬ َ Kada želimo uništiti jedan grad, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo. I koliko smo samo naroda poslije Nuha uništili! A dovoljno je to što Gospodar tvoj zna i vidi grijehe robova Svojih.

(El‐Israʹ, 16‐17)

Ovaj ajet govori o jasnom odnosu između nepravde vladara i uništenja koje nakon nje dolazi. Ajet naglašava da je ovaj odnos, kao historijsko pravilo, postojao kroz čitavu historiju. Upravo na ovu temu jedan drugi ajet kaže: 109

ِ​ِ ‫ﻴﻞ َوَﻣﺎ أُﻧ ِﺰَل إِﻟَْﻴ ِﻬﻢ ﱢﻣﻦ ﱠرﱢِ ْﻢ ﻷَ َﻛﻠُﻮا ِﻣﻦ ﻓَـ ْﻮﻗِ ِﻬ ْﻢ َوِﻣﻦ‬ ُ ‫َوﻟَ ْﻮ أَﻧـ‬ َ ‫ﱠﻬ ْﻢ أَﻗَ ُﺎﻣﻮا اﻟﺘـ ْﱠﻮَرا َة َواﻹﳒ‬ ِ َ‫ﺖ أَرﺟﻠِ ِﻬﻢ ﱢﻣْﻨـﻬﻢ أُﱠﻣﺔٌ ﱡﻣ ْﻘﺘ‬ ِ ‫ﺼ َﺪةٌ َوَﻛﺜِﲑٌ ﱢﻣْﻨـ ُﻬ ْﻢ َﺳﺎءَ َﻣﺎ ﻳَـ ْﻌ َﻤﻠُﻮ َن‬ ُ ْ ‫َْﲢ‬ ُْ Da su se oni pridržavali Tevrata i Indžila i onoga što im je objavljeno od Gospodara njihova, jeli bi i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu njihovih. Ima ih i umjerenih, ali ružno je ono što radi većina njih. (El‐Maʹi‐ da, 66)

A u drugom ajetu se kaže:

ٍ ‫وﻟَﻮ أَ ﱠن أَﻫﻞ اﻟْ ُﻘﺮ ٰى آﻣﻨُﻮا واﺗﱠـ َﻘﻮا ﻟَ​َﻔﺘﺤﻨَﺎ ﻋﻠَﻴ ِﻬﻢ ﺑـﺮَﻛ‬ ِ ‫ﺎت ﱢﻣ َﻦ اﻟ ﱠﺴ َﻤ ِﺎء َواﻷَْر‬ ‫ض َوٰﻟ ِﻜﻦ‬ َْ َ​َ ْ َ ْ َ ْ َ َ َ َ ْ ِ ِ ‫ﺎﻫﻢ ﲟَﺎ َﻛﺎﻧُﻮا ﻳَﻜْﺴﺒُﻮ َن‬ ُ َ‫َﺧ ْﺬﻧ‬ َ ‫َﻛ ﱠﺬﺑُﻮا ﻓَﺄ‬ A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klo‐ nili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.

(El‐A‘raf, 96)

ِ ‫ﺎﻫﻢ ﱠﻣﺎءً َﻏ َﺪﻗًﺎ‬ ُ َ‫اﺳﺘَـ َﻘ ُﺎﻣﻮا َﻋﻠَﻰ اﻟﻄﱠ ِﺮﻳ َﻘﺔ ﻷَ ْﺳ َﻘْﻴـﻨ‬ ْ ‫َوأَﻟﱠ ِﻮ‬ A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom po‐ jili. (El‐Džinn, 16)

Ova tri ajeta pokazuju da postoji poseban odnos između postupanja u skladu sa Božijim zapovijedima, s jedne strane, i napretka i izobilja, s druge strane. Modernom terminologijom mogli bismo ga nazvati odnosom između pravedne raspodjele i uvećane proizvodnje.

Kur'an ističe da tamo gdje preovladava pravedna raspodjela ne mogu postojati pomanjkanje proizvoda i siromaštvo. Pravedna raspodjela uvećava bogatstvo i donosi blagostanje. Neki ljudi misle da pravedna raspodjela uzrokuje siromaštvo, ali to nije istina. Historijski zakon dokazuje 110

suprotno i pokazuje da kad god se poštuju nebeska pravila raspodjele, povećava se bogatstvo zajednice i spuštaju se blagoslovi Nebesa i Zemlje.

Neophodnost istraživanja historijskih događaja Drugi kur'anski ajeti podstiču ljude da temeljito istraže i prouče historijske događaje i da o njima razmisle kako bi otkrili zakone i norme prirode i historije. Allah u Kur'anu kaže:

ِ‫ِ ﱠ‬ ِ ‫أَﻓَـﻠَ ْﻢ ﻳَ ِﺴﲑُوا ِﰲ اﻷَْر‬ ‫ﻳﻦ ِﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠِ ِﻬ ْﻢ َد ﱠﻣَﺮ اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَْﻴ ِﻬ ْﻢ‬ َ ‫ض ﻓَـﻴَﻨﻈُ​ُﺮوا َﻛْﻴ‬ َ ‫ﻒ َﻛﺎ َن َﻋﺎﻗﺒَﺔُ اﻟﺬ‬ ِ ِ ‫ﻳﻦ أ َْﻣﺜَﺎ ُﳍَﺎ‬ َ ‫َوﻟ ْﻠ َﻜﺎﻓ ِﺮ‬ Zašto oni ne idu po svijetu da vide kakav je bio konac onih prije njih? Njih je Allah istrijebio, a to čeka i ostale nevjer‐ nike. (Muhammed, 10)

ِ ِ ‫ﻚ إِﻻﱠ ِرﺟﺎﻻً ﻧ‬ ‫ﱡﻮﺣﻲ إِﻟَْﻴ ِﻬﻢ ﱢﻣ ْﻦ أ َْﻫ ِﻞ اﻟْ ُﻘَﺮ ٰى أَﻓَـﻠَ ْﻢ ﻳَ ِﺴﲑُوا ِﰲ‬ َ ‫َوَﻣﺎ أ َْر َﺳ ْﻠﻨَﺎ ِﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠ‬ َ ِ ِ ِ ِ ‫ﻒ َﻛﺎ َن َﻋﺎﻗِﺒَﺔُ اﻟﱠ ِﺬ‬ ِ​ِ ِ ‫اﻷَْر‬ ‫ﻳﻦ اﺗﱠـ َﻘ ْﻮا‬ َ ‫ض ﻓَـﻴَﻨﻈُ​ُﺮوا َﻛْﻴ‬ َ ‫ﻳﻦ ﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠﻬ ْﻢ َوﻟَ َﺪ ُار اﻵﺧَﺮة َﺧْﻴـٌﺮ ﻟﱢﻠﱠﺬ‬ َ ‫أَﻓَﻼ ﺗَـ ْﻌ ِﻘﻠُﻮ َن‬ A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objavu slali. Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skončali oni prije njih? A Onaj svijet je doista bolji za one koji se budu Allaha bojali, zar se nećete opametiti! (Ju‐ suf, 109)

ِ ‫ﻓَ َﻜ ﺄَﻳﱢﻦ ﱢﻣ ﻦ ﻗَـ ﺮﻳ ﺔٍ أَﻫ ﻠَ ْﻜ ﻨَﺎﻫ ﺎ و ِﻫ ﻲ ﻇَﺎﻟِﻤ ﺔٌ ﻓَ ِﻬ ﻲ ﺧ ﺎ ِوﻳ ﺔٌ ﻋ ﻠَﻰ ﻋ ﺮ‬ ‫وﺷ َﻬ ﺎ َوﺑِﺌْ ٍﺮ‬ َ ُ​ُ ٰ َ َ َ َ َ َ َ ْ َْ ٍ ‫ﱡﻣ ﻌ ﻄﱠﻠَﺔٍ وﻗَﺼ ٍﺮ ﱠﻣ ِﺸ‬ ِ ِ ‫ﻴﺪ ۝ أَﻓَـ ﻠَ ْﻢ ﻳَﺴ ﲑُوا ِﰲ اﻷَ ْر‬ ‫ﻮب‬ ْ َ ٌ ُ‫ض ﻓَـ ﺘَ ُﻜ ﻮ َن َﳍُ ْﻢ ﻗـُﻠ‬ َ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﺎر َوﻟٰ ﻜ ﻦ ﺗـَ ْﻌ َﻤ ﻰ‬ َ ْ‫ﱠﻬ ﺎ ﻻ ﺗـَ ْﻌ َﻤ ﻰ اﻷَﺑ‬ َ ‫ﻳـَ ْﻌ ﻘ ﻠُﻮ َن َﺎ أ َْو آذَا ٌن ﻳَ ْﺴ َﻤ ﻌُﻮ َن َﺎ ﻓَﺈ ﻧـ‬ ُ‫ﺼ‬ ‫ﺼ ُﺪ و ِر‬ ‫ﻮب اﻟﱠ ِﱵ ِﰲ اﻟ ﱡ‬ ُ ُ‫اﻟْﻘُ ﻠ‬ 111

I koliko smo naselja uništili, čiji su žitelji grješnici bili, i ona su opustjela, samo su ruševine ostale! I koliko buna‐ ra ima zapuštenih i koliko visokih palača ima praznih!

Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti i da uši njihove čuju ono što tre‐ baju čuti, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima. (El‐ ‐Hadždž, 45‐46)

ٍ ‫َﺷ ﱡﺪ ِﻣْﻨـ ُﻬﻢ ﺑَﻄْ ًﺸﺎ ﻓَـﻨَـﻘﱠﺒُﻮا ِﰲ اﻟْﺒِ َﻼ ِد َﻫ ْﻞ ِﻣﻦ ﱠِﳏ‬ ‫ﻴﺺ‬ َ ‫َوَﻛ ْﻢ أ َْﻫﻠَﻜْﻨَﺎ ﻗَـْﺒـﻠَ ُﻬﻢ ﱢﻣﻦ ﻗَـ ْﺮٍن ُﻫ ْﻢ أ‬ ِ ِ ِ‫۝ إِ ﱠن ِﰲ ٰذﻟ‬ ‫ﺐ أ َْو أَﻟْ َﻘﻰ اﻟ ﱠﺴ ْﻤ َﻊ َوُﻫ َﻮ َﺷ ِﻬﻴ ٌﺪ‬ َ ٌ ‫ﻚ ﻟَﺬ ْﻛَﺮ ٰى ﻟ َﻤﻦ َﻛﺎ َن ﻟَﻪُ ﻗَـ ْﻠ‬ A koliko smo naroda prije ovih uništili, koji su moćniji od njih bili, pa su po svijetu utočište tražili – od propasti spa‐ sa ima li?! U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je. (Qaf, 36‐37)

Ovi ajeti uzeti zajedno razjašnjavaju koncept historijskih normi ili pravila. Oni izričito kažu da, kao i na svakom drugom polju, i na polju historije postoje konačni i jasni zakoni.

Važnost otkrivanja historijskih pravila u Kur'anu Otkriće ovog kur'anskog koncepta veliko je postignuće jer je, kako znamo, Kur'an prva knjiga koja nam izričito i na vrlo uvjerljiv način govori o postojanju pravila historije i oštro se suprotstavlja ideji da se događaji dešavaju slučajno. Također, odbacuje gledište prema kojem, s obzirom da su svi događaji od Boga propisani, mi nemamo izbora nego da im se predamo i povinujemo.

Većina ljudi smatra historijske događaje nizom neusklađenih dešavanja. Ljudi ih interpretiraju na osnovu slučajnosti, sudbine ili Allahove moći, čijem određenju se ne može suprotstaviti.

112

Kur'an se u potpunosti suprotstavlja ovoj pogrešnoj ideji.

On ni za jedan događaj ne smatra da nastaje bez uzroka ili da je puko očitovanje Allahove neograničene moći kojoj se ne može oduprijeti. Naprotiv, on ljudskom umu ukazuje da poljem historije vladaju tačno utvrđeni zakoni i pravila, te ukoliko želi biti gospodar svoje sudbine, čovjek ih mora poznavati. Ako si svjestan ovih zakona, možeš na njih uticati.

Inače, ako oči budeš držao zatvorenim, ovi zakoni zasigurno će te nadjačati. Zato moraš otvoriti svoje oči kako bi ih mogao prepoznati i ovladati njima umjesto da oni vladaju tobom.

Ovo važno kur'ansko otkriće utrlo je put ljudskom umu da shvati i uvidi praktičnu ulogu historije u ljudskom životu.

Osam stoljeća nakon objavljivanja Kur'ana sami muslimani započeli su rad na ovom polju.

Ibn Haldun se dao na izučavanje historije i otkrio je njene zakone i pravila. Tek četiri stoljeća kasnije, na početku perioda renesanse, Evropljani su počeli obraćati pažnju na ovo pitanje kojim se muslimani nisu dalje bavili. Evropljani su razmatrali ovo pitanje iz različitih uglova i svaka od različitih evropskih škola mišljenja, kao što su idealisti, materijalisti i drugi, pokušala je odrediti zakone historije sa svog vlastitog stajališta. Kao rezultat, nastalo je nekoliko teorija, od kojih je najpoznatija i najizvikanija historijski materijalizam ili marksizam, koji je i sam uticao na tok historije.

Možemo, dakle, reći da su svi napori u ovom smjeru bili nadahnuti Kur'anom, koji još uvijek čvrsto drži tu privilegiju da je po prvi put uveo ovu ideju u polje ljudske spoznaje.

113

LEKCIJA 5

HISTORIJSKA PRAVILA U KUR'ANU

Tri osnovne činjenice

K

ako bi se dokazalo postojanje historijskih pravila, moguće je izvesti tri osnovne činjenice iz kur'anskih odlomaka. Kur'an je naglasio ove činjenice i predočio zakone historije upravo kroz njih.

1. Prva činjenica je da su historijska pravila univerzalna.

Ona su čvrsta i pouzdana, a ne slučajna i proizvoljna. Sve dok Univerzum bude išao svojim prirodnim tokom i dok se ne opazi neka temeljna promjena u njemu, općenitost i univerzalnost historijskih zakona potvrđuje naučno svojstvo ovih zakonitosti jer je najvažnije obilježje bilo kojeg naučnog zakona njegova univerzalnost i besprijekornost.

To je razlog zbog kojeg sljedeći kur'anski ajeti naglašavaju univerzalnost Božijih zakona:

ِ‫ِ ِ ﱠ‬ ‫ﻳﻦ َﺧﻠَ ْﻮا ِﻣﻦ ﻗَـْﺒ ُﻞ َوﻟَﻦ َِﲡ َﺪ ﻟِ ُﺴﻨ ِﱠﺔ اﻟﻠﱠ ِﻪ ﺗَـْﺒ ِﺪﻳﻼ‬ َ ‫ُﺳﻨﱠﺔَ اﻟﻠﱠﻪ ﰲ اﻟﺬ‬ ...Prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za one koji su bili i nestali! A ti nećeš u Allahovom zakonu izmjene naći.

(El‐Ahzab, 62)

‫ﻚ ِﻣﻦ ﱡر ُﺳﻠِﻨَﺎ َوﻻ َِﲡ ُﺪ ﻟِ ُﺴﻨﱠﺘِﻨَﺎ َْﲢ ِﻮﻳﻼ‬ َ َ‫ُﺳﻨﱠﺔَ َﻣﻦ ﻗَ ْﺪ أ َْر َﺳ ْﻠﻨَﺎ ﻗَـْﺒـﻠ‬ ...Jer tako je bilo sa svim poslanicima koje smo prije tebe poslali, i ni ti nećeš naići na odstupanje od zakona Našeg.

(El‐Israʹ, 77) 114

Ove uzvišene riječi izričito nam govore o univerzalnosti i kontinuitetu Božijih zakona, daju im naučni aspekt i optužuju one koji su zavedeni mišljenjem da bi baš oni mogli biti izuzetak od tih historijskih zakona. Kur'an kaže:

ِ‫ﱠ‬ ِ ‫ﻳﻦ َﺧﻠَ ْﻮا ِﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠِ ُﻜﻢ ﱠﻣ ﱠﺴْﺘـ ُﻬ ُﻢ‬ ْ ‫أ َْم َﺣ ِﺴْﺒﺘُ ْﻢ أَن ﺗَ ْﺪ ُﺧﻠُﻮا‬ َ ‫اﳉَﻨﱠﺔَ َوﻟَ ﱠﻤﺎ ﻳَﺄْﺗ ُﻜﻢ ﱠﻣﺜَ ُﻞ اﻟﺬ‬ ِ ‫ﻮل اﻟﱠﺮﺳ ُ ﱠ‬ ‫ﺼ ُﺮ اﻟﻠﱠِﻪ أَﻻ إِ ﱠن‬ ‫اﻟْﺒَﺄْ َﺳﺎءُ َواﻟ ﱠ‬ ْ َ‫ﻳﻦ َآﻣﻨُﻮا َﻣ َﻌﻪُ َﻣ َ ٰﱴ ﻧ‬ ُ َ ‫ﻀﱠﺮاءُ َوُزﻟْ ِﺰﻟُﻮا َﺣ ﱠ ٰﱴ ﻳَـ ُﻘ‬ َ ‫ﻮل َواﻟﺬ‬ ِ ‫ﻳﺐ‬ ْ َ‫ﻧ‬ ٌ ‫ﺼَﺮ اﻟﻠﱠﻪ ﻗَ ِﺮ‬ Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su sa‐ tirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je za‐ ista blizu! (El‐Baqare, 214)

Ovaj ajet opovrgava one koji bi željeli da njihov položaj bude izuzetan i da zakoni historije za njih ne vrijede. To je razlog zbog kojeg Kur'an naglašava činjenicu da su historijski zakoni univerzalni i da njihova univerzalnost ima naučnu karakteristiku. Zbog toga bi čovjek morao biti spreman suočiti se sa historijskim događajima inteligentno i u okviru ovih zakona.

2. Druga činjenica koju Kur'an naglašava je božanstvenost ovih zakona i pravila. Historijska pravila su božanska u smislu da ih je propisao sam Allah. Kur'an ih naziva i Allahovim riječima. Dakle, zakoni historije su Allahove riječi.

To su Božiji propisi. Kako bi istakao čovjekovu ovisnost o Allahu, Kur'an naglašava božanstvenost i sveti karakter historijskih pravila. Čovjek može uživati u plodovima prirode samo uz Allahovu pomoć. Želi li uživati u čitavom sistemu Univerzuma, čovjek mora postupati u skladu sa prirodnim zakonima i pravilima jer Allah provodi Svoju moć 115

kroz ta pravila koja predstavljaju Njegovu volju, mudrost i vođenje.

Ovdje postoji mogućnost nastanka izvjesnog nesporazuma. Naime, moguće je prigovoriti ako je historijska nauka božanska i ima skrivenu vezu sa božanskim svijetom, onda ona automatski izlazi van opsega valjanog proučavanja i naučne analize. U ovom slučaju islamsko tumačenje historije i njenih zakona postaje potpuno jednako božanskom tumačenju historije koje je dalo više učenjaka teologije skolastičkih škola kršćanstva. Danas mi tumačimo zakone historije na temelju njihove božanstvenosti isto onako kako su Augustin i drugi kršćanski mislioci tumačili historiju.

U odgovoru na ovaj prigovor možemo reći da je istina da će pripisivanje božanskih karakteristika zakonima historije staviti te zakone van oblasti naučnog istraživanja, ali u ovom slučaju čini se da se pojavio nesporazum. Postoji temeljna razlika između metode Kur'ana, koji vjeruje u skrivenu vezu između historije i božanskog svijeta, s jedne strane, i božanskog tumačenja historije koju je dalo kršćanstvo, s druge strane. Ova dva koncepta jako su ružno pomiješana, no oni se moraju držati odvojeno. Osnovne razlike među njima navedene su u nastavku: Kršćanstvo svakom historijskom događaju pripisuje skriveni i božanski aspekt i želi ga tumačiti natprirodno. Ono čitav događaj pripisuje Bogu i ne prihvata bilo kakvu vezu tog događaja sa bilo kojim drugim događajem. Jedan događaj raskida svoj odnos sa svim drugim historijskim dešavanjima tako da on može biti pripisan isključivo Bogu. Kršćanstvo ne želi da ijedan događaj zajedno sa drugim relevantnim dešavanjima ukazuje na bilo kakve božanske zakone i pravila u vezi s tim događajem.

S druge strane, Kur'an ne pripisuje skriveni aspekt događaju kako bi raskinuo njegovu vezu sa svim drugim i pripisao 116

ga jedino Allahu. Kur'an prepoznaje i priznaje postojanje uzajamnog odnosa između različitih historijskih događaja na Ovom svijetu, ali prema njemu, ovaj odnos izraz je mudrosti i pronicljivosti Allaha u odnosu na Kreaciju i gospodarenje Ovim svijetom, uključujući i oblast historijskih događaja.

Kako bismo ovu tačku učinili jasnijom i ilustrirali dva gledišta u vezi s njom, navest ćemo sljedeći primjer: Katkad čovjek kaže da kiša pada Allahovom voljom. U tom slučaju on Allahovu volju stavlja na mjesto prirodnih uzroka, kao da želi reći da je kiša fenomen koji nema nikakve veze sa bilo kojim drugim događajem i da se izravno može pripisati Allahu. Ovakvo objašnjenje padanja kiše drugačije je od njegovog naučnog objašnjenja. U skladu s njim, neko drugi može reći da fenomen padanja kiše zahtijeva neki uzrok i da je povezan sa drugim prirodnim događajem. Zapravo, postoji prirodni ciklus različitih oblika vode. Voda isparava i prelazi u gasovito stanje. Gas se uzdiže i obrazuje oblake. Oblaci se postepeno spuštaju i sa promjenom temperature ponovno prelaze u tečno stanje i tvore kišu. Ovaj niz prirodnih događaja ponovo predstavlja Allahovu mudrost i Njegovo gospodarenje stvarima svijeta. Ne postoji suprotstavljenost ova dva objašnjenja, iako su u prvom objašnjenju zemaljski uzroci fenomena zanemareni, a fenomen pripisan izravno Allahu.

To je razlog zašto Kur'an, iako pravilima historije pripisuje božanski aspekt, ne tumači historiju isključivo kao natprirodnu. On samo naglašava činjenicu da pravila historije nisu van opsega Allahove moći. Njihova materijalizacija ovisi o Njegovoj volji. Zakoni prirode su Allahove riječi, Njegova metoda i otjelovljenje Njegove volje i mudrosti u svijetu. Oni trebaju podsjećati čovjeka da uvijek bude svjestan svoje ovisnosti o Allahu, tako da može postojati bliska 117

veza između nauke i vjere i da čovjek naučne fenomene može gledati sa osvjedočenjem u svoju vjeru u Allaha.

Kur'an vjeruje da su historijska pravila i zakoni temeljni i nijedan događaj ne smatra slučajnim. U mnogim primjerima čak i natprirodne događaje smatra podređenim pravilima historije, a ne nekim slučajnim dešavanjima. Prema tome, čak je i Božija pomoć određena zakonima historije. Drugim riječima, prima se samo pod odgovarajućim uvjetima. I na ovom osjetljivom duhovnom polju Kur'an naglašava da se tumačenje historije treba zasnivati na logici, razumu i nauci, a ne na neplaniranoj pomoći. Prema ovom tumačenju, Božija pomoć mora biti u skladu sa historijskim pravilima i zakonima.

Prethodno smo naveli primjer historijskog pravila datog u ajetu: Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Pogledajmo sada kako Kur'an povezuje Božiju pomoć sa historijskim pravilima:

ِ​ِ ِ ِ ِ ٍ ْ‫َﱐ ُﳑِ ﱡﺪ ُﻛﻢ ﺑِﺄَﻟ‬ ‫ﲔ ۝ َوَﻣﺎ‬ ‫ﺎب ﻟَ ُﻜ ْﻢ أ ﱢ‬ َ ‫ﻒ ﱢﻣ َﻦ اﻟْ َﻤﻼﺋ َﻜﺔ ُﻣ ْﺮدﻓ‬ ْ َ‫إِ ْذ ﺗَ ْﺴﺘَﻐﻴﺜُﻮ َن َرﺑﱠ ُﻜ ْﻢ ﻓ‬ َ ‫ﺎﺳﺘَ َﺠ‬ ِ ‫ﺟﻌﻠَﻪ اﻟﻠﱠﻪ إِﻻﱠ ﺑ ْﺸﺮ ٰى وﻟِﺘﻄْﻤﺌِ ﱠﻦ ﺑِ​ِﻪ ﻗُـﻠُﻮﺑ ُﻜﻢ وﻣﺎ اﻟﻨﱠﺼﺮ إِﻻﱠ ِﻣﻦ ِﻋ‬ ‫ﻨﺪ اﻟﻠﱠ ِﻪ إِ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ َﻋ ِﺰ ٌﻳﺰ‬ ْ َ َ َ َ ُ ُ ُ َ​َ ُْ َ​َ ْ ُ ِ ‫ﻴﻢ‬ ٌ ‫َﺣﻜ‬ I kada ste od Gospodara svoga pomoć zatražili; On vam se odazvao: “Poslat ću vam u pomoć hiljadu meleka koji će jedni za drugim dolaziti.” Allah je to učinio zato da bi vas obradovao i da bi se time srca vaša umirila; a pobje‐ da je samo od Allaha – Allah je zaista Silan i Mudar.

(El‐Enfal, 9‐10)

Kur'an ne pripisuje božanski aspekt historijskim događajima da bi njihovu božanstvenost stavio na mjesto uzročnoposljedičnih veza i zakona koji inače vrijede za ove događaje.

118

On samo želi povezati znanje i vjeru kako bi ih učinio dijelom islamskih učenja.

3. Sloboda čovjekove volje i izbora treća je činjenica koju Kur'an naglašava u svojim ajetima. Naglasak na slobodi odabira, posebno u vezi sa historijskim pravilima, pitanje je od velike važnosti i kasnije ćemo se vratiti na njega.

Pitanje historijskih pravila prouzrokovalo je pogrešan utisak da postoji neki vid suprotstavljenosti između čovjekove slobode i historijskih pravila. Čini se ako prihvatimo postojanje historijskih pravila, da moramo odbaciti ideju o čovjekovoj slobodi i njegovom slobodnom izboru u djelovanju.

Međutim, ako prihvatimo da je čovjek slobodno biće, koje ima slobodu volje i slobodu izbora, onda ne možemo prihvatiti postojanje historijskih pravila i moramo poreći postojanje bilo kakvog zakona u tom pogledu.

Stoga, ukoliko želi dokazati postojanje historijskih pravila, Kur'an se, naravno, mora boriti i sa ovim pogrešnim utiscima.

To je razlog zbog kojeg Kur'an veliki naglasak stavlja na činjenicu da čovjekova volja igra glavnu ulogu u događajima i dešavanjima sa kojima se susrećemo na Ovom svijetu.

Pogledat ćemo sada koju je tehniku objašnjenja usvojio Kur'an kako bi uspostavio sklad između historijskih pravila i slobode čovjekove volje. Svi ajeti koji rasvjetljavaju pravila historije podrazumijevaju i čovjekovu slobodu. Time je Kur'an povezao oba aspekta ovog pitanja.

Ovo pitanje proučit ćemo kasnije. Zasad je dovoljno navesti nekoliko ajeta:

ِ ْ َ‫ﺎت ﱢﻣﻦ ﺑـ‬ ‫ﲔ ﻳَ َﺪ ﻳْ ِﻪ َوِﻣ ْﻦ َﺧ ﻠْ ِﻔ ِﻪ َﳛْ َﻔ ﻈُﻮﻧَﻪُ ِﻣ ْﻦ أ َْﻣ ِﺮ اﻟﻠﱠ ِﻪ إِ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ ﻻ ﻳـُﻐَﻴﱢـ ُﺮ‬ ٌ َ‫ﻟَﻪُ ُﻣ ﻌَﻘﱢﺒ‬ ‫َﻣ ﺎ ﺑِ َﻘ ْﻮٍم َﺣ ﱠ ٰﱴ ﻳـُﻐَﻴﱢـ ُﺮوا َﻣ ﺎ ﺑِﺄَﻧ ُﻔ ِﺴ ِﻬ ْﻢ َوإِذَا أ َ​َر َاد اﻟﻠﱠﻪُ ﺑِ َﻘ ْﻮٍم ُﺳﻮءًا ﻓَﻼ َﻣ َﺮﱠد ﻟَﻪُ َو َﻣ ﺎ‬ ‫َﳍُﻢ ﱢﻣ ﻦ دُوﻧِ ِﻪ ِﻣ ﻦ َو ٍال‬ 119

Uz svakog od vas su meleci, ispred njega i iza njega – po Allahovu naređenju nad njim bdiju. Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti, i osim Njega nema mu zaštitnika. (Er‐Ra‘d, 11)

ِ ‫ﺎﻫﻢ ﱠﻣﺎءً َﻏ َﺪﻗًﺎ‬ ُ َ‫َﺳ َﻘْﻴـﻨ‬ ْ ‫اﺳﺘَـ َﻘ ُﺎﻣﻮا َﻋﻠَﻰ اﻟﻄﱠ ِﺮﻳ َﻘﺔ َﻷ‬ ْ ‫َوأَﻟﱠ ِﻮ‬ A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili.

(El‐Džinn, 16)

‫ﺎﻫ ْﻢ ﻟَ ﱠﻤﺎ ﻇَﻠَ ُﻤﻮا َو َﺟ َﻌ ْﻠﻨَﺎ ﻟِ َﻤ ْﻬﻠِ ِﻜ ِﻬﻢ ﱠﻣ ْﻮ ِﻋ ًﺪا‬ َ ‫َوﺗِْﻠ‬ ُ َ‫ﻚ اﻟْ ُﻘَﺮ ٰى أ َْﻫﻠَﻜْﻨ‬ A ona sela i gradove razorili smo zato što stanovnici nji‐ hovi nisu vjerovali i za propast njihovu odredili bismo tačno vrijeme. (El‐Kehf, 59)

Može se uočiti da historijska pravila nisu izvan dometa čovjeka. Zapravo, ona su mu podređena. Allah je samog čovjeka ovlastio da provodi bilo koju željenu promjenu u svom životu. Kad god zajednica slijedi ispravan put, Allah njen život čini uspješnim i naprednim. Pravila historije pružaju čovjeku pozitivne mogućnosti kako bi mu pokazala njegovu slobodu izbora.

Ove pozitivne mogućnosti dobijaju se slijeđenjem historijskih zakona i pravila te preduzimanjem zahtijevanih aktivnosti i postupaka. Da bi se osigurali željeni učinci, neophodno je imati znanje o historijskim zakonima.

Zbog toga pitanje čovjekovog izbora igra temeljnu ulogu u postavci koju je Kur'an iznio u vezi sa islamskim zakonima i pravilima. Kako ćemo to pokazati, pravila historije koja Kur'an spominje imaju naučni karakter. Ona su očitovanje Allahove mudrosti i vještog gospodarenja na polju historije.

Istovremeno, ona imaju i ljudsku odliku, jer nije moguće da 120

čovjek nema pozitivnu ulogu u vezi s njima ili da njegova volja i izbori nemaju uticaja na njih. Kur'an, zapravo, naglašava čovjekovu krajnju odgovornost na polju historijskih događaja.

Područje važenja historijskih pravila Naveli smo tri osobena obilježja historijskih pravila koja smo izveli iz Kur'ana. Pogledajmo sada u kojem području ova pravila djeluju i za koje događaje njihovi zakoni vrijede.

Dosad smo ukratko rekli da historijski događaji predstavljaju oblast u kojoj ova pravila vrijede. Međutim, pitanje je da li pravila historije vrijede za sve historijske događaje ili samo za neke posebne. Drugim riječima, da li se onaj dio historijskih događaja koji je pod uticajem pravila historije i koji ima zakone različite od zakona fizike, fiziologije, biologije, kosmologije itd. proteže na sva polja historijskih događaja ili ova pravila upravljaju samo određenom oblašću historijskih događaja? U skladu s navedenim, moramo znati prvo šta se podrazumijeva pod poljem historije ili pozornicom historije. Pod poljem historije misli se na polje koje pokriva sve historijske događaje i dešavanja kako ih spominju historičari u svojim knjigama.

Gornje pitanje može se izreći na sljedeći način: Da li su svi oni događaji, koje su skupili i sabrali historičari i naveli ih u svojim knjigama, određeni pravilima historije koja se razlikuju od svih drugih pravila koja vrijede u Univerzumu, ili historijska pravila vrijede samo za određeni broj ovih događaja? Činjenica je da samo određena oblast historijskih događaja pripada djelokrugu historijskih pravila. Postoji veoma mnogo događaja koji leže van oblasti ovih pravila i određeni 121

su fizičkim, hemijskim, fiziološkim ili nekim drugim zakonima koji važe na različitim poljima Ovoga svijeta.

Naprimjer, smrt Ebu Taliba (oca Imama Alija) i Hatidže (voljene supruge časnog Poslanika) u određenoj godini važan je historijski događaj koji je do u detalje opisan od strane historičara. To je historijski događaj koji se može proučavati iz različitih uglova s obzirom da je imao važne posljedice. Ali, ipak, on ne ulazi u špdručje historijskih pravila.

Ovaj događaj pripada području zakona fiziologije. Biološki zakoni zahtijevaju da Ebu Talib i Hatidža umru u određenoj godini.

Ovaj događaj ulazi u radnu oblast historičara, no zakon koji ga određuje jeste zakon fiziologije tijela Ebu Taliba i Hatidže. Biološki zakoni su ti koji uzrokuju bolest i starost. Život trećeg halife, Osmana ibn Affana, i njegova duboka starost historijski su događaji. Također je historijski događaj to da je živio osamdeset dugih godina. Jasno je da je ovaj historijski događaj imao uticaja na tok historije. Da je ovaj halifa umro prirodnom smrću prije nego što se dogodila pobuna, možda bi historija bila drugačija. Možda bi u tom slučaju Imam Ali postao halifa bez čitavog meteža i bez ikakve opozicije. Međutim, fiziološki zakoni Osmanovog tijela zahtijevali su da živi dok ne bude ubijen od strane revolucionarnih muslimana. Ovaj događaj privukao je pažnju historičara i učinio je velik udar na daljnji tok historije. On ima historijsku dubinu, a njegova pozitivna ili negativna uloga u oblikovanju drugih historijskih događaja je očigledna. Ali, ni ovim događajem nisu upravljala historijska pravila. Osmanova fizička snaga omogućila mu je da doživi osamdesetu godinu. Njegov položaj i njegovi postupci, međutim, ulaze u djelokrug historijskih pravila. Njegova starost nešto je sasvim drugo. Ona je biološko, fiziološko i 122

fizičko pitanje, a ne pitanje određeno historijskim pravilima i zakonima.

Prema tome, pravila historije ne vrijede na svakom historijskom polju. Naprimjer, svi događaji koje prenosi Tabari u svojoj knjizi nisu određeni pravilima historije. Postoji tačno određeno polje gdje ova pravila vrijede. Ovu tačku kasnije ćemo detaljnije objasniti.

123

LEKCIJA 6

POLJE NA KOJEM DJELUJU PRAVILA HISTORIJE

Uloga “konačnog uzroka” u nauci o historiji

P

oprišta i pozornice historije koji privlače pažnju historičara ne mogu uključivati sva dešavanja ili sve aspekte historijskih događaja. Na Ovom svijetu postoje mnogi fizički, biološki ili fiziološki fenomeni koji su s onu stranu granica historijskog polja. Ovi fenomeni imaju svoje vlastite odgovarajuće zakone. Neki od njih su od ključnog značaja sa stanovišta historičara i zadržali su svoj značaj čak i prolaskom stotina godina. Pa ipak, oni ne ulaze u djelokrug historijskih pravila nego su vođeni drugim zakonima i pravilima.

Svi fenomeni za koje važe historijska pravila imaju jedno razlikovno obilježje koje ne postoji u slučaju drugih fenomena na svijetu. Svaki fenomen u životu i prirodi određen je uzročno-posljedičnim sistemom i nastaje kao posljedica niza uzroka i posljedica. Ovaj niz postoji svuda u Univerzumu.

Naprimjer, uzmimo u razmatranje slučaj ključanja vode u posudi. To je prirodni fenomen koji ovisi o određenim uvjetima kao što su određena temperatura i blizina posude izvoru toplote. Ovo je primjer niza uzroka i njihove posljedice, ali i odnos sadašnjosti i prošlosti pri unaprijed utvrđenim uvjetima. Međutim, na polju historije postoje neki fenomeni koji imaju drugačiji tip veza. Oni su povezani sa svojim ciljevima. U njihovom slučaju, poduzimanjem nekog postupka želi se postići određeni cilj, ili terminologijom filozofa kazano, pored uzročnika postoji i krajnji i stvarni uzrok. Ovakva 124

veza ne postoji u svakom slučaju. Kada voda ključa, kao posljedica toplote koja joj se dovodi njena prošlost i uzrok ključanja su prisutni, ali posljedica ključanja nije vidljiva, osim kada se ključanje postiže ljudskim djelom. Kada neka osoba provodi neki postupak imajući na umu određeni cilj, njen postupak, pored toga što je u vezi sa svojim uzrokom i svojom prošlošću, također je u vezi s tim ciljem koji ne postoji u trenutku izvršavanja djela i koji se može realizirati samo naknadno. Iz tog razloga ovo je veza sa budućnošću, a ne prošlošću. Ovo vrijedi u svim slučajevima u kojima je neko djelo povezano sa svojim ciljem. Svako historijsko djelo izvršeno s određenim budućim ciljem na umu, a kojim vladaju historijski zakoni, svrsishodno je djelo povezano sa svojom krajnjom svrhom. Ovaj cilj može biti dobar ili loš, koristan ili štetan. Na temelju navedenog, aktivna historijska kretnja u domenu historijskih pravila trebala bi biti svrsishodna i odgovorna. U odnosu na neko djelo njegov cilj ima budući aspekt. On utiče na čovjeka jer postoji u njegovom umu. S druge strane, što se tiče njegovog vanjskog postojanja, on nije ništa više do želja za budućnost. Kako nema stvarnu egzistenciju, njegovo umsko postojanje je to što uzrokuje i potiče čovjeka da se trudi i radi.

Prema tome, budući cilj ili svrha, za čije ostvarenje se čovjek trudi, je ono što pokreće i potpomaže njegovo djelovanje kroz umsku egzistenciju. Čovjek u svom umu može stvoriti živu i jasnu sliku svoga cilja sa svim njegovim odlikama i uvjetima.

Sada kad smo našli razlikovno obilježje historijskih fenomena, ili tačnije jednu od njihovih karakteristika koja ne postoji u slučaju bilo kojeg drugog fenomena u svijetu prirode, nalazimo da je svako djelo na polju historije povezano sa svojim ciljem, koji je njegova krajnja svrha, kao i njegova logička podloga. Drugim riječima, ovo karakteristično svojstvo 125

nalazi se u ulozi krajnje svrhe u samom djelu. Zapravo, umsko postojanje njegove krajnje svrhe motivira djelovanje te umno postavlja njegove linije vodilje koje oblikuju relevantna historijska pravila. Historijska pravila vrijede samo za ona djela koja su svrsishodna i, pored toga što su povezana sa drugim prirodnim fenomenima u uzročno-posljedičnom nizu, imaju cilj. Treba ipak shvatiti i razlučiti da svako svrsishodno djelo nije historijsko djelo, pa otud svako svrsishodno djelo nije određeno zakonima historije. Da bi ušlo u domen historijskih pravila, djelo, pored dimenzija uzroka i cilja, mora također imati još jednu, treću dimenziju. Ova dimenzija mora imati društveni aspekt. Drugim riječima, djelo o kojem je riječ mora uticati na društvo kao cjelinu, a osoba koja ga izvršava mora biti član tog društva. Pri tome nije bitno da li je učinak djela ograničen ili sveobuhvatan, bitno je samo da mora ići iznad individualnog nivoa. Čovjek jede kada osjeća glad, pije kada osjeća žeđ, a spava kada je pospan. Međutim, ova djela, iako su svrsishodna i provode se kako bi se postigli određeni ciljevi, jesu individualna djela čiji učinak ne prelazi određenog pojedinca. S druge strane, učinak društvenog djela, izvršenog od strane pojedinca koji ima uzajamne odnose s drugim članovima svoga društva, nadilazi njega samog. Naprimjer, učinak djelovanja jednog trgovca koji izvršava neku komercijalnu transakciju, komandanta koji vodi bitku, državnika koji zaključuje neki politički sporazum i ugovor, ili učenjaka koji predlaže teoriju o svijetu i životu, nadilazi pojedince koji izvršavaju ova djela i utiče na društvo kao cjelinu. Prema tome, crpeći nadahnuće iz terminologije filozofa možemo reći: Razlika između filozofskih pojmova aktivnog uzroka, konačnog uzroka i materijalnog uzroka, koje je koristio Aristotel, bila je predmet čestih rasprava među filozofima. Gornji 126

koncept može se objasniti uz pomoć ovih pojmova: Materijalni uzrok historijskog djela jeste društvo, jer ono daje osnovu za djelo. Historijsko djelo mora uticati na društvo ili zajednicu kao cjelinu, iako samo djelo može izvršiti jedan ili nekoliko pojedinaca. To je razlog zbog kojeg je historijsko djelo, određeno zakonima historije, ono djelo koje je svrsishodno, a istovremeno njegov učinak nadilazi nivo pojedinca.

S obzirom da je društvo njegov materijalni uzrok, takvo djelo postaje kolektivno djelo društva kao cjeline.

Kur'an pravi razliku između individualnih i kolektivnih djela Kur'an razlikuje individualna i kolektivna djela. Pored toga što spominje “knjigu djela” općenito, on spominje i “knjigu djela” u kojoj su zapisana djela pojedinaca, i “knjigu djela” u kojoj su zapisana djela zajednice ili naroda kao cjeline.

Ovo je način da se napravi razlika između djela pojedinca i kolektivnih djela koja se mogu pripisati čitavom društvu ili čitavom narodu, razlika između trodimenzionalnog djela i djela koje nema više od dvije dimenzije.

Dvodimenzionalno djelo posjeduje samo aktivni i materijalni uzrok. Takvo djelo zapisuje se u knjigu djela određenog pojedinca. Međutim, trodimenzionalno djelo, pored toga što ima aktivni i materijalni uzrok, ima i konačni uzrok. Stoga je takvo djelo zapisano u knjigu djela pojedinca, ali i u knjigu djela društva.

Na Dan proživljenja društvo ne samo da će se suočiti sa svojom knjigom djela, nego će biti pozvano da se očituje o tim djelima. Časni Kur'an kaže: ‫۝‬

‫َوﺗَـَﺮ ٰى ُﻛ ﱠﻞ أُﱠﻣ ٍﺔ َﺟﺎﺛِﻴَﺔً ُﻛ ﱡﻞ أُﱠﻣ ٍﺔ ﺗُ ْﺪ َﻋ ٰﻰ إِ َ ٰﱃ ِﻛﺘَﺎ َِﺎ اﻟْﻴَـ ْﻮَم ُْﲡَﺰْو َن َﻣﺎ ُﻛﻨﺘُ ْﻢ ﺗَـ ْﻌ َﻤﻠُﻮ َن‬ ِ َ‫ﺎﳊ ﱢﻖ إِﻧﱠﺎ ُﻛﻨﱠﺎ ﻧَﺴﺘ‬ ِ ِ ِ ‫ﻨﺴ ُﺦ َﻣﺎ ُﻛﻨﺘُ ْﻢ ﺗَـ ْﻌ َﻤﻠُﻮ َن‬ َْ ‫ٰﻫ َﺬا ﻛﺘَﺎﺑـُﻨَﺎ ﻳَﻨﻄ ُﻖ َﻋﻠَْﻴ ُﻜﻢ ﺑ‬ ْ 127

I vidjet ćeš sve narode kako na koljenima kleče; svaki narod bit će prozvan prema svojoj knjizi: “Danas ćete biti nagra‐ đeni prema tome kako ste postupali! Ova knjiga Naša o vama će reći samo istinu; zaista smo zapisali sve što ste ra‐ dili.” (El‐Džasija, 28‐29)

Ovdje Kur'an govori o djelima zajednice, koja će biti okupljena pred Allahom dok joj se budu čitali detalji onoga šta su kao zajednica radili na Ovome svijetu. Kako lijepo Kur'an kaže: Zaista smo zapisali sve što ste radili.

Kolektivna knjiga djela nije isto što i Taberijeva historija pa da sadrži sve prirodne, fiziološke i fizičke događaje. To su zabilježene posljedice djela pojedinaca koja su oni izvršili kao zajednica ili narod. Takva djela su ona učinjena makar uz prešutno odobravanje zajednice kao cjeline. Upravo je to razlog zašto čitava zajednica postaje odgovorna za njih.

Sve navedeno tiče se knjige kolektivnih djela, što se jasno vidi iz drugog ajeta koji kaže:

ِ ِ​ِ ِ ٍ ِ‫وُﻛ ﱠﻞ إ‬ ْ‫ﻨﺸ ًﻮرا ۝ اﻗْـَﺮأ‬ ُ ‫ِج ﻟَﻪُ ﻳَـ ْﻮَم اﻟْﻘﻴَ َﺎﻣ ِﺔ ﻛِﺘَﺎﺑًﺎ ﻳَـ ْﻠ َﻘﺎﻩُ َﻣ‬ ُ ‫ﻧﺴﺎن أَﻟَْﺰْﻣﻨَﺎﻩُ ﻃَﺎﺋَﺮﻩُ ِﰲ ﻋُﻨُﻘﻪ َوُﳔْﺮ‬ َ َ ِ ِ ِ ِ ‫ﻚ َﺣﺴﻴﺒًﺎ‬ َ ‫ﻚ اﻟْﻴَـ ْﻮَم َﻋﻠَْﻴ‬ َ ‫ﻚ َﻛ َﻔ ٰﻰ ﺑﻨَـ ْﻔﺴ‬ َ َ‫ﻛﺘَﺎﺑ‬ I svakom čovjeku ono što uradi o vrat ćemo privezati, a na Sudnjem danu pokazat ćemo mu knjigu otvorenu: “Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što će tvoja duša svoditi ra‐ čun protiv tebe.” (Al‐Israʹ, 13‐14)

Iz ovog ajeta može se zaključiti da će na Dan proživljenja svaki pojedinac biti zaseban slučaj. Svako će se suočiti sa vlastitom knjigom djela, koja sadrži sva njegova velika i mala, dobra i loša djela. Nijedna greška, nijedna omaška i nijedno postignuće neće biti izostavljeni. Ovu knjigu djela sakupio je Onaj Koji zna čak i najsićušnije stvari na Nebesima i na Zemlji.

128

Svaki čovjek ponekad poželi sakriti svoje slabe tačke. Želi sakriti svoje grijehe. Ne želi da njegove komšije, njegova rodbina, njegova djeca ili članovi njegove zajednice znaju sve što je radio. Neke stvari želi sakriti čak i od samoga sebe. Zavarava se i pretvara kao da nije učinio nijedan grijeh.

Međutim, u njegovoj knjizi djela ništa neće biti izostavljeno.

Na Dan obračuna reći će mu se: “Budi sam sebi sudija jer ćeš u svojoj knjizi djela naći sva djela koja si počinio. Danas će se s tobom postupati onako kako to načela pravde zahtijevaju. Danas niko ne može sakriti istinu.”

U gornjim ajetima knjiga djela pojedinca i knjiga djela zajednice spomenute su odvojeno. Na jednom mjestu nalazimo zajednicu kako kleči pred Allahom, a na drugom mjestu vidimo da svaki pojedinac ima svoju vlastitu knjigu djela okačenu o vrat. Razlikovanje koje je Kur'an napravio između knjige djela pojedinca i knjige djela zajednice drugi je način da se izrazi ono što smo ranije rekli o tome da je historijsko djelo ono što predstavlja pojedine stavke knjige djela zajednice. Takvo djelo ima tri dimenzije. Ne samo da će pojedincima i zajednici biti date odvojene knjige djela, nego će odvojeno biti i pozvani. Bit će dva različita pojavljivanja pred Allahom – jedno za pojedince, a drugo za zajednicu. Kod pojedinačnog pojavljivanja svi ljudi će biti dovedeni pred Allaha jedan po jedan. Tada niko neće imati prijatelja da mu pomogne. Sve što će biti od pomoći pojedincu jesu njegova vlastita dobra djela, čisto srce i njegova vjera u Allaha, meleke, objavljene knjige i poslanike. Ovo je obračun pojedinačnog pojavljivanja. U tom smislu Kur'an kaže:

ِ ‫إِن ُﻛ ﱡﻞ ﻣﻦ ِﰲ اﻟ ﱠﺴﻤﺎو‬ ِ ‫ات َو ْاﻷ َْر‬ ‫ﱠﻫ ْﻢ‬ ٰ ْ ‫ض إِﱠﻻ ِآﰐ اﻟﱠﺮ‬ ُ ‫ﺎﻫ ْﻢ َو َﻋﺪ‬ ُ‫ﺼ‬ ْ ‫ﲪ ِﻦ َﻋْﺒ ًﺪا ۝ ﻟﱠَﻘ ْﺪ أ‬ َ ‫َﺣ‬ َ َ​َ ‫َﻋﺪًّا ۝ َوُﻛﻠﱡ ُﻬ ْﻢ آﺗِ ِﻴﻪ ﻳَـ ْﻮَم اﻟْ ِﻘﻴَ َﺎﻣ ِﺔ ﻓَـ ْﺮًدا‬ 129

...Ta svi će oni, i oni na Nebesima i oni na Zemlji, doći kod Milostivog kao robovi! On ih je sve zapamtio i tačno iz‐ brojao, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.

(Merjem, 93‐95)

Međutim, desit će i drugo pojavljivanje, kada će se pojedinci pojaviti skupa i kada će cijeli narodi biti pozvani pred Allaha.

Prema tome, budući da postoje dvije vrste knjige djela, tako će postojati i dva odvojena pojavljivanja. Ajet: I vidjet ćeš sve narode kako na koljenima kleče; svaki narod bit će prozvan prema svojoj knjizi, odnosi se na zajedničko pojavljivanje.

Iz konteksta ovih ajeta čini se da će ovo drugo pojavljivanje biti radi usklađivanja prijašnjih odnosa zajednice sa zahtjevima pravde i zakona. Ovi odnosi često su bili u suprotnosti sa pravdom i poštenim odnosom. Primjera radi, u nekom narodu može se naći potlačena osoba koja je veoma sposobna i podesna da upravlja poslovima tog naroda. Sve takve nepravde bit će ispravljene.

Dan u kojem će se sve ovo desiti Kur'an je nazvao Danom razočarenja. Kako će se dogoditi ovo razočarenje? Kada se svi ljudi budu sakupili, svaki od njih će se osjećati kao da je u svom ovosvjetskom životu bio prevaren od strane svoje zajednice. Toga dana, kada ništa osim istine neće biti prihvaćeno, svako će naplatiti nepravdu koja mu je učinjena. Kur'an kaže:

ِ ْ ‫ﻳـﻮم َﳚﻤﻌ ُﻜﻢ ﻟِﻴـﻮِم‬ ‫ﻚ ﻳَـ ْﻮُم اﻟﺘـﱠﻐَﺎﺑُ ِﻦ‬ َ ‫اﳉَ ْﻤ ِﻊ ٰذﻟ‬ ْ َ ْ ُ َ ْ َ َْ A onoga dana kada vas On na Onom svijetu sakupi, to će biti dan međusobne obmane. (Et‐Tagabun, 9)

Ukratko, postoje dvije vrste knjiga djela: (1) individualne knjige djela koje se bave djelima pojedinaca i (2) kolektivne knjige djela koje pokazuju djela svake zajednice.

130

Kako je ranije kazano, djelo zajednice trodimenzionalni je čin. Prvu dimenziju daje činilac ili izvršilac djela, kojeg Aristotel naziva aktivnim uzrokom. Drugu dimenziju daje cilj koji izvršilac djela ima na umu. Aristotel ga je nazvao konačnim uzrokom. Treću dimenziju daje polje djelovanja, a stepen njegove posljedice poznat je kao materijalni uzrok.

Zakoni historije vrijede samo za trodimenzionalno djelo. To je istina samo za zajedničko djelo zajednice.

Ima li društvo ikakvu egzistenciju neovisnu o pojedincima?

Ne priliči da mi, kao neki evropski filozofi, zamišljamo da društvo ima nezavisnu i organsku egzistenciju odvojenu od pojedinaca i da pojedinci nisu ništa do ćelija nezavisnog tijela, tj. društva.

Na ovakav način misle Hegel i neki drugi evropski filozofi. Oni smatraju da je kolektivno djelo odvojeno i nezavisno od individualnog djela. Ovi ljudi žele napraviti razliku između zajedničkih i djela pojedinaca. Oni kažu da je društvo izvorno i organsko biće, a pojedinci su zapravo samo ugrađeni u tijelo ovog bića.

Svaki pojedinac samo je ćelija ovog tijela. Pojedinac iznutra za sebe otvara prozor ka spoljašnjosti kroz koji utiče na društvo shodno svojim sposobnostima i kreativnoj moći.

Iz ovog proizlazi da svako otkriće i svaka nova ideja predstavljaju vidik ovog hegelovskog entiteta koji društvo jeste.

Mnogi evropski filozofi prihvatili su ovu zamišljenu ideju kao osobinu kolektivnog djela u usporedbi sa individualnim djelom. Međutim, iskreno govoreći, ova ideja nije ispravna.

Ne moramo se upuštati u takav neosnovan i divlji fanatizam.

Mi ne vjerujemo da se društvo može zamisliti ikako drugačije osim kao skup pojedinaca. Jasno je da je bilo kakva 131

rasprava o Hegelovoj teoriji izvan opsega našeg trenutnog govora jer rasprava o njegovoj teoriji o društvu zahtijeva pregled čitavog sistema njegove filozofije.

Ono što želimo istaći jeste neispravnost njegove ideje.

Ukratko, nije potrebno da izmišljamo mit kako bismo napravili razliku između individualnog i kolektivnog djela jer je zarad razlikovanja ova dva koncepta naše objašnjenje treće dimenzije sasvim dovoljno. Individualno djelo ima samo dvije dimenzije. Ukoliko postoji i treća dimenzija, djelo postaje kolektivno. Društvo daje tlo za kolektivno djelo i predstavlja njegov materijalni uzrok. U slučaju da je djelo kolektivno, ono se zapisuje u knjigu djela zajednice skupljene pred Allahom. Ovo je istinska razlika između ove dvije vrste djela.

Pošto je tako, zaključak koji izvodimo iz prethodne rasprave jeste da je predmet zakona historije svrsishodno djelo koje ima društvenu pozadinu, čiji učinak pokriva društvo ili zajednicu kao cjelinu na osnovu toga da li je ograničeno ili ne.

132

LEKCIJA 7

HISTORIJSKI ZAKONI U KUR'ANU

D

ošlo je vrijeme da saznamo različite načine na koje su historijski zakoni navedeni u Kur'anu. Dakle, trebali bismo uvidjeti kako su zakoni, koji prema Kur'anu vladaju historijom, izraženi u njemu i kako je Kur'an ukazao na historijske zakone.

U Kur'anu nalazimo tri oblika na koji su izraženi zakoni historije. Proučit ćemo svaki od njih detaljno i pokazat ćemo kako se razlikuju jedan od drugog.

(1) Prvi oblik u kojem Kur'an spominje zakone historije jeste uvjetni oblik. Kada su dva fenomena ili dva skupa fenomena međusobno povezani na polju historije, Kur'an ovu vezu izražava u obliku dvije rečenice unutar uvjetne rečenice, ukazujući da kad god su ostvareni uvjeti (protaza), nužno će se ostvariti i rezultat izražen zaključnom rečenicom (apodoza).

Ovaj oblik vrijedi za mnoge prirodne zakone i pravila, i to na različitim nivoima. Naprimjer, kada govorimo o zakonu ključanja vode, ovaj zakon uvijek izražavamo u obliku zavisne rečenice. Kažemo da ako voda, kao rezultat blizine izvoru toplote, postigne određenu temperaturu (100°C), ona ključa zbog posebnog vida pritiska.

Ovo je primjer odnosa između rečenica uvjetnog iskaza.

Fenomen ključanja vode pojavljuje se kad god je zadovoljen određeni uvjet – u ovom slučaju bliskost izvoru toplote i određena temperatura vode. Ovdje je prirodni fenomen ključanja vode, što podrazumijeva pretvaranje vode u paru, opisan u obliku uvjetne rečenice. Ovaj zakon ne govori da li je uvjet 133

zadovoljen ili ne. On samo navodi da ako ovaj posebni uvjet bude zadovoljen, njegova će se posljedica neizostavno ostvariti. Drugim riječima, voda mora ključati na određenoj temperaturi. To je ono što nam zakon uvjetnog iskaza govori.

Ovakav vid zakona pruža veliku uslugu čovjeku u njegovom svakodnevnom životu i igra učinkovitu ulogu u njegovom razvoju. Poznavanjem ovih zakona čovjek može poduzeti odgovarajuće postupke u vezi sa ishodom vezanim za određene uvjete. Ukoliko želi postići taj ishod, može poduzeti djelatnosti kako bi ostvario potrebne preduvjete, a ukoliko ga taj ishod ne zanima ili ga ne želi, može spriječiti ostvarenje tih preduvjeta.

Ako je neko zainteresiran za ključanje vode, mora podesiti sve kako bi se materijalizirali odgovarajući uvjeti navedeni u zakonu ključanja, a ako ne želi da voda ključa, mora spriječiti zagrijavanje vode do temperature ključanja.

Prema tome, zakon iskazan u obliku uvjetne rečenice ima veliku vrijednost u ljudskom životu. Iz gore navedenog, također, postaje jasno da postoji filozofija iza izražavanja zakona u obliku uvjetnih rečenica. Allah je utemeljio sistem Ovog svijeta na univerzalnim zakonima i čvrstim normama.

On usmjerava čovjekovu pažnju na ovaj čvrsti sistem svijeta kako bi čovjek mogao znati gdje je njegovo mjesto u njemu.

Allah govori čovjeku o činiocima koji čine ili ne čine njegov život kako bi sam mogao zadovoljiti svoje potrebe na odgovarajući način.

Da se kojim slučajem proces ključanja vode događa slučajno i nasumično, da nije podvrgnut jasnom zakonu i da ne zahtijeva toplinu, čovjek ne bi mogao nadzirati ovaj proces, niti bi bio u stanju koristiti ključanje vode po svojoj volji. Čovjek je stekao ovu vještinu kada je spoznao konačne i jasne norme i čvrste zakone svijeta. Zakoni prirode izneseni 134

su mu u obliku uvjetnih iskaza, što mu omogućava da pomoću njih izađe na svjetlo i ne ostane u mraku.

U svjetlu prirodnih zakona čovjek može odrediti svoj pravac djelovanja u vezi sa svijetom koji ga okružuje.

Potpuno ista stvar vrijedi i za forme kojima Kur'an izriče i objavljuje historijske zakone. U mnogim slučajevima ove zakone nalazimo iznesene u obliku uvjetnih iskaza. S tim ciljem Kur'an spominje dva međusobno povezana društvena ili historijska fenomena i kaže da kad god se prvi fenomen pojavi, i drugi će se obavezno pojaviti. On ne govori o tome kada se pojavljuje ili ne pojavljuje prvi fenomen.

Neki kur'anski ajeti koje smo ranije naveli iskazuju historijske zakone upravo u obliku uvjetnog iskaza. U skladu s tim, prisjetit ćemo se sljedećeg ajeta:

ِ ْ َ‫ﺎت ﱢﻣﻦ ﺑـ‬ ‫ﲔ ﻳَ َﺪ ﻳْ ِﻪ َوِﻣ ْﻦ َﺧ ﻠْ ِﻔ ِﻪ َﳛْ َﻔ ﻈُﻮﻧَﻪُ ِﻣ ْﻦ أ َْﻣ ِﺮ اﻟﻠﱠ ِﻪ إِ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ ﻻ ﻳـُﻐَﻴﱢـ ُﺮ‬ ٌ َ‫ﻟَﻪُ ُﻣ ﻌَﻘﱢﺒ‬ ‫َﻣ ﺎ ﺑِ َﻘ ْﻮٍم َﺣ ﱠ ٰﱴ ﻳـُﻐَﻴﱢـ ُﺮوا َﻣ ﺎ ﺑِﺄَﻧ ُﻔ ِﺴ ِﻬ ْﻢ َوإِذَا أ َ​َر َاد اﻟﻠﱠﻪُ ﺑِ َﻘ ْﻮٍم ُﺳﻮءًا ﻓَﻼ َﻣ َﺮﱠد ﻟَﻪُ َو َﻣ ﺎ‬ ‫َﳍُﻢ ﱢﻣ ﻦ دُوﻧِ ِﻪ ِﻣ ﻦ َو ٍال‬ Uz svakog su meleci, ispred njega i iza njega – po Allahovu naređenju nad njim bdiju. Allah neće izmijeniti stanje jed‐ nog naroda dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti, i osim Njega nema mu zaštitnika. (Er‐Ra‘d, 11)

Ovdje je spomenut historijski zakon i, kako smo to ranije objasnili, a kasnije ćemo objasniti još podrobnije, iznesen je u obliku uvjetnog iskaza jer ajet kaže da postoji nerazdvojiva veza između dvije različite promjene – promjene u čovjekovoj unutrašnjoj sadržini i promjene u njegovom vanjskom položaju. U suštini, ovdje se radi o uvjetnom iskazu. Božanski zakon ovdje zapravo kaže da ako se ljudi promijene iznutra, njihovo materijalno stanje i društveni položaj neminovno će 135

se promijeniti kao posljedica te prve promjene. Prema tome, božanski zakon iskazan je u obliku uvjetnog iskaza.

Sljedeći ajet još je jedan primjer zakona izraženog putem uvjetnog iskaza:

ِ ‫ﺎﻫﻢ ﱠﻣﺎءً َﻏ َﺪﻗًﺎ‬ ُ َ‫َﺳ َﻘْﻴـﻨ‬ ْ ‫اﺳﺘَـ َﻘ ُﺎﻣﻮا َﻋﻠَﻰ اﻟﻄﱠ ِﺮﻳ َﻘﺔ َﻷ‬ ْ ‫َوأَﻟﱠ ِﻮ‬

A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili.

(El‐Džinn, 16)

Već smo kazali da ovaj ajet govori o historijskom zakonu prema kojem kvalitet prihoda, plodova i prinosa zavisi od pravedne raspodjele. Ovo je jasan primjer uvjetnog iskaza.

Još jedan primjer donosi sljedeći ajet:

ِ ‫ﻚ ﻗَـ ْﺮﻳَﺔً أ َ​َﻣ ْﺮﻧَﺎ ُﻣ ﺘْـ َﺮﻓِ َﻴﻬﺎ ﻓَـ َﻔ َﺴ ُﻘ ﻮا ﻓِ َﻴﻬ ﺎ ﻓَ َﺤ ﱠﻖ َﻋ ﻠَﻴْـ َﻬ ﺎ اﻟْ َﻘ ْﻮ ُل‬ َ ‫َوإِذَا أ َ​َر ْد ﻧَﺎ أَن ﻧـ ْﱡﻬ ﻠ‬ ‫ﺎﻫﺎ ﺗَ ْﺪ ِﻣ ﲑًا‬ َ َ‫ﻓَ َﺪ ﱠﻣ ْﺮﻧ‬

Kada želimo uništiti jedan grad, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.

(El‐Israʹ, 16)

I u ovom ajetu historijsko pravilo iskazano je u obliku uvjetnog iskaza. Ovdje su združene dvije stvari, pri čemu je prva smjer ili pravac Allahovih naredbi pokvarenima i onima koji žive lagodno, te njihovo nepokoravanje tim naredbama, a druga je uništenje i razaranje takvih društava kao posljedica. Ovo je još jedan zakon historije iznesen u obliku uvjetnog iskaza. Zakon ne kaže pod kojim okolnostima će se spomenuti uvjet ostvariti. On samo tvrdi da čim uvjet bude ostvaren, neminovno će se ostvariti i posljedica koja slijedi u zakonu. Ovo je prvi oblik iskazivanja historijskih zakona u Kur'anu.

(2) Drugi vid iskazivanja historijskih zakona u Kur'anu jeste definitivni i bezuvjetni iskaz. U mnogim slučajevima i 136

prirodni zakoni izrečeni su na ovaj način. Primjera radi, kada se iznosi neko astronomsko predviđanje na temelju kretanja planeta, kao što je predviđanje vremena pomračenja Mjeseca ili Sunca, ovom iskazu ne pripisuje se i ne pretpostavlja nikakav uvjet. U ovom slučaju naučni zakon ili naučno pitanje iznosi se kao definitivan i bezuvjetan iskaz. Čovjek ni na koji način ne može uticati na uvjete i okolnosti ovakve pojave ili ih izmijeniti. Prema tome, predviđanje se donosi u obliku jasnog, definitivnog i bezuvjetnog iskaza. Kada kažemo da će se Sunce pomračiti tog i tog dana, ili da će se Mjesec pomračiti tog i tog dana, mi izražavamo naučnu činjenicu u obliku definitivnog, a ne uvjetnog iskaza.

U takvim slučajevima nije u ljudskoj moći da mijenja uvjete ili okolnosti pojave o kojoj je riječ jer ona nije uvjetovana. Kada kažemo da će se Sunce ili Mjesec pomračiti, iako govorimo o nečemu budućem, mi iznosimo jasan i čvrst stav. Isto vrijedi i u slučaju vremenskih prognoza zasnovanih na naučnim zakonima.

Kada se kaže da će na tom i tom mjestu padati kiša, iskaz je čvrst i bezuvjetan i predviđa kišu na tačno određenom mjestu u tačno određeno vrijeme.

Ovo je drugi oblik izražavanja historijskih zakona. Kada se budemo bavili analizom društvenih elemenata, navest ćemo dodatne primjere ovog oblika izražavanja u Kur'anu.

Ovaj drugi oblik izražavanja zakona i normi historije stvorio je pogrešan utisak među evropskim misliocima, koji su smatrali da su historijske norme neuskladive sa ljudskom slobodom, jer ako pretpostavimo da one uređuju čovjekov život, onda čovjek nema slobodu izbora.

Ova pogrešna ideja dovela je dotle da su neki mislioci zaključili da čovjek na Ovom svijetu ima samo pasivnu ulogu, s obzirom da ne može promijeniti historijska pravila.

137

Ovi mislioci odrekli su se čovjekove slobode zarad historijskih normi kojima su dali prevelik značaj.

Sljedbenici ovog načina mišljenja smatraju da je uloga koju čovjek ima pasivna, a ne aktivna. Čovjek je poput uređaja koji se kreće i radi kako se od njega traži. Ovu ideju kasnije ćemo dodatno obraditi.

Neki drugi mislioci, s ciljem spajanja ideje o ljudskoj slobodi i o očiglednom postojanju historijskih normi, smatraju da je jedino čovjekova moć izbora ta koja uspostavlja historijske norme. Historijski zakoni zapravo su podvrgnuti čovjekovoj volji. Stoga ne moramo žrtvovati čovjekovu slobodu zbog historijskih zakona. S druge strane, može se reći da su ljudska sloboda i njegova moć izbora pojava koja je i sama dio historijskih pravila i zakona. I u ovom slučaju čovjekova sloboda je pod uticajem, ali na jedan prikriven način.

Neki, pak, vjeruju da historijske zakone, u interesu ljudske slobode, treba potpuno odbaciti. Nekolicina evropskih učenjaka mišljenja je da s ciljem očuvanja ljudske slobode pozornicu historije treba čuvati izvan područja univerzalnih zakona. Oni smatraju da se nijedan poseban zakon ne može primijeniti na polju historije. Ovakvo viđenje je, kažu oni, neophodno kako bi se podupirao čovjekov slobodan izbor u pogledu svih njegovih aktivnosti.

Svi ovi stavovi u velikoj mjeri su neispravni jer se zasnivaju na pogrešnoj ideji o postojanju temeljne suprotstavljenosti historijskih zakona i čovjekove slobode. Šta je izvor ovog nesporazuma? Nesporazum se pojavio usljed činjenice da su učenjaci, imajući ovu pogrešnu predodžbu, bili pod utiskom da su historijski zakoni uvijek i nepromjenjivo izrečeni u obliku iskaza sa značenjem izvjesnosti. Da je to zaista tako i da smo vjerovali da u prisustvu historijskih zakona 138

nije preostala nikakva oblast ljudskom trudu i djelovanju, njihova tvrdnja bila bi, naravno, ispravna. Kako bismo opovrgnuli njihov pogrešan utisak, dovoljno se prisjetiti prvog oblika iskazivanja historijskih zakona, tj. forme uvjetnog iskaza. U uvjetnim iskazima koje smo naveli iz Kur'ana glavni uvjet najčešće se odnosi na čovjekovu volju, njegov izbor i odnos između uvjeta i onoga što slijedi. Može se primijetiti da uvjet stalno podrazumijeva čovjekov trud i rad.

Naprimjer, razmotrimo kur'anski ajet u kojem se kaže: Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni. U ovom ajetu jasno je kazano da promjena stanja ljudi zavisi od njihovih vlastitih djela. Oni sami mogu dovesti do promjene ako to žele. Kada je historijski zakon spomenut jezikom uvjetnog iskaza i kada se postavljeni uvjet odnosi izravno na čovjekovu volju i izbor, tada već sam historijski zakon zahtijeva postojanje slobode čovjekove volje i njegovog izbora. On daje čovjeku slobodu djelovanja tako da on može promijeniti svoje stanje. Poznavanje prirodnog zakona, kao što je zakon o ključanju vode, povećava čovjekovu moć, jer kada zna pod kojim uvjetima voda ključa, može i iskoristiti taj zakon po svojoj volji.

U skladu sa ovim, historijski zakoni iskazani u formi uvjetnog iskaza ne samo da nisu nespojivi sa čovjekovom slobodom i voljom, već naprotiv, oni naglašavaju ove kvalitete. Oni, također, objašnjavaju učinke čovjekovih djela tako da on može krenuti onim putem koji vodi željenim ishodima.

Ovo je bio drugi oblik historijskih zakona.

(3) Treći oblik historijskih zakona, kojima je Kur'an posvetio posebnu pažnju, odnosi se na zakone koji nisu trajno ustanovljeni i nepromjenjivi, već samo podrazumijevaju neku vrstu prirodne sklonosti ljudske historije. Očigledno je da postoji razlika između sklonosti i čvrstog zakona. Kako bismo 139

dodatno razjasnili ovo pitanje, razmislimo o samoj ideji zakona. Naše uobičajeno shvatanje naučnog zakona je ono o ljudski nepromjenjivom pravilu jer znamo da čovjek ne može narušiti ili izbjeći prirodne zakone.

U čovjekovoj je moći da ne obavlja namaze pošto je obavljanje namaza dužnost koju propisuje islamski zakon, a ne zakon Kreacije ili neki univerzalni zakon. Isto tako, pojedinac može konzumirati alkoholna pića jer je zabrana unošenja onoga što opija pravilo islamskog zakona, a ne zakon Kreacije. Za razliku od ovoga, čovjek nikada ne može narušiti univerzalne zakone i norme. Naprimjer, nije moguće učiniti da voda ne ključa ili odgoditi njeno ključanje i za trenutak ako su zadovoljeni svi uvjeti neophodni za njeno ključanje, jer je zakon ključanja nepromjenjiv i ne može se izbjeći.

Obično imamo ovakvo shvatanje zakona i ono je ispravno do određenog stepena. Ali nije nužno svaki prirodni zakon tako nepopustljiv i nepromjenjiv. Postoji niz prirodnih sklonosti koje, iako su učinkovite u prirodnom razvoju historije i čovjeka, nisu toliko krute i može im se oduprijeti. Međutim, ne može im se odupirati i ne mogu se narušavati beskonačno dugo. Ključanje vode ne može se odgoditi ni za trenutak, ali postoje sklonosti koje se mogu zaustaviti za prilično dug vremenski period.

Pritom ne želimo reći da ove sklonosti, zbog toga što imaju drugačiji karakter, ne utiču na kretanje historije. Ovim sklonostima, s obzirom da su fleksibilne, može se oduprijeti i one mogu biti narušene, iako u skladu sa historijskim normama dugoročno gledano one mogu postepeno uništiti sve one koji im se odupiru. Zbog toga možemo reći da postoje sklonosti kojima se može suprotstaviti bez ikakve opasnosti, ali postoje i one kojima se može suprotstaviti samo 140

nakratko, nakon čega će one uništiti svakoga ko ih narušava.

Ovo je odlika izvornih ljudskih sklonosti i poriva kroz čitavu historiju.

Bračni poriv je historijska norma Kako bismo razjasnili ovu tačku, možemo reći da postoje ljudski porivi koji su uz čovjeka od njegovog rođenja i dio su njegove građe. Ove sklonosti i porivi imaju konkretnu zbilju i nisu tek pravno pitanje. Brak i bračne veze imaju za cilj stvaranje posebnih odnosa između muškarca i žene u ljudskom društvu. Njih ne treba smatrati pukim pravnim formalnostima. Naprotiv, one su izvorni poriv koji je nastao radi čovjekovog razvoja i napretka i ne treba ih smatrati pravnim aktom ili vjerskom naredbom. Ovaj poriv duboko je ukorijenjen u čovjekovoj prirodi i dio je ljudskog bića. On privlači ljudsko biće suprotnom spolu radi produživanja ljudske rase stvaranjem specifične društvene organizacije koju zovemo brak. Ova sklonost ili poriv sam po sebi je izvorna, a ne pravna norma i zbog toga mu se može oduprijeti samo nakratko.

Primjer velikog broja ljudi pokazuje mogućnost ignoriranja prirodnog zakona o normalnim bračnim odnosima samo na određeni period. Za razliku od toga, nije moguće zaustaviti djelovanje zakona o ključanju vode ni za trenutak.

Društvo koje se poigrava božanskim, prirodnim zakonima vlastitom rukom potpisuje sebi smrtnu presudu jer ga odstupanje od prirodnih sklonosti upliće u veliki broj perverzija i, prema tome, vodi ga u propast i nestanak. To je razlog iz kojeg smo rekli da je moguće narušiti ove zakone, ali samo na ograničeno vremensko razdoblje, ali ih nije moguće ignorirati duže jer narušavanje ovih zakona neizbježno vodi pronevjerioce ka nestanku.

141

Prirodna potreba muškarca i žene da se ponašaju drugačije Sklonost da muškarac i žena imaju dva različita niza dužnosti i da se ponašaju različito je urođena potreba, a ne zakonska odredba. To je prirodna sklonost muškarca i žene, pa ipak, ovoj sklonosti može se oduprijeti. Moguće je donijeti zakon prema kojem će dužnost muškarca biti da ostane kod kuće i hrani i podiže djecu, a dužnost žene da odlazi i zarađuje za život. Nametanjem ovakvog zakona moguće se suprotstaviti sklonosti o prirodnoj podjeli obaveza i dužnosti između muškarca i žene, ali takvo uređenje, budući da je suprotno historijskim normama i prirodnoj obdarenosti muškarca i žene, ne može trajati dugo.

Nametanjem takvog zakona društvo će izgubiti posebnu obdarenost žene da hrani djecu, njen duh majčinske ljubavi i njenu prirodnu sklonost da bude strpljiva u susretu sa teškoćama koje su muškarcima nepodnošljive. Ovaj zakon može se uporediti sa povjeravanjem posla stolara, koji radi na građenju neke zgrade, kovaču, i obratno, povjeravanjem posla kovača stolaru. Takvo šta je moguće. Zgrada koju gradi stolar može se i sagraditi, ali neće dugo potrajati i vremenom će se ona neminovno srušiti kao posljedica kršenja historijskih normi. Odupiranje prirodnom porivu, koji je temelj ljudskog napretka, čovjeka će oslabiti. Iako je odupiranje prirodnom porivu moguće u kraćem vremenskom periodu, posljedice toga pojavit će se prije ili kasnije.

Vjerovanje je historijska norma Najvažniji primjer historijske norme jeste sama vjera. Ona je, također, jedno od historijskih pravila, a ne tek neka zakonska odredba. Vjeru možemo definirati na dva načina. Možemo je predstaviti kao božanski zakon koji se terminologijom 142

skolastičke pravne nauke naziva božanska volja propisivanja zakona. Kur'an kaže:

ِ ِ ِ​ِ ‫ﺻﻰ ﺑِ​ِﻪ ﻧُﻮﺣﺎ واﻟﱠ ِﺬي أَوﺣﻴـﻨﺎ إِﻟَﻴﻚ وﻣﺎ و ﱠ‬ ‫ﻴﻢ‬ ٰ ‫ع ﻟَ ُﻜﻢ ﱢﻣ َﻦ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ َﻣﺎ َو ﱠ‬ َ ‫َﺷَﺮ‬ َ َ َ َ ْ َْ َ ْ َ ً َ ‫ﺻْﻴـﻨَﺎ ﺑﻪ إﺑْـَﺮاﻫ‬ ِ ِ ِ​ِ ِ ‫ﻮﻫ ْﻢ‬ َ ‫ﱢﻳﻦ َوﻻ ﺗَـﺘَـ َﻔﱠﺮﻗُﻮا ﻓﻴﻪ َﻛﺒُـَﺮ َﻋﻠَﻰ اﻟْ ُﻤ ْﺸ ِﺮﻛ‬ ُ ُ‫ﲔ َﻣﺎ ﺗَ ْﺪﻋ‬ َ ‫َوُﻣ‬ ُ ‫ﻴﺴ ٰﻰ أَ ْن أَﻗ‬ َ ‫ﻴﻤﻮا اﻟﺪ‬ َ ‫ﻮﺳ ٰﻰ َوﻋ‬ ِ ِ​ِ ِ ِ​ِ ِ​ِ ‫ﻴﺐ‬ ُ ‫إﻟَْﻴﻪ اﻟﻠﱠﻪُ َْﳚﺘَِﱯ إﻟَْﻴﻪ َﻣﻦ ﻳَ َﺸﺎءُ َوﻳَـ ْﻬﺪي إﻟَْﻴﻪ َﻣﻦ ﻳُﻨ‬ On vam propisuje vjeru istu kao što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u njoj se ne po‐ dvajajte!” Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskre‐ no obrati. (Eš‐Šura, 13)

U ovom ajetu vjera je jasno opisana kao zakon propisan od strane Allaha. Međutim, na drugom mjestu opisana je kao zakon ukorijenjen duboko u samu ljudsku prirodu i strukturu.

ِ ِ ‫ﻚ ﻟِﻠﺪﱢﻳ ِﻦ َﺣﻨِﻴ ًﻔﺎ ﻓِﻄْﺮ َ ﱠ ِ ﱠ‬ ‫ﻳﻞ ِﳋَْﻠ ِﻖ اﻟﻠﱠ ِﻪ‬ َ ‫ﻓَﺄَﻗ ْﻢ َو ْﺟ َﻬ‬ َ ‫ت اﻟﻠﻪ اﻟ ِﱵ ﻓَﻄَ​َﺮ اﻟﻨ‬ َ َ ‫ﱠﺎس َﻋﻠَْﻴـ َﻬﺎ ﻻ ﺗَـْﺒﺪ‬ ِ ِ ‫ﱢﻳﻦ اﻟْ َﻘﻴﱢ ُﻢ َوٰﻟ ِﻜ ﱠﻦ أَ ْﻛﺜَـَﺮ اﻟﻨ‬ ‫ﱠﺎس ﻻ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن‬ َ ‫ٰذﻟ‬ ُ ‫ﻚ اﻟﺪ‬ Ti upravi lice svoje ispravnoj vjeri, fitretu Allahovu prema kojem je On ljude načinio; u stvaranju Božijem nema pro‐ mjene, i ovo je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna. (Er‐ ‐Rum, 30)

U ovom ajetu vjera je opisana ne samo kao zakon propisan i nametnut čovjeku odozgo, nego i kao dio njegove božanske prirode koji se nikada neće promijeniti. Ovaj ajet jednostavno iznosi određeni stav, a ne propisuje nikakvo zakonsko pravilo. U njemu se kaže da je čovjek stvoren tako da je vjera dio njegove prirode i da se Božije stvaranje ne može promijeniti. Vjera se ne može odvojiti od čovjeka isto 143

kao što se nijedan dio njegovog tijela ne može odvojiti od njega. Vjera nije stvar kulturnog razvoja koju je čovjek stekao tokom historije. S obzirom da je dio čovjekove božanske prirode, on ne može bez nje.

Vjera je dio prirode po kojoj je Allah stvorio čovjeka, a Allahovo stvaranje je neizmjenjivo. Kada bi vjera bila izmjenjiva, postala bi stvar koju je čovjek stekao u toku svog kulturološkog i društvenog razvoja kroz historiju.

Kur'an želi reći da vjera nije stvar koju čovjek može prihvatiti ili odbaciti. Ona je dio njegove prirode koju je Allah uobličio i koja je nepromjenjiva. U stvaranju Božijem nema promjene – ovo je indikativan, a ne imperativan izraz. Njime se iskazuje samo činjenično stanje kada se kaže da je vjera Božije stvaranje i da je kao takva nepromjenjiva. Sve dok čovjek bude čovjek, vjera će biti Božije pravilo.

Postoji razlika između ovog i drugih pravila, jer ovo pravilo nije tako nepromjenjivo i kruto kao što je slučaj npr. sa zakonom o ključanju vode. Ovom pravilu može se protiviti i odupirati tokom jednog kraćeg vremenskog razdoblja isto kao i zakonu o sklapanju bračne veze i prirodnim odnosima između muškarca i žene. Moguće je odupirati se braku kroz upuštanje u seksualnu izopačenost, ali se to može činiti samo jedno određeno vrijeme. Slično se i vjerovanju može na jedan kraći vremenski period oduprijeti, ali je nemoguće zauvijek poreći vjeru i zanemarivati ovu veliku istinu. Čovjek može kratkotrajno zatvoriti svoje oči i odbiti da vidi Sunce. Isto tako, on se može uzdržavati od spoznaje vjerske istine, ali to može raditi samo kratko. Oni koji odbacuju vjeru vrlo brzo će biti kažnjeni. Pod kaznom ovdje ne mislimo na kaznu koja će biti dodijeljena griješnicima od strane meleka na Danu suda, niti mislimo na kaznu koju policija dodjeljuje zločincima.

144

U ovom slučaju zaslužena kazna proizlazi iz samih zakona historije. Ova kazna spušta se na one koji žele promijeniti nepromjenjivo Allahovo stvaranje. Kur'an kaže:

ِ ِ ِ ْ‫ﻚ َﻛﺄَﻟ‬ ِ ‫ﻚ ﺑِﺎﻟْﻌ َﺬ‬ ‫ﻒ َﺳﻨَ ٍﺔ ﳑﱢﱠﺎ‬ َ ‫ﻒ اﻟﻠﱠﻪُ َو ْﻋ َﺪﻩُ َوإِ ﱠن ﻳَـ ْﻮًﻣﺎ ِﻋ َﻨﺪ َرﺑﱢ‬ َ ‫اب َوﻟَﻦ ُﳜْﻠ‬ َ َ َ‫َوﻳَ ْﺴﺘَـ ْﻌﺠﻠُﻮﻧ‬ ‫ﺗَـﻌُﺪﱡو َن‬ Oni od tebe traže da ih kazna što prije stigne, i Allah neće prekršiti obećanje Svoje; a jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina po vašem računanju.

(El‐Hadždž, 47)

Kažemo da čovjeku koji se bori protiv trećeg oblika historijskih zakona vrlo brzo biva isplaćena naknada i u skladu sa pravilima historije on vrlo brzo biva kažnjen. Ovdje se fraza “vrlo brzo” mora uzeti u značenju historijske brzine, a ne u smislu onoga kako mi shvatamo brzinu u svakodnevnom životu. Ova je tačka spomenuta u gornjem ajetu u vezi sa kaznom koja će se dodijeliti idolopoklonicima. U ajetu se prvo spominje kazna koja se spustila na zemlje nepokornih u prošlosti. Zatim se kaže da su mnogobošci tražili od Poslanika da požuri kaznu koja im je obećana, govoreći mu: Gdje je ta kazna? Kada će nam doći? Još uvijek je nismo dobili, iako ne vjerujemo u tebe, borimo se protiv tebe i ne slušamo tvoj Kur'an. Pa zašto onda nismo kažnjeni?

Dužina jednog dana u okviru historijskih zakona U prethodno navedenom ajetu Kur'an govori o historijskoj brzini koja se razlikuje od uobičajenog poimanja brzine.

Ajet kaže: Oni od tebe traže da ih kazna što prije stigne, i Allah neće prekršiti obećanje Svoje (jer su historijske norme čvrste i stabilne); a jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko 145

hiljadu godina po vašem računanju. Dužina jednog dana, kada su u pitanju historijski zakoni, a kako se računa kod Allaha, iznosi hiljadu običnih godina. Kako smo ranije objasnili, kada Kur'an govori o “Allahovim riječima”, to podrazumijeva zakone i pravila historije i, riječima Allaha, minimalna dužina dana jednaka je razdoblju od hiljadu godina.

Kao što je poznato, postoji i drugi ajet u kojem je jedan dan izjednačen sa pedeset hiljada godina. U tom ajetu spomenuti dan odnosi se na Dan suda, a ne na dan iz Ovog svijeta. Ovim objašnjenjem pomiruju se ova dva ajeta. Taj ajet glasi:

ٍ ِ ِ ِ ‫ﺗَـﻌﺮج اﻟْﻤ َﻼﺋِ َﻜﺔُ واﻟﱡﺮ‬ ِ ْ َ‫ﻒ ﺳﻨَ ٍﺔ ۝ ﻓ‬ ‫ﺻْﺒـًﺮا‬ َ ‫وح إِﻟَْﻴﻪ ِﰲ ﻳَـ ْﻮم َﻛﺎ َن ﻣ ْﻘ َﺪ ُارﻩُ ﲬَْﺴ‬ َ ‫ﺎﺻ ْﱪ‬ َ َ ْ‫ﲔ أَﻟ‬ ُ َ َ ُ ُْ ِ ِ ِ‫ﱠﻬ ْﻢ ﻳَـَﺮْوﻧَﻪُ ﺑَﻌِ ًﻴﺪا ۝ َوﻧَـَﺮاﻩُ ﻗَ ِﺮﻳﺒًﺎ ۝ ﻳَـ ْﻮَم ﺗَ ُﻜﻮ ُن اﻟ ﱠﺴ َﻤﺎءُ َﻛﺎﻟْ ُﻤ ْﻬﻞ‬ ُ ‫َﲨﻴﻼ ۝ إﻧـ‬ K Njemu se penju meleci i Džibril u danu koji pedeset hi‐ ljada godina traje, zato se ti lijepo strpi. Oni misle da je da‐ leko, a Mi znamo da je blizu, onoga Dana kada nebo bude kao talog od zejtina. (El‐Ma‘aridž, 4‐8)

Ovdje se dan odnosi na Dan suda jer će samo tog dana nebo biti kao talog od zejtina. Trajanje Sudnjeg dana procjenjuje se na pedeset hiljada godina. A u slučaju prethodnog ajeta, koji je govorio o danu kolektivne kazne koja je utvrđena historijskim pravilima, jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina po vašem računanju.

Ukratko, treći oblik historijskih zakona sastoji se od čovjekovih unutrašnjih sklonosti i nagona koji su dio njegove naravi i koji utiču na historiju. Ovim nagonima može se oduprijeti, ali samo kratkotrajno, nikako na duže vrijeme.

Međutim, jedna stvar mora se primijetiti. Dužina vremena ne smije se računati na način kako to činimo u našem svakodnevnom životu. Jedan dan u riječima Allaha i u vezi sa božanskim pravilima iznosi hiljadu godina našeg računanja.

146

Vjera je najbolji i najvažniji primjer trećeg oblika historijskih zakona. Ona je historijska norma. Koja je onda uloga vjere? Koji je njen izvor? Zašto ona nije jednostavno propisana kao zakon? Je li ona podjednako prirodna kao i zakon o bračnom odnosu između muškarca i žene? Ako je tako, zašto i kako?

Da bismo odgovorili na ova pitanja i da bismo se uvjerili kako je vjera historijsko pravilo, neophodno je proučiti elemente koji obrazuju društvo u svjetlu Kur'ana. Postavlja se pitanje kako analizirati društvo. Prema našem mišljenju, potrebno ga je analizirati u svjetlu sljedećeg ajeta:

ِ ِ ‫ﺎﻋﻞ ِﰲ ْاﻷَر‬ ِ ِ ِ ِ ِ َ ‫وإِ ْذ ﻗَ َﺎل رﺑﱡ‬ ‫َﲡ َﻌ ُﻞ ﻓِ َﻴﻬﺎ َﻣﻦ ﻳـُ ْﻔ ِﺴ ُﺪ‬ َْ ‫ض َﺧﻠﻴ َﻔﺔً ﻗَﺎﻟُﻮا أ‬ ْ َ َ ٌ ‫ﻚ ﻟ ْﻠ َﻤ َﻼﺋ َﻜﺔ إ ﱢﱐ َﺟ‬ ِ ِ ِ ِ ‫ﻚ ﻗَ َﺎل إِ ﱢﱐ أ َْﻋﻠَ ُﻢ َﻣﺎ َﻻ ﺗَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن‬ َ َ‫ﱢس ﻟ‬ ُ ‫ﻓ َﻴﻬﺎ َوﻳَ ْﺴﻔ‬ َ ‫ﻚ اﻟﺪ‬ ُ ‫ﱢﻣﺎءَ َوَْﳓ ُﻦ ﻧُ َﺴﺒﱢ ُﺢ ﲝَ ْﻤﺪ َك َوﻧـُ َﻘﺪ‬ A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji na‐ mjesnika postaviti!”, oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” (El‐Bakare, 30)

Ovaj ajet daje nam najbolje, najdublje i najpreciznije tačke za analizu društva. Analizirat ćemo ove tačke i napraviti njihovu uporednu studiju, kako bismo na kraju mogli ustanoviti na koji način je vjera jedno od historijskih pravila.

147

LEKCIJA 8

ANALIZA DRUŠTVENIH ELEMENATA

R

ekli smo da je radi pojašnjenja činjenice da je vjera jedna od historijskih normi neophodno analizirati elemente koji obrazuju društvo, kako bismo spoznali šta su to ovi elementi i u kakvim oblicima i normama su kombinirani.

Da bismo odgovorili na ova pitanja, izabrali smo sljedeći kur'anski ajet:

ِ ‫ﻚ ﻟِﻠْ َﻤ َﻼ ﺋِ َﻜ ِﺔ إِ ﱢﱐ َﺟ ﺎﻋِﻞٌ ِﰲ ْاﻷ َْر‬ ‫ض َﺧ ﻠِﻴ َﻔ ﺔً ﻗَﺎﻟُﻮا أ َ​َﲡْﻌَﻞُ ﻓِ َﻴﻬ ﺎ َﻣ ﻦ‬ َ َ‫َوإِ ْذ ﻗ‬ َ ‫ﺎل َرﺑﱡ‬ ِ ِ ِ ِ ِ ‫َﻋ ﻠَ ُﻢ‬ َ َ‫ﻚ ﻗ‬ َ َ‫ﱢس ﻟ‬ ُ ‫ﻴﻬﺎ َوﻳَ ْﺴ ﻔ‬ ْ ‫ﺎل إِ ﱢﱐ أ‬ َ ‫ﻳـُ ْﻔﺴ ُﺪ ﻓ‬ َ ‫ﻚ اﻟﺪ‬ ُ ‫ﱢﻣ ﺎءَ َو َﳓْ ُﻦ ﻧُ َﺴ ﺒﱢ ُﺢ ﲝَ ْﻤ ﺪ َك َوﻧـُ َﻘ ﺪ‬ ‫َﻣﺎ ﻻ ﺗـَ ْﻌ ﻠَ ُﻤ ﻮ َن‬

A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!”, oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štuje‐ mo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” (El‐Baka‐ re, 30)

Proučavajući ovaj ajet, zapazit ćemo da Allah obavještava meleke da je On utemeljio društvo na Zemlji. Prirodno je da želimo znati koji elementi obrazuju ovo društvo. Iz izraza koje Kur'an koristi u ovom ajetu mogu se izvesti sljedeća tri glavna elementa: (1) Čovjek (2) Zemlja ili priroda kao cjelina, na šta ukazuju riječi: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!”

148

Drugi element spomenut na ovom mjestu je Zemlja ili priroda kao cjelina, dok je prvi element čovjek, kome je Allah dodijelio namjesništvo na Zemlji.

(3) Treći element je veza koja povezuje čovjeka sa Zemljom, odnosno prirodom, s jedne strane, i sa drugim ljudskim bićima, s druge strane. Ovu vezu Kur'an naziva namjesništvom. Prema tome, tri elementa koji obrazuju društvo na Zemlji su: (1) čovjek, (2) priroda i (3) namjesništvo – spona koja veže čovjeka sa Zemljom i drugim ljudskim bićima.

Kada pogledamo ljudska društva, nalazimo da su prva dva elementa zajednička za sve njih. Ne može se pronaći ni jedno jedino društvo u kojem čovjek ne živi sa drugim ljudima, ili ne živi na Zemlji, ili nema doticaja s prirodom kako bi igrao svoju ulogu. Kada su u pitanju ta dva elementa, sva društva su jednaka. Međutim, kada je u pitanju treći element, svako društvo ima svoju vlastitu varijantu spomenute veze. Drugim riječima, društva se razlikuju po naravi i obliku veze koju imaju. Prema tome, treći element, tj. element razumske veze, promjenjiv je i razlikuje se od društva do društva. Svako društvo stvara drugačiju vezu. Ova veza može se ispoljiti na dva načina. Prema jednom načinu ispoljavanja ona je četverovrsna, a prema drugom trovrsna. Četverovrsna veza je ona koja povezuje čovjeka i prirodu s drugim ljudima. Ovdje, također, imamo tri jasne strane, naime priroda, čovjek i postojeća veza između čovjeka i prirode, s jedne strane, i između čovjeka i drugih ljudskih bića, s druge strane. Četvrta strana kao sudionik nije unutar okvira ove zajednice, već izvan nje. Međutim, četverovrsna priroda ovog društvenog odnosa čini četvrti činilac temeljnim elementom društvenog odnosa, iako sam po sebi nije dio okvira. Ako bismo pretpostavili da postoji i četvrti element, 149

čak i tada postoje i dalje tri elementa, a taj četvrti leži izvan društvenih okvira i nije dio društva.

Pa ipak, ispoljavanje ovog odnosa kao četverovrsnog nameće i četvrti element kao jedan od temeljnih činilaca društvenih odnosa. To je ono na što Kur'an cilja kada pojam namjesništva daje četirima društvenim dimenzijama.

Sa stanovišta Kur'ana, namjesništvo je društveni odnos.

Analiziranjem i izučavanjem tog odnosa dolazimo do zaključka da on ima četiri elementa, jer namjesništvo zahtijeva postojanje sljedećeg: (1) Onoga Ko imenuje namjesnika, (2) stvari u odnosu na koje je namjesnik imenovan, (3) samog namjesnika.

U ovom slučaju namjesnik je čovjek. Stvari u odnosu na koje je namjesnik imenovan su Zemlja i sve što na njoj postoji, uključujući druga ljudska bića. Dakle, osim čovjeka i njegovog odnosa sa drugim ljudima i prirodom, četvrta strana potrebna za ostvarenje namjesništva je Allah, Onaj Koji imenuje namjesnika. Pošto je tako, društveni odnos namjesništva sastoji se od sljedeće četiri strane: (1) Onaj Koji imenuje namjesnika, a to je Allah; (2) namjesnik, to je čovjek.

(3 i 4) Ono što je stavljeno pod brigu ili nadzor namjesnika, a to su priroda i druga ljudska bića.

Kao posljedica njegovog monoteističkog shvatanja svijeta, čovjek stiče poseban pogled na život i Svemir. Na osnovu ovakvog gledanja on kaže: Ne postoji božanstvo i gospodar svijeta i života mimo Allaha, i čovjek nema druge uloge u životu, osim da bude namjesnik, jer ga je Allah imenovao Svojim zamjenikom na Zemlji i dodijelio mu je položaj vodstva.

150

Čovjekov odnos sa prirodom nije odnos vlasnika i vlasništva. Ustvari, odnos među njima je kao odnos između upravitelja i onog što mu je povjereno na upravljanje. Kada je u pitanju odnos među pojedinim ljudima, bez obzira na njihov društveni položaj ovaj odnos jednak je odnosu dvojice kolega koji obavljaju istu dužnost, dužnost Allahovog namjesnika, a ne odnosu gospodara i roba ili gospodara i sluge. Opis ova četiri elementa društvenog odnosa namjesništva, na koji je Kur'an uputio, usko je vezan za islamsku koncepciju Univerzuma.

Nasuprot ovom kur'anskom shvatanju, postoji i ideja o trovrsnom odnosu koji čovjeka povezuje sa drugim ljudskim bićima i prirodom, ali se odbacuje četvrti element (Allah) i ovaj društveni odnos lišava se njegove četvrte dimenzije.

Kao ishod zanemarivanja četvrte dimenzije, cijeli odnos je poremećen i cijela društvena struktura se mijenja. Čovjekova vlast nad drugim ljudskim bićima, koja nastaje usljed opovrgavanja četvrte dimenzije i smatranja čovjeka jedinim izvorom svih vrijednosti, javlja se u različitim oblicima tokom historije. Različiti oblici vlasništva i promjenjivi stepeni čovjekove prevlasti nad drugim ljudima očitovali su se na pozornici života.

Ako precizno uporedimo ova dva odnosa jedan s drugim i napravimo uporednu studiju četverovrsnog (čovjek + priroda + odnos između čovjeka i prirode + Allah) i trovrsnog odnosa (čovjek + priroda + odnos između čovjeka i prirode), opazit ćemo da dodavanje četvrtog elementa nije puko numeričko pitanje, već donosi temeljnu promjenu u osnovama društvenih odnosa i strukture ostale tri strane.

Stoga se dodavanje četvrte dimenzije ne bi trebalo smatrati samo brojčanim dodatkom. Zapravo, ovo dodavanje daje ostalim elementima novi duh i novo značenje, ali 151

donosi i temeljite promjene u međusobnom odnosu sva četiri elementa.

Ustvari, dodavanje četvrtog činioca mijenja cijelu strukturu društvenih odnosa. Zato u pogledu društvenih odnosa možemo djelovati ili prema sistemu četverovrsnog ili prema sistemu trovrsnog odnosa. Kur'an vjeruje jedino u četverovrsni odnos, što se može zaključiti iz gore navedenog ajeta, jer se imenovanje čovjeka za Allahovog namjesnika svodi upravo na potvrđivanje četverovrsnog društvenog odnosa.

Kur'an ne samo da vjeruje u njega, nego ga smatra jednim od historijskih pravila.

Kao što smo vidjeli u prethodno navedenom ajetu, Kur'an vjeru smatra historijskom normom, a s obzirom da četverovrsni društveni odnos nije ništa drugo do primjena vjere u životu, onda je on jedna od historijskih normi. Pogledajmo sada zašto je to tako.

Kur'an ovaj odnos predstavlja na dva načina: Ponekad ga opisuje kao božanski čin jer je namjesništvo Allahova milost podarena Njegovoj kreaciji. Kur'an to izražava ovako: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” Četverovrsni odnos u ovom ajetu opisan je kao Allahova milost čovjeku i naglašena je pozitivna uloga koju Allah ima u njemu. Isti četverostrani odnos ponekad se iskazuje i iz drugog ugla. U sljedećem ajetu kaže se da je ovaj odnos prihvaćen od strane samog čovjeka:

ِ ِْ ‫ض و‬ ‫ﲔ أَن َْﳛ ِﻤ ْﻠﻨَـ َﻬﺎ َوأَ ْﺷ َﻔ ْﻘ َﻦ‬ ْ ‫إِﻧﱠﺎ َﻋَﺮ‬ َ ْ ‫اﳉﺒَ ِﺎل ﻓَﺄَﺑَـ‬ َ ِ ‫ﺿﻨَﺎ اﻷَ​َﻣﺎﻧَﺔَ َﻋﻠَﻰ اﻟ ﱠﺴ َﻤ َﺎوات َواﻷَْر‬ ِ ِ ِ ‫ﻮﻣﺎ َﺟ ُﻬﻮﻻ‬ ً ُ‫ﻧﺴﺎ ُن إﻧﱠﻪُ َﻛﺎ َن ﻇَﻠ‬ َ ‫ﻣْﻨـ َﻬﺎ َو َﲪَﻠَ َﻬﺎ اﻹ‬

Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili amanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, nepravedan i lahkomislen. (El‐ ‐Ahzab, 72)

152

Amanet koji se u ovom ajetu spominje zapravo je namjesništvo. Ovaj visoki položaj Allah je ponudio čovjeku, koji ga je prihvatio. Prihvatanje amaneta znači da je čovjek izabran od strane Allaha da bude Njegov namjesnik i zamjenik, čime je on preuzeo na sebe tu tešku odgovornost. Ta odgovornost zapravo je isto što i četverovrsni odnos. Ponekad se on posmatra iz ugla Darovaoca ove milosti, i u tom slučaju se kaže: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!”, a ponekad se posmatra iz ugla primaoca ove odgovornosti, i tada se kaže: Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili amanet...

Prema našem tumačenju, amanet koji je ponuđen čovjeku i koji je on prihvatio nije neka vrsta dužnosti koja bi se trebala izvršavati ili neka naredba kojoj bi se trebalo pokoravati, jer je isti amanet ponuđen i planinama, Nebesima i Zemlji.

Očito je da dužnost i pokornost nemaju značenja u vezi s njima. To pokazuje da ponuda ne znači objavljivanje nekakvog zakona kojeg se treba pridržavati. Ovdje se hoće reći da je ova Allahova milost data objektu koji je po svojoj prirodi i historijskoj strukturi bio pogodan za njeno primanje.

Planine nisu bile podesne da prime ovu milost. Nebesa i Zemlja nisu bili uskladivi sa četverovrsnim odnosom i nisu mogli preuzeti na sebe odgovornost ovog božanskog amaneta, tj. Allahovog namjesništva. Stoga je ponuda data čovjeku, koji je prihvatio, u smislu da je četverovrsni odnos učinjen dijelom njegove strukture stvaranja i njegovog prirodnog i historijskog razvoja.

Prema tome, ovaj ajet odnosi se na historijsku normu, normu trećeg oblika, kojoj se može oduprijeti i suprotstaviti.

Ne radi se, dakle, o jednoj od onih normi kojima se ne može oduprijeti čak ni za trenutak. Ona je dio ljudske prirode, a svojoj prirodi može se, barem privremeno, suprotstaviti.

153

Kur'an i nagovještava ovu stvarnost kada, nakon što spominje ovu historijsku normu, dodaje: Ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, nepravedan i lahkomislen. Korištenjem izraza, “nepravedan i lahkomislen” Kur'an baca svjetlo na činjenicu da bilo koji nepravedan i luckast čovjek može podnijeti ovu normu i može se u odnosu na nju negativno postaviti. Sličan prikaz nalazimo na kraju ajeta koji opisuje istinsku ljudsku prirodu. I u tom ajetu Kur'an prvo kaže: Ti upravi lice svoje ispravnoj vjeri, fitretu Allahovu prema kojem je On ljude načinio, a zatim dodaje: Ali većina ljudi to ne zna.

Baš kao što smo iz ajeta zaključili nešto o istinskoj prirodi čovjeka – da je vjera norma života i norma historije – isto tako iz ovog ajeta možemo zaključiti da se odnos između vjere i života sastoji od četverovrsnog društvenog odnosa koji Kur'an opisuje kao amanet i namjesništvo. Ovaj društveni odnos i u svom kur'anskom smislu historijska je norma.

Ustvari, oba ajeta svode se na istu stvar. U prvom ajetu Kur'an veli:

ِ ِ ‫ﻚ ﻟِﻠﺪﱢﻳ ِﻦ َﺣﻨِﻴ ًﻔﺎ ﻓِﻄْﺮ َ ﱠ ِ ﱠ‬ ‫ﻳﻞ ِﳋَْﻠ ِﻖ اﻟﻠﱠ ِﻪ‬ َ ‫ﻓَﺄَﻗ ْﻢ َو ْﺟ َﻬ‬ َ ‫ت اﻟﻠﻪ اﻟ ِﱵ ﻓَﻄَ​َﺮ اﻟﻨ‬ َ َ ‫ﱠﺎس َﻋﻠَْﻴـ َﻬﺎ َﻻ ﺗَـْﺒﺪ‬ ِ ِ ‫ﱢﻳﻦ اﻟْ َﻘﻴﱢ ُﻢ َوٰﻟ ِﻜ ﱠﻦ أَ ْﻛﺜَـَﺮ اﻟﻨ‬ ‫ﱠﺎس َﻻ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن‬ َ ‫ٰذﻟ‬ ُ ‫ﻚ اﻟﺪ‬ Ti upravi lice svoje ispravnoj vjeri, fitretu Allahovu prema kojem je On ljude načinio; u stvaranju Božijem nema pro‐ mjene, i ovo je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna. (Er‐ ‐Rum, 30)

Izražavanje samosvojnog puta korišteno je kako bi se naglasio istinski koncept vjere. Kur'an želi reći da vjera tvori čovjekovu osnovnu prirodu i temelj njegove historije. Vjera uređuje čovjekov život.

Vjera je opisana kao upotpunjen put ili način jer nam ona daje ideju ili predodžbu o zaokruženosti u životu. Ovdje 154

zaokruženost podrazumijeva četverovrsni društveni odnos na koji dva prethodno navedena ajeta ukazuju – jedan koji spominje namjesništvo, a drugi amanet. Vjera je norma života i norma historije. Ona u život uvodi četvrtu dimenziju s ciljem donošenja temeljnih promjena u društvenom uređenju, a ne tek povećanja broja dimenzija.

Ta ideja ili predodžba o vjeri kao historijskoj normi lahko se da izvesti iz prethodna dva kur'anska ajeta. Sada se postavlja pitanje kako možemo formirati jasniju i sveobuhvatniju sliku ove norme i kako možemo spoznati ulogu namjesništva i uspostavljanja vjere kao historijske norme u životu čovjeka. Kako se uloga četvrtog činioca društvenih odnosa kao historijske norme može uopće prihvatiti? Kako je vjera mogla imati i ima osnovnu ulogu u životu čovjeka kroz historiju?

Da bismo mogli razumjeti ove tačke, moramo se upoznati sa dva stalna činioca društvenih odnosa. Jedan od njih je čovjek, odnosno ljudska bića, a drugi je priroda ili Univerzum kao cjelina. Kažemo da su ta dva činioca stabilna jer su oni dio i trovrsnih i četverovrsnih odnosa. Kako bi se saznala uloga četvrtog elementa, tj. Allaha, u strukturi društvenih odnosa čovjeka, prvo moramo spoznati ulogu ovih dvaju stabilnih elemenata. Kakva je čovjekova uloga u toku historije?

Znamo da Kur'an ima svoja vlastita viđenja čovjeka, historije i načina življenja. Pa kakva je, prema njemu, uloga čovjeka u društvenim odnosima, a kakva je uloga prirode u njima? Kako priroda utiče na društvene odnose i kako se uloge čovjeka i prirode mogu odrediti? Proučimo li ova pitanja, možemo saznati nešto i o ulozi četvrtog činioca koji je razlikovno obilježje po kojem se četverovrsni odnos razlikuje od trovrsnog. Ova studija pokazat će do koje je mjere 155

uloga četvrtog elementa od suštinske važnosti i do koje mjere historijski zakon i čovjekova vlastita struktura čine postojanje ovog elementa neophodnim za uobličavanje čovjekovih četverovrsnih društvenih odnosa. Kako bi se razumio ovaj historijski zakon, potrebno je obratiti pažnju na uloge čovjeka i prirode u oblikovanju historije sa stanovišta Kur'ana.

Predlažemo da se na ovo pitanje vratimo kasnije.

156

LEKCIJA 9

ČOVJEKOV UTICAJ NA HISTORIJSKE TOKOVE

U

prethodnoj lekciji kazali smo da otkrivanje istinskih dimenzija uloge vjere u historijskim tokovima i napretku čovjeka ovisi o procjeni dva stabilna činioca društvenih odnosa – čovjeka i prirode.

Pogledajmo sada prvo kakav stav Kur'an zauzima po pitanju čovjeka i njegovog uticaja na historijske tokove. U svjetlu kur'anskih koncepata koje smo ranije proučavali očigledno je da čovjek, odnosno njegova unutrašnja sadržina, predstavlja osnovu svakog kretanja u historiji. Ranije smo istakli da su ciljevi razlikovna obilježja historijskih kretanja.

Drugim riječima, historijska kretanja su svrsishodna kretanja.

Ona ne samo da su povezana sa svojom prošlošću putem svoga uzroka, nego su, također, povezana sa svojom budućnošću putem svojih ciljeva. S obzirom da smo rekli da se radi o svrsishodnim kretanjima, to znači da ona imaju svoju konačnu svrhu i da su progresivna.

Dakle, budućnost potiče aktivna kretanja historije. Premda budućnost ne postoji u sadašnjosti, ona se vizualizira kroz egzistenciju u umu. Upravo ova egzistencija u umu s jedne strane ističe intelektualni aspekt koji obuhvata ciljeve, a s druge strane ističe moć i volju koje čovjeka guraju ka ispunjenju ovih ciljeva. Prema tome, umska egzistencija ciljeva koji se tek trebaju ostvariti u budućnosti i koji motiviraju historijska kretanja pokazuje egzistenciju ideja, s jedne, i egzistenciju volje, s druge strane. Stapanjem ideja i volje dobija 157

se snaga koja kreira budućnost i sila koja je u stanju pokretati historijske aktivnosti na društvenoj razini.

Zapravo, ideje i volja formiraju ljudsku svijest i kroz ova dva osnovna elementa očituje se ljudska unutrašnja sadržina.

Ljudska unutrašnja sadržina je ta koja pokreće historiju, a samo stapanjem ljudskih ideja i volje moguće je ostvarenje ciljeva.

Uzimajući ovo objašnjenje u obzir može se reći da čovjekova unutrašnja sadržina, a to su njegove ideje i volja, pokreće sva historijska kretanja, odnosno historiju u cjelini. Čitava društvena struktura, uključujući sve društvene odnose, organizaciju i njihove odlike, stoji na temeljima unutrašnje sadržine ljudi i svaka promjena i razvoj društva zavise od promjene i razvoja ove njegove podloge. Drugim riječima, struktura društva mijenja se promjenom ideja i volje ljudi koji ga sačinjavaju. Očigledno da ako je ova osnova čvrsta, onda će i struktura društva biti jaka. Veza između čovjekove unutrašnje sadržine i društvene i historijske nadstrukture jeste veza između uzroka i njegove posljedice. Ova veza podsjeća na zakone o kojima smo ranije govorili i koje smo objašnjavali u vezi sa ajetom: Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni.

Ovaj ajet govori nam da je društveno stanje naroda njihova nadstruktura. Svaka temeljna promjena mora se pojaviti u samim ljudima. Sve druge promjene, kao što su promjena u kvalitetu života, promjena historijskih ili društvenih uvjeta itd., proizlaze iz ove osnovne promjene. Dok on sam sebe ne izmijeni podrazumijeva promjenu u unutrašnjoj sadržini društva kao cjeline, tj. zajednice ili naroda. Društvo bi trebalo biti kao biljka koja uvijek rađa nove i svježe plodove.

Promjena jednog ili nekoliko pojedinaca u društvu ne može postaviti temelje razvoja društva kao cjeline.

158

Promjena u uvjetima i okolnostima zajednice ili naroda proizlazi jedino iz unutrašnje promjene članova te zajednice ili naroda, koji treba ličiti na stablo koje rađa nove plodove svaki dan. Prema tome, samo promjena u unutrašnjoj i psihološkoj sadržini zajednice, koja se očituje kroz duhovno stanje većine u toj zajednici, u stanju je prouzrokovati bilo kakve temeljne promjene u historijskom karakteru društva.

Promjena duhovnosti jednog, dvojice ili nekoliko pojedinaca takvo šta ne može prouzrokovati.

Neophodnost usklađenosti nadstrukturalnih i infrastrukturalnih kretanja u društvu Islam i Kur'an vjeruju da procesi unutrašnjih i vanjskih promjena moraju teći uporedo kako bi čovjek mogao obnoviti svoje unutrašnje sposobnosti, dakle svoj duh, svoje mišljenje, svoju volju i svoje sklonosti. Ovaj unutrašnji poredak mora biti u potpunom skladu sa vanjskom nadstrukturom.

Budući da se nijedna nadstruktura ne može zamisliti bez odgovarajuće osnove, i kako je nadstruktura bez jakih temelja labava i podložna nestanku, islam je obnovu vlastite unutrašnje sadržine nazvao velikim džihadom (duhovno pročišćenje), a obnovu njene nadstrukture malim džihadom (sveti rat). Upoređujući ovo dvoje, islam kaže da mali džihad neće imati stvarnog značenja niti će moći proizvesti ikakvu promjenu na društvenom i historijskom polju ukoliko nije praćen velikim džihadom.

Prema tome, ova dva procesa moraju se odvijati uporedo.

Kad god su odvojeni jedan od drugog, gube svoju istinsku vrijednost. Kako bi naglasio značaj čovjekove unutrašnje sadržine i kako bi razjasnio da je ova unutrašnja sadržina temeljna stvar, islam je njenu rekonstrukciju nazvao velikim džihadom.

159

Kada se veliki džihad i mali džihad razdvoje jedan od drugog, značajnija unutrašnja promjena ne može se dogoditi.

Opisujući takvo stanje Časni Kur'an kaže:

ِ ِ ‫َوِﻣ َﻦ اﻟﻨ‬ ‫اﳊَﻴَ ِﺎة اﻟ ﱡﺪﻧْـﻴَﺎ َوﻳُ ْﺸ ِﻬ ُﺪ اﻟﻠﱠﻪَ َﻋﻠَ ٰﻰ َﻣﺎ ِﰲ ﻗَـ ْﻠﺒِ ِﻪ َوُﻫ َﻮ أَﻟَ ﱡﺪ‬ ْ ‫ﻚ ﻗَـ ْﻮﻟُﻪُ ِﰲ‬ َ ُ‫ﱠﺎس َﻣﻦ ﻳـُ ْﻌﺠﺒ‬ ِْ ‫ﺼ ِﺎم‬ َ ‫اﳋ‬ Ima ljudi čije te riječi o životu na Ovom svijetu oduše‐ vljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. (El‐ ‐Bakare, 204)

Čovjek ne može prihvatiti istinu i djelovati pravedno sve dok želja za promjenom nabolje ne bude čvrsto usađena u njegovom srcu i dok se on ne popravi iznutra. Društvo se ne može oblikovati na način koji mu priliči, osim ako čovjekovo srce bude ispunjeno ljudskim vrijednostima koje predstavljaju istinu. U suprotnom, bilo kakva priča o istini bit će samo prazna i besmislena priča.

Budući da je tako, pitanje srca je to što riječima daje značenje, mislima širinu, te određuje cilj i liniju djelovanja vanjskih procesa.

Do sada smo naučili da je čovjekova unutrašnja sadržina osnova historijskog kretanja. Ona određuje pravila i zakone.

Važnost izbora ideala u čovjekovom životu Sada se nameće pitanje šta se zapravo podrazumijeva pod tom unutrašnjom sadržinom čovjeka. Šta predstavlja početnu tačku u građenju ove unutrašnje sadržine? Kako se to nešto može otkriti?

Zapravo, to nešto jeste čovjekov ideal. Ideal je to što obrazuje čovjekovu unutrašnju sadržinu i pokreće kotače historije.

160

Ideal je to što upravlja kretanjem historije putem predodžbe koja postoji u čovjekovom umu, a isprepletena je sa njegovom voljom i njegovim mišljenjem. Ciljevi koji pokreću kotače historije određeni su idealom.

Mi znamo da čovjekova nutrina daje konkretan oblik njegovim ciljevima od kojih zavisi kretanje historije. Ona daje praktični oblik kretanju historije kroz ideje koje postoje u umu pomiješane sa voljom i mišljenjem. Svi ciljevi oko kojih se historija okreće i koji se tiču čitavog ljudskog društva potiču iz velikih ideala. Veliki ideal porađa mnoge male ciljeve i specifična pitanja.

Ciljevi ili glavni zadaci koje u životu treba ispuniti jedini su tvorci historije. Sa svoje strane, oni imaju duboke temelje u čovjekovoj nutrini, tj. glavnom idealu njegovog života. To je najveći ideal u kojem se okupljaju svi ciljevi i kojem se sve vraća. Što su uzvišeniji i plemenitiji ideali ljudskog društva, to su prikladniji i širi njegovi ciljevi. Slično tome, ako su njegovi ideali ograničeni i loši, ciljevi koji iz njih proizlaze također će biti ograničeni i pokvareni. Prema tome, veliki ideal je polazište unutrašnje obnove ljudskog društva.

Veliki ideal društva zavisi od njegovog shvatanja života i svijeta. Veliki ideal obrazuje se u svjetlu te predodžbe, a samo društvo kreće se ka realiziranju tog ideala u skladu sa njegovim duhom i shvatanjem svijeta i života.

Veliki ideal posljedica je određenog načina mišljenja i određenog mentaliteta. Svi oni koji izaberu određeni ideal utvrđuju svoj pravac djelovanja u njegovom svjetlu. Ovaj pravac djelovanja može se opisati kao historijsko kretanje.

Nije suvišno spomenuti da sva historijska kretanja imaju neki konačni cilj i međusobno se razlikuju upravo po idealima koji određuju te ciljeve i zadatke. Kur'anska i vjerska terminologija takve ideale nazivaju božanstvom jer je samo veliki 161

ideal taj koji može zauzeti svu našu pažnju i natjerati nas da se povinujemo svim njegovim zahtjevima.

Kur'an vjeruje da se ova svojstva mogu pripisati jedino Bogu. Iz tog razloga on opisuje svaki veliki ideal i svaku silu koja zauzima mjesto velikog ideala božanstvom. Ova božanstva su ta koja utvrđuju tok historije. Strasti i razvrat predstavljaju primjer jednog od ovih božanstava. Kur'an kaže:

‫َﻧﺖ ﺗَ ُﻜﻮ ُن َﻋﻠَْﻴ ِﻪ َوﻛِ ًﻴﻼ‬ َ ‫ﺖ َﻣ ِﻦ ﱠاﲣَ َﺬ إِ ٰﳍَﻪُ َﻫ َﻮاﻩُ أَﻓَﺄ‬ َ ْ‫أ َ​َرأَﻳ‬

Jesi li vidio onoga koji je za boga svoga uzeo strast svoju; hoćeš li ti biti čuvar njemu? (El-Furqan, 43) U ovom ajetu pretjerano slijeđenje strasti razvratnog čovjeka opisuje se kao njegovo božanstvo.

Prema vjerskoj, kur'anskoj terminologiji, veliki ideali su, može se tako reći, Allah, stvarno Božanstvo koje čovjeku izdaje naredbe i predstavlja njegovu istinsku pokretačku silu. Ako uticaj nečega drugog poprima ove razmjere, društveno i vjerski to se može nazvati “božanstvom”.

Različiti tipovi ljudskih ideala Prvi tip ideala

Veliki ideali čije shvatanje čovjek izvodi iz vanjskih zbilja svijeta, uvjeta življenja i umskih naklonosti ljudskog društva ne izdižu čovjekovu viziju izvan ograničenog materijalnog života.

Kada je čovjekov veliki ideal nadahnut postojećim stanjem društva sa svim njegovim odlikama i ograničenjima, život se počinje kretati ukrug. Drugim riječima, prestaje se kretati naprijed i tapka u mjestu. Kao posljedica toga, čovjek počinje smatrati apsolutnim ono što je prethodno smatrao 162

ograničenim i relativnim. On gubi svaku želju da postigne bilo šta izvan onoga što već postoji. On se prestaje truditi da postigne viši ideal. U ovakvim okolnostima kretanje historije postaje kružno i gubi se svaki napredak. Budućnost postaje samo ponavljanje prošlosti.

Vođe ograničenih ideologija ne čine ništa osim da sprječavaju bilo kakve promjene u društvu. Oni sprječavaju napredak ljudskog društva, odvraćajući mu pažnju sa apsolutnog ka relativnom. Prema tome, ograničene ideologije odabiru se iz dva razloga: Prvi razlog je osjećaj vezanosti za postojeće okolnosti zbog priviknutosti na njih i nesklonost ka bilo kakvom kretanju zbog lijenosti. Sa psihološkog stanovišta, razvoj takvog stanja u društvu onemogućava mu daljnje napredovanje i uspjeh. Kao posljedica toga, društvo samo sebi iz relativne istine kleše svoga boga (božanstvo) koji mu koristi kao stepenica na putu do postizanja cilja. Ono počinje relativnu istinu smatrati apsolutnom i postavlja je za svoj vrhovni ideal i najviši cilj. Međutim, ovo ne znači ništa drugo do slijepo slijeđenje koraka drugih, što je Kur'an prekorio u mnogim svojim ajetima, opisujući društva sa kojima su se poslanici morali suočiti.

Ova društva vjerovala su da su njihovi vladari istovremeno i njihovi vrhovni ideali. Prelazila su sve granice u uzdizanju i veličanju svojih vladara i previđala su njihovu relativnost, pokušavajući ih učiniti apsolutnim. Poslanici su se morali suočiti sa ljudima i narodima koji su zbog svojih iskvarenih navika, običaja i ponašanja odbacivali njihov poziv i govorili:

‫ﺑَ ْﻞ ﻗَﺎﻟُﻮا إِﻧﱠﺎ َو َﺟ ْﺪﻧَﺎ آﺑَﺎءَﻧَﺎ َﻋﻠَ ٰﻰ أُﱠﻣ ٍﺔ َوإِﻧﱠﺎ َﻋﻠَ ٰﻰ آﺛَﺎ ِرِﻫﻢ ﱡﻣ ْﻬﺘَ ُﺪو َن‬ Oni su čak govorili: “Mi smo zatekli pretke naše kako ispo‐ vijedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na Pravom putu.”

(Ez‐Zuhruf, 22) 163

Materijalizam je vladao njihovim umovima te su iz tog razloga slijedili samo opipljive objekte. Štaviše, materijalizam je toliko osvojio njihove osjećaje da su umjesto mislećih ljudi postali materijalna bića veoma ograničenog mišljenja. Čovjek koji je zaokupljen svojim svakodnevnim potrebama i poslovima uvijek je pod uticajem materijalnih stvari i ne vidi ništa izvan njih. On se jednostavno ne može izdići iznad materijalnih objekata koji ga okružuju. Pogledajmo šta Kur'an kaže o ovakvim ljudima:

ِ ِ ‫َﻧﺰَل اﻟﻠﱠﻪُ ﻗَﺎﻟُﻮا ﺑَ ْﻞ ﻧَـﺘﱠﺒِ ُﻊ َﻣﺎ أَﻟْ َﻔْﻴـﻨَﺎ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ آﺑَﺎءَﻧَﺎ أ َ​َوﻟَ ْﻮ َﻛﺎ َن‬ َ ‫ﻴﻞ َﳍُ ُﻢ اﺗﱠﺒِﻌُﻮا َﻣﺎ أ‬ َ ‫َوإ َذا ﻗ‬ ‫آﺑَ ُﺎؤُﻫ ْﻢ ﻻ ﻳَـ ْﻌ ِﻘﻠُﻮ َن َﺷْﻴﺌًﺎ َوﻻ ﻳَـ ْﻬﺘَ ُﺪو َن‬ A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu objavu!” – oni odgovaraju: “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo za‐ tekli pretke svoje.” Zar i onda kada im preci nisu ništa shvatali i kada nisu na Pravom putu bili?! (El‐Baqare, 170)

ِ ‫وإِ َذا ﻗِﻴﻞ َﳍﻢ ﺗَـﻌﺎﻟَﻮا إِ َ ٰﱃ ﻣﺎ أَﻧﺰَل اﻟﻠﱠﻪ وإِ َﱃ اﻟﱠﺮﺳ‬ ‫ﻮل ﻗَﺎﻟُﻮا َﺣ ْﺴﺒُـﻨَﺎ َﻣﺎ َو َﺟ ْﺪﻧَﺎ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ آﺑَﺎءَﻧَﺎ‬ ُ َ َ ُ َ َ ْ َ ُْ َ ‫أ َ​َوﻟَ ْﻮ َﻛﺎ َن آﺑَ ُﺎؤُﻫ ْﻢ ﻻ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن َﺷْﻴﺌًﺎ َوَﻻ ﻳَـ ْﻬﺘَ ُﺪو َن‬ A kada im se kaže: “Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!”, oni odgovaraju: “Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili.” Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na Pravom putu bili?! (El‐ ‐Maʹida, 104)

ِ ‫ﻗَﺎﻟُﻮا أ َِﺟْﺌﺘَـﻨَﺎ ﻟِﺘَـ ْﻠ ِﻔﺘَـﻨَﺎ َﻋ ﱠﻤﺎ َو َﺟ ْﺪﻧَﺎ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ آﺑَﺎءَﻧَﺎ َوﺗَ ُﻜﻮ َن ﻟَ ُﻜ َﻤﺎ اﻟْ ِﻜ ِْﱪﻳَﺎءُ ِﰲ اﻷَْر‬ ‫ض َوَﻣﺎ‬ ِ​ِ ِ ‫ﲔ‬ َ ‫َْﳓ ُﻦ ﻟَ ُﻜ َﻤﺎ ﲟُْﺆﻣﻨ‬ A oni rekoše: “Zar si došao da nas odvratiš od onoga na čemu smo zatekli pretke naše, da bi vama dvojici pripala 164

vlast na Zemlji? E nećemo ni vama dvojici vjerovati!” (Ju‐ nus, 78)

ِ ‫ﻗَﺎﻟُﻮا ﻳﺎ‬ ‫ﻨﺖ ﻓِﻴﻨَﺎ َﻣ ْﺮ ُﺟ ًّﻮا ﻗَـْﺒ َﻞ ٰﻫ َﺬا أَﺗَـْﻨـ َﻬﺎﻧَﺎ أَن ﻧـ ْﱠﻌﺒُ َﺪ َﻣﺎ ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪ آﺑَ ُﺎؤﻧَﺎ َوإِﻧـﱠﻨَﺎ‬ َ ‫ﺻﺎﻟ ُﺢ ﻗَ ْﺪ ُﻛ‬ َ َ ٍ‫ﻚ ﳑﱢﱠﺎ ﺗَ ْﺪﻋُﻮﻧَﺎ إِﻟَْﻴ ِﻪ ُﻣ ِﺮﻳﺐ‬ ‫ﻟَِﻔﻲ َﺷ ﱟ‬ “O Salih” – govorili su oni – “ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš.” (Hud, 62)

ِ ‫ﺎﻃ ِﺮ اﻟ ﱠﺴﻤﺎو‬ ِ َ‫ﻚ ﻓ‬ ِ ‫ات َواﻷَْر‬ ‫ض ﻳَ ْﺪﻋُﻮُﻛ ْﻢ ﻟِﻴَـ ْﻐ ِﻔَﺮ ﻟَ ُﻜﻢ ﱢﻣﻦ‬ ‫ﺖ ُر ُﺳﻠُ ُﻬ ْﻢ أَِﰲ اﻟﻠﱠ ِﻪ َﺷ ﱞ‬ ْ َ‫ﻗَﺎﻟ‬ َ​َ ِ ‫ﺼ ﱡﺪوﻧَﺎ‬ ُ ‫َﺟ ٍﻞ ﱡﻣ َﺴ ًّﻤﻰ ﻗَﺎﻟُﻮا إِ ْن أَﻧﺘُ ْﻢ إِﻻﱠ ﺑَ َﺸٌﺮ ﱢﻣﺜْـﻠُﻨَﺎ ﺗُِﺮ‬ ُ َ‫ﻳﺪو َن أَن ﺗ‬ َ ‫ذُﻧُﻮﺑِ ُﻜ ْﻢ َوﻳـُ َﺆ ﱢﺧَﺮُﻛ ْﻢ إ َ ٰﱃ أ‬ ٍ َ‫ﻋ ﱠﻤﺎ َﻛﺎ َن ﻳـﻌﺒ ُﺪ آﺑ ُﺎؤﻧَﺎ ﻓَﺄْﺗُﻮﻧَﺎ ﺑِﺴ ْﻠﻄ‬ ٍ ِ‫ﺎن ﱡﻣﺒ‬ ‫ﲔ‬ َ َ ُْ َ ُ Poslanici njihovi su govorili: “Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja Nebesa i Zemlje? On vas poziva da bi vam neke grijehe vaše oprostio i da bi vas do roka od‐ ređenog ostavio.” Oni su odgovorili: “Vi ste ljudi kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima su se preci naši klanjali – pa, donesite nam čudo vidljivo.” (Ibra‐ him, 10)

‫ﺑَ ْﻞ ﻗَﺎﻟُﻮا إِﻧﱠﺎ َو َﺟ ْﺪﻧَﺎ آﺑَﺎءَﻧَﺎ َﻋﻠَ ٰﻰ أُﱠﻣ ٍﺔ َوإِﻧﱠﺎ َﻋﻠَ ٰﻰ آﺛَﺎ ِرِﻫﻢ ﱡﻣ ْﻬﺘَ ُﺪو َن‬ Oni su čak govorili: “Mi smo zatekli pretke naše kako is‐ povijedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na Pravom putu.” (Ez‐Zuhruf, 22)

U svim ovim ajetima Kur'an proglašava izbor nižeg ideala početnim uzrokom odbacivanja poziva poslanika od strane iskvarenih društava. On nam objašnjava da su, prije svega zbog svojih materijalističkih pogleda i intelektualnog vakuuma, 165

ova društva bila nesposobna odabrati bolji ideal te su se zadovoljili nižim.

Drugi razlog odabira nižih ideala kroz čitavu ljudsku historiju bila je zlobna vladavina tirana nad ljudskim društvima.

Naime, kada tirani dođu na vlast u nekom društvu, oni postaju, takoreći, alergični na bilo kakvu naprednu ideju i ne žele da se bilo šta (ili bilo ko) smatra višim od njih. Oni uvijek smatraju takve stvari (ili ljude) opasnošću po svoj status i postojanje.

Upravo je to razlog zašto je kroz čitavu historiju tiranima bilo u interesu da zatvore svojim narodima oči pred stvarnošću. Željeli su da njihov narod loše uvjete svog življenja smatra idealom, i to nezamjenjivim, te da postojećim okolnostima pripisuje božanske i apsolutne vrijednosti. Tirani žele zatvoriti narod unutar svojih vlastitih ideja. Oni žele da se ljudi uobliče prema postojećim okolnostima u kojima žive, da nemaju nikakvih ideja izvan toga i da ne misle na promjenu tog svog stanja odabirom boljeg ideala ili viših ambicija.

To je društveni razlog odabira nižih ideala. Ovaj razlog nametnut je izvana i nije unutrašnji. Kur'an je spomenuo ovu metodu ometanja misije poslanika kazavši:

ِ ِ ‫ﺖ ﻟَ ُﻜﻢ ﱢﻣ ْﻦ إِٰﻟ ٍﻪ َﻏ ِْﲑي ﻓَﺄ َْوﻗِ ْﺪ ِﱄ ﻳَﺎ َﻫ َﺎﻣﺎ ُن َﻋﻠَﻰ‬ ُ ‫َوﻗَ َﺎل ﻓ ْﺮ َﻋ ْﻮ ُن ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟْ َﻤ َﻸُ َﻣﺎ َﻋﻠ ْﻤ‬ ِ ِ ِ​ِ ِ ِ ِ ‫اﻟﻄﱢ‬ ‫ﲔ‬ َ ِ‫ﻮﺳ ٰﻰ َوإِ ﱢﱐ ﻷَﻇُﻨﱡﻪُ ﻣ َﻦ اﻟْ َﻜﺎذﺑ‬ ْ َ‫ﲔ ﻓ‬ َ ‫ﺎﺟ َﻌﻞ ﱢﱄ‬ َ ‫ﺻ ْﺮ ًﺣﺎ ﻟﱠ َﻌﻠﱢﻲ أَﻃﱠﻠ ُﻊ إ َ ٰﱃ إ ٰﻟﻪ ُﻣ‬ Faraon reče: “O velikaši, ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jer ja mislim da je on, zaista, lažac.” (El‐Qasas, 38)

ِ ِ ِ ‫ﻳﻦ ِﰲ اﻷَْر‬ ‫ﻨﺼ ُﺮﻧَﺎ ِﻣﻦ ﺑَﺄْ ِس اﻟﻠﱠ ِﻪ إِن َﺟﺎءَﻧَﺎ‬ ُ ‫ﻳَﺎ ﻗَـ ْﻮم ﻟَ ُﻜ ُﻢ اﻟْ ُﻤ ْﻠ‬ ُ َ‫ض ﻓَ َﻤﻦ ﻳ‬ َ ‫ﻚ اﻟْﻴَـ ْﻮَم ﻇَﺎﻫ ِﺮ‬ ِ َ َ‫ﻗ‬ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﻴﻞ اﻟﱠﺮ َﺷ ِﺎد‬ َ ‫ﺎل ﻓ ْﺮ َﻋ ْﻮ ُن َﻣﺎ أُرﻳ ُﻜ ْﻢ إﻻﱠ َﻣﺎ أ َ​َر ٰى َوَﻣﺎ أ َْﻫﺪﻳ ُﻜ ْﻢ إﻻﱠ َﺳﺒ‬ 166

“O narode moj, danas vama pripada vlast i vi ste na vrho‐ vima u zemlji, ali ko će nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?” A faraon reče: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.”

(Gafir, 29)

Faraon ovdje priznaje da svojim ljudima ne nudi ništa do svoje vlastite lične poglede i da želi njih, ljude, smjestiti unutar tog svog ličnog mišljenja. Prema tome, on priznaje da želi uspostaviti i zadržati nepromijenjeno stanje, a svoje lične poglede i mišljenja učiniti apsolutnim i nezamjenjivim. Faraonska vlast društvu nametnut ideal prikazuje nezamjenjivim i apsolutnim i prisiljava društvo da ga kao takvog i prihvati. Faraonska moć smatra bilo kakvu promjenu ove politike opasnom po svoje vlastito postojanje. Poslušajmo šta Kur'an kaže s tim u vezi:

ٍ َ‫ﰒُﱠ أَرﺳ ﻠْﻨَﺎ ﻣ ﻮﺳ ٰﻰ وأَﺧﺎﻩ ﻫﺎرو َن ﺑِﺂﻳ ﺎﺗِﻨَﺎ وﺳ ﻠْﻄ‬ ٍ ِ‫ﺎن ﱡﻣﺒ‬ ‫ﲔ ۝ إِ َ ٰﱃ ﻓِ ْﺮ َﻋ ْﻮ َن َو َﻣ ﻠَﺌِ ِﻪ‬ َُ َ ُ َ ُ َ َ َ ُ َْ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﲔ ۝ ﻓَـ َﻘ ﺎﻟُﻮا أَﻧـُ ْﺆﻣ ُﻦ ﻟﺒَ َﺸ َﺮﻳْ ِﻦ ﻣ ﺜْﻠﻨَﺎ َوﻗَـ ْﻮ ُﻣ ُﻬ َﻤﺎ ﻟَﻨَﺎ‬ َ ‫ﺎﺳ ﺘَ ْﻜ ﺒَـ ُﺮوا َوَﻛ ﺎﻧُﻮا ﻗَـ ْﻮ ًﻣ ﺎ َﻋﺎﻟ‬ ْ َ‫ﻓ‬ ‫َﻋ ﺎﺑِ ُﺪو َن‬ Poslije smo poslali Musaa i brata mu Haruna sa zname‐ njima Našim i dokazom očiglednim faraonu i glavešinama njegovim, ali su se oni uzoholili; bili su to ljudi nadmeni.

“Zar da povjerujemo dvojici ljudi koji su isti kao i mi, a na‐ rod njihov je roblje naše?” – govorili su. (El‐Muʹminun, 45‐47)

Faraon želi reći sljedeće: “Nismo spremni uzvjerovati u ideal koji je Musa iznio jer će to uzdrmati obožavanje koje nam narod Musaov i Harunov iskazuje. Zato je neophodno nepokolebljivo se držati postojećeg životnog stila društva i nikada ne dozvoliti njegovu promjenu. Ljudsko društvo mora 167

se držati pod uticajem pohlepe i mora biti pod autoritativnom kontrolom. To je jedino jamstvo našem postojanju i kontinuitetu naše vlasti.”

Ovo je bio drugi razlog odabira nižih ideala kako ih Kur'an spominje. Upravo u ovom kontekstu Kur'an je upotrijebio riječ tagut (kumir, tiranin). Kur'an kaže:

ِ‫ﱠ‬ ‫وﻫﺎ َوأَﻧَﺎﺑُﻮا إِ َﱃ اﻟﻠﱠ ِﻪ َﳍُ ُﻢ اﻟْﺒُ ْﺸ َﺮ ٰى ﻓَـ ﺒَﺸ ْﱢﺮ‬ َ ُ‫اﺟﺘَـﻨَﺒُﻮا اﻟﻄﱠﺎﻏ‬ َ ‫ﻮت أَن ﻳـَ ْﻌﺒُ ُﺪ‬ ْ ‫ﻳﻦ‬ َ ‫َواﻟﺬ‬ ِ ‫ﺎد ۝ اﻟﱠ ِﺬ ﻳﻦ ﻳ ﺴﺘ ِﻤ ﻌﻮ َن اﻟْ َﻘ ﻮ َل ﻓَـ ﻴ ﺘﱠﺒِﻌﻮ َن أَﺣﺴ ﻨ ﻪ أُوٰﻟ ﺌِ ﱠ‬ ِ ‫ﻋِﺒ‬ َ ُ ‫ﻳﻦ َﻫ َﺪ‬ ُ‫اﻫ ُﻢ اﻟﻠﱠﻪ‬ َُ​َ ْ ُ َ ْ ُ َْ َ َ َ َ ‫ﻚ اﻟ ﺬ‬ ِ ِ ‫ﻚ ُﻫﻢ أُوﻟُﻮا اﻷَﻟْﺒ‬ ٰ ‫ﺌ‬ ‫ﻟ‬ ‫ُو‬ ‫ﺎب‬ َ ْ َ ‫َوأ‬ ...Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Allahu obraćaju – njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje, koji pomno slušaju govor i slije‐ de ono najljepše u njemu; njima je Allah na Pravi put uka‐ zao i oni su razumom obdareni. (Ez‐Zumer, 17‐18)

Ovdje Allah spominje najvažniju odliku onih koji izbjegavaju i klone se taguta. On kaže: Zato obraduj robove Moje, koji pomno slušaju govor i slijede ono najljepše u njemu.

To znači da oni koji izbjegavaju tagute imaju slobodan i otvoren um. Oni nisu umetnuti u okvir iz kojeg ne mogu pobjeći. Slijeđenje istine jedini im je cilj. Oni slušaju šta im se govori i slijede najbolje od toga. Oni ne ostavljaju nijedan kamen neokrenutim da bi pronašli i slijedili istinu. Da su oni obožavaoci taguta, radili bi samo ono što bi tagut od njih želio. Oni ne bi mogli čuti ono što im se govori i ne bi mogli izabrati ono najbolje od toga. Mogli bi slijediti samo ono što bi im tagut rekao.

Ovim smo objasnili i drugi razlog slijeđenja niskih ideala.

Historija, dakle, prožima čovjekovu unutrašnju strukturu koja određuje njegove ciljeve. Osnova čovjekovih ciljeva jesu njegovi ideali, a njegovi ideali izviru iz njegovih ključnih 168

ciljeva. Svako društvo ima svoje vlastite ideale koji određuju njegove aktivnosti i koji mu daju putokaze na njegovom životnom putu. Postoje tri tipa ideala. Do sada smo objasnili prvi, koji proizlazi iz postojećih uvjeta i okolnosti u kojima određeno društvo živi. Takvi ideali uvijek su jednolični i dosadni. Pod njihovim uticajem historija se uvijek kreće ukrug, uzima postojeće stanje i pretvara ga u apsolutnu vrijednost za budućnost. Kur'an smatra da postoje dva razloga za ovakvu praksu. Prvi razlog, koji je psihološke prirode, jeste privrženost ljudi starim običajima i navikama te njihova ravnodušnost i pohotljivost. Drugi razlog je vanjske prirode.

To je vladavina despota i tirana nad društvima kroz čitavu ljudsku historiju.

169

LEKCIJA 10

ODABIR IDEALA

O

dabir inferiornih i niskih ideala često poprima boju vjere. Da bi se jedan takav ideal učinio trajno privlačnim, pripisuje mu se određena vjerska vrijednost, čime mu se daje neka vrsta svetosti i vještačkog poštovanja.

Kako smo uočili u prethodno navedenim kur'anskim ajetima, društva koja odbacuju pozive poslanika u većini slučajeva čvrsto su slijedila vjeru i ideale svojih predaka. Zapravo, ne postoji nijedan niži ideal, a da nije ili eksplicitno ili implicitno bio ogrnut odjećom vjere jer, po riječima Kur'ana i prema islamskoj terminologiji, ideali uvijek zamjenjuju božanstvo, a zajednica se uvijek divi svojim idealima do te mjere da ih obožava, premda nekad i u skrivenom obliku.

Sve u svemu, vjera nije ništa drugo do veza između onoga koji obožava (obožavaoca) i onoga što se obožava (obožavanog). S obzirom da se ljudi čvrsto drže svojih ideala, ovi ideali poprimaju vjersku boju, bilo javno ili tajno. Čak i onda kada nemaju neke vjerske odlike ili se skrivaju pod plaštom nečega što nije vjersko, oni, zapravo, podrazumijevaju koncept vjere i obožavanja te obuhvataju privrženost obožavaoca obožavanom. Ustvari, sve ljudski stvorene vjere nisu ništa drugo do niski i inferiorni ideali, koji su vještački pretvoreni u apsolutne istine. U suprotnom, ova lažna učenja ili su plod mašte ili su neosnovane koncepcije udaljene od bilo kakvog ljudskog razvoja. Tačno je da mogu biti relativne istine, ali se za njih pretpostavlja da su apsolutne.

170

Time se ograničenja niskih ideala uvlače u lažne i neispravne vjere.

Drugim riječima, lažne i izmišljene vjere, koje čovjek sebi odabire usvajanjem ovih ideala, posljedica su smatranja tih ideala istinitim i njihovog veličanja i uzdizanja fantaziranjem do statusa apsolutnih istina. Ove vjere zapravo se podižu do te mjere da predstavljaju izazov božanskoj vjeri monoteizma, koja sa svojim različitim dimenzijama predstavlja vrhovni ideal čitavom čovječanstvu. Naknadno ćemo dodatno razjasniti ovo pitanje.

Ove lažne vjere i izmišljeni bogovi, koje je čovjek izmišljao i izmišlja za sebe kroz čitavu historiju, samo su imena lišena svake istine. Kur'an kaže:

ٍ َ‫َﲰﺎء َﲰﱠﻴﺘُﻤﻮﻫﺎ أَﻧﺘُﻢ وآﺑﺎ ُؤُﻛﻢ ﱠﻣﺎ أَﻧﺰَل اﻟﻠﱠﻪ ِ ﺎ ِﻣﻦ ﺳ ْﻠﻄ‬ ِ ِ ِ ‫ﺎن إِن ﻳَـﺘﱠﺒِﻌُﻮ َن إِﻻﱠ‬ َ ُ َ َ َ ْ َ ُ ْ ٌ َْ ‫إ ْن ﻫ َﻲ إﻻﱠ أ‬ ُ ‫ﱠ‬ ‫ﺲ َوﻟَ​َﻘ ْﺪ َﺟﺎءَ ُﻫﻢ ﱢﻣﻦ ﱠرﱢِ ُﻢ ا ْﳍَُﺪ ٰى‬ ُ ‫اﻟﻈ ﱠﻦ َوَﻣﺎ ﺗَـ ْﻬ َﻮى اﻷَﻧ ُﻔ‬

To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao; oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa. (En‐ ‐Nedžm, 23)

Bogovi koje čovjek izmišlja, vjerovanja koja proizvodi i ideali koji su posljedica ljudske mašte ne mogu predstavljati temelje bilo kakve zdrave vjere. Oni ne mogu biti sredstvo ljudskog napretka jer čovjek nikada neće moći stvoriti sebi vlastitog Boga.

Kazali smo ranije da društvima i zajednicama koji obožavaju niže ideale životi idu ukrug. Drugim riječima, kretanje historije u njihovom slučaju jednolično je i kružno. Društvo koje na vještački način svoje prošlo stanje pretvara u sadašnje i svoje sadašnje u buduće zapravo nema budućnost, jer će mu budućnost biti ista kao i prošlost.

171

Ako proučimo i analiziramo stanje zajednice koja je usvojila niže ideale, naći ćemo da upravo iz tog razloga ona uskoro postaje umorna od svojih ideala i gubi zanimanje za njih.

Kada društvo shvati da ideali nemaju praktične vrijednosti, ono se postepeno prestaje zanimati za takve ideale jer oni ne mogu donijeti nikakvo dobro i, kako to praktično iskustvo pokazuje, nisu u stanju predvoditi ljudsku karavanu naprijed i ne mogu ni na jedan način pomoći društvu da postigne bilo kakav dugoročan napredak. Nestankom ovih ideala jedinstvo golemih skupina masa, zasnovano upravo na ovim zajedničkim idealima, biva nagrizeno i uskoro nestaje.

Kada društvo izgubi vezu sa svojim idealom, njega uskoro pogađaju razdor, smetenost i propast, kako to Kur'an kaže:

َِ ‫َﻻ ﻳـ َﻘﺎﺗِﻠُﻮﻧَ ُﻜﻢ‬ ‫ﺼﻨَ ٍﺔ أ َْو ِﻣﻦ َوَر ِاء ُﺟ ُﺪ ٍر ﺑَﺄْ ُﺳ ُﻬﻢ ﺑَـْﻴـﻨَـ ُﻬ ْﻢ َﺷ ِﺪﻳ ٌﺪ‬ ‫ﲨ ًﻴﻌﺎ إِﻻﱠ ِﰲ ﻗُـًﺮى ﱡﳏَ ﱠ‬ ُ ْ ِ ِ ِ ِ َ ‫َْﲢﺴﺒـﻬﻢ َﲨﻴﻌﺎ وﻗُـﻠُﻮﺑـﻬﻢ َﺷ ﱠ ٰﱴ ٰذﻟ‬ ‫ﱠﻬ ْﻢ ﻗَـ ْﻮٌم ﻻﱠ ﻳَـ ْﻌﻘﻠُﻮ َن‬ ُ ‫ﻚ ﺑﺄَﻧـ‬ ْ ُ​ُ َ ً ْ ُ َُ Samo u utvrđenim gradovima ili iza zidina oni se protiv vas smiju skupno boriti. Oni su junaci u međusobnim borba‐ ma. Ti misliš da su oni složni, međutim srca su njihova razjedinjena zato što su oni ljudi koji nemaju pameti. (El‐ ‐Hašr, 14)

Njihova međusobna razjedinjenost velika je zato što ne posjeduju ništa zajedničko što bi ih ujedinilo. Naizgled su bliski jedni drugima, ali nemaju zajedničkog ideala. Svako od njih ide drugim putem. Njihova srca su razjedinjena, a njihove sklonosti različite. Njihove duše su neskladne, a njihovi umovi tromi. U ovakvim okolnostima društveno jedinstvo više ne može postojati. Sve što preostaje jeste privid zajednice pod čijom zaštitom se svaka individua uskoro počinje baviti svojim ličnim poslovima ili nekim drugim beznačajnim stvarima jer ne postoji neki veći ideal koji bi mogao 172

pokrenuti sve sile i privući sve talente i sposobnosti za koje bi se vrijedilo žrtvovati.

Kada ideal društva na ovaj način padne, zastava jedinstva također pada. Svako postaje zaokupljen svojim ograničenim poslovima i ličnim interesima te počinje misliti samo o svojim problemima: kako protraćiti vrijeme, kako nešto pojesti, kako nešto popiti i kako sebi i članovima svoje porodice osigurati sredstva za ugodan život. Pojedinac se nastavlja izgrađivati, ali u jednom bezvrijednom smislu, tj. u smislu kratkoročnog izgrađivanja koje čovjeka zauvijek drži zaokupljenim njegovim materijalnim potrebama i čini ga zatvorenikom njegovih trenutnih potreba i želja do te mjere da prestaje misliti o bilo čemu izvan njih i sva njegova nastojanja počinju se vrtjeti samo oko njih jer ne nalazi ništa drugo u svom životu. Kada društvo izgubi svoj ideal, može se reći da je njegov ideal zapravo propao. Kao što smo već rekli, takva zajednica, budući da ne posjeduje viši ideal, postaje tek puki privid bez stvarne egzistencije.

Kako se historija odnosi prema društvu koje nema ideala?

Historija pokazuje da se pod ovakvim okolnostima događa jedna od naredne tri mogućnosti: (1)Društvo bez ideala u slučaju vanjskog vojnog napada vrlo lahko biva slomljeno, što je posljedica njegovog unutrašnjeg raspada i nepostojanja jedinstvene egzistencije, jer se takva zajednica sastoji samo od razjedinjenih pojedinaca okupljenih na jednom mjestu. Svaki član takve zajednice brine se samo za svoju vlastitu opskrbu, odjeću i dom, a ne razmišlja o društvu. U ovakvim okolnostima, suočeno sa vanjskom vojnom invazijom, društvo se urušava. Upravo je to nevolja sa 173

kojom se današnji muslimanski ummet suočava. U prošlosti, kada su muslimani izgubili svoj vrhovni ideal i time izgubili Allahovu naklonost, postali su žrtva invazije bezbožnih Mongola. Islamska civilizacija tog vremena je uništena, a na unutrašnjem planu je muslimanski svijet, koji je bio izložen stranoj najezdi, razbijen.

(2)Druga mogućnost sa kojom se ovakva zajednica može suočiti jeste da usvoji strani i uvezeni ideal. Društvo koje izgubi svoj prirodni ideal, koji je iznikao iz njega samog, pokušava popuniti nastali vakuum idealom koji mu je nametnut izvana i koji će ubuduće upravljati njegovom sudbinom. Ovo je drugi mogući tok historijskog razvoja.

(3)Treći mogući tok historijskog razvoja jest povratak dotične zajednice svome izvornom idealu, postepena provedba ovog ideala u njenom životu te njen ponovni izlazak na put napretka.

Muslimanski ummet trenutno se nalazi na razmeđu druge i treće mogućnosti. Završetkom kolonijalnog doba muslimanski ummet našao se pred izborom jednog od dvaju puteva koji mu stoje na raspolaganju, od kojih ga jedan vodi rastvaranju i utapanju u jednu stranu ideologiju. Ovo je put koji su odabrale neke muslimanske vođe u pojedinim islamskim zemljama.

Reza Han u Iranu i Ataturk u Turskoj željeli su primijeniti ideologiju naprednih evropskih zemalja na muslimanski ummet. Tražili su od muslimana da se odreknu svoje vlastite ideologije i da umjesto nje prihvate zapadnjačku ideologiju.

Nasuprot njima, pioniri muslimanskog buđenja na početku kolonijalnog doba i neposredno nakon njega pokušavali su provesti treću mogućnost, ulijevajući novi život u muslimanski 174

ummet kroz razumijevanje vrhovnog ideala. Željeli su da se muslimani vrate islamskom načinu života te su zato islam predstavljali modernim jezikom, u skladu sa potrebama današnjih muslimana. Društvo kojem je uskraćena njegova ideologija i koje je pretvoreno u puku avet nema izbor nego da prihvati jednu od tri gore nabrojane mogućnosti i da djeluje u skladu s tim izborom.

Govorili smo do sada o zajednicama koje su sebi odabrale niže ideale ili lažne bogove te im je iz tog razloga uskraćeno bilo kakvo napredovanje i one tapkaju u mjestu. Niži ideali predstavljaju ponavljanja koja postepeno trgaju društvo na dijelove, da bi ga naposljetku i uništila. Zajednica odvojena od svog izvornog ideala pretvara se u prikazu i suočena je sa jednim od tri navedena historijska toka razvoja.

Sada ćemo se vratiti korak unatrag da bismo raspravljali o drugom tipu ideala. Ni ovi ideali nisu ništa drugo do lažni bogovi. Kao što smo rekli na početku, ideali odslikavaju tri tipa viđenja stvarnosti, pa prema tome postoje i tri tipa ovih lažnih bogova.

Drugi tip ideala

Sve dosad govorili smo o prvom tipu ideala. Pogledajmo sada koji je drugi tip. Drugi tip ideala odražava težnje društva ka njegovoj budućnosti. Ovi ideali nisu ponavljanja jer oni ne predstavljaju dnevne potrebe. Oni gledaju u budućnost.

Jedna od njihovih odlika je da pokazuju želju za nečim novim. Ovi ideali predstavljaju korak naprijed, ali samo jedan korak naprijed. Drugim riječima, oni ne idu dovoljno visoko.

Oni su korisni, ali je njihov domet ograničen. Društva ne mogu preći veliku udaljenost uz njihovu pomoć, ali mogu, u ograničenoj mjeri, imati korist od njihove okrenutosti ka budućnosti. Ovi takozvani nadmoćniji ideali imaju i dobrih 175

aspekata, ali nisu u potpunoj saglasnosti sa ogromnim ljudskim potencijalima, te su sa ovog stajališta beznačajni. Ipak, oni imaju zdravih elemenata jer čovjek ne može sebi predočiti čitav put koji treba preći, niti može dokučiti apsolutno s obzirom na ograničenost njegovih razumskih sposobnosti.

Sve što može uraditi sa svojim ograničenim umom jeste da opazi tračak Apsoluta, kojim će osvijetliti svoj put te će na taj način imati sreću da teži Apsolutu.

Neosporna je činjenica da su čovjekova postignuća u tom pogledu vrlo ograničena. Ono opasno u tome je da ono što čovjek dobije od Apsoluta nije sam Apsolut, nego samo zraka svjetlosti Apsoluta. Međutim, čovjek vrlo često umišlja da je ova beznačajna zraka svjetlost Nebesa i Zemlje i miješa je sa Apsolutom. Upravo ovo predstavlja spomenutu opasnost. Kada čovjek želi steći svoj vrhovni ideal, on ga stvara iz svog ograničenog umskog koncepta budućnosti. Ovaj relativni koncept čovjek svojom imaginacijom prevodi u apsolutni. Ovaj tip nadmoćnijeg koncepta može poslužiti čovjeku jedno vrijeme, može mu pružiti osnovu za razvoj u onoj mjeri u kojoj može jasno izraziti budućnost i može ga potaknuti u mjeri mogućnosti koje ova budućnost može dati.

Međutim, vrlo brzo dostiže se granica i daljnji napredak se zaustavlja jer ideal koji je pretvoren u vjeru i boga postaje aktuelna okolnost i kao takav sprječava čovjekova nastojanja da postigne svoje savršenstvo jer je velika greška generalizirati ograničeni ideal i izdići ga do statusa Apsoluta.

Ova generalizacija ponekad je horizontalna (prostorna), a ponekad vertikalna (vremenska), ali u oba slučaja generalizacija ideala potpuno je pogrešna.

Prva je pogrešna kada poimanje njegovog ideala sprječava čovjeka da shvati sljedeći korak i kada on svoj ideal počne smatrati jedinom stvari kojoj treba težiti, premda ovaj ideal i 176

pored svoje ispravnosti predstavlja tek dio jedne veće cjeline.

Takva generalizacija je pogrešna jer ne smijemo usredotočiti sav naš trud na nešto što je samo dio onog čemu bismo trebali težiti.

Razmotrimo kao primjer slučaj modernog evropskog čovjeka koji je na početku perioda renesanse odabrao slobodu kao svoj vrhovni ideal. U to vrijeme zapadni čovjek bio je teško podjarmljen. Crkva mu je oko ruku i nogu stavila lance u svim oblastima života i bio je pod najstrožijim ograničenjima u vezi sa vjerskim i naučnim pitanjima. Čak mu je i pribavljanje opskrbe zavisilo od feudalnih gospodara.

Tada je Evropljanin predrenesansnog doba odlučio da se oslobodi okova crkve i feudalizma. Odlučio je da čovjek mora biti slobodan da radi sve što mu je volja, da koristi svoj vlastiti um za razmišljanje, a ne um drugih, i da o stvarima sudi lično, ne zaviseći pri tome ni od koga. Ovo je bila zdrava ideja, ali je bilo pogrešno pretjerivati i uopćavati je.

Sloboda, u smislu oslobađanja ruku i nogu od okova, bez sumnje je jedna od temeljnih vrijednosti, ali ona sama nije dovoljna da bi se izgradio potpun čovjek. Ne mogu se pokidati sve veze i reći čovjeku da radi šta god mu je drago. Istovremeno, nemoguće je naći jednog feudalca, kralja, svećenika ili diktatora koji je dovoljno moćan da vas prisili da prihvatite ili napustite neku ideologiju.

Nije dovoljno samo skinuti lance. Oslobađanje od njih daje samo poticaj za dalji napredak i razvoj čovječanstva, ali pravilan razvoj pojedinaca zahtijeva unutrašnju osnovu u svjetlu koje se može postići napredak. Samo sloboda da se čini šta god ko hoće i da se ide gdje god ko hoće nije dovoljna. Čovjek mora znati kako i zašto mora načiniti određeni korak. Evropljani su sasvim pogriješili i previdjeli su ovaj aspekt.

177

Evropljanin je, dakle, slobodu učinio svojim ciljem. Sloboda je, bez sumnje, dobra, ali ne dovoljno dobra da bi bila ideal. Sloboda je samo okosnica. Ona zahtijeva neki sadržaj.

Naime, moramo znati zbog čega želimo biti slobodni. Kada ne znamo šta je svrha slobode, njene posljedice mogu biti vrlo opasne i nesretne. Danas je zapadna civilizacija stekla sredstva kojima može uništiti čitavo čovječanstvo, ali Zapad stenje pod njihovim teretom jer je zapadna sloboda lišena bilo kakvog sadržaja. Ovo je primjer horizontalne generalizacije i širenja ideala. Kada se ideali šire horizontalno, stvaraju ovakvu vrstu problema.

Isti je slučaj i sa vertikalnom generalizacijom i proširenjem. Kroz čitavu historiju nailazimo na primjere uspješnih djela vrijednih spomena, ali im ne smijemo pridavati previše značaja izvan onoga što im je izvorno bio cilj. Ona mogu poslužiti kao jedna od stepenica na putu ka Apsolutu, ali se ne smiju smatrati idealom.

Historija nam govori da nekoliko porodica obrazuje pleme, nekoliko plemena klan, a nekoliko klanova obrazuje zajednicu ili narod. Ako su ove formacije korisne za daljnje napredovanje društva i jedinstvo naroda, nema nikakve štete u njihovom prihvatanju, ali se ne smiju pretvarati u apsolutni ideal za koji se čovjek treba boriti, pa čak i pokretati ratove.

Apsolut za koji se mora ratovati jedino je istinski Apsolut, a to je Allah. Budući da je tako, ranije spomenute grupacije nisu ništa do metoda i okosnica, a nikako apsolutni ideal.

Ovo je bio primjer neispravne vertikalne generalizacije i proširenja. Ako neku stvar, koja je ograničenog značaja i koja predstavlja samo prvi korak, previše rastegnemo, napravimo od nje ideal i pokušamo je kao takvu odbraniti i očuvati u svim vremenima, sigurno činimo nešto pogrešno. Čovjek koji ograničeno i relativno gledište pretvara u apsolutno, 178

koje vrijedi za sva vremena potpuno je jednak onome koji gleda neograničeni horizont. Iako mu njegova sposobnost gledanja ne omogućava da vidi izvan jedne ograničene udaljenosti, on ipak misli da svijet završava na onom mjestu do kojeg on vidi i vjeruje da se na tom mjestu nebo i Zemlja zaista dodiruju. Čovjek može vidjeti fatamorganu u pustinji i vjerovati da će na kratkoj udaljenosti naći vodu, a zapravo je ova pogrešna slika samo posljedica nesposobnosti njegovih očiju da jasno razlikuju ogromnu površinu suhe zemlje od velike udaljenosti.

Slično ovome, zbog neadekvatnosti ljudskog uma i ograničene ljudske sposobnosti mišljenja čovjek koji sa velike distance ljudske historije želi odrediti njen tok vidi horizont sličan geografskom. Jednostavno, mora mu pristupiti kao horizontu, a ne kao nečemu apsolutnom. Mi geografski horizont vidimo na udaljenosti od 20 ili 200 metara, međutim nikada ne kažemo da se Zemlja tu i završava. Tako je i u slučaju historijskog horizonta – čovjek ga treba smatrati samo horizontom, a ne činiti od njega vrhovni ideal. U suprotnom, bit će poput onoga koji slijedi varku umjesto vode.

Kako je predivno Allah opisao ovu sličnost!

ِ‫ﱠ‬ ٍ ِ ٍ ِ ُ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔ ُﺮوا أ َْﻋ َﻤﺎ ُﳍُ ْﻢ َﻛ َﺴَﺮاب ﺑِﻘ َﻴﻌﺔ َْﳛ َﺴﺒُﻪُ اﻟﻈﱠ ْﻤﺂ ُن َﻣﺎءً َﺣ ﱠ ٰﱴ إِ َذا َﺟﺎءَﻩُ َﱂْ َﳚ ْﺪﻩ‬ َ ‫َواﻟﺬ‬ ِ ِ ِ ‫اﳊِﺴ‬ ‫ﺎب‬ ُ ‫َﺷْﻴﺌًﺎ َوَو َﺟ َﺪ اﻟﻠﱠﻪَ ﻋ َﻨﺪﻩُ ﻓَـ َﻮﻓﱠﺎﻩُ ﺣ َﺴﺎﺑَﻪُ َواﻟﻠﱠﻪُ َﺳ ِﺮ‬ َ ْ ‫ﻳﻊ‬ A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe – a za‐ teći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov, jer Allah veoma brzo obra‐ čunava. (En‐Nedžm, 39)

Na drugom mjestu Kur'an upoređuje izmišljene i mnogobožačke ideale sa paukovom mrežom. On kaže: 179

ِ ِ ِ ‫ﻣﺜﻞ اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ ﱠاﲣ ُﺬوا ِﻣﻦ د‬ ِ ‫ت ﺑَـْﻴﺘًﺎ َوإِ ﱠن أ َْوَﻫ َﻦ‬ َ َ ُ َ​َ ْ ‫ون اﻟﻠﱠﻪ أَْوﻟﻴَﺎءَ َﻛ َﻤﺜَ ِﻞ اﻟْ َﻌﻨ َﻜﺒُﻮت ﱠاﲣَ َﺬ‬ ُ ِ ِ ‫ﺖ اﻟْ َﻌﻨ َﻜﺒُﻮت ﻟَ ْﻮ َﻛﺎﻧُﻮا ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن‬ ُ ‫اﻟْﺒُـﻴُﻮت ﻟَﺒَـْﻴ‬ Oni koji, mimo Allaha, zaštitnike uzimaju slični su pauku koji sebi isplete kuću, a najslabija je kuća, uistinu, paukova kuća, neka znaju! (El‐‘Ankebut, 41)

Uporedimo li ova dva ideala, od kojih je jedan nadahnut stvarno postojećim stanjem, a drugi ograničenom ljudskom težnjom za budućnošću, naći ćemo da je ideal nadahnut postojećim stanjem jedna faza ili nastavak nekog drugog ideala nadahnutog ograničenom ljudskom težnjom za budućnošću.

Kada ambiciozan čovjek odabere i postigne neki niži ideal, koji se može postići za kratko vrijeme, ovaj ideal poprima oblik ograničenog ideala koji se kreće ukrug. To je razlog zbog kojeg smo ranije rekli da ako napravimo nekoliko koraka unazad od jednog tipa božanstva, pojavio bi nam se drugi tip. Situacija se u ovom smislu može sažeti na sljedeći način: U početku zajednica odabire svoje težnje ka budućnosti kao svoj ideal. Nedugo zatim ovaj ideal počinje se kretati ukrug i postepeno reducira čitavu zajednicu na to da bude puki privid. Tokom ovog procesa društvo prolazi kroz četiri faze: (1) Aktivna faza ideala. Ideal započinje kao težnja ka budućnosti. Kur'an opisuje djelovanje ovog ideala i uslugu koju može pružiti kao “brze”. Korist koja iz njega proizlazi brza je, ali ne traje dugo. Takav ideal je kratkog vijeka, a njegove dobrobiti su beznačajne.

Uskoro se ovakav ideal pretvara u silu koja uništava sve što je postignuto. To je razlog zbog kojeg je ova vrsta ideala opisana u Kur'anu kao brza i trenutna. Pogledajmo šta Kur'an kaže: 180

ِ ‫ﻳﺪ اﻟْﻌ‬ ‫ﱠﻢ‬ ُ ‫ﺎﺟﻠَﺔَ َﻋ ﱠﺠ ْﻠﻨَﺎ ﻟَﻪُ ﻓِ َﻴﻬﺎ َﻣﺎ ﻧَ َﺸﺎءُ ﻟِ َﻤﻦ ﻧﱡِﺮ‬ َ ُ ‫ﱠﻣﻦ َﻛﺎ َن ﻳُِﺮ‬ َ ‫ﻳﺪ ﰒُﱠ َﺟ َﻌ ْﻠﻨَﺎ ﻟَﻪُ َﺟ َﻬﻨ‬ ‫ﻮﻣﺎ ﱠﻣ ْﺪ ُﺣ ًﻮرا ۝ َوَﻣ ْﻦ أ َ​َر َاد اﻵ ِﺧَﺮَة َو َﺳ َﻌ ٰﻰ َﳍَﺎ َﺳ ْﻌﻴَـ َﻬﺎ َوُﻫ َﻮ ُﻣ ْﺆِﻣ ٌﻦ‬ ْ َ‫ﻳ‬ ً ‫ﺼﻼ َﻫﺎ َﻣ ْﺬ ُﻣ‬ ِ ِ ِ ‫ﻚ َوَﻣﺎ َﻛﺎ َن‬ َ ‫ﻚ َﻛﺎ َن َﺳ ْﻌﻴُـ ُﻬﻢ ﱠﻣ ْﺸ ُﻜ ًﻮرا ۝ ُﻛﻼﱠ ﱡﳕِ ﱡﺪ ٰﻫ ُﺆﻻء َو ٰﻫ ُﺆﻻء ِﻣ ْﻦ َﻋﻄَﺎء َرﺑﱢ‬ َ ِ‫ﻓَﺄُوٰﻟﺌ‬ ‫ﻚ َْﳏﻈُ ًﻮرا‬ َ ‫َﻋﻄَﺎءُ َرﺑﱢ‬ Onome ko želi Ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo šta hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći. A onome ko želi Onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će hvale‐ vrijedan biti. Svima njima, i jednima i drugima, dajemo daro‐ ve Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni. (El‐Israʹ, 18‐20)

Uzvišeni Allah apsolutno je dobro, apsolutni blagoslov i apsolutna egzistencija. On pruža Svoju naklonost čovjeku u skladu sa kapacitetom ideala koji je odabrao. Allah pruža naklonost i onom koji odabire niži ideal, ali je u ovom slučaju Njegova naklonost kratkotrajna, jer u sljedećem životu takav čovjek neće dobiti ništa.

U početku se čini da je ideal nadahnut postojećim stanjem i okolnostima moćan, nadmoćan i kreativan. Kako čitava zajednica učestvuje u njegovom izboru i provođenju, on postaje sila vodilja i proizvodi neke pozitivne učinke.

Međutim, prema mišljenju Kur'ana, koji uvijek dugoročno planira, nakon ovih neposrednih i trenutnih učinaka slijede Džehennem i kazna. Tužna je sudbina i na Ovom i na Onom svijetu onih koji odabiru niže ideale. Ovu prvu fazu možemo nazvati fazom obnove ili preporoda.

(2) Druga faza nastupa onda kada ovaj ideal postane inertan, a njegova moć i sila istrošene. U ovoj fazi ideal stoji poput kipa. Vođe koje su predvodile društva na osnovu ovog ideala prestaju biti vođe i postaju objekt štovanja i 181

pokoravanja. Obični ljudi, umjesto da su njihovi drugovi u obnovi i razvoju, postaju njihove poslušne sluge. Ovo je faza koju je Kur'an opisao kao poslušnost i pokornost zapovjednicima i starješinama:

‫َﺿﻠﱡﻮﻧَﺎ اﻟ ﱠﺴﺒِﻴﻼ‬ َ ‫َوﻗَﺎﻟُﻮا َرﺑـﱠﻨَﺎ إِﻧﱠﺎ أَﻃَ ْﻌﻨَﺎ َﺳ َﺎدﺗَـﻨَﺎ َوُﻛﺒَـَﺮاءَﻧَﺎ ﻓَﺄ‬ I govorit će: “Gospodaru naš, mi smo se prvacima našim i starješinama našim pokoravali, pa su nas oni s Pravog puta odveli.” (El‐Ahzab, 67)

(3) Nakon ove nastupa treća faza, koja je nastavak prethodne dvije. U ovoj fazi moć biva koncentrirana u rukama određene skupine ili klase ljudi na osnovu njihovog porodičnog ili klasnog položaja i prenosi se nasljedno. U ovakvim okolnostima pojavljuje se klasa koja nema cilj ni vrijednost u životu. Njeni članovi su gotovo uvijek zaokupljeni svojim vlastitim beznačajnim interesima. Kur'an kaže:

ِ ِ ‫ﻮﻫﺎ إِﻧﱠﺎ َو َﺟ ْﺪﻧَﺎ آﺑَﺎءَﻧَﺎ‬ َ َ‫ﻚ ِﰲ ﻗَـ ْﺮﻳٍَﺔ ﱢﻣﻦ ﻧ ِﱠﺬﻳ ٍﺮ إِﻻﱠ ﻗ‬ َ ‫ﻚ َﻣﺎ أ َْر َﺳ ْﻠﻨَﺎ ِﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠ‬ َ ‫َوَﻛ ٰﺬﻟ‬ َ ُ‫ﺎل ُﻣْﺘـَﺮﻓ‬ ‫َﻋﻠَ ٰﻰ أُﱠﻣ ٍﺔ َوإِﻧﱠﺎ َﻋﻠَ ٰﻰ آﺛَﺎ ِرِﻫﻢ ﱡﻣ ْﻘﺘَ ُﺪو َن‬ I eto tako, prije tebe Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu go‐ vorili: “Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.” (Ez‐Zuhruf, 23)

Ovakvi ljudi historijski su nastavak svojih predaka koji su činili historiju. Tako će i drugi biti njihov historijski nastavak. Njihova historijska srodnost prelazi granice ideala i umjesto da bude konstruktivna sila, ona kulminira stvaranjem nasljedne klase bogataša rasipnika.

Ovo je bila treća faza izbora nižih ideala. Kako se veza između ovih ideala i društva o kojem je riječ konačno raskida, društvo ulazi u četvrtu fazu.

182

(4) Ova faza ujedno je i najopasnija jer u njoj tirani i pokvareni elementi unutar društva dolaze na kormilo i upravljaju poslovima zajednice. Oni se ne drže nijednog ugovora, zavjeta ili obećanja koji su prethodno dali. S tim u vezi Kur'an kaže:

ِ ‫ﻚ َﺟ َﻌ ْﻠﻨَﺎ ِﰲ ُﻛ ﱢﻞ ﻗَـ ْﺮﻳٍَﺔ أَ َﻛﺎﺑَِﺮ ُْﳎ ِﺮِﻣ َﻴﻬﺎ ﻟِﻴَ ْﻤ ُﻜ ُﺮوا ﻓِ َﻴﻬﺎ َوَﻣﺎ ﳝَْ ُﻜ ُﺮو َن إِﻻﱠ ﺑِﺄَﻧ ُﻔ ِﺴ ِﻬ ْﻢ‬ َ ‫َوَﻛ ٰﺬﻟ‬ ‫َوَﻣﺎ ﻳَ ْﺸﻌُ​ُﺮو َن‬ I isto tako Mi učinismo da u svakom gradu velikaši postanu grješnici i da u njemu zamke postavljaju, ali oni samo sebi zamke postavljaju, a da i ne primjećuju. (El‐En‘am, 123)

U ovakvom okruženju neki od najgorih kriminalaca dokopavaju se vlasti i moći, npr. Hitler i njegovi nacisti, koji su pokorili jedan veliki dio Evrope i pokušali uništiti sve plodove kulture te industrijska i naučna dostignuća Evrope, a sve s ciljem uništenja ideala koji je moderni evropski čovjek uzdigao svojim vlastitim rukama do te mjere da se počeo kretati ukrug te je, kao posljedica toga, postao veoma iskrivljen i pokvaren. U svakom slučaju, nešto od njegovih postignuća nastavilo je svoje postojanje u evropskom društvu i onda kada se Hitler pojavio i pokušao ga potpuno uništiti.

Sada je došlo vrijeme da se spomene i treći tip ideala.

Treći tip ideala

Jedini ideal trećeg tipa jeste Bog. U slučaju ovog ideala suprotstavljenost koju smo ranije spomenuli lahko se rješava.

Suština kontradikcije je ta da je svaka stvar koja postoji u čovjekovom umu ograničena, a ideal nužno mora biti neograničen. Pa kako onda možemo doći do nečeg neograničenog putem nečeg ograničenog? U slučaju ovog ideala, tj. Allaha, kontradikcija uopće ne postoji jer ovaj ideal nije proizvod 183

čovjekovog uma. Allah nije umska ideja koju čovjekov um odabire iz niza ideja. On ima konkretno postojanje. On je apsolutno Biće koje istinski postoji. On je Svemoćni, Sveznajući i Pravedni.

Ovo Biće Koje stvarno postoji vrijedno je da bude ideal jer je apsolutno. Pa ipak, o jednom pitanju na ovom mjestu mora se nešto više reći. Kada se čovjek želi dokopati dijela svjetlosti ovog neograničenog izvora, on je očigledno može steći samo u ograničenoj i mjerljivoj količini. Koliko god svjetlosti on stekao, ona ima konačne granice, dok apsolutni ideal tih granica i ograničenja nema. On niti je opipljiv niti zamisliv. Pa ipak, svjetlost koju čovjek stiče od Njega jasno je omeđena preciznim granicama, premda sam ideal nije ograničen. To je razlog zbog kojeg islam naglašava da se Allah uvijek mora razlikovati, tj. da se ideal uvijek mora razlikovati od svega drugog što postoji u nečijem umu. Štaviše, mora se praviti razlika i između Allaha i Njegovih imena. U tom smislu islam ističe da se Božija imena ne smiju obožavati. Samo se Imenovani mora obožavati jer ime posjeduje tek egzistenciju u umu. Veza imena sa Allahom samo je razumske prirode. Stoga se mora obožavati Imenovani, a ne ime, jer je Imenovani apsolutan, a ime je ograničeno kao i svaka druga umska slika. Allah je Samopostojeći i ne zavisi ni od koga i ni od čega. On je daleko od toga da ima bilo kakve osobine svojstvene Kreaciji.

184

LEKCIJA 11

SVE SE KREĆE KA APSOLUTNOM IDEALU

ِ ِ ‫ﻚ َﻛ ْﺪ ًﺣﺎ ﻓَ ُﻤﻼﻗِ ِﻴﻪ‬ َ ‫ﱠﻚ َﻛﺎد ٌح إِ َ ٰﱃ َرﺑﱢ‬ َ ‫ﻧﺴﺎ ُن إِﻧ‬ َ ‫ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ ْاﻹ‬ O čovječe, ti nastojiš dospjeti do Gospodara svoga, uz zalaganje, pa susrest ćeš Ga. (El-Inšiqaq, 6)

O

vim kur'anskim ajetom postavlja se vrlo visok cilj ljudskom društvu. U njemu se kaže da čovječanstvo na svakom nivou teži susretu sa svojim Gospodarom. U ovom ajetu korištena je riječ kadih, koja označava trajnu, stalnu, postojanu kretnju te dugoročno i zamorno napredovanje. Čitavo ljudsko društvo mora naporno raditi kako bi se kretalo naprijed jer to nije uobičajena, svakodnevna kretnja. To je jedan uzlazni pokret koji predstavlja razvoj i evoluciju.

On se može uporediti sa ozbiljnim trudom koji planinari ulažu kako bi osvojili vrh planine. Oni na tom putu moraju savladati mnoge prepreke i brda kako bi dospjeli do svog cilja. Njihovo kretanje je zamorno i zahtjeva veliki napor.

Na isti način čovječanstvo nastoji dokučiti Allaha. Samo ustrajnim ulaganjem truda moguće je popeti se uz stepenice savršenstva, napraviti evolutivni napredak i dospjeti do visokog položaja koji pristaje čovječanstvu.

Očigledno je da ovo trajno kretanje zahtijeva put koji čovjeka vodi ka savršenstvu. Ovaj put opisan je u nekoliko kur'anskih ajeta kao Allahov put ili Allahova staza. Ovi kur'anski izrazi ukazuju na postojanje puta duž kojeg bi se čovjek trebao kretati. Slično kao što je put neophodan za 185

kretanje, kretanje je nužna posljedica puta. Kada navedeni ajet kaže da se čovjek naporno trudi, on zapravo govori o zbiljskoj činjenici i postojećoj stvarnosti.

Ovaj ajet ne predstavlja nikakav poziv ljudima da slijede Allahov put. On ne namjerava tjerati ljude ili ih ohrabrivati da nešto poduzmu. Za razliku od nekih drugih ajeta, on ne izražava naredbu. Njime se ne traži od ljudi da dođu na Allahov put, ili da se pokaju u Allahovoj Kući, ili da urade bilo šta tome slično. Umjesto toga, on kaže: Ti nastojiš dospjeti do Gospodara svoga, uz zalaganje, pa susrest ćeš Ga. Prema tome, ovaj ajet navodi stvarnu činjenicu, a ona glasi da je svako čovjekovo kretanje u njegovom dugom historijskom hodu usmjereno ka Allahu. Čak i one skupine koje su za sebe odabrale niže ideale i lažne bogove, i koje Kur'an naziva mnogobošcima, dugoročno gledano koračaju ka Allahu.

To njihovo koračanje zavisi od motivirajuće snage njihovih ideala. Ako ih ovi ideali guraju naprijed, to znači da su sve bliže svome Gospodaru. Međutim, postoji razlika između napretka koji stvara osjećaj odgovornosti i napretka koji, kako ćemo objasniti, nema ovu odliku. Kada čovječanstvo ostvaruje napredak, bivajući pri tome potpuno svjesno svojih ideala, kaže se da se čini ili je učinjeno obožavanje (služenje). Odlika obožavanja je da je ono sve vrijeme u potpunom skladu i potpunoj harmoniji sa okolnostima koje vladaju svijetom. Pa ipak, čak je i nesvjesno napredovanje u vezi sa idealom kretanje ka Allahu, iako, kako smo to ranije naglasili, neodgovorno.

Prema tome, svako napredovanje predstavlja kretanje ka Allahu, čak i napredovanje onih koji slijede opsjene. Kako se da zaključiti iz navedenog ajeta, oni koji su skloni slijeđenju društvenih opsjena i odabiru nižih ideala za sebe, kada postignu svoje opsjene, prepoznaju da tamo ustvari nema 186

ničega, a umjesto tih opsjena nalaze Allaha Koji im naplaćuje njihov dug. Iz ovog ajeta jasno se vidi da je Allah kraj njihovog putovanja, ali ne geografski, u smislu završetka geografskog puta. Naprimjer, uzmemo li u razmatranje put između Teherana i Isfahana, Isfahan je krajnja tačka tj. završetak ovog geografskog puta.

Drugim riječima, Isfahan se nalazi na kraju puta, a ne negdje u sredini. Ukoliko neka osoba putuje ka Isfahanu i zaustavi se negdje na svom putu, ne može se za tu osobu reći da je došla do Isfahana, koji je krajnja tačka i koji zovemo završetkom puta. U svakom slučaju, Allah nije geografski kraj u tom smislu. Allah je Apsolutan. On je Samopostojeći. Nema mjesta na kojem Allah nije prisutan. Njegova egzistencija nema granica. On je kraj svakog putovanja, ali je istovremeno prisutan svuda i svo vrijeme tokom putovanja. Šta nalazi osoba koja pređe samo pola puta – ona osoba koja dokuči svoju opsjenu, zaustavi se na njoj i otkrije da je to bila samo opsjena? Primjećujemo da, prema kur'anskim ajetima, ovakva osoba nalazi Allaha i da joj Allah naplaćuje dugove jer je Apsolut prisutan svuda i u svakom trenutku tokom putovanja. Kako čovjek napreduje na svom putovanju, on ostvaruje svoj ideal srazmjerno svom napretku. On nalazi Allaha u onoj mjeri u kojoj napreduje na svom putu.

Kako je Allah Apsolutan, put ka Njemu također nema kraja.

U skladu s tim, putovanje prema Njemu podrazumijeva samo približavanje Njemu. Što čovjek više napreduje, to je bliže Allahu, ali je ova bliskost uvijek samo relativna. Čovjek, dakle, samo može koračati duž puta, ali nikada ne može preći čitav put jer ograničeno biće nikada ne može dokučiti Apsolutno. Ograničeno biće ne može dokučiti neograničeno. Stoga u ovom slučaju postoji neograničeno polje između čovjeka i njegovog ideala. Drugim riječima, čovjek ima neograničeno 187

polje djelovanja. On može načiniti neograničen napredak.

Domet njegovog razvoja je neograničen jer je i put koji stoji pred njim beskonačno dugačak i neograničen.

Kvantitativne i kvalitativne promjene Dvije promjene, jedna kvantitativna i jedna kvalitativna, javljaju se u čovjeku onog trenutka kada on stvarni, istinski ideal počne smatrati putokazom na svom putu ka čovječnosti i kada svoj razum uskladi i shvati univerzalnu istinu koja proizlazi iz ideala koji smatra istinskom stvarnošću. Drugim riječima, kada je čovjekovo svjesno napredovanje izmireno sa kosmičkom zbiljom tog njegovog napredovanja, u njemu se pojavljuju kvantitativne i kvalitativne promjene jer i čovjek i svijet napreduju ka Allahu. Čovjekovo napredovanje ka Allahu stvara u njemu kvantitativnu promjenu jer, kao što smo ranije kazali, put ka njegovom istinskom idealu nema granica. Drugim riječima, uvijek mu na raspolaganju stoji mogućnost vlastite izgradnje i vlastitog razvoja, a vrata za njegov daljnji napredak uvijek su mu otvorena jer mu ideal sa puta može ukloniti svakog lažnog boga, svakog idola i svaku drugu nečist koja bi se mogla ispriječiti između njega i njegovog Allaha.

Stoga jednobožačka vjera predstavlja neprekidnu borbu i trajni rat protiv svih lažnih bogova i nižih i ponavljanih ideala jer svaki ideal mimo Allaha zahtijeva od čovjeka da ograniči svoje kretanje samo do određene tačke. Lažni bogovi traže od njega da se zaustavi na sredini svoga putovanja.

Kroz čitavu historiju vjera u Jednog Boga bila je uzor suprotstavljanja svim lažnim bogovima i niskim idealima. To je razlog zbog kojeg istinski ideal proizvodi kvantitativnu promjenu u čovjekovom kretanju, razbija njegove okove i 188

oslobađa ga lanaca vještačkih granica te mu na taj način omogućuje nastavak napredovanja.

Kada je u pitanju kvalitativna promjena u čovjekovom kretanju, istinski ideal proizvodi je tako što nudi temeljno rješenje ljudskih suprotstavljenosti i nesuglasica. Kao posljedica njegovog vjerovanja u ovaj ideal i svijesti o vlastitim univerzalnim ograničenjima, čovjek stiče osjećaj odgovornosti. Ova svijest stvara u njemu duboki osjećaj odgovornosti. Za razliku od svih drugih motivirajućih ideala kroz ljudsku historiju, samo se spram ovog ideala čovjek osjeća odgovornim. Postavlja se pitanje zašto je tako. Razlog leži u činjenici što ovaj ideal ima stvarnu zbilju i ni na koji način ne zavisi od čovjeka. I upravo se ovdje materijalizira logički uvjet odgovornosti jer su za istinsku odgovornost potrebne dvije strane: odgovorna osoba i ono prema čemu se osjeća odgovornost. Ako ne postoji neka viša strana ili čovjek koji je odgovoran nema vjere u nju, neće se razviti nikakav osjećaj odgovornosti.

Naprimjer, promotrimo niske i inferiorne ideale. Ovi lažni bogovi i niska božanstva nisu kroz ljudsku historiju uradili ništa do pravljenja razdora i pretjeranih razlika među ljudima. Ovi ideali zajedno sa čovjekom obrazuju jednu cjelinu i smatraju se dijelom cjeline. Čovjek ne može imati osjećaj odgovornosti prema nečemu što je on sam izdvojio od sebe i što je sam oblikovao i napravio. Kur'an kaže:

ٍ َ‫َﲰﺎء َﲰﱠﻴﺘُﻤﻮﻫﺎ أَﻧﺘُﻢ وآﺑﺎ ُؤُﻛﻢ ﱠﻣﺎ أَﻧﺰَل اﻟﻠﱠﻪ ِ ﺎ ِﻣﻦ ﺳ ْﻠﻄ‬ ِ ِ ِ ‫ﺎن إِن ﻳَـﺘﱠﺒِﻌُﻮ َن إِﻻﱠ‬ َ ُ َ َ َ ْ َ ُ ْ ٌ َْ ‫إ ْن ﻫ َﻲ إﱠﻻ أ‬ ُ ‫ﱠ‬ ‫ﺲ َوﻟَ​َﻘ ْﺪ َﺟﺎءَ ُﻫﻢ ﱢﻣﻦ ﱠرﱢِ ُﻢ ا ْﳍَُﺪ ٰى‬ ُ ‫اﻟﻈ ﱠﻦ َوَﻣﺎ ﺗَـ ْﻬ َﻮى اﻷَﻧ ُﻔ‬ To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao; oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa. (En‐Nedžm, 23) 189

Ovi ideali ne mogu stvoriti osjećaj lične odgovornosti.

Kao posljedica njih mogu nastati različiti zakoni, navike i običaji, međutim, sve je to površno i prividno. Čovjek može te navike i običaje odbaciti prvom prilikom koja mu se ukaže.

Nasuprot ovom, ideal predstavljen kroz vjeru koju su donijeli poslanici, kroz čitavu historiju imao je i ima konkretnu zbilju nezavisnu od čovjeka i zadovoljavao je i zadovoljava sve potrebne uvjete u ovom pogledu.

Zašto su upravo poslanici doveli do najžešćih revolucija u ljudskoj historiji? Zbog čega su oni bili najčvršći revolucionari na svijetu? Zašto su se poslanici na historijskoj pozornici izdizali iznad svih ličnih razmatranja? Zbog čega oni nikada nisu pristajali na kompromise? Zbog čega nikada nisu popustili u svojoj misiji?

Zašto su poslanici bili baš takvi? U historiji se mogu naći mnogi revolucionari koji su svoje doktrine mijenjali, ali nije zapamćeno da je ikada ijedan poslanik posrnuo u svojoj misiji ili da je postupao suprotno učenjima i načelima svoje objavljene knjige. Poslanici su uvijek ostajali uporni jer su slijedili ideal koji je bio nezavisan od čovjeka i nadmoćan u odnosu na njega. Ovaj ideal stvarao je u njima osjećaj odgovornosti. Ovaj osjećaj nije stvar od drugorazrednog značaja na čovjekovom duhovnom putovanju. Ne, taj osjećaj je osnovni preduvjet njegovog uspjeha u tom pogledu. Osjećaj odgovornosti otklanja čovjekove unutrašnje sukobe i suprotstavljenosti. Već po svom stvaranju čovjek živi u stalnom stanju suprotstavljenosti jer je, prema Kur'anu, stvoren od ilovače, ali i od bljeska božanskog duha.

Kur'an kaže da je čovjek stvoren od ilovače. On također kaže da je u njega udahnut dah ili bljesak božanskog duha. Čovjek, kao takav, kombinacija je dvije stvari. Njegovo materijalno (ilovača) porijeklo vuče ga zemlji i pobuđuje u njemu 190

osnovne porive, materijalne sklonosti i sve drugo što je nisko, bezvrijedno i potiče od zemlje. U isto vrijeme dah božanskog duha koji mu je udahnut poziva ga visokim i plemenitim kvalitetima i uzdiže ga toliko da se sve više bliži božanskim kvalitetima i počinje ih usvajati. Božanski duh poziva ga Allahovom neograničenom znanju, Njegovoj neograničenoj moći, Njegovoj neograničenoj pravdi, Njegovoj darežljivosti i velikodušnosti, Njegovoj milosti, Njegovoj kazni te Njegovim drugim svojstvima i osobinama. Čovjek se, dakle, nalazi ukliješten između dvije suprotnosti. Zapao je u ovakvu protivrječnu situaciju zbog prirode njegove duhovne sadržine i njegove unutrašnje strukture. Čovjekova unutrašnja narav prouzrokovala je ovaj sukob i protivrječje, što ćemo protumačiti objašnjavajući kazivanje o Ademu, a.s., prvom čovjeku. Jedini način otklanjanja ove suprotstavljenosti jeste stvaranje osjećaja odgovornosti u čovjeku. Puko opažanje ovog unutrašnjeg sukoba omogućava samo njegovo prepoznavanje, ali ne i uklanjanje. Ništa u čovjeku ne može stvoriti osjećaj lične odgovornosti osim odabira njegovog vrhovnog ideala.

Taj vrhovni ideal omogućuje čovjeku da shvati da je odgovoran pred svojim Gospodarom, Koji je Svemoćan i Sveznajući i Koji mu nadoknađuje za sva njegova dobra i loša djela. Stoga je osjećaj unutrašnje odgovornosti, koji predstavlja neku vrstu kvalitativne promjene u čovjekovom ponašanju, jedini način da se otklone kontradikcija i sukob koji imaju svoje korijene u čovjekovoj prirodi.

Uloga koju jednobožačka vjera igra u svemu tome jest da olakša usvajanje ovog rješenja i da poveća broj kvantitativnih i kvalitativnih učinaka, uklanjajući tako prepreke na putu ljudskog napretka. Podržavajući ovo rješenje, jednobožačka vjera vodi neprestanu jaku borbu sa ovim vještačkim, niskim 191

i ponavljajućim idealima koji koče čovjeka na putu progresa, s jedne, a lišavaju ga osjećaja odgovornosti, s druge strane.

To je razlog zbog kojeg je, kako smo to već rekli, borba poslanika protiv lažnih bogova bila kroz čitavu historiju neprestana i jaka. Svaki niski i inferiorni ideal nakon završetka svog perioda inkubacije poprimio je oblik idola i zadobio određen broj pristalica. Zbog toga je prirodno da ih oni čiji materijalni interesi i svjetovni položaji zavise od takvih ideala najžešće brane.

To je razlog zbog kojeg su se oni svim silama suprotstavljali poslanicima i borili se protiv njih, braneći vlastite materijalne i svjetovne interese i rasipnički život koji su vodili.

Kur'an je objavio historijsko pravilo kada je rekao da je uvijek postojao sukob između poslanika i vladajućeg sloja jer su se oni bogatili preko lažnih ideala. Kada su ovi ideali poprimili oblik idola, poslanici su ustajali protiv onih koji su vodili ugodan život i uživali, koji su ubirali sve plodove i koji su opravdavali vlastito postojanje postojanjem svojih idola.

Prema tome, bilo je prirodno da su oni ljudi koji su živjeli lagodno i koji su imali određene interese uvijek bili u prvim redovima onih neprijateljski raspoloženih prema poslaniku. Časni Kur'an kaže:

ِ ِ ‫ﻮﻫﺎ إِﻧﱠﺎ َو َﺟ ْﺪﻧَﺎ آﺑَﺎءَﻧَﺎ‬ َ َ‫ﻚ ِﰲ ﻗَـ ْﺮﻳٍَﺔ ﱢﻣﻦ ﻧ ِﱠﺬﻳ ٍﺮ إِﻻﱠ ﻗ‬ َ ‫ﻚ َﻣﺎ أ َْر َﺳ ْﻠﻨَﺎ ِﻣﻦ ﻗَـْﺒﻠ‬ َ ‫َوَﻛ ٰﺬﻟ‬ َ ُ‫ﺎل ُﻣْﺘـَﺮﻓ‬ ‫َﻋﻠَ ٰﻰ أُﱠﻣ ٍﺔ َوإِﻧﱠﺎ َﻋﻠَ ٰﻰ آﺛَﺎ ِرِﻫﻢ ﱡﻣ ْﻘﺘَ ُﺪو َن‬ I eto tako, prije tebe Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu go‐ vorili: “Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.” (Ez‐Zuhruf, 23)

ِ ٍ ‫ﻮﻫﺎ إِﻧﱠﺎ ِﲟَﺎ أ ُْرِﺳ ْﻠﺘُﻢ ﺑِ​ِﻪ َﻛﺎﻓُِﺮو َن‬ َ ُ‫َوَﻣﺎ أ َْر َﺳ ْﻠﻨَﺎ ِﰲ ﻗَـ ْﺮﻳَﺔ ﱢﻣﻦ ﻧﱠﺬﻳ ٍﺮ إِﻻﱠ ﻗَ َﺎل ُﻣْﺘـَﺮﻓ‬ 192

Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da nisu rekli oni koji su na raskošan život bili navikli: “Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!” (Sabaʹ, 34)

ِ‫ِ ﱠ‬ ِ ‫ﻳﻦ ﻳَـﺘَ َﻜﺒﱠـ ُﺮو َن ِﰲ ْاﻷ َْر‬ ‫اﳊَ ﱢﻖ َوإِن ﻳَـَﺮْوا ُﻛ ﱠﻞ آﻳٍَﺔ ﱠﻻ‬ ْ ‫ض ﺑِﻐَ ِْﲑ‬ ُ ‫َﺻ ِﺮ‬ ْ ‫َﺳﺄ‬ َ ‫ف َﻋ ْﻦ آﻳَﺎﰐَ اﻟﺬ‬ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ُ‫ﻴﻞ اﻟﱡﺮ ْﺷﺪ ﻻ ﻳَـﺘﱠﺨ ُﺬوﻩُ َﺳﺒِ ًﻴﻼ َوإِن ﻳَـَﺮْوا َﺳﺒِﻴ َﻞ اﻟْﻐَ ﱢﻲ ﻳَـﺘﱠﺨ ُﺬوﻩ‬ َ ‫ﻳـُ ْﺆﻣﻨُﻮا َﺎ َوإن ﻳَـَﺮْوا َﺳﺒ‬ ِ​ِ ِ ِ َ ِ‫ﺳﺒِﻴﻼ ٰذﻟ‬ ‫ﲔ‬ َ ‫ﱠﻬ ْﻢ َﻛ ﱠﺬﺑُﻮا ﺑِﺂﻳَﺎﺗﻨَﺎ َوَﻛﺎﻧُﻮا َﻋْﻨـ َﻬﺎ َﻏﺎﻓﻠ‬ ُ ‫ﻚ ﺑﺄَﻧـ‬ َ Odvratit ću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. I kakav god oni dokaz vide – neće u njega vjerovati; ako vide Pravi put – neće ga kao put pri‐ hvatiti; a ako vide stranputicu – kao put će je prihvatiti. To zato što su dokaze Naše poricali i što su prema njima ravno‐ dušni bili. (El‐A‘raf, 146)

ِ‫ِ ِ​ِ ﱠ‬ ِ ِ ِ ‫اﳊَﻴَ ِﺎة اﻟ ﱡﺪﻧْـﻴَﺎ َﻣﺎ‬ ْ ‫ﺎﻫ ْﻢ ِﰲ‬ ُ َ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔ ُﺮوا َوَﻛ ﱠﺬﺑُﻮا ﺑِﻠ َﻘﺎء اﻵﺧَﺮِة َوأَﺗْـَﺮﻓْـﻨ‬ َ ‫َوﻗَ َﺎل اﻟْ َﻤ َﻸُ ﻣﻦ ﻗَـ ْﻮﻣﻪ اﻟﺬ‬ ِ ِ ‫ب ِﳑﱠﺎ ﺗَ ْﺸَﺮﺑُﻮ َن‬ ُ ‫ٰﻫ َﺬا إِﻻﱠ ﺑَ َﺸٌﺮ ﱢﻣﺜْـﻠُ ُﻜ ْﻢ ﻳَﺄْ ُﻛ ُﻞ ﳑﱠﺎ ﺗَﺄْ ُﻛﻠُﻮ َن ﻣْﻨﻪُ َوﻳَ ْﺸَﺮ‬ Ali bi glavešine naroda njegova, koji nisu vjerovali, koji su poricali susret sa Onim svijetom i kojima smo dali da u ži‐ votu na Ovom svijetu raskošno žive, govorili: “On je čovjek kao i vi; jede ono što i vi jedete, i pije ono što i vi pijete.”

(El‐Muʹminun, 33)

Otuda, da bi iskorijenila njihove lažne bogove, jednobožačka vjera je poduzela korake da poništi interese bogatih ljudi. U početku su lažni bogovi bili samo ideali, ali su nakon toga napravljeni njihovi kipovi, čime su oni pretvoreni u idole. Jednobožačka vjera raskida čovjekove odnose sa ovim niskim i prezrenim bogovima. Pa ipak, moguće je raskinuti vezu čovječanstva sa ovim prezrenim idealima i pokopati njihove glave pod zemlju tek da bi im dozvolili da 193

ponovo uzdignu svoje glave u drugom bezbožnom obliku, kao što je bio slučaj sa revolucionarima dijalektičkog materijalizma koji nadahnuće crpe iz historijskog materijalizma i iz onog što oni zovu materijalnost historije. I oni se kao i mi bore protiv lažnih bogova i nazivaju vjeru i vjerovanje u njih opijumom za narod. Međutim, razlika između našeg i njihovog mišljenja je što se mi ne borimo protiv lažnih bogova kako bi pretvorili čovjeka u životinju ili raskinuli čovjekovu vezu sa njegovim duhom uzvišene ljubavi i divljenja.

Mi se ne borimo protiv njih kako bi čovječanstvo odvukli na krivi put. Mi raskidamo čovjekove veze sa niskim idealima radi uspostavljanja veze sa njegovim stvarnim i uzvišenim idealom, da bi ga uputili natrag na put čovječnosti i da bi ga vezali za njegovog Svemoćnog Allaha s ciljem stvaranja željenih kvantitativnih i kvalitativnih promjena u njemu tokom njegovog razvoja.

Treba, međutim, shvatiti da kretanje čovječanstva ka ovom vrhovnom, najuzvišenijem idealu zavisi od određenih preduvjeta, a oni su: (1) Jasan intelektualni i ideološki pristup vrhovnom idealu: Imati jasnu ideju o vrhovnom idealu koji upravlja historijom, a to ovisi o monoteizmu. Ovo vjerovanje usklađuje i ujedinjuje sve ideale, ciljeve, težnje, želje i sve ljudsko znanje u Biću Vrhovnog Ideala, Koji je Sveznajući, Svemoćni, Pravedni, Svemilosni i Koji u potpunosti nadoknađuje.

Učenje o jednoboštvu daje nam jasnu predodžbu o ovom idealu koji u Svom Biću objedinjuje i ostvaruje sve težnje i ciljeve. Ovo učenje upućuje nas da gledamo na sve Božije atribute kao na konkretne činjenice, ali različite od naših vlastitih osobina i svojstava.

Božanske atribute trebamo smatrati modelom, praktičnim uputstvom, ciljem našeg praktičnog napretka i putokazima 194

na našem dugačkom putu ka Svemogućem. Prema tome, učenje o jednoboštvu ispunjava uvjet davanja jasnog ideološkog i intelektualnog pristupa našem idealu.

(2) Postojanje psihološke sile koja proističe iz ovog ideala da bi mogla služiti kao trajno sredstvo i pokretačka sila za ljudsku volju nad historijom. Ova duhovna sila, koju ćemo nazvati pokretačkom silom volje, nadahnuta je našom vjerom u Allaha. Ova vjera kristalizira se u vjerovanju u Sudnji dan i Dan proživljenja, koji predstavljaju nastavak života čovjeka.

Vjerovanje u proživljenje i život poslije smrti uči čovjeka da sićušno historijsko polje na kojem on igra svoju ulogu na Ovom svijetu ima čvrstu vezu sa drugim poljima ili svjetovima koje zovemo Berzah i Ahiret. Čovjekovo stanje u tim velikim i opasnim svjetovima zavisi od uloge koju je igrao na historijskom polju Ovog svijeta. Ovo vjerovanje opskrbljuje čovjeka duhovnom silom koja njegovu volju prevodi u djelo i oprema ga za uspješno izvršavanje njegove uloge u drugim svjetovima.

(3) Vrhovni ideal o kojem govorimo razlikuje se od nižih ideala po tome što leži izvan egzistencije čovjeka. On nije dio čovjeka koji je iz njega izdvojen. Vrhovni ideal ima svoju vlastitu odvojenu i nezavisnu egzistenciju. On je svuda i nije dio čovjeka. Njegova odvojenost od čovjeka čini neminovnim postojanje veze između čovjeka i ovog ideala. Drugi ideali imaju ljudski aspekt i zapravo su samo odvojeni dio čovjeka. Pošto su takvi, nije neophodno da čovjek ima ikakvu vezu s njima. Naravno, šejtani i faraoni kroz čitavu historiju pokušavali su uspostaviti bilo kakvu vrstu veze između čovjeka i tzv. bogova Sunca i zvijezda. Međutim, takve veze su lažne jer su i ti bogovi lažni i nestvarni. Oni su samo koncepti u umu, izdvojeni iz čovjeka, kojima je dat konkretan oblik.

195

Nasuprot njima, Vrhovni ideal postoji apsolutno zasebno pa stoga mora postojati izvorna veza između čovjeka i ovog ideala. Upravo je ta izvorna veza našla puni izražaj u ulozi poslanika. Svaki poslanik ukazivao je i isticao postojanje ove veze jer je poslanik ličnost koja, Allahovom voljom, u sebi objedinjuje prvi i drugi preduvjet za uspostavljanje puta napretka čovječanstva ka ovom idealu. On ima jasnu ideološku viziju ovog ideala, a istovremeno je njegova psihološka sila u potpunosti zasićena vjerovanjem u Allaha i Sudnji Dan. Ova dva činioca, združena u njegovoj ličnosti, omogućuju mu da igra ulogu poslanika, a veza između Vrhovnog ideala i čovječanstva izražena u ovoj združenosti čini poslanika onim koji opominje i donosiocem radosnih vijesti.

Kada čovječanstvo dospije do razine koju Kur'an zove “odlučnom” razinom, a čiji značaj ćemo objasniti u narednim lekcijama, stvari se razvijaju tako da dolazak opominjaoca i donosioca radosnih vijesti postaje nedovoljan jer je ovo razina u kojoj niski ideali ili lažni bogovi zaprečavaju put čovjekovom razvoju. Na ovoj razini postaje neophodno uklanjanje prepreka i rušenje ograda koje sprječavaju čovjekov daljnji napredak ka Svemogućem Allahu. Na ovoj razini čovječanstvo obavezno mora otpočeti rat i borbu protiv lažnih bogova, pokvarenih i zlih bića i niskih ideala koji sebe smatraju čuvarima čovječanstva, a zapravo su neka vrsta uličnih razbojnika jer priječe put kojim čovječanstvo hodi i sprječavaju ga da nastavi svoje napredno historijsko kretanje. Za ovo je potreban vođa. Takav vođa naziva se Imam, a njegova uloga imamet. Imam je, dakle, vođa koji vodi i nadgleda ljudsku borbu sa lažima i izmišljotinama. U fazi poslanstva uloge imama i poslanika sjedinjene su. Kur'an govori o ovoj odlici, a i mi ćemo o njoj ukratko raspraviti. Ovo sjedinjenje započelo je najvjerovatnije od poslanika Nuha, a.s.

196

Uloga imama, iako sjedinjena sa ulogom poslanika, nastavlja svoje postojanje čak i onda kada uloga poslanika završi. Ovo se događa onda kada poslanik završi na svom polju, ali borba i dalje traje i neophodno je, i u interesu njegove misije, da se ta borba za uništenje lažnih bogova nastavi.

U takvim slučajevima razdoblje imameta i dalje nastavlja ulogu poslanstva, čak i kada je ono završeno.

Ovo je bio četvrti preduvjet za uspostavljanje puta ljudskom napretku ka vrhovnom idealu. U svjetlu ovih preduvjeta imamo jasnu ideju onoga što zovemo pet osnovnih načela vjere. Pogledat ćemo sada koja su to načela i na koji način ona određuju čovjekov historijski tok.

Pet osnovnih načela vjere su: (1) Jednoboštvo: Uloga jednoboštva leži u činjenici da nam ono pruža jasan intelektualni i ideološki svjetonazor. Jednoboštvo veže sve ljudske težnje i ciljeve za vrhovni ideal, a to je Allah.

(2) Božija pravda: Pravda je samo još jedna dimenzija jednoboštva. Sa društvenog stanovišta, znanje, moć i drugi atributi Allaha nisu Njegova razlikovna obilježja, međutim pravda jeste, jer je pravda ono svojstvo, onaj kvalitet koji društvu može dati mnogo toga i može ga učiniti nezavisnim od drugih. Tokom našeg društvenog napredovanja nama pravda treba više od bilo kojeg drugog svojstva. Pravda se time nametnula kao drugo osnovno načelo vjere jer sa društvenog stanovišta ona posjeduje osobinu vođenja i upućivanja.

Ranije smo kazali da nas islam uči da ne smatramo Božije atribute pukim metafizičkim zbiljama koje nemaju nikakve veze s nama. Na njih moramo gledati kao na saobraćajne znakove koji nas upućuju na slijeđenje određenog načina življenja. Sa ovog stajališta, 197

pravda je najveći koncept koji može voditi čovječanstvo i upravo iz tog razloga se razlikuje od svih drugih atributa. Inače, pravda u potpunosti leži u okviru jednoboštva. Ona je jedan od suštinskih kvaliteta Savršenog ideala.

(3) Vjerovanje u poslanstvo: Ovo je treće osnovno načelo vjere. Njime se uspostavlja izvorna veza između čovjeka i njegovog ideala. Kako je to ranije rečeno, čovječanstvu treba ova veza za njegov put ka idealu, tj.

Allahu, Koji ne zavisi od čovjeka i Koji niti je od njega izdvojen niti od njega stvoren. Poslanik je taj koji osigurava uspostavljanje ove veze. Kroz čitavu historiju poslanici su udovoljavali ovoj istinskoj potrebi.

(4) Imamet: To je vodstvo koje se sjedinjuje sa poslanstvom. Poslanik je također i imam. On vrši i funkciju imameta kao i funkciju poslanstva. Pa ipak, imamet se nastavlja, ukoliko borba još nije okončana, i nakon završetka doba poslanstva, jer je još uvijek potreban vođa koji će nastaviti provođenje njegove misije. U takvom slučaju imam preuzima na sebe ovu odgovornost i za vrijeme svog imameta nadgleda nedovršeni rad poslanika. Prema tome, imamet je četvrto osnovno načelo vjere.

(5) Dan proživljenja: Peto načelo je vjerovanje u Dan proživljenja. Ovo načelo osigurava upotpunjavanje drugog od četiri preduvjeta za uspostavljanje ljudskog napretka ka istinskom idealu, kako su gore navedeni.

Načelo Onog svijeta stvara psihološku silu koja motivira i jača ljudsku volju te jamči odgovorno ponašanje čovjeka. Iz prethodno rečenog jasno se vidi da su u krajnjoj analizi ova osnovna načela vjere elementi koji učestvuju u čovjekovom usvajanju vrhovnog ideala.

198

Oni su, također, odredili društvenu vezu ovog ideala kroz historiju, što smo objasnili u prethodnim predavanjima kada smo razmatrali četverostruku korist vjere.

Ranije smo objasnili da su, prema konceptu koji predočava Kur'an, društveni odnosi četverodimenzionalni, a ne trodimenzionalni. Ovaj koncept izveli smo iz pojma istihlaf (imenovanje zastupnika), spomenutog u Kur'anu. Objašnjavajući ovaj pojam kazali smo da imenovanje zastupnika, odnosno namjesnika ima četiri dimenzije. Ono zahtijeva postojanje čovjeka, prirode, Svemogućeg Allaha i osobe imenovane za namjesnika. Ova kombinacija četverovrsnih društvenih odnosa drugi je način izražavanja kombinacije peterostrukih osnovnih načela vjere radi mukotrpnog i dugačkog putovanja čovjeka ka Svemoćnom Allahu.

Gore navedene činjenice objašnjavaju čovjekovu ulogu u određivanju toka historije. Na svom historijskom putovanju čovjek je centar gravitacije, ne u smislu fizičkog tijela, već zbog svoje unutrašnje sadržine, čije značenje smo već objasnili. Osnovu čovjekove unutrašnje sadržine predstavlja ideal koji on sam odabire. Istinski ideal je samo onaj koji može osigurati čovjeku sve njegove glavne i prioritetne ciljeve i zadatke, koji služe kao historijske stimulacije za njegove aktivnosti i djela na historijskoj pozornici. Dakle, odabirom vrhovnog ideala kao svog ideala čovjek postavlja jake temelje svojoj unutrašnjoj sadržini. Ovo pokazuje važnost i značaj uloge koju ova četvrta dimenzija ima.

199

LEKCIJA 12

ANALIZA DRUŠTVENIH ELEMENATA

D

ruštvo se sastoji od tri elementa: čovjeka, prirode i društvenih odnosa koji utiču na tok historije. Na prethodnim predavanjima govorili smo o čovjeku i njegovoj osnovnoj ulozi na polju historije. Također smo govorili o prirodi i razmatrali smo njene odlike. Sada namjeravamo razmotriti društvene odnose kako bismo znali naš položaj u vezi s njima, a u odnosu na ono što izvodimo iz Kur'ana u vezi sa ulogom čovjeka i prirode na historijskoj pozornici.

Već smo dali neke primjedbe o ovom trećem elementu, dakle društvenim odnosima i društvenim vezama. Društveni odnosi uključuju dva tipa dodirnih tačaka – jedan je čovjekov dodir sa prirodom, a drugi čovjekov dodir sa drugim ljudima. Ovo su dvije različite i relativno nezavisne linije odnosa, u smislu da je njihov međusobni uticaj gotovo beznačajan, što ćemo i objasniti.

Ove dvije linije nisu istovjetne. Svaka od njih je relativno nezavisna i odgovara rješenju predstavljenom u slučaju svakog posebnog problema.

Prva linija predstavlja čovjekov dodir sa prirodom. Čovjek pokušava iskoristiti prirodne blagodati. On želi prirodu staviti pod svoju kontrolu kako bi udovoljio svojim životnim potrebama. Tu se suočava sa velikom teškoćom koju bismo mogli nazvati problem suprotstavljenosti čovjeka i prirode.

Drugim riječima, priroda ustaje protiv čovjeka i ne odaziva se na njegove potrebe. Kao posljedica toga dolazi do sukoba 200

između čovjeka i prirode. Priroda pokazuje moć i ne pokorava se.

Ova suprotstavljenost čovjeka i prirode najveći je problem ove linije. Rješenje ovog leži u djelovanju koje je u skladu sa jednim zakonom prirode, koji je istovremeno i vrlo važna norma historije. Radi se o zakonu o recipročnom učinku između praktičnog postupanja, s jedne strane, te vještina i znanja, s druge strane. Kako se čovjekovo nepoznavanje prirode smanjuje, a poznavanje njenog jezika i zakona povećava, srazmjerno tome raste i njegov nadzor nad prirodom radi zadovoljavanja njegovih potreba. Kako sve većim praktičnim djelovanjem stiče sve više vještina i znanja, on samim tim dolazi i do sve više otkrića. S obzirom da je zakon o recipročnom učinku između praktičnog djelovanja te vještina i znanja čvrst zakon, on može preuzeti zadatak rješavanja spomenute kontradikcije. Dakle, rješenje problema suprotstavljenosti čovjeka i prirode može se prepustiti ovom zakonu.

Drugim riječima, što se više čovjekovo neznanje o prirodi smanjuje i što se više njegovo poznavanje prirode uz pomoć praktičnih eksperimenata i nauke povećava, to je veći i broj vještina koje čovjek stiče.

Nove vještine koje čovjek na ovaj način stiče nagrađuju ga moćima kontroliranja prirode, daljnjeg praktičnog djelovanja i sticanja iskustava na novim poljima, što opet polučuje nove, svježe vještine. Ovaj proces nastavlja se sve dok se ne pojavi neka neočekivana nezgoda koja će poremetiti čovjekov odnos sa prirodom. Proširenje i praktična primjena ovog zakona postepeno rješava problem suprotstavljenosti čovjeka i prirode. Stoga se može reći da je sa historijskog i realističkog stanovišta ovaj problem riješen. Možda se i naredni kur'anski ajet odnosi upravo na ovo rješenje: 201

ِ ِ ِ ِ َ ‫ﺼ‬ ‫ﻧﺴﺎ َن‬ َ ‫َوآﺗَﺎ ُﻛﻢ ﱢﻣﻦ ُﻛ ﱢﻞ َﻣ ﺎ َﺳﺄَﻟْﺘُ ُﻤ ﻮﻩُ َوإِن ﺗـَ ﻌُ ﱡﺪ وا ﻧ ْﻌ َﻤ‬ ُ ْ‫ﺖ اﻟﻠﱠﻪ َﻻ ُﲢ‬ َ ‫ﻮﻫ ﺎ إ ﱠن اﻹ‬ ‫ﱠﺎر‬ ٌ ‫ﻟَﻈَﻠُﻮمٌ َﻛ ﻔ‬

I daje vam od svega onoga što od Njega tražite, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan. (Ibrahim, 34)

U ovom ajetu pod traženjem se ne misli na neku verbalnu molitvu jer se ovo odnosi na sve ljude, bez razlike. U njemu se ne pravi razlika između vjernika koji se mole Allahu i nevjernika koji to ne čine. Također je poznata činjenica da se ne dobiva uvijek ono šta čovjek moli. Bez sumnje, svaka molitva se čuje, međutim, to ne znači da će se i dobiti sve što se traži. Ipak, Allah u ovom ajetu kaže: I daje vam od svega onoga što od Njega tražite. Drugim riječima, u ovom ajetu obećan je praktični odgovor na svako traženje. Najvjerovatnije da se traženje koje se spominje u ovom ajetu odnosi na sve ljude tokom historije, u svim vremenima – prošlim, sadašnjim i budućim. Ovo traženje leži u samom čovjekovom stvaranju i primjenjuje se tokom historije na zakon recipročnog učinka između praktičnog djelovanja, te vještina i sposobnosti. Kao takav, ovaj ajet nam pokazuje kako se problem koji potiče iz čovjekovog dodira sa prirodom može riješiti.

Osnovna suprotstavljenost u čovjekovoj egzistenciji Kada je u pitanju druga linija, tj. čovjekov dodir sa drugim ljudima, npr. odnos dva brata, na različitim društvenim poljima, uključujući slučajeve kao što su raspodjela bogatstva i sukobe različitih ljudskih kultura, suočavamo se sa drugim problemom. Ovaj put problem nije suprotstavljenost čovjeka 202

i prirode, već suprotstavljenost jednog i drugog čovjeka ili ljudi.

Ova kontradikcija između pojedinih ljudi na različitim društvenim poljima ima mnoge oblike i različita imena, ali u suštini predstavlja suprotstavljenost onih koji posjeduju moć i onih koji je ne posjeduju. Kada biće koje posjeduje moć nije u stanju riješiti svoju vlastitu kontradikciju, tj. svoj unutrašnji sukob, njegova opsjednutost vrlo brzo će se pojaviti u obliku društvene sukobljenosti koja može uzeti bilo koji oblik ili formu i može biti označena bilo kakvim zakonom ili kulturološkom upotrebom, ali će se na kraju opet svesti na isti oblik suprotstavljenosti između jakog i slabog.

Pritom uopće nema razlike da li je taj jaki pojedinac faraon, ili čitava klasa, ili pak čitava zajednica. Sve su to samo različiti oblici suprotstavljenosti, a vladajući duh u svakom od ovih slučajeva je duh sukoba i iskorištavanja. U svakom od navedenih slučajeva postoji sukob između slabog i jakog čovjeka čiji unutrašnji sukob i kontradikcija nisu riješeni te zbog toga pokušava iskoristiti slabog pojedinca kako bi zadovoljio vlastitu sujetu.

Iako zapažamo različite oblike društvenih proturječja duž linije čovjekovog doticaja sa drugim ljudima, ozračje u svakom od tih slučajeva ostaje isto i sve suprotstavljenosti, kako smo to upravo kazali, potiču iz jedne osnovne suprotstavljenosti, a to je čovjekov unutrašnji sukob ili suprotstavljenost šake ilovače i daška želje da se susretne sa Allahom. Sve dok jedna od ovih dviju sklonosti u potpunosti ne savlada drugu, proturječje će postojati u svim okolnostima. Iako su ove dvije sklonosti uvijek prisutne, ipak jedna od njih obično preovladava zavisno od stvarnog stanja društva i razine sposobnosti mišljenja i općeg obrazovanja određenog pojedinca.

203

Stav islama u pogledu problema ljudskih odnosa vrlo je širok i dubok. On ne zanemaruje ni jedan oblik suprotstavljenosti. Uzima u obzir sve oblike, raščlanjuje ih u potpunosti i nalazi im ono zajedničko. Tako on povezuje sve suprotstavljenosti sa jednom dubokom suprotstavljenošću, a to je čovjekov vlastiti unutrašnji sukob. To je razlog zbog kojeg islam vjeruje i naučava da samo jedna misija može sama riješiti čitavo polje ljudskih odnosa. Ona može istovremeno raditi na dva nivoa. Može se boriti na historijskom polju kako bi uklonila društvene kontradikcije, a u isto vrijeme ili čak prije toga ili nakon toga može riješiti čovjekov unutrašnji sukob. Na taj način ona može isušiti društvene suprotstavljenosti na njihovom samom izvoru.

Islam vjeruje i naučava da ako ostavimo i zanemarimo izvor unutrašnjeg sukoba i pokušamo riješiti izvanjske društvene kontradikcije uz pomoć nekih zakonskih rješenja i njihovih interpretacija, bavit ćemo se samo polovinom problema. Druga polovina – a to je kristalizacija unutrašnjeg sukoba – ukoliko je zanemarimo, uskoro će proizvesti neku drugu formu iste suprotstavljenosti koju smo pokušali iskorijeniti. Prema tome, misija koja želi iznijeti realističko rješenje ovog problema mora uzeti u obzir i unutrašnje i vanjske nivoe i mora vjerovati da je za rješenje problema na kraju neophodno da se borba vodi na oba fronta. Borbu koja se vodi s ciljem uklanjanja unutrašnjeg sukoba i pročišćavanja srca islam zove veliki džihad. Drugi tip džihada je onaj koji se vodi s ciljem uklanjanja svakog oblika društvene suprotstavljenosti i okončavanja iskorištavanja slabih od strane jakih. Umjesto da ograničimo svoju borbu na neku od različitih formi iskorištavanja, morali bismo pokušati ukloniti glavni uzrok koji je zajednički svim oblicima iskorištavanja.

204

Marxova kratkovidnost Prethodno je iznesen stav čija je ispravnost dokazana ljudskim iskustvom kroz historiju. Materijalistički revolucionari društvenu suprotstavljenost ili društveni sukob tumače suprotno od ovoga.

Budući da je Evropljanin, Marx uprkos svojoj inteligenciji nije mogao otići korak dalje od granica stava koji su zastupali drugi Evropljani. On se smatrao dužnikom njihovih popularnih viđenja. Naime, Evropljani smatraju da se svijet završava tamo gdje se završava Evropa ili Zapad. Njihovo viđenje u tom smislu slično je viđenju Jevreja koji ustrajavaju na tom da oni sami predstavljaju čitavo čovječanstvo.

ِ ِ ِ َ‫وِﻣﻦ أ َْﻫ ِﻞ اﻟْ ِﻜﺘ‬ ‫ﻚ َوِﻣْﻨـ ُﻬﻢ ﱠﻣ ْﻦ إِن ﺗَﺄْ َﻣْﻨﻪُ ﺑِ ِﺪﻳﻨَﺎ ٍر ﱠﻻ‬ َ ‫ﺎب َﻣ ْﻦ إِن ﺗَﺄْ َﻣْﻨﻪُ ﺑِﻘﻨﻄَﺎ ٍر ﻳـُ َﺆﱢدﻩ إِﻟَْﻴ‬ ْ َ ِ ِ ِ ِ ِ َ ‫ﺖ َﻋﻠَْﻴﻪ ﻗَﺎﺋﻤﺎ ٰذﻟ‬ ِ َ ‫ﱠﻬﻢ ﻗَﺎﻟُﻮا ﻟَْﻴﺲ َﻋﻠَْﻴـﻨَﺎ ِﰲ ْاﻷُﱢﻣﻴﱢ‬ ‫ﻴﻞ‬ َ ‫ﻳـُ َﺆﱢدﻩ إِﻟَْﻴ‬ َ ‫ﻚ إِﱠﻻ َﻣﺎ ُد ْﻣ‬ ْ ُ ‫ﻚ ﺑﺄَﻧـ‬ ً ٌ ‫ﲔ َﺳﺒ‬ َ ِ ِ ‫ب َوُﻫ ْﻢ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن‬ َ ‫َوﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠﻪ اﻟْ َﻜﺬ‬ Ima sljedbenika Knjige koji će ti vratiti ako im povjeriš tovar blaga, a ima i onih koji ti neće vratiti ako im povjeriš samo jedan dinar, ako ga ne budeš stalno pratio. Tako je jer oni govore: “Nama nije grijeh što učinimo neukima” – i o Allahu svjesno govore laži. (Ali ‘Imran, 75)

Jevreji su navedenim mislili reći da Arapi Hidžaza nemaju neku veliku važnost. Slično je u očima Evropljana svijet ograničen samo na Evropu, odnosno Zapad. Marx nije bio u stanju osloboditi se evropskog načina mišljenja, niti se mogao spasiti od pritiska klasnog faktora koji igra važnu ulogu u njegovoj teoriji historijskog materijalizma. Pod uticajem ove jeftine teorije on je napravio relativno ograničeno tumačenje suprotstavljenosti sa kojom se čovjek suočava. Prema njegovom mišljenju, sve ljudske suprotstavljenosti mogu se 205

svesti na jednu, a to je klasna suprotstavljenost ili klasni sukob koji se vodi između klase koja posjeduje sva ili gotovo sva proizvodna oruđa i druge koja ih ne posjeduje, nego radi za interese prve klase i zavisi od nje u pogledu upotrebe proizvodnih oruđa. Bogatstvo proizvedeno prolijevanjem znoja iskorištenog radnika biva prigrabljeno od strane klase koja posjeduje proizvodno oruđe, dok druga klasa dobija tek količine dovoljne da se osigura preživljavanje klase, kako bi mogla i dalje raditi za prve. To je klasni sukob koji je, prema Marxu, osnova svakog drugog sukoba i suprotstavljenosti.

Ovaj klasni sukob sa društvenog stanovišta posljedica je klasnog rata između vlasničke i radničke klase. Intenzitet sukoba između ovih dviju klasa povećava se razvojem proizvodnih sredstava te napretkom i kompleksnošću industrijskih načina rada. Razvojem proizvodnih sredstava životni standard opada, što kapitalističkoj klasi daje izgovor da smanji plaće radnika. Kao što znamo, kapitalisti teže da daju radnicima ne više od onog što im je potrebno za opstanak.

Kako se proizvodna sredstva razvijaju, a životni izdaci smanjuju, kapitalista, s jedne strane, pokušava smanjiti plaće radnika, a s druge strane, razvojem proizvodnih sredstava otvara mu se mogućnost da postepeno smanji broj radnika i da izvuče više rada iz manjeg broja radnika, jer savršenija industrijska sredstva mogu uraditi posao više radnika. Prema tome, kapitalista otpušta višak radnika, što ima za posljedicu da sukob i razlike između dviju klasa rastu do te mjere da na kraju kulminiraju revolucijom i eksplozijom.

Ovu revoluciju uglavnom provodi radnička klasa, koja će na kraju i dokinuti klasni sukob i prevesti čitavo društvo u ujedinjenu besklasnu cjelinu, čiji će svi članovi obrazovati samo jednu klasu. Tek tada će sve suprotstavljenosti biti 206

odstranjene jer je, kako Marx tvrdi, temelj svake suprotstavljenosti klasna suprotstavljenost. Kada ove suprotstavljenosti nestane, nestat će i drugih sekundarnih suprotstavljenosti.

Ovo je vrlo kratak sažetak viđenja materijalističkih revolucionara po pitanju sukoba čije rješenje tražimo. Vrijedi spomenuti da ova ograničena i kratkovida teorija ne odgovara zbilji niti se podudara sa historijskim činjenicama.

Zapravo, činilac koji stvara historijske događaje nije ni klasna suprotstavljenost ni razvoj proizvodnih sredstava. Čovjek stvara i proizvodna sredstva i historijske događaje. Što se tiče klasne suprotstavljenosti, sam evropski čovjek u velikoj je mjeri odgovoran za nju. Proizvodna sredstva nisu ta koja uspostavljaju kapitalistički sistem. To je bio evropski čovjek koji je, onda kada su proizvodna sredstva dospjela u njegove ruke, utemeljio ovaj sistem kako bi svoje vlastite životne vrijednosti preveo u praksu. Također, treba primijetiti da klasna suprotstavljenost nije jedini vid društvene suprotstavljenosti. Postoji, također, nekoliko drugih vidova proturječja na društvenom planu. Klasna suprotstavljenost nije čak ni najvažniji od ovih vidova. Zapravo su sve ove suprotstavljenosti na društvenom polju proizvod osnovnog sukoba u samom čovjeku koji sadrži skrivenu borbu u svojoj unutrašnjosti, koja se redovno i bez prestanka pojavljuje u obliku različitih proturječnosti.

Napravimo sada usporedbu između kratkovidog viđenja materijalista i zbilje koju pokazuje ljudsko iskustvo i pronađimo koja od navedenih teorija odgovara više i bolje svijetu u kojem živimo, kako bismo mogli znati koje buduće razvoje da očekujemo. Pokaže li se teorija materijalista i njihovo tumačenje svih suprotstavljenosti klasnom suprotstavljenošću tačno, ne bi li onda bilo opravdano očekivati da se klasna suprotstavljenost i sukob kapitalista i radnika u 207

visoko razvijenim industrijskim društvima Evrope nastavi i danas?

Zar ne bismo trebali očekivati da u industrijskim društvima kao što su Engleska, SAD, Francuska i Njemačka klasna suprotstavljenost sve više raste i da se klasni sukob povećava iz dana u dan? Kad bi to zaista bilo tako, eksploatirajući sistem ovih zemalja trebao bi se progresivno raspadati i nalaziti na rubu propasti i nestanka jer bogatstvo izrabljivačke kapitalističke klase Amerike, Engleske, Francuske itd. raste. Čekali smo takav razvoj i očekivali smo da će teškoće kapitalističkih zemalja rasti, da će evropski i američki radnici početi vjerovati u neophodnost revolucije i da će je smatrati jedinim rješenjem klasnog sukoba. Ovo bi bio ispravan zaključak da je marksistička ideja o tumačenju društvenih suprotstavljenosti tačna. Međutim, ono što se dogodilo u historiji dokazuje upravo suprotno. Nažalost, vidimo da kapitalistički sistem u kapitalističkim zemljama postaje iz dana u dan sve čvršće utemeljen i nema znakova njegove skore propasti. Sve slatke nade naših materijalističkih revolucionara da će zbog razvoja proizvodnih sredstava i industrijalizacije ove zemlje zadesiti revolucija pokazale su se jalovim.

Nasuprot svim ovim predviđanjima, revolucija je pogodila zemlje kao što su carska Rusija i Kina, gdje proizvodna sredstva nisu bila razvijena, gdje se nije dogodila industrijalizacija i gdje nije postojala klasna suprotstavljenost, onakva kakvu je Marx definirao.* S druge strane, položaj radnika u industrijaliziranim zemljama nije oslabio. Zapravo, njihovi prihodi su se povećali, ––––––– *

Ajatullah Sadr, nažalost, nije doživio raspad socijalističkih sistema krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u bivšem istočnom bloku. Čak je i Kina danas na putu da postane kapitalistička zemlja.

208

dobili su više beneficija i udobnosti, a njihova važnost porasla je u očima eksploatirajućih kapitalista.

Dohodak prosječnog američkog radnika mnogo je veći od dohotka bilo kojeg radnika u bilo kojoj socijalističkoj zemlji. Položaj radnika u kapitalističkim zemljama strahovito se poboljšao. Radnici i njihovi predstavnici organizirali su se na poludemokratskim osnovama. Stekli su i političku važnost. Oni niti razmišljaju o revoluciji niti prihvataju njenu logiku. Žive zajedno sa kapitalistima i vjeruju da će steći svoja prava preko svojih zastupnika i parlamenta.

Sve ovo dogodilo se u vrlo kratkom vremenskom periodu.

Kako se takvo nešto moglo dogoditi? Je li Marx bio previše sumnjičav prema kapitalističkim izrabljivačima te je zbog toga dao takva predviđanja, koja su se pokazala pogrešnim i nijedno se nije obistinilo čak ni slučajno? Je li to bila neka vrsta nepovjerenja Marxa prema ovim eksploatatorima? Da li su kapitalisti ikada strahovali od Marxa, marksizma ili oslobodilačkih pokreta svijeta? Ili su, pak, dio svojih primanja proslijedili radnicima jer su strahovali od radničkog ustanka?

Ima li američki milioner ikakav strah s tim u vezi? Čak i najoptimističniji među onima koji s nestrpljenjem očekuju revoluciju protiv tlačenja u Americi ne trebaju se nadati da će se takvo šta dogoditi u narednih stotinjak godina.

Kako se onda može vjerovati da američki milioneri osjećaju i trun straha zbog kojeg bi dio svojih profita izdvojili i dali drugima? Ili, možemo li vjerovati da su američki kapitalisti odjednom postali pobožni? Jesu li se njihova srca ispunila svjetlošću islama kao što je bio slučaj sa muslimanima ranog razdoblja islama, koji nisu znali za bilo kakve granice kada je u pitanju bila saradnja, tolerancija i jednakost sa drugim ljudima i koji su dijelili svaki dobitak sa svojom braćom muslimanima?

209

Jesu li kapitalisti Zapada prigrlili islam ili su njihova srca pretvorena u srca muslimana? Ništa od spomenutog nije se dogodilo. Karl Marx nije bio previše sumnjičav kada su u pitanju kapitalisti. On je imao ispravno mišljenje o njima.

Isto tako, nikakav strah od radnika nije obuzeo srca kapitalista ni prisilio ih da predaju dio svojih profita radnicima kako bi ih umirili, niti su srca kapitalista bila uzdrmana pobožnošću i strahopoštovanjem spram Boga. Oni nisu svjesni pobožnosti i sve dok budu zaokupljeni svojim uživanjima i strastima, nikada i neće biti. Šta se onda desilo i kako tumačiti svakodnevna događanja? Ono što se zaista dogodilo posljedica je još jedne druge suprotstavljenosti koja je od samog početka pratila klasnu, ali je Marx i njegovi drugovi nisu uspjeli otkriti. Oni su mogli spoznati samo suprotstavljenost koja je postojala između američkih milionera i američkih radnika te onu koja je postojala između britanskih kapitalista i britanskih radnika i sl. Međutim, zanemarili su jednu veću suprotstavljenost koja je bila posljedica sukoba između Zapadnjaka i nezapadnjaka.

Ova suprotstavljenost, čiji je simbol sam Evropljanin, skriva klasnu suprotstavljenost i čuva je u nekoj vrsti mirovanja znatan vremenski period. Kakva je priroda ove suprotstavljenosti? Smatramo da već letimičnim pogledom možemo vidjeti ovu suprotstavljenost i uperiti prstom u nju jer ne vjerujemo da je klasna suprotstavljenost jedini vid suprotstavljenosti. Kao što smo već rekli, čovjekov unutrašnji sukob neprestano nastavlja stvarati nove oblike suprotstavljenosti. Postoje neki njihovi oblici u kojima američki ili evropski kapitalisti ne igraju nikakvu ulogu. Postoje, međutim, i drugi oblici u kojima se ponekad kapitalisti i radnici, ili tlačitelji i potlačeni, udružuju i postaju jedna strana sukoba.

210

U takvom slučaju oni zaboravljaju sve svoje razlike i udružuju se, stvarajući suprotstavljenost mnogo veću od svih koje su postojale od početka historije pa do danas. Sada se postavlja pitanje, ako kapitalisti i radnici Zapada predstavljaju jednu stranu, ko je druga strana? Druga strana smo mi i vi, tj. siromašne zemlje svijeta, poznate danas pod nazivom Treći svijet, a to su zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike.

Ove zemlje predstavljaju drugi pol ove suprotstavljenosti.

Obje društvene klase Evrope usaglasile su se da svoje bojište prošire, ili bolje reći presele, na siromašne zemlje i da njih zajednički iskorištavaju. One su se urotile, stvarajući najveću suprotstavljenost do sada. Ona ima mnoge kolonijalne forme. Započela je onog trenutka kada je Evropljanin ili Amerikanac napustio svoju zemlju kako bi istražio podzemna bogatstva i rude širom svijeta i prigrabio sebi bogatstvo siromašnih zajednica različitih zemalja. Ova suprotstavljenost prigušuje, pa čak i poništava klasnu jer sve klase imaju jednak interes da prigrabe ovo bogatstvo. Najveći dio, ako ne i čitavo neizmjerno bogatstvo u rukama kapitalističke klase kapitalističkih zemalja, dolazi kao ratni plijen osvojen pljačkom siromašnih zemalja od strane bijelog čovjeka. Neizmjerno obilje u kojem uživaju zapadne zemlje nije posljedica znoja evropskih radnika, niti klasnog sukoba među kapitalistima i radnicima.

Ovo neizmjerno obilje potiče od azijske i južnoameričke nafte, preko dijamanata Tanzanije, ruda željeza, kalaja, bakra i urana raznih afričkih zemalja, do egipatskog pamuka, libanskog duhana i alžirskog vina. Da, alžirskog vina jer je kolonijalna nemuslimanska sila koja je zauzela Alžir pretvorila svu njegovu obradivu zemlju u vinograde kako bi se proizvodilo vino. Ovo vino dijeljeno je i radnicima kako bi se pridobila njihova srca, opijajući ih i uvjeravajući ih da sarađuju sa kapitalistima. Alžircima je dozvoljeno da piju alžirsko vino 211

i beru grožđe. To je dobra stvar, ali je dobijena iz izvora koji smo spomenuli. Iz ovog izvora oni su opijani alžirskim vinom.

Prema tome, veća suprotstavljenost od one koja postoji između dvije klase kapitalističkih zemalja je suprotstavljenost između zapadnih zemalja, s jedne strane, i siromašnih zemalja, s druge strane. Ova suprotstavljenost zamijenila je klasnu kontradikciju u zapadnom svijetu i dovela je gotovo do nestanka. U ovakvim okolnostima evropski i američki kapitalisti smatrali su pametnim dati svojim radnicima dio plijena koji su prisvojili pljačkajući vas i mene, dakle siromašne i slabe Ovoga svijeta. Dogovorili su se da će i oni i njihovi radnici uživati u alžirskom vinu i da će i jedni i drugi kititi svoje supruge dijamantima iz Tanzanije. Vidimo da se, kako je to Marx i previdio, život radnika poboljšao, no ta promjena nije posljedica ni darežljivosti ni širokogrudosti evropskog i američkog kapitaliste, niti je posljedica njegove pobožnosti, već potiče iz njegovog osjećaja da iz svog ogromnog plijena treba dati neki udio, i to vrlo mali, evropskom i američkom radniku kako bi ga držao zadovoljnim.

Historija je zapamtila samo onu suprotstavljenost koja je uvijek i postojala. Ovo nas, međutim, ne treba navesti da mislimo kako postoji samo jedan oblik društvene suprotstavljenosti. Ona ima mnogo oblika i svi oni potiču iz jednog osnovnog izvora, a to je čovjekov unutrašnji sukob, koji stvara različite oblike suprotstavljenosti. Ako se čovjek oslobodi jednog oblika, vrlo lahko može postati žrtvom drugog.

Prema tome, ne smijemo ograničavati suprotstavljenost samo na klasnu, između onih koji imaju i onih koji nemaju.

Uspijemo li, pak, riješiti spomenutu osnovnu suprotstavljenost, sve druge bit će riješene automatski. Iako su društvene suprotstavljenosti bezbrojne, sve one svode se na iskorištavanje slabih od strane jakih.

212

LEKCIJA 13

UČINAK ČOVJEKOVE VEZE SA PRIRODOM I DRUGIM LJUDIMA

P

rethodno smo objasnili da je linija čovjekove veze sa prirodom različita od linije čovjekove veze sa drugim ljudima i da je svaka od ovih linija relativno nezavisna jedna od druge. Ipak, ova relativna nezavisnost ne znači da ove dvije linije nikako ne utiču jedna na drugu. Zapravo, obje utiču jedna na drugu i pozitivno i negativno. Upravo je ovaj uzajamni učinak taj koji stvara odnos koji je Kur'an spomenuo. Prva od ovih dviju veza, veza čovjeka sa prirodom, djeluje na čovjekov odnos sa drugim ljudima.

Isto tako, druga veza, veza čovjeka sa drugim ljudima, djeluje na čovjekov odnos sa prirodom. Ukratko, može se reći da što čovjek više zadobija kontrolu nad prirodom i prirodnim izvorima, i što više usavršava proizvodna sredstva, to je veća vjerovatnoća da će iskorištavati i druge ljude. Kur'an kaže:

ِ ِ ‫اﺳﺘَـ ْﻐ َ ٰﲎ‬ ْ ُ‫ﻧﺴﺎ َن ﻟَﻴَﻄْﻐَ ٰﻰ ۝ أَن ﱠرآﻩ‬ َ ‫َﻛﻼﱠ إ ﱠن اﻹ‬ Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se nezavisnim osjeti. (El‐ ‐‘Aleq, 6‐7)

Ovaj ajet odnosi se upravo na spomenuti odnos. Njime se želi reći da što je čovjek sposobniji da iskorištava prirodu, da je kontrolira i da se koristi savršenijim proizvodnim sredstvima, utoliko je sebičniji u svom odnosu prema drugim ljudima i sredstva koja su mu na raspolaganju koristi za iskorištavanje slabih.

213

Uzmimo u razmatranje društvo koje svoju opskrbu stiče lovom golim rukama, kamenjem i drvenim palicama. Članovi takvog jednog društva ne mogu se suprotstaviti jačem čovjeku željnom moći. Oni ne mogu uraditi ništa kako bi onemogućili planove bogatih, okrutnih ljudi. S obzirom da je njihova proizvodna moć ograničena, šta to ovi marljivi ljudi mogu učiniti u susretu sa zlim spletkama društvenih izrabljivača? Niko među njima u normalnim okolnostima ne može zaraditi više sredstava od onog što je dovoljno za jedan dan. Stoga u takvom društvu ne može postojati mogućnost ikakvog većeg izrabljivanja nego što je inače slučaj. U najgorem slučaju, iskorištavanje može biti na nivou pojedinca.

S druge strane, uzmimo u razmatranje razvijeno društvo u kojem čovjek može proizvoditi razne mašine i električnu opremu. U ovakvom društvu čovjek prirodu stavlja pod svoju vlast. Razvijena i složena mašinerija koja mu stoji na raspolaganju pruža mu mogućnost da razvije svoje odnose sa drugim ljudima i da stekne sposobnost i moć iskorištavanja.

Na ovom stepenu on se sve više i više trudi kako bi dao stvarni oblik svojim potencijalnim sposobnostima. Imajući mehaničku i električnu moć u svojim rukama, on vrlo lahko može uspostaviti izrabljivački kapitalistički sistem. Zapravo, on biva stimuliran da iskoristi svoju izrabljivačku moć onog trenutka kada dobije priliku da to i uradi. Njegova unutrašnja borba i suprotstavljenost tjeraju ga da na društvenom polju proizvodnje upotrijebi moć i proizvodna sredstva kojima raspolaže.

Historijski materijalizam nema ulogu u historiji Jedina razlika između nas i zagovornika historijskog materijalizma je što su prema historijskom materijalizmu proizvodna sredstva uzrok iskorištavanja, izrabljivanja i stvaranja 214

sistema koji vodi takvoj situaciji, dok mi, s druge strane, ne vjerujemo da proizvodna sredstva proizvode išta od navedenog. Ova sredstva nisu ništa drugo do alati. Ona mogu dati mogućnost za takvo šta, no čovjek je taj koji uspostavlja sistem, koji čini pozitivna ili negativna djela, koji je iskren ili neiskren i koji je vrijedan ili lijen. Jedino čovjek djeluje, i to uvijek u skladu sa svojom unutrašnjom sadržinom. On odabire svoj ideal i odlučuje do koje mjere će ga slijediti.

Ovo je viđenje koje Kur'an iskazuje u vezi sa međusobnim ljudskim odnosima. Ranije smo ove odnose opisali kao prvi kontakt ili prvu vezu.

Kada je u pitanju druga veza, čovjekova veza sa prirodom, Kur'an je, ukratko, mišljenja da što su više ljudski međusobni odnosi zasnovani na pravednosti i jednakosti te slobodni od svakog oblika nepravde i iskorištavanja, to je ugodnija i veza čovjeka sa prirodom, to mu više prirodnih bogatstava stoji na raspolaganju, a i blagoslovi Allahovi posipaju se po njemu sa neba i iz zemlje. Mnogi kur'anski ajeti spominju ovaj odnos, a neke od njih navodimo u nastavku:

ِ ‫ﺎﻫﻢ ﱠﻣﺎءً َﻏ َﺪﻗًﺎ‬ ُ َ‫اﺳﺘَـ َﻘ ُﺎﻣﻮا َﻋﻠَﻰ اﻟﻄﱠ ِﺮﻳ َﻘﺔ ﻷَ ْﺳ َﻘْﻴـﻨ‬ ْ ‫َوأَﻟﱠ ِﻮ‬ A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom po‐ jili. (El‐Džinn, 16)

ِ​ِ ‫ﻴﻞ َوَﻣﺎ أُﻧ ِﺰَل إِﻟَْﻴ ِﻬﻢ ﱢﻣﻦ ﱠرﱢِ ْﻢ َﻷَ َﻛﻠُﻮا ِﻣﻦ ﻓَـ ْﻮﻗِ ِﻬ ْﻢ َوِﻣﻦ‬ ُ ‫َوﻟَ ْﻮ أَﻧـ‬ َ ‫ﱠﻬ ْﻢ أَﻗَ ُﺎﻣﻮا اﻟﺘـ ْﱠﻮَرا َة َو ْاﻹﳒ‬ ِ َ‫ﺖ أَرﺟﻠِ ِﻬﻢ ﱢﻣْﻨـﻬﻢ أُﱠﻣﺔٌ ﱡﻣ ْﻘﺘ‬ ِ ‫ﺼ َﺪةٌ َوَﻛﺜِﲑٌ ﱢﻣْﻨـ ُﻬ ْﻢ َﺳﺎءَ َﻣﺎ ﻳَـ ْﻌ َﻤﻠُﻮ َن‬ ُ ْ ‫َْﲢ‬ ُْ Da su se oni pridržavali Tevrata i Indžila i onoga što im je objavljeno od Gospodara njihova, jeli bi i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu njihovih. Ima ih i umjerenih, ali ružno je ono što radi većina njih. (El‐ ‐Maʹida, 66) 215

ٍ ‫وﻟَﻮ أَ ﱠن أَﻫﻞ اﻟْ ُﻘﺮ ٰى آﻣﻨُﻮا واﺗﱠـ َﻘﻮا ﻟَ​َﻔﺘﺤﻨَﺎ ﻋﻠَﻴ ِﻬﻢ ﺑـﺮَﻛ‬ ِ ‫ﺎت ﱢﻣ َﻦ اﻟ ﱠﺴ َﻤ ِﺎء َو ْاﻷ َْر‬ ‫ض َوٰﻟ ِﻜﻦ‬ َْ َ​َ ْ َ ْ َ ْ َ َ َ َ ْ ِ ِ ‫ﱠ‬ ‫ﺎﻫﻢ ﲟَﺎ َﻛﺎﻧُﻮا ﻳَﻜْﺴﺒُﻮ َن‬ ُ َ‫َﺧ ْﺬﻧ‬ َ ‫َﻛﺬﺑُﻮا ﻓَﺄ‬ A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.

(El‐A‘raf, 96)

Kao posljedica ovog odnosa, pravedni društveni odnosi imaju uticaj na iskorištavanje prirodnih blagodati. Što su ovi odnosi pravedniji, to je bolja i iskorištenost. Pravednost u čovjekovoj vezi sa drugim ljudima očituje se u čovjekovoj vezi sa prirodom. U pravednom društvu napreduju i čovjekove veze sa prirodom. Nasuprot tome, u nepravednom društvu te veze ne mogu uspijevati. Ovaj odnos ne samo da ima natprirodni aspekt u koji vjerujemo, nego baca svjetlo i na jednu božansku normu jer, prema Kur'anu, nepravedno društvo, kao što je ono faraonovo, uvijek je bilo i ostat će društvo koje propada. Kad god su kroz historiju slijeđene i provođene okrutne i tiranske politike, one su završavale rasipanjem društvene energije, neslogom između njegovih pojedinih elemenata i uništenjem potencijala njegovih članova. U ovakvom stanju raspada i gubitka kohezije, članovi društva nisu u stanju upregnuti svoje potencijalne resurse i zadobiti kontrolu nad prirodom. Ovdje leži razlika između odabira Vrhovnog ideala i usvajanja inferiornog i niskog ideala.

Istinski, monoteistički ideal zbija društvene redove i uklanja sve razlike, bile one krvne, rasne, nacionalne, klasne ili geografske. On ujedinjuje čitavo čovječanstvo pod zastavom vjere u Jednog Boga. S druge strane, niski ideal dijeli i cjepka čovječanstvo i razjedinjuje društvo.

Pogledajmo šta Allah kaže u vezi sa vrhovnim idealom: 216

ِ​ِ ِ ِ ِ ‫ﺎﻋﺒ ُﺪ‬ ‫ون‬ ُ ْ َ‫إ ﱠن ٰﻫﺬﻩ أُﱠﻣﺘُ ُﻜ ْﻢ أُﱠﻣﺔً َواﺣ َﺪ ًة َوأَﻧَﺎ َرﺑﱡ ُﻜ ْﻢ ﻓ‬ Ova vaša vjera (ummet) – jedna je vjera (ummet), a Ja sam vaš Gospodar, zato se Meni klanjajte! (El‐Enbija, 92)

ِ​ِ ِ ِ ِ ‫اﺣ َﺪ ًة وأَﻧَﺎ رﺑﱡ ُﻜﻢ ﻓَﺎﺗﱠـ ُﻘ‬ ‫ﻮن‬ ْ َ َ ‫َوإ ﱠن ٰﻫﺬﻩ أُﱠﻣﺘُ ُﻜ ْﻢ أُﱠﻣﺔً َو‬ A ova vaša vjera (ummet) – jedna je vjera (ummet), a Ja sam vaš Gospodar, zato Me se pričuvajte! (El‐Muʹmi‐ nun, 52)

Ovo je logika vrhunskog ideala koji ne poznaje granice unutar ljudskog društva. Promislimo šta Allah kaže o društvu ugnjetavanom od strane lažnih bogova i pogledajmo kako On opisuje takvo društvo:

ِ ِ ِ ْ َ‫ض وﺟﻌﻞ أَﻫﻠَﻬﺎ ِﺷﻴـﻌﺎ ﻳﺴﺘ‬ ِ ‫ﻒ ﻃَﺎﺋَِﻔﺔً ﱢﻣْﻨـ ُﻬ ْﻢ ﻳُ َﺬﺑﱢ ُﺢ‬ ُ ‫ﻀﻌ‬ ْ َ ً َ َ ْ َ َ َ َ ِ ‫إ ﱠن ﻓ ْﺮ َﻋ ْﻮ َن َﻋ َﻼ ﰲ ْاﻷ َْر‬ ِ​ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﻳﻦ‬ َ ‫أَﺑْـﻨَﺎءَ ُﻫ ْﻢ َوﻳَ ْﺴﺘَ ْﺤﻴﻲ ﻧ َﺴﺎءَ ُﻫ ْﻢ إﻧﱠﻪُ َﻛﺎ َن ﻣ َﻦ اﻟْ ُﻤ ْﻔﺴﺪ‬ Faraon se u zemlji bio uzoholio i stanovnike njezine na stranke je bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista je smutljivac bio. (El‐ ‐Kasas, 4)

Faraon je simbol niskih ideala po kojima je čovjekova veza sa drugim ljudima utemeljena na tlačenju i izrabljivanju.

Faraoni razjedinjuju i siromaše društvo i pospješuju klasne interese. Oni uništavaju čovjekovu kreativnu moć i prigušuju rast njegovih odnosa sa prirodom. Faraoni dijele društvo na sljedeće skupine i podskupine: 1. Prva skupina je skupina potlačenih tlačitelja. Oni su u isto vrijeme i oni koji tlače, ali su i sami potlačeni. Mogli bismo ih nazvati drugorazrednim tlačiteljima. Imami 217

su ih nazivali “slugama nepravednih” ili “prijateljima tlačitelja”. Potlačeni tlačitelji podržavaju tirane i despote. Samo postojanje tlačitelja i održavanje i čuvanje njihove vlasti zavisi upravo od ovih drugorazrednih tlačitelja. Kur'an kaže:

ِ ِ‫ﱠ‬ ِ ِ ِ ‫ﲔ ﻳَ َﺪﻳِْﻪ َوﻟَ ْﻮ ﺗَـَﺮ ٰى إِ ِذ اﻟﻈﱠﺎﻟِ ُﻤﻮ َن‬ َ ْ ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔ ُﺮوا ﻟَﻦ ﻧـﱡ ْﺆﻣ َﻦ ٰ َﺬا اﻟْ ُﻘ ْﺮآن َوﻻ ﺑِﺎﻟﱠﺬي ﺑَـ‬ َ ‫َوﻗَ َﺎل اﻟﺬ‬ ِ ِ ِ ‫ﻮل اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ اﺳﺘ‬ ِ ِ ِ ٍ ‫ﻀ ُﻬ ْﻢ إِ َ ٰﱃ ﺑَـ ْﻌ‬ ‫ﻳﻦ‬ ْ ُ ْ َ ُ ‫ﺾ اﻟْ َﻘ ْﻮَل ﻳَـ ُﻘ‬ ُ ‫َﻣ ْﻮﻗُﻮﻓُﻮ َن ﻋ َﻨﺪ َرﱢ ْﻢ ﻳَـ ْﺮﺟ ُﻊ ﺑَـ ْﻌ‬ َ ‫ﻀﻌ ُﻔﻮا ﻟﻠﱠﺬ‬ ِ​ِ ‫ﲔ‬ َ ‫اﺳﺘَ ْﻜﺒَـ ُﺮوا ﻟَ ْﻮﻻ أَﻧﺘُ ْﻢ ﻟَ ُﻜﻨﱠﺎ ُﻣ ْﺆﻣﻨ‬ ْ A oni koji ne vjeruju govore: “Mi nećemo vjerovati u ovaj Kurʹan niti u one prije njega!” A kada bi samo vidio kad oni koji su nepravedni pred Gospodarom svojim budu za‐ držani i kad stanu među sobom razgovarati: “Da vas nije bilo, sigurno bismo bili vjernici” – reći će oni koji su tlačeni bili onima koji su bili oholi. (Sabaʹ, 31)

Kako se da uočiti, govoreći o tlačiteljima, Kur'an ih dijeli na dvije skupine; jedna je skupina prezrenih ili omraženih tlačitelja, a druga uobraženih ili oholih tlačitelja. To pokazuje da i među tlačiteljima ima onih koji su omraženi i drugih koji su oholi i uobraženi. Faraoni i njima slični predstavljaju ohole tlačitelje, dok su njihovi vjerni sljedbenici prezreni ili potlačeni tlačitelji.

Na Dan proživljenja ovi potlačeni tlačitelji bit će proživljeni zajedno sa oholim, kojima će reći: “Da vas nije bilo, sigurno bismo bili vjernici.” Ovo je, dakle, prva skupina tlačitelja od kojih zavise oholi tlačitelji.

2. U nepravednom društvu drugu skupinu tlačitelja čine ulizice i fanatične pristalice. Oni možda izravno i ne čine nikakvu nepravdu vlastitim rukama, ali podržavaju tlačitelje i opravdavaju svako njihovo djelo. S tim u vezi Kur'an kaže: 218

ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﻮﺳ ٰﻰ َوﻗَـ ْﻮَﻣﻪُ ﻟِﻴُـ ْﻔ ِﺴ ُﺪوا ِﰲ اﻷَْر‬ ‫ﻚ‬ َ َ‫ض َوﻳَ َﺬ َرَك َوآﳍﺘ‬ َ ‫َوﻗَ َﺎل اﻟْ َﻤﻸُ ﻣﻦ ﻗَـ ْﻮم ﻓ ْﺮ َﻋ ْﻮ َن أَﺗَ َﺬ ُر ُﻣ‬ ِ َ‫ﻗَ َﺎل ﺳﻨـ َﻘﺘﱢﻞ أَﺑـﻨﺎءﻫﻢ وﻧَﺴﺘﺤﻴِﻲ ﻧِﺴﺎءﻫﻢ وإِﻧﱠﺎ ﻓَـﻮﻗَـﻬﻢ ﻗ‬ ‫ﺎﻫ ُﺮو َن‬ ْ ُ ْ َ ْ ُ َ َ ْ َ ْ َ ْ ُ َ َْ ُ ُ َ A glavešine naroda faraonova rekoše: “Zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov da nered u zemlji prave i da tebe i božanstva tvoja napusti?” On reče: “Ubijat ćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima.” (El‐A‘raf, 127)

Njihova uloga je bila da podstiču faraone. Oni mogu pogoditi u žicu njegovog srca u pravom trenutku. Faraonima je potrebno to što oni govore. Stoga se oni međusobno takmiče u traženju onoga što je u srcima faraona kako bi aktuelno stanje mogli uskladiti sa njihovim osjećanjima.

3. Treću skupinu u nepravednom društvu čine oni koje je Imam Ali opisao kao “poslušnike”. Oni sami sebe čine alatkama drugih ljudi, ne shvatajući pritom da im se čini nepravda. Oni nisu svjesni bilo kakvog oblika nepravde. Njihova djela i postupci su mehanički, nehotični i bez ikakve svijesti o vlastitoj pokornosti i poslušnosti. Pamet im je oduzeta od strane vladara. Oni mu se predaju po vlastitom nahođenju i prihvataju šta god on kaže bez i najmanjeg oklijevanja. Čak i samim sebi ne dozvoljavaju bilo kakvo kritiziranje njegovih postupaka i djela, a kamoli drugima. U svom odnosu prema prirodi ova skupina gubi svaku moć inicijative i sposobnosti razvoja i pretvara se u alat koji ne posjeduje snagu volje. Ukoliko članovi ove skupine i imaju neku inicijativu, ta inicijativa je kontrolirana od strane despota koji upravlja ovim alatom. Oni sami više nisu ljudi koji mogu razmišljati i koristiti se svojim umom na bilo kakav način.

U vezi s njima Allah kaže:

‫َﺿﻠﱡﻮﻧَﺎ اﻟ ﱠﺴﺒِﻴﻼ‬ َ ‫َوﻗَﺎﻟُﻮا َرﺑـﱠﻨَﺎ إِﻧﱠﺎ أَﻃَ ْﻌﻨَﺎ َﺳ َﺎدﺗَـﻨَﺎ َوُﻛﺒَـَﺮاءَﻧَﺎ ﻓَﺄ‬ 219

I govorit će: “Gospodaru naš, mi smo se prvacima našim i starješinama našim pokoravali, pa su nas oni s Pravog puta odveli.” (El‐Ahzab, 67)

U onom što govore nema naznaka da imaju osjećaj da im je išta loše učinjeno. Oni govore čisto iz slijepe i nelogične pokornosti.

Prema klasifikaciji ljudi koju je spomenuo Imam Ali, ova skupina ljudi tvori treću kategoriju. On je rekao: “Tri su vrste ljudi: znalac o Bogu, tražitelj znanja na putu izbavljenja i narod obični koji pristaje uz pozivatelja svakog, koji se povija u smjeru vjetra svakog i ne traži da se prosvijetli svjetlom znanja, niti traži zaštitu oslonca pouzdana.”

Ova treća kategorija pristojnom društvu stvara neprilike.

Ove će se poteškoće ukloniti i otvorit će se put samo srazmjerno uspjehu dobrog društva u uklanjanju ove kategorije i pretvaranju njenih članova u drugu kategoriju koju Imam Ali spominje, a to je skupina tražitelja znanja koji žele izbavljenje, ili riječima Kur'ana, to je skupina sljedbenika dobrote, ili terminologijom učenjaka, skupina željnih znanja.

Imam Ali smatra da je za dobro i časno društvo neophodna preobrazba ove skupine besciljno lutajućih muha, koje nemaju ni pameti ni volje, i koju svaki vjetar okreće u svom smjeru. Imam vjeruje u dokidanje ove skupine, ali on ne želi istrijebiti sve njene članove. On želi njene članove prevesti među članove druge skupine, kako bi jedno časno i ispravno društvo moglo slijediti svoju politiku otkrivanja novih načina napretka i davanja mogućnosti svakom članu društva da učestvuje u ovom procesu.

Za razliku od toga, despotski vladari čine sve kako bi povećali broj takvih osoba, koje svoj smjer mijenjaju na svaki zvuk. Kao posljedica njihove politike, društvo korak po korak 220

napreduje ka svojoj propasti, a ovi despoti nisu u stanju odbraniti njegov integritet. Što je veći broj osoba koje pripadaju ovoj kategoriji, to je veća opasnost od propadanja društva čim se nađe u slučaju bilo kakvog unutrašnjeg neuspjeha ili vanjske nužde.

Na taj način društva ubrzavaju proces svog prirodnog propadanja. Očigledno, smrt društva ili zajednice znači njenu prirodnu, a ne njenu fizičku smrt. Naime, društva mogu pretrpjeti dvije vrste smrti – jedna je prirodna smrt, a druga svakidašnja. Društvo se susreće sa svojom prirodnom smrću kao posljedicom povećanja broja osoba koje pripadaju trećoj kategoriji, koja uzrokuje propast i uništava društvo. Ovo je bio prikaz treće kategorije u podijeljenom i despotskom društvu.

4. Četvrtu skupinu čine oni koji ne odobravaju nepravdu i ne odriču se svoje moći shvatanja i poimanja u korist faraona. Oni ne vole nepravdu, ali je dopuštaju prešutno, bez ikakvog protesta. Kao posljedica toga, oni uvijek žive u stanju zbunjenosti i nemira. Ovakvo umno stanje štetno je kada se radi o novim otkrićima u razvoju odnosa između čovjeka i prirode. Prema sljedećem kur'anskom ajetu, takve osobe su nepravedne prema samim sebi:

ِ ‫إِ ﱠن اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ ﺗَـﻮﻓﱠﺎﻫﻢ اﻟْﻤ َﻼﺋِ َﻜﺔُ ﻇَﺎﻟِ ِﻤﻲ أَﻧ ُﻔ ِﺴ ِﻬﻢ ﻗَﺎﻟُﻮا ﻓِﻴﻢ ُﻛﻨﺘﻢ ﻗَﺎﻟُﻮا ُﻛﻨﱠﺎ ﻣﺴﺘ‬ ‫ﲔ‬ ْ َْ ُ َ ‫ﻀ َﻌﻔ‬ ُْ َ ْ َ ُ​ُ َ َ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ِﰲ اﻷَْر‬ ‫ﱠﻢ‬ َ ‫ض اﻟﻠﱠﻪ َواﺳ َﻌﺔً ﻓَـﺘُـ َﻬﺎﺟ ُﺮوا ﻓ َﻴﻬﺎ ﻓَﺄُوٰﻟﺌ‬ ُ ‫ض ﻗَﺎﻟُﻮا أَ َﱂْ ﺗَ ُﻜ ْﻦ أ َْر‬ ُ ‫ﻚ َﻣﺄَْو ُاﻫ ْﻢ َﺟ َﻬﻨ‬ ِ‫تﻣ‬ ‫ﺼ ًﲑا‬ َ ْ َ‫َو َﺳﺎء‬ Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi og‐ riješili, meleci će upitati: “Šta je bilo s vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji” – odgovorit će. “Zar Allahova Zem‐ lja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” – reći će meleci, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište. (En‐Nisaʹ, 97) 221

Oni nisu nepravedni prema drugima. Za razliku od prve skupine, oni nisu potlačeni tlačitelji. Nisu ni laskavci ni pokorne ulizice. Nisu ni kao muhe koje uokolo lete bez ikakvog cilja, bez inteligencije i volje. Oni su svjesni svog stanja nemoći i potlačenosti. “Bili smo potlačeni na Zemlji” – odgovorit će. Oni nisu izgubili sposobnost razumijevanja te su svjesni svog jadnog položaja. Međutim, na praktičnom planu oni su lijeni i ravnodušni. To je razlog zbog kojeg Kur'an za njih kaže da su nepravedni prema samim sebi. Može li se od članova ove skupine očekivati da preuzmu inicijativu i učine nešto dobro kako bi se načinio korak naprijed na polju čovjekove veze sa prirodom? Naravno da se takvo šta ne može očekivati od ovih ljudi.

5. Petu skupinu despota čine oni koji bježe od životne pozornice kako bi vodili monaški život. Ova skupina postojala je u svim despotskim društvima kroz historiju. Ona se može analizirati na dva načina. Jedna vrsta monaškog života je zbiljska i istinska – ona u kojoj se čovjek čuva i izbjegava društvo, i to uz strogu samodisciplinu, s ciljem da spasi sebe od zagađenosti svoje okoline i društvenih nečistoća. Islam odbacuje ovakvu vrstu života i zove ga nezdravom novotarijom. Kur'an u tom smislu kaže: A monaštvo su oni sami, kao novotariju, uveli. Monaški život je loš zato što ima samo negativne osnove. Ovakav život podrazumijeva nepriznavanje odgovornosti čovjeka kao Allahovog namjesnika na Zemlji, što u svakom slučaju nije dopustivo.

Druga vrsta monaškog života jeste izvještačeno monaštvo, koje podrazumijeva vještačko prihvatanje postupanja, ponašanja i odjeće monaha bez odricanja od svijeta čitavom dubinom svoga srca. Osobe koje vode ovakav način monaškog života zavaravaju ljude i odvraćaju ih od tiranije despota, ali su one umno i duhovno pristalice tirana. Kur'an o ovoj vrsti ljudi kaže: 222

ِ‫ﱠ‬ ِ ِ ِ ‫ﱠﺎس ﺑِﺎﻟْﺒ‬ ِ ‫ﺎﻃ ِﻞ‬ َ ِ ‫ﻳﻦ َآﻣﻨُﻮا إ ﱠن َﻛﺜ ًﲑا ﱢﻣ َﻦ اﻷَ ْﺣﺒَﺎ ِر َواﻟﱡﺮْﻫﺒَﺎن ﻟَﻴَﺄْ ُﻛﻠُﻮ َن أ َْﻣ َﻮ َال اﻟﻨ‬ َ ‫ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟﺬ‬ ِ‫ِ ﱠ‬ ِ ِ ‫ﱠ‬ ‫ﻀﺔَ َوَﻻ ﻳُ ِﻨﻔ ُﻘﻮﻧَـ َﻬﺎ ِﰲ َﺳﺒِ ِﻴﻞ‬ ‫ﺐ َواﻟْ ِﻔ ﱠ‬ ُ َ‫َوﻳ‬ َ ‫ﺼﺪﱡو َن َﻋﻦ َﺳﺒ ِﻴﻞ اﻟﻠﱠﻪ َواﻟﺬ‬ َ ‫ﻳﻦ ﻳَﻜْﻨ ُﺰو َن اﻟﺬ َﻫ‬ ٍ ‫اﻟﻠﱠ ِﻪ ﻓَـﺒﺸﱢﺮُﻫﻢ ﺑِﻌ َﺬ‬ ‫اب أَﻟِﻴ ٍﻢ‬ َ ْ َ O vjernici, mnogi svećenici i monasi doista na nedozvoljen način tuđa imanja jedu i od Allahova puta odvraćaju. Oni‐ ma koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju. (Et‐Tewba, 34)

6. Šestu i posljednju skupinu despota čine oni potlačeni.

Kada despotski vladari dijele društvo na skupine, oni uvijek izabiru jednu skupinu koju će tlačiti. To je ono što je i faraon učinio. On je podijelio svoj narod na kaste te je pripadnike jedne kaste, one koja mu se protivila i koju je smatrao svojim protivnikom, tlačio. Progoneći ih, nije se obazirao na njihovu čast. Kur'an kaže:

ِ ‫وإِ ْذ ﳒَﱠْﻴـﻨَﺎ ُﻛﻢ ﱢﻣﻦ ِآل ﻓِﺮ َﻋﻮ َن ﻳﺴﻮﻣﻮﻧَ ُﻜﻢ ﺳﻮء اﻟْﻌ َﺬ‬ ‫اب ﻳُ َﺬ ﱢﲝُﻮ َن أَﺑْـﻨَﺎءَ ُﻛ ْﻢ َوﻳَ ْﺴﺘَ ْﺤﻴُﻮ َن‬ َ َ ُ ْ ُ َُ ْ ْ ْ َ ِ ِ ِ ِ ‫ﻴﻢ‬ ٌ ‫ﻧ َﺴﺎءَ ُﻛ ْﻢ َوﰲ ٰذﻟ ُﻜﻢ ﺑَ​َﻼءٌ ﱢﻣﻦ ﱠرﺑﱢ ُﻜ ْﻢ َﻋﻈ‬ I kada smo vas od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas naj‐ gorim mukama mučili: mušku vam djecu klali, a žensku u životu ostavljali; a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospo‐ dara vašeg. (El‐Beqare, 49)

Kur'an nam kaže i kakvo će biti krajnje stanje ovih skupina nakon što se tlačenje jednog dana završi. Kada je u pitanju posljednja skupina, on kaže:

ِ‫ﱠ‬ ِ ِ ‫ﱠ‬ ِ ‫ﻀﻌُِﻔﻮا ِﰲ اﻷَْر‬ ‫ﲔ‬ ْ ُ‫اﺳﺘ‬ َ ‫ض َوَْﳒ َﻌﻠَ ُﻬ ْﻢ أَﺋ ﱠﻤﺔً َوَْﳒ َﻌﻠَ ُﻬ ُﻢ اﻟَْﻮا ِرﺛ‬ ْ ‫ﻳﻦ‬ َ ‫َوﻧُِﺮ ُﻳﺪ أَن ﳕُ ﱠﻦ َﻋﻠَﻰ اﻟﺬ‬ A Mi smo htjeli one koji su na Zemlji tlačeni milošću oba‐ suti i vođama i nasljednicima učiniti. (El‐Qasas, 5) 223

Ovaj ajet odnosi se na šestu skupinu koja izlazi iz despotske skupine. Allah ovoj skupini želi podariti upravljanje Zemljom i želi ih učiniti njenim gospodarima. Ovo je još jedno historijsko pravilo o kojem ćemo uskoro više govoriti.

Dosad smo istakli činjenicu da se odnosi između čovjeka i prirode kvare srazmjerno nepravdi koja preovladava u društvu.

Nepravda ne dozvoljava potpuno iskorištavanje prirode za dobrobit čovjeka. S druge strane, odnosi između čovjeka i prirode cvjetaju i napreduju u društvu do onog stepena do kojeg pravda i borba protiv nepravde preovladavaju u njemu.

U takvom društvu kreativne sile koriste se za iskorištavanje prirode.

Budući da je podijeljeno i dezintegrirano, despotsko društvo uzaludno troši svoje mogućnosti i potencijale. Nebesa mu uskraćuju kišu, a Zemlja se uzdržava od darivanja svojih blagodati. Upravo suprotnu situaciju nalazimo kod pravednog društva. U takvom društvu sve mogućnosti i svi potencijali udruženi su ka istom cilju. Takvo društvo bit će uspostavljeno nakon pojave Imama Mehdija (da Allah ubrza njegovu pojavu i olakšanje koje će s njim doći). Islamske predaje obiluju detaljima o dobrobiti i blagoslovima koji će uslijediti nakon njegovog pojavljivanja. To će biti tako jer gdje god se uspostavi pravda, čovjekova veza sa prirodom cvjeta i uspostavlja se sasvim novi odnos između čovjeka i prirode.

224

LEKCIJA 14

TEMELJ STALNIH I PROMJENJIVIH ZAKONA ISLAMA

P

rethodna rasprava dovela nas je do jednog važnog zaključka. Kada u svjetlu Kur'ana gledamo na elemente koji obrazuju jedno društvo i periode kroz koje su ovi društveni elementi prolazili, i kada proučavamo dvije linije društvenih odnosa, a to su linija međusobnih odnosa ljudi i linija ljudskih odnosa sa prirodom, otkrivamo važnu analitičku teoriju. Naša analiza pokazuje da iako su ove dvije linije relativno nezavisne jedna od druge, one ipak na određeni način utiču jedna na drugu. Ovi stavovi, izvedeni iz Kur'ana kroz analizu društvenih elemenata i studiju društvenih odnosa, objašnjavaju temelj zakonodavstva u islamu.

Relativna neovisnost dviju spomenutih linija, čovjeka sa čovjekom i čovjeka sa prirodom, predstavlja temelj utvrđenim pravilima islamskog zakona i osnova je onom području islamskog zakonodavstva koje obuhvata opće propise koji su izričito tekstom naglašeni i koji imaju trajan i vječan karakter u islamskom zakonodavstvu. Područje uzajamnog učinka ove dvije linije, linije čovjeka sa prirodom i čovjeka sa svojim bratom čovjekom, područje uzajamne saradnje i prilagodljivosti zapravo predstavlja temelj onoga što sam u svojoj knjizi “Naša ekonomija” nazvao područje slobodnog prostora koje je osnova za prilagodljiva i promjenjiva polja u islamskom zakonodavstvu. Ovi prilagodljivi i promjenjivi elementi u islamskom zakonodavstvu zapravo su šerijatski 225

odraz zbilja tih promjenjivosti i saradnje ove dvije linije, dok su fiksni i trajni zakoni u islamskom zakonodavstvu odgovor šerijata na tu ne sasvim potpunu odvojenost koja postoji između ove dvije linije. Linije čovjekova odnosa sa prirodom i čovjekova odnosa sa svojim bratom čovjekom.

Stoga vjerujemo da potpuna slika islamskog društvenog zakonodavstva objedinjuje u svojoj zbilji obje linije. Obuhvata trajne i čvrste elemente kao i promjenjive i prilagodljive. Ovi promjenjivi elementi koji stoje pred islamskim vladarom da ih popuni, stavljaju pred njega opće islamske naznake kako bi promjenjive popunio u duhu općih nepromjenjivih smjernica.

Detaljno proučavanje ovog pitanja zahtijeva dodatna objašnjenja i, ako Bog da, bavit ćemo se njim podrobnije s ciljem usklađivanja pravnih aspekata islama u svjetlu stava koji izražava Kur'an u vezi sa društvenim elementima.

Postoji još jedno pitanje koje se tiče islamskog stava o čovjekovim historijskim razdobljima na Zemlji. Kur'an dijeli čovjekov život na Zemlji u tri faze: (1) faza njegovanja, (2) faza jedinstva, (3) faza razjedinjenosti i raspada.

Svaka od ovih faza, o kojim Kur'an govori, ima svoje specifične odlike i znakove. Samo detaljna studija ovih odlika i znakova može nam omogućiti da imamo potpun uvid u faze čovjekovog života na Zemlji. S obzirom da se ta rasprava ne može završiti za jedan dan ili za jedno predavanje, bolje je odgoditi je za neku drugu priliku.* ––––––– *

Nažalost, zbog gnusnog atentata ubica iz iračke BAS partije i despotskog režima Sadama Huseina, šehid Ajatullah Bakir Sadr nije bio u prilici da o ovoj temi išta kaže.

226

LEKCIJA 15

ISKRENI SAVJETI VJERSKIM UČENJACIMA

D

a sada ostavimo po strani misli i okrenemo se području srca i ostavimo područje razuma, a okrenemo se osjećanjima. Želim da provedemo ove trenutke sa našim srcima, a ne samo sa razumom. Želim da pred Kur'an izložimo srca, umjesto misli i razuma. Da izložimo naša prsa, da vidimo kome pripadaju? Koja je to ljubav koja njima vlada i ka kojoj streme i koja ih privlači sebi? Uzvišeni Allah u jednom srcu neće spojiti dvije odanosti, dvije suprotne ljubavi.

Može se voljeti ili Allah ili Ovaj svijet. Obje ljubavi istovremeno ne mogu biti prisutne u jednom srcu.

Podvrgnimo zato naša srca testu! Ispitajmo naša srca kako bismo vidjeli da li u njima preovladava ljubav prema Allahu ili ljubav prema Ovom svijetu. Ukoliko našim srcima preovladava ljubav prema Allahu, učinimo je još dubljom i učinkovitijom. Ukoliko, pak – ne dao Allah – u našim srcima preovladava ljubav prema Ovom svijetu, pokušajmo se spasiti ove užasne i pogubne bolesti.

Svaka ljubav koja obuzima središte srca neke osobe može biti dvostruka. Ljubav koja je savršena zovemo drugostepenom ljubavlju, a ljubav koja je nesavršena zovemo prvostepenom ljubavlju. Na početku kažimo da ljubav predstavlja temelj čovjekovih naklonosti, osjećanja, emocija i želja.

Nakon što usmjeri pažnju na svoj posao ili neke druge trenutne potrebe, čovjek se vrlo brzo vraća objektu svoje ljubavi 227

jer se ljubav nalazi u središtu njegovih misli, osjećanja i naklonosti. Čovjek može s vremena na vrijeme biti udubljen u svoje razgovore, može se nalaziti na poslu, može jesti ili piti, ili se baviti bilo kakvim drugim problemom, ali sve to vrijeme ljubav nastavlja biti središtem njegovih aktivnosti, a njegova pažnja učestalo se usmjerava ka objektu njegove ljubavi. Ovo je prvostepena ljubav.

U slučaju drugostepene ljubavi čovjekovu cjelokupnu pažnju privlači objekt njegove ljubavi i ništa ne može odvratiti njegovu pažnju od tog objekta. Gdje god da okrene svoje lice, on vidi svoje voljeno. Nikada nije odsutan od njega. Ovo je drugostepena ljubav.

Ove dvije vrste ljubavi mogu se primijeniti i u slučaju ljubavi prema Allahu i ljubavi prema Ovom svijetu.

Obje ove vrste nalazimo i u slučaju uzvišene ljubavi prema Allahu. Prvostepena ljubav pojavljuje se u srcima pobožnih vjernika čija su srca oslobođena nečistoća niskih svjetovnih stvari. Njihova naklonost i njihovi osjećaji postaju podređeni njihovoj ljubavi prema Allahu. Iako su zaokupljeni hranom i pićem, zadovoljavanjem svojih fizičkih potreba, sastajanjem sa svojim prijateljima, izlascima u parkove u šetnju i raznim drugim djelima, ipak je sve vrijeme u središtu njihove pažnje jedno te isto. Čim završe sa trenutnim poslovima koje obavljaju, vraćaju se onome što je objekt njihove ljubavi.

Kada je u pitanju drugostepena ljubav, nju nalazimo u srcima poslanika i imama. Svi znate Imama Alija ibn Ebi Taliba u blizini čijeg mezara živimo (Nedžef, Irak). Ovaj veliki čovjek rekao je jednom prilikom: “Nisam vidio nijednu stvar, a da pred njom, iza nje i uz nju nisam vidio Allaha.”

Zapravo, tako je bilo jer je svijest i ljubav prema Allahu zauzela njegovo veliko srce na takav način da je sve ostalo bilo skriveno od njega. Čak i kada bi gledao ljudska bića, on 228

bi vidio Allaha. On ih je gledao kao Allahove robove. Kada je gledao Allahove blagodati, sjećao bi se Njega. Ovakva veza sa Allahom uvijek je bila prisutna pred njegovim očima, jer je samo Allaha iskreno volio i samo su ka Allahu bile usmjerene sve njegove nade i težnje. Nije dozvoljavao nikada i nikome da mu odvrati pažnju od Allaha te je tako uvijek vidio samo Allaha. Ova dva stepena ljubavi mogu se primijeniti i na ljubav prema Ovom svijetu, ljubav koja je, prema riječima časnog Poslanika, izvorište svih grešaka.

Postoje dva stepena ljubavi kada je u pitanju Ovaj svijet.

Prvi stepen ove ljubavi jest usredsređivanje aktivnosti, nada i težnji pojedinca ka sticanju ovosvjetskih dobiti. Osoba koja ima ovakvu ljubav kreće se onda kada to njeni lični interesi zahtijevaju i zaustavlja se onda kada to ne zahtijevaju. Obožavanju Allaha posvećuje se onda kada ima potrebu za tim, a kada nema – radi nešto drugo. Prema tome, Ovaj svijet joj je na prvom mjestu, iako ga, s vremena na vrijeme, može zanemariti i raditi neka uzvišena i plemenita djela. Ponekad klanja i posti, no nedugo zatim vraća se svom prvotnom interesu. Ovo je prvi stepen ljubavi prema svjetovnim koristima. Čak je i ovakvo stanje ljubavi prema Ovom svijetu opasna bolest. Međutim, što se tiče drugog stepena ove bolesti – to je stepen propasti, kada ljubav prema Ovom svijetu u potpunosti zaslijepi čovjeka. Sve ono što je Imam Ali rekao o ljubavi prema Allahu vrijedi u slučaju drugog stepena ljubavi prema Ovom svijetu.

Imam je običavao kazati da šta god bi vidio, vidio je ispred toga, iza toga i uz to Allaha. Ljubav prema Ovome svijetu također postiže ovo stanje da čovjek ne vidi nijednu stvar, a da pred njom, iza nje i uz nju ne vidi Ovaj svijet. Šta god radio u ovom stanju, radi to zarad neke ovosvjetske dobiti. Ako klanja, posti, ako čak nekog podučava ili razmatra 229

neka teološka pitanja, sve njegove aktivnosti odlikuju se nekom vrstom ovosvjetskog interesa. Ne može gledati nijednu stvar, osim kroz prizmu vlastitog probitka. Želi ovosvjetski prihod od svega što radi. Šta god da radi, radi to kako bi ostvario neki položaj, funkciju ili materijalnu dobit. Pobožnim djelima ne može se posvetiti duže od nekoliko dana. Ovo je drugostepeno traženje svijeta koje je mnogo opasnije od prvostepenog. Iz tog razloga časni Poslanik je rekao da je ljubav prema Ovome svijetu glavni uzrok svake greške.

Imam Sadik je rekao: “Ovaj svijet je kao morska voda – što je više piješ, to si žedniji.”

Nemojte govoriti: Nije zlo ako ostvarim manju svjetsku dobit i budem zadovoljan njom ili ako steknem neki položaj pa se nakon toga vratim Allahu. Činjenica je da što čovjek više novca ili položaja za sebe osigura, to je više žedan i biva sve više privučen ovosvjetskim stvarima. Nema sumnje u to da je Ovaj svijet kao slana morska voda. Ljubav prema njemu glavni je uzrok svake greške. Časni Poslanik je rekao: “Onome ko osvane, a da mu najveća briga bude Ovaj svijet, kod Allaha ništa ne pripada.”

Drugim riječima, njegova veza sa Allahom je prekinuta, jer jedno srce ne može sadržavati dvije ljubavi. Zbog toga je rečeno da je ljubav prema Ovom svijetu glavni uzrok svake greške. Namaze i sve druge oblike obožavanja ona čini lišenim njihovog značenja. Ukoliko vašim srcem vlada ljubav prema Ovom svijetu, vaša djela ibadeta ne mogu imati značenja. Ukoliko je srce osobe ispunjeno ljubavlju prema Ovom svijetu, kakva je korist od njenog izbjegavanja alkohola? Ljubav prema Ovom svijetu ne dozvoljava čovjeku da vidi ili spozna zbilje. Kako god je ljubav prema Ovom svijetu glavni uzrok svake greške, slično je ljubav prema Allahu izvor svih vrlina i vrijednosti.

230

[...]

Ljubav prema Allahu uvećava čovjekovu slavu, čistotu, čednost i snagu da savlada sve slabosti. Ljubav prema Allahu nagnala je mađioničare iz faraonovog naroda da postanu prvi koji će slijediti poslanika Musaa. Oni su hrabro odgovorili faraonu:

ِ َ‫ﻗَﺎﻟُﻮا ﻟَﻦ ﻧـﱡﺆﺛِﺮَك ﻋﻠَﻰ ﻣﺎ ﺟﺎءﻧَﺎ ِﻣﻦ اﻟْﺒـﻴﱢـﻨ‬ ٍ َ‫َﻧﺖ ﻗ‬ ِ ْ‫ﺎت َواﻟﱠ ِﺬي ﻓَﻄَ​َﺮﻧَﺎ ﻓَﺎﻗ‬ ‫ﺎض إِﱠﳕَﺎ‬ َ ‫ﺾ َﻣﺎ أ‬ َ َ َ َ َ ٰ َ َْ ِ ‫ﺗَـ ْﻘ‬ ‫اﳊَﻴَﺎ َة اﻟ ﱡﺪﻧْـﻴَﺎ‬ ْ ‫ﻀﻲ ٰﻫ ِﺬ ِﻩ‬ Oni odgovoriše: “Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih doka‐ za koji su nam došli, tako nam Onoga Koji nas je stvorio!, pa odluči šta god hoćeš, a ti možeš odlučiti samo o životu na Ovom svijetu!” (Ta‐ha, 72)

Kako su se mađioničari usudili kazati ovakvo nešto? Rekli su to jer je ljubav prema Allahu prosvijetlila njihova srca.

Ljubav prema Allahu bila je osnova hrabrosti i junaštva Imama Alija. Njegova hrabrost nije bila hrabrost divlje zvijeri.

To je bila hrabrost koju je proizvela vjera i ljubav prema Allahu. Njegovo junaštvo bilo je ono koje pokazuju ratnici, ali je isto tako imao hrabrosti odbaciti ono što nije dobro i biti postojan i čvrst. Imao je više od 60 godina kada je zaratio sa haridžijama i jurišao na 4000 njihovih boraca. Ovo je vrhunac hrabrosti na poprištu borbe, jer ga je ljubav prema Allahu opila, te nije vidio da je njih četiri hiljade, a on jedan! [...]

Ova hrabrost bila je usađena u srce Imama Alija ljubavlju prema Allahu, a ne samom vjerom u Njega, jer ovu vjeru imaju i filozofi sa Zapada. I Aristotel je vjerovao u Boga.

Platon, Farabi i drugi također su vjerovali u Njega. Međutim, šta su oni uradili za čovječanstvo? Šta su oni uradili za Ovaj 231

ili za Budući svijet? Puko vjerovanje nije dovoljno. Samo ljubav prema Allahu zajedno sa vjerom u Njega čini čuda.

Ono što najviše dolikuje nama jest da odbacimo Ovaj svijet i da se razvedemo od njega. Ukoliko je ljubav prema Ovom svijetu grijeh, onda je treba smatrati najvećim grijehom barem kada smo mi, studenti teologije, u pitanju.

Mi moramo biti oprezniji u ovom smislu od drugih ljudi jer mi sebe smatramo predvodnicima na putu spasenja. Pa kakva je naša funkcija i naša dužnost na Ovome svijetu?

Ako vas neko pita koju dužnost izvršavate i kako opravdavate svoje postojanje, šta ćete reći? Reći ćete da usmjeravate pažnju ljudi na Budući svijet, na Božanski svijet i na Allaha. Kako onda svoj svijet možete odvojiti od Budućeg svijeta?

Ako vaš svijet nije povezan sa Budućim, onda vežete ljude za svoj vlastiti svijet, a ne za Allahov budući. U tom slučaju postajete razbojnici na Allahovom putu, što nije pravi put između bilo koja dva grada. Naša je dužnost da ljude vodimo ka Allahovom putu. Mi smo preuzeli na sebe ovu odgovornost. Dužni smo voditi ljude držeći ih za ruku. Ukoliko se mi sami okrenemo bilo kakvom drugom putu, spriječit ćemo ljude od kretanja Pravim putem. Svako ko je nadvladan ljubavlju prema Ovom svijetu, uništen je. Ali kada ljubav prema Ovom svijetu ovlada našim srcima, srcima studenata teologije, ne samo da smo uništeni mi, nego uništavamo i druge jer smo se stavili u položaj odgovornosti i na mjesto na kojem bismo trebali vezati ljude za Allaha.

Nažalost, mi u svojim srcima nismo svjesni Allahove prisutnosti te iz tog razloga nismo u stanju izvršiti svoju dužnost.

Kako imamo veću odgovornost, mi se moramo uzdržati od ljubavi prema Ovom svijetu. Tvrdimo da smo nasljednici i baštinici časnog Poslanika i imama. Tvrdimo da slijedimo 232

put časnog Poslanika, Imama Alija, Imama Hasana i Imama Huseina (neka je Allahov mir s njima) te da smo u posebnom odnosu s njima.

Zar ne želimo imati živu svijest i spoznaju o ovom sjajnom odnosu? Ovaj odnos čini naš položaj osjetljivijim i delikatnijim nego što je slučaj sa drugima ljudima jer mi prenosimo kazivanja, učenja i uputu časnog Poslanika i imama i smatramo se bližim od bilo koga drugog riječima, ponašanju i znanju časnog Poslanika i imama. Zar časni Poslanik nije rekao: “Mi, poslanici, ne ostavljamo zlato, srebro ili imovinu u naslijeđe. Naša ostavština su samo znanje i mudrost.”

Imam Ali je rekao: “Upravljanje vama u mojim očima nema nikakvu vrijednost. Meni je važno da uspostavim istinu i da uništim laž.”

Zar Imam Ali nije ovo rekao? Zar nije postupao u skladu sa ovim stavom čitav svoj život? On je radio za svog voljenog Allaha, ne za sebe. Da je Imam Ali tražio svijet i radio za njega, on bi uistinu bio najnesretniji čovjek na planeti Zemlji jer je od svog ranog djetinjstva nosio svoj život u svojoj ruci. Branio je Allahovog Poslanika i borio se za njegovu stvar i njegovu božansku misiju. I nikada, ni za trenutak, nije posrnuo. On se nije brinuo za svoj život i nikada se nije bojao smrti. Nosio je svoj život u svojoj ruci. Bio je više pokoran časnom Poslaniku za vrijeme njegovog života i nakon njegove smrti nego bilo kome drugom. Radio je za Allahovu stvar više od bilo koga drugog. Više od drugih trpio je sve oblike teškoća i patnji, sve za islamsku stvar. Zašto je Imam Ali činio sve te napore? Šta je bio njegov cilj?

Uprkos svemu tome, šta je rekao kad ga je Abdu-Rahman ibn Mul'džem udario mačem po glavi? Tad, u tom trenutku, ovaj veliki Imam uzviknu: “Tako mi Gospodara Kabe, uspio sam!”

233

Imam Ali nije radio za svoju ličnu zaradu. Šta god da je radio, radio je to zarad Allaha. Tako je i u tom kritičnom trenutku pomislio da je došlo vrijeme da se susretne sa Allahom. Uskoro će se susresti sa Allahom, Koji će mu platiti za njegov trud i nagraditi ga za sve patnje koje je prošao.

To je razlog zbog kojeg je uzviknuo: “Tako mi Gospodara Kabe, uspio sam!”

Ovaj Imam je naš ideal. Njegov život je naš uzor. Vjerujemo da su Kur'an i sunnet izvori islamskog prava. Šta je sunnet? Podrazumijeva li sunnet išta drugo osim ponašanja, govora, djela i odobrenja onih koji su bezgrješni? Naša je dužnost da se uzdržimo od ljubavi prema Ovom svijetu. Zapravo, mi i nemamo svijet koji bismo voljeli. Trebamo li voljeti svijet? Možemo li mi, studenti, voljeti Ovaj svijet i ostaviti postrani Allahovo zadovoljstvo koje je važnije od bilo čega drugog?

Da li je moguće ostaviti postrani ono što nijedno oko nije vidjelo, nijedno uho nije čulo i nijedno srce nije shvatilo?

Na kraju krajeva, šta je Ovaj naš svijet? On je samo skup imaginarnih i fiktivnih stvari. Naravno, takav je svijet svakog posebno, ali je naš svijet još fiktivniji od svijeta drugih. Šta možemo izvući iz Ovog svijeta, osim onog što je neznatno i beznačajno? [...]

Kapije svijeta uvijek su otvorene. Ako osoba koja žudi za Ovim svijetom bude imala neophodnu sposobnost, talent i inteligenciju, sva vrata bit će joj otvorena. Međutim, ako student teologije radi za Ovaj svijet, on je nesretan čovjek jer gubi Ovaj, ali i Onaj svijet. Ovaj svijet nije za studenta teologije. Student koji traži Ovaj svijet neće dobiti ni Ovaj ni Onaj svijet. Prema tome, naša je obaveza da ograničimo 234

svoj trud na traženje Budućeg svijeta i usađivanje ljubavi prema Allahu u naša srca jer Ovaj svijet u našim očima ne smije imati nikakvu vrijednost. Časni Imami rekli su nam da zapamtimo smrt i da nam uvijek bude na umu. To je najbolji lijek za ljubav prema Ovom svijetu. Dobro znamo da svi ljudi moraju umrijeti, ali mi mislimo da je smrt namijenjena drugima, a ne nama. Da bismo istrijebili ljubav prema Ovom svijetu iz naših srca, uvijek trebamo pred svojim očima imati misao o vlastitoj smrti.

Moramo imati na umu da svakog trenutka možemo umrijeti. Svako od nas ima prijatelje koji su umrli. Naša braća su napustila Ovaj svijet. U trenutku svoje smrti moj otac nije bio star koliko sam ja sada. Moj brat je umro mlađi nego što sam ja sada. Ja sam zaokružio jedan čitav čovječiji životni vijek. Ne bi bilo pretjerano da sam i ja umro u starosnom dobu u kojem je umro moj otac ili moj brat. Svako od nas mora imati pred sobom ovakav podsjetnik.

Mnogi naši prijatelji i rodbina su preselili. Sve njihove nade i težnje su završile. Ništa nije ostalo od njih. Ako su oni koji su otišli svome Gospodaru radili za Ovaj svijet, svaka stvar u vezi s tim je završila. Njihova smrt je upozorenje nama. To je ono čemu su nas imami učili. Uvijek moramo imati ovo upozorenje na umu kako bismo savladali našu požudu prema životu na Ovom svijetu, koji može trajati nekoliko dana, nekoliko mjeseci ili najviše nekoliko godina.

Kako se možemo truditi i naprezati pod pretpostavkom da je život dugotrajan? Možemo dobiti priliku da radimo svega desetak dana. Možemo biti u stanju braniti svoj život samo mjesec ili dva. Mi i ne znamo šta branimo. Hoćemo li biti u stanju snositi posljedice grijeha koje smo počinili pred Allahom i našom vjerom za vrijeme ovog razdoblja? Zbog čega 235

da snosimo ove posljedice? Zbog života od deset dana ili mjeseci? To pouzdano nije dobra trgovina.

Molimo Allaha da pročisti naša srca i da ih osvijetli vjerom! Molimo Ga da usmjeri naše umove da što više tražimo Njegovo zadovoljstvo i da ispuni naša srca ljubavlju, strahom i vjerom u Njega! Molimo Ga da nam pomogne da djelujemo u skladu sa učenjima Njegove Knjige! Amin!

236

SADRŽAJ Predgovor......................................................................................5 O ajatullahovim posljednjim predavanjima ................................67 Lekcija 1: Šta je tematsko tumačenje Kur'ana? ......................................71 Lekcija 2: Šta je tematsko tumačenje Kur'ana? ......................................83 Lekcija 3: Tematsko tumačenje ..............................................................90 Lekcija 4: Historijska pravila u Kur'anu .................................................99 Lekcija 5: Historijska pravila u Kur'anu ...............................................114 Lekcija 6: Polje na kojem djeluju pravila historije ...............................124 Lekcija 7: Historijski zakoni u Kur'anu ................................................133 Lekcija 8: Analiza društvenih elemenata..............................................148 Lekcija 9: Čovjekov uticaj na historijske tokove..................................157 Lekcija 10: Odabir ideala........................................................................170 Lekcija 11: Sve se kreće ka apsolutnom idealu ......................................185 Lekcija 12: Analiza društvenih elemenata..............................................200 Lekcija 13: Učinak čovjekove veze sa prirodom i drugim ljudima ........213 Lekcija 14: Temelj stalnih i promjenjivih zakona islama .......................225 Lekcija 15: Iskreni savjeti vjerskim učenjacima.....................................227 237

Ajatullah Bakir el-Sadr HISTORIJSKI ZAKONI U KUR’ANU Izdavač Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar, 1432/2011.

Za izdavača Amar Imamović Lektura Selma Fazlić Tehnički urednik Muriz Redžović DTP

Mahir Sokolija Štampa Sabah print d.o.o.

Za štampariju Šećo Elezović CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 28-254 ES-SADR, Muhammad Baqir Historijski zakoni u Kur’anu / Bakir el-Sadr ; sa engleskog preveo Eldin Hasanović. – Mostar : Fondacija Baština duhovnosti, 2011. – 236 str. ; 20 cm Prijevod djela: Trends of history in Qur’an.

ISBN 978-9958-867-03-3 I. As-Sadr vidi as-Sadr, Muhammad Baqir. – II. Al-Sadr vidi al-Sadr, Muhammad Baqir COBISS.BH-ID 19038982