Vikend odredišta Zeleni Vir

Biseri Gorskoga kotara Zrake svjetlosti jedva su uspijevale proći kroz gustu krošnju visokog drveća. S mačetom u ruci krčili smo si put i tako se probijali gustom šumom. Zvukove džungle sve češće bi nadopunjavale na glas izrečene psovke. Umor je bio sve prisutniji. Noge su bile olovno teške, a ruke su boljele od mnogobrojnih zamaha. Otkucaji srca bili su sve brži. U daljini se čuo huk vode. Svakim prevladanim metrom zvukovi vode bili su sve jasniji. Misli su već bile usredotočene na večernji logor, na odmor, kada je odjednom iza mene sve zvukove šume nadjačao zastrašujući prodorni vrisak. Snažno sam se trgnuo... TeksT i foTo: Nikola Mrakovčić amagljena pogleda zbunjeno sam gledao ka izvoru svjetlosti... ravno u prozor. Kroz odškrinute rolete u prostoriju su prodirale prve jutarnje zrake sunca. Kada sam došao k sebi shvatio sam da je to bio samo jutarnji san... podsvijest je, potaknuta knjigom čji sam sadržaj već danima upijao, projicirala priču na neki svoj način. Žalosno je da mnogi od nas moraju sanjati nečiji život, ali tako nam i treba kad nismo znali - ili možda nismo mogli, bez obzira na to što nas je i zašto u tome spriječilo - pretvoriti u život vlastite snove. Od kako znam za sebe imun sam od idolopoklonstva bilo koje vrste. O kultovima ličnosti, autoritetima ovakve ili onakve vrste, neću ni razmišljati, ionako ih je većina na te pozicije došla zahvaljujući medijima u ovom današnjem izvrnutom svijetu, gdje se najčešće, u nesmiljenoj borbi za profitom, olako zanemaruju one istinske, a propagiraju i nameću neke lažne vrijednosti. Ipak, unatoč tome, oduvijek sam znao cijeniti i diviti se ljudima koji su znali živjeti svoje snove... A zapravo je ovaj jutarnji san bio znak. Čim sam se pribrao znao sam da moram ustati, sjesti na motor i udaljiti se od ove učmale svakodnevnice... barem na kratko. Kamo? U Gorski kotar, u trenu sam odlučio. Zeleni vir, Vražji prolaz i šumoviti predjeli što ih okružuju carstva su Gorskoga kotara i možda neće moći nadomjestiti svijet džungle kojeg mi već danima opisuje omiljeni putopisac, ali meni će zasigurno uljepšati dan, jer i male stvari znaju - i mogu i moraju - razveseliti čovjeka. Luizijana, stara cesta koja Primorje spaja s unutrašnjosti Hrvatske, pružala je, kao i uvijek do sada, sve one čari vožnje na dva kotača zbog kojih većina od nas i voli sjesti na motor. A kako nisam od onih što se baš uvijek zadovoljavaju samo sirovom vožnjom, tako ću i danas dio dana provesti na lokacijama na koje se ne može ili ne smije doći motorom. U Skradu - idiličnom goranskom mjestu, kamo me dovela uzbudljiva Luizijana, a kojeg se tako rado sjećam još iz ranog djetinjstva i dana provedenih u školskom odmaralištu zbog već tada zanimljivih i veselih izleta u zelenilo okruženja, a koji su očito,

do dana današnjega, u meni ostavili duboki i neizbrisivi trag - putokaz je usmjeravao putnike namjernike ka lokalitetima po kojima je ovaj kraj možda i najpoznatiji. Uzana cesta, dužine nekih četiri do pet kilometara, nakon što je prošla kroz zaseok Planina zavlači se u slikovita okruženja goranskih šuma te svojom strmom i krivudavom putanjom, nekada prekrivenom makadamom, a danas već u potpunosti asfaltiranom, spušta se na dno kanjona, nekih tristotinjak metara niže od Skrada, nadomak planinarskog doma “Zeleni vir“ i zgrade munjare (hidroelektrane), koja ovdje postoji još od 1921. godine, kao prva hidroelektrana sagrađena u Gorskome kotaru. Priroda ovdje nije štedjela na raskoši. Svoje sakrivene, ali danas lako dostupne kutke darežljive ljepote podijelit će sa svakim tko ovamo dođe s osmijehom. Dođe li netko bez njega, neće trebati dugo, a osmijeh će se pojaviti na licu, zajamčeno. Motociklističke čizme ovdje će biti zamijenjene planinarskim cipelama, a nezgrapno moto odijelo odjećom prikladnijom za šetnju.

Slikovito okruženje, gusto prekriveno šumskom vegetacijom, iskonske ljepote, iako već pomalo uzurpirano ljudskom rukom, odmara tijelo i umiruje dušu. Odvraća one loše, a priziva samo pozitivne misli. Ovdje nema žurbe. Koraci su spori, ali ne od umora. Nazočiti ovakvim djelima prirode dio je čarolije putovanja.

Odavde čovjek obilježenim pješačkim stazama može krenuti na tri strane. Ona najlakša, i u javnosti najmanje poznata, vodi nizvodno uz potok Curak. Ostale dvije, uz brdo, svaka na svoju stranu, odvode nas ka Zelenom viru i Vražjem prolazu, nadaleko poznatim lokalitetima, koji su još davne 1962. godine proglašeni posebnim geomorfološkim rezervatima.

A onda je staza naišla na nepremostivu prepreku... Podno 70 metara visoke stijene, sa čijeg se vrha obrušava impozantan vodeni slap, stvarajući svojim raspršenim kapima tanku vodenu zavjesu (a imponzatnost puno ovisi i o godišnjem dobu i količinama padalina) nalazi se prostrana pećina i jezerce u njoj. Izvor je to potoka Curak, smaragdno-zelenkaste boje vode, po kojoj je cijelo ovo područje i dobilo ime. Energija protoka vode nakon što će se obrušiti ka dnu kanjona, a prije nego li će nastaviti svoj miran put čarobnim goranskim krajolikom, biti će dolje u munjari pretvorena u onu električnu, služeći tako čovjeku.

Odmah iza planinarskog doma ulaz je u Vražji prolaz. Iako na samome početku baš i ne izgleda tako, samo ime uklanja nedoumicu i najavljuje o kakvom se daru prirode radi. A i rekli su već mnogi, jedan je to od najspektakularnijih prizora što ih Hrvatska ima. Tamo zastaje dah, stvara se osjećaj (straho)poštovanja, divljenja. Vode potoka Jasle tisućama su i tisućama godina probijale sebi put oko dva metra uzanim i 800 metara dugačkim kanjonom čije strme stijene dosežu visinu od stotinjak metara. Rijetko kad tu sunce uspije dotaknuti dno gudure. Tik ponad vode marljive su ljudske ruke usjekle u stijene metalne nosače i napravile mostiće i stepenice, usjekle staze i omogućile tako lakši pristup ovim ljepotama što tako lako zaustavljaju dah. Danas vode skoro da i nije bilo, ali ni to ne umanjuje zanos ovakvim prizorima. Čovjek ovdje traži one najbolje riječi, upija ljepotu, osluškuje igru prirode... A na kraju, ponad zaravni kojom završava Vražji prolaz, Muževa hižica, prostrana spilja, nekih 200-tinjak metara dugačka, obilata sigama, s jezercem na kraju u kojem je također pronađena čovječja ribica. Poželite li je istražiti, valja ponijeti dobru baterijsku lampu.

A nakon uzbudljivih šetnji čovjek i ogladni. Vrijeme je to za isprobati i goranske gastronomske specijalitete. A kada su baterije ponovno pune, na noge navući čizme, obući moto odijelo i lagano se, puni dojmova, osluškujući zov, otisnuti ponovno na cestu... n