Berešit - Pustite svjetlost unutra!

Mazel Tov, dovršili smo čitanje Tore! Nevjerojatno, ali tek nekoliko minuta nakon što je završeno čitanje koje traje godinu dana, slijedi malo slavlje, i mi započnemo sve iznova. U tom bi smislu Rebe Nahman uvijek poticao svoje haside da otpočnu iznova i da se nikad ne naviknu na "redoviti, svakodnevni život". Možda smo dovršili čitanje Tore i sakupili mnogo spoznaja, no sada možemo početi iznova s novim načinom gledanja i novom snagom, da bismo uskoro otkrili da u stvari uopće još nismo ni počeli razumjevati dubinu Tore!

Tora počinje opisivanjem Stvaranja, uključujući stih: "B-g je stvorio dva velika svjetlila - veće svjetlilo [sunce] da vlada danom i manje svjetlilo [mjesec] da vlada noći" (Postanak 1,16). Na početku stiha oba se svjetlila nazivaju "velikim", no na kraju stiha se navodi da je mjesec "manji". Raši tumači da su oni stvoreni jednakima, ali je mjesec bio smanjen jer je tvrdio: "Nemoguće je da dva kralja dijele istu krunu. "

Ako promatramo sunce i mjesec, razaznajemo očitu razliku među njima. Sunce isijava svoje vlastito svjetlo, dok mjesec tu svjetlost odražava. Kabalistički, svjetlo sunca predstavlja B-žansko. B-žja zasljepljujuća svjetlost odražava istinsku stvarnost svemira, a to je da tamo ne postoji ništa osim Njega. Na to aludiraju završna slova riječi u prvom stihu Tore: barA ElokiM eT

(B-g je stvorio), koja čine riječ EMeT (istina). Prava svrha B-žjeg stvaranja bila je da Njegova prava priroda postane poznata dolje na Zemlji.

Mjesec predstavlja naše zemaljsko - ljudsko postojanje. Da je mjesec sjao istim sjajem kao sunce, oba svjetlila bi "dijelila istu krunu". To znači da bi B-žje svjetlo gorjelo tolikim sjajem, da u biti ne bi bilo nikakve razlike između Neba i Zemlje. B-žja istinska stvarnost prožimala bi sve stvoreno na takav način da bi sve bilo jedno anđeosko postojanje, ali B-žja želja je bila da se Njegova istina odražava u ljudskom doživljaju.

Koji je to ključ koji otvara naša srca i umove za ključnu B-žju stvarnost za koju znamo da postoji

Zbog toga je mjesec učinjen manjim. On više ne sja onako blještavo kao sunce, čime ostavlja mjesta za laž i sumnju. Ta se duhovna tama manifestira kad god se osjećamo udaljenima, hladnima ili odvojenima od B-ga.

Premda je Stvaranje prouzročilo prvobitnu tamu, kada napravimo pogrešan korak ili pogrešno prosuđujemo, mi dodatno produbljujemo problem i bivamo okruženi s još više slojeva tame. Jeste li se ikada našli u spiralnom vrtlogu pada, željeli ste se izvući iz toga, i učiniti nešto smisleno, ali vas je pri svakom pokušaju da napravite promjenu nešto omelo? Želite iznijeti tu smislenu molitvu i započeti s izgradnjom istinskog odnosa s B-gom, a ustanovite da vas svaki put kada se prilika pojavi nešto drugo zaokupi? Koji je to ključ koji otvara naša srca i umove za ključnu B-žju stvarnost za koju znamo da postoji?

Paraša za sljedeći tjedan kaže: "Načinite svjetlo za arku" (isto, 6,16). Hebrejska riječ teva (arka) također znači "riječ". Kad izgovaramo riječi molitve istinski i iskreno, mi ih osvjetljavamo i uzrokujemo da snažno svijetle te raspršuju tamu koja nas okružuje i otkrivaju B-žju istinu. Opisujući vrstu svjetlosti spomenutu u ovom stihu, Raši kaže: "Jedni kažu da je to prozor, a drugi kažu da je to dragocjeni dragulj." U čemu je razlika? Dragulj proizvodi vlastito svjetlo, a prozor dopušta svjetlosti da uđe unutra.

Možda mi nismo u stanju izgarati tako ogromnom željom za apsolutnom istinom da sami raspršimo sav mrak. Ali možemo izgovoriti nekoliko riječi iskrene molitve bez obzira gdje se nalazili duhovno i emocionalno. Svaka poštena i čestita riječ koju kažemo stvara prozor koji omogućuje da B-žje svjetlo uđe tako da nam se otkriju duhovni putovi ‘povratka kući’. Tako možemo u konačnici ispuniti svrhu stvaranja i vratiti mjesecu njegovu prvobitnu slavu. Amen!

■

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah:

Mnogo je stranica napisano u Zoharu o parašat Berešit i riječi "Berešit", ili Postanak, U početku, što nas uči o važnosti ove paraše i mnogih skrivenih tajni koje se u njoj nalaze.

Ono glavno što možemo vidjeti je razlika između svijeta iluzije kojeg doživljavamo sa svojih pet osjetila, i svijeta istine Gornjih svjetova. Stvarnost koju percipiramo svojim osjetilima u svijetu iluzije tek je nagovještaj, sjena, značajnijih događaja u svijetu istine. Konkretno značenje ovoga je da ne smijemo držati stvarnim ono što vidimo i čujemo.

Nakon prvog čitanja paraše učinit će nam se da postoje mnoga pitanja koja izazivaju špekulacije. Paraša otpočinje opisom stvaranja svijeta, i to od prvog dana "B-g je stvorio nebesa i zemlju ... I reče B-g: neka bude svjetlost i bi svjetlost ... i prozva B-g svjetlo danom a tamu je nazvao noći ..." A ipak, dalje u priči se kaže da su nebeska tijela koja svijetle stvorena četvrtog dana, kako bi se "odvojilo dan od noći". Kako onda može biti da su dan i noć stvoreni prvoga dana, ako ih se moglo razdvojiti pomoću svijetlećih tijela koja su stvorena četvrtog dana?

Još jedan paradoks nalazimo u stvaranju trećega dana - "niknu iz zemlje trava, bilje koje donosi sjeme po svojim vrstama" i "stablo što nosi plodove sa sjemenom po svojim vrstama". A onda u 2. poglavlju, po završetku priče o stvaranju, bude zapisano "... nijednog stabla poljskog još nije bilo na zemlji, niti je bilje poljsko još raslo, jer Vječni B-g još nije doveo kišu na zemlju, i nije bilo čovjeka da obrađuje zemlju."

Postoji filozofsko propitivanje koje nam može pomoći u rješavanju ovih suprotnosti, koje postavlja pitanje da li drvo koje se sruši u šumi, a nema nikoga u blizini, proizvodi zvuk. Razmatranje o ovom pitanju

Mi imamo sposobnost da odredimo što se događa u našoj stvarnosti u suvremenoj fizici nudi odgovor da stablo ne proizvodi zvuk. Na sličan način, prije nego što je bilo nekoga tko će identificirati i imenovati predmete kod stvaranja, oni nisu postojali; nisu postojale ni žive i nežive tvari, niti dimenzija vremena.

B-g je stvorio čovjeka dajući mu ulogu da daje imena stvorenome. Mi imamo sposobnost da odredimo što se događa u našoj stvarnosti, a naša stvarnost je uvijek subjektivna. U priči o Adamu i Evi i Drvetu znanja, Adamov je grijeh bio to što je rekao B-gu "... Žena koju si dao da bude sa mnom, ona mi dade s drveta; pa sam jeo". Adam okrivljuje B-ga, umjesto da preuzme odgovornost za svoje postupke. Okrivljavajući druge, ili Stvoritelja, mi zapravo osporavamo svoju svrhu u životu – sebe kao stvoritelja. Mi tada prestajemo biti na Njegovu sliku, i prebacujemo odgovornost za svoju bol i patnju na druge. Isto tako, u priči o Kajinu i Abelu, pisano je: "I Vječni je uvažio Abela i njegovu žrtvu, ali Kajina i njegovu žrtvu nije uvažio. I to je ozlovoljilo Kajina, i lice mu se namrgodi". I ovdje nas tekst uči da se, oslanjajući se na druge u prilog vlastite sreće, mi odričemo svoje moći, i više nismo stvaratelji. U Knjizi Postanka, U početku, imamo priliku da počnemo iznova ispunjavanjem svoje svrhe da budemo stvaratelji; mi smo producent i režiser, urednik i kritičar filma o našem životu.■

Rabbi Menachem Leibtag: