>>>putopis TeksT i foTo: Jasmina muJkanović
Nordkapp iz perspektive vozačice (1) Nordkapp, Eldorado svih putnika na motociklima. Do sada smo objavili već nekolicinu doživljaja putovanja do te najsjevernije točke našeg kontinenta, no svaki je doživljaj osebujan, a ovoga puta je i jedinstven jer se za volanom motocikla nalazi žena. Jasmina je prva hrvatica koja je sama odvozila do Nordkappa. U pratnji svog dečka Pinte u tri tjedna napravila je ukupno 9.000 km, što prosječan muškarac napravi u godinu dana za upravljačem svog automobila. Opširno je bilježila svoje dojmove, pa njezinu priču naprosto moramo objaviti u dva broja jer bi je bilo šteta kratiti. Prvi dio najbolje bi bilo započeti s citatom Thora Heyerdahla kojeg je Jasmina zabilježila na svom putovanju: “Granice? Nikad nisam vidio niti jednu. Ali čuo sam da postoje u glavama nekih ljudi”
Tamo i opet natrag T
rebalo mi je godinu i pol da napišem ovu priču. A onda još pola godine u smišljanju zanimljivog uvoda. To mi nije pošlo za rukom. Zato ću početi s uobičajenom rečenicom: Subota je ujutro... točnije rečeno – kasno je prijepodne, jer bliži se 11 sati, a mi, evo, pred zgradom, dovršavamo još neke sitnice glede pakiranja. I to je u redu. Naime, moja je filozofija da mi ako sam na godišnjem ne pada na pamet ustajati prije 9 ujutro, u iznimnim situacijama pristajem na 8. Ne vidim baš puno smisla u ustajanju u 6 (ne daj Bože 5 ujutro) i onda odvoziti taj dan 500, 600, 700 kilometara, navečer se stuštiti u krevet, a ujutro to sve ponoviti i tako iz dana u dan. Uopće mi ne pada na pamet testirati granice vlastite izdržljivosti. Barem ne dok sam na godišnjem. Dakle, sjedamo na motore nešto prije 11 i krećemo. Nakon samo par metara totalno me oduševljava voznost vlastitog motora. Lijevo, desno, zum-zum, kao igračka. To mora da je radi te silne prtljage potrpane u tri kofera. Ne, to mora da je radi te ogromne tank torbe od koje uopće ne vidim satove. U stvari, baš me briga. Skroz mi je fora voziti ovako i neko vrijeme razmišljam o tome kako bi bilo super stalno imati takav osjećaj. Odmah krećemo na autocestu, što nam inače nije običaj, ali s obzirom da ovoga puta idemo na istok, ne želim se odmah u startu voziti po drndavoj magistrali – znam da me putem čekaju kilometri i kilometri takvih cesta. Benzina imamo taman da se dovučemo do zadnje
110
MoTo PULs
pumpe kod nas. Na pumpi srećemo starog nam znanca Tomeka iz Zaboka i on nam pomaže prišarafiti još nešto na mom motoru. Ide samo do Graza. S obzirom da je i nama u planu brzinski, ali neophodni shopping u Grazu, zajedno nastavljamo put. Evo, kaže on, da ne kažete da vas nitko nije ispratio na put. Na žalost, nemamo pri ruci pirotehnike da upotpunimo ispraćaj, a sve u skladu s ovdašnjim trendovima, već se zadvoljavamo zajedničkom fotografijom po kupnji vinjete na ulasku u Austriju. Pa neka uđe u anale. U Grazu kupujemo pribor za krpanje guma, koji toplo preporučam. Na svu sreću nije nam trebao na ovom putovanju, ali nam je prethodne godine u Irskoj itekako dobro došao. I opet na svu sreću, našli smo ga u Grazu, pa nije bilo potrebe zaustavljati se i muvati po Beču. Još prije polaska dogovorili smo da ćemo od Beča na autocestu za Bratislavu, pa prema Ostravi. Iako je ruta preko Brna kilometarski kraća, činjenica je da je ta cesta, iako predivna za vožnju, magistralna, s po jednim trakom u svakom smjeru i da će naš tempo zasigurno iziskivati puno prebrze vožnje i pretjecanja po punoj crti, a ne da mi se imati problema s policijom baš prvi dan puta. Osim toga, na putu smo za Skandinaviju, domovinu prometnih ograničenja i represije, pa svoju ušteđevinu moramo čuvati za njihov državni proračun. Plan nam je za prvo noćenje približiti se što više Poljskoj, ali ostati u Češkoj. Mali obol mojoj nevoljkosti da nogom, u stvari gumom, zaga-
br. 128/6./2012.
