Putopis: Nordkapp

PUTOPIS y NORDKAPP DO SJEVERNOG KRAJA NAŠEG SVIJETA Negdje sam pročitao da svatko od nas novo putovanje doživljava boljim od prethodnog! I to je živa istina! Kada pomislim da nema ljepših prirodnih pejzaža, susretnem se s novima, još ljepšim. Tako je bilo i ovaj put, kad smo krenuli na sjever, put mitskog i dalekog Nordkappa. I to ne najkraćim putem, nego najljepšim

PIŠE I FOTO: NEVEN KNEŽEVIĆ

Nakon što sam pretprošle godine posjetio 12 zemalja istočne i središnje Europe, prošle godine vidio ljepote austrijskih, talitara, brzo je složio itinerer, a ja sam predložio još par predjela i parkova koje bi trebalo posjetiti. I dogovor je, manje-više, pao. Naravno, planovozi svaki dan, polazi u 20:30 i u Hamburg stiže u 8:30. Spavaća kola (couchette) i transport motocikla košta €220 po osobi i to je vrlo ide, pa ne ide. Ostavljamo to za neki drugi trenutak. 14 je sati, ispred nas je vožnja od 570 km, do Regensburga u Njemačkoj. Vrijeme je da se krene, janskih i švicarskih Alpa, ove godine je plan odvoziti do sjevernog kraja našega svijeta, tamo gdje prestaju ceste. Idem do Nordkappa, ne najkraćim putem, nego najljepšim, uz zapadnu obalu Norveške, uz brojne fjordove. Želim vidjeti što više. „Road captain“ Siniša, s kojim sam odvozio mnoge tisuće kilomevi postoje da se mijenjaju, pogotovo kada se putuje motociklom i brodom, no ruta je dogovorena. Preko Graza do Hamburga, slijedi Danska, brodom preko u Norvešku, Nordkapp, Finska, Rusija, Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka i doma. Prvi plan je bio krenuti vlakom iz Beča do Hamburga. OBB Nightjet zahvalan način da se „odradi“ veliki dio dosadnog autoputa do sjevera Njemačke. No, budući da je Siniša kasno dobio odobrenje za korištenje godišnjeg odmora, taj dio je nažalost otpao jer više nije bilo slobodnih mjesta u spavaćim kolima, nego samo obična sjedala. A ako već moram patiti sjedeći, onda biram motocikl, a ne vlak. Vizu za Rusiju smo dobili jedan dan prije puta, isti dan sam zamijenio gume na motoru, otrčao do banke, potrpao napamet zimsko-jesensko-ljetnu garderobu i opremu. I besana noć prije polaska može početi. 1. DAN Polazak Prva polovica 6 mjeseca, Siniša i ja se nalazimo na uobičajenom mjestu za polaske, benzinska crpka na izlazu iz Zagreba. Temperatura 31 C°. Neuspješno pokušavamo povezati naše komunikatore na kacigi. Dosad je taj postupak trajao par sekundi, a sada ne rekao bi Bare. Protrčali smo kroz Sloveniju, slijede Austrija, Graz, Passau, Regensburg… Autoput, milijuni automobila, kamiona, autobusa i vrućina do ulaska u Njemačku. Na (bivšoj) austrijsko-njemačkoj granici policijska kontro-

Cilj!

la, njih 15-ak, naoružanih. Izgleda da je počeo rat, a mi nemamo pojma. Pokraj ceste je golemo parkiralište gdje se kontroliraju putnici i vozila. Počela je kiša, oblačenje kišnog odijela nasred autoceste i vožnja do odredišta. U hotel u Regensburgu stigli oko 21 sat.

U hotelu smo uspjeli povezati komunikatore što će nam uvelike biti od koristi u beskrajnom čavrljanju idućih 15 dana i 9000 kilometara. E da, taj dan smo počeli jesti hamburgere.

2. DAN Regensburg - Hamburg

Nakon doručka krenuli u razgledavanje Regensburga. Iznenadila me ljepota tog starog srednjovjekovnog grada. Prvi put se spominje oko 170 godine, a politički vrhunac doživljava u 12 i 13. stoljeću. Starim gradom dominira Regensburška katedrala iznad staroga mosta, koja se smatra glavnim djelom gotičke arhitekture u Bavarskoj. Započeta je 1275., a završena 1634. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata grad je vrlo malo oštećen jer nije bio industrijaliziran, a danas je pod zaštitom UNESCO-a.

Vožnja do Hamburga preko Hannovera dosadna kao i sve vožnje autocestom. Uz cestu tisuće elektro vjetrenjača i solarnih elektrana, a tamo sunca ima par dana u godini! Njemačka nije baš zemlja koja obiluje brojem sunčanih sati, ali obiluje brojem oblačnih i kišnih dana. Prosječan broj sunčanih sati po kvadratnom metru na godinu u Saveznoj Republici Njemačkoj iznosi tek 950 sati. U Italiji, Portugalu, Španjolskoj i Grčkoj se prosječan broj sunčanih sati penje čak do 1.600.

Usprkos malom broju sunčanih sati, Nijemci su još davne 2011. godine ostvarili kvotu od 20 % proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Nedostatak u suncu nadomjestili su proizvodnjom struje iz vjetra i vode, kao i spaljivanjem biološke mase. Iako Hrvatska ima veći broj sunčanih sati od Njemačke, odnosno prosjek od 1.200 sati, što se u južnoj Dalmaciji i otocima može popeti do čak 1.500 sati, mi solarnih elektrana gotovo i nemamo.

Zar smo mi stvarno drugi najgluplji narod na svijetu, kakvim su nas proglasili glasači ankete na web stranici The Top Tens, odmah iza Amerikanaca? Oni mogu, mi ne možemo? Mi izgleda ne možemo ništa, u što ću se uvjeriti u nastavku ovog putovanja.

Smjestivši se u nekakvom „gasthausu“ gdje nas Albanac sa Kosova zove „zemo“, sjedamo na motore i odlazimo na izlet u 20- ak kilometara udaljen Hamburg. Na mojem motoru je pregorjela žarulja koju, uz pomoć Youtubea, na benzinskoj ju zamjenjujemo novom. I to će biti jedina nezgoda na putu,

Lijep, moderan grad, pun zelenila, mostova i kanala, širokih ulica, djeluje nekako humano.

Hamburg, grad kanala Ukrcaj na megatrajekt, Hirtshals-Kristiansand

Ne grizem! Od pijeska sam...

Smješten je na obalama rijeke Elbe, koje su povezane tunelima ispod Elbe i mostovima. Elba nakon 110 km toka prema sjeverozapadu utječe u Sjeverno more. Nebrojeni plovni kanali, rječice i kanali premošteni su s više od 2.500 mostova. Time je Hamburg grad s najviše mostova u Europi i ima ih više nego Venecija (400), Amsterdam (1.200) i London zajedno. To je i grad sa najviše kanala na svijetu; također više nego London, Venecija i Amsterdam zajedno.

Nakon Berlina, to je i površinom i brojem stanovnika najveći grad u Njemačkoj. Površina grada iznosi 755 četvornih kilometara, što znači da je Hamburg sedam puta veći od Pariza i dva i pol puta veći od Londona. Čak 14 posto gradskog područja čine prostor za rekreaciju i odmor, te zelene površine. UNESCO je 2015. na svoj popis mjesta svjetske baštine u Europi upisao i povijesne četvrti Hamburga.

Tijekom Drugog svjetskog rata, savezničke vojne snage su 1943. godine započele Operaciju Gomora (Operation Gommorah), sasvim prikladan kodni naziv za divljačko zračno bombardiranje Hamburga i ubijanje otprilike 50.000 civila u tome gradu. Osnovni cilj masovnog bombardiranja trebao je biti uništenje hamburških naftnih rafinerija, brodogradilišta i pristaništa za podmornice.

Između ostalog, tijekom „moralnog bombardiranja“, kako su ga nazvali Saveznici, izbačen je veći broj zapaljivih bombi nego je bilo uobičajeno, a to je izazvalo požar s vjetrovima od 240 km/h i temperaturama koje su dosezale 800°C, tako da je počeo gorjeti i asfalt na cestama. Operacija je trajala 8 dana i 7 noći i to je bio dotad najveći zračni napad u povijesti zrakoplovstva te su ga britanski vojni dužnosnici nakon rata često nazivali ‘njemačkom Hirošimom’.

Predah u najpoznatijem svjetskom proizvođaču hamburgera. Nismo ih jeli taj dan!

Prešli smo 700 km. 3. DAN Hamburg - Hirtshals

Ujutro polazak u 7, oblačimo kišna odijela i pravac Danska. Opet nebrojene solarne elektrane, elektro vjetrenjače uz dosadni autoput, kiša nemilice pada... Za ručak hamburger, ovaj puta u Danskoj.

Ustvari, od Danske nismo vidjeli ništa što se ne vidi sa autoputa. Sve je obrađeno, nepregledna polja kukuruza, pšenice, iz njih izviru velike farme i neizbježan miris svinjogojstva. I kiša! Cijeli dan! Prošli smo 550 km i u Hirtshals stigli oko 14h.

Prvo je potrebno pronaći pristanište sa kojega kreće brod u Norvešku. Luka je za naš pojam, velika, ustvari bolje je reći - rastegnuta.

Liniju do Norveške tj. do Kristiansanda drže dva brodara, Colorline i Fjordline. Budući da prvi brod Fjordlinea isplovljava u 17 sati, naravno da se odlučujemo za tu varijantu. Nakon kratke potrage za zgradom, stadosmo u red za karte. Gledajući u monitor prodavačica mrtva hladna objašnjava da ima jedno slobodno mjesto za motor i putnika za 82 €, a da drugi može rezervirati kartu za 164 €, pa ako netko od onih tko ima rezervaciju odustane, putujemo obojica u 17 sati. Molim? Koje su to fore?

Govorim Siniši da odemo do drugog brodara, iako taj isplovljava tek u 20:45. Naravno, tamo kupujemo 2 karte bez ikakva problema i navlakuše. Cijena je ista, 85 € za osobu i motor.

Odlazimo do mjesta i ubijamo 5 sati u Peder Most pubu.

Unutra Norvežani, došli se opijati u „jeftinu“ Dansku. Muž i žena stol do nas ispijaju pivu za pivom, malo dalje preglasna skupina sredovječnih žena ispija rundu za rundom, popili su sigurno 10-ak piva svaka. Gospodin iz Norveške koji sa suprugom neumorno trusi pive, pita otkuda smo i kuda idemo. Klasična pitanja nakon kojih slijede njegovi savjeti i upozorenja. Bilo je to nekako ovako; prva 2 do 3 piva i on je bio na Nardkappu, naravno

Usred bespuća Norveške Partijaneri iz Poljske

motorom. Kaže da se moramo zaštiti od komaraca, kupiti mreže koje bismo valjda navukli na sebe. Nakon 4 do 5 piva nam poručuje da se pazimo policije i sobova. Nakon 6 do 8 piva upozorenje da zaluta i pokoji los i jelen, a oni su pogotovo opasni jer su veliki. Od 8. do ne znam kojeg piva nam poručuje: čuvajte se medvjeda!

Siniša i ja smo se samo pogledavali, ljubazno zahvalili na dobronamjernim savjetima i upozorenjima te nastavili cuclati naše kave. Frustrirajuće je provesti pola dana u birtiji čekajući ukrcaj na brod. Pokraj motora sreli smo grupicu starijih vozača Harley Davidsona sa suprugama, svi u koži od glave do pete, hodajuće H-D reklame. Motori blješte od kroma, pitaju nas čije su to registarske oznake. Oooo, Kroejša! Bili su kod nas, u Splitu, planiraju opet.

Kolona na ukrcaju u brod, sve funkcionira besprijekorno, ulazi se brzo, 6 katova je za vozila, 3 za putnike, a svakih par metara zaposlenik pokazuje tvoj smjer vožnje i gdje je tvoje parkirno mjesto. Iako je vani bonaca, motori se učvršćuju zatezačima. Unutra sve čisto, uredno, nema gužvi za sjedenje. Brod ustvari izgleda kao kruzer, ogroman je. Unutra su restorani, banka, dućani, kockarnica, duty free shop. Cijene u „dutyju“ su za naš pojam astronomske, ali putnici trpaju u košarice kao da je besplatno. Mislim si „pa kakve su onda cijene u Norveškoj“? Cijene dolaznih i odlaznih poziva su iste kao i u Hrvatskoj sve do negdje na pola puta kada se mijenjaju u brodske, satelitske, što će vas obavijestiti vaš operater SMS-om. Odlazni poziv 22 kn/min, dolazni poziv 12 kn/min, a nakon par milja, cijene se vraćaju na „domaće“. Nema troška roaminga niti u Norveškoj.

Ekipica iz puba nedaleko od nas ispija kavice. Na redu je triježnjenje. Sama vožnja traje 3h i 15 min, a brod pristaje točno u ponoć. Pronalazimo hotel koji smo rezervirali dan ranije, Kartica i pin nas čekaju u sandučiću na ulazu. Simpatičan mali hotel

Ovakvi prizori su iza “svakog zavoja”... s minijaturnim sobicama, a spavanje s doručkom košta 90 € za obojicu.

4. DAN Kristiansand - Utne

Jutros smo krenuli kasnije, budući da smo legli iza 1 u noći. Nakon doručka polazak iza 10h. Prohladno je, nakon europskih 30°C, tamo je 16°C i oblačno. Ustvari redovito i normalno. Bili smo u bezuspješnoj potrazi za novim Sinišinim kišnim hlačama, nakon što su se stare raspale. Pronašli smo moto shop, ali nemaju dvodjelnih odijela, a navodno postoji i drugi dućan koji nije mogla pronaći niti gospođa koja živi u navigaciji.

Kreću prvi kilometri po toliko željenoj Norveškoj. Već na izlasku iz Kristiansanda počinje divljenje prirodnim ljepotama, ne znam da li je fjord ili jezero. I tako stalno. Vozimo cestom broj 9, prvi puta susrećemo uz cestu znak upozorenja, „Sob“. Sjetih se upozorenja našeg susjeda iz puba, znači ostaju nam još policija i medvjedi. Crvene, male kućice gdje god čovjek pogleda, brojna jezera, kampovi iza svakog zavoja, a tek cesta! Ispeglana, ne moraš buljiti ispred kotač. Asfalt abrazivan a gladak, jede gumu, ali zato drži, ne pušta.

U Haukeligrendu skrećemo na cestu br. 134 te uz bezbrojna jezera vozimo do mjesta Utne. Hotel je smješten u samom fjordu, tek nekoliko metara od pristaništa trajekta koji će nas ujutro prevesti na drugu stranu fjorda.

U hotelu smo jedini gosti mi i tri motorista iz Poljske. Pozivaju nas na party. Nas 5! Muških! Pridružuje nam se i voditelj hotela, otkačeni lik iz Latvije koji je na privremenom radu u Norveškoj zadnjih 11 godina. Nakon što su Poljaci smazali litru 65% „moonshinea“, skuhanog negdje u bespućima poljskih Tatri, otvaraju bocu Chivasa, a mi odlazimo na spavanje. Prešli 470 km. Bez hamburgera, taj dan smo počeli jesti sendviče.

5. DAN Utne - Andalsnes

Rano ustajanje, doručak u sobi, jučerašnji sendviči. Sreli smo sinoć-

Katedrala u Trondheimu

Finska, u naselju za odmor nje partijanere i moram priznati da su izgledali sasvim OK.

Trajekt nas vozi 20-ak minuta na drugu stranu fjorda u mjesto Kvanndal. Cijena je cirka 110 kn za motor i osobu. Krećemo cestom br. 13 do Vossevangena gdje skrećemo na cestu E16. U jednom od bezbrojnih kampova vidimo Tesla električnu punionicu, desetak utičnica poredanih jedna do druge, usred ničega. Taj dan smo počeli vizualno registrirati Tesla automobile. Otada smo tijekom vožnje izgovarali Tesla, Tesla... Zaredali su model S i X svako malo. Nisam niti znao da je Tesla proizvela toliko automobila, a vozimo se po norveškim „nenaseljenim“ područjima. Pejzaži neopisivi, slapovi posvuda.

Serpentinama krećemo prema planinskoj cesti Tindevegen, dugačkoj samo 32 km. Vjerujte mi, nikada je nećete zaboraviti. Prirodne ljepote koje ostavljaju bez daha! Jedna je od rijetkih cesta koja se naplaćuje. Cijena 80 NOK, obavezno kreditna kartica. Rampa se diže automatski, nakon plaćanja.

Nakon spuštanja na nulu nadmorske visine, kreće vožnja kroz tunele, koji se nižu jedan za drugim. Gudvanga tunel (11 km), Flenja tunel (5,5 km), i na kraju najduži tunel na svijetu, Laerdal dugačak 25 km. U njemu postoje tri dvorane koje su obasjane plavo-žutim svjetlom, a omogućuju predah, razbijaju klaustrofobiju i monotoniju, te služe kao mjesto za okretanje u slučaju potrebe, a raspoređene su svakih 6 kilometara. Fascinantno.

U Andalsnes stižemo iza 17h, nakon prijeđenih 470 sunčanih km. Smještamo se u „apartman“. Soba s korištenjem zajedničke kuhinje i kupaone s preostale 2 sobe, nema niti TV-a, a spavanje je 100 €. Upoznajemo mladi bračni par iz Italije, na medenom su mjesecu. Vračaju se sa Nordkappa, kažu da su jedva prošli, temperatura je bila 3°C, snijeg, led i olujni vjetar, vozili su 20km/h. Danas je temperatura varirala od 11 do 22°C, već sam počeo mijenjati rukavice, paliti grijače ručaka, a i stavili smo zimske uloške u jakne i hlače.

Andalsnes je smješten u Romsdal fjordu i nalazi se 25km od poznate ceste Trollstigen (cesta Trolova). Budući da smo idući dan kretali u suprotnom smjeru, nismo nažalost imali vremena odvesti tu nadaleko poznatu cestu, ali nakon ljepota Tindevegena, bojim se da me više ništa ne bi moglo fascinirati.

Prošetali smo po mjestu, obavili kupnju, i rano na spavanje. Jeli smo sendviče.

6. DAN Andalsnes - Storlien, Švedska

Nakon brzinske kave i oblačenja zimske opreme, renuli smo u 7:30 po oblačnom vremenu 11°C, obišavši Romsdalsfjorden cestom 64 na zapad. U Afarnesu se ukrcavamo na trajekt koji vozi preko Langfjorda na drugu stranu fjorda. Cijena za motor i putnika je 70 NOK, a vožnja traje 20-tak minuta.

Norveška cesta 64 je dugačka 126 km i povezuje mjesta Andalsnes sa Kristiansundom, prolazi kroz podmorski Atlantic Ocean Tunnel te svjetski poznatom Atlantic Ocean cestom. Spušta se ispod Fannefjordena podmorskim tunelom i završava na poluotoku Skala.

Atlantic Ocean Road je 8 km dugačka cesta otvorena za promet 1989., a sastoji se od 8 mostova koji povezuju male otočiće. Vozeći njome, možete se zaustaviti na 4 mjesta koji su namijenjeni za odmor i fotografiranje, Cestarina se trebala naplaćivati 15 godina, ali je naplata ukinuta 1999. Proglašena je najboljom cestom na svijetu i sastavni je dio norveške turističke rute. Ukoliko se odlučite za tu rutu, tih 8 km nećete sigurno zaboraviti.

Cesta 64 završava u gradu Kristiansundu. Dalje smo krenu-

Bezbrojni slapovi Norveške

li cestom 70 prema otoku Frei koji s Freifjord tunelom povezuje otok Bergsoya. Freifjord tunel je podmorski tunel dugačak 5 km i spušta se 130 m u dubinu ispod fjorda. S otoka se na drugu stranu fjorda prelazi pontonskim mostom Bergoysundbrua, dužine 931 m. Prelazak preko njega se ne naplaćuje.

Prije mjesta Oydegard cesta 70 nastavlja istočno uz Tingvollfjord, a mi skrećemo desno prema Kanestraumu. Ukrcali smo se na trajekt koji vozi na drugu stranu, u mjesto Halsa. Ispred nas talijanski bračni par na motoru, ušli su na trajekt ispred nas i čovjek koji prodaje karte se zaustavlja kod njih, naplaćuje, a nas zaobilazi. Prije iskrcaja prodavač karata ponovno dolazi do vozila i poništava kartu, nas je opet zaobišao. E sad, da li su nam oni platili karte nikada neću saznati. Ako jesu, hvala im.

Vožnja se nastavila uz Vinjefjord do Orkdala, a zatim cestom E39 do Trondheima, prvog grada koji ćemo posjetiti u Norveškoj. Ulazak u grad je traumatičan zbog gužvi prouzrokovanih cestogradnjom. Milimo metar po metar.

Budući da su Sinišine kišne hlače raspadnute, odlučujemo potražiti dućan s moto opremom. Prestrašeni pričom smrznutih Talijana iz Andalsnesa, kupujemo i svilene podrukavice. Cijene su duple u odnosu na EU, ali ne vrijedi preračunavati niti kalkulirati. „Oš-neš“.

Trondheim je treći najveći grad u Norveškoj, sa 190.000 stanovnika. Smješten je na obali Trondheim fjorda, trećeg najvećeg fjorda, dužine 130 km. Grad je osnovan 997. godine i bio je glavni grad Norveške tijekom vikinške ere, sve do 1217. Dugo vremena se zvao Nidaros, po rijeci Nidelva, da bi se na referendumu 1928. nazvao današnjim imenom Trondheim.

Dogovor je da stanemo fotografirati Nidaros katedralu i brzo nastavljamo dalje.

Nakon što smo se parkirali ispred same katedrale, čujem pozdrav „dobro došli“, upućen od „zemljaka“ iz BiH koji je tu potražio novu domovinu nakon što je izbio rat. Čovjek u međuvremenu završio fakultet i zaposlio se u gradskoj upravi. Iako je bilo 14 h, krenuo je kući jer kaže, nema nekog posla. Malo zatim prilazi gospodin i predstavlja se, rodom je iz Karlovca, a na proputovanju je kruzerom po fjordovima. Stvarno nas ima.

Sjeli smo na motore, ja sam spreman krenuti, ali kaže Siniša da njegov neće upaliti. Okrene ključ i čuje se samo tak-tak-tak...

Blaženi Internet pronalazi servis Honde. Čovjek dolazi ubrzo s kombijem, ubacujemo motor i ja ih slijedim do servisa. Stari akumulator je dao svoje, potrebno je pronaći novi, ali istih dimenzija. Prijatelj servisera ima dućan u mjestu 20-ak km cestom unatrag. Odlazimo tamo, ponovno kroz gužvu raskopanom cestom. Montiran je novi akumulator i natrag do Trondheima. To je sve skupa trajalo par sati, ali budući da nema noći, svejedno nam je.

Sreća da se to dogodilo u gradu, bojim se i pomisliti koliko bi sve skupa trajalo i koštalo da se desilo u nekoj od pustoši kojima putujemo.

Cestom 706 krećemo prema Stordjalu, zatim E14 do granice sa Švedskom. Iako je Švedska članica Europske unije, granični prijelaz je obilježen samo tablom, postoje napuštene zgrade koje su nekada imale ulogu carine i policije, a prometa cijelim putem nema.

U mjesto Storlien smo došli oko 21h. Cijena goriva na samoposlužnoj pumpi je oko 11 kn što je dosta jeftinije od Norveških 16 kn.

Rezervirali smo noćenje u apartman hotelu, posteljinu i ručnike nismo dobili jer ih, kažu, nismo niti naručili. Prošli smo nezaboravnih 475 km. Sunce, kiša, hladno, vruće. Jeli smo sendviče!

Jedan trol ili...? Laerdal tunel, 25 km

Atlantic Ocean road, proglašena je najboljom cestom na svijetu

7. DAN Arvidsjaur

Dan je siv, hladan, 9°C. Polovica je lipnja, kiša pljušti. Krenuli smo rano, malo iza 7 h a ispred nas je 600-tinjak kilometara.

Storlien je skijalište i željeznička postaja, najviša u Švedskoj. Služi kao mjesto zamjene švedskih električnih vlakova na dizelske norveške. Selo je poznato i po tome što kraljevska obitelj tamo posjeduje kuću. Nas dvojica se bez posteljine nismo osjećali nimalo kraljevski, a osim toga nisam vidio da imamo rolete na spuštanje pa smo spavali po danjem svjetlu.

Cestom E14 smo krenuli na sjever. Uskoro smo prošli kroz grad Are, uvršten među 10 najboljih svjetskih skijališta, a ujedno i najpopularnije švedsko skijalište.

Nakon bezbrojnih crvenih kućica razbacanih po cijeloj Norveškoj, Švedska djeluje pusto.

Cesta je za razliku od Norveške ravna i dosadna, obrubljena nepreglednom šumom breze i smreke, uz mnogobrojna jezera. Tek poneki sandučić za poštu smješten tik uz cestu pokazuje da se negdje u gustoj šumi nalazi kuća.

Ali, putuje se brzo. Ne bih naveo putnu brzinu, da ne ispadne da sugeriram brzu vožnju.

Kiša nemilice pada od kada smo krenuli, temperatura je zacementirana na 10°C i svaka stanka na kavu je melem za dušu i tijelo. Skrećemo s glavnog puta i ulazimo u ribičku bazu gdje se može unajmiti kućica, hytte. Cijena kućice sa kupaonom za 4 osobe je otprilike 200 kn. Postoji i „glavna kuća“, s velikom središnjom prostorijom s kaminom. Pitam se zašto ne gori vatra? Vani samo što nije pao snijeg, a vlasnik hoda okolo u kratkim rukavima i bos. Vlasnik je Rus!

Ima jednog gosta, starijeg Šveđanina koji tamo već 10 dana. Došao je na pecanje i gazdi pravi društvo. Simpatično mjesto sa istim takvim ljudima. Nakon kratkog predaha, nastavili smo dalje. Na sjever, prema cilju.

Primjećujem da svaki kamion ima ugrađen dodatni branik, tzv. bull bar, a automobili dodatne farove, reflektore. Ovi prvi radi životinja koje redovito gaze, a ovi drugi da ih uoče na vrijeme kako ih ne bi zgazili. Budući da je Siniša vozio prvi i bio koncentriran na cestu, ja sam ipak bio opušteniji te sam mogao zirkati lijevo-desno.

Taj dan sam prvi puta vidio soba! Manje stado u šumi, blizu ceste. Pa još jedno, pa još jedno. A vidio sam i losa. Stajao je na ulasku u šumu, uz cestu, crn, velik kao konj. Buka Sinišinog Leo Vincija ga je brzo potjerala natrag u zaklon. Odonda smo sobove viđali stalno.

U Arvidsjaur smo stigli nakon prevoženih 600 km. Taj gradić s 4.000 stanovnika, nakon viđene današnje pustoši, šljašti i blješti.

Smjestili smo se u lijepom hotelu, Lapland Lodge, s obaveznom saunom koja nas je nakon subarktičke temperature povratila u život. Spavanje sa doručkom košta 100 € za dvojicu, sobe su nove i moderno opremljene. Počelo je svjetsko nogometno prvenstvo i taj dan smo jeli sendviče i hamburgere! 8. DAN U Finsku

Jutro je osvanulo oblačno, ali hvala Bogu bez kiše. Zatoplilo je na ugodnih 14°C i nakon dobrog doručka krenuli smo iza 8h cestom 95 na sjever, prema Finskoj. Cijeli put do granice je manje-više isti. Brza široka cesta, nešto kao magistrala, dužine 350 km. Sličan krajolik, šume breze i bora, jezera, sobovi…

Prolazimo kroz slabo naseljena sela i mjesta. Pokoja drvena kućica, ispred parkirane motorne sanjke i automobili. Uglavnom, pustoš.

U mjestu Gallivare se uključujemo na cestu E10. Granični prijelaz s Finskom nalazi se u selu Kaaresuvanto. Rijeka Muonio slijedi Finsku zapadnu granicu sa Švedskom. Sat pomičemo 1 sat unaprijed.

Stali smo na benzinskoj i pojeli pravi obrok u restoranu u sklopu pumpe. Pečeni svinjski odrezak s nekakvim džemom i prilogom za 18 €. Gorivo košta 1,7€. Od granice prema današnjem cilju vodi cesta E8, da bi u mjestu Polojoensuu skrenuli na cestu

93. Nakon 60-ak km cilj nam je selo Hetta.

Spavanje smo rezervirali u Lomakyla Hetan Kota na jezeru Ounasjarvi. Kompleks koji se sastoji od 5 do 6 kuća, svaka sa po 2 do 3 sobe, zajedničkim boravkom i kuhinjom. Sauna je pod obavezno, a spavanje košta 80 €, s doručkom. Ne žele gotovinu, samo kartice.

U 23 sata su se sunčeve zrake još uvijek odbijale od plave vode hladnoga jezera. Današnji dan smo odvozili 530 km, bez kiše i sendviča.

9. DAN Nordkapp!

Sunčano je jutro, temperatura ugodna, 16°C i iza 8h po finskom vremenu krećemo dalje, na cestu 93 koja vodi na sjever, ponovno u Norvešku, na cilj putovanja. Na norveškoj granici se nastavlja europska cesta E45, cesta koja povezuje grad Gelu na Siciliji i Altu, grad na sjeveru Norveške. Dugačka je 5.190 km i to je ujedno najdulja europska cesta koja povezuje jug i sjever.

Ponovno sat pomičemo 1 sat unatrag. Malo zbunjuje stalno pomicanje vremena, a iskreno nije mi jasno čemu to služi. Ako računamo vrijeme polaska po finskom vremenu i vrijeme dolaska po norveškom, ispada da smo prošli 200 km za 1 h!

Pejzaži su slični kao i proteklih dana. Bezbroj jezera, slabo ili gotovo nenaseljen kraj. U Altu smo stigli malo iza 11:30. Tankiranje je obavezno jer do krajnjeg cilja, Nordkappa, ima 240 km, a jedina benzinska je na povratku u mjestu Honninsvag, 35 km udaljenom od Nordkappa. i ta je najskuplja, jer litra supera 95 je skoro 18 kn, ali nema izbora.

Iz Alte kreće većina hodočasnika do Nordkappa. Na cestu E69 srećemo dosta povratnika na motociklima, kao i neizostavnih kampera. Počinje puhati jaki vjetar, a izgled okoliša se mijenja. Vegetacija lagano poprima izgled stepe, nestaju drveća, vidi se uglavnom samo mahovina. Vjetar poprima olujnu snagu pa je dosta teško voziti. Po brežuljcima se vide ostavljene motorne sanjke. Izgleda da je vlasnike iznenadilo globalno zatopljenje pa nisu na vrijeme stigli kući.

Dok smo stali u jednom fjordu kako bismo ručali, čitaj pojeli sendviče, promatrali smo promet na cesti. Ljudi prema i od Nordkappa stvarno putuju svakako. Idu pješice, na Vespama, na biciklima, na starim mopedima, u nekakvim pedalirajućim kapsulama. Hodočaste, iskupljuju grijehe ili su se nekome zavjetovali?

Vrijeme nas služi, toplo je, 16°C. Samo da nema tog vjetra. Uz put brojna krda sobova, grickaju mahovinu, piju iz potoka koji se stvaraju topljenjem snijega, vuku se i prelaze cestu. Tu i tamo pokoja crvena kućica u fjordu, sušionice za bakalar uz obalu. Idila! Još par tunela ispod mora, pokoji iznad i stigosmo na cilj! Nordkapp!

Najsjevernija točka našega kontinenta je ipak Knivskjellodden, nalazi se 3 km zapadno od Nordkappa, ali do njega se može samo pješice. Ulazak na parking je obavezan, nema drugog izbora. Karta košta 275 NOK ili ti približno toliko u našim kunama! Na parkingu, koji čak nije asfaltiran, motori i kamperi, možda 5 do 6 automobila. Šetnjica, par fotki, pogled na pučinu Barentsovog mora.

Izabranom rutom od kuće do Nordkappa smo odvozili 4.850 km. I što sad? Ništa! Idemo natrag.

Pri povratku tankiranje u Honninsvagu i dolazak u Repvag gdje smo rezervirali spavanje. Idilično minijaturno ribarsko selo. Hotel se nalazi na samoj obali uz koju su vezani ribarski brodići za lov na kraljevskog raka. Otkupna stanica se nalazi tik do hotela.

Naravno da je sagrađen od drveta i da je crvene boje, a jedan dio je na stupovima, koji vire iz mora. Uglavnom, kao iz bajke. Taj dan smo igrali nogometnu utakmicu protiv Nigerije, hotelski televizor se pokvario, a Internet je gotovo nikakav, pa Siniša uspijeva čuti prijenos na mobitelu, dok sam ja zaspao čim sam dotakao krevet.

Živopisan hotel u fjordu u blizini Nordkappa

Uz hotel se nalazi otkupna stanica kraljevskih rakova

Taj dan smo prešli 530 km i jeli smo sendviče! Pobijedili smo Nigeriju 2:0 i bili smo na Nordkappu!

10. DAN Natrag u Finsku

Dan nam je započeo oblačenjem kišnog odjela. Kišica rominja, hladno je, 9°C i u 7:30 krećemo prema Olderfjordu. Vožnja je prekrasna, ukoliko vam je jedno oko fiksirano uz sobove koji pasu uz cestu. Često prelaze, vraćaju se, stoje na cesti i miču se tek kad im se približite. Vidjeli smo dva koji nisu imali sreću da prežive takvu šetnju.

Cesta E69 vodi uz Porsangerfjord, četvrti najdulji Norveški fjord. Dugačak je 123 km, a prizori koji se vide zaustavljaju dah. Stvarno nešto prekrasno i nezaboravno. Do granice s Finskom ima nekih 200 km i tamo postoje građevine koje podsjećaju da je tu nekada bila stvarna granica.

U mjestu Karasjok se odvajamo na cestu 92 i u selu iza graničnog prijelaza smo, prvi put nakon 10 dana, popili espresso kavu. Ona je u Skandinaviji koju smo prošli stvarno rijetkost, a tek tu smo se susreli s komarcima o kojima smo slušali. Ulaze u usta i oči.

Pejzaž se s kilometrima mijenja. Od norveškog golog sjevera počinju nepregledna šumovita prostranstva Finske uz obavezna jezera. Cesta je ravna, brza, prolazimo mjesta čije nazive je teško izgovoriti, a kamoli zapamtiti; Niittyvuopio, Kaamasmukka, Kielajoki, Kaamanen. Tu smo se uključili na cestu E75 i slijede Veskoniemi, Kakslauttanen, Purnomukka...

Kiša je prestala i temperatura se popela na 22°C. Sunčano je, kao stvoreno za odmor uz cestu. Naime, primijetili smo uz cestu čovjeka koji leži. Da li ga je oborilo rijetko vozilo u prolasku, je li mrtav, ozlijeđen? Savjest nalaže okretanje. Živ je, koje olakšanje. Lik putuje biciklom po ovoj pustoši i odlučio je malo prileći uz cestu! U šumarak valjda ne može jer bi ga pojeli komarci.

Red kiše, red sunca. Čak smo skrenuli s rute i pratili satelitsko kretanje oblaka kako bismo izbjegli mrsko oblačenje kišnih odjela.

Rovaniemi! Grad najsjevernije finske provincije Laponije, deset kilometara južno od Arktičkog kruga u kojem se nalazi selo Djeda Mraza, a na finskom Joulupukin Pajakyla ili Sveti Nikola. Komercijalizirani lik veselog Djeda Božićnjaka koji širom svijeta uveseljava djecu poklonima. Moderna verzija Djeda nastala je u New Amsterdamu (današnji New York) prema nizozemskoj verziji kršćanskog sveca, pod imenom Sinterklaas.

Biznis samo takav. Ulaz je besplatan, zgodno sve to izgleda. Hoda se „po ledu“, viri se kroz ključanice u sobe gdje vilenjaci pakiraju poklone i onda te primi njegovo veličanstvo, Djed Mraz ili Božićnjak, kako se kome sviđa. Lijepo sjedneš do njega, a on je elokventan i simpatičan, govori jezike, zna ponešto i o Hrvatskoj. Fotografiranje je zabranjeno, što ne znači da Siniša nije prekršio zabranu. Na izlazu vam pokažu video snimku razgovora s „njim“ i par fotografija koje su marljive ručice patuljčica snimile. Cijena prava sitnica, 40 €.

Tu se odvajamo na cestu 78, na istok... Prema doma. Spavanje smo rezervirali u gradu Ranua.

Taj dan smo prošli 780 km.

11. DAN Rusija

Rano smo krenuli, u 7:30, oblačnom cestom 78 prema Pitami gdje smo se uključili na cestu E63. Brzo se putuje, krajolik je posvuda isti, šuma i jezera. Svako stajanje je borba s komarcima, najbolje je i ne skidati kacigu. Ubrzo se razvedrilo i zatoplilo na 22°C. Putna brzina nam je 100 do 130 km/h i u Sotkamu nastavljamo cestom 76 do mjesta Nurmestie gdje

Beskrajne ceste sjevera Švedske i Finske

se nastavlja cesta 6.Ručak u vodećem svjetskom proizvođaču hamburgera u Joensuu. To je bio ujedno i najveći grad kroz koji smo prošli u Finskoj.

Jezero po jezero i evo nas na granici s Rusijom. Svetogorsk. E, to je granica! Bedem! Skoro neprobojan! Postoje 2 kolone za ulaz, u žičanoj ogradi načičkanoj kamerama. Desna ide brže, a mi smo, naravno, stali u lijevu, da bi se nakon pola sata prebacili u desnu. Prije ulaska na prostor za policiju i carinu vozila pušta semafor. Tu smo saznali da stojimo u krivoj koloni jer je desna namijenjena samo za Ruse. Ljubazni Finac nas pušta da stanemo ispred njega. Konačno smo došli na red, ali tu kreću muke po državnoj administraciji!

Prvi problem je što je Siniša viđen da je slikao tablu na kojoj piše da ulazite u Rusku federaciju. Zatim je problem nastao što nam vize vrijede još 2 dana pa nisu sigurni da li ćemo napustiti zemlju na vrijeme. Pa su otišle kod šefa po mišljenje, pa ispunjavaj formulare, pa krivo ispunjeni, pa piši ponovno, pa u dva primjerka... Užas živi! Temperatura 30-ak °C, a mi dva sata na granici.

Nakon svih peripetija slijedi carinski pregled. Otvaraj kofere, ajde prošlo je i to. Krenuli hvala Bogu, kad opet rampa, policija. Putovnice. Krenuli dalje, carinska policija, pa nakon toga vojna rampa. Tamo se ništa nije promijenilo još od vremena Brežnjeva. Isti princip je kada ulazite u Ukrajinu, valjda Ruska škola?!

Cesta je, blago rečeno, katastrofa. Rupa do rupe, za poginuti! Sela uz cestu izgledaju stvarno bijedno. Drvene, napola raspadnute kućice, u šikaru zarasla dvorišta, prastare Lade na istoj takvoj cesti. Uglavnom, nakon Skandinavije, totalna depresija.

Budući da su motori već odavno na rezervi, bezuspješno tražimo benzinsku koja radi. Pumpi ima, ali nema goriva. U ovaj pogranični dio stanovnici Finske dolaze po gorivo. Super košta 4,5 kn po litri, ali je rijetkost pronaći pumpu koja radi popodne! Vojnik na jednoj od kontrolnih točaka nas upućuje u grad Vyborg.

Moderna benzinska s čudnim navikama. Čekam da lik makne Ladu nakon što ju je tankirao, ali on sjedi unutra s prijateljem na piću i ne pada mu na pamet da pomakne auto. Nakon što su se napričali, tankirao sam i ja.

Od Vyborga do Sankt Peterburga je cesta pristojna, ali treba se naviknuti na njihov način vožnje. Naime, vozači su od 2 trake su napravili četiri. Vozila se drže skroz desno tako da ih oni brži mogu preteći, isto je i u suprotnom smjeru. U Skandinaviji, u prijeđenih 5.000 km tri puta smo sreli policiju, ovdje ih ima na svakom koraku!

Od granice do Sankt Peterburga ima 190 km, s obzirom na veličinu grada, sam ulazak traje otprilike 1 sat. Vozi se opasno, „na nož“. U hotel smo stigli oko 23h, spavanje 2 noći u jednokrevetnoj sobi s doručkom košta 460 kn. Prevalili 900 km.

12. DAN Sankt Peterburg

Petrograd do 1924, Lenjingrad do 1991, a sad Sankt Peterburg. Doručak u hotelu je, rekao bih, zanimljiv. Makaroni s mesom ili nekakva kaša, po izboru! Popili smo kavu, pojeli kekse i krećemo u razgledavanje Venecije sjevera, kako ga još nazivaju. S 5 milijuna stanovnika, Sankt Peterburg je drugi po veličini ruski grad. Sada bih mogao pisati o povijesti grada, ali svatko koga zanima može „uguglati“ njegov naziv.

Iz hotela smo se uputili u podzemnu željeznicu koja će nas dovesti do Nevskog prospekta.

Osiguranje u metrou je veliko. Susrećemo svakakve uniforme, i staro i mlado. Na ulazu detektori metala, a sama cijena karte, odnosno žetona, je 40 rubalja, tj. 4 kn. Metro je najbolji način kretanja po gradu. Ima 5 linija ukupne dužine 119 km. Svi natpisi stanica metroa su na ćirilici, tako da je korisno nabaviti plan linija na engleskom.

Za razliku od jučerašnje slike na ulasku u Rusiju, ova je drugačija, iako puna kontrasta. Viđamo stare Lade i nove Maybache. Promet je za naš pojam kaotičan, a budući da traje svjetsko nogometno prvenstvo, grad je pun navijača koji se okupljaju po restoranima na Nevskom prospektu. Taj dan je domaćin igrao s Egiptom.

Sam grad je prekrasan, iako se vidi da je nekada sjao punijim sjajem. Smjestio se na deltastom ušću rijeke Neve u Finski zaljev, leži na 40-ak kanala, Neva protječe gradom u duljini od 32 km, premošćenih s više od 580 mostova a tu je i 50-ak otoka i otočića.

Nakon prohodanih kilometara, te ručka na Nevskom prospektu u restoranu sa tradicionalnom ruskom hranom, odlazimo u obilazak City tour busom. Ukoliko nemate više dana vremena za detaljno razgledavanje, mislim da je ovo najbolji način za pogledati grad. Vožnja traje 2h i košta 900 rubalja, tj. 90 kn, a funkcionira na principu Hop-On, Hop-Off, s 18 stanica.

Nakon toga smo krenuli u Ermitaž i po običaju smo stali u krivi red. Stotinjak Kineza i nas dvojica. Još sam komentirao da su Kinezi i Hrvati najkulturniji narod, jer osim te dvije nacije nitko ne posjećuje svjetski poznat Ermitaž.

Naravno, stajali smo u redu za organizirane grupe, ali nas je ljubazna

Sankt Peterburg

„šefica nečega“ ipak pustila da uđemo na taj ulaz te da kupimo karte bez višesatnog ponovnog čekanja u redu za kartu. Ulaznica košta 700 rubalja. O Ermitažu vjerojatno svi sve znaju pa ću tu i završiti.

Taj dan smo prohodali 14 km, Siniša nosi neki jako pametan sat koji nam je mjerio pređene korake!

13. DAN Estonija

Iz Sankt Peterburga smo izašli živi i zdravi, u 9h, prema graničnom prijelazu Ivangorod.

Obavezno tankiranje u Rusiji. Na pumpama postoje zaposlenici koji valjda pomažu natankirati vozila ili samo tamo stoje i gledaju, kao ova dvojica koje smo sreli na pumpi.

Izlaz iz Rusije je malo jednostavniji od ulaska, ali uz obavezan carinski pregled prtljage. I tu se ne smije zaboraviti predati nekakav popunjeni štambiljani obrazac, koji smo dobili na ulasku u zemlju. Slijede dva nova štambilja koja dokazuju izlazak.

Na ulazu u Estoniju sasvim druga priča. Osim što na Sinišinoj Hondi nisu mogli pronaći broj šasije, sam ulazak prolazi brzo i bez suvišne papirologije i administracije. Na prijelazu smo sreli dvojicu motorista iz Rijeke na putu prema Nordkappu, koji su išli suprotnom rutom od naše.

Cestom E20 smo brzo stigli do Tallinna, glavnog grada Estonije. Tu je gorivo drastično skuplje (1,4 €), a cijeli put je poprilično dosadan. Sam Tallinn je lijep, najbolje očuvani srednjevjekovni grad Europe, uvršten i pod zaštitu UNESCO-a. Zovu ga i Silicijska dolina Europe, jer imaju najveći broj star up-ova po broju stanovnika. Recimo, Skype!

Stari dio grada vrvi od turista koji su vjerojatno pristigli kruzerima. Brojne suvenirnice i restorani.

Spavanje smo rezervirali u apartmanskom hotelu. Sam apartman je moderno i lijepo namješten, a prilikom rezervacije dobije se pin kojim se otključavaju vrata dvorišta, vrata hotela i apartmana. Nema domaćina koji bi te dočekao i s kojim bi popričao. Digitalizacija i otuđenje. Cijena 70 €.

Inače su cijene u gradu „europske“. Nama nigdje više nije jeftino. Taj dan smo prešli 360 km.

14. DAN Latvija

Tallinn smo napustili u 8:30, po temperaturi od 14°C i odvozili smo 200 km po kiši.

Cestom broj 4 se do Rige stiže brzo, od Parnua cesta vodi uz muljavo Baltičko more. Motoristima se cesta neće urezati u pamćenje, ravna je i poprilično dosadna, obrubljena šumama borova.

U Rigu stižemo oko 15h. Temperatura je šokantnih 31°C. Ulazak u grad je prepun rupetina i nekada dobro posloženih granitnih kocaka. Nakon smještaja u hotel, pješice smo krenuli u obilazak grada. Stanovnika ima otprilike kao Zagreb, a stanovništvo je otprilike pola-pola, Latvijci i Rusi. Inače, Latvija je objavila neovisnost od Rusije 1991. godine, a ruske vojne snage napustile zemlju između 1992. i 1994.

Ukoliko vas put dovede u Rigu, obavezno razgledajte njihovu tržnicu. Mi smo na nju nabasali slučajno. Sastoji se od četiri natkrita paviljona, koji su od 1920. služili kao hangar za vojne avione, da bi tržnica počela s radom 1930. Nalazi se tik do rijeke Daugava, nekoliko metara od staroga grada. Sam stari grad meni je prekrasan, također je pod zaštitom UNESCO-a i ima najveći broj građevina iz doba secesije.

Budući da smo taj dan igrali utakmicu protiv Argentine, odmah smo odabrali pub gdje ćemo provesti večer. Stari dio grada je za naš pojam velik, mnoštvo crkava i katedrala, milijun restorana, kafića, turista... Na kraju smo se „zapetljali“ u malim ulicama, vrtjeli se u krug te nismo uspijevali pronaći željeni pub. Dobro, pronašli smo ga na kraju, nismo baš takvi nesposobnjakovići.

Inače, pušači su odvojeni od nepušača i na terasama, a u nekima puše-

nje nije dozvoljeno niti vani. Cijene hrane i pića su slične našima, možda malo više.

Smjestili smo se, a do nas 3 Argentinca u dresovima?! Kaže lik do mene; „Tonight, you are going to die“... Uhh, kada je utakmica počela, a cijeli pub počeo grmjeti „Kroejša, Kroejša..“ bilo nam je lakše. Za nas su navijali Rusi, gromoglasno, kažu da smo slavenska braća. U pubu ludnica, kao da je pobijedila Rusija ili Latvija!

Nakon utakmice, koju smo dobili sa 3:0, sjeli smo u teško ulovljeni taksi i odvezli se u hotel. Riga je „prva liga“, iznenađujuće lijep grad!

15. DAN Litva - Poljska

Rigu smo napustili u 6:15, cestom E67 i ušli u Litvu te prošli pokraj Kaunasa u kojem nismo imali vremena zaustaviti se. Putuje se lokalnom cestom s nebrojnim kamionima i vrlo gustim prometom u oba smjera. Na granici s Poljskom smo stali na ručak nakon kojeg mi se tako prispavalo da sam glavinjao na motoru. Nisam mislio da se to može desiti, kapci se sklapaju, glava pada, kao u autu kada vozite više nego što tijelo može. Vidite, a ne vidite. A možda je to bilo od bunceka kojeg smo ručali?

Nakon table čokolade i kave, nastavljamo dalje u Poljsku. Tamo je promet nenormalan. Cesta uska, lokalna, kamere na svakom ulasku u selo, a selo se nastavlja na selo. Uglavnom, treba ju izbjegavati ako se može. To je žila kucavica prema Baltičkim državama, a i prema Skandinavskim. Polja su sva obrađena, nepregledni voćnjaci svega i svačega, dokle pogled seže, i tako stotinama kilometara.

Nakon 14h sati vožnje smo se smjestili u hotel u mjestu Sadowie. Večera po „normalnim“ cijenama i spavanje. Prešli smo 840 km.

16. DAN Poljska- Zagreb

Zadnjeg dan puta odvozili smo u komadu 1028 km, preko Češke i Beča do Zagreba.

Tijekom takvog puta, tijelo i um se prilagode, očvrsnu. Taj zadnji dan sam imao osjećaj da bih mogao voziti beskonačno!

Cijeli put je trajao 16 dana, a prešli smo 9.096 km. Norveška me se najviše dojmila. Zemlja nevjerojatne ljepote i skupoće, zapanjujući krajolik fjordova i planina, najčešće s bijelim mrljama od snijega, crvenih kućica s čijih krovova raste drveće i grmlje, simpatičnih sobova i trolova, bezbrojnih slapova i električnih automobila.

Finska je lijepa na drugi način, totalno je drugačija od Norveške, šumovita je i ravna uz nepregledne šume breze i smreke. Svaka kuća ima svoje jezero, njih oko 60.000. Slična je i Švedska. O da, i ima puno komaraca. Uglavnom, putovanje koje bih opisao; „priceless“! n

Estonija - ulice Tallinna