Putopis Turska

>>>putopis

Turska Od Zagreba do Zagreba Kako svaka priča jednog četrdeset i plus godišnjaka, i ova počinje konstatacijom: “Došlo je vrijeme da kupim motor.” Dakle, kupio sam ga i položio A kategoriju. Odvozio sam dvije sezone po Hrvatskoj, doživio više lijepoga, manje ružnog te mi je, sigurnom u sebe, jednog hladnog jutra u siječnju palo na pamet: Idemo do Turske motorom

Negdje u Srbiji

TeksT i foTo: Vicko PerVan

Nakon što se moja najdraža složila, pozvao sam i prijatelje s kojima idemo na sva veća putovanja te počeo planirati put. Bilo je tu raznih ruta, kilometri su se penjali do 5.000 u 8-9 dana. U međuvremenu sam predložio još jednom prijatelju da ide s nama, a on jednom svom, a taj njegov nekom svom... i tu sam zaustavio priču i vratio je na početak... Sve u svemu, od mogućih 5 motora na naplatnim kućicama Ivanja Reka ostali smo samo žena i ja. Moj put, moj plan, moja najdraža sa mnom – što će mi više? Djecu, psa i papigu čuvaju roditelji, a argumenti kojima su neki od potencijalnih suputnika objašnjavali zašto ne idu mogli bi ući u anale i dobrano nadilaze sva srednjoškolska muljanja roditeljima i profesorima

Ujutro stavljam kofere na motor i 20 min ih ne mogu zakopčati. Sav u znoju - što od muke, što od bijesa - konačno ih postavljam i krećemo. Polako se uštimavamo, pa nakon suzbijanja sumnji i par kavica uz put stižemo do granice. Peace of cake. Carinik pita kamo ćemo. “Do Istanbula.” Kao da takvih kao mi sreće stotine dnevno, on kimne glavom i mahne rukom - prolazi. Prođosmo i nastavljamo prema Beogradu... Namjeravali smo proći kroz Beograd, no malo kasnimo, pa idemo obilaznicom da bude brže. Obilaznica stvarno obilazi Beograd, ali uskom kaldrmom gdje se radi i kopa svakih 500 m, a Beograd je širok. I tako nakon pola sata - sat dolazimo ponovo na autocestu. Ako vas netko pita, mineralna je kisela (mada piše mineralna), drumarina je cestarina, a ako sretnete Partizanove Grobare u restoranu gdje jedete, naš savjet je: polako i nehajno put pod noge...

I tako za nekih desetak sati vožnje, razgledavanja i odmaranja na 30°C (pogotovo u Starom fijakeru pred Pirotom, gdje ako prolazite obavezno zamolite gazdu da vam ponudi svoju odličnu orahovicu) polako stižemo do prve točke našeg puta: Dimitrovgrad, hotela Amfora, gdje sam prethodno (jedino tu) rezervirao sobu. Dočekuje nas ljubazni konobar i „ustanovljuje“ da je situacija malo komplikovana, jer su im se neki gosti zadržali dan duže i da ima 1,2 km dalje depadansa hotela, gde će da nas odvede, ako želimo i gde može da ostavimo motocikl i zovemo ga, pa će da dođe po nas, ili može sami da cirkulišemo. Izabrali smo cirkulisanje.

Za minutu evo ga opet, kaže: “Ja ću sa belim Passatom (upire prstom u Jetta 91. god.) ispred vas do depadanse.” Smjestili smo se u depadansu (u prijevodu: vjerojatno vlasnikovu kuću pretvorenu u par soba s krevetima i kupaonicom). No, sve je uredno i čisto, a motor je na sigurnom u dvorištu. Cirkulisanjem dolazimo nazad u hotel na večeru: dimljene vešalice, iskošteni batak, domaće kobasice, pečena papika, urnebes salata, Jelen pivo... Dan bolje nije mogao završiti.

Buđenje. Spakirani cirkulišemo na doručak u hotel, podmirujemo račun i pokret prema Bugarskoj. Danas je cilj doći do Istanbula u neko razumno vrijeme i naći hotel. Imam ih par popisanih, a prvi mi je Angels hotel, no dobio sam mnoštvo svakakvih informacija. Vidjet ćemo. Još par riječi o hotelu Amfora u Dimitrovgradu. Ako prolazite ovim dijelom svijeta, toplo preporučujemo ovaj hotel: osoblje je ljubazno, hrana je ukusna, čisto je, imaju garaže za motore i cijene su umjerene. Nakon kraće vožnje ulazimo u Bugarsku. Na granici problem. Putovnice, moja i ženina, nisu iste. Objašnjavam bugarskom graničnom policajcu da su različite zato što je moja putovnica starija, a on će na to: pa razlika je samo godinu dana u izdavanju. No comment, čekam da shvati i provjeri. U međuvremenu su se skupili bugarski carinici i potegnuo se razgovor o kubikaži motora, snazi, cijeni, kamo putujemo...

Bugarska je zanimljiva postkomunistička zemlja, s lijepom prirodom, na prvi pogled vrlo siromašna s gomilom urušenih tvornica, silosa, parkinga s mnoštvom ostavljenih Zilova (krasni „kamiončići“, benzin-

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Dvorište u Dimitrovgradu

Dimitrovgrad - lagana večera

ci!) uz cestu i katastrofalnom uskom dvosmjernom obilaznicom Sofije (Navigon mi je rekao da idem ravno, a ja skrenuo lijevo, piše tranzit Istanbul, jer znam ja bolje) s rupama promjera i dubine pola metra i policijom na svakom semaforu. Uspjeli smo nekažnjeno i živi obići Sofiju brzinom do 40 km/h te po izlasku na „otvoreno“ naletjeli na suludi bočni vjetar, koji me prestravio kada mi je u par navrata pomaknuo prednji kotač za nekih 10-20 cm u stranu. Poseban osjećaj, moram priznati. Nekako smo se uspjeli izvući s bočne vjetrometine, no da ne prestane biti zanimljivo, u daljini nam se ukazuju prvi kišni oblaci. Nedugo zatim prvo oblačenje kišnih odjela i idemo dalje. Iza Sofije ceste kroz Bugarsku su dobre ili autoceste, osim kada se dolazi do gradova - tada po kiši postaju klizalište. Vinjetu nismo kupili, jer sam pročitao negdje po forumima da za motore ne treba vinjeta. To je sigurno i istina, pa smo tako i postupili. Prošli smo oluju i zaustavili se na odmaralištu da se presvučemo, jer poslije oluje, naravno, dolazi sunce, a u navlakama za čizme se jednostavno ne može voziti, osim ako imate automatik i stražnju kočnicu umjesto kuplunga. A poslije sunca opet oluja - i to ozbiljna, s gromovima u blizini, no ništa nas ne može iznenaditi, opet navlačimo kišna odijela i navlake za čizme i nastavljamo jer Istanbul zove.

Pred nekoliko prevrnutih šlepera uz cestu uskoro dolazimo na bugarsko-tursku granicu, koju usprkos svakakvim informacijama - ili baš zahvaljujući njima - prolazimo jednostavno i brzo. Bugarska nas se i nije previše dojmila, možda zbog lošeg vremena. Zato ulaskom u Tursku ulazimo u jednu potpuno drugačiju, urednu zemlju, obrađenih polja, lijepe prirode i ljubaznih ljudi, što nije uspio pokvariti niti „direktor svemira“ na naplatnim kućicama, kojemu se baš nije razgovaralo i jedino je došla u obzir kupovina kartice za autocestu. Kupio sam je i sada imam kredita za još jednom do Istanbula.

Put dalje je dobar: autocesta sa tu i tamo kojim autom i s benzinskim crpkama na svakih 70 km sve do Istanbula. A pred Istanbulom su počele gužve i kolone. Nakon par sekundi kulturnog stajanja u koloni krenuo sam dalje tradicionalnim hrvatskim načinom provlačenja među autima, što se pokazalo sasvim OK i Turcima koji su se sklanjali u stranu. Naravno da se u međuvremenu naoblačilo i kišna odijela su opet na nama. Sada smo već spremni za takmičenje u brzom oblačenju kišnjaka. Napredujemo nezaustavljivo i konačno ulazimo u Istanbul. Pada mrak, počinje opet sitna kišica, taman takva da ništa ne vidim kroz vizir, a cesta je najskliskija što može biti. U međuvremenu mijenjam navigaciju, jer Navigon nema kartu Turske, pa sam sada na TomTomu i stavljam slušalice. Svaka čast Tom-Tom-u, doveo nas je direktno pred hotel, bez ikakvih suvišnih skretanja. Nismo niti ugasili motor, već je istrčalo osoblje Angels home hotela pozdraviti nas i ponuditi nam da sjednemo dok ne dođe gazda. Za par sekundi eto i gazde Hakana, cijena noćenja je dogovorena u sekundi (što duže ostanemo, to jeftinije), čaj i kolači stižu, mi sjedimo i pijuckamo čaj, a Hakan brine kako ćemo i što s parkingom motora. Krasna dobrodošlica, soba odlična, doručak obilan, motor pod kamerama prekriven ceradom odmah pored Hakanovog Gold Winga. Pitam Hakana gdje promjeniti eure, a on će da u Istanbulu to nije problem, Lira, Euro ili Dolar jednakovrijedna su sredstva plaćanja, a mjenjačnice su na svakom koraku.

Hotel je smješten na tri minute hoda do Plave Džamije i pet minuta hoda do Aja Sofije. Nakon što smo se smjestili i porazgovarali s Hakanom otišli smo nešto pojesti u jednom od brojnih malih restorančića u Sultanhametu. U restoranu prvi dodir s istočnom kulturom: Naručili smo raznih đakonija i obavezno Efes pivo (odlično!). Nakon kraćeg vremena evo gazde, donosi hranu i pita kome kebab, a kome pileći ražnjići s povrćem i koječim još. Kažem, ženi piletina, a on prvo meni stavlja kebab.

Prva Bugarska kiša

Zainteresirani Bugarski graničar Sprema se i druga Bugarska kiša

Konačno zemlja gdje se cijeni muškarac! Nakon večere i opuštanja došao je kraj dana u svakom pogledu, idemo u sobu staviti sušiti kišna odjela, oprati čarape i na spavanje. Ako netko ima problema sa spavanjem, samo neka krene na put s motorom. Izliječiti će se već prvu noć - čim smo legli, ugasili smo se do ujutro. Što reći! Zanimljivo, novo i drugačije

Krećemo ujutro: Plava Džamija, Aja Sofija, Top Kapi, muzej, Bazar, predvečer Taksim. Kao i obično, naumili smo obići sve u jednom danu, tako da pred kraj dana više ne znamo tko smo od umora. Neka, isplatilo se vidjeti i osjetiti bilo grada. Prvo moramo promijeniti eure, pa odlazimo do ulice koja vodi prema Grand Bazaru, a mjenjačnice su stvarno na svakih 50 m. No tečaj i nije neki. Kažem ženi, nećemo još, možda bude bolji u sljedećoj. I tako 50 m po 50 m, tečaj raste, ali i pritisak najdraže da riješim to već jednom. I rješio sam, ali loše! Da sam išao još 150 m ilitiga 3 mjenjačnice, bio bi tečaj koji želim. Savjet za buduće posjetitelje Istanbula: tečaj je najbolji kod Grand Bazara, što dalje to je lošiji, što je obrnuto proporcionalno cijenama kebaba i ostalih brzogriza. Prolazimo kroz Grand Bazar, pokušavamo proći sve, ali naravno da ne uspijevamo - naime tu je oko 60 „ulica“, a površina je 30 ha. No, kako se žurimo da sve vidimo, nekako i nismo oduševljeni. Idemo dalje, gladni smo, a pred nama se stvorila prekrasna slastičarnica na jednom trgiću. Vrijeme je da kušamo baklavu s pistaciom. Moja žena, Bosanka, neće, ona priznaje samo baklavu-baklavu! Bila je vrhunska, po ocjeni bosanskog zeta! Lagano crknuti i prejedeni (stali na još jedan kebab, onako u hodu) hodamo prema moru da sjednemo i popijemo kavu. Hm, nije to kao kod nas, do mora smo došli, ali kafića nema. Nazad u uličice i eto jednog pitoresknog sa stoličicama i manjim od onih u dječjem vrtiću, no nevjerojatno udobnim, ne kužimo kako, ali jesu. Čaj i kava (turska, koja košta kao dvije u Zagrebu) dižu nas iz mrtvih. Dok dalje šetamo, ispred nas se stvori turski brzogriz pod imenom Jaram. Svako malo ih ima, uvijek je red ispred njih, a mi nikako ne možemo odlučiti da probamo. Konačno smo uzeli jedan, jer kada sam vidio sadržaj, rekoh, bit će dosta i taj. To je „baš sve“ od ovce, zamotano u trake od ovčjeg mesa i lagano se vrti i peče, vodoravno. Sprema se s puno jakog i ljutog začina, tako da ubije masnoću, miris i valjda okus, zamotano u lepinju. Pojeli smo, nije baš strašno kako izgleda, no ne bismo ponovili.

Lutajući tako polako prema hotelu dođosmo i do Aja Sofije. Obišli smo je nadajući se da je baš tamo ulaz, no nakon cijelog kruga oko nje, uvidjeli smo da se obnavlja i da od razgledavanja nažalost neće biti ništa. Idemo dalje prema Top Kapiju, gdje su sultani živjeli sa svojih par (više parova) žena i upravljali carstvom. Lijepo uređeno i ograđeno zdanje s uzvisine nad morem ima pogled na cijeli tjesnac, no razgledavajući te zgrade, prostorije, muzej ne mogu se oteti dojmu velike skromnosti kada uspoređujem slična mjesta koje sam razgledao u Londonu ili Rimu. Sultani su upravljali ogromnim carstvom, no očito im nije bio običaj iz svojih „kolonija“ uzeti sve što vrijedi, dok je u europskom slučaju upravo to bila jedina namjera. Zanimljivo i drugačije! Najviše me impresioniralo mnoštvo zidova obloženih pločicama, beskonačno mnogo istih pločica, a svaka ručno oslikana. Ne mogu zamisliti dosadnijeg i goreg posla.

Poslijepodne je. Više nas niti čaj niti kava ne mogu okrijepiti, zamrli smo od hodanja. Nakon prijeko potrebnog odmora, nastavljamo obilazak prema Hakanovim uputama. Krećemo prema Taksimu - to je trg i četvrt u Istanbulu koja živne predvečer, a gdje se smjenjuju restorančići, brand dućani, kafići i fake brand štandovi. Do podnožja smo došli tramvajem (odličnim i jeftinim prijevoznim sredstvom u Istanbulu). Gledajući kartu odlučili smo doći do Taksima pješice umjesto žičarom te smo se pošteno uznojili penjući se uz ozbilj-

Istanbul predgrađe

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Istanbul - hotel Angels

no brdo. A na vrhu trg i ulica prepuni ljudi, gužva, vreva, kao na špici subotom. Šetamo, pijuckamo čaj, pomalo kupujemo, tražimo restoran s Dervišima, večeramo. Oko 22 sata primjećujemo da se Taksim prazni, pa i mi polako silazimo s brda i hvatamo tramvaj. Karta koju smo imali je turistička, no gledajući je otprilike sam zaključio gdje smo i kako sići do tramvajske stanice. Ipak, nije bilo tako jednostavno, lutalo se, taksisti su nas htjeli „oženiti“ bez mogućnosti cjenjkanja. Uglavnom, više intuicijom, a manje kartom, uspjeli smo bez problema sići kroz mračne uličice, s tu i tamo kojim prolaznikom, i doći do stanice. Grad je stvarno siguran, baš kako nam je Hakan rekao. Sutra ujutro smo već potpuno u igri i bez problema odabiremo gdje jesti i što još vidjeti i kako se cjenkati i gdje što kupiti. Krećemo koncentrirani na Grand Bazar i u roku samo 5-6 sati obavljamo kupovinu poklona, sitnica, suvenira za sve bližnje, drage, znane i neznane. Moram priznati, meni koji ne mogu biti u kupovini više od 20 min, ti sati u šopingu proletjeli su u sekundi. Red odakle si, red odbijanja, red navlačenja, red isprobavanja, red cjenjkanja, red odlaženja jer je preskupo (pa te oni vraćaju), red pijenja čaja... i proleti vrijeme.

Došao je red i na Plavu Džamiju. Stvarno je nešto posebno. Poučeni iskustvom jučerašnjeg dana, u nju ulazimo poslije podne, kada jenjaju gužve i kada možeš na miru fotografirati i doživjeti. Odluka je pala da nakon svega idemo do mora malo prošetati, ali sa Sredozemne strane. Pučina prepuna teretnih brodova na vezu. Ne znam čekaju li ulaz u luku ili prolaz kroz Bospor; ljudi šetaju, ribiči pecaju. I to ozbiljno. Svakih par metara na valobranu od kamenja su izbetonirali podeste, sa stolicama, bazenčićima za „kedere“ i imenima na podestima, da se zna što je čije. Šetajući tako u daljini vidimo puno balona obješenih na nekakve konope, tik uz more. Odlazimo tamo, ne shvaćamo što je to. Kad tamo, baloni su između dva razapeta štapa, a ispod njih boce i dotrčava majstor: “4 hits, 1 euro”. Fino, uzmeš pušku i udri, hoćeš balon, hoćeš bocu, more je iza. Vjerujem da količina olova u ribljem mesu i nije zanemariva, jer je mnogo razapetih balona. Eto i kafića na obali, taman za još jednu kavu i čaj (piva nema - zdravljak!) i odmoriti umorne noge. Uživamo u pogledu i zalasku sunca do predvečer. Lijep zadnji dan u Istanbulu, bez pritiska: ujutro malo više shoppinga, a potom opušteno razgledavanje, pa red kebaba, red baklava, pa čaj i tako...

Moram se dotaknuti i prometa u Istanbulu: ovdje se promet svodi na kaos sa svojim pravilima ili jednim pravilom - pravilom jačeg. Primjerice: nitko ne staje pješaku; ako zakoračite na kolnik, pokušati će proći pored vas, a ako ne ide, staju i propuštaju vas. Kad to skužite, gurate se s autima i sve super funkcionira. Skupljamo snagu za sutra, kada nam je cilj doći do Kalambake i Meteora. Kod moje suputnice se osjeti lagano negodovanje na toliki put u jednom danu (šta je nama 820 km), tako da sam na karti izvukao i dva mjesta u Grčkoj uz more, ako nam ne bude išlo. Idemo maznuti još po jednu baklavu, spremiti stvari i u krpe.

Buđenje, doručak, podmirenje računa, razgovor sa Hakanom, izmjena mailova, pozdravi i krećemo. Naravno, odmah je i kišica krenula s nama. Kud bi mi bez nje... Probijamo se kroz Istanbul, opet mi se rodila

Istanbul - hotel Angels

Bandit spava uz veliku sestru

O tome vam pričam...

Plava džamija

4 pucnja = 1 euro

sumnja u GPS, ali slušam ga i izlazimo iz Istanbula, sumnjam sve više da me vodi okolo, autocestom umjesto cestom uz more, no kiša počinje ozbiljno padati, pa je „on“ u džepu, a ja se nadam skorom skretanju lijevo prema Grčkoj. Mogao je i bolje, GPS, no eto nas na cesti prema Grčkoj, uz more, prestala je kiša, no prohladno je, tako da su kišnjaci na nama. Očekivao sam dvosmjernu cestu, a kad ono četiri trake sve do Grčke, a i vrijeme se popravilo. Granicu prolazimo za čas i eto nas u Grčkoj.

Već je davno prošlo podne i gladni smo, a motor je žedan. Prva pumpa je naša. No, nije to samo tako. U Grčkoj uz autocestu nema baš ničega, sva odmorišta i pumpe su u obližnjim mjestima, do kojih se dolazi tako da izađeš na „exit“, nakon kojeg obično dođeš na križanje s minimalno 2 smjera, bez oznaka, pa ti pogodi u kojem je smjeru pumpa. Znali smo i pogoditi, no sve u svemu, kada računate koliki će vam biti prosjek vožnje po Grčkoj, obavezno ubrojite i skretanje za gorivo koje ponekad može oduzeti dosta vremena. Konačno evo i skretanja i pumpe. Nigdje nikoga, no pumpa radi, a i restoran. Pojeli smo prevrhunsku grčku salatu, suvlaki i kruh prepečen na maslinovom ulju posut origanom. Za prste polizati, i to sve na pumpi.

Idemo dalje, autocesta i samo autocesta, nepregledna, sunce proviruje, no autocesta, jasno, skreće u crne oblake. Na sreću, brzo prolazimo pored kišnog oblaka i opet sunce, kilometri idu, već smo na 550 danas, a kao da smo tek krenuli (recimo). E, kad se sjetim kako smo u Zagrebu razmišljali koliko možemo maksimalno izdržati dnevno... Prolazimo Solun, a na autocesti jedva koji auto - i tako je cijelo vrijeme. Očito je kriza uzela svoj danak. Inače Grčke autoceste su besplatne, kao u Njemačkoj, jedino je eto manja razlika u zaduženosti i standardu.

Vožnja autocestom na motoru je nešto ili izbezumljujuće ili zen. Beskonačno traje i baš ništa se ne događa, a moraš biti koncentriran. Ja sam pola puta pjevušio neku pjesmu za koju nemam pojma odakle mi. Odmaramo se sve češće, najdražoj pada tlak i misli da bismo trebali stati i prespavati, dok ja objašnjavam da bi tih tričavih 200-tinjak km do Kalambake trebali odraditi - što je to za nas? Dobar odmor, kava (sada je to grčka kava) i malo čokoladica dižu moral i krećemo dalje. Uskoro skrećemo s autceste u prekrasni krajolik: mala zelena brdašaca s cestom poput one sljemenske. Bilo bi to super da nemam cijeli dan vožnje iza sebe i 700 km. Idemo nekako, no primjećujem da mi koncentracija polako kopni. Pažljivo, uz polunapete međuljudske odnose stižemo kroz brežuljke do mjesta koje kao da nije s ovoga svijeta. Odjednom iz zemlje rastu par stotina metara u vis pješčani stupovi izbrazdani vjetrom i vodom. Nevjerojatno, dobro sam rekao dok sam planirao put, idemo do Kalambake, jer inače tko zna kada ćemo opet tuda prolaziti. Mrak je već počeo padati, vrijeme je da nađemo smještaj, nešto pojedemo i u krpe.

Dan počinje s doručkom („dječje radosti“) u pansionu, s pogledima prema nebu. Danas moramo stići do Durresa u Albaniji, oko 400 km, a vremenska prognoza je između najgore i očajne. Za sada svi griješe, sunčano je i toplo. Idemo do Meteora pogledati samostan. Ludnica! Pod dojmom Meteora krećemo preko grčkih brda i planina po jako dobroj cesti bez prometa. Zavojito je i prohlad-

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

no, visoko smo. Pogled prekrasan, vožnja još bolja, no polako se oblači. Neće valjda! Hoće! Eto nam kiše i to ozbiljne! Navlačimo kišnjake i idemo dalje. Vozimo po Grčkoj i ciljamo Albaniju bez i jednog putokaza. Sva sreća da mi je nešto govorilo da bi moglo tako biti, pa sam si zapisao mjesta koja moramo proći do granice i na google mapsu pogledao kako izgleda zadnje raskršće gdje se skreće prema Albaniji. Ne da nema putokaza za Albaniju, nego niti putokaza prema mjestima koja su na putu za albansku granicu. Strašno, kiša pada, iPhone ne radi po kiši, pa svako malo pitamo i napredujemo po predivnom izglačanom, smeđkastom, mokrom asfaltu. I eto nas, konačno Albanija. Na granici nas Grk carinik ima jaku želju „rastaviti na proste faktore“, no prilazi mu kolega, pita nas odakle smo, kada je čuo Hrvatska, objasnio je kolegi: pa ljudi su iz Hrvatske, pusti ih. I pustio je. Logično!

Eto nas na albanskoj granici, jezična barijera ne predstavlja problem. Nitko nikoga ne razumije i OK. Uzimaju nam putovnice i provjeravaju, no to u Albaniji traje oko 5 min po putovnici. Čini mi se da sam kao čuo i zvuk modema koji bira prilikom provjere putovnica. Uđosmo konačno, bez komunikacije (mada smo svi govorili) i odmah na pumpu, malo se prosušiti i ugrijati. Benzina ima, jeftiniji je nego u ostatku Europe, a kada smo naručili dva čaja, nisu znali kako naplatiti, pa se konačno konobar sjetio: 1 euro! Zadovoljan on, zadovoljni mi.

Albanijo evo nas! Krećemo, cesta je nova, mokra, kiša je malo stala, situacija OK. Srećemo tri motora iz suprotnog smjera, mašemo nogama i rukama te putujemo dalje. Nevjerojatno kako je priroda drugačija od one u Grčkoj, a smo smo par kilometara od granice. Vozimo se kroz dolinu omeđenu planinama čiji vrhovi završavaju u oblacima i na čijim obroncima se svako malo vidi pokoje selo omeđeno šumarcima. Prolazimo Gyrokaster. Vožnja teče glatko i bez problema, kad evo prve policijske kontrole (čitaj: zapreka na cesti i svatko se kontrolira). Dolazimo i mi na red, a kad ono policajac se samo okrenuo od nas (valjda su im Grci s granice javili da smo iz Hrvatske). Idemo dalje, cesta kao za Plitvice, dobra, kiša opet počinje padati, glad se javlja, kad eto nam kao naručenog restorana uz cestu - miriše janjetina...

Prepunih trbuha od janjetine, grčke salate na albanski način, Coca-Cole, kave. krećemo dalje. Kiša pada, cesta konfiguracijom i podlogom podsjeća na bob stazu, kad eto jednog malo ozbiljinjeg mjesta (Tepelene) koje ima i kružni tok. Tu skrećemo desno za Tiranu. Vozimo, rupa na rupi, rekoh možda još od zime nisu popravili cestu, a opet možda sam i krivo skrenuo na kružnom. Vozim i dalje, asfalt nestaje, a ja biram koju rupu pogoditi, koja je plića. Ništa, stajem i čekam auto iz suprotnog smjera, bolje pitati nego dalje voziti po oranici. Stade „majstor“ u ML-u, pitam za Tiranu, a on će samouvjereno i začuđeno - samo naprijed.

I tako Tepelene - Fior 83 km 5 sati vožnje. Nema tunela (uzbrdo-nizbrdo svako brdašce, planina), ceste većinom nema, a ako je i ima, asfaltirana je u doba Envera Hodže. Kiša ne prestaje padati. Uz put srećem Mercedes SLK kabrio i mislim kako je taj auto zarobljen u Albaniji. Da bi ga vlasnik mogao voziti kako se taj auto treba voziti, mora napraviti 100-150 km po oranici, pa tek onda prebaciti u 2., 3., 4., 5., 6. Obuzeo me ozbiljan strah da će se nešto dogoditi lancu, kočnicama ili motoru kada su u lokvi do osovine. Kočnice stružu od pijeska.

I konačno, nakon puta (ne mogu reći: ceste, jer nje skoro da i nije bilo) za koji naš motor niti slučajno nije namijenjen, stižemo u Fior. Idemo na pumpu popiti čaj, ugrijati se i osušiti. Ulazimo iz tog užasa vani u kafić na pumpi, a tamo tri konobara, četiri velike plazme, svira house, sjedeće garniture kojih se ne bi posramili niti najbolji hoteli. Otvorite vrata i pogledate u prošlost, zatvorite i u budućnosti ste. Apsolutno nevjerojatno. Neugodno nam je, pitamo možemo li ovako blatni i mokri sjesti - naravno da možemo. Pijuckamo čaj zavaljeni

Albanija

u fotelje, „kišnjaci“ se cjede, navlake za čizme ispuštaju pare vode i blata, konobari nas u čudu gledaju. Čaj je, naravno, opet nenaplativ, jer to se valjda ovdje ne prodaje. Konačno ugrijani i blago prosušeni izlazimo. A vani prestala kiša i u našem smjeru, smjeru Durresa, oblaci kao odrezani i sija sunce. Izgleda da strahote ostaju za nama. Nakon još desetak kilometara kakvog-takvog asfalta dolazimo do četverotračne ceste sve do Drača!

Ulazak u Drač je sa par petlji i puno novosagrađenih zgradica od kojih 5 katova, koje su sve uz more i beskonačno poslovnih prostora svih namjena, no nekako nam sve skupa izgleda jako čudno, nesigurno (možda osobni dojam, no vrlo intenzivan). Nikako ne mogu naći hotel koji sam našao na internetu, a piše da je tu oduvijek... Pitamo na engleskom, no nitko uopće ne kuži što hoćemo. Konačno dolazimo do „brke“ koji zna sve i objašnjava mi na talijanskom sve u detalje. Dok on priča, osjećam kako iza mojih leđa, kod najdraže, raste jedan veliki upitnik. Mislim si, da si prodavala slike po Italiji, znala bi kako sve razumijem. Brko je dobro objasnio i stižemo do hotela Villa Belvedere. U opisu hotela kažu da je to jedan od prvih hotela u Durresu, na obali uz more. Možda je i bio, no sada između njega i mora postoje još pruga, cesta, zgrade i plaža. No, hotel je u redu, ima ograđeno dvorište, nalazi se izvan glavnih putova, a mi smo blago rečeno mrtvi.

Znaju i malo engleskog, no cijene s interneta nisu iste kao i u hotelu, mislim jesu, no baš te sobe su zauzete. Rekoh OK, dajte nam onda tu koju nudite, ali s pogledom na more. E, ta ne može jer ima jaccuzi. Rekoh, ne smeta mi. Da, ali ta je skuplja! Onda mi dajte onu s interneta koja je jeftina. Dali bi oni sve, no zauzeto je. Ništa, idemo u sobu za 40 eura s doručkom. Malo sam vježbao cjenkanje, no bolji su od mene, a mi smo premokri i preumorni i samo nam je pred očima topao tuš. Nakon zasluženog tuširanja, presvlačenja, stavljanja odjeće na sušenje i odlaganja čizama na najudaljeniji dio terase, silazimo na albansko pivo i nešto pojesti. U hotelu smo, naravno, jedini gosti! Idemo do mora potražiti negdje pizzu ili nešto slično. Mrak pada, a Jadransko nam more i obala izgleda potpuno drugačije od našeg, no isto lijepo - duge, beskonačne pješčane plaže. U restoranu, naravno, nitko ne zna engleski, a najdraža želi juhu i nikako se ne uspijevamo sporazumjeti, dok se kuharica nije sjetila i donijela vrećicu Maggy juhe i rekla na albanskom: jel to - to? Je! I tako smo dobili juhu s „kontroliranim porijeklom“! Pizza je na svim jezicima pizza!

Ujutro doručkujemo, naravno, jedini mi u cijelom hotelu i polako se pakiramo. Idemo oprati motor i put pod kotače. Konačno više ništa ne škripi i ne struže, još treba samo podmazati lanac i vozimo dalje. I dalje je uz cestu svakih 100 m pumpa, no sada vozimo po autocesti, ovoga puta pravoj sa zelenim oznakama i oznakama „exit“. Ti izlazi završavaju sa asfaltom za 10-tak metara, a dalje polje i ovce. Ljudi moji ovo je, vjerujem, najzaostalija europska država. Što im je Enver Hodža napravio stvarno nije za vjerovati. Gradi se na svakom koraku, a i mora se, jer nema ničega. Ljudi su ljubazni i dragi i nikakvih problema nismo imali, mada su nas prije puta upozoravali na sve i svašta.

Put do crnogorske granice je prošao brzo i dosadno (autocesta), jedino smo krivo skrenuli na obilaznicu i nismo vidjeli Skadar i Skadarsko jezero, što mi je žao. No, bit će još prilike. Na granici gužva, policija stoji vani, tako da se baš i ne bih gurao, kad nam albanski carinik mahne i pozove da dođemo na prijelaz za pješake (hodnik u zgradi). Nije mi teško i eto nas u hodniku, gdje albanski i crnogorski carinici rade u istoj prostoriji, samo odvojeni računalima. Formalnosti brzo rješavamo uz sitna pametovanja s crnogorske strane i ulazimo u Crnu Goru, a kad tamo - makadam i to ne bilo kakav, nego dubok do felge, s oštrim tucanikom. I tako 6 km, motor ne sluša i tone, jedino što mogu napraviti je dati gas i dizati prednji kraj da mogu barem malo gađati smjer. Divota!

Durres u suton

Završilo je i tih 6 km i vozimo dalje, Bar, Sveti Stefan, Budva, Tivat. Crna Gora je lijepa, miriši borovina kao u Dalmaciji, osjećamo da smo blizu doma. Cesta je odlična, no ograničenja su i dalje na razini 50-60 km/h, tako da iz straha od policije i nema neke jurnjave, mada sve zove na ugodno brzu vožnju. Ulazimo u bokakotorski zaljev i polako vozimo cesticom prema Kotoru. Živopisno i netaknuto. Glad je došla po svoje taman pred konobom uz more. Tu je uz pršut i sir pala odluka da ovoga puta ipak nećemo obići cijeli zaljev jer bismo jako kasno došli u Bašku, a po noći mi i nije neki gušt voziti. Vraćamo se, ukrcavamo se na trajekt i prelazimo preko. Trajekt košta 2 eura, a ja nemam nego 1 i nešto sitno ili 100, na što će majstor: “Daj što imaš (1 euro i sitno) i vozi!” Ma platio bih ja 2 eura, ali mi se nije dalo razbijati 100!

Nakon nekoliko minuta smo na granici i ponovo u domovini. Lakše se diše, sad smo na svome, znamo kako i koliko kršiti ograničenja, znamo sve. No da ne bi bilo monotono, opet makadam - jednako dubok kao u i Crnoj Gori, samo još pogibeljniji jer je prometnije, zavojitije, prašnjavije i brdovitije, a motor ide samo ravno (pretežno prema autima iz drugog smjera), a i to samo ako se ne zakopava prednjim kotačem. Očito se štedi na valjcima i računa da utabavanje obave auti. Rekoh, ako do sada nismo pali, nećemo niti sada. I nismo! Stali smo iznad Dubrovnika na mjestu odakle su razbojnici rekli da će ga napraviti “još starijim i lepšim“, malo odmoramo dušu i onda put pod kotače.

Jadranska magistrala u predsezoni je apsolutno savršena moto cesta: miris borovine, more u blizini, zavoj na zavoju, asfalt drži, promet skoro nikakav, temperatura „taman“. Na jednom od odmorišta uz cestu razgovaramo o potezu Dubrovnik - Baška Voda, koji kada prelaziš automobilom izgleda kao neverending story, a s motorom je em za čas, em zanimljivo, em užitak. Sutra do Zagreba idemo starom cestom (nismo je koristili otkako je autoceste). Stižemo u Bašku Vodu, koja standardno u 5. mjesecu sva miriši po raznom aromatičnom i inom bilju i uz mir i tišinu, vrhunski ugošćeni kod obiteljskih prijatelja tonemo u san.

Buđenje, pakiranje, pozdrav s domaćinima, kavica na rivi i krećemo na zadnju dionicu našeg puta. Vozimo starom cestom, uživamo i to najviše tamo gdje je s autom bila noćna mora (Sinj-Knin). Stajemo na Peručkom jezeru, guštamo i idemo na kavu negdje prije Gračaca. Cesta odlična i pusta, vozimo preko Udbine (sjećam se kada je bus skretao i stajao u Udbini...), nigdje nikoga, cesta lagano zarasla u travu, samo tu i tamo koji motorist, stranac, naravno na BMW-u GS. Prolazimo Plitvice i jedinu gužvu na cesti te stajemo u Rastokama na pićence. Telefon stalno zvoni, ručak čeka, djeca nestrpljiva... I mi bi kući, ali bismo isto tako rado još putovali... Ništa, vrijeme je, krećemo polako prema doma. Moram priznati Slunj - Zagreb je bila najopasnija dionica puta. Ne zbog prometa, nego zbog gubitka koncentracije. Ljudi moji, cijeli put sam bio 100% in, a sad skoro pred kućom, zbogom pameti. Vozim pažljivo svjestan da „nije dobro“ i stižem pred kuću. Ručak je i dalje topao, djeca presretna, pas skače, papiga kriješti, roditelji se križaju, sve kako treba. Rezime puta: 8 dana, 3.600 km, potrošeno oko 1.200 eura, viđeno puno, doživljeno još više, zaključak - ovo je tek početak. n

vjernim putopiscima poklanja par guma**

Boka Kotorska

Povratak kući