AVANTURA PUTOPIS y AUSTRALIJA
„DOWN UNDER“ IAKO SAM DO SADA NA SVA PUTOVANJA MOTOROM IŠAO U PRATNJI, AUSTRALIJU SAM HTIO PROPUTOVATI SAM SAMCAT. SVI ZNAMO KAKO TAJ PUTNI ZALOGAJ NIJE NIMALO JEDNOSTAVAN, ALI SAM SE POUZDAO U VELIKO ISKUSTVO KOJE SAM SKUPIO TIJEKOM GODINA VOZEĆI PO CESTAMA ŠIROM SVIJETA
S
PIŠE I FOTO: ŽELJAN RAKELA
vega sam se nagledao i puno problema imao u Sahari, Pakistanu, Nepalu i Sibiru, pa me u usporedbi s tim događanjima civilizirana Australija s dobrom infrastrukturom nije previše zabrinjavala. Osim toga, znao sam dobro što me čeka, odnosno da će mi najveći neprijatelji „Down Under“ biti vrućina, životinje na cesti i duge dionice gdje ne živi nitko. No, uvijek sebi i svima ostalima kažem - vozim BMW-a R 1200 GS Adventure, jedan od najboljih putnih motora na svijetu i ne bojim se da će negdje stati. Uredno ga servisiram i pazim, nikada me nije izdao, neće ni u zemlji klokana – uvjeravao sam sebe. I nisam pogriješio... U Adventure baru u PC Koteksu su me na putovanje ispratili brojni prijatelji. Ganulo me to što znam da neki jedva spajaju kraj s krajem, a ipak su mi dali nešto novaca da mi se nađe na putu i iskreno od srca mi zaželjeli sretan put. Od sponzora sam skupio 40.000 kn, dok su mi na ispraćaju prijatelji dali još 4.000 kn. S obzirom na opseg putovanja, svaka mi je kuna dobrodošla. Jer,
102 y MOTO PULS ožujak/travanj 2015.
povratna zrakoplovna karta na liniji Split-Frankfurt-Dubai-Sydney košta 10.500 kn, čemu treba dodati i 3.500 kn troška za transport motora brodom do Australije. Australska ekspedicija je počela maratonskim letom dugim 32 sata. U Sydneyu nije bilo problema s vizom, prtljagom i pretresom. Kao i svakog putnika na dolasku, njušio me istrenirani policijski pas. Naravno, ništa sumnjivog nije našao. Na izlazu iz zrakoplovne luke dočekao me osebujan lik – Željko Vasiljević, nekadašnji reprezentativac Srbije u boksu. Iza sebe ima 30 profesionalnih mečeva, bio je redar u europskim diskotekama i sve je prošao u noćnom životu, ali me dočekao kao bogoslov katoličke crkve jer želi postati - svećenik. Željko me nakon doručka i molitve u sjemeništu odveo do gradske četvrti Hills kod mojih domaćina Drage i Ljubice Miličević. Ovi ljudi porijeklom iz Hercegovine pozvali su rodbinu i susjede, te meni u čast napravili obilatu večeru. Sutradan je bila nedjelja pa smo otišli na svetu misu u Hrvatsku katoličku crkvu, pa onda na ručak u Hrvatski klub. Pričao sam skoro sa svima u klubu i strpljivo odgovarao na sva pitanja. Usput sam dao intervju za Hrvatski radio Australiju, najavivši putovanje po cijelom kontinentu. Prije puta mi je mail poslao Steve
Kuštro, koji živi u Sydneyu i zaželio me upoznati. Kada sam ga nazvao, došao je po mene s djevojkom Laurom. Odveli su me do centra grada koji je predivan iako je star svega 200 godina. Obišli smo impresivnu Operu i most otvoren 1932. godine, popili piće u Shanghai hotelu, te uživali u divnom pogledu na Sydney i zalasku sunca. Unatoč znamenitostima i blještavilu australskog velegrada, nije mi promaklo da se puno mladih muškarca drži za ruku. Nije ni čudno jer je Sydney drugi najveći grad homoseksualaca u svijetu, odmah nakon San Francisca.
Muke po papirologiji
Petog dana od odlaska iz Splita sam nakon ukusnog doručka kod Miličevićevih telefonom zvao Borisa Tošića, strica od mog prijatelja Marina Papića i brata moje prijateljice Tanje Papić. Vidio sam ga jednom u životu u Splitu, a rekao je da mu se javim ako budem dolazio u Sydney. Došao je po mene u novom Mercedesu ML i odvezao me u svoju tvrtku smještenu u lijepoj peterokatnici u samom centru grada. Boris je u Australiju došao 1990. godine i obogatio se marljivim radom, iako nije znao jezik, niti poznavao bilo koga. Sutradan ujutro je Borisov radnik, Splićanin Joško Đogaš, došao po mene s kamionom i odveo me
do tvornice namještaja gdje sam trebao BMW-a sastaviti i srediti za put. Tamo uz program s Narodnog radija (preko interneta) rade samo Hrvati uz iznimku dvojice Kineza. Provjerio sam telefonom je li stigao motor, ali su iz špediterske tvrtke rekli da papiri još nisu gotovi, a razgovor je završio klasičnom najavom - „maybe tomorrow“. Uskoro se opet pojavio Boris i predložio mi smještaj u hotelu Vibe u centru Sydneya, kako bih mogao šetati po gradu i imati WiFi vezu. On je trošak preuzeo na sebe, pa sam tako postao gost hotela s bazenom na krovu. Novi problemi su nastali sutradan, sedmog dana putovanja. Boris je zvao špeditersku tvrtku, ali mu je neka ženska kazala da nisam platio papire za uvoz što sve skupa iznosi 1.300 $. Tek kad gospodin to plati, počet ćemo gledati što je s motorom – rekla mu je dosta neljubazno i prekinula vezu. „A koja tuka...“ komentirao je kratko Boris i najavio odlazak do njegove agentice koja mu šalje namještaj svuda po svijetu. Čim smo stigli kod njih, Boris ih je odmah podsjetio da mjesečno na njihove usluge troši 50.000 dolara, pa očekuje da oni riješe moj problem s motorom. Firma se zove Tigers, a fina gospođa Margaret se odmah zauzela oko rješavanja problema i najavila mi trošak cijele papirologije od oko 100 $. Boris je
