>>>vikend odredište
Zeleni vir i Vražji prolaz
Biseri Gorskoga kotara Zrake svjetlosti jedva su uspijevale proći kroz gustu krošnju visokog drveća. S mačetom u ruci krčili smo si put i tako se probijali gustom šumom. Zvukove džungle sve češće bi nadopunjavale na glas izrečene psovke. Umor je bio sve prisutniji. Noge su bile olovno teške, a ruke su boljele od mnogobrojnih zamaha. Otkucaji srca bili su sve brži. U daljini se čuo huk vode. Svakim prevladanim metrom zvukovi vode bili su sve jasniji. Misli su već bile usredotočene na večernji logor, na odmor, kada je odjednom iza mene sve zvukove šume nadjačao zastrašujući prodorni vrisak. Snažno sam se trgnuo... TeksT i foTo: Nikola Mrakovčić
amagljena pogleda zbunjeno sam gledao ka izvoru svjetlosti... ravno u prozor. Kroz odškrinute rolete u prostoriju su prodirale prve jutarnje zrake sunca. Kada sam došao k sebi shvatio sam da je to bio samo jutarnji san... podsvijest je, potaknuta knjigom č ji sam sadržaj već danima upijao, projicirala priču na neki svoj način. Žalosno je da mnogi od nas moraju sanjati nečiji
136
MoTo PULs
br. 128/6./2012.
život, ali tako nam i treba kad nismo znali - ili možda nismo mogli, bez obzira na to što nas je i zašto u tome spriječilo - pretvoriti u život vlastite snove. Od kako znam za sebe imun sam od idolopoklonstva bilo koje vrste. O kultovima ličnosti, autoritetima ovakve ili onakve vrste, neću ni razmišljati, ionako ih je većina na te pozicije došla zahvaljujući medijima u ovom današnjem izvrnutom svijetu, gdje se najčešće, u nesmiljenoj borbi za profitom, olako zanemaru-
ju one istinske, a propagiraju i nameću neke lažne vrijednosti. Ipak, unatoč tome, oduvijek sam znao cijeniti i diviti se ljudima koji su znali živjeti svoje snove... A zapravo je ovaj jutarnji san bio znak. Čim sam se pribrao znao sam da moram ustati, sjesti na motor i udaljiti se od ove učmale svakodnevnice... barem na kratko. Kamo? U Gorski kotar, u trenu sam odlučio. Zeleni vir, Vražji prolaz i šumoviti predjeli što ih okružuju carstva su
Gorskoga kotara i možda neće moći nadomjestiti svijet džungle kojeg mi već danima opisuje omiljeni putopisac, ali meni će zasigurno uljepšati dan, jer i male stvari znaju - i mogu i moraju - razveseliti čovjeka. Luizijana, stara cesta koja Primorje spaja s unutrašnjosti Hrvatske, pružala je, kao i uvijek do sada, sve one čari vožnje na dva kotača zbog kojih većina od nas i voli sjesti na motor. A kako nisam od onih što se baš uvijek zadovoljavaju samo sirovom vožnjom, tako ću i danas dio dana provesti na lokacijama na koje se ne može ili ne smije doći motorom. U Skradu - idiličnom goranskom mjestu, kamo me dovela uzbudljiva Luizijana, a kojeg se tako rado sjećam još iz ranog djetinjstva i dana provedenih u školskom odmaralištu zbog već tada zanimljivih i veselih izleta u zelenilo okruženja, a koji su očito,
