Putopis Australija

from MOTO PULS 146: 3-4/2015

HMS Vintage

AVANTURA

„DOWN UNDER“

IAKO SAM DO SADA NA SVA PUTOVANJA MOTOROM IŠAO U PRATNJI, AUSTRALIJU SAM HTIO PROPUTOVATI SAM SAMCAT. SVI ZNAMO KAKO TAJ PUTNI ZALOGAJ NIJE NIMALO JEDNOSTAVAN, ALI SAM SE POUZDAO U VELIKO ISKUSTVO KOJE SAM SKUPIO TIJEKOM GODINA VOZEĆI PO CESTAMA ŠIROM SVIJETA

PIŠE I FOTO: ŽELJAN RAKELA

Svega sam se nagledao i puno problema imao u Sahari, Pakistanu, Nepalu i Sibiru, pa me u usporedbi s tim događanjima civilizirana Australija s dobrom infrastrukturom nije previše zabrinjavala. Osim toga, znao sam dobro što me čeka, odnosno da će mi najveći neprijatelji „Down Under“ biti - vrućina, životinje na cesti i duge dionice gdje ne živi nitko. No, uvijek sebi i svima ostalima kažem - vozim

BMW-a R 1200 GS Adventure, jedan od najboljih putnih motora na svijetu i ne bojim se da će negdje stati. Uredno ga servisiram i pazim, nikada me nije izdao, neće ni u zemlji klokana – uvjeravao sam sebe. I nisam pogriješio...

U Adventure baru u PC Koteksu su me na putovanje ispratili brojni prijatelji. Ganulo me to što znam da neki jedva spajaju kraj s krajem, a ipak su mi dali nešto novaca da mi se nađe na putu i iskreno od srca mi zaželjeli sretan put. Od sponzora sam skupio 40.000 kn, dok su mi na ispraćaju prijatelji dali još 4.000 kn. S obzirom na opseg putovanja, svaka mi je kuna dobrodošla. Jer, povratna zrakoplovna karta na liniji Split-Frankfurt-Dubai-Sydney košta 10.500 kn, čemu treba dodati i 3.500 kn troška za transport motora brodom do Australije.

Australska ekspedicija je počela maratonskim letom dugim 32 sata. U Sydneyu nije bilo problema s vizom, prtljagom i pretresom. Kao i svakog putnika na dolasku, njušio me istrenirani policijski pas. Naravno, ništa sumnjivog nije našao. Na izlazu iz zrakoplovne luke dočekao me osebujan lik – Željko Vasiljević, nekadašnji reprezentativac Srbije u boksu. Iza sebe ima 30 profesionalnih mečeva, bio je redar u europskim diskotekama i sve je prošao u noćnom životu, ali me dočekao kao bogoslov katoličke crkve jer želi postati - svećenik.

Željko me nakon doručka i molitve u sjemeništu odveo do gradske četvrti Hills kod mojih domaćina Drage i Ljubice Miličević. Ovi ljudi porijeklom iz Hercegovine pozvali su rodbinu i susjede, te meni u čast napravili obilatu večeru. Sutradan je bila nedjelja pa smo otišli na svetu misu u Hrvatsku katoličku crkvu, pa onda na ručak u Hrvatski klub. Pričao sam skoro sa svima u klubu i strpljivo odgovarao na sva pitanja. Usput sam dao intervju za Hrvatski radio Australiju, najavivši putovanje po cijelom kontinentu.

Prije puta mi je mail poslao Steve Kuštro, koji živi u Sydneyu i zaželio me upoznati. Kada sam ga nazvao, došao je po mene s djevojkom Laurom. Odveli su me do centra grada koji je predivan iako je star svega 200 godina. Obišli smo impresivnu Operu i most otvoren 1932. godine, popili piće u Shanghai hotelu, te uživali u divnom pogledu na Sydney i zalasku sunca. Unatoč znamenitostima i blještavilu australskog velegrada, nije mi promaklo da se puno mladih muškarca drži za ruku. Nije ni čudno jer je Sydney drugi najveći grad homoseksualaca u svijetu, odmah nakon San Francisca.

Muke po papirologiji

Petog dana od odlaska iz Splita sam nakon ukusnog doručka kod Miličevićevih telefonom zvao Borisa Tošića, strica od mog prijatelja Marina Papića i brata moje prijateljice Tanje Papić. Vidio sam ga jednom u životu u Splitu, a rekao je da mu se javim ako budem dolazio u Sydney. Došao je po mene u novom Mercedesu ML i odvezao me u svoju tvrtku smještenu u lijepoj peterokatnici u samom centru grada. Boris je u Australiju došao 1990. godine i obogatio se marljivim radom, iako nije znao jezik, niti poznavao bilo koga.

Sutradan ujutro je Borisov radnik, Splićanin Joško Đogaš, došao po mene s kamionom i odveo me do tvornice namještaja gdje sam trebao BMW-a sastaviti i srediti za put. Tamo uz program s Narodnog radija (preko interneta) rade samo Hrvati uz iznimku dvojice Kineza. Provjerio sam telefonom je li stigao motor, ali su iz špediterske tvrtke rekli da papiri još nisu gotovi, a razgovor je završio klasičnom najavom - „maybe tomorrow“. Uskoro se opet pojavio Boris i predložio mi smještaj u hotelu Vibe u centru Sydneya, kako bih mogao šetati po gradu i imati WiFi vezu. On je trošak preuzeo na sebe, pa sam tako postao gost hotela s bazenom na krovu.

Novi problemi su nastali sutradan, sedmog dana putovanja. Boris je zvao špeditersku tvrtku, ali mu je neka ženska kazala da nisam platio papire za uvoz što sve skupa iznosi 1.300 $. Tek kad gospodin to plati, počet ćemo gledati što je s motorom – rekla mu je dosta neljubazno i prekinula vezu. „A koja tuka...“ komentirao je kratko Boris i najavio odlazak do njegove agentice koja mu šalje namještaj svuda po svijetu. Čim smo stigli kod njih, Boris ih je odmah podsjetio da mjesečno na njihove usluge troši 50.000 dolara, pa očekuje da oni riješe moj problem s motorom. Firma se zove Tigers, a fina gospođa Margaret se odmah zauzela oko rješavanja problema i najavila mi trošak cijele papirologije od oko 100 $. Boris je

Pogled iz hotela vjernim putopiscima poklanja par guma

Stigao motor u luku Sydney

od njih tražio odmah i ponudu za povratak motora u Frankfurt, pa su i to napravili.

Nakon špedicije smo otišli u RTA da kupim onaj uređaj za plaćanje auto cesta kao što je naš ENC. Prošetali smo se nakon toga centrom i uspeli se na Sydney Tower odakle ‘puca’ lijepi pogled. Uvečer smo opet išli na biftek u Balkan restoran. Usput rečeno, ovaj restoran mesom opskrbljuje naš čovjek iz Sydneya Viktor Puharić, koji je 2013. dobio nagradu za najboljeg mesara na svijetu.

Ujutro idućeg dana je po mene u hotel došao Steve Kuštro. Nazvao je Margaret i pojasnio joj da mi motor hitno treba jer me tu čekaju sponzori i novinari s televizije i radija. Margaret se ispričala i obećala da će se javiti za 15 minuta. Tako je i bilo, ali je poručila da dođem tek u ponedjeljak u 7.45 s alatom za otvaranje sanduka kako bi ga inspekcija pregledala. To znači samo jedno - motor je ovih 5 dana čamio negdje u skladištu i nitko ga nije ni pogledao. S obzirom na to da sam morao čekati da se riješi situacija s motorom, kratio sam vrijeme s mojim domaćinima i upoznavao Sydney. Tako sam doznao da se na kraju radnog tjedna, u petak oko 17 sati napune svi kafići i pubovi gdje se kolege s posla sastaju i počinju piti. Navečer me Kuštro vodio na večeru i to u jedan od 10 najboljih restorana u svijetu. Zove se Wildfire i drži ga Hrvat iz Korčule Tonči Farač.

Ni osmog dana putovanja nije bilo ništa od motora. Navodno je u karanteni i pregledavaju ima li kakvih bakterija, blata ili insekata. Malo čudno, pa nije motor stigao iz sazviježđa Kentaur, nego iz Splita. Ali dobro, nema se smisla nervirati, ionako ništa ne pomaže. No, unatoč ljubaznosti mojih domaćina i provodima po Sydneyu, počeo sam biti nestrpljiv. Večere i obilasci su OK, ali ja sam ovdje ipak došao voziti motor! S druge strane, nisam mogao glavom kroza zid nego samo čekati i naoružati se strpljenjem.

Posljednje pripreme

Idućeg dana me Luka Vrščaj, inače Splićanin s Blatina koji već 4 godine živi u Sydneyu, vodio na poznatu plažu Bondi. Plaža je predivna, pijesak čaroban, samo su valovi - preveliki. Kaže Luka da svako malo zasviraju sirene kada se pojavi ‘ćuko’, odnosno morski pas, pa svi bježe vani. No, zato imaju bazene s morem gdje ste sigurni da vas morski pas ne može zgrabiti.

Ponedjeljak je bio dan D. Već u 6 sati ujutro je po mene došao Joško Đogaš s kamionom pa smo se odvezli ravno u špeditersku tvrtku po motor. Oko 8 h je stigao inspektor pregledati motor je li nečist od blata ili pun bakterija. Meni je bilo to malo smiješno, ali procedura je procedura. Međutim, kad sam otvorio gornji poklopac od boksa, inspektoru je miris vanilije jasno dao do znanja da ga je očistio profesionalac.

Ipak, nije sve prošlo glatko kao što sam zamišljao. Čim je paket ili bolje rečeno željezni kavez stigao, uočio sam da je izudaran na više strana, s time da je zaštitna šperploča pukla na više mjesta. Kad sam otvorio drveni boks, odmah sam se namrštio vidjevši da nedostaje lijevi protektor od volana tj. kvačila. Ustvari se negdje putem slomio i ispao izvan drvene kutije. Nakon što smo sredili papire, utovarili su cijeli boks s dva paletara u naš kamion. U Borisovoj tvornici namještaja sam BMW u miru sklapao puna 3 sata, nakon čega je upalio iz prve. To je značilo kako je boravku u Sydneyu došao kraj. Napunio sam gorivo do čepa i otišao se pozdraviti s Borisom. Dok sam mu se zahvaljivao na svemu, gurnuo mi je u džep još 400 dolara za gorivo. Osim toga, platio je hotel barem 1.500 $ i samo mogu reći - svaka čast i puno hvala Borisu Tošiću.

U nastavku priče opet nevolja s motorom – krenuli smo Đogaš i ja na večeru kad mi je nakon samo 14 km pukla stražnja guma. Stao sam sa strane i zakrpao je da stignem do hotela. Tako smo umjesto na motoru, na večeru išli taksijem. Đogaš me počastio velikom porcijom svinjskih rebaraca s roštilja u kojoj sam uživao, znajući da se na putu ne jede kad ste gladni, nego kad je prilika.

Ujutro 12. dana od odlaska iz Splita sam doručkovao i odjavio se iz hotela. Gumu sam dobro zakrpao i nije ispustila, ali sam odmah preko puta hotela otišao u Sydney BMW. Šteta da tamo prodaju i servisiraju samo BMW automobile, ali su mi barem malo napumpali gumu. Idući cilj je bio servis BMW Procycles ST Peters, udaljen 20 km. Šef toga dućana, Makedonac iz Skoplja Vik Popovski, nije uspio riješiti da gume dobijem sponzorski. Iako su zvali zastupnike za Heidenau, oni nisu

vjernim putopiscima poklanja par guma

Svinjska rebarca s medom Hrvatski moto klub YASHI

Početna kilometraža T-bone steak od 150 dolara

odobrili pa sam obje gume i montažu platio 550 $. Vik mi je savjetovao da uzmem BMW asistenciju koja košta 100 $. No, vrijedi godinu dana i osigurava mi besplatnu šlep službu do prvog ovlaštenog BMW servisera s bilo kojeg mjesta u Australiji, izuzev pustinje. Hvala mu na dobrom savjetu, platio sam asistenciju jer čovjek nikada ne zna što se može dogoditi na tako velikom putovanju. Doduše, vjerujem ja svom BMW-u, ali sam tu asistenciju shvatio kao neku vrstu aduta u rukavu. Zlu ne trebalo.

Lijevi protektor volana sam čekao oko 4 sata, ali su mi naposljetku kazali da nemaju za moj motor nego za novi GS model. Rješenje smo našli u obliku polovnog komada koji me s montažom koštao 50 dolara. Iz servisa sam otišao u sjemenište da pozdravim Matu Litrića koji je bio moj prvi kontakt za Australiju. U sjemeništu sam ručao, blagoslovili su mene i motor, nakon čega sam rano išao u krevet. Avantura na dva kotača Down Under upravo kreće!

Konačno na cesti

Iako dva mjeseca nisam uopće vozio motor, planirao sam prvog dana vožnje (13. dana od početka avanture) prevaliti 950 km - svratiti do Canberre, ostati tamo sat vremena i produžiti do Melbournea. Prije izlaska na cestu, proučio sam još jednom upute koje sam dobio za vožnju kroz Australiju. 1. Treba izbjegavati bajkere MC moto klubova jer su veliki problem u Australiji. Nasilni su i stalno se ubijaju međusobno, pa vlasti razmišljaju da im zabrane nositi klupske boje. 2. Ne voziti rano ujutro i noću jer ima mnogih životinja po cesti. Problem nisu samo klokani, tu su i vombati, koale, te razne ptice s kojima treba izbjegavati sudar. 3. Kroz pustinju nositi puno vode. Ne preporučuje se ići sam na put, a na piće u pubu valja paziti jer se često događa da lopovi žrtvi u piće stave nekakvu drogu, pa je poslije pokradu. 4. Paziti na druge sudionike u prometu jer ima jako loših vozača po cesti. Najgori su Kinezi, a većinom se u Australiji voze podignuti terenci s velikim bull barovima sprijeda radi puno divljih životinja na cesti. Zato bi sudar motorista i tih grdosija bio jako opasan.

5. Izbjegavati vožnju iza velikih kamiona koji imaju po 3-4 velike šleper prikolice zajedno. Oni proizvode jako veliku turbulenciju vjetra, pa vožnja iza njih izaziva osjećaj kao da je probijena guma. 6. Svakih 250 km kroz pustinju se ulijeva gorivo. Preporučuje se nositi i dodatnu kantu s gorivom jer se ne smije dogoditi da ostanete bez benzina.

I tako je krenulo. Nakon 250 km stigao sam u Canberru i popeo se na vidilicu da snimim panoramu ovog grada s 360.000 stanovnika. Poslije sam u gradu ulijevao gorivo kada mi je prišao jedan gospodin upitavši: Mogu li vam slikati oznake kluba? Ispostavilo se da je čovjek iz Slavonskog Broda, a jako se iznenadio vidjevši mi na leđima oznake BMW Motoklub Split. Kad je vidio da motor ima i splitske tablice, totalno se raspametio. Uzeo sam kameru da ga snimim, ali je nakon 20 sekundi došla radnica s pumpe i zamolila nas da prestanemo snimati jedan drugoga. Uporaba takvih naprava na pumpnim stanicama je zabranjeno – rekla nam je ljubazno, ali odlučno.

Nakon snimanja i slikanja Canberre, krenuo sam dalje prema Melbourneu cestom Huma Highway i iznenadio se vidjevši u mjestu Holbrooke podmornicu pored glavne ceste. Toliko je velika da mi nije stala u kadar, ali sam doznao kako je riječ o HMAS Otway, staroj podmornici Oberon klase koju je australska mornarica darovala gradiću 1995. Nije doduše kompletna, ali ju je lijepo vidjeti jer izgleda kao da izranja iz betona okruženog travom.

Tijekom vožnje sam ostao iznenađen koliko uz cestu ima mrtvih klokana. Uočio sam brojne i velike krvave mrlje po cestama, ali i leševe svakakvih životinja. Osim toga, ima i mnogo dijelova iskidanih guma i razbijenih prednjih branika osobnih vozila, te zadnjih blatobrana velikih kamiona. Ceste su zapravo kao one u SAD, nisu ograđene i životinje im očito imaju lak pristup. Što se brzine tiče, maksimalno je dopušteno 110 km/h. S obzirom na to da su kamere i radari posvuda, svi se pridržavaju ograničenja. Krajem 13. dana putovanja sam rezimirao dosadašnji učinak: prešao sam na motoru 1.200 km, a plan za iduća dva dana je bio ostati u Melbourneu, pronaći jednu

Najbolji zaštitar Australije - Ivica Glavaš, Brisbane

Policajac koji me htio kazniti zbog prebrze vožnje Radio intervju 3ZZZ

interesantnu osobu iz Splita i povezati se s motoristima.

Čari Melbournea

Idućeg dana mi je Melbourne pokazivao domaćin Željko Lonac. Išli smo jednim dijelom grada njegovim autom, pa onda parkirali i vlakom produžili do centra. Nakon doručka me Željko odveo na Eureka Skydeck vidilicu odakle sam mogao snimiti lijepe kadrove gradske panorame. Moram reći da je s vrha pucao lijepi pogled na Melbourne, ali mi nije bilo baš svejedno budući da su se zbog jakog vjetra stakleni zidovi i prozori jako tresli. No, Željku to nije bilo dosta. Odlučio je probamo The Edge, što je naziv za jedan stakleni kavez. Kada se u njega uđe, hidraulički se izvuče iz zgrade i postane balkon. Štos je u tome što kavez ima stakleni pod, a nije baš ugodan osjećaj kada ispod nogu vidite ponor od 88. kata. Nažalost, unutra nije bilo dozvoljeno slikanje i snimanje, ali mi je Željko za uspomenu kupio sliku iz staklenog kaveza, kao i kapu za suvenir.

Nakon što sam navečer dao intervju za Melburnski radio 3ZZZ, otišli smo kupiti trajektne karte za Tasmaniju. Visoka cijena me međutim neugodno iznenadila - povratna karta iznosi 550 $, što je ‘u prijevodu’ 3.300 kn, odnosno 11 rezervoara goriva ili 11 noćenja u pubovima uz cestu. Malo me to zateklo, pa sam nakon kraćeg razmišljanja odlučio - moja Tasmanijo, ipak ne vrijediš toliko para da potrošim samo na trajektne karte, radije ću temeljitije obići Melbourne i Philip Island.

Idući, 15. dan putovanja je počeo s intervjuima za medije. Najprije sam na televiziji CRO TV CH 31 Yanyi Yaman dao intervju na hrvatskom jeziku, da bi odmah nakon s Maxom Pennom pričao na engleskom. U nastavku dana me obradovao susret s najboljim zaštitarom u Australiji - Ivicom Glavašem. Naime, on je dobio nagradu za najboljeg zaštitara u državi jer je u šumi, koju svaku večer čuva, jedne večeri opazio vozilo s upaljenim motorom. U tom vozilu se nalazila osoba koja je provukla cijev iz auspuha kroz prozor kako bi počinila samoubojstvo. Taj nesretnik nije znao da je izabrao “krivu šumu” za suicid – naš Ivica ga je opazio na vrijeme i spasio mu život.

U kuću mojih domaćina je poslijepodne navratio Tony Kašić, predsjednik i osnivač Hrvatskog moto kluba Yashi. Vrlo brzo smo dogovorili klupsku vožnju po panoramskoj Great Ocean Road cesti dugoj 253 km, sve do mjesta zvanog Twelve Apostoles. Šlag je toga dana stigao na kraju. Pronašao sam jednu osobu o kojoj sam stalno slušao u poznatoj pjesmi Osamdesete, splitske grupe Daleka obala u kojoj Marijan Ban pjeva: Renato je u Australiji, Špiro je inspektor u općini, a di si ti... Dame i gospodo, predstavljam vam Renata Grancierija odnosno spomenutog Renata iz Australije. Dok sam se uživo javljao na Radio Dalmaciji, dao sam Renatu telefon da i on u eter nešto kaže. Renato je već 20-tak godina u Melbourneu sa suprugom, također Splićankom. Ima svoj bend i često nastupa, a najavio je nove projekte s Nenom Belanom. A riječi pjesme su ga očito inspirirale da napravi vizit kartu na kojoj doslovce piše „Renato iz Australije“.

Na 16. dan putovanja sam točno u 9 sati ispred kuće mog domaćina Željka Lonca čuo poznatu buku Harley-Davidsona. Kao što su i najavili, po mene su došla dva člana Hrvatskog MK Yashi - Damir Marković iz Slavonije i Gordan Pastuović iz Zadra. Kada smo izvan grada stali u jedan McDonald’s restoran radi doručka, priključili su nam se Silvija i Pero Ribić iz Karlovca, koji su također stigli na HD motociklu. Vozili smo tako stotinjak kilometara i onda zastali popiti vruću čokoladu u jednom restoranu, smještenom u sklopu tvornice čokolade. Put nas je kasnije doveo do poznate Moto GP staze na Phillip Islandu, otoku 140 km udaljenom od Melbournea. Doduše, nisu nas pustili na stazu na kojoj se razne utrke održavaju još od 1956. godine, ali smo se malo slikali i snimali u njenoj neposrednoj blizini.

Platiti se mora

Otok je poznat i kao okupljalište velikog broja najmanjih pingvina (Eudyptula Minor) na svijetu. Te simpatične životinje žive u malim drvenim kućicama, s time da mladi po cijeli dan čekaju da im stariji, nakon cjelodnevnog lova u moru, navečer donose ribu za jelo. Zvuči čudno, ali svaki od tih patuljastih pingvina, čiji je prosjek visine samo 33 cm, zna gdje mu je kućica i točno ulazi u nju. Nismo propustili obići i koale (Phascolarctos Cinereus),

vjernim putopiscima poklanja par guma

Grad Silverton

usporene male životinjice koje žive na drveću. Prvi ih je opisao zoolog Georg August Goldfuß 1817. godine, a vrlo su zanimljive jer predstavljaju jedan od simbola Australije.

Znajući da me čeka vožnja po Great Ocean Road cesti s bajkerima hrvatskog porijekla, nisam od uzbuđenja mogao dobro ni spavati. Već u 8 sati ujutro sam stigao u Croatia Melbourne klub ispred kojeg je bilo 15-ak motora, uglavnom Harley-Davidsona. Naša karavana je nakon doručka krenula s ciljem dolaska do Twelve Apostoles i sve je bilo OK dok nisam na jednom od brojnih zavoja na putu uz ocean ugledao ispred sebe automobil bijele boje. Vozio je jako sporo i u jednom se trenutku dao malo udesno, kao da me pušta da prođem. Tako sam i napravio i još mu svirnuo u znak zahvale. Vožnja se nastavila, kada eto ti nakon 16 minuta policije na cesti. Zaustavili su me i kažu – prije 16 minuta ste prošli preko pune linije. Odmah sam shvatio igru – u onom bijelom vozilu je također bio policajac, namjerno je vozio sporo i navukao me na prekršaj.

Iskustvo me naučilo da svađe s policijom nemaju smisla, stoga sam cijelu priču prebacio na šalu. Rekao sam mu da će biti prvi policajac koji me kažnjava tijekom do sada pređenih 250.000 km. To ga je malo iznenadilo pa me ozbiljno zapitao - ma daj, zar ću stvarno ja biti prvi “asshole” koji te kažnjava? Sorry, stari, ali moram, oprosti... Vjerovali ili ne, izvinjavao mi se pola sata, a ja sam ga čak slikao. Bilo mu je baš neugodno, ali mi je ipak uručio ‘čestitku’ od 280 $. Bez obzira na to, ostao mi je u sjećanju kao dobar lik. Na kraju je još dodao - ljubomoran sam na tebe radi tvojih putovanja. Susret s njim mi je osim toga ukazao i na još jedan fenomen. Zamislite, taj obični policajac mi je usred pokrajine Victoria u Australiji, čim sam rekao da dolazim iz Splita, kao iz topa ispalio: Split? Famous club Hajduk! Dakle, i ovdje u zemlji klokana, koala i pingvina znaju za našega Hajduka. Hm, baš čudno, nisu spomenuli ni političare ni stranke, nego odmah – Hajduka, očito najveći simbol Grada pod Marjanom.

Zbog cijele priče s kaznom su me ostali članovi kluba Yashi kasnije nastojali odobrovoljiti. Jedan me je počastio ručkom, dok mi je Pastuović platio pun tank goriva. Što reći, ljudi su prva liga. Čak su rekli - čast nam je što smo te upoznali i što se vozimo zajedno.

Nakon prevaljenih 300 km stigli smo do turističke atrakcije – 60 m visokih stijena uz obalu Južnog Oceana zvanih Twelve Apostoles. Nalaze se između Princetowna i Port Campbella, te zbog potreba turizma nose naziv 12 Apostola, iako je zapravo riječ o 9 kamenih gromada. Na povratku u klub sam članovima održao predavanje o mojim dosadašnjim putovanjima. Premda su bili umorni, ipak su svi ostali do 22 h. Iskoristio sam tu prigodu i zahvalio im se gostoprimstvu, hrani, piću i gorivu.

S turizma na avanturizam

Sutradan smo opet krstarili cestama Victorije i prešli oko 550 km. U dva kišna dana smo dakle napravili stvarno lijepu kilometražu, oko 1.000 km. No, dosadila mi je više kiša i radujem se sutrašnjem polasku za Urulu, kamenu gromadu do koje se dolazi kroz pustinju i nalazi se nekih 2.500-3.000 km u unutrašnjosti Australije. Dosta je bilo turizma, sad počinje avanturizam.

Tog 18. dana putovanja sam se probudio u 7.30 sati, svjestan da me čeka put u središte Australije. Spakirao sam se, pojeo doručak kojeg mi je pripremio domaćin Željko, te točno u 9 sati motorom krenuo za Urulu. Prvu pauzu sam napravio tek nakon 500 km u gradu Milduri na sjeverozapadu Victorie. Za divno čudo, odjednom je postalo vruće, pa sam skinuo nešto robe da mi bude ugodnije. U ovom gradu gdje živi 32.000 stanovnika sam na jednoj benzinskoj stanici napunio pun tank goriva i krenuo dalje. Na odlasku sam vidio znak da je sljedeća na udaljenosti od 138 km, ali i znak opasnosti - klokani na cesti idućih 180 km. Vrlo brzo sam se uvjerio da znak nije slučajno postavljen. Na skoro svakom kilometru puta ležao je barem jedan mrtav klokan. Oko ceste je bilo mnogo njihovih kostura, dok su ‘stalno dežurstvo’ imala jata velikih crnih vrana. Rekli su mi da one lete nad cestom i kako kojeg klokana udari automobil ili kamion, započinju svoju gozbu. U trenu mi je postalo jasno zbog čega kamioni, terenci i mnogi automobili imaju sprijeda tako velike bull barove - samo tako mogu ublažiti posljedice sudara s klokanima.

Muzej Mad Max 2

Prevalio sam ukupno 250 km na cesti ne vidjevši nikoga osim strvina klokana. Ova sablasno pusta dionica me podsjetila na legendarni Mad Max film s mladim Mel Gibsonom u glavnoj ulozi. Taj je film imao važnu ulogu u mom životu - probudio je ljubav za motorima, mirisom benzina i slobodom na cesti. I stvarni ugođaj je bio kao preslikan iz Pobješnjelog Maxa – vozio sam se lijevom stranom ceste, a ispred mene nepregledni pravac. Kad sam pogledao u retrovizor, ista stvar - nepregledno bespuće, dok je cijelim pejsažom dominirala crvena boja australskog pijeska. Vozio sam u nepoznato sa suncem iza leđa, a najvažnija je stvar u tom bespuću bila imati vode i dovoljno benzina u tanku motora. Tišinu je parao jedino zvuk mog BMW-a, s time da je bio uglađeniji i uhu ugodniji što sam više gasa davao. Gledao sam isprekidanu bijelu crtu koja je stalno prolazila pored mene i iskreno uživao osjećajući da sam dio filma Mad Max.

Poslije 850 km sam stigao u grad Silverton u New South Walesu koji ima samo stotinjak stanovnika, ali je izuzetno dobro posjećena turistička destinacija, dijelom i zbog toga što u njemu živi nekoliko slavnih umjetnika kao što su Peter Browne, Albert Woodroffe i John Dynon. No pravi razlog popularnosti ipak leži u činjenici da je na području grada snimljeno ni manje ni više nego 140 filmova. Naravno, uključujući Mad Max 2. Iako sam pronašao Silverton Hotel, iznenadio sam se doznavši da u njemu više nema soba za izdavanje, nego je naziv hotel sada samo figurativne prirode. Nekada davno, kada se snimao Mad Max, tu je boravila filmska ekipa pa je hotel uistinu služio primarnoj svrsi. Filmaši su tada vlasniku, koji im je dopustio da kod njega spavaju i jedu koliko su god htjeli, u znak zahvalnosti ostavili jedan Pursuit Special automobil kojeg su vozili policajci izmišljene MFP (Main Force Patrol) postrojbe.

Obradovao sam se našavši Mad Max 2 muzej, ali mu je radno vrijeme bilo završeno za taj dan, pa sam ga planirao posjetiti sutra. Kada već nije bilo mjesta u Silvertonu, prenoćište sam ipak našao u nekakvom motelu u obližnjem Broken Hillu. Iako cijena nije uključivala ni wi-fi ni doručak, platio sam čak 70 dolara. No, radovao sam se idućem danu, posjeti muzeju i nastavku puta prema Uruluu.

Sutradan sam sjeo na motor i od Broken Hilla se vozio 20 km nazad u Silverton. Lijepi mali gradić je prije bio poznat po rudnicima srebra, ali je sada skoro napušten, o čemu svjedoče i brojne ruševine. Međutim, u njega se 2006. iz Bradforda u Engleskoj doselio izvjesni Adrian Bennett. On je toliko bio fasciniran Mad Maxom 2, da je 2010. otvorio muzej posvećen ovom filmu. Vidjevši gomilu turista koji su već u 9.30 čekali da se muzej otvori u 10 sati, na licu mjesta sam se uvjerio da globalna popularnost sage o Pobješnjelom Maxu nije jenjala, premda je redatelj George Miller prvi dio snimio 1979., a drugi 1981. godine.

Na ulasku su nas međutim upozorili da snimanje interijera nije dozvoljeno, ali se zato smije slikavati garaža gdje su smješteni Interceptor, motori i ostala filmska vozila. U prvom dijelu ima mnogo fotografija sa snimanja filma, ali i rekvizita kao što je

Interceptor iz filma Mad Max Vlasnik muzeja

vjernim putopiscima poklanja par guma

Ulaz u grad Coober Pedy

konzerva pseće hrane i vilica s kojom je Max jeo. Našao sam i druge zanimljive stvari poput male naprave koja svira kad se okreće. Sjećate se, nju je Gibson poklonio onom dječaku što je bacao bumerang. U garaži sam ostao paf vidjevši originalni Maxov Interceptor. Iako cijeli prašnjav, još uvijek izgleda impresivno. Ispravan je, vozi i, moram priznati, izaziva strahopoštovanje. Kasnije sam se sprijateljio s vlasnikom Bennettom koji je bio iznenađen da sam došao na motoru. Štoviše, rekao mi je da sam prvi Europljanin koji je na dva kotača stigao u njegov muzej. Za uspomenu mi je poklonio jednu majicu, magnet i naljepnicu. To mi nije bilo dosta, pa sam kupio još par suvenira i nevoljko nastavio put.

Istinska pustoš

Putovanje kroz središte Australije mi je otkrilo da se radi o potpuno nenaseljenom prostranstvu. Istini za volju, svakih 200-250 km sam nailazio na benzinske stanice, ali osim ljudi koji tamo rade, po 500 km nisam vidio nikoga živoga. Pravi smisao izraza usamljen našao sam baš na ovom području zemaljske kugle. Ništa, nigdje nikoga, samo sa strane leže kosturi i ostaci mrtvih klokana. Tu i tamo bi se pojavili neki nojevi, dok su češći gosti bile crne vrane koje su poput lešinara vrebale plijen. U sumrak me polako počela hvatati panika jer sam po navigaciji od Coober Pedya bio udaljen 360 km.

Strah se pojavio zato što noću klokani izlaze na cestu, a potpuno je izlišno napominjati u kakvom bi problemu bio da se negdje u bespuću motorom zabijem u neku od tih životinja. Srećom, naišao sam na Spuds Roadhose koja je sve u jednome - hotel, restoran, trgovina i ben-

Ulazak u muzej rudnika opala

Unutrašnjost rudnika gdje su živjeli radnici Hrvat iz okolice Drniša koji živi u nastambama koje su ispod zemlje Na putu kroz unutrašnjost Australije

zinska postaja. Našao sam i zadnju slobodnu sobu po paprenoj cijeni od 100 dolara. I to bez doručka. Ali, nisam imao izbora, ludost je bila nakon prevaljenih 700 km nastaviti put i igrati ‘australski rulet’ riskirajući sudar. Usred noći me probudio nepozvani gost – golemi crni žohar s ‘dodatnom opremom’ u obliku krila. Tijekom našeg ‘dvoboja’ koji je uz uporabu čizme potrajao par minuta, doznao sam još nešto o Središnjoj Australiji – ovdašnji žohari su vrlo otporni na udarce.

Prva stvar koju sam napravio ujutro 20. dana putovanja bilo je provjeriti je li divovski crni žohar mrtav. Kada sam se uvjerio da ‘leteće čudovište’ ne daje znakove života, krenuo sam prema Coober Pedyu. Na putu do tog najtoplijeg grada u Australiji sam se malo zabavljao fotografirajući napuštena, slupana i izgorjela vozila uz cestu. U turobni dojam okoliša su se ‘odlično uklopili’ leševi i kosturi klokana, krava i drugih beštija. Prošao sam pored velikih slanih jezera i nakon 360 km stigao u Coober Pedy. Znao sam da u tom mjestu s 1.700 stanovnika kiša nije padala već 6 godina (rekord je 9), ali je ironijom sudbine, počela upravo kada sam mu se približio vozeći po Stuart Highwayu. Nevjerojatno. Čudna neka pustinja - pada kiša i cijelo vrijeme nosim dvije jakne i kišno odijelo.

Coober Pedy je najpoznatiji po brojnim nalazištima opala. U njemu je skoro svaki stanovnik rudar i ispod svoje kuće ima rudnik. Naravno, cijeli je grad prokopan, a u prolasku čovjek ima dojam da je sve puno krtica. Logično jer se vide samo hrpice zemlje kako lete zrakom, kao da krtice kopaju po polju. Mog domaćina Josipa Marijanovića sam lako pronašao, a on nije jedini Hrvat u tom pustinjskom gradu jer sam upoznao još obitelji Jerka i Marije Šimac, te obitelj Luke Alavije, koje žive u “dugoutima”, svojevrsnim zemunicama, nastambama ukopanim u brdu. Posjetio sam i još jedno neobično mjesto - crkvu smještenu ispod zemlje.

Josip Marijanović me poslije odveo u jedan rudnik opala. Tijekom prolazaka kroz uske tunele i prolaze mi je pokazivao opal koji se još uvijek nalazio u zemlji. Nakon toga me čekalo još jedno iznenađenje - na mjesnom groblju sam našao brojne grobove Hrvata. Tko bi rekao da su naši ljudi ovdje u tolikom broju nekada vadili opal. Moj me domaćin ugodno iznenadio iza zajedničke večere – poklonio mi je 40-ak kamenčića opala, kao i jednu sliku s 5 opala koju je osobno napravio. Hvala Josipe na lijepoj gesti usred pustinje. n

vjernim putopiscima poklanja par guma