Intervju - Dubravka Drakić OBOŽAVAM KAD ŽENA IMA KVALITET

Intervju: Dubravka Drakić, glumica

Obožavam kad žena

ima kvalitet

Gluma je igra, dramska igra i mi svaki put kad radimo neku novu ulogu treba da je dobro pripremimo, uvježbamo, da bi mogli superiorno da je odigramo. A život nema te vrste priprema, izvođenja, efekata. Ne. Živi se sada, živi se ovdje. Nemate vremena da se pripremate, ili jeste ili nijeste tu, cijelim sobom u punoj koncentraciji

DD

Dubravka Drakić jedno je od najprepoznatljivijih glumačkih lica na našim prostorima. Publika je već deceniju i po gleda u predstavama Gradskog pozorišta (Podgorica), Crnogorskog narodnog pozorišta, Centra za kulturu Tivat… Pored filmskih uloga (U ime oca i sina, Opet pakujemo majmune, Pogled s Ajfelovog tornja, Gledaj me), glumila je u TV dramama, serijama, (trenutno aktuelna Budva, na pjenu od mora) dokumentarnim i zabavnim programima. Od 1998. godine angažovana je kao saradnik, asistent i predavač na FDU Cetinje, a od 2008. obavlja funkciju direktora Gradskog pozorišta. Za Beauty Friend magazin otkriva dio svoje svakodnevice, o ulozi majke i direktorke, razmišljanja o tajnama ženske ljepote, kupovini tri komada super kvalitetnih magičnih krpa za samo 4,44 eura...

Kako ste počeli da ,,trošite” prestupnu 2012? > Počeli smo da je trošimo radno, jer smo imali 2011. u Gradskom pozorištu, kao jubilarnu – 60. godina postojanja, u kojoj smo mnogo toga i zacrtali i htjeli. Početak 2012. posvetili smo planovima za februar, kada ćemo sa novom predstavom Lukrecijom gostovati van Podgorice, a onda vratiti redovnim aktivnostima i organizovanjem predstava za škole. Tako da u Gradskom pozorištu nema odmora.

Kako je biti majka, supruga, glumica, direktorka, u liku samo jedne žene? Ako sam dobro pogodio raspored funkcija?

> Prvo supruga i majka, pa direktorka i glumica. Da se razumijemo, dugo sam radila kao glumica, a onda prihvatila angažman direktora. Nije ni malo jednostavno. Meni je gluma bila malo zapostavljena tokom direktorske karijere, kao što sam i pedagogiju potpuno zapostavila posljednje četiri godine, pošto ne bih mogla da usklađujem obaveze na način na koji bih htjela, iako se trudim da mi posao što manje ulazi u druženje i igru sa djecom. To mi je životni zadatak. Da ne opterećujem djecu svojim poslom, da oni odrastaju kao sva druga normalna djeca, da prije svega imaju majku koja je njima posvećena. Trudim da vrijeme sa njima što kvalitetnije provedem, da budem i dobra majka i dobra supruga. Eto, to je moje intimno htijenje. Ali i profesija je dio mene i dio moje ličnosti, i ja se trudim da ne iznevjerim makar ono što sam sebi zacrtala da uradim, da bih ja bila zadovoljna i mirna, i da bih ispunjeno sve ostale dužnosti obavljala. Kad smo već kod dužnosti, koliko vam glumački zanat olakšava ulogu supruge, a naročito majke? > Sa djecom treba imati puno energije, i to je jedina sličnost s onim što se očekuje od glumca. Glumac mora da bude zdrav, mora da ima puno energije, mora da ima veliku ljubav prema igri, jer je gluma zapravo dramska igra. Kad se to prebaci na sferu roditeljstva, onda u samoj igri sa djecom i u smišljanju raznih igara (djeca u manjem uzrastu inače vole da se igraju igara, promjene uloga, oživljavanju svih mogućih igračaka ), kod sebe prepoznajem kako se često sa oduševljenjem zaigram zajedno sa njima. Onda iskoristim te vježbe koje sam na fakultetu radila, koje se mogu nazvati dječijim igrama i zapravo glumcima služe kao mamac za nešto što će kasnije, na nekom višem nivou, biti dramska igra na pozornici sa strogim pravilima.

Kako izgleda radni dan Dubravke Drakić? > Prilično je dinamično, iako ne djeluje tako, makar se to ne očekuje od funkcije direktora. U današnjim uslovima, ovo je pozorište repertoarskog tipa, sa skromnim budžetom, a sa ogromnom željom i voljom. Mi smo prije svega pozorište za djecu i mlade, podstanari smo u Domu omladine, tamo su naše scene. Dakle, nije to klasična direktorska funkcija, ili možda bi i bila, kad bi imali budžet, koji bi nam omogućavao učešća i česte posjete festivalima, povezivanje sa institucijama sličnog karaktera. U poziciji da sada igramo što više predstava, a obzirom da smo jedino dječije pozorište u Crnoj Gori sa samo 35 zaposlenih, pa pokušavamo da izađemo u susret svima. Protekle godine odigrali smo 131 predstavu. Da bi se

sve to postiglo, trudim se da budem što manje umjetnik, a što više menadžer. U tom smislu, vjerujem da ste prepoznali tu vrstu angažmana. (Dubravki je tokom intervjua stalno zvonio kako fiksni, tako i mobilni telefon, i svi su listom nešto tražili (prim.aut.))

Jesam. > Dakle, to nije klasično direktorovanje, kako ljudi zamišljaju, nego vrlo stresan i naporan posao, kojim se vi trudite da svoj proizvod i ono što je vaša umjetnost plasirate na tržište, koje nije bas dobronamjerno za ovu vrstu proizvoda. Bukvalno se bavite i animacijom i vodite računa o visokom nivou izvođenja, vodite računa o prisutnosti, o naplati i svemu onome što se tiče pouzdanog poslovanja. S druge strane, vjerujem da svako od nas ko očekuje i zamišlja viziju razvoja sredine u kojoj živimo, prije svega ta vizija razvoja se ne ogleda u daljem napredovanju infrastrukture ili prihvatanju stilova života Zapada, koliko u trudu da se poveća standard kulture života. Dakle, mi se trudimo, od najmlađih do najstarijih, da kulturni milje i kvalitet ponude povećamo u toj sferi u svakom obliku.

S ozbirom na tako stresan posao, da li nalazite vremana za tjelesnu i duhovnu ,,terapiju”? Makar vikendima? >Pa, ako nema predstava vikendom, a često ih bude, pošto mi subotam i nedjeljom igramo predstave u podne, a ja igram u par predstava za djecu, onda sam uvijek za to da stalno treba negdje ići. Treba Crnu Goru do detalja, do zadnjeg metra obići, upoznati, još više zavoljeti, sa još većom sviješću o tome koja prirodna bogatstva imamo. Pitanje je koliko mi cijenimo, zapravo koliko se trudimo da unaprijedimo ili sačuvamo predivnu zemlju u kojoj živimo.

Pokazali ste mi fotografije ćerkice sa Mokre, blizu Veruše. Djecu od malena učite da zavole ove prostore? >Uvijek idemo sa djecom. Svuda. Kad god nam to vrijeme i mogućnosti dozvoljavaju. To kako djeca reaguju na takve promjene, na prirodu, koliko djeca vole i kolika ih radost obuzme upoznajući nove predjele... Meni je fascinantna njihova radost i uživanje u malim stvarima, sitnicama, od novih saznanja do nekih stvari koje nam promiču, na koje ne obraćamo pažnju. Često se zapitam i zamislim zašto čovjek ode od te neposrednosti, od jednostavnosti, otvorenosti? Koji se to prozori zatvore, da bi valjda kako čovjek postaje stariji, zreliji, mudriji, opet krenuo da se otvara i da shvata, da se svi mi nekako...

Opet vraćamo na stadijum djeteta? >Jeste. Bezrazložne radosti. Da.

Koliko vremena imate za sebe s obzirom na mnogobrojne ,,uloge” u životu? >Ne bih to nazvala ulogama. Ulogu ste spremili, počinje tako što dođete u pozorište, obučete kostim, uloga počne i uloga se završi. A ovo nisu uloge, to su prosto zadaci. Čovjek je ono u čemu se dobro osjeća ili ono što sa lakoćom postiže, znači to je njegov životni izbor. Čini mi se da stalno treba da preispitujem sebe, opipavam da li me ispunjava ono što radim trenutno. Ako ono što radim, uspijevam sa lakoćom, znači da sam na dobrom putu, tj. da sam odabrala ono što je najusklađenije s

onim što sam ja. Tako da ne bih to nazivala ulogama, zato što se često gluma pojednostavljuje i izjednačava sa nekim igra njem uloga u životu. Gluma je igra, dramska igra i mi svaki put kad radimo neku novu ulogu treba da je dobro pripremimo, uvježbamo, da bi mogli superiorno da odigramo. A život nema te vrste priprema, izvođenja, efekata. Ne. Živi se sada, živi se ovdje. Posebno u ovakvo administrativno-producentskomenadžerskom poslu ili u porodičnom okruženju, vi nemate vremena da se pripremate ili jeste ili nijeste tu, cijelim sobom u punoj koncentraciji. A kad je u pitanje vrijeme za sebe, svaki trenutak koji provedem sa porodicom računam kao vrijeme za sebe. Nekako, to je to moje vrijeme, to je ono što sam ja, ispoljavanje svega onog što sam ja, sa svojim najbližima, sa svim manama, slobostima i kvalitetima.

Je li to dovoljno za održavanje, za ovakvu vrstu posla prijeko potrebne fizičke i mentalne kondicije? >Vjerovatno nije. Planiram da uključim neki fizički trening. U mojoj trenutnoj situaciji, kada su djeca mala, trudim se da svaki slobodan trenutak koristim sa njima. Doći će vrijeme kad ću moći da kažem - e sad ću malo da se posvetim sebi. U ovom trenutku smatram da previše radim da bih mogla sebi da dozvolim neko dodatno vrijeme za relaksacije. Ono što mogu da uradim, kada je u pitanju rekreacija, trudim se da to bude u kućnom ambijentu. To što ne mogu da idem na masaže ili na fitnes, trudim se da nadomjestim tako što ću se sa djecom igrati.

Kao žena, koliko ste ljubitelj, a koliko korisnik kozmetičkih preparata? >Pa, jesam korisnik, posebno zbog ovog što sam kazala da nemam vremena da posjećujem salone. Vjerovatno bih nekad voljela da se neko drugi mnome bavi, ali pošto nemam vremena sve to radim u nekoj kućnoj varijanti. Zbog toga koristim dosta preparata, ne sad nešto pretjerano s ozbirom da često u predstavama imam dosta jaku šminku, napornu frizuru. Trudim da u svakodnevnom životu, imam što prirodniji izgled koji neće biti opterećen niti šminkom, niti nekom frizurom koja mora biti isfenirana. Ali, pošto sam dosta posijedjela, moram da se farbam. To mi je pod obavezno, posebno ako vas vide na sceni sa sijedim vlasima, onda vam dodaju još deset godina, na ove što već imate. Trudim se da svakodnevno sačuvam prirodni izgled, jer sam to u profesionalnom smislu potpuno iscrpila. Čuvam se za takve vrste transformacija, i kad je u pitanju pozorište i kad je u pitanju film ili televizija, jer upravo moj posao nudi bezbroj mogućnosti i valjda zato nemam potrebu za tim u svakodnevnom životu. Volim kući sama da se našminkam, ako je za to neka prilika. Volim recimo, ako imam neku težu šminku za pozorište da se i pola sata ranije, ako treba, sama našminkam. Na taj način se koncetrišem za predstavu. Imamo odličnu šminkerku u pozorištu - Nadu, koja me naučila neke osnovne stvari tog svojevrsnog zanata. Sa oduševljenjem gledam kao to ona radi - pravi frizure, pravi maske za predstave. Na fakultetu smo imali kurseve, koji je vodio čiko Sveto Tmušić, čuveni šminker i vlasuljar, koji je držao radionice maski i njegova žena Dana. Oni su nas naučili što je to

“SVAKI TRENUTAK KOJI PROVEDEM SA PORODICOM RAČUNAM KAO VRIJEME ZA SEBE. NEKAKO, TO JE TO MOJE VRIJEME, TO JE ONO ŠTO SAM JA, ISPOLJAVANJE SVEGA ONOG ŠTO SAM JA, SA SVOJIM NAJBLIŽIMA, SA SVIM MANAMA, SLABOSTIMA I KVALITETIMA”

oblik lica, kako se postižu bore, kako se podmlađuje glumac, kako se postaruje, kako se deblja, kako se mršavi, koja boja kose odgovara kom tipu, koja vrste perike... Tako da smo na fakultetu učili neke osnovne stvari, ne iz sfere uljepšavanja, nego iz sfere iskorišćavanja svega onoga što nudi, ne dekorativna, nego šminka i frizura za ono što jesu karakteri i za ono što jeste doprinos ulozi. Od tog školovanja imala sam dobru osnovu i kasnije uz iskustvo i posmatranja svega oko sebe shvatila, recimo zavisno od boje očiju koja mi sjenka odgovara, kakve su mi trepavice, kakvu treba maskaru da koristim. Evo recimo baš kad je Cosmetics u pitanju, posljednje što sam kupila i čime sam oduševljena to je Maybelinova maskara. Znate ono kad vam se ugodi, da to nije neka velika cijena, a fantastično vam odgovara. Zato ću je češće staviti, iako nisam žena kojoj dan počinje stavljanjem šminke, ali kad za vrlo kratko vrijeme, bez razmazivanja i čuda, postignete efekat kojim sam zadovoljna. Ili Pupina kozmetika recimo, to često kupujem. To je jako kvalitetna šminka i dobra je za scenu, jer je jaka. A dobra je i za poklon. Eto, bez obzira što ste Cosmetics, i prije nego ste me zvali za intervju, ja sam bila korisnik njihove Beauty Friend kartice.

Propade mi sad posljednje pitanje? >Ništa onda, izbriši ovaj odgovor.

“OBOŽAVAM KAD ŽENA IMA KVALITET I POSEBNO VOLIM DA POHVALIM AKO JE ŽENA USKLADILA UNUTRAŠNJI I SPOLJAŠNJI VID, AKO SE VIDI DA ONA IMA POSEBAN UKUS, AKO SE VIDI DA NIJE PODLOŽNA TRENDOVIMA, NEGO DA IMA IZGRAĐEN SVOJ STIL, KOJI JE PROIZVOD UKUSA IZGRAĐENOG NA OBRAZOVANJU, VASPITANJU I INTELIGENCIJI, I SVEMU ONOME ŠTO JEDNA ŽENA IMA I ŠTO NOSI SA SOBOM, NA UNUTRAŠNJOJ ENERGIJI “

Stalno tražim otklon u tom smislu da sam u mom poslu toliko istrošila te potrebe da budem sređena ili nesređena, sa ovakvom ili onakvom šminkom. Posebno je opterećujuće za tinejdžerke i djevojke u razvoju. To je frustrirajuće, čak. Već sada kao majka razmišljam o tome - kako vi jednom djetetu u razvoju objasniti takve navike sredine. Čini mi se da u mnogo razvijenijim sredinama, u kojima ljudi imaju i više novca za sređivanje, to rade jedino kada je prilika za to. A ono što zamjeram jeste, da naši ljudi ne stvaraju prilike za to, nego se trude da budu sređeni svakodnevno. To je opterećujuće. Za jednu ženu je opterećujuće da po cijeli dan bude na visokim potpeticama. To je teško. Ja cijenim taj napor, svaka čast. Pošto sam natprosječno visoka nikad nisam u potpeticama. Znam da je to otežavajuće i da postoje firme u kojima se poštuje dress kod, ali ja sam za varijantu da čovjek bude prirodan, da bude svoj, a ne da mu to što je neko bolje ili više sređen utiče na bazično u tom smislu samopouzdanja, tj. da žena ne cijeni dovoljno sebe ako nije baš tip-top. Valjda može da dozvoli sebi, da nema nalakirane nokte. Naprotiv, mislim da ljudi treba da vode računa o ličnoj higijeni, ali da dođu do izražaja neki njihovi unutrašnji kvaliteti i njihova suština, a ne montaža. Ne volimo fotomontažu, ni na fotografijama. Ne volim pretjerano pak

ovanje. Lijepo da se vodi računa ali ne pretjerivati. Treba imati mjeru, jer je ukus i pitanje stila, i vaspitanja, i obrazovanja, i kulture života.

Da li žene mogu bolje da ocijene žensku ljepotu od muškaraca? >Ja se ne bih nijednom momku pomjerila! Obožavam kad žena ima kvalitet i baš volim da pohvalim ako je žena uskladila unutrašnji i spoljašnji vid, ako se vidi da ona ima poseban ukus, ako se vidi da nije podložna trendovima, nego da ima izgrađen stil koji je proizvod ukusa izgrađenog na obrazovanju, vaspitanju i inteligenciji, i svemu onome što jedna žena ima i što nosi sa sobom, na unutrašnjoj energiji.

Pošto mi je ranije „propalo“ pitanje koje sam bio pripremio kao posljednje... -A bilo je?

Da li ste korisnik Beauty Friend kartice? -A da.

Pitaću vas koliko često je koristite i da li šta „zamjerate’’? Ne zamjeram ništa. Za sad. Brzo sam naučila da moje prvo kad

priđem kasi bude da kažem - imam karticu. Sjajna je usluga u Cosmetics Marketu ispod Stadiona i apoteci Cosmeticcs Pharmacy u Mall of Montenegro. Mislim da je to odličan potez, jer je spajanje zdravlja i ljepote i ono što meni prija, obzirom na obaveze, obavezni su preparati za zdravlje, kozmetika, higijena, moje djece i porodice. Upravo u takvom objektu, mogu da nađem cijeli dijapazon. I dobre i vrlo prijateljske savjete i iskustva prodavača. Ima tamo jedna divna prodavačica koja

isto ima djecu, koja me savjetuje, kad je njenoj djeci bilo to i to, ona je uradila to i to. I odlične su akcije Cosmeticsa, tako da čovjek može da uštedi, posebno ako je redovni korisnik, jer svi mi koji imamo porodicu nabavljamo nedjeljno stvari, a to su nabavke koje nose dosta novca iz kućnog budžeta i sve takve stvari tipa tri magične super kvalitetne krpe za 4,44 eura treba iskoristiti.