Povijest Vincent Black Shadow

POVIJEST y VINCENT BLACK SHADOW Hvatanje vlastite sjene Veliki brzinomjer bio je graviran do 150 mph, što odgovara brojci od 240 km/h. Realna maksimalna brzina kretala se oko dugo vremena nedostižnih 200 km/h

Iako se piše poratna 1948. godina, Vincent Black Shadow ima brzinomjer graviran do tada futurističkih 240 km/h. Brži su bili samo avioni, a titulu rekordera među serijskim motociklima držat će dva desetljeća, dakle, otprilike onoliko koliko je i bio ispred svog vremena

PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ

ritanski ponos koji je dvadesetak godina držao titulu najbržeg serijskog motocikla započeo je svoju priču kao skupi komad škarta. Jedan primjerak modela Vincent Rapide, koji je u to vrijeme sa 177 km/h važio za najbrži serijski motocikl, nije prošao završnu kontrolu i odbačen je u stranu, gdje je zapeo za oko Philu Irvingu, glavnom konstruktoru tvrtke Vincent. Umjesto da završi kao donator dijelova, taj je Rapide, od milja nazvan „Gunga Din“, podvrgnut eksperimentu izvlačenja apsolutnog maksimuma.

Brzinski rekordi padali su jedan za drugim, što je dovelo do ideje da se znanja stečena na tom prototipu prenesu na još brži serijski model. S drugačijim rasplinjačem, povećanim stupnjem kompresije i poliranim kanalima, Rapideovih je 45 KS pri 5.200 okr/min pretvoreno u 55 KS pri 5.700 okr/min, a sam V2 agregat je obojan u crno, baš kao i ostatak novog motocikla, koji je u skladu s time dobio ime Black Shadow. Iste te 1948. godine kada je predstavljen, značajno modificirani Black Shadow je na famoznoj slanoj ravnici Bonneville postao prvi motocikl s atmosferskim motorom koji je prebacio 150 mph, odnosno 240 km/h. Doduše, taj rekord možda i ne bi ostao tako zapamćen da Roland Free, nakon što je u prvom pokušaju dohvatio „samo“ 238 km/h, nije skinuo sve osim kacige, cipela i kupaćih gaćica, te je u Superman pozi, ležeći potrbuške na stražnjem blatobranu, povećao brzinu za presudna 3 km/h.

No, Black Shadow nije osvajao samo brzinom, već i tehničkim pikanterijama daleko ispred svog vremena. Za to je bio najzaslužniji Phillip Vincent, koji je napustio studij strojarstva u Cambridgeu kako bi uz pomoć očevog novca osnovao vlastitu tvrtku. U želji da se istakne u mnoštvu, odmah je otkupio ime slavne i netom propale tvrtke HRD te je tako 1927. godine nastao Vincent-HRD, koji će se ubrzo nametnuti kao jedan od avangardnijih proizvođača motocikala. Sve je sjelo na svoje mjesto kada se koju godinu kasnije tu zaposlio i australski inženjer Phil Irving, koji je maštovitim idejama svog imenjaka Vincenta dodavao potrebnu funkcionalnost.

VINCENT

BLACK SHADOW (1949.)

Iako je izgledao kao i svaki drugi motocikl svog vremena, Black Shadow je bio košnica tehnologije budućnosti

Agregat: V2, 50°, 4T, 998 ccm Provrt i hod: 84 x 90 mm Maks. snaga: 55 KS - 5.700 o/min Mjenjač: 4 brzine Masa: 208 kg Kočnice: 4 x bubanj Gume: 3,00-20 / 3,50-19 Spremnik goriva: 17 l Maksimalna brzina: 196 km/h Iskakanje iz okvira

Jedna od takvih ideja bila je i posebna izvedba stražnjeg ovjesa, koju je Phillip Vincent skicirao još kao 17-godišnjak. U vrijeme kad su ostale marke motocikala izbjegavale ugradnju stražnjeg ovjesa, pa i onog najjednostavnije konstrukcije, motocikli marke Vincent koristili su dvostruki stražnji amortizer smješten gotovo vodoravno ispod sjedala. Riječ je o rješenju koje zapravo tek danas ulazi u modu, a povlačenje paralele s aktualnim motociklima, recimo s Ducati Panigaleom, ne djeluje tako pretenciozno kad uzmemo u obzir da Black Shadow i svojim okvirom podsjeća na spomenuti model. Odnosno, izostankom okvira.

Naime, Vincentov V2 agregat s kutom od 50° između cilindara činio je cjelinu s mjenjačem, a to je tada revolucionarno rješenje donijelo iznimnu čvrstoću same konstrukcije. Što je opet dovelo do ideje da pogonski agregat preuzme glavnu nosivu ulogu, pa su donje cijevi okvira u potpunosti eliminirane, dok je minimalistički čelični okvir s gornje strane agregata imao svoja uporišta u glavama cilindara. Isto tako, stražnja vilica bila je spojena izravno na mjenjač i imala hvatište praktično u osi prednjeg lančanika, a svojom je konstrukcijom u obliku trokuta kombinirala iznimnu čvrstoću s malom težinom.

U Vincentu su jednako tako bili skloni eksperimentiranju s prednjim ovjesom, pa tako nikad nisu pristajali na klasične teleskopske vilice, koje su u to vrijeme bile daleko od savršenstva. Umjesto toga koristili su složenu i skupu Girdraulic izvedbu prednje vilice, koja je nudila zadovo-

ljavajuću udobnost, ali je istovremeno bila čvršća od ostalih ondašnjih rješenja, eliminirajući osjetnije poniranje motocikla prilikom kočenja. A to je kočenje bilo poprilično snažno za ono vrijeme, budući je Vincent još prije Drugog svjetskog rata počeo ugrađivati po dva bubnja na svaki kotač, na što je onda nadograđen i sustav zajedničkog aktiviranja prednje i stražnje kočnice.

Princ tame

Integrirane kočnice samo potvrđuju da su modeli britanske marke Vincent ugrađenom tehnologijom bili daleko ispred svog vremena, a vizionarstvo je bilo vidljivo i u segmentu udobnosti i luksuza. Uz natprosječno udoban ovjes i vrhunske vozne osobine, već je model Rapide imao i podesive komande, ali i podesivu visinu sjedala, dok je njegova sportska izvedenica Black Shadow dodatno hranila ego sretnog vlasnika ogromnim Smiths brzinomjerom, na kojem je zadnja oznaka bila tada nezamislivih 150 mph. Da je Black Shadow kojim slučajem nastao s ove strane Kanala, pisalo bi 240 km/h - i to ne bez razloga. Sa 196 km/h bio je daleko najbrži serijski motocikl, a prema nekim izvorima sklonim zaokruživanju, Black Shadow je čak bio i prvi model koji je mogao dohvatiti 200 km/h.

Ne čudi stoga da je Vincent slovio za Bentley na dva kotača, što bi trebalo značiti kako je bio jednako luksuzan, ali i malo više sportski od u međuvremenu ugašenog Brough Superiora, uz kojeg su se uvijek povlačile paralele s Rolls Royceom. Takav je prestižni status omogućivao i da Vincent motocikl budu dvostruko skuplji od svojih britanskih konkurenata, no čak ni to nije bilo dovoljno da proizvodnja bude isplativa. Svaki od otprilike 1.700 ručno sastavljenih Black Shadowa tvrtki je donosio gubitke, a ništa se nije promijenilo ni 1955. godine, kada je originalni Black Shadow otišao u mirovinu, da bi na njegovo mjesto došao istoimeni model s klasičnim stražnjim dijelom okvira i drugačijim sjedalom.

Istovremeno, motocikli marke Vincent donose još jednu revoluciju, ovoga puta kroz ugradnju potpunih aerodinamičnih oplata od stakloplastike, kakve će početi ulaziti u modu tek puna dva desetljeća kasnije. Oklopljena verzija Black Shadowa nosila je ime Black Prince, a iako su ti modeli djelovali previše čudno, potražnja za Vincent motociklima je i dalje premašivala proizvodne kapacitete. Ipak, suočen s vrtoglavim rastom troškova proizvodnje, Phillip Vincent 1956. godine stavlja ključ u bravu. Poživio je dovoljno dugo da uživa u tome što je i 15 godina nakon prestanka proizvodnje njegov motocikl držao titulu najbržeg na svijetu, ali je tek manjim dijelom dočekao i to zadovoljstvo da njegove futurističke ideje budu ponovo izmišljene i pretvorene u „mainstream“. n

1955. je na bazi Black Shadowa predstavljen i Black Prince. Kod njega se popis vizionarskih ideja uvećao i za aerodinamične oplate od stakloplastike

Nikad više?

Iako je već bilo prošlo gotovo pola stoljeća od gašenja tvrtke Vincent, činilo se da bi ulaskom u novi milenij ta slavna marka mogla ponovo oživjeti. Doduše, ovoga puta na teritoriju SAD-a, gdje su britanski motocikli oduvijek bili posebno obožavani, a bogataši nicali kao lude gljive poslije kiše. Među njima je bio i Bernard Li, koji se lijepo obogatio osnivanjem poznate linije kozmetike za automobile Eagle One. Koliko je mrzio prljavštinu, toliko je volio Vincent, pa je tako Li prvo otkupio prava za tu marku, a onda 1998. godine prodao Eagle One, kako bi se u potpunosti mogao posvetiti projektu oživljavanja Vincenta. Kad je 2002. godine predstavio četiri različita prototipa prepoznatljivog retro dizajna i moderne tehnologije, malo tko je ostao ravnodušan, posebno pri pogledu na novi i vizualno najklasičniji Black Shadow, koji je svojom pojavom uvjerljivo podsjećao na poslijeratnog prethodnika. Ozbiljnosti cijelog projekta dodatno ide u prilog i to što je Li nagovorio Hondu na isporuku pogonskih agregata - i to ne bilo kakvih, nego V2 stroja od 136 KS iz prestižnog sportskog motocikla VTR 1000 SP (RC 51), s kojim je Honda u to vrijeme pobjeđivala u Superbike prvenstvu. O kakvom je motociklu trebala biti riječ najbolje govori podatak da je karakteristični izduženi spremnik goriva bio samo lupina od karbonskih vlakana, ispod koje se skrivala aluminijska greda kao glavni nosivi dio okvira, u kojeg je bila ukomponirana i zračna kutija. Osovinski razmak od pozamašnih 1.590 mm predstavljao je opipljivo ograničenje u pogledu dinamike vožnje, ali je pridonosio vizualnoj sličnosti s originalom, te je omogućio da se pravi spremnik goriva ugura između stražnjeg cilindra i monoamortizera, kako bi se spustilo težište i dobio bolji raspored mase. Na istoj je osnovi nastao i Black Lighting S s lijevanim naplatcima i bikini oklopom, a poker prototipova činili su i sport touring Black Lighting ST te power-cruiser Black Eagle. Kad je početno oduševljenje splasnulo, Li je uvidio da njegov glavni problem nije tehničke, nego domoljubne prirode. Naime, ideja da se slavna britanska marka oživi na američkom teritoriju još bi nekako i prošla, no potencijalni suinvestitori koji su bili potrebni da se pokrene serijska proizvodnja nisu imali razumijevanja za ugradnju japanskog agregata. Osim toga, i sama Honda je ubrzo prestala proizvoditi taj pogonski agregat, no Li, navodno, nije odustajao od svog nauma i uporno je čekao trenutak u kojem će se konačno poklopiti zvijezde. Nažalost, dogodilo se sasvim suprotno: 2008. godine, za vrijeme vožnje motocikla u Arizoni, Li je sletio s ceste i poginuo, a s njegovim preranim odlaskom nestale su i nade za skorašnji povratak imena Vincent. n