Bajka- Hans Kristijan Andersen CAREVO NOVO ODIJELO

CAREVO NOVO ODIJELO

Ovo je bajka o dvojici prevaranata i jednom pohlepnom, narcisoidnom caru i njegovim podanicima

P

Ilustracija: Roman Đuranović

Prije mnogo godina živio je car, koji je toliko volio raskošna nova odijela, da je sav novac davao za odijevanje. Nije mislio na svoje vojnike, nije mu bilo stalo, ni do pozorišta, ni do lova, želio je samo da pred ljudima nosi nova odijela. Nikada nije brinuo o svojim sunarodnicima, slugama, pa čak ni o svojim najbližima, već samo o tome šta će da obuče.

U velikom gradu u kome je živio car, biješe mnogo veselo. Svakodnevno je dolazilo mnogo stranaca. Jednoga dana stigoše tamo dva mladića-prevaranta, koji sa sebe rekoše da su krojači iz dalekog kraljevstva. Glas o mladićima – krojačima brzo se širio i ubrzo dođe do kralja, koji ih odmah pozva kod sebe. Prevaranti mu se zahvališe na pozivu, hvaleći se da šiju najbolja moguća odijela od tkanine o kakvoj, čak i car može samo da sanja. Sem neobičnih boja i šara, ova tkanina odlikovala se time, što je odijelo od nje načinjeno, imalo tu osobinu da je nevidljivo za svakoga ko nije plemić i za svakoga ko je glup.

“To je odista lijepo odijelo “- pomisli car. Ako ga budem na sebi imao, mogao bih se uvjeriti , koji plemići i ljudi u mom carstvu, nisi pogodni za mjesto koje zauzimaju; razlikovao bih mudre od glupih. Da, to odijelo mora što prije da mi se sašije od te tkanine. I car dade prevarantima onoliko zlata, koliko im je bilo potrebno da otpočnu posao. Mladići su tražili posebne odaje na dvoru, u kojima im niko neće smetati, kako bi što bolje i što brže sašili caru novo odijelo.

Car im dodijelo specijalne odaje, i naredi da im donesu najskuplje materijale od svile koje su tražili sa najčistijim zlatom, kojima će da obogate odijelo. Nakon nekoliko dana, postade nestrpljiv, i poželi da vidi kako napreduje posao na njegovom novom odijelu. Ali, osjeti se nelagodno pri pomisli da čovjek koji nije plemić ili je glup, ne može da vidi odijelo. Iako je vjerovao da se za sebe ne mora bojati, on riješi da je ipak bolje, prvo

da pošalje nekoga drugoga, da izvidi kako stoje stvari. I svi ostali u carstvu, znali su kakvu čudesnu moć ima carevo novo odijelo, pa su željeli da se što prije uvjere, ko će se pokazati da nije plemić i da je glup.

“Poslaću krojačima svoga čestitoga, staroga ministra” - pomisli car. On će najbolje moći da ocijeni njihov rad, jer je on mnogo razuman i zaista niko bolje od njega ne obavlja svoju dužnost!

Čestiti ministar po carskom naređenju pođe u odaje gdje su ga dva mladića ljubazno dočekali. Pokazali su mu sto na kojem nije stajalo ništa, govoreću mu da je to novo carevo odijelo i upitaše ga da li je uzorak lijep i da li su boje predivne. Ministar je širom otvarao oči, premještao naočare sa jedne na drugu stranu i trudio se da vidi odijelo, ali nije mogao, jer ga nije ni bilo.

“Gospode Bože”- pomisli ministar. “Zar sam ja glup? Na to nikad nisam pomišljao. Za to niko ne smije da sazna. I zar ja nisam dorastao svojoj funkciji? Zar ja nisam plemić ? Ne, to nije moguće, ali nikome ne mogu reći da nisam vidio odijelo.”

“No, zar nam nećete ništa reći? Da li ste zadovoljni?”- upita jedan od prevaranata.

“Oh, da, to je sjajno, prekrasno!” - reče ministar, gledajući kroz naočari. “Kakve šare, kakve boje! Da, kazaću caru da mi se odijelo neobično dopada”.

“Veoma nam je milo zbog toga, pošto nam za završetak odijela treba još zlata, znate?”- zadovoljno rekoše prevaranti. Stari ministar ih pažljivo sasluša, kako bi caru mogao sve da ponovi. Te tako i učini i car bijaše zadovoljan onim što mu stari ministar ispriča i posla mladićima zlato koje su tražili.

li će odijelo uskoro biti završeno. S njim se dogodi isto što i sa ministrom. Gledao je, i gledao, ali pošto na stolu, koji su mu mladići pokazivali nije bilo ništa, nije mogao ni da vidi odijelo.

“Zar nije divna svila na odijelu” - upitaše ga prevaranti.

“Glup nisam. Prema tome, nisam dorastao za svoj visoki položaj. Ne smijem dozvoliti, da to drugi primjete!”- uplašeno pomisli činovnik. I poče hvaliti odijelo i uvjeravati prevarante, kako mu se posebno sviđaju prelijepe boje i divna šara na odijelu.

“Da, zaista je prekrasno odijelo”- reče činovnik kad se vratio kod cara, govoreći mu da su mladići tražili još zlata, kako bi uspješno završili posao, što car i uradi.

Svi ljudi u carevini počeše da pričaju o do sada najljepšem carevom novom odijelu.

I car počeše da šalje kod prevaranata svite svojih službenika, da vide kakvo je odijelo. Među njima bili su i stari ministar i čestiti činovnik, koji su već dolazili. I svi se redom oduševljavali izgledom odijela.

“Odijelo je skoro završeno, za par dan, ali nam treba još zlata. Idući put neka dođe i car da vidi i proba odijelo”- poručiše prevaranti činovnicima, koji brže bolje prenesoše caru poruku.

Uskoro mladići saopštiše da je odijelo završeno i pozvaše cara da dođe. Car okupi svoje najviše ministre, porodicu i prijatelje i ode kod prevaranata. Čim uđoše u sobu stari ministar, čestiti činovnik, i svi oni službenici, koji su bili kod mladića, smatrajući da odijelo svi vide, povikaše:

- Pogledajte ga samo, zar nije prelijepo? Te boje, te šare, taj kroj …

Car priđe bliže stolu, ali nije vidio ništa. Onda se zapita da li je on glup, ili još gore - ne zaslužuje da vlada... Međutim brzo se okrenu ka mladićima i reče da je odelo odlično, da je najlepše koje je ikada imao i da je prezadovoljan. Nakon toga svi u sobi odmah počeše iz straha da pričaju o odijelu i da komentarišu između sebe, iako ga nisu vidjeli.

Car oba mladića odlikova viteškim krstom i zaposli ih kao zvanične kraljevske krojače i reče da će novo odelo nositi na velikoj svečanosti koja će biti održana za neki dan.

Kada je došao dan velike svečanosti, mladići pozvaše cara kod njih u odaje da ga obuku. Car povede opet najviše ministre, porodicu i prijatelje, pa ode kod

- Ovo su pantalone, ovo je kaput, a evo ga i ogrtač... I sve je lako kao pučina, i pantalone i kaput i ogrtač i to tako tanko , da se na tijelu ništa ne osjeća. Ali , u tome i jeste neprocjenjiva vrijednost ovog odijela.

“Jeste! Zaista!” - potvrdiše svi, iako nisu vidjeli ništa, jer odijela nije ni bilo.

“Neka sad Vaše carsko Visočanstvo blagoizvoli da skine svoje staro odijelo” – zamoliše ga ljubazno prevaranti. “Obući ćemo vam novo odijelo pred velikim ogledalom”.

Car posluša mladiće i svuče sve sa sebe , a prevaranti se počeše praviti, kao da mu oblače komad po komad, pa uhvatiše cara oko pasa, kao da mu nešto pričvršćuju, a car se uvijao i okretao pred ogledalom.

“Bože, kako mu dobro stoji! Kako je sjajno sašiveno!”- divili su se caru svi iz svite. “Kakve šare, kakve boje , kakav kroj! Veličanstveno odijelo!”. I sam car priznade: ”Ovo je zaista najbolje odijelo koje sam ikada kupio. Idemo na svečanost .”

Napolju je bili ljudi iz cijelog carstva i svi su željno iščekivali da vide carevo novo odjelo. Kada najzad car izađe sa svojom pratnjom koja je išla iza njega i pravila se da drži dugi ogrtač kako se ne bi vukao po zemlji svi počeše da pričaju o odijelu i da ga hvale. “Kako je divno carevo novo odijelo! Stoji mu kao saliveno! Predivno! “Niko nije želeo da prizna da ne vidi odijelo, jer bi se tada pokazalo kako nije dorastao svojoj funkciji i da je glup. Nijedno carevo odijelo nije izazvalo toliko oduševljenja u narodu.

- Gledajte, pa on je go, nema ništa na sebi - odjednom povika jedno dijete iz mase.

- Dijete govori istinu, car jeste go - hrabro povika zatim otac djeteta.

- U pravu ste, ni ja ne vidim odijelo - povika čovek pored.

- Ni ja... Ni ja... Ni ja... - počeše da viču i ostali ljudi.

Na kraju su svi počeli da se smiju golom caru.

Na kraju i car shvati da nema odijela, ali pomisli u sebi: “Moram izdržati do kraja”. Pa se uspravi i nastavi da korača potpuno go prema dvorcu, a za njim i njegovi podanici spuštene glave.

Bojanka

OBOJITE BOJANU

PRONADITE RAZLIKE

Ove dvije slike razlikuju se u osam detalja. Kojih?