Putopis Nordkapp

Nordkapp, Eldorado svih putnika na motociklima. Do sada smo objavili već nekolicinu doživljaja putovanja do te najsjevernije točke našeg kontinenta, no svaki je doživljaj osebujan, a ovoga puta je i jedinstven jer se za volanom motocikla nalazi žena. Jasmina je prva hrvatica koja je sama odvozila do Nordkappa. U pratnji svog dečka Pinte u tri tjedna napravila je ukupno 9.000 km, što prosječan muškarac napravi u godinu dana za upravljačem svog automobila. Opširno je bilježila svoje dojmove, pa njezinu priču naprosto moramo objaviti u dva broja jer bi je bilo šteta kratiti. Prvi dio najbolje bi bilo započeti s citatom Thora Heyerdahla kojeg je Jasmina zabilježila na svom putovanju: “Granice? Nikad nisam vidio niti jednu. Ali čuo sam da postoje u glavama nekih ljudi” Tamo i opet natrag

Trebalo mi je godinu i pol da napišem ovu priču. A onda još pola godine u smišljanju zanimljivog uvoda. To mi pumpe kod nas. Na pumpi srećemo starog nam znanca Tomeka iz Zaboka i on nam pomaže prišarafiti još nešto na mom motoru. Ide samo nije pošlo za rukom. Zato ću početi s uobičajenom rečenicom: Subota je ujutro... točnije rečeno – kasno je prijepodne, jer bliži se 11 sati, a mi, evo, pred zgradom, dovršavamo još neke sitnice glede pakiranja. I to je u redu. Naime, moja je filozofija da mi ako sam na godišnjem ne pada na pamet ustajati prije 9 ujutro, u iznimnim situacijama pristajem na 8. Ne vidim baš puno smisla u ustajanju u 6 (ne daj Bože 5 ujutro) i onda odvoziti taj dan 500, 600, 700 kilometara, navečer se stuštiti u krevet, a ujutro to sve ponoviti i tako iz dana u dan. Uopće mi ne pada na pamet testirati granice vlastite izdržljivosti. Barem ne dok sam na godišnjem. Dakle, sjedamo na motore nešto prije 11 i krećemo. Nakon samo par metara totalno me oduševljava voznost vlastitog motora. Lijevo, desno, zum-zum, kao igračka. To mora da je radi te silne prtljage potrpane u tri kofera.

Ne, to mora da je radi te ogromne tank torbe od koje uopće ne vidim satove. U stvari, baš me briga. Skroz mi je fora voziti ovako i neko vrijeme razmišljam o tome kako bi bilo super stalno imati takav osjećaj.

Odmah krećemo na autocestu, što nam inače nije običaj, ali s obzirom da ovoga puta idemo na istok, ne želim se odmah u startu voziti po drndavoj magistrali – znam da me putem čekaju kilometri i kilometri takvih cesta. Benzina imamo taman da se dovučemo do zadnje do Graza. S obzirom da je i nama u planu brzinski, ali neophodni shopping u Grazu, zajedno nastavljamo put. Evo, kaže on, da ne kažete da vas nitko nije ispratio na put. Na žalost, nemamo pri ruci pirotehnike da upotpunimo ispraćaj, a sve u skladu s ovdašnjim trendovima, već se zadvoljavamo zajedničkom fotografijom po kupnji vinjete na ulasku u Austriju. Pa neka uđe u anale. U Grazu kupujemo pribor za krpanje guma, koji toplo preporučam. Na svu sreću nije nam trebao na ovom putovanju, ali nam je prethodne godine u Irskoj itekako dobro došao. I opet na svu sreću, našli smo ga u Grazu, pa nije bilo potrebe zaustavljati se i muvati po Beču. Još prije polaska dogovorili smo da ćemo od Beča na autocestu za Bratislavu, pa prema Ostravi. Iako je ruta preko Brna kilometarski kraća, činjenica je da je ta cesta, iako predivna za vožnju, magistralna, s po jednim trakom u svakom smjeru i da će naš tempo zasigurno iziskivati puno prebrze vožnje i pretjecanja po punoj crti, a ne da mi se imati problema s policijom baš prvi dan puta. Osim toga, na putu smo za Skandinaviju, domovinu prometnih ograničenja i represije, pa svoju ušteđevinu moramo čuvati za njihov državni proračun. Plan nam je za prvo noćenje približiti se što više Poljskoj, ali ostati u Češkoj. Mali obol mojoj nevoljkosti da nogom, u stvari gumom, zaga-

zim još dalje na istok. Dogovorili smo da po autocesti nećemo prelaziti 160 km/h (u našem slučaju vrlo relativno, da ne kažem - elastično). Što se mene tiče, nema smisla voziti brže ako si maksimalno natovaren i voziš motor koji troši i kad stoji u garaži, a ima tako mali tankić da smo prisiljeni stajati na pumpi svakih 200 km (ako se vozim fino i pristojno).

Dan je više nego vruć, ali promet nije toliko nesnosan i uskoro ostavljamo Beč za sobom. Kako se bližimo austrijsko-slovačkoj granici, austrijske tablice na automobilima su sve rjeđe i uskoro one poljske postaju dominantne. Vraćaju se s mora, valjda. Zar već? Promet je dosta intenzivan, ali ipak je tečan i, moglo bi se reći, monoton. I lijevim i desnim trakom vozi se podjednakom brzinom i lako nam je održavati naš tempo. Već sad volim Poljake i njihovu vožnju. Posve su različiti od prometno-prestravljenih njemačkih vozača, ili prometno-nekulturnih hrvatskih vozača. Sličniji su prometno-histeričnim talijanskim ili francuskim vozačima. Uskoro prolazimo i Bratislavu, a tu slijedi mala panika oko benzinske pumpe. Nezgodno je to s tim tankanjem svakih 200 km. Nešto poslije Brna prolazimo pored mjesta Slavkov u Brna, poznatijem po Napoleonovoj najvećoj pobjedi, tzv. bitki kod Austerlitza ili bitki triju careva. Nemamo sad u planu zaustavljati se, ali svakako si bilježim za jednu od sljedećih prilika. 50-ak km nadomak Ostrave naginjem se preko tank-torbe da bacim pogled na satove. Aha, uskoro ćemo opet morati na pumpu. Signaliziram Pinti i on prima na znanje. Promet je sve rjeđi, pogotovo iz suprotnog smjera. Kilometri odmiču, a pumpe ni na vidiku. Pali se signalizator, ali još nije uzbuna. A onda crtice polako počinju titrati jedna za drugom. Nema nam druge nego sići s autoceste u prvo mjesto. Tamo ćemo sigurno nešto naći. To i činimo dvadesetak kilometara prije Ostrave. I opet ništa. Situacija je sad već krajnje ozbiljna, titraju sve četiri crtice. U posvemašnjem očaju vozim posve polako i koristim nizbrdice za vožnju u 'leru'. Srećom, pomoć stiže u pravom trenutku. Iza zavoja se pojavljuju gospodin i gospođa na HDu i za njima vozimo do Klimkovice i do prve benzinske. Hvala, hvala, mah, mah... Danas smo odvozili 720 km i iako nismo umorni, s obzirom da je već 7 navečer, odlučujemo ovdje provesti noć u krasnom pansionu-restoranu, nekoliko metara udaljenom od sanatorija. S večerom, doručkom i noćenjem prolazimo izuzetno jeftino: 36 eura noćenje za nas dvoje s doručkom, još 7 eura smo platili večeru, s desertom i nekoliko pića.

Motore smo preko noći ostavili na terasi restorana, a konobarica je ulaz na terasu blokirala svojim autom, tako da smo mogli mirno spavati, a nije bilo niti potrebe skidati baš sve stvari s motora, nego samo one najnužnije (donji veš i četkicu za zube). Ujutro odugovlačimo po običaju i tek oko 10 krećemo dalje, putem prema Varšavi. Dan je lijep, cesta nije loša i uopće mi nije jasno zašto su nam ljudi govorili da su im ceste užasne. Sve dok nismo došli do mjesta koje se zove Rybnik, kad je već postalo teško održati ravnotežu na motoru koliko je cesta bila grbava i puna rupa, sve me srce bolilo od tuge. To, međutim, nije dugo trajalo.

Uskoro dolazimo na cestu E75, koja vodi ravno do Varšave, s dva traka u svakom smjeru. Jedini je problem što su postavili semafore kod svakog sela, naselja, grada, tako da se današnja vožnja uglavnom svela na kreni, juri, ukopavaj se na mjestu, kreni, juri... I potrošnja goriva je bila u skladu sa stilom vožnje, a benzinske pumpe su im, u najmanju ruku, doživljaj. Mislim, benzinska kao benzinska, samo što ove iziskuju izuzetnu koncentraciju pri dolasku (ne daj Bože po noći) jer su prilazne ceste pune ne rupa, već kratera.

U Varšavu dolazimo u poslijepodnevnim satima, naravno, upadamo u najveću gužvu jer je nedjelja i ljudi se vraćaju s vikenda. Hotel smo rezervirali putem interneta još prije par dana. Što se tiče velikih gradova ili turističkih atrakcija i događanja, poučeni vlastitim neugodnim iskustvom (Sevilla, Pariz, Kopenhagen, Neuschwanstein, Udine, MotoGP ili čak Metalcamp), rijetko krećemo na put bez unaprijed rezerviranog smještaja. Ovoga smo puta izabrali jedan od naših favorita – hotel Etap, udaljen od centra 20tak minuta laganog hoda. Hotel je velik, s dobro čuvanim parkiralištem, noćnim čuvarom i nadzornim kamerama. Noćenje je vikendom nešto jeftinije: soba (za jednu, dvije ili tri osobe) s doručkom 45 eura, a varijanta bez doručka je 10 eura jeftinija. Etap je hotel u sklopu lanca Accor hotela, njihova niža srednja klasa (naš je favorit definitivno F1, jedna klasa niže, ali sasvim pristojan, čist i nadasve jeftin – u svakom slučaju bolje nego u šatoru). Dobri su mi ti Accor hoteli jer su opremljeni baš za putnike i što je najvažnije, u sobama imaju televizore s teletextom, što je jako bitno radi raznih korisnih informacija, od kojih ću izdvojiti vremensku prognozu i temperature zraka. Svečani ispraćaj

Negdje u Poljskoj

vjernim putopiscima poklanja par guma

Nepogrešivi GPS

Multiplex u Varšavi Varšava - najuža kuća

Varšava

Varšava

Most uzdaha u Klapeidi

Uglavnom, plan dolaska do hotela isprintali smo s interneta te prolazimo cijelu Varšavu uz samo jedno jedino krivo skretanje, odnosno ne-skretanje, jer sve vrvi podvožnjacima i nadvožnjacima, pa je u onoj jurnjavi teško prestrojiti se na vrijeme. U svakom slučaju, još jedan dokaz da um caruje, a Garmin ili slična navigacija nije od životne važnosti na putovanjima (po civilizaciji). Što dalje reći? Varšava je prekrasna, ali to već svi znamo. Dva je puta veća od Zagreba, a zovu je još i Grad Feniks, jer je 80 posto grada potpuno porušeno tijekom Drugog svjetskog rata, tako da je velik broj crkava i povijesnih građevina postupno rekonstruiran 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća.

Ono što je malo poznato, a zanimljivo jest da se u Varšavi nalazi najuža kuća u Europi, širine nešto veće od ulaznih vrata. U prošlosti je u nekim europskim zemljama visina poreza ovisila o širini pročelja i broju prozora koji gledaju na ulicu. Zbog toga se u povijesnim jezgrama europskih gradova mogu vidjeti tako uske građevine. Tu je, također, i najmanja kuća u Poljskoj, veličine običnog kioska za novine. U svakom slučaju, pješačka je zona vrlo lijepa, s prekrasno uređenim trgovima i impozantnim gradskim zidinama.

S obzirom da Poljska ovog puta nije naša konačna destinacija, za Varšavu smo odvojili samo jedno poslijepodne i stoga mijenjamo samo malo eura u poljske zlote (u mjenjačnicama deru na proviziji, kao u starom dobrom komunizmu). Light-motiv dana su, naravno, hot&spicy pileća krilca u KFC-u – hvala ti Bože na kapitalističko-korporativnom imperijalizmu. U hotel se vraćamo taksijem i to tako da vozaču istresamo šaku kovanica - nemamo dosta za vožnju, ali on se samo smije i kaže da nema problema. U hotelu s interneta skidamo upute za sutrašnji izlazak iz grada. Primarni je plan bio proći i komadić Rusije i Kaliningrad (sviđa mi se naziv, fura na Harry Pottera), međutim, za modernu rusku vizu potrebno je u putovnici imati prazan jedan cijeli list (nekad smo ruske vize dobivali na komadiću papira). S ozbirom da u mojoj putnovnici nema praznih listova, a vrijedi još dosta dugo, nije mi padalo na pamet vaditi novu putovnicu samo radi tog komadićka. Vadit ću je kad ću ići u pravu, veliku Rusiju. Isto tako, kad smo skužili da ćemo biti dosta tanki s vremenom, odlučili smo ne gubiti vrijeme na glavne gradove poput, recimo, Vilniusa. Sva sreća da nam je Linza (koji je s vremenom postao ekspert za Baltik) preporučio Palangu, turističko mjesto na obali Baltičkog mora. Zbog svega navedenog odabiremo cestu E67, kako bismo se do Litve provukli po malom komadićku Poljske, između Rusije i Bjelorusije.

Izlazak iz Varšave je problematičan. Jutarnja gužva, radovi na cesti. Ulice, barem one koje vode na sjever grada, mjestimično su toliko loše da sam se u par navrata skoro rasula na sve strane. Na jednoj benzinskoj pitamo za smjer, cestu 61 (kako bismo izbjegli Byalistok i što više skratili rutu) i neki čovjek predlaže da vozimo za njim do Lomze, a onda ćemo dalje lako. Danas kad razmišljam o tome, nije bilo potrebe da vozimo za njim jer nam je to oduzelo dosta vremena s obzirom na gužvu na cesti, ali, opet ponavljam, Poljaci su mi se jako svidjeli kao vozači. Brzi su, prate promet, svatko pretiče svakoga i to bez ljutnje i nervoze i što je najvažnije - znaju čemu služe retrovizori. Linza je dobro rekao: „Gle, ako voziš 140 bit će ti OK. Ako voziš 170 bit će ti kao u video-igrici.“ Osim, naravno, dijelova gdje još nisu obnovili ceste. Putem prema Lomzi se povremeno stvaraju kolone, a mi ne možemo pretjecati jer smo obećali stričeku da ćemo ići za njim, pa da se jadan ne izbezumi ako ga pretekne-

mo. Srećom, nakon odvajanja za Lomzu se rastajemo, a tu se već i promet prorijedio, što nam omogućava prosječnu brzinu od 140 km/h, baš kako nas je Linza uputio.

Cesta dosta podsjeća na ličku magistralu i poprilično je vozna, a na ograničenja u naseljenim mjestima rijetko se obaziremo. Prije izlaska iz Poljske odlučujemo napraviti pauzu u Suwalkyju, zadnjem gradiću na našoj ruti prije granice. U lokalnom Lidlu snabdijevamo se obilnim količinama hrane i oblizeka te energetskih napitaka (i pritom stvarno mislim obilnim, s obzirom da cijeli dan nismo stali na ručak, nego smo popili po nekoliko energy drinkova i pojeli vrećicu čipsa, ali velike su vrućine, pa nam ne smeta). Ceh je vrlo skroman, cijene su kao i kod nas, neke čak i dosta povoljnije. I što je najvažnije: primaju kartice, tako da nismo imali potrebu mijenjati novce. Na izlasku iz Suwalkija sustiže nas grupa motoriziranih Talijana, njih petorica, pa na semaforu razmjenjujemo par rečenica. Naime, i oni su na putu za Nordkapp. Nakon što smo izbili na otvorenu cestu puštam ih da me preteknu i neko vrijeme ih pratim, ali mi se nakon nekog vremena vožnja od 160 km/h učini prehisteričnom, pa odustajem. Više smo se puta na našem putu prema „gore“ sjetili njih, a ja sam odmah idućeg dana rekla da su „naši Talijani“ sigurno već došli do Nordkappa.

Uglavnom, nedugo zatim po prvi put u životu ulazim u Litvu (ako ne računamo njen zračni prostor u avionskom prijevozu). Cesta je odlična, široka, tu i tamo rupičasta, ali Bože moj... Vozači su pristojni, miču se u stranu ako vide da si brži od njih, kulturan narod, nema što. Nešto prije Kaunasa dospijevamo na autocestu i prema ranijem dogovoru u potpunosti ignoriramo odvojak za Vilnius. Bit će prilika. Vozimo na zapad, na Baltičko more. Kupanje, pješčane plaže, izležavanje, huraaaa! Autocesta prema zapadu izuzetno je dosadna, priroda ni po čemu pamtljiva, a dan beskrajno dug. Jedino je simpatična činjenica da s autoceste možeš skrenuti direktno u selo, nema nikakvih pristupnih cesta naseljima s desne strane. Sva sreća pa opet imamo problema s pronalaskom benzinske pumpe (neke su im samo za plin, ne bi čovjek vjerovao), da malo razbije monotoniju. Uglavnom, otprilike tu negdje shvaćam da smo u jednom trenutku trebali pomaknuti sat unaprijed, što objašnjava zašto danu nikad kraja.

Kod Klaipede prestaje autocesta i odvajamo se za Palangu. Ova je cesta s dva traka u svakom smjeru, ali je napravljena po principu „dual carriageway-a“, što znači da se s nje može skretati i lijevo i desno tj. nema posebno izgrađene izlaze. Iz vlastitog neugodnog iskustva toplo preporučam poštivanje ograničenja (ne mogu se sad sjetiti je li 80 ili 100, a vuče te da voziš milion), pogotovo u sumrak, jer stotine roda ovu cestu koriste kao špancir-zonu. Nakon nekog vremena dolazimo do „kraja puta“, tj. cesta se ovdje polukružno okreće i shvaćamo da smo došli do te dugo očekivane Palange.

Palanga je jedno od najpozantijih ljetovališta na Baltičkom moru, a svakako najvažnije turističko središte u Litvi, koje sustavom gradnje vikendica na vikendici neodoljivo podsjeća na Vir ili na Balaton, samo što ima dosta ljupkih drvenih kućica i puno zelenila. Uz cestu desetci žena, djece, staraca (svaka čast s obzirom da je skoro 11 sati navečer), nose natpise, iznajmljuju sobe (ah, kako poznat, domaći prizor). Stajemo kraj jedne grupice, oni se živi potrgali oko cjenkanja, nude sobu za 10 eura po osobi. Naivno i s oduševljenjem pristajemo, kad se tip krene penjati Pinti na motor, kao da ga odvezemo sa sobom da nam pokaže gdje je kuća. Tu dolazi do natezanja, ali na svu sreću, nailazi neki dečko na Yamahi Royal Star Venture, pita u čemu je problem i nakon izvjesnog pregovaranja s grupicom zemljaka uspijeva naći sobu za 15 eura po osobi, s garažom, 100 m od plaže. A ovaj put gazda ima i vlastiti prijevoz do kuće!

Za svaki slučaj, dječačić s Yamahom (koji se zove Sergej i radi na brodu koji je pristao u obližnjoj Klaipedi, pa se izašao malo provozati; u Hrvatskoj je bio prije par godina motorom, sa svojom ekipom) vozi s nama ne bi li se uvjerio da je sve u redu i da gazda nije lagao. Doduše, kad smo stigli, gazdarica diže cijenu na 17 eura po osobi (molim, ne dam!), ali Sergej kaže da je i to OK cijena za tako dobar smještaj i da bismo za onih 10 eura vjerojatno bili opljačkani već prve večeri ili bi nam se srušio krov na glavu ili tako neka strahota. Primijetila sam, doduše, da svi stalno ističu blizinu te plaže, kao 2 minute od plaže, 5 minuta, 100 metara… Mislim, pa nisam pješke, tak mi je svejedno! Pogled ionako nemamo jer nismo na brdu, prema tome… Sergej kaže da nema vremena za cugu jer žuri na sastanak s curom, a mi večeramo u sobi i ne izlazimo nikamo jer je već debelo prošla ponoć (a po set up-u mjesta bojim se da bismo mogli negdje nabasati na narodnjake ili tamo gdje se pušta, recimo,

vjernim putopiscima poklanja par guma

Litva - Palanga i legendarni mol

Palanga u predvečerje

dj Tiesto, Ibiza greatest hits ili tako nešto). Bit će dovoljan i film na TV, hvala Bogu da baltičke zemlje ne sinhroniziraju filmove poput, recimo, Poljaka, koji se čak ne potrude obrisati originalnu podlogu nego se nadglasavaju s glavnim glumcima (da ne spominjem da cijeli film sinkronizira jedan čovjek: muškarce, žene, djecu, sve… Urnebesno!).

Sviće krasan dan u Palangi, a mi, ne znajući da je nekakav državni praznik, odlazimo put Klaipede. Prije toga navraćamo do plaže, koja je na svu sreću pješčana (Palanga ima 10 km dugu pješčanu plažu), ali je doslovno krcata i na sve strane trešti Ibiza greatest hits (pogodila sam!), igra se odbojka na pijesku i oblijeva se alkoholom. Super. Imat ćemo dovoljno vremena za to kad se vratimo iz Klaipede. A u Klaipedi – pustoš! Zbog tog državnog praznika stanovnici su doslovno napustili grad, pa on trenutno podsjeća na grad duhova iz crnobijelih western filmova. Odšetali smo do stare jezgre, prošli (par puta) preko „mosta uzdaha“ (brijem da se tako zove jer na njega novopečeni bračni parovi stavljaju lokote s urezanim imenima mladenaca i datumom vjenčanja), promijenili nešto novca i ručali u lokalnom pub-u (ajde tu je bilo dosta

Klaipeda, Litva

Brdo križeva, Litva

ljudi) lokalne specijalitete (čitaj: ostavili pola na tanjuru).

Vrativši se u Palangu u poslijepodnevnim satima odmah krećemo u smjeru plaže. Međutim, na nebu su se u međuvremenu pojavili olujni oblaci i pučanstvo na plaži je spalo na svega nekoliko ljudi. A i temperatura je pala. Odustajem od kupanja u Baltičkom moru, ali Pinta ne bi odustao od kupanja taman da se pred njim nalazi jezero u kojem se hladi nuklearni reaktor. Nakon kupanja doslovno bauljamo po plaži prema najpoznatijem mjestu u Palangi (mislim kako ćeš drugačije nego bauljati po pijesku do koljena), a to je preko 400 metara dugačak mol, doslovno preplavljen ljudima koji čekaju da vide spektakularan (tako smo našli na internetu) zalazak sunca. Oblaci su se u međuvremenu razišli, sunce se opet pojavilo, ali je malo previsoko na nebu da bismo čekali suton. Od mola se nastavlja pješačka zona po kojoj se kreće tolika masa ljudi da se cijelo vrijeme sudaraš s nekim. Ima tu svega: lunapark, cirkusanti, zmije, majmuni, slikari i razni drugi umjetnici, pantomimičari, štandovi sa svim i svačim, restorani sa živom glazbom… Odlučujemo se za restač u kojem bend svira Creedence i tu naručujem predobru večeru (u biti, obični pommes frites i hrenovke) i preloše pivo (Švyturys - lokalno, a što sad, moraš probati lokalno).

Sljedećeg jutra nebo ne izgleda obećavajuće. Večeras noćimo u Latviji, ali prije toga imamo u planu posjet Brdu križeva, 12 km sjeverno od mjesta koje se zove Šiauliai (super mi je izgovarati ta njihova imena tri puta za redom). Od Palange do tamo vodi cesta A11, koje se više uopće ne sjećam (običan nekakav cestuljak, poput Podravske magistrale), osim sela po imenu Kuršenai ,gdje doživljavam Evel Knievel iskustvo prelijetanjem preko ovećeg ležećeg policajca. – Pa jesi ti normalna? S obadva kotača si bila u zraku! – Pa što. Nisam ga skužila. Osim toga, auto prije mene mogao je malo prikočiti, tek toliko da mi signalizira. Ali ne, on je isto projurio kroz selo s milion na sat.

Par stotina metara prije samog Brda (izvrsno je označeno putem) nalazi se turistički info-centar s parkiralištima za autobuse, osobna vozila i motocikle (koje se naplaćuje), ali mi se provlačimo pored rampe i parkiramo na mali rizolčić ispred informacija, a ne na za to označeno mjesto – kao, to se ne računa. Ionako nam se ne da hodati skroz do tamo pa, nakon što smo pokupili par prospekata (mislim da smo odande slali i nekakve razglednice) ponovo sjedamo na motore i dolazimo pred samu rampu te atrakcije.

Brdo križeva je, pretpostavljate, hodočasničko mjesto, zacijelo najneobičnije takvo mjesto koje smo do sad posjetili. Tu, naime, hodočasnici iz cijelog svijeta ostavljaju križeve, krunice i druge artefakte već stoljećima. Sve je počelo davne 1831. godine, kad se ovdje dogodio ustanak protiv tadašnje ruske carske vlasti, a obitelji poginulih su na taj način označile to tragično mjesto. Tijekom stoljeća tu se nagomilalo ne samo križeva, već i golemih raspela, drvoreza, kipova svetaca, na tisuće krunica pa čak i simbola ostalih religija. Pretpostavlja se da im se do 2006. godine brojka popela na 100.000. U svakom slučaju, ovo se mjesto bolje može opisati fotografijama nego riječima. Za preostale lite kupujemo i mi dva križića, da se ne bi osjećali strancima.

Put nas dalje vodi na cestu A12 prema latvijskoj granici. Nebo je i dalje tamno i tmurno. U Jeglavi tankamo (koja katastrofalna cesta kroz mjesto) na nekoj Bože sačuvaj benzinskoj, ali primaju kartice! Možda se izvučemo bez mijenjanja novca … Plan nam je noćiti u Cesisu, koji se nalazi usred nacionalnog parka Gahujas, poznatog, osim po zapanjujućoj prirodi, po dvorcima i srednjovjekovnim građevinama (konačno poslastica za nas). Rigu ćemo, tako smo se dogovorili, proći zaobilaznicom. Ipak, prolazivši tom zaobilaznicom - tako blizu, a tako daleko – dolazim u iskušenje i dajem žmigavac za silazak u grad, ali onda u retrovizoru vidim Pintu kako histerično maše i trubi (kao, mislio je da sam fulala put) i vraćam se natrag u vozni trak. Stajemo u Siguldi, 40-tak km od Cesisa. U Siguldi ima valjda sto dvoraca i muzeja i prirodnih atrakcija, do jednog se dvorca čak vozi žičarom. Mijenjamo nešto novaca, a recepcionerka obližnjeg hotela engleskog stila nudi nam spavanje po povoljnim cijenama. Odbijamo, jer planiramo noćiti u Cesisu. U info-centru uzimamo masu prospekata i karata i krećemo prema brdima. Cesta sve više podsjeća na penjanje do Vršića. A onda: kap, kap, kap. Pa zavoj na zavoj. Pa kliz, kliz, kliz…

Dolazimo do prvog dvorcamuzeja, sve vrvi ljudima i autobusima, kiša sve jače pada, a to uopće nije onaj dvorac kojeg smo htjeli vidjeti. Vozimo dalje kroz šumu po zavojitoj i mokroj cestici prepunoj šodera i odjednom shvaćam da mi ti dvorci i nisu baš za glavom o zid. Okrećem se nasred ceste i demonstrativno jurim prema civilizaciji. Navratit ćemo sutra. U centru Sigulde odlučujemo da se nećemo rastopiti za tih 40-tak km i ne oblačimo kišnjake. Tek što smo izaš-

li iz mjesta spušta se pljusak, a Pinta iz ne znam kojeg razloga preuzima vodstvo. Kasnije je rekao da se bojao da ću nastaviti juriti i pretjecati kao da je cesta dobra i suha, a cesta je bila puna kolotraga i u jednom trenutku vidim kako je Pinti proklizao zadnji kotač usred pretjecanja. Meni nije.

Jureći tako nailazimo i na prometnu policiju „na čeki“ (nije da nam nisu blicali vozači iz suprotnog smjera), oni se nešto bruse, ali im Pinta maše i pokazuje u nebo, oni samo sliježu ramenima i isto pokazuju u nebo. Dolazimo u Cesis (sad mi je već sasvim svejedno) i lutamo gradom tražeći hotel, hostel, bilo što. Hotel u centru mjesta je pun. Nailazimo na čičicu s majicom hrvatske repke, kaže da nema pojma da je to od repke, da mu je to poklonio sin. Upućuje nas na obiteljski hotelčić malo dalje od centra. Ulazim do recepcije i zvonim na onaj „pliiiing“ i dok čekam da se netko pojavi stišćem šaku i promatram kako iz rukavice teku mlazovi vode. Na pod. Uto dolazi gazdarica i ispušta neki sućutan uzdah. Što je bolje od mrgodnog uzdaha kojeg smo doživjeli u Irskoj. Pitam je za sobu, ona kaže da su puni, ali da njen sin ima hotel malo izvan Cesisa pa, ako smo zainteresirani, ona i kuhar će nas otpratiti do tamo autom. Super. Izlazimo u dvorište i oni kreću prema autu. U tom trenutku iz podsvjesti mi sine da smo na putu prema hotelu prošli kraj nekoliko oznaka radova na cesti i table s informacijom da se u Cesisu i oko njega obnavlja cestovna mreža. Trčim za njima i panično pitam ima li do tog hotela asfalta. Oni se pogledaju, onda njoj sine da ipak nije zgodno voziti motorom po blatu pa kaže da ćemo ići duljim putem, ali po asfaltu. I tek nas je tad odvela na radove na cesti. Sad znam da mogu voziti i po blatu. Dakle – blatu. A ne mokrom makadamu. I to ne samo ravno, već skretati lijevo ili desno te, recimo, sporednim putem uzbrdo izlaziti na glavnu cestu. Da smo išli putem kojim su oni htjeli da idemo, vozili bismo mokrim makadamom. Jer oko Cesisa nisu baš sve ceste asfaltirane.

Bilo kako bilo, nakon te sve patnje (barem je meni bila patnja, Pinti je ionako svejedno) dočekuje nas slikovit prizor hotela kao u Kubrickovom „Isijavanju“, s mini zoo-om i farmom konja. S obzirom da smo jedini gosti u hotelu, a još usto, osim što se vidno nećkamo, izgledamo u stvarno lošem stanju, gazdarica nam daje tzv. predsjednički apartman od 50-ak kvadrata, s velikim francuskim prozorima i pogledom na konje u trku. Eh, da. Ali mi smo i gladni. Ona kaže da se mora vratiti u grad, ali će njen sin doći i pričekati da se presvučemo pa će nas hotelskim shuttle-om (Radisson?! Plaza?!) prebaciti do grada na večeru i vratiti natrag kad budemo htjeli. Naravno da nam nije bilo žao potrošiti nešto više novca na specijalitete njihovog restorana (u biti, cijene su iste kao i kod nas izvan sezone), što je ujedno bio i prvi pošteni obrok još od večere u Češkoj. Gazda se u međuvremenu vraća natrag do hotela jer je kupio još jednog konja, nekog europskog šampiona, pa ga mora „istovariti“. Nakon večere – dostava pred kuću. Više nismo sami, došle su još neke tri gošće iz Estonije.

Temperatura i nije Bog zna što, ali one plahuću okolo s mokrim kosama i bosih nogu. Ne da nam se gazdu gnjaviti za grijanje, pa molimo Boga da nam se G-tex osuši do jutra. Inače, premda sam cijelo vrijeme imala taj osjećaj, ni jakna ni hlače nisu propustile, iako je ta oprema na grbi u ono vrijeme imala preko 10 godina ceste i preko nekoliko zakrpa kojima sam sanirala posljedice davnih padova (nakon što sam godinama krpala odjeću duct-tapeom). Jedino što su natopljene vodom, a svi računi, koje sam nemarno trpala u džepove kako bih kasnije lakše rekonsturirala troškove, pretvoreni u kašicu. A o rukavicama da ne pričam. One su propustile iste sekunde. Neki jeftilen (neću imenovati), zamjenski G-tex iz Graza. Ali barem su tople kad je suho. Što da kažem. Kad je ujutro zazvonio sat (oko 8, nikad ranije, nema smisla) prvo sam odbauljala do kupaone da provjerim obleku. Naravno, napredak je neznatan. A vani šugavo vrijeme. Silazimo na doručak i pitam gazdu ima li u Cesisu samoposlužna praonica rublja (kontam, imat će i velike sušilice i tamo ćemo utrpati to sve i za čas smo gotovi). Naravno da nema. - A za što vam treba? Oprat ćemo vam mi rublje. - Ma ne, mokre su nam jakne i hlače još od jučer, mislili smo da će nam se osušiti preko noći. – Pa šta ne kažete! Upalit ću ja grijanje (u cijelom, milion-kvadratnom hotelu), bit će to suho časkom! – Baš ste srce! Nego, jel imate možda Internet dok čekamo? I tako sjedam za kompjuter i tražim te pronalazim hotel u Tallinu za večeras (35 eura za nas dvoje, s doručkom, u centru grada, s welnessom i tim stvarima) i usput rezerviram trajekt Tallin-Helsinki za sutra u 8 ujutro. Nekoliko kompanija vozi tu relaciju, ja odabirem Viking Line, naravno. Doduše, i najjeftiniji su - 38 eura za jednu osobu i motor. Ima jedna super stranica na Internetu preko koje godinaBrdo križeva, Litva

Trajekt za Helsinki

Uspenska katedrala, Helsinki

vjernim putopiscima poklanja par guma

Helsinki

Doručak kod Tiffanyja

S mladim lukom na leđima sve je lakše Jedno od tisuću jezera

ma tražim i rezerviram trajekte za bilo koje linije koje kreću iz Europe. Ne znam smijem li joj javno spominjati ime, pa neću. Isto vrijedi i za stranicu gdje čak i skupi hoteli katkad imaju ultra-povoljne ponude. Dok smo se mi tako bavili Internetom osušila nam se odjeća, a i vrijeme se skroz popravilo, pa se opraštamo s gazdom (nakon što smo iskeširali 35 lata – 50 eura za noćenje s doručkom za nas dvoje).

S obzirom da nas je vrijeme omelo, trebali bismo danas do Sigulde, ali usput svraćamo do dvorca u Cesisu. Nakon obilaska Pinta preuzima vodstvo jer je grad prepun radova i lokvi pa će on, kao, prvi ispitati dubinu svake da se ja ne iznenadim. Nakon nekog vremena za njim ostaje trag dima, a onda i smrad po paljevini. Stajemo sa strane i on s očajem konstatira da mu je procurio hladnjak. Antifriz curi kao šašav. Super. I što sad? Nekakav nas prolazni motorist dovodi do lokalnog moto-servisa (tko bi rekao da ovo selo ima i vrlo modernu poslovnu zonu, i nekoliko moto-servisa), gdje samo potvrđuju naše najcrnje bojazni. Majstor zove u Hondin dućan i raspituje se za cijenu – 866 eura! – Imate kakav polovni? – Mogu se raspitati, ali to će isto biti par stotina eura. - A jel ga možete zakrpati? – Ja ne, ali ima u Rigi izvrstan majstor! I tako sjedamo na moj motor, ja s hladnjakom u naručju (sve smo kofere i prtljagu poskidali i ostavili u radionici) i vraćamo se u 100 km udaljenu Rigu, ipak mi je bilo suđeno da je vidim. Kod navedenog majstora (autoservis „Gvidis“, sjećam se kao jučer) gužva samo takva. Kaže nam da dođemo sutra. Ali ne možemo sutra, kad bi sutra već trebali biti u Helsinkiju! Pliz, pliz, pliz! Ok, nema frke, kaže da dođemo za sat-dva. Dolazimo nakon sat vremena i hladnjak je već gotov. Ovog puta pojavljuje se i gazda, glavom i bradom. Naplaćuje 56 eura. Kaže da se hladnjak sad može korisititi i u afričkim pustinjama i da mu neće više biti ništa. Već posežem za novcima iz zajedničke kasice, ali Pinta uletava sa svojom karticom jer želi da mu prepustim to zadovoljstvo. S obzirom da je već popodnevna špica, gazda (mladi latvijski poduzetnik) sjeda na svoj Suzuki da nam pokaže najkraći put iz grada (koji se djelom sastojao od jurnjave po kamenom opločanoj pješačkoj zoni), na čemu smo mu zahvalni do neba.

Jurimo kao sumanuti natrag prema Cesisu i putem nas opet hvata pljusak, ali ovaj put smo pametni, pa se oblačimo. U Cesisu majstor čeka još samo nas pa da zatvori „butigu“. U međuvremenu mu se pridružio i prijatelj, nekakav zaštitar u uniformi, ćelav, bez vrata i naoružan do zuba, ali inače vrlo prijateljski raspoložen. Međusobno komuniciraju na ruskom, kažu – lakše im je. Pričamo s njima o toj njihovoj Latviji i kako je sve dosta skupo (to jest, nije džaba kako smo očekivali od istočne Europe) i kako smo iznenađeni što im je valuta jača od eura (go Latvia!). Oni kažu kako po gume i opremu za motore idu u Njemačku jer tamo prođu znatno jeftinije. Uskoro nas sustiže pljusak s juga i u trenu cijelo dvorište zahvaća vodena bujica. Zatvaramo se u radionu, a moj motor ostaje vani s gumama do pola u vodi. Njih trojica šarafe po X-u, a ja se metlom borim protiv vode koja silom prodire ispod vrata. Bilo je već debelo prošlo 9 navečer kad su bili gotovi (sreća pa sam se sjetila nazvati hotel u Tallinu da ne otkažu rezervaciju ako se ne pojavimo do ponoći). Majstor naplaćuje 40 eura, a još 10 dajemo „zaštitaru“, za trud.

S obzirom da se bliži 10 sati, upućuju nas na najbržu rutu prema Tallinu, a planirana ruta na istok s izletom do Tartua ostavljena je za neka druga vremena. Do Tallina najbržim putem ima ravno 300 km, a to je cestom P11 prema Limbažiju do ceste A1, koja ide uz obalu sve do kraja. A1 je, kažu, dobra cesta, ali kad uđemo u Estoniju trebamo se čuvati presretača, ponosa estonske policije. Cesta P11 doslovno je prekrivena vodom, što znatno usporava naše kretanje i tu gubimo dosta vremena. Stvarno ćemo morati požuriti ne bi li došli do hotela u neko razumno vrijeme. Nema stajanja, nema odmora. Svako tankanje gutljaj vode i gas. Meni ne smeta. U biti, baš mi je fora. Mrzim odugovlačenja. Tu su, naravno, i neizbježni radovi na cesti, u duljini od nekoliko kilometara, a ispred nas neki kamioni, jedva miču s mjesta. Kako je pao mrak, tako mi se oči počinju sklapati. Od umora mi se priviđaju svakakve životinje po cesti (puma, recimo!), a tu prvi put primjećujem prometni znak koji upozorava na losove na cesti.

U Tallin dolazimo poslije ponoći, grad je pun pijanih mladih ljudi koji teturaju po ulicama ili jednostavno leže sa strane. Hotel nalazimo bez većih problema. Smješten je pokraj zidina starog grada, ali koga je sad to briga u te sitne sate? Motore smo ostavili pred recepcijom, u društvu dva BMW-a njemačkih tablica. Dok smo legli bilo je već 2, a ustajanje u 6. Doručak je moguć tek od 7, a mi moramo na check-inu za trajekt biti 60 minuta prije polaska, dakle – u 7. Nema veze, doručak je prevagnuo. I tako, tek 20 minuta do 8 sjedamo na motore. Slijedi jurnjava po Tallinu (kartu mjesta, naravno, nemamo), baš u vrijeme kad svi idu na posao. Do našeg terminala dolazimo 5 minuta prije polaska, i to iz različitih smjerova. Pinta ga je pronašao od prve, ja od druge. 1:0 za Pintu. To jest, neriješeno – on je fulao jedno križanje u Varšavi, a ja ne! Kako smo prošli ukrcajnu

Tako da se zna...

Finska, Rantsila kamp Ravintola

vjernim putopiscima poklanja par guma

Oulu

rampu na trajekt, tako se ona digla za nama i trajekt je krenuo. Dobro da nas nisu samo stresli s te rampe čim smo stupili na nju.

S obzirom da vožnja traje dva sata, pokušavamo odrijemati u hladu, ali to je ipak nemoguće od mnoštva razigrane djece i pasa na palubi, a i iz razglasa trešti neki finski rock. Ulazak u helsinšku luku je spektakularan. Na kraju krajeva, to je ipak Finska, domovina Lordija. Odmah odlazimo u turistinfo, s besplatnim internetom, te pronalazimo hotel u 20 km udaljenom gradiću Espoo (možda naletimo na Children of Bodom), ali s unutarnjim bazenom, saunom i sličnim điđama. Hell yeah! Doduše, cijena za nas dvoje je 78 eura, ali Bože moj, prolazili smo i skuplje, i to još davnih dana!

Helsinki je prepun svakakvih događanja (ili smo baš potrefili dan!), tako da se u gradu zadržavamo do poslijepodnevnih sati. Ručamo u thai restoranu, gdje plaćamo 8 eura po osobi za „jedi-koliko-možeš“ šemu, što i činimo. Na kraju ipak odlazimo u hotel – Hotel Kuninkaantie – koji odiše postsoc-realizmom. Opet, naravno, samo Pinta uživa brćkajući se jer bazen uobičajeno griju na nevjerojatno ugodnih 19 stupnjeva. I to je to. Od danas više nema rezervacija, nema žurbe, idemo kako hoćemo i kad hoćemo. Sutradan krećemo prema Ouluu. Dosta je nezgodno planirati išta, ali nekako nastojimo namjestiti da na Nordkapp dođemo, onog dana kad već dođemo, u jutarnjim satima, malo se promuvamo i popodne krenemo dalje. Zato gledamo da što ravnomjernije rasporedimo dnevne rute. Dakle, danas krećemo na pravi sjever, i tu mi već malo postaje teško pisati ovu priču jer smo u Finskoj plaćali eurima, dakle gotovinom, pa je dosta teško prisjetiti se cijena i mjesta i sličnih stvari. Ali neću puno gnjaviti. A Finska? Finska me oduševila na prvu! Crnogorične šume, široke ceste, dupla žuta traka po sredini, skroz se furaju na Amere! Kasnije će mi Igor reći: Ne, zlato, Ameri se furaju na njih! Daj razmisli malo.

Od trenutka iskrcaja s trajekta neprestano pjevam, a pod kacigom i urlam, sve čega se sjetim od Moonsorrow-a. Jest da uopće ne kužim o čemu za Boga miloga pjevaju, ali improviziram. Kad si u Finskoj onda moraš pjevušiti finske metal bendove. Pjesma će, naravno, utihnuti po prelasku u Norvešku. Već nakon sat vremena vožnje razmišljam jedino o špeku i mladom luku i paradajzu i ne da mi se više voziti po autocesti, gdje je užasna gužva i svi gmilje 100 km/h, a ispred nas se u lijevom traku natakario auto krcat nekakvim biljkama iz rasadnika i sve sam u iskušenju da prođem po sredini, što na kraju i činim. A onda nadomak Jyvaskile ugledam znak za Lidl i veselju nikad kraja. Ručamo na rinzolu, iza Lidlovog dućana, u sjeni naših motocikala. Sve one fine stvari koje sam si i zamišljala. A onda dolazi vrijeme za polazak i ja shvaćam da sam malo pretjerala s količinama kupljenog povrća i da sad nemamo gdje s time, a da se sve ne zgnječi. Sjajno! Sad još teglim i ruksak (pun paradajza i mladog luka) na leđima! Kao da mi nije dosta tanktorbe od koje uopće ne vidim satove. Doduše, dobro mi dođe da na nju povremeno odložim glavu kad mi postane preteška.

Vozimo se tako dalje na sjever, a oko nas samo plavetnilo, tisuće jezera, hektolitri vode. Stajemo na jednom odmorištu uz jezero malo napuniti baterije i napraviti par fotki. I dok se muvamo oko vode, a Pinta istražuje gdje bi se olakšao, prilazi nam tip s čamcem, u maskirnom odijelu, pijan k'o zemlja. Međutim, vrlo je pristojan, samo je dosadan, on bi kao nešto razgovarao. Kaže da ide u lokalnu trgovinu po cugu za u vikendicu koja se nalazi na jednom od „onih tamo“ otočića. Kasnije smo tek saznali da kod njih ne moraš imati vozačku dozvolu za upravljanje motornim čamcima i da ih možeš voziti mrtav pijan jer se to uopće ne kontrolira.

Temperatura se danas popela na preko 30 stupnjeva, tako da vozimo u traperu, a i svako malo stajemo jer je priroda toliko lijepa da ne možemo propuštati prilike za dobre fotke. S obzirom da je lijepo vrijeme i da je vikend, motora po cesti ima koliko ti srce želi. Puno je domaćih, ali ima dosta i stranih tablica. Pinta mi ukazuje na masu HD-ova i Triumpha s finskim tablicama po cesti i kaže da još ni u jednoj zemlji koju je posjetio nije vidio da HD čini gotovo 50% voznog parka na 2 kotača i da negdje ima toliko Triumpha. Kako se bliži večer, počinjemo razmišljati o noćenju. Na jednoj benzinskoj 80-ak km od Oulua pitam finskog motorista za savjet o noćenju. On kaže da u Ouluu ima hotela od 60 eura po osobi pa na više. Međutim, kaže, kampovi su ovdje sasvim ok – vidim da imate šator, a možete si uzeti i bungalov – tzv. hutte (mali drveni bungalovi s kuhinjicom i radijatorima kakvih je po ovim predjelima krcato). Super. Pinta je cijelo vrijeme spominjao te kolibice, jer se s njima susretao kad je još prije 15-ak godina plahutao po Skandinaviji, ali sam se ja nekako nadala da ćemo spavati po B&B-ovima. Baš. Već je prošlo 8 i iako je još uvijek bijeli dan, nema smisla voziti do u nedogled pa onda kasnije žaliti što nismo stali ranije. Odlučujemo stati u prvom kampu kojeg smo našli na karti na cesti prema Ouluu.

Kamp je mali, očigledno obiteljski biznis, i gazda nam kaže da ima još samo dvije slobodne „hutte“ u kampu pa nam daje da biramo. Odabiremo prostraniju na uštrb verande. Cijena

Oulu - nedjeljom prijepodne Prenio me žednu preko polarnice

Dragi Djeda Mraže...

U kampu pasa za vuču

za nas dvoje – 40 eura. Ova „hutta“ na žalost nema kuhinjicu, nego samo hladnjak, a u kampu postoji jedna glavna kuhinja, koja ujedno služi i kao blagovaona, ali zaključujemo da nam trenutno kuhinja niti ne treba. Obližnji dućan je, srećom, otvoren do 10 navečer, iako je subota i u nekakvom smo selu. Ulazimo u dućan nekoliko minuta prije 9 i ja se odmah zapućujem prema policama s pivom (to je Pinta kriv, on je predložio da probam lokalno pivo). Ošamućena prevelikim izborom hodam gore-dolje uz policu, uzimam konzerve, vraćam ih nazad, proučavam deklaracije i postotak alkohola, kad se najednom pojavi prodavačica i navuče mi roletu ispred nosa i kaže da je točno 9 sati i da ne smije više prodavati alkohol pa tako ni pivo. Molim? Imate, kaže, bezalkoholno ili ono s malo alkohola, to se smije, a tu vam je blizu i lokalni bar u kojem možete piti do mile volje (samo za koju paru, pitam se ja?). Pokunjeno se vraćam u kamp s bočicom Koff piva od 2,5% alc. (za djecu valjda, što li?). Dobro da znam za idući put. Kad smo već kod tog dotičnog kampa, moram spomenuti nešto nevjerojatno. Naime, prije nekoliko mjeseci vozila sam se u Tallinu taksijem od aerodroma do hotela i u razgovoru mi taksist objašnjava kako je moj hotel smješten u blizini trajektne luke, odakle svakih sat vremena plovi trajekt za Helsinki. Ja mu kažem da znam jer sam u ljeto 2010. godine ovuda već prolazila. – Ma dajte? Autom? – Ne, motociklom. – Malo po Finskoj? – Ne, do Nordkappa. – I žena i ja smo to ljeto autom išli do Nordkappa, u 7. mjesecu. Gdje ste odsjedali putem? – Uglavnom po kampovima. Uslijedio je trenutak tišine i onda se začuo uzvik: - Pa ja se vas sjećam! – Bili ste u kampu 100-tinjak kilometara prije Ouluua! – Mmmmdaaaaaa... – Bili ste s prijateljem i kasnije ste se s jednim motorom odvezli negdje, pretpostavljam na večeru. – Jel' vi to mene zezate? – Ma ne, samo sam zapamtio hrvatske tablice, nije baš da ih ovdje vidimo svaki dan. Jedva čekam da ovo ispričam ženi. Eto, pa sad recite da svijet nije mali.

No vratimo se u ljeto 2010. Ujutro sljedećeg dana (tj. u kasno prijepodne) krećemo dalje i to hrabro, u trapericama i tankim jaknama za šminku. Nemamo nekog posebnog razloga za stajanje u Ouluu, osim što sam ja htjela vidjeti kako izgleda tipični finski gradić na zapadnoj obali. Ne moram spominjati da smo se u tih 80-ak km pošteno smrzli, tako da smo imali razlog više za pauzu. Nedjelja je i sunčan je dan, uz rivu je krcato motorima, tako da smo se morali potruditi naći parking. Na terasi pizzerije u koju smo sjeli na ručak ljudi sjede praktički polugoli, a mi bismo najradije sjeli na radijator. Oko 2 popodne zaključujemo da je vrijeme za polazak – danas je u planu Rovaniemi i selo Djeda Mraza. Osim što je temperatura niža nego prethodnih dana, zamjećujem još jednu novost putem. Naime, danas sam prvi put vidjela upozorenja za radare kroz naseljena mjesta (mislim, naseljena... par raštrkanih kuća koje se mogu vidjeti s ceste i to je njima naseljeno). Prvo slijedi znak s upozorenjem, a onda slijedi i radar (ne onaj na tri nogice, nego na nekakvom stupu, jer je tamo stalno)! Nakon što me dva puta „škljocnuo“ Pinta mi objašnjava caku kako ga mogu skužiti je li uključen ili nije (naime, nisu svi niti uključeni, moram obratiti pažnju na neku lampicu koja se vidi iz razumne daljine). Svejedno, i ova sitnica, iako ju baš ne poštujemo, dovoljna je da mi malo splasne raspoloženje i ljubav prema Finskoj.

U Rovaniemi stižemo u poslijepodnevnim satima i u lokanom turističkom uredu tražimo upute za Napapiiri, sjevernu polarnicu i selo Djeda Mraza, 8 km dalje na sjever. Prema finskoj legendi, Djed Mraz živi u planinama Korvatunturi (prema američkoj – na Sjevernom Polu), na samoj granici s Rusijom, ali poštanski ured i prodavaonice nalaze se nedaleko Rovaniemia, kamo se ujedno prosljeđuje sva pošta za Djeda. Godišnje ovaj ured zaprimi oko 600.000 pisama djece iz cijelog svijeta, a najviše iz Velike Britanije, Poljske i Japana. Osim što se nakon prelaska polarnice količina komaraca povećala za otprilike 100 puta, primijetila sam da ovdje na sjeveru vrućine počinju oko 5 poslijepodne, tako da je sad temperatura opet blizu 30, ali odolijevamo iskušenju da se presvučemo u laganiju odjeću. Nakon muvanja i shoppinga u Napapiiriju krećemo dalje na sjever te nakon 130 km stajemo u kampu u Sodankyli. Nije to zato što ne bismo mogli voziti dalje (danas smo prošli tek 500 km), već na karti nema kampa na vidiku. A i htjeli smo nekako podijeliti ovo putovanje na etape. To uključuje i zadržavanje na jezeru Inari (to sam si zacrtala davnih dana), trećem najvećem jezeru u Finskoj, s preko 3.000 otoka.

U Sodankyli nailazimo na veliki, „profi“ kamp, ali, nažalost, više nemaju slobodnih dvokrevetnih koliba, pa uzimamo četverokrevet-

Finska, Sodankyla kamp

vjernim putopiscima poklanja par guma**

Zoo polarnih životinja

nu, za 56 eura. Ovog puta imamo i terasu, ali što nam to vrijedi kad doslovno ne možeš disati od komaraca, koji ti ulaze u nos, usta, prekrivaju svaki komadić gole kože. Na terasi smo se zadržali toliko koliko je trebalo da se mašine motora ohlade i da se komarci preusmjere na naše glave. Srećom, u svakom kampu na recepciji uz ključeve od kolibe, dobijete i nešto protiv komaraca (tablete za strujne utičnice ili spirale). To ih, kao i sprejevi i gelovi za tijelo, zadržava otprilike 10-tak minuta, a nakon toga sve po starom. Kamp se polako puni i motoristima, svi smo si manje-više poznati jer smo se danas sretali putem, što po benziskim postajama, što po odmorištima.

Ovaj je kamp poprilično popunjen, ima i dosta sadržaja, a tu je i neizbježna sauna. Inače, uglavnom su svi kampovi imali saune i grijane wc-e i kupaonice, a mene su posebno oduševile kuhinje, koje su bile vrhunski opremljene i uredne i odisale kućnom atmosferom. Nakon prekrasnog zalaska sunca ujutro nas je dočekala kišica. Nevoljko oblačim kišnjak koji mi ujedno služi kao zaštita dok tjeram komarce od Pinte dok on obavlja završne radnje oko pakiranja. Prva nam je stanica obližnji Lidl i obnavljanje zaliha svega finoga, a posebno konzerviranog ananasa kojeg jedemo na tone (u normalnim okolnostima ne bi mi palo na pamet). Osim toga, stalno se bakćemo i s plastičnom ambalažom i limenkama od energetskih napitaka jer i oni imaju povrat naknade (50 centa), a cent po cent... U međuvremenu se počelo vedriti i već vidim današnji scenarij – obuci kišnjak-skini kišnjak. Od danas se vozimo kroz Lapland, domovinu Laponaca ili, kako se oni sami nazivaju, Saamija, što me podsjeća na djetinjstvo i priče o Vikingu Vikiju. Iako najviše Saamija živi u Norveškoj, u sjevernoj Finskoj živi jedna od najpoznatijih laponskih skupina - davvijski Saami, i naš nas put vodi kroz njihov teritorij.

Nije ni čudo da smo danas prešli samo 376 km. Ali smo se zato zadržali u jednoj od prodavaonica rukotvorina uz cestu, a posjetili smo i kamp pasa za vuču saonica i zoo polarnih životinja. Danas smo dosta vremena proveli i u Tankavaari – Zlatnom selu. Ovdje se nalazi nacionalni muzej zlata, prenoćište i kamp, a za 21 euro po osobi možete vidjeti postupak vađenja zlata iz rijeke, pa se i sami okušati u tome, a sve zlato koje nađete možete zadržati. Navodno rijetko tko ode odavde bez kakvog-takvog ulova. Međutim, više od zlata zaineresiralo me sušeno meso soba i sir od sobovljeg mlijeka, koje tamošnji restoran ima u ponudi. I to samo zato jer su se dva soba ležerno prošetala pored nas kad smo parkirali motore pred ulazom u info-centar, pa me to podsjetilo.

Nakon ručka i šetnje nastavljamo dalje, prema jezeru Inari. Nebo se već odavno razvedrilo i ostatak dana je topao i sunčan. Cesta je i dalje predivna, široka, blaga i s dobrim asfaltom, pa vožnja ne zahtijeva neku pretjeranu koncentraciju. Svako toliko nailazimo na sobove koji ležerno šeću po cesti, ne obraćajući pažnju na zastoje u prometu koje time izazivaju. 30ak km od Inarija s ceste E75 skrećemo lijevo na cestu br. 92, prema norveškoj granici. Na tom istom križanju s jednog putokaza saznajem da smo samo 302 km udaljeni od Murmanska, najvećeg grada u sjevernom polarnom pojasu, što mi u tom trenutku zvuči vrlo primamljivo i posve egzotično, ali bez vize neizvedivo. Ovih 60 km do norveške granice promet je izuzetno rijedak, cesta je znatno uža i vidno sporedna, a najbrojniji svjedoci našeg prolaska su krda sobova, kojih ima posvuda i radi kojih stvarno moramo smanjiti brzinu. Dogodilo mi se tako da je u jednom trenutku jedan vrlo rogati sob, kako bi se reklo – „kapitalac“, banuo na cestu i jurnuo nama u susret, sumanuto mašući glavom. Isprva sam mislila da će ga uplašiti buka naših motora, a onda sam u zadnji čas morala prikočiti, a on se najednom trgnuo i šmugnuo preko ceste kao da se iznenada probudio iz nekog bunila. Uglavnom, ima ih svugdje i vrlo su neprimjetni, gotovo posve stopljeni s okolinom, bilo da se radi o šumi ili kamenjaru, a cestu očito smatraju dijelom svog teritorija po kojem se nesmetano mogu razbaškariti. n