POVIJEST Zündapp

Od upaljača do motocikla Tvrtka Zündapp, svestrana u svojoj proizvodnji - simptomatično za uspješne tvornice tog vremena - ranih godina prošlog stoljeća odlučila se okušati i u izradi motocikala Piše: Miro Barić prošlom stoljeću, dok još nije bilo famozne globalizacije, a ni tržišne utakmice ovakvih razmjera kao danas, Njemačka se oslanjala na vlastitu industriju. Ta je industrija bez sumnje već na početku stoljeća bila vodeća u Europi, a tako je bilo i s industijom motocikala. Kao i u ostalim zemljama, ovisno o vlastitom snalaženju individualci su od malenih manufaktura napredovali ili propadali. No, najviše uspjeha imale su tvrtke s raznovrsnom proizvodnjom. Tako je bilo i sa tvrtkom Zündapp, što je ustvari skraćenica od njemačkih rijeći Zunder i Apparat, u slobodnom prijevodu: upaljački aparati. Uz ostale artikle koje je tvrtka isprva proizvodila tu su bili upaljači za plinske peći, za mine, bombe, ali i za druge vrste zlih naprava. Te 1917. godine, kada je tvrtka osnovana, takvi su aparati bili traženi. Dakle, u jeku smo Prvog svjetskog rata i posla nije nedostajalo. Kasnije, 1921. godine, kad više nije bilo potrebe za upaljačima te vrste, tvtka se odlučuje za izradu radio aparata, traktora, ali i malenih praktičnih i pristupačnih motocikala. “Motocikl za svakoga”, kako je prvi model prozvan, s ekonomičnim dvotaktnim motorom zapremine 211 ccm i skromne snage od svega 2,5 KS postaje ubrzo vrlo popularno vozilo. Sukladno vremenu u kojem je nastao, taj je motocikl bio sličan suvremenicima. Okvir je tako bio vrlo sličan biciklističkom, sprijeda se nalazio mehanički paralelogramski ovjes, a straga nije bilo ogibljenja. Sam agregat bio je jednostavan - dvotaktni s velikim vanjskim zamašnjakom, koji je bio potreban i stoga jer nije postojao mjenjač brzina. Naime, na tom prvijencu Zündappa prijenos na pogonski kotač vršio se preko klinastog remena, izravno s radilice. Kako se broj okretaja radilice gotovo mogao brojati, na radilici se nalazila vrlo mala remenica. Na zadnjem je kotaču ona bila ogromna, velika gotovo kao i obruč kotača. Na takav se način izbjegao mjenjač brzina, koji je u to vrijeme zapravo bio i velika rijetkost. Proklizavanje remena u početnoj fazi pokretanja motora iz stajanja u vožnju koristilo se isto kao i proklizavanje spojke na današnjim motociklima. Motocikl je bio vrlo jednostavan i praktičan, te prihvatljiv za održavanje. Ukratko, dvadesetih godina Zündapp postaje najveća tvrtka u Njemačkoj i uglavnom se drži masovne proizvodnje malih motocikala, popularnih mopeda, kasnije i skutera. Kasnije inženjeri konstruiraju dvocilindrične, pa čak i četverocilindrične motore u takozvanom bokser položaju. Od 1933. do 1938. godine proizvode se četverocilindrični modeli u bokser izvedbi, K 800, od 791 ccm radne zapremine s 22 KS. Za one koji to možda ne znaju, cilindri su postavljeni jedan nasuprot drugog pod kutom od 180 stupnjeva. Tako ova vrsta motora stječe određenu prednost radi mirnog i ujednačenog rada agregata (inače popularnog agregata u germanskim zemljama), niskog težišta i praktičnosti održavanja. Ovi modeli imali su četverotakni princip rada i bitno su se razlikovali od jeftinih dvotaktnih modela. Početkom 1940., kada je već započeo Drugi svjetski rat, tvrtka se okreće primarnom zanimanju, upaljačima za eksplozivne naprave, ali započinje i proizvodnju vrlo robusnih motocikala od 750 ccm. Iako su bili namijenjeni “civilnom“ tržištu (što je, dakako, vrhunac nacističke ironije), kasnije su bili poznati kao sinonim Wehrmachta. Zündappovi su stručnjaci ovo vozilo osmislili zaista genijalno. Iako motocikl s prikolicom djeluje nezgrapno i nespretno, u praksi to nije. Naime, gotovo 400 kilograma težak motocikl s bočnom desnom prikolicom vrlo je okretan po neravnim terenima. Zbog tri kotača on odlično absorbira neravnine na terenu. Opremljen je mjenjačem sa četiri stupnja prijenosa, redukcionim prijenosom, te Prvi motocikl marke Zündapp iz 1921 godine. Zamjetan je veliki zamašnjak, te remenski prijenos na zadnji kotač Wehrmachtova narudžba Zündappu za vojna vozila ovakvog tipa bila je pun pogodak. To je robustan, izdržljiv i efikasan motocikl KS 750 W

Nasljednik vojnog modela bio je KS 601 , zvan “zeleni slon”. Proizvodio se šest poratnih godina. I ovaj model imao je tehnički kuriozitet, a to je lančani mjenjač brzina

stupnjem prijenosa unazad, tako da blato, pijesak, led ili snijeg za njega ne predstavljaju problem. Prijenos snage je iz mjenjača putem kardana i diferencijalnog sklopa. Upravo iz tih razloga Wehrmachtu je bio potreban takav tip vojnog vozila, kojeg vidimo u svakom ratnom filmu s posadom od tri opaka Nijemca naoružana do zuba.

Sam agregat, kao što smo napomenuli, četverotaktni je dvocilindraš u bokser izvedbi zračnog hlađenja. Napajanje je preko jednog rasplinjača, a paljenje baterijsko.

Okvir je bio izveden od prešanog lima s hidrauličnim teleskopskim amortizerima sprijeda. Bočna prikolica velikih dimenzija, također dobro ogibljena, mogla je voziti trećeg suputnika ili solidnu količinu tereta. Od tri vrlo robusna kotača dva su bila pogonska, dok su se još dva rezervna nalazila na stražnjem dijelu prikolice. Ovaj je motocikl gotovo neuništiv i nema niti jednog bojišta iz Drugog svjetskog rata, a da se ne nađe pokoji primjerak. Još danas vade ih iz ruskih močvara (balota), zajedno s tenkovima Wehrmachta (što je postao unosan posao u istočnoj Europi).

Vratimo se u mirnija vremena. Godine 1947. tvornica je predstavila srednji model motocikla dvotaktnog agregata od 200 ccm radne zapremine. I taj je motocikl zadržao robusnost predhodnika, iako je bio mnogo lakši, on je ustvari bio pravi civilni model.

Od 1950. do 1956. ponovno u gamu tvornice Zündapp ulazi oprobani dvocilindrični bokser (kojem sigurno nisu bile potrebne test vožnje) prozvan KS 601. Elegantniji od ratnog prethodnika i mnogo lakši - tek 225 kg sa mono-sjedištemi i cijevnim okvirom - bio je vrlo sličan “sunarodnjaku” BMW-u. Snaga je iznosila tek 28 KS, dok je maksimalna brzina bila 140 km/h. Ovaj model je odmah dobio nadimak Zeleni slon (Grüne Elefant). Međutim, bio je vrlo skup, tada je koštao 3125 njemačkih maraka, a racionalni Nijemci odlučili su proizvodnju skrenuti kao u početku, u dvadesetim godinama, na prihvatljiviji tip motocikla. Tako se tvrtka koncentrira na malene dvotaktne agregate koje ugrađuje u razne tipove motorbicikala, mopeda, skutera i sličnih vozila.

Godine 1958. tvornica iz Nürnberga seli u München, nastavlja proizvodnju s kompletno novim pogonima i strojevima, te zapošljava 1.600 radnika. To je nekako bio i najviši nivo tvrtke koja sljedećih desetljeća prati vlastitu nit vodilju što se tiče moto industrije.

Na sportskom planu tvrtka Zündapp nije nepoznata, kako u domicilnoj zemlji, tako ni u svijetu. Naime, baš u “klasi čašice za rakiju” (kako su Nijemci popularno zvali najmanju klasu na natjecanjima do 50 ccm) Zündapp je sredinom šezdesetih imao zapažene uspjehe.

Tijekom 1973. i 1974. godine Andre Malherbe postaje svjetski prvak u motokrossu na motociklu Zündapp. Kasnije, osamdesetih, sportska se aktivnost prenosi na klasu do 80 ccm, te su motocikli marke Zündapp bili konkurentni i u toj kategoriji, gdje su koristili sofi-

1 2 Zündappov “pedesetak” KS 50 super SL iz sredine šezdesetih koji je davao čak 5,5 Ks te bio opremljen mjenjačem sa pet stupnjeva prijenosa, kao i svi motocikli ove tvrtke poprilično masivne izvedbe

sticirani dvotaktni agregat vodenog hlađenja sa roto diskom, suhom spojkom te mjenjačem od šest stupnjeva prijenosa. Ovaj motocikl postaje prvakom Europe 1983. sa H. Aboldom, dok sljedeće 1984. godine Švicarac Stefan Dorflinger osvaja titulu svjetskog prvaka.

Modeli koji su se proizvodili šezdesetih (a bilo ih je zaista mnogo) uglavnom su se oslanjali na malene dvotaktne agregate. Tako izdvajamo onaj zapremine od 50 ccm na modelu KS 50 super sl - taj je agregat bio ugrađivan i u skutere i neke druge modele. Tehnički je kuriozitet samo jedan jedini semering na cijelom motoru. Krajem sedamdesetih tvrtka osjeća posljedice naftne krize i proizvodnja motocikala je u padu. Jedan od posljednjih popularnih dvotaktnih modela uz cestovnu izvedbu bio je i kross model GS 125.

3

1983. godine tvrtka proizvodi čak 117.000 motocikla, a 1984. tek 35.400. Razlogom tome je što su te godine vlasnici tvrtke (obitelji Mann i Neumayer) prodali cjelokupnu tvrtku kupcu u Narodnoj Republici Kini! Tisućupetsto kineskih radnika razmontiralo je pogone u Bavarskoj doslovno do posljednjeg vijka. Zajedno s rezervnim dijelovima, opremom, alatima i dokumentacijom utovarili su sve u dugačak vlak i odvezli u Kinu. Odnijeli su čak, nećete vjerovati, kante i metle za pranje podova te u tišini nestali. Poput crne rupe u svemiru koja guta sve oko sebe Kina je zapečatila sudbinu stare njemačke tvrtke Zündapp. Eto, ovdje prestaje jedna priča o Zündappu, a njezin nastavak u “drugom svijetu” posve je druga priča. n