Osnove islamske filozofije 1

‫بسماهللال ّرحمـنال ّرحيم‬

Biblioteka Irfan i hikmet

Naslov izvornika ‫آموزش فلسفه‬

Urednik Amar Imamović Likovno oblikovanje Saladin Pašalić

Muhammed Taqi Misbah Yazdi

OSNOVE ISLAMSKE FILOZOFIJE SVEZAK 1.

S engleskog preveo

Armin Hadrović

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1434/2013.

Riječ urednika

Nakon dva djela u kojima je na obuhvatan način sačinjen pregled tokova islamske filozofije,1 štivo koje je pred nama prvo je te vrste na Balkanu, time i na bosanskome jeziku, a nudi uvid u sāmu islamsku filozofiju u njenoj cjelini.

Kada govorimo o islamskoj filozofiji,2 odrednica islamska kazuje prije svega o onoj racionalnoj misli koja je uobličavana tokom stoljeća među islamskom misliocima koji su bili odsudno određeni nebeskom Objavom i svjedočenjem viših zbilja. Veoma je važno ovdje naglasiti da u islamskom okrilju, različito od onoga na Zapadu, nije nikada izričito povučena razlika između teologije i filozofije.

Unutar islama, gledano u cjelini, postoje tri osnovne škole filozofije, a to su: iluministička, peripatetička i teozofska. Ali, i pored toga, kada se razmatra filozofska misao unutar islama, treba istaknuti činjenicu da je islamska filozofija slijedila jedinstveni tok, koji se razvijao i nadopunjavao, a sve s obzirom na zajednički cilj: razotkrivanje i svjedočenje Apsoluta i viših zbilja te dosezanje Istine, ukratko, nuđenje odgovora o zbiljama Kreacije.

Tako peripatetička filozofija doživljava svoj vrhunac s Ibn Sinaom, koji ustanovljava i zaokružuje filozofski sistem kojem se prema temeljima peripatetike nije imalo šta dodati. Međutim, nakon njega Mulla Sadra svojom genijalnom i inovativnom mišlju otvara nova obzorja i – na najboljim zasadama tradicije – čini korak naprijed i podiže novo filozofsko zdanje te promovira novi pravac mišljenja, kojem, da bi se razlikovalo od prethodnog, on sām daje novo ime: teozofija (hikmetul-mutealije).

Henry Corbin: Historija islamske filozofije, prev. Nerkez Smailagić i Tarik Haverić, “Veselin Masleša” – “Svjetlost”, Sarajevo 1987; M. M. Šarif: Historija islamske filozofije, prev. Hasan Sušić, August Cesarec, Zagreb, 1988.

2 Vidjeti: Teheran Halilović: Originalnost islamske filozofije, Kom – časopis za religij­ ske nauke, Centar za religijske nauke “Kom”, vol. 1, 1, Beograd, 2012.

1

5

Za razliku od uvriježenog i nametnutog mišljenja da je islamska filozofija nekad u davnoj prošlosti imala kratkotrajan zamah i da je okončala svoju filozofsku meditaciju smrću Ibn Rušda, na Zapadu poznatog kao Averroes (1198), filozofija u Perziji doživljava svoj novi procvat i intelektualni zamah, koji još uvijek jednako tako živi.3 Potvrda rečenog je i djelo koje je pred nama.

S druge strane, ako osmotrimo filozofsku misao na Zapadu kroz stoljeća, naći ćemo mnoštvo filozofskih sistema koji se smjenjuju i opovrgavaju jedni druge, što je dovelo do pojave da su neki mislioci, suočeni s ovom činjenicom, zastali, izjavivši da – prije nego što se krene u propitivanje same filozofske misli – najprije treba preispitati oruđa spoznaje i procijeniti njihovu snagu i valjanost u činu spoznaje. To je dovelo do razvoja epistemologije.

Našavši se pred ovim pitanjem, zapadna filozofija je u posljednje vrijeme mnogo više naučne pažnje posvetila epistemologiji nego islamski filozofi, koji nisu bili suočeni s nedoumicama oko navedenog. Naravno, i kod islamskih filozofa se u prošlosti mogu naći stavovi o epistemologiji, ali – iz razumljivih razloga – u ograničenom obliku. U novije vrijeme ovo pitanje i među islamskim filozofima dobija na značaju. Tako i ovo djelo, prije pristupa ontologiji, razmatra pitanja epistemologije iz ugla islamskih filozofa, što predstavlja jednu od dobrih strana knjige o kojoj je riječ.

Treba reći da je, nakon uvodnih rasprava u kojima se nudi kratak pregled filozofskih misli i definiranja filozofije i njezina odnosa s naučavanjem te epistemologije, ovo djelo koncipirano prema tradicionalnoj podjeli i viđenju filozofije unutar islamskoga svijeta. Prema toj podjeli i takvom viđenju, filozofija se dijeli na opći ili uvodni dio – gdje se razmatraju opća pitanja svake filozofije i koji je uvod za sljedeće poglavlje, i božansku filozofiju ili teozofiju (teologiju) – gdje se razmatraju pitanja u vezi s Bogom Uzvišenim, što i jeste krajnji cilj svakog filozofskog pregnuća.

Ovo djelo pisano je kao udžbenik za studente na Univerzitetu i vjerskim sveučilišnim centrima. Upravo to nas je i navelo na objavljivanje ovog djela jer ono kao takvo na najbolji način nudi uvođenje u ovako zahtjevne teme.

Nakon prvih upoznavanja s islamskom filozofijom na predavanjima prof. dr. Šejh Akbara Eydija, javila se želja za objavljivanjem jednog djela koje će obuhvatiti sva važna pitanja filozofije. Tako je počeo rad na prijevodu Vidjeti: Henry Corbin: Islam u Iranu – duhovni i filozofski obziri, prev. Rešid Hafizović, Bemust, Sarajevo, 2000; Henry Corbin: Islamska filozofija u Iranu: 17. i 18. stoljeće, prev. Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo, 2002.

3

6

Osnova islamske filozofije koji je trajao pet godina. Knjiga je prevođena s engleskog jezika, ali na način da je prevodilac dr. Armin Hadrović svoj prevodilački prohod načinio zajedno s gospodinom Šahrijarom Sulejmanijem, magistrom filozofskih znanosti, koji je omogućio sravnjivanje i usklađivanje prijevoda s izvornikom. Na ovom mjestu zahvaljujemo gospodinu Sulejmaniju i svima koji su na bilo koji način doprinijeli priređivanju ovog djela za objavljivanje.

Na kraju knjige donosimo rječnik filozofskih pojmova za koji se nadamo da će biti od koristi u budućim naučnim i istraživačkim poduhvatima kod iščitavanja filozofskih djela na perzijskom i arapskom jeziku. Budući da je ovo pionirsko pregnuće, ostavljamo otvorenom mogućnost da se za neke stručne termine u budućnosti nađu bolja rješenja.

Mostar, rebiul-ahir 1434. / mart 2013.

7

1. DIO

UVODNE RASPRAVE

1. LEKCIJA

KRATAK PREGLED TOKA FILOZOFSKE MISLI OD POČETAKA DO ISLAMSKE EPOHE Obuhvata: Početak filozofske misli Pojavu sofizma i skepticizma Doba procvata filozofije Kraj grčke filozofije Izlazak sunca islama Razvoj filozofije u islamskoj epohi

Početak filozofske misli Razvoj ljudske misli kao i stvaranje čovjeka počinju prije pisane historije.

Gdje god je čovjek živio, misao je bila od njega neodvojiva osobina. Gdje god je kročio nogom, umovanje i razmišljanje nosio je sa sobom.

O nepisanim ljudskim mislima nema tačnih i pouzdanih podataka, osim onoga što su na temelju otkrivenih ostataka naslućivali arheolozi. Međutim, otkako postoji pisani jezik, zapisana misao je ostajala dok je karavan historije prolazio.

Ljudska misao koja se odnosi na znanje o bivanju, njegovom početku i kraju, sprva je bila spregnuta religijskim uvjerenjima. Stoga bi se moglo reći da se najstarije filozofske misli imaju tražiti među orijentalnim vjerskim mislima.

Historičari filozofije vjeruju da se najstarije zbirke koje su potpuno filozofske ili pretežno filozofske vezuju za grčke mudrace koji su živjeli otprilike šest stoljeća prije Isaa, mir s njime. Spominju se učenjaci toga vremena koji su nastojali spoznati bivanje te početak i kraj kosmosa. Da bi objasnili pojavljivanje egzistenata i preobrazbe koje se dešavaju u egzistentima, oni su izrekli različite i povremeno proturječne teorije, a istovremeno nisu krili činjenicu da su njihove misli bile, manje ili više, pod utjecajem orijentalnih vjerskih učenja i orijentalne kulture.

U svakom slučaju, slobodno ozračje za raspravu i kritiku u Grčkoj toga vremena pripremilo je teren za razvoj i napredak filozofske misli. To područje pretvorilo se u rasadnik filozofije.

Naravno, početne misli nisu bile ispravno uređene i poredane, niti su problemi za istraživanje bili precizno klasificirani, a kamoli da je svaka skupina problema imala vlastito ime i naročitu metodu. Ukratko, sve ideje nazivane su naukom, mudrošću, spoznajom i sličnim imenima.

Pojava sofizma i skepticizma U petom stoljeću pr.n.e. spominju se učenjaci koji su se na grčkom jeziku nazivali sofisti, odnosno mudraci i učeni. No, uprkos velikoj količini podataka koju su imali o tada aktuelnom znanju, oni nisu vjerovali 13

u stalne i nepromjenjive istine i ništa nisu smatrali definitivno znanim i sigurnim.

Kako prenose historičari filozofije, sofisti su po zanimanju bili učitelji koji su podučavali retorici i debati te za rad obučavali branioce u sudovima, za kojima je u ono doba bila velika tražnja. Ovo zanimanje zahtijevalo je od branioca da može dokazati bilo koju tvrdnju, a odbaciti sve njoj suprotstavljene tvrdnje. Bavljenje ovakvom vrstom podučavanja, koje je često bilo podložno paralogizmu1, postepeno je izazvalo pojavu mišljenja po kojem izvan ljudske misli zapravo i nema istine! Čuli ste priču o osobi koja je u šali rekla da se u toj i toj kući dijele slatkiši.

U svojoj prostodušnosti ljudi su se požurili iskupiti pred vratima te kuće. Malo-pomalo, čovjek koji je to izmislio počeo je i sam gajiti nade u istinitost rečenoga, tako da je, ne želeći izgubiti priliku da dobije besplatne slatkiše, i sam stao u red. Čini se da su i sofisti bili žrtve iste sudbine. Podučavajući paralogističkim metodama dokazivanja i poricanja tvrdnji, postepeno su se takve sklonosti počele pojavljivati i u njihovim mislima – da su zapravo istina i neistina podređene ljudskoj misli, te su zaključili da izvan ljudskih misli nema istine!

Pošto je izraz sofizam, koji je značio mudar i učen, usljed pripisivanja ovakvim osobama izgubio svoje osnovno značenje, počeo se upotrebljavati kao simbol i znak za način mišljenja u skladu s paralogističkom argumentacijom.

Isti ovaj izraz u arapskom jeziku je uzeo oblik sūfisṭī, a iz njega je izveden izraz safsaṭah sa značenjem paralogizma / sofisterija.

Doba procvata filozofije Najpoznatiji mislilac koji je ustao protiv sofista i koji je kritizirao njihove ideje i stavove bio je Sokrat. On je bio taj koji je sebe nazvao filozofus, to jest ljubitelj mudrosti. Ovaj izraz u arapskom jeziku poprimio je oblik fīlsūf, iz kojeg je izvedena riječ falsafe.

Moghālaṭe, ovdje prevedeno kao paralogizam / sofisterij, jeste logičko krivo rasuđivanje, to jest rasuđivanje koje samo naizgled uspostavlja zaključak dok ustvari to ne čini.

Termin se jednako odnosi na ispravno deduktivno zaključivanje iz pogrešnih premisa kao i na neispravno izvođenje zaključka iz bilo kojih premisa. Postoji mnogo vrsta paralogizama. (op. prev. bos.)

1

14

Historičari filozofije smatraju da su dva razloga zbog kojih je izabrao ovo ime: prvi je poniznost Sokrata koji je uvijek priznavao svoje neznanje, a drugi je njegov prijekor sofista koji su sebe nazivali mudracima, to jest, izborom ovog naziva htio ih je natjerati da shvate: Vi, koji radi materijalnih i političkih ciljeva ulazite u rasprave i debate, poučavanje i učenje; vi niste dostojni naziva mudrac. Čak ni ja koji s najčvršćim razlozima odbacujem vaše ideje sebe ne smatram dostojnim tog naziva i sebe nazivam samo ljubiteljem mudrosti.

Nakon Sokrata, njegov učenik Platon, koji se godinama okorištavao njegovim predavanjima, nastojao je uspostaviti osnove filozofije, a poslije je Platonov učenik Aristotel doveo filozofiju do vrhunca procvata i sistematizirao pravila mišljenja i argumentiranja u formi nauke – logike, kao što je objasnio i greške pri mišljenju u dijelu logike o paralogizmima.

Otkad je Sokrat sebe nazvao filozofom, izraz filozofija upotrebljavao se kao oprečan izrazu sofistika, a obuhvata sve stvarne nauke, kao što su fizika, hemija, medicina, astronomija, matematika i teologija,2 a samo konvencionalne discipline, poput leksike, sintakse i gramatike, nisu tamo svrstane.

• prirodne nauke (niža filozofija): opće presudbe o tjelesima, kosmogonija, mineralogija, botanika, zoologija teorijska

• matematika (srednja filozofija): aritmetika, geometrija, astronomija, muzika • teologija (viša filozofija): opće presudbe o egzistenciji, teologija u užem smislu

filozofija

• etika (tiče se pojedinca) praktična

• ekonomija domaćinstva (tiče se porodice) • politika (tiče se zajednice)

Tako se filozofija smatrala općim imenom za sve stvarne nauke (‘ulūm-e ḥaqīqī), a dijelila se na dvije opće skupine: teorijske nauke i praktične nauke (‘ulūm-e naẓarī wa ‘ulūm-e ‘amalī). U teorijske nauke ubrajane su prirodne Čak su i danas u mnogim glasovitim svjetskim bibliotekama knjige iz fizike i hemije svrstane pod filozofiju.

2

15

nauke3, matematika i teologija (ṭabī‘ijjāt, rijāḍijjāt wa elāhijjāt). Prirodne nauke su u sebi obuhvatale područja kosmogonije, mineralogije, botanike i zoologije, a matematika se granala na aritmetiku, geometriju, astronomiju i muziku.

Teologija u općenitom smislu je bila podijeljena na “ono što je iza prirode” (mā ba‘d al-ṭabī‘e), to jest metafiziku ili općenitu raspravu o egzistenciji i teologiju u specifičnom smislu. Praktične nauke imale su tri grane: etiku, ekonomiju domaćinstva i politiku.

Kraj grčke filozofije Netom nakon Platona i Aristotela njihovi učenici su se neko vrijeme bavili sastavljanjem, uređivanjem i tumačenjem djela svojih učitelja, te su tržište filozofije očuvali manje-više svježim. Međutim, nije trebalo mnogo vremena da se ova svježina zamijeni stagnacijom i da rast i napredak počnu slabiti. U Grčkoj je tada preostalo svega nekoliko mušterija za nauku i znanje. Velikani umjetnosti i nauke nastanili su se u Aleksandriji, gdje su se posvetili istraživanju i obrazovanju. Ovaj grad ostao je centar nauke i filozofije sve do četvrtog stoljeća.

Međutim, kada su se rimski imperatori preobratili na kršćanstvo i počeli širiti dogme Crkve kao zvanične dogme i ideje, počeli su se suprotstavljati i slobodnom carstvu mišljenja i nauke, sve dok konačno Justinijan, imperator Istočnog rimskog carstva, nije 529. godine nove ere izdao ukaz o zatvaranju univerziteta i škola u Atini i Aleksandriji. Učenjaci su pobjegli da bi spasili živote, a utočište su potražili u drugim gradovima i zemljama. Iz tog razloga ugašeni su posljednji proplamsaji baklje nauke i filozofije u Rimskom carstvu.

Izlazak sunca islama Gotovo uporedo s maločas spomenutim procesom u šestom stoljeću krš­ćanske ere na drugom kraju svijeta zbio se najveći događaj u historiji.

Arapski poluotok bio je svjedok rođenja, misije i selidbe Časnog Poslanika Od grčkog fysis nastala je riječ fizika što u prijevodu znači priroda. U antičkom smislu nema razlike između nauke fizike i prirodnih nauka; međutim, u modernom smislu, nauka fizika jeste dio prirodnih nauka. (op. prev. bos.)

3

16

islama, neka su mir i blagoslovi Božiji na njega i njegovu porodicu. On je na uši savjesti čovječanstva pročitao poruku Božije upute. Kao prvi korak, pozvao je ljude da stječu znanje4 i visoko je cijenio čitanje, pisanje i učenje. Zasnovao je najveću civilizaciju i najnapredniju kulturu u svijetu.

Poticao je svoje sljedbenike da stječu znanje i mudrost (od kolijevke pa do groba), u najbližem ili najudaljenijem mjestu na svijetu (čak i u Kini), i po bilo koju cijenu (makar i uz prolijevanje krvi srca svoga i upadanja u virove vode uskovitlane)5.

Plodna mladica islama, zasađena moćnom rukom Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u svjetlu Božije objave koja život daje, i hranjena drugim kulturama, porasla je i dala plod. Islam je apsorbirao sirovi materijal ljudskog mišljenja drugih kultura, u skladu s mjerodavnim Božijim normama, i pretvorio ga u korisne elemente u kovačnici konstruktivne kritike, te je za kratko vrijeme proširio svoju sjenku na sve kulture svijeta.

Bodreni od strane plemenitog Poslanika, s.a.v.a., i njegovih bezgrešnih nasljednika, muslimani su počeli usvajati različite vrste znanja. Naučno naslijeđe Grčke, Rima i Irana prevedeno je na arapski jezik. Muslimani su usvojili korisne elemente tog naslijeđa i nadopunili ih vlastitim istraživanjima. Uspjeli su doći do značajnih otkrića u mnogim oblastima: algebri, trigonometriji, astronomiji, fizici i hemiji.

Drugi značajan faktor razvoja islamske kulture bio je politika. Tlačiteljski vladari Ummeja i Abbasida, koji su bespravno preuzeli vlast, osjećali su jaku potrebu za općim odobravanjem među muslimanima, dok su članovi Poslanikove porodice (Ehli-bejt), neka su Božiji blagoslovi na sve njih, to jest oni koji su bili zakoniti zaštitnici ljudi, bili istinski izvor znanja i riznica Božije objave. Vladajući režim osim prijetnje i mita nije imao drugog načina da privuče ljude. Stoga su nastojali učiniti da njihov režim napreduje bodreći učenjake i sakupljajući naučne autoritete oko sebe – a koristeći se grčkim, rimskim i iranskim naukama – oni su pokušavali otvoriti dućan nasuprot Ehli-bejta.

Na ovaj način različite filozofske ideje i različite vrste znanja i umijeća, s različitim motivacijama, posredstvom prijatelja i neprijatelja, ušle su u islamsko okruženje i muslimani su ih počeli istraživati, usvajati i kritizirati. U Aluzija na prve ajete objavljene Poslaniku, s.a.v.a: “Uči! U ime Gospodara tvoga koji je stvorio... Koji je čovjeka poučio peru...” (Kur’an, 96:1-4) 5 Ovdje se aludira na nekoliko poznatih predaja prenesenih od Poslanika, s.a.v.a.

4

17

svijetu nauke i filozofije islamskog okruženja počele su se pojavljivati genijalne ličnosti – svaka od njih je vlastitim neprekidnim nastojanjima razvila neki ogranak nauke, te je islamska kultura tako donijela plodove.

Među njima su učenjaci islamske apologetike i dogme (kalām wa ‘aqājed) s različitih stajališta razmatrali i kritizirali probleme božanske filozofije. Koliko god da su neki od njih u svojoj kritici otišli u krajnost, ova vrsta kritike i cjepidlačenja, ispitivanja i sumnjičenja navela je većinu islamskih mislilaca i filozofa da se još više trude, što je dovelo do sveopćeg obogaćenja intelektualne i filozofske misli.

Razvoj filozofije u islamskoj epohi Širenjem područja pod islamskom upravom i sklonošću ljudi prema ovoj vjeri koja život daje mnogi centri nauke ušli su pod okrilje islama. U to doba postojala je velika razmjena ideja među učenjacima i knjiga među bibliotekama a ove knjige su prevođene s raznih jezika: indijskog, perzijskog, grčkog, latinskog, aramejskog, hebrejskog i drugih, na arapski koji je doista postao međunarodni jezik muslimana. Ovo je pospješilo razvoj filozofije, nauka i tehnika. Mnoge knjige filozofa iz Grčke i Aleksandrije, kao i iz drugih uglednih centara nauke, prevedene su na arapski.

Početni nedostatak zajedničkog jezika i usaglašenih stručnih termina među prevodiocima, kao i razlika u pogledu temelja Istočne i zapadne filozofije, činili su podučavanje filozofije teškim, a istraživanje i izbor između ovih načela još težim. Međutim, nije potrajalo dugo prije nego što su geniji poput Abu Nasr Farabija i Ibn-Sinaa, zahvaljujući svojim neprestanim nastojanjima, bili u stanju upoznati cjelokupnu filozofsku misao toga vremena. Uz Bogom dane talente, ojačavane blještavom svjetlošću Objave i objašnjenjima imama, oni su mogli izvršiti pregled i procjenu te izbor među prikladnim filozofskim načelima i predočiti jedan zreo filozofski sistem, koji je, pored platonističkih i aristotelovskih ideja, neoplatonističkih misli iz Aleksandrije te ideja orijentalnih gnostika (‘urafā’), sadržavao i nove misli. Tako je ovaj novi sistem mogao nadmašiti sve filozofske sisteme Istoka i Zapada, iako je njegov najveći dio bio aristotelovski obojen, pa je stoga njihova filozofija imala aristotelovski i peripatetički (maššā’ī) kolorit.

18

Kasnije je ovaj filozofski sistem došao pod kritičku lupu mislilaca kakvi su bili Gazali, Ebu al-Barakat Bagdadi i Fahr Razi. S druge strane, okorištavajući se djelima mudraca starog Irana i upoređujući ih s djelima Platona, stoika i neoplatonista, Suhravardi je osnovao novu školu filozofije nazvavši je školom iluminacije (mekteb-e ešrāqī), koja je bila više platonistički obojena. Na ovaj način pripremljen je teren za okršaj među filozofskim idejama te za njihov razvoj i sazrijevanje.

Stoljećima kasnije veliki filozofi Hadže Nasīruddīn Tūsi, Muhaqqiq Dawāni, Sajjid Sadr ud-Dīn Daštaki, Šejh Bahā’ī i Mir Damad obogatili su islamsku filozofiju vlastitim genijalnim idejama. A onda se pojavio Sadruddīn Šīrāzi, koji je svojim vlastitim genijem i inovacijom predstavio novi filozofski sistem. Taj sistem sadržavao je skladne elemente peripatetičke filozofije i filozofije iluminacije te gnostičkih otkrovenja (mokāšafāt-e ‘erfānī) kojima je pridodao dubokoumne misli i vrijedne ideje i nazvao to “transcendentalnom teozofijom” (ḥekmat-e mota‘alijje).

Sažetak 1. Najstarije filozofske misli moraju se tražiti među vjerskim učenjima.

2. Historičari filozofije šesto stoljeće pr.n.e. smatraju vremenom u kojem se pojavljuje filozofija.

3. Sofisti su bili skupina starogrčkih mislilaca koji su vjerovali da je istina podređena ljudskim mislima, ustvari, oni su prvi utemeljitelji skepticizma.

4. Izraz sofisterij u značenju paralogizma izveden je iz termina sofizam.

5. Izraz filozofija uzet je iz grčkog korijena filo + sophija. Sokrat je ovo ime odabrao za sebe kako bi se suprotstavio sofistima.

6. Grčka filozofija dosegla je svoj vrhunac zahvaljujući naporima Platona i Aristotela.

Međutim, nedugo nakon toga ona je izgubila svoj sjaj i popularnost, a filozofi i naučnici su se okupili u Aleksandriji.

7. Pojavom islama upaljena je baklja nauke i mudrosti na Srednjem istoku, a muslimani su uložili svoje ambicije u savladavanje znanja, nauka i tehnika do tada postojećih u svijetu.

8. Kako bi ojačale sistem hilafeta i učinile ga privlačnijim, halife su ukazivale dobrodošlicu stranim naučnicima.

9. Dogmatski teolozi su svojim kritikama, upućenim uvezenim filozofijama, pripremili teren za razvoj islamske filozofije.

10. Prvi filozofski sistem u islamskoj eri utemeljen je od strane Farabija, a njega će kasnije plodonosnim učiniti Ibn-Sina.

19

11. Ovaj filozofski sistem, koji je bio više aristotelovski, kritiziran je s jedne strane od Gazalija i drugih kritičara, a s druge strane od Suhravardija koji je bio utemeljitelj iluminacijske škole.

12. Najvažniji filozofski sistem u islamskoj eri sadrži elemente peripatetičke i filozofije iluminacije, misli gnostika i Božijih ljudi, osnovan je od strane Sadr ul-Muta‘allihīn Širāzija, a zove se transcendentalna teozofija.

Pitanja 1. Gdje i kada su se pojavile prve skupine koje su se bavile filozofijom?

2. Šta je škola sofizma? Kako je nastala?

3. Koje nauke obuhvata termin filozofija u svom prvom i sveobuhvatnom stručnom značenju?

4. Kako je filozofija ušla u islamsko okruženje? Koji su faktori pogodovali njenom razvoju?

5. Ko je zasnovao prvi filozofski sistem u islamskoj epohi?

6. Kakvu su ulogu imali dogmatski teolozi u razvoju islamske filozofije?

7. Navedite ime dvije važne filozofske škole u islamskoj epohi i nabrojte njihove osobine.

8. Koja je najvažnija filozofska škola u islamskoj eri? Ko joj je utemeljitelj? Kakve su joj osobine?

20

2. LEKCIJA

KRATAK PREGLED TOKA FILOZOFSKE MISLI OD SREDNJEG VIJEKA DO OSAMNAESTOG STOLJEĆA Obuhvata: Skolastičku filozofiju Renesansu i temeljitu preobrazbu u mišljenju Drugu fazu skepticizma Opasnost skepticizma Modernu filozofiju Fundamentalnost (počelnost) iskustva i moderni skepticizam Kantovu kritičku filozofiju

Skolastička filozofija Nakon širenja kršćanstva u Evropi i sprezanja moći Crkve i moći Rimskog carstva, naučni centri su došli pod utjecaj aparata vlasti do te mjere da su do šestog stoljeća (kao što je ranije navedeno) univerziteti i škole u Atini i Aleksandriji bili pozatvarani. Ovaj period, koji je trajao oko hiljadu godina, zove se srednji vijek, a karakterizira ga prevlast Crkve nad naučnim centrima i nad programima škola i univerziteta.

Među istaknutim osobama ovoga doba bio je Sveti Augustin, koji je pokušao upotrijebiti filozofske osnove, naročito stavove Platona i neoplatonista, e da bi objasnio dogme kršćanstva. Nakon njega je nekoliko filozofskih rasprava uvedeno u školske programe. Ovo doba bilo je nenaklonjeno aristotelovskoj misli, jer je ona smatrana suprotstavljenom vjerskim učenjima i njeno podučavanje bilo je zabranjeno. Zahvaljujući vlasti muslimana u Andaluziji (Španiji) i prodoru islamske misli u zapadnu Evropu, o idejama islamskih filozofa kakvi su bili Ibn Sina (Avicena) i Ibn Rušd (Averoes) raspravljalo se manje ili više svuda, pa su se i kršćanski učenjaci posredstvom knjiga ovih filozofa upoznali s Aristotelovim stavovima.

Malo-pomalo crkveni dostojnici više nisu mogli odoljeti ovom toku filozofske misli i napokon je Sveti Toma Akvinski prihvatio većinu Aristotelovih filozofskih stavova koji se uočavaju i u njegovim knjigama. Postepeno je protivljenje Aristotelovoj filozofiji slabilo, a u nekim naučnim centrima ona je čak postala i prevladavajuća.

U svakom slučaju filozofija u zapadnim zemljama u srednjem vijeku ne samo da nije napredovala već je prolazila kroz fazu nazadovanja. Nasuprot islamskom svijetu u kojem su znanje i nauka kontinuirano napredovali i postali iznimno bogati, u Evropi su jedine rasprave kojima je podučavano u školama pripojenim Crkvi, a koje su nazvane skolastičkom filozofijom, bile one koje su mogle pravdati kršćanske dogme, koje ni same nisu bile bez zastranjenja.

Samo se po sebi razumije da takva filozofija nije mogla imati drugu sudbinu do smrti i izumiranja.

23

U skolastičkoj filozofiji, pored logike, teologije, etike, politike te dijela prirodnih nauka i astronomije koje je Crkva usvojila, u nastavni plan bile su uvrštene i gramatika i retorika, te je tako filozofija ovoga razdoblja bila razmatrana znatno šire u odnosu na razdoblja grčke i današnje filozofije.

Renesansa i temeljita preobrazba u mišljenju Od četrnaestog stoljeća zahvaljujući različitim faktorima pripremao se teren za temeljitu preobrazbu. Jedan faktor bio je jačanje nominalizma (fundamentalnost imenovanja = aṣālat-e tasmije) i poricanje postojanja univerzalija (univerzalnih pojmova), što se zbilo u Engleskoj i Francuskoj. Ova filozofska tendencija igrala je važnu ulogu u slabljenju temelja filozofije. Sljedeći faktor bio je taj što je Aristotelova prirodna nauka postala predmetom spora na pariškom univerzitetu.

Nadalje, bila su prisutna govorkanja o nespojivosti filozofije i kršćanske dogme – drugim riječima, razuma i religije. Uočljiva je bila i pojava neslaganja između tadašnjih vladara i crkvenih autoriteta, a i među samim crkvenim autoritetima bilo je rasprava koje su dovele do pojave protestantizma. Važan faktor bio je vrhunac humanizma i sklonost ka bavljenju problemima ljudskog života uz zanemarivanje natprirodnih problema i problema božanske filozofije. Napokon, polovinom petnaestog stoljeća palo je Bizantijsko carstvo i nastale su cjelovite (političke, filozofske, književne i vjerske) preobrazbe širom Evrope, a institucije papinske vlasti napadnute su sa svih strana. Na taj je način slaba skolastička filozofija doživjela svoju konačnu sudbinu.

U šesnaestom stoljeću sklonost ka prirodnim i empirijskim naukama postala je veoma jaka. Otkrića Kopernika, Keplera i Galilea uzdrmala su temelje ptolomejske astronomije i aristotelovske prirodne filozofije. Ukratko, u Evropi su svi aspekti ljudskog djelovanja bili podvrgnuti uznemiravanju i nestabilnosti.

Papinske institucije mogle su se oduprijeti ovim žestokim valovima još neko vrijeme. Naučnici su dovođeni pred inkviziciju s obrazloženjem da su se suprotstavili vjerskim dogmama, a zbog svojih stavova o prirodnoj filozofiji i kosmologiji koji su bili suprotstavljeni biblijskom tumačenju i crkvenim učenjima, mnogi su izgorjeli u vatri zaslijepljenosti i sebičnosti autoriteta Crkve. Ipak, napokon su Crkva i papinske institucije bile prisiljene da se posramljeni povuku.

24

Okrutno i fanatično ponašanje katoličke Crkve nije u ljudima proizvelo ništa drugo do negativan odnos spram crkvenih autoriteta i vjere uopće. Tako je propast skolastičke filozofije, odnosno jedine tada prisutne filozofije, prouzrokovao intelektualni i filozofski vakuum i pojavu modernog skepticizma.

Tokom ovog procesa jedino što je napredovalo bila je sklonost ka humanizmu, težnja ka prirodnim i empirijskim naukama na kulturnom planu te sklonost ka liberalizmu i demokratiji na političkom planu.

Druga faza skepticizma Crkva je kroz stoljeća stavove i ideje nekih filozofa raširila kao vjerska učenja, a kršćani su ih prihvatali kao sigurna i sveta, uključujući aristotelovske i ptolomejske stavove o kosmologiji koji su uzdrmani Kopernikovim otkrićima. Drugi nepristrasni naučnici također su uvidjeli njihovu neispravnost. Već smo naveli da su dogmatski otpor i okrutno ponašanje crkvenih autoriteta prema naučnicima donijeli upravo suprotan učinak.

Ova transformacija u mišljenjima i uvjerenjima te rušenje intelektualnih i filozofskih temelja srednjeg vijeka doveli su do psihološke krize kod mnogih naučnika i izazvali u njihovim umovima nedoumice kao što su sljedeće: Kako možemo biti sigurni da neka druga naša uvjerenja nisu neispravna i da njihova neispravnost neće biti očita jednoga dana? Kako možemo znati da novootkrivene naučne teorije neće biti nekad opovrgnute? Naposljetku, veliki naučnik Montai­gne porekao je vrijednost nauke i znanja i otvoreno je napisao: “Kako možemo biti sigurni da Kopernikova teorija neće biti osporena nekad u budu­ćnosti?”

Još jednom je izrekao nedoumice skeptika i sofista, ali na novi način, braneći skepticizam, te je tako nastala nova faza skepticizma.

Opasnost skepticizma Stanja sumnje i kolebljivosti, pored toga što su bolne psihološke zaraze, povlače za sobom i veliku duhovnu i materijalnu opasnost po društvo. Poricanjem vrijednosti znanja ne ostaje nimalo nade u napredak nauke i učenja, kao što ne ostaje ni prostora za moralne vrijednosti i njihovu veličanstvenu 25

ulogu u ljudskom životu, a i vjera također gubi svoje intelektualne osnove.

Najveći udarci zapravo i jesu usmjereni ka vjerskim učenjima – uvjerenjima (‘aqāed) nevezanim za materijalne i osjetilne stvari. Kada rijeka sumnje poteče kroz srca ljudi, logično je da su najranjivija uvjerenja povezana s natprirodnim.

Otuda je skepticizam izuzetno opasna zaraza koja prijeti uništenjem svih aspekata ljudskog života; njegovim širenjem ni jedan etički, pravni, politički i vjerski sistem ne ostaje trajan i on daje opravdanje za sve vrste zločina, nepravde i ugnjetavanja.

Upravo je iz tog razloga borba protiv skepticizma dužnost svih naučnika i filozofa. Ta borba spada u odgovornost vjerskih vođa i o njoj moraju voditi brigu savjetnici, političari i društveni reformatori.

U sedamnaestom stoljeću poduzete su različite aktivnosti kojima bi se obnovile ruševine renesanse, uključujući borbu protiv skepticizma. Crkva je težila ukidanju ovisnosti kršćanstva o razumu i nauci, jačajući vjerska učenja kroz srce i vjerovanje. Međutim, filozofi i naučnici tražili su čvrstu i nepokolebljivu osnovu za znanje i vrijednost, kako ih ne bi uništila ni intelektualna kolebanja ni društvena previranja.

Moderna filozofija Najvažnije nastojanje za spašavanje od skepticizma i oživljavanje filozofije u ovome periodu bilo je nastojanje Renéa Descartesa, francuskog filozofa koji je nazvan “ocem moderne filozofije”. Nakon dugotrajnog istraživanja i promišljanja on je skovao plan kojim bi se ojačala polazišta filozofskog mišljenja. Njegovo načelo moglo bi se sažeti u njegovoj poznatoj rečenici: “Sumnjam, dakle postojim”, ili: “Mislim, dakle postojim”, to jest, ako neko sumnja u egzistenciju svega, on se ipak nikad neće kolebati da sumnja. Pošto je sumnja i dvojba besmislena bez onoga ko sumnja, egzistencija onih koji sumnjaju i misle također je nedvojbena. Potom je pokušao formulirati posebna pravila mišljenja slična matematičkim pravilima i na temelju njih riješiti filozofske probleme.

U tom periodu intelektualnog meteža misli i stavovi Descartesa bili su za mnoge filozofe izvor povratka povjerenja. Drugi veliki mislioci, Leibniz, 26

Spinoza i Malebranche, također su nastojali ojačati osnovu moderne filozofije.

Ali, u svakom slučaju, ova nastojanja nisu bila u stanju proizvesti skladan filozofski sistem koji bi imao pouzdane i čvrste osnove. S druge strane, pažnja većine naučnika usmjerila se ka empirijskim naukama, a mnogi od tih naučnika nisu pokazivali nikakav interes za istraživanje filozofskih i natprirodnih problema. Zbog toga se jak, čvrst i dobro utemeljen filozofski sistem nije pojavio u Evropi. Iako su skupine filozofskih stavova i ideja povremeno iznošene u formi posebnih škola filozofskog mišljenja, koje su u određenim granicama mogle privući manje ili više sljedbenika, ni jedna od njih nije mogla postati trajnom i stabilnom, a takav je slučaj i danas.

Fundamentalnost iskustva i moderni skepticizam Dok je u većem dijelu Evrope oživljavana racionalna filozofija i dok je razum bio na putu da pronađe svoje vlastito mjesto u spoznaji istina, u Engleskoj je napredovala druga tendencija, zasnovana na fundamentalnost osjetila i iskustva (aṣālat-e ḥes wa tadžrebe), a zvala se filozofijom empirizma.

Počeci ove tendencije vezuju se za kraj srednjeg vijeka i Williama od Ockhama, engleskog filozofa koji je bio zagovornik nominalizma, a poricatelj fundamentalnost umovanja (aṣālat-e ta‘aqqol). U šesnaestom stoljeću Francis Bacon i u sedamnaestom Hobbes, također Englezi, oslanjali su se na fundamentalnost osjetila i iskustva, no kao empiristi bili su poznati druga trojica engleskih filozofa: John Locke, George Berkeley i David Hume, koji su o problemima znanja raspravljali od kraja sedamnaestog do pred kraj osamnaestog stoljeća. Kritizirajući stavove Descartesa o prirođenom znanju, oni su osjetila i iskustvo smatrali izvorom sveg znanja.

Među njima je John Locke bio najumjereniji i najbliži racionalistima. Berkeley je bio otvoreni zagovornik fundamentalnosti imenovanja (= nominalist), ali je možda nesvjesno pribjegao načelu uzročnosti, što jeste racionalno načelo, a imao je i neke druge stavove nespojive s fundamentalnošću osjetila i iskustva. Ali Hume je ostao potpuno odan fundamentalnosti osjetila i iskustva i njihovim implikacijama. Opredijelio se za skepticizam u pogledu natprirodnog i u pogledu prihvatanja zbilje prirodnih pojava. Na ovaj način uobličila se treća faza skepticizma u historiji zapadne filozofije.

27

Kantova kritička filozofija Humeove misli su među onim mislima koje su stvorile osnovu za Kantove filozofske ideje. Sam Kant je rekao: “Upravo me je Hume probudio iz dogmatskog drijemeža.” Kantu je posebno leglo na srce Humeovo objašnjenje načela uzročnosti koje se zasnivalo na ideji da iskustvo ne može dokazati nužnu vezu između uzroka i posljedice.

Dugi niz godina Kant je razmišljao o problemima filozofije i napisao je brojne eseje i knjige. Ponudio je naročita filozofska gledišta koja su u poredbi sa sličnima bila prihvatljivija i dugotrajnija. No, na kraju je ipak došao do zaključka da teorijski razum (‘aql-e naẓarī) ne može riješiti probleme metafizike i da racionalnim presudbama u ovoj oblasti nedostaje naučna vrijednost.

Kant je izričito tvrdio da problemi kao što su postojanje Boga, vječnost duha i slobodna volja ne mogu biti uspostavljeni racionalnim dokazom (borhān-e ‘aqlī), nego da uvjerenje i vjera u njih proistječu iz prihvatanja etičkog sistema.

Drugim riječima, prihvaćena načela u presudbama praktičnog razuma (‘aql-e ‘amalī), to jest etike, jesu ono što nas poziva da vjerujemo u Ishodište i Proživljenje, a ne obratno. Iz ovog razloga Kant se ima smatrati oživotvoriteljem etičkih vrijednosti, koje su nakon renesanse bile izložene nestalnosti i opasnosti od blijeđenja i nestajanja. No, s druge se strane, Kant se mora smatrati i jednim od rušitelja temelja metafizičke filozofije.

Sažetak 1. Skupina nauka koja se, u školama vezanim za crkvu, podučavala u srednjem vijeku i koja je obuhvatala gramatiku i književnost nazvana je skolastičkom filozofijom.

2. Racionalne rasprave u ovim školama više su se vodile u cilju jačanja i pojašnjenja vjerskih učenja koja je crkva priznavala dogmama kršćanstva, iako one same nisu bile čiste od zastranjenja i iskrivljenosti, a prema našim dogmama neke od njih se nalaze tačno naspram istina koje je pojasnio Isa, mir s njime.

3. Izbor filozofskih problema ovisio je o stavu crkvenih velikodostojnika, stoga su obično bili prihvaćeni i podučavani stavovi Platona i neoplatonista, a tek pred kraj ovog doba stavovi Aristotela postali su manje-više cijenjenim i dozvolilo se njihovo podučavanje.

4. Od četrnaestog stoljeća u Evropi počinje novo doba koje sa sobom donosi preobrazbe u kulturi i osnovama uvjerenja i vrijednosti, te je stoga ovo doba nazvano renesansom odnosno preporodom.

28

5. Među nepoželjne novine ovog doba možemo ubrojati slabljenje osnova vjerovanja u nevidljivo i negodovanje prema racionalnim i metafizičkim raspravama, drugim riječima: slabljenje vjere i filozofije.

6. Propadanja osnova na kojima su počivale dogma i misao uzrokovalo je pojavu krize u vjeri i filozofiji te opasnu pojavu sklonosti ka skepticizmu.

7. U cilju suprotstavljanja ovoj opasnosti crkveni autoriteti su nastojali, da bi očuvali vjeru, vjeru odvojiti od razuma i nauke, te su naglašavali važnost puta srca, dok su filozofi nastojali da pronađu čvrsto uporište za umovanje i filozofiju.

8. U sedamnaestom stoljeću Descartes, nastojeći da obnovi filozofiju, postojanje sumnje uzima kao prvu sigurnu zbilju, što nužno iziskuje i postojanje onoga koji sumnja, i to je postao kamen temeljac putem kojeg je dokazivao postojanje drugih zbilja.

9. Na kraju ovog istog stoljeća škola empirizma postaje popularnom u Engleskoj.

Otprilike u toku jednog stoljeća ova škola prelazi svoj razvojni put i pri koncu osamnaestog stoljeća završava u skepticizmu.

10. U drugoj polovini osamnaestog stoljeća u Njemačkoj Kant osniva novu filozofsku školu koja je matematiku i prirodne nauke proglasila definitivnim i naučnim, dok je metafizičke i neiskustvene probleme proglasila onim koje je naučno nemoguće riješiti.

Pitanja 1. Navedite imena dvojice velikana srednjeg vijeka u pitanjima vjere i filozofije i pojasnite razliku između njihovih filozofskih gledišta.

2. Navedite najvažnije kulturne i društvene promjene u doba renesanse.

3. U jednoj rečenici sažmite osnovnu specifičnost renesanse.

4. Koje su tri faze skepticizma u zapadnom svijetu? Navedite uzroke pojave svake od njih.

5. Kakve štete donosi skepticizam? Ko bi se trebao boriti protiv skepticizma?

6. Koji put je izabralo kršćansko svećenstvo da bi se očuvalo od promjena u vjersko-filozofskim osnovama?

7. Kako i od strane koga je vođena najvažnija borba protiv druge faze skepticizma?

8. Kako je nastao empirizam i ko ga je pretvorio u filozofsku školu?

9. Kakvo je Kantovo mišljenje u vezi s problemima metafizike?

10. Na koji način Kant opravdava vjerovanje u Boga i proživljenje?

29

3. LEKCIJA

KRATAK PREGLED TOKA FILOZOFSKE MISLI U POSLJEDNJA DVA STOLJEĆA Obuhvata: Objektivni idealizam Pozitivizam Racionalizam i empirizam Egzistencijalizam Dijalektički materijalizam Pragmatizam Kratku poredbu

Objektivni idealizam Kao što je ranije navedeno, poslije renesanse nije nastao ni jedan stabilan filozofski sistem, nego su različite filozofske škole i stavovi konstantno nastajali i nestajali. Od devetnaestog stoljeća brojnost i raznolikost škola i “-izama” još su se povećali. U ovom kratkom pregledu nećemo ih imati priliku sve spomenuti, već ćemo se ukratko dotaći samo nekih.

Nakon Kanta, od konca osamnaestog do polovine devetnaestog stoljeća, bilo je poznato nekoliko njemačkih filozofa čije su ideje, u manjoj ili većoj mjeri, našle izvorište u Kantovim mislima. Oni su korištenjem gnostičkih izvora nastojali nadomjestiti slabe tačke njegove filozofije. Iako je među njihovim stavovima bilo razlika, zajedničko im je bilo to što su polazili od individualne tačke gledišta te su pridavali pažnju objašnjavanju bitka (wodžūd) i pojave mnoštva iz jedinstva, ali na poetičan način. Ovi filozofi nazvani su “romantičarskim filozofima”.

Među njima se Fichte, koji je bio izravni Kantov učenik, posebno zanimao za slobodnu volju i među Kantovim stavovima je naglašavao fundamentalnost morala (aṣālat-e aĥlāq) i praktičnog razuma. Fichte je rekao: “Teorijski razum promatra poredak prirode kao nužan poredak, no mi unutar sebe pronalazimo slobodu i težnju ka slobodnim radnjama, a naše svijesti skiciraju poredak koji nastojimo ostvariti. Zato moramo smatrati da je priroda podređena egu, a ne nešto neovisno o njemu i nepovezano s njim.”

Upravo ova sklonost ka slobodi navela je njega i druge romantičare poput Schellinga da prihvate neku vrstu idealizma i fundamentalnosti duha (aṣālat-e rūḥ) (čijom je karakteristikom smatrana sloboda). Ovu školu mišljenja dodatno je razvio Hegel i ona se uobličila u relativno uređen filozofski sistem, nazvan objektivnim idealizmom.

Hegel, inače Schellingov savremenik, zamišljao je svijet kao odraz misli i ideja apsolutnog duha, među kojima (duhom i njegovim mislima i idejama) vladaju logičke prije negoli uzročno-posljedične veze, kako su to smatrali ostali filozofi.

Prema Hegelu put pojavljivanja ideja ide od jedinstva ka mnoštvu, od općeg ka posebnom. Na prvoj razini postavljena je najopćenitija ideja 33

– ideja bitka, a iz nje se javlja njena suprotnost – ideja ništavila. Potom se ove ideje međusobno miješaju i poprimaju oblik ideje postajanja. Zatim se postajanje, koje je sinteza bitka (teze) i ništavila (antiteze), postavlja kao teza, a iz nje se pojavljuje njena suprotnost te iz njihovog miješanja nastaje nova sinteza. Ovaj proces se nastavlja sve dok ne dosegne najspecifičnije pojmove.

Hegel je ovaj trostruki proces (trijadu) nazvao dijalektikom i zamišljao je da je ovo univerzalni zakon pojavljivanja svih umskih i objektivnih pojava.

Pozitivizam Početkom devetnaestog stoljeća Francuz Auguste Comte, kojeg nazivaju ocem sociologije, zasnovao je ekstremnu školu empirizma nazvanu pozitivizam1, čiji se temelji ograničavaju na ono što se izravno dobija osjetilima.

Jedno gledište pozitivizam smatra suprotnim idealizmu.

Auguste Comte je držao da postoje tri stadija ljudske misli.2 Prvi stadij je božanski i religijski koji događaje dovodi u vezu s nadnaravnim uzrocima.

Drugi je filozofski stadij, koji uzroke događaja traži u nevidljivoj supstanci i prirodama stvari. Treći stadij je naučni, koji se, umjesto traženja razloga zbog kojih pojave nastaju, bavi time kako pojave nastaju i njihovim međusobnim odnosima. Ovo posljednje je stadij pozitivne nauke. Čudno je da je Comte na kraju priznao da je vjera čovjeku nužna, ali je on čovječnost postavio svojim predmetom obožavanja. Sebe je smatrao vjesnikom ove vjere i čak je izmislio rituale za pojedinačno i skupno obožavanje.

Ova vjera – obožavanje čovjeka koja je savršen primjer humanizma – našla je neke sljedbenike u Francuskoj, Engleskoj, Švedskoj te u Sjevernoj i Južnoj Americi. To su bili sljedbenici koji su i formalno prešli na ovu vjeru i podigli hramove za obožavanje čovjeka. Ova vjera indirektno je utjecala i na druge, na načine koje ovdje nećemo analizirati.

Ranije je ovu vrstu filozofije uveo Saint Simon, a korijeni ovakvog razmišljanja mogu se naći i kod Kanta.

2 Kažu da je Auguste Comte ova tri stadija preuzeo od ljekara koji se zvao Bourdain.

1

34

Racionalizam i empirizam Zapadne filozofske škole mogu se podijeliti u dvije općenite skupine – racionalne i empirijske. Očit primjer predstavnika prve skupine u devetnaestom stoljeću jeste Hegelov idealizam, koji je imao sljedbenike čak i u Britaniji, dok je primjer za drugu skupinu pozitivizam, koji je i danas popularan. Wittgenstein, Carnap i Russell mogu se smatrati zagovornicima ove škole mišljenja.

Većina teologa-filozofa bili su racionalisti, a većina ateista empiristi. Među rijetkim izuzecima je McTaggert, koji je bio britanski hegelist i ateist.

Skladan odnos između empirizma i poricanja, odnosno skepticizma u pogledu natprirodnog je jasan. Taj odnos je bio takav da je napredak pozitivističkih filozofija bivao praćen materijalističkim i ateističkim sklonostima. Nedostatak jakih konkurenata na strani racionalista pripremio je teren za prevlast materijalizma i ateizma.

Kao što je već spomenuto, najpoznatija racionalna škola mišljenja u devetnaestom stoljeću bio je Hegelov idealizam. Uprkos privlačnosti ove škole, što je bila posljedica njenog relativno koherentnog sistema, njene širine i sposobnosti da na probleme gleda iz različitih uglova, nedostajala joj je snažna logika i čvrsta argumentacija, te nije trebalo dugo da postane predmet kritike, čak i od strane vlastitih sljedbenika. Nasuprot njoj su se pojavile dvije istovremene, ali različite reakcije. Jedna je reakcija Sørena Kierkegaarda, danskog klerika, osnivača egzistencijalizma, a druga Karla Marxa, njemačkog Jevreja i osnivača dijalektičkog materijalizma.

Egzistencijalizam Romantizam, koji se pojavio da bi opravdao ljudsku slobodu, na kraju se, u Hegelovom idealizmu, uobličio u obuhvatan filozofski sistem. On je historiju predstavio kao veliki temeljni proces koji napreduje i usavršava se na osnovi dijalektičkih načela.

Na ovaj način je skrenuo s osnovnog pravca, jer, po ovom viđenju, volja pojedinca gubi svoju temeljnu ulogu. Stoga je postao predmetom mnogih kritika.

Jedan od onih koji su oštro kritizirali Hegelovu logiku i filozofiju historije bio je Kierkegaard, koji je naglašavao ličnu odgovornost i čovjekovu slobodnu 35

volju u procesu samoizgradnje. On je smatrao da čovjekova čovječnost počiva na svijesti o pojedinačnim odgovornostima, a posebno odgovornostima prema Bogu.

Kierkegaard je rekao da blizina, prisnost i veza s Bogom čovjeka čini čovječnim.3 Ova tendencija, podržana od strane fenomenologije Edmunda Husserla, dovela je do pojave egzistencijalizma. Mislioci poput Heideggera i Jaspersa u Njemačkoj te Marcela i Jean-Paul Sartrea u Francuskoj priklonili su se ovoj vrsti filozofije iz različitih perspektiva, teističkih i ateističkih.

Dijalektički materijalizam Nakon renesanse, dok su filozofija i vjera u Evropi prolazile kroz krizu, ateizam i materijalizam su, manje ili više, došli u modu. U devetnaestom stoljeću neki biolozi i fizičari, kao što su Vogt, Buchner i Ernst Haeckel, naglašavali su fundamentalnost materije (aṣālat-e mādde) i nijekali natprirodno, no najznačajnija materijalistička filozofska škola bila je ona koju su utemeljili Marx i Engels. Marx je preuzeo dijalektičku logiku i fundamentalnost / počelnost historije (aṣālat-e tārīĥ) od Hegela, materijalizam od Feuerbacha, a ekonomski je faktor smatrao temeljnim faktorom društvenih i historijskih preobrazbi, za koje je držao da poprimaju oblik u skladu s dijalektičkim načelima, a posebno na temelju kontrarnosti i proturječnosti4. On je ekonomski faktor predstavio Encyclopedia of Philosophy, Thomson Gale, 2006, Vol. 5, str. 62.

Taqābol je relacija suprotnosti između dva pojma ili stanja koji ne mogu biti potvrđeni za jednu stvar ili individuu u isto vrijeme i iz istog aspekta. Suprotnost dvije stvari prema Aristotelu ima četiri oblika: 1) suprotnost proturječnosti/kontradiktornosti (taqābol-e naqīḍajn) je relacija suprotnosti koja je uvijek između potvrđivanja i negacije to jest između dvije proturječnosti od kojih je jedna postojeća a druga nepostojeća poput A i ne-A, bītka i ništavila ili čovjeka i ne-čovjeka itd. Obje proturječnosti ne mogu biti istinite niti neistinite na istom mjestu u isto vrijeme jer su one međusobno isključujuće (māni‘at ul-džam‘) i potpuno iscrpljujuće (māni‘at ul-ĥuluww). To jest nije moguća ni njihova združenost (edžtemā‘) niti njihovo izuzeće (ertefā‘) na istom mjestu u isto vrijeme; 2) suprotnost kontrarnosti (taqābol-e ḍeddajn) koja podrazumijeva dva postojeća stanja ili kvaliteta koji ne mogu biti istiniti za jednu te istu stvar ili individuu u isto vrijeme, a poimanje bilo kojeg od njih se ne oslanja na poimanje drugog, poput crnine i bjelila, strah i hrabrosti itd. Za razliku od proturječnosti one su samo međusobno isključujuće, a nisu potpuno iscrpljujuće, njihova združenost je nemoguća, a

3 4

36

kamenom temeljcem svih aspekata ljudskog života, a sve ostale aspekte kulture i društva smatrao je podređenim njemu.

Marx je držao da historija čovjeka ima različite stadije društvenog uređenja, koji počinju prvom fazom primitivnog komunizma, zatim se prolazi kroz stadij robovlasništva, feudalizma i kapitalizma, dok se ne dođe do socijalizma i uprave radnika, što napokon dovodi do komunizma – to jest, stadija u kojem vlasništvo u potpunosti iščezava i u kojem više neće biti nikakve potrebe za bilo kakvom državom ili upravom.

Pragmatizam Zaključujući ovaj kratki pregled još ćemo baciti pogled na jedinu filozofsku školu mišljenja nastalu među američkim misliocima na pragu dvadesetog stoljeća. Najpoznatiji od tih mislilaca je William James, glasoviti psiholog i filozof. izuzeće moguće za jednu stvar u isto vrijeme; 3) suprotnost posjedovanja i neposjedovanja (taqābol-e maleke wa ‘adam-e maleke) se razlikuje od prethodne suprotnosti jer su u njoj pretpostavljena dva postojeća stanja ili kvaliteta dok takva pretpostavka nije nužna u slučaju neposjedujućeg jer je mirovanje jednostavno nepostojanje kretanja, neznanje nepostojanje znanja, sljepilo nepostojanje vida, itd. Međutim, ovo neposjedovanje za neke stvari ne predstavlja slabost, zato što ta stvar sa stanovišta razuma nije sposobna posjedovati to stanje ili kvalitet. Naprimjer, nikada se drvo ili ovca ne mogu koriti zbog neposjedovanja znanja, jer ne posjeduju potencijal niti sposobnost bivanja znalcem.

Dakle kod suprotnosti posjedovanja i neposjedovanja nije moguća ni združenost niti izuzeće oba suprotstavljena stanja ili kvaliteta u isto vrijeme, ali kod one stvari koja ima sposobnost posjedovati ta stanja ili kvalitete. Za razliku od dvije sukobljenosti koje nisu koegzistentne posljedice istog uzroka, u slučaju dvije suprotnosti posjedovanja i neposjedovanja one su posljedica djelovanja i ne djelovanja istog uzroka; 4) suprotnost suodnosnosti / korelativnosti (taqābol-e taḍājof) kao što su, naprimjer, pojmovi otac i sin, uzrok i posljedica, Stvoritelj i stvoreno itd. Promatrajući same primjere, postat će jasno nekoliko stvari: a) Percipiranje bilo kojeg od njih uvjetovano je percipiranjem drugog.

Nije moguće predočiti očinstvo bez percipiranja poroda kao što nije moguće ni obrnuto. b) Združenost obiju strana s jednog aspekta je nemoguća. Znači, jedna osoba ne može biti nekoj drugoj osobi i otac i sin. Međutim, ako je aspekt različit, za ovo nema nikakvih problema. c) Izuzeće obiju strana je moguće, to jest da biće ne bude ni gore niti dolje, kao što je biće Božije, ili kao što kamen nije ni otac ni sin itd. (op. prev. bos.)

37

Ova škola, koja se naziva pragmatizmom (temelji se na fundamentalnosti rada = aṣālat-e ‘amal), valjanim smatra sudove koji imaju praktičnu upotrebu.

Drugim riječima, istina je značenje konstruirano od strane uma da bi se postigli veći i bolji praktični rezultati. Ovaj stav nije eksplicitno prihvatila nijedna druga filozofska škola, iako se njegovi korijeni mogu naći u Humeovim riječima, po kojima se razum smatra slugom ljudskim naklonostima i svodi vrijednost znanja isključivo na praktični aspekt.

Fundamentalnost radnje u spomenutom smislu prvo je predstavio Amerikanac Charles Peirce, da bi je potom u filozofsku teoriju razvio William James, a zatim je pristaše našla u Americi i Evropi.

James, koji je svoj put nazivao radikalnim empirizmom, razlikovao se od ostalih empirista u načinu određivanja područja iskustva. Pored vanjskih osjetilnih iskustava, on je tu uvrstio i psihološko i vjersko iskustvo. On je vjerska učenja, posebno vjerovanje u Božiju moć i milost, smatrao korisnim za duhovno zdravlje te ih je iz tog razloga držao istinitim. Sam James je doživio nervni slom kada je imao 29 godina i bio je izliječen zahvaljujući usredsređenju na Boga te Njegovoj milosti i moći da promijeni ljudsku sudbinu. Iz tog razloga on je naglašavao značaj molitve, ali Boga nije smatrao apsolutno savršenim i beskonačnim, već je prije mislio da i za Boga postoji usavršavanje te da je odsustvo usavršavanja, pa makar se ono ticalo i Boga, zapravo jednako stagnaciji i kao takvo razlogom je nedostatnosti!

Korijen ovog ekstremnog i agresivnog progresivizma može se naći u nekim Hegelovim riječima, uključujući njegov uvod u Fenomenologiju duha.

Ipak, više nego iko drugi, nedavno su ovo naglašavali Bergson i Whitehead.

William James je naglašavao slobodnu volju i njenu kreativnu ulogu – i zbog toga je imao sličnost s egzistencijalistima.

Kratka poredba Iz ovog kratkog pregleda toka ljudske filozofske misli, pored toga što smo se upoznali s kratkom historijom filozofije, postalo je jasno da je nakon renesanse zapadna filozofija prolazila kroz uspone i padove, da je njen tok bio krivudav, a i danas je prepuna proturječnosti. Premda su s vremena na vrijeme neki filozofi na Zapadu imali oštroumna otkrića i postavljali veoma precizne probleme, posebno u pogledu epistemologije, i premda su prosvjetljujuće iskre 38

isijavale iz nekih umova i srca – ipak tamo nije nastao niti jedan čvrst i snažan filozofski sistem. Osvjetljujući intelektualni proplamsaji nisu mogli oblikovati dobro potkrijepljen pravac za mislioce, već su neredi i pometnje uvijek vladali i vladaju nad filozofskim ozračjem Zapada.

Ovo se bitno razlikuje od situacije koja karakterizira islamsku filozofiju, koja je uvijek slijedila pravi i napredujući put, a uz postojanje tendencija koje su se s vremena na vrijeme pojavljivale, ona nikad nije zastranila sa svog glavnog pravca. Njene razne sporedne tendencije su poput grana nekog drveta koje rastu u različitim smjerovima i pospješuju njegov rast i procvat.

Nadamo se da će se ovaj usavršavajući put, uz nastojanja vjerskih mislilaca, nastaviti na ovaj način, kako bi mračna područja mogla biti osvijetljena zrakama njenog svjetla, ne bi li se životi oslobodili besciljnih tumaranja.

Sažetak 1. Nakon Kanta nekoliko njemačkih filozofa, nadahnutih fundamentalnošću / počelnošću praktičnog razuma iz Kantove filozofije, nastojalo je nadomjestiti slabosti njegove filozofske škole koristeći se učenjima gnosticizma. Oni su osnovali novi filozofski pravac koji je nazvan romantizam.

2. Hegel, koristeći se svojim prethodnicima (poput Fichtea) i savremenicima (kao što je bio Schelling), zahvaljujući kritičkom proučavanju njihovih tekstova, uspijeva zasnovati prilično obuhvatnu i relativno sređenu filozofiju koja je nazvana objektivnim idealizmom.

3. Prema njegovom mišljenju pojave svijeta su misli apsolutnog duha koje nastaju i evoluiraju po zakonima dijalektičke logike. Načela dijalektike, bez obzira što su logička i umska načela, ipak vladaju opredmećenim i vanjskim svijetom, tako da se prema ovom gledištu otklanja dvojnost uma i objektivnog svijeta, sve objektivne pojave se smatraju umskim pojavama apsolutnog duha.

4. Auguste Comte smatrao je da čovjekove misli prolaze kroz tri faze: božansku ili religijsku fazu, filozofsku ili metafizičku fazu i naučnu ili pozitivnu fazu, koja predstavlja konačni misaoni domet čovjekov. Ova posljednja promišlja o kakvoći nastajanja pojava (a ne o razlogu, odnosno stvarnim uzrocima koji ih dovode u postojanje) i o njihovim međusobnim odnosima, o odnosima koji se mogu osjetilno percipirati i iskustveno potvrditi, a ovo predstavlja krajnji domet kada je u pitanju mogućnost čovjekove spoznaje zbilje stvari. Sve ono što se ne može pojmiti izravno osjetilima nije naučno već je ili od religijskih bajki ili pripada filozofskim i metafizičkim mislima.

5. Hegelova filozofija je, zbog slabosti njene logike i klimavosti racionalnih osnova, postala predmetom raznih kritika. Općenito, nastala su dva pravca nazvana egzistencijalizam i dijalektički materijalizam, koja su manje ili više bila suprotstavljena njegovoj filozofiji.

39

6. Osovinu egzistencijalizma čini to da čovjek posjeduje slobodnu volju u samoizgradnji i određivanju vlastite sudbine. Ovaj pravac zasnovan je na božanskim motivima od strane danskog svećenika Kierkegaarda i u njemu se naglašavala čovjekova odgovornost pred Bogom. Međutim, ovaj pravac polahko je poprimio boju humanizma i postao nezainteresiran za vjeru, a danas je najpoznatiji ogranak egzistencijalizma njegov ateistički ogranak kojeg predstavlja Sartre.

7. Dijalektički materijalizam osnovali su Marx i Engels, a njegovu srž sačinjava poricanje natprirodnog, evolutivno kretanje svijeta materije na osnovi zakona dijalektike i posebno zakona [objedinjavanja / združivanja] kontrarnosti i proturječnosti.

8. Škola pragmatizma jedina je filozofska škola zasnovana od strane američkih mislilaca.

Njenu osnovu sačinjava davanje važnosti radu i inicijativi naspram misli i umovanja, tako da oni istinu definiraju kao misao koja je upotrebljiva u praksi.

9. Najpoznatije lice ove škole je William James, poznati psiholog. On se oslanjao na nutarnja i vjerska iskustva i smatrao je da je molitva najbolji jamac za duševno zdravlje i najbolji lijek za duševne bolesti, što je iskusio u svom privatnom životu i kod duševnih bolesnika. On je, također, naglašavao čovjekovu slobodnu volju, što je predmetom poricanja psihologa senzualističke i pozitivističke orijentacije.

10. Tokom historije filozofije na zapadu u nekim umovima i srcima iskrile su varnice koje su ih nakratko osvjetljavale; međutim, zbog raštrkanosti tamošnjih misli, ovo njihovim filozofskim mislima nije uspjelo podariti jedan postojan pravi put. Suprotno ovome, islamska filozofija se nikad nije odvojila od svoga osnovnog puta, tako da su razna sporedna stremljenja samo doprinijela njenom sazrijevanju.

Pitanja 1. Koji je bio glavni cilj romantičara i koja je bila njihova specifična metoda?

2. Na šta se svodi njihovo učenje?

3. Koji univerzalni zakon vlada svijetom po Hegelu?

4. Šta predstavlja osovinu pozitivističkih misli?

5. Kroz koje faze prolaze ljudske misli po Auguste Comteu i po čemu se one razlikuju?

6. Kako je nastao egzistencijalizam? Po čemu se on razlikuje od Hegelove filozofije i s njom spori?

7. Pojasnite dijalektički materijalizam i glavnu razliku između Hegelove filozofije i dijalektičkog materijalizma.

8. Kroz koje faze prolazi historija po Marxu?

9. Šta je obilježje škole pragmatizma?

10. Koliko vrsta iskustava postoji po Williamu Jamesu?

11. Pojasnite koja je njegova najdevijantnija misao?

12. Kada upoređujete zapadnu i islamsku filozofiju, kakav je položaj zapadne spram islamske filozofije?

40

4. LEKCIJA

STRUČNO ZNAČENJE TERMINA NAUKA I FILOZOFIJA Obuhvata: Uvod Višeznačnost Stručno značenje termina nauka Stručno značenje termina filozofija Naučnu filozofiju

Uvod U 1. lekciji navedeno je da se izraz filozofija od početka primjenjivao kao opće ime za sve stvarne nauke (= nekonvencionalne nauke). U 2. lekciji naveli smo da je u srednjem vijeku opseg filozofije proširen te je obuhvatio i neke konvencionalne nauke kao što su književnost i retorika. U 3. lekciji naučili smo da su pozitivisti empirijsko znanje postavili nasuprot filozofskom i metafizičkom znanju i jedino su empirijsku nauku smatrali dostojnom pridjeva naučna.

Prema prvom značenju, koje je prevladavalo i u islamskom periodu, filozofija ima različite ogranke. Svaka od tih grana nazivala se posebnom naukom.

Prirodno, tada nije bilo suprotnosti između nauke i filozofije. Drugo značenje pojavilo se u Evropi u srednjem vijeku, a napušteno je krajem tog perioda.

Prema trećem značenju, koje je danas popularno na Zapadu, filozofija i metafizika postavljene su nasuprot nauci. Pošto je ovo značenje do određene mjere ušlo u upotrebu i u istočnim zemljama, neophodno je dati objašnjenje nauke, filozofije i metafizike te njihovih međusobnih odnosa, a u međuvremenu, bit će navedene podjele i klasifikacije nauka.

Poslije rasprave o ovim pitanjima spomenut ćemo neka posebno zna­čajna pitanja u vezi s višeznačnosti (homonimija), razlikama u značenju i stručnom značenju jedne riječi, čije zanemarivanje uzrokuje mnoge nedoumice i paralogizme.

Višeznačnost U svim jezicima (koliko je poznato) mogu se pronaći riječi koje imaju doslovno značenje koje je općeprihvaćeno i brojna stručna značenja. Ova pojava naziva se višeznačnosti. Naprimjer, u perzijskom jeziku izraz dūš ima značenja: sinoć, rame i tuširanje, a riječ šīr upotrebljava se za lava, mlijeko i slavinu.1 Primjer u bosanskom jeziku može biti riječ kosa koja može imati značenje i alatke kojom se kosi trava, kao i značenje kose na glavi.

1

43

Postojanje višeznačnosti igra značajnu ulogu u književnosti i poeziji, ali u nauci, a posebno u filozofiji, uzrokuje mnogo poteškoća, posebno zato što su različita značenja neke riječi često tako bliska jedna drugima da njihovo razdvajanje postaje veoma teško. Mnogi paralogizmi počinjeni su zbog ove vrste višeznačnosti, a ponekad čak i autoriteti upadaju u ovu zamku.

Iz ovog razloga neki velik filozofi, poput Ibn Sinaa, obavezali su se da razjasne značenja raznih izraza i razlike u njihovim stručnim značenjima prije nego pristupe preciznoj filozofskoj raspravi, kako bi time spriječili zbunjenost i nejasnoće.

Primjera radi, navest ćemo slučaj višeznačnosti koji ima mnogo primjena, a često vodi nesporazumu. To je primjer izraza džabr.

Doslovno značenje riječi džabr je nadomjestiti ili ukloniti neku nedostatnost. Kasnije je termin korišten u značenju namještanja slomljenih kostiju.

Možda je poprimio ovo značenje jer je namještanje slomljenih kostiju način da se nadomjesti neka vrsta nedostatnosti. Vjerovatno je riječ džabr prvo skovana u vezi s namještanjem kostiju, a kasnije je poopćena na nadomještanje bilo koje vrste nedostatnosti.

Treće značenje riječi džabr jeste prisiliti ili staviti pod pritisak. Možda je riječ poprimila ovo značenje poopćavanjem iziskivanja namještanja kostiju, to jest, pošto namještanje kosti obično iziskuje da se slomljeni dio stavi pod pritisak kako bi se kost mogla dobro spojiti, ovo značenje je poopćeno uključivši tako bilo koji pritisak izvršen od strane nekog na nekoga drugog, prisiljavajući (džabr) ga da nešto ne čini slobodnom voljom. Možda je ovo prvo korišteno u slučajevima fizičkog pritiska, a potom i u slučajevima mentalnog pritiska, a na koncu je ovaj pojam proširen pa uključuje svaku vrstu osjećaja pritiska, čak i kad pritisak nije prouzrokovala druga individua.

Dovde smo se upoznali s transformacijom pojma džabr s gledišta njegovih doslovnih i uobičajenih značenja. U nastavku ćemo navesti stručno značenje ovog izraza u nauci i filozofiji.

Jedno od stručnih značenja riječi džabr koristi se u matematici za vrstu računa u kojem se umjesto brojki koriste slova. Moguće je da je ovaj izraz skovan zato što se u algebarskim (džabrī) računima pozitivne i negativne veličine međusobno nadoknađuju / nadomještaju (džabrān), ili zato što nepoznata veličina s jedne strane jednačine postaje poznata obraćanjem pažnje na drugu stranu te jednačine ili premještanjem njenih članova, što je neka vrsta nadomještanja.

44

Još jedno stručno značenje džabra odnosi se na psihologiju, gdje se ovaj termin upotrebljava nasuprot slobodi i slobodnoj volji. Sličan ovome je i problem determinizma / prisile / predodređenja i slobodne volje (džabr wa eĥtijār) o kojem se raspravlja u dogmatskoj teologiji (kalām). Ovaj termin koristi se i u etici, pravu i fiqhu. No, pojašnjenje svega toga trajalo bi predugo.

Još od daleke prošlosti pojam džabr (suprotan pojmu slobodne volje) miješan je s pojmom neizbježnosti, nužnosti i filozofske nužnosti (ili uzročno-posljedične nužnosti). Zapravo, termin je pogrešno korišten za neminovnost i nužnost, tako da se riječ determinizam u stranim jezicima smatrao ekvivalentnim njemu. Na kraju je stvorena uobrazilja da ne može biti slobodne volje ni u jednom slučaju u kojem je prihvaćena uzročno-posljedična nužnost, i obratno, smatrano je da nijekanje nužnosti i neizbježnosti implicira uspostavu slobodne volje. Učinci ove uobrazilje iskazali su se u nekoliko filozofskih problema. Naprimjer, rani teolozi negirali su uzročno-posljedičnu nužnost u slučaju slobodnog činitelja i slijedeći ovo optužili filozofe da Uzvišenoga Boga nisu smatrali slobodnim. S druge strane suprotstavljali su im se deterministi (džabrijjūn), koji su postojanje neizbježne sudbine smatrali razlogom svojih vlastitih stavova, dok su mu‘tazilije, koji su vjerovali u čovjekovu slobodnu volju, potpuno nijekali da postoji neminovna sudbina.

Iako neminovnost sudbine nema veze s pojmom džabr, ove rasprave, koje imaju dugu historiju, zapravo su se pojavile zbog miješanja pojma džabr s pojmom nužnosti.

Još jedan nesretan primjer jeste to što su neki fizičari potakli sumnje ili porekli uzročnu nužnost u slučaju nekih pojava mikrofizike. Nasuprot njima, neki zapadni teisti htjeli su dokazati egzistenciju Božije volje na osnovi nijekanja nužnosti za ove pojave, zamišljajući da će nijekanje nužnosti i odbacivanje determinizma u ovim slučajevima podrazumijevati dokaz slobodne moći!

Da zaključimo: postojanje višeznačnosti, posebno u slučajevima kada su značenja bliska ili slična jedna drugima, proizvodi probleme u filozofskim raspravama. Ove teškoće udvostručene su kada neka riječ ima brojna stručna značenja u jednoj nauci, kao u slučaju izraza razum (‘aql) u filozofiji i izraza bītsko i akcidentalno (źātī wa ‘araḍī) u logici. Zato se osjeća prijeka potreba da se objasne različita značenja i odredi namjeravano značenje termina u svakoj raspravi.

45

Stručno značenje termina nauka Među izrazima s različitim i nejasnim primjenama je i izraz ‘elm (nauka, znanje). Doslovno je značenje ove riječi i njenih ekvivalenata u drugim jezicima (poput dāneš ili dānestan u perzijskom) jasno i ne traži objašnjenje. Međutim nauka ima različita stručna značenja, od kojih su najznačajnija sljedeća: 1. Sigurno uvjerenje koje je podudarno stvarnosti, nasuprot prostom i složenom neznanju, čak i ako je upotrijebljeno u jednom sudu.

2. Skupina međusobno povezanih sudova, čak i ako su sudovi singularni i specifični (qaḍājā-je šaĥsī wa ĥāṣṣī)2. Upravo u ovom smislu termin znanje primjenjuje se na nauke: historiju (poznavanje specifičnih historijskih događaja), geografiju (poznavanje specifičnih uvjeta različitih područja planete), nauku o redžālu (studija o prenositeljima predaja) i biografiju.

3. Skup univerzalnih sudova (qaḍājā-je kollī) koji se u nekim oblastima smatraju centralnim, a svaki od njih je istinit i odgovara brojnim primjerima, čak i ukoliko su ovi sudovi obzirnosni i konvencionalni. U ovom smislu termin nauka primjenjuje se na nestvarne i konvencionalne nauke poput leksike i gramatike – nasuprot stvarnim (ḥaqīqī) naukama.

No jasno je da se singularni i specifični sudovi, kao što su oni maločas spomenuti, ne smatraju naukom u ovom smislu.

4. Skup univerzalnih stvarnih sudova (qaḍājā-je kollī ḥaqīqī)3 (= nekonvencionalnih), koji su centralni u nekoj oblasti. Ovo značenje obuhvata sve teorijske i praktične nauke, uključujući teologiju i metafiziku, ali se ne primjenjuje na singularne i konvencionalne sudove.

Subjekt suda je nekada partikularan i određen pojam, naprimjer: “Kaba je kibla muslimana”, ili: “Poslanikov mezar je u Medini.” Jasno je da su subjekti u oba primjera, Kaba i Poslanikov mezar, partikularni i određeni pojmovi, to jest da imaju tačno određene objekte. Ovakav oblik kategoričkog suda naziva se singularni (qaḍijje-je šaĥsijje) ili osobeni sud (qaḍijje-je maĥṣūṣe). (op. prev. bos.)

3 Zbiljski sud (qaḍijje-je ḥaqīqijje) predstavlja sud kod kojeg je postojanje subjekta samo po sebi činitelj postojanja predikata. Drugim riječima, zbilja subjekta posjeduje kvalitet koji se u sudu predicira subjektu. Prilikom prediciranja u ovom slučaju ne uzimaju se u obzir niti vanjski svijet niti um, kao ni to postoji li ili ne postoji u trenutku subjekt izricanja suda u vanjskom svijetu. Sve ove okolnosti nemaju nikakvog utjecaja na odnos predikata i subjekta u ovoj vrsti sudova. Naprimjer: “Vatra posjeduje toplotu”, ili “Vatra grije.” U ovim primjerima toplota i grijanje su predikati koji su preuzeti iz same zbilje vatre. (op. prev. bos.)

2

46

5. Skup stvarnih sudova koji se mogu potvrditi osjetilnim iskustvom. Ovo je upravo ono značenje u kojem pozitivisti koriste izraz znanje, a na ovoj osnovi neempirijske nauke i znanja ne smatraju se naukom.

Svođenje izraza nauka na empirijske nauke nije sporno dok god se tiče samoga kovanja imena i uspostave terminologije. Međutim, kovanje ovog termina od strane pozitivista temelji se na njihovom naročitom stavu da je opseg sigurnih znanja i stvarnih ljudskih spoznaja ograničen samo na osjetilne i empirijske stvari. Oni misao koja je izvan granica ovoga smatraju besmislenom i neplodnom. Nažalost, ovakvo gledanje prevladalo je u svijetu tako da je, prema njemu, nauka postavljena nasuprot filozofiji.

Sud o opsegu sigurnog znanja, opovrgavanje pozitivizma i dokazivanje da postoji stvarno znanje izvan područja osjetila i iskustva, bit će odloženo do rasprave o epistemologiji. Sada ćemo se posvetiti objašnjenju pojma filozofija i metafizika.

Stručno značenje termina filozofija Dosad smo se upoznali s trima stručnim značenjima filozofije. Prvo značenje obuhvata sve stvarne nauke, drugo značenje dodatno uvrštava i neke konvencionalne nauke, a treće se odnosi na neempirijsko znanje i upotrebljava se kao nešto suprotno nauci (u smislu empirijskog znanja).

U ovom značenju filozofija obuhvata logiku, epistemologiju, ontologiju (metafiziku), teologiju, teorijsku psihologiju (nasuprot empirijskoj psihologiji), estetiku, etiku i politiku. Iako oko toga postoji izvjesna razlika u mišljenjima, ponekad se termin filozofija koristi samo za prvu filozofiju ili metafiziku, te bi se, prema tome, ovo moglo smatrati četvrtim stručnim značenjem filozofije.

Izraz filozofija ima i drugih stručnih upotreba, a obično dolazi u pridjevskom obliku ili u genitivnoj vezi, poput izraza naučna filozofija i filozofija nauka.

Naučna filozofija Izraz naučna filozofija koristi se na različite načine: A. U pozitivizmu. Nakon što je osudio filozofsku misao i metafiziku te porekao univerzalne racionalne zakone, Auguste Comte je podijelio osnovne 47

pozitivne nauke u šest temeljnih grana. Svaka od njih ima svoje karakteristične zakone. Te grane su sljedeće: matematika, kosmologija, fizika, hemija, biologija i sociologija. On je napisao knjigu Kurs pozitivne filozofije u šest tomova i raspravljao je o ovoj šestočlanoj nauci u skladu sa svojom takozvanom pozitivnom metodom. Tri toma knjige posvetio je sociologiji. Ipak, osnova ove pozitivne filozofije leži u nekim dogmatskim nepozitivističkim tvrdnjama!

U svakom slučaju, sadržaj ove knjige, koja je ustvari program istraživanja nauka, a posebno društvenih nauka, naziva se pozitivnom filozofijom ili nau­ čnom filozofijom.

B. U dijalektičkome materijalizmu. Nasuprot pozitivistima, marksisti naglašavaju nužnost filozofije i postojanje univerzalnih zakona. Međutim, oni smatraju da se ovi zakoni dobijaju poopćavanjem zakona empirijskih nauka, a ne iz racionalne i metafizičke misli. Zato su oni filozofiju dijalektičkog materijalizma nazvali naučnom filozofijom jer je, prema njihovim vlastitim tvrdnjama, ona dobijena iz postignuća empirijskih nauka, čak i ako ona nije ništa naučnija od filozofije pozitivizma. U suštini, naučna filozofija (ako se uzme da naučna znači empirijska) jeste oksimoron kao glatko izbrijani čovjek s bradom.

Njihove tvrdnje bile su predmetom kritika.

C. Još jedno značenje naučne filozofije jeste sinonimno metodologiji. Jasno je da svaka nauka koja ovisi o sebi svojstvenim problemima zahtijeva vlastite specifične metode istraživanja i verifikacije. Naprimjer, problemi historije ne mogu se riješiti u laboratoriji razlaganjem i sastavljanjem različitih elemenata.

Također, nijedan filozof ne može na osnovi filozofskih i umskih analiza te zaključivanja utvrditi godinu u kojoj je Napoleon napao Rusiju ni je li pobijedio ili je bio poražen. Ovakvi problemi trebaju biti riješeni pregledom relevantnih dokumenata i procjenom njihove valjanosti.

Prema metodama istraživanja i ispitivanja koje su korištene pri rješavanju njihovih problema i pitanja nauke se u općenitom značenju mogu podijeliti na tri univerzalne skupine: racionalne, empirijske te pripovjedne i historijske nauke.

Naučna disciplina koja se zove metodologija pojavila se s ciljem ustanovljavanja vrsta i razina nauka te određivanja univerzalnih i partikularnih metoda svake od navedenih triju skupina nauka. Iako se metodologija pokatkad naziva naučnom filozofijom, ona se nekad naziva i praktičnom logikom.

48

Sažetak 1. Budući da je u posljednjih nekoliko stoljeća u Evropi termin nauka postavljen nasuprot izrazu filozofija, neophodno je dati pojašnjenje stručnih značenja nauka i filozofija.

2. Treba znati da višeznačnost, to jest slučaj kada je jedna riječ skovana za više značenja, uzrokuje poteškoće i paralogizme u naučnim raspravama, a posebno u filozofskim raspravama. Stoga je nužno prije ulaska u bilo koju raspravu pojasniti značenje stručnih izraza koje koristimo u njoj.

3. Izraz nauka posjeduje različita stručna značenja, od kojih su najvažnija sljedeća: a) sigurno uvjerenje, b) skup međusobno odgovarajućih sudova, uključujući univerzalne i partikularne sudove, c) skup univerzalnih sudova, uključujući stvarne i konvencionalne sudove, d) skup univerzalnih stvarnih sudova, e) skup iskustvenih / empirijskih sudova.

4. Također, izraz filozofija ima mnoga stručna značenja, od kojih su važnija: a) sve stvarne nauke, b) stvarne nauke uz neke konvencionalne nauke poput književnosti itd., c) neempirijske nauke poput logike, teologije i umjetnosti itd., d) metafizika i teologija.

5. Izraz naučna filozofija također se upotrebljava u različitim značenjima kao što su: a) program istraživanja pozitivnih nauka (filozofija pozitivizma), b) filozofija marksizma (dijalektički materijalizam), c) metodologija.

Pitanja 1. Kakve teškoće u naučnim i filozofskim raspravama uzrokuje homonimija? Navedite jedan primjer za homonimiju sa slučajem njene primjene.

2. Pojasnite stručna značenja riječi nauka i njihove međusobne razlike.

3. Zašto pozitivisti filozofske i metafizičke probleme smatraju nenaučnim?

4. Pojasnite stručno značenje riječi filozofija.

5. Gdje se koristi izraz naučna filozofija? Kakvo je vaše mišljenje o primjeni ovog izraza u tim slučajevima?

49

5. LEKCIJA

FILOZOFIJA I NAUKE Obuhvata: Filozofiju nauka Metafiziku Odnos između nauke, filozofije i metafizike Podjelu i klasifikaciju nauka Normu razlikovanja nauka Cjelinu i univerzalno Ogranke nauka

Filozofija nauka U prethodnoj lekciji spomenuli smo da se riječ filozofija ponekad koristi u obliku genitivne veze kao kod izraza filozofija etike, filozofija prava itd.

Sada ćemo objasniti ovakvu upotrebu.

Ove izraze ponekad koriste oni koji izraz nauka dodjeljuju empirijskim naukama i koji izraz filozofija upotrebljavaju za ona područja ljudskih znanosti koja nisu podložna dokazivanju pomoću osjetilnih iskustava. Umjesto da, naprimjer, kažu nauka teologija, oni kažu filozofija teologije. Upotreba termina filozofija u genitivnoj vezi je samo radi upućivanja na vrstu pitanja o kojima se raspravlja i na njihov predmet.

Isto tako, oni koji probleme koji su i naučni i koji se mogu vrednovati smatraju nenaučnim, i koji drže da takvi problemi nemaju objektivne osnove u stvarnosti već ih smatraju podređenim težnjama i naklonostima ljudi, ponekad misle da ova vrsta problema pripada filozofiji. Tako, umjesto da govore o nauci etici, oni kažu filozofija etike, ili umjesto nauka politika, oni upotrebljavaju sintagmu filozofija politike.

Ponekad se ovakav izraz upotrebljava u drugom značenju – da se objasne načela i osnove ili, stručnim jezikom, principi druge nauke. Uz to se ovdje raspravlja i o pitanjima poput historije, osnivača, cilja, metoda istraživanja, kao i toka razvoja te nauke. Poput onih osam pitanja koja su ranije spominjana u uvodima knjiga pod imenom osam uvodnih glava1.

Ovakav izraz nije svojstven samo pozitivistima i onima koji misle poput njih, nego i onima koji filozofska učenja koja se mogu vrednovati smatraju naukom i koji metode proučavanja i istraživanja ovakvih znanja poimaju naučnim. Katkad, radi izbjegavanja sličnosti s prethodnom upotrebom, oni Naučnici su u prošlosti, uvijek kada bi željeli poučavati neku nauku, prvo kao uvod u nju pojasnili osam pitanja u vezi sa tom naukom jer su vjerovali da će poznavanje ovih pitanja pomoći studentima da je bolje savladaju. Ovih osam tačaka nazivano je “osam uvodnih glava”, a one su: definicija nauke, predmet nauke, korist nauke, osnivač nauke, poglavlja i rasprave nauke, položaj nauke među drugim naukama, namjera i cilj nauke, metode izučavanja nauke. (op. prev. bos.)

1

53

genitivnoj vezi dodaju i riječ nauka. Primjera radi, oni kažu filozofija nauke historije nasuprot pojmu filozofija historije, ili vele filozofija nauke etike, nasuprot pojmu filozofija etike u pređašnjem smislu.

Metafizika Jedan od izraza koji se koristi nasuprot nauci jeste izraz metafizika. Otuda je neophodno dati neka objašnjenja ove riječi. Izraz metafizika izveden je iz grčkog meta ta fizika kojem je oduzet prijedlog ta, pa se dobio oblik metafizika.

Na arapski je preveden kao mā ba‘d al-ṭabī‘e (ono što je iza prirode).

Prema onome što su prenijeli historičari filozofije ova je riječ prvi put upotrijebljena kao naziv jedne od Aristotelovih knjiga, koja se pojavila iza njegove Fizike, a uključivala je univerzalne rasprave o egzistenciji. U islamskom periodu ovo područje nazivalo se umūr-e ‘āmme (opća pitanja), a neki islamski filozofi smatrali su da je ovdje prikladno koristiti izraz mā qabl al- ṭabī‘e (ono što je ispred prirode).

Očito se ova rasprava razlikuje od rasprave u teologiji ili uşūlūdžijjā u smislu bogoslovlja. Međutim, one su u knjigama islamskih filozofa sjedinjene i dat im je zajednički naziv teologija u općenitom smislu (elāhijjāt bil-m‘anī al-‘āmm), a sama teologija je specificirana nazivom teologija u specifičnom smislu (elāhijjāt bil-m‘anī al-ĥāṣṣ).

Neki su smatrali da je izraz metafizika ekvivalentan transfizičkom, u značenju natprirodnog. Oni upotrebu ovog naziva za ovaj dio antičke filozofije uzimaju kao primjer upotrebe imena dijela za imenovanje cjeline, jer se u teologiji u općenitom smislu raspravlja i o Bogu i o apstraktnim / nematerijalnim entitetima (modžarradāt) (koji su natprirodni / metafizički). Ipak, čini se da je prva varijanta ispravna.

U svakom slučaju termin metafizika upotrebljava se za skup teorijskih intelektualnih problema koji su dio filozofije u općem smislu. Danas se ponekad izraz filozofija dodjeljuje ovim problemima i jedno od novih značenja filozofije jeste metafizika. Razlog zbog kojeg su pozitivisti smatrali ovu vrstu problema nenaučnim jeste to što oni nisu podložni potvrđivanju pomoću osjetilnih iskustava. Isto tako je Kant teorijski razum smatrao nedovoljnim za potvrđivanje ovih problema i nazvao ih je dijalektičkim ili polemičkim s dvaju stanovišta [niti ih teorijski razum može potvrditi niti negirati].

54

Odnos između nauke, filozofije i metafizike S obzirom na spomenuta različita značenja nauke i filozofije, postaje jasno da odnos između nauke, filozofije i metafizike varira dosljedno ovim različitim značenjima. Ako se termin nauka upotrijebi za svjesnost u apsolutnom smislu, ili u značenju svih međusobno povezanih sudova, onda ona biva općenitijom od filozofije jer bi u tom slučaju obuhvatila singularne sudove, kao i konvencionalne i obzirnosne nauke. Ako se pod naukom podrazumijevaju stvarni univerzalni sudovi, onda je nauka jednaka filozofiji u antičkom smislu. Ukoliko se, pak, nauka upotrebljava u smislu skupine empirijskih sudova, onda je ona užeg opsega od filozofije u antičkom smislu i proturječi modernom značenju filozofije, to jest, filozofiji kao skupu neempirijskih sudova. Isto tako, metafizika je dio filozofije u antičkom smislu, a jednaka joj je prema jednom od njenih modernih značenja.

Treba zapaziti da se suprotnost nauke i filozofije, u njenom modernom značenju, kako su to smislili pozitivisti i njima slični, koristi s ciljem umanjivanja vrijednosti filozofskih problema i s ciljem poricanja plemenitosti i položaja razuma te vrijednosti racionalnih percepcija, što svakako nije ispravno. Kroz rasprave o epistemologiji bit će pojašnjeno da vrijednost racionalnih percepcija nije tek jednaka vrijednosti osjetilnog i iskustvenog znanja nego je i viših razina od potonjeg. Čak će se pokazati da vrijednost samog iskustvenog znanja počiva na vrijednosti racionalnih percepcija i filozofskih sudova.

Zbog toga je dodjeljivanje izraza nauka empirijskom i izraza filozofija neempirijskom znanju prihvatljivo tek ako je riječ o pukoj terminologiji, ali se ne smije zloupotrebljavati suprotnost ovih termina da bi se filozofski i metafizi­čki problemi krivo prikazivali kao beskorisni i hipotetički2. Također, naljepnica nau­ Kada se čovjek suoči s nekom izjavom, u njemu se prema njenom sadržaju dešava jedno od sljedećih stanja, to jest njegovo uvjerenje spram ove izjave može biti: 1. čvrsto uvjerenje (jaqīn) predstavlja stanje kada čovjek potpuno poznaje sadržaj neke vijesti i poriče sve što je oprečno njoj, ili je u potpunosti uvjeren u njenu neistinitost i potvrđuje njoj oprečnu istinitost; 2. pretpostavka / hipoteza (ẓann) predstavlja stanje čovjeka koje daje prednost jednoj od dviju strana vijesti, istinitosti ili neistinitosti, istovremeno ne poričući potpuno oprečnu stranu, to jest smatra je mogućom; 3. sumnja (wahm) predstavlja stanje čovjeka koji smatra obje strane izjave mogućom, to jest istinitost i neistinitost, istovremeno dajući prednost oprečnoj strani izjave; pretpostavka stoji tačno nasuprot sumnji; 4. dvoumljenje (šak) predstavlja stanje kada čovjek ne daje prednost nijednoj strani izjave, istinitosti ili neistinitosti, već svaku od njih smatra podjednako mogućom. (op. prev. bos.)

2

55

čno ni jednom filozofskom pravcu ne donosi nikakvu prednost. U suštini, ova naljepnica je poput zakrpe koja se ne podudara s materijalom filozofije i može se smatrati pokazateljem neznanja ili demagogije onih koji je prišivaju. Tvrdnja da su načela filozofije, poput načela dijalektičkog materijalizma, dobijena iz empirijskih zakona – pogrešna je, jer zakoni nijedne nauke nisu toliko poopćeni i nisu prenosivi ni na jednu drugu nauku, a kamoli na svu egzistenciju. Naprimjer, zakoni psihologije i biologije ne mogu biti poopćeni na fiziku, hemiju ili matematiku, a ni obrnuto. Zakoni ovih nauka ne pružaju korist izvan svojih područja.

Podjela i klasifikacija nauka Ovdje će se postaviti pitanje šta zapravo motivira odvajanje jednih nauka od drugih. Odgovor je da prepoznatljivi problemi tvore širok spektar. Iako unutar ovog spektra neki problemi imaju tijesnu povezanost, drugi su potpuno strani jedni drugima.

S druge strane, stjecanje nekih vrste znanja ovisno je o stjecanju nekih drugih znanja. U najmanju ruku, usvajanje nekog znanja može pomoći u usvajanju nekog drugog znanja, dok u slučaju nekih drugih skupina znanja ovakav odnos ne postoji.

S obzirom na činjenicu da je za jednog studenta stjecanje svih vrsta znanja nemoguće, a sve i da je moguće svi ljudi nemaju tu motivaciju jer su talenti i sposobnosti pojedinaca za usvajanje različitih vrsta problema različiti, a pošto su neke vrste znanja međusobno povezane pa usvajanje nekih znanja ovisi o drugim znanjima, učitelji su još od davnina odlučili da međusobno povezane i odgovarajuće probleme svrstaju zajedno i da specificiraju zasebne nauke i vrste znanja. Klasificirane su različite nauke i razjašnjena je potreba svake nauke za drugim naukama te su, prema tome, utvrđeni relativni prioriteti kako bi, kao prvo, posjednik nekog posebnog talenta i sposobnosti mogao u nepreglednoj masi pitanja i problema pronaći ono što traži te kako bi pronašao put kojim će dosegnuti svoj cilj, i, kao drugo, da bi onaj ko želi osvojiti neku drugu oblast znanja mogao znati odakle da počne, čime bi se utro put ka znanju ove druge oblasti i olakšalo njegovo dosezanje.

Na ovaj su način nauke podijeljene u nekoliko skupina. Svaka skupina je, opet, smještena na posebno mjesto i na zasebnu razinu i stupanj. Jedna od podjela 56

nauke jeste univerzalna podjela na teorijske i praktične nauke. Teorijske nauke podijeljene su na prirodne nauke, matematiku i teologiju, a praktične na etiku, ekonomiju domaćinstva i politiku. O ovome je već ranije bilo govora.

Norma razlikovanja nauka Nakon što je postala jasna neophodnost klasificiranja nauka, može se postaviti drugo pitanje: Koji su kriteriji i norme klasificiranja nauka i njihovog razlikovanja?

Odgovor je da se nauke mogu klasificirati prema različitim normama od kojih su najvažnije sljedeće: 1. Prema metodama i postupcima istraživanja. Ranije smo ukazali da svi problemi ne mogu biti objektom proučavanja i istraživanja na osnovi jedne metode. Također smo istakli da se sve nauke, s obzirom na njihove univerzalne metode istraživanja, mogu podijeliti u tri skupine: A. Racionalne nauke (‘ulūm-e ‘aqlī), koje se mogu istraživati jedino putem racionalnih dokaza i umskih zaključivanja, kao što je slučaj s logikom i božanskom filozofijom.

B. Empirijske nauke (‘ulūm-e tadžrebī), poput fizike, hemije i biologije, koje se dokazuju empirijskim metodama.

C. Pripovjedne nauke (‘ulūm-e naqlī), koje se mogu istraživati na temelju pripovijedanih i historijskih dokumentacija. Takve nauke su historija, biografija (‘elm ul-ridžāl) i islamska pravna nauka (‘elm ul-fiqh).

2. Prema cilju i odredištu. Drugo mjerilo na temelju kojeg se mogu klasificirati nauke jesu koristi i rezultati koji proizlaze iz njih. Materijalni i duhovni ili pojedinačni i društveni ciljevi i odredišta su ono što student razmatra kada krene u izučavanje neke nauke.

Očito je da onaj ko želi pronaći put ostvarenja svog duhovnog usavršavanja mora proučavati različite probleme, a što nema potrebu neko ko se želi obogatiti poljoprivredom ili industrijom. Isto tako i predvodnik društva ima potrebu za nekim drugim oblikom znanja. Stoga se nauke mogu klasificirati prema različitim ciljevima.

3. Prema predmetu. Treće mjerilo prema kojem se mogu razdvojiti i odijeliti nauke jeste njihov predmet. S obzirom na činjenicu da svaki problem 57

ima predmet3, a niz predmeta je uključeno u jednu obuhvatnu temu, ova obuhvatna tema može služiti kao osovina oko koje se svi problemi koji su s njom u vezi okreću. Naprimjer, brojevi su predmetom aritmetike, prostiranje (neprekidni kvantiteti) predmetom geometrije, a ljudsko tijelo je predmetom medicine.

Podjela nauka prema predmetu priskrbljuje bolji način da se osiguraju cilj i motivacija za razdvajanje različitih naučnih disciplina, pošto se upotrebom ove metode bolje čuvaju unutarnji odnosi i harmonija među problemima, kao i njihov poredak i uređenje. Upravo stoga su ovu metodu veoma davno uočili veliki filozofi i naučnici. Ipak, u drugostepenim podjelama mogu se razmotriti i druga mjerila. Naprimjer, neko može uspostaviti nauku zvanu teologija u kojoj se problemi vrte oko predmeta, to jest, Uzvišenog Boga. Potom je može podijeliti u ogranke koji su filozofski, gnostički i vjerski, a svaki od njih može se istraživati na zaseban način. Ustvari, mjerilo ovog grananja ticalo bi se metoda istraživanja. Na isti način se matematika može podijeliti na niz ogranaka, a svaki ogranak je specificiran na temelju posebnog cilja, poput matematika koje se koriste u fizici, ekonomiji itd. Na ovaj način sastavljene su različite norme.

Cjelina i univerzalno Obuhvatna tema, koja se razmatra u vezi s predmetima problema i na temelju koje se nauka pojavljuje u značenju skupa međusobno povezanih problema, nekad je univerzalna (obuhvatna) tema i ima mnogo pojedinačnih primjera, a drugi put je u formi cjeline i ima brojne dijelove. Primjer za univerzalnu (obuhvatnu) temu je tema broja ili količine, koja ima različite vrste i varijetete4, a svaka od njih sastoji se od predmeta nekog specifičnog problema. Primjer za obuhvatnu To jest, problemi se sastoje od sudova čiji su subjekti (mawḍū‘āt) predmeti (mawḍū‘āt) problema nauke sakupljeni u obuhvatnu temu, koja je glavni predmet te nauke. (op. prev. bos.)

4 Ako jedan atribut koji je izvan biti podijeli vrstu (nou‘), ova podjela se u logici naziva varijantiranje (taṣnīf). Naprimjer, čovjek je istočnjak ili zapadnjak, znalac ili neznalica, muškarac ili žena; ili, grožđe je zeleno ili crveno, slatko ili gorko itd. Svaka od ovih skupina naziva se varijetet (ṣanf). Dakle, na isti način kako vrsna razlika (faṣl) dijeli rod (džins), tako i akcident može dijeliti vrstu na više varijeteta. (op. prev. bos.)

3

58

temu u formi cjeline jeste ljudsko tijelo koje ima brojne organe i udove, a svaki od njih je predmetom neke grane medicine.

Osnovna razlika između ovih dviju vrsta predmeta leži u tome što je u prvoj vrsti obuhvatna tema predmeta nauke pojedinačno primijenjena na predmete njenih problema, koji su njene jedinke i partikularije, za razliku od druge vrste gdje se tema predmeta ne primjenjuje pojedinačno na predmete problema, već se predicira skupu dijelova.

Ogranci nauka Iz onoga što je dosad objašnjeno vidi se da se podjela nauka vrši radi olakšavanja učenja i ispunjavanja ciljeva obrazovanja i odgoja do najveće moguće mjere. U početku, kada je ljudsko znanje bilo ograničeno, sve znanje moglo se podijeliti u nekoliko skupina. Tako se zoologija mogla smatrati jednom nau­ kom koja je mogla proučavati i neke probleme vezane za čovjeka. Međutim, kada se proširio opseg problema, a naročito nakon što su proizvedeni različiti naučni instrumenti za istraživanje empirijskih problema, postepeno su se empirijske nauke, više nego druge, dijelile na različite grane, a svaka nauka na partikularnije nauke. Ovaj proces još uvijek napreduje.

Općenito gledano, nauke se granaju na nekoliko načina: 1. Jedan način je kada se manji dijelovi uzimaju iz predmeta kao cjeline i svaki od njih postane predmetom novog ogranka izvedenog iz osnovne nauke, kao što je slučaj s endokrinologijom i genetikom. Jasno je da je ova vrsta grananja svojstvena naukama u kojima između predmeta nauke i predmeta problema vlada odnos cjeline i njenih dijelova.

2. Drugi slučaj je onaj u kojem se partikularnije vrste i ograničenije klase izvode iz univerzalne (obuhvatne) teme, naprimjer, entomologija i bakteriologija iz biologije. Ovakvo grananje pojavljuje se u naukama u kojima je odnos između predmeta nauke i predmeta problema odnos univerzalnog i partikularnog, a ne cjeline i njenog dijela.

3. Sljedeći način biva ondje gdje se razne metode istraživanja smatraju sekundarnim kriterijima i, dok se zadržava jedinstvo predmeta, nastaju novi ogranci. Ovo se događa u slučajevima kada se problemi neke nauke mogu istraživati i dokazivati različitim metodama. Primjer za ovo jesu filozofske, gnostičke i dogmatske teologije.

59

4. Još jedan način je onaj u kojem se brojni ciljevi mogu smatrati podkriterijima i u kojem su problemi koji odgovaraju svakom cilju predstavljeni kao poseban ogranak osnovne nauke, kao što je ranije navedeno na primjeru matematike.

Sažetak 1. Riječ filozofija nekada se koristi u genitivnoj vezi za neempirijska znanja i tada njeno bivanje u genitivnoj vezi služi samo za upućivanje na vrstu problema o kojima se raspravlja, poput filozofija teologije. Istu ulogu ima riječ nauka u genitivnoj vezi kod empirijskih nauka, poput nauka biologije.

2. Nekada se riječ filozofija dovodi u genitivnu vezu s posebnom naukom, pod čime se misli na pojašnjavanje načela i osnova te nauke koja nekad obuhvata povijest, cilj, metodu istraživanja, tok razvoja i ovima slična pitanja.

3. Metafizika je naziv za jednu skupinu racionalnih problema koji se ne mogu dokazivati empirijskom metodom.

4. Odnos između nauke, filozofije i metafizike mijenja se shodno njihovim različitim značenjima. Prema nekim stručnim značenjima nauka je općenitija od filozofije, a filozofija je opet općenitija od metafizike.

5. Cilj klasifikacije nauka je taj da svako može izučavati skup problema koje želi, neovisno o drugim problemima, kako bi se stjecanje znanja moglo lakše i efikasnije odvijati.

6. Klasifikacija nauka vrši se na temelju različitih mjerila kao što su metoda, cilj i predmet istraživanja. Uobičajena je podjela prema predmetu istraživanja.

7. Odnos koji vlada između predmeta nauke i predmeta problema te nauke je nekada odnos cjeline i dijela, a ponekad je taj odnos odnos univerzalije i partikularije.

8. Grananje nauka nekada se dešava posredstvom umanjenja opsega predmeta, nekada ograničavanjem njegovog opsega, nekada na osnovi različitosti metoda (istraživanja), a u nekim slučajevima na osnovi različitosti ciljeva.

Pitanja 1. Na šta se misli pod izrazom filozofija nauka?

2. Pojasnite pojam metafizika. Misli li se pod njime na određenu vrstu nauke i spoznaje ili na neku vrstu objektivnih bića?

3. Kakav odnos vlada između nauke, filozofije i metafizike? Na koji način filozofiju i metafiziku možemo smatrati nenaučnim?

4. Šta je razlog klasifikacije, odnosno međusobnog razgraničenja nauka?

5. Navedite norme na osnovi kojih se vrši klasifikacija nauka.

6. Kakav odnos vlada između predmeta jedne nauke i predmeta problema te nauke?

7. Je li moguće da predmet jedne nauke bude općenitiji od predmeta druge nauke?

8. Na koliko načina se nauke granaju? U kojoj vrsti nauka se dešava svaki od tih načina grananja?

60

6. LEKCIJA

ŠTA JE FILOZOFIJA? Obuhvata: Odnos između predmetā i problemā Principe nauka i njihov odnos s predmetima i problemima Predmete i probleme filozofije Definicije filozofije

Odnos između predmetā i problemā Mi smo se dosad upoznali s različitim filozofskim terminima, a sada ćemo razjasniti predmet rasprave ove knjige, objasnit ćemo šta podrazumijevamo pod filozofijom te o kojim problemima ćemo raspravljati u knjizi. No, prije samog definiranja filozofije i kratkog uvoda u njene probleme, dat ćemo dodatna objašnjenja predmeta (mouḍū‘), problema (masāil) i principa (mabādī) nauka i odnosa među njima.

U prethodnim lekcijama istakli smo da se izraz nauka, u skladu s četiri od pet navedenih značenja, primjenjuje na skup sudova koji se smatraju međusobno povezanim. U međuvremenu je postalo jasno da ove raznolike veze razdvajaju nauke jedne od drugih. Također je postalo jasno da najbolja veza među različitim problemima, koja se smatra normom razdvajanja nauka, jeste povezanost između njihovih predmeta, to jest problemi, čiji predmeti čine dijelove cjeline ili čine partikularije univerzalije, poprimaju formu jedinstvene nauke.

Prema tome, problemi neke nauke sastoje se od sudova čiji subjekti potpadaju pod obuhvatnu temu (kao cjelinu ili univerzaliju), a glavni predmet neke nauke jeste upravo ta obuhvatna tema koja u sebi sadrži predmete, to jest subjekte sudova njenih pojedinačnih problema.

Ovdje bi bilo dobro napomenuti da neka obuhvatna tema može biti predmetom dviju ili više nauka, a razlike među njima mogu biti zbog njihovih ciljeva ili metoda istraživanja. Međutim, ne smije se previdjeti druga činjenica da ponekad obuhvatna tema koja se smatra predmetom jedne nauke nije u apsolutnom smislu predmetom te nauke, to jest ne obuhvata svaki predmet te nauke. Tema zapravo ima posebno ograničenje, a razlike među ovim ograničenjima koje se vežu za jedan predmet uzrokuju pojavu nekoliko nauka i različitosti među njima. Naprimjer, materija, s obzirom na svoju unutarnju građu i karakteristike koje se odnose na razlaganje i sastavljanje elemenata, postaje predmetom hemije. S obzirom na njene vanjske promjene i njima svojstvene rezultate, materija postaje predmetom druge nauke – fizike. Drugi primjer je riječ, koja je s obzirom na promjene u tvorbi predmet morfologije, a s obzirom na promjene koje nastaju u nizanju riječi predmet sintakse.

63

Zbog toga treba paziti je li obuhvatna tema u apsolutnom smislu predmet određene nauke, to jest, obuhvata li sve predmete te nauke, ili je s posebnim ograničenjem i aspektom. Veoma često obuhvatna tema u apsolutnom smislu postaje općenitim predmetom nauke, a potom usljed dodavanja određenih ograničenja postaje predmetom neke specifične nauke. Naprimjer, u poznatoj podjeli filozofije (u antičkom smislu) tijelo je predstavljalo predmet svih prirodnih nauka. Dodavanjem ograničenja ono postaje predmetom mineralogije, botanike, zoologije itd. U vezi s kakvoćom grananja nauka rečeno je da su neke podjele nastale ograničavanjem opsega predmeta i dodavanjem ograničenja temi osnovnog predmeta.

Među mogućim ograničenjima koja se dodaju obuhvatnoj temi predmeta jeste i ograničenje apsolutnosti (qajd-e eṭlāq), što znači da se u ovoj nauci diskutirane presudbe dokazuju za bīt apsolutnog predmeta, bez uzimanja u obzir bilo kakvih njegovih obilježja. Znači, ovim će biti obuhvaćene sve jedinke predmeta. Naprimjer, ako se neke presudbe i osobine uspostavljaju za tijela apsolutno, to jest za sva tijela, bilo da su ona mineralna ili organska, biljna, životinjska ili ljudska, u tom slučaju se može reći da je njihov predmet / subjekt “apsolutno tijelo”, te se ova vrsta problema može specificirati u zasebnu nauku. Tako su mudraci prvi dio prirodnih nauka [ili fizike u antičkom smislu] posvetili upravo rečenim presudbama i nazvali ga osnove prirodnih nauka ili osnove astronomije, a zatim su specificirali skupine tijela kojima su posvetili zasebne nauke kao što su kosmologija, mineralogija, botanika i zoologija.

Ovaj isti postupak može se primijeniti i na partikularnije podjele nauka.

Naprimjer, problemi vezani za sve životinje mogu se uzeti kao posebna nauka čiji je predmet “apsolutna životinja” ili “životinja kao životinja”. Potom se presudbama specifičnim za svaku vrstu životinja može raspravljati u drugim specifičnijim naukama.

Na taj način “tijelo apsolutno”, to jest, apsolutno sva tijela, predstavlja predmet dijela antičke filozofije nazvanog prirodnom naukom, a “apsolutno tijelo” čini predmet prvog dijela prirodnih nauka (osnove prirodnih nauka . Sva specifična tijela, poput kosmičkih, mineralnih i živih, predmet su kosmologije, mineralogije, odnosno biologije. Isto tako, “živo tijelo apsolutno” predstavlja predmet opće biologije, a “apsolutno živo tijelo” predstavlja predmet nauke koja raspravlja presudbama o svim živim egzistentima. Spomenute vrste živih egzistenata tvore predmete partikularnih grana biologije.

Ovdje se može postaviti pitanje: Šta ako su neke presudbe zajedničke za nekoliko vrsta jednog univerzalnog predmeta, ali nisu uključene u svaku od 64

njih, to jest, u svaku vrstu tog univerzalnog predmeta? U kojoj bi se nauci takve presudbe istraživale? Naprimjer, ako su neke stvari zajedničke za nekoliko vrsta živih bića, one se ne mogu smatrati akcidentima “apsolutnog živog tijela” jer nisu uključene u sva živa bića, to jest, u sve njegove vrste. S druge strane, razmatrati ih u svakoj od relevantnih partikularnih nauka bilo bi ponavljanje istog problema. Gdje ih onda svrstati?

Odgovor je da se o ovakvom problemu također raspravlja u nauci čiji je predmet rasprave apsolutan, a presudbe apsolutnog predmeta definiraju se kao presudbe koje su uspostavljene za bīt (źāt) nekog predmeta prije negoli on bude ograničen ograničenjima partikularnih nauka. Ustvari, površnost, to jest, nedovoljna preciznost ove definicije bolja je od ponavljanja problema. Kao i u slučaju prve filozofije ili metafizike, neki filozofi su rekli da ona raspravlja o presudbama i akcidentima koji su uspostavljeni za apsolutni egzistent (moudžūd-e moṭlaq) ili, za egzistent kao egzistent1, prije ograničavanja ograničenjem prirodni / fizički ili matematički.

Principi nauka i njihov odnos s predmetima i problemima Naučili smo da se u svakoj nauci raspravlja o odgovarajućem i povezanom nizu sudova i, ustvari, direktan cilj i motivacija za učenje i poučavanje nekoj nauci jeste rješavanje tih sudova i problema, to jest, dokazivanje da su njihovi predikati (maḥmūlāt) tačni za njihove subjekte (mouḍū‘). Tako se u svakoj nauci smatra da subjekt postoji, a da se predikati mogu dokazati tačnim za dijelove ili jedinke (ili partikularije) tog subjekta.

Zbog toga, prije nego se započne s predstavljanjem i rješavanjem problema bilo koje nauke, treba imati predznanje o nekoliko stvari: 1. znanje o štastvu i pojmu subjekta / predmeta, 2. znanje o postojanju subjekta, 3. znanje o načelima pomoću kojih se rješavaju problemi te nauke.

Ovakvo znanje nekad je po sebi očito i nema potrebe za pojašnjenjem ni stjecanjem i u tom slučaju nemamo nikakvih poteškoća. Međutim, ponekad ovo znanje nije po sebi očito i zahtijeva pojašnjenje i dokazivanje. Naprimjer, ‫موجود بما هو موجود‬

1

65

moguće je da postojanje subjekta (kao što je čovjekov duh) bude predmetom nesuglasica i da se smatra proizvodom mašte i nestvarnim. U takvom slučaju njegovo stvarno postojanje mora biti dokazano. Isto tako, moguće je da bude stanovitih sumnji o načelima na temelju kojih se rješavaju problemi neke nauke.

Tu je neophodno prvo dokazati načela; u suprotnom, zaključci koji se izvedu iz njih neće imati naučnu vrijednost i sigurnost.

Ovakve vrste pitanja nazivaju se principima nauka (mabādī-je ‘ulūm), a oni se dijele na predodžbene i potvrdne principe (mabādī-je taṣwworī wa taṣdīqī).

Predodžbeni principi, koji se sastoje iz definicija i objašnjenja štastava stvari o kojima se raspravlja, obično se iznose u samoj nauci u obliku uvoda. Međutim, potvrdni principi nauke su drukčiji i o njima se često raspravlja u drugim naukama. Kao što je već rečeno, filozofija svake nauke je zapravo druga nauka koja se bavi objašnjavanjem i uspostavom principa te nauke. Konačno, o najuniverzalnijim principima nauka se raspravlja i oni se istražuju u prvoj filozofiji, odnosno metafizici.

Među tim načelima može se spomenuti načelo uzročnosti na koje se oslanjaju naučnici svih empirijskih nauka.2 U osnovi, naučno istraživanje vrši se uz prethodno prihvatanje ovog načela jer se istraživanje temelji na otkriću uzročno-posljedičnih veza među pojavama, ali samo ovo načelo nije dokazivo ni u jednoj empirijskoj nauci, već se rasprava o njemu vodi u filozofiji.

Predmeti i problemi filozofije Iz dosada rečenog slijedi da najbolji način za definiranje neke nauke jeste specificiranjem njenog predmeta, a ako ima nekih ograničenja, njima treba posvetiti naročitu pažnju. Tada problemi te nauke mogu biti predstavljeni kao sudovi koji kruže oko navedenih subjekata / predmeta.

S druge strane, raspoznavanje predmeta i njegovih ograničenja ovisi o utvrđivanju problema koje treba objasniti neka nauka, što znači da je do izvjesne mjere sve ovisno o konvenciji i dogovoru. Naprimjer, ako razmotrimo temu Naravno, treba izuzeti pozitiviste, jer oni vjeruju kako se naučno istraživanje odvija samo na putu otkrivanja kakvoće ozbiljenja pojava, a ne i njihovih razloga (nauka samo odgovara na pitanje: kako, a ne na pitanje: zašto), te oni u načelu pojmove poput uzroka i posljedice i ne smatraju naučnim već metafizičkim pitanjima.

2

66

egzistent, što je najopćenitiji pojam za stvarne stvari, uvidjet ćemo da svi predmeti stvarnih problema potpadaju pod njega. Također, ako razmotrimo pojam egzistent kao predmet nauke, on će uključiti sve probleme stvarnih nauka, a ta nauka je upravo filozofija u značenju koje je imala u antičko doba.

Uvođenje ovako obuhvatne nauke nije u skladu s ciljevima klasifikacije nauka, pa se neizbježno predmeti moraju razmotriti na nešto ograničeniji način, s ciljem ispunjavanja spomenutih ciljeva. Antički učitelji prvo su razmatrali dvije skupine teorijskih problema, a svaka od njih bavila se zasebnim nizom pitanja. Jedna skupina zvala se prirodne nauke (= fizika u antičkom smislu), a druga matematika. Potom se svaka od njih dijelila na partikularnije nauke. Također je postojala i treća skupina teorijskih problema, o Bogu, koja se zvala teologija ili bogoslovlje (ma‘rife-je al-robūbijje). Međutim, jedna skupina teorijskih racionalnih problema ostaje izvan dosega opsega navedenih predmeta i ona nije dodijeljena nijednom specifičnom predmetu. Čini se da oni za ove probleme nisu pronašli posebno ime, a budući da se o njima raspravljalo iza prirodnih nauka / fizike, nazvali su ih “ono što je iza prirode” (mā ba‘d al-ṭabī‘e) ili metafizikom. Položaj ovih problema spram drugih problema teorijskih nauka je kao položaj osnova prirodnih nauka spram prirodnih nauka (u antičkom smislu). Kao što je predmet prethodne “apsolutno tijelo” (džesm-e moṭlaq), subjekt metafizike je “apsolutni egzistent” (moudžūd-e moṭlaq) ili egzistent kao egzistent, pa tako jedini problemi koji nisu dodijeljeni predmetima nijedne specifične nauke bivaju predstavljeni ovdje, iako svaki od ovih problema metafizike ne uključuju sve egzistente.

Na ovaj način nastala je posebna nauka nazvana “ono što je iza prirode / fizike” ili metafizika, a koja je kasnije nazivana univerzalna nauka ili prva filozofija.

Kao što smo već pokazali, u islamskoj eri problemi metafizike prispodobljeni su problemima teologije koja je nazvana teologijom u općenitom smislu. Povremeno su drugi problemi, kao što su problemi proživljenja ili povoda za ostvarenje čovjekove vječne sreće, pa čak i neki problemi vezani za poslanstvo i imamet, uvrštavani u ovu nauku, kao što se vidi u poglavlju o teologiji u Ibn Sinaovom Šefā‘u. Ako bi se svi ovi problemi smatrali glavnim problemima jedne nauke, a nijedan od njih ne bude smatran parazitskim ili digresijom, u tom bi se slučaju predmet ove nauke morao smatrati veoma širokim. Određivanje jednog predmeta za ovako raznovrsne probleme ne bi bio nimalo lahak zadatak. Upravo iz tog razloga bilo je 67

različitih pokušaja da se odredi subjekt, to jest predmet i objasni da su svi ovi predikati njegovi bītski akcidenti, premda se za ove pokušaje ne može reći da su bili posebno uspješni.

U svakom slučaju, postoje tri opcije: ili da se teorijski problemi (koji ne pripadaju prirodnim naukama / fizici i matematici), uz velike poteškoće, smatraju jedinstvenom naukom s jednim predmetom, ili da se za norme i kriterije njihove povezanosti i jedinstva uzme jedinstvo njihovog cilja i odredišta, ili da se svaka skupina problema koja ima zaseban predmet uzme kao specifična nauka, uključujući i univerzalne probleme egzistencije, o kojima se raspravlja u prvoj filozofiji, u skladu s jednim od posebnih značenja filozofije. Čini se da je ova posljednja varijanta najprikladnija i da se otuda različiti problemi u islamskoj filozofiji, koji su predstavljeni kao filozofija, uzimaju kao nekoliko specifičnih nauka.3 Drugim riječima, imat ćemo čitav niz filozofskih nauka od kojih sve imaju udjela u racionalnoj metodi, ali ćemo termin apsolutna filozofija primjenjivati za prvu filozofiju, a glavni cilj ove knjige i jeste predstavljanje problema prve filozofije. Ipak, pošto rješenje ovih problema ovisi o problemima znanja, prvo ćemo predstaviti epistemologiju, a onda ćemo ispitivati probleme ontologije i metafizike.

Definicija filozofije Uzimajući da je filozofija jednaka prvoj filozofiji ili metafizici i da je njen subjekt apsolutni egzistent (ne egzistent apsolutno, to jest, ne apsolutno svi egzistenti), filozofiju možemo definirati na sljedeći način: filozofija je nauka koja raspravlja o stanjima apsolutnog egzistenta; ili nauka koja govori o univerzalnim stanjima egzistencije; ili skup sudova i problema vezanih za egzistenta kao egzistenta.4 Ovo se može nazrijeti u nekim izlaganjima Mulla Sadre, posebno na početku trećeg safara (Ilāhijjāt bil-m‘anī al-ĥāṣṣ) i u četvrtom safaru (‘Ilm ul-nafs) njegovog djela Asfār.

4 Odabir riječi mawdžud umjesto wodžud ima tu prednost da u potpunosti odgovara i onom što govore zagovornici prvenstva štastva (aṣālat-e māhijjat), te prije nego se dokaže prvenstvo egzistencije (aṣālat-e wodžūd) pogodnije je kao predmet filozofije uzeti nešto što odgovara i jednom i drugom stavu.

3

68

Spomenuli smo nekoliko karakteristika filozofije, a među najvažnijim su: 1. Za razliku od empirijskih i pripovjednih nauka, filozofija se oslanja na racionalnu metodu rješavanja problema, iako se ista koristi i u logici, teologiji, filozofskoj psihologiji i u nekim drugim naukama poput filozofije etike, pa čak i matematike. Zbog toga ova metoda nije svojstvena samo prvoj filozofiji.

2. Filozofija nastoji dokazati potvrdne principe drugih nauka i ovo je jedno od polja u kojima ostale nauke imaju potrebu za filozofijom. Stoga se filozofija zove majkom nauka.

3. Filozofija pribavlja kriterij razlikovanja stvarnih stvari od uobraziljskih i obzirnosnih, te se zato osnovnim ciljem filozofije ponekad uzima znanje stvarnih stvari i njihovo razlikovanje od uobrazilja i obzirnosti5, premda je to bolje smatrati ciljem epistemologije.

4. Karakteristika filozofskih pojmova je da se oni ne dobijaju iz osjetila i iskustava, naprimjer, pojmovi uzrok i posljedica, nužno i kontingentno, materijalno i nematerijalno. Ovi pojmovi stručno se nazivaju sekundarnim filozofskim inteligibilijama, a objašnjeni su u dijelu ove knjige o epistemologiji.

Iz ovih karakteristika može se razaznati zašto se filozofski problemi mogu dokazati jedino racionalnom metodom i zašto se filozofski zakoni ne dobijaju uopćavanjem zakona empirijskih nauka.

Sažetak 1. Problemi jedne nauke sastoje se od sudova čiji su subjekti, to jest predmeti problema uključeni u jednu obuhvatnu temu (kao cjelinu ili univerzaliju), a predmet nauke je upravo ta obuhvatna tema.

2. Moguće je da jedna obuhvatna tema bude predmetom proučavanje jedne opće nauke i da dodavanjem ograničenja ovoj obuhvatnoj temi, poput “ograničenja apsolutnosti”, nastaju predmeti specifičnih nauka koji su u domenu navedene opće nauke.

Wahmī stanje stvari, ovdje prevedeno kao uobraziljsko, jeste stanje stvari koje nema opredmećenje ni umske, a ni izvanumske zbilje; e‘tebārī (u općem značenju) stanje stvari, ovdje prevedeno kao obzirnosno, jeste stanje stvari kojem nedostaje opredmećena zbilja, to jest um ono čemu nedostaje opredmećena zbilja poima zbiljskim, poput pojmova porodica, brigada itd., mada ovo stanje um pripisuje opredmećenim objektima. Ponekad se izrazi wahmijjāt i e‘tebārijjāt koriste kao sinonimi. (op. prev. bos.)

5

69

3.

4.

5.

6.

7.

8.

Naprimjer, tijelo apsolutno je tema jedne općenite nauke koja se zove prirodna nauka (= fizika u antičkom smislu), dok je apsolutno tijelo predmet osnova fizike, a ograničena tijela formiraju predmete drugih specifičnih prirodnih nauka.

Prije negoli se pristupi raspravi u bilo kakvoj nauci, neophodno je znati predmet te nauke i dokazati postojanje tog predmeta (ukoliko nije samoočigledan), također je potrebno znati načela na osnovi kojih se dokazuju problemi te nauke. Sve ovo naziva se predodžbenim i potvrdnim principima nauke.

O najopćenitijim principima nauke raspravlja se u prvoj filozofiji.

Predmet filozofije kao općenite nauke koja obuhvata sve stvarne nauke je egzistent apsolutno, međutim predmet filozofije u užem smislu (= metafizika) je apsolutni egzistent, a njene probleme sačinjavaju sudovi koji ne govore ni o jednoj posebnoj vrsti bića.

Filozofija u užem smislu je nauka koja govori o općenitim stanjima egzistencije, ili, drukčije rečeno, ona govori o stanjima egzistenta kao egzistenta, to jest u onoj mjeri u kojoj je on egzistent.

Filozofski pojmovi su vrsta sekundarnih inteligibilija koje se ne mogu steći posredstvom osjetila i osjetilnog iskustva, te se stoga njeni problemi ne mogu ni dokazivati empirijskom metodom. Shodno ovome ni zakoni filozofije se ne mogu dobiti poopćavanjem zakona empirijskih nauka.

Filozofijom se dolazi do mjerila za raspoznavanje i razlikovanje zbilja od uobrazilja i obzirnosti.

Pitanja

1. Definirajte problem i predmet nauke.

2. Kakva je razlika između tijela apsolutno i apsolutnog tijela? U kojim naukama su oni predmeti izučavanja?

3. Šta su principi nauke? Gdje se oni dokazuju?

4. Pojasnite predmet i problem filozofije u užem smislu i kakvu ulogu ima ograničenje apsolutnosti u predmetu filozofije?

5. Definirajte filozofiju u užem smislu.

6. Pojasnite karakteristike filozofije.

70

7. LEKCIJA

POLOŽAJ FILOZOFIJE Obuhvata: Suštinu filozofskih problema Principe filozofije Cilj filozofije

Suština filozofskih problema U prethodnoj lekciji iznijeli smo definiciju filozofije i zaključili da ona raspravlja o univerzalnim stanjima egzistencije. Međutim, ovo nije dovoljno da bi se otkrila suština filozofskih problema. Naravno, precizno shvatanje ovih problema postiže se kada se oni u praksi istraže do u detalje i, prirodno, što dublje neko uroni u njih i shvati ih, bolje će znati istinu o njima. Ipak, ako smo prije početka rasprave u stanju dobiti jasniju sliku problemā filozofije, moći ćemo bolje pojmiti koristi filozofije, nastavit ćemo se njom baviti pronicljivije, oštroumnije i s većom žudnjom i zanimanjem.

U tu svrhu počinjemo navođenjem nekih primjera drugih problema filozofskih nauka, ukazujući na razliku između njih i problema drugih nauka. Na kraju ćemo se pozabaviti objašnjenjem suštine prve filozofije i osobina njenih problema.

Pred svakim čovjekom postavlja se temeljno životno pitanje: okončava li se njegov život smrću poslije koje ne ostaje ništa osim istruhlih dijelova tijela, ili postoji život poslije smrti?

Jasno je da se odgovor na ovo pitanje ne može dobiti ni u jednoj empirijskoj nauci, kakve su fizika, hemija, geologija, botanika i druge slične nauke. Također, ni matematički proračuni ni algebarske jednačine ne nude odgovore na ovakva pitanja. Zato postoji potreba za drugom naukom koja će vlastitom metodologijom istražiti ove i slične probleme i razjasniti je li čovjek samo ovo fizičko tijelo, ili posjeduje i drugu stvarnost koja je neosjetilna, a zove se duh (rūḥ). Pod pretpostavkom da duh postoji, je li on sposoban opstati poslije smrti?

Očito je da istraživanje ove vrste problema nije moguće metodama empirijskih nauka. Za njihovo rješavanje treba koristiti racionalne metode. Naravno, potrebna je nauka koja će istražiti ovakve neempirijske probleme, a to je filozofska psihologija (‘elm al-nafs).

I ostali problemi, kao što su problemi volje i slobode, koji su osnova ljudske odgovornosti, moraju biti uspostavljeni u ovoj nauci.

Postojanje jedne takve nauke i valjanost načina rješavanja u njoj predočenih problema počiva na dokazu postojanja razuma i vrijednosti racionalnog 73

znanja. Zbog toga postoji potreba za drugom naukom koja će istraživati i vrednovati vrste znanja dok ne postane poznato šta su racionalne percepcije, kakvu valjanost one mogu imati i koje probleme mogu riješiti? Ovo je još jedna filozofska nauka koja se naziva epistemologija.

I u praktičnim naukama, poput etike i politike, također postoje temeljni problemi koje empirijske nauke ne mogu riješiti. Tu spadaju prepoznavanje istinitosti moralnog dobra i zla, vrlina i mahana te mjerila određivanja i razlikovanja hvale, odnosno prijekora vrijednih djela. Istraživanju ove vrste pitanja potrebna je posebna filozofska nauka ili nauke, koje, opet, imaju potrebu za epistemologijom.

Pažljivijim promatranjem postaje jasno da su ovi problemi međusobno povezani i da su kao cjelina povezani s problemima teologije, to jest učenjem o Bogu koji je stvorio tijelo i duh čovječiji i sve egzistente svijeta; Bogu koji posebnim poretkom upravlja kosmosom; Bogu koji uzrokuje da ljudi umiru i ponovno ih proživljuje da bi bili nagrađeni ili kažnjeni za svoja dobra i loša djela, počinjena voljom i slobodno.

Znanje o Svemogućem Bogu i Njegovim atributima i djelima tvori niz problema koji će biti istraženi u nauci teologiji (teologija u specifičnom smislu).

Svi ovi problemi temelje se na nizu još općenitijih i univerzalnijih problema, čiji opseg obuhvata osjetilne i materijalne stvari, a takvi su problemi koji slijede. Egzistenti imaju potrebu jedni za drugima radi nastajanja i opstanka.

Među njima postoje odnosi akcije i reakcije, utjecanja i bivanja pod utjecajem te uzročnosti i posljedičnosti. Svi egzistenti u dometu ljudskih osjetila i iskustva su nestajući, ali mora da postoji neki drugi egzistent koji nije nestajući i koji je lišen ništavila i nedostatnosti. Arena bivanja se ne svodi isključivo na materijalne i osjetilne egzistente, niti isključivo na promjenjive, preobražavajuće i krećuće egzistente. Zapravo, postoje i druge vrste egzistenata koji nemaju ovakve osobine i koji nemaju potrebu za vremenom i prostorom.

Rasprava o tome da li su promjena i preobrazba, nestajanje i ovisnost nužnosti bivanja ili, drugim riječima, postoji li nepromjenjiv, nenestajući i neovisan egzistent, jeste rasprava čije pozitivno rješenje vodi u podjelu egzistenata na materijalne i nematerijalne, nepromjenjive i promjenjive, nužne egzistencije i kontingentne egzistencije itd. Dok se ne otkloni ovaj problem, dok se, naprimjer, ne ustanovi Nužna egzistencija i nematerijalne egzistencije – nauke poput teologije, filozofske psihologije i sličnih neće imati osnovanost i utemeljenost. Racionalno argumentiranje nije potrebno samo za rješavanje ovakvih 74

problema, već ako neko želi opovrgnuti ova pitanja, on također mora posegnuti za racionalnim metodama, jer kao što su osjetila i iskustvo sami po sebi nemoćni da ih dokažu, tako su isto nemoćni i da ih niječu i opovrgnu.

Na ovaj način postalo je jasno da postoji čitav niz temeljnih problema za čovjeka na koje nijedna specifična nauka ne može odgovoriti, pa čak ni specifične filozofske nauke. Dakle, mora postojati još jedna nauka u kojoj bi se oni istražili, a to je metafizika ili opća nauka ili prva filozofija, čiji predmet nije svojstven ni jednoj vrsti egzistenta, niti određenom i zasebnom štastvu. Neiz­ bježno, njen predmet mora biti najuniverzalniji pojam koji je primjenjiv na sve stvarne i opredmećene stvari, a to je termin egzistent. Naravno, egzistent, ali ne s onog aspekta u kojem je on, naprimjer, materijalan niti s onog u kojem je on nematerijalan, nego radije s onog aspekta u kojem je on egzistent, to jest, apsolutni egzistent ili egzistent kao egzistent. Takva nauka ima poziciju da bude ono što se zove majkom nauka.

Principi filozofije U prethodnoj lekciji rečeno je da se prije pristupa rješavanju problema bilo koje nauke moraju prepoznati principi te nauke. Tako sada možemo postaviti pitanje: “Šta su principi filozofije, i u kojoj bi se nauci oni trebali odrediti?”

Odgovor je da se prepoznavanje predodžbenih principa (mabādī-je taṣawworī) nauka – to jest, znanje o pojmu i štastvu predmeta nauke i o pojmovima predmeta problema nauke – obično dobija u istoj toj nauci. Tako se definicija predmeta daje u uvodu u tekst, a definicije partikularnih predmeta problema navode se u uvodima u svaku specifičnu raspravu. Međutim, predmet filozofije, egzistent i njegov pojam, po sebi su očiti i nemaju potrebu da budu definirani. Zbog toga filozofija nema potrebu za ovim predodžbenim principom, dok se predmeti njenih problema, kao i u drugim naukama, definiraju na početku svake rasprave.

Potvrdni principi (mabādī-je taṣdīqī) nauka dijele se u dvije skupine: jednu čini potvrda o egzistenciji predmeta, a drugu načela korištena za uspostavu i objašnjenje problema nauke. Međutim, postojanje predmeta filozofije nema potrebu da bude uspostavljeno budući da je samo bivanje po sebi očito i neporecivo za svaku razumnu osobu. Svaki čovjek je svjestan makar vlastitog 75

postojanja, što je dovoljno za znanje o tome da pojam egzistent ima primjer.

Ali zato drugi primjeri mogu biti predmet rasprave i istraživanja. Tu se za filozofiju pojavljuje problem zbog kojeg su se razišli sofisti, skeptici i idealisti na jednu a ostali filozofi na drugu stranu. Što se tiče druge skupine potvrdnih principa, to jest načela koja su osnova za dokazivanje problema, ona se dalje dijele na dvije skupine. Jednu čine teorijska načela (koja nisu po sebi očita), koja se moraju dokazati u drugoj nauci, a zovu se pozitivna načela (uṣūl-e mouḍū‘e)1. Kao što je ranije naznačeno, najopćenitija pozitivna načela ustanovljena su u prvoj filozofiji, to jest, neki filozofski problemi se koriste da bi se uspostavila pozitivna načela drugih nauka.

Sama prva filozofija zapravo nema potrebu za ovakvim pozitivnim načelima, iako je moguće da se u nekim drugim filozofskim naukama, poput teologije, filozofske psihologije i filozofije etike (to jest, u nauci etici), mogu koristiti načela uspostavljena u prvoj filozofiji ili nekim drugim filozofskim naukama, ili čak u nekoj empirijskoj nauci.

Druga skupina načela jesu po sebi očiti sudovi koji nemaju potrebu da budu dokazani i objašnjeni, kao što je sud o nemogućnosti proturječnosti. Problemi prve filozofije ne trebaju ništa više od ovakvih načela, a ova načela ne trebaju biti dokazana, a kamoli dokazana u nekoj drugoj nauci. Upravo zato Ovo načelo potječe iz tročlane podjele načela na kojima se temelje sve nauke: 1. aksiomi, samoočigledna znanja (‘ulūm-e mota‘āref, u daljem tekstu će se javljati pod nazivom po sebi očiti sudovi, qaḍijje-je badīhī) – ova načela su jasna i očigledna i ne dokazuju se jer ih nijedan zdrav um neće pobiti. Ovdje spadaju sudovi poput: cjelina je veća od dijela, jednako dodano jednakim daje jednake, dvije kontradiktornosti ne mogu biti istinite za istu stvar u isto vrijeme i sa istog aspekta, itd.; 2. pozitivna načela, posuđeni aksiomi (uṣūl-e mawḍū‘e) – ovim pojmom označavaju se oni sudovi koji se u jednoj specifičnoj nauci (to jest, svaka nauka ili znanstvena disciplina ima svoje uṣūl-e mawḍū‘e) uzimaju kao izvjesno istinite, bez potrebe za dokazom i diskurzivnim razmatranjem, te predstavljaju osnovu za izvođenje ostalih sudova te nauke. Ova načela sama po sebi nisu očigledna i izvjesno istinita, ali ih kao takve uzimamo u smislu naučnog postulata, koji se kasnije dokazuje (u toj ili nekoj drugoj nauci). Ovdje spadaju načela da svaki događaj ima uzrok, da isti uzrok ima istu posljedicu itd.; 3. postavke, postulati (moṣādarāt) su uṣūl-e mawḍū‘e, s tim što ako se prihvataju sa sumnjom, to jest ako su pojedincu kao nekome ko želi da proučava datu nauku nejasni, onda su moṣādarāt, a ako ih prihvata bez zadrške i sumnje kao načela, postulate te nauke, onda su uṣūl-e mawḍū‘e. Ovdje, naprimjer, spadaju postulati euklidske geometrije. (op. prev. bos.)

1

76

prva filozofija nema potrebu ni za jednom drugom naukom, bilo racionalnom, empirijskom ili pripovjednom. Ovo je jedna od najznačajnijih karakteristika ove nauke, iako su logika i epistemologija izuzeci jer je argumentiranje pri uspostavi filozofskih problema na temelju načela logike, i na tom temelju filozofske istine mogu biti racionalno spoznate, čime su postojanje razuma i njegova sposobnost da rješava filozofske probleme ustanovljeni. Međutim, može se reći da ono što je zbilja potrebno filozofiji jesu samoočigledna načela logike i epistemologije, za koje se zapravo i ne može smatrati da su “problemi” ni da imaju potrebu za dokazivanjem, a objašnjenja koja su data o njima ustvari su samo otrežnjavajuća objašnjenja. Detaljnije objašnjenje ovoga pitanja može se naći u 11. lekciji.

Cilj filozofije Neposredni cilj i blisko odredište svake nauke jeste svjesnost čovjekova o problemima koji su u toj nauci predstavljeni i gašenje čovjekove prirođene žeđi prema razumijevanju istine, jer jedan od osnovnih ljudskih nagona jeste nagon za traženjem istine, i to je jedna neugasiva i neograničena znatiželja.

Zadovoljenje ovog nagona ispunjava jednu od čovjekovih psiholoških potreba, iako ovaj nagon nije podjednako aktivan i oživljen kod svih jedinki, no ni kod jedne od njih nije potpuno ugašen ni neučinkovit.

Obično svaka nauka pruža neke posredne / indirektne koristi i rezultate, koji na neki način utječu na čovjekov materijalni i duhovni život i zadovoljavaju njegova druga prirodna i prirođena htijenja. Naprimjer, prirodne nauke pripremaju teren za veće iskorištavanje prirode i bolji materijalni život, a s čovjekovim prirodnim i životinjskim životom povezane su preko samo jednog posrednika. Matematičke nauke nas uz pomoć dvaju posrednika dovode do ovog cilja, iako i one na drugi način mogu utjecati na čovjekov duhovni život i njegovu dimenziju čovječnosti, a to biva onda kada su spregnuta s filozofskim i božanskim spoznajama, gnostičkim i srčanim pažnjama, i kada predstavljaju prirodne pojave u formi učinaka Božije moći, veličine, mudrosti i milosti.

Odnos filozofskih nauka prema čovjekovim duhovnim dimenzijama i dimenzijama njegove čovječnosti bliži je nego odnos prirodnih nauka, a prirodne nauke, kao što je već rečeno, također se odnose na duhovnu čovjekovu 77

dimenziju uz pomoć filozofskih nauka. Ovaj odnos očituje se u teologiji, a potom i u filozofskoj psihologiji i filozofiji etike (to jest, nauci etici), više nego u drugim naukama, jer nas božanska filozofija upoznaje s Uzvišenim Bogom i postajemo svjesni atributa Njegove ljepote i uzvišenosti, što nas priprema za odnos s izvorom beskonačnog znanja, moći i ljepote. Filozofska nauka o duši (‘elm al-nafs) promiče znanje o duhu i njegovim atributima i osobinama te nas čini svjesnim suštine čovječnosti. Ona širi naše obzore u pogledu istine o nama samima i vodi nas iza prirode i izvan uskih granica vremena i prostora. Čini da razumijemo da ljudski život nije ograničen i sveden na uske mračne okvire zemaljskog i materijalnog života. Filozofija etike nam ukazuje na univerzalni put kićenja i ukrašavanja duha i srca te dosezanja vječne sreće i konačnog savršenstva.

Kao što je već bilo riječi, radi usvajanja sveg ovog vrijednog i nezamjenjivog znanja, problemi epistemologije i ontologije moraju biti riješeni. Stoga je prva filozofija ključ ovih vrijednih beskonačnih riznica koje obećavaju sreću i vječite koristi. Ona je blagoslovljeni korijen “dobrog drveta” koje daje plodove različitih duhovnih i intelektualnih vrlina te neograničenih duhovnih i božanskih savršenstava. Prva filozofija igra najveću ulogu u pripremanju pogodnog tla za ljudsko usavršavanje i uzdignuće.

Uz sve navedeno, filozofija osigurava značajnu pomoć u izbjegavanju šejtanskih došaptavanja i u odbacivanju materijalizma i ateizma. Ona čovjeka štiti od intelektualnih izopačenja, grešaka i zastranjenja i osigurava mu nepobjedivo oružje u areni sukoba ideja. Filozofija mu omogućuje da brani ispravne stavove i sklonosti, a napada i juriša na neispravna i netačna mišljenja.

Zato, pored toga što igra pozitivnu i izuzetno konstruktivnu ulogu, filozofija ima i nezamjenjivu odbrambenu i borbenu ulogu. U širenju islamske kulture i rušenju antiislamskih kultura ona je izuzetno učinkovita.

Sažetak 1. Pred svakim svjesnim čovjekom postavlja se niz osnovnih problema na koje prirodne i matematičke nauke ne mogu odgovoriti; njih mogu riješiti i pojasniti jedino filozofske nauke.

2. Filozofske nauke, koje se na svoj način oslanjaju na epistemologiju i ontologiju, konačno i korjenito rješavanja svojih problema duguju prvoj filozofiji i metafizici.

3. Predmet prve filozofije, s obzirom na pojam i s obzirom na objektivno ozbiljenje, samoočigledan je te nema potrebu za definiranjem i dokazivanjem.

78

4. Potvrdni principi filozofije sastoje se samo od primarnih samoočiglednih sudova koji, opet, nemaju potrebu za dokazivanjem.

5. Prema tome, prva filozofija ili metafizika je jedina nauka koja svoje principe ne duguje niti jednoj drugoj nauci, već druge nauke, za dokazivanje svojih potvrdnih principa, imaju potrebu za njom. Stoga ju je umjesno nazvati majkom nauka.

6. Bliski cilj svake nauke je udovoljenje čovjekovom htijenju za spoznajom zbilja u okvirima problema te određene nauke, međutim, svaka nauka može, na neki način, utjecati na čovjekove materijalne i duhovne aspekte i te ciljeve može ostvariti preko drugih posrednika.

7. Prirodne nauke igraju važnu ulogu po pitanju unapređenja materijalnog života čovjeka, dok se matematičke nauke smatraju sredstvom napretka i usavršavanja prirodnih nauka, a one pomoću božanskih nauka mogu utjecati na duhovnu dimenziju čovjeka.

8. Odnos filozofskih nauka s duhovnom dimenzijom čovjeka je bliži, no ipak, sve one imaju potrebu za prvom filozofijom. Stoga metafiziku možemo smatrati ključem duhovnog usavršavanja i čovjekove vječne sreće.

Pitanja 1. Pojasnite položaj filozofije u krugu porodice nauka.

2. Šta su principi filozofije? U kojoj nauci se o njima govori?

3. Pojasnite koristi filozofskih nauka, posebno prve filozofije.

79

8. LEKCIJA

METODA ISTRAŽIVANJA U FILOZOFIJI Obuhvata: Vrednovanje racionalne metode Analogiju, indukciju i dedukciju Racionalnu i empirijsku metodu Zaključke Djelokrug racionalne i empirijske metode

Vrednovanje racionalne metode U prethodnim lekcijama više puta je kazano da se filozofski problemi moraju istraživati racionalnom metodom i da je u ovoj oblasti empirijska metoda beskorisna. Međutim, oni koji su manje ili više potpali pod utjecaj pozitivisti­ čkog načina razmišljanja smatraju da je to razlog nedostatnosti i bezvrijednosti filozofske misli. Oni misle da jedino empirijska metoda donosi sigurnost i da je jedino ona naučna metoda i da se racionalnom metodom ne mogu dobiti definitivni zaključci.

Na ovoj osnovi neki zamišljaju da filozofija predstavlja adolescentnost nauka i smatraju da je zadaća filozofije iznošenje hipoteza za rješavanje naučnih poteškoća. Čak i Karl Jaspers, njemački filozof egzistencijalist, piše: “Filozofija ne donosi definitivno znanje... i čim neko znanje na osnovi mjerodavnih razloga svi prihvate kao definitivno, tada se to znanje ne može smatrati filozofskim, već se pretvara u naučno znanje.”1 Drugi, koji su zastrašeni industrijskim i naučnim progresom Zapada, rasuđuju da su zapadni naučnici postigli zbunjujući naučni progres koji se stalno uvećava odonda kada su napustili deduktivne i racionalne a počeli koristiti induktivne i empirijske metode. Razvojni progres posebno je ubrzan od vremena Francisa Bacona, koji je naglašavao empirijsku metodu. Ovo je najbolji razlog nadmoćnosti empirijske metode nad racionalnom.

Nažalost, neki novi muslimanski mislioci, i oni čiji je posao imitiranje, povjerovaše u ovu argumentaciju i postadoše spremni objesiti medalju časti na prsa onih muslimanskih učenjaka koji bijahu “nadahnuti” Kur’anom Časnim u suprotstavljanju i osporavanju grčke kulture i zamjeni deduktivne i racionalne metode induktivnom i empirijskom, što je kasnije utjecajem islamske kulture na Evropu izazvao buđenje svijesti zapadnih naučnika o ovoj pobjedonosnoj metodi.

Ove uobrazilje otišle su tako daleko da su neke neznalice zamišljale da istraživačka metoda za rješavanje svih problema iznesena u Kur’anu Časnom jeste upravo empirijska i pozitivistička metoda. Čak su smatrali da se problemi teologije, islamske pravne nauke i etike moraju istraživati ovom metodom!

Encyclopedia of Philosophy, Thomson Gale, 2006, Vol. 4, str. 800.

1

83

Naravno, ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje da oni čije su oči usmjerene na ono što je dano osjetilima, koji su zatvorili oči za ono što je ponad osjetilne percepcije, koji su porekli moć razuma i racionalnih percepcija, i koji racionalne i metafizičke pojmove smatraju ispraznim i besmislenim (!), poriču i bilo kakvo mjesto filozofiji među humanističkim naukama. Oni smatraju da filozofija ima ulogu da objašnjava neke termine koji su rasprostranjeni u jezicima i da njen položaj mora biti sveden na položaj nauke o jeziku. Oni prikazuju da je njena funkcija nuđenje hipoteza za otklanjanje problema nauka. Najveća tuga je da neko ko sebe naziva muslimanom i ko je upoznat s Kur’anom, Kur’anu Časnom pripisuje takva intelektualna izopačenja i nazadnjaštvo. Oni to prikazuju oblikom ponosa na islam i muslimanske učenjake.

Mi ovdje nemamo namjeru kritizirati pozitivističke ideje koje su osnova ovakvih uobrazilja, što će u komparativnim raspravama postati manje-više poznato.

Ipak, smatramo da je neophodno bolje objasniti racionalne i empirijske metode kako bi slabosti argumenata iznesenih u ovoj oblasti postale jasne.

Analogija, indukcija i dedukcija Tri su načina da se pokuša otkriti nepoznato na temelju onoga što je poznato: 1. Zaključivanje iz partikularija o (ka) drugoj partikulariji, to jest, kada su dva subjekta slični jedan drugome a poznata je presudba o jednom od njih, mi možemo donijeti istu tu presudbu za drugi, na osnovi sličnosti koja postoji među njima. Naprimjer, kada su dvojica ljudi slični a jedan od njih je inteligentan, kažemo da je i drugi inteligentan. U logičkoj terminologiji ovo se naziva analogija (tamşīl), a u terminologiji fiqha qijās. Očito da puka sličnost dvaju subjekata ne podrazumijeva da je zajednička presudba za oba sigurna, pa je tako analogija beskorisna u postizanju sigurnosti i nema naučnu vrijednost.

2. Zaključivanje iz partikularija o (ka) univerzaliji, to jest, kada razmotrimo jedinke jednog štastva i uvidimo njihovu zajedničku osobinu, možemo donijeti presudbu da ta osobina važi za štastvo i da se ona pojavljuje u svim njegovim jedinkama. U logici se ovo naziva indukcijom, koja se dijeli na potpunu i nepotpunu indukciju.

84

U potpunoj indukciji uzima se da su sve jedinke subjekta koje se razmatraju istražene i u svima je uočena zajednička osobina. Jasno je da je ovo u praksi nemoguće jer čak i kad bi sve sadašnje jedinke nekog štastva mogle biti istražene, nema načina da se istraže sve prošle i buduće jedinke. U najmanju ruku, ostala bi vjerovatnost da u prošlosti ili budućnosti bude nekih neistraženih jedinki tog štastva.

Nepotpuna indukcija se događa kada se promatraju mnoge jedinke nekog štastva i kada se zajednička osobina pripisuje svim jedinkama tog štastva. Ali, ovo intelektualno zaključivanje neće biti sigurno jer će uvijek postojati vjerovatnost, ma kako slaba, da neke jedinke koje nisu istražene nemaju tu osobinu.

Prema tome, u praksi se indukcijom ne mogu dobiti sigurni i neosporni zaključci.

3. Zaključivanje iz univerzalija prema partikulariji, to jest, prvo je predikat dokazan za univerzalni subjekt, a na temelju toga postaje poznata presudba o partikularijama toga subjekta. U logici se ova vrsta intelektualnog zaključivanja naziva dedukcija / silogizam. Dedukcija pruža sigurnost pod uvjetom da su njene premise sigurne i da ona ima ispravnu formu. Logičari su značajan dio klasične logike posvetili objašnjenju uvjeta materije i forme sigurne dedukcije – dokaza.

Postoji jedan poznati problem u vezi s dedukcijom. Ako je poznato da neka presudba stoji u univerzalnom smislu, uspostava te presudbe za sve jedinke subjekta također je poznata i onda nema nikakve potrebe za formuliranjem dedukcije. Logičari su odgovorili da presuda više premise može biti poznata na sažet način, ali u zaključku ona postaje poznata do u detalje.2 Promišljanje o problemima matematike i načinima njihovog rješavanja pokazuje kako je dedukcija korisna, jer je metoda matematike deduktivna, a da nije korisna, nijedan problem matematike ne bi se mogao otkloniti na osnovi matematičkih pravila.

Ovdje treba istaći da u analogiji i indukciji postoji skriveni / implicitni oblik dedukcije. Ipak, ova dedukcija u slučajevima analogije i nepotpune indukcije ne obrazuje dokaz i ne služi dosezanju sigurnosti. Međutim, da ova vrsta skrivene dedukcije ne postoji, ne bi bilo nikakvog oblika zaključivanja, Za detaljnija objašnjenja pogledajte djela iz logike i knjigu Upoznavanje sa islamskim naukama – logika i filozofija autora Morteze Motaharija.

2

85

ma koliko hipotetičkog. Skrivena dedukcija analogije mogla bi se izraziti na sljedeći način: “Ova presudba je tačna za jedan od dva slična objekta, a svaka presudba koja je tačna za jedan od dva slična objekta, tačna je i za drugi.” Treba zapaziti da viša premisa ove dedukcije nije sigurna. U nepotpunoj indukciji imamo sličnu hipotetičku dedukciju, to jest, u njoj postoji zatajena viša premisa, naprimjer: “Svaka presudba koja je dokazana za mnoge jedinke nekog štastva, dokazana je za sve jedinke tog štastva.” Čak i ako se indukcija dokaže ispravnom kroz račun vjerovatnoće, ona i dalje ima potrebu za dedukcijom.

I empirijski sudovi imaju potrebu za dedukcijom ako žele postati univerzalni sudovi, kao što je objašnjeno u knjigama logike.

Treba zaključiti da rasuđivanje o nekom problemu mora uvijek biti u formi zaključivanja o partikularnom iz univerzalnog, mada će najzad ovo intelektualno zaključivanje jednom biti izvedeno eksplicitno i jasno, kao u logičkoj dedukciji, a drugi put u skrivenoj / implicitnoj formi, kao u analogiji i indukciji. Nekad rasuđivanje donosi sigurnost, kao u slučaju deduktivnog dokaza i potpune indukcije, a nekad ne polučuje sigurnost, kao u slučaju retoričkih i dijalektičkih dedukcija, analogije i nepotpune indukcije.

Racionalna i empirijska metoda Kao što je već bilo govora, dedukcija donosi sigurnost kada je, pored toga što ima ispravnu formu i zadovoljava logičke uvjete, svaka njena premisa također sigurna. Ako sigurni sudovi nisu samoočigledni, oni neminovno trebaju završavati u po sebi očitim sudovima, to jest, trebaju biti izvedeni iz sudova koji nemaju potrebu za argumentacijom.

Logičari su podijelili samoočigledne sudove u dvije općenite skupine: primarne i sekundarne samoočigledne sudove. U jednu skupinu sekundarnih po sebi očitih sudova spadaju empirijski sudovi, to jest, sudovi dobijeni pomoću iskustva. Po njima, iskustvo nije metoda suprotna deduktivnoj metodi i ne samo da uključuje deduktivnu metodu već može služiti i kao jedna od premisa u drugoj dedukciji. Zbog toga nije ispravno izjednačavati indukciju i iskustvo, niti dedukciju i iskustvo tretirati suprotnim!

Naravno, iskustvo ima brojna druga značenja, ali ovo nije mjesto na kojem bi se o tome raspravljalo. Međutim, držati da je empirijska metoda suprotna 86

racionalnoj metodi temelji se na smatranju da je racionalna metoda svojstvena deduktivnoj metodi, gdje jedine premise jesu čisto razumske premise, a ove premise su ili primarni po sebi očiti sudovi ili se u njima (a ne empirijskim sudovima) završavaju, a takvi su svi deduktivni dokazi koji se koriste u prvoj filozofiji, matematici i u mnogim problemima filozofskih nauka. Razlika između racionalne i empirijske metode nije u tome što jedna od njih koristi dedukciju a druga indukciju, već je radije u tome što se racionalna metoda oslanja isključivo na primarne samoočiglednosti, dok se empirijska metoda oslanja na empirijske premise, a one se smatraju sekundarnim po sebi očitim sudovima. Ovo ne samo da ne uzrokuje nedostatnost racionalne metode već je i njena najveća prednost.

Zaključci Imajući na umu ono što je ovdje ukratko izloženo postaje jasno kako su slaba i udaljena od istine spomenuta mišljenja pozitivista, i to iz sljedećih razloga: Prvo, nije ispravno izjednačavati iskustvo i indukciju.

Drugo, neispravno je empirijsku metodu smatrati suprotnom deduktivnoj metodi.

Treće, ni indukcija ni iskustvo nisu bez potrebe za dedukcijom.

I četvrto, obje, i racionalna i empirijska metoda, jesu deduktivne metode, a prednost racionalne metode je u tome što se ona oslanja na primarne po sebi očite sudove. Ona je suprotna empirijskoj metodi koja se oslanja na empirijske sudove, to jest, premise čija vrijednost nikad ne doseže razinu vrijednosti primarnih po sebi očitih sudova.

Treba napomenuti da ovo pitanje zahtijeva dodatno obrazloženje i istraživanje, a neka načela klasične logike su sporna. Mi smo naveli samo nužna pojašnjenja u mjeri koju traži dokidanje nekih uobrazilja u vezi s ovim pitanjem.

Djelokrug racionalne i empirijske metode Unatoč prednostima koje racionalna metoda ima nad empirijskom, ona nije primjenjiva na sve nauke, a i empirijska metoda, s druge strane, ima svoj djelokrug i ne može se primijeniti na filozofiju i matematiku.

87

Naravno, podjela ingerencija ovih metoda nije konvencionalna, nego je zahtijevana prirodom problema raznih nauka. Sami problemi prirodnih nauka zahtijevaju da budu riješeni empirijskom metodom i na osnovi premisa dobijenih osjetilnim iskustvom, jer su pojmovi koji se koriste u ovim naukama i koji tvore subjekte i predikate njihovih sudova dobijeni upravo iz osjetilnih stvari.

Logično, osjetilna iskustva trebaju da ih i dokažu.

Naprimjer, samim korištenjem filozofske i racionalne analize ni jedan filozof, ma koliko naprezao svoj um, ne može otkriti da su tijela sastavljena od molekula i atoma, koji elementi se moraju kombinirati da bi se dobila određena hemijska materija i koja će svojstva ona imati – on ne može otkriti od čega se sastoje živa bića, pod kojim materijalnim uvjetima opstaju, šta uzrokuje bolesti životinja i ljudi te kako se različite bolesti mogu liječiti.

Ovi problemi i hiljade sličnih njima mogu se riješiti isključivo empirijskom metodom.

S druge strane, problemi vezani za nematerijalne stvari nikada ne mogu biti riješeni posredstvom osjetilnog iskustva niti ih empirijske nauke mogu nijekati. Primjera radi, kojim se to osjetilnim iskustvom, u kojoj laboratoriji i pomoću kojih naučnih sredstava mogu otkriti duh i nematerijalne stvari, ili ustanoviti njihovo nepostojanje? Nadalje, sudovi prve filozofije su ti koji se sastoje od sekundarnih filozofskih inteligibilija (ma‘qūlāt-e şānijje-je falsafī), to jest, pojmova koji su dobijeni posredstvom umskih nastojanja i racionalne analize. Njihov odnos i jedinstvo mogu se dokazati i nijekati jedino razumom.

Ova vrsta problema mora se otkloniti racionalnom metodom i oslanjanjem na razumske po sebi očite sudove.

Iz ovoga postaje jasno kako je slaba tvrdnja onih koji miješaju ingerencije empirijskih i racionalnih metoda, koji nastoje utvrditi nadmoćnost empirijske nad racionalnom metodom i koji smatraju da su antički filozofi koristili samo racionalnu metodu te da iz tog razloga nisu bili u stanju doći do uspješnih naučnih otkrića. Naprotiv, i Grci su koristili empirijsku metodu u prirodnim naukama, a među njima je Aristotel, uz pomoć Aleksandra Makedonskog, napravio veliki vrt u Atini i u njemu uzgajao različite vrste biljaka i životinja te je sam promatrao njihova stanja i svojstva. Brzi napredak modernih naučnika mora se smatrati posljedicom otkrića novih tehnologija, posljedicom njihove težnje da rješavaju prirodne i materijalne probleme te fokusiranja njihovih misli i ideja na otkrića i izume, a ne posljedicom okretanja leđa racionalnoj metodi i njene zamjene empirijskom metodom.

88

Neka ne ostane nespomenuto da su, u slučajevima kada su iskustvena sredstva i instrumenti bili nedovoljni za rješavanje danog problema, antički filozofi nastojali nadomjestiti ovaj nedostatak postavljanjem hipoteza, a vjerovatno su, da bi potvrdili ili objasnili ove hipoteze, tražili pomoć racionalne metode.

Ipak, ovo se zbivalo zbog nezrelosti njihove filozofske misli i neadekvatnosti njihovih empirijskih sredstava, a to nije pokazatelj da su oni nedovoljnu pažnju posvećivali empirijskoj metodi ili da su je potcjenjivali – i ovo nije razlog da se smatra da je funkcija filozofije iznošenje hipoteza, a da je funkcija nauke njihovo potvrđivanje naučnim metodama. Ustvari, u tom periodu nije se pravila razlika između nauke i filozofije i sve empirijske nauke također su smatrane dijelom filozofije.

Sažetak 1. Neki od onih koji su potpali pod utjecaj pozitivističkih ideja umislili su da je jedina naučna metoda koja donosi sigurnu spoznaju empirijska metoda, a budući da se ova metoda ne može primijeniti u filozofiji, onda ni problemi filozofije ne mogu biti naučno riješeni i o njima se ne može steći sigurno znanje.

2. Također, neki novi muslimanski mislioci, slijedeći pozitiviste, naglasili su važnost empirijske metode i pripisali je Kur’anu i islamu, čak su za metodu dokazivanja vjerskih problema, koji uključuju uvjerenja i praksu, uzeli empirijsku metodu.

3. Pregnuće ka otkrivanju nepoznanice odvija se na tri načina: kretanje od partikularnog ka partikularnom (analogija), kretanje od partikularnog ka univerzalnom (indukcija) i kretanje od univerzalnog ka partikularnom (dedukcija). Međutim, prva dva načina također sadrže dedukciju, ustvari, bez kretanja od univerzalije ka partikulariji nije moguće doći do bilo kakvog zaključka.

4. Ukoliko sadržaji (premisa) dedukcije budu sigurni i ako se postave na ispravan način, njihov rezultat će biti sigurno znanje, a ovo se naziva dokazom.

5. Premise dokaza moraju biti ili od samoočiglednih sudova ili se posredstvom dokaza moraju izvesti iz samoočiglednih sudova.

6. Logičari su samoočigledne sudove podijelili u dvije skupine: primarne i sekundarne samoočigledne sudove. U sekundarne samoočiglednosti spadaju empirijski sudovi.

7. Empirijski / iskustveni sudovi sadrže dedukciju i mogu se koristiti kao premise u drugim dedukcijama. Prema tome, iskustvo niti je neovisno o dedukciji niti je metoda koja bi bila [postavljena] naspram deduktivne metode.

8. Deduktivnu metodu možemo podijeliti na racionalnu i empirijsku; prva se oslanja na primarne samoočigledne sudove, dok se druga oslanja na empirijske sudove koji se ubrajaju u sekundarne samoočigledne sudove.

89

9. Vrijednost empirijskih premisa nikada se ne može približiti vrijednosti primarnih samoočiglednosti. Prema tome, ne samo da ova metoda nema prednost nad racionalnom metodom već se ona nalazi na nižoj razini od racionalne metode.

10. Racionalna metoda, pored prednosti koju ima nad empirijskom metodom, ipak nije od koristi u prirodnim naukama, kao što ni empirijska metoda nije od koristi kada je u pitanju filozofija.

Pitanja 1. Na koje se načine odvija kretanje misli u cilju otkrivanja nepoznanice? Koji je najvredniji način?

2. Postoji li ijedna metoda koja bi, u cilju otkrivanja nepoznanice, bila neovisna o dedukciji ili kretanju od univerzalnog ka partikularnom?

3. Šta je indukcija, a šta je iskustvo? Može li se ovo dvoje smatrati jednakim?

4. Možemo li iskustvenu metodu postaviti u istu ravan s deduktivnom metodom?

5. Šta je glavna razlika između racionalne i iskustvene metode? Koja od njih je vrednija?

90

9. LEKCIJA

ODNOS IZMEĐU FILOZOFIJE I NAUKA Obuhvata: Odnose među naukama Pomoć koju filozofija pruža naukama Pomoć koju nauke pružaju filozofiji Odnos između filozofije i gnoze Pomoć koju filozofija pruža gnozi Pomoć koju gnoza pruža filozofiji

Odnosi među naukama Premda su nauke, promatrane kao skupine odgovarajućih problema, odvojene i različite jedne od drugih, prema različitim kriterijima – kao što su njihovi predmeti, ciljevi i metode istraživanja – one su istovremeno međusobno povezane. Svaka od njih može, do određene granice, pomoći u rješavanju problema neke druge nauke. Kao što je ranije spomenuto, pozitivna načela svake nauke najčešće su predstavljena u drugoj nauci, a najbolji primjer koristi koju neka nauka može pružiti drugoj može se uočiti u odnosu između matematike i fizike.

Odnosi među filozofskim naukama također su jasni. Najbolji primjer ovoga može se naći u odnosu između etike i filozofske psihologije jer je jedno od pozitivnih načela etike čovjekovo posjedovanje volje i bivanje slobodnim, bez kojih bi moralna dobrota i zlo, pohvala i prijekor, nagrada i kazna bili besmisleni. Ovo pozitivno načelo mora se ustanoviti u filozofskoj psihologiji, koja racionalnom metodom raspravlja o karakteristikama ljudskog duha.

I između prirodnih i filozofskih nauka postoji manja ili veća uzajamna povezanost. Da bi se riješili neki problemi koji se nameću u filozofskim naukama, mogu se koristiti premise koje su ustanovljene u empirijskim naukama.

Naprimjer, u empirijskoj psihologiji dokazano je da ponekad, unatoč postojanju neophodnih fizičkih i fizioloških uvjeta da bi se vidjelo i čulo, do te percepcije ne dođe. Možda smo svi mi imali priliku da prođemo pored prijatelja, a da ga ne vidimo, jer je naša umska pažnja bila usmjerena negdje drugdje; ili slučaj da zvuk uzrokuje vibriranje ušnih bubnjića, iako ništa nismo čuli. Ovo pitanje se može upotrijebiti kao premisa za rješavanje jednog od problema filozofske psihologije i može se zaključiti da se percepcija ne događa samo na osnovi materijalne akcije i reakcija, jer bi u suprotnom uvijek kada se ispune materijalni uvjeti dolazilo do percepcije.

Sada se može postaviti pitanje postoje li ovakvi odnosi i između filozofije (to jest, metafizike) i drugih nauka, ili je među njima neprobojan zid i nema nikakva odnosa?

U odgovoru treba istaći da postoje zajedničke niti između filozofije i drugih nauka, iako filozofija nije ovisna o drugim naukama. Ona čak nema potrebu 93

ni za pozitivnim načelima uspostavljenim u drugim naukama. S jedne strane, ona pomaže drugim naukama i zadovoljava neke od temeljnih potreba drugih nauka, dok se, s druge strane, u nekom smislu okorištava drugim naukama.

U dva naredna podnaslova ukratko ćemo istražiti uzajamne odnose filozofije i nauka.

Pomoć koju filozofija pruža naukama Temeljna pomoć koju filozofija (to jest, metafizika) pruža drugim naukama, uključujući i filozofske i nefilozofske nauke, ograničena je na objašnjenje potvrdnih principa drugih nauka, to jest, uspostavljanje (postojanja) predmeta koji nisu po sebi očiti i uspostavljanje najopćenitijih pozitivnih načela: (A) Uspostavljanje / dokazivanje predmeta nauke. Naučili smo da se problemi svake nauke vrte oko obuhvatnog predmeta koji uključuje predmete problema te nauke. Kada postojanje takvog predmeta nije po sebi očito, ono treba biti ustanovljeno, a ova uspostava nije u domenu same te nauke jer se problemi svake nauke svode isključivo na sudove koji predstavljaju stanja i akcidente predmeta a ne njegovo postojanje. S druge strane, u nekim slučajevima uspostava predmeta putem istraživačkih metoda te nauke nije moguća. Naprimjer, metode prirodnih nauka su empirijske, a stvarno postojanje njihovih predmeta mora biti ustanovljeno racionalnom metodom. U ovakvim slučajevima samo je prva filozofija kadra pomoći tim naukama i ustanoviti njihove predmete racionalnim dokazima.

Ovaj odnos između filozofije i drugih nauka neki autoriteti smatrali su općim odnosom, tako da sve nauke, bez izuzetka, pri uspostavi svojih predmeta imaju potrebu za filozofijom. Neki su čak otišli dalje, tvrdeći da je uspostavljanje postojanja svih stvari dužnost metafizike. Svaki sud koja ima formu jednostavnog pitanja, odnosno čiji je predikat egzistent, naprimjer, “Čovjek je egzistent”, smatra se metafizičkim sudom.1 Izvana gledano, premda se ovim govorom pretjeruje, nema sumnje da predmeti nauka koji nisu po sebi očiti imaju potrebu za dokazima koji se sastoje od univerzalnih i metafizičkih premisa.

Vidi: Mīr Dāmād: Qabasāt, str. 191.

1

94

(B) Uspostavljanje pozitivnih načela. Kao što je više puta ponavljano, o najuniverzalnijim načelima, koja zahtijevaju sve stvarne nauke, raspravlja se u prvoj filozofiji, a najvažnije od njih jeste načelo uzročnosti i njemu podređeni zakoni, koje objašnjavamo na sljedeći način: Sva naučna pregnuća vrte se oko otkrića uzročno-posljedičnih veza i veza povoda i ishoda među stvarima i pojavama. Naučnik, koji godine i godine svoga života provodi u laboratoriji razlažući i sastavljajući hemikalije, pokušava otkriti koji elementi uzrokuju nastanak koje tvari, koja svojstva i akcidenti će nastati u njoj te koji faktori uzrokuju razlaganje smjesa, to jest, šta je povod nastanka ovih pojava.

Isto tako, naučnik koji provodi eksperiment da bi otkrio mikrobe koji uzrokuju zarazu i lijek za nju, ustvari traži uzrok te zaraze i lijek za nju.

Zbog toga naučnici, prije nego započnu svoja naučna pregnuća, vjeruju da svaka pojava ima neki uzrok. Čak je i Newton, koji je promatrajući pad jabuke otkrio zakon gravitacije, imao ovakvo uvjerenje. Da je on smatrao da su nastanci pojava nasumični i bez uzroka, nikad ne bi mogao doći do takvog otkrića.

Sada se postavlja pitanje u kojoj bi se nauci ovo temeljno načelo, kojeg zahtijevaju fizika, hemija, medicina i druge nauke, trebalo istražiti?

Odgovor je da istraživanje ovog racionalnog zakona nije svojstveno nijednoj nauci osim filozofije.

Isto je i sa zakonima koji su podređeni zakonu kauzaliteta, kao što je zakon da svaka posljedica ima prikladan i poseban uzrok. Naprimjer, rika lava u džunglama Afrike ne uzrokuje nastanak raka kod čovjeka u Aziji, kao što ga ni pjevanje slavuja u Evropi ne može izliječiti od njega. Ili ovaj zakon: Gdje god se potpuni uzrok ozbilji, nužno će doći u postojanje i njegova posljedica, a dok se potpuni povod ne dogodi, njegov ishod nikada neće biti postojećim. Nijedna nauka osim filozofije nije dostojna objašnjenja ovih zakona.

I nakon eksperimenata naučnici imaju potrebu za načelom uzročnosti jer neposredni rezultati njihovih eksperimenata ne ukazuju ni na šta do na činjenicu da su se, u ispitivanim slučajevima, specifične pojave dogodile istovremeno s nekim drugim pojavama ili nakon nekih drugih pojava.

Da bi se otkrio univerzalni zakon i potkrijepila tvrdnja da svi povodi i uzroci uvijek povlače za sobom pojavu određenih ishoda i posljedica, potrebno je drugo načelo koje se nikada ne može dobiti eksperimentiranjem.

Ispravan stav je da je ovo načelo upravo načelo kauzaliteta, odnosno naučnik 95

sa sigurnošću može predočiti univerzalni zakon tek nakon što je bio uspješan u otkrivanju zajedničkog faktora u svim slučajevima i nakon što je pronašao postojanje uzroka pojava u svim ispitivanim slučajevima. Na ovaj način može se reći da kad god i gdje god se ozbilji takav uzrok, njegova posljedica će doći u postojanje.

Ovaj zakon može se prihvatiti u univerzalnoj formi koja ne dopušta izuzetke samo u slučaju kada se prihvati zakon uzročne nužnosti. U suprotnom, može se smatrati vjerovatnim da postojanje potpunog povoda ne iziskuje uvijek nužno pojavu njegove posljedice, ili da je pojavljivanje neke posljedice moguće bez postojanja njenog potpunog povoda. Ovako bi se narušila univerzalnost i nužnost ovog zakona i izgubila bi se njegova definitivnost / neopozivost.

Naravno, rasprava o tome može li iskustvo otkriti potpuni i isključivi povod neke pojave je drugo pitanje, no, u svakom slučaju, nužnost i definitivnost univerzalnih zakona (pod pretpostavkom da takvi zakoni mogu biti otkriveni u prirodnim naukama empirijskom metodom) ovisi o prihvatanju načela uzročnosti i njegovih ogranaka. Dokazivanje ovih zakona dio je pomoći koju filozofija pruža naukama.

Pomoć koju nauke pružaju filozofiji Najznačajnija pomoć koju druge nauke pružaju filozofiji ima dva oblika: (A) Potvrda premisa nekih dokaza. Na početku ove lekcije naveli smo da se ponekad, s ciljem rješavanja nekih problema filozofskih nauka, mogu koristiti empirijske premise. Naprimjer, iz odsustva percepcije, uprkos postojanju materijalnih uvjeta za nju, može se izvući zaključak da je percepcija nematerijalna pojava. Također, s ciljem dokazivanja postojanja duha može se koristiti biologijska činjenica da ćelije ljudskog i životinjskog tijela postepeno izumiru i bivaju zamijenjene drugim ćelijama, tako da kroz nekoliko godina sve ćelije tijela (izuzev ćelija mozga) bivaju zamijenjene. Ovome treba dodati činjenicu da se i struktura ćelija mozga postepeno mijenja trošenjem njihovih sastojaka i stalnim prehranjivanjem. Dakle, dok su individualno jedinstvo (waḥdat-e šaĥṣī) i nepromjenjivost duha slučajevi iz svijesti, to jest, unutarnjeg iskustva, i neporecivi su, tijelo je neprestano u stanju pretvorbe. Iz ovog postaje jasno da je duh nešto što nije tijelo i da je nepromjenjiva stvar koja nije pretvoriva, 96

to jest postojana je. Čak se i u nekim dokazima postojanja Uzvišenoga Boga koriste empirijske premise, kao što je dokaz iz kretanja (borhān-e ḥarakat) i dokaz iz nastanka (borhān-e ḥudūş).

Sada se, s obzirom na ovaj odnos koji postoji između prirodnih i filozofskih nauka, može na isti način ustanoviti i odnos između njih i metafizike s ciljem rješavanja nekog metafizičkog problema – naprimjer, da egzistencija nije jednaka materiji i da materijalnost nije svojstvo cijelog bivanja ni akcident svih egzistenata. Drugim riječima, egzistencija se može podijeliti na materijalnu i nematerijalnu, za šta se, primjera radi, može koristiti premisa dobijena iz filozofske psihologije, a njeno će se ustanovljavanje, opet, postići uz pomoć empirijskih nauka. Također, da bi se uspostavila / dokazala činjenica da ovisnost nije neodvojiva nužnost bivanja i da postoji jedan neovisni egzistent (Nužni Egzistent), koriste se dokazi iz kretanja i nastanka, koji se temelje na empirijskim premisama.

Međutim, ovaj odnos između prirodnih nauka i filozofije ne proturječi onome što je ranije objašnjeno – to jest, da filozofija nema potrebu za drugim nau­ kama – jer se način ustanovljavanja navedenih problema ne svodi isključivo na ovu vrstu dokaza, već za svaku od njih postoje čisto filozofski dokazi, koji se sastoje od primarnih po sebi očitih sudova i od onih o stvarima iz svijesti (sudovi koje govore o prisustvenim znanjima, ‘elm-e ḥuḍūrī), što će, ako Bog da, biti objašnjeno na prikladnom mjestu. Zapravo, navođenje dokaza koji se sastoje od empirijskih premisa je radi poštede onih čiji umovi nisu dovoljno uvježbani da potpuno razumiju čisto filozofske dokaze, sastavljene od čistih racionalnih premisa, koje su daleke umu koji je blizak s osjetilnim stvarima.

(B) Pripremanje novih terena za filozofske analize. Svaka nauka počinje s nekoliko osnovnih i univerzalnih problema, a razvija se pojavom novih oblasti kojima se objašnjavaju i opširno izlažu posebni, partikularni slučajevi.

Te nove oblasti se ponekad javljaju uz pomoć drugih nauka. Filozofija nije izuzetak ovog pravila. Njeni prvi problemi su ograničeni, a ona se razvijala i razvijat će se širenjem obzorja, koja se nekad otkrivaju umskim naporima i razmjenom ideja i misli, nekad pod vođstvom objave, ili gnostičkim otkrovenjima, a ponekad se šire posredstvom pitanja koja su ustanovljena u drugim naukama, što priprema teren za upoređivanje s drugim filozofskim načelima i vodi novim racionalnim analizama. Takvi su problemi istinitosti objave i čuda koje donose religije i drugi problemi, poput imaginalnog svijeta i svijeta obrisa, koje donose gnostici. Ovo priprema tlo za nova filozofska 97

istraživanja. Isto tako je i napredak empirijske psihologije otvorio nove probleme za filozofsku psihologiju.

Prema tome, jedna od usluga koje nauke vraćaju filozofiji, a koja je povod širenja vidika filozofije, širenja opsega njenih problema te njenog razvoja i plodnosti, jeste pripremanje novih predmeta za filozofske analize i poredbu s njenim univerzalnim načelima.

Naprimjer, kada su u modernom dobu predstavljene teorije o pretvaranju materije u energiju i o spajanju čestica iz komprimirane energije, pred filozofima se nametnuo problem je li moguće da se u materijalnom svijetu ozbilji nešto što nema temeljne atribute materije, naprimjer, nema zapreminu? Je li moguće da se nešto što ima zapreminu pretvori u nešto što je nema? Ako se uzme da je odgovor na ova pitanja odričan, zaključit će se da energiji ne nedostaje zapremina, uprkos činjenici da ovo nije dokazivo osjetilnim iskustvom.

Isto tako, kada je od strane nekih fizičara energija bila predstavljena kao nešto što je iste prirode kao i kretanje, postavilo se pitanje je li moguće da materija, za koju se pretpostavlja da je u postojanje došla iz komprimirane energije, bude srodna s kretanjem? Može li materija izgubiti neka od svojih bītskih svojstava pretvaranjem u energiju, ili pretvaranjem nekih atomskih čestica u polja (prema nekim hipotezama moderne fizike)? Je li fizička materija u osnovi isto što i tijelo o kojem se raspravlja u filozofiji? I koji odnosi postoje između fizičke materije i pojmova poput sile, energije i polja s filozofskim pojmom tijela?

Jasno je da ova usluga koju prirodne nauke pružaju filozofskim naukama, posebno metafizici, ne znači da filozofija ima potrebu za njima – čak i ako se opseg filozofskog djelovanja i očitovanja širi problemima koji su nastali kao učinak napretka nauka.

Odnos između filozofije i gnoze Na kraju ove lekcije reći ćemo nešto o odnosu između filozofije i irfana, a u tu svrhu morat ćemo dati kratko objašnjenje o irfanu.

Irfan doslovno znači spoznavanje, a kao stručni termin primjenjuje se na posebne percepcije koje se dobijaju kroz usmjeravanje pažnje na nutrinu duše / sopstva (ne posredstvom osjetilnog iskustva ni racionalne analize). U procesu duhovnog putovanja obično se postižu neka otkrovenja slična “vizijama”, 98

ponekad dođe do tačne predstave nečega što se desilo u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, što katkad zahtijeva tumačenje, a ponekad otkrovenje dolazi kao učinak opsjednutosti šejtanom.

Pitanja koja gnostici obrazlažu kao svoja vlastita tumačenja, otkrovenja i pronalaske svijesti nazivaju se naučnom gnozom. Nekad dodavanjem argumentiranja i zaključivanja gnoze poprimaju oblik filozofskih rasprava.

Između filozofije i gnoze također postoje uzajamni odnosi koji će biti razmatrani u naredna dva dijela.

Pomoć koju filozofija pruža gnozi (A) Stvarna gnoza postiže se isključivo kroz robovanje Bogu i pokoravanje Njegovim naredbama. Robovanje je nemoguće bez znanja, a ovo znanje zahtijeva filozofska načela.

(B) Raspoznavanje ispravnih gnostičkih otkrovenja postiže se njihovim upoređivanjem s normama razuma i (vjero)zakona i preko jednog ili više posrednika ona se vraćaju na filozofska načela.

(C) Pošto je gnostička intuicija (šohūd-e ‘erfānī) nutarnja percepcija i potpuno je lično iskustvo, njene umske interpretacije postižu se posredstvom pojmova, a pojmovi se prenose drugima pomoću riječi i rečenica. S obzirom na činjenicu da je većina gnostičkih istina iznad razine razumijevanja običnog svijeta, ovdje se moraju koristiti precizni pojmovi i terminologija, kako pri prenošenju njihovih značenja ne bi došlo do lošeg uzajamnog razumijevanja i lošeg primanja znanja (što se, nažalost, u nekim slučajevima već i desilo). Određivanje tačnih i preciznih pojmova zahtijeva odnjegovanost uma, koja se postiže jedino ustrajnim kontempliranjem filozofskih problema.

Pomoć koju gnoza pruža filozofiji (A) Kao što je ranije spomenuto, gnostička otkrovenja i osvjedočenja pripremaju nove probleme za filozofske analize, što pomaže širenju vizije i razvoju filozofije.

99

(B) Ondje gdje su problemi filozofskih nauka riješeni na osnovi racionalnog dokaza, gnostičke intuicije smatraju se moćnom potkrepom njihove ispravnosti – i ono do čega se u filozofiji dolazi razumom, gnostik doseže srčanim osvjedočenjem.

Sažetak 1. Pozitivna načela svake nauke uglavnom se dokazuju u nekoj drugoj nauci, što predstavlja svojevrsno sredstvo koje nauke međusobno povezuje.

2. Ova veza postoji među prirodnim naukama i među filozofskim naukama, ali i između prirodnih i filozofskih nauka.

3. Filozofija pomaže naukama na dva načina: a) dokazuje predmete nauka koji nisu samoočigledni, b) dokazuje najopćenitija načela i osnove nauka.

4. Nauke, također, na dva načina pomažu filozofiji: a) putem uspostavljanja premisa koje se koriste u nekim filozofskim dokazima, b) iznošenjem novih problema za racio­ nalne analize.

5. Irfan, odnosno gnoza predstavlja spoznaju koja se stječe putem usredotočenja pažnje na nutrinu duše.

6. Filozofija pomaže irfanu putem dokazivanja neophodnih spoznaja koje su potrebne za irfansko duhovno putovanje; također, ona iznosi ispravna mjerila za raspoznavanje ispravnih duhovnih otkrovenja i određuje precizne pojmove i stručne termine za tumačenje istih.

7. Irfan pomaže filozofiji predstavljanjem novih problema i za potvrđivanje zaključaka do kojih se došlo putem racionalnog promišljanja.

Pitanja 1. Na koji se način nauke međusobno povezuju?

2. Navedite jedan primjer o međusobnoj povezanosti filozofskih nauka.

3. Pojasnite jedan primjer koji govori o međusobnoj povezanosti filozofskih i prirodnih nauka.

4. Kakve pomoći filozofija pruža drugim naukama?

5. Kakve pomoći nauke pružaju filozofiji?

6. Kakva je razlika između pomoći koju filozofija pruža drugim naukama i pomoći koju druge nauke pružaju filozofiji?

7. Šta je irfan?

8. Kako filozofija pomaže irfanu?

9. Kako irfan pomaže filozofiji?

10. Šta je glavna razlika između pomoći koju filozofija pruža irfanu i pomoći koju irfan pruža filozofiji?

100

10. LEKCIJA

NUŽNOST FILOZOFIJE Obuhvata: Čovjeka našeg doba Društvene škole Tajnu čovječnosti Odgovor na neke nedoumice

Čovjek našeg doba Sunce je ponovno izašlo iz svoje postelje zelenih voda mora i svojim zlatnim zrakama obasjava pospana lica moreplovaca koji su se upravo probudili iz noćnog drijemeža i koji su, opuštenih misli i nesvjesni svega oko sebe, stali jesti, piti i zabavljati se. Brod, kao i uvijek, napreduje beskrajnim okeanom.

U međuvremenu, neko ko se doima pametnijim od ostalih počinje malo razmišljati, potom se okreće svojim saputnicima i pita: “Kamo mi zapravo idemo?” Neko drugi, ko se izgleda probudio iz sna, s čuđenjem postavlja isto pitanje drugima i... neki su toliko opijeni užicima i zabavom da se ne osvrću na njega i nastavljaju svoje poslove bez razmišljanja o tome da odgovore na ovo pitanje. Postepeno se, međutim, pitanje širi, dok ne dođe do posade i kapetana.

I oni ponavljaju pitanje nemajući odgovor na njega. Napokon, znak pitanja ovladava atmosferom broda i pojavljuju se neobičan strah i beznadežnost...

Nije li ova zamišljena priča o ljudima svijeta koji su se ukrcali na veliki brod planete Zemlje i koji, dok se okreću oko samih sebe u kosmičkom prostoru, putuju beskrajnim okeanom vremena? Nisu li oni poput stoke koja se hrani, kao što Kur’an Časni kaže: “naslađuju se i žderu kao što stoka ždere”1. Kur’an, također, kaže: “Oni srca imaju, ali njima ne shvataju; oni oči imaju, ali njima ne vide; oni uši imaju, ali njima ne čuju. Oni su poput stoke. Ne, još su i gori.

Oni su zaista nemarni.”2 Da! Ovo je priča o ljudima našeg vremena koji su, uporedo sa zapanjujućim napretkom tehnologije, postali potišteni zbog zbunjenosti i tumaranja, i koji ne znaju odakle su došli, kamo idu, u kojem smjeru da se okrenu i kojim putem da krenu. Otuda su se u dobu putovanja u svemir pojavili apsurdizam, nihilizam i hipizam. Oni poput raka napadaju dušu, misao i duh civiliziranog čovjeka i poput termita nagrizaju stupove palače čovječnosti slabeći je.

No, ova pitanja postavljena od strane svjesnih ljudi, koja su probudila one polusvjesne, prisilila su mislioce da potraže odgovore na njih. Skupina sprem­ nih da ispravno promisle dobila je ispravne, prosvjetljujuće i orijentirajuće Kur’an, 47:12.

Kur’an, 7:179.

1 2

103

odgovore. Oni znaju stvarni cilj i žudno slijede pravi put. Ali oni koji su pod utjecajem nezrele misli i raznoraznih psiholoških faktora umišljaju da ovaj karavan nema ni početka ni kraja te da uvijek ima brodova koji se pojavljuju na okeanu i koje burni valovi besciljno bacaju tamo i ovamo. No, prije nego što doplove do sigurne i mirne obale, oni se utope u moru. “Oni govore: Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, i jedino nas vrijeme uništava.”3 U svakom slučaju, svjesnom čovjeku nužno se nameću sljedeća pitanja: Šta je početak? Šta je kraj? Koji je pravi put ka cilju?

Očigledno je da prirodne i matematičke nauke nemaju odgovore na ova pitanja. Šta onda činiti? Na koji način doći do ispravnog odgovora na njih?

U prethodnim lekcijama naznačen je put pronalaska odgovora na ova pitanja.

Svako od ovih triju temeljnih pitanja povezano je s jednim ogrankom filozofije i mora se istražiti racionalnim metodama. Sva ona zahtijevaju metafiziku ili prvu filozofiju. Zbog toga moramo početi s epistemologijom i ontologijom, a potom se pozabaviti filozofskim naukama da bismo pronašli ispravne odgovore na ova i slična pitanja.

Društvene škole Izgubljenost i zbunjenost koje su zadesile čovjeka modernoga doba nisu ograničene samo na pojedinačne i individualne probleme, već su obuhvatile i društvene probleme koji su se iskristalizirali u različitim školama mišljenja političkim i ekonomskim sistemima. Iako se ovi vještački sistemi nisu uspjeli dokazati valjanim i potpunim, još uvijek ima lutalačkih ljudskih društava koja ih se nisu odrekla, pa čak i ona koja su se oslobodila iluzija nastavljaju s naporom kročiti u istom zastranjujućem smjeru, tražeći nove vještačke sisteme istkane iz istog materijala. Svaki put kada se na areni ideologije pojavi novi “-izam”, zavedena skupina joj prilazi pa nastane svađa i sukob. Ne potraje dugo prije nego oni padnu, slomljeni i neispunjeni, do vremena kada se ponovno pojave pod novim imenom, novom bojom i novim mirisom da bi zaveli neku drugu skupinu. Čini se da su se ovi nesretni zavedeni ljudi zavjetovali da nikad neće slušati poziv istine ni riječi vođama poslanim od Boga i takvi vjesnicima Božijim prigovaraju: “Zašto u vašim rukama nema ni srebra ni zlata Kur’an, 45:24.

3

104

ni sveg tog zemaljskog sjaja? Ako govorite istinu, zašto bijele i crvene palače nisu pod vašom vlašću?”

Da, to su sljedbenici onih čiju je priču Kur’an Časni neprestano ponavljao na uši ljudi svijeta pozivajući ih da uzmu pouku iz njihove zle sudbine. Ali gdje su uši koje bi slušale?!

U svakom slučaju, nakon poziva mudrošću, racionalan čovjek bi trebao reći: društveni sistemi moraju biti uređeni na temelju svijesti o primordijalnoj naravi čovjeka i svih njegovih ontoloških dimenzija – uzimajući u obzir ciljeve njegovog stvaranja i prepoznajući faktore koji mu omogućuju da dosegne svoj konačni cilj.

Pronalaženje tako složene formule je iznad umskih sposobnosti običnih ljudskih bića. Ono što se od naših misli može očekivati jeste znanje o temeljnim problemima i univerzalnim osnovama ovih sistema koji trebaju biti uspostavljeni mnogo čvršće i postojanije, to jest, znanje o Stvoritelju kosmosa i čovjeka, znanje o svrhovitosti ljudskog života, te znanje o putu koji je Mudri Stvoritelj otvorio čovjeku da bi on mogao putovati i napredovati ka konačnom cilju. Tada nastaje trenutak za srce da se okrene ka Njemu, da krene putem i poduzme čvrste korake slijedeći Božije vodiče te da bez dvojbe ili posrnuća žurno kroči tim putem.

Ako se neki ljudi ne uspiju okoristiti bogomdanom blagodati razuma, ne razmišljajući o početku i kraju bivanja, ne uspijevajući otkloniti osnovne životne probleme, proizvoljno odabirući vlastiti put i izumijevajući novi sistem i podvrgavajući njemu svoje moći i moći drugih, takvi će onda patiti zbog posljedica svoje sebičnosti, gluposti, razuzdanosti, pogrešnog mišljenja i zastranjenja. Napokon, ne treba kriviti druge zbog svoje nesreće i neispunjavanja životne misije.

Da! Pronalaženje ispravne ideologije ovisi o ispravnom svjetonazoru. Dok osnovi svjetonazora ne budu čvrsto utemeljeni, dok se njegovi temeljni problemi ne riješe na ispravan način i dok ne odagna sve suprotstavljajuće primisli, čovjek se ne može nadati pronalasku poželjne, korisne i učinkovite ideologije. Dok čovjek ne spozna ono šta jeste / postoji, neće biti u stanju znati ni šta bi trebao činiti.

Temeljni problemi svjetonazora su ista ona tri pitanja za koja probuđena svijest i svjesna primordijalna narav čovjeka traži uvjerljive i definitivne odgovore. Nisu ih bez razloga islamski učenjaci nazvali načelima vjere. Teologija odgovara na pitanje: “Šta je početak?” Učenje o proživljenju odgovara na pitanje: “Šta je kraj?”, a učenje o objavi i poslanstvu odgovara na pitanja: “Koji je put i ko je vodič?”

Ne treba ni napominjati da ispravna i definitivna rješenja ovih pitanja ovise o filozofskim i racionalnim mislima. Na ovaj smo način drugom stazom dovedeni do značaja i nužnosti filozofskih problema, a prije njih epistemologije i ontologije.

105

Tajna čovječnosti Postoji i treći način da se uvidi značaj i nužnost filozofije koji može motivirati one koji imaju izuzetne težnje i koji tragaju za napretkom, a on leži u tome da stvarna ljudska čovječnost ovisi o postignućima filozofije. Objašnjenje navedenog slijedi u nastavku.

Poznato je da sve životinje imaju osobinu da svoja djela čine sa sviješću i voljom koje izranjaju iz nagona. Biće koje nema nikakav oblik svijesti ne pripada životinjama. Među životinjama ima jedna istaknuta vrsta čije se percipiranje ne svodi isključivo na osjetilnu percepciju i čija volja nije podređena prirodnim nagonima, nego ta vrsta ima drugu perceptivnu moć koja se zove razum, tako da se čovjekova volja oblikuje upravo u svjetlu smjernica razuma. Drugim riječima: ono što izdvaja čovjeka jeste vrsta njegovog pogleda i stremljenja. Tako, ako se neko ograniči isključivo na osjetilne percepcije i ne okoristi se svojim intelektualnim moćima, a pokreti su mu u potpunosti određeni njegovim životinjskim nagonima, onda on, zapravo, nije ništa drugo do životinja, ili čak, po Kur’anu, on je još gori od zvijeri.

Stoga stvarni čovjek jeste onaj koji koristi vlastiti razum u rješavanju najvažnijih problema koji određuju sudbinu i na temelju toga spoznaje, na općenit način, kako da živi a zatim punom ozbiljnošću ide tim putem. Iz onoga što je ranije objašnjeno vidi se da najkorjenitiji problemi s kojima se suočava svjesno ljudsko biće, a koji igraju najvažniju ulogu u društvenim i individualnim ljudskim sudbinama, jesu upravo temeljni problemi svjetonazora – problemi čija definitivna i konačna rješenja ovise o filozofskim nastojanjima.

Možemo zaključiti da bez okorištavanja onim što nam pribavi filozofija nije moguća ni pojedinačna ni društvena sreća, niti je moguće postizanje stvarnog čovjekovog savršenstva.

Odgovor na neke nedoumice U pogledu ovih objašnjenja moguće je da neko iskaže određene nedoumice.

Najznačajnije od njih bit će navedene zajedno s odgovorima.

Nedoumica 1: Ova objašnjenja mogu ustanoviti nužnost filozofije samo ako se svjetonazor svede isključivo na filozofski i ako se put rješavanja temeljnih 106

problema svjetonazora isključivo svede na filozofiju, dok postoje i drugi svjetonazori, kao što su naučni, vjerski i gnostički svjetonazor.

Odgovor 1: Kao što je više puta objašnjeno, rješavanje ove vrste problema je izvan dometa empirijskih nauka, te stoga takvog nečeg kao što je naučni svjetonazor (u njegovom pravom značenju) zaista i nema. Međutim, što se tiče vjerskog svjetonazora, on može biti od koristi jedino onda kada znamo šta je to stvarna vjera. A ovo ovisi o znanju o Poslaniku i Onome Ko ga je poslao, odnosno Uzvišenom Bogu, a očito je da se na temelju sadržaja objave ne može dokazati Onaj Ko ju je poslao ni onaj ko ju je primio.

Naprimjer, ne može se reći samo zato što Kur’an kaže da Bog postoji da je Njegovo postojanje dokazano! Što se tiče gnostičkog svjetonazora, on je, kao što je spomenuto u poglavlju o odnosu između filozofije i gnoze, ovisan o prethodnom znanju o Uzvišenom Bogu i prethodnom znanju o ispravnoj stazi duhovnog putovanja, što se mora ustanoviti na temelju filozofskih načela. Stoga svi putevi završavaju u filozofiji.

Nedoumica 2: Da bi nečija nastojanja da riješi probleme svjetonazora i filozofije bila isplativa, on bi trebao biti optimističan u pogledu izvođenja zaključka u vezi sa svojim nastojanjima. Ali, uzimajući u obzir dubinu i širinu ovih problema, on ne može gajiti velike nade u uspjeh. Zbog toga bi mu bilo bolje da, umjesto traćenja života na putu čija mu je sudbina nepoznata, istraži one probleme za koje ima više nade da se mogu riješiti.

Odgovor 2: Prvo, nada u rješavanje ovih problema nije ništa manja od nade u dokučivanje kraja naučnih nastojanja da se otkriju naučne tajne i da se potčine sile prirode. Drugo, vrijednost vjerovatnoće (isplativosti nastojanja) ne ovisi samo o jednom faktoru, to jest o iznosu vjerovatnoće (količine rizika ili nade u uspjeh), već se radije mora uzeti u obzir još jedan faktor, a to je iznos onog što je vjerojatno (predmeta vjerovatnoće), a rezultat množenja ovih dvaju faktora je taj koji određuje vrijednost vjerovatnoće (isplativosti nastojanja). S obzirom da je ovdje predmet vjerovatnoće beskonačna ljudska sreća u vječnom svijetu, bez obzira kako je mala vjerovatnoća (velik rizik ili mala nada u uspjeh), vrijednost vjerovatnoće (isplativosti nastojanja) veća je od vrijednosti vjerovatnoće (isplativosti nastojanja) na neki drugi način, čiji je rezultat (predmet vjerovatnoće) konačan i ograničen.

Nedoumica 3: Kako neko može biti siguran u vrijednost filozofije kad su joj se mnogi učenjaci suprotstavili, a ima i predaja koje u njoj nalaze nedostatke?

107

Odgovor 3: Suprotstavljanje filozofiji potječe od različitih ljudi s različitim motivacijama. Međutim, suprotstavljanje svjesnih učenjaka i nepristrasnih muslimana ustvari je značilo suprotstavljanje skupu rasprostranjenih filozofskih ideja, od kojih neke, barem prema viđenju nekih protivnika, nisu bile saglasne islamskim osnovama. Ako i ima nekih vjerodostojnih predaja u kojima se u filozofiji pronalazi nedostatak, one su u navedenom značenju.

Međutim, ono što mi podrazumijevamo pod filozofskim nastojanjima jeste korištenje razuma da bi se riješili oni problemi koji su rješivi jedino racionalnim metodama. Nužnost ovakvog djelovanja naglašena je u nedvojbenim ajetima Kur’ana Časnog i u plemenitim predajama i za ovakva nastojanja se u njima mogu naći brojni primjeri, a takvi su primjeri argumentacije o tevhidu (o Božijoj jednoći) i proživljenju u Knjizi i tradiciji.

Nedoumica 4: Ako se problemi ispravnog svjetonazora istražuju racionalnom i filozofskom metodom u Knjizi i tradiciji, kakvu onda potrebu imamo za filozofskim knjigama i raspravama predočenim u njima – raspravama koje obično potječu od Grka?

Odgovor 4: Prvo, izlaganje filozofskih rasprava u Knjizi i tradiciji ne mijenja njihovu filozofsku suštinu. Drugo, ne bi trebalo biti nikakve prepreke izdvajanju ove skupine problema i njihovom uređivanju u obliku nauke, kao što je učinjeno s fikhom i usulom te drugim islamskim naukama. Činjenica da se osnove ovih rasprava nalaze u knjigama Grka i da su čak i prisvojene ne oduzima ništa od vrijednosti ovim problemima, što je istina i u slučaju aritmetike, medicine i astronomije. Treće, nedoumice koje su istražene u Knjizi i tradiciji jesu one koje su bile aktuelne u onom dobu, a to nije dovoljno da se odgovori na nedoumice ateističkih škola mišljenja s kojima se suočavamo svaki dan. U skladu s onim što je naglašeno u Kur’anu Časnom i u riječima vjerskih vođa, racionalna nastojanja moraju biti proširena dok ne budu dovoljna da se pripremi odbrana istinitih vjerskih učenja i odgovori na sve vrste nedoumica koje se protiv njih iznose.

Nedoumica 5: Najbolji argument za nedostatnost filozofije jesu razlike koje postoje među samim filozofima, a pažnja posvećena ovim razlikama rezultira gubljenjem povjerenja u ispravnost njihovih metoda.

Odgovor 5: Razlike u pogledu teorijskih problema neizbježno su obilježje svake nauke. Učenjaci fikha imaju razlike u mišljenjima o problemima te nauke, ali ovakve razlike nisu razlog za bezvrijednost fikha kao nauke ili njegovih posebnih metoda. Isto tako ni postojanje razlika među mišljenjima dvaju 108

matematičara o nekom matematičkom problemu nije razlog za bezvrijednost matematike. Pažnja posvećena ovim razlikama trebala bi biti jak motiv predanim misliocima da uvećaju svoja nastojanja i pregnuća, da ustraju i ne odustaju dok ne dođu do još pouzdanijih rezultata.

Nedoumica 6: Postoje ljudi koji su načinili izvrsna istraživanja u filozofskim naukama, ali imaju slabosti u ličnim i moralnim, te u društvenim i političkim pitanjima. Kako onda filozofija može biti smatrana ključem pojedinačne i društvene sreće?

Odgovor 6: Naglašavanje značaja i nužnosti filozofije ne znači da je ona potpun uzrok i dovoljan uvjet posjedovanja ispravne ideologije i ponašanja u skladu s njom, već znači da je ona neophodni uvjet dosezanja ispravne ideologije, odnosno slijeđenje Pravog puta ovisi o njegovom poznavanju, a njegovo poznavanje ovisi o posjedovanju ispravnog svjetonazora i rješavanju njegovih filozofskih problema. Ako neko načini ispravan prvi korak, ali se spotakne ili zastrani na drugom, nema razloga da se kaže da mu je i prvi korak bio pogrešan, već razlog spoticanja i zastranjenja treba tražiti u drugom koraku.

Sažetak 1. Čovjek modernog doba, pored ogromnog napretka na poljima empirijskih nauka i tehnološkog razvoja, ipak je nemoćan riješiti temeljne probleme svjetonazora koji sačinjavaju osnove ljudskog življenja, a neki su se, poput četveronožaca s glavom u jaslama, predali isključivo udovoljavanju životinjskih nagona i uopće ne obraćaju pažnju na ove probleme, dok su se neki drugi, kada je u pitanju rješavanje tih pitanja, nemoćno predali i postali nihilisti.

2. Proturječne društveno-političke škole, kapitalistički i socijalistički ekonomski sistemi, od kojih je svaki na svome mjestu iznikao iz pogrešnih stavova u pogledu filozofskih problema, također predstavljaju primjere smetenosti čovjeka po pitanju rješavanja društvenih problema.

3. Stvarnim čovjekom se može nazvati ona osoba koja, prije svega, upregne svoj razum na putu spoznaje bitka i rješavanja temeljnih problema svjetonazora te shvati ko je, odakle je, gdje se nalazi i kamo je usmjeren? Zatim, na temelju ove spoznaje, usmjeri svoje pregnuće na spoznavanje ispravnoga puta koji će ga odvesti konačnom cilju, to jest spoznavanje odgovora na pitanje: “Šta treba?”, nakon što je saznao odgovor na pitanje: “Šta jeste?” i, konačno, s dovoljnom ozbiljnošću savlada put koji je spoznao.

4. Sva ova pitanja dokazuju nužnost ulaganja intelektualnih napora u rješavanje fundamentalnih problema svjetonazora (= načela vjere), ili, jednom rečenicom, pojedinačna i društvena sreća i čovjekovo stizanje do savršenstva ovise o postignućima filozofije.

109

5. Problemi svjetonazora vrsta su filozofskih problema. Prema tome, naučni svjetonazor nije ništa doli fatamorgana, a vjerski i gnostički svjetonazori imaju potrebu za filozofijom.

6. Nada u rješavanje filozofskih problema ni u kojem pogledu nije manja od nade koja se gaji po pitanju razotkrivanja tajni prirode. Pored toga, budući da rezultati rješavanja ovih filozofskih problema, bez obzira koliko je slaba vjerovatnoća njihova postizanja, imaju neograničenu vrijednost, oni će ipak imati veću vjerovatnoću uspjeha od bilo kojeg drugog posla koji bi imao ograničen rezultat.

7. Suprotstavljanje nekih obaviještenih i nepristrasnih muslimanskih naučnika filozofiji ustvari je bilo u smislu suprotstavljanja skupu rasprostranjenih filozofskih stavova, od kojih se neki ne slažu s islamskim osnovama.

8. Postojanje nekih filozofskih problema u Knjizi i tradiciji ne mijenja njihovu filozofsku suštinu i ne oslobađa nas od ulaganja filozofskih napora u cilju odbacivanja svih nedoumica proisteklih iz ateističkih škola mišljenja.

9. Razilaženje u filozofskim problemima, što je prisutno i u svim drugim naukama, jeste nešto neizbježno i to ne možemo smatrati razlogom neispravnosti i ispraznosti racionalne i filozofske metode, već uzimajući ovo u obzir treba pojačati trud i napor radi postizanja sigurnijih rezultata.

10. Nužnost filozofije ne znači da su njome osigurani svi neophodni uvjeti za pojedinačnu i društvenu sreću, već znači da se njome stječu neophodni i glavni uvjeti za ostvarenje tih uvjeta.

Pitanja 1. Dokažite potrebu za filozofskim pregnućima na tri načina i objasnite razlike među njima.

2. Objasnite naučni, vjerski i gnostički svjetonazor i pojasnite zašto nas oni ne oslobađaju potrebe za filozofijom.

3. Zar nije bolje umjesto pregnuća na polju rješavanja filozofskih problema, gdje kažu da nema nade za njihovo uspješno rješavanje, usmjeriti se na empirijske nauke i dru­ štvene aktivnosti koje daju pouzdanije i sigurnije rezultate?

4. Kako je moguće biti siguran u ispravnost filozofije kada postoje mnogi naučnici koji joj se suprotstavljaju i kada po određenim pitanjima postoje razlike među filozofima?

5. Zar nas to što se Časni Kur’an i plemenite predaje bave filozofskim problemima ne oslobađa obaveze za pregnućima u polju filozofije?

6. Zašto neki filozofi, i pored toga što filozofija detaljno raspravlja o dobru, nisu sebi uspjeli priskrbiti ispravnu ideologiju i zašto se ne ponašaju u skladu s njom te moralno, politički i društveno zastranjuju?

7. Sadržaj ove lekcije uporedite sa sadržajem 7. lekcije i objasnite razliku između rasprave o položaju i cilju filozofije u toj lekciji i rasprave o potrebi za filozofijom u ovoj lekciji.

110

2. DIO

EPISTEMOLOGIJA

11. LEKCIJA

UVOD U EPISTEMOLOGIJU Obuhvata: ZnaÄ?aj epistemologije Kratak pregled historije epistemologije Znanje u islamskoj filozofiji Definiciju epistemologije

Značaj epistemologije Postoji niz uvodnih problema s kojima se suočava čovjek kao svjesno biće čije djelovanje izvire iz njegove svijesti. Ako čovjek postane nemaran i lijen u svojim nastojanjima da pronađe ispravne odgovore na ove probleme, on će otkriti da je zapravo prešao granicu koja razdvaja ljude i životinje. Ostanak u sumnji i oklijevanje, uz nemogućnost zadovoljavanja svoje traženju istine sklone svijesti, čovjeku neće omogućiti da rastjera tjeskobe oko svojih mogućih odgovornosti. On će biti prepušten propadanju ili će se, kao što se nerijetko dešava, pretvoriti u opasno stvorenje, pošto pogrešna i zastranjujuća rješenja, poput materijalizma i nihilizma, ne mogu osigurati psihološku ugodnost ili društveno blagostanje. Osnovni uzrok individualne i društvene izopačenosti treba tražiti u pogrešnim stavovima i mišljenjima. Upravo zato nema drugog izbora do čvrstom i neumornom odvažnošću i odlučnošću tražiti odgovore na ove probleme. Ne trebamo se štedjeti dok ne uspostavimo valjanu osnovu vlastitih ljudskih života i time pomognemo i drugima te dok ne spriječimo prodor neispravnih rasprostranjenih misli i zastranjujućih učenja u društvo.

Sada kad je nužnost intelektualnog i filozofskog nastojanja postala jasna i nije ostavljeno nimalo prostora sumnji, dvojbi i unutarnjem nemiru, ostaje nam da načinimo prvi korak na nužnom i neizbježnom duhovnom putovanju na koje smo se čvrsto odlučili suočavajući se sa sljedećim pitanjem: može li ljudski razum riješiti spomenute probleme?

Ovo pitanje tvori nukleus oko kojeg su okupljeni svi problemi epistemologije. Dok ne riješimo probleme ove grane filozofije, nećemo moći riješiti ni probleme ontologije ni drugih filozofskih nauka. Dok se ne utvrdi vrijednost racionalne spoznaje, tvrdnje predstavljene u stvarnim rješenjima tih problema, to jest problema ontologije i drugih filozofskih nauka, bit će besmislene i neprihvatljive. Uvijek će preostajati pitanja koja se tiču toga kako razum može osigurati ispravno rješenje ovih problema.

Upravo na ovom mjestu posrnule su mnoge poznate ličnosti zapadne filozofije: Hume, Kant, Auguste Comte te svi pozitivisti. Svojim neispravnim stavovima nakrivo su posadili kulturne temelje zapadnih društava, a njima su 115

zaveli čak i znalce drugih nauka, posebno behavioriste1 među psiholozima.

Nažalost, razbijajući i rušilački valovi ovakvih učenja raširili su se i na ostale dijelove svijeta, te je osim uzvišenih vrhova i neprobojnih litica oslonjenih na čvrstim i postojanim tlima božanske filozofije, sve ostalo, manje ili više, potpalo pod njihov utjecaj.

Zbog toga moramo nastojati učiniti sigurnim prvi korak, postavljajući temelje naše građevine od filozofskih ideja čvrsto i snažno, dok uz Božiju pomoć ne budemo dostojni kročenja ka narednim stadijima i dok ne dođemo do željenog cilja.

Kratak pregled historije epistemologije Iako epistemologija kao grana filozofskih nauka nema dugu historiju kao zasebna nauka, ipak se može reći da je problem vrijednosti znanja, koji tvori njenu središnju os, bio na neki način postavljen još od najranijih razdoblja filozofije. Možda je pažnja mislilaca prvi put privučena ovom problemu otkrićem pogrešaka i nedostataka pri upoznavanju vanjskih zbilja putem osjetilnih organa. Upravo je ovo ponukalo Elejce da ne vjeruju osjetilnim percepcijama i da se još jače oslone na racionalne percepcije.

S druge strane, razlike među misliocima u pogledu racionalnih problema i proturječne argumentacije iznesene od strane svake skupine u dokazivanju i potkrepljivanju njihovih ideja i stavova pružili su sofistima priliku da poreknu vrijednost racionalnih percepcija. Oni su u tome otišli tako daleko da su sumnjali u vanjske zbilje, pa čak ih i poricali.

Nakon toga, problem znanja nije ozbiljno postavljen sve dok Aristotel nije sabrao načela logike kao mjerila ispravnog mišljenja i vrednovanja argumentiranja. Nakon dvadeset i nekoliko stoljeća ova načela su još uvijek korisna. Čak su i marksisti, nakon višegodišnje borbe protiv njih, napokon prihvatili ljudsku potrebu za dijelom ove logike.

Nakon stoljeća u kojima je cvjetala grčka filozofija, pojavile su se oscilacije u vrednovanju osjetilnih i racionalnih percepcija. Kao što je u prethodnim Smjer koji svoja saznanja crpi iz preciznog promatranja na koji način se pod raznim okolnostima ponašaju ljudi, naročito djeca, i na temelju tih opažanja objašnjava dru­ štvene procese. (op. prev. bos.)

1

116

lekcijama rečeno, Evropa se u još dva navrata suočila s krizom skepticizma.

Poslije razdoblja renesanse i razvoja empirijskih nauka empirizam je počeo postepeno prevladavati. I danas je empirizam glavna škola mišljenja, iako se i među empiristima s vremena na vrijeme pojavljuju istaknuti racionalisti.

Praktično prva epistemološka istraživanja na evropskom kopnu proveo je Leibniz, a u engleskoj John Locke. Na ovaj način oblikovala se neovisna grana filozofije. Lockeova istraživanja nastavili su njegovi nasljednici, Berkeley i Hume. Njihova empirijska filozofija stekla je slavu, a položaj racionalista postepeno je oslabio do te mjere da je Kant, premda racionalist, potpao pod veoma jak utjecaj Humeovih ideja.

Kant je vrednovanje znanja i moći razuma proglasio jednom od najznačajnijih zadaća filozofije. Međutim, on je vrijednost percepcija teorijskog razuma prihvatio samo u granicama empirijskih nauka i matematike i oblasti koje su njima na usluzi. Prvi teški udarac metafizici došao je, dakle, iz reda racionalista, ma koliko je ranije Hume, kao istaknuta ličnost škole empirizma, započeo s napadima na nju. Te napade će kasnije u još ozbiljnijem opsegu nastaviti pozitivisti. Na ovaj način precizan utjecaj epistemologije na druge filozofske oblasti i razlozi propasti zapadne filozofije izlaze na vidjelo.

Znanje u islamskoj filozofiji Nasuprot oscilacijama i krizama koje su, posebno u oblasti epistemologije, nastajale u zapadnoj filozofiji, tako da ni nakon dvadeset pet stoljeća života zapadna filozofija ne samo da nije zadobila čvrst i snažan temelj već se prije može reći da je njena osnova postala još nesigurnija, islamska filozofija je neprestano zadržavala svoju jačinu i postojanost i nikad nije postala žrtvom nesigurnosti, preokreta i krize. Uprkos nekim suprotstavljenim stremljenjima koja su povremeno postavljala izazov islamskim filozofima, oni su zadržali svoje učenje da je razum osnova za rješavanje metafizičkih problema. Bez potcjenjivanja značaja osjetilnih iskustava, ili poricanja značaja eksperimentalne metode u prirodnim naukama, oni su ustrajali na primjenjivanju racionalne metode kod filozofskih problema. Suprotstavljanje neistomišljenicima i hvatanje u koštac s dijalektičarima ne samo da nije činilo islamske filozofe slabim, štaviše, služilo je upravo jačanju i uvećavanju njihovih sposobnosti. Iz tog je razloga stablo 117

islamske filozofije raslo i postajalo svakodnevno sve plodnije. Postalo je čak otporno i imuno na napade neprijatelja. Ono je sada potpuno sposobno braniti ispravne pozicije i poraziti konkurente.

Pravci koji su manje ili više suprotstavljeni filozofiji imaju dva glavna izvora. Jedan je od strane onih koji su smatrali da neki rasprostranjeni filozofski stavovi nisu u skladu s doslovnim tumačenjem Kur’ana i tradicije, te su se, iz straha da širenje filozofije ne oslabi vjerska učenja među ljudima, takvim stavovima suprotstavili. S druge strane, oni naklonjeni gnozi naglašavali su značaj duhovnog putovanja i bojali se da bi filozofske sklonosti mogle voditi zanemarivanju puta gnoze i slabljenju srčanog napretka. Zato su ignorirali filozofiju, tvrdeći da je noga racionalista drvena.2 Treba uvidjeti da pravoj vjeri kao što je islam nikada neće doći prijetnja od filozofskih misli. Uprkos svim nedostacima ili zastranjenjima koje filozofi mogu imati, filozofskim razvojem i dozrijevanjem te prolaskom kroz fazu sirovosti i naivnosti, zbilje islama će preuzeti vođstvo i njihova istinitost će kroz filozofska naučavanja postajati sve očitija. Filozofija se pokazuje kao vrijedna i nezamjenjiva sluškinja islama, kroz objašnjavanje njegovih uzvišenih učenja, s jedne strane, i njegovu odbranu od izopačenih i neprijateljskih škola mišljenja, s druge strane – kao što je to prije činila i činit će na još bolji način, ako Bog da.

Duhovno i gnostičko putovanje nipošto nije u sukobu s božanskom filozofijom, već mu takva filozofija pomaže i ono se okorištava njome, kao što je objašnjeno kada je bilo govora o odnosu filozofije i gnoze. Mora se priznati da je u cijelosti ova vrsta suprotstavljanja bila korisna za sprečavanje jednostranosti, odlaska u jednu ili drugu krajnost (pretjerivanje ili zapostavljanje), kao i za utvrđivanje granica svake od njih.

Zbog jakog, postojanog i nepokolebljivog položaja razuma u islamskoj filozofiji, nije se javila nužda za detaljnim istraživanjem problema znanja kao neovisne grane filozofije na metodičan i sistematičan način. Bilo je tek nekoliko razbacanih problema o znanju u različitim poglavljima logike i filozofije, naprimjer, u jednom poglavlju koje se odnosi na učenja sofista, gdje se ukazuje na njihovu neispravnost, i u drugom poglavlju gdje su objašnjene vrste nauka i njihove presudbe. Čak ni pitanje umske egzistencije (wodžūd-e źehnī), čije je 2

Prema sufijama, kao što je Mevlana Džalaluddin Rumi (1207-1273), put racionalista je vještački poput puta onoga koji hoda sa štakama ili slijepca koji hoda sa štapom. Vidi: Maşnawī, knj. 1, 2128. (op. prev. engl.)

118

mjesto pogodno za postavljanje problema znanja, nije unaprijeđeno u neovisan problem do Ibn Sinaa. Čak ni nakon toga pitanje znanja nije bilo opsežno ispitivano i istraživano.

Međutim, imajući u vidu sadašnje uvjete, danas kada je zapadna misao skoro potpuno prodrla u naše kulturno-vjersko okruženje, dovodeći u pitanje mnoge priznate sudove (mosallamāt) božanske filozofije, filozofski problemi se više ne mogu ograničavati u svoje ranije okvire – i rasprave se više ne mogu voditi na tradicionalan način – pošto taj način nije samo spriječio razvoj filozofije kroz međusobnu razmjenu s drugim školama mišljenja, nego je i naše intelektualce koji se upoznaju sa zapadnom mišlju učinio pesimističnim u pogledu islamske filozofije, stvarajući time uobrazilju da je islamska filozofija izgubila svoju učinkovitost i da je nemoćna boriti se s drugim filozofskim školama.

Zato se iz dana u dan njihova sklonost stranim kulturama uvećava, uz strašne posljedice. Ovo stanje moglo se uočiti za vrijeme prijašnjeg režima na našim univerzitetima u Iranu.

Definicija epistemologije Prije nego pristupimo definiranju epistemologije (šenāĥt šenāsī), neophodno je prokomentirati sam izraz spoznaja (šenāĥt)3. Ovaj izraz i njemu ekvivalentna riječ ma‘refat u arapskom imaju različite upotrebe. Njen najopćenitiji pojam jeste apsolutno sve znanje, svjesnost i informacija. Ponekad se dodjeljuje partikularnim percepcijama, ponekad se upotrebljava za prepoznavanje, a katkad se koristi za nauku koja sa sigurnošću odgovara stvarnosti. Postoje i neke debate u leksici i etimologiji o stranim ekvivalentima, što ovdje nema potrebe navoditi.

Međutim, moguće je smatrati da znanje, kao predmet nauke epistemologije, ima bilo koje od spomenutih ili neko drugo značenje. Ustvari, ovo je podređeno dogovoru. Ali pošto cilj pregleda epistemoloških problema nije specifičan nijednoj specifičnoj vrsti znanja, bolje je koristiti upravo ono općenitije značenje koje je ekvivalentno znanju apsolutno, to jest, apsolutno svem znanju.

Perzijska riječ koja se koristi za epistemologiju u ovom tekstu jeste šenāĥt šenāsī, a obje ove riječi izvedene su iz glagola šenāĥtan, što znači “znati”, u značenju biti upoznat sa. Danas se u Iranu više koristi termin ma‘refat šenāsī. (op. prev. engl.)

3

119

Pojam znanja jedan je od najjasnijih i po sebi najočiglednijih pojmova te ne samo da nema potrebu ni kakvom definicijom nego je njegova definicija nemoguća jer nema jasnijih pojmova kojima bi se ono definiralo. Fraze i iskazi koji se u filozofskim i logičkim knjigama koriste kao definicije znanja i nauke nisu stvarne definicije. Svrha njihovog navođenja jeste pobliže određivanje njegovih primjera u nekim pojedinačnim naukama ili poljima istraživanja, kao što logičari definiraju znanje kao “stjecanje forme nečega u umu”, a svrha ove definicije jeste pobliže određivanje primjera znanja kojeg oni smjeraju, a to je “stečeno znanje” (‘elm-e ḥuṣūlī). Ili ukazuje na teoriju o nekim ontološkim problemima koju zastupaju oni koji nude definiciju, kao kad neki filozofi kažu znanje je “prisustvo (ḥuḍūr) nematerijalnog bića u drugom nematerijalnom biću”, ili “prisustvo stvari u nematerijalnom egzistentu”. Svrha ovih definicija jeste da se navede njihov stav o nematerijalnosti znanja i znalca.

Ako hoćemo objasniti znanje, bolje je reći da je ono prisustvo same stvari, ili njene partikularne forme, ili njenog univerzalnog pojma u nematerijalnom egzistentu.

Pored toga, trebamo reći da za znanje nije neophodno da znalac bude nešto drugo od znanog predmeta. Moguće je, kao u slučaju svijesti o samome sebi, da ne bude brojnosti između znalca i znanog (‘ālem wa ma‘lūm). Ustvari, u takvim slučajevima jedinstvo znalca i znanog savršen je primjer prisustva znanog u znalcu.

Definicijom koju smo dali za izraz znanje, epistemologiju možemo definirati kao nauku koja raspravlja o ljudskom znanju, o vrednovanju njegovih vrsta i o kriterijima njihove ispravnosti.

Sažetak 1. Sve dok se dovodi u pitanje sposobnost razuma da riješi filozofske probleme, o njima se ne može ni raspravljati, a ovo je razlogom bavljenja epistemološkim problemima prije nego ostalim filozofskim problemima.

2. Možda je prvi faktor koji je privukao pažnju problemu vrijednosti znanja otkrivanje pogrešaka osjetila, radi čega su se elejski filozofi oslonili na racionalno znanje naspram osjetilnog i iskustvenog. Poslije su sofisti porekli vrijednost racionalnog znanja. Ovim je postala jasna nužnost rasprava o ovim pitanjima. Jedno od pregnuća koje je učinjeno na tom polju jeste upravo sistematiziranje pravila logike, što je učinio Aristotel.

3. Rasprava o fundamentalnosti / počelnosti osjetila ili razuma predstavlja jedno od osnovnih pitanja zapadne filozofije. Prva sistematična istraživanja na ovom polju obavili su Leibniz i John Locke. Nakon njih Kant, koji je bio pod velikim utjecajem

120

Humeove misli, smatra da je zadaća filozofije vrednovanje znanja te je zaključio da teorijsko znanje vrijedi samo na polju matematike i prirodnih nauka, dok na području metafizike ono nije valjano.

4. Islamski filozofi istovremeno dok cijene empirijsku metodu u prirodnim naukama, stalno naglašavaju i vrijednost racionalnih percepcija. Po ovom pitanju među njima nema nikakvog razilaženja, mada su se pojavila različita sporedna stremljenja.

5. Dvije su stvari osnovna motivacija za suprotstavljanje filozofiji: prva je očuvanje vjerskih dogmi naspram nekih popularnih filozofskih stajališta u jednom posebnom historijskom razdoblju, a druga je davanje značaja duhovnom i srčanom putu naspram racionalnog i umskog.

6. S potvrđenim položajem razuma u islamskoj filozofiji, nije se javila potreba da se problemima epistemologije pridaje značaj kao što je to bio slučaj na Zapadu. Upravo zbog toga su islamski filozofi spomenuli tek nekoliko epistemoloških problema u različitim poglavljima filozofije.

7. S obzirom na rasprostranjenost devijantnih misli sa zapada u ovom vremenu, neophodno je posvetiti veću pažnju ovim pitanjima, e da bi se zadovoljile postojeće potrebe.

8. Znanje je samoočigledan pojam i nema potrebu za definiranjem, a pod njim se podrazumijeva apsolutno sve znanje, svjesnost i obaviještenost.

9. Znanje je prisustvo same stvari ili njene partikularne forme ili njenog univerzalnog pojma kod nematerijalnog bića.

10. Epistemologija je nauka koja raspravlja o čovjekovom znanju, vrednovanju njegovih vrsta i kriterijima njegove ispravnosti.

Pitanja 1. Zašto se epistemologija u ovoj knjizi nalazi prije ontologije?

2. Kada je otpočelo zanimanje za epistemologiju i u kojem vremenu joj se zvanično pri­ stupa kao nauci?

3. Kako su se problemi znanja predstavljali u islamskoj filozofiji?

4. Iz kojeg izvora crpe snagu pravci koji su suprotstavljeni filozofiji?

5. Definirajte epistemologiju.

121

12. LEKCIJA

SAMOOČIGLEDNOST NAČELA EPISTEMOLOGIJE Obuhvata: Kvalitet ovisnosti filozofije o epistemologiji Mogućnost spoznaje Pregled tvrdnji skeptika Odbacivanje nedoumica skeptika

Kvalitet ovisnosti filozofije o epistemologiji Uzimajući u obzir pojam znanja u širem smislu, koji obuhvata svaki oblik svijesti i percepcije, mogu se predstaviti mnogi problemi epistemologije od kojih neki formalno ne spadaju u nju, poput onih koji se tiču zbilje Objave i nadahnuća i vrsta gnostičkog otkrovenja i osvjedočenja. Međutim, problem o kojem se obično raspravlja u ovoj grani filozofije tiče se osjetila i razuma.

Ipak, mi ovdje ne možemo raspravljati o svim pitanjima jer je naš glavni cilj objasniti vrijednost racionalne percepcije (edrāk-e ‘aqlī) te potvrditi istinitost filozofije i valjanost racionalnih metoda. Iz tog razloga predočit ćemo samo one probleme koji su korisni za metafiziku i teologiju, a u međuvremenu i za neke druge filozofske nauke, poput filozofske psihologije i filozofije etike.

Sada se može postaviti pitanje: koji su temeljni potvrdni principi (mabādī-je taṣdīqī) nauke epistemologije i gdje se oni mogu uspostaviti? Odgovor glasi: epistemologija za svoje predmete ne treba posuđena pozitivna načela (uṣūl-e mouḍū‘e), budući da se njeni problemi mogu razjasniti isključivo putem primarnih samoočiglednih sudova (badīhijjāt-e awwalijje).

Moguće je da se ovdje postavi i drugo pitanje, koje glasi: ako rješenja problema ontologije i drugih nauka, do kojih se stiže racionalnim metodama, ovise o tome ima li ili nema razum sposobnost riješiti ovu vrstu problema – zar to nužno ne iziskuje da i prva filozofija (metafizika) ima potrebu za epistemologijom koja bi uspostavila temeljne potvrdne principe filozofije, iako je rečeno da filozofija nema potrebu ni za jednom drugom naukom?

U lekciji 7 naveli smo odgovor na ovo pitanje. Ovdje dajemo još precizniji odgovor: prvo, sudovi koji su izravno potrebni metafizici jesu, zapravo, po sebi očiti sudovi i nemaju potrebu za dokazom, a objašnjenja ovih sudova u nauci logici ili epistemologiji uistinu su prije otrežnjavajuća objašnjenja nego argumentirajuća, odnosno ona su sredstvo usmjeravanja pažnje uma ka istinama koje razum percipira bez potrebe za argumentacijama. Razlog zbog kojeg se u tim naukama raspravlja o ovoj vrsti sudova jeste to što su se o njima pojavile nedoumice koje su izvor uobrazilja i sumnjičenja, kao u slučaju po sebi najočitijeg suda o nemogućnosti proturječnosti. Neki su čak 125

smatrali da proturječnost ne samo da nije nemoguća već da ona predstavlja osnovu sve stvarnosti!

Nedoumice koje su se pojavile u vezi s vrijednosti racionalne percepcije skrojene su iz istog materijala. Ove rasprave poduzete su upravo da bi se odgovorilo na ove nedoumice i da bi se iz uma izbacila takva kriva shvatanja. Zaista, uvrštavanje ovih sudova u probleme nauke logike i epistemologije jeste ili tolerancija, ili digresija, ili obzirnost prema onima koji imaju nedoumice. Ako neko ne prihvata vrijednost racionalne percepcije, čak i nesvjesno, kako se onda s njim može raspravljati na temelju racionalnog dokaza?! Čak i argumentacije iznesene u prilog takvih sumnji bile bi racionalne naravi. (Obrati pažnju!)

Drugo, potreba filozofije za načelima logike i epistemologije ustvari je radi dodatne potkrepe znanja, odnosno radi stjecanja znanja o znanju. Da objasnimo: neko čiji um nije zatrovan nedoumicama može doći do sigurnog zaključka u vezi s većinom problema. Njegova argumentacija bit će u skladu s logičkim načelima, bez potrebe da obrati pažnju na njih i bez znanja, naprimjer, da se njegovo argumentiranje podudara s prvom formom silogizma i uvjetima koji vladaju u njoj, ili bez svjesnosti činjenice da postoji razum koji percipira ove premise i prihvata valjanost zaključaka koji iz njih slijede. S druge strane, može se dogoditi da pojedinci, s ciljem opovrgavanja racionalizma ili metafizike, primjenjuju argumentiranje, nesvjesni racionalnih i metafizičkih premisa koje koriste, ili – da bi opovrgli pravila logike – oni svoje argumentiranje mogu temeljiti na samim pravilima logike. Isto tako, da bi čak opovrgli nepovredivost zakona o nemogućnosti proturječnosti, oni mogu pribjeći samom tom načelu, nesvjesni toga. A ako bi im se reklo: “Ovo vaše argumentiranje je istovremeno i ispravno i neispravno”, oni bi bili uznemireni i ovakvu predikaciju bi smatrali ismijavanjem.

Prema tome, ovisnost filozofskog argumentiranja o načelima logike ili načelima epistemologije zapravo nije poput potrebe koju problemi nauka imaju prema pozitivnim načelima. To je radije sekundarna potreba slična ovisnosti pravila spomenutih nauka o sebi samim, znači potreba za dvostrukom potkrepom znanja i pribavljanjem dodatnih potvrda za te sudove, kao u slučaju primarnih po sebi očitih sudova za koje se kaže da ovise o načelu nemogu­ ćnosti proturječnosti. Jasno je da ovisnost po sebi očitih sudova o ovom načelu nije iste naravi kao ovisnost teorijskih sudova o po sebi očitim sudovima. U suprotnom bi se razlika između samoočiglednih i teorijskih sudova izgubila pa bi najmanje jedan sud – načelo nemogućnosti proturječnosti – morao biti prihvaćen kao samoočigledan.

126

Mogućnost spoznaje Svaki razuman čovjek uvjerenja je da zna nešto i da nešto može znati.

Zato i ulaže trud da bi dobio informacije koje se tiču njegovih potreba ili interesa, a najbolji primjer ove vrste truda jeste ono što su naučnici i filozofi učinili otkrivajući različita polja nauka i filozofije. Stoga mogućnost i događanje nauke nije nešto što bi ijedna razumna osoba, čije misli nisu pomućene nedoumicama, odbacila ili čak prema čemu bi imala rezerviranost. Ono što je otvoreno za raspravu i ispitivanje i o čemu je razložno imati neslaganja jeste prepoznavanje obzorja ljudskog znanja, raspoznavanje sredstava za dosezanje sigurnog znanja, način razlikovanja ispravnog od neispravnog mišljenja i ovome slična pitanja.

Kao što je ukazano u prethodnim raspravama, u Evropi su se više puta pojavljivali opasni valovi skepticizma koji su progutali čak i velike mislioce.

Historija filozofije pamti škole mišljenja – sofizam, skepticizam i agnosticizam – koje su u potpunosti poricale znanje. Najbolje objašnjenje poricanja znanja u apsolutnom smislu, to jest cjelokupnog znanja (ako je ova optu­ žba ispravna) jeste to što su žrtve ovog stava bile pogađane teškim oblikom umske uznemirenosti, stanjem koje na neke ljude štetno djeluje i u pogledu raznih drugih problema. Zapravo, ovo stanje moglo bi se smatrati jednom vrstom mentalne bolesti. Bilo kako bilo, bez zalaženja u historijsko istraživanje o postojanju ovakvih ljudi i bez ispitivanja motivacije koja leži iza ovakvih stavova ili ispravnosti pripisivanja ovakvih stavova onima za koje se tvrdi da su ih imali, mi ih uzimamo kao stvari koje traže odgovor prikladan filozofskoj raspravi, ostavljajući da se pitanje historijskih činjenica utvrdi historijskim istraživanjem.

Pregled tvrdnji skeptika Ono što je preneseno od iskaza sofista i skeptika može se s jednog stajališta podijeliti na dvoje: prvo se tiče onoga što su rekli o postojanju i bivanju, a drugo onoga što su izrekli o nauci i znanju. Drugim riječima, njihovi iskazi imaju dva aspekta: jedan se odnosi na predmet ontologije, a drugi na epistemologiju.

Naprimjer, Gorgijasu, jednom od najekstremnijih sofista, pripisuje se sljedeće 127

zapažanje: “Ništa ne postoji, a ako nešto i postoji, ono je nespoznatljivo, a da o bivanju čak i ima znanja, ono se ne bi moglo prenijeti drugima.”1 Prvi je dio ovoga zapažanja o bivanju i o tome se raspravlja u ontologiji. No, drugi dio važan je za našu sadašnju raspravu – epistemologiju, pa ćemo, prirodno, o tome sada raspravljati, dok će prvi dio biti istražen u raspravama ontologije.

Prvo moramo primijetiti sljedeće: svi koji sumnjaju u sve, ne mogu sumnjati i u vlastitu egzistenciju, u egzistenciju svoje sumnje, u svoje percepcijske moći kao što su moći viđenja i slušanja, kao ni u egzistenciju umskih formi i vlastitih psiholoških stanja. Ako neko iskaže sumnje u ove stvari, on je ili bolestan i treba ga liječiti, ili laže i iskazuje sumnju jer ima zle namjere, pa ga treba ispraviti i prekoriti.

Također, neko ko govori i raspravlja ili piše knjigu ne može sumnjati u postojanje strane koja učestvuje u raspravi, ili u postojanje papira ili olovke kojom piše. Najzad, moglo bi se reći da ja sve ove stvari u sebi percipiram, ali sumnjam u njihovu vanjsku egzistenciju, kakva je vanjština iskaza Berkeleya i nekih drugih idealista, koji su prihvatili sva bića kao puke forme unutar uma, ali su porekli njihovu vanjsku egzistenciju. Ipak, oni su prihvatili egzistenciju drugih ljudi koji imaju umove i percepcije. Ovaj stav nije poricanje svakog znanja i svake egzistencije, već poricanje materijalnih bića – kao što se prenosi od Berkeleya – u značenju poricanja nekih bića, a sumnja u njih je na razini sumnje spram nekih predmeta spoznaje.

Sada, ako neko tvrdi da sigurno znanje nije moguće, postavlja mu se pitanje zna li on to, ili sumnja i u to? Ako odgovori da zna, onda je makar jedna sigurno poznata stvar priznata, a njegova tvrdnja time je opovrgnuta. Ako, pak, kaže da ne zna, to znači da odobrava vjerovatnoću sigurne spoznaje. Drugim riječima, njegov vlastiti govor biva opovrgnutim. A ako neko kaže da sumnja u mogućnost događanja znanja i definitivnih tvrdnji znanja, bit će upitan zna li on da ima takve sumnje ili ne? Ako odgovori da zna da ima takve sumnje, onda nije priznata samo vjerovatnoća, već i događanje znanja. Ako, pak, kaže da sumnja i u samu svoju sumnju, takav govor je produkt ili bolesti ili loše namjere, te zahtijeva neteorijski odgovor.

U odgovoru onima koji zastupaju tezu o relativnosti sveg znanja, koji tvrde da nijedan sud nije ispravan u apsolutnom, univerzalnom i vječnom smislu, može se postaviti pitanje je li sam njihov sud ispravan u apsolutnom, Encyclopedia of Philosophy, Thomson Gale, 2006, Vol. 4, str. 163.

1

128

univerzalnom i vječnom smislu, ili je relativan, partikularan i prolazan? Ako je on održiv uvijek, u svim slučajevima, bez ikakvih ograničenja i uvjeta, onda je istinit. U tom slučaju makar je jedan apsolutan, univerzalan i vječan sud dokazan. Ako je i samo to znanje relativno, to znači da u nekim slučajevima nije ispravno, a u slučajevima kada je neistinito postoje neki sudovi koji su apsolutni, univerzalni i vječni.

Odbacivanje nedoumica skeptika Jedna od nedoumica na koju se sofisti i skeptici oslanjaju i koju su izrekli u raznim formama i za koju daju različite primjere jeste sljedeća: neko nekad posredstvom osjetila postigne sigurnost u postojanje nečega, ali naknadno uvidi da je počinjena greška. Tako on spozna da osjetilna percepcija nije nužno ispravna. Iz toga proizlazi da se pojavljuje vjerovatnoća da i druge njegove osjetilne percepcije mogu biti neispravne i da može doći dan u kojem će greške u percepcijama postati očite. Isto tako, ponekad čovjek racionalnim argumentom nalazi neko načelo sigurnim, ali poslije spozna da je njegov argument bio neispravan i da je njegova sigurnost pretvorena u sumnju. Tako postaje poznato da ni racionalna percepcija nije nužno ispravna. Na isti se način vjerovatnoća pogreške prenosi i na druge racionalne percepcije. Zaključak je da ni osjetila ni razum nisu pouzdani. Čovjeku preostaje samo sumnja.

Odgovor bi bio sljedeći: 1. Svrha ove argumentacije jeste da se dođe do zaključka o valjanosti skepticizma i do znanja o njegovoj istinitosti kroz rasuđivanje te da se, u najmanju ruku, druga strana u raspravi navede da prihvati ovo gledište, odnosno očekuje se da će druga strana dosegnuti znanje o valjanosti ovih tvrdnji, dok se istovremeno tvrdi da je stjecanje znanja apsolutno nemoguće.

2. Otkrivanje grešaka u osjetilnim i racionalnim percepcijama implicira shvatanje da ove percepcije ne odgovaraju stvarnosti. Ovo nužno iziskuje prihvatanje postojanja znanja o pogrešivosti percepcija.

3. Sljedeća implikacija je da znamo da postoji stvarnost s kojom naša pogrešna percepcija nije podudarna. U suprotnom, ne bi bilo pojma “greška u percepciji”.

129

4. Još jedna implikacija je da nam mora biti poznato da su same naše pogrešne percepcije i njihove umske forme suprotne stvarnosti.

5. Napokon, postojanje onog koji griješi te njegovog osjetila i razuma mora biti prihvaćeno.

6. Samo ovo argumentiranje je racionalno argumentiranje (ma koliko ustvari bilo paralogistično) i oslanjati se na njega znači smatrati razum i njegove percepcije pouzdanim.

7. Pored ovoga, ovdje se pretpostavlja i drugo znanje, a to je da pogrešne percepcije, dok su pogrešne, ne mogu biti tačne.

Dakle, argumentacija skeptika sama po sebi implicira prihvatanje postojanja nekoliko primjera znanja. Kako onda neko može u potpunosti poricati mogućnost znanja ili sumnjati u njegovo događanje?!

Svi ovi poništavajući odgovori (džawāb-e naqḍī) obaraju argumentaciju skeptika, dok se razrješavajući odgovori (džawāb-e ḥallī) i razotkrivanje njihovih paralogizama, po pitanju valjanosti i grešaka u osjetilnim percepcijama, postiže putem racionalnih argumenata. Međutim, kao što je ranije rečeno, nije tačno da se otkriće greške u racionalnim percepcijama prenosi i na sve druge percepcije razuma jer vjerovatnoća greške može se desiti samo u teorijskim, odnosno u percepcijama koje nisu po sebi očite. No, razumski po sebi očiti sudovi, koji su osnova filozofskih dokaza, uopće nemaju sposobnost bivanja pogrešnim. Objašnjenje njihove nepogrešivosti bit će dano 19. u lekciji.

Sažetak 1. Budući da je svrha razmatranja problema znanja potvrda predmeta istinske božanske filozofije, bavit ćemo se samo problemima epistemologije od kojih na ovom putu imamo koristi.

2. Epistemologija ne treba pozitivna načela koja bi bila pojašnjenja u drugoj nauci.

3. Potreba filozofije za epistemologijom nije jednaka potrebi jedne nauke za drugom u uspostavi njenih pozitivnih načela jer su, kao prvo, filozofski sudovi samoočigledni sudovi i ne mogu se negirati i, kao drugo, potreba za onim sudovima koji se razmatraju u epistemologiji je poput potrebe za sudovima koji se pojašnjavaju u nauci logici i ustvari je to radi stjecanja znanja o znanju i dodatne potkrepe znanja.

4. Mogućnost i ostvarenje spoznaje su samoočigledni i nemaju potrebu za dokazivanjem.

Međutim, zabilježeno je da su sofisti i skeptici u potpunosti negirali mogućnosti spoznaje i njeno ostvarenje.

5. Tvrdnja o nemogućnosti spoznaje podrazumijeva znanje o njoj i proturječna je samoj sebi, kakva je također i tvrdnja o relativnosti svih znanja i spoznaja.

130

6. Argumentacija za ovu neispravnu tvrdnju, o pogrešivosti osjetilnih i racionalnih percepcija, također implicira nekoliko znanja: znanje koje se steklo iz pretpostavke ovog argumenta; znanje o pogrešivosti nekih osjetilnih i racionalnih percepcija; znanje o zbilji kojoj ne odgovara pogrešna percepcija; znanje o postojanju same pogrešne percepcije; znanje o onome koji griješi; znanje o valjanosti ove argumentacije koja se sastoji od nekoliko racionalnih spoznaja i znanje o nemogućnosti proturječnosti.

7. Razrješavajući odgovori na ovu njihovu nedoumicu, o ispravnosti i pogrešivosti osjetilnih percepcija, uspostavljaju se pomoću racionalnih argumenata. Ovi argumenti temelje se na jednoj skupini racionalnih percepcija kod kojih greška nije moguća i koje ni na koji način nisu podložne sumnji i kolebanju. Pogrešivost nekih racionalnih percepcija ne znači da se vjerovatnoća greške prenosi i na sve ostale.

Pitanja 1.

2.

3.

4.

Šta su potvrdni principi epistemologije i u kojoj nauci se oni pojašnjavaju?

Uspostavlja li ontologija pozitivne principe epistemologije ili epistemologija ontologije? Šta tvrde skeptici i kako mi to vrednujemo?

Koja je najvažnija nedoumica skeptika i kako na nju odgovoriti?

131

13. LEKCIJA

VRSTE ZNANJA Obuhvata: U potrazi za kamenom temeljcem znanja Prvu diobu znanja Prisustveno znanje Tajnu nepogreĹĄivosti prisustvenog znanja Popratnost steÄ?enog i prisustvenog znanja Razine prisustvenog znanja

U potrazi za kamenom temeljcem znanja U prethodnoj lekciji spomenuto je da su neko znanje i neke percepcije potpuno neosporni i nedvojbeni. Usto, sami razlozi koje su skeptici naveli da bi opravdali svoja iskrivljena gledišta, utemeljena na poricanju svakog znanja, impliciraju nekoliko znanja.

S druge strane, znamo da sve naše znanje i sva naša uvjerenja nisu tačna i podudarna sa stvarnošću, a u mnogim slučajevima i sami uočavamo neke pogrešnosti.

S obzirom na ove dvije stavke nameće se pitanje razlika između vrsta ljudskih percepcija, prema kojima su neke nepogrešive, neosporne i nedvojbene, dok su druge pogrešive, sumnjive i sporne – te kako ih međusobno raspoznavati.

U lekciji 2 nagoviješteno je da je Descartes pokušao ustanoviti čvrstu filozofiju da bi pobio skepticizam, a kao temelj svoje filozofije upotrijebio je neospornost same sumnje. Nadalje, po njegovom mišljenju egzistencija onog “ja” koje sumnja i misli prirodna je posljedica koja se zasniva na tom temelju.

On je jasnoću i razgovijetnost predstavio kao kriterij neospornosti sumnje, što je učinio mjerilom razlikovanja ispravnih od neispravnih misli. On je, također, pokušao koristiti matematičku metodu u filozofiji i, ustvari, pokušao je uvesti novu logiku.

Trenutno nismo u poziciji da vrednujemo Descartesovu filozofiju niti da ispitamo do kojeg je stupnja bio uspješan u zadaći koju je sebi postavio. Samo ćemo spomenuti da je uzimanje sumnje za početnu tačku u raspravi sa skepticima razborito, kao što se vidi u prethodnoj lekciji. Međutim, ako bi neko smatrao da ništa nije jasno i sigurno kao sumnja te da čak i egzistencija onoga koji sumnja mora biti izvedena iz sumnje, to ne bi bilo ispravno. Egzistencija svjesnog i mislećeg ega barem je toliko jasna i neosporna koliko i egzistencija sumnje, koja je jedno od njegovih stanja.

Također, jasnoća i razgovijetnost ne može se smatrati glavnim kriterijem razlikovanja ispravnih i neispravnih misli jer sam ovaj kriterij nije dovoljno jasan i razgovijetan i oslobođen nejasnoće te nije ozbiljno i odlučno mjerilo, 135

pa, prema tome, ne može otkriti tajnu nepogrešivosti određenih vrsta percepcije.

Dakako, i o drugim stavovima Descartesa može se nadugo i naširoko raspravljati, no takvo istraživanje izašlo bi izvan okvira naše trenutne studije. Za razotkrivanje tajne neospornosti sumnje, onog koji sumnja i sličnih stvari, nužno je, prije svega, pažljivo proučiti vrste znanja i percepcija.

Prva dioba znanja Prva dioba znanja koju ćemo razmatrati jeste podjela na znanje koje se izravno (bez posrednika) zna o bīti1 znanog (ma‘lūm = onom što se spoznaje), gdje se stvarna i opredmećena egzistencija (wodžūd-e wāqe‘ī wa ‘ajnī) znanog otkriva znalcu (‘ālem = onom koji spoznaje), odnosno onome koji percipira, te znanje u kojem znalac ne promatra niti svjedoči vanjsku egzistenciju znanog, već ga postaje svjestan posredovanjem nečega što ga zastupa, a što se naziva formom ili umskim pojmom. Prva vrsta ove podjele znanja zove se prisustveno znanje (‘elm-e ḥuḍūrī), a druga stečeno znanje (‘elm-e ḥuṣūlī), to jest, znanje koje se stječe pojmovnim zastupanjem.

Dioba znanja na ove dvije vrste racionalna je dioba i kreće se isključivo između nijekanja i potvrđivanja, pa se zato, pored ovih dviju vrsta, ne može pretpostaviti nikakvo treće stanje, odnosno nema tog znanja koje nije jedna od ovih dviju vrsta.2 Ili između znalca i bīti znanog ima posrednik, posredstvom Pod bīti (źāt) se misli na samu stvar, zbilju stvari. Ovo treba razlikovati od štastava ili kviditeta, koji je opisni odgovor na aristotelsko pitanje: “Šta je to?”

2 Postoje dvije metode diobe: detaljna dioba (taqsīm-e tafṣīlī) i dvodioba (taqsīm-e şanājī). Detaljna dioba ne odvija se kroz faze, već se u njenom slučaju od samog početka navode svi diobeni članovi (aqsām) onog što se dijeli (maqsam). Naprimjer, ako bismo riječ u arapskom jeziku htjeli podijeliti detaljnom diobom, tada bismo rekli da riječi čine imenice, glagoli i slova. Također, u detaljnoj diobi životinje reklo bi se da je životinja konj, krava, mačka, ovca, lav itd., sve dok ne iscrpimo sve njene vrste. Međutim, dvodioba se odvija kroz nekoliko faza, a svaku fazu čine dva člana.

Naprimjer, dioba riječi odvija se na sljedeći način: ili ima neovisno značenje, ili nema neovisno značenje, a u drugoj fazi reći ćemo: riječ koja ima neovisno značenje ili ukazuje na vrijeme ili ne ukazuje na njega. Ono što nema neovisno značenje i ne ukazuje na vrijeme je slovo, a ono što ima neovisno značenje i ukazuje na vrijeme je glagol, a ono što ima neovisno značenje, ali ne ukazuje na vrijeme je imenica. Pošto se dvodioba 1

136

kojeg se postigla svijest, i u tom slučaju znanje je stečeno, ili takav posrednik ne postoji, i u tom slučaju znanje je prisustveno. Ipak, postojanje ovih dviju vrsta znanja u čovjeku traži objašnjenje.

Prisustveno znanje Znanje i svjesnost koju svako ima o sebi kao egzistentu koji percipira jeste znanje koje se ne može poreći. Čak ni sofisti, koji su čovjeka smatrali mjerom svih stvari, nisu poricali egzistenciju samog čovjeka ni znanje koje čovjek ima o sebi.

Naravno, ovo znači da sam čovjek, samo njegovo “ja”, jeste ono što percipira, misli, što je svojim unutarnjim osvjedočenjem samog sebe svjesno, a ne posredstvom osjetila i iskustva, niti pomoću umskih formi ili pojmova. Drugim riječima, on sam je identičan znanju (to jest, on sam je znanje) i u ovom znanju i svijesti nema brojnosti ni drugosti između znanja, znalca i znanog.

Kao što je ranije spomenuto, jedinstvo znalca i znanog (waḥdat-e ‘ālem wa ma‘lūm) je najsavršeniji primjer prisustva znanog u znalcu. S druge strane, svijest čovjeka putem boje, oblika i drugih karakteristika tijela nije poput ovoga, nego je dobijena vidom, dodirom i drugim osjetilima te posredstvom umskih formi. Unutar tijela postoje brojni unutarnji organi kojih nismo svjesni, osim ako ih upoznamo posredstvom njihovih znakova i učinaka, ili ih postanemo svjesni izučavanjem anatomije, fiziologije i drugih biologijskih nauka.

Nadalje, ovo znači da je takvo znanje jednostavno i nerazloživo, to jest, ne da se raščlaniti, ono nije poput sudova: “Ja jesam”, ili: “Ja postojim”, koji su složeni od nekoliko pojmova. Prema tome, značenje “znanja o sebi” jeste upravo uvijek odvija između nijekanja i potvrđivanja, naziva se ograničenom diobom. Ako je ovo ograničenje utemeljeno na razumu i ako se ovom diobom stigne do kraja podjele, to jest da sa stajališta razuma ne postoji ni jedan izostavljeni diobeni član (qism) onog što se dijeli, takva dioba naziva se racionalnom diobom. Naprimjer, biće je ili uzrok ili posljedica, a budući da mu se neko treće stanje ne može pripisati, ova dvodioba je racionalna. Međutim, ako se ovo ograničenje desi isključivo između nijekanja i potvrđivanja, pri čemu postoji vjerovatnoća trećeg diobenog člana, onda to nije racionalna dioba već induktivna. Induktivna dioba ima dva oblika: potpuna, kada se navedu svi diobeni članovi onog što se dijeli, i nepotpuna, kada se ne zna je li neki diobeni član djeljenika izostavljen. (op. prev. bos.)

137

ova intuitivna, jednostavna i izravna svijest o samom našem duhu. Ovo znanje i svijest jeste bītska karakteristika “znanja o sebi”. Ovo je dokazano na prikladnom mjestu (u ovoj knjizi) – to jest, da je duh nematerijalan i da je svaka nematerijalna supstanca svjesna same sebe. Ovi problemi tiču se ontologije i filozofske psihologije te, prema tome, ovdje nije pravo mjesto gdje bi se o njima raspravljalo.

Naša svijest o našim psihološkim stanjima, osjećajima i emocijama slučajevi su izravnog prisustvenog znanja. Kada smo uplašeni, postajemo izravno svjesni svog psihološkog stanja, bez ikakvog posrednika, bez posredovanja bilo koje forme ili umskog pojma. Kada smo u nekog ili u nešto zaljubljeni, ovu privla­ čnost i naklonjenost pronalazimo unutar sebe direktno. Kada odlučimo nešto uraditi, svjesni smo svoje odluke i volje. Bojati se nečega, voljeti nešto ili odlučiti uraditi nešto – besmisleno je bez svijesti o strahu, ljubavi ili volji. Iz istog razloga, postojanje naših sumnji i podozrenja je neporecivo! Niko ne može tvrditi da nije svjestan svoje sumnje i da sumnja u postojanje svoje sumnje!

Još jedan primjer prisustvenog znanja jeste znanje koje čovjek ima o svojim perceptivnim i motoričkim sposobnostima. Svijest koju čovjek ima o svojoj sposobnosti razmišljanja ili zamišljanja / imaginacije ili o svojim motoričkim moćima jeste prisustveno znanje i izravna je. Ovo se ne zna posredstvom umske forme ili pojma. Iz tog razloga čovjek nikad nije zbunjen pri njihovom korištenju. Naprimjer, on nikad ne koristi percepcijsku moć umjesto motoričkih moći, niti koristi moć kretanja mjesto razmišljanja o nečemu. Među stvarima koje se percipiraju prisustvenim znanjem jesu i same forme i umski pojmovi, koji nam nisu poznati posredstvom druge umske forme ili pojma. Da je znanje o bilo čemu neophodno steći pomoću umskih formi ili pojmova, čovjek bi morao znati svaku umsku formu posredstvom neke druge forme, a znanje te druge nekom trećom itd. Na taj način, za sve što znate morali biste znati bezbroj drugih stvari i posjedovati bezbroj drugih umskih formi.

Ovdje se može postaviti pitanje: ako je prisustveno znanje identično znanom, to jest ako je prisustveno znanje sama znana stvar, onda postaje neophodno da umske forme budu i prisustveno i stečeno znanje. Jer će ove forme iz jednog aspekta biti percipirane prisustvenim znanjem pa će tada one same biti samo prisustveno znanje, a iz drugog aspekta pretpostavlja se da su one slučajevi stečenog znanja o izvanjskim stvarima. Kako je onda moguće da jedno znanje bude i prisustveno i stečeno?

Odgovor je da umske forme i pojmovi imaju svojstvo odražavanja vanjskih formi i zastupanja izvanjskih stvari. Sve dok su one sredstva za poznavanje 138

izvanjskih stvari, smatraju se stečenim znanjem, a sve dok su one same prisutne pred sopstvom i sopstvo ih je izravno svjesno, one se svrstavaju u prisustveno znanje. Ova dva aspekta međusobno su različita: aspekt njihove prisustvenosti, to jest bivanja prisustvenim, jeste izravna svijest sopstva o njima, a aspekt njihove stečenosti, to jest bivanja stečenim, jeste njihovo predstavljanje izvanjskih stvari.

Da bismo ovo dodatno objasnili, obratimo pažnju na primjer ogledala.

Ogledalo možemo promatrati na dva neovisna načina. Jedan je način onoga ko želi kupiti ogledalo, pa ga zagleda s obiju strana kako bi uvidio da nije slomljeno ili oštećeno. Drugi je način onoga ko koristi ogledalo, kao kada u njega gledamo da vidimo svoje lice, pa premda gledamo u ogledalo, naša pažnja je usmjerena na naše vlastito lice, a ne na ogledalo. Sopstvo, također, može neovisno obratiti pažnju na umske forme i u tom slučaju kažemo da su one percipirane prisustvenim znanjem. Umske forme mogu biti i sredstvo pomoću kojeg mogu biti znane vanjske stvari ili jedinke i u tom slučaju kažemo da se radi o stečenom znanju. Treba zapaziti da svrha ovog objašnjenja nije vremensko razdvajanje ovih dvaju stanja, već razlikovanje njihovih dvaju aspekata, bez nužnog zahtjeva da umska forma, u stanju u kojem je slučajem stečenog znanja o vanjskoj stvari, ne bi trebala biti znana sopstvu, ili kako bi o njoj trebao nedostajati prisustveni obzir u sopstvu.

Tajna nepogrešivosti prisustvenog znanja S obzirom na objašnjenja data o prisustvenom i stečenom znanju te razlici među njima, postaje jasno zašto znanje o sebi i znanje o duševnim stanjima, a isto tako i drugi slučajevi prisustvenog znanja, jesu u osnovi nepogrešivi – jer se u ovim slučajevima motri / svjedoči sama opredmećena zbilja. Nasuprot ovome, u slučajevima stečenog znanja umske forme i pojmovi igraju posredničku ulogu i moguće je da ne bude potpune podudarnosti s izvanjskim stvarima i individuama.

Drugim riječima, greška u percepciji zamisliva je onda kada postoji posrednik između onog koji percipira i onog što se percipira – znanje se tada ostvaruje pomoću tog posrednika. U takvom slučaju javlja se pitanje predstavlja li forma, ili pojam koji posreduje između onog koji percipira i onog što se 139

percipira i koji igra ulogu odražaja onog što se percipira, ono što se percipira vjerno, te odgovara li joj u potpunosti? Sigurnost u valjanost percepcije neće se postići osim ako se dokaže da ova forma i ovaj pojam tačno odgovaraju samom percipiranom. Međutim, u slučaju da je percipirana stvar ili jedinka prisutna pred onim koji percipira bez ikakvog posrednika svojom vlastitom opredmećenom egzistencijom (wodžūd-e ‘ajnī), ili s njim ima jedinstvo ili ujedinjenje, onda se ne može pretpostaviti nikakva greška i ne može se postaviti pitanje odgovara li znanje znanom ili ne, jer u ovom slučaju znanje je identično znanom, to jest, znanje jeste upravo samo znano.

U međuvremenu je postalo jasno da je značenje ispravnosti i istinitosti suprotno značenju pogrešnosti percepciji. Istinita je ona percepcija koja odgovara stvarnosti i u potpunosti je objelodanjuje, a greška je uvjerenje koje se ne podudara sa stvarnošću.

Popratnost stečenog i prisustvenog znanja Ovdje treba istaći jednu značajnu stvar. Naime, um uvijek uslika ono što se nalazi pred njim poput kakve automatske mašine. Iz ovoga on dobija specifične forme ili pojmove koje zatim razlaže i analizira te razjašnjava i tumači. Naprimjer, kada neko postane uplašen, njegov um uslika to stanje straha i može ga se sjetiti nakon što ono prođe. Osim toga, um percipira njegov univerzalni pojam i pripajanjem drugih mu pojmova projicira ga u rečenicu oblika: “Ja se bojim”, “Imam strah”, ili “Strah postoji u meni.” Um na temelju svog ranijeg znanja čudesnom hitrinom tumači pojavu ovog psihološkog stanja i raspoznaje njegov uzrok.

Sve ove umske akcije i reakcije, koje se dešavaju vrlo brzo, razlikuju se od samog stanja straha i prisustvenog znanja o njemu. Ipak, njihova istovremenost i uporednost s prisustvenim znanjem često je izvor nejasnoća pa neko umišlja da pošto strah nalazi prisustvenim znanjem, da i njegov uzrok upoznaje prisustvenim znanjem, no ono što je percipirano prisustvenim znanjem jeste jednostavna stvar, bez ikakve vrste forme i pojma i lišeno je svake vrste interpretacije i izražavanja pa zato ne ostavlja mogućnost greške. Nasuprot ovome, uporedna interpretacija pripada stečenim percepcijama koje po sebi ne daju garanciju ispravnosti i podudarnosti sa zbiljom.

140

Ovim objašnjenjem postaje jasno kako i zašto nastaju greške u nekim slučajevima stečenog znanja. Naprimjer, neka osoba osjeća glad i misli da joj treba hranu, no to je lažni apetit i njoj zapravo nije potreban obrok. Razlog leži u tome što je ono što je dobijeno iz nepogrešivog prisustvenog znanja taj specifični osjećaj koji je bio praćen umskom interpretacijom utemeljenoj na poredbi s ranijim osjećajima prema kojima uzrok osjećaja mora biti potreba za hranom. Ova poredba ipak je neispravna i zbog nje nastaje greška u raspoznavanju uzroka i u umskoj interpretaciji. Greške koje nastaju u gnostičkim otkrovenjima iste su prirode. Stoga je neophodno biti potpuno precizan u raspoznavanju prisustvenog znanja i nužno je razlikovati ga od njemu uporednih umskih interpretacija da se ne bi, kao rezultat te zabune, otišlo u zabludu.

Razine prisustvenog znanja Još jedna stvar na koju treba obratiti pažnju jeste to da svi slučajevi prisustvenog znanja nisu jednaki po jakosti i slabosti. Ponekad je prisustveno znanje dovoljno moćno i jako da ga je čovjek svjestan, dok je drugi put tako slabo i mutno da ga je čovjek samo polusvjestan ili ga čak uopće nije svjestan.

Nekad su razlike u razinama prisustvenog znanja uzrokovane razlikama u razinama egzistencije jedinki koje percipiraju. Drugim riječima, u mjeri u kojoj je sopstvo slabo u pogledu ontološke razine, i njegovo prisustveno znanje bit će slabo i mutno. S druge strane, što je razina njegove egzistencije savršenija, njegovo prisustveno znanje bit će savršenije i svjesnije. Ovo objašnjenje ovisi o objašnjenju razina egzistencije i usavršavajućih razina duše, što će biti dokazano u drugoj filozofskoj nauci. Ovdje tek možemo, na temelju ovih dvaju pozitivnih načela, prihvatiti da je moguće da prisustveno znanje bude jako ili slabo.

Prisustveno znanje o raznim psihološkim stanjima može imati i druge oblike (uzroke svoje) jačine i slabosti. Naprimjer, kada neki bolesnik, koji trpi bol i percipira je prisustvenim znanjem, vidi bliskog prijatelja i usmjeri pažnju na njega, više ne opaža jačinu te boli. Razlog slabosti ove percepcije je u slabosti intenziteta pažnje. S druge strane, u trenucima samoće, a posebno u tami noći gdje nema ničega ka čemu bi usmjerio svoju pažnju, bolesnik osjeća jaču bol, a uzrok toga je jak intenzitet njegove pažnje.

141

Razlike u razinama prisustvenog znanja mogu utjecati na umske interpretacije pridružene ovim stupnjevima jačine i slabosti. Primjera radi, iako sopstvo na najnižim razinama ima prisustveno znanje o sebi, može se dogoditi da usljed slabog intenziteta ovoga znanja ono smatra da je odnos između njegovog sopstva i tijela odnos identičnosti, te da zamisli da je zbilja sopstva upravo ovo materijalno tijelo ili pojave vezane za njega, no kada se postignu savršenije razine prisustvenog znanja, kada se supstanca sopstva usavrši, takvo brkanje više neće moći nastati.

Isto tako, na prikladnom mjestu je dokazano da čovjek ima prisustveno znanje o svom Stvoritelju, ali usljed slabosti ontološke razine te usljed pažnje posvećene tijelu i materijalnim stvarima, ovo znanje postaje nesvjesno. Ipak, usavršavanjem sopstva i smanjivanjem pažnje ka tijelu i materijalnim stvarima te jačanjem srčane usredsređenosti ka Uzvišenom Bogu, isto ovo znanje dosegnut će razine jasnoće i svjesnosti, i to će ići sve dok čovjek ne kaže: “Ima li išta mimo Tebe očitovanje koje ti nemaš?!”3 Sažetak 1. Descartes je kao temelj sigurne spoznaje prihvatio postojanje sumnje i na taj način htio dokazati postojanje onoga koji sumnja (čovjekovu dušu), a potom jasnoću i razgovijetnost predstavio kriterijem prepoznavanja ispravnih i neispravnih misli.

2. Ispravno je početi od sumnje u raspravi sa skepticima, ali to ne može prethoditi znanju o duši i ne može se prihvatiti kao dokaz njenog postojanja, kao što se jasnoća i razgovijetnost ne mogu smatrati glavnim kriterijem spoznaje zbilje.

3. Kod stečenog znanja pojedinac, o percipiranoj stvari ili osobi, biva obaviješten posredstvom umske forme ili pojma, dok kod prisustvenog znanja ne postoji takvo posredništvo.

4. Znanje svake osobe o vlastitom postojanju, duševnim moćima, osjećajima, emocijama i drugim psihološkim stanjima te o radnji koja izravno dolazi iz duše, poput odluke i volje, jeste prisustveno znanje.

5. Umske forme i pojmovi koji govore o stvarima i individuama stečeno su znanje, ali duša ih nalazi prisutnim u sebi.

6. Greška se javlja ondje gdje se percepcija ne podudara s onim što se percipira, gdje se percepcija događa preko posrednika, jer tada postoji vjerovatnoća da percipirana forma ne odgovara zbilji znanog. Međutim, kod prisustvenog znanja u kojem znalac svjedoči bīt znanog takva mogućnost ne postoji i upravo stoga u prisustvenom znanju ne može biti greške.

Odlomak iz dove Imama Husejna na dan arafata.

3

142

7. Prisustveno znanje je jednostavno osvjedočenje i u tom znanju ne postoji ni predikat ni subjekt, ni analiza ni tumačenje, ali uporedo s njim ostvaruje se jedno ili više stečenih znanja, a za neka od njih je moguće da su pogrešna, poput lažne gladi ili lažnih otkrovenja popraćenih pogrešnim umskim interpretacijama.

8. Prisustveno znanje ima više različitih razina i moguće je da ne budemo svjesni nekih od tih razina, kao što je prisustveno znanje većine ljudi o Bogu Uzvišenom.

9. Uzrok razlika u razinama prisustvenog znanja je ili zbog različitih ontoloških stupnjeva bīti znalca, poput razlika u znanju duše o samoj sebi koje se javljaju ovisno o razini stečene nematerijalnosti, ili zbog razlike u stupnju usredsređenosti duše, poput razlika u osjećaju boli pod utjecajem jačine ili slabosti usredsređenja.

10. Moguće je da slabost prisustvenog znanja bude usljed greške u umskim interpretacijama, kao kad pojedinci misle, i pored toga što imaju prisustveno znanje o njoj, da su im duša i tijelo jedno.

Pitanja 1. Kakve je metode predlagao Descartes za prepoznavanje zbilja i kako vi to vrednujete?

2. Šta je osnovna razlika između prisustvenog i stečenog znanja?

3. Navedite tri primjera prisustvenog znanja.

4. U čemu je tajna nepogrešivosti prisustvenog znanja?

5. Šta je razlog različitosti razina prisustvenog znanja?

143

14. LEKCIJA

STEČENO ZNANJE Obuhvata: Potrebu za istraživanjem stečenog znanja Predodžbu i potvrdu Dijelove sudova Vrste predodžbi Univerzalne predodžbe Proučavanje univerzalnih pojmova Odgovor na nedoumicu Pregled ostalih gledišta

Potreba za istraživanjem stečenog znanja Naučili smo da je prisustveno znanje pronalaženje same opredmećene zbilje i da zato o njemu nema nikakve sumnje ni nedoumice. Međutim, znamo da je opseg prisustvenog znanja ograničen i ono samo po sebi ne može osigurati rješenje problema epistemologije. Kad ne bi bilo načina da utvrdimo činjenice kod stečenog znanja, ne bismo mogli logički prihvatiti definitivne teorije ni u jednoj nauci, a čak bi i primarni po sebi očiti sudovi izgubili definitivnost i nužnost, te bi od njih ostali samo nazivi po sebi očiti i nužni. Otuda je neophodno nastaviti nastojanje u vrednovanju stečenog znanja i dosezanju kriterija njegove istinitosti.

Zbog toga ćemo istražiti različite vrste stečenog znanja.

Predodžba i potvrda Logičari znanje dijele na dvije vrste: predodžbu i potvrdu (taṣawwor wa taṣdīq). Zapravo, oni su uobičajeni pojam znanja dodijelili stečenom znanju, a, s druge stane, proširili su ga tako da on obuhvati i jednostavne predodžbe.

Doslovno značenje taṣawwora jeste formirati sliku i steći neku formu, a u stručnoj terminologiji logičara on označava jednostavnu umsku pojavu koja ima sposobnost zastupanja nečega izvan sebe, kao što je predodžba planine Velež i pojam planine. Doslovno značenje taṣdīqa je smatrati istinitim i priznati, a u terminologiji logičara i filozofa primjenjuje se u dvama sličnim značenjima pa se u ovom pogledu smatra višeznačnim (moštarakāt-e lafẓī): a. kao logički sud koji u jednostavnoj formi uključuje subjekt, predikat i presudbu (mouḍū‘,maḥmūl, ḥukm) o njihovu jedinstvu; b. sama presudba koja je jednostavna stvar i pokazuje nečije uvjerenje u jedinstvo subjekta i predikata.

Neki moderni zapadni logičari smatraju da potvrda znači prelazak uma s jedne predodžbe na drugu, na temelju pravilā o asocijaciji ideja. Ipak, ova zamisao je netačna jer, niti je potvrda neophodna svugdje gdje postoji asocijacija 147

ideja, niti je asocijacija ideja nužna svugdje gdje ima potvrde. Potvrda, ustvari, počiva na presudbi i upravo je ovo razlika između suda i nekoliko predodžbi / ideja, koje jedna drugu prate u umu odslikavajući se bez ikakvog pripisivanja između njih.

Dijelovi sudova Naučili smo da je potvrda (taṣdīq) u smislu presudbe (ḥukm) nešto jednostavno, ali u smislu ekvivalentnom sudu (qaḍijje) ona se sastoji od nekoliko dijelova. O sastavnim dijelovima suda izrečeno je nekoliko različitih stavova.

Pošto bi pregled svih ovih stavova zahtijevao preopširnu raspravu, a takav pregled pripada logici, mi ćemo ih se ovdje samo kratko dotaći.

Neki kažu da se svaki kategorički sud (qaḍijje-je ḥamlijje) sastoji iz dvaju dijelova subjekta i predikata. Drugi, pak, kao treći dio dodaju odnos ovih dvaju dijelova. Treći, opet, presudbu o ozbiljenju odnosa ili odsustvu ozbiljenja odnosa smatraju četvrtim dijelom suda.

Neki naučnici razlikuju afirmativne i negativne sudove i kažu da u slučaju negativnih sudova ne postoji presudba, već njihov sadržaj radije smatraju slučajem negacije presudbe. Drugi poriču postojanje odnosa u jednostavnom pitanju (hallijje-je basīṭe), to jest, sudovima čiji je sadržaj postojanje subjekta u vanjskom svijetu, i u primarnoj predikaciji (ḥaml-e awwalī) (odnosno sudovima u kojima su pojmovi subjekta i predikata isti, to jest, imaju pojmovno jedinstvo, kao u sudu: “Čovjek je razumna životinja.”) Ipak, nedvojbeno, u logici sud ne može biti ni bez odnosa ni bez presudbe, jer, kao što smo rekli, potvrda počiva na presudbi, a presudba pripada odnosu između dvaju dijelova suda. Međutim, moguće je, s filozofske i ontološke tačke gledišta, da postoje razlike među sudovima.

Vrste predodžbi Gledano iz jednog ugla, predodžbe se mogu podijeliti u dvije vrste: univerzalne i partikularne. Univerzalna predodžba (taṣawwor-e kollī) je pojam koji može predstavljati brojne stvari ili osobe, kao što je pojam čovjek koji se 148

primjenjuje na milione jedinki. Partikularna predodžba (taṣawwor-e džoz’ī) je umska forma koja predstavlja samo jednog egzistenta, kao što je, naprimjer, umska forma Sokrata.

Svaka predodžba, bila univerzalna ili partikularna, može se dijeliti na druge vrste, o čemu ćemo dati kratko objašnjenje.

Osjetilne predodžbe (taṣawworāt-e ḥessī): U pitanju su jednostavne umske pojave koje proistječu iz učinka odnosa osjetilnih organa i materijalnih stvarnosti, poput slike nekog prizora koji vidimo očima ili zvukova koje čujemo ušima.

Opstanak ove vrste predodžbe ovisi o opstanku odnosa s vanjskim svijetom.

Nakon što se prekine njihov kontakt s vanjskim svijetom, one nestaju u vrlo kratkom vremenskom periodu (naprimjer, u jednoj desetinci sekunde).

Imaginalne predodžbe (taṣawworāt-e ĥijālī): Ovo su jednostavne specifi­ čne umske pojave u duši koje su naknadni rezultati osjetilnih predodžbi i veza s vanjskim svijetom, ali njihov opstanak ne ovisi o opstanku veza s vanjskim svijetom. Primjer ovoga je umska forma pogleda na vrt koja ostaje u umu i nakon što se zatvore oči, a može biti nanovo prizvana godinama kasnije.

Osjećajne predodžbe (taṣawworāt-e wahmī)1: Mnogi filozofi naveli su drugu vrstu partikularne predodžbe koja se odnosi na partikularna značenja, a objašnjena je kroz primjer osjećaja mržnje koju neke životinje imaju prema nekim drugim – osjećaja koji ih tjera na bijeg. Neki filozofi proširili su ovaj termin tako da obuhvati partikularna značenja općenito, uključujući i čovjekove osjećaje ljubavi i mržnje.

Nesumnjivo, univerzalni pojmovi ljubavi i mržnje jesu od univerzalnih predodžbi. Oni se ne mogu ubrajati u partikularne predodžbe. Percepcija partikularnih ljubavi ili mržnji u samom onome koji percipira, to jest, ljubavi koju osoba nalazi u sebi prema nekom drugom ili mržnji koju unutar sebe osjeća prema drugom, jeste, ustvari, od prisustvenog znanja, to jest, pripada prisustvenom znanju o duševnim kvalitetima, te ih ne možemo smatrati predodžbama koje su vrsta stečenog znanja.

Naš osjećaj neprijateljstva druge osobe nije, zapravo, izravni i neposredni osjećaj, već je poredba između stanja kojeg čovjek pronalazi unutar sebe i pripisuje ga drugoj osobi u sličnom stanju. Međutim, sud o percepcijama životinja zahtijeva drugu raspravu koju ovdje nismo u prilici širiti i razmatrati.

Vidi: Parviz Morewedge, The Metaphysics of Avicenna (Ibn Sīnā), Routledge and Kegan Paul, London, 1973, str. 321f.

1

149

Ono što može biti prihvaćeno kao vrsta partikularne predodžbe jeste predodžba koja proistječe iz duševnih stanja i koja se može ponovno prizvati, a što je poput ponovnog prizivanja imaginalne predodžbe spram osjetilne predodžbe, poput prisjećanje specifičnog straha koji se javio u određenom momentu, ili specifične ljubavi koja je postojala u zasebnom momentu. Neophodno je napomenuti da se ponekad o wahmī predodžbi govori kao o predodžbi koja nema nikakvu zbilju i ponekad joj se dodjeljuje ime uobrazilja (tawahhom).

Univerzalne predodžbe Naučili smo da se prema jednom gledištu predodžbe mogu podijeliti na univerzalne i partikularne. Sve vrste predodžbi koje smo do sada obrazložili bile su partikularne predodžbe. Univerzalne predodžbe, koje se nazivaju razumskim pojmovima ili inteligibilijama (mafāhīm-e ‘aqlī jā ma‘qūlāt), jesu središte važnih filozofskih debata i od davnina su bile predmetom rasprave.

Od antičkog doba postojali su stavovi po kojima univerzalnih pojmova u suštini i nema. Riječi koje se koriste za ukazivanje na univerzalne pojmove zapravo su višeznačne riječi koje ukazuju na brojne stvari. Naprimjer, riječ čovjek, koja se primjenjuje na mnoge jedinke, jeste kao neko vlastito ime koje nekoliko porodica koristi da bi dale imena svojoj djeci ili kao prezime koje se primjenjuje na sve članove neke porodice.

Zagovornici ove teorije poznati su kao nominalisti. Krajem srednjeg vijeka William od Ockhama priklonio se ovoj teoriji, a kasnije ju je prihvatio i Berkeley. U modernom dobu pozitivisti i neke druge škole također se smatraju zagovornicima ovakvog stava.2 Druga teorija, slična ovoj maloprije navedenoj, jeste da su univerzalne predodžbe blijede partikularne predodžbe, i to takve da su neka obilježja partikularnih i specifičnih formi ispuštena kako bi oni mogli odgovarati i drugim stvarima ili osobama. Naprimjer, predodžba o specifičnoj osobi može odgovarati i njenom bratu brisanjem nekih njenih osobina. Brisanjem još više osobina Zapravo, dok je nominalizam privukao neke pozitiviste i njihove učenike, zvanični stav takvih logičkih pozitivista, kakav je bio Rudolf Carnap, bio je da je cijela debata o postojanju univerzalija besmislena. Ova tvrdnja, kako se kasnije pokazalo, zasnivala se na neadekvatnoj teoriji značenja. (op. prev. engl.)

2

150

predodžba može odgovarati većem broju ljudi, a nastavljanjem ovim putem predodžba postaje univerzalnija i odgovara još većem broju ljudi, sve dok, napokon, ne mogne odgovarati čak i životinjama, ili čak biljkama i mineralima, poput siluete viđene izdaleka koja usljed bljedila može odgovarati predodžbi kamena, drveta, životinje ili čovjeka. Zato pri prvom pogledu sumnjamo radi li se o čovjeku ili o nečemu drugom. Što se više približavamo i što jasnije vidimo, granice vjerovatnoće postaju sve uže, dok na kraju ne odredimo specifičnu stvar ili jedinku. Hume je imao ovakvo uvjerenje o univerzalnim pojmovima, a i mnogi drugi su gajili ovakvo mišljenje o univerzalijama.

S druge strane, neki antički filozofi, poput Platona, naglašavali su zbiljnost univerzalnih pojmova i čak su smatrali da oni imaju neku vrstu vlastite opredmećene zbilje izvan okrilja vremena i prostora. Percepcija univerzalija povezana je s vrstom promatranja nematerijalnih entiteta i intelektualnih prauzora (platonovskih prauzora). Ova teorija tumačena je na različite načine i mnoge drugostepene teorije izvedene su iz nje.3 Tako su neki smatrali da je ljudski duh prije nego što je pripao tijelu vidio intelektualne zbilje u svijetu nematerijalnih entiteta, a nakon što je pripao tijelu zaboravio ih je, pa se putem viđenja materijalnih jedinki duh prisjeća onih nematerijalnih zbilja, a percipiranje univerzalija jeste upravo ovo prisjećanje. Drugi, koji ne prihvataju vječnost i egzistenciju duha prije tijela, osjetilnu percepciju shvataju kao sredstvo koje sopstvo čini pripravnim / sposobnim za promatranje nematerijalnih entiteta. Međutim, promatranje postignuto ovom pripravnošću / sposobnošću jeste promatranje izdaleka. I percipiranje univerzalija je to isto promatranje nematerijalnih zbilja izdaleka, za razliku od gnostičkih osvjedočenja koja se dobijaju drugim vrstama priprema i koja su promatranje izbliza. Neki islamski filozofi, poput Mulla Sadre i profesora Allame Tabatabia, prihvatili su ovo tumačenje.

Najpoznatija teorija o univerzalnim pojmovima jeste da su oni posebna vrsta umskih pojmova koji se ozbiljuju s atributom univerzalnosti na posebnoj razini uma. Zato je u jednoj od definicija razum nazvan moć poimanja / percipiranja univerzalnih umskih pojmova. Ova teorija pripisana je Aristotelu i prihvaćena je od strane većine islamskih filozofa.

S obzirom da prva i druga teorija zapravo podrazumijevaju nijekanje racionalnih percepcija, što je zborna tačka za rušenje i uništavanje metafizike te njeno srozavanje na razinu filološke rasprave i jezičke analize, neophodno je dalje istraživati ovo pitanje kako bi se pronašlo čvrsto utemeljenje za naše naredne rasprave.

Trebalo bi smatrati da je i fenomenologija Edmunda Husserla izvedena iz nje.

3

151

Proučavanje univerzalnih pojmova Kao što je ranije istaknuto, nominalisti su smatrali da univerzalne riječi sadrže neku vrstu višeznačnosti ili nešto slično, kako bi mogle ukazivati na brojne jedinke. Zbog toga, da bismo im dali definitivan odgovor, neophodno je objasniti višeznačnost (moštarak-e lafẓī; homonimija), gdje se za različite stvari koristi zajednička, to jest višeznačna riječ) i jednoznačnost (moštarak-e ma‘nawī; zajedništvo u značenju) te razlike među njima.

Zajedništvo u riječi javlja se kada je neka riječ kroz višestruke konvencije / kovanja i dogovore skovana za različita značenja4, kao što se riječ kosa koristi za vlasi, za strmu ravan i za oruđe kojim se kosi trava. S druge strane, zajedništvo u značenju javlja se kada neka riječ jednom konvencijom (odnosno jednim kovanjem) ukazuje na zajednički aspekt brojnih stvari i jednim značenjem odgovara svim tim stvarima. Najznačajnije razlike između zajedništva u riječi i zajedništva u značenju jesu sljedeće: 1. Zajedništvo u riječi ili višeznačnost zahtijeva brojne početne konvencije / kovanja, dok zajedništvo u značenju ili jednoznačnost ne zahtijeva više od jedne konvencije.

2. Zajedništvo u značenju je tačno za potencijalno beskonačan broj jedinki i primjera, dok je zajedništvo u riječi tačno samo za onaj broj značenja za koja je skovana, to jest, za određeni broj značenja.

3. Zajedništvo u značenju je jedno općenito značenje koje se razumijeva bez potrebe za indikacijom, a zajedništvo u riječi obuhvata nekoliko značenja čije određivanje zahtijeva indikaciju5 koja određuje značenje.

Sada ćemo, s obzirom na ove razlike, nastaviti našu raspravu o riječima kao što su čovjek, životinja i sličnim, e da bismo vidjeli može li svaka od ovih riječi biti shvaćena kao da ima jedno značenje, bez potrebe za indikacijom, ili se, kada ih neko čuje, u umu pojavi nekoliko značenja i ako nema indikacije ostajemo zbunjeni na koje je od njih govornik mislio. Nesumnjivo, imena Muhammed, ‘Ali, Hasan i Husejn ne smatramo značenjima riječi čovjek, zato, Konvencija se ovdje koristi za društveni dogovor kojim se riječ primjenjuje na datu vrstu objekta. (op. prev. engl.)

5 Kada se riječ kosa koristi u značenju alata za košenje trave, treba postojati neka indikacija koja će odrediti koje značenje je namjeravano ovom riječju. (op. prev. bos.)

4

152

kada čujemo izraz čovjek nismo u sumnji i dvojbi o njegovu značenju pa da pitamo koje od ovih značenja ima taj izraz, već znamo da on ima samo jedno značenje zajedničko ovim jedinkama i drugim ljudima. Prema tome, ovaj izraz nije višeznačan.

Sada da vidimo ima li ova riječ ograničene primjere ili je tačna za bezbroj jedinki? Očito je da značenje ove riječi ne zahtijeva nikakvu vrstu ograničenja u broju svojih primjera i može se tačno primijeniti na bezbroj jedinki.

Napokon, mi vidimo da ni jednoj od ovih riječi ne dodjeljujemo bezbroj konvencija / kovanica. Niko u svom umu ne može zamisliti bezbroj jedinki, dodjeljujući bezbroj konvencija jednoj riječi. S druge strane, vidimo da mi sami možemo jednoj riječi dodijeliti konvenciju na način da on odgovara beskonačnom broju jedinki. Prema tome, univerzalije ne zahtijevaju dodjelu bezbroj konvencija.

Odavde se da zaključiti da su univerzalne riječi jednoznačne, a ne višeznačne.

Neko može prigovoriti da ovo objašnjenje nije dovoljno kako bi se objasnila nemogućnost dodjele brojnih konvencija jednoznačnicama, jer je moguće da neko ko dodjeljuje konvenciju može u svom umu zamisliti jedan primjer, a ne bezbroj primjera, i dodijeliti konvenciju riječi za sve slične jedinke.

Međutim, znamo da ova osoba mora zamisliti značenja riječi sve, jedinka i sličan, da bi dodijelila takvu konvenciju. Stoga se pitanje vraća na to kako je ovim riječima dodijeljena konvencija, odnosno kovanica? Kako one mogu biti primijenjene na bezbroj slučajeva? Neizbježno je prihvatiti da um može zamisliti pojmove koji su pored svog jedinstva, to jest, istodobno s jedinstvom, sposobni odgovarati neograničenom broju primjera.

Zato nije moguće da takvim pojmovima bude dodijeljena konvencija, odnosno kovanica odjedanput za bezbroj primjera, jer to nije izvodivo ni za jednog čovjeka.

Odgovor na nedoumicu Da bi porekli zbiljnost univerzalnih pojmova, nominalisti su iznijeli sljedeću nedoumicu: svaki pojam koji se događa u umu zaseban je i specifičan pojam koji se razlikuje od pojmova iste vrste koji se događaju u drugim umovima.

153

Čak i ako osoba zamisli isti pojam u nekom drugom vremenu, to će biti drugi pojam. Pa kako se onda može reći da se univerzalni pojmovi u umu događaju s atributom univerzalnosti i jedinstva?

Ova nedoumica potječe iz brkanja aspekta pojma i aspekta egzistencije, to jest primjera, ili, drugim riječima, brkanjem između logičkih presudbi i filozofskih presudbi. Mi ne sumnjamo da je svaki pojam, s onog aspekta u kojem je postojeći, individualan, ili filozofskim jezikom kazano: “Egzistencija (wodžūd) je ekvivalentna individualnosti (tašaĥĥoṣ).” Kada se on ponovno zamisli, imat će drugu egzistenciju, ali njegova pojmovna univerzalnost i jedinstvo nisu s obzirom na njegovu egzistenciju, već s obzirom na njegov pojmovni aspekt, to jest, isti predstavljački aspekt u odnosu na brojne jedinke i primjere.

Drugim riječima, kada naši umovi promatraju neki pojam s tačke gledišta njegove sredstvene, odražavajuće moći (a ne neovisno), i kada istraže njegovu sposobnost odgovaranja brojnim primjerima, iz njega se apstrahira atribut univerzalnosti. Nasuprot tome, kada se u umu razmatra njegova egzistencija, onda je on slučaj pojedinačnosti.

Pregled ostalih stajališta Oni koji smatraju da je univerzalni pojam partikularna blijeda predodžba i da su općenite riječi skovane za iste ove blijede i mutne oblike (kao da im je partikularnost izblijeđena) neće moći pronaći istinu o univerzalijama. Najbolji način da se razjasni njihovo brkanje jeste skretanje pažnje na pojmove koji ili uopće nemaju stvarnog primjera u vanjskom svijetu, kao što su pojmovi neegzistent i nemoguć, ili nemaju materijalnog ili osjetilnog primjera, kao pojmovi Bog, melek, duh, ili odgovaraju i materijalnim i nematerijalnim primjerima, poput pojmova uzrok i posljedica. Za ove pojmove ne može se reći da su maglovite partikularne forme. Tako je i u vezi s pojmovima koji su tačni za kontrarne stvari, poput pojma boja koji se primjenjuje i na bijelo i na crno, jer se ne može reći da je bijela boja postala toliko blijeda da uzima apsolutnu formu boje te je istinita i za crnu, niti se može reći da je crna boja postala tako slaba i mutna da se može primijeniti i na bijelu. I platonisti imaju ovakve teškoće jer većina univerzalnih pojmova, kao što su neegzistent i 154

nemoguće, nemaju intelektualnih prauzora (meşāl-e ‘aqlānī), pa zato oni ne mogu držati da je percipiranje univerzalija promatranje takvih intelektualnih i nematerijalnih istina.

Zbog toga je ispravno stajalište ono koje prihvata većina islamskih filozofa i racionalista – da čovjek posjeduje posebnu percepcijsku moć koja se zove razum, čija je funkcija percipiranje univerzalnih umskih pojmova, imali oni osjetilne primjere ili ne.

Sažetak 1. Prisustvena znanja su ograničena i to što ne prihvataju grešku nije dovoljno za rješavanje poteškoća epistemologije. Zbog toga se treba potruditi da bi se vrednovala stečena znanja.

2. Predodžba je jednostavna umska pojava koja ima sposobnost prikazivanja nečega izvan sebe.

3. Potvrda je, u jednom stručnom značenju, logički sud koji uključuje subjekt i predikat i presudbu o njihovom jedinstvu, a u drugom stručnom značenju ona je samo presudba.

4. Sud počiva na presudbi i u pogledu nauke logike nijedan sud nije bez presudbe.

5. Predodžbe se dijele u dvije vrste: univerzalne i partikularne, a partikularne predodžbe se dijele na osjetilne, imaginalne i osjećajne.

6. Nominalisti negiraju univerzalnost kao atribut pojmova i univerzalne riječi smatraju višeznačnicama.

7. Druga skupina filozofa univerzalne pojmove vidi kao blijede partikularne forme koje zbog svoje nejasnoće mogu odgovarati brojnim stvarima.

8. Platonisti su percepciju univerzalija tumačili kao promatranje nematerijalnih zbilja ili njihovo prisjećanje.

9. Aristotelovci univerzalne percepcije smatraju posebnom vrstom umske percepcije koja se realizira posredstvom razuma.

10. Neispravnost mišljenja nominalista postaje jasna nakon sagledavanja svojstava univerzalnih pojmova i riječi koje govore o njima, poput jedinstva konvencije / kovanja, nepotrebitost za indikacijom te mogućnost odgovaranja neograničenom broju primjera.

11. Jedinstvo univerzalnog pojma je s obzirom na njegov pojmovni aspekt, a to nije ne­ spojivo s brojnošću njegovih egzistencija u različitim umovima ili njegovim ponavljanjem u jednom umu.

12. Postojanje pojmova kao što su “neegzistent” i “nemoguće” dokaz je neispravnosti drugog i trećeg stava i na taj način potvrđuje se ispravnost četvrtog stava.

155

Pitanja 1.

2.

3.

4.

5.

6.

Definirajte predodžbu i potvrdu i pojasnite razliku između njih.

Je li moguće da sud bude bez presudbe?

Definirajte univerzalne i partikularne predodžbe.

Nabrojte vrste partikularnih predodžbi.

Pojasnite različite stavove o univerzalnim predodžbama.

Koji od postojećih stavova o njima je tačan i navedite dokaz neispravnosti ostalih stavova.

156

15. LEKCIJA

VRSTE UNIVERZALNIH POJMOVA Obuhvata: Vrste inteligibilija Osobine svake vrste inteligibilija Obzirnosne pojmove Etičke i pravne pojmovi “Treba” i “ne treba” Pravne i etičke subjekte

Vrste inteligibilija Univerzalni pojmovi koji se koriste u racionalnim naukama1 dijele se u tri skupine: štastveni pojmovi (mafāhīm-e māhuwī) ili primarne inteligibilije (ma‘qūlāt-e ūlā), poput pojmova čovjek i bjelina; filozofski pojmovi (mafāhīm-e falsafī) ili sekundarne filozofske inteligibilije (ma‘qūlāt-e şānijjeje falsafī), kao što su pojam uzrok i pojam posljedica; i logički pojmovi (mafāhīm-e manṭeqī) ili sekundarne logičke inteligibilije (ma‘qūlāt-e şānijje-je manṭeqī), kakvi su pojmovi jednostavna konverzija (‘aks-e mustawī) i protupozicija (‘aks-e naqīḍ).

Trebamo napomenuti da ima i drugih vrsta univerzalnih pojmova koji se koriste u nauci etici i nauci pravu, a na njih ćemo ukazati kasnije.

Ova trodijelna dioba koju su uveli islamski filozofi ima višestruku upotrebu s kojom ćemo se upoznati u narednim raspravama. Nedostatak preciznosti u njihovom prepoznavanju i međusobnom razlikovanju uzrokuje zabune i mnoge poteškoće u filozofskim raspravama. Većina grešaka zapadnih filozofa proizlazi upravo iz miješanja ovih pojmova, a primjeri tih grešaka mogu se naći kod Hegela i Kanta. Zbog toga je neophodno dati neka objašnjenja o njima.

Univerzalni pojmovi ili se mogu predicirati opredmećenim (‘ajnī) stvarima, i u tom slučaju stručnim rječnikom se kaže da je prihvatanje njihove atribucije vanjsko (etteṣāf-e ĥāredžī), kao pojam čovjek prediciran Hasanu, Husejnu i sl., pa se kaže: “Hasan je čovjek”, ili se ne mogu predicirati opredmećenim stvarima već samo pojmovima i umskim formama, pa je u tom slučaju prihvatanje njihove atribucije umsko (etteṣāf-e źehnī), kao univerzalni i partikularni pojmovi (u logici), od kojih je prvi atribut “pojma čovjek”, a drugi je atribut “umske forme Hasana”. Pojmovi druge skupine koji se primjenjuju samo na umske stvari zovu se logički pojmovi ili sekundarne logičke inteligibilije.

Pojmovi koji se prediciraju vanjskim stvarima dijele se u dvije skupine.

Prvu skupinu čine oni pojmovi koje um automatski apstrahira iz specifičnih Racionalne nauke (‘ulūm ‘aqlī), izvedene iz razuma, stoje nasuprot tradicionalnim (‘ulūm naqlī), prenesenim, objavljenim ili, doslovno, pripovjednim naukama. (op. prev. engl.)

1

159

slučajeva. Drugim riječima, kada se jedna ili više pojedinačnih percepcija priskrbi posredstvom vanjskih osjetila ili nutarnjih intuicija (šohūd-e bāṭinī), um odmah stječe njihov univerzalni pojam, poput univerzalnog pojma bjelina, koji se apstrahira nakon viđenja jedne ili nekoliko bijelih stvari, ili univerzalnog pojma strah, koji se stječe nakon pojave tog specifičnog osjećaja jednom ili više puta. Ovakvi pojmovi se nazivaju štastveni pojmovi ili primarne inteligibilije.

Postoji još jedna skupina pojmova čije apstrahiranje zahtijeva umsko nastojanje i međusobnu poredbu stvari. Takvi su pojmovi uzrok i posljedica, koji se apstrahiraju obraćanjem pažnje na relevantnu vezu nakon poredbe dvije stvari, tako da postojanje jedne stvari ovisi o drugoj. Naprimjer, kada uporedimo vatru s toplotom koja iz nje dolazi, uočavamo ovisnost toplote o vatri.

Razum apstrahira pojam uzrok iz vatre i pojam posljedica iz toplote. Da nije bilo pažnje i poredbe, ove vrste pojmova nikad ne bi bile dobijene. Da se vatra vidi više hiljada puta i da se, isto tako, toplota osjeti više hiljada puta, ako se između njih ne učini poredba i ne obrati pažnja na pojavljivanje jedne iz druge, pojmovi uzrok i posljedica nikad ne bi bili dobijeni. Ova vrsta pojmova naziva se filozofskim pojmovima ili sekundarnim filozofskim inteligibilijama, a stru­ čnom terminologijom se kaže: Da su oboje, i akcidentiranje i prihvatanje atribucije primarnih inteligibilija – izvanjski.2 Da je akcidentiranje umsko, a prihvatanje atribucije izvanjsko za sekundarne filozofske inteligibilije.

Da su oboje, i akcidentiranje i prihvatanje atribucije sekundarnih logičkih inteligibilija – umski.

‘Urūḍ – akcidentiranje podrazumijeva ozbiljenje umskog akcidenta u posudi uma ili ozbiljenje štastvenih pojmova u posudi opredmećenog i izvanjskog / objektivnog. Prvo je poput ozbiljenja logičkih pojmova (sekundarnih logičkih inteligibilija) u umu, poput ozbiljenja pojmova univerzalno i partikularno. Drugo je poput ozbiljenja štastvenih pojmova (primarne inteligibilije) uporedo sa jedinkama u vanjskome svijetu, poput ozbiljenja pojma čovjek u jedinkama vanjskog svijeta, jer prirodna univerzalija (kollī-je ṭabī‘ī), poput čovjeka, zajedno sa svojim jedinkama postoji u vanjskom svijetu (vidjeti lekciju 24). Etteṣāf – prihvatanje atribucije, podrazumijeva prediciranje jednog pojma na jedan umski ili opredmećeni subjekt (mawḍū‘), poput prediciranja pojma čovjek na opredmećeni subjekt po imenu Ali (Ali je čovjek.), ili prediciranje pojma univerzalija jednom umskom subjektu po imenu čovjek (Čovjek je univerzalija.). (op. prev. bos.)

2

160

Oko ovih definicija i primjene izraza umsko akcidentiranje i vanjsko akcidentiranje, kao i označavanja filozofskih pojmova terminom sekundarne inteligibilije, postoje određena sporenja, ali mi ih ovdje uzimamo samo kao stručne termine, s već navedenim obrazloženjem.

Osobine svake vrste inteligibilija 1. Osobina logičkih pojmova je da se oni primjenjuju samo na umske pojmove i forme te se, prema tome, uz malo pažnje u potpunosti prepoznaju. Svi osnovni pojmovi logike iz ove su skupine.

2. Osobina štastvenih pojmova je da oni govore o štastvima stvari i specificiraju njihove ontološke granice (ḥudūd-e wodžūdī) te su poput praznih okvira za egzistente, pa se zbog toga mogu definirati kao pojmovni okviri. Ovi pojmovi koriste se u raznim stvarnim naukama.

3. Osobina filozofskih pojmova je da se oni ne stječu bez poredbe i racionalne analize, a kada se prediciraju egzistentima, oni govore o načinima njihove egzistencije (ne o njihovim štastvenim granicama), kao što je pojam uzroka koji se primjenjuje na vatru, ali nikad ne specificira njeno specifično štastvo, nego govori o vrsti odnosa koju on ima s vatrom, a to je odnos imanja utjecaja – odnos koji postoji i među ostalim stvarima. Nekad se ova osobina tumači na način da filozofski pojmovi nemaju svoje opredmećene uzore ili da je njihovo akcidentiranje umsko, iako je ovo tumačenje sporno i zahtijeva obrazloženje i razjašnjenje. Svi čisti filozofski pojmovi su iz ove skupine.

4. Još jedna osobina filozofskih pojmova jeste da oni nemaju partikularnih pojmova i predodžbi. Naprimjer, u našim umovima ne postoji jedna partikularna forma uzročnosti i jedan univerzalni pojam. Isti je slučaj i s pojmom posljedice i s drugim filozofskim pojmovima. S druge strane, svaki univerzalni pojam za koji postoji osjetilna, imaginalna ili osjećajna predodžba, tako da je razlika među njima jedino u univerzalnosti i partikularnosti, bit će štastveni a ne filozofski pojam. Treba zapaziti da obrnuta karakteristika općenito ne vrijedi za štastvene pojmove, odnosno svaki štastveni pojam nema osjetilnu, imaginalnu ili osjećajnu formu. Tako je, naprimjer, pojam duša ili sopstvo vrsni i štastveni pojam, ali on nema partikularnu umsku formu i njegov primjer može biti jedino motren prisustvenim znanjem.

161

Obzirnosni pojmovi Izraz e‘tebārī (obzirnosno) s kojim se često susrećemo u filozofskim raspravama koristi se u različitim značenjima i zaista je višeznačan. Treba dobro paziti da se napravi razlika između njegovih značenja, kako se ne bi miješala i kako se ne bi činili paralogizmi.

U jednom smislu sve sekundarne inteligibilije, bilo logičke ili filozofske, zovu se e‘tebārī. Čak se i pojam egzistencija ubraja u e‘tebārī pojmove. Ovaj termin mnogo je upotrebljavao Šejh Išrak i u mnogim svojim knjigama on koristi izraz e‘tebārāt-e ‘aqlī (razumske obzirnosti) upravo u ovom značenju.

Drugi smisao termina e‘tebārī svojstven je pravnim i etičkim pojmovima, koji se jezikom modernih učenjaka nazivaju vrijednosnim pojmovima. U trećem značenju samo oni pojmovi koji nikako nemaju svoje primjere ni u vanjskome svijetu niti u umu već nastaju uz pomoć imaginativne moći (qowwe-je ĥijāl), bivaju imenovani kao e‘tebārijjāt. Takav je pojam div, naprimjer. Ovi pojmovi zovu se još i uobraziljama (wahmijjāt). E‘tebār ima još jedan smisao – biti u suprotnosti s fundamentalnošću / počelnošću (aṣālat) – koji se koristi u raspravama o fundamentalnosti egzistencije ili štastva, što će biti spomenuto u budućim raspravama.

Ovdje je prikladno objasniti e‘tebārī u značenju vrijednosti, iako iscrpnu raspravu o ovom pitanju treba tražiti u filozofiji etike ili u filozofiji prava. Mi ćemo na ovom mjestu dati samo kratko prikladno objašnjenje.

Etički i pravni pojmovi Svaka etička i pravna tema koju razmatramo sastoji se od pojmova tipa: treba, ne treba, obavezno je, zabranjeno je, i sličnih pojmova koji mogu biti predikati sudova. Isto tako, drugi pojmovi kao pravda i nepravda, povjerenje i izdaja mogu biti subjekti sudova.

Kada razmotrimo ove pojmove, vidimo da oni nisu štastveni pojmovi jer nemaju opredmećenih uzora te se stoga i zovu e‘tebārī. Naprimjer, pojmovi lopov ili otimač mogu biti atributi ljudi, ali ne zato što pripadaju štastvu osobe, nego zato što je osoba otela nečije vlasništvo. Kada razmotrimo pojam vlasništvo, uočit ćemo da čak i ako se primjenjuje na zlato i srebro, to nije zato 162

što su oni metali posebne vrste, nego zato što su im ljudi naklonjeni i što mogu biti sredstvo ostvarivanja njihovih potreba. Iz drugog ugla, povezivanje imetka s čovjekom pokazatelj je jednog drugog pojma – posjedovanje, koji također nema vanjskog uzora. Tako, pripisati čovjeku obzirnost (e‘tebār) posjednik i zlatu obzirnost posjedovano ne mijenja ni bīt čovjeka ni bīt zlata.

Zaključimo, izrazi ove vrste imaju posebne karakteristike o kojima se mora raspravljati iz nekoliko različitih uglova.

Jedan od uglova promatranja jeste lingvistički i književni, odnosno, treba vidjeti za koje je značenje riječ prvobitno skovana i kako se značenje preobražavalo da bi došlo do sadašnjeg; je li primjena ovog značenja stvarna ili figurativna. Neko, također, može raspravljati i o preskriptivnim i deskriptivnim3 terminima te šta je sadržaj preskripcije i ukazuju li etički i pravni termini na preskripciju ili deskripciju. Rasprave ove vrste vezuju se za grane lingvistike i književnosti, a i učenjaci nauke o načelima islamskog prava (uṣūl-e fiqh) također su proveli brojna istraživanja o ovim pitanjima.

Sljedeći aspekt rasprava o ovim pojmovima odnosi se na načine percipiranja ovih pojmova i mehanizme prelaska uma s jednog pojma na drugi, što mora biti ispitano u psihologiji uma.

Na kraju, posljednji aspekt rasprava o ovim pojmovima tiče se njihovih odnosa s opredmećenim zbiljama i je li ih um izmislio te oni nemaju vezu s vanjskim zbiljama. Naprimjer, jesu li “treba”, “ne treba” i drugi vrijednosni pojmovi potpuno neovisni o drugim vrstama pojmova izgrađenih posredstvom Ovo se odnosi na podjelu potpunih složenih izraza (lafẓ-e morakkab-e tām) – o kojoj se raspravlja u uvodu u logiku – na: enšā’ī – preskriptivne / propisujuće / poticajne izraze i eĥbārī – deskriptivne / opisujuće / izjavne izraze. Nekad postojeći odnos u rečenici, bez uzimanja u obzir same riječi, posjeduje utvrđenu vanjsku zbilju, a riječ samo izvještava o njoj i ništa više, kao na primjeru rečenica: “Kiša pada” i “Sutra će kiša padati.” Padanje kiše dešavalo se u prošlosti kao što će se dešavati i u budućnosti.

Bīt deskriptivne rečenice može biti istinita, to jest podudarati se, i neistinita, to jest ne podudarati se sa zbiljom. Dakle, iz bīti deskripcije (eĥbār) proistječe njena istinitost ili neistinitost, a ne iz toga ko je izgovara. Zato definicija deskripcije glasi: “To je potpuna složena riječ koja je ili istinita ili neistinita.” Nekada ovaj postojeći odnos u rečenici ne posjeduje utvrđenu vanjsku zbilju, zapravo sama je riječ ta koja je tvori, odnosno stvara. Preciznije rečeno, govornik je taj koji posredstvom riječi stvara zbilju, dok u vanjskom svijetu, izvan njegovog govora, ne postoji takav oblik odnosa. Ovakva složena riječ zove se preskriptivna (enšā’ī) ili stvarajuća (īdžādī). Sama preskriptivna složena riječ dijeli se na zapovijed (amr), zabranu (nahj)... (op. prev. bos.)

3

163

posebne umske moći, ili oni samo govore o težnjama i naklonostima pojedinca ili društva, ili imaju vezu s opredmećenim zbiljama ili se nekako apstrahiraju iz njih? Jesu li etički i pravni sudovi deskriptivni? Mogu li oni biti istiniti ili neistiniti? Mogu li biti ispravni ili pogrešni? Jesu li oni preskriptivni pa da ispravnost i neispravnost budu besmisleni za njih? U slučaju da se za njih može zamisliti istinitost ili neistinitost, koji bi bili kriteriji njihove istinitosti i neistinitosti? Na osnovi kojih se mjerila može raspoznati njihova tačnost i pogrešnost? Ovaj dio rasprave pripada epistemologiji i ovo je oblast u kojoj to mora biti razjašnjeno.

Ovdje ćemo dati kratko objašnjenje jednostavnih pojmova i predodžbi etike i prava, a u posljednjem dijelu rasprave o epistemologiji pozabavit ćemo se vrednovanjem sudova koji govore o vrijednosti, a istovremeno ćemo ukazati na razliku između etičkih i pravnih sudova.

“Treba” i “ne treba” Izrazi “treba” i “ne treba”, koji se koriste u slučajevima zapovijedi i zabrana, u nekim jezicima imaju značenje čestice4 (kao u arapskom, gdje slovo lām ukazuje na zapovijed, a riječ lā označava zabranu). U svakom jeziku o kojem imamo podatke mogu se mijenjati forme i oblici zapovijedi i zabrane koje su preskriptivne u deskriptivne forme. Tako da deskriptivno: “Trebaš to reći” zamjenjuje preskriptivnu zapovijed: “Reci to”, a deskriptivno: “Ne trebaš to reći”, zamjenjuje preskriptivnu zabranu: “Nemoj to reći.” Međutim, nekad se one koriste u formi neovisnih pojmova koji imaju značenje obaveze i zabrane, kao kada koristimo deskriptivnu rečenicu: “Tvoja je obaveza da to kažeš”, umjesto preskriptivne: “Reci to!”

Značenje čestice (ma‘nā-je ḥarfī) je ono značenje koje se ne ostvaruje neovisno, već svoje ostvarenje poprima uz pomoć drugih značenja i tek tada se razumijeva ono što se pod njima podrazumijeva. Naprimjer, značenje “je” u rečenici: “Čovjek je znalac”, gdje pojmovi čovjek i znalac imaju imenična i neovisna značenja, tako da ako bi se ovi pojmovi naveli odvojeno od rečenice, oni bi opet imali tačno određeno značenje. Međutim, “je” je pojam i značenje koje nije neovisno i nema postojanja pored pojmova čovjek i znalac. Ustvari, njegovo postojanje i ostvarenje ovisi o ova dva pojma. (op. prev. bos.)

4

164

Ova retorička sredstva postoje u mnogim jezicima, ali se ne mogu smatrati ključem za rješavanje filozofskih problema. Naprimjer, pravni izrazi se ne mogu definirati kao izrazi koji su preskriptivni jer, kao što je spomenuto, umjesto preskriptivnih rečenica mogu se koristiti deskriptivne rečenice.

Izraz treba, bilo da je upotrijebljen u značenju čestice, ili u imeničnom i neovisnom značenju – a to važi i za njemu slične izraze poput obavezno i nužno – ponekad se upotrebljava u sudovima koji nipošto nemaju vrednujući aspekt, kao kada profesor u laboratoriji kaže studentu: “Trebaš pomiješati natrij s hlorom da bi načinio so”, ili kada liječnik kaže pacijentu: “Trebaš uzimati ovaj lijek sve dok ne ozdraviš.” Bez sumnje, sadržaj ovakvih izraza nije ništa drugo do pojašnjenje odnosa akcije i reakcije, ili utjecanja i bivanja pod utjecajem, između spajanja dvaju elemenata i proizvođenja hemijske tvari, odnosno pojašnjenje odnosa između uzimanja lijeka i oporavljanja. Filozofskim rječnikom kazano, izraz treba u ovim slučajevima izražava odnosnu nužnost5 između povoda i njegovog ishoda ili uzroka i posljedice, što znači da ako se specifičan uzrok ne desi, ni njegov rezultat (posljedica) se neće dogoditi.

Ali, kada se ovi izrazi koriste kao pravni i etički termini, oni dobijaju vrijednosnu dimenziju. O njima su predočeni razni stavovi, a jedan od njih je da sadržaj ovakvih termina izražava naklonost i poželjnost nekog čina (posla, djela) za pojedinca ili zajednicu. A ako se izraze u obliku deskriptivne rečenice, opet ne govore ni o čemu drugom doli o spomenutoj poželjnosti.

Ispravan stav je da ovi termini ne ukazuju izravno na poželjnost čina, nego se vrijednost i poželjnost danog čina razumijeva snagom implicitnog ukazivanja6.

Osnovni sadržaj je upravo izražavanje veze uzročnosti koja postoji između čina i cilja etike ili prava. Naprimjer, kada pravnik kaže: “Zločinac mora biti Odnosna nužnost (ḍarūrat bil-qijās) podrazumijeva vrstu obaveznosti i nužnosti koja po samoj stvari u samoj toj stvari ne postoji, ali se nakon upoređivanja sa drugom pojavom i u odnosu sa njom pripisuje toj stvari. Naprimjer, posljedica sama po sebi nema nužno postojanje, ali je ona u odnosu sa “potpunim uzrokom” nužnog postojanja, naravno ovdje se misli na nužnost u odnosu. (op. prev. bos.)

6 Implicitno ukazivanje (dalālat-e eltezāmī) se javlja u slučajevima kada riječ ukazuje na značenje koje nije obuhvaćeno pojmom za koji je ta riječ skovana, međutim u pojavnom svijetu su neodvojivi jedno od drugog. Stoga, ako biste otišli u prodavnicu i rekli trgovcu: “Ja uzimam ovu robu”, pa potom s njom otišli ne plativši je, on bi vas sigurno zaustavio zato što su uzimanje i plaćanje robe neodvojivi u vanjskom svijetu. (op. prev. bos.)

5

165

kažnjen”, iako cilj ovog čina nije spomenut, ustvari on želi predočiti vezu između kazne i cilja ili jednog od ciljeva prava, a to je sigurnost društva.

Također, kada moralni odgajatelj kaže: “Zajam mora biti vraćen zajmodavcu”, on ustvari želi opisati odnos između ovog čina i cilja moralnosti, kakav je konačno savršenstvo čovjeka ili njegovo vječno blaženstvo. Iz istog razloga, ako upitamo pravnika: “Zašto zločinci trebaju biti kažnjeni”, odgovor će glasiti: “Zato što bi, ako oni ne bi bili kažnjavani, u društvu zavladao haos i anarhija.” Isto tako, ako bi upitali moralnog odgajatelja: “Zašto zajam treba biti vraćen zajmodavcu”, bio bi dat odgovor prikladan normama prihvaćenim u etičkoj filozofiji.

Prema tome, pojam treba i moralne i pravne obaveze spadaju u sekundarne filozofske inteligibilije. Ako bi se mogla uključiti i druga značenja, ili ako bi ovi pojmovi mogli biti korišteni na drugi način, to bi onda bila vrsta stilske figure ili metafore.

Pravni i etički subjekti Kao što je već spomenuto, druga skupina pojmova koristi se u pravnim i etičkim sudovima i oni formiraju subjekte ovih sudova, a takvi su pojmovi pravda i nepravda, vlasništvo i brak. Postoje rasprave o ovim izrazima sa stanovišta leksike i etimologije i o njihovim preobrazbama u stvarnim i figurativnim značenjima koje se odnose na književnost i lingvistiku. Ukratko, može se reći da je većina njih posuđena iz štastvenih i filozofskih pojmova i korištena u konvencionalnim / dogovornim značenjima u skladu s praktičnim potrebama čovjeka u pojedinačnim i društvenim okolnostima. Naprimjer, radi kontroliranja nagona i želja i utvrđivanja granica ponašanja u općenitom smislu određene su granice čije se kršenje naziva nepravdom i nepoštenjem. Stanje suprotno ovome zove se pravda i poštenje, kao što se, s obzirom na neophodnost ograničavanja čovjekovog raspolaganja imetkom stečenim na valjan način, dogovorna dominacija nad nekim dijelovima imetka smatra vlasništvom.

S epistemološke tačke gledišta spomena je vrijedno pitanje zasnivaju li se ovi pojmovi samo na željama skupina ili pojedinaca i nemaju vezu s opredmećenim zbiljama neovisnim o težnjama društvenih skupina i pojedinaca. Prema tome, ili se ovi pojmovi ne mogu podvrgnuti racionalnoj analizi, ili se njihova osnova 166

može tražiti među opredmećenim zbiljama i vanjskim stvarnostima, te mogu biti analizirani i objašnjeni na temelju uzročno-posljedičnih veza.

U ovom kontekstu ispravan stav je sljedeći. Ovi pojmovi, iako su dogovorni i u specifičnom smislu obzirnosni (e‘tebārī), općenito nisu bez veze s vanjskim zbiljama niti izvan dometa zakona uzročnosti. Njihova valjanost temelji se na čovjekovom raspoznavanju potreba za ostvarenjem vlastite sreće i savršenstva. Ovo raspoznavanje je, kao i u nekim drugim slučajevima, nekad ispravno i odgovara zbilji, a nekad je pogrešno i suprotno stvarnosti.

Može se dogoditi da neko uskladi zakonodavstvo sa svojim vlastitim interesima i da ga čak silom nametne u društvu. Međutim, čak ni tada se ne može smatrati da je to učinjeno kapriciozno i bez mjerila. Upravo iz tog razloga ova pitanja mogu biti kritički ispitivana, pa neke konvencije mogu biti potvrđene, a druge odbačene. Za svaku od njih mogu se pružiti argumenti i dokazi. Da su ove konvencije samo puki izraz ličnih težnji, kao što je stvar ukusa pojedinca pri izboru boje odjeće, nikad ne bi bile vrijedne pohvale ili prijekora. Da je tako, odobravanje i neodobravanje imalo bi značenje kao i slaganje i neslaganje u ukusima.

Prema tome, valjanost ovih pojmova, premda su ovisni o kovanju i konvenciji, odnosno sporazumu, smatra se znakom opredmećenih i stvarnih veza između čovjekovih radnji i rezultata tih radnji, veza koje moraju biti otkrivene i primijećene u čovjekovom ponašanju. Zaista, ovi zakonodavni i konvencionalni pojmovi temelje se na genetičkim vezama i stvarnoj dobrobiti.

Sažetak 1. Univerzalni pojmovi koji se koriste u racionalnim naukama dijele se u tri skupine: štastveni, filozofski i logički pojmovi.

2. Štastveni pojmovi (primarne inteligibilije) su pojmovi koje čovjekov um automatski, bez potrebe za umskim nastojanjem i upoređivanjem, apstrahira iz partikularnih slučajeva, poput pojma čovjek i pojma bjelina.

3. Filozofski pojmovi (sekundarne filozofske inteligibilije) su pojmovi za čije apstrahiranje postoji potreba za umskim nastojanjem i upoređivanjem, poput pojmova uzroka i posljedice koji se apstrahiraju upoređivanjem njihovih primjera i njihove posebne uzajamne veze.

4. Logički pojmovi (sekundarne logičke inteligibilije) su pojmovi koji se apstrahiraju razmatranjem drugih pojmova uzimajući u obzir njihove osobine kao kada, naprimjer, u obzir uzmemo pojam čovjek i vidimo da on odgovara brojnim primjerima.

Pojam univerzalija apstrahira se iz ovog pojma i upravo zato su ovi pojmovi samo

167

atributi drugih pojmova. Stručnim rječnikom kazano, oboje – i akcidentiranje i prihvatanje atribucije ovih pojmova – je umsko.

5. Riječ e‘tebārī (obzirnosno) ima brojna stručna značenja, zbog čega pri njenoj upotrebi treba biti dovoljno precizan da ne bi došlo do greške i brkanja među tim značenjima.

Jedno od tih stručnih značenja su etički i pravni pojmovi koji se nekad nazivaju vrijednosni pojmovi.

6. Izrazi “treba” i “ne treba” i oni koji ih zamjenjuju, poput obavezno i zabranjeno, iz onog aspekta iz kojeg implicitno ukazuju na poželjnost onoga na što se oni odnose nazivaju se vrijednosnim. Oni se potpuno ne razlikuju od spomenute tri skupine, niti se čak percipiraju drugom perceptivnom moći; zapravo, oni su u osnovi iz skupine sekundarnih filozofskih inteligibilija i pojašnjavaju odnosnu nužnost.

7. Pojmovi koji formiraju subjekte etičkih i pravnih sudova obično su štastveni i filozofski pojmovi. Iako su podređeni dogovoru i konvenciji, smatraju se znakovima stvarnih i nekonvencionalnih stvari i stvarnih veza između čovjekovih djela i njihovih rezultata; drugim riječima: dobrobit i šteta djela zbiljsko su i opredmećeno uporište ovih pojmova.

Pitanja 1.

2.

3.

4.

Pojasnite vrste inteligibilija i osobine svake od njih.

Pojasnite sva stručna značenja termina e‘tebārī.

Pojasnite osobine vrijednosnih pojmova.

Kakvi su pojmovi treba, ne treba, zabranjeno, obavezno i sl.? Šta je njihov osnovni sadržaj?

5. Kako se stječu pojmovi koji formiraju subjekte etičkih i pravnih sudova?

168

16. LEKCIJA

EMPIRIZAM Obuhvata: Pozitivizam Kritiku pozitivizma Fundamentalnost (poÄ?elnost) osjetila ili razuma?

Pozitivizam U prethodnim lekcijama nakratko smo se dotakli vrsta predodžbi, a istovremeno smo naveli i razilazeća mišljenja o njima. Ovdje ćemo detaljnije objasniti neka poznata, spomena vrijedna stajališta koja se mogu pronaći u zapadnim izvorima.

Vidjeli smo da većina zapadnih mislilaca u osnovi poriče postojanje univerzalnih predodžbi, pa prirodno ne prihvata ni moć kojom se ove predodžbe percipiraju – moć razuma. U sadašnjem dobu pozitivisti nisu samo razvili isti ukus nego su otišli i korak dalje. Oni drže da se stvarana percepcija isključivo svodi na osjetilnu percepciju, koja je dobijena kao učinak kontakta osjetilnih organa s materijalnim pojavama i koja nakon prekida veze s vanjskim svijetom ostaje u nekoj slabijoj formi.

Pozitivisti vjeruju da čovjek gradi verbalne simbole za objekte percepcije koji su slični jedni drugima i kada govori ili misli, umjesto da se prisjeća svih slučajeva iste vrste, ili ih ponavlja, on koristi te verbalne simbole. Mišljenje je, zapravo, vrsta umskog govora. Zbog toga ono što filozofi nazivaju univerzalnim predodžbama ili razumskim pojmovima, po njihovom viđenju, nije ništa drugo do iste te umske riječi. Jedino onda kada ove riječi izravno predstavljaju objekte osjetilne percepcije, kada njihovi primjeri mogu biti percipirani osjetilnim organima i kada mogu biti pokazani drugima, smatra se da one imaju značenje i da su dokazive; u protivnom se smatraju ispraznim i besmislenim riječima. Uistinu, od tri skupine inteligibilija, oni prihvataju samo jedan dio štastvenih pojmova, a i njih samo kao umske riječi čija su značenja njihovi partikularni osjetilni primjeri. Međutim, oni ne prihvataju sekundarne inteligibilije, a posebno metafizičke pojmove, čak ni kao umske riječi koje imaju značenje. Na toj osnovi pozitivisti metafizičke probleme smatraju nenaučnim i potpuno besmislenim.

Oni iskustvo svode isključivo na osjetilno iskustvo, a na nutarnja iskustva koja se postižu prisustvenim znanjem ne obraćaju pažnju. U najmanju ruku ona se smatraju nenaučnim stvarima jer je, prema njihovom stavu, pridjev naučni pripisiv stvarima koje se mogu drugima dokazati putem osjetila.

171

Na taj način pozitivisti raspravu o nagonima, motivima i drugim psihološkim stvarima koje se percipiraju unutarnjim iskustvima smatraju nenaučnom.

Samo se vanjsko ponašanje smatra predmetom psihologije prikladnim za naučnu raspravu. Prema tome, oni psihologiju lišavaju njenog sadržaja.

Prema ovom pravcu, koji se može zvati empirizmom ili ekstremnim empirizmom, nema mjesta za naučnu raspravu i naučno istraživanje natprirodnih problema koje bi moglo dovesti do sigurnosti. Oni sve filozofske probleme smatraju ispraznim i bezvrijednim. Filozofija se možda nikad nije suočila s tako tvrdoglavim neprijateljem. Zato je bolje da o ovome raspravimo do kraja.

Kritika pozitivizma Pozitivizam, koji je uistinu jedan od omraženijih tokova ljudske misli u cjelokupnoj historiji, ima mnogobrojne propuste, a u nastavku ćemo navesti najznačajnije.

1. Ovom tendencijom gube se najčvršći temelji znanja, odnosno prisustveno znanje i razumski samoočigledni sudovi. Zbog ovog gubitka nijedno intelektualno objašnjenje ispravnosti znanja i njegovog podudaranja sa stvarnošću ne može se predočiti. Pozitivisti su na drugi način pokušali definirati istinsko znanje. Istinom se smatra ono znanje koje prihvataju i drugi, a koje se može dokazati osjetilnim iskustvom. Očito, kovanje termina ne rješava poteškoće vrijednosti znanja. Saglasnost i prihvatanje onih koji ne obraćaju pažnju na ovu poteškoću ne može stvoriti nikakvu vrijednost i valjanost.

2. Pozitivisti se oslanjaju na osjetilnu percepciju koja je najnesigurnija i najnepouzdanija osnova znanja. Osjetilno znanje je više nego ijedna druga vrsta znanja izloženo greškama. S obzirom da se osjetilno znanje zapravo ozbiljuje unutar čovjeka, oni su u potpunosti zatvorili put logičkog dokazivanja vanjskog svijeta. Oni nemaju nikakvog načina da ispravno odgovore na nedoumice idealista.

3. Poteškoće koje smo naveli za nominaliste također vrijede i za pozitiviste.

4. Tvrditi da su metafizički pojmovi isprazni je apsurdno i očito neispravno, jer ako bi riječi koje ukazuju na ove pojmove općenito bile lišene značenja, ne bi bilo razlike između njih i besmislica, a njihovo nijekanje i 172

prihvatanje bilo bi jednako. Naprimjer, da je vatra uzrok toplote nikad ne može biti jednako obrnutom da vatra nije uzrok toplote. Čak ako neko i poriče načelo uzročnosti, on poriče sud čije pojmove poima.

5. Prema pozitivistima, naučni zakoni se ni u kojem slučaju ne mogu smatrati univerzalnim, definitivnim i nužnim jer ove osobine ne dozvoljavaju osjetilno potvrđivanje. Za njih su prihvatljivi slučajevi ako, i samo ako, su to slučajevi u kojima se dobija osjetilno iskustvo ne obraćajući pažnju na teškoće koje se pojavljuju zbog pogrešivosti osjetilne percepcije koja se prenosi na sve njene slučajeve. O čemu se ne može dobiti osjetilno iskustvo, o tome se mora šutjeti i mora se apsolutno uzdržavati od njegovog prihvatanja i nijekanja.

6. Najznačajniji ćorsokak u koji su dovedeni pozitivisti jesu matematički problemi koji se objašnjavaju i rješavaju razumskim pojmovima, znači istim onim pojmovima koji su po njihovom mišljenju besmisleni. Ovo mišljenje je takva sramota da se nijedan mudar čovjek neće usuditi matematičke sudove smatrati besmislenim i nenaučnim. Zbog toga je skupina novih pozitivista neizbježno morala prihvatiti vrstu umskog znanja za logičke pojmove, a njima je nastojala priključiti matematičke pojmove. Ovo je primjer miješanja logičkih pojmova s drugim pojmovima.

Da bi se njihov stav opovrgao, dovoljno je ukazati na to da matematički pojmovi imaju sposobnost odgovaranja primjerima u vanjskom svijetu, ili, stručnim rječnikom, prihvatanje njihove atribucije je u vanjskom svijetu, a karakteristika logičkih pojmova je da oni ne odgovaraju ničemu doli umskim pojmovima.

Fundamentalnost / počelnost osjetila ili razuma?

Među zapadnim učenjacima osim pozitivizma ima i drugih oblika empirizma, koji su umjereniji i imaju manje teškoća. Većina ih prihvata racionalnu percepciju, ali još uvijek vjeruju u neku vrstu fundamentalnosti osjetilne percepcije. Nasuprot njima, postoje i skupine koje vjeruju u fundamentalnost racionalnih percepcija.

Pitanja predočena u ovom potpoglavlju dijele se u dvije skupine: jedna skupina pitanja odnosi se na vrednovanje osjetilnog i razumskog znanja te 173

prednosti jednog nad drugim i o njoj se mora raspravljati u lekciji o vrijednosti znanja; dok druga skupina pitanja govori o njihovoj međusobnoj ovisnosti ili neovisnosti, to jest, jesu li osjetilo i razum potpuno odvojeni i neovisni, ili je racionalna percepcija u cijelosti podređena i ovisi o osjetilnoj percepciji.

Druga skupina pitanja može se dalje podijeliti na dvije podskupine: jedna se odnosi na predodžbe; a druga na potvrde. Prva rasprava koja se ovdje razmatra je fundamentalnost osjetila ili razuma s obzirom na predodžbe. Prema našem stavu, nakon prihvatanja posebne vrste pojmova, koji se zovu univerzalijama, i nakon prihvatanja posebne percepcijske moći, koja se zove razum, samo se nameće sljedeće pitanje: je li uloga razuma samo da promijeni oblik te da apstrahira i poopći osjetilne percepcije, ili on sam ima neovisnu percepciju, tako da najviše čemu osjetilna percepcija može služiti jeste da, u nekim slučajevima, pripremi uvjet za događanje racionalne percepcije?

Oni koji vjeruju u fundamentalnost osjetila smatraju da razum nema druge uloge osim apstrahiranja, uopćavanja i mijenjanja formi osjetilne percepcije.

Drugim riječima, nema racionalne percepcije kojoj ne prethodi osjetilna percepcija, odnosno, koja ne izvire iz osjetilne percepcije i koja joj nije podređena.

Suprotno njima, zapadni racionalisti vjeruju da razum ima neovisne percepcije koje nužno proizlaze iz njegove egzistencije, odnosno one su čovjeku prirođene i da razum ne zahtijeva nikakve prethodne percepcije da bi imao racionalne percepcije. Međutim, ispravan stav je da razum percipira predodžbe, koje su univerzalni pojmovi, kojima uvijek prethode druge, partikularne i individualne percepcije. Nekad je ta partikularna percepcija predodžba koja je rezultat osjetila, a nekad prisustveno znanje koje, zapravo, nije vrstom predodžbe. U svakom slučaju, uloga razuma nije isključivo svedena na mijenjanje oblika osjetilnih percepcija.

Druga rasprava je o fundamentalnosti osjetila ili razuma s obzirom na potvrde (taṣdīqāt). Ovo mora biti razmotreno kao neovisna rasprava koja nije podređena prethodnom problemu, jer otvara raspravu o problemu je li, nakon stjecanja jednostavnih racionalnih pojmova – bilo da su oni podređeni osjetilima ili su neovisni od njih – presudba jedinstva između subjekta i predikata – u kategoričkom sudu, ili presudba uzajamne nerazdruživosti ili razdruživosti, to jest, uzajamne implikacije ili disjunkcije antecedenta i konsekventa u kondicionalnom sudu – uvijek ovisna o osjetilnom iskustvu. Ukratko rečeno, može li razum, nakon dosezanja neophodnih predodžbenih pojmova, suditi neovisno, bez potrebe za pomoći osjetilnog iskustva? Zbog toga nije tačno da onaj ko 174

vjeruje u fundamentalnost osjetila s obzirom na predodžbe neizbježno mora imati isti stav i u pogledu potvrda. Sasvim je moguće da neko vjeruje u fundamentalnost osjetila u jednom, a u fundamentalnost razuma u drugom slučaju.

Oni koji vjeruju u fundamentalnost osjetila u pogledu potvrda, a obično se nazivaju empiristima, smatraju da razum ne može donositi presudbe bez pomoći osjetilnog iskustva. Oni, pak, što u pogledu potvrda vjeruju u fundamentalnost razuma, smatraju da razum ima specifične potvrdne objekte percepcije koje razum percipira neovisno i bez potrebe za osjetilnim iskustvom.

Zapadni racionalisti ove percepcije obično smatraju prirođenim razumu.

Oni vjeruju da je razum stvoren na način da ove sudove shvata automatski, to jest sam po sebi. Ipak, ispravan stav je da neovisne racionalne potvrde potječu ili iz prisustvenog znanja ili su dobijene analizom predodžbenih pojmova i upoređivanjem njihovih međusobnih veza. Samo se proširenjem značenja iskustva, tako da ono obuhvati prisustveno znanje, unutarnje intuicije i psihološka iskustva, može smatrati da sve racionalne potvrde zahtijevaju iskustvo.

U svakom slučaju, racionalne potvrde ne zahtijevaju uvijek osjetilno iskustvo ili korištenje osjetilnih organa.

Zaključak je da ni mišljenja empirista ni racionalista, bilo u pogledu predodžbi bilo potvrda, nisu u potpunosti ispravna. Ispravan stav u pogledu oba slučaja tiče se stanovite fundamentalnosti razuma. U slučaju predodžbi, to znači da razumski pojmovi nisu isto što i promijenjeni oblik osjetilnih predodžbi, a u slučaju potvrda, to znači da razum nema potrebu za osjetilnim iskustvom da bi načinio posebne vlastite presudbe.

Sažetak 1. Pozitivisti poriču racionalne percepcije i univerzalne pojmove, a istinskom spoznajom smatraju samo osjetilnu spoznaju.

2. Oni su vjerovanja da su univerzalni pojmovi ustvari umske riječi koje su skovane kao simboli za istovrsne primjere.

3. Oni sekundarne inteligibilije smatraju ispraznim i besmislenim riječima, a metafizičke probleme vide nenaučnim jer se ne mogu dokazati osjetilnim iskustvom.

4. Prvi prigovor pozitivistima glasi da se ignoriranjem prisustvenih znanja i razumskih po sebi očitih sudova zatvara put za dokazivanje vrijednosti spoznaje.

5. S obzirom na unutarnjost osjetilnih percepcija pozitivisti su, u osnovi, zatvorili put dokazivanju vanjskog svijeta te tako ne mogu ponuditi definitivan odgovor na prigovore idealista.

6. Prigovori koji vrijede za nominaliste vrijede također i za pozitiviste.

175

7. Tvrditi da su metafizički pojmovi besmisleni je apsurdno i očito neispravno.

8. Prema pozitivističkom pristupu ne ostaje mjesta niti jednom definitivnom i nužnom naučnom zakonu.

9. Pozitivisti bi trebali i matematičke pojmove smatrati ispraznim, ali nemaju dovoljno hrabrosti iskazati takvo mišljenje, pa su zbog toga neki od njih bili primorani priključiti ih logičkim pojmovima.

10. Fundamentalnost osjetila ili razuma ima dva značenja: jedno je u smislu davanja prednosti vrijednosti jednog nad drugim, a drugo je u smislu njihove uzajamne neovisnosti ili ovisnosti. Drugo značenje dijeli se u dvije skupine: jedna se odnosi na predodžbe, a druga na potvrde.

11. Pod fundamentalnošću razuma kod predodžbi ne namjerava se to da su racionalne predodžbe upravo osjetilne predodžbe promijenjenog oblika.

12. Pod fundamentalnošću razuma kod potvrda namjerava se to da sve racionalne presudbe nemaju potrebu za osjetilnim iskustvom.

Pitanja 1. Za koje riječi pozitivisti smatraju da su sa značenjem a za koje da su bez značenja?

2. Kakvo je mišljenje pozitivista u vezi s prisustvenim znanjima i unutarnjim iskustvima?

3. Kakav se prigovor može dati mišljenju pozitivista?

4. Koliko mišljenja postoji u vezi s predodžbama i koje od njih je ispravno?

5. Koja mišljenja postoje u pogledu potvrda i koje od njih je ispravno?

6. Kako je moguće da osoba koja po pitanju predodžbi vjeruje u fundamentalnost osjetilnog, po pitanju potvrda vjeruje u fundamentalnost razuma?

176

17. LEKCIJA

ULOGA RAZUMA I OSJETILA U PREDODŽBAMA Obuhvata: Fundamentalnost (počelnost) razuma ili osjetila u predodžbama Kritiku Istraživanje problema

Fundamentalnost (počelnost) razuma ili osjetila u predodžbama Kao što smo istakli, zapadni filozofi se s obzirom na objašnjenje pojavljivanja predodžbi mogu podijeliti u dvije skupine: jedna skupina vjeruje da razum percipira niz pojmova bez potrebe za osjetilom. Takvo je bilo Descartesovo uvjerenje u pogledu pojmova Bog i duša od nematerijalnih stvari te u pogledu dužine i oblika od materijalnih stvari. On ove vrste atributa materijalnih entiteta, koji se ne percipiraju izravno osjetilima, naziva primarnim kvalitetima.

Nasuprot njima, kvaliteti kao što su boja, miris i okus, koji se percipiraju osjetilom, naziva sekundarnim kvalitetima. Na taj način Descartes je vjerovao u neku vrstu fundamentalnosti razuma. On je smatrao pogrešivom i nepouzdanom percepciju sekundarnih kvaliteta koji su dobijeni učešćem osjetila. Time je uspostavio još jednu vrstu fundamentalnosti razuma koja se tiče rasprave o vrijednosti znanja.

Isto tako, Kant je niz pojmova nazvanih apriornim ili preiskustvenim povezao s umom. Između njih je pojmove vremena i prostora vezao za razinu osjetila, a dvanaest kategorija je vezao za razinu shvatanja. Percipiranje ovih pojmova smatrao je bītskim i prirođenim svojstvom uma.

Druga skupina vjeruje da je čovjekov um stvoren kao prazna ploča, bez ičega ugraviranog u nju. Kontakt s vanjskim egzistentima posredstvom osjetilnih organa uzrokuje pojavu slika i gravura u umu. Tako nastaju različite percepcije.

Prenosi se da je Epikur rekao: “Nema ničega u razumu a da nije prethodno bilo u osjetilu.” Isti ovaj iskaz ponovio je i engleski empirist John Locke.

Međutim, njihovi iskazi o pojavljivanju razumskih pojmova se razlikuju.

Očigledno značenje nekih od njih je da osjetilna percepcija mijenja oblik i pretvara se u racionalnu percepciju pomoću razuma, isto kao što stolar reže komade drveta da bi ih pretvorio u razne oblike i napravio sto, stolicu, vrata ili prozor. Tako su razumski pojmovi upravo osjetilne forme čiji su oblici promijenjeni. Iskazi nekih drugih filozofa mogu se tumačiti kako znače da osjetilna percepcija priprema pogodnu osnovu i teren za racionalnu percepciju, pa se ovdje ne može reći da je osjetilna forma zapravo pretvorena u racionalni / razumski pojam.

179

Tabela Kantovih kategorija

kvantitet

kvalitet

relacija

modalitet

Sudovi

Kategorije

Primjer

univerzalan

jedinstvo

Svi ljudi su smrtni.

partikularan

mnoštvo

Neki ljudi su filozofi.

singularan

sveukupnost

Sokrat je bio mudrac.

afirmativan

Realitet

Čovjek je smrtan.

negativan

negacija

Duh nije smrtan.

beskonačan

limitacija

Duh je nematerijalan.

kategorički

inherencija i podređenost

Bog je pravedan.

hipotetički

kauzalitet i ovisnost

Ako je Bog pravedan prema ljudima, On će ih nagraditi i kazniti.

disjunktivni

uzajamnost agensa i pacijensa

Najveća nacija drevne Evrope bila je ili Grčka ili Bizantija.

problematički

mogućnost – nemogućnost

Neke planete mogu imati živa bića.

asertoran

postojanje – nepostojanje

Zemlja je okrugla.

apodiktički

nužnost – mogućnost

Bog je nužno pravedan.

Ranije smo spomenuli da ekstremni empiristi, kakvi su pozitivisti, poriču postojanje razumskih pojmova i tumače ih kao forme umskih riječi.

Neki empiristi, poput Francuza Condiaca, iskustva koja uzrokuju pojavljivanje umskih pojmova isključivo svode na osjetilno iskustvo. Drugi, kao Englez John Locke, šire ih na nutarnja iskustva. Među njima Berkeley ima veoma neobičan stav. On iskustva isključivo svodi na nutarnja jer poriče postojanje materijalnih stvari. Na ovim osnovama osjetilno iskustvo nije moguće.

Moramo dodati da većina empirista, posebno oni koji prihvataju unutarnja iskustva, ne svode okrilje znanja isključivo na materijalno i oni metafizičke 180

stvari dokazuju razumom, iako prema učenju o fundamentalnosti osjetila i potpunoj ovisnosti racionalne percepcije o osjetilnoj percepciji ovakvo uvjerenje nije baš izrazito logično. Nijekanje metafizike također je bezrazložno. Zbog toga je Hume, uočivši ovaj problem, stvari koje ne mogu biti doživljene izravno iskustvom smatrao neizvjesnim.

Očigledno je da bi opsežna i iscrpna kritika ovih dviju struja zahtijevala neovisan i obiman tekst, gdje bi se iskazi svih mislilaca mogli navesti i ispitati, no taj čin nije primjeren ovoj knjizi. Zbog toga će biti dovoljno nakratko kritizirati njihove temeljne ideje bez uzimanja u obzir pojedinačnih karakteristika svakog stava.

Kritika 1. Nije prihvatljivo pretpostaviti da razum od početka svog postojanja ima posebne pojmove i da je sazdan od njih, ili da ih nakon nekog vremena percipira automatski, to jest, sam po sebi i bez utjecaja nekog drugog faktora. Svijest svakog svjesnog ljudskog bića poriče ovo, bilo da su pretpostavljeni pojmovi vezani za materijalno, nematerijalno, bilo da su u skladu s oba područja.

2. Ako pretpostavimo da primordijalna narav i struktura razuma nužno iziskuju niz pojmova, ne može se dokazati da oni predstavljaju stvarnost. Najviše što bi se tada moglo reći jeste da primordijalna narav razuma zahtijeva određeni subjekt i vjerovatno bi razum, da je stvoren u drugoj formi, percipirao objekte na druge načine.

Da bi nadomjestio ovaj nedostatak, Descartes se čvrsto držao Božije mudrosti. On je rekao: “Da je Bog ove pojmove položio u prirodu razuma suprotne zbilji i istini, ovo bi nužno iziskivalo da je On varalica.”

Ipak, jasno je da atributi Svemogućeg Boga i odsustvo prevare kod Njega moraju biti dokazani racionalnim argumentom. Međutim, ako racionalna percepcija nema jamstvo ispravnosti, osnova ovakvog argumenta pada u vodu.

Jamstvo ispravnosti Descartesova argumenta nužno podrazumijeva kružnu argumentaciju.

3. Zamislite da su razumski pojmovi nastali iz promjene u osjetilnim formama. Ovo bi zahtijevalo da forma, koja mijenja oblik i koja je pretvorena u 181

racionalni pojam, ne zadržava svoj izvorni oblik. Međutim, mi uočavamo da istovremeno s pojavom univerzalnih pojmova u umu, osjetilne i imaginalne forme zadržavaju svoja vlastita stanja. Štaviše, samo su materijalni egzistenti skloni promjeni oblika i pretvorbi, dok su percepcijske forme nematerijalne, kao što će biti dokazano na odgovarajućem mjestu.

4. Većina razumskih pojmova, kao što su pojmovi uzrok i posljedica, uopće nemaju osjetilne ili imaginalne forme, pa se ne može reći da nastaju iz promjena u osjetilnim formama.

5. Pretpostavimo da osjetilne forme pripremaju podlogu i teren za razumske pojmove a da se same ne pretvaraju u njih. Iako je ovo manje problematično i bliže istini nego prethodna pretpostavka, a i prihvatljivo je u pogledu nekih štastvenih pojmova, ipak nije ispravno svoditi teren razumskih pojmova isključivo na osjetilne percepcije. Naprimjer, ne može se reći da su filozofski pojmovi dobijeni apstrahiranjem i uopćavanjem osjetilnih percepcija jer, kao što je već istaknuto, naspram njih ne postoji nikakva osjetilna ili imaginalna percepcija.

Istraživanje problema Da bi postala jasna stvarna uloga osjetila i razuma u predodžbama, kratko ćemo se osvrnuti na vrste pojmova i način na koji se oni u umu pojavljuju.

Kada pred prelijepim prizorom bašče otvorimo oči, šarolike boje cvijeća i lišća privlače našu pažnju. Različite percepcijske forme uslikaju se u našim umovima. A kada zatvorimo oči, više ne vidimo divne boje. To je ta osjetilna percepcija (edrāk-e ḥassī) koja nestaje nakon prekida veze s vanjskim svijetom.

Međutim, u našim umovima možemo zamisliti isto ono cvijeće i prisjetiti se prelijepog prizora. Ovo je već imaginalna percepcija (edrāk-e ĥijālī).

Pored osjetilnih i imaginalnih formi koje predstavljaju specifične i zasebne stvari, također opažamo i niz univerzalnih pojmova koji ne govore o zasebnim stvarima, poput pojmova zeleno, crveno, žuto, ljubičasto, plavo itd.

Također ni pojam boja, koji odgovara raznoraznim i kontrarnim bojama, ne može se smatrati izblijedjelim i mutnim oblikom jedne od njih.

Očigledno, da nismo vidjeli boju lišća drveća i druge stvari iste boje, ne bismo u našem umu mogli predočiti ni njihove imaginalne forme niti razumske 182

pojmove o njima. Tako slijepac ne može zamisliti boje, a onaj ko nema osjetilo mirisa nema pojam o raznim mirisima. Zbog toga je rečeno: “Ko nema neko osjetilo, manjka mu i znanja”, to jest, onaj ko nema neko osjetilo lišen je jedne vrste percepcije i svjesnosti.

Bez sumnje pojavljivanje ove vrste univerzalnog pojma ovisi o događanju partikularnih percepcija, ali to ne znači da su osjetilne percepcije pretvorene u racionalnu percepciju, kao drvo u stolicu, materija u energiju ili određena vrsta energije u neku drugu jer, kao što smo rekli, ova vrsta pretvorbe zahtijeva da se početno stanje pretvorene stvari ne zadrži, dok partikularne percepcije opstaju i nakon pojave razumskih pojmova. Nadalje, pretvorbe su u suštini materijalne, a percepcije su apsolutno / potpuno nematerijalne, kao što će biti kasnije dokazano.

Prema tome, uloga osjetila u stvaranju ove vrste univerzalnog pojma samo je uloga osnove ili neophodnog uvjeta.

Postoji još jedna skupina pojmova koji nemaju vezu s osjetilnim stvarima, već prije govore o psihološkim stanjima – stanjima koja se percipiraju prisustvenim znanjem i nutarnjim iskustvom, kao što su pojmovi straha, ljubavi, mržnje, užitka i bola.

Nedvojbeno, da nismo imali unutarnje osjećaje, nikad ne bismo mogli percipirati njihove univerzalne pojmove. Dijete ne može percipirati neke oblike užitaka punoljetnih dok samo ne dosegne punoljetstvo, a prije punoljetstva nema specifičnu predstavu o njima. Zbog toga ova skupina pojmova također ima potrebu za prethodnim individualnim percepcijama, ali ne percepcijama koje su stečene uz pomoć osjetilnih organa. Dakle, osjetilno iskustvo nema ulogu u stjecanju ove skupine štastvenih pojmova.

S druge strane, imamo niz pojmova koji nemaju primjer u vanjskom svijetu, već se njihovi primjeri događaju samo u umu, poput pojma univerzalno koji odgovara drugim umskim pojmovima i izvan uma nema ništa što se može nazvati univerzalnim, u značenju pojma primjenjivog na brojne jedinke.

Jasno je da ova vrsta pojma nije apstrahiranjem i uopćavanjem dobijena iz osjetilnih percepcija, iako je neka vrsta umskog iskustva potrebna, odnosno, dok um ne priskrbi niz razumskih pojmova, mi ne možemo raspravljati mogu li se oni primijeniti na brojne jedinke ili ne. Ovo je upravo ono umsko iskustvo na koje smo ukazali. Drugim riječima, čovjekov um ima moć da bude svjestan pojmova unutar sebe i da ih sazna baš kao što to čini s objektima iz vanjskog 183

svijeta te ima moć da iz njih apstrahira specifične pojmove. Primjeri ovih apstrahiranih pojmova su upravo i primarni pojmovi. Ovo je razlog zbog kojeg se ovakvi pojmovi koji se koriste u logici nazivaju sekundarnim logičkim inteligibilijama.

Napokon dolazimo do jednog drugog niza razumskih pojmova, koji se koriste u filozofskim naukama, a iz kojih su formirani primarni po sebi očiti sudovi, pa stoga ovi pojmovi imaju veliku važnost. U pogledu formiranja ovih pojmova predstavljena su različita mišljenja. Rasprava o tome uzela bi previše vremena, no u raspravi o ontologiji govorit ćemo o uvjetima formiranja svakog od ovih značajnih pojmova. Ovdje ćemo predočiti samo onoliko koliko je nužno. Treba napomenuti da ovi pojmovi, budući da su primijenjeni na stvari u vanjskom svijetu ili, stručnim rječnikom kazano, prihvatanje njihove atribucije je u vanjskom svijetu, jesu poput štastvenih pojmova, ali pošto ne govore o specifičnim štastvima ili, stručnom terminologijom, njihovo akcidentiranje je umsko, oni su poput logičkih pojmova. Iz tog razloga oni se ponekad miješaju s druge dvije skupine pojmova. Upravo ovo miješanje počinili su veliki mislio­ci, a posebno zapadni filozofi.

Već smo naučili da svoje vlastito sopstvo i svoja psihološka stanja ili umske forme i duševne radnje, kao što je naša voljnost, prepoznajemo prisustvenim znanjem. Sada ćemo dodati da je čovjek u stanju uporediti svaki duševni aspekt sa samim sopstvom (dušom) – ne obraćajući pažnju na štastva ni jednog od tih aspekata – ali obraćajući pažnju na njihove ontološke relacije i uviđajući da sopstvo može postojati bez ijednog od njih. Ipak, ni jedan od njih ne može se dogoditi bez sopstva. S obzirom na ovu relaciju može se suditi da svaki duševni aspekt zahtijeva sopstvo, ali sopstvo ne zahtijeva njih, nego je ono samodovoljno, nepotrebito i neovisno. Na ovoj osnovi um apstrahira pojam uzroka iz sopstva i pojam posljedice iz svakog od navedenih aspekata.

Jasno je da osjetilne percepcije ne igraju nikakvu ulogu u formiranju pojmova: potreba, neovisnost, samodovoljnost, uzrok i posljedica. Apstrahiranju ovih pojmova ne prethodi osjetilna percepcija njihovih primjera. Čak ni prisustveno znanje i unutarnje iskustvo povezano sa svakim od njih nisu dovoljni za apstrahiranje pojmova vezanih za njih, to jest, za ovo prisustveno znanje i unutarnje iskustvo, već je pored toga neophodna poredba među njima, to jest, poredba između prisustveno znanih stvari, odnosno, mora se uzeti u obzir posebna relacija između njih, pa je iz tog aspekta 184

rečeno da ovi pojmovi nemaju opredmećene uzore, iako je prihvatanje njihove atribucije vanjsko.

Da zaključimo, svaki razumski pojam zahtijeva prethodnu individualnu percepciju koja osigurava teren za apstrahiranje pojma tih naročitih pojmova.

Ova percepcija je u nekim slučajevima osjetilna percepcija, a u drugim slučajevima je prisustveno znanje i unutarnje osvjedočenje. Otuda je jedina uloga osjetila u formiranju univerzalnih pojmova omogućavanje terena za jednu skupinu štastvenih pojmova. Razum je taj koji igra suštinsku ulogu u formiranju svih univerzalnih pojmova.

Sažetak 1. Evropski racionalisti smatraju da razum po svojoj prirođenoj naravi percipira jedan niz pojmova, a kao primjer možemo spomenuti Descartesove prirođene pojmove i Kantove kategorije.

2. Empiristi su mišljenja da ostvarenje niti jednog razumskog pojma nije moguće bez pomoći iskustva, a neki od njih su vjerovanja da svi racionalni pojmovi imaju potrebu za osjetilnim iskustvom.

3. Vjerovanje u postojanje razumskih pojmova od početka čovjekove egzistencije, ili da oni automatski, to jest sami po sebi nastaju u specifičnom vremenu, suprotno je čovjekovoj svijesti.

4. Pod pretpostavkom prirođenosti razumskih pojmova ne može se dokazati da oni predstavljaju stvarnost.

5. Da su razumski pojmovi nastali promjenom oblika osjetilnih percepcija, tada ni same te percepcije nakon pretvorbe ne bi opstale.

6. Pretvorba osjetilnih percepcija u razumske percepcije nema smisla kod sekundarnih inteligibilija.

7. Čak se ne može prihvatiti ni to da osjetilne percepcije u svim slučajevima omogućavaju teren za razumske pojmove, jer naspram svih razumskih pojmova ne postoji osjetilna percepcija.

8. Da bi se pojavili štastveni pojmovi koji nemaju osjetilnog primjera, postojanje prethodne osjetilne percepcije je neophodan uvjet i zbog toga onaj ko je lišen nekog osjetila ne može percipirati univerzalne pojmove koji su u vezi s njim. Nasuprot nematerijalnim štastvima i sekundarnim inteligibilijama.

9. Prvi filozofski pojmovi apstrahiraju se iz uzajamnog upoređivanja prisustveno znanih stvari i uzimanjem u obzir njihove uzajamne ontološke veze, a u narednoj fazi sami pojmovi ispunjavaju posredničku ulogu.

10. Kao rezultat možemo reći da je jedina uloga osjetila osiguravanje neophodnog uvjeta za pojavu jedne skupine štastvenih pojmova i ništa više.

185

Pitanja 1. Kakvo je mišljenje racionalista u vezi s pojavom razumskih pojmova?

2. Kakvo mišljenje zastupaju empiristi u vezi s osjetilnim iskustvom kod pojave razumskih pojmova?

3. Kako procjenjujete mišljenja ove dvije skupine zapadnih filozofa?

4. Pojasnite stvarnu ulogu osjetila i razuma kod pojave univerzalnih pojmova.

186

18. LEKCIJA

ULOGA RAZUMA I OSJETILA U POTVRDAMA Obuhvata: Neke naznake o potvrdama Istra탑ivanje problema

Neke naznake o potvrdama Prije nego počnemo raspravljati o ulozi osjetila i razuma u potvrdama (taṣdīqāt), neophodno je o potvrdama i sudovima dati neke napomene koje su vezane za logiku. Ovdje ćemo o njima raspravljati ukratko i do mjere do koje je neophodno.

1. Kao što je spomenuto u definiciji predodžbe, svaka predodžba nema ništa više do sposobnosti upućivanja na nešto što je izvan nje – odnosno, zamišljanje neke specifične stvari ili univerzalnog pojma ne znači da se ono što tome odgovara uistinu dešava. Ova sposobnost realnog prikazivanja postiže aktuelnost kada poprimi oblik nekog suda i potvrde koji se sastoje od presudbe koja predstavlja uvjerenje u njihov sadržaj. Naprimjer, pojam čovjek sam po sebi ne ukazuje na ozbiljenje čovjeka u vanjskom svijetu, ali kada se sastavi s pojmom egzistent i njihovom relacijom jedinstva, to mu daje formu potvrdnog znanja koje aktuelno biva otkrivenim u vanjskom svijetu, to jest, sud: “Čovjek postoji” može se smatrati sudom koji govori o vanjskom svijetu. Čak se i iz jednostavnog prisustvenog znanja, koje nikad nije složeno i brojno, poput osjećanja straha, kada se ono odrazi u umu, to jest u posudi stečenog znanja, dobijaju najmanje dva pojma: jedan je štastveni pojam straha, a drugi je pojam bivanja. Njihovom kompozicijom oni se odražavaju u formi suda: “Strah postoji”, a ponekad dodavanjem drugih pojmova dobija se forma: “Ja se bojim”, ili: “Strah me je.”

Mora se primijetiti da se ponekad predodžba koja se čini jednostavnom i bez presudbe ustvari razbija u potvrdu. Naprimjer, sadržaj sljedećeg suda: “Čovjek traga za istinom” jeste da onaj čovjek, koji je biće u vanjskom svijetu, ima atribut traženja istine. Ustvari, subjekt suda, “čovjek”, što je očigledno jednostavna predodžba, razbija se u sud: “Čovjek je egzistent u vanjskom svijetu”, tako da mu se pripisuje predikat “traži istinu”. Ovaj razbijeni i skriveni / implicitni sud logičari su nazvali potvrda subjekta.

2. Nekad je subjekt sudova partikularna predodžba koja govori o specifičnom egzistentu, naprimjer: “Mont Everest je najviša planina na svijetu”, a nekad je 189

univerzalni pojam i odgovara beskonačnom broju primjera. U drugom slučaju, subjekt sudova je nekad štastveni pojam, kao: “Metali se šire na toploti”, drugi put je filozofski pojam, kao: “Posljedica ne nastaje bez uzroka”, a nekad je logički pojam, naprimjer: “Proturječnost suda negativne univerzalije je sud afirmativne partikularije.”

3. U klasičnoj logici sudovi se dijele na dva oblika: kategoričke / predikativne i kondicionale. Kategorički se sastoje od subjekata i predikata i odnos među njima je jedinstvo, naprimjer: “Čovjek je mislilac.” Kondicionali se sastoje od antecedenta i konsekventa, a odnos među njima je ili nerazdruživosti, to jest, uzajamne implikacije, naprimjer: “Ako je neki ravanski oblik trougao, onda je zbir njegovih uglova jednak zbiru dvaju pravih uglova”, ili razdruživosti, to jest, uzajamne disjunkcije, kao: “Broj je ili paran ili neparan”, to jest, ako je broj neparan, nije paran, a ako je paran, nije neparan. Sudovi se mogu zamisliti i u drugim formama, ali se svi oni mogu svesti na kategoričke. Svi sudovi su sastavljeni od kategoričkih sudova.

4. Odnos između subjekta i predikata nekad ima atribut kontingentnosti, kao u sudu: “Jedan čovjek je viši od drugoga.” Nekad taj odnos ima atribut nužnosti, kao u sudu: “Svaka cjelina veća je od svog dijela.” Ove atribute, kada se oni eksplicitno ne navedu, logičari nazivaju materijom sudova. Kada su ovi atributi eksplicitno navedeni u sudu, oni se nazivaju modalnošću sudova, a sudovi modalnim sudovima.

Materija sudova obično je implicitno spomenuta i nije njihov element, premda predikat može biti sjedinjen sa subjektom pa materija ili modalnost suda uzima formu predikata i elementa suda. Naprimjer, u gornjem sudu neko može reći: “Bivanje jednog čovjeka višim od drugog je moguće”, ili u drugom: “Bivanje svake cjeline većom od vlastitog dijela je nužno.” Ova vrsta suda zbilja je tipičan predstavnik kvaliteta odnosa subjekta i predikata nekog drugog suda.

5. Jedinstvo koje se smatra da postoji između subjekta i predikata nekad je pojmovno jedinstvo, kao u sudu: “Čovjek je ljudsko biće”, a nekad je jedinstvo u primjeru, kao u sudu: “Čovjek traga za istinom”, gdje subjekt i predikat nemaju pojmovno jedinstvo, već su ujedinjeni u primjeru. Prva vrsta se naziva primarna predikacija (ḥaml-e awwalī), a druga ustaljena predikacija (ḥaml-e šāje‘).

6. Ako je u ustaljenoj predikaciji predikat suda egzistent ili njegov ekvivalent, sud se naziva jednostavnim pitanjem, dok se u drugim slučajevima naziva 190

složenim pitanjem.1 Primjer prvog je: “Čovjek je egzistent”, a drugog: “Čovjek traga za istinom.”

Prihvatanje jednostavnih pitanja temelji se na sljedećem: naime, pojam egzistencija mora biti prihvaćen kao neovisan pojam koji se može predicirati.

Međutim, većina zapadnih filozofa pojam egzistencija prihvata samo kao čestični pojam (mafhūm-e ḥarfī) koji nije neovisan. Rasprava o ovome može se naći u dijelu o ontologiji.

7. U složenim pitanjima ako je pojam predikata dobijen analizom pojma subjekta, sud će biti analitički, a u ostalim slučajevima bit će sintetički. Naprimjer, sud: “Sva djeca imaju očeve” jeste analitički jer, kada se analizira pojam dijete, iz njega se dobija pojam otac. Međutim, sud: “Metali se šire na toploti” je sintetički jer iz analize značenja pojma metal ne možemo dobiti pojam širenja. Na isti način sud: “Svi ljudi imaju očeve” je sintetički jer se iz analize značenja pojma čovjek ne dobija pojam “posjedovanje oca”. Također: “Svaka posljedica mora imati uzrok” je analitički sud, a: “Svi egzistenti moraju imati uzrok” sintetički.

Treba napomenuti da je Kant podijelio sintetičke sudove u dvije vrste, aprio­rne i aposteriorne, odnosno one koji se dešavaju prije i one koji se dešavaju nakon iskustva. Smatrao je da matematički sudovi spadaju u apriorne, dok ih neki pozitivisti pokušavaju strpati u analitičke sudove.

8. U klasičnoj logici sudovi se dijele na dvije vrste, po sebi očigledne i teorijske sudove (= koji nisu po sebi očigledni). Po sebi očigledni su oni sudovi čija potvrda ne zahtijeva razmišljanje i argumentiranje, dok su teorijski sudovi oni za čiju potvrdu je potrebno razmišljanje i argumentiranje. Po sebi očigledni sudovi dijele se u dvije podvrste: primarne po sebi očigledne sudove2, čija potvrda ne traži ništa osim tačnog zamišljanja subjekta i predikata, a takav je sud o nemogućnosti združenosti proturječnosti koji se naziva majkom sudova, i sekundarne po sebi očigledne sudove, Pod izrazom “pitanje” ovdje se ne misli na upit. Jednostavna i složena pitanja su samo dvije vrste sudova. Jednostavna pitanja su sudovi koji ustanovljavaju egzistenciju nečega, kao u sudovima “A postoji”, ili “A jeste.” Složena pitanja su tvrdnje u kojima se jedna stvar potvrđuje drugom, naprimjer: “A je B.” (op. prev. engl.)

2 Naprimjer, sudovi: “Združenost dvije kontradikcije je nemoguća”, “Cjelina je veća od njenog dijela”, “Svaka posljedica ima potrebu za uzrokom”, spadaju u ovu skupinu sudova. Preciznije promatrajući ove sudove uočava se da se predikat razumijeva analizom samog subjekta. Drugim riječima, njihov predikat je sam subjekt. Definicija primarnih po sebi očitih sudova glasi: To su sudovi kod kojih je samo zamišljanje subjekta i predikata dovoljno za donošenje suda i nemaju potrebe za dokazivanjem.

Drugim riječima, nužni su i samoočigledni. (op. prev. bos.)

1

191

čija potvrda ovisi o upotrebi osjetilnih organa, ili nečega drugog osim zamišljanja subjekta i predikata. Sekundarni po sebi očigledni sudovi se dalje dijele na šest skupina: osjetilni (ḥassijjāt)3, sudovi o stvarima iz svijesti (wedždānijjāt)4, intuitivni (ḥadsijjāt)5, sudovi koji se tiču primordijalne naravi (feṭrijjāt)6, empirijski (tadžrebijjāt)7 i sudovi koji se tiču pouzdanih predaja (motawāterāt)8.

U ovim sudovima znanje se stječe vanjskim osjetilima, kao u sudu “Nebo je plavo.” (op. prev. bos.)

4 U ovim sudovima znanje se stječe unutarnjim osjetilima, kao u sudu “Strah me je.”

Osjetilni sudovi i oni o stvarima iz svijesti jednim imenom se nazivaju sudovima o stvarima koje svjedočimo. (op. prev. bos.)

5 Pod intuicijom (ḥads) se u logici i filozofiji ne podrazumijeva njeno pučko razumijevanje (= slutnja, naslućivanje). Intuicija kod puka nekada je u značenju imaginacije i pretpostavke koja je često oprečna zbilji. Međutim, u filozofiji je intuicija jedan oblik skrivenog nadahnuća koje Gospodar daruje nekim svojim robovima. Neki ovu intuiciju nazivaju brza misao, ali to nije u značenju da ne postoji oblik nadahnuća i skrivene iluminacije. Dakle, intuicija je sposobnost uma da donese neposredan zaključak iz predstavljenih mu podataka ili da kroz vrstu mentalne iluminacije vidi nužne veze između premisa i zaključka. Naprimjer, rečeno je da se za loptasti oblik Zemlje prvi put saznalo putem intuicije. Čovjek je stajao na obali mora i promatrao brod kako dolazi sa pučine. U početku je samo vidio visoki jarbol da bi se postepeno ukazivali i ostali dijelovi broda. Ova postepena pojava broda, odozgo ka dolje njegov um je potakla da pomisli da je Zemlja okrugla, a ne pločasta. Sud da je svjetlost Mjeseca od svjetlosti Sunca također spada u ovu skupinu saznanja. (op. prev. bos.)

6 Potpunom sigurnošću utvrdit ćemo da je broj dvadeset petina od sto. Zašto? Zbog toga što je sto sačinjeno od pet dvadesetica, prema tome dvadeset je jedna petina od sto. Ovaj dokaz nikada nije skriven čovjeku, jedino ga on nije uvijek svjestan, to jest ne obraća pažnju na njega. Sudovi koji nisu očigledni, ali je njihov dokaz uvijek sa njima prisutan u umu, zbog čega i nema potrebe da se navodi, nazivaju se sudovi prirođene naravi. Moguće je da neki sud za jednu osobu bude prirođen, ali da istovremeno za drugu ne bude prirođen. (op. prev. bos.)

7 Kod ovih sudova osoba prvo uoči pojavu koja se ponavlja. Naprimjer, uoči da se mnoštvo tijela pri dodiru sa toplotom širi. Nakon mnoštva ponavljanja stječe sigurnost u to da je toplota u odnosu na širenje uzrok. U ovoj fazi koristeći se razumskim sudom: “Nikada posljedica neće izostati kod postojanja uzroka”, izvodi se sljedeći općeniti zaključak: “Svako tijelo se na toploti širi.” Dakle, pri donošenju iskustvenih sudova učestvuju sudovi koji se tiču osjetila (ḥassijjāt) i razumski sudovi. Razlika između ḥassijjāt i tadžrebijjāt sudova jeste u tome da razum nema (vidi kasnije u osnovnom tekstu) nikakvu ulogu pri donošenju ḥassijjāt sudova. (op. prev. bos.)

8 Svi smo sigurni u postojanje Sibira i da je Kur‘an knjiga koju je donio Poslanik islama.

Zašto imamo sigurnost u ove sudove? Je li neko od nas bio u Sibiru? Je li neko od nas 3

192

Međutim, istina o ovom pitanju je da svi ovi sudovi nisu po sebi očigledni.

Ustvari samo se dvije skupine mogu smatrati po sebi očiglednim. Prvu čine primarni po sebi očigledni sudovi, a drugu sekundarni sudovi o stvarima iz svijesti, koje su umski odraz prisustvenog znanja. Oni koji se tiču intuicije i primordijalne naravi samo su blizu bivanja po sebi očiglednim sudovima.

Ostali sudovi moraju se smatrati teorijskim i imaju potrebu za dokazivanjem, a o njima će se raspravljati u sljedećoj lekciji o vrijednosti znanja.

Istraživanje problema Iako se o problemu fundamentalnosti osjetila ili razuma u potvrdama obično ne raspravlja neovisno, stavove racionalista i empirista možemo otkriti razmatrajući osnove ovih škola. Naprimjer, pozitivisti koji stvarno znanje svode isključivo na osjetilno znanje, prirodno su, premda tvrdoglavo, što se također tiče i ovog problema, na strani davanja fundamentalnosti osjetilima. Svaki neempirijski sud smatraju ili besmislenim ili bez naučne vrijednosti. Neki empiristi stavljaju nešto umjereniji naglasak na ulogu osjetilnog iskustva te u manjoj ili većoj mjeri prihvataju ulogu razuma. S druge strane, racionalisti naglašavaju značaj uloge razuma te, manje ili više, vjeruju u sudove neovisne o iskustvu. Kant, naprimjer, pored toga što je smatrao da analitički sudovi nemaju potrebu za iskustvom, također je smatrao i da jedna skupina sintetičkih sudova, uključujući sve probleme matematike, prethodi iskustvu i nema potrebu za njim.

Da naša rasprava ne bi postala preopsežna, naredni pregled neće obuhvatiti raspravu o svakom empiristi i racionalisti, već ćemo jednostavno izložiti ispravan stav o ovom problemu.

S obzirom na činjenicu da je u primarnim po sebi očiglednim sudovima precizna zamisao subjekta i predikata dovoljna za presudbu o njihovom jedinstvu, postaje sasvim jasno da ovoj vrsti potvrda ne treba osjetilno iskustvo, čak živio u vrijeme Poslanika? Sigurno je da su odgovori negativni, pa kako ste onda uvjereni u ispravnost ovih sudova? Razlog naše uvjerenosti je neprestano ponavljanje. Znači da ste toliko puta čuli za ove sudove od različitih ljudi da više nije ostalo nimalo sumnje u njihovu ispravnost. Uvjet stjecanja sigurnosti u ovakav sud nije neki određen broj prenositelja vijesti, već da znate da svi različiti prenositelji direktno i neovisno prenose vijest, a da prije toga nisu učinili zavjeru da njome manipuliraju. (op. prev. bos.)

193

i ako zamisao subjekta i predikata zahtijeva osjetilno iskustvo. Problem je u tome što nakon tačnog zamišljanja subjekta i predikata, bez obzira ovisi li ovo zamišljanje o upotrebi osjetila ili ne, ostaje pitanje – traži li potvrda primjene predikata na subjekt upotrebu osjetila ili ne? Uzima se da je u primarnim po sebi očiglednim sudovima samo zamišljanje subjekta i predikata dovoljno razumu da presudi o njihovom jedinstvu.

Ista presudba primjenjuje se i na sve analitičke sudove, jer je u ovim sudovima pojam predikata dobijen analizom pojma subjekta. Jasno, analiza pojma je umski posao i nema potrebu za osjetilnim iskustvom. Primjena predikata koji su dobijeni iz svojih subjekata također je nužna i poput je potvrde stvari samoj sebi.

Ista presudba se također primjenjuje i na primarne predikacije, što ne traži dodatnu raspravu.

Također, sudovi koji su dobijeni refleksijom prisustvenog znanja u umu (wedždānijjāt = sudovi o stvarima iz svijesti, to jest o unutarnjim iskustvima) nemaju nikakvu potrebu za osjetilnim iskustvom jer su u slučaju ovih sudova čak i zamišljeni pojmovi dobijeni iz prisustvenog znanja te za njih osjetilno iskustvo uopće nije bitno.

S obzirom na činjenicu da umske forme, ma u kojem obliku – osjetilnom, imaginalnom ili razumskom – bivaju percipirane prisustvenim znanjem, potvrda njihove egzistencije, kao duševnih akcija ili reakcija, jeste vrsta stvari iz svijesti, to jest unutarnjeg iskustva, i nema potrebu za osjetilnim iskustvom, čak i ako, bez dobijanja osjetilnog iskustva, neke od njih, naprimjer osjetilne forme, ne bi bile stečene. Međutim, zahtijeva li, nakon njihovog stjecanja i nakon što ih um razdvoji u egzistencijalne i štastvene pojmove, presudba o jedinstvu ovih pojmova, koja uključuje subjekt i predikat suda, osjetilno iskustvo? Očito je da presudba u jednostavnim pitanjima, koja se odnose na stvari iz svijesti, ne zahtijeva upotrebu osjetila, nego je ona po sebi očita presudba i govori o nepogrešivom prisustvenom znanju.

Međutim, što se tiče potvrde o postojanju primjera osjetilnih stvari u vanjskom svijetu – iako se ona, prema nekima, dobija u trenutku događanja osjetilnog iskustva – uz malo veću pažnju postaje evidentno da definitivnost presudbe zahtijeva racionalni dokaz, kao što su veliki islamski filozofi, poput Ibn Sinaa, Mulla Sadre i Allame Tabatabaija, pojasnili9, jer osjetilne forme ne jamče ispravnost i savršenu podudarnost s primjerima u vanjskom svijetu.

Vidi: Ibn Sīnā, Ta‘līqāt, str. 68, 88, 148. i Mullā Ṣadra, Asfār, sv. 3, str. 498. i ‘Allāme Ṭabaṭabā’ī, Nahājat ul-ḥikmat, marḥala 11, faṣl 13.

9

194

Stoga samo u ovoj vrsti suda osjetilno iskustvo igra neku ulogu, iako ni ovdje to nije potpuna i presudna uloga, već prije implicitna i pripremna uloga.

Isto tako, u slučaju univerzalnih osjetilnih sudova, koji se u terminologiji logičara nazivaju empirijskim ili iskustvenim sudovima, pored toga što je potrebna spomenuta presudba razuma za potvrđivanje njihovih vanjskih primjera, postoji još jedna potreba za racionalnim dokazom uopćavanja i dokazom njihove univerzalnosti, kao što je rečeno u lekciji 9.

Dodatna potkrepa znanja u svakom sudu i znanje o nužnosti njegovog sadržaja i nemogućnosti njegove proturječnosti zahtijevaju majku sudova, to jest sud o nemogućnosti združivanja dvije proturječnosti.

Da zaključimo, samim osjetilnim iskustvom ne postiže se nijedna sigurna potvrda, a postoje brojni sigurni sudovi koji nemaju potrebu za osjetilnim iskustvom. Ako obratimo pažnju na ovu istinu, siromašnost mišljenja pozitivista postaje sasvim jasna.

Sažetak 1. Sama se predodžba nikada ne može uzeti kao znanje koje govori o vanjskim zbiljama već je, ustvari, aktuelno zastupanje specifično za potvrde i sudove.

2. Jedan dio predodžbi ima skrivenu / implicitnu potvrdu, kao što je potvrda subjekta u sljedećem sudu: “Čovjek traga za istinom.”

3. Subjekt suda je nekad partikularna predodžba, a nekad je štastveni, filozofski ili logički pojam.

4. U klasičnoj logici sudovi se dijele na kategoričke i kondicionalne. Međutim, mogu se pretpostaviti i drugi oblici sudova, a svi se oni mogu svesti na kategorički sud.

5. Sudovi se u pogledu njihove materije dijele na kontingentne i nužne.

6. U svakom od njih predikat se može sjediniti sa subjektom, pa materija suda prihvata formu njegovog predikata.

7. Kad se predikacija vrši s obzirom na pojmovno jedinstvo, naziva se primarna predikacija, a kad se vrši s obzirom na jedinstvo u primjeru, naziva se ustaljena predikacija.

8. Ako je u ustaljenoj predikaciji sadržaj suda egzistencija subjekta, taj sud se naziva jednostavno pitanje, a u drugim slučajevima se naziva složeno pitanje.

9. U složenim pitanjima ako je pojam predikata dobijen analizom pojma subjekta, sud će biti analitički, a u ostalim slučajevima bit će sintetički.

10. Sudovi se dijele u dvije skupine: po sebi očigledne i teorijske, a po sebi očigledni sudovi se u stvarnom značenju dijele na primarne po sebi očigledne sudove, čija potvrda ne traži ništa osim tačnog zamišljanja subjekta i predikata, i sekundarne po sebi očigledne sudove, čija potvrda ovisi o upotrebi osjetilnih organa, ili nečega drugog osim zamišljanja subjekta i predikata.

195

11. Primarni po sebi očigledni sudovi i općenito svi analitički sudovi nemaju potrebe za osjetilnim iskustvom, kao i sudovi o stvarima iz svijesti. Primarne predikacije također spadaju u red primarnih po sebi očiglednih sudova.

12. Sudovi koji govore o postojanju osjetilnih formi u duši također se ubrajaju u sudove o stvarima iz svijesti.

13. Jedino sudovi koji govore o izvanjskim osjetilnim egzistentima i njihovim atributima imaju potrebu za osjetilnim iskustvom, i to kao neophodnim a ne dovoljnim uvjetom, jer definitivna presudba o postojanju izvanjske osjetilne stvari ima potrebu za racionalnim dokazom.

14. Iskustveni sudovi, pored prethodno spomenute potrebe za presudbom razuma, imaju i drugu potrebu za racionalnim dokazom kojim bi se uspostavila njihova univerzalnost.

15. Dodatna potkrepa znanja u svakom sudu ima potrebu za presudbom razuma o nemogućnosti združivanja dvije proturječnosti.

16. Nijedna sigurna potvrda ne ostvaruje se samim osjetilnim iskustvom, dok brojni sigurni sudovi nemaju potrebu za osjetilnim iskustvom.

Pitanja 1. Može li sama predodžba aktuelno zastupati vanjsku zbilju?

2. Kako predodžba sadrži potvrdu?

3. U koliko skupina se dijele sudovi s obzirom na univerzalnost i partikularnost?

4. Pojasnite odnos u kategoričkim i kondicionalnim sudovima uz navođenje primjera.

5. Šta je materija suda? Koja je razlika između materije i modalnosti suda?

6. U koliko se skupina dijele sudovi u pogledu materije?

7. Kako se materija suda može smjestiti u predikat tog suda?

8. Koja je razlika između primarne i ustaljene predikacije?

9. Definirajte jednostavno i složeno pitanje.

10. Koja je razlika između analitičkih i sintetičkih sudova?

11. Definirajte i procijenite samoočigledne i teorijske sudove u skladu s klasičnom logikom.

12. Koji od sudova ima potrebu za osjetilnim iskustvom?

13. Postoji li sigurni sud kod kojeg razum nema nikakvu ulogu?

14. Pojasnite ulogu razuma u različitim vrstama sudova.

196

19. LEKCIJA

VRIJEDNOST ZNANJA Obuhvata: Povratak na prvobitni problem Šta je istina?

Kriterije prepoznavanja istine Istraživanje problema Kriterije tačnosti i netačnosti sudova Stvar po sebi

Povratak na prvobitni problem Naučili smo da je osnovni problem epistemologije može li čovjek otkriti istinu i dobiti informacije o stvarnosti? Ako može, na koji način može? Koji je kriterij na osnovi kojeg je čovjek kadar razaznati istinu od neispravnih mišljenja suprotnih stvarnosti? Drugim riječima, osnovne i temeljne rasprave epistemologije obuhvataju problem vrijednosti znanja, a drugi problemi smatraju se uvodnim ili podređenim ovoj raspravi.

Pošto postoji nekoliko vrsta znanja, prirodno je da bi i problem vrijednosti znanja trebao imati različite dimenzije. Međutim, za filozofiju je od posebnog značaja vrednovanje racionalnog znanja i uspostava sposobnosti razuma da riješi probleme epistemologije i drugih grana filozofije.

Prvo smo objasnili univerzalne vrste znanja i došli do zaključka da postoji samo jedna skupina izravnog ljudskog znanja bez posrednika a to je prisustveno znanje. Drugim riječima, to je pronalaženje same stvarnosti. U ovoj skupini znanja ne postoji vjerovatnoća greške. Međutim, s obzirom na činjenicu da ovo znanje samo po sebi ne zadovoljava čovjekove naučne potrebe, raspravljali smo i o stečenom znanju i njegovim vrstama. Razjasnili smo i ulogu osjetila i razuma u njemu.

Sada je vrijeme da se vratimo na prvobitni problem i da objasnimo vrijednost stečenog znanja. S obzirom da je stečeno znanje, u smislu aktuelnog otkrivanja stvarnosti, isto što i potvrde i sudovi, prirodno će i vrednovanje stečenog znanja biti postignuto na njihovom terenu. Ako predodžbe i budu spomenute, to će biti implicitno i kao sastavni dijelovi sudova.

Šta je istina?

Temeljna poteškoća u raspravi o vrijednosti znanja jeste kako dokazati da ljudsko znanje odgovara stvarnosti. Ova poteškoća javlja se onda kada između znalca i onog na što se znanje odnosi stoji posrednik, tako da je s obzirom na to djelatnik koji saznaje nositelj atributa znalac, a ono na šta se saznavanje odnosi nositelj atributa znano. Drugim riječima, znanje je nešto drugo od znanog 199

predmeta, no u slučaju kada nema posrednika i znalac pronalazi opredmećenu egzistenciju znanog, takvo pitanje se, prirodno, neće ni nametnuti.

Zbog toga je upravo stečeno znanje ono koje je sposobno biti istinitim, to jest odgovarati zbilji, a i znanje koje može biti pogrešno, odnosno koje je suprotno zbilji. A ako je prisustveno znanje nositelj atributa istinitosti, to je u smislu nijekanja bilo koje mogućnosti da ono bude pogrešno.

Definicija istine o kojoj se raspravlja u temi o vrijednosti znanja već je poznata i glasi da je istina odgovaranje forme znanja stvarnosti o kojoj ona govori.

Može biti i drugih definicija istine, poput definicije pragmatista: “Istina je misao koja je korisna u praktičnom čovjekovom životu”; definicije relativista: “Istina je znanje koje iziskuje zdrav aparat za percepciju”; treće definicije koja kaže: “Istina je ono oko čega se svi ljudi slažu”; ili četvrte: “Istina je znanje koje se može dokazati osjetilnim iskustvom.” Sve ove druge definicije udaljuju se od predmeta rasprave i izbjegavaju odgovor na izvorni problem o vrijednosti znanja. One se mogu smatrati znakom nemoći onih koji definiraju da riješe ovaj problem.

Pretpostavimo li da se neke od njih mogu ispravno opravdati, ili ih smatramo definicijama po specifičnijoj nužnosti (a takva definicija nije ispravna), to jest, smatraju se specifičnim znacima nekih istina, ili ukazuju na neku posebnu terminologiju – u svakom slučaju mora se primijetiti da nijedno od ovih opravdanja nije u stanju riješiti naš izvorni problem. Pitanje o istini u smislu znanja podudarnog stvarnosti ostaje neriješeno i traži ispravan razjašnjavajući odgovor.

Kriteriji prepoznavanja istine Racionalisti smatraju da je mjerilo prepoznavanja istine sama primordijalna narav razuma. Sudovi koji su ispravno izvedeni iz po sebi očitih sudova, koji su, ustvari, njihovi sastavni dijelovi smatraju se istinitim, dok su osjetilni i iskustveni sudovi ispravni u mjeri u kojoj su dokazani uz pomoć racionalnih dokaza. Međutim, ne uočavamo da su oni dali ikakvo objašnjenje o podudarnosti po sebi očitih sudova i primordijalnih sudova sa stvarnošću, osim onoga koje je ponudio Descartes, koji je u pogledu prirođenih misli pribjegao Božijoj mudrosti i odsustvu prevare kod Njega (to jest, poštenju). Slabost ovoga je postala jasna, kako je navedeno u lekciji 17.

Nema nikakve sumnje u to da razum, nakon što zamisli subjekt i predikat po sebi očitih sudova, automatski, to jest, sam po sebi i bez potrebe za iskustvom 200

definitivno presuđuje o njihovom jedinstvu. Oni koji su iznijeli dvojbe o ovom sudu – ili nisu ispravno zamislili subjekt i predikat, ili pate od neke vrste bolesti ili unutarnjeg nemira. No, naša rasprava odnosi se na sljedeće: je li ova takozvana prirođena vrsta percipiranja zahtjev načina na koji je ljudski razum stvoren, tako da bi bilo moguće da razum nekog drugog bića (naprimjer, razum džinna) percipira iste ove sudove ali u drugoj formi, ili da je ljudski razum stvoren na drugi način, bi li on stvari percipirao u drukčijoj formi ili, pak, ove percepcije savršeno odgovaraju stvarnosti i zastupaju noumenalne stvari (umūr-e nafs ul-amrī) – tako da bi i bilo koje drugo biće koje ima razum percipiralo iste te forme?

Očigledno, ono racionalno znanje koje ima stvarnu vrijednost i koje je istinito jeste ono posljednje navedeno, dok njegova puka prirođenost (pod pretpostavkom da je ona ovdje protumačena na ispravan način) ništa ne dokazuje.

S druge strane, empiristi smatraju da je mjerilo istinitosti znanja sposobnost dokazivanja posredstvom iskustva, a neki od njih su dodali da se ono mora dokazati praktičnim iskustvom. Međutim, očito je da je ovo mjerilo primjenjivo samo na osjetilne stvari i na slučajeve koji su podložni praktičnom iskustvu, dok pitanja logike i čiste matematike ne mogu biti vrednovana ovim mjerilom. Osim toga, rezultati osjetilnog i praktičnog iskustva moraju biti percipirani pomoću stečenog znanja, pa će isto pitanje biti ponovljeno u pogledu toga šta jamči ispravnost stečenog znanja i kojim se mjerilom može raspoznati njegova istinitost.

Istraživanje problema Glavni problem u vezi sa stečenim znanjem jeste kako raspoznati kada postoji podudarnost tih znanja sa samim onim na što se ta znanja odnose, kada se naša veza s vanjskim svijetom svodi upravo na te percipirane forme i stečena znanja.

Prema tome, ključ rješenja ovog problema mora se tražiti ondje gdje možemo imati uvid u oboje – i percipiranu formu i ono na što se percepcija odnosi, to jest, predmet percepcije – te možemo prisustveno, bez bilo kakvog posrednika, percipirati njihovu podudarnost. To su sudovi o stvarima iz svijesti kod kojih, s jedne strane, prisustveno nalazimo ono na što se percepcija odnosi, naprimjer sam osjećaj straha, a, s druge strane, izravno percipiramo umsku formu koja o njemu govori. Zato su sudovi: “Ja jesam”, “Bojim se”, ili: “Ja sumnjam”, 201

potpuno neosporni i nedvojbeni. Ovi sudovi o stvarima iz svijesti jesu prvi sudovi čija je vrijednost potpuno dokazana i nema nikakvog načina da oni budu pogrešni i nejasni. Da bismo bili sigurni, moramo paziti da se ovi sudovi ne miješaju s umskim interpretacijama, kao što je napomenuto u 13. lekciji.

Takav uvid nalazimo i u sudovima logike, koji govore o drugim umskim formama i pojmovima. Jer iako se i ono što govori i ono o čemu se govori nalaze na dvije razine uma, obje te razine jesu prisutne u sopstvu, to jest, u percipirajućem ja. Naprimjer, sud: “Pojam čovjek je univerzalni pojam” jeste sud koji govori o karakteristikama pojma čovjek, pojma koji je prisutan u umu. Ove karakteristike možemo raspoznati unutarumskim iskustvom, to jest, bez korištenja osjetilnih organa ili posredništva bilo koje druge percepcijske forme. Mi razumijemo da ovaj pojam ne govori o nekoj specifičnoj jedinki, već je primjenjiv na brojne jedinke. Prema tome, sud: “Pojam čovjek je univerzalni pojam” jeste tačan.

Na ovaj način otvoren je put raspoznavanju dviju skupina sudova, no one nisu dovoljne za spoznaju sveg stečenog znanja. Kada bismo mogli dosegnuti jamstvo ispravnosti primarnih po sebi očitih sudova, bili bismo potpuno uspješni jer u njihovim zrakama možemo prepoznati i vrednovati teorijske sudove kao što su osjetilni i iskustveni sudovi.

Radi ove zadaće moramo dobro obratiti pažnju na suštinu ovih sudova. S jedne strane, moramo ispitati predodžbene pojmove koji se koriste u njima te razmotriti kakva je to vrsta pojmova i kako su dobijeni. S druge strane, moramo promatrati veze među njima, to jest pojmovima, i razmotriti kako razum može presuditi jedinstvo njihovih subjekata i predikata.

Prvi aspekt je pojašnjen u lekciji 17, gdje smo naučili da su ovi sudovi formirani od filozofskih pojmova koji završavaju u prisustvenom znanju.

Dakle, prva skupina filozofskih pojmova, poput pojmova potreba i neovisnost, a potom i pojmova uzrok i posljedica, apstrahiraju se iz izravno poznatih stvari i stvari iz svijesti. Njihovu podudarnost s izvorom njihovog apstrahiranja nalazimo prisustveno / izravno. I drugi filozofski pojmovi također se svode na njih.

Drugi aspekt, to jest aspekt kvaliteta presudbe jedinstva njihovih subjekata i predikata, postaje jasan međusobnim upoređivanjem subjekata i predikata ovih sudova. To znači da su svi ovi sudovi analitički, čiji se pojam predikata dobija analizom pojma njihovih subjekata. Naprimjer, kada u sudu: “Svaka posljedica je potrebita za uzrokom” analiziramo pojam posljedica, dolazimo do zaključka da je posljedica egzistent čija je egzistencija zasnovana na drugom egzistentu – to jest, ona ima potrebu za drugim egzistentom koji se naziva 202

uzrokom. Zato je pojam “potreba za uzrokom” impliciran u pojam posljedica.

Njihovo jedinstvo pronalazi se unutarumskim iskustvom. Nasuprot tome, sud: “Svaki egzistent je potrebit za uzrokom” ne može se smatrati po sebi očitim sudom, zato što se analizom pojma egzistent ne dobija pojam “potreba za uzrokom”. Međutim, ovo također nije ni istinit teorijski sud.

Postavljanjem stvari ovim redoslijedom postaje jasno da se i primarne samoočiglednosti završavaju u prisustvenom znanju i time stječu izvor jamstva svoje ispravnosti.

Ovdje se može postaviti problem, da ako je ono što pronalazimo prisustvenim znanjem specifična posljedica, kako možemo poopćiti presudbe u vezi s njom na svaku posljedicu i smatrati takvu univerzalnu presudbu po sebi očitom?

Odgovor je da premda pojam posljedice apstrahiramo iz neke specifične pojave – poput naše vlastite volje – posljedica nije zbog toga neko specifično štastvo kako bi se, naprimjer, smatrala jednom od vrsta duševnih kvaliteta, nego je ona posljedica zato što je njena egzistencija ovisna o egzistenciji drugoga. Iz tog razloga gdje god se nađe ovakva osobenost ovakva presudba je također uspostavljena. Naravno odgovaranje ove osobenosti drugim slučajevima zahtijeva racionalni dokaz. Zbog ovog razloga ovakav sud sam po sebi ne može dokazati zahtjev materijalnih pojava za uzrokom, osim ako se osigura racionalni dokaz njihove ontološke ovisnosti, a te dokaze ćemo, ako Bog da, objasniti u poglavlju o uzroku i posljedici, no istim sudom možemo presuditi da svugdje gdje se dokaže ontološka ovisnost ujedno se dokazuje i druga strana ovisnosti, to jest postojanje uzroka.

Da zaključimo, tajna nepogrešivosti primarnih po sebi očitih sudova jeste u njihovoj ovisnosti o prisustvenom znanju.

Kriteriji tačnosti i netačnosti sudova Našim objašnjenjem mjerila istinitosti postalo je jasno da po sebi očiti sudovi, kao što su primarni po sebi očiti sudovi i sudovi o stvarima iz svijesti, imaju stupanj sigurnosti. Tajna njihove nepogrešivosti leži u tome što je podudarnost znanja i znanog dokazana prisustvenim znanjem. Sudovi koji nisu po sebi očiti trebaju biti vrednovani logičkim normama – to jest, ako je sud dobijen iz samoočiglednih sudova u skladu s logičkim pravilima zaključivanja, 203

on je ispravan; u suprotnom je neispravan. Naravno, mora se primijetiti da neispravnost argumenta ne ukazuje uvijek na netačnost zaključka jer je moguće dokazati nešto što je ispravno koristeći netačne argumente. Prema tome, neispravnost argumenta samo pribavlja razlog za nepovjerenje u zaključak, a ne razlog za njegovu stvarnu pogrešnost.

Moguće je da se ovdje javi nedoumica. Prema definiciji istine kao znanja koje odgovara stvarnosti, istina i greška trebaju se pronaći samo u slučaju sudova koji se mogu uporediti sa zbiljom u vanjskom svijetu, međutim, metafizički sudovi nemaju opredmećenu zbilju kojoj bi mogli odgovarati. Zbog toga se oni ne mogu smatrati istinitim ili pogrešnim, nego se mora reći da su isprazni i bez značenja.

Ova nedoumica izranja iz pretpostavke da je vanjska i opredmećena zbilja jednaka materijalnoj. Da bi se odstranila ova sumnja, treba primijetiti, prije svega, da se vanjska i opredmećena stvarnost ne svodi isključivo na materijalnu, nego obuhvata i nematerijalnu / apstraktnu. Kasnije će na prikladnom mjestu biti dokazano da nematerijalno učestvuje u stvarnosti u većoj mjeri nego materijalno. Osim toga, stvarnost na koju se misli je ono čemu sudovi moraju odgovarati, to jest, sve ono o čemu sudovi govore (to jest, zastupljeno sudovima apsolutno), a pod vanjskim svijetom misli se na ono što stoji iza njihovih pojmova – čak i ako je ta stvarnost, to jest, ono o čemu se govori u umu ili je od psiholoških stvari – a kao što smo već objasnili, čisto logički sudovi govore o drugim umskim stvarima. Odnos između razine uma koja je mjesto onog o čemu se govori ovim sudovima i razine uma s koje se to (o čemu sudovi govore) motri jeste kao odnos između onoga što je izvan uma i uma.

Prema tome, univerzalni kriterij istinitosti i pogrešnosti sudova je njihovo podudaranje ili nepodudaranje s onim što je izvan njihovih pojmova – tako, raspoznavanje istinitosti i pogrešnosti sudova empirijskih nauka jeste njihovo upoređivanje s materijalnom zbiljom na koju se odnose. Naprimjer, da bismo otkrili ispravnost suda: “Željezo se širi na toploti”, zagrijemo željezo u vanjskom svijetu i opažamo razliku u njegovoj veličini. Međutim, logički sudovi moraju biti vrednovani drugim umskim pojmovima koji su povezani s njima. Da bi se raspoznala ispravnost i pogrešnost filozofskih sudova, mora se obratiti pažnja na vezu između uma i objekta – odnosno, njihova istinitost je u tome da ono opredmećeno o čemu govore, bilo materijalno ili nematerijalno, mora biti takvo da um iz njega apstrahira pojmove povezane s njima. Ovo procjenjivanje u slučaju sudova o stvarima iz svijesti postiže se izravno, a kod drugih sudova postiže se uz pomoć jednog ili više posrednika, kao što je ranije objašnjeno.

204

Stvar po sebi U govoru većine filozofa nalazimo sljedeću frazu: “to i to” odgovara “stvari po sebi” (nafs ul-amr = noumenon), kao što je slučaj sa stvarnim sudovima od kojih neki nemaju nikakvih primjera u vanjskom svijetu za svoje subjekte, ali kad god neki primjer jeste egzistent, na njega će se kod zbiljskih sudova primijeniti njegov predikat. Rečeno je da je kriterij istinitosti ovih sudova njihova podudarnost sa stvari po sebi, jer svi njihovi primjeri ne postoje u vanjskom svijetu kako bi se mogla procijeniti podudarnost između njih i sadržaja sudova te reći da se oni podudaraju s vanjskim svijetom.

Također, što se tiče sudova koji su formirani od sekundarnih inteligibilija – kao što su logički sudovi i sudovi koji se primjenjuju na presudbe o nepostojećim ili nemogućim stvarima – kaže se da je kriterij njihove istinitosti njihova podudarnost sa stvari po sebi.

Kada je riječ o značenju ovog izraza, postoji nekoliko tumačenja koja su ili posve vještačka, poput izjava nekih filozofa da riječ stvar (amr) jeste svijet nematerijalnog, ili ne rješavaju poteškoću, kao kad kažu da ono što se misli pod “stvari po sebi” jeste “sama stvar”1, jer, u najmanju ruku, nije dat odgovor na pitanje o vrednovanju ovih sudova, to jest, s čime bi se onda oni vrednovali.

Objašnjenjem tačnosti i netačnosti sudova postalo je očito da je značenje “stvari po sebi”, pored vanjske zbilje, posuda umske uspostavljenosti, to jest, postojanja onog o čemu sudovi govore koja se razlikuje u raznim slučajevima. U nekim slučajevima, koji se tiču logičkih sudova, ona je posebna razina uma. U drugim slučajevima, ona je pretpostavljena izvanjska uspostavljenost, kao što je slučaj onog o čemu govori sud o nemogućnosti združenosti proturječnosti2. U nekim slučajevima ona se akcidentalno povezuje s vanjskim svijetom, kao kada se kaže: “Uzrok odsustva posljedice jeste odsustvo uzroka.” Ustvari, veza uzročnosti je veza između egzistencije uzroka i egzistencije posljedice, a prema ovome sudu akcidentalno se pripisuje njihovom odsustvu.

Kao kada bismo nekome ko nikad nije vidio konja na pitanje: “Šta je konj?” odgovorili: “To je at.” (op. prev. bos.)

2 Kao kada u umu pretpostavimo dvije proturječnosti u vanjskom svijetu pa donesemo sud da je njihovo jedinstvo nemoguće. (op. prev. bos.)

1

205

Sažetak 1. Istinitost znanja je u njegovoj podudarnosti sa zbiljom o kojoj ono govori, dok njegove druge definicije nužno izlaze izvan okvira rasprave.

2. Racionalisti smatraju da je mjerilo prepoznavanja istine sama primordijalna narav razuma, ali ovo mjerilo ne može dokazati podudarnost sudova sa zbiljama.

3. Empiristi smatraju da je mjerilo istinitosti osjetilno iskustvo, ali i pored toga što je primjena ovog mjerila svojstvena jedino osjetilnim stvarima, ono ne daje očekivani rezultat, jer se rezultat iskustva mora percipirati stečenim znanjem koje opet ima potrebu za vrednovanjem.

4. Budući da su sudovi o stvarima iz svijesti umske refleksije prisustvenih znanja i njihova podudarnost se može prisustveno percipirati, oni imaju stopostotnu vrijednost.

5. Isto tako logički sudovi koji govore o drugim umskim stvarima mogu se vrednovati unutarumskim iskustvom.

6. Predodžbe koje su sastavni dijelovi samoočiglednih sudova, kao što su sekundarne inteligibilije, posredno ili neposredno vraćaju se na prisustveno znanje. Njihovo jedinstvo uspostavlja se unutarumskim iskustvom, jer pojam njihovih predikata dolazi analizom pojma subjekta, tako da za uspostavu njihovog jedinstva ne postoji potreba za izvanjskim stvarima. Stoga tajna nepogrešivosti primarnih po sebi očiglednih sudova jeste u njihovoj ovisnosti o prisustvenom znanju.

7. Zbilje s kojima treba da se podudaraju istiniti sudovi općenito su materijalne ili nematerijalne zbilje, kao i umske i objektivne zbilje.

8. “Stvar po sebi” (noumenon) je ono o čemu sudovi govore, a njeni slučajevi razlikuju se s obzirom na različitost vrsta sudova. Naprimjer, primjeri “stvari po sebi” za empirijske nauke su materijalne zbilje, za sudove iz svijesti su duševne zbilje, za logičke sudove je posebna razina uma, a u nekim slučajevima je pretpostavljena zbilja.

Pitanja 1. Koju povezanost između epistemoloških rasprava vidite?

2. Navedite i procijenite definicije istine.

3. Pojasnite i kritizirajte mjerila istine prema racionalistima i empiristima.

4. Šta je dokaz da sudovi iz svijesti odgovaraju zbilji?

5. Kako se dokazuje istinitost logičkih sudova?

6. U čemu je tajna nepogrešivosti samoočiglednih sudova?

7. Kako se mogu vrednovati sudovi koji nisu samoočigledni?

8. Šta podrazumijeva iskaz “podudaranje sudova s izvanjskom zbiljom”?

9. Kako se vrednuju sudovi koji nemaju objektivne primjere?

10. Pojasnite pojam “stvar po sebi”.

206

20. LEKCIJA

VREDNOVANJE ETIČKIH I PRAVNIH SUDOVA Obuhvata: Obilježja etičkog i pravnog znanja Kriterij tačnosti i netačnosti vrijednosnih sudova Pregled najznačajnijih mišljenja Istraživanje problema Rješenje jedne nedoumice Relativizam u etici i pravu Razliku između pravnih i etičkih sudova

Obilježja etičkog i pravnog znanja Etičko i pravno znanje, ponekad nazivano vrijednosnim znanjem, ima obilježja koja se mogu podijeliti u dvije univerzalne skupine. Jedna skupina obilježja odnosi se na specifične predodžbene pojmove iz kojih su formirani pravni i etički izrazi.

O ovome se raspravljalo u lekciji 15. Druga skupina obilježja tiče se oblika i forme vrijednosnih izraza. Prema ovoj skupini obilježja, pravna i etička znanja mogu imati dva oblika: prvi je preskriptivni oblik, to jest, oblik zapovijedi i zabrana, kao što se vidi u mnogim ajetima Kur’ana Časnog, a drugi je deskriptivni oblik, to jest, oblik sudova koji imaju logičke forme subjekata i predikata ili antecedenta i konsekventa, a koristi se u drugim ajetima i predajama.

Znamo da preskriptivni izrazi nisu sudovi i da nemaju sposobnost bivanja istinitim ili lažnim, pa prema tome ne bi trebalo ni pitati jesu li oni tačni ili netačni. Ako neko ipak postavi ovo pitanje, odgovor je da nisu ni jedno ni drugo, već su oni jednostavno preskripcija. Zaista, u pogledu zapovijedi i zabrana može se reći da one implicitno ukazuju na poželjnost onog na što se zapovijed odnosi za onoga koji zapovijeda ili nepoželjnost onog na što se zabrana odnosi za onoga koji zabranjuje te bi se, s obzirom na ovo implicitno ukazivanje, moglo reći da su tačni ili pogrešni. Ako je ono na što se zapovijed odnosi zaista poželjno za onoga koji zapovijeda, a ono na što se zabrana odnosi zaista omraženo onom koji zabranjuje, preskriptivni izrazi, prema onome na šta implicitno ukazuju, jesu tačni, a u suprotnom su pogrešni.

Neki zapadni mislioci smatrali su da etički i pravni propisi počivaju na zapovijedi, zabrani, obavezi i upozorenju; drugim riječima, da je njihova suština preskriptivna, pa su zato smatrali da etičko i pravno znanje nema sposobnost bivanja istinitim ili lažnim. Prirodno, oni vjeruju da nema mjerila njihove tačnosti ili netačnosti i da se ne može iznijeti nikakav kriterij prepoznavanja njihove istinitosti ili pogrešnosti.

Ovo mišljenje je pogrešno. Bez sumnje, etički i pravni propisi mogu se izreći u formi deskriptivnih izraza kao i logičkih sudova bez preskriptivnog značenja. Zapravo, pokušati smjestiti etičko i pravno znanje u okvir preskriptivnih izraza znači ili ih smatrati nekom vrstom umske razonode ili smatrati da su isključivo radi dosezanja stanovitih obrazovnih ciljeva.

209

Kriterij tačnosti i netačnosti vrijednosnih sudova Etički i pravni sudovi objašnjavaju se na dva načina. Prvi način je da se ukaže na uspostavu specifičnih pravila u određenom sistemu. Naprimjer, kaže se: “Laganje s ciljem pomirenja dvije osobe je dozvoljeno u islamu”, ili: “Odsjeći ruku kradljivcu je obavezno u islamu.” Kada pravnik ili muslimanski sudac objašnjava ovakve presudbe, on nema potrebu da spomene etički ili pravni sistem u islamu. Zato se odrednica “u islamu” u govoru obično i ne koristi.

Kriterij tačnosti i netačnosti takvih sudova jeste njihova podudarnost ili nepodudarnost s etičkim i pravnim dokumentima i izvorima. Put spoznavanja tih sudova jeste obraćanje izvorima koji se odnose na određeni sistem. Tako je put saznavanja etičkih i pravnih propisa u islamu obraćanje Kur’anu i tradiciji.

Drugi način je da se ukaže na stvarnu i noumenalnu uspostavljenost, to jest, postojanje njihovog sadržaja, ne uzimajući pritom u obzir je li to ispravno ili nije u nekom specifičnom vrijednosnom sistemu, ili je prihvaćeno od strane nekog društva, kao u slučaju univerzalnih načela etike i prava uključujući primordijalne zakone. Primjer za ovo su sljedeći etički sudovi: “Pravda je dobra”, ili: “Čovjek ne smije biti okrutan ni prema kome”, te pravni sudovi: “Svaki čovjek ima pravo na život”, i: “Niko ne smije biti nevin pogubljen.”

Postoji mnoštvo stavova o ovom pitanju, a posebno u zapadnoj filozofiji etike i prava, koje je postalo poprište sukoba i neslaganja.

Pregled najznačajnijih mišljenja Najznačajnija mišljenja u vezi s ovim pitanjem jesu sljedeća: A. Neki zapadni filozofi etike i prava zapravo poriču univerzalna i nepromjenjiva načela, što se posebno odnosi na pozitiviste, koji raspravu o njima smatraju ispraznom i besmislenom jer se ista tiče metafizičkih i nenaučnih misli.

Naravno, šta drugo i očekivati od pristaša ove škole, takozvanog pozitivizma, čije su oči prikovane za osjetila. Ali, što se tiče drugih mislilaca, koji su povremeno istupali s ovakvim stavovima, treba reći da ovo njihovo mišljenje izvire iz preobrazbi u pravnim i etičkim vrijednostima u različitim društvima i 210

u različitim vremenima – što ih je odvelo vjerovanju u relativnost etike i prava – i što ih je navelo da sumnjaju ili poriču nepromjenjiva vrijednosna načela.

Našim objašnjenjem relativnosti etike i prava korijeni ovakvih vjerovanja bit će iščupani.

B. Druga skupina filozofa smatra da vrijednosni sudovi izražavaju društvene vrijednosti koje izviru iz potreba ljudi i iz njihovih unutarnjih emocija, što se mijenja kako se i oni preobražavaju. Zbog toga oni drže da su etički sudovi izvan okrilja dokazivih rasprava utemeljenih na sigurnim, vječnim i nužnim principima. Na toj osnovi kriteriji tačnosti i netačnosti ovih sudova ticali bi se tih istih potreba i naklonosti koje su uzroci njihove valjanosti.

U odgovoru moramo istaći da su sva praktična znanja povezana s čovjekovim slobodnim ponašanjem, koje potječe iz neke vrste težnje i unutarnje naklonosti usmjerene ka posebnom cilju i odredištu. Na toj osnovi pojavljuju se specifični neštastveni pojmovi i iz njih se tvore sudovi. Međutim, uloga praktičnog znanja je da čovjeka, budući da je on suočen s izborom između raznolikih težnji i naklonosti, vodi temeljnom uzvišenom cilju, sreći i poželjnom savršenstvu. Takav način često se ne podudara s htijenjima većine ljudi koja su vezana za njihove životinjske želje i za prolazne ovozemaljske materijalne užitke. Praktično znanje ljude prisiljava da uravnoteže svoja nagonska i životinjska htjenja i da zatvore oči pred ovozemaljskim materijalnim užicima.

Stoga, ako bismo pod potrebama i naklonostima ljudi podrazumijevali apsolutno sve pojedinačne i grupne potrebe, koje su zapravo uvijek u međusobnom konfliktu i smetnji i uzrokuju propadanje društva, onda se takvo što suprotstavlja osnovnim ciljevima etike i prava. Ako su, pak, u značenju posebnih potreba i uzvišenih ljudskih naklonosti, koje su kod većine ljudi skrivene i nisu aktuelne i kojima ovladavaju životinjske želje i težnje, ovo ipak nije nespojivo s nepromjenjivošću, trajnošću, univerzalnošću i nužnošću i nije povodom izlaska ove vrste sudova iz okrilja dokazivih znanja, kao što ni bivanje obzirnosnim (e‘tebārī) za ove pojmove, koji su obično subjekti ove vrste sudova i implicitno sadrže neku vrstu stilske figure i metafore, ne znači da su oni bez ikakve racionalne osnove, što je pokazano u lekciji 15.

C. Treći stav je da načela etike i prava potječu od samoočiglednih sudova praktičnog razuma i, kao i samoočigledni sudovi teorijskog uma, oni izviru iz primordijalne naravi razuma te nemaju potrebu za argumentom i dokazom.

Kriterij njihove tačnosti i netačnosti je njihova saglasnost ili protivljenje ljudskoj savjesti.

211

Korijeni ovog stava leže u mišljenjima antičkih grčkih filozofa, a prihvatila ih je i većina filozofa s Istoka i Zapada. Među njima je Kant posebno isticao ovakav stav. Od svih stavova ovaj je najdostojanstveniji i najbliži istini, ali je istovremeno otvoren za suptilnije prigovore od kojih će neki biti navedeni: 1. Površinski gledano, ovaj stav afirmira brojnost razuma i odvojenost onoga što oni, praktični i teorijski razum, percipiraju, što se da poreći.

2. Primjedba na prirođenost1 predmeta percipiranja teorijskog razuma stoji i za ovaj stav.

3. Po ovom stavu zamišlja se da etička i pravna načela nemaju potrebu za rasuđivanjem i argumentacijom. No, čak i najuniverzalniji od njih, kao što su valjanost pravde i pokuđenost nepravde, imaju potrebu za dokazom, o čemu će biti riječi.

Istraživanje problema Da bi se u vezi s ovim problemom istina učinila očiglednom, treba napomenuti nekoliko kratkih uvodnih opaski, dok se njihovo iscrpno objašnjenje prepušta filozofiji etike i prava.

1. Etički i pravni sudovi odnose se na čovjekovo slobodno ponašanje, ponašanje koje je sredstvo pribavljanja željenih ciljeva. Njihova vrijednost je u tome što su oni sredstva i prioriteti za dosezanje tih poželjnosti.

2. Ciljevi koje čovjek želi ostvariti su ili da osigura prirodne i ovozemaljske potrebe i zadovolji svoje životinjske nagone, ili da osigura društvene interese te spriječi propadanje i anarhiju, ili, pak, da ostvari vječno blaženstvo i duhovno savršenstvo. Prirodni i životinjski ciljevi nisu izvori vrijednosti za prioritetno kretanje ka njima. Oni po sebi nemaju vezu s etikom i pravom. Međutim, društveni interesi, bili oni u sukobu s pojedinačnim interesima i užicima ili ne, jesu jedan od izvora iz kojih proizlazi vrijednost. Još jedan izvor vrijednosti jeste pogled prema vječnoj sreći zarad koje čovjek mora zatvoriti oči pred nekim materijalnim i ovozemaljskim htijenjima i željama. Kao motivacija za ponašanje iznad svega je želja za dosezanjem stvarnog ljudskog savršenstva čiji Vidi 19. lekciju.

1

212

primjer je, prema viđenju islama, dosezanje blizine Boga Uzvišenoga.

Prema tome, može se reći da vrijednost u svim slučajevima proizlazi iz ostavljanja po strani vlastitih htijenja radi dostizanja viših htijenja.

3. U pogledu prava predstavljeni su različiti ciljevi od kojih najuniverzalniji i najobuhvatniji jeste osiguravanje društvenih interesa koji imaju razne ogranke. S druge strane, za etiku su navedeni različiti ideali, a ponad svih je konačno savršenstvo bivanja u sjeni blizine Uzvišenog Boga. Ako je ovaj cilj motivacija čovjekovog ponašanja, bilo pojedinačnog bilo društvenog, ono će onda imati etičku vrijednost. Zbog toga se ponašanje koje je povezano s pravom može podvesti pod etiku, pod uvjetom da motivacija bude etička.

4. Spomenuti ciljevi imaju dva aspekta. Jedan je njihova poželjnost za čovjeka, tako da oni potiču čovjeka da zatvori oči pred niskim htijenjima.

Prema ovom stavu ciljevi su u vezi s čovjekovim prirođenim htijenjima da ostvari sreću i savršenstvo. Ovaj aspekt je psihološki, a podređen je znanju i naučnim i percepcijskim principima. Drugi aspekt je genetički i potpuno je opredmećen i neovisan o težnjama, naklonostima, raspoznavanju i znanju pojedinaca. Dakle, ako se čin razmotri u vezi s njegovim poželjnim ciljem, ali s aspekta njegove poželjnosti, iz njega se apstrahira pojam vrijednosti. A ako se taj čin razmotri s aspekta njegove ontološke relacije, s rezultatima koji iz njega proizlaze, pojmovi obaveznosti, trebanja i moranja dobijaju se iz njega. Filozofskim jezikom kazano, takva obaveznost tumači se kao odnosna nužnost (ḍarūrat bil-qijās).

Sada, s obzirom na ove uvode, možemo doći do zaključka da kriterij istinitosti i neistinitosti, ispravnosti i pogrešnosti etičkih i pravnih sudova jeste njihov utjecaj na ostvarenje poželjnih ciljeva. Taj utjecaj nije podređen težnjama, naklonostima, ukusima i mišljenju. Kao i druge uzročno-posljedične veze on proizlazi iz noumenalne stvarnosti. Naravno, pri raspoznavanju konačnog cilja i posrednih ciljeva može doći do brkanja. Tako će neko, naprimjer, na temelju svog materijalističkog pogleda svesti čovjekov cilj na ovozemaljsku raskoš. I pri raspoznavanju načina na koji čovjek ostvaruje stvarne ciljeve također može doći do brkanja. Međutim, ni jedno od ovih brkanja ne šteti vezi povoda i ishoda između slobodnih radnji i njihovih učinaka i niti jedno od njih ne uzrokuje njihov izlazak iz okrilja intelektualnih rasprava i dokaznog argumentiranja, kao što ni brkanja filozofa ne znače poricanje racionalnih zbilja neovisnih o 213

stavu i mišljenju, kao što i nesuglasice među naučnicima o zakonima empirijskog znanja ne znače njihovo nijekanje, to jest, da takvog znanja koje bi se moglo usvojiti nema.

Da zaključimo, načela etike i prava jesu filozofski sudovi koji mogu biti dokazani racionalnim argumentacijama, iako je razum običnog čovjeka u svojim ograncima i pojedinostima – zbog kompleksnosti formula, mnoštva faktora i promjenjivih i zbog pomanjkanja obaviještenosti o njima – manjkav i nemoćan izvesti iz univerzalnih načela presudbu za svaki partikularni sud. U ovakvim slučajevima jedini izlaz je oslanjanje na Objavu.

Prema tome, nije ispravno kazati da su etički i pravni sudovi podređeni težnjama, naklonostima, ukusima i mišljenjima pojedinaca ili skupina te da zato nepromjenjiva i univerzalna načela za njih nisu prihvatljiva, niti se može reći da su etički i pravni sudovi podređeni potrebama i promjenjivim uvjetima vremena i prostora, pa da se dokazna argumentacija ne odnosi na njih, nego isključivo na univerzalne, vječne i nužne sudove. Također je neispravno tvrditi da se ovi sudovi tiču nekog drugog a ne teorijskog razuma i da je otuda argumentiranje o njima pomoću filozofskih premisa, koje su u vezi s teorijskim razumom, neispravno.

Rješenje jedne nedoumice Ovdje se može iznijeti nedoumica da je ovaj stav suprotstavljen mišljenju svih logičara, a prihvatili su ga i islamski filozofi. U logici se navodi da se dijalektička dedukcija sastoji od općepoznatih i priznatih premisa2, a nasuprot Općepoznati sudovi u svom općenitom značenju obuhvataju i priznate sudove (musallamāt) zato što su i oni sami poznati. Međutim, u svom specifičnom značenju to su sudovi čiji je razlog prihvatanja jedino to što su takvi stavovi rašireni među običnim narodom, pa čak i među neobrazovanom masom. Općepoznati sudovi se dijele opet na opće (koji uključuju i musallamāt sudove) i specifične (isključivo musallamāt sudovi).

Prva skupina su sudovi koji su poznati među svim skupinama ljudi, za razliku od specifičnih koji su poznati samo među određenom skupinom ljudi. Naprimjer sud: “Dobro je pomoći slijepcu na ulici”, spada u prvu skupinu, a sud: “Beskonačnost uzročno-posljedičnog niza je nemoguća”, poznat je samo skupini filozofa i teologa. Ono što je važno znati za općepoznate sudove jeste to da oni nisu uvijek ispravni. Priznati sudovi

2

214

njoj je dokaz koji se sastoji od sigurnih premisa. Primjer općepoznatih premisa je: “Istina je dobra”, što je etički sud.

U odgovoru moramo navesti da su najveći logičari islama3, Ibn Sina i Hadže Nasīruddīn Tūsi, jasno rekli da se ovi sudovi u ovakvoj univerzalnoj i apsolutnoj formi smatraju općepoznatim i mogu se koristiti jedino u dijalektičkim dedukcijama, a ne u dokazima. Pošto oni imaju skrivena i posebna ograničenja koja se dobijaju iz odnosa radnje i njenog poželjnog rezultata, nije pohvalno reći istinu ako ona vodi ka nečijem ubojstvu. Prema tome, ako se ova vrsta suda u ovakvoj apsolutnoj i univerzalnoj formi primijeni u dedukciji na temelju njegovog općenitog prihvatanja, sud će biti dijalektički. Međutim, moguće je da se isti ovaj sud, uzimanjem u obzir racionalnih mjerila, suptilnih odnosa i skrivenih ograničenja, transformira u sigurni sud. Za takve sudove mogu se izgraditi dokazi, a njihovi zaključci mogu se koristiti i u drugim dokazima.

Relativizam u etici i pravu Kao što je ranije rečeno, većina sudova koji govore o vrijednostima, posebno u slučaju pravnih sudova, imaju izuzetke. Čak ni dobrota govorenja istine nije univerzalna. S druge strane, ponekad zapravo jedan subjekt biva stjecištem združenosti dviju kontrarnih presudbi. U slučaju da su kriteriji njihova korištenja jednaki, čovjek je slobodan upotrijebiti ili jednu ili drugu, a u slučaju da se jednom kriteriju daje prednost nad drugim, čovjek se treba prikloniti važnijem kriteriju. U praksi se onda onaj drugi kriterij osporava. Također, uočava se da neke pravne presudbe imaju vremensko ograničenje i nakon nekog perioda bivaju opozvane. Pažnja posvećena ovom pitanju prouzrokovala je nastanak predodžbe o apsolutnoj relativnosti vrijednosnih presudbi, kao i predodžbe da se oni ne primjenjuju općenito na sve jedinke u svim vremenima. Škole mišljenja s pozitivističkim sklonostima također smatraju da razlike u vrijednosnim sistemima u različitim društvima i vremenima pružaju razlog relativizma s obzirom na sve vrijednosne sudove. su oni koje prihvata i protivnik u raspravi. Razlika između mašhūrāt i musallamāt sudova je ta da su prethodni prihvaćeni od strane običnih ljudi dok, su potonji priznati od strane stručnjaka i elite. (op. prev. bos.)

3 Vidi: Burhān uš-Šifā, maqālah 1, faṣl 4; i Ṭabī‘ijjāt uš-Šifā, fann 6, maqālah 1, faṣl 5.

215

Međutim, istina je da se ova vrsta relativizama može pronaći u zakonima empirijskih nauka – a univerzalnost empirijskih zakona temelji se na zadovoljavanju uvjeta i nepostojanju prepreka i smetnji. S filozofske tačke gledišta ova ograničenja vraćaju se na složenost uzroka pojava. Nedostajanjem jednog od uvjeta posljedica se također poništava.

Prema tome, ako su uzroci etičkih i pravnih presudbi precizno određeni te ako su uvjeti i ograničenja njihovih subjekata u potpunosti obuhvaćeni, vidjet ćemo da su etička i pravna načela, u granicama ovih mjerila i konačnih uzroka, općenita i apsolutna. U tom pogledu nisu ništa drukčija od ostalih zakona nauke.

Sada ćemo napomenuti da smo se u ovoj raspravi oslanjali na univerzalna načela etike i prava, dok neke partikularnosti, kao što su saobraćajni propisi i slične stvari, izlaze iz okvira ove rasprave.

Razlika između pravnih i etičkih sudova Sada, kad smo došli do kraja ove rasprave, spomenut ćemo još razliku između pravnih i etičkih sudova. Naravno, brojne su razlike između ovih dviju skupina sudova o kojima se mora raspravljati u filozofiji prava i etike. Ovdje samo ističemo jednu od njihovih razlika koja je temeljna i važna, a to je razlika među njihovim ciljevima.

Kao što znamo, temeljni cilj prava je društvena sreća ljudi u ovosvjetskom životu, koja je određena pravnim propisima uz izvršno jamstvo vlasti. S druge strane, konačni cilj etike jeste vječno blaženstvo i duhovno savršenstvo, te je njen opseg širi u odnosu na društvena pitanja. Stoga su pravni i etički problemi preklapajući, tako da jedan sud, sve dok je u vezi s čovjekovom društvenom srećom podržan od strane vlasti, jeste pravni, a sve dok utječe na vječno blaženstvo i duhovno savršenstvo čovjeka, on je etički – poput obaveznosti vraćanja povjerenog i zabrane pronevjere. U ovakvim slučajevima, ako je poštovanje pravila motivirano isključivo strahom od kazne vlasti, ono nema nikakvu etičku vrijednost, čak i ako je u skladu s pravnim propisima. Ako je, pak, djelo motivirano nekim uzvišenijim ciljem, koji je etički, ono će također biti etičko.

Treba zapaziti da je ova razlika u skladu sa stavom prihvaćenim u filozofiji etike te da ima i drugih stavova. Za informacije o njima treba se obratiti knjigama filozofije etike i prava.

216

Sažetak 1. Suprotno onome kako su pretpostavili neki zapadni mislioci, moralni i pravni zakoni ne počivaju na preskripciji, zapovijedi i zabrani, te se upravo stoga za njih može razmatrati mjerilo istinitosti i pogrešnosti.

2. Kada se pojašnjava jedan moralni ili pravni propis s namjerom ukazivanja na njegovu uspostavu u jednom specifičnom sistemu, kriterij njegove tačnosti i netačnosti jeste njegova podudarnost ili nepodudarnost s etičkim i pravnim dokumentima i izvorima.

3. Međutim, u slučaju kada se razmatra ukazivanje na stvarnu uspostavljenost, to jest, postojanje njegovog sadržaja, bez uzimanja u obzir je li prihvaćen u specifičnom sistemu ili od strane društva, onda u vezi s mjerilima njegove istinitosti i pogrešnosti postoje različiti stavovi.

4. Neki mislioci u osnovi poriču nepromjenjiva načela za moral i pravo, a takvi su pozitivisti koji ovu raspravu smatraju metafizičkom i nenaučnom.

5. Ono što se može navesti kao potpora ovom mišljenju jeste različitost vrijednosnih sistema i njihova relativnost, o čemu će se raspravljati u nastavku.

6. Neki filozofi smatraju da su vrijednosni sudovi društvene konvencije, podređene potrebama i promjenjivim sklonostima ljudi, te zbog toga smatraju da oni izlaze izvan dokaznih rasprava.

7. Jasno je da lične i skupne želje koje su izvor stalnih neslaganja i neprijateljstava ne mogu biti izvorom moralnih i pravnih propisa. Međutim, uzvišene ljudske težnje su postojane i nepromjenjive, te se stoga promjenjivost ne može uzeti argumentom izvođenja izvan dokazne rasprave.

8. Sljedeća skupina filozofa smatra da su načela etike i prava od samoočiglednih sudova praktičnog razuma, a argumentaciju premisama teorijskog razuma smatraju neprihvatljivom.

9. Brojnost razuma i međusobna odvojenost onoga što oni percipiraju može se negirati, kao što također nije prihvatljiva ni samoočiglednost svih moralnih i pravnih načela.

Ovome treba dodati da primjedba upućena na primordijalnost samoočiglednih teoretskih sudova vrijedi i ovdje.

10. Istina je ta da moralna i pravna načela pojašnjavaju vezu povoda i ishoda slobodnih ljudskih radnji, a poželjni ciljevi u moralu i pravu su, kao i kod drugih uzro­ čnih veza, stvarna i noumenalna stvar koja treba biti razotkrivena, a ne ustanovljena posredstvom preskripcije. Mjerilo istinitosti i neispravnosti ovih sudova je u njihovoj usklađenosti ili neusklađenosti s ovim stvarnim vezama i noumenalnim dobrobitima.

11. Međutim, to što su logičari moralne sudove ubrojali u općepoznate sudove koji se upotrebljavaju samo u dijalektičkoj dedukciji a ne u dokazu temelji se na tome da ovi sudovi obično imaju specifična ograničenja koja se ne spominju u govoru i na apsolutan način se ne smatraju općepoznatim sudovima. Međutim, ako bi se u obzir uzela

217

njihova stvarna ograničenja, oni bi bili potvrdivi i posredstvom dokaza, a zaključci ovog dokaza bi se također mogli koristiti kao premise drugog dokaza.

12. Prvi izvor uobrazilje o relativnosti morala i prava su upravo stvarna ograničenja vrijednosnih sudova koja su izvor izuzetaka, kao što dobrota govorenja istine nije univerzalna. Drugi je združenost dviju različitih presudbi u jednom subjektu, koje su ponekad kontrarne, i treći je vremenska ograničenost nekih pojedinačnih presudbi prava.

13. Ne uzimajući u obzir pojedinačne propise i presudbe koje izlaze izvan okvira naše rasprave, ograničenja i izuzeci, kao i konflikti i smetnje, postoje i u zakonima empirijskih nauka, a to se prema pogledu filozofije vraća na složenost uzroka presudbe iz zahtjeva i uvjeta prisustva i odsustva.

14. Između pravnih i moralnih propisa postoji više razlika od kojih je najvažnija razlika u njihovim ciljevima, jer je univerzalni izvor pravnih propisa osiguranje društvene sreće, koja se ostvaruje u sjeni provođenja zakona posredstvom vlasti, dok je krajnji cilj etike vječno blaženstvo i konačno savršenstvo čovjeka, što je ponad pravnog cilja od kojeg ima širi opseg i obuhvata više pojedinačnih pitanja.

Pitanja 1. Pojasnite osobine vrijednosnih znanja.

2. Kojim mjerilom se vrednuju moralni i pravni sudovi?

3. U čemu se spore eksperti po pitanju mjerila ispravnosti i neispravnosti vrijednosnih sudova?

4. Pojasnite važna stajališta po ovom pitanju i podvrgnite ih kritici.

5. Pojasnite prihvatljivo mišljenje.

6. Zašto logičari moralne sudove ubrajaju u općepoznate i ne dozvoljavaju njihovu upotrebu u dokazu?

7. Šta je izvor pogrešnog mišljenja o relativnosti moralnih i pravnih sudova? Na koji način se ovo brani?

8. Pojasnite osnovnu razliku između moralnih i pravnih sudova.

218

Sadržaj

Riječ urednika.................................................................................................................................. 5 1. DIO UVODNE RASPRAVE 1. LEKCIJA: KRATAK PREGLED TOKA FILOZOFSKE MISLI OD POČETAKA DO ISLAMSKE EPOHE ....................................................................................11

Početak filozofske misli........................................................................................................ 13 Pojava sofizma i skepticizma................................................................................................ 13 Doba procvata filozofije........................................................................................................ 14 Kraj grčke filozofije.............................................................................................................. 16 Izlazak sunca islama............................................................................................................. 16 Razvoj filozofije u islamskoj epohi....................................................................................... 18 Sažetak ................................................................................................................................. 19 Pitanja................................................................................................................................... 20

Skolastička filozofija............................................................................................................. 23 Renesansa i temeljita preobrazba u mišljenju....................................................................... 24 Druga faza skepticizma......................................................................................................... 25 Opasnost skepticizma........................................................................................................... 25 Moderna filozofija................................................................................................................. 26 Fundamentalnost iskustva i moderni skepticizam................................................................ 27 Kantova kritička filozofija.................................................................................................... 28 Sažetak.................................................................................................................................. 28 Pitanja................................................................................................................................... 29

Objektivni idealizam............................................................................................................. 33 Pozitivizam........................................................................................................................... 34 Racionalizam i empirizam.................................................................................................... 35 Egzistencijalizam.................................................................................................................. 35 Dijalektički materijalizam.................................................................................................... 36 Pragmatizam......................................................................................................................... 37 Kratka poredba...................................................................................................................... 38 Sažetak ................................................................................................................................. 39 Pitanja................................................................................................................................... 40

2. LEKCIJA: KRATAK PREGLED TOKA FILOZOFSKE MISLI OD SREDNJEG VIJEKA DO OSAMNAESTOG STOLJEĆA ....................................................... 21

3. LEKCIJA: KRATAK PREGLED TOKA FILOZOFSKE MISLI U POSLJEDNJA DVA STOLJEĆA .............................................................................................. 31

425

4. LEKCIJA: STRUČNO ZNAČENJE TERMINA NAUKA I FILOZOFIJA ....................................... 41

Uvod..................................................................................................................................... 43

Višeznačnost......................................................................................................................... 43

Stručno značenje termina nauka........................................................................................... 46

Stručno značenje termina filozofija...................................................................................... 47

Naučna filozofija .................................................................................................................. 48

Sažetak ................................................................................................................................. 49

Pitanja................................................................................................................................... 49 5. LEKCIJA: FILOZOFIJA I NAUKE ............................................................................................. 51

Filozofija nauka.................................................................................................................... 53

Metafizika............................................................................................................................. 54

Odnos između nauke, filozofije i metafizike......................................................................... 55

Podjela i klasifikacija nauka................................................................................................. 56

Norma razlikovanja nauka.................................................................................................... 57

Cjelina i univerzalno ............................................................................................................ 58

Ogranci nauka....................................................................................................................... 59

Sažetak ................................................................................................................................. 60

Pitanja................................................................................................................................... 60 6. LEKCIJA: ŠTA JE FILOZOFIJA? ............................................................................................... 61

Odnos između predmetā i problemā..................................................................................... 63

Principi nauka i njihov odnos s predmetima i problemima.................................................. 65

Predmeti i problemi filozofije............................................................................................... 66

Definicija filozofije............................................................................................................... 68

Sažetak ................................................................................................................................. 69

Pitanja................................................................................................................................... 70 7. LEKCIJA: POLOŽAJ FILOZOFIJE ............................................................................................ 71

Suština filozofskih problema................................................................................................ 73

Principi filozofije ................................................................................................................. 75

Cilj filozofije ........................................................................................................................ 77

Sažetak ................................................................................................................................. 78

Pitanja................................................................................................................................... 79 8. LEKCIJA: METODA ISTRAŽIVANJA U FILOZOFIJI ................................................................ 81

Vrednovanje racionalne metode .......................................................................................... 83

Analogija, indukcija i dedukcija .......................................................................................... 84

Racionalna i empirijska metoda............................................................................................ 86

Zaključci............................................................................................................................... 87

Djelokrug racionalne i empirijske metode............................................................................ 87

Sažetak ................................................................................................................................. 89

Pitanja................................................................................................................................... 90 9. LEKCIJA: ODNOS IZMEĐU FILOZOFIJE I NAUKA ................................................................. 91

Odnosi među naukama ........................................................................................................ 93

Pomoć koju filozofija pruža naukama................................................................................... 94

Pomoć koju nauke pružaju filozofiji..................................................................................... 96

Odnos između filozofije i gnoze........................................................................................... 98

Pomoć koju filozofija pruža gnozi........................................................................................ 99

Pomoć koju gnoza pruža filozofiji........................................................................................ 99

426

Sažetak ............................................................................................................................... 100 Pitanja................................................................................................................................. 100 10. LEKCIJA: NUŽNOST FILOZOFIJE ......................................................................................... 101 Čovjek našeg doba.............................................................................................................. 103 Društvene škole.................................................................................................................. 104 Tajna čovječnosti................................................................................................................ 106 Odgovor na neke nedoumice.............................................................................................. 106 Sažetak ............................................................................................................................... 109 Pitanja..................................................................................................................................110 2. DIO EPISTEMOLOGIJA 11. LEKCIJA: UVOD U EPISTEMOLOGIJU ..................................................................................113

Značaj epistemologije .........................................................................................................115 Kratak pregled historije epistemologije...............................................................................116 Znanje u islamskoj filozofiji................................................................................................117 Definicija epistemologije.....................................................................................................119 Sažetak ............................................................................................................................... 120 Pitanja................................................................................................................................. 121 12. LEKCIJA: SAMOOČIGLEDNOST NAČELA EPISTEMOLOGIJE ............................................. 123 Kvalitet ovisnosti filozofije o epistemologiji...................................................................... 125 Mogućnost spoznaje........................................................................................................... 127 Pregled tvrdnji skeptika...................................................................................................... 127 Odbacivanje nedoumica skeptika....................................................................................... 129 Sažetak ............................................................................................................................... 130 Pitanja................................................................................................................................. 131 13. LEKCIJA: VRSTE ZNANJA .................................................................................................... 133 U potrazi za kamenom temeljcem znanja........................................................................... 135 Prva dioba znanja................................................................................................................ 136 Prisustveno znanje.............................................................................................................. 137 Tajna nepogrešivosti prisustvenog znanja.......................................................................... 139 Popratnost stečenog i prisustvenog znanja......................................................................... 140 Razine prisustvenog znanja................................................................................................ 141 Sažetak ............................................................................................................................... 142 Pitanja................................................................................................................................. 143 14. LEKCIJA: STEČENO ZNANJE ................................................................................................ 145 Potreba za istraživanjem stečenog znanja........................................................................... 147 Predodžba i potvrda............................................................................................................ 147 Dijelovi sudova .................................................................................................................. 148 Vrste predodžbi................................................................................................................... 148 Univerzalne predodžbe....................................................................................................... 150 Proučavanje univerzalnih pojmova..................................................................................... 152 Odgovor na nedoumicu....................................................................................................... 153 Pregled ostalih stajališta..................................................................................................... 154 Sažetak ............................................................................................................................... 155 Pitanja................................................................................................................................. 156

427

15. LEKCIJA: VRSTE UNIVERZALNIH POJMOVA ...................................................................... 157

Vrste inteligibilija............................................................................................................... 159 Osobine svake vrste inteligibilija ....................................................................................... 161 Obzirnosni pojmovi............................................................................................................ 162 Etički i pravni pojmovi....................................................................................................... 162 “Treba” i “ne treba”............................................................................................................ 164 Pravni i etički subjekti........................................................................................................ 166 Sažetak ............................................................................................................................... 167 Pitanja................................................................................................................................. 168 16. LEKCIJA: EMPIRIZAM .......................................................................................................... 169 Pozitivizam......................................................................................................................... 171 Kritika pozitivizma............................................................................................................. 172 Fundamentalnost / počelnost osjetila ili razuma?............................................................... 173 Sažetak ............................................................................................................................... 175 Pitanja................................................................................................................................. 176 17. LEKCIJA: ULOGA RAZUMA I OSJETILA U PREDODŽBAMA ............................................... 177 Fundamentalnost (počelnost) razuma ili osjetila u predodžbama....................................... 179 Kritika................................................................................................................................. 181 Istraživanje problema.......................................................................................................... 182 Sažetak ............................................................................................................................... 185 Pitanja................................................................................................................................. 186 18. LEKCIJA: ULOGA RAZUMA I OSJETILA U POTVRDAMA .................................................... 187 Neke naznake o potvrdama................................................................................................. 189 Istraživanje problema.......................................................................................................... 193 Sažetak ............................................................................................................................... 195 Pitanja................................................................................................................................. 196 19. LEKCIJA: VRIJEDNOST ZNANJA .......................................................................................... 197 Povratak na prvobitni problem........................................................................................... 199 Šta je istina?........................................................................................................................ 199 Kriteriji prepoznavanja istine............................................................................................. 200 Istraživanje problema.......................................................................................................... 201 Kriteriji tačnosti i netačnosti sudova.................................................................................. 203 Stvar po sebi....................................................................................................................... 205 Sažetak ............................................................................................................................... 206 Pitanja................................................................................................................................. 206 20. LEKCIJA: VREDNOVANJE ETIČKIH I PRAVNIH SUDOVA ................................................... 207 Obilježja etičkog i pravnog znanja .................................................................................... 209 Kriterij tačnosti i netačnosti vrijednosnih sudova.............................................................. 210 Pregled najznačajnijih mišljenja......................................................................................... 210 Istraživanje problema.......................................................................................................... 212 Rješenje jedne nedoumice.................................................................................................. 214 Relativizam u etici i pravu.................................................................................................. 215 Razlika između pravnih i etičkih sudova............................................................................ 216 Sažetak ............................................................................................................................... 217 Pitanja................................................................................................................................. 218

428

3. DIO ONTOLOGIJA 21. LEKCIJA: UVOD U ONTOLOGIJU ......................................................................................... 221

Uvod u lekciju .................................................................................................................... 223 Upozorenja u vezi s pojmovima ........................................................................................ 223 Upozorenje vezano za riječi................................................................................................ 226 Samoočiglednost pojma egzistencije ................................................................................. 227 Odnos između egzistencije i percepcije.............................................................................. 228 Sažetak................................................................................................................................ 229 Pitanja................................................................................................................................. 230 22. LEKCIJA: POJAM EGZISTENCIJE .......................................................................................... 231 Jedinstvo pojma egzistencije.............................................................................................. 233 Imenični i čestični pojam egzistencije................................................................................ 234 Egzistencija i egzistent....................................................................................................... 236 Sažetak ............................................................................................................................... 238 Pitanja................................................................................................................................. 239 23. LEKCIJA: OPREDMEĆENA ZBILJA ....................................................................................... 241 Samoočiglednost opredmećene zbilje................................................................................. 243 Načini poricanja zbilje........................................................................................................ 244 Tajna samoočiglednosti opredmećene zbilje...................................................................... 246 Izvori vjerovanja u materijalnu zbilju................................................................................. 248 Sažetak ............................................................................................................................... 249 Pitanja................................................................................................................................. 250 24. LEKCIJA: EGZISTENCIJA I ŠTASTVO ................................................................................... 251 Veza između problema egzistencije i štastva...................................................................... 253 Kako se um upoznaje s pojmom egzistencije?................................................................... 256 Kako se um upoznaje sa štastvom?.................................................................................... 257 Sažetak ............................................................................................................................... 259 Pitanja................................................................................................................................. 260 25. LEKCIJA: PRESUDBE O ŠTASTVU ........................................................................................ 261 Obzirnosti štastva................................................................................................................ 263 Prirodne univerzalije........................................................................................................... 264 Uzrok upojedinačenja štastva............................................................................................. 267 Sažetak ............................................................................................................................... 269 Pitanja................................................................................................................................. 270 26. LEKCIJA: UVOD U FUNDAMENTALNOST (POČELNOST) EGZISTENCIJE .......................... 271 Kratak pregled historije ovog problema............................................................................. 273 Pojašnjenje izraza............................................................................................................... 274 Pojašnjenje mjesta sporenja................................................................................................ 277 Koristi ove rasprave............................................................................................................ 279 Sažetak................................................................................................................................ 279 Pitanja................................................................................................................................. 280 27. LEKCIJA: FUNDAMENTALNOST (POČELNOST) EGZISTENCIJE ......................................... 281 Argumenti za fundamentalnost / počelnost egzistencije.................................................... 283 Filozofska figura................................................................................................................. 285

429

Rješenje dviju nedoumica................................................................................................... 288 Sažetak ............................................................................................................................... 289 Pitanja................................................................................................................................. 290 28. LEKCIJA: JEDINSTVO I MNOŠTVO ...................................................................................... 291 Napuci o nekim pitanjima u vezi sa štastvom.................................................................... 293 Oblici jedinstva i mnoštva.................................................................................................. 295 Jedinstvo pojma egzistencije.............................................................................................. 296 Ravnomjerno i stupnjevito.................................................................................................. 297 Sažetak ............................................................................................................................... 298 Pitanja................................................................................................................................. 299 29. LEKCIJA: JEDINSTVO I MNOŠTVO U OPREDMEĆENOJ EGZISTENCIJI ............................. 301 Individualno jedinstvo........................................................................................................ 303 Jedinstvo svijeta.................................................................................................................. 307 Sažetak ............................................................................................................................... 308 Pitanja................................................................................................................................. 309 30. LEKCIJA: RAZINE EGZISTENCIJE .........................................................................................311 Stavovi o jedinstvu i mnoštvu bivanja................................................................................ 313 Prvi argument za stupnjevite razine egzistencije ............................................................... 316 Drugi argument za stupnjevite razine egzistencije............................................................. 318 Sažetak ............................................................................................................................... 320 Pitanja................................................................................................................................. 320 4. DIO UZROČNOST 31. LEKCIJA: UZROK I POSLJEDICA .......................................................................................... 323

Uvod .................................................................................................................................. 325 Pojmovi uzrok i posljedica................................................................................................. 325 Načini na koje se um upoznaje s ovim pojmovima............................................................ 326 Podjele uzroka.................................................................................................................... 327 Sažetak................................................................................................................................ 331 Pitanja................................................................................................................................. 332 32. LEKCIJA: NAČELO UZROČNOSTI ........................................................................................ 333 Važnost načela uzročnosti................................................................................................... 335 Značenje načela uzročnosti................................................................................................. 336 Kriterij potrebitosti za uzrokom.......................................................................................... 338 Sažetak ............................................................................................................................... 340 Pitanja................................................................................................................................. 341 33. LEKCIJA: UZROČNA VEZA ................................................................................................... 343 Zbilja uzročne veze ............................................................................................................ 345 Put znanja uzročne veze...................................................................................................... 346 Osobenosti uzroka i posljedice........................................................................................... 348 Sažetak ............................................................................................................................... 350 Pitanja................................................................................................................................. 351 34. LEKCIJA: UZROČNE VEZE MEĐU MATERIJALNIM STVARIMA ......................................... 353 Izvor vjerovanja u uzročne veze među materijalnim stvarima........................................... 355

430

Ocjena spomenutog vjerovanja........................................................................................... 356 Put do znanja materijalnih uzroka...................................................................................... 358 Sažetak ............................................................................................................................... 360 Pitanja................................................................................................................................. 361 35. LEKCIJA: OVISNOST POSLJEDICE O UZROKU .................................................................... 363 Nerazdruživost uzroka i posljedice .................................................................................... 365 Uporednost uzroka i posljedice.......................................................................................... 366 Opstanak posljedice također je u potrebi za uzrokom........................................................ 368 Sažetak ............................................................................................................................... 370 Pitanja................................................................................................................................. 371 36. LEKCIJA: VEZE UZROKA I POSLJEDICE .............................................................................. 373 Srodnost uzroka i posljedice............................................................................................... 375 Rješenje jedne nedoumice.................................................................................................. 376 Jedinstvo posljedice u slučaju jedinstva uzroka................................................................. 377 Jedinstvo uzroka u slučaju jedinstva posljedice................................................................. 379 Sažetak................................................................................................................................ 380 Pitanja................................................................................................................................. 382 37. LEKCIJA: PRESUDBE O UZROKU I POSLJEDICI .................................................................. 383 Neke napomene u vezi s uzrokom i posljedicom .............................................................. 385 Nemogućnost kruga ........................................................................................................... 387 Nemogućnost beskonačnog niza......................................................................................... 389 Sažetak................................................................................................................................ 390 Pitanja................................................................................................................................. 391 38. LEKCIJA: DJELOTVORNI UZROK ......................................................................................... 393 Uvod .................................................................................................................................. 395 Djelotvorni uzrok i njegove vrste....................................................................................... 395 Napomene o vrstama činitelja ........................................................................................... 397 Volja i sloboda.................................................................................................................... 399 Volja............................................................................................................................... 399 Sloboda.......................................................................................................................... 400 Sažetak ............................................................................................................................... 402 Pitanja................................................................................................................................. 403 39. LEKCIJA: KRAJNJI UZROK ................................................................................................... 405 Analiza slobodnih radnji .................................................................................................... 407 Savršenstvo i dobrota.......................................................................................................... 408 Kraj i krajnji uzrok.............................................................................................................. 409 Sažetak ............................................................................................................................... 413 Pitanja................................................................................................................................. 414 40. LEKCIJA: SVRHOVITOST KOSMOSA ................................................................................... 415 Uvod................................................................................................................................... 417 Aristotelova teorija o krajnjem uzroku............................................................................... 417 Kriticizam........................................................................................................................... 418 Rješenje nekoliko nedoumica............................................................................................. 419 Svrhovitost kosmosa........................................................................................................... 421 Sažetak ............................................................................................................................... 422 Pitanja................................................................................................................................. 423

431