Poslanica o susretu sa Bogom

c

Biblioteka Irfan i hikmet

Naslov izvornika

‫رسالة لقاء هلل‬

Urednik Amar Imamović Likovno oblikovanje Senad Pepić

Mirza Dževâd Maliki Tabrizi

POSLANICA O SUSRETU S BOGOM S perzijskog preveo

Amar Imamović

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1434/2013.

Riječ urednika

O autoru Cijenjeni učitelj, potpuni arif, salik Pravog puta, odgajatelj duša, veliki ajetullah (znak Božiji) Hâdž Šejh Mirza Dževâd Maliki Tabrizi rodio se u istaknutoj bogobojaznoj tabriskoj trgovačkoj porodici. Nije poznata godina njegova rođenja, ali iz onoga što je prevodilac Poslanice o susretu sa Allahom ajetul­ lah Hadž Sejjid Ahmed Fahri1, pozivajući se na jednu fikhsku knjigu, zaključio jasno je da je 1312. god. po H. bio na vrhuncu mladosti. Njegov cijenjeni otac Mirza Šafî‘ je kovao novac za Nâsiruddîna Šâha Qâdžâra dok ga Božija providnost nije upo­ znala sa Hâdž Mirzom Alijem Naqijem Hamedânijem, k.s., nakon čega napušta svoj dotadašnji put. Mnogo se okoristio njegovim prisustvom i pod njegovim okriljem je prošao irfan­ ske stepene. U takvom okruženju odgajao se Mirza Dževâd.

Prva i osnovna znanja Mirza Dževâd stekao je u rodnom gradu Tabrizu, da bi već u mladosti otišao u Nedžef, tradicio­ nalno središte izučavanja islamskih nauka, koje je Šejh Tusi osnovao još davne 448. h.g. Za vrijeme boravka u Nedžefu prisustvuje predavanjima velikih učitelja u svim područjima islamskih znanosti.

1

Sejjid Ahmed Fahri bio je jedan od posljednjih učenika marhuma Kâzija, r.a., a nakon njega ostaje privržen Šejhu Muhammedu Dževâdu Ensâriju Hamedâniju. (Op. prev.)

5

Pored svih njegovih velikih učitelja iz oblasti fikha i usu­ la, posebno treba izdvojiti velikog i istinskog arifa Husejnqo­ lija Hamedânija, kod kojeg je Mirza Dževâd Maliki Tabrizi učio filozofiju, irfan i ahlak. Otac Husejnqolija Hamedânija bio je Ramadân Šavandi Dardžazini Hamedâni Nedžefi, čije porijeklo seže do Džâbira ibn Abdullaha Ensârija, poznatog ashaba. Husejnqoli Hamedâni svrstava se u red velikana među učenjacima fikha. Bio je istinski učitelj morala i irfana.

O njegovoj veličini i snazi dovoljno govori podatak da je on, prema riječima Allame Teheranija, odgojio tri stotine istin­ skih jednobožaca arifa. U svojoj knjizi Lubbul-lubâb Allame Teherani u vezi s njim kaže: “Ovom prilikom treba spome­ nuti najboljeg, najvećeg i vječnog fakiha, Božijeg mudraca i arifa s početka prošlog stoljeća, merhuma Ajetullahul-Hakk Mulla Husejnqolija Hamedanija. Ovaj veliki fakih i mislilac bez premca, istaknuti filozof koji je u svjetlu irfana i pro­ čišćenja nefsa ovladao svim istinski vrijednim naukama – protkavši znanje svjetlostima Lica Božijeg, svakoj posebno odredivši njeno mjesto i stepen – ostvario je krajnji cilj, tj. sigurnost Harema Božijeg. Odgojio je učenike i predao ih školi irfana, a svaki od njih je blistajuća zvijezda na nebu vrlina i tevhida i osvjetljava svijet dokle se prostiru zrake za­ pažanja i razumijevanja. Među tim učenicima su Aga sejjid Ahmed Teherani Kerbelai i njegov učenik, ponos fakiha, ukras arifa Hadži Mirza Ali Aga Kazi, neka im Allah uveća položaj!”2 U svom bogatom i ispunjenom životu Husejnqoli Ha­ medâni jedno razdoblje je proveo u Sabzevâru, gdje je učio filozofiju i božansku mudrost kod vječnog filozofa Mulla 2

Allame Teherani: Poslanica o srži duhovnog putovanja, Fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo, 2008, str. 10-11.

6

Hâdija Sabzevârija. Fikh je učio u Nedžefu kod Šejha Ensârija, oslonca fakiha, čija je predavanja iz fikha i usula pretočio u knjigu. Ahlak i irfan je učio kod Hâdž Sejjida Alija Šuštarija.

Nakon što je okončao obrazovanje kod velikana u Ne­ džefu, harizmatični arif Mirza Dževâd Maliki Tabrizi se ot­ prilike 1321. h.g. vraća u svoj rodni grad Tabriz, u kojem se posvećuje obrazovanju učenika i vođenju ljudi sa potenci­ jalom na duhovnom putu. U tom razdoblju imao je četiri stotine učenika, što je za ono vrijeme bilo veoma mnogo i što, naravno, samo po sebi govori o veličini njegova duha i o njegovoj iskrenosti.

Nakon sedam godina provedenih u Tabrizu, zbog nepo­ voljnih prilika koje se javljaju uporedo sa ustavotvornim po­ kretom, 1329. h.g. potajno odlazi u Teheran, odatle u harem Šâh Abdulazima Hasanija, r.a., u Reju,3 a zatim u Qom. Tu je opet zaokupljen upućivanjem duhovnih putnika i odgojem učenika sve dok Šejh Abdulkerîm Hâeri Jazdi, k.s., nije došao u Qom i na veliko istrajavanje ajetullaha Hâdž Šejha Mu­ hammeda Taqija Bâfeqija, prijatelja Mirze Dževâda Malikija, ostao u njemu te obnovio tradicionalno islamsko sveučilište – hozu kakva i danas postoji u Qomu.

Hâdž Mirza Dževâd Maliki Tabrizi seli na Bolji svijet 1343. h.g. u Qomu, gdje je i ukopan. Njegov mezar se na­ lazi u poznatom mezaristanu Šejhân, u blizini harema ha­ zreti Masume, i mjesto je koje posjećuju zaljubljenici u Božiji put.

Ovo su u kratkim crtama historijski podaci o njegovom životu, a njegove knjige mnogo više govore o njegovoj lično­ sti i duhovnom putu.

3

Gradić iz kojeg se razvio današnji Teheran i danas se nalazi na njegovom jugu. U njemu se nalazi harem Šah Abdulazima, mjesto zijareta. (Op. prev.)

7

Ovaj veliki arif i mudri učenjak bio je jedan od znameni­ tih, istaknutih i odabranih ljudi na pozornici spekulativnog i praktičnog irfana posljednjeg stoljeća i imao je velikog udjela u širenju i jačanju morala i irfana među učenjacima. Napi­ savši tri knjige: El-Murâqabât (Opservacija i djela po mjeseci­ ma tokom godine), Asrâru-namâz (Tajne namaza) i Liqâullah (Susret sa Allahom), od kojih svaka poziva čovjeka na korje­ nite promjene u životu, načinio je velik korak u pojašnjenju istinskog irfana koji se temelji na Kur’anu.

O knjizi Poslanica Susret sa Allahom4 ili Sejro-suluk je njegovo na­ dahnjujuće i izuzetno vrijedno djelo. Ovim djelom, kao i svim ostalim, a posebno svojim životom, Mirza Dževâd Ma­ liki Tabrizi je otvorio vrata spoznaje i kretanja ka Uzvišenom Allahu. Posebna odlika njegovih djela – što se da vidjeti iz poslanice koja je pred nama – jeste ta da je on pitanja veza­ na za duhovni put pojasnio jednostavnim svima razumljivim govorom i svima prihvatljivom metodom. Upravo zbog toga malo je knjiga koje su toliko prihvaćene među ljudima kao što je ova.

Allame Sejjid Muhammed Husejn Teherani je u vezi s knji­ gom Liqâullah rekao: “Knjiga Liqâullah zaista je jedna od naj­ vrjednijih knjiga napisanih o irfanu i sejro-suluku.”5 Na drugom Poslanica o susretu sa Allahom je naslov koji je odabrao ajetullah Mirza Halil Ko­ mrei, jedan od istaknutih učenika autora knjige, jer autor sâm nije dao naslov svom djelu. U nekim izvorima i autobiografskim knjigama ova knjiga se spomi­ nje pod naslovom Sejro suluk.

5 Allame Sejjid Muhammed Husejn Teherani: Tevhîde ‘elmi ve ‘ejni, str. 329.

4

8

mjestu o istoj knjizi je kazao: “Knjiga Liqâullah Mirze Dževâda Malikija Tabrizija ima poseban plam božanske ljubavi i ona je uspješan ključ i šifra za otvaranje vrata duhovnim putnicima ka Allahu.”6 Allame Tabatabai je u vezi s knjigom El-Murâqabât rekao: “Ova knjiga je more puno bisera koji se ne mogu sabrati u posudu, a njen autor je, bez imalo sumnje, uzor visokog po­ ložaja čija se vrijednost i visina ne može izmjeriti... U ovoj knjizi ima tanahnih i oštroumnih zapažanja koja su ljudi od duhovnog velajeta u svom životu primjenjivali.”7 Velikani su o važnosti knjige Poslanica o susretu sa Allahom izrekli veoma zanimljive preporuke i hikaje. Ovom prilikom navest ćemo samo dvije: Hudždžetul-islâm vel-muslimîn Ensâri prenosi: “Ajetul­ lah Hâdž Šejh Hâdi Ta’allohi Džavlâni Hamedâni – jedan od poznatih isposnika svoga vremena, o kome je ajetullah Ensâri rekao kako treba zaslužiti da bi se za njim obavio namaz – reče mi: ‘Jednom prilikom sam sreo ajetullaha Ensârija i on mi reče: Gospodine Ta’allohi! Donio sam iz Qoma jedan vri­ jedan poklon. Dođite kod mene u kuću da vam ga pokažem.

Ta’allohi reče ajetullahu Ensâriju: Ako kažem da ja dođem Vama, moguće je da Vam pričinim poteškoću, a ako kažem da Vi meni dođete, plašim se da to ne bude iz oholosti. Šta god da Vi kažete, tako će biti. Ajetullah Ensâri reče: Vi dođite kod mene. Ja sam mislio da je on donio uobičajeni poklon, nešto od qomskih kolača ili slično. Kada sam te večeri došao kod njega, on ustade i sa police uze malu knjigu Poslanica o susretu sa Allahom marhuma ajetullaha Mirze Dževâda Mali­ kija Tabrizija i reče: Ovo je poklon koji sam donio iz Qoma.

Allame Sejjid Muhammed Husejn Teherani: Allahšenâsi, sv. 2, str. 40.

Tabîbe delha, str. 154. i 157.

6 7

9

Naizmjenično smo čitali knjigu jedan drugome, i dok bi jedan čitao, drugi bi plakao.’”8 “Ajetullah Mamduhi, profesor na islamskom sveučilištu u Qomu, kaže da je jedan od učenika ajetullaha Ensârija rekao da je Ensâri čitajući i radeći po Poslanici o susretu sa Allahom za četrdeset dana ušao u Imaginalni svijet.”9 Prilikom prevođenja ovog djela koristio sam se prijevo­ dom Sejjida Ahmeda Fahrija na perzijski, u izdanju “Našre turbet”, prvo izdanje, 1379. solarne h.g., te prijevodom Sâdi­ ka Hasanzâdea, u izdanju “Entešârâte Ale Ali”, prvo izdanje, 1380. solarne h.g.

U tekstu knjige kako ju je napisao Mirza Dževâd Maliki Tabrizi izmiješani su perzijski i arapski jezik. Kako se da pri­ mijetiti, on ju je pisao iz dubine srca i u jednom dahu.

Naslovi u uglastim zagradama u knjizi ne postoje u origi­ nalu, već su naknadno od priređivača dodati radi bolje pre­ glednosti teksta. Sam autor djelo je napisao možemo reći u stilu primjerenom njegovom vremenu i odražava njegovo stanje dok ga je pisao.

Zil-qade, 1433, Mostar

Sejjid Abbâs Mousavi Mutlaq: Ajete irfân, Mu’aseseje farhangi entešarâte Ensâri, 1378. solarne h.g., str. 44-45.

9 Isto, str. 45.

8

10

Hvala pripada Allahu, neka je blagoslov na Allahova Po­ slanika i njegovu Časnu porodicu, povjerenike Allahove!

U časnom Kur’anu izrazi “susret sa Allahom” i “gledanje u Njega” spominju se na više od dvadeset mjesta, a spominju se i u iskazima Poslanika i Imama, mir s njima. S druge stra­ ne, također, u predajama se govori o tanzihu (‫)تزنيه‬, odnosno držanju Gospodara Uzvišenoga čistim od svega, čije je vanj­ sko značenje čista transcendencija.

Među šiijskom ulemom po ovom pitanju postoje različiti pristupi. Svi oni svode se na dva osnovna, i to: Čista transcendencija, u značenju da je krajnji stepen spo­ znaje shvatanje da Gospodara Uzvišenog treba držati čistim od svega, a kur›anske ajete i predaje koji govore o spozna­ ji Allaha i susretu s Njim treba protumačiti, odnosno naći neko odgovarajuće značenje (učiniti ta›vil). Naprimjer, sve kur›anske ajete i sve predaje o susretu sa Allahom treba shva­ titi u značenju smrti i sučeljenja sa nagradom i kaznom.

Drugi pristup razumijevanju ovog pitanja jeste stajalište da treba pomiriti predaje koje govore o čistoj transcenden­ ciji, odnosno agnosticizmu, i predaje koje govore o antropo­ morfizmu (‫)تشبيه‬1, čije vanjsko značenje ostavlja mogućnost 1

Sličnost ili poređenje (tašbih) je stručni izraz u islamskoj teologiji i sufizmu koji upućuje na vjerovanje da bi Božija svojstva mogla biti upoređivana sa onim svoj­ stvima koja posjeduju čovjek i druga bića. Zato se često prevodi kao antropomorfizam. To je suprotno sa neuporedivošću (tanzih), tj. vjerovanjem da Božiji atributi nisu ni na koji način slični onima koji pripadaju bićima. (Op. prev.)

11

spoznaje i dosezanja Gospodara, na sljedeći način: predaje o čistoj transcendenciji treba protumačiti kao nemogućnost spoznaje ovim tjelesnim očima i nemogućnost spoznaje Sve­ te Božije Bîti, a predaje o antropomorfizmu, u kojima se spo­ minju susret, sjedinjenje i spoznaja, treba protumačiti kao jednu općenitu spoznaju o Allahovim imenima i svojstvima, te kao očitovanje razina Svete Bîti, Allahovih imena i svoj­ stava u onoj mjeri koliko je to moguće za kontingentno biće.

Drugim riječima, kada se zastori od tame i svjetlosti uklo­ ne pred robom, on stiče spoznaju o Božijoj Bîti, imenima i svojstvima. Ova vrsta spoznaje nije ista kao ona koju je rob imao prije otkrovenja.

To bi značilo da svjetlosti Božije veličanstvenosti i ljepote sijaju u srcu, umu i duši posebno bliskog Božijeg prijatelja do tog stepena da ga čine nepostojećim po njemu samom, a čine ga postojećim po Bogu. Tada ga Uzvišeni poništava u Svojoj lje­ poti, a njegov um uranja u spoznaju o Sebi. Gospodar upravlja njegovim poslovima umjesto njegova uma. Nakon otkrovenja svih razina Božije veličanstvenosti i očitovanja svjetlostî ljepote Božije te iščeznuća u Bogu (fenâ) i postojanja po Bogu (bekâ), opet je u krajnjem učinak spoznaje taj da se čovjek izravno osvjedoči u svoju nemoć da istinski spozna Božiju Bît.

Da, ovo je nemoć u pogledu spoznaje, kao što su i ostali ljudi nemoćni u pogledu spoznaje. Međutim, zar se prva nemoć uopće može upoređivati sa drugim oblikom nemoći? Organ­ ske tvari su nemoćne u pogledu spoznaje, kao što je i čovjek, ali je, zasigurno, razlika u razinama nemoći najplemeniti­ jeg stvorenja Muhammeda ibn Abdullaha, pečata poslanika, s.a.v.a., i nemoći ostalih ljudi, čak i učenjaka njegova Ummeta, veća nego razlika u nemoći između organskih tvari i čovjeka.

Uglavnom, velikani teologije prihvataju prvi oblik pristupa u vezi sa spoznajom Allaha. Oni svoje mišljenje argumentiraju 12

i temelje na vanjskom značenju nekih predaja i na svojim tu­ mačenjima i razumijevanju kur’anskih ajeta, predaja i dova koje postoje u ovoj oblasti.2 Ovaj ponizni rob, bez ikakva vlastitog udjela i uplitanja, želi da navede tumačenja koja su izrekli Imami Ehli-bejta po ovom pitanju kako bi postala jasna istina od neistine. Što se tiče kur’anskih ajeta koji govore o “susretu sa Alla­ hom”, prva skupina, odnosno oni koji prihvataju potpunu transcendenciju, kažu da se pod tim misli na smrt i susret sa nagradama od Boga.

Ovo tumačenje je odbacila druga skupina ustvrdivši da je ova­ kvo tumačenje metafora, i to daleka metafora. Ako prihvatimo da pojam susret u kur’anskim ajetima nije u svom izvornom znače­ nju već u metaforičnom, tada bi ispravnije bilo te ajete protuma­ čiti po bližoj metafori, i to kao jedan oblik susreta koji je dozvoljen Šerijatom u vezi s kontingentnim bićem, koliko god da običan puk za takvo šta ne kaže i ne doživljava kao istinski susret.

Sada, ako u skladu sa činjenicom da su riječi skovane za duh značenja3 zamislimo duh značenja susreta, vidjet ćemo Ovo je pristup i metoda koju u svojim tekstovima jasno ističe i prihvata šejh Ehsai, kao i njegove pristalice. Međutim, oni predaje o susretu i spoznaji Allaha tumače na drugi način, o čemu će u nastavku biti riječi. Ustvari, oni prije svega sva Božija imena i svojstva dokazuju na razini stvorenja, štaviše, Svetu Bît Božiju ne smatraju izvorom apstrahiranja svojstava. Ustvari, oni Boga potpuno trans­ cendiraju od svega. (Dževâd Maliki Tabrizi) 3 Riječi su skovane za duh značenja, a specifičnosti stvari nemaju udjela u zna­ čenju. Naprimjer, riječ vaga je skovana za ono čime se vagaju stvari, a dva tasa, jezičak i ostale specifičnosti neke vage nemaju udjela u značenju pojma vaga.

Tako vidimo da su kroz historiju osmišljeni različiti oblici vaga sa drugačijim odlikama, ali i pored toga za sve njih se koristi riječ vaga. Dakle, značenje za koje je skovana riječ vaga podrazumijeva sredstvo vaganja, a različite specifične odlike neke vage u tome nemaju udjela. (Op. prev.)

2

13

da susret među predmetima ima svoju realnost, susret duša ima svoju realnost i istina je, susret značenja ima svoju real­ nost i istina je. Za sve ove primjere pojam “susreta” odgovara na način koji njima dolikuje, s tim da u svakom od tih sluča­ jeva postoji onaj koji ide ususret i onaj koji se posjećuje.

Nakon što je ovo postalo jasno, može se reći da značenje i duh “susreta” koji podrazumijeva ovaj pojam istinski odgo­ vara susretu kontingentnog bića sa Allahom, dž.š. Međutim, način i kvalitet tog susreta, gdje postoji onaj ko posjećuje i onaj koji se posjećuje, podrazumijeva upravo ono značenje koje je u dovama i predajama iskazano izrazima kao što su sjedinjenje, dosezanje, posjeta, zijaret, gledanje u Lice, oči­ tovanje, manifestacija, srčano gledanje, povezanost duše, a nasuprot tome je odvojenost i uskraćenost. َ َّ َ َْ Tumačeći iskaz: “Zaista je nastupio namaz” (‫ت الصلوة‬ ِ ‫)قد قام‬, koji izgovaramo u ikametu pred namaz, Imam Ali je rekao: “To znači, približilo se vrijeme posjete.”

U dovama se često ponavlja: َ ْ ْ َْ َ َّ ‫انلظ َر إىل َوج ِهك‬ ‫َو ال ت ِرمين‬

“Bože! Ne uskrati mi gledanje u Lice Tvoje!”

Sâm Imam Ali na jednom mjestu kaže: َ ُ ُ ُ ُ َ ْ َ َ ‫اإليمان‬ ‫وب ِبَقائِ ِق‬ ‫كن تراه القل‬ ِ ‫ول‬ ِ

“Međutim, Njega vide srca istinama vjerovanja!”

Imam Ali u dovi poznatoj kao dova mjeseca Šabana kaže:

ً ْ​ْ َ َ َ َ ُ َ َ ْ َ ِّ ‫اعرفا‬ ِ ‫و‬ ِ ‫نور ِعزك األبه ِج فأكون لك‬ ِ ِ‫ألق ِن ب‬

“Bože, pripoji me svjetlosti Tvoje moći, tako da Te spoznam!”

14

U istoj dovi Imam Ali uči: ُ​ُ َ َْ ْ َ َ ُ ُ ْ َ َ ْ َ َّ َ َ ْ َ​َ َ ‫القلُوب ُح‬ ‫جب‬ ‫صار قلوبِنا بِ ِضيا ِء نظ ِرها إيلك حت ت ِرق أبصار‬ ‫و أنِر أب‬ ِ َ َ َّ ً َ َ ُْ َ ُ ‫ري أ ْر‬ َ ‫انلور َفتَصل إل َم ْع َدن‬ َ ‫الع َظ َم ِة َو تَص‬ ُّ !‫واحنا ُم َعلقة بِ ِع َّز قد ِسك‬ ِ ِ ِ ِ

“Bože, prosvijetli vid naših srca svjetlošću gledanja prema Tebi, da bismo očima srca prodrli kroz zastore svjetala i stigli do nalazišta veličanstva i da bi naše duše postale vezane za Tvoju svetu moć!”

U dovi Kumejl od Imama Alija učimo: َ ُ ْ َ ََْ َ َ َ َ َ َ​َ ُ َْ َ ْ َ َ !‫ب َع ِفرا ِقك؟‬ ِ ‫و هب ِن صبت ع عذابِك و فكيف أص‬

“Pa pretpostavi, o moj Bože, da izdržim Tvoju kaznu, ali kako da izdržim odvojenost od Tebe?!”4 Kada čovjek sa čistom mišlju oslobođenom od sumnjičenja koja dolaze izvana pogleda ove različite iskaze u ovim dovama, sa sigurnošću će ustvrditi da se pod susretom sa Allahom ne misli na susret sa nagradom i sevabima, kao što je, recimo, od­ lazak u Džennet te jedenje jabuke u njemu i gledanje hurija.

Kakve to ima veze sa svim tim izrazima u dovama?!

Ako bi neka osoba pojam susreta u njegovom apsolutnom značenju uspjela protumačiti u značenju dalekom od smisla pojma susret, kakva bi onda bila korist i uloga riječi? Šta bismo u tom slučaju trebali uraditi npr. sa značenjem sintagme “gle­ danje u Božije Lice”? Šta da radimo i kako da shvatimo iskaze: “Bože, pripoji me svjetlosti Tvoje moći, tako da Te spoznam!”, ili: “Bože, prosvijetli vid naših srca svjetlošću gledanja prema Tebi!” Da li i za ovo možemo reći da je jedenje jabuke?!

Neko može reći da prihvata da susret sa Allahom nije gore istaknuto, već susret sa Allahom podrazumijeva susret sa 4

Dove Imam Ali, u prijevodu Melike Salihbeg, Al-Mahdi, Sarajevo, 1997, str. 56.

15

Božijim prijateljima i poslanicima, mir s njima. Recimo, kada se neko od nas obrati ministru, to je ujedno i u značenju kao da se obratio caru. Tako nalazimo da se u predajama Božije Lice pripi­ suje poslanicima i Imamima. Naprimjer, Poslanik je Božije Lice u odnosu na Imame, a Imami su Božije Lice u odnosu na nas.

U odgovoru ćemo reći: Kao prvo, ove dove su učili poslanici i Božiji prijatelji, pa čak i blagoslovljena duša Allahova Poslanika, s.a.v.a., koja je najveće Božije ime i Božije Lice. U tom slučaju, šta je on na­ mjeravao pod ovim izrazima kada ih je izgovarao u dovama?!

Naprimjer, šta reći za onaj događaj koji se bilježi u predaji o Miradžu, kada se Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., nakon ru­ kua obratio izravno Uzvišeni Allah naredivši mu da pogleda u Njegovo Prijestolje, a Poslanik se, vidjevši trunku Božije Veličine, onesvijestio.5 Štaviše, pripisivanje Allahovog Lica nekim položajima po­ slanika i Imama, mir s njima, moguće je nakon što su oni stigli do položaja bliskosti, iščeznuli u Allahu (dostigli stepen fenâa) i okitili se Božijim svojstvima, odnosno tek tada je do­ pušteno za njih reći da su Allahovo Lice (‫)وجه اهلل‬, Allahova strana (‫)جنب اهلل‬, Allahovo ime (‫)اسم اهلل‬. Ovaj govor je u zbilji prihvatanje suprotnog stava, a ne njegovo pobijanje.

Božija lijepa imena Šire pojašnjenje gore istaknutog u određenoj mjeri jeste ono što se prenosi u vjerodostojnim predajama gdje su ovi velikani 5

U dovi uoči subote, koja se prenosi u djelu Rabî‘ul-’esâbî‘, nakon što se prouči salavat na Poslanika, uči se: “Bože! Podari mi gledanje u Tvoje Lice na Dan kada ćeš Ga skriti od grješnika!” (Dževâd Maliki Tabrizi)

16

rekli: “Mi smo lijepa imena.” Sigurno da se pod ovim imenima ne misli na puku riječ, već zbiljsko, objektivno (ejni) ime, kao što se iz predaja može shvatiti da Gospodar ima objektivna (ejni) imena, a ne verbalna, posredstvom kojih upravlja poslovima u Kreaciji, posredstvom kojih se očituje u svjetovima i ostvaruje uticaj. Zapravo, cjelokupna egzistencija je očitovanje Allahovih imena, a o tome ima mnogo spomena u dovama Ehli-bejta: َّ َ ْ ُ َ​َ َ ُ َ​َ َ ْ َّ َ َ !‫الن‬ ِ ‫َو بِس ِمك‬ ٍ ‫الن و ع ف‬ ٍ ‫الي تليت بِ ِه ع ف‬

“Bože, zazivam Te i zaklinjem Te onim imenom Kojim si Se ukazao tome i tome (npr. Musau ili Ibrahimu)!”

Tako se u dovi Semât uči:

َّ َ ْ َ ْ َ َ َّ َ َْ َ !‫األرض‬ ‫وات و‬ ِ ‫َو بِس ِمك‬ ِ ‫الي خلقت بِ ِه السم‬

“Tako Ti imena Kojim si stvorio Nebesa i Zemlju!”

U dovi Kumejl učimo: َ ِّ ُ َ ْ َ ْ َ َ َّ َ ْ َ ‫ك‬ !ٍ‫شء‬ ‫وبِأ ْسمائِك ال ِت مألت أراكن‬

“I tako Ti Tvojih imena koja ispunjavaju temelje svega!”6 U Usûli Kâfiju kao i u Et-Tevhîdu od Šejha Saduka prenose se riječi Imama Sadika: َ َ َ َ َ َّ ً ْ َ​َ َ َ ْ ‫ َوباللَ ْفظ َغ‬،‫ي ُم َص َّوت‬ َ ْ ‫وف َغ‬ ‫ي‬ ِ ‫إن اهلل تبارك وتعاىل خلق اسما بِاحل ُ ُر‬ ِ ِ ٍ ْ َّ َ ُ ْ َ َ ْ ‫ َوبالتَّ ْشبيه َغ‬،‫ي ُمَ َّسد‬ َُْ َ ْ ‫ َوباللَّ ْون َغ‬،‫وف‬ َ ْ ‫خص َغ‬ ‫ي‬ ٍ ‫ي موص‬ ِ ِ ِ ٍ ِ ‫ وبالش‬،‫منط ٍق‬ ِ ِ َ ِّ ُ ُ ْ َ ٌ ُ ْ َ ُ ُ ُ ُ ْ َ ٌ َّ َ ُ ُ ْ ُ ْ َ ٌّ ْ َ ٍ ُ ْ َ ‫وب عنه ِح ُّس ك‬ ‫ مج‬،‫ مبعد عنه احلدود‬،‫ من ِف عنه األقطار‬،‫مصبوغ‬ ُ ْ َ ُ ْ َ ٌ َ ْ ُ ِّ َ َ ُ .‫ور‬ ٍ ‫ مست ِت غي مست‬،‫متوه ٍم‬ 6

Dove Imam Ali, u prijevodu Melike Salihbeg, Al-Mahdi, Sarajevo, 1997, str. 42.

17

“Uistinu, Allah Uzvišeni je stvorio ime sa slovima bezvučnim, sa riječju koja ne govori, sa likom (u položaju individuacije) bez tijela, sa poređenjem koje se ne može opisati, sa bojom bezbojnom. Dimenzije egzistencije su od njega odstranjene, granice su od njega udaljene (to je ime koje je neograničeno), ono je skriveno osjetilu svakog onog koji zamišlja, skriveno ali i neskriveno.” َ َ ٌ َ َْ َ َْ ً َ َ ْ َ َ ْ َ َ ً َّ ً َ َ ُ َ َ َ َ .‫احد قبْل اآلخ ِر‬ ِ ‫ ليس ِمنها و‬،‫كمة تامة ع أربع ِة أجزا ٍء معا‬ ِ ‫فجعله‬ “I učinio ju je riječju potpunom iz četiri dijela sjedinjenom, a da nijedan od njih ne prethodi drugom.” ْ ‫ َو ُه َو‬،‫ب منْها واح ًدا‬ ْ َ​َ َ َْ َ ْ َ َ َ َ َ َ َْ َ ‫االس ُم‬ ِ ‫فأظه َر ِمنها ثالثة أسما ٍء ِلفاق ِة اخلل ِق إِلْها َوحج‬ ِ َّ َ ْ َ َ َ َّ ُ ُ ْ َْ ُ ُ ْ َْ ْ ‫ ب َهذه‬،‫ون‬ َ َ‫اهلل ت‬ ُ ‫الظاه ُر ِمنْها ُه َو‬ ‫بار َك‬ ‫ ف‬،‫األسما ِء ال ِت ظهرت‬ ‫المكنون المخز‬ ِ​ِ ِ ِ َ َ .‫وتعال‬

“Od ta četiri imena Allah je otkrio tri zbog potrebe stvorenja za njima, a skrio je jedno, i to je ime skriveno i pohranjeno.

Posredstvom tih triju imena On se očitovao i pokazao. I spo­ ljašnjost njihova je Allah, uzvišen i slavljen je On!” َ َ َ َ َْ َ​َ​َْ ْ َ ْ ْ ُّ ‫َو َس َّخ َر ُسبْحانَ ُه ل‬ َ َ ‫ك اثْنا َع‬ ‫ش‬ ِ ‫ فذل‬،‫ك اس ِم ِمن ه ِذهِ األسما ِء أربعة أرك ٍن‬ ِ ِ َ ً ُ َْ َ​َ ً ْ َ َ ْ ْ ُ ِّ ُ َ َ َ َّ ُ ً ْ ُ ُ َ‫وهو‬ ْ .‫ فعال منسوبا إلها‬،‫ ثم خلق ِلك رك ٍن ِمنها ثال ِثني اسما‬،‫ركنا‬ َ ُّ َ ُ ِّ َ ُ ْ ُ َ ْ ُ َ ْ ُ ُّ ُ ْ ُ َ ْ ُ َّ ُ َ ْ َّ ‫ال‬ ُ،‫الق ُّيوم‬ ،‫ الح‬،‫ المصور‬،‫ارئ‬ ِ ‫ ال‬،‫ الا ِلق‬،‫ القدوس‬،‫ الم ِلك‬،‫ الر ِحيم‬،‫رحن‬ َ َ ٌَ ُ ُ ُ َْ َ َ ،‫يم‬ َ ،‫ال نَ ْو ٌم‬ ُ ‫السم‬ َّ ،‫ري‬ ُ ‫ك‬ ُ ‫ابلص‬ ُ ‫ اخلَب‬،‫يم‬ ُ ‫العل‬ ُ ‫العز‬ َ ،‫يع‬ َ ‫ احل‬،‫ري‬ ،‫يز‬ ‫ال تأخذه ِسنة و‬ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ْ ْ َ َ ُ ْ ُ َّ َ ْ ْ َ َ َ َ ُ ‫الس‬ َّ ،‫ القاد ُر‬،‫ ال ُمقتد ُر‬،‫يم‬ ُ ِّ ‫ك‬ ُ ‫ العظ‬،‫ل‬ ُّ ‫ الع‬،‫ب‬ ،‫ ال ُمهي ِم ُن‬،‫الم‬ ‫ المت‬،‫اجلبار‬ ِ ِ ِ ِ ْ ْ َ ُ ُ ْ ُ ‫ ال ُمم‬،‫ ال ُمحي‬،‫الرازق‬ ُ ‫الرف‬ ُ َ ،‫ئ‬ ُ ‫ال ْ ُمنْش‬ ُ ‫ الكر‬،‫ اجلَليل‬،‫يع‬ َّ ،‫يم‬ ،‫يت‬ ِ َّ ،‫ابل ِديع‬ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ُ ُ .‫الوارث‬ ِ ،‫ابلا ِعث‬ 18

“Potčinio je Gospodar Uzvišeni svakom od ta tri imena četiri stuba, i to je dvanaest stubova. Potom je svakom od tih stubova stvorio trideset imena i svakom od njih pripisao po jedno djelo.

A ta imena su: Milostivi, Samilosni, Vladar, Sveti, Stvoritelj, Koji divno stvara, Koji oblik stvara, Živi, Samoopstojeći, Ne obuzima Ga ni drijemež ni san, Sveznajući, O svemu obavije­ šteni, Koji sve vidi, Koji sve čuje, Mudri, Silni, Snažni, Uzvišeni, Visoki, Veliki, Koji sve može, Moćni, Koji je bez nedostataka, Koji sve pazi i prati, Graditelj, Besprimjerni i divan Tvorac iz ničega, Visoki, Veličanstveni, Plemeniti, Koji daje opskrbu, Koji daje život, Koji proživljuje, Konačni nasljednik svega.” َ َ َ َ َ َ َْ ْ ‫ني‬ َ ِّ‫األ ْس َما ِء احل ُ ْس َن َح َّت يُت َّم ثَالثَمأَة َوست‬ ُ ‫َف َه ِذ ِه األسم‬ ‫اس ًما‬ ‫اء و ما اكن ِمن‬ ِ ٍ ِ ِ َ ٌ َ َ َ ٌ ْ َ ُ َ َّ ُ َ ْ َ َ َ ْ ‫ب‬ ُ ‫ َو ُح‬، ‫اكن‬ ُ ‫ج‬ ‫االس ِم‬ ‫ه ن ْسبَة ِلذه األ ْس َما ِء اثلَّالث ِة َوه ِذ ِه األسماء اثلالثة أر‬ ِ‫ف‬ َ ْ ْ ْ ُ َ ُ َ َ ُ ْ َ ‫ ق ِل‬: ‫ وذلك قوهل تعاىل‬، ‫ون بِ َه ِذهِ األسما ِء اثلَّالث ِة‬ ِ ‫الو‬ ِ ‫ون المخز‬ ِ ‫احد ِالمكن‬ ْ ُ َ ْ َ ُ َ َ ْ ُ ْ َ َّ ًّ َ َ َ ْ َّ ْ ُ ْ َ ْ ْ ‫اء ال ُ ْس َن‬ ‫اد ُعوا اللّ أ ِو ادعوا الرحن أيا ما تدعوا فله األسم‬ “Prema tome, ova imena i ostala lijepa imena, dok ne stignu do brojke od tri stotine i šezdeset imena, u vezi su sa ona tri osnovna imena. A ova tri imena su stubovi i zastor za ono jed­ no ime koje je posredstvom njih skriveno i pohranjeno. I to je govor Božiji: Reci: ‘Zovite: Allahu!, ili zovite: Milostivi!, a kako god Ga vi zvali, Njegova imena su najljepša.’”7 7

Kulejni: Usûli Kâfi, sv. 1, Bâb hudûsul-esmâ’, str. 112, prva predaja; Šejh Saduk: Et-Tevhîd, izdanje Maktebetus-Sadûk, Bâb esmâ’ullah, str. 190-191, predaja treća.

Tumačenje ove predaje treba potražiti u Bihârul-envâru, komentarima Usûli Kâfija i tefsiru El-Mizân kod 180. ajeta sure El-A’râf. Ovu predaju, također, pre­ nosi i bilježi Fejz Kâšâni u djelima Vâfi i Kâfi, litografsko izdanje, Isfahan, sv. 1, str. 463-464, bâb 45, predaja prva. Moja malenkost je ovu predaja iz istih izvora navela u djelu Tevhîde ‘elmi we ‘ejni, str. 320-321. (Allame Teherâni)

19

Iz ove predaje kao i drugih predaja i dova koje su na razini mutavatir hadisa jasno se može shvatiti da su imena stvorena, kao i to da ona imaju objektivni realitet. Također, postoje vje­ rodostojne predaje u kojima se kaže da su naši Imami govo­ rili: “Mi smo lijepa imena.” Zapravo, Imam je Najveće ime.

Po vjerovanju sljedbenika Ehli-bejta, najplemenitije stvo­ renje je Muhammed ibn Abdullah, povjerenik vjerovjesništva, s.a.v.a., pa u skladu s tim on mora da je i Najveće ime. Pored toga, u dovama mubarek mjeseca Poslanik se spominje kao najbliži zastor, a to znači da je on kontingentna strana i naj­ bliži od stvorenja. U predaji se također kaže da je Ali omam­ ljen Allahovom Bîti.8 Čovjek prije svega treba promisliti o ovim predajama. Kao prvo, on treba imati na umu da su ove predaje vjerodostojne u pogledu lanaca prenosilaca, da se nalaze u vjerodostojnim knjigama i da ih je ulema prihvatila. Pored toga što ih je ve­ lika ulema prihvatila i navela u svojim osnovnim knjigama, izričito je naglasila njihovu vjerodostojnost u pogledu lanaca prenosilaca. Nakon uvida u ove predaje jasno je da je položaj hazreti Poslanika položaj Najvećeg imena, da je on najbliži zastor i da je veći od ovih tri stotine imena,9 od kojih je tri­ deset i pet imena spomenuto u prethodnoj predaji. Ustvari, 8

9

Ebu Nu‘ajm Isfahâni u djelu Hiljetul-ewlijâ’, sv. 1, str. 69, prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “Ne psujte i ne vrijeđajte Alija, jer je Bo­ žija Bît njega dotakla i on je opčinjen Allahom i u Njega je uronjen!” َ َ ٌ ُ ْ َ (‫هلل تَعاىل )ال ت ُسبِّوا َع ِليًا فإنَّ ُه‬ ِ ‫ذات ا‬ ِ ‫( ممسوس ِف‬Allame Teherani)

U svim djelima se navodi broj od tri stotine i šezdeset imena i tako bi trebali i biti, ali uvaženi autor je ovdje ili previdio tačan broj ili je navodeći broj tri sto­ tine htio samo da ukaže na njihovu brojnost, jer je prethodno njihov tačan broj potvrđen u samom ovom tekstu. (Sejjid Ahmed Fahri, prevodilac ovog djela na perzijski jezik)

20

sva imena su obuhvaćena položajem Poslanikovim. Prema jasnom i doslovnom tekstu prethodne predaje, svih tri sto­ tine imena stvoreno je od tri temeljna imena, a sva imena zajedno sa tri temeljna imena opet dolaze od jednog imena skrivenog i pohranjenog, koje je i samo stvoreno.

Nakon što je cijenjeni čitalac čuo za ove razine i položaje i malo promislio o njima, on uviđa da ako ova Allahova ime­ na i Allahova svojstva koja su među ovim imenima naprimjer predstavljaju različite razine zbilje Muhammeda, s.a.v.a., sigur­ no je da je njegova blizina duhovne prirode i da je njegova spo­ znaja istinska spoznaja, iako unatoč svim ovim pojašnjenjima, a po izričitom i doslovnom govoru samog Poslanika i govoru njegove čiste Porodice i nasljednika njegova znanja, sami oni jesu nemoćni da spoznaju srž zbilje Bîti. A ovo, opet, nije u protivrječnosti s njihovim tvrdnjama da je spoznaja Uzvišenog Boga, uopćeno gledano, moguća i da je to želja velikana vjere i prijatelja Gospodara Milostivog. Štaviše, najvažnije pitanje vjere je upravo to da osoba stekne spoznaju i dosegne položaj.

Zapravo, spoznaja Boga je krajnji cilj vjere, odnosno krajnji uzrok stvaranja Nebesa i zemalja, ustvari cijele Kreacije.

Ako osoba i pored svih ovih položaja ostane istrajna u svom čistom agnosticizmu u vezi sa Božijom Bîti i kaže: Nema ni­ kakva puta do spoznaje Allaha, niti podrobne niti površne, niti Bîti Božije niti Lica Njegova, te ako samo malo iskreno promi­ sli, uvidjet će da ovaj čisti agnosticizam i nijekanje dovode do besmisla i nepostojanja. Stoga vidimo da su Imami u vjerodo­ stojnim predajama odbacili čisti agnosticizam. U Usûli Kâfiju10 prenosi se razgovor koji se vodio između nevjernika i Imama.

U jednom dijelu tog razgovora nevjernik pita: “Da li On ima stvarno postojanje i esenciju (štastvo)?”

10

Kulejni: Usûli Kâfi, bâbu itlâqil-qawli bi ennehu šej’, sv. 1, str. 83-85, predaja 6.

21

Imam reče: “Da, ima. Nijedna stvar nije postojana, osim po postojanju i esenciji.”

Nevjernik upita: “Da li On ima kakvoću?”

Imam reče: “Nema, zato što kakvoća podrazumijeva onaj aspekt po kojem je stvar opisana i taj aspekt obuj­ mljuje tu stvar, a Uzvišeni Bog ne potpada pod drugu stvar! Međutim, ovo nije u značenju da je Allah na granici nespoznatljivosti, što je jednako nepostojanju, već Alla­ ha treba da vidiš postojećim i istovremeno da Ga ne vidiš sličnim nijednom stvorenju. Ako osoba Allahu odriče sve učinke i tragove postojanja, time je ustvari zanijekala Boga i Njegovo skrbništvo i gospodarenje, pod čijim je uprav­ ljanjem cijela Kreacija. Ovim je učinila besmislenim Nje­ govo Biće. Ako Ga osoba usporedi sa nečim, time Mu je, ustvari, pripisala svojstvo koje je svojstveno stvorenjima, a ona su stvorena Rukom Njegove Moći i ne priliči im da imaju položaj skrbništva i gospodarenja. Dakle, Allah nije sličan nijednom stvorenju, ali istovremeno moramo potvrditi za Njega kakvoću koja ne priliči ničemu pored Njega i nijedno stvorenje ne može s Njim imati učešća u tome ili da obujmljuje taj kvalitet. Osim Allaha niko drugi ne može imati znanje o tome.”

Na početku ove predaje nevjernik je pitao: “Pa šta je On?”, na šta je Imam odgovorio: “On je Skrbnik, i On je Oboža­ vani, i On je Allah!”, te u nastavku reče: “Kada kažem Allah, moja namjera nije da slova elif, lâm i hâ (slova koja tvore sveto ime Božije) potvrdim za Njega. Kada kažem Rabb (Skrbnik), nije mi namjera da slova râ i bâ potvrdim za Njega. Zapravo, moja namjera i pažnja kod ovih slova usmjerena je ka onom značenju i Onome Ko je Stvoritelj stvorenja, a to znači da se ovim slovima može ukazati na Njega.”

22

Hišâm, prenosilac ove predaje, je rekao: “Pitalac (nevjer­ nik) se obrati Imamu riječima: ‘Ja u svojim razmišljanjima ne mogu stići ni do čega, a da to nije stvorenje.’”

Imam Sadik reče: “Da je tako, mi bismo sigurno bili oslo­ bođeni obaveze jednoboštva, jer mi nismo obavezani da obo­ žavamo ono što naša misao ne može dosegnuti! Međutim, mi kažemo: Sve ono što se osjetilima percipira i misao to dokuči te ono poprimi umni oblik, to je stvoreno, ali ne apsolutno sve stvari koje se percipiraju, jer ako bismo sve to porekli, onda bi to značilo dokidanje Njega i vjerovanje u Njegovo nepostojanje...”

Dalje, čovjek ne bi trebao odbacivati ni nijekati svako zna­ čenje i svaki smisao u pogledu Uzvišenoga, jer to u krajnjem vodi samo ka dokidanju i nijekanju Njega.

Naravno da treba Uzvišenog Boga držati čistim od nepri­ mjerenih značenja koja ograničavaju Božiju Bît i prikazuju je manjkavom, kao i od spoznaje stečene preko osjetila, i to sva­ kog njenog oblika. Međutim, ako se niječe spoznaja srčanim i duhovnim očima, i to ne spoznaja Bîti već Lica Božijeg, tada ništa ne bi ostalo za poslanike i Božije prijatelje, osim onoga čime obični ljudi raspolažu.

Ako bi čovjek imao koliko trun srčanog vida, vidio bi da isti oni koji potpuno niječu spoznaju i sami nužno i neizbjež­ no imaju jedan oblik spoznaje kroz “srčanu vezanost” u vje­ rovanju (‫)عقد قلىب‬. Upravo ova ograničena i neznatna srčana vezanost u protivrječju je s njihovom tvrdnjom o potpunom nijekanju mogućnosti spoznaje Boga. Kada sami oni upućuju dovu, kažu naprimjer: “Ti Koji si Milostivi! Ti Koji si Svemi­ losni! Ti Koji praštaš! Učini mi to i to!”

Sigurno da i oni pod Božijim imenima ne misle samo na puka slova, čija značenja ni na koji način ne zamišljaju. Oni nužno misle na Bît koja posjeduje ova svojstva, koliko god da je to u obliku koji ne odgovara opisu kontingentnih bića, 23

te zamišljaju da je Božija milost čista od značenja milostivo­ sti koja nužno podrazumijeva srčanu reakciju i sažalijevanje.

Međutim, i ovo značenje, koje uopćeno zamišljaju i vjeruju u njega, potiče na skrušenost i dovu.

Da li je ova ograničena srčana vezanost u protivrječju sa či­ stim agnosticizmom o kojem oni govore? S druge strane, oni koji se pozivaju na spoznaju i mogućnost spoznaje ne kažu ništa drugo do to da ova uopćena značenja Božijih imena i svojstava – uzvišen i slavljen je On – u koja oni vjeruju kroz srčanu vezanost, mi smo vidjeli putem otkrovenja i vizije i stigli smo do tih zbilja upravo putem agnostičkih odrednica, i te zbilje, nama otkrivene, u potpunosti odgovaraju onome što istinski teološki istraživači imaju u Svijetu uma i srčanih vezanosti. Jedina je razlika ona koja postoji između zamišljaja i nutarnjeg osvjedočenja.

Primjer sličan tome je razlika koja postoji između onog znanja koje čovjek ima o značenju slatkoće – da je to onaj ugodan kvalitet i osjećaj koji se ostvaruje prilikom kontakta površine jezika sa nekim stvarima – i toga kada čovjek proba slatkoću. Za ova dva slučaja, gledajući iz jednog ugla, može se reći da potpuno odgovaraju jedan drugom, a iz drugog ugla gledano, oni nemaju ništa zajedničko.11 Naprimjer, i teolozi za svjetlost Božije veličine kažu da je u značenju onoga što je po sebi svijetlo i druge osvjetlja­ va, ali nije od svjetlosti Sunca i Mjeseca ili nečeg drugog.

11

Općeprihvaćeno je da primjer i alegorija iz jednog aspekta približavaju namjera­ vanu stvar umu, a iz drugog udaljavaju. Kod navođenja alegorije prva i osnovna namjera je da ona približi željenu stvar, a ne da je udalji. Naprimjer, ako neko za drugog čovjeka kaže da je poput lava, slušalac iz toga shvata da je on hrabar poput lava, a istovremeno zna da se pod tim ne misli na druge aspekte, recimo da je taj čovjek sličan lavu u pogledu hoda, ishrane itd. (Sejjid Ahmed Fahri)

24

Naprimjer, Allahov Poslanik, s.a.v.a., je posmatrao značenje i zbilju onoga što je po sebi svijetlo i druge osvjetljava posred­ stvom emanacije i očitovanja ovog blagoslovljenog imena u zbilji njegove duše, ali u skladu sa tanzihom: ْ َّ َ َ ْ ُّ َ َ ْ َ ٌ ُ‫ال ي ُ ْشب ُه ُه ن‬ ‫ني ِه‬ ‫ور ِم َن‬ ِ ِ ‫األنوار بل أجل ِمن هذا اتل‬ ِ

“Na tu svjetlost ne liči nijedno od svjetala. Zapravo, ona je veća i od ovog tanziha.”

Mi pod spoznajom mislimo na ovaj oblik spoznaje, s tim da je i ovaj primjer samo alegorija, a kao takva ona u jednom pogledu približava, ma koliko u drugom pogledu udaljavala.

Stoga, ako neki Božiji prijatelj dosegne spoznaju Božijeg ime­ na Zâhir (Spoljni i Vidljivi) i kaže:

َ َ ْ ُ َ ُ َ ُ َ َّ َ َ َ َ ْ َ ُ ُّ َ َ ْ ‫أل َغ‬ !‫المظ ِه َر لك؟‬ ‫ور ما ليس لك حت يكون هو‬ ِ ‫يك ِمن الظه‬ ِ ِ

“Da li pored Tebe nešto ima očitovanje koje nije od Tebe da bi to očitovalo Tebe?!”; ili kada Imam Sadik kaže:

ُ ُ َ َ َ ُ ْ َ َ َ َّ ً ْ َ ُ ْ َ َ ‫اهلل قبْله َو َم َعه َو َب َع َد ُه‬ ‫ما رأيت شيئا إِال و رأيت‬

“Nisam nijednu stvar vidio, a da nisam vidio Allaha prije nje, sa njom i nakon nje”, čovjek ne bi trebao to poreći ni protuma­ čiti u skladu sa onim značenjem kakvo stoji u njegovom srcu, niti to nazvati tanzih, odnosno držanje Gospodara Uzvišenog čistim od toga da čovjek posmatra zbilje velikih Božijih imena.

Da, prirodno je da je čovjek neprijatelj onoga što ne zna.

U svakom slučaju, ako bi vjernik stvari postavio tako da sve ono što pri prvom susretu ne shvati porekne i odbaci, on 25

bi time izašao iz imana. Prema uputama Imama Sadika, ako vjernik nakon promišljanja i istraživanja ne shvati pa porekne i odbaci, te to prihvati za svoj pravac (mezheb) i u svojoj vjeri i pobožnosti se bude ravnao prema tome, on je time izašao iz imana.

Dobro bi bilo da se čovjek kod ovakvih pitanja, ako ima poteškoća u razumijevanju riječi poslanika, evlija i istinske uleme, ponizno okrene Gospodaru, Darovaocu znanja i uma, te da svoju namjeru očisti i učini iskrenom i da stalno promišlja o njihovim riječima. Ako bude imao pristupa bo­ gobojaznoj ulemi, neka se njima obrati. Gospodar Koji sve zna zasigurno će ga poučiti tome ili će mu pokazati put sti­ canja tog znanja. Što se tiče pitanja da li ovakva uzvišena pitanja i božanske tajne postoje u vjeri, u to uopće nema sumnje. Čak i oni koji su duboko zapali u tvrdoglavost potvrđuju da je put doseza­ nja odgovora na ova pitanja pročišćenje duše sviješću o Bogu, bogobojaznošću i šerijatskim isposništvom te da se ovom metodom slabe životinjske moći, a jačaju duhovne moći i iman. Nakon toga se otvaraju srčane oči (basiret) i čovjek otkrovenjem stiže do zbilje odgovora na ova pitanja, kao što se kaže u kur’anskom ajetu: ْ ُ ْ َ َ َ َ َّ َ َ َ ُ ُ ْ ُ َّ َ ْ َ َ ُ َ َ َ َّ ‫َو‬ َ ‫حسن‬ ‫ني‬ ِ ِ ِ ‫الين جاهدوا ِفينا لَه ِدينهم سبلنا وإِن الل َّ لمع الم‬

“A One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, sa dobročiniteljima!”12 Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao da svaki čovjek ima dva srčana oka kojima vidi skriveno. Ako Gospo­ dar Kreacije želi dobro robu, On mu otvori srčane oči.

12

El-‘Ankabût (29), 69.

26

Dragi brate! Ako imaš želju i duhovno htijenje da budeš od ljudi spoznaje i postaneš duhovni čovjek, da imaš udjela kod meleka, da postaneš prijatelj poslanicima i evlijama, čvrsto odluči i kreni putem Šerijata da bi se koliko-toliko oslobodio životinjskih svojstava, a okitio moralnim i duhovnim svoj­ stvima. Nemoj da se zadovoljiš životinjskim i vegetativnim položajem! Kreni iz ove vode i blata ka svojoj iskonskoj do­ movini, svjetovima uzvišenim i mjestu bliskih, da bi se sâm izravno osvjedočio u ovu veliku zbilju. Put dosezanja ove ve­ like počasti je spoznaja duše. Budi odlučan i jakog htijenja!

Zapravo, spoznaju svoju dušu, jer spoznaja nje je spoznaja Gospodara Uzvišenog, kao što se kaže u predaji:

َ ْ َ​َ َْ َ ُ ‫َم ْن َع َرف نف َس فقد َع َرف َر َّبه‬

“Ko spozna svoju dušu, sigurno je spoznao svoga Gospodara.”13 Neki su u vezi sa ovom predajom ustvrdili da ona ima za cilj reći da je spoznaja nemoguća, zaboravivši pritom da se već u drugoj predaji jasno naglašava njeno prvo i izvor­ no značenje. U djelu Misbâhuš-šerî‘a prenosi se da je Imam na pitanje o tome na koje se znanje misli kada se u predaji kaže da se ono traži čak i u Kini, odgovorio: “Misli se na spoznaju duše u kojoj je i spoznaja Gospodara.”14 Također, prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio upitan: “Koji je put spoznaje Gospodara”, na šta je on odgovorio: “Spo­ znaja duše.”

Ukratko, znaj da čovjekova čovječnost nije po njegovom obliku, jer se taj oblik nalazi i na vratima zahoda, nije ni po tjelesnosti, jer i divlje životinje imaju tijelo, nije ni po želji Misbâhuš-šerî‘a, izdanje Mustafavi, pogl. 62, str. 41.

Isto.

13 14

27

za hranom i spolnoj požudi, jer i pijevac i svinja imaju jaču požudu od tebe, a nije ni po srdžbi i želji za osvetom, jer pas i vuk imaju jaču srdžbu. Zapravo, posebnost čovječnosti koja tebe čini čovjekom i koja se ne može naći kod drugih bića predstavljaju znanje, spoznaja i lijep moral.

Znanje i spoznaja se neće ostvariti, osim s lijepim mora­ lom, kao što je rekao Imam: َ ْ ْ ُ َ ُ َ َ َْ َّ ‫لَيْ َس العلْ ُم ف‬ ‫ بَل‬،‫نل إِلكم َو ال ِف األ ْر ِض ِلَص َع َد لكم‬ ‫السما ِء ِل‬ ِ ِ ِ َ َ َّ ٌ َُْ ْ ُ َ ُ َ َ َ ْ َ َّ َ َ ِّ ُ ُّ ‫ تلقوا بأخالق‬.‫ول ف قُلُوبكم‬ !‫الروحانِيني حت يظهر لكم‬ ِ ‫مب‬ ِ ِ ِ

“Nije znanje na nebu da bi se spustilo na vas, niti je u Zemlji da bi se diglo ka vama. Zapravo, znanje je utkano u vašim srcima.

Poprimite moral duhovnih ljudi da bi vam se znanje otkrilo!”15 Podrobnije pojašnjenje: Čovjek je neobično biće, remek-djelo u kojem postoje primjeri iz svih kontingentnih svje­ tova; štaviše, u njemu postoji trag svih Božijih svojstava i imena. Čovjek je knjiga koju je najbolji i najljepši Stvaratelj ispisao Svojom rukom. On je sažetak i sukus Ploče pomno čuvane (Levhi mahfuz). On je najveći dokaz Božiji. On nosi polog od kojeg su se ustegli Nebesa i zemlje i nisu ga mogli ponijeti. Drugim riječima, u čovjekovo biće je polo­ žen velik udio Svijeta osjetilnog, Svijeta imaginalnog i Svi­ jeta uma.

Ako čovjek Svijet osjetilni i imaginalni potčini svom umu, odnosno svoju pažnju i duhovno htijenje usmjeri ka tom Svi­ jetu, te svoje potencije dovede u aktualno stanje, bit će mu darovana vlast nad oba svijeta, osjetilnim i imaginalnim. On će stići do položaja zadovoljstva, radosti, veselosti, spoznaje 15

Kalamâte maknûne, litografsko izdanje, 1316. h.g., str. 219.

28

Uzvišenog Boga koji nikome nije pao na pamet. Uglavnom, bit će ono što u misao ne može dospjeti.

S druge strane, ako čovjek razum potčini osjetilnom i pojavnom Svijetu, koji je istovremeno i Svijet prirode i za­ tvor, i zaroni u Svijet prirode, kao što Kur’an kaže: Ali on se predade zemlji,16 samo Allah zna koje ga sve nedaće, teškoće, nesreće i tame čekaju nakon što mu duša napusti tijelo, a posebno tek na Kijametu: Onog Dana kada svaka tajna bude obznanjena.17 Ukratko, ako čovjek očisti svoja moralna svojstva te rad­ nje i mirovanja uskladi sa mjerilima Šerijata i razuma – a Še­ rijat i razum su saglasni u tome da čovjeku nalažu da se okiti lijepim svojstvima i moralom duhovnjaka – i bude obazriv u pogledu toga da njegove radnje i mirovanja budu uzrokom uzdizanja u više svjetove i na visoki duhovni položaj, dakle ako stekne nutarnju spoznaju u Allaha, i meleke, i Njegove knjige, i poslanike, i Onaj svijet,18 tada čovjek postaje duhovno biće, a ne tjelesno. Drugim riječima, postane ljudsko biće, a ne životinjsko.

Kao što i ‘Alamul-hudâ u djelu El-Gurer wed-durer prenosi od Imama Alija da je u odgovoru na pitanje o Svijetu višem rekao: َْ ْ َ َ ْ ‫شاب َه‬ َ ‫إن َز َّكها بالعلْم َو‬ َ ‫الع َمل َف َق ْد‬ َ​َ َ ‫ت‬ ،‫ناطق ٍة‬ ِ ‫خلق اإلنسان ذا نف ٍس‬ ِ ِ ِ ِ َ​َ​َ َ َ َ َ​َ َ ْ َ ُ َ ‫داد َف َق ْد‬ ‫شار َك‬ ‫ت األض‬ ِ ‫ َو إذا اعتدل ِمزاجها َو فارق‬،‫جوا ِه َر أوائِل ِعل ِلها‬ َ ِّ َّ ‫بها‬ .‫السبْ َع الشداد‬ ِ “A da smo Mi htjeli, mogli smo ga Znakovima uzvisiti, ali on se predade zemlji i strasti svoje poče slijediti. Primjer takva čovjeka jednak je primjeru psa! Ako ga potjeraš, on dahće, a ako ga ostaviš, on opet dahće! Takav je primjer naroda koji ajete Naše poriče. Pa kazuj pripovijesti ne bi li oni razmislili!” (El-A‘râf (7), 176.)

17 Et-Târiq (86), 9.

18 En-Nisâ’ (4), 136.

16

29

“Allah je stvorio čovjeka sa dušom obdarenom razumom, pa ukoliko je očisti djelom i znanjem, bit će sličan draguljima prvih uzroka svojih, a ako svoju prirodu učini umjerenom i napusti oprečna svojstva, slijedi srednji i umjeren put, imat će udjela sa sedam čvrstih Nebesa.”19 Isto tako, u drugoj predaji, opisujući Božijeg namjesnika (halifu), nakon nekoliko iskaza Imam Ali kaže: “Ko poprimi lijep moral, uistinu on postaje biće, ali ljudsko, a ne životinjsko.

Poprimivši takav oblik, on ulazi u skupinu meleka koji imaju oblik i za njega nema većeg položaja od ovog.”

Ako se čovjeku posreći i uzdigne se iznad vode i blata, što predstavlja Svijet tame, pa stigne do položaja spoznaje duše, a to znači da stekne izravno znanje i otkrovenje zbilje svo­ je duše, vidjet će da je njegova duša nematerijalna. Čovjek se tada izbavlja iz zastora tame, a između njega i dosezanja položaja koji je moguć u pogledu Uzvišenog Gospodara ne ostaje ništa osim svjetlosnih zastora. Na proputovanju kroz ove zastore i na putu dosezanja ovog uzvišenog položaja du­ hovni putnik proživljava takva zadovoljstva i ushićenja, kao i svjetove koji su opisivi i shvatljivi samo onima koji su do­ stojni tog znanja.

Ako čovjek putem znanja i logičke demonstracije stekne vjerovanje, kao što je recimo slučaj sa Ibn Sinom i drugima koji su napisali djela u vezi s položajem arifa, ili stekne znanje 19

Aga Džemâl Hunsâri: Šarh Gurer we durer Amedi, sv. 4, str. 218-221, pod brojem 5885; Ibn Šehrâšub: Manâqeb, litografsko izdanje, sv. 1, str. 272. U prvom dijelu ove predaje Imam Ali kaže: “To su oblici bez materije i veći od toga da bi njihova savršenstva bila po moći i potencijalu. Allah se očitovao njima i oni su zasvijetlili, ukazao im se i oni su zablistali, nadahnuo je njihovu bît Svojom slikom (misal) i time je njima pokazao Svoja djela.”

30

slijeđenjem ljudi puta, ta spoznaja je hiljadu puta drugačija od one unutrašnje izravne spoznaje. Zadovoljstvo koje do­ življavaju duhovni putnici prilikom vizije i osvjedočenja ovih stepena je onakvo kakvim ga je Imam Sadik opisao u Usûli Kâfiju: “Kada bi ljudi znali šta ima u spoznaji Božijoj, svoje po­ glede ne bi pružali ka onome od sjaja ovosvjetskog života i njegovih blagodati što je Allah darovao neprijateljima. Svijet neprijateljâ u njihovim očima bio bi beznačajniji i prezreniji od onoga što nogama gaze. Zasigurno, oni bi se radovali i uživali bi u spoznaji Allaha Uzvišenog uživanjem onoga koji se stalno nalazi u džennetskim baščama sa Allahovim prijate­ ljima. Uistinu, spoznaja Allaha je prisnost kod svakog straha, sabesjednik kod svake usamljenosti, svjetlost kod svake tame, snaga kod svake slabosti, lijek za svaku bolest.”20 Bilježi se u djelu Misbâhuš-šerî‘a da je Imam Sadik u opisu arifa kazao: “Arif je onaj kome je tijelo sa stvorenima, a srce sa Alla­ hom. Ako bi njegovo srce na trenutak, koliko je treptaj oka, zaboravilo na Allaha, on bi zasigurno u tom trenutku umro od silne želje i čežnje za Njime. Arif je povjerenik i čuvar Allahovih ugovora i emaneta, riznica Njegovih tajni, rudnik Njegove svjetlosti, vodič Njegove milosti ka stvorenjima, nosilac Njegovih znanja i spoznaje, mjerilo Njegove dobrote i pravde. Uistinu, arif nema potrebu za stvorenjima, željama ni Ovim svijetom. Samo je Allah njegov blizak sagovornik.

Arif nema govora, išareta ni udisaja, a da nije sa Allahom, radi Allaha, od Allaha sa Allahom.

On je taj koji posjećuje svete i čiste bašče Njegova Harema. On uzima poputninu od suptilnosti i tanahnosti 20

Kulejni: Rawde Kâfi, str. 247, hadis 347.

31

Božije dobrote prema njemu. Spoznaja je temelj i korijen, a iman je njegova grana.”21 U Usûli Kâfiju i Et-Tewhîdu prenose se riječi Imama Sadika: “Duša vjernika je jače povezana sa Božijim Ruhom nego Sun­ čeva zraka sa Suncem.”

U hadisu kudsi, u vezi s čijom vjerodostojnošću se slažu svi pripadnici islama, kaže se: “Ne približava Mi se rob ničim Meni dražim od onoga što sam mu učinio obaveznim. On mi se približava dobrovoljnim djelima (nafilama) dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, Ja sam uho kojim čuje, oko ko­ jim gleda, jezik kojim govori, ruka kojom uzima i daje, noga kojom hodi. Kada Me on zove, Ja mu se odazivam. Kada traži od Mene, ja mu dajem.”22 Hâdže Nasîruddîn Tûsi kaže: “Kada se arif prođe svoje duše i poveže sa Allahom, sve moći vidi uronjenim u Njego­ voj moći, koja je u vezi sa svim određenjima, i sva znanja vidi uronjenim u Njegovom znanju, kojem ništa nije skriveno od bića, i sve želje vidi uronjenim u Njegovoj volji, koja se ne usteže ni od jednog kontingentnog bića. Ustvari, svaki oblik egzistencije dolazi od Njega i izlijeva se od Njega.

Tada Allah postaje oko kojim gleda, uho kojih sluša, snaga posredstvom koje obavlja radnje, znanje po kojem zna, biće po kojem stvara. Tada arif istinski poprimi božanski moral.”23 Također, u Misbâhuš-šerî‘a prenosi se da Imam Sadik kaže: “Osoba koja žudi za Allahom nema želju za hranom, ne na­ slađuje se u pijenju, ne nalazi ugodu u snu, sa prijateljem nema bliskost, u kući ne nalazi utočište, ne nastanjuje se u Misbâhuš-šerî‘a, pogl. 95.

Kulejni: Usûli Kâfi, sv. 2, str. 352.

23 Hâdže Nasîruddîn Tûsi: Šarh Ešârât Ibn Sina, Meqâmâtul-‘ârifîn, litografsko iz­ danje, osam stranica do kraja knjige, desna stranica.

21 22

32

naseljenim područjima, ne oblači ugodnu i nježnu odjeću, nema smiraja, Gospodaru po cijele dane i noći čini ibadet, sve s nadom da će doseći Gospodara za Kojim žudi. Ona u srcu jezikom žudnje, koji govori o njenoj unutrašnjosti i taj­ ni, razgovara sa Allahom, kao što je Allah izvijestio o Musau ibn ‘Imrânu, mir s njime, koji je rekao na mjestu dogovorenog susreta sa Gospodarom: ‘Požurio sam ka Tebi, Gospodaru moj, da bi Ti bio zadovoljan mnome!’

A Allahov Poslanik, s.a.v.a., je protumačio stanje Musaa: ‘Tokom četrdeset dana u kojima je Musa odlazio i vraćao se sa dogovorenog mjesta, iz žudnje koju je imao prema Gospo­ daru, nije jeo niti pio, nije spavao i nije imao želju za takvim poslovima.’

Kada zakoračiš u područje žudnje, izgovori tekbir24 svojoj duši i željama koje imaš prema Ovom svijetu, napusti sve ono s čime imaš prisnost i za šta si srce vezao, okreni se od svega mimo svoje žudnje, i izgovori tekbir između života i smrti tvoje...”25 Šejh Saduk u ‘Ileluš-šerâ’e‘ prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Šuajb je plakao iz ljubavi prema Uzvišenom Alla­ hu sve dok nije oslijepio. Potom mu Allah vrati vid i on je opet plakao dok nije oslijepio. Potom mu Allah opet vrati vid i on je opet plakao dok nije oslijepio. Potom mu Allah opet vrati vid.

Kada je četvrti put oslijepio, Allah mu je poslao objavu: ‘O Šuajbe! Dokad ćeš ti biti u takvom stanju?! Ako je to iz straha od Vatre, pa Ja ću te zaštititi! Ako plačeš iz želje za Džennetom, pa Ja ću ti ga darovati.’ Šuajb reče: ‘O Bože i Gospodine moj! Ti znaš da ja ne plačem iz straha od Tvoje Vatre, niti iz žudnje za Tvojim Kao što je rečeno, podizanje dvije ruke prilikom izgovaranja tekbira u namazu u značenju je da čovjek ostavlja iza sebe sve osim Allaha. (Op. prev.)

25 Misbâhuš-šerî‘a, pogl. 98.

24

33

Džennetom, već mi je ljubav prema Tebi zarobila srce te se zato ne mogu strpjeti dok Te ne vidim!’

Allah, dž.š., objavi: ‘Kad je tako, Ja ću ubrzo svoga sago­ vornika Musaa ibn ‘Imrâna učiniti tvojim slugom.’”26 U dovi Kumejl od Imama Alija učimo: َ َ َ َ ُ ْ َ َ َّ َ َ َ ْ َ َ َ​َ َ ُ ‫كيْ َف أَ ْص‬ ‫ب‬ ‫بت َع َعذابِك ف‬ ‫َو هبْ ِن يا إله َو َسيِّ ِدي و موالي و رب ص‬ ِ َ َ !‫َع فِراقِك؟‬

“Pa pretpostavi, o moj Bože, i moj Gospodine, i moj Zaštitniče, i moj Gospodaru! da izdržim Tvoju kaznu, ali kako da izdržim odvojenost od Tebe?!”27 U dovi Ša‘bânije Imam Ali uči: َ َ َ ً ْ َْ َ​َ ُ​ُْ ُ​ُ َ َ ْ ْ ‫إلَه َه‬ ‫ب ِل قلبًا يُد ِني ِه ِمنك ش ْوقه َو ل ِ َسانا يُ ْرف ُع ِإلْك ِصدقه َو نظ ًرا‬ ِ ِ ُ ُّ َ َ ْ ُ ُ ِّ َ ُ ‫يقربه ِمنك حقه‬

“Bože moj, podari mi srce čija me čežnja približava Tebi, jezik čija me iskrenost uzdiže ka Tebi i pogled čija me istinitost pri­ bližava Tebi.”28 ْ َ َ َ ً َ ْ ُ َ َ ْ َ َ ً َ َ َ َ ُ َ َ َ ْ َ َ ِّ ُ‫ل ْقن بن‬ ‫ح ِرفا َو‬ ‫ور ِعزك األبه ِج فأكون لك ع ِرفا و عن ِسواك من‬ ِ ِ ِ ِ ‫إِل ِه و أ‬ َ َْ َ َ ً َ ُ ً َ َ ْ َِ‫الل َو اإل ْكرام‬ ِ ‫ِمنك خائِفا مراقِبا يا ذا ال‬ ِ “Bože, pripoji me svjetlosti Tvoje moći, tako da Te spoznam, okrenut od svega što nije Ti i da budem u strahu od Tebe i oba­ zriv prema Tebi, o Uzvišeni i Plemeniti.”29

Šejh Saduk: ‘Ileluš-šerâ’e‘, sv. 1, pogl. 51, str. 74.

Dove Imam Ali, u prijevodu Melike Salihbeg, Al-Mahdi, Sarajevo, 1997, str. 56.

28 Dove odabranih mjeseci, sakupio Abbas Qomi, Fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo, 2009, str. 56.

29 Isto, str. 61.

26

27

34

U dovu Ebu Hamze Somâlija od Imama Sedžada učimo: َ َ ُ ُ َّ ُ ْ ُ ُ َ ُ ْ َ َّ َ ْ َ ْ َ ُ ْ َ َ َّ ‫السيِّئَة دونك‬ ‫َو إنك ال ت ِجب عن خل ِقك إال يجبهم األعمال‬

“Ti se zaista nisi sakrio od Svojih stvorenja, već su njih djela njihova30 skrila od Tebe!”31 Dragi moj! Ako bih htio da ukažem na sve ovako jasne i izričite iskaze u pogledu spoznaje, ljubavi i dosezanja po­ ložaja blizine i duhovne povezanosti, bila bi potrebna cijela jedna knjiga, a posebno što se tiče dova i šaputanja koja se prenose od Imamâ upute. Ono što smo prethodno preni­ jeli sve su vjerodostojne predaje sa ispravnim lancem pre­ nosilaca, čiju je vjerodostojnost ulema potvrdila. Mnogo je ovakvih primjera. Naprimjer, koliko se samo često u preda­ jama, dovama, a od toga više u samom Kur’anu, spominje manifestacija i očitovanje Allaha, dž.š., u imenima, svjetlo­ sti i veličini.

U dovi Semât, koju su učili svi veliki učenjaci, ima mnoštvo ovih primjera. Koliko se samo puta u dovama spominje: Bože, podari mi gledanje u Tebe!, a na drugim mje­ stima: Bože, ne uskrati mi gledanje u Tvoje Plemenito Lice! Ko­ liko se samo često u dovama poznatim kao petnaest molje­ nja (šaputanja) Imama Sedžada doslovno spominju izrazi kao što su sjedinjenje, gledanje, susret, blizina i spoznaja.

Iako ih moja malenkost nije navela zbog nepotvrđenosti U drugoj inačici iste dove stoji “njihova nadanja”.

Mafâtîhul-džinân, str. 187, a dova je izvorno zabilježena u Misbâhul-mutehedždžid, litografsko izdanje, str. 402. U knjizi Nafâ’isul-funûn, sv. 2, str. 56-58, stoji: “Še­ sto poglavlje o čovjekovim zastorima kao posljedici njegove vezanosti za tijelo: Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Allah, dž.š., ima sedamdeset hiljada zastora od svjetlosti i tame.’”

30 31

35

njihovog lanca prenosilaca, sve one su dokaz za sljedbeni­ ke velike uleme.

Zašto?! Zato što je velika ulema učila te dove i ona je po­ tvrdila njihov sadržaj.

Isto tako, na kraju dove koja je pripojena dovi Arefat od Imama Husejna ima mnoštvo ovakvih izričitih iskaza. Iako je velika ulema učila te dove, moja malenkost ih nije navela zbog njihove nepotvrđenosti.

Na početku je rečeno da je tumačenje ovih iskaza u zna­ čenju sevaba i nagrade protivno doslovnom tekstu. Ako se u predajama i nađe tumačenje u kojem se kaže da su su­ sret s Bogom i gledanje u Njega susret s nagradom i se­ vabom, to je zasigurno zato što pitalac nije mogao pojmiti nikakvo drugo značenje gledanja, osim gledanja tjelesnim očima. Tako i Allahov Poslanik, s.a.v.a., značenje riječi halîl (prijatelj) za Ibrahima, a.s., u odnosu na Uzvišenog Allaha u odgovoru na pitanja nekih pitalaca nije protumačio kao prijateljstvo već drugačije, jer da im je Poslanik to pojasnio kao prijateljstvo, oni bi otišli u nevjerstvo. Oni pod prija­ teljstvom mogu pojmiti samo ono koje postoji među lju­ dima, a uistinu bi bilo nevjerstvo ako bi ono bilo pripisano Allahu, dž.š.

Ako bismo htjeli reći još više od onoga što smo dosada istakli, osvrnuli bismo se na dove Imama Ehli-bejta i pre­ daje koje govore o nagradama za djela, kao što je, recimo, dova Redžebije koju Sejjid ibn Tâvûs, r.a., prenosi ispravnim lancem prenosilaca u djelu Iqbâl od Imama Mehdija – koji je zasigurno i sâm učio tu dovu – u čijem jednom dijelu se kaže: Bože moj! Ja Te molim i išćem od Tebe svim onim značenjima kojima su Te zazivali namještenici tvojih poslova, povjerioci Tvoje tajne – do dijela kada kaže: nema razlike između njih i Tebe, osim 36

što su oni Tvoji robovi i stvorenja, a njihovo spajanje i razdvajanje je u Tvojoj ruci!32 Obrati pažnju na dove blagoslovljenog mjeseca Ramazana!

ُ ‫آه! آه! َش ْوقًا إىل َم ْن يَراين َو ال‬ ‫أراه‬

“Ah! Ah! Koliko samo čeznem za Onim Koji mene vidi, a ja Njega ne vidim!”

Nagrada za ljubav Pogledaj dovu Arefat, dovu dana džume i druge dove koje je učio Imam Ali! Obrati pažnju na predaje koje govore o se­ vabima i nagradama za djela! Pogledaj predaju s Miradža koju prenosi veliki učenjak Fejd Kâšâni u djelu Vâfi, koja počinje riječima: “O Ahmede!” – do dijela gdje Allahov Poslanik, s.a.v.a., kaže: “O Gospodaru! Šta je početak obožavanja?!”, a 32

Ovo je poznata dova mjeseca redžeba koja se prenosi od Imama Mehdija, a bilježe je: Šejh Tûsi u Misbâhul-mutehedždžidu, litografsko izdanje, str. 556; Šejh Kaf‘ami u svom djelu El-Misbâh, litografsko izdanje, str. 529, i u knjizi dova El-Beledul-’amîn, litografsko izdanje, str. 179; Sejjid ibn Tâvûs, El-Iqbâl, litografsko izdanje, str. 646; Allame Medžlisi: Bihârul-envâr, izdanje Kompâni, sv. 20, str. 343.

Savremenik ajetullah muhaddis i ridžâli šejh Muhammed Taqi Šuštari, r.a., u djelu El-ahbârud-dâhile, str. 263-265, vjerodostojnost ove dove pobija. A mi smo još za njegova života naveli više dokaza koji pobijaju njegove neutemeljene tvrdnje u jednoj maloj poslanici od šesnaest stranica.

Sada je najbolja prilika da se ta poslanica navede u komentaru na govor ajetul­ laha Dževada Malikija Tabrizija, ali budući da nije odgovarala tekstu knjige Allah šenâsi (Upoznavanje sa Allahom), a i zauzela bi mnogo prostora, mi smo je naveli na kraju drugog sveska djela Allah šenâsi kao zasebnu poslanicu. Allah je jedini pomagač! (Allame Teherani)

37

Allah, dž.š., u odgovoru reče: “Početak obožavanja su šutnja i post. Znaš li ti, Ahmede, koji su plodovi posta??!”

Allahov Poslanik, s.a.v.a., odgovori: “Ne, o Gospodaru!”

Allah, dž.š., reče: “Plodovi posta su da se malo jede i malo govori. Drugi vid obožavanja je šutnja, a ona donosi mudrost, mudrost donosi spoznaju, a spoznaja čvrsto uvjerenje. Kada rob stekne čvrsto uvjerenje, ne obazire se kako će osvanuti – u oskudici ili u blagostanju – i to je položaj zadovoljnih!

A ko bude radio želeći da postigne Moje zadovoljstvo, dat ću mu troje: upoznat ću ga sa zahvalnošću koja se neće miješati sa neznanjem, upoznat ću ga sa sjećanjem na Mene koje se neće miješati sa zaboravom, i upoznat ću ga sa ljubav­ lju, tako da neće davati prednost ljubavi prema stvorenjima nad ljubavlju prema Meni. Pa kada Me zavoli, zavoljet ću i Ja njega i učinit ću da ga vole Moja stvorenja. Otvorit ću oči srca njegova ka Svojoj uzvišenosti i veličanstvenosti. Neću od njega sakriti znanje Mojih posebnih stvorenja. Šaputat ću s njim u tminama noći i u svjetlosti dana sve dok ne prekine razgovor sa stvorenjima i druženje s njima. Učinit ću da čuje Moj govor i govor Mojih meleka. Upoznat ću ga sa Svojim tajnama koje sam sakrio od stvorenja.”

Do dijela gdje Allah, dž.š., kaže: “Zatim ću podići zastore između Sebe i njega i podarit ću mu blagodat razgovora sa Mnom i dati mu da kuša slast gledanja u Mene.”

Do dijela u kojem Allah, dž.š., kaže: “Učinit ću da vlast ovog roba bude iznad vlasti svih vladara, tako da će pred njim pasti svaki vladar. Strahovat će pred njim svaki vladar nasil­ nik, moćnik i prkosnik, a umiljavat će mu se sve divlje zvijeri.

Džennet i ono što je u njemu će čeznuti za njim, ispunit ću njegov razum spoznajom Mene i Ja ću umjesto njegovog razuma upravljati i prosuđivati. Zatim ću mu olakšati smrt, 38

smrtne muke, njenu gorčinu i strah dok ne bude hitro dove­ den do Dženneta. A kada mu dođe melek smrti, reći će mu: ‘Dobro došao! Blago tebi! Blago tebi! Blago tebi! Uistinu Allah žudi za tobom. Znaj, Božiji prijatelju, da vrata na koja su se uspinjala tvoja djela plaču za tobom i da tvoj mihrab i mjesto na kojem si klanjao za tobom plaču.’”

Pa će duša vjernika arifa reći: “Zadovoljna sam Allahovim zadovoljstvom i plemenitošću!”

Duša će mu iz tijela izaći kao što dlaka izlazi iz tijesta.

Meleci će biti pored njegove glave, a u ruci svakog od njih bit će po čaša vode iz Kevsera i čaša vina, te će pojiti njegovu dušu sve dok ne nestane muke i gorčine. Tada će mu prenije­ ti najveću radosnu vijest i reći će mu: “Plemenit si i ugodno ti bilo boravište, dolaziš pred Silnog, Plemenitog, Voljenog, Bliskog.”

Duša će poletjeti iz ruku meleka i uzdići će se Uzvišenom Allahu prije nego se trepne okom i između nje i Allaha neće ostati nikakva pregrada ni zastor, a Allah Uzvišeni će žudjeti za njom. Potom će sjesti na izvoru kraj desne strane Arša i bit će joj rečeno: “O dušo, kako si ostavila Dunjaluk?”

Ona će odgovoriti: “Bože moj i Gospodaru moj, Tvoje mi moći i uzvišenosti, ne znam ništa o Dunjaluku! Otkad si me stvorio pa sve do sada ja sam u strahu od Tebe.”

Uzvišeni Allah će reći: “Istinu si rekao, robe Moj. Tijelom si bio na Prolaznom svijetu, a dušom sa Mnom. Ja pazim na tebe. Znam tvoje tajne i javne postupke. Zatraži – dobit ćeš, zaželi – ukazat ću ti počasti. Ovo je Moj Džennet, pa uživaj u njemu! Ovo je blizu Mene, pa tu stanuj!”

Duša će tada reći: “Bože moj, upoznao si me sa Tobom i time sam postao neovisan o svim Tvojim stvorenjima. Tvoje mi moći i uzvišenosti, kada bi Tebe činilo zadovoljnim da me 39

isjeku na najsitnije komade, ili da sedamdeset puta budem ubijen na najgori način kojim ljudi bivaju ubijani, Tvoje za­ dovoljstvo bilo bi mi najdraže.

O Gospodaru, kako da se divim sebi, kad sam ja ponižen ako mi Ti ne ukažeš počasti, i poražen ako mi Ti ne pomo­ gneš, i slab ako me Ti ne učiniš jakim, i mrtav ako me Ti ne oživiš sjećanjem na Te!? Da nije Tvoga prekrivanja, bio bih osramoćen već prvi put kada Ti nepokornost iskazah.

Bože moj, kako da ne tražim Tvoje zadovoljstvo kad si mi Ti upotpunio razum, tako da sam te spoznao i razlučio isti­ nu od laži, naredbu od zabrane, znanje od neznanja, tamu od svjetlosti!?”

Uzvišeni Allah će reći: “Moje Mi moći i uzvišenosti, neće biti između Mene i tebe zastora ni u jednom trenutku, da bi ušao kod Mene kada god to poželiš. Tako Ja postupam sa Svojim miljenicima.” [...]

U istoj predaji, tumačeći vječni i postojani život, nakon što Allah, dž.š., kaže da će sa njima uraditi to i to, On kaže: “Otvorit ću vid i sluh srca njegovog, pa će srcem slušati Moj govor i gledati u Moju veličinu i uzvišenost.”

Također, u istoj predaji Gospodar kaže: “Zaista je najma­ nje što ću na Budućem svijetu dati onima koji se ustežu to što ću im dati sve džennetske ključeve, da otvore koja god požele vrata. Neću pred njima Svoje Lice zastrti i podarit ću im razne užitke, poput razgovora sa Mnom” – da bi odmah u nastavku rekao: “Postavit ću ih na položaj istine te ću ih podsjetiti na ono što su uradili i čime su se umarali u kući Prolaznog svijeta. Otvorit ću im četvera vrata: vrata na koja će im i ujutro i navečer dolaziti pokloni od Mene, vrata kroz koja će kada god požele gledati u Mene bez poteškoća, vrata kroz koja će posmatrati Vatru i vidjeti nasilnike kako bivaju 40

kažnjavani, i vrata kroz koja će im ulaziti sluškinje i hurije krupnih očiju.”

U istoj predaji Gospodar stanovnike Ahireta opisuje ovako: “Zaista ću duši njegovoj otvoriti sva nebeska vrata i uklonit ću sve zastore između Sebe i njega”, kao i sljedeće: “Između Mene i njegovog duha neće biti zastora i reći ću mu kad mu dušu budem uzimao: ‘Dobro Mi došao!!’”33 Ove malobrojne predaje koje sam ovdje naveo sve su isti­ nite i vjerodostojne. Ako bismo samo malo proširili područje našeg zanimanja i na predaje koje govore o hazreti Davudu, na ono što se spominje u petnaest molitvi i šaputanja Imama Sedžada te ono što Sejjid, r.a., u djelu El-Iqbâl i Allame Me­ džlisi, r.a., u El-Mezâr navode na kraju dove Arefat, samo to bi bilo dovoljno da nadmaši status tavatur predaje.

U predaji o namazu, u dijelu o učenju u namazu, prenosi se: “Uspinje se sa svakim proučenim ajetom na stepen toga i toga” – do dijela gdje se kaže: “do stepena svjetlosti Uzviše­ nog Gospodara.”

U jednom dijelu predaje o susretu vjernika u djelu Mustedrek, u dijelu o šehidu, koji se prenosi iz knjige Anvâr od Ebu Alija ibn Muhammeda ibn Hammâma, kaže se: “Uzimam 33

Osnova ove predaja zabilježena je u visoko cijenjenoj knjizi Iršâdul-qulûb filmawâ‘iz wel-hukem od Ebu Muhammeda Hasana ibn Ebu Hasana Muhamme­ da Dejlemija, koji je bio jedan od velikih učenjaka, šejhova i isposnika sedmog stoljeća. U izdanju Mektebe Bu Zer Džumhuri Mustafavi 1375. h.g. ova pre­ daja se nalazi na kraju knjige kao hadis Mirâdžije Ya Ahmed, str. 278-286, a u izdanju Mu’essese a‘lami, Bejrut, na kraju prve knjige, str. 199-206. Istraživač Mulla Muhammed Muhsen Fejd Kâšâni u djelu Vâfi, Abvâbul-mavâ‘iz, Bâbu mavâ‘izi-llahi subhânehu, litografsko izdanje, sv. 3, str. 38-42, navodi ovu pre­ daju. Allame Medžlisi prenosi istu predaju u Bihârul-envâru, izdanje Kompâni, sv. 17, str. 6-9.

41

vas, Moje robove, za svjedoke da ću ga Ja počastiti gledanjem u Moju svjetlost, veličanstvenost i uzvišenost!”

U predaji o nagradama za džihad u djelu Et-Tahzîb, gdje se navodi sedam vrlina mudžahida, na kraju se kaže: “Njegova sedma vrlina je da on gleda u Božije Lice, a to je lahko za svakog vjerovjesnika i šehida.”34 U vjerodostojnoj predaji o sevabima šukr-sedžde zahva­ le kaže se: “Kada rob klanja te učini šukr-sedždu, Uzvišeni Gospodar otvori zastor između njega i meleka i kaže: ‘O me­ leci Moji! Pogledajte Mog roba koji je ispunio Moju obave­ zu i upotpunio Moj zavjet te potom učinio sedždu Meni iz zahvale za ono što sam mu darovao! O meleci Moji! Šta je njegova nagrada?!’

Meleci će reći: ‘O Gospodaru naš, milost Tvoja je nagrada.’

Gospodar Uzvišeni će upitati: ‘A potom?!’

Meleci će reći: ‘O Gospodaru naš, zadovoljenje njegovih važnih potreba.’

Neće ostati nikakvo dobro, a da ga meleci neće spomenuti, ali će Gospodar Uzvišeni samo pitati: ‘A potom?!’

Na kraju će meleci reći: ‘O Gospodaru naš, mi nemamo znanja!’

Tada će Gospodar Uzvišeni reći: ‘Zahvalit ću mu kao što je on Meni zahvalio. Okrenut ću se njemu Svojom dobro­ tom i pokazat ću mu Svoje Lice!’”35 U predaji koja govori o ugošćavanju stanovnika Dženneta prenosi se da će oni, nakon što su slušali Kur’an, izraziti že­ lju da čuju Gospodarov govor. Udovoljit će im se i od slasti slušanja Njegova govora dugo vremena će biti u besvijesti.

34

Šejh Tûsi: Tahzîbul-ahkâm, sv. 6, str. 122.

Isto, sv. 2, str. 110; Šejh Saduk: Men la jahduruhu el-faqîh, izdanje Našr mektebe­ tus-Saduq, sv. 1, str. 334.

35

42

Nakon što dođu sebi, zamolit će da posjete Božiju ljepotu.

Svjetlost će se pokazati i od očitovanja te svjetlosti ostat će bez svijesti. Toliko dugo će ostati u toj besvijesti da će se hu­ rije požaliti Allahu, dž.š.

U istoj predaji u vezi s njihovom nagradom za očuvanost jezika od viška govora i stomaka od viška hrane Uzvišeni Gospodar kaže: “Ja ću ih svaki dan sedamdeset puta pogleda­ ti i svaki put kada ih pogledam razgovarat ću sa njima.”

Dragi moj, budi pravedan i reci da li je moguće da čo­ vjek odbaci i porekne sve ove različite iskaze u kur’anskim ajetima, predajama i dovama?! Ako želiš vjerodostojan lanac prenosilaca i ako su rekli da je za tavatur-hadis potrebno če­ trdeset lanaca, ja ću ti navesti pet stotina, štaviše i hiljadu la­ naca. A Časni Kur’an nema potrebu za lancem prenosilaca.

Ako želiš ukazivanje, nema jačeg ukazivanja od doslovnog teksta. Ukazivanja u nekim prethodno navedenim iskazima uopće ne ostavljaju mjesta sumnji ni mogućnosti da se oni protumače kao metafore.

U svakom slučaju, čovjek treba biti svjestan da susret s Gospodarom, uzvišen i slavljen je On, nije poput susreta sa kontingentnim bićem, a gledanje u Njega nije gledanje tje­ lesnim očima i nije poput gledanja u fizička tjelesa. Zapravo, srčano gledanje je čisto od kakvoće imaginalnog gledanja, a umno gledanje je čisto od kakvoće gledanja inteligibilija, kao što se kaže u dovi Sahifeje ‘alavijje: “I pokaza se u srcima, ali bez slike i oblika da bi Ga maštarije ograničile ili umovi dokučili.”36 Slično prenosi i Sejjid ibn Tâvûs, r.a., u djelu Felâhus-sâ’il, str. 211: “Prenosi se da se naš velikan Džafer ibn Muhammed 36

Sahîfeje ‘alavijje, staro litografsko izdanje, napisao vlastoručno Fahrul-’Ašrâf, str. 16.

43

es-Sadik učeći Kur’an u namazu onesvijestio. Kada je došao sebi, pitali su ga šta je dovelo do toga da se onesvijesti.

Imam Sadik je to pojasnio ovako: ‘Toliko sam ponavljao kur’anske ajete dok nisam stigao do stanja u kojem kao da sam slušao ajete bez posredstva, potpuno jasno i očigledno, od Onoga Koji ih je objavio. A ljudska snaga ne može podni­ jeti otkrovenje (mukâšefe) Božije veličanstvenosti.’”

A ti koji ne poznaješ ovu zbilju nemoj da je smatraš dale­ kom i nemogućom, ili da šejtan izazove u tebi sumnju u po­ gledu mogućnosti onoga što smo ti prenijeli! Zapravo, budi onaj koji će potvrditi! Zar nisi čuo Allaha, dž.š., kako kaže: I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješten strovali.

Ka željenom cilju Čovjek koji hoće da dosegne ove svjetove osvjedočenjem i vizijom treba, prije svega, odrediti veličinu cilja prema svo­ joj veličini i znati šta je to što traži! Treba odrediti kolika je veličina onoga što želi, da bi njegova odlučnost i trud bili dostojni željenog!

Naprimjer, trud i nastojanje jednog upravitelja sela nije velik kao trud i nastojanje jednog vladara u svjetskim okvi­ rima. Budući da je veličina ovog cilja i željenog (spoznaja Allaha) s obzirom na plemenitost, svjetlost, cijenu, vlast i zadovoljstvo, takva da niko i nikada, a posebno ne početnik, ne može zamisliti njenu bît, ustvari, šta god da zamislimo i predočimo sebi, to opet nije ni hiljaditi dio one zbilje – čo­ vjek treba uopćeno primijeniti analogiju sa veličinom svoga znanja i inteligibilijama kojima raspolaže. Naprimjer, treba 44

pretpostaviti one časti i uzvišenosti koje opaža u materijal­ nom svijetu kada je u prisustvu ovosvjetskih velikana, ili u blizini vladara, ili kod samog vladara, a nakon toga primi­ jeniti analogiju te potom uvidjeti koji stepen veličine i časti ima vlast nad Nebesima. Potom treba primijeniti analogi­ ju između Svijeta osjetilnog i Svijeta skrivenog (Melekuta, Džeberuta itd.). Potom, neka se vrati i razmišlja o vladavini ovosvjetskih vladara i to usporedi sa duhovnom vladavi­ nom. Uvidjet će da je razdoblje vladavine ovih vladara, koja traje do nekoliko neznatnih godina, ništavno u poređenju sa vječnom vlašću, koja je i u pogledu kvaliteta uzvišenija od ovosvjetske vlasti u kojoj postoji hiljadu manjkavosti i nesreća.

Međutim, duhovna vlast je istinska vlast, poput vladavine čovjeka nad njegovim organima i udovima te moći imagi­ nacije i razmišljanja. Naprimjer, pogledajte sljedeću preda­ ju u kojoj se opisuje ahiretska vladavina džennetlija, kojima Uzvišeni Gospodar šalje poruku u kojoj piše: “Učinio sam te živim i nećeš umrijeti. Reći ćeš stvari: Budi!, i ona će biti!”37 Ukratko, ovu vlast koju je Uzvišeni Stvoritelj i Sveznajući darovao svakom čovjeku zdravih osjetila prilikom čina stva­ ranja imaginarnih slika u njegovom umu, slično pa i više od toga daruje Svojim posebnim robovima poslanicima i evlija­ ma još na Ovom svijetu, a skupini – ako ne i svim stanovni­ cima Dženneta na Ahiretu – daje da mogu stvarati izvanjske stvari i zbilje Božijom dozvolom.

37

U hadis-kudsiju se kaže: “Pokoravaj Mi se Moj robe i Ja ću te učiniti poput Sebe! Ja sam Živi i ne umirem, i tebe ću učiniti živim koji ne umire! Ja sam Bogat i nemam potrebu ni za čim, i tebe ću učiniti bogatim koji nema potrebu ni za čim! Šta god da Ja poželim – to i bude, a učinit ću i da šta god da ti poželiš – da tako bude!”

45

njenog bića. Zato, svojstva koja proizlaze iz ograničenosti i određenosti bića nužno moraju biti suprotstavljena svojstvi­ ma koja dolaze od bića koje uopće nema određenja. Ova su­ protstavljenost u svojstvima kontingentnog bića u odnosu na obligatno jedino je iz aspekta njegove kontingentnosti, a iz aspekta njegove egzistencije u mjeri u kojoj je blisko Uzviše­ nom Bogu u njemu trebaju biti Božija svojstva. Stoga su znanje, moć, volja, mržnja i govor (u čovjeku, ne u mrtvoj prirodi) egzistencijalna svojstva koja su postojana na ovoj razini eg­ zistencije. Ako ljudi spoznaje kažu da između uzroka i spo­ znaje mora postojati srodnost i podesnost, oni misle na ova svojstva. Dakle, kontingentno biće ima dvije vrste svojstava.

Jedna vrsta svojstava su ona koja nužno idu sa egzistencijom kontingentnog bića i ona ne samo da nisu suprotstavljena svojstvima obligatnog bića već su i slična svojstvima obligat­ nog bića. Druga vrsta svojstava odnose se na dušu kontin­ gentnog bića i njegove esencije i njih treba odricati Stvori­ telju. Prema tome, svako svojstvo obligatnog bića, odnosno Allaha, dž.š., koje se nalazi u kontingentnom biću, ne ubraja se u njegova svojstva iz aspekta njegove kontingentnosti, već iz aspekta njegove egzistencije.

Sva hvala, i prva i posljednja, pripada Allahu i neka su naj­ biraniji blagoslovi na Muhammeda i njegovu porodicu!

Prvi dodatak174 Potpuni arif Hâdž Šejh Muhammed Behâri Hamedâni bio je istaknuti učenik savršenog učitelja Ahunda Mulla Husejnqolija Hamedânija i dijelio je školu mišljenja sa 174

Sejjid Ahmed Fahri.

160

Mirzom Dževâdom Malikijem Tabrizijem. Imao je ke­ ramete i visoke duhovne položaje. On u vezi s pokaja­ njem ima govor vrijedan pažnje, čiji jedan dio donosimo u nastavku.

Nakon riječi o zbilji pokajanja, koje je napisao na arap­ skom i perzijskom jeziku, on dalje piše: Sada kada si shva­ tio značenje pokajanja, njegovu neophodnost i nastojanja drugih da ga napustiš, znaj da nema zapreke da Allah, dž.š., prihvati ispravan dio pokajanja, ako suzama očiju opereš prljavštinu grijeha sa srca, nakon što se rasplamsala vatra kajanja u srcu. Što god bude jači trag vatre kajanja na srce, to je veća nada da će grijesi biti pokriveni i to je znak iskre­ nosti. Slast grijeha strasti treba se pretvoriti u gorčinu ka­ janja, da bi to bio znak promjene loših djela u dobra djela.

Zar nisi čuo kazivanje o poslaniku iz Beni Israila koji je Uzvišenog Gospodara zamolio da primi pokajanje jednog od robova, nakon što se on dugi niz godina bio predao iba­ detu? U odgovoru mu bi rečeno: “Tako Mi Moje časti, ako bi se za njega zauzeli stanovnici Nebesa i Zemlje, njegovo pokajanje neću primiti dok god je u njegovom srcu slast počinjenog grijeha.” Upravo zbog ovoga je rečeno da tre­ ba istopiti meso koje je naraslo na zabranjenom, jer ono, budući da je pokvareno, kvari i zdravo meso. A Allah je pomagač! Također, pokajnik treba odlučiti da napusti sve zabranjeno, a uradi sve ono što je obavezno od tog trenutka pa sve do smrti, te da nadoknadi sve ono što je propustio u prošlosti. Treba se prisjetiti svakog događaja i stanja od trenutka kada je postao punoljetan, pa čak i iz razdoblja prije punoljetstva, i vidjeti šta je uradio, s kim je sjedao, čiji imetak je uništio – i ono što je bilo namjerno poči­ njeno i ono nenamjerno, imao obavezu prema tome ili ne 161

– treba sve to obračunati i ako bude živ vlasnik tog imetka, ili čak i nasljednik, treba tražiti halal od njega. U suprot­ nom, uvijek kada mogne treba nadoknaditi počinjenu ne­ pravdu. Također, treba vidjeti šta je propustio od ibadeta.

Treba dati kefaru, kako se navodi u Šerijatu, i ispuniti sve druge šerijatske obaveze kao što su zekat, hums itd. Treba dobro razmisliti da nije – ne daj Bože – zaboravio nešto što je trebalo nadoknaditi, pa da takav ode sa Ovog svijeta i uđe u Džehennem izložen vječnoj patnji. Sve ono što smo mi rekli sadržano je u govoru Imama Alija175, u kojem se kaže da pokajanje ima šest dijelova.

Primjereno je da se prije ovog djela dadne sadaka, ma kako mala, jer skrivena sadaka gasi Božiju srdžbu. Potom tre­ ba uzeti gusul, otići u pustinju ili se na nekom drugom pu­ stom mjestu osamiti, sjesti na zemlju, prisjetiti se jednog po jednog grijeha i izgovoriti: Bože, ja sam taj i taj grijeh počinio na tom i tom mjestu, ili u tom i tom trenutku, u Tvom pri­ sustvu, a Ti si, i pored toga što si me mogao u tom trenutku uništiti, bio strpljiv i nisi me uzeo Sebi. Ja sam sada pokajnik.

Pogriješio sam. Oprosti mi!

Isto tako, treba dok se ne umori ponavljati: Ja sam uradio to djelo tada i tada. Treba biti tužan i uplakan i takav otpočeti ovo časno djelo. Nakon ovoga dobro je da uči dovu pokajanja iz Sahife Sedžadije, koja počinje riječima: “O Bože Kojeg opis opisivatelja ne uspijeva opisati”,176 kao i prvo od petnaest šap­ ćućih moljenja.177 Sagorjelim srcem treba kazati: Taj govor prethodno je naveden u ovoj knjizi, str. 49. (Op. prev.)

Ali ibn Husejn: Sahifa potpuna knjiga Sedžadova, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Sarajevo: DID, 1997, trideset i prva dova: Njegovo moljenje u pokajanju, str. 102. (Op. prev.)

177 Isto, Šapćuće moljenje pokajnika, str. 229. (Op. prev.)

175 176

162

Sad sam stigao do praga Tvoga sa stotinama uzdaha, od velikana je oprost, a grijeh od ništavnih.

I sljedeće treba izgovarati: Ja nemam snage da ispunim zahtjeve pokajanja, zato Te zaklinjem bliskim kod Tebe da primiš moje pokajanje! Pomozi mi, Bože, da budem posto­ jan u ovoj odluci! Potrebno je misliti da je pokajanje sigurno primljeno, kao i dova, jer Gospodar svjetova se odnosi prema robu u skladu sa njegovim mišljenjem o Stvoritelju. Ovo po­ tvrđuje i jedna predaja.

A ako čovjek pokvari pokajanje i počini grijeh, neka opet učini pokajanje i neka ga ne slama to što je prekršio pokaja­ nje, jer On je od milostivih najmilostiviji.

Znaj da čovjek ima tri stanja u odnosu na grijehe: stanje prije počinjenja grijeha, za vrijeme činjenja grijeha i nakon po­ činjenog grijeha. Propisi svakog od ova tri stanja su različiti. Što se tiče stanja prije nego što počini grijeh, čovjek treba sam sebi čitati predaje koje opominju i zastrašuju. Zapravo, potreb­ no je da se odrekne samog sebe i da kaže sebi: Možda sam po­ činio takvo djelo i zaslužio da mi Allah kaže: “Ja ti nikada neću oprostiti!” Između roba i Gospodara postoji granica kršenja do koje rob ima dostojnost da mu bude oprošteno. Međutim, ako – ne daj Bože – pređe tu granicu, Gospodar će ga zadržati, nakon čega mu se ne može oprostiti i milost u vezi s njim je u suprotnosti sa Božijom mudrošću. Kod svakog grijeha postoji mogućnost prelaska ove granice. Stoga čovjek treba sam sebe prestrašiti da bi se vratio. Isto tako, dok čini grijeh čovjek treba sebe još više strašiti, jer je Vladar svih vladara prisutan i posma­ tra dok rob skrnavi Njegovu svetost, iako u svakoj tački Kre­ acije uvijek stoji pripravna vojska Njegova. Ako Gospodar da znak bilo kojoj tački zemlje, zraka, udova tijela samog čovjeka, ili bilo čemu drugom, čemu nema kraja ako bismo pokušali 163

sve spomenuti, to će odmah biti uništeno. U tom stanju čo­ vjek treba osjećati velik strah i tresti se od tog straha. Dobro je da se vrati i napusti djelo u bilo kojoj da je fazi činjenja djela. A ako ga nadvladaju strasti – a utičem se Allahu od toga – i on se ne povrati, počini grijeh i nakon počinjenog grijeha se pokaje, tada je vrijeme da čita predaje koje ulijevaju nadu, da ga šejtan ne bi učinio beznadežnim i očajnim u pogledu pokajanja, da ne bi uvjerio sam sebe da su mu djela nepopravljiva i da ne bi kazao sebi: “Ti si svjesno i namjerno prekršio pokajanje; ka­ kvog sada smisla ima činiti pokajanje?”

Znaj da je ovo još veća nesreća od činjenja grijeha. Za­ pravo, općenito gledano, od šejtana je svaka misao čija je posljedica to da se ne učini pokajanje. Zato treba reći: Moj Gospodar je Plemenit i Sâm je rekao: “Beznadežnost u po­ gledu Moje milosti jedan je od velikih grijeha”, pa kako sada da ja ne odem u Njegovu kuću? Ako se On smiluje, pa On je Milostivi Koji nema milostivog pored Sebe. On je iz Svoje ogromne velikodušnosti i darežljivosti Sebi dao ime Vehhâb (Koji obilno daje). On je uz lijepo mišljenje vjernika roba o Njemu. Zar nisi vidio da je prihvatio pokajanje ubice pred­ vodnika šehida hazreti Hamze? Zar nisi čuo kako je tješio Nabbâšija? Zar nisi čuo kako je Sâm rekao: “O Musa, preći ću preko grijeha svake osobe, osim ubice hazreti Husejna.”

Ove riječi jasno ukazuju na to da čovjek ne bude nepokoran u tolikoj mjeri da bi samilost prema njemu bila neprimje­ rena. Prenosi se da je Poslanik rekao da ako čovjek ubije se­ damdeset vjerovjesnika i potom se pokaje, njegovo pokajanje je primljeno. Zato ne treba biti beznadežan spram sveproži­ majuće Božije milosti i ne treba odgađati pokajanje.178 178

Govor ovog velikog arifa, r.a., ima nastavak koji ovdje, zbog njegove dužine, nismo u prilici navesti.

164

Drugi dodatak179 Ovdje sam vidio prigodnim da navedem upute vezane za duhovni put od dvojice Božijih prijatelja, savršenih arifa pro­ svijetljene duše, posjednika kerameta, otkrovenja i položaja, da bi to bila svjetiljka saliku na duhovnom putu i uvod u sjedinjenje, te da i mi imamo koristi od toga. Prvo je pismo velikog ajetullaha Husejnqolija Hamedânija, učitelja Malikija Tabrizija, jednom od učenjaka Tabriza: ْ َّ ّ َّ ‫يم‬ ِ ‫ِمْسِب اللِ الرح َـ ِن الر ِح‬ “Hvala Allahu Gospodaru svjetova, neka su selami i bla­ goslovi na Muhammeda i njegovu čistu porodicu!

Neka znaju braća u vjeri da nema kretanja ka Allahovoj blizini, osim uz pridržavanje Šerijata u svim aktivnostima, mirovanjima, govorima, trenucima itd., dok praznovjer­ je i djelovanje u skladu sa ličnim sklonostima – makar one bile naizgled prefinjene, kao što je to metoda i praksa nekih neznalica i kvazi-duhovnjaka, Allah ih prepustio njihovim praksama! – ne donose ništa osim udaljavanja od Allaha. [...]

Uglavnom, duhovni putnik treba da se drži časnog Šerijata i da vodi brigu o svemu onome o čemu Šerijat vodi brigu.

Ono što je moja malenkost, ovaj slabašni čovjek, shvatila iz razuma i tradicije jeste to da je za onoga koji teži ka Božijoj blizini najvažnija potpuna predanost u izbjegavanju grijeha.

Dok ne učiniš sebi ovu uslugu, tvoje stanje srca neće imati koristi od zikra i razmišljanja, jer je služenje osobe koja je nepokorna i poriče vladara beskorisno.

Koji je to vladar veći od ovog Vladara velikog položaja i koje je to neprijateljstvo odvratnije od neprijateljstva s 179

Sejjid Ahmed Fahri.

165

Njim?! Iz onoga što sam rekao treba da shvatiš da je veli­ ka greška traženje Božijeg dokaza istovremeno dok si upr­ ljan grijesima. Kako ti je ostalo skriveno da je grijeh uzrok prezira vladara prema grješniku? Ovaj prezir i mržnja nisu spojivi s ljubavlju. Sada kada sa sigurnošću znaš da je na­ puštanje grijeha početak, ispunjenje, vanjština i unutraš­ njost vjere, što prije kreni u borbu sa svojom dušom. S krajnjim naporom posveti se samoposmatranju i moraš se nadzirati svaki trenutak od buđenja dok ne zaspiš. U pri­ sustvu Uzvišenog Boga pridržavaj se adaba. Znaj da si ti sa svim dijelovima svoga bića, sa svakom svojom česticom, zarobljen Božijom moću. Iskaži poštovanje u Njegovom prisustvu i čini Mu ibadet kao da Ga vidiš, a ako ti Njega ne vidiš, pa On tebe zasigurno vidi. Stalno budi svjestan Njegove veličine, a svoje malešnosti, Njegove uzvišenosti, a svoje niskosti, Njegove časti, a svoje bijednosti, Njegove bespotrebitosti, a svoje potrebitosti. Nemoj biti nemaran prema svojoj drskosti i nemoj zaboraviti Njega, a On ni­ kada ne zaboravlja tebe. Pred Njim stoji poput poniznog i bespomoćnog roba! Pod Njegovim nogama poput mršava psa njuškom trljaj po zemlji! Zar ti nije dovoljna ta čast da ti je dopušteno da Njegovo veliko ime izgovaraš svojim uprljanim jezikom? I to onim jezikom kojeg si onečistio prljavštinom grijeha.

Zato, o dragi moj prijatelju, budući da je Plemeniti i Mi­ lostivi tvoj jezik učinio riznicom planine svjetlosti, a to znači zikra Njegova plemenita imena, bestidnost je da riznicu vla­ dara uprljaš nečistoćama i prljavštinama ogovaranja, laganja, psovanja, uznemiravanja drugih i ostalim grijesima. Riznica vladara treba da je mjesto mirisa, a ne mjesto ispunjeno neči­ stima. Nema sumnje da zato što sa preciznošću nisi pristupio 166

samoposmatranju, ti i ne poznaješ koje sve grijehe činiš sa svojih sedam organa: ušima, jezikom, očima, rukom, nogom, stomakom i spolnim organima; koje sve vatre zapaljuješ, koje sve izopačenosti u svojoj vjeri uspostavljaš, koje sve rane na­ nosiš svom srcu mačem i kopljem jezika svoga. Sreća tvoja što nisi zbog svega počinjenog usmrćen. Ako bih htio poja­ sniti ove izopačenosti, to ne bi stalo u knjigu. Šta da napišem na jedan papir? Ti koji još uvijek nisi očistio svoje tjelesne organe od grijeha, kako očekuješ da ti pišem o stanjima srca.

Zato, požuri! Požuri sa iskrenim pokajanjem! Požuri! Požuri sa marljivošću i samoposmatranjem! Ukratko, nakon ispo­ ljenog truda i samoposmatranja tragalac za Božijom blizi­ nom svakako ne propušta noćno bdjenje, najmanje dva sata prije zore do izlaska Sunca. Noćni namaz obavlja sa prisut­ nim srcem i adabima. Ako ti ostane vremena, provedi ga u zikru, razmišljanju ili u dovi. Ustvari, određen dio noći tre­ baš provesti u zikru prisutnog uma i srca. Sve vrijeme budi tužan! Ako nema tuge, pronađi je njenim sredstvima. Nakon što završiš učenje tesbiha predvodnice žena hazreti Fatime, mir s njom, prouči dvanaest puta suru Ihlas, deset puta riječi:

ُ ْ ُ ْ ُ َ َ َ َ ُ َ ْ َ ُ َّ َ ُ ‫يت َو يُم‬ ُ ‫ل احل َ ْم ُد ُييي َو يُم‬ ُ َ ‫ك َو‬ ‫ال هلإ إال اهلل وحده ال شيك ل ل المل‬ ‫يت‬ ِ ِ ِّ َ ُ َ َ ُ ُ ُ َ ٌّ َ َ ُ َ ُ َ ‫وت بيَ ِدهِ اخل‬ ٌ ‫ش ٍء ق ِد‬ ْ ‫ري َو ُه َو َع ك‬ ‫ير‬ ‫َو ييي و هو ح ال يم‬ ِ stotinu puta la ilahe illallah i sedamdeset puta istigfar, prouči nešto iz Kur’ana i poznatu dovu Es-Sabâh.180 Stalno budi pod abdestom! Ako bi svaki put nakon što uzmeš abdest klanjao dva rekata, to je veoma dobro. Budi uvijek pažljiv da ni na koji način druge ne uznemiravaš! Ispolji veliki trud u ispu­ njenju potreba muslimana, a posebno uleme i bogo­bojaznih!

180

Jutarnja dova od Imama Alija. (Op. prev.)

167

Obavezno, obavezno, obavezno izbjegavaj sijela koja se upri­ ličuju radi činjenja grijeha! Čak i sijela i okupljanja s lju­ dima u nemaru nanose štetu, osim u onoj mjeri koliko je neminovno. Mnogo šale, besmislen govor i slušanje lažnih i uznemirujućih vijesti umrtvljuje srce. Ako čovjek bez sa­ moposmatranja priđe zikru i razmišljanju, on od toga neće imati koristi čak i da to proizvede u njemu hal, jer taj hal neće poprimiti postojanost. Zato, čovjeka ne treba da prevari hal koji zikr bez samoposmatranja u njemu proizvede.

Više od ovoga nemam strpljenja. Sve vas molim za hajr-dovu! Ne zaboravite ovoga bezvrijednog roba sa mnogo grešaka i grijeha! U noći uoči petka i u petak poslije podne proučite stotinu puta suru Qadr.

Od velikog imana je ljubav u ime Allaha i mržnja u Nje­ govo ime. U vezi s ovim u knjigama hadisa postoje posebna poglavlja. Zato se obrati tim knjigama da bi spoznao veličinu toga i da bi se tvoja duša okoristila time. [...]”

Treći dodatak181 U nekim slučajevima učitelji irfana svojim učenicima da­ vali su opće upute i djelovanje po njima su dozvolili svim ljudima. Jedan od tih programa je i onaj koji je Allame Tehe­ rani dao jednom od svojih prijatelja izvan Irana. Iz sadržaja programa može se shvatiti da ove upute imaju opći karakter i ne odnose se na posebnog čovjeka. Njegovo pismo glasi:

ْ َّ ّ َّ ‫يم‬ ِ ‫ِمْسِب اللِ الرح َـ ِن الر ِح‬

Dragom prijatelju...

181

Sejjid Muhammed Husejn Husejni Teherani.

168

Velikani duhovnog puta rekli su da je za prelazak puta neop­ hodno potpuno pokajanje (gusul, dva rekata namaza, sto puta istigfar, ispunjavanje svih prava koja ljudi imaju kod onoga koji se kaje, nadoknada propuštenih Božijih prava). Nadalje, treba se stalno pridržavati šutnje, jedenja hrane navrijeme i u odre­ đenoj količini, s tim da se ne jede mnogo mesa. Treba jedenje početi s bismilom, a ako postoji mogućnost, treba mjesečno tri dana postiti. Prije sabahskog ezana treba biti budan, kao i od ezana do izlaska Sunca, i u tom razdoblju klanjati noćni namaz, nafilu sabahskog namaza i sam sabah. Svakog dana po­ trebno je proučiti najmanje jedan hizb iz Kur’ana i sevabe toga predati duši poslanika Muhammeda, s.a.v.a. Za jednu četere­ snicu treba hiljadu puta proučiti estagfirullahe rabbi, poštujući uvjete zikra (imati čisto tijelo i odjeću, biti sa abdestom, na osamljenom mjestu, upotrebljavati mirise, biti okrenut ka Kibli sjedeći na koljenima, staviti prsten od akike na desnu ruku, biti potpuno posvećen značenju zikra). Nakon toga treba pasti na sedždu i najmanje četiri stotine puta proučiti: َّ َ ُ ُ ِّ َ َ َ ْ ُ َ َ َّ َ َ َّ َ ‫الظالم‬ ‫ني‬ ‫ال إِل إِال أنت سبحانك إِن كنت ِمن‬ ِ​ِ

”Nema boga, osim Tebe, slavljen si Ti, a ja sam zaista od onih koji su počinili nepravdu!”182 Nakon toga čovjek treba sjesti i napraviti dogovor (mušârete) sa Uzvišenim Allahom da tokom dana neće činiti grijeh i da će posmatrati svoju dušu (murâqebe), a prije spavanja treba izvršiti obračun sa samim sobom (muhâsebe). Treba izbjega­ vati druženje s ljudima koji obožavaju Ovaj svijet i djecom Ovog svijeta. Stalno treba razmišljati i biti obredoslovno čist (gusul petkom i abdest). Potrebno je klanjati namaz u prvo 182

El-Enbijâ’ (21), 87.

169

vrijeme i ako je moguće obavljati nafile. Treba u potpunosti izbjegavati grijehe. Treba upotrebljavati mirise i imati prsten na namazu, kao i biti skrušen i prisutnog srca na njemu. Na spavanje treba odlaziti sa abdestom i lijegati u čistu poste­ lju okrenut prema Kibli, sa čežnjom i željom za susretom sa Allahom. Tri puta treba proučiti suru Ihlas, zatim ajetul-kursiju (El-Beqare, 255-257), ajete od 21-24. sure El-Hašr i 110. ajet sure El-Kehf. Zatim treba učiti tesbih hazreti Fatime i izgo­ varati la ilahe illallah dok san ne savlada čovjeka. Ide se na spa­ vanje s ljubavlju prema Bogu. Također se ustaje s ljubavlju prema Njemu. Isto treba raditi u drugoj i trećoj četeresnici, s tom razlikom što umjesto hiljadu puta istigfara treba učiti hiljadu puta la ilahe illallah. Treba se očistiti od nadolazećih misli u namazu i ispoljiti velik trud u zikru i razmišljanju.

Postoji velika nada da se Allah smiluje i da one koje čeznu za susretom sa Licem Njegovim dovede do željene Kabe...

Osnovni posao onoga koji prelazi duhovni put je borba sa dušom i izbjegavanje zabranjenih djela, da bi se uz Božiju pomoć uklonili zastori sa vječne ljepote Voljenog i da iskra vječne veličanstvenosti sprži auru Kreacije i ništa ne ostavi od njegova jastva.

Uzvišenog Gospodara molim da nam podari Svoje zado­ voljstvo i da nam učvrsti korake na putu ka Kabi Božije lje­ pote i veličanstvenosti! Neka su blagoslovi na Muhammeda i njegovu čistu porodicu!

170

Sadržaj

Riječ urednika ....................................................................................... 5 O autoru ................................................................................................ 5 O knjizi . ................................................................................................ 8 Božija lijepa imena .............................................................................. 16 Nagrada za ljubav . .............................................................................. 37 Ka željenom cilju ................................................................................ 44 Odluka i početak vraćanja . ................................................................. 49 Hikaja o pokajanju mladića koji je pljačkao grobove ........................ 52 Tevba hazreti Davuda ......................................................................... 57 Priprema za pokajanje . ....................................................................... 58 Potpuno pokajanje ubice sedamdeset vjerovjesnika . ........................ 60 Bezgranična Božija milost .................................................................. 63 Plan pokajanja ..................................................................................... 66 Bolna dova autora, koja odražava njegovo stanje .............................. 69 Istinsko pokajanje . .............................................................................. 72 Znak istinskog plakanja ...................................................................... 73 Opskrba za duhovni put: pogodba sa samim sobom, samoposmatranje i obračun .......................................................... 74 Božija blagonaklonost u snu . ............................................................. 75 Otkrovenje zbilja i učenjâ u snu ........................................................ 76 Autorova snoviđenja s radosnom viješću . ......................................... 76 Adabi jedenja i spavanja ...................................................................... 84 Učinci i vrline noćnog namaza i bdjenja ........................................... 85 Bič suluka – duhovnog putovanja .................................................... 115 Na pragu promjene . ......................................................................... 126 Na pragu duhovnog pristaništa ........................................................ 131 Prvi dodatak . ..................................................................................... 160 Drugi dodatak ................................................................................... 165 Treći dodatak ..................................................................................... 168

POSLANICA O SUSRETU SA BOGOM Izdavač Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar 1434/2013.

Za izdavača Amar Imamović Lektura Ensar Karaman DTP

Mahir Sokolija Štampa Dobra knjiga Za štampariju Izedin Šikalo

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 28-254 MALIKÎ al-Tabrîzî, Jawãd Poslanica o susretu s Bogom / Mirza Dževâd Maliki Tabrizi ; s perzijskog preveo Amar Imamović. – Mostar : Fondacija Baština duhovnosti, 2012. – 170 str. ; 21 cm. – (Biblioteka Irfan i hikmet) Prijevod djela: Resãleye liqãu-llah. – Bibliografija i bilješke uz tekst ISBN 978-9958-867-16-3 I. Maliki Tabrizi, Dževâd Mirza vidi Malikî al-Tabrîzî, Jawãd COBISS.BH-ID 19985926