Hannah hodley trijumf ljubavi

HANNAH HODLEY TRIJUMF LJUBAVI

2 Glorij@

1.

Carrie još jednom baci pogled na besprijekorno čist stan, poravna suknju što joj je blago isticala bokove i otvori vrata.

- Zdravo, Cliff, uđi - pozove ga maznim glasom. Nekoliko pahulja njujorškoga snijega ulepršalo je za dobro umotanim muškarcem i spustilo se na svježe ulašteni drveni pod.

- Brzo, očisti to prije nego se rastopi! - nervozno će muškarac, gledajući kapljice na podu. - Daj požuri! Brzo uzmi...

- Ne, Cliff. Neću ništa uzeti.

Više nije namjeravala rintati za njega. Znatiželjno je iščekivala njegovu reakciju, i kada je stigla, osjetila je snažno zadovoljstvo. Cliff je bio prenaražen. Potpuno iznenađen njenim otporom, zapanjeno ju je odmjerio od glave do pete. Bila je drugačija. Nova frizura izvrsno joj je isticala lice, a elegancija njenih dugih nogu bila je istaknuta do koljena visokim crvenim čizmama.

- Wow. izgledaš kao grom! - uzviknuo je iznenađeno.

Carrie se osmjehnula. Konačno je ona zadavala udarac.

- Hoćeš li mi pomoći s ovim?

- Naravno... Kamo idemo?

Nenaviknut na njenu inicijativu. Cliff je bio izbačen iz ravnoteže.

Oklijevajući, prihvatio je crvenu jaknu koju mu je pružala.

- Samo ja. Ti ne.

Sabrano i samokontrolirano, Carrie uvuče ruke u rukave jakne i zakopča je. Nekada drhtavi prsti bili su sada savršeno mirni. A tada eksplodira kao bomba.

- Cliff, odlazim! I to zauvijek! Evo, ostavljam ti svoje ključeve. Cijeli stan je sada samo tvoj. Sam počisti pod!

Cliff je zaustio da nešto kaže, ali je otvorenih ustima ostao bez teksta, a ona je tada po prvi put primijetila da ima nepravilne zube. Još jedan dokaz da je izreka ljubav je slijepa u potpunosti točna.

3 Glorij@

- Ali... Carrie... ti si luda za mnom! - usprotivio se on - I... i ja te volim.

- Ah, ne - ispravi ga ona umorno. Glas mu je sad bio senzualniji nego ikad, ali na nju to nije više ni najmanje djelovalo. Nehajnim pokretom ruke stavila je pušteni šešir na svoju bujnu svijetlosmeđu kosu i osmjehnula mu se. - Ti voliš samo sebe, Cliff, i one koje uspiješ sebi potčiniti. Od dana kada sam stigla u tvoj ured svim si se silama trudio da me pretvoriš u ono što si ti htio... mješavinu savjesne sobarice, neumorne radnice i nezasitne tigrice. Do grla sam sita svih onih antidepresiva jer nisam na visini tvojih očekivanja! I umorna sam od danonoćnog rintanja za tebe i ribanja lava podvezicama!

- Pretjeruješ!

- Možda, ali ne možeš reći da o tome ne sanjaš! - Bijesno je sijevala zelenim očima dok je govorljivo istresala iz srca dugo taloženi gnjev. Uopće me ne čudi što sam postala klupko živaca! Ako želiš super ženu izvoli je potražiti na drugom mjestu! Meni je više svega dosta! Odlazim!

- Ali ne možeš... - zavapio je očajničkim glasom Cliff dok je ona mirno navlačila kožne rukavice.

- Ne mogu? Samo gledaj.

- Ali... mogli smo imati djecu.

Carrie se prenula, dodirnuta u bolno mjesto. Posljednjih šest godina nije prestajala misliti o udaji i djeci, ali Cliff za to nikad nije htio ni čuti.

- Zbogom. Auto ćeš naći na parkiralištu.

- Ma ti to ne misliš ozbiljno! Gdje ti je prtljaga?

- Već je u autu.

Slobodna kao ptica, otvorila je vrata stana i izišla.

- Čekaj! Stani! Gdje... kamo ideš?

- U Englesku. Ocu. - Mooolim?! Ha, jesi li ti luda!! Pisao ti je, ali prije šest mjeseci! I od tada više ni riječi od njega! Ako je on čovjek koji je mogao ostaviti ženu i kćer sa manje od godinu dana, misliš da će biti sretan kad mu se na vratima pojavi netko tako nesposoban i nestabilan kao što siti?!

- Potpuno zanemarujem tvoj pakosni komentar - odgovori mu ona sabrano, ledenim glasom. - Dopuštam mogućnost da se on u ovih par

4 Glorij@

mjeseci mogao i predomisliti, ali ja ga jednostavno moram vidjeti. On je moj jedini srodnik i, ako ništa drugo, barem ću probati.

Kako je samo bilo zabavno preuzeti u vlastite ruke konce svoga života! Ali zašto je tako dugo čekala? Sedam dugih godina radila je za Clilffa, a od toga je šest godina živjela s njim.

- U prvoj ladici naći ćeš podvezice i grudnjake. Zabavi se!

U euforičnom raspoloženju, ispunjena snažnim zadovoljstvom, izišla je na snijeg. Novo fino, meko donje rublje činilo je da se osjeća prekrasnom. Bilo je toliko drugačije od onog žuljavog, prostačkog, što ga je nosila da bi se svidjela Cliffu. Na sebi je imala svilenu majicu boje mandarine, elegantni kostim jantrane boje sa kratkom suknjom, mantil, šešir i čizme. Carrie je od te noći bila potpuno nova žena i sada je kretala u novu avanturu.

Dugih nogu, u kožnim čizmama, sjela je na mjesto vozača. S olakšanjem se nasmijala i pokretom ruke odmahnula preneraženom Cliffu. Upalila je motor i krenula.

U sjećanju se vratila u trenutak kada je tek dobila očevo pismo.

Sjeća se da ju je poput zrake sunca pogodila i iskrenost i dubina osjećaja njenoga oca. Tvoj odani otac Jim. Stajalo je u potpisu.

Oh, netko je držao do nje, netko ju je uistinu volio i želio ju pored sebe! Oči joj se ispuniše suzama, a ona ih brzo obrisa da se ne sudari s prvim autom.

Majka joj je umrla dok je još bila malena djevojčica, i Carrie je odrasla kao usvojeno dijete. Tek je sada shvaćala koliko su ona stroga pravila i kazne poočima i maćehe gušili njenu veselu i otvorenu prirodu.

Nikada u toj obitelji nije bilo ljubavi, one prave, altruistične. Ali, sada je sve gotovo, sad će se sve promijeniti.

Jedan taksist joj je upravo pokušavao presjeći put, a njoj je čak došlo da mahne i nasmiješi mu se.

Osjećala se kao u raju, bila je zaljubljena u cijeli svijet, isključujući Cliffa.

Put će joj preletjeti za tren i brzo će stići do kuće svoga oca na jugu Engleske. Tog je dana trebao primiti njeno pismo u kome mu je najavljivala dolazak i bilo bi nevjerojatno da je neće htjeti vidjeti nakon tako dugoga puta.

5 Glorij@

U tom slučaju, pribjeći će planu B. Već je rezervirala sobu u jednom hotelu u blizini, i odatle će mu titrati žicama srca sve dok je ne bude pristao primiti.

Netko ili nešto ga je moralo spriječiti da joj odgovori na pisma čvrsto je bila uvjerena u to.

Cliff joj je savjetovao da zaboravi na oca. Dugo joj je vremena trebalo dok nije shvatila da su ti savjeti potjecali iz njegovih egoističkih potreba. Pouzdavala se i oslanjala o njega godinama, a zapravo mu je time postojala sva podložnija i o njemu ovisna. Ali sada ga je konačno vidjela u pravom svjetlu: kao prepotentnog despota opsjednutog kontrolom svega oko sebe.

Nada koju je gajila u srcu temeljila se na osjećaju da je otac nestrpljivo iščekivao njihov susret, i na tom što je pitao za majčinu adresu. Osjetila je bolni ubod u grudima. Dugi tjedni samoće i izgubljenosti koji su uslijedili nakon majčine smrti za nju su bili tako strašni da ih se prisjećala s mučnom težinom.

Ali, sve je to sada bilo iza nje. Nikada u životu nije osjećala tako intenzivnu sreću. Na horizontu nije vidjela ni oblaka, ni podvezica; već samo gomilu odjeće boje tropskog voća u putnoj torbi.

- Spremi se, Engleska! – uzviknula je radosno ugledavši putokaz za aerodrom. - Stižem!

* Sa Willyem dobro učvršćenim u nosiljci na leđima, a rukama klizavim od sapuna, Jerome konačno otvori vrata. Zašto uvijek netko pozvoni baš kad kupa malenog? Ugledao je veselo, znatiželjno poštarevo lice i zagunđao. Ljudi su skloni ogovaranjima i tračaju čim stignu. Bilo mu je već dosta znatiželjnika koji su pokušavali iščeprkati što on, zapravo, radi u kući Jima Beckwicka. Poštar je zbunjeno ustuknuo korak unatrag i Jerome shvati da je mu je držanje odveć prijeteće pa ublaži izraz lica.

- Dobar dan - promrmlja.

6 Glorij@

- Preporučeno! - reče poštar i zamaše kovertom po zraku.

- Hvala - odgovori on što je pristojnije mogao. Potpiše se i baci brzi pogled: za Jima. Odloži kovertu na hrpu neotvorene pošte što je ležala na stoliću pored ulaznih vrata čekajući da se poboljša Jimovo zdravstveno stanje. Gurnuo je vrata s namjerom da ih zatvori. Čekalo ga je milijun obaveza.

- Dječačić je dobro? - upita poštar kurtoazno. Uzdahnuvši, Jerome shvati da je znatiželja jača od pristojnosti.

- Dobro je.

- Sigurno mu je barem pet tjedana. Obožavam djecu. Mogu li ga malko pogledati?

Bilo bi krajnje nepristojno da ga odbije.

Pomiren sa mišlju da će Willy ubuduće bih predmet opće znatiželje. Jerome odgrne krajeve ručnika kojim je bilo omotano dječačićevo mokro tijelo.

- Ah, isti je otac - zaključi poštar čineći grimase da ga nasmije.

- Je li? - suho odvrati Jerome.

Kako može jedan mali mikrob spljoštenoga nosa sličiti na nekog odraslog, za njega je to bila tajna. U svakom slučaju, svi su u Willyju vidjeli Jimove crte.

Osjećaj krivice i kajanja odjednom mu zgrči mu stomak i raširi se tijelom. Osjećao se tako bijedno poražen, prezirao je sam sebe zbog onoga što je uradio.

- Svima nam je jako žao što je gospodin Beckwick opet u bolnici.

Kako mu je?

- Kritično.

- Imao je prokletu nesreću otkad se prošloga ljeta preselio ovamo.

- Poštar ga suosjećajno potapša po ramenu. - Ah, kakav je krasan pogreb priredio ženi. Predivan govor. - Jerome ga ispravi: Virginia i Jim nisu bili vjenčani; taj ju je detalj stajao života.

Poštar je vjerojatno htio samo biti malo ljubazan, ali Jerome nije imao ni trunku želje da se prisjeti tog dana kad je gledao kako se lijes sa Virginijim tijelom polako spušta u vlažnu, mračnu raku. Virginijini prijatelji iz Londona znali su njenu tajnu: onaj njihov mati love affair prije nego je pala u Jimovo naručje. Puni znatiželje ispitivački su promatrali njegove upale oči i skrhan izgled. Cijelo ih je vrijeme mogao čuti kako 7 Glorij@

zlurado šuškaju nakon svakoga stiska ruke. Znao je što su govorili: jedan od komentara dopro mu je do ušiju. - Nikad je nije prestao voljeti. Da li zato izgleda lako strašno? A on se osjećao strahovito licemjerno i bijedno poput najjadnijeg crva.

Bilo mu je nepodnošljivo ponovno proživljavati sve te osjećaje.

- Hvala - odgovorio mu je, nakašljavši se da odagna sjećanja.

Poštar je brzo iskoristio trenutak: - Vrlo je lijepo što ste preuzeli brigu o djetetu. Vi ste mu neki bliski rod?

- Ne baš. Ispričavam se - doda.

- Hladi mi se voda za kupanje, Zatvorio je vrata i instiktivno privinuo Willyja na grudi, kao da ga je htio zaštititi od nekog nepoznatog zla.

Ali, opasnost je već bila na putu. Možda je bilo i dobro što Jimova kći nije htjela nikakav kontakt s ocem: mogla bi opasno ugroziti Willyjevu budućnost, a on to ne bi mogao podnijeti.

Virginijina smrt duboko ga je potresla. To je bila zadnja stvar koju je mogao očekivati, i sada...

U kakvu se samo zavrzlamu upetljao! Postajalo mu je sve teže podnositi tu mučnu prijevaru u koju se pretvorio njegov život. Svaki put kada je posjećivao Jima, u duši ga je pekla bolna tajna o Willyjevu rođenju i kvarila mu odnos sa čovjekom komu se divio, koga je poštovao i koga je volio više od ikoga drugog.

Znao je da bi se daleko bolje osjećao kada bi skinuo masku, ali to bi ujedno značilo da je osudio Jima na propast. Ne, to nikako nije mogao učiniti, čak unatoč tome što je iskreno mrzio laž i prezirao osobe koje su do te mjere slabe da su prisiljene lagati.

Pogledao je istini u lice i pristao na tu posljednju žrtvu. Ma koliko god ga to bude koštalo, skrivat će istinu sve dok Jim bude živ. Jer, u pitanju su bile sudbine dvaju najslabijih stvorenja čije su potrebe bile važnije od njegovih.

- Willy... kako si malen i nezaštićen... I ne znaš koliko si problema stvorio.

Dijete ga je pogledalo tamnim okicama i otvorilo usta kao da traži grudi svoje nepostojeće majke. Jerome mu ponudi svoj palac. Male usne ga prihvatiše, a oči se sklope od trenutnog olakšanja. Ne čudi me što te Jim

8 Glorij@

obožava – promrmlja on zaljubljeno. – Nema srca koje ti ne bi osvojio.

Hajde, idemo se sad lijepo srediti za tvog...

Nije mogao nastaviti dalje. Nije mogao pripisati vlastito očinstvo nekom drugom, to je bio prevelik napor koji je nadilazio njegove snage.

Osjećao se kao propalica, uhvaćen u mreži laži koju je sam satkao.

Razum mu je savjetovao da ih sve drži u zabludi, čak i Willya, vlastito dijete, kome će nastaviti lagati i poslije, sve dok bude znao za sebe.

A srce mu je slušalo drugi glas: glas očinskog instinkta koji je očajnički vapio da se ispolji... Da nije tu bilo dijete počeo bi urlati od boli.

A onda polako, ritam srca mu se počeo smirivati, a srdžba je postepeno jenjavala.

Za Willyevo dobro nastavio je sa ritualom pranja zaboravivši trenutačno na sve ostalo osim na potrebe tog malog nevinog tijela.

Kad je završio, udobno se smjestio ispred kamina u dnevnoj sobi, dok mu je Willy u naručju hlapljivo sisao bočicu sa mlijekom. To je bila sva njegova zadovoljština, njegova jedina sreća usred mora očaja. Willy je čudesan dokaz, savršenstva prirode: tamna kosa, nježna glatka koža, guste crne trepavice. Nasmiješio mu se i uhvatio ga za malenu ručicu.

Willyjevi prstići oviše se oko njegovih, a Jerome osjeti kako mu se srce steže u grudima.

Dijete je bilo njegovo i htio je da to svi znaju.

2.

No svejedno, znao je da je to ipak nemogući san. - Jim će biti ponosan na tebe, mali.

Napokon sit, Willy se smirio, zaklopio je oči, lice mu je poprimilo blaženi izraz, i utonuo je u san. I Jeromeu bi trebalo sna. Samo par minuta za jedan mali kratki sanak. No, misli koje su mu se neprestance rojile glavom nisu nm dozvoljavale da se opusti.

Još nije pronašao kućnu pomoćnicu, a kuhinja je trebala biti čista. Čekala ga je gomila bočica da ih stelirizira, trebao je pripremiti novo mlijeko za Willyja, oprati i ispeglati rublje. Kasnije će telefonirati u ured 9 Glorij@

da provjeri postoji li još uvijek, a onda će on i Willy otići u bolnicu posjetiti Jima.

Bilo je jedan i trideset, a on se još nije obrijao. Na jutarnju kavu nije stigao ni promisliti. Sa druge strane, kada nije bio pri Jimovom uzglavlju, preko dana je obavljao kućanske poslove i brinuo se za dijete, a noći je provodio hodajući po sobi sa Willyjem u naručju i sada je bio potpuno na izmaku snaga.

A uza sve to, još se kao rak crvenio od osjećaja krivnje. Nikada u životu nije napravio ništa nedolično, i ova tajna ga je stavljala na veliku kušnju.

Godinama je radio ono što je želio, išao kamo god je htio živio slobodan poput ptice. Nažalost, sada su mu okolnosti dobrano podrezale krila, a se on na to teško privikavao. Nekada je mogao bez problema otputovati u neki nepoznati egzotični kraj i s radošću otkrivati nove tradicije i običaje, ili pak, proživljavati ono grozničavo uzbuđenje kada mu pred očima, na crtaćem stolu, njegovi vlastiti projekti dobijaju oblik i postaju stvarni.

A zatim je samo jedan trenutak bio dovoljan da on i Virginija Beckwick projektiraju i ostvare nešto što će mu promijeniti život. Nikada neće moći zaboraviti onaj dan kada je dojurio u bolnicu i kad mu je Virginijia priznala da je Willy njegov sin, a ne Jimov. Willy je bio začet ranije, dok su njih dvoje još bili zajedno, prije nego što je Jim i slutio da Virginija uopće postoji. Ponovno je vidio to lice, nekada prekrasno, izobličeno od sudara u prometnoj nesreći. Ni trenutka nije posumnjao u njenu iskrenost. Bila je tako uznemirena da mu ispovjedi istinu, i tako svjesna blizine smrti da mu nije mogla lagati.

Kad su mu javili za udes Jim je doživio slom, i on, Jerome, bio je taj koji je uz Virginiju proveo njene posljednje lucidne trenutke prije hitnog carskog reza. On je bio taj koji je prvi uzeo dijete u naručje, on, koji je prvi bio potresen radošću i udivljenjem pred jednim novim životom. Nije plakao od jedanaeste godine, ali iznenadna spoznaja da je poslao otac, nadvladala ga je. Želio je to dijete. Njegovo dijete. Ipak još je od tada znao da će ga se morati odreći za dobro jednoga čovjeka čiji se život gasio.

Zbog toga je Willy registriran kao Jimov sin.

Jerome prijeđe rukom preko lica. Sve je dugovao Jimu. Ali cijena koju je za to trebao platiti bila je prokleto okrutna! Prignuo je glavu i 10 Glorij@

poljubio dijete u čelo. Toplina vrata i nakupljeni umor od mnogih besanih noći polako su m zamagljivali svijest.

Misli su mu postajale sve blijeđe i on utonu u san, te zaboravi nakratko sve probleme i razarajuću, tešku istinu. Što se više približavala mjestu u kome joj je živio otac, Carrie je postajala sve nemirnija. Otkriće da on postoji bila je najljepša stvar koja joj se ikada dogodila u životu. Silno je željela da sve dobro prođe, sve njene nade počivale su u tome. Pogled joj se gubio u smirujućem prizoru prekrasnih pitomih bregova. Ovce su pasle na smaragdno zelenim pašnjacima, a nekoliko labudova lijeno je plivalo rijekom koja je blago krivudala.

U tom je trenutku ugledala putokaz. Skrenula je na sporednu cestu i osjetila kako joj srce puca od ushita. Već je padao je mrak, iako je bilo tek četiri poslije podne. Pod svjetlom farova razabirala je par slikovitih kuća od gruboga kamena koje su stajale razbacane uokolo ceste. Neke su bile u stilu Tudora, sa crno bijelim plotom, slamnatim krovom i skromnim vrtom u pročelju.

Zastajala je pred svakom kućom i čitala ime. Napokon, ugledala je onu koju je tražila: Great Usher Hali.

- Nadajmo se da je tu! - pomolila se u sebi. Polako je vozila kroz dugi, sad već mračni drvored, grčevito stišćući volan znojnim dlanovima, dok je u duši osjećala neku nervoznu mješavinu straha i nestrpljenja.

Iznenađena, široko je raširila oči kada je pred njom neočekivano iskrsnula raskošna kuća. Ni u jednom trenutku nije joj palo na pamet da bi joj otac mogao biti bogat!

Prošla je preko drvenog mosta koji je premošćivao jarak i zaustavila automobil pred kućom.

* Great Usher Hali bio je impozantni zamak krova prekrivenog velikim kamenim pločama a fasadom načinjenom od robusnih greda tamne hrastovine.

- Ne mogu vjerovati! - prošaptala je tiho Carrie, istinski začuđena.

11 Glorij@

Drhtavih prstiju ugasila je motor i izišla iz automobila.

Istoga trenutka začula je lavež. Ustuknula je, preplašena, videći kako jedan čupavi crni ovčar u velikim skokovima juri prema njoj.

- Upomoć! - vrisnu - Do... dobar, dobar pas - mucala je ne baš mjerljivo. - Dobar...

- Dobro je raspoložen - dopro je jedan duboki muški glas iza njenih leda. - Maše repom, zar ne vidite?

Njen otac! Istog trena zaboravila je na životinju, te se sa razigranim osmjehom na usnama, dok su joj oči iskrile od nade i radosti, okrenula prema kući. Osmjeh joj u trenu iščeznu. To ne može biti on.

Premlad je. Ali onda... tko je to? Muškarac što je u polusjeni stajao na kućnom pragu sumnjičavo ju je promatrao. Bio je gotovo sav u mraku, jedino je tanka zraka svjetla dopirala iza vrata koja je pritvorio kao da želi zaštititi zamak od uljeza. Od umora joj se počnu vrtjeti u glavi čudne, fantastične slike: jarak, srednjovjekovni zamak čudnog oblika, tajanstveni neznanac...

Kosa mu je bila razbarušena, izvijene obrve guste i tamne, lice zasjenjeno sutonom, pogled neprijateljski, a na sebi je imao debelu dolcevitu i jeans. Možda pogriješila kuću, pomisli.

- Great... Usher Hali? - upitala je pomalo nesigurno.

- Tako je.

Nema greške. Na kraju krajeva, to je samo neki čovjek. Doduše, mrk, negostoljubiv, prijetećeg držanja, ali, samo neki čovjek - ništa više od toga.

- Zdravo - pozdravi ga nastojeći se malo ohrabriti. Ali kad je napravila korak naprijed, na nozi je opet osjetila pseću njušku i hrabrost je ponovo napustila. - Jeste li sigurni da se mogu pomaknuti bez rizika da ću izgubiti nogu?

Par tamnih očiju prijeđe preko njenih jarko crvenih usana: sva se naježila. Samo ju je pogledao, a njoj je čitavim tijelom prostrujao val topline.

- Jeo je. - Usta neznanca ostala su nepomična, kao isklesana rukom nevještog kipara koji nije znao istaći krivulje.

- Trebate nešto?

Ovo sigurno nije najbolja dobrodošlica koju je doživjela! Pomislila je da izgleda kao da se digao na pogrešnu nogu, i to ne baš tako davno.

12 Glorij@

Bar prema dojmu. Tko li bi to mogao bili? Vrtlar? Ne, bio je unutra. Kuća je dovoljno velika da može imah majordoma, ali sigurno ne nekoga sa tako zapuštenim i... opasnim izgledom.

Možda radnik. Možda je upravo popravljao nešto na vrhu ljestvi i zato je raščupan. Smetena, Carrie se ipak uputila prema kući. Pas se ustrčao oko nje kao da je ovca koju treba vratiti u stado. Osmjehnula se njegovim skokovima, ali ga nije imala hrabrosti pomilovati po njušci.

- Ovamo, Diablo! - zapovjedi muškarac.

Diablo! Krasno to govori o vlasniku! Pas dotrči do njega i priljubi mu se uz nogu. Koliko je okrutnih kazni morao podnijeti da stekne takvu poslušnost?

Do tada je živjela sa prepotentnim muškarcem, i polako je shvaćala da joj se taj čovjek sve manje sviđa. Izbliza je izgledao viši od nje. Iz njegovog držanja bilo je jasno da je ljut i nestrpljiv, kao da ima gomilu drugih važnijih stvari za obaviti. Možda popraviti peći ili izolirati cijevi, pomisli Carrie, sa mučninom u želucu na svaku pomisao o održavanju kuće. Odlučila je odmah prijeći na stvar.

- Došla sam upoznati oca - reče mu tvrdo, iako je u njoj bujala radost od pomisli na skori susret. Izgovorivši razlog svog dolaska, svi su joj se strahovi raspršili, i nasmiješila se. To je bio važan trenutak.

Muškarac duboko uzdahnu i namrgodi se, kao da mu je upravo potvrdila najgore sumnje.

- Vašeg... oca? - ponovio je za njom.

- Da. Jima Beckwlcka - precizirala je, a njegove su se njegove obrve skupile u jednu crtu.

- Jima!

Izgledao je obeshrabren. Unatoč maslinastoj puti naglo je problijedio i Carrie se na tren sažali. Samo što je opet pomislila da će časak ugledati oca, osmjeh joj se vratio na lice.

- Da. Za mnoge će to biti iznenađenje, pretpostavljam. I sama sam iznenađena... ova kuća baš i nije kakvu sam očekivala. Zamišljala sam oca u maloj kolibici obrasloj ružama, kako sjedi u naslonjaču u odijelu od tweeda sa kožnim krugovima na laktovima. Prekrasna je!

- Ma stvarno?

Na muškarčevu porugu glas joj malo zadrhti, ali nije htjela popustiti.

13 Glorij@

- Naravno. Ako se pitate tko sam, ja sam njegova kći iz New Yorka koju nije dugo vidio. Pretpostavljam da vas zanimaju dokazi. Razumijem vas. Ne možete nikoga pustiti unutra? Tu negdje... imam ovo pismo...

- Prokopala je po torbi i pružila mu kovertu.

- Izblijedjelo je na nekim mjestima jer sam plakala. I ne odgovara koverti jer...

- Predomislio se - odreže on kratko. Dobaci joj oštar pogled, upali svjetla u hodniku, i nakrivi glavu ispitujući prve crte. Carrie zatomi želju da zacupka nogama i vikne mu da je pusti da uđe, zadavši sebi zadatak da ga strpljivo promatra i vježba samokontrolu.

Imao je prekrasnu kosu: gustu i čvrstu, a na svjetlu se sjajno prelijevala poput gavranovih krila. Carrie nesvjesno zatrepta očima, diveći se njegovim snažnim ramenima, a onda primjeti da mu je dolcevita umrljana nečim što je sličilo na šlag. Razmišljala je o tom neobičnom detalju kad opet osjeti da se čitava naježila: njegove oči još su je ispitivački promatrale. Podigla je pogled i zadrhtala. Gledao ju je gotovo sa gađenjem.

- Ovo je napisao prije šest mjeseci - precizirao je ledeno muškarac.

- Znam! Odmah sam odgovorila...

- Ma stvarno?

- Da! - Muškarac joj očito nije vjerovao, pocrvenjela je. - Kažete da moj otac nije primao moja pisma? - upitala je s nevjericom.

- Upravo tako.

- Nemoguće. - Razdraživali su je njegovi jednosložni odgovori. Poslala sam mu više pisama u kratkim intervalima... i telefonirala sam nekoliko puta...

- Ako je to istina, ponavljam, ako, zašto ste došli?

- Zato što ga želim upoznati, to je bar jasno! Nešto tu nije kako treba. Poslala sam ta pisma. Nisu se sva mogla zagubiti.

- Slažem se. Nije primio ništa od vas: to znači da lažete. Zato bi vam bilo bolje da odete.

Carrie je osjetila kako joj se oči pune suzama, usne su joj zadrhtale. To je tragikomično! Tako blizu, a tako daleko...

- Neću otići dok ne upoznam oca! Ja sam mu pisala! Sigurno se nešto dogodilo na pošti. Možda sam stavila krivi poštanski broj. I još sam

14 Glorij@

telefonski razgovarala s nekom ženom. Tražila sam Jima Beckwicka. rekla tko sam, i dobila odgovor da me ne želi vidjeti...

- Hm, bar je to točno. Savjetujem vam da se okrenete i vratite kući.

Okrenuo se i gurnuo vrata da ih zatvori, ali ona brzo priskoči i uvuče se u procijep. Pas ponovno zavrti repom, i zubi su se opet opasno približili njenoj nozi.

- Otvorite mi vrata i udaljite psa od mene!

- Dalje! - naredi on zapovjednim tonom. Pas se poslušno povuče, muškarac odškrinu vrata. Carrie protrlja ruku i nogu.

- Za kog ste vraga to napravili? - upita iziritirano.

- Jeste li se povrijedili? - dodao je malo blaže.

- Nije mi ništa. Ali nisam mogla dopustiti da mi zalupite vrata u nos. Prešla sam Atlantik da bi došla do oca. Sigurno će moći odvojiti malo vremena za mene.

- Ne, ne može.

- Samo par minuta... Neću ga dugo smetati, ali... morate me pustiti da uđem - zavapila je ona - Molim vas. Vi ne znate što znači ne poznavati vlastitog oca. Moram ga vidjeli, barem samo jedan put. Želim vidjeti kako izgleda, čuti mu glas... Ja... ja nemam nijednu njegovu sliku. Dajte mi da bar ponesem sjećanja, ako je sve drugo nemoguće. Pokušajte zamisliti kako biste se vi osjećali u mojoj koži!

- Dovraga!

Nakon iznenadnog usklika uslijedila je duga pauza, kao da se borio sa sobom. Carrie je čekala suspregnutog daha.

- Hajde, uđite - promrmljao je na koncu.

Prije nego je uspjela povratiti mir, muškarac se okrenuo na petama i zaputio niz osvijetljeni hodnik: pas do njega. Pomislila je da netko sličan ne može biti ničiji domar. Svaki mu je pokret zračio autoritetom. I još nije bio ni najmanje simpatičan.

Ali, bilo je očito da dobro pozna njenoga oca. Prijem je bio neprijateljski sigurno zato jer joj je otac bio razočaran kad mu nisu stizala pisma koja je iščekivao. Ne. Mora postojati neki drugi razlog. Taj je čovjek možda osoba koja je oca odvratila od susreta s njom. U tom slučaju, morala bi ga uvjeriti da se nema čega bojati.

Carrie se suho osmjehnula. Taj se muškarac ne bi uplašio ni samoga vraga.

15 Glorij@

Iznenada, sjetila se preporučenog pisma. Moralo je stići, i to je bio dokaz koji joj je trebao! Hitro mu je prišla i uhvatila ga je za ruku. Bio je jak i mišićav. Ukočio se kao da mu je povrijedila prostor. Carrie je olabavila stisak.

- Žao mi je. Ali morala sam vas zaustaviti prije nego sve prenesete ocu. Želim da znate da ne lažem. Mogu dokazati da imam točnu adresu i da je on dobijao moja pisma.

- Kako?

- Poslala sam preporučeno pismo da mu najavim dolazak. Moralo je biti dostavljeno ovih dana. A ako je stiglo, to znači da su stizala i ostala.

- Ah! Carrie je pogledom popratila njegov. U dnu hodnika, zaklonjen poluotvorenim vratima, stajao je okrugli stolić. Njeno pismo bilo je na vrhu hrpe. - Kako ste mi mogli reći da su sva moja pisma nestala? uzviknula je - vjerojatno su zatrpana u toj gomili!

- Nemoguće. To je pošta od zadnjih deset dana.

- Deset?... Ma kako možete tako ostavljati poštu?! Gdje su, dakle, sva ta moja pisma? zakopana u vrtu?

- Ne budite smiješni! Sva je prethodna pošta pregledana. Bit će i ova kad... Ovdje je vruće. Dajte mi taj mantil!

Prije nego što se stigla pomaknuti prišao joj je s leđa i položio joj ruke na ramena. Dodir je bio nesiguran, kao da bi ga radije izbjegao.

Mantil od čiste vune sklizne s nje a ona se osjeti kao da je gola.

- Šešir - zapovjedi on zaobišavši je i pružajući ruku.

Promotrio je od glave do pete, vjerojatno iznenađen originalnošću njenog izbora odjeće. Carrie je dopustila da joj pobjegne smiješak, konačno je došao taj trenutak. Tu negdje, u toj ogromnoj kući morao je biti njen otac. Zašto bi se opterećivala onim što je bilo prije?

Skinula je šešir i protresla kosu. - Izgleda da je došlo do nesporazuma, ali ono što je najvažnije jest da mogu sad odmah doći do njega! - uzviknula je veselo, dok su joj smeđi pramenovi poskakivali oko lica. Muškarac je nekako čudno stisnuo usne.

- U radnu sobu! - naredi.

Carrie je ostala otvorenih usta, gledajući ga kako se udaljava. Još jedan sa fiks idejom da sve mora kontrolirati, pomislila je. On ženi samo zapovjedi da skoči, a ona ga još pita: a koliko visoko?

16 Glorij@

Ipak, proslijedila je za njim, pas za njom. Zastala je na vratima sobe osvijetljene prigušenim svjetlom. Otac joj nije bio tu.

Neznanac je stajao krut i uspravan, kao da je potpuni gospodar situacije. Malo potom naslonio se na izdubljene grede koje su činile široku nišu u zidu. Hm, kamin u srednjovjekovnom stilu, primijetila je iznenađena. Masivne cjepanice pucketale su iza željezne ograde, i ispunjavale sobu ugodnim mirisom borovine. Zidovi su bili potpuno zaklonjeni knjigama, težak radni stol sa razbacanim papirima stajao je vodoravno položen ispred širokog prozora ukrašenog ljubičastim ciklamama u orijentalnim vazama.

- Vi imate posla, a meni se žuri, neću vas dugo zadržavati. Vi znate zašto sam ovdje. Kažite mi gdje mi je otac! - reče mu. Pocrvenjela je. Opet ju je ispitivački promatrao.

- Sjesti! - zapovjedi.

- Što je vama, mislite da sam pas? - zavikala je ona uvrijeđeno.

- To je bilo za Diabla. Možda biste i vi sjeli? - odvratio joj je on ironično. Barem se počeo otapati.

- Ispričavam se, nisam navikla da mi netko viče pseće naredbe pokraj uha.

Prema njegovom mrgodnom licu izgledalo je da mu se kritika baš nije dopala.

- Ovčari su inteligentni. Diablo zna da ne smije ući u sobu iako stalno pokušava. Ili im vi nametnete pravila ili ih oni sami određuju. Svi psi imaju potrebu da znaju tko im je voda.

- A to ste vi? - Tko zna odnosi li se ova filozofija i na žene.

- Trenutno da. Molim, raskomotite se. - Naslonjač od svijetle kože na koji joj je pokazao mamio ju je poput toplog kreveta i ona je s užitkom utonula u njega.

- Ovako je puno bolje! Put je bio stvarno dug - priznala je, opuštajući noge s olakšanjem. - Četiri sata sam vozila s lijeve strane, mozak mi je molio za milost. Vjerojatno bi bilo bolje da sam se negdje zaustavila kad se smračilo, ali nisam htjela gubiti vrijeme. - Osmjehnula mu se, ali nije dobila ništa zauzvrat.

- Donijet ću vam čaj - reče joj on ustajući. - Miruj! - opet zapovjedi.

Carrie nije baš bila sigurna da li se to odnosilo na psa ili nju. Radije bih odmah vidjela oca - požurila je, ali ne dovoljno. Duge noge u 17 Glorij@

trapericama tako su brzo svladavale prostor da je muškarac gotovo već izišao iz sobe. Carrie je viknula malo glasnije - i ako može, radije bih kavu... Oh Bože! - završila je razočarano.

Jerome je ušao u kuhinju i stao kao ukopan: znao je da mora povratiti samokontrolu prije nego je opet vidi. Htio je dobiti na vremenu.

Trebao mu je mozak koji nije tup od umora. Nastojao se skoncentrirati i izbaciti iz svijesti svaku misao koja mu nije bila od vitalne važnosti.

Mogao je birati. Ili će zabraniti Carrie ikakav pristup Jimu, ili će ga, kasnije, kad se malo oporavi pokušati nagovoriti da se s njom sastane.

Zatvorio je oči i pokušao biti objektivan. Ako je uspije nagovoriti da ode, život će mu se nastaviti kao prije i jednog dana Willy će opet biti njegov. Ali, ako se Carrie pomiri s ocem, on će izgubiti svoga sina. Carrie je bila Jimova najbliža srodnica. Kad Jim umre, a liječnici su očekivali da bi to moglo biti vrlo brzo, ona će automatski postati Willyjeva skrbnica.

Jedan mu je vražić šaputao u uho da bi mogao otkloniti svaku opasnost kad bi joj jasno i glasno rekao istinu: da ju je otac zauvijek prekrižio. To bi bilo najjednostavnije, a on je želio svoga sina...

No, u dnu duše znao je da će se ipak potruditi da poveže oca i kćer. Sjećao se da je Jim bio nepokolebljiv: - Ista je majka! - ogorčeno je izjavio kad je izgubio svaku nadu da će mu od kćeri stići ikakav odgovor.

- Egoistična, prevrtljiva i bezosjećajna! Da zna da sam bogat doletjela bi za tren! Slomila mi je srce, ne želim je više vidjeti! Čak ni da mi dođe sva u dronjcima sa čoporom raščupane djece iza sebe, jesi čuo?

- Čuo sam - mirno mu je odgovorio Jerome, u nadi da će ga jednog dana ipak uspjeti odgovoriti.

Ali to je bilo prije nego što je znao da je on Willyev otac. A sad je Carrie bila tamo, sva u skrletno crvenom i tako odrješita da dođe do oca.

Zdrav razum mu je govorio da bi je nakon čaja trebao otpremiti natrag sa nekom Jimovom fotografijom. Ali, bi li mogao nastaviti mirno živjeti sam sa sobom, znajući da je Jim imao priliku posljednje dane proživjeti sa kćeri?

- Bože! Kakva krasna alternativa!

Strog prema sebi, kao i uvijek, prisilio se da pripremi čaj, a opsesivna slika Carrienog lica kočila mu je prste.

O čemu je on to ovisio? Da lije imao nešto od Jima, njegovu čestitost, njegovu dobrotu? Koliko bi samo bilo lakše da je Carrie uistinu 18 Glorij@

onakva divljakinja kakvom ju je Jim zamišljao: egoistična, prevrtljiva i bezosjećajna.

Ali njegova je zadnja predodžba o njoj bila ona prozračna i nevina radost, kojom mu je raspršila nepovjerenje i pogodila ga poput zrake svjetla. I još sa onim svojim razoružavajućim osmjehom koji joj je blistao u očima boje zada, izgledala je gotovo ranjiva i plaha. U ušima su mu odjekivale njene riječi koje su mu se žarile u srce kao vrući nož u maslac.

Poznavao je taj osjećaj praznine, nejasni osjećaj nepotpunosti, koji raste iz praznog mjesta jednog roditelja. Čitavog je života želio upoznati svoga oca. Njegov osjećaj iskorijenjenosti, izbjegavanje obveza i očajnička potreba za ljubavlju nedvojbeno su se ukorijenili u toj praznini.

Bio je siguran da je Carrie lagala za pisma. Ali to je više bila laž djeteta koje nije moglo podnijeti da je u krivu. Lakoma djevojčica, uvjeravao je sam sebe, da ne postane previše popustljiv. Vjerojatno je malo prokopala po Internetu i ustanovila da je Jim Beckvrick jedan od najuspješnijih arhitekata u tom području.

S obzirom da je Jim posjedovao polovicu sela i imao vrlo bogatu i plodnu karijeru, mogla bi biti kandidat za golemo nasljedstvo. I za skrbništvo nad Willyem. Jerome napuni čajnik. Što bi tad njemu preostalo? Da ih povremeno posjećuje i iz prikrajka promatra kako ona odgaja njegovog sina.

- Ne! Nikad!

Jimu nije preostajalo još puno života. Jerome je već isplanirao da nakon njegove smrti posvoji Willya. Ali, ako Carrie ostane, ona će mu bih skrbnica.

Doći će do sudske bitke koja će se rastegnuti godinama, i sve će to vrlo loše djelovati na Willyja, bez obzira na ishod.

Ne! Takvo nešto ne smije ni pretpostaviti. Probat će držati tu djevojku na odstojanju i poštovat će Jimovu eksplicitnu volju. Šalica čaja i malo ljubaznosti, a nakon toga, poslat će je kući.

19 Glorij@

3.

Carrie je nervozno listala jednu bogato ilustriranu knjigu o arhitekturi. U normalnim bi joj okolnostima daleko više privukla pažnju, ali u tom je trenu imala na umu samo jedno: oca. Osjećala je da će se srušiti od umora, ali morala je izdržati dok ga ne vidi. Trebala je reći onom muškarcu da joj donese kavu. Pomogla bi joj da ostane budna i vratila izgubljenu energiju; ne čaj na kura nije naviknuta i koji joj je preslab...

S naporom se izvukla iz fotelje i orijentirajući se prema zvukovima koji su odnekud dopirali došla je do vrata prostrane drvene kuhinje namještene u kolonijalnom stilu.

Muškarac je nije čuo. Upravo je ubacivao čaj u listićima u čajnik.

Sličio je na zombija pod sedativima. Izbrojala je šest žličica prije nego je uz kletvu stao. Usporenim i teškim pokretima ispraznio je čajnik, pa odmjerio točnu količinu čaja. Dodao je uzavrelu vodu i uzdahnuo, pa zabacio glavu pokretom koji je odavao očaj. Izgledao je nekako iscrpljeno i obeshrabreno, kao da mu je život bio nepodnošljiv. Zašto?

Nije htjela da shvati kako ga je vidjela u trenutku slabosti, pa se udaljila i ponovila ulaz praveći dovoljno buke da ju je morao primjetiti.

Kad je po drugi put ušla, ponovno je bio svoj gospodar: strog, uspravan, s neprobojnim izrazom na licu.

- Došla sam vidjeti mogu li kako pomoći, i...

- Već je gotovo - odvratio je on prije nego je uspjela zatražiti kavu.

- Čaj možemo popiti ovdje. Mlijeko ili limun?

- Svejedno - Sad je već bila previše radoznala da izrazi želju. Sjela je za stol od borovine i pričekala. Na kraju, i čaj je bio stimulans. - Dobro nastavila je u nadi da će ga razoružati - sad mi recite tko ste vi?

- Jerome Ariosta.

- Neobično ime - prokomentirala je nadajući se da će nastaviti.

20 Glorij@

- Moji su iz Venezuele.

To je objašnjavalo markantne linije tamne puti, dojam da je prikrivao žestok, strastven temperament i urođenu senzualnost koja je zračila iz njega. Imao je predivno tijelo. Skladno građen, bio je čvrst i vitak tako da su se pod glatkom kožom nazirali snažni mišići. Cliff bi pored njega bio potpuno bezizražajan. Kao, uostalom, i većina muškaraca.

Carrie je spustila pogled na njegove ruke, dio tijela koji nepogrješivo otkriva našu osobnost. Bilo je nečeg nevjerojatno zavodljivog u načinu na koji su mu gipki prsti rezali limun. Sigurno je znao sa ženama. Delikatan dodir. Hm, provokativno...

Zagrijana toplinom kuhinje, otkopčala je jaknu. Bila bi je i skinula da se njegov pogled nije poput projektila ustremio na majicu boje mandarine. Od toga su je naglo podišli neodređeni, opasni srsi.

Glupačo! Kako bi ga mogla zanimati? Za sve je bila kriva ta njena neobuzdana mašta.

Za svaki slučaj, prikrila je vragolasti smiješak i shvatila da će se bolje osjećati ako ostane u jakni. Majica joj je prianjala uz tijelo kao druga koža, i nije htjela da joj Jerome izbroji rebra.

On ju je zagonetno pogledao i spustio se na stolicu nasuprot.

Podignuo je čajnik, ulio u šalicu tekućinu boje jantara i ubacio krišku limuna. Carrie je prihvatila šalicu. Čaj je bio drugačiji od svih koje je do tad okusila.

- Zovem se Carrie - progovorila je ona, nestrpljiva da je prihvati, Carrie Beckwick.

- Znam.

Očev bliski prijatelj, dakle. Duboko je udahnula i nastavila.

- Pretpostavljam da mi je otac bio razočaran kad mu od mene nije ništa stizalo.

- Potresen - Izraz lica bio mu je nedvojbeno neprijateljski.

- To je strašno. Žao mi je što nisam znala. Ali, čuli ste moje objašnjenje. Morate shvatiti da ga ja nikad nisam htjela povrijediti.

Srknula je gutljaj čaja i ponovno ga pogledala. Imao je izgled osobe rastrgane nekom unutrašnjom borbom i zato se ponadala da je na dobrom putu da ga uvjeri u svoju iskrenost.

21 Glorij@

- Svašta je prošao u zadnje vrijeme. Neću nikome dopustiti da poremeti njegov mir. To što ste ga vi ignorirali proteklih mjeseci...

- Ali ja ga nisam ignorirala!

- On misli da jeste - Sabran i prijeteći, nagnuo se prema njoj preko stola. - Donijet ću vam neku njegovu sliku da je ponesete sa sobom. Tom tvrdoglavošću samo sebi nanosite bol. Ne želi vas vidjeti. Prihvatite to i vratite se u svoj život.

- Ne mogu! Predomislio se jer ga je povrijedilo što nije dobijao moja pisma. Kad bude saznao što se dogodilo...

- Neće saznati ništa, jer mu ja neću ništa reći. Iskreno, smatram da mu vi niste nikada ni odgovorili.

Razbješnjena, Carrie skoči na noge, sijevajući očima.

- Ako je tako doći ću do njega sama i sama ću mu reći!

Jerome elastično ustane i ispriječi se pred njom, namrgođen: - A ja ću onda biti prisiljen da vas zaustavim.

- Molim vas, poslušajte me! - zavapila je, sklapajući oči da zaustavi suze. Uslijedila je duga tišina, Carrie je susprezala disanje. Na licu je mogla osjetiti njegov vlažan i topao dah.

- Poslušat ću. Ali to će biti sve. Sjednite, ispričajte mi tu vašu priču kad baš morate. Carrie je sjela. Privremeno primirje. Međutim, minuti koji će uslijediti bili su za nju neizmjerno važni. Osjećala je da gori od vrućine, počela je drhtati.

- Razumijem vas. Lijepo je znati da se netko brine o nama. Ali, kunem vam se, ja kao i vi želim svome ocu samo dobro.

- A za njega bi to značilo...? - Jerome nije odgovorio i Carrie je primijetila tračak nade.

- Niste sigurni, je li tako? - nastavila je - moj otac inzistira na tome da me ne želi vidjeti, a vi se sada pitate da li možda ipak griješi... Jerome, je li to ono što sad mislite? Slušajte, vi se ne smijete postavljati između nas. Kad ga ne biste bar probali uvjeriti da promijeni mišljenje, to bi vas mučilo cijeli život. Vi to znate, čitam vam u očima. Molim vas, dajte mi šansu!

Jerome je duboko uzdahnuo, oči su ga izdavale. Carrie je nervozno protrljala dlanove, osjećala je kako joj srce bubnja u grlu.

- Treba mi vremena da razmislim.

- Izvrsno! Hvala!

22 Glorij@

- To samo znači da mi treba vremena da procijenim situaciju. U biti, ništa se nije promijenilo. Nemojte se previše nadati. Carrie je zabacila glavu i nasmijala se. - Veliki sam optimist. Ne gubim nadu nikad!

Jedva čekam da vidim oca!

- Ako je tako, bolje je da se pripazite takve nade. Teško će vas pogodili ako ipak odlučim da se ne bi trebali sresti.

Drhtaj joj prostruji tijelom. - Slomili biste mi srce.

- To je još uvijek bolje nego da vi slomite njegovo.

- Ma... zašto bih? - upitala je zbunjeno. - Kako bih mogla?

- Ne znate ništa o njemu?

- Ne, ništa. To je tako strašno...

- Ali znate da živi u velikoj kući - precizira on cinično.

Carrie ustane, uvrijeđena. To je bila čista uvrjeda.

- Vi mislite da me zanima njegov novac? Ta nisam zato došla! Žalim vas ako niste u stanju prepoznati istinu, poštenje i ljubav niti kad ih imate pred nosom!

- Sve mi više otežavate situaciju - promrmljao je on sebi u bradu.

Carrie se ugrizla za usnu. Imala je dojam da Jerome nije mogao skinuti pogleda s nje. Iz svojeg ugla, bila je potpuno potučena.

- U kakvoj... u kakvoj ste vi vezi s njim? - Ponižavala ju je sama pomisao da je on imao moć da odlučuje o njenoj budućnosti.

- Ja sam njegova desna ruka. Ima povjerenja u mene i moj sud.

Osjećala je da će joj se raspući glava. To je od umora, mora ga odagnati. - Znači, vi možete utjecati na njega?

- Kad bih htio.

- Molim vas - zavapila je Carrie po tisućiti put. Jerome je zastao na trenutak kao da su ga iznenadile njegove vlastite riječi. Pogledali su se u očima u oči, i ona je pomislila da se za još jedan korak približila cilju.

On nije više bio onako odbojan, zrakom se počela siliti neka blaga toplina, a ono kameno lice što ju je netremice promatralo i odmjeravalo stalo se polagano opuštati. Znala je da crveni. Osjećala je kako joj se usta suše dok je Jeromeov pogled klizio po njenom golom vratu, grudima, nogama prebačenima jedna preko druge. Odjednom joj se suknja učinila neugodno kratka, došlo joj je da je povuče nadolje, da joj pokrije bar koji centimetar bedara više, ali tako bi mu samo još više privukla pažnju. Sad

23 Glorij@

joj je proučavao poluzatvorene usne. Nagonski prinese ustima šalicu da ili zaštiti i izbjegne njegov pogled.

- Stvar je sad gotova. Potrudite se biti uvjerljiviji.

Carrie je ovlažila usne prije nego je počela - Imam dvadeset i četiri godine. Do sada sam radila u reklamnoj agenciji. Radila sam na promociji prodaje. Trebala sam pronalaziti klijente za naše reklamne kampanje...

- Kladim se da vam je odlično išlo - prokomentirao je on kroz poluosmjeh.

- Naravno! A što drugo? Dva dana u tjednu volontirala sam u jednom staračkom domu...

- Ma dajte, molim vas! - prekinuo je - Ne pretjerujte...

- Ali, istina je - uvrijeđeno će ona - Mogu vani dali Lietonski broj, možete provjeriti.

- I hoću.

- Dobro...

- Pretpostavljam da volite djecu i životinje?

- Ne, čim imam priliku spržim ih na ulju... ma što vi mislite? Ja sam samo jedna obična osoba koja nastoji biti dobra prema drugima i ugodno živjeti svoj život...

- Ne baš tako obična. Imate li dečka?

- To je jako važno? - upita ona iznenađeno.

- Moglo bi biti - uslijedio je neodređeni odgovor.

Bila bi mu rekla i volumen grudi i koliko je teška da je trebalo. Odgovor je ne. Riješila sam ga se. To je bio je jedan arogantni prepotentni stvor koji se neumorno trudio da me pretvori u svoju viziju savršene žene.

- I nije uspio? - upitao je Jerome, trudeći se koliko je god mogao prikriti da je počeo uživati u zabavi.

- Ne. Problem je bio što sam neizlječivo alergična na podvezice odvratila mu je ona kroz smijeh.

Kao što se moglo i pretpostaviti, Jerome je reagirao sa zakašnjenjem, i u jednoj sekundi joj se učinilo da mu je u očima primijetila neko zanimanje. No, za tren, neprobojna maska opet se spustila.

Dakle, kad ste zaključili tu vezu odlučili ste skoknuti do oca u Englesku da potražite nešto novo?

24 Glorij@

Ne! Nije lako! Baš to što sam primila očevo pismo potaklo me da prekinem vezu. Dečko me nije shvaćao, čak me je sprječavao u nastojanju da se približim ocu. U redu, trebalo mi je vremena da to shvatim, ali ipak jesam. Konačno sam ga uspjela vidjeti kakav je zapravo: čisti egoist i prepotentni manipulator! Sedam godina sam mu puštala da me gazi.

Neću više nikom nikada dozvoliti da me maltretira.

- Hm, čini mi se da ste se ipak predomislili - promrmljao je on u bradu. - Je li malo pretjerao?

- Što kaže porota?

- Sud zasjeda.

Carrie je bila potpuno obeshrabrena. Jerome se s njom samo dobro zabavljao.

- Slušajte. Sva sam slomljena. Nemam sad snage da se natežem s vama, jedino očajnički želim vidjeti oca. - Glas joj je bio promukao od osjećaja. - Ako vam to išta znači, savršeno dobro znam da on može odlučiti da nastavi živjeti svoj život bez mene; to bi bio njegov izbor i ja bih ga mogla samo prihvatiti.

- Onda je odluka pala.

Jerome je izgledao opušten, njoj su svi živci poigravali.

- U svakom slučaju, sigurna sam da i vi mislite da bi to trebala biti njegova odluka utemeljena na njegovom poznavanju mene. Bilo bi potpuno pogrešno da me ne može vidjeti i da mu ne mogu objasniti taj nesporazum oko pisama.

Ipak nije dodala kako baš nije sigurna da Jerome tu nije imao svoje prste.

- Ne mora vam vjerovati - zlovoljno je on prokomentirao.

- Sigurna sam da bi mi vjerovao! Pogledao bi mi u oči i u njima pročitao istinu! Vidjeli ste njegovo pismo i znate što osjeća. Sigurno još uvijek drži do mene! Nije moguće da mu neće biti drago kada me vidi.

Možda niste pročitali cijelo pismo, rekao je da se upravo preselio... i da mi mora nešto važno reći. Od tada sam htjela iskočiti iz kože od znatiželje. Ne možete mi uskratiti pravo da vidim oca, ne kada me tako jako želio upoznati! On me mora htjeti pored sebe!

- Možda - priznao je Jerome, ali ne bez otpora. Carrie zaplješće rukama od sreće. - Znači prošla sam ispit?

25 Glorij@

- Uvjerljivi ste - odsjekao je Jerome kratko. Za nju je to bilo dovoljno. Trenutak je napokon stigao! - Odvedite me k njemu! Ne mogu više čekati, Jerome!

- To nije... to nije tako jednostavno.

- Zašto?!

Jerome se odgurnuo od stola, zavalio se u naslon i bezizražajno je pogledao. - Nije ovdje.

- Nije tu? Ali ja sam mislila... nadala sam se da... Kad će se vratili?

- Neće danas.

Carrie se sruši u stolicu u napadu očaja. - To znači da ću se morati vratiti na onu groznu cestu, opet voziti krivom stranom i pronaći hotel. Nagnula je glavu unatrag i uzdahnula: - Krasna perspektiva. Uništena sam. Danima me samo adrenalin drži na nogama. Nemate pojma što taj susret za mene znači, Jerome.

- Uzmite komad torte.

- Da mi vrati malo snage? - Potpuno demoralizirana, primaknula je tanjur stalku za kolače i uzela komad voćne torte. - Pretpostavljam da sam pogriješila. Trebala sam pričekali odgovorna preporučeno pismo.

- Zašto vam je to toliko važno?

- Jer je to jedina obitelj koja mi je ostala. On i majka su se rastali kad sam imala godinu dana. A onda su me ona i njen novi zaručnik odnijeli u New York i od tada smo izgubili sve kontakte s ocem. Umrla je kad sam imala šest godina...

- Umrla...?

- Da - odgovorila je potpuno uronjena u svoje misli, ne primjećujući njegovo zaprepaštenje.

- Moj Bože! Prije osamnaest godina! Da je Jim to znao! - uskliknuo je preneraženo Jerome. Na samu pomisao da bi je otac potražio da je znao da je ostala sama, suze joj navru na oči. - Moja majka nije bila klasična majka, ali je bila bolja od roditelja koji su me posvojili. Čitavo sam vrijeme živjela u uvjerenju da više nemam rodbine. Kad mi je... kad mi je otac pisao...

Carrie je zastala, gutajući s naporom. Od siline osjećaja nije mogla više izustiti ni riječi.

- Ne moram čuti taj dio priče.

- Naprotiv, baš morate! - povratila je opet dah.

26 Glorij@

- Želim da znate kakvo je za mene značenje imala spoznaja da imam živog oca... Ljepši dar nisam mogla dobiti. Bio je u Engleskoj, živio je, disao, spavao... Nisam mogla sabrano mislili, uzvrtjela sam se po kući kao luđakinja, pjevala sam... - Prisjećala se tih trenutaka i raširila ruke put neba. Pogledao ju je sa čudnom iskrom u očima; i zato na vrijeme, prije nego je stigao promisliti da ja luda, Carrie brzo spusti ruke.

- Jerome - nastavila je - trebali ste biti tamo da me vidite! Plesala sam, grlila se, pojela čitavu kutiju sladoleda od karamela! Tako sam bila van sebe od sreće da sam bila kao u transu. Smiješila sam se svim prolaznicima. Danima sam hodala metar iznad zemlje, a onda bih opet poslije plakala bez prestanka. Kako sam se samo osjećala daleko od njega! Uslijedila je duga tišina. Carrie je stiskala dlanove i ispitivački mu promatrala lice. Nešto je izgleda pošlo naopako...

- Mrtav je - prvo joj je proletjelo glavom.

- Slušajte... ne gajite prevelike nade. Ne možete ga vidjeti sada... niti u skoroj budućnosti - dodao je on oprezno.

- Zašto? - procijedila je ona blijeda kao zid. Jerome je bio nečim potresen. Čvrsto je stisnuo donju vilicu i grčio prste u šakama tako da mu se bijelila koža na zaglavcima članaka. Šalica joj je iskliznula iz ruku i čaj se razlio po stoljnjaku. Nijedan od njih nije se ni pomakao.

- Moj otac...? Nije... nije?

- Ne! - odmah će Jerome, shvativši što je mislila. - Nije mrtav!

Nisam to mislio! Neočekivanim ali umirujućim pokretom stisnuo joj je ruku i zadržao je u svojoj dok nije osjetio da se smirila i povratila kontrolu.

- Nego? - prošaputala je ona.

- Nije mu dobro... u bolnici je - glas mu je bio promukao. - Bit će tamo još neko vrijeme...

- Je li... je li bio bolestan kad mi je pisao? Izgledao mi je tako sretan...

- I bio je, ali mu je zdravlje već tad bilo narušeno. Dijelom je to bio razlog zbog koga je pokušao doći do vas, A sad... priznajem vam da je sve to vrlo loše završilo.

- Što mi to želite reći? – Oslobodila je ruku i ustala. - Želim čuti istinu. Moram je ćuti! - zavikala je.

27 Glorij@

- Sjednite, bolje je...

- Odgovorite mi! Morate mi reći! - usprotivila se ona.

- Dobro. Neka vam bude. Istina jasna i glasna. Ima tešku upalu pluća. U životnoj je opasnosti.

Sudeći po njegovom izrazu, situacija je bila još gora.

Potresena neočekivanim otkrićem. Carrie zatetura. Soba se vrtjela oko nje. Uz prigušeni krik pokušala se nečega dohvatiti. Napipala je stolicu i srušila se u nju.

- Ne! Ne! Vruće suze bola vrcale su joj iz očiju i slijevale se niz obraze. Ovila ruke oko tijela i počela se ljuljati naprijed natrag, kao lutka. Mogla je tu biti mjesecima ranije! Ali Cliff joj je branio da odleti u Englesku. Zbog posla. Onda još taj problem sa poštom, ili još gore, sa Jeromeom koji je sakrivao pisma! A Cliff ju je uvjeravao da joj otac nije odgovarao jer se odjednom predomislio... Čitavo to vrijeme mogla je biti kraj njega, njegovati ga, upoznati. A sad, sad je na samrti!

- O Bože! To ne može biti istina! - kriknula je dok su je potresali jecaji. - Zašto baš sad? Na ruci osjeti meki dodir maramice. Prihvatila ju je i pritisnula na uplakano lice. Tu, pored nje stajao je mogući krivac. Carrie je podignula oči i pogledala ga kao da ga optužuje.

- Vi ste... vi ste sakrivali moja pisma?

- Ne! Ne bih mogao ni da sam htio. Ovdje sam tek par tjedana.

Znači, pisma su se stvarno gubila. Nije joj više bilo čudno šio se Jerome držao tako naprasito. Znao je da joj je otac pisao i koliko mu je bio važan njen odgovor. Kad nije stizao, počeo ju je mrziti zbog nezainteresiranosti i Jerome ga je gledao kako pali.

A ona je donijela veliku odluku, krenula na daleki put i stigla tako blizu da vidi kako joj pred očima izmiče šansa da upozna oca o kome je dotada samo sanjala. Pustila je ruke da joj slobodno padnu niz tijelo i oslonila se na stol. Prignula je glavu preumornu da bi je mogla držati uspravnu i naslonila obraz okupan suzama na rukav jakne. Patnja joj je stiskala srce, grlo joj je bilo potpuno suho.

Usprkos tome što je bila ošamućena, primijetila je neki čudni šum: kao da je netko dlanom trljao mikrofon.

- Oprostite. Moram ići - promucao je Jerome. Stolica je odletjela unazad i ona je začula njegove brze korake po drvenom podu. Kao da su 28 Glorij@

ga njene suze iziritirale i nije više mogao podnositi da ostane s njom u istoj sobi.

Na djeličak sekunde podignula je glavu. Trebala je nečije društvo, bilo koga.

- Nemojte ići! - prošapta, ali Jeromeov zamagljeni lik već je nestajao u hodniku. Nije čak dopuštao ni sumnju u to da govori istinu.

Smatrao je da je lažljivica i okrivljavao da je loše postupala sa teško bolesnim čovjekom, i tako pogoršavala njegovo stanje.

* Jerome je poznavao njenog oca, brinuo se za njega, i nesumnjivo, bio je iskren... Ali i ona je Jimov dio! I bila je skršena i sama u nepoznatoj zemlji. Kako se mogao ne sažaliti na njenu bol? Carrie udari bijesno šakama o stol. Zašto je toliko muškaraca do te mjere egoistično?

Nije se sjećao kako je uspio izaći iz kuhinje. Jerome je spustio prijenosnik povezan sa Willyevom kolijevkom na dno džepa.

Bilo je gore nego što je zamišljao. Već je ranije pripremio hranu za malenog, i sad je samo trebao stavili bočicu sa mlijekom u električni grijač. Uzeo ju je i donio u dnevnu sobu u kojoj je Willy prodorno protestirao.

- Strpi se. Sad ćemo otvoriti slavinu, dižemo se... eto ga, na sigurnom si u mome naručju... Na sigurnom? Kako na sigurnom kad je ona žena mogla stati na njegovo mjesto i odnijeti mu krv njegove krvi?

Jerome je stisnuo zube. Nastojao je izbaciti iz svijesti najmračnije misli, pa je počeo šetati gore - dolje po sobi u želji da smiri Willya i ponovno uspostavi mentalnu ravnotežu.

- Tiho. mali. Skoro je gotovo. - Prignuo je glavu i poljubio ga u obraz. - Kad plačeš kidaš mi srce. Jim, li, ona...

Carrieni jecaji potpuno su ga razoružali. Nije ju smio pozvati da uđe. Dovraga i lojalnost! Bilo je fatalno što ju je slušao: pred očima mu se 29 Glorij@

našla jedna ranjiva žena, čak i previše otvorena i povjerljiva. Ali da li je ona uistinu bila takva?

Već mu se ranije dogodilo da nije zaštitio Jima, a posljedice te greške bile su katastrofalne. Još je bio pun bijesa i prezira, prezira prema sebi. Jedino što je sada trebao osigurati je da ta žena ni na koji način ne povrijedi Jima.

Zdrav mu je razum govorio da je se čim prije riješi. A ipak, urođeni altruistićki nagon nastavljao mu je stvarati probleme. U jednom je momentu čak bio u iskušenju da dohvati to nježno uzdrhtalo tijelo i čvrsto ga zagrli da joj dokaže da razumije i dijeli njenu patnju. Samo ga je strah za Willyevu budućnost u tome zaustavio.

- Sad je gotovo - prošaptao je pun ljubavi. - Evo. Vrijedilo je čekali, je li tako? A toliko suza...

Podignuo je glavu. Mučile su ga uspomene. Prošlo je samo par mjeseci otkad je prisustvovao sličnoj histeričnoj predstavi, onda kad ga je Virginia molila da šuti o očinstvu. Zbog sažaljenja, u želji da zaštiti Jima, dao je obećanje ženi koja je izdisala.

I od tada je počeo grcati u moru laži koje do tad nije poznavao.

Nikada više ne bi počinio lako strašnu grešku.

Pogledao je Willyevo smireno lice dok je marljivo sisao mlijeko.

Blažena nevinost. Razorna nesposobnost da se brani... Ne, nikada se ne bi mogao odreći takvoga blaga, tog djeteta... njegovog djeteta! - Ne može mi te uzeti! Nikada to neću dopustiti! - obećao mu je ganut. Ma koliko će je ta istina zaboljeti, morat će nagovoriti Carrie da zaboravi na bilo kakvu ideju da će se susresti s ocem.

Pa ipak se osjećao bijedno, iako je radio upravo ono što je Jim želio. Prokletstvo! To nije bio lagan izbor, iako su njegova budućnost i budućnost njegova sina bili važniji od svega.

Jerome prođe prstima kroz kosu. Prokleta bila što mu je tako zakomplicirala život!

Willye je prestao sisati. Vrlo nježno Jerome ga je prislonio na rame u iščekivanju neizostavnog podrigivanja. Obrisao mu je višak mlijeka sa usana u obliku srca i pogledao na sat.

- O dovraga! Kasnije je nego sam mislio!

30 Glorij@

* Carrien dolazak poremetio mu je sve planove. Čišćenje je moglo pričekati, ali bolnica ne, a već je kasnio.

Izvježbanim kretnjama presvukao je Willya, uzeo vunenu kapicu i nataknuo je na oblačić crne kose. Slijedila je uobičajena bitka: uvlačenje dviju nemirnih ručica u rukave maloga kaputa. Bilo je vrijeme da Carne priopći svoju odluku.

- Pričekaj trenutak - reče malenom smještajući ga u kolijevku. Odmah se vraćam.

Stavio je u džep prijenosnik i uputio se prema kuhinji, užasavajući se onoga što ga je čekalo. Našao ju je kako spava za stolom s glavom na ruci.

Blistava masa kose okruživala ju je poput sjajnog oblaka i presijavala se u crvenim tonovima na fluorescentnom svjetlu.

Nesigurnim pokretom prodrmao ju je za rame. Bila je tako krhka.

- Carrie, Carrie!

Carrie nešto progunđa, ali bila je preduboko utonula u san da bi se mogla probuditi. Jerome joj prede prstima niz rukav. Bio je mokar od suza.

A da nije znao zašto, uzeo joj je nekoliko pramenova kose i namjestio ih iza uha. Velike osjećajne oči bile su skrivene njegovu pogledu, ali fino zaobljene i vlažne trepavice duboko su ga dirnule.

- Carrie! - ponovio je.

Glava joj otežalo pade, Jerome uzdahnu iscrpljeno. Vrijeme je nemilosrdno odmicalo. Ona nije mogla ostati tu na stolu, a nije ni on mogao čekati da se probudi. Provukao joj je ruku ispod tijela i podigao je.

Puna povjerenja Carrie mu se namjestila u naručju i položila glavu u udubinu njegovog vrata... baš kao Willy. Njeno pravilno disanje, obline tijela, miris kose odjednom su ga čitavoga proželi. Osjetio je snažnu želju.

To je bila dugo potiskivana žudnja za ženskim tijelom, za užitkom da ga istražuje, da se čitav prepusti strasti i slasti koja je pratila zaborav. Ali koliko ga je to prije stajalo? Ljutit na vlastitu slabost uputio se uz stepenište. Prepuštanje ženi imalo je svoju cijenu. Počiniti grešku, a 31 Glorij@

počinio ih je više, značilo je završiti u paklu. Tako je dugo bio sam, a svaki drhtaj tih trepavica snažno mu je potresao svaku stanicu tijela. Ali mogao se i morao se kontrolirati... Šteta što su mu ukrućeni mišići dokazivali suprotno. Carrie se pomaknula, a lagani pritisak njenih grudi na njegova prsa snažno je pokolebao njegovu odlučnost. U tišini, odnio ju je u gostinsku sobu, položio na krevet sa baldahinom i izvukao ruke ispod njenog tijela.

Carrie je na trenutak podignula glavu i usne su im se približile.

Uzdahnula je u snu, a potreba da poljubi te vlažne usne postala mu je gotovo neizdrživa.

Na neki način uspio se povući unatrag. Izvukao je pokrivač ispod jastuka i zastao. Satima je putovala. Vjerojatno će spavati čitavu večer i noć.

Oklijevajući, počeo joj je svlačiti čizme. Rukom je okrznuo čvrstu toplu kožu njenih nogu, s naporom je svladao drhtaj koji mu se razlio tijelom i skinuo joj obje čizme. Nije bilo teško. Nastojeći ne gledati duge vitke noge, prešao je na jaknu. I nju je trebalo skinuti. Okrenuo je na jedan bok, pa na drugi. Konačno mu je uspjelo. Carrie je nesvjesno podigla ruke i ovila mu ih oko vrata, snažno privijajući njegovu glavu na svoje grudi. Jerome se našao licem među svilenim naborima njene majice i uhvatila ga je vrtoglavica. Ostao je tako samo jedan tren, ali i to je bilo previše.

Ipak se oslobodio i prekrio ju čitavu pokrivačem, kao da je morao odagnati svaku sliku i sjećanje na to izazovno, poželjno tijelo.

Lice joj je bilo još umrljano suzama. Prvi mu je poriv bio da ga opere mlakom vodom, ali znao je da se mora kontrolirati.

Ona je Jimova kći. Zar Jimovoj zaručnici nije već bio stvorio dovoljno problema?

Da prizna sebi da je poželjna bilo bi kao da se igra s vatrom.

Raširio je lagane zastore uokolo kreveta i, za slučaj da se probudi, ostavio joj poruku da ga neće biti kod kuće nekoliko sati.

Otuširao se u hladnoj vodi, obrijao i odjenuo. Uzeo je Willya i uputio se prema bolnici.

32 Glorij@

4.

Iz dubokoga sna bez snova trgnuo ju je reski šum. Omamljena, Carrie se prisilila da podigne kapke. Još u polusnu na mjestu na kojem je trebao biti mrak razabrala je nešto lelujavo i sivo. Svi su joj se instinkti uzbunili.

- Vatra! - povikala je u strahu, ali još uvijek previše ošamućena da bi mogla jasno misliti.

- Upomoć!

Nije htjela ni pogledati oko sebe. Neka slabost joj je obuzela čitavo tijelo koje je još vapilo za odmorom. - To je neka mora - rekla je sama sebi.

Bila je okružena dimom. Plahte su joj se omotale oko nogu i sprječavale je da pobjegne. U snu ili najavi opet je vrisnula i pokušala se osloboditi, zaplićući se u sve što je bilo oko nje.

- Upomoć! - Zastor se iznenada podigao i ona je čitavim tijelom osjetila nalet svježeg zraka. Dim se razišao. Opet je oko nje bio samo mrak. Paralizirana od straha zbunjeno je zatreptala očima. Neka nejasna figura ušla je u njen vidokrug.

- Smirite se! Sve je u redu.

Na ramenu je osjetila smirujući dodir nečije ruke, a odnekuda iza njene glave upalilo se svjetlo. Carrie se našla očima u oči sa Jeromeom.

Pogled mu je bio topao i senzualan, i ona je odjednom osjetila ogromno olakšanje.

- Vatra! - uzviknula je naginjući se prema njemu.

- Nema nikakve vatre - prošapta on, nastojeći je smiriti.

- Ali... vidjela sam dim!

- To je bio samo san.

- Nije. Čula sam buku. Kao da gori, možda... Ostala je bez riječi.

Nije se osjećao miris dima, nije bilo nikakvih tragova vatre.

33 Glorij@

- Vidjela sam dim! - inzistirala je, bojeći se da Jerome ne pomisli da je poludjela.

- Otvorila sam oči i vidjela...

- Nije moguće - prekinuo ju je on, saginjući se da podigne pokrivač.

Carrie je osjetila toplinu vunenog pokrivača na nogama i trbuhu.

Zbunjena, primijetila je da još ima na sebi suknju, i da joj se u borbi sa plahtama podigla do struka. Što znači da, kad je Jerome upalio svjetlo... gaćice od žute svile, otkriveni trbuh, i noge... sve joj se vidjelo!

Brzim pokretom spustila suknju i poravnala je rukama. Jedna joj je dojka bila gola. Izgleda da se i majica ponašala jednako nestašno kao suknja.

Sklupčala se pod pokrivačem i podigla oči. Jerome je imao svoj uobičajeni daleki i mračni izgled. Lice mu je bilo kao isklesano u granitu.

Nije mu zanimljiva, uvrijeđeno je pomislila. A ipak je mrzila da je muškarci doživljavaju kao seksualnu igračku. Zašto joj je to onda toliko smetalo?

Smiri se! Na sigurnom si.

- Ali ako to nije bio dim, što sam onda vidjela?

- Nalaziš se u krevetu sa baldahinom. Gledaj! Carrie je popratila očima njegov pogled. Ugledala je krov golublje sivog baldahina sa presvlakom spiralnog uzorka... kao dim. Zastori od istog materijala spuštali su se sa njegovih strana. Na smrt ju je isprepadala obična siva tkanina!

Povukla je pokrivač do brade i zavalila se u jastuke. - Užasno se glupo osjećam. Duboko sam spavala. Te su me sjene prevarile.

- Nije tvoja greška. Nisi znala gdje si - umirivao ju je on.

Tek je tada primijetila da Jerome na sebi ima bijeli kućni ogrtač otvoren na prsima i stisnut u struku. Bio je dovoljno kratak da otkrije par snažnih mišićavih nogu. Sigurno je bio u krevetu. Ili u kupaonici. Čelo mu je orošeno. Je li to znoj ili voda?

Koliko je sati? - Bacila je pogled na sat na noćnom ormariću. - Pet ujutro. Probudila sam te.

- Već sam bio budan. Stavio sam rublje u mašinu za pranje.

- Mašina za rublje! Eto što je! To me probudila centrifuga!

- Znači da ti moraš oprostiti meni. Sad je sve u redu, stoga...

34 Glorij@

- Čekaj tren! - još nije uspijevala uhvatiti nit događaja - Ne sjećam se da sam otišla u krevet. Još... još sam odjevena... ne kompletno... Tko...?

Na mjestu par zadnjih sati u njenom je sjećanju bila potpuna praznina. Pogledala ga je u iščekivanju odgovora.

- Zaspala si za stolom u kuhinji.

- Uopće me ne čudi! I onda?

- Nisi mogla tamo ostati cijelu noć.

Ton glasa bio mu je bio opor. Jerome je bio napet, svaki mišić mu je titrao, a cijelo tijelo jedva primjetno podrhtavalo. Carrie je shvatila da ga je rasrdila. Čak je prekinuo rečenicu na pola kao da nije imao vremena raspravljati s njom.

- I što je onda bilo? - htjela je čuti iz njegovih usta što se dalje događalo.

- Očito, donio sam te ovamo.

Kao vreću krumpira, pomislila je ojađeno. - Dobro, hvala - jedva je protisnula kroz zube, prisjećajući se pravila lijepog ponašanja. Jerome je samo slegnuo ramenima kao da je to bilo nešto što se samo po sebi podrazumijevalo; i to nešto ne baš ugodno. - Morao sam.

Carrien ponos bio je povrijeđen, ali nije mogla odoljeti a da se ne zamisli kalio sklupčana leži u njegovom naručju. U jednom joj je trenutku morao skinuti čizme. I jaknu. Iako je mislila da Jerome nije zainteresiran za nju kao ženu, sve joj se to činilo vrlo prisnim. I zabrinjavajuće opasnim.

- Stvarno si... stvarno si ljubazan što si mi dozvolio da noćas ostanem ovdje.

Izgleda da je bila umornija nego što je mislio.

- Nisam imao izbora - promrmljao je on tako tiho da ga je jedva čula.

U tišini koja je uslijedila Carrie ga je vidjela u drugačijem svjetlu.

Poluotvorena usta bila su mu punija, senzualnija. Bio je svježe obrijan, i njoj je gotovo došlo da ga pomiluje po glatkom obrazu.

Spustila je napola kapke, ne zbog pospanosti, već zbog neizdrživog naleta topline od koga joj je bilo kao da se kupa u vrućoj vodi. Nikada nije bila osjetila tako snažnu želju za dodirom.... da ga dotakne, da se rastopi pod njegovim dlanovima... jedva se uspijevala suzdržati. I bilo je vrlo opasno...

35 Glorij@

- Onda laku noć! - zaključila je čim je uspjela zauzdati tjelesni poriv.

- Laku noć i vama - procijedio je on kroz stisnute zube.

Spustio je zastore i izišao iz sobe prije nego bi ga mogla dulje zadržati; iako je znao, dok se spuštao niza stepenice, da je jedan dio njega već bio nepovratno njen. Stroga samokontrola koju je sebi nametnuo sve mu se više činila uzaludna. Srce mu je još ubrzano tuklo. A disao je tako teško da je bio uvjeren da je ona to primijetila. Pred očima je vidio samo blagu krivulju njenih bokova, tamnu trokutastu sjenku pod nježnim velom žute čipke, svježinu kože iznad rubova čarapa i mliječnu bjelinu njenih grudi. Želio je ljubiti i uzbuđivati to zamamno tijelo, osjetiti njegov svilenkasti dodir na svojoj goloj koži, čvrsto ga priljubiti uz svoje sve dok se ne sjedine u eksplozivnu mješavinu žestoke strasti... Želja ga je zaskočila tako iznenada da je ostao zapanjen. Bio je bos, nemoćan, posramljen zbog onoga što je osjećao za potpunu neznanku: Jimovu kćer.

Lijepa bi to bila izdaja Jimovog povjerenja,pomislio je. I to ne prva.

Odlučno je zatomio svaki instinkt.

Proanalizirao je zapažanja, smirio strahove, i ni sam nije znao kako, uspio se povući prije nego je ispao budala.

- Prokletstvo... - promrmljao je ulazeći u kuhinju. Nazirao je dodatnu komplikaciju koju nije ni u snu očekivao!

Skuhao je kavu i sabrao se. Sa gotovo divljim naporom nastojao je izbaciti zamamnu Carrie iz svoje glave.

Carrie je ležala na krevetu savršeno budna. Nervozno je željela izbrisati onaj osjećaj praznine. Nikako se nije uspijevala smiriti pa je ustala i odšetala do stola na kom je stajala njena putna torba. Zaustavila se pred ogledalom i objektivno se pogledala. Imala je izgled iznemogle gutačice muškaraca. Odakle je samo izvirala ta senzualna žena namrštenih usana?

- Zadnja stvar koja ti sada treba je egoistični tvrdoglavi muškarac koji ne bi shvatio što je nježnost čak ni da se s njom sudari. Osjetila je glad. Prošli su sati i sati od kada je posljednji put jela. Namjeravala se malo prošuljati po kuhinji, pa izvuče iz torbe hlače od jereseya i laganu majicu. Cliff joj je već rekao da je žena koja živi samo od seksa, prošlo joj je glavom dok je oblačila komplet boje banane. Iako je, iskreno, to uvijek 36 Glorij@

bio trijumf nade nad praksom. Cliff je zapravo nikad nije uspio zadovoljiti, nikad je nije bio uveo u raj.

Zavezala je kosu žuto crvenom trakom. Možda je u tome ležao problem: možda je spadala u one nezasitnice kojima je seks trebao kao hrana.

Istina, Jerome je najegzotičniji muškarac kog je ikad srela, i njegovo oporo i nepristupačno držanje samo su mu povećavali šarm; a ona je sebi obećala da će pronaći nježnog i osjećajnog muškarca sa razvijenim smislom za zajedništvo. Nekoga tko će je obožavati. Manje od toga nikada ne bi prihvatila. Uostalom, bilo je i važnijih stvari o kojima je trebala razmišljati.

Bila je odlučnija nego ikada: Jerome joj je morao reći ime bolnice u kojoj je bio njen otac. Izišla je iz sobe i zaustavila se na pola hodnika.

Jerome je prao rublje, dakle, ako siđe naći će ga dolje. U djeliću sekunde bila je u iskušenju da se vrati natrag, ali trenutak kasnije bez oklijevanja krenu naprijed.

Bila je gladna, a to je još i prilika da ga pritisne uza zid. Bez greške.

Kad je ušla u kuhinju, tiha, bosih nogu, Jerome je upravo rasprostirao široku vlažnu plahtu.

Samo jedan pogled na njegovo tamno lice i primamljivu figuru, i utroba joj se pretvorila u čvor.

- Gladna sam - izjavila je, tek toliko da se oslobodi naleta želje koja je, prigušen ipak u njoj bujala on se okrenuo i nadignutih obrva pogledao njen sjajni žuti komplet pa se nastavio boriti sa plahtom.

- Jaja i slanina su u hladnjaku.

- Ja sam pošast za štednjakom. Mislila sam na toast i kavu, ili možda komad torte ili čokoladu...

- U vitrini su - pokazao joj je glavom smjer. Plahta mu je iskliznula iz prstiju, a on ju je pogledao kao da je to njena zasluga. Stara Carrie bi se skamenila i osjetila odgovornom. Nova je samo kratko prokomentirala: - Čekaj, pomoći ću ti.

Preklopili su plahtu na dvoje, i u trenutku kad mu se približila da spoje krajeve, sva joj se koža naježila.

- Hvala - Jerome je izgleda jednako uznemireno izbjegavao kontakt, jer joj je iz ruku doslovno istrgnuo presavijenu plahtu i okrenuo se da je objesi na sušilicu za rublje koja je visjela iznad mašine za pranje 37 Glorij@

posuda. Jasno, Jerome je grub muškarac, mrk i dovoljno privlačan da svaku ženu natjera u očaj. Bez obzira na sve, njoj je bilo sasvim dosta takvih tipova. Jedini je problem što je u to morala uvjeriti i hormone. Nisam mogla više zaspati - progovorila da prekine neugodnu tišinu.

- Vidim - Jerome čvršće stisnu pojas ogrtača. Rječiti pokret: stoj daleko! Ne upadaj mi na teren!

Carriena inicijativa ispuhala se kao probušeni balon. Jerome se nije osjećao ugodno kada mu je ona bila u blizini. Nije mu se sviđala, nije joj vjerovao i nije podnosio da budu zajedno u istoj prostoriji. I sigurno bi joj najradije pivom prilikom okrenuo leđa. U redu, htio je biti sam. Ali ona je željela informacije i bila je odlučna da ih dobije pod svaku cijenu!

Vrteći se bosa po kuhinji, napokon je pronašla kruh, maslac i tortu od jabuka, pa ih je trijumfalno odnijela na stol.

- Kavu ću skuhati sama - rekla je kad je pronašla nekakav lončić.

Bez riječi, Jerome joj pruži posudu za brzo vrenje, i ona je prihvatila i napunila vodom. - Iritiram te, je li?

Jerome se samo suho nasmijao bez vedrine, završio rasprostiranje rublja i uzeo stol za peglanje iza ormara.

- Za mene nisi ništa više od još jedne komplikacije.

Barem je iskren. A onda je sa takvom prirodnošću da je ona ostala preneražena, uključio peglu i uzeo jednu košulju iz košare sa rubljem za peglanje.

- Zašto to radiš? - upitala ga je, ne uspijevajući odoljeti znatiželji. Nemaš pomoćnicu?

- Ja sam pomoćnica.

- Ti? - na trenutak je pomislila da su Jerome i njen otac ljubavnici, ali ta je ideja bila tako smiješna, a Jerome tako muževan, da ju je odmah zaboravila.

- Gdje je toster? - upitala je ogledavajući se naokolo.

- Evo ga. - Jerome joj uzme kruh iz ruku, stavi poklopac na plinsko kuhalo i ubaci kriške između dvije rešetke u obliku teniskih reketa. Pazi, brzo će biti gotovo. Toplina koja se širila sa metalnog poklopca bila je vrlo intenzivna, i kao što se moglo i pretpostaviti, tost je bio zagrijan za par sekundi. Nije znala što ju je više iznenađivalo: mašina za pranje posuda koja je služila kao sušilo za rublje, ili Jeromeov talent za kućne poslove.

38 Glorij@

- To ti je posao: pranje, peglanje i tako dalje? - bočne ga mažući maslac na kruh. Jerome je samo pogledao ispod obrva, i vještim potezom poravnao ovratnik, rukave i prednju stranu košulje.

- Ne. Ovo radim jer to netko mora.

- U pet ujutro? - upita ona zavrćući rukave majice; toplina u kuhinji bila je neizdrživa. Sjedila je za stolom i jela kruh, dok su se njeni crveno lakirani nožni prsti lagano ljuljali.

- U protivnom ne bi imao kad - odgovori joj kratko.

- Zašlo ne uzmeš nekog?

Ojađen svim tim pitanjima ubrzao poteze peglom po košulji s koje su se šišteći oslobađali oblaci pare. - Jedine dvije kućne pomoćnice u kraju radile su ovdje par dana i otišle.

Nimalo čudno. Jerome je svačije strpljenje stavljao na teški ispit.

Uostalom, bio je njegov problem što je sve morao raditi sam. Stoga Carrie suzbije poriv da mu pomogne i navali na doručak. Ali je nastavila zirkati na njega ispod trepavica.

Vjerojatno je osjetio njene provokacije jer se okrenuo prema njoj i zaustavio ono manijakalno gore dolje po košulji. Pogledi su im se sreli.

Carrie je osjetila da joj gori grlo. U njoj je tinjala neukrotiva spolna napetost. Bila je sva u vatri, Jeromeova pojava mutila joj je razum: on tako nepovjerljiv, muževan i sladostrasno nag ispod kućnog ogrtača...

Odmaknula se od stola i otišla na dno kuhinje. Nije bilo dovoljno.

Slobodnom rukom otvorila je i zatvorila nekoliko pretinaca na vitrini, nastojeći osloboditi eksplozivnu energiju koja je u njoj rasla. Unatoč iskušenju da ostane uživati u Jeromeovoj toploj senzualnosti, znala je da mora čim prije saznati što ju je zanimalo i nestati, pobjeći od vlastitih želja koje su je tjerale da se sakrije u sigurnost svoje sobe.

- Moj... otac... - progovorila je promuklim glasom... bila prisiljena ovlažiti usne. Tresle su joj se ruke. Gurnula ih je u džepove da on to ne primijeti. - Želim znati gdje je, kako je i kada ću ga moći vidjeti. Zanima me sve o njemu.

- Bio sam kod njega jučer dok si spavala. Carrie je zadrhtala.

- Kako... kako mu je?

- Stabilno.

- Što to znači?

39 Glorij@

- Da nema pogoršanja. - Jerome je uzeo drugu košulju i polaganim, umornim pokretima, kao da se kreće kroz maglu, raširio rukav po stolu. Misle da će se oporaviti - izjavio je glasom zatamnjenim od osjećaja.

- O Bože! - Carrie zatvori oči. Činilo joj se da se kuhinja vrti oko nje i bila bi pala da joj Jerome nije prišao i zadržao je.

Njegov dodir prizvao ju je u stvarnost. Jasno je mogla razabrati stisak njegovih šaka na svojim rukama, osjećala mu je svaki prst. Čak je osjetila i miris njegove kože: svijetli i delikatni miris sapuna.

I on je drhtao. Možda ga je uzdrmala bolest njenog oca. Nitko ga nije mogao razumjeti bolje od nje, i na tu joj misao zasjaje oči. - Koja sam ja glupača! Sad mi samo dolazi da se rasplačem. Već mi je bio udarac kad sam čula da je otac na umoru... a sad se oporavlja... ja... ja...

- To je jače od tebe, znam.

- Jako si mu privržen, je li?

- Privržen? Ja ga volim!

Izgleda da su mu latinsko - američki korijeni dali da voli i mrzi sa takvom žestinom kakvu Carrie nije mogla ni zamisliti.

- Da umre, ja bih poludjela - prozborila je briznuvši u plač.

Jerome je zagrlio i nježno je pomilovao po kosi.

- I ja.

Stvarno je duboko vezan za njenog oca, pomislila je. Naslonila je obraz na njegov kućni ogrtač, i usnama mu dodirnula svilenu kožu na prsima. Čula je kako mu tuče srce i odjednom je shvatila zašto je bio tako hladan prema njoj. Bio je očajan, možda čak toliko očajan da je odbijao svaki drugi osjećaj. Između Jeromea i njenoga oca postojala je neka posebna povezanost a ona će uskoro ustanoviti kakva. U međuvremenu, opraštala mu je svaki okršaj.

- Bilo je ti teško, zar ne? - prošapta, uživajući u njegovoj blizini.

- Njemu je bilo teže.

U srcu su joj se vrtložile emocije: samilost prema ocu, olakšanje, divljenje prema Jeromeu koji je stoički nastojao odoljeti tjeskobi.

Spontano mu je ovila ruke oko vrata i podigla pogled.

- Vratit će se prije nego očekuješ. Nije li to predivno? - prošapće mu.

Jeromeov obraz priljubio se uz njen i ona ga je još jače zagrlila.

40 Glorij@

Neće više biti zapreka među njima. Otac će joj ozdraviti, a Jerome ju je prihvatio. Podigla je oči i nasmiješila se.

Vrijeme kao da se zaustavilo, susprezala je dah. Gubila se u njegovom pogledu, njene poluotvorene usne kao da su imale svoju vlastitu volju.

Znala je da se mora pomaknuti, nešto reći, ali sve su je razborite misli napustile. Neka neodoljiva sila tjerala ju je da zatvori oči.

Svijet oko nje se rušio. Čvrste i nježne Jeromeove usne spustile su se na njene. Carrie zabaci glavu unatrag i ispusti uzdah. Bez razmišljanja uzvratila mu je poljubac. Nije znala što radi, jedino je bila svjesna svoje želje da je čvrsto drži u zagrljaju i da je satima ljubi sve dok joj se žeđ ne utaži. Ali Jerome joj prekine san. Polako ju je udaljio od sebe i pogledao je smeteno.

- Mislim da nas je Jimovo poboljšanje navelo da pretjerano reagiramo.

Osjetila je da joj ponestaje zraka. Na tren se Jeromeov pogled opet našao na njenim usnama, ali sad ih nije poljubio.

- Slažem se - potvrdila je teška srca.

- Oboje smo imali potrebu da se opustimo. Da zagrlimo nekoga...

Carrie je ispustila pojas njegovog kućnog ogrtača i blijedo se osmjehnula, bila mu je zahvalna što je umanjivao dramatičnost situacije.

- U pravu si! Sva je sreća što nema svećenika u blizini! - uzviknula je usiljeno veselo. Otapkala je od njega i uzela sad već hladnu krišku kruha. Vrtjela ju je po rukama da dobije vremena da oblikuje neku suvislu misao. - Sreća nas tjera da radimo najčudnije stvari. Zagrizla je toast i pomolila se da je ne pita zašto se onako zaboravila u njegovom naručju.

- Znam. I ispričavam se - odgovorio joj je on i počeo peglati žustrije.

- Razumljivo je, imajući u vidu okolnosti. - Dobacila mu je uz osmjeh, kojega joj on nije uzvratio. Onaj trenutak intimnosti nije poticao iz njegove želje da joj se otvori, već je to bila obična spontana reakcija na poboljšanje zdravstvenog stanja njenog oca. Jerome ju je i dalje prezirao i bio je uvjeren da je lažljivica. Kad bi barem imao više povjerenja u nju!

Mogli bi barem podijeliti zajedničke osjećaje. I to bi bio neki početak.

- Znaš... bolnica – oprezno je počela - Voljela bih je nazvati i...

41 Glorij@

- Ne! - odvratio joj je odlučno - Jim je previše bolestan i slab da bi mogao izdržati tvoj posjet. Svu snagu mora usmjeriti na ozdravljenje.

Neću ti dopustiti da mu se približiš.

- Ali... ja sam mislila da si promijenio mišljenje...

- Krivo si mislila. Prema tebi osjećam simpatiju, ali sam prije svega posvećen Jimu. Što se tiče tebe. njegova volja je bila jasna.

- Utemeljena na krivoj pretpostavci! - usprotivila se ona.

- To ti govoriš. I to ne mijenja činjenicu da te ne želi. Prihvati to i...

- Ne! Ne mogu!

- Onda mi ne ostavljaš izbora.

Ugasio je peglu i odložio je. Ne gledajući Carrie, stao je hodati po kuhinji uzduž i poprijeko.

- Moj ti je savjet - nastavio je nepokolebljivo - da nastaviš živjeti svoj život, Carrie. Ovdje nema mjesta za tebe, tom svojom nemogućom misijom, samo sebi nanosiš bol. Stisnutom šakom udario je o stol, a onda opet počeo šetati gore - dolje kao zvijer u kavezu. Duge su mu noge gutale prostor kao da je bio na rubu eksplozije. Carrie se sklupčala kraj mašine za posude. Metalna puceta ubadala su je u leda.

- Moram probati!

Jerome se odjednom zaustavio. - Zašto tako uporno želiš uznemiravati bolesnog čovjeka? - zagrmio je.

- On mi je otac! - podsjeti ga ona razjarena.

- Koji nije u stanju slušati tvoje isprike... - naglasio je on.

- Istinu!

- I koji se zakleo da se više nikada neće zanimati za tebe!

Carrie je problijedila. - Nije moguće da je tako ljut na mene... promucala je nesigurno.

- Prisilila si me da ti to kažem! - uzviknuo je on iscrpljen. - Ja ga moram štititi, budući da to sam nije u stanju.

- Već sam ti rekla da želim samo ono što je dobro za njega - opet se Carrie usprotivila, očima suznim od bijesa.

- Onda idi!

- Ne idem dok ne saznam kako je! Ako ga i ne budem mogla vidjeli, želim bar znati što se s njim događa!

- Telefonirat ću ti, obećajem. A sad želim da nestaneš...

42 Glorij@

- Oh, ova ti je dobra! Ja sam njegova kći i imam prava više od tebe da budem ovdje. I zato ću ostati, i to bez obzira što ti o tome mislio! I vidjet ću oca. Ne možeš mi zabraniti da se raspitam za njega u bolnici.

Ako me budeš sprječavao pozvat ću policiju.

- E pa samo je ti zovi! - povikne on bijesan kao ris. - Misliš da će te slušati! A ako i budu, reći ću im za bol koju si mu nanijela kad mu nisi odgovarala na pisma i koju je to tragediju izazvalo.

- Molim? Jerome! Što si to rekao?

- Bože! - Jerome prođe prstima kroz kosu. - Zaboravi!

Carrie je protrnula. - Ne mogu... Rekao si previše.

- Misliš da ne znam? I da mi sad mi je žao? Zaboravi na to, Carrie.

Vjeruj mi, ne želiš to znati.

- Ako moram prihvatiti činjenicu da me mrzi, mogu barem znati zašto. - Pogledala ga je izazivački, kao da mu želi pokazati da može prihvatiti sve što od njega bude čula.

- Baš inzistiraš? - Carrie potvrdi, a Jerome udahnu duboko. Kao da je ispraznio sav bijes, naslonio se na vitrinu i zagledao se u prazno.

- Naravno, nisi mogla znati koliko si zla prouzrokovala - priznao je, smiren, nakon što je napad srdžbe prošao. - Kad si se pojavila na vratima, sve sam pokušao da te natjeram da odeš...

- Primijetila sam!

- Carrie, u onom sam trenutku mislio da si došla ovamo iz nekog hira, možda da iskoristiš to što je bogat. Namjeravao sam te poslati natrag, a da te povrijedim, nakon što bi li prihvatila činjenicu da se on više za tebe ne zanima.

- Stvarno me mrzi?

- Žao mi je. Iz više razloga potrudio sam se da odeš prije nego što saznaš koje je posljedice imala tvoja šutnja. Mislio sam da bi to bilo preokrutno. Ali ti si baš morala navaljivati!

- Što? O kakvim posljedicama govoriš? Carrie je primijetila kako je naglo problijedio, vidjela ga je kako se muči, čvrsto stišće usne u nadi da ga neće dalje pitati. A onda je svrnuo pogled na nju, iako je u duši bio kilometrima daleko.

- Onda? - ponovila je - O kakvim se posljedicama radi?

Jerome joj odgovori u jednom dahu. - Smrt žene koju je volio.

43 Glorij@

5.

Carrie je bila slomljena. - Kako ja mogu za to biti odgovorna! To je... to je nesretna podudarnost!

- I istina - Jerome je pogledao na sat na zapešću.

- Kako se usuđuješ? Kako bih ja mogla ubiti nekoga sa druge strane oceana? Hajde reci mi! Moram znati!

- Kad te najviše trebao, ti si ga odgurnula. Jim se zaljubio, htio se povezati s tobom jer te želio vidjeti prije nego se... - Jerome je napravio pauzu, uzdahnuo i izbjegao njen pogled kao da nije imao snage da ga podnese - prije nego se vjenča - nastavi - a za to mu je trebala adresa tvoje majke da dobije rastavu.

- Ali... majka mi je mrtva! - začuđeno će ona.

- Znam... sada. Šteta što je ta informacija stigla tako kasno.

- Još ne razumijem.

- Slažem do ključnog dijela. Nažalost, tvoj otac je rekao zaručnici da je nekada davno bio oženjen, ali da je sada slobodan...

- Zašto?

- Majka ti je mogla biti bilo gdje. Mogle su mu trebati godine da je pronađe. Jimova je zaručnica bila puno mlada od njega i...

- Koliko mlada? - prekinula ga je ona.

- Imala je trideset i šest godina - reče Jerome.

- A on najmanje šezdeset! - uzviknula je zaprepašteno. - Je li ga stvarno voljela?

- Kako misliš da ja to mogu znati? Skoro ih nikada nisam viđao.

Sve što znam jest da se ona htjela vjenčati i da je on očajnički želio da mu ona postane žena. Bojao se da je može izgubili ako sazna za sve te komplikacije.

- Da ga je voljela, čekala bi ga. Znači, nije ga voljela... - zaključila je Carrie.

Jerome stisne usne. - Moguće.

44 Glorij@

- Zanimao ju je njegov novac?

- Tvoj joj je otac mogao dati puno više od novca - odgovorio je. Bio je lud za njom.

Kao što možeš zamisliti, postajao je sve nemirniji kad mu tvoj odgovor nije nikako stizao.

- Ma... zašto mi nije ponovo pisao?

- Nemam pojma. Možda zato jer se nije dobro osjećao. Imao je gomilu obaveza: tada su se baš preseljavali, i sva ta zbrka oko selidbe, i sve ostalo...

- Ne čudi me da mu nije bilo dobro. To je veliki napor za svakoga njegovih godina. Trebao je svemu tome prići mirnije...

- Znam. Ali bio je povodljiv i ništa joj nije mogao odbiti, utoliko više što je znao da mu ne želi biti samo ljubavnica. Stalno odlaganje datuma ženidbe izazivalo je napetosti. U suštini, Jim se osjećao krivim.

Jednog dana su se posvađali i kada nije prihvatio njen ultimatum, ona je izletjela iz kuće kao furija. Popila je i nije baš bila sasvim bistra. Možda je sumnjala da joj da je lažne nade i da je drži u zabludi. Izletjela je autom na cestu, iz suprotnog smjera je nailazio kamion, i... - odjednom je zašutio, s bolnim grčem na licu. Carrie užasnuto raširi oči. Htjela ga je utješiti, ali ona je indirektno uzrokovala tu tragediju. Nije mogla ništa.

Nikada se u životu nije osjećala tako beskorisnom kraj čovjeka koji pati.

- Oh, Jerome! - Ta što je drugo i mogla reći? Bilo koja druga riječ bila bi suvišna. Možda bi ga mogla zagrliti da mu prenese svoju duboku sućut u njegovoj boli, ali to nije dolazilo u obzir.

Jerome je podigao glavu - Otac ti je prevezen u bolnicu u stanju šoka. Ona je umrla malo nakon toga.

Bilo je čudno što je to tako snažno djelovalo na Jeromea. A ipak jest. Možda zato jer je ta žena unijela dašak sreće u život njegovoga velikog prijatelja.

A ona... Canie je pokušala zadržati suze. Sad je sve bilo kristalno jasno. Jeromeovo neprijateljstvo, očeva nezainteresiranost.

- Žao mi je. Jadna žena... jadan tata. Shvaćam zašto me mrzi. I zašto me ti mrziš. Hvala što si mi rekao - promrmljala je. Spontano mu je prišla.

Oklijevajući, stavila mu je ruku na rame i pogledala ga.

45 Glorij@

- Sigurno si ti morao snositi najteže posljedice svog tog užasa.

Otac u šoku, zaručnica mrtva. Vjerojatno se oslonio na tebe da sebi malo olakša patnju. Vjerojatno si ti organizirao pogreb...

- Jesam. Jim nije mogao.

- I još održavanje kuće, posjete ocu..., Jerome duboko uzdahnu i zatrese glavom. - Carrie, ne znam što ću s tobom!

- Ja sam osoba koju imaš pred sobom - odgovorila mu je jednostavno - nisam ni neodgovorna ni površna. Želim te uvjeriti da sam iskrena. Kunem ti se očevim životom, nisam ti lagala za pisma. Ne bojim se preuzeti svoju odgovornost u tome, ali nisam kriva za prekid komunikacije. Pisma su zagubljena. Ili su namjerno sakrivena.

Jerome namršti čelo. - Zašto to govoriš?

- Jer znam da sam ih slala. Znači, ovo su dva jedina moguća objašnjenja. Uostalom, žena koja mi se javila na telefon bila je vrlo neljubazna. Oba puta mi je odbrusila da se odem objesiti...

- Da se odeš... što? - Jerome je zgrabi za ruku. Oči su mu sijevnule.

Posumnjala je da zna u čemu je bio problem.

- Da se odem objesiti! - ponovila je ona brzo - Tko je to bio?

Sobarica? Imala je mladi glas, bila je vrlo jasna i odrješita. Spustila je slušalicu čim je osjetila da sam se malo zbunila. Imala je lagani irski naglasak, ako ti to nešto pomaže.

Irski! Jerome prijeđe rukom preko lica. Virginija nikada nije uspjela sakrili svoje irsko porijeklo, kao za inat skupim satovima dikcije.

Izraz ići se objesiti bio je tipično njen. Koristila ga je uvijek kad je bila na rubu živaca. Baš su zbog toga morali otpremili dvije izvrsne sobarice.

Možda sam te ipak krivo procijenio - priznao je on gledajući u nju.

- Znaš tko je to bio zar ne?

- Virginija - potvrdio s uzdahom. Da se ponašao razumno bio bi joj ispustio ruku, ali prsti mu se samo spustiše niže na njeno zapešće.

C.arrie je bila potpuno zbunjena: - Jimova zaručnica.

Ta usta... meka i čulna. Jerome ovlaži usne da joj odgovori tečno, bez zamuckivanja. Ali osjetio je kako joj tijelo drhti i to ga je potpuno razoružalo. Prije nego je mogao shvatiti što osjeća, prišao joj bliže i s naporom se skoncentrirao na odgovor.

- Nije znala zašto te tražio. Jimovi prijatelji... nisu odobravali tu vezu. Možda se bojala da nećeš ni ti i da ćeš pokušati utjecati na oca.

46 Glorij@

Vjerojatno je shvatila da si mu kći. Tko zna? Kao što sam ti već rekao, očajnički se htjela vjenčati - dodao je, ali je prešutio glavni razlog: nosila je dijete drugog čovjeka i vrijeme joj je izmicalo iz ruku.

- Strašno! Znači, ona je bacala moja pisma?!

- Lako je moguće.

Virginia je svima nanijela bol. Jimu, njemu, Willyju... a sad je ova krhka žena osjećala posljedice njene slijepe opsesije da se uda za bogataša.

- Pa ovo je groteskno! Sama je onemogućivala svoje vjenčanje! prošaputala Carrie.

- Da je znala dočekala bi te otvorenih ruku. I...

I da se udala za Jima on nikada ne bi saznao da je otac.

Virginijinom krivicom sudbina je skrenula tim mračnim putem.

Carrie je bila bez potrebe ranjena jer je mislila da je otac ne želi. Ona je spriječila svoju udaju i izazvala vlastitu smrt. Jim je podlegao upali pluća i sad mu je život visio o koncu.

- Da ti je dopustila da dođeš sada bi bila tu.

- Govoriš kao da ste bili jako povezani. - Jerome je odmaknuo pogled. Samo mu je Virginijina smrt omogućila da upozna radost očinstva, Nije znao kako pomiriti ova dva proturječna osjećaja.

- Ne želim govorili o njoj.

- Ne, oprosti. Nisam se htjela uplitati u tvoju tugu.

Divio se toj ženi. Otkada je stigla stalno se suočavala sa novim bolnim istinama.

- A ti, tvoja bol?

Carrie mu uputi ohrabrujući osmjeh, a on se osjetio bjednije nego ikad.

- Teško mi je zbog oca. Tako mu želim nekako pomoći! Ako to znači da moram otići, otići ću, ali mislim da mu mogu nešto pružiti. On ima tebe, ali ja sam krv njegove krvi, jedina obitelj koja mu je ostala!

Ljubav prema ocu koga nikada nije imala, zaiskri joj u očima.

Oh, ona je tako iznimna osoba, tako allruistična, srdačna, pažljiva, u to veliko srce mogao bi se smjestiti cijeli svijet... A on ju je skoro otjerao!

Jim je mora upoznati prije nego umre. Njegova kći je lo zasluživala. Jim bi opet pronašao sreću...

47 Glorij@

- Carrie, kada ti ocu bude bolje, reći ću mu za pisma. Počet ćemo s tim.

- Reći ćeš mu da me njegova zaručnica tjerala od njega? - upitala ga je zamišljeno.

- Misliš da ga to neće povrijediti?

- Pusti, vjeruj mi. Objasnit ću mu zašto je reagirala tako nepromišljeno. Ne želim mu lagati.

- Pošten si.

Kad bi to bar bila istina! - Bojim se da sad ne bi mogao izdržati susret s tobom. Jesi li voljna pričekati da razgovaram s njim i da ga pripremim?

- Spremna sam na sve! - poviknula je ona smiješeći se, očiju punih radosti.

Jerome joj je položio ruke na ramena, a ona ga je pogledala s takvom nadom da se začuo kako joj govori: - Možda će potrajati. Zašto ne bi ostala ovdje?

Carrie je bila na sedmom nebu. - Mogu? Ah, to bi bilo predivno. Ti bi mi svaki dan mogao donositi vijesti o ocu, a ja bih li pomagala oko rublja i kuće...

- Ali bez kuhanja!

- Da, ako ti je stalo do života.

Ostao je samo još jedan problem: Willy. Trebao je vremena da razmisli kako će mu prići. Pogledao je na sat: sigurno je sad bio budan.

Još uvijek ga je nešto sprječavalo da Carrie povede k njemu.

- Sad imam posla. Možeš li me malo ispričati? Iz hladnjaka je uzeo bocu mlijeka, sakrio je od njenoga pogleda, pa brzo izišao iz kuhinje, prije nego je stigla išta reći.

Bila je baš onakva kako je Jim mogao zamišljati kćer: umiljata, čestita, srčana i promišljena. No, čim je ušao u Willyjevu sobu i nagnuo se nad kolijevku sjetio se da je, bez obzira na karakter, ona još uvijek ugrožavala budućnost njegovoga sina. Ili, bolje, budućnost koju mu je on namijenio. Dodirnuo je malenu ručicu u zipki, a ona se otvorila i uhvatila ga za prst.

Carrie bi voljela Willyja, pomislio je tužno. Bila bi izvrsna majka, tisuću puta bolja od Virginije koja je htjela uzeti dvije dadilje da riješe problem.

48 Glorij@

A i on bi bio izvrstan otac! Naučio je sve stare dječje pjesmice, prostudirao razvoj djeteta, pročitao knjige o prednostima i manama biološke hrane i biorazgradivih pelena... Izbor je bio između njega i Carrie: tko bi se od njih dvoje bolje brinuo za njegovo dijete? Prignuo se i poljubio nježni ružičasti obraz. Bio je prejako vezan za Willyja da bi ga se mogao zauvijek odreći. Kako da istovremeno spoji oca i kćer i da dobije skrbništvo nad Willyjem koji je registriran kao Jimov sin? Dok je mozgao da riješi tu nerješivu dilemu, začuo je iza leda neki šum. Okrenuo se. Srce mu je ludo tuklo. Sa širokim osmjehom na usnama Carrie je stajala na vratima. Moć odlučivanja više nije bila u njegovim rukama.

- Nisam te htjela smetati, ali sam prolazila i... oh, Jerome, mogu li vidjeti tvoje dijete?

- Moje... - Naravno, nije bilo razloga da misli da je Jimovo! Ali neće joj dugo moći sakrivati istinu. - Ja ne...

- Oh, molim te! Bit ću tiha, obećajem. Kako se to ono zvalo... grijeh propustom? Ipak, Willy je bio njegov sin. To nije bila laž.

- Sad će se probuditi - reče joj negodujući u sebi što ga je razoružao njen osmjeh. Carrie je prišla kolijevci na vrhovima prstiju.

- Shvatila sam da je muško jer je soba sva u plavom. Kako se zove?

- William Daniel.

Bila mu je previše blizu. Vidio je kako se duge trepavice spuštaju preko zelenih očiju. Put joj je bila glatka poput dječje, izraz previše gorljiv, a usne previše izazovne. Stavio je bočicu u grijač i pokušao ovladati proturječnim mislima koje su mu vrvjele glavom. Želio je da joj njegov sin bude najljepše i najslađe dijete koje je vidjela. I da pomisli da su djeca vrlo zahtjevna i teška obveza.

- Prekrasan je! - uzviknula je ona dirnuta, a Jeromeu se učini da joj je vidio suzu u očima dok je pružala ruku da pomiluje dijele. - Pogledaj!

Trepće. Trepavice su mu duge i tamne kao tvoje. A ova crna kosa... Sliči li na majku?

- Ni najmanje - progunđao je.

- Rekla sam nešto pogrešno! Ona... nije ovdje? - upitala je oprezno.

Opet laž... opet se sve kvari: ljubav prema sinu i odnos sa Jimom već su bili narušeni, a sada se isto događa i sa njegovom kćeri. Ali nije smio riskirati da joj se povjeri: to bi bilo kao da joj je već predao sina. Willy mora zauvijek ostati uz njega. Zauvijek. Sinovljevo lice bilo mu je 49 Glorij@

utisnuto u zjenama. Poznavao je njegovo tijelo kao da je njegovo vlastito.

Bili su jedno, nerazdvojivi.

- Ne, nije ovdje.

Osjeti na ruci njen stisak.

Nije zasluživao njenu sućut; da je znala što joj je sakrivao ne bi ga tako povjerljivo gledala.

- Budi se... - Willy je počeo cviljeti. - Oh, Jerome! Ima tamne oči kao ti! Mislila sam da sva djeca imaju plave oči.

- Ima ih i Willy. Plave su kao noć. - Znao im je svaku nijansu. Indigo plave na suncu, a u mraku tamne da su kao crne. - Podigne ga. - Ej, maleni - prošapće mu, prislanjajući ga nježno na svoje lice. - Gledaj, sunce se rađa. - Okrene ga prema zrakama sunca koje su dopirale kroz prozor. Kasnije ćemo u šetnju. Slušat ćemo kako pjevaju ptičice, vidjet ćemo male ovčice, čuti ih kako bleje... Prisjetio se da je tu Carrie i pogledao je. Znaš... ja mu pričam - objasnio joj je, polažući Willyja na stol za presvlačenje.

Carrie je osjetila bolni ubod u srcu, u isto vrijeme neodređen i oštar. Jerome je izgubio ženu, ili je ona izgubila njega, i bio je očajan: čitala mu je u očima.

Sigurno je jako patio, pomislila je gledajući ga kako otkopčava dugmeta Willyjeve košuljice. Ruke su mu u usporedbi sa djetetom izgledale ogromne, ali kretale su se lako meko i sigurno, kao da čine sasvim prirodne pokrete.

- Koliko mu je? - upita ga, gorljivo se nadajući da će i ona sresti nekog iznimnog muškarca koji će joj podariti radost materinstva.

- Pet tjedana. Dobija na težini kao sumo borac - odgovori joj on pun ponosa. - Znaš da me već prepoznaje? Svaki put kad zaplače, ja mu počnem pričati ili pjevati, i on se odmah smiri. Izgleda da nema baš sluha za glazbu. Carrie je čučnula pored krevetića i ostala promatrati proces pranja i presvlačenja, u nadi da će joj Jerome ponuditi da uzme malo Willyja u naručje. Ali on to nije učinio. Zato se zadovoljila samo time da ga gleda kako, sjedeći na stolici, hrani svoga sina, dok je neka mirna atmosfera blaženog spokojstva ispunjavala sobu.

- To je jedan tvoj aspekt koga ne bih mogla ni zamisliti nakon našeg prvog susreta.

50 Glorij@

- Svi smo mi kompleksne ličnosti. Nepristupačne, teške, delikatne, ljubazne, nemilosrdne, ovisno o situaciji ili o onome što ugrožava našu egzistenciju.

- A ti si bio spreman da laješ kao pas čuvar pored svega što je prijetilo sigurnost moga oca - dodala je ona sa sarkastičnim smiješkom na usnama.

- Branio bih osobe koje volim svom svojom snagom.

- Vrlo si odan - primijetila je ona, diveći mu se.

- Volim čitavim svojim bićem - bio je njegov odgovor.

- Ponekad znaš biti zastrašujući! Više mi se sviđaš ovakav.

Jerome se nasmijao - I ja se sebi ovakav više sviđam! - Prekrižio je noge i zaljubljeno pogledao sina.

Carrie je baš na vrijeme shvatila da joj je Jerome počeo izgledati ipak previše privlačan. Zato se počela osvrtati oko sebe tražeći nešto da joj ohladi uzavrele misli. - Maleni je baš imao sreće - prokomentirala je, gledajući s divljenjem stabla živih boja sa nasmijanim očima i ustima koja su ukrašavala zidove - Soba je stvarno prekrasna!

- Ja sam je dekorirao.

- Ti? Pa ti si umjetnik! Najviše mi se sviđaju ovi mali crvendaći. Ah, eno i začarani dvorac o kome sva djeca maštaju.

- Zabavio sam se. Nisam potrošio puno vremena.

Sjajne boje podloge oživljavale su i rubove zidnog ormara, a biblioteka je bila zakamuflirana u planinu.

- Jesi li umjetnik po struci?

- Na neki način. Ja sam arhitekt, kao tvoj otac.

- Pa to je ono što sam i ja htjela biti! To mi je želja otkad mi je profesor rekao da imam za to talenta.

- Što te onda spriječilo?

- Pomajka i poočim. Htjeli su da prekinem školovanje i počnem zarađivati, tako sam naučila strojopis.

- I kako si se osjećala?

- Bila sam žalosna. Uostalom, nisu imali novaca. Mislila sam da je u redu da doprinosim u obiteljsku kasu. Nasmiješila se. - Stalno sam crtala, još od kada sam bila djevojčica. Željela sam stvoriti nešto što će trajati zauvijek. Sigurno je to prekrasan osjećaj kad znaš da je neka građevina tvoje kreacija, tvoj san koji je postao stvaran.

51 Glorij@

- Isti si otac! - poviče on veselo - Tako me inspirirao. U pravu si, dirljivo je vidjeti svoj san, šetati oko njega, ulaziti u njega, vidjeti ga da funkcionira, da je prepun ljudi...! Carrie je naslonila bradu na koljena. Pričaj mi o ocu i o njegovom poslu.

- Što kažeš na to da ti ga najprije opišem? - Vidio je da ga sluša s nestrpljenjem i nasmiješio joj se. - Ima šezdeset godina, sve zube i veliki sijedi pramen koji mu pada na čelo, a on ga stalno nervozno baca natrag.

Kad radi redovito se sav isprlja bojama koji koristi.

- Čini mi se da ga vidim. Je li visok ili nizak?

- Visok. Prije je imao snažno tijelo, ali sada je smršavio, pogrbio se i obrazi su mu upali. Ima tvoje oči. Manje sjajne, ali mogu jednako snažno zasjati kada ga nešto oduševi. Mislim... mislim da imate slične karaktere.

-To jest?

- Pošteni ste, dobri, ljubazni, velikodušni... - Jerome prekine listu kvaliteta i napravi grimasu. - Tvrdoglavi, žestoki, odlučni i ponekad nemogući! - dodao je.

- Sijevale bi varnice kada bi se posvađali! Ali... drago mi je da je dobar čovjek. Majka mi o njemu nikad nije ništa govorila, ali kada sam odrasla, zbrojila sam dva i dva. O njoj sam znala ono što sam znala i pretpostavila sam da joj je otac rekao da ode jer je imala neku drugu vezu.

- Mogla bi biti istina složio se on oprezno. Podigao je Willyja par puta u zrak, i zauzvrat dobio klasični podrigić popraćen sa malo mlijeka.

U tom trenutku Carrie je shvatila zašto mu je džemper bio zaprljan kada su se prvi put vidjeli. - Bravo! - uskliknuo je Jerome, kao da je maleni savladao neku složenu aritmetičku operaciju.

- Previše ga maziš! - našalila se ona.

No, Jerome nije shvatio šalu, pa joj dobaci oštar pogled. - Točno. odgovorio joj je suho.

- Smiri se. U tome nema ničeg lošeg. Možda je bio pregrub; nasmiješi se: - Štitim se - objasnio joj je malo posramljen. - Ali, pričali smo o tebi - dodao je da promijeni temu. - Rekla si da ti je majka umrla kad li je bilo šest?

- Točno. Prije osamnaest godina. I od tada želim pripadati nekome. - Carrie se protegnula prema naprijed, još uvijek u nadi da će joj ponuditi da malo drži dijete. Ali Jerome se ustao zajedno sa malenim; 52 Glorij@

jednom ga je rukom čvrsto držao privijenog uza sebe, a drugom je slagao predmete razbacane uokolo.

- Mogu li ti pomoći? - upitala ga je.

- Ne! - Odgovor je bio oštar i grub, ali ga je brzo ispravio: - Ali hvala. Pričaj mi o pomajci i poočimu.

- Bili su strogi. Ponekad sam se pitala da li ih zanima samo novac koji sam donosila kući. Ne sjećam se da se ikada jedan od njih igrao sa mnom ili da me mazio. Jednostavno, dali su mi dom, a ja sam naučila kako ga održavati i kako biti dovoljna sama sebi.

- Ali ne i kuhati - dodao je on dok je namještao Willyju vunenu kapicu.

Carrie skoči na noge i pretekne ga pružajući mu jaknicu koju je maloprije pogledao. Ali nije napravila nijednu kretnju prema Willyju da mu je pomogne navući.

- Majka me naučila temeljna jela. Kad sam otišla živjeti za svoj račun, nikada nisam radila ništa zahtjevnije jer sam se bojala da ne upropastim skupe namirnice. A ako bih htjela napraviti nešto posebno za dečka, bila sam tako nervozna da mi nije bilo premca u pregaranju svega, čak i salate.

Jerome se od srca nasmijao, što ju je prilično začudilo. Sjene sa njegovoga lica bile su potpuno nestale, a oči su mu sada svjetlucavo iskrile.

- Idem nešto odjenuti, pa ću s Willyjem malo na svježi zrak - reče joj - u šetnju po poljima. Hoćeš li s nama?

- Oh, da! Samo da uzmem jaknu.

- Ništa ti drugo ne treba?

- Možda šal. Zašto?

- Dobre cipele možda ti ne bi smetale. Carrie pogleda svoja bosa stopala i pocrveni. Bila je previše nestrpljiva. Trebala se smiriti ili će Jerome vidjeti da umire od zelje za njim.

- Cipele! To je tako konvencionalno! - Brzo, da se ne predomisli, zatrčala se prema svojoj sobi, a jeka njenoga smijeha slijedila ju je hodnikom.

Par minuta kasnije čula ga je kako silazi na donji kat i zove psa koji je strpljivo ostao čekati na dnu stepeništa. Jednog će dana u toj kući

53 Glorij@

živjeti svi zajedno i bit će sretni: ona sa svojim ocem i Jerome sa svojim sinom. Moralo je tako biti, jer je ona to željela čitavim svojim bićem.

6.

Zrak je bio oštar i svjež. Jerome je nosio debelu pernatu jaknu, mornarski džemper i traperice, a Willy se toplo umotan šćućurio u nosiljci na njegovim prsima.

Razgovarao je sa sinom lako prirodno da ga je Carrie promatrala sa mješavinom divljenja i zavisti. Poskakujući pored njih, Diablo ih je slijedio bez lanca i bez brnjice.

- Je li mu sigurno ovdje? - upitala ga je kada su došli do ceste.

- Dovoljno je inteligentan da zna da mora biti kraj mene kad naiđe auto. Kada budemo na livadama pustit ću ga da slobodno trči.

- Skoro me nervira koliko je poslušan. Jerome je shvatio što je mislila i nasmiješio se.

- To nema ništa sa mnom, nije moj. Jim ga je izdresirao. Bili su na nekom tečaju, i tu je Jim naučio da bude smiren i jasan, da ga ne zbunjuje suprotnim naredbama, a Diablo mu je uzvratio tako da mu je postao slijepo privržen.

Carrie je punim plućima udisala ugodan miris ranoga jutra, vlažne zemlje i svježeg mirisa borovine.

- Diablo te izgleda prihvatio.

Jerome pogladi psa po glavi. - Jadna životinja. Kada je Jim otišao u bolnicu nije znao što ga je snašlo. Trebao sam mu posvetiti dane i dane dok mi nije počeo vjerovati. Šetali smo se i šetali i šetali i ispalio sam mu čitavu šumu štapova dok mi nije počeo uzvraćati. Koliko problema, razmišljala je Carrie. Jim, Virginia, Willy, gubitak supruge, dezorijentirani pas, i sad još povratak izgubljene kćeri.

54 Glorij@

Bila je tako sretna što je mogla ostati u kući s njim i biti mu od pomoći. Možda će čak uspjeti sakupiti hrabrosti da nešto jednostavno skuha.

Osim pjesme ptica, šumska staza okružena zelenilom bila je utonula u tišinu. Jerome joj je tumačio da je to stara neolitska prometnica koja je ranije bila popločana kamenjem.

- Ovaj je predio u to doba bio prepun drveća - govorio je - Staze prema naseljima i od naselja išle su planinskim vrhovima i samo bi se rijetko kada spuštale u šumu na mjestima riječnih prijelaza. Mi ćemo preskočiti ogradu, Diablo ide ispod. Uhvatio ju je za ruku da joj pomogne pri skoku, ali je nije ispustio kad je doskočila sa druge strane. Neko su vrijeme šetali šumom. Jerome je tijekom čitave šetnje pokazivao Willyju prve visibabe i tamne izdanke narcisa, a on, kao što se moglo i pretpostaviti, nije iskazivao ni najmanji interes.

- Zašto mu govoriš kad on ne može razumjeti ništa što mu pričaš?

- upitala ga je ona vedro.

- Tako će mi naučiti prepoznavati glas. Želim da ga nikada ne zaboravi.

- To bi se vrlo teško moglo dogoditi - prokomentirala je ona. Kada nije bio ljut ili napet, glas mu je imao boju koja ju je očaravala.

- I neće. Uvijek će biti dio njega. Svaka stanica njegovoga mozga ovako će biti budna i receptivna jer je neprekidno izložena stimulusima: zvuk, dodir, miris... Čitao sam stvarno dosta o tome.

- Ja ne znam ništa o djeci.

- Nisam ni ja ranije. Morao sam na ubrzani tečaj - priznao je ne trudeći se prikriti ponos.

- Mogu zamisliti, grozno.

- Willyjeve su potrebe bile neodgodive i precizne; nisam imao izbora.

Zatim je promijenio temu - Ti i tvoj dečko niste nikada... razmišljali o tome da stvorite obitelj?

- Željela bih dijete samo da smo bili u braku, a njega nisu zanimali ni brak ni djeca. Ali... voljela bih imati djecu...

- Imat ćeš. Kada sretneš čovjeka s kojim ćeš htjeti provesti ostatak života.

55 Glorij@

Jerome je postajao sve šutljiviji i ona je počela maštati. Bio je tako blizu njenom idealnom muškarcu da nije mogla zamisliti nikoga drugog osim njega. Misli su joj se činile neprilične, trudila se da ih izbriše iz svijesti, ali su joj svi pokušaji doživljavali potpuni fijasko... Ipak, malo ju je tješio osjećaj da ga ne ostavlja potpuno ravnodušnim, iako sigurno nije mislio da je neodoljiva. Nije znala što se dogodilo sa njegovom ženom: možda je još bio zaljubljen u nju i možda će proći još dosta vremena dok je zaboravi. Ako je ikada i zaboravi.

- Zatvori oči - reče joj iznenada. Carrie ih, naprotiv, raširi. - Molim?

- Imaj povjerenja u mene. Postoji nešto što ti želim pokazati iz najbolje perspektive. To je iznenađenje.

Carrie se na početku iz pristojnosti malo opirala, ali ih je na kraju ipak zatvorila osjećala je kako je Jeromeova ruka obujmljuje oko struka da se osloni na njega dok budu hodali stazom. U očima nekog prolaznika, pomislila je, izgledali su kao ljubavnici. Grančice, lišće i šumska zemlja pod njenim su se stopalima postepeno pretvarali u meki travnati sag.

- Jesmo li izišli iz šume - progovorila je kad su se zaustavili.

Nema odgovora, bar zasad.

- Ne sasvim - odvrati joj on malo kasnije, zagonetno.

- Hm, izgleda drugačije - bila je uporna.

- I jest. Ali čekaj još malo. Ne otvaraj oči. To je bilo teško dok je Jerome bio pored nje. Čula ga je kako diše, njegova čvrsta topla ruka počivala je na njenom boku, bedro joj je bilo priljubljeno uz njegovo.

Vjetar joj je zapuhao u lice i ona je protrnula. Osjetila je kako se njegova ruka pomiče nagore prema njenom ramenu. Razočarana, pustila je da joj pobjegne uzdah.

- Hajde još malo naprijed - odugovlačio je Jerome jer je htio još par trenutaka, neprimijećen, uživati u ljepoti njenoga lica. Carrie je stajala mirno u svojim lepršavim žutim hlačama, crvenim čizmama, narančastoj jakni sa šalom i rukavicama boje crvene fuksije. Kombinacija je bila smiona, ali su žarke boje zračile radošću.

Imala je teško djetinjstvo bez ljubavi, ali je usprkos tome odrasla u pozitivnu osobu sa jasnim ciljevima. Divio se njenoj ustrajnosti i radosti življenja, načinu na koga joj se kosa kovrčala oko čela, kako su joj se od svježega zraka nježno zarumenjeli obrazi, kako su joj čulne bile usne... Možda bi bilo pametnije povući ruku. - Evo. Otvori.

56 Glorij@

Tamne trepavice se razmaknuše, i pogled joj pade na golemu ljudsku figuru što se pružala pred njima na padini brijega.

- Nevjerojatno! Što je to? Što tamo radi? Možemo li vidjeli izbliza?

Očekivana reakcija. Bio je zadovoljan što ju je prizor impresionirao. - To je Dugi Čovjek, Gigant iz Wilmingtona. Ići ćemo tamo neki drugi put. Dosta je daleko, a mi moramo uskoro natrag. Evo ti moja jakna, stavi je dolje na zemlju. Tako. sad ćemo malo sjesti i gledati ga u miru.

- Daj mi da ti malo pomognem - ponudila mu se ona, gledajući ga kako manevrira sa Willyjem u pokušajima da skine jaknu. Povukla mu je rukave nadolje, rasprostrta jaknu i sjela pored njega na podstavu od škotskoga uzorka, dok mu je Willy blaženo spavao na rukama. Ritam koraka ga je uljuljao. Carrie je bila ushićena. Čekala je da Jerome prvi progovori; ali nije znala da mu je želja stezala grlo i oduzimala dah. Nije to bila tjelesna želja, već neka neuhvatljiva nejasna potreba, neki osjećaj punoće, kao da je pronašao prijateljstvo koje bi moglo potrajati cijeli život.

To ga je opijalo i plašilo u isto vrijeme. Već je imao previše komplikacija o kojima je razmišljao i trudio se da ih uskladi: Jim, Willy, posao. Trebao mu je osjećaj da je svoj, nezavisan, nevezan... Pa ipak...

- Oduševljena sam. Mogu li barem dobiti neki podatak? - upitala je.

- Jasno. - Jerome je podigao pogled prema profilu čovjeka na podnožju Windover Hilla koji je izvorno bio načinjen od gipsa prije pet tisuća godina. - To je druga figura na svijetu po visini. Ima više od šest metara. Vjerojatno je iz neolitka, ali nije sigurno. One kuglice koje drži zapravo su maskirani ulazi. Drži se da je u vezi sa kultom plodnosti.

Mogao bi predstavljati utjelovljenje boga ljeta koji donosi svjetlo, toplinu i hranu; zaštitnika koji čini da ljetine rastu. - Napravio je pokret rukom Pogledaj. S ove strane, nalaze se takozvani Dugi Tumuli u kojima su se sahranjivali stanovnici ovoga kraja, a tamo je pretpovijesna cesta, kojom su se sve donedavno koristili putnici. Rudnici silicija... Mračna zona za rudare...

Carrie ga je gledala zaprepašteno. Nasmijao joj se - To je tako fascinantno, jedva čekam da odemo tamo.

57 Glorij@

- I ja. Tako si kratko ovdje, a već si sakupio toliko informacija! Carrie se nagnula prema naprijed, i zamišljenog izraza na licu, naslonila je bradu na koljena.

- Samo zato što sam uzeo par knjiga sa Jimovog noćnog ormarića i čitao ih dok sam bio uz njega - odgovorio joj je Jerome nehajno.

- Tako si pažljiv prema mom ocu - Carrie se okrenula prema njemu.

Sunčeve zrake obasjavale su joj lice, a kosa se presijavala bakrenim odsjajem. - Da nisi bio uz njega mogao je umrijeti. - Namjestila je pramen kose iza uha i položila ruku na njegovo koljeno. - Bit ću ti vječno zahvalna zbog svega što si učinio za oca.

- Nisam mogao drugačije.

Kosa joj je opet pobjegla. Jerome joj se približi. Ruka mu je željela pomilovati tu kosu, namjestiti je iza usnih školjki, tamo gdje je koža bila tako mekana, a miris tako opojan i sladak da je morao silom progutati pljuvačku da je ne poljubi.

Opsjednutost seksom je primjerena adolescentima čija tijela potresaju probuđeni hormoni, govorio je sam sebi, a ne zrelim muškarcima, i to još sa djecom. Ali neki glas iz dubine duše šaptao mu je da je ova njegova želja nadilazila običnu spolnu žudnju... A to je bio razlog za još veću zabrinutost.

* - To je neka posebna veza između tebe i mog oca?

Govoriti. Morao je govoriti. Samo će tako smiriti porive koji su mu mučili tijelo i dušu. I osjećaj praznine u želucu. Ono prvo je i predobro razumio. Ovo posljednje moglo je biti zbog propuštenog doručka. A što se tiče onog između, to nije znao protumačiti.

- Ja sve dugujem Jimu.

58 Glorij@

Zagledao se u daljinu, prema brežuljcima, i zapitao se jesu li muškarci i žene, kroz sve ove milenije, imali slične proturječne osjećaje i jesu li i njih, ovako kao i njega, mučili u snu i na javi.

- Majka mi je bila njegova sekretarica - počeo je čvrsto, nastojeći da izgleda, ponaša se i bude normalan - Imala je osamnaest godina kad je stigla u njegov ured. Bila je trudna.

- S tobom?

Jerome je zakimao glavom i pomilovao Willyja po licu. zamišljajući kako mu se mogla osjećati majka sama. u stranoj zemlji, bez muža. - Bila je upravo stigla iz Caracasa, iz Venezuele. Moj otac je nije htio oženiti.

- Znači, nisi ga nikada upoznao? Žao mi je... Onda si morao razumjeti onaj strašni osjećaj praznine, osjećaj kao da... kao da imaš nekakvu rupu na životu koju moraš ispuniti.

- Da. Ne bih te pozvao da ostaneš, da nisi slučajno dodirnula tu moju bolnu točku...

- Drago mi je da jesam, veseli me da imamo nešto zajedničko. Da nije tako ne bismo se upoznali.

Niti koje su ih povezivale neodoljivo su ga vukle prema njoj, ali on se trudio da ostane sabran.

- Je li ti hladno? - upitao ju je brižno, prebacujući joj ruku preko ramena. - Želiš li da se vratimo?

- Ne. Dobro mi je. Ostanimo još malo. Pričaj mi još o mom ocu i tvojoj majci.

Jerome je zadržao svoju ruku na njenom ramenu. Moglo je proći kao prijateljski zagrljaj. Tek toliko da je zagrije.

- Nisu imali tjelesnog kontakta, ako je to ono što me pitaš. Postali su veliki prijatelji. Mislim da je on u njoj prepoznao vlastitu samoću. Bila obrazovana, imali su slične interese, isti smisao za humor.

Carrie nije ništa govorila, gledala je kako se Diablo valja po travi.

Jerome je nastavio, želeći što je moguće više produljiti te trenutke intimnosti.

- Čudno je to kako jedna potpuno mala stvar... pogled, trenutak opuštanja... može kompletno promijeniti tijek naših života. Stigla je sa željom da upozna oca. Pustio ju je u kuću, a sad...

59 Glorij@

Gdje je ono stao? Ah, da. Njegova majka... - Prvi razgovor sa Jimom nije dobro završio. Bila je napeta i osjećala se krivom što mu taji da je u drugom stanju. Daktilografska proba bila je katastrofalna. Jim je bio vrlo ljubazan jer je shvatio koliko je bila napeta. No, to ipak nije mijenjalo ishod testa, i kako je bila uvjerena da je izgubila posao počela je plakati.

Malo kasnije, uz kavu ispričala mu je čitavu priču...

- I on ju je istoga trena primio? - prekinula ga je ona.

- Što je drugo mogao učiniti? Tipično za Jima. Uvijek je bio dobrotvor ranjenih pasa, žena u nevolji i svih izgubljenih slučajeva. Kad sam se rodio, odmah me prigrlio; bio mi je kum, i uvijek je bio uz mene.

- Ti si mu bio zamjena za mene. Nešto kao surogat sina.

- Je li ti žao?

- Ne, trebao mu netko koga je mogao voljeti. Drago mi je da si to bio ti.

Brzo ga je pogledala u oči, a onda je spustila pogled. Nasmiješio joj se.

- Bio bi ti dobar otac. Bilo mi je jedanaest godina kad mi je umrla majka. Već sam od prije živio s njim jer je bila teško bolesna. Jim me tješio, dao mi vremena da je prebolim, navodio me da često pričam o njoj.

- Izuzetan je.

- Najbolji. Bilo je prirodno da me on odgoji. Pružio mi je najbolje školovanje, bio mi je stalna podrška i na kraju mi otvorio sve mogućnosti.

Stvarno sam imao sreće. Blagoslivljam dan kad je Jim ušao u naše živote.

Dok je pričao Carrie ga je pratila sa takvim izrazom zadovoljstva na licu da je Jeromeu skoro prepuklo srce. Njene usne kao da su samo tražile da ih poljubi. Jerome stisnu zube, nije htio iznevjeriti povjerenje koje mu je Carrie poklanjala...

- Ja... - Carrie se nervozno zameškoljila i zagledala se na drugu stranu, kao da joj je smetalo zanimanje kojega Jerome nije mogao potpuno sakriti. - Vrlo mi je drago da mi je otac tako dobar.

- Više od toga. On je osoba koja te stalno potiče i da je ti potporu.

Usadio mi je toliko svijetlih uzora, i ja se samo nadam da ću ih jednom moći doseći...

Kao na primjer, poštenje, pomislio je sa gorčinom. Bože, koliko ga je razočarao!

60 Glorij@

- Pretpostavljam da te obožava kao zjenicu oka - promrmljala je ona. - Sigurno je bio jako ponosan kada si mu rekao da želiš postati arhitekt.

- Gradio sam karijeru koju si ti oduvijek željela - podsjetio je on.

- Nastavit ću učiti. Uspjet ću jednoga dana - rekla je sa takvim uvjerenjem da se i njemu to učinilo potpuno sigurno.

- Dobro. Moramo krenuti - Jerome ustane i pruži joj ruku da joj pomogne. Carrie na trenutak zatetura, pa se kroz smijeh zadrži na njegovim rukama.

Potužila se na svoju nespretnost i pomogla mu navući jaknu.

Osjećala je nekakvo blaženstvo. Znala je da će je to kasnije skupo koštali i da će se kajati ako se prepusti osjećajima; ali tako je silno čitavim bićem željela da je taj kratki trenutak zadovoljstva do srži zagrije i zauvijek odagna sve tuge i boli prošlosti. Barem je nakratko mogla uživati u Jeromeovoj blizini, i zato je zanemarivala sve signale za uzbunu koje joj je neprestano slao dio mozga koji je još ostao budan i razborit.

Prešli su polja i ograde, produžili stazom što je prolazila kroz slikovito seoce sa kolibama od drveta i silicija, i koje su prema Jeromeovoj priči potjecale iz jedanaestog, trinaestog i petnaestog stoljeća. Kuće su bile nepravilno raspoređene, zidova okrenutih u svim smjerovima, a vrtovi pred njima posuti snježnobijelim visibabama i tamnijim izdancima narcisa.

Iza njihovih leđa slabašno januarsko sunce bacalo je prozračne zrake na rijeku, a Jerome je tumačio Willyju razliku između pataka, gusaka i labudova.

- To je glupo!

- Mora čuti svoj jezik! Bit će genije - pravdao se on hineći uobraženost.

- Znači, nije ga naslijedio od tebe. Jerome na tren zastane, a onda nastavi hodati. - Pitam se na koga li sliči - rekla je gotovo za sebe.

Međutim, raspoloženje mu je već bilo vidno drugačije. Ubrzao je korak tako da je Carrie morala gotovo trčati da ne zaostane s njim. Brzo ga je pogledala ispod oka i primijetila da je u licu postao mračan. Opet je napravila isto! Opet ga je podsjetila na ženu.

Ostatak šetnje prošao je u potpunoj tišini i nju je obuzela tuga.

Možda mu je supruga umrla. Bilo je prirodno da pati zbog te tragedije. I 61 Glorij@

ponižavala ju je sama pomisao da žali zbog toga što Jerome želi još uvijek ostati povezan sa prošlošću. Da popravi atmosferu, pokušala mu je dignuti moral.

- Provjeri osiguranje i napiši oporuku. Skuhat ću nam nešto - rekla je kad su ušli kroz stražnji ulaz, gdje su skinuli cipele i jakne.

Barem ga je uspjela nasmijati. - Može. Doručak to jest ručak, budući da smo već satima na nogama. - Prihvatio je on. - Hoćeš li se moći suočiti sa štednjakom?

- A hoće li se on moći suočiti sa mnom?

- Pričekaj me dok smjestim Willyja: pripremi sve što je potrebno, a ja ću se onda zavaliti u fotelju i davati ti upute. Čudno, mislila je Carrie dok je rezala slaninu, dok je bila sa Cliffom nikako nije podnosila kućanske obaveze. A sad je tu uživala u ulozi kuharice. Nije znala zašto, ali činilo joj se da to ipak nije bilo isto.

- Jaja su malo zagorjela - priznala je. Nije bila osoba koji je sakrivala svoje pogreške.

- Baš onako kako volim - Jerome sa oduševljenjem nabode komad slanine. - I najiskrenije, ne bi mi smetalo ni da si sve spržila. Krasno je kad ti netko drugi nešto skuha...

Carrie se nasmiješila, i odlučila da će kasnije pregledati kuću da vidi treba li što gdje počistiti, pa će onda pripremiti jednu laganu, jednostavnu, ali elegantnu večeru: bijelo vino, svijeće... A na njoj nešto prozračno i sexy, nešto što će lepršati pri svakom pokretu... Smiri se, reče sama sebi. Maštati je bilo sasvim u redu, ali pod uvjetom da mašta ne postane stvarnost. Najbolje je da se ograniči na stare crvene hlače, tanjur tjestenine i električnu rasvjetu.

Nakon jela, malo su pročavrljali i zajedno oprali suđe. Jeromeu onda ipak dođe do svijesti da bi trebao krenuti u ured, i kasnije, prije povratka kući posjetiti Jima. Kao uvijek, Willyja je ponio sa sobom, odbivši njenu ponudu da mu privremeno bude dadilja.

- Ide svuda sa mnom.

- Shvaćam - rekla je, s olakšanjem u duši. Njeno poznavanje djece bilo je gotovo ravno ništici.

Možda bi se trebala prvo sprijateljiti sa Willyjem ako bi ga ikada uspjela izvući iz Jeromeova stiska!

62 Glorij@

Pjevušeći, naoružala se usisavačem i kipom za prašinu. Kuća je bila vrlo probrano namještena, a ipak je odisala toplinom i životom. Njen je otac posjedovao predivne antikvitete: izgleda da su mu slabe točke bile namještaj od hrastovine, srebrnina i ulja na platnu.

Završivši sa prizemljem, prešla je u veliku spavaću so bu na gornjem katu. Tražeći gdje će uključili usisavao, u kutu sobe ugledala je veliku škrinju na čijem je zatvorenom poklopcu bila naslagana gomila uokvirenih fotografija.

Mnoge su bile okrenute naopako. Jedna je bila prislonjena na ostale, i s nje se smiješilo lice neke žene.

Vjerojatno Virginija. Izgleda da je to bila očeva soba. Međutim, iza vrata je visio obješen Jeromeov kućni ogrtač, a iz košare za prljavo rublje virio đemper kog je nosio tog jutra, a Willy ga umrljao mlijekom. Srce joj silovito zalupa. To je bila Jeromeova soba. Dakle... ona je žena bila njegova supruga!

Potaknuta znatiželjom prišla je škrinji. Vrlo pažljivo, uzela je nekoliko fotografija i odnijela ih do prozora da ih bolje prouči. Jeromeova žena gledala je u nju vedrim malicioznim pogledom, duga plava kosa uokvirivala joj je savršen oval lica. Nosila je večernju haljinu koja joj je izvrsno prianjala uz tijelo sa dubokim prorezom koji je naglašavao provokativnu pozu. Nije bilo sumnje, bila je izuzetno senzualna, imala je onu vrstu rafiniranosti koju je Carrie uvijek zavidjela takvim ženama.

Obeshrabrena, obrisala je prašinu sa okvira i vratila je ostalima koje je brisala i vraćala na njihovo mjesto. Sve zajedno, bilo ih je oko dvadesetak. Uglavnom je na slikama bila ona sama: u bikiniju, u odijelima poznatih kreatora ili u sjajnim večernjim izdanjima. Na jednoj ili dvije bila je sa Jeromeom, na nekolicini drugih sa nekim čovjekom koji joj je vjerojatno bio otac. Proučila je šarmantnog, nasmiješenog gospodina koji je izgleda bio vrlo vezan za Jeromeovu suprugu. Dopadao joj se.

Pogodila ju je količina tih fotografija. Kutak je nalikovao na svetište, i svjedočio je njegovu duboku i potpunu ljubav.

Jerome je bio idealan muškarac koji je imao savršenu ženu i sigurno se nikada ne bi zadovoljio nekom koja ne bi bila jednako lijepa i zavodljiva.

Potpuno je bila obeshrabrena. Zbog Jeromea, zbog njegove žene zbog Willyja i zbog sebe. Nikada se neće moći natjecati s tom slikom.

63 Glorij@

Kosa joj je bila pogrešne boje. tijelo snažnije, i bila je potpuno lišena onog malicioznog izraza u očima.

Preko volje završila je sa čišćenjem sobe, ali ipak nije mogla odoljeti iskušenju da dodirne ogrtač iza vrata i zarine lice u njega.

Mirisao je na Jeromea. - Oh, Bože! - uzviknula je vraćajući ga na mjesto.

- Zaljubila sam se!

7.

Kako se približavao kući, Jeromeovo je srce sve jače tuklo. Razlog ga je zabrinjavao: u Carrienom je društvu bio previše sretan. Sviđao mu se zvuk njenoga smijeha, žudnja za životom, njena spontana neizvještačena priroda.

Na poslu je bio rastresen, a to je bilo vrlo neobično. Kasnije, dok je sjedio pored Jimovoga kreveta u mislima je čitavo vrijeme bio daleko od njega. Zato je, kao za nadoknadu, ostao duže nego inače, iako je i Jim nakon teške noći bio vrlo iscrpljen i jedva ga prepoznavao.

Ruke su mu drhtale bez razloga. Provjerio je svoj izgled u retrovizoru i popravio par nemirnih čuperaka. Kad je bio na pola drvoreda u susret mu dotrči Diablo veselo lajući i mašući repom. Jerome parkira automobil pred kućom i iziđe. Začuo se šum vrata koja su se otvarala i namjerno je nekoliko trenutaka ostao okrenut, pognute glave milujući psa. Krv mu je tako pulsirala venama da se bojao da će mu ostaviti crvene tragove na koži.

- Jerome! - povikala je Carrie - Hvala Bogu, konačno si tu! Mislila sam da se nešto dogodilo tebi ili ocu!

Jerome podigne pogled. Carrie je plakala. Pogledao je na sat, potrčao joj ususret i spontano je zagrlio. - Nisam primijetio... Žao mi je.

Trebao sam ti telefonirati...

- Ne - promrmlja ona licem zagnjurenim u njegov vrat. - Nemam te pravo maltretirali kao neka stara svekrva. Radi se samo o tome da sam te čekala, a tebe nije bilo; stalno sam gledala kroz prozor, fili le nisam vidjela da dolaziš...

64 Glorij@

- Hej! - Jerome joj se osmjehnuo i podignuo joj bradu. - Imaš potpuno pravo.

Poljubi je u čelo. Izvrstan potez, pomisli. Bratski. Šteta što mu je tijelo mislilo drugačije. Neki mu je opojan miris ispunio nosnice, a dlanovi su mu treperili, nestrpljivi da što prije istraže mekani jersey njene crvene haljine koja joj je padala niz tijelo kao lava što se lava prelijeva iz vulkana. Udaljio se da ne primijeti da je uzbuđen.

- Kako je otac?

- Malo je bolje. Tako su mi barem rekli, on je pod sedativima.

- Samo da sve dobro završi... Rekao bi mi da su bili zabrinuti za njega, zar ne? - upitala ga je očiju zamagljenih suzama.

- Obečajem. Sad nam natoči nešto za piće dok ja stavim Willyja na spavanje, a onda ću se baciti pred tebe na koljena i moliti za oproštenje.

- Pretjeruješ! - povikala je ona i opet se nasmijala - Bolje bi bilo da budeš malo korisniji i popraviš struju.

Tek je tada Jerome primijetio da je kuća u potpunom mraku. - Kad se to dogodilo?

- Kad sam upalila svjetla, oko tri i trideset. Ali vani je još bilo dovoljno svijetlo da sam mogla pronaći svijeće...

Jerome je unio Willyja u kuću. - Najprije ću ga odnijeti u sobu, uskoro će zaspati. Ti bi mogla uzeti taj svijećnjak i posvijetliti nam put.

Dečko te nije naučio da povučeš prekidač na sklopki?

- Upoznala sam ga kad sam imala sedamnaest godina. Cliff je imao vrlo jasne stavove o ulogama: sklopke i brojila su muški posao!

Jerome je pogledao pod svjetlom svijeća. Zašto su joj se zarumenjeli obrazi? Zašto su joj podrhtavale usne? Sigurno se bila preplašila sama u mraku u velikoj kući.

- Žao mi je - rekao joj je potišteno dok su ulazili u Willyjevu sobicu - što si bila sama u mraku čitavo ovo vrijeme.

- Misliš na moga bivšeg dečka ili na kratki spoj?

- I jedno i drugo - odgovorio joj je u nadi da će je ohrabriti da mu se više otvori. Htio je znati sve o njoj, slušati je kako opisuje svoj život, priča o svojim snovima, željama...

- Zapravo, bilo je romantično.

- Biti sa Cliffom?

65 Glorij@

- Ne! Zapaliti svijeće! Zapravo, uopće mi nije bilo loše, iako je bilo malo teže kuhati. Bila sam uznemirena jer sam mislila da ti se nešto ružno dogodilo. Bio si rekao točno u osam i...

- Znam. - Jerome je počeo skidati odjeću sa djeteta koje je već spavalo. - Razmišljao sam o raznim stvarima... Hej! Trebamo se presvući.

Upravo je bio skinuo prljavu pelenu kada je zazvonio telefon.

Pustio je da se Carrie javi. Ona pokrije rukom slušalicu - Za tebe je. James Singleton.

- Moj tajnik. Vjerojatno je nešto hitno. Hoćeš li ti nastaviti, molim te?

- A što ću sada? - promrmljala je ona preplašena i sretna, prevrčući po rukama vlažne maramice kao vrući krumpir.

- Stavi ih zajedno sa gazom u onu papirnatu vrećicu koju sam sada imao u ruci. To je za smeće. Mokre pamučne pelene u kantu za pranje pelena - uputio ju je Jerome, prije nego je prinio slušalicu uhu.

Carrie je pronašla kremu, čiste pelene i komade gaze u torbi za presvlačenje. A onda je započela borba. Koliko god da se trudila nije uspijevala složiti pravilno sve dijelove. Kada je pomislila da je skoro uspjela, Willy se uznemiri, zavrti nožicama i ispusti svoje djelo.

I što je još bilo najgore, Jerome se smijao. - Moram ići. Imam ovdje još veću katastrofu... Ne, Willy me treba. Vidimo se idući tjedan. Crvena u licu Carrie je pokušala ponovno - Zašto ne koristiš jednokratne pelene kao i većina čovječanstva?

Jerome je kleknuo na pod pored nje. - Zbog ekološke svijesti. Pusti mene.

- Ne. želim naučiti! - usprotivila se ona. Bilo joj je žao što nije uspjela pokazati kako je istančan njen majčinski instinkt. - Trebam samo vidjeti kako se to radi. Nije to svemirska inžinjerija!

- Gledaj. Uzmeš ovaj kraj. Ne tako. to je previše sporo...

Jerome joj je uhvatio prste i pokazao pravilan pokret, zatim je uzeo malu pidžamu sa izvezenim zečićima. - Vidiš? Lako je kad znaš.

Sutra ujutro će na kupanje, a sad ide u krevet. Prvo čista majica, a onda pidžamica.

- Ova majica? Sa tako majušnim vratom? Nikad neće proći kroz nju!

- Imaj povjerenja.

66 Glorij@

- Ako ti tako kažeš. Probat ću. Oh, kako mu je glava teška! uskliknula je Carrie dok ga je podizala.

Užasavala se pomisli da bi ga neki njen pogrešni pokret mogao povrijediti. Njezin majčinski instinkt kao da je iznenada ispario.

- Pridrži mu vrat. Mišići su mu još slabi. Malu glavicu položila je na dlan jedne ruke, dok mu je drugom trebala navući majicu. Zadatak je izgledao nemoguć, čak i za inženjera svemirske tehnologije, osim ako nije imao četiri ruke.

Carrie pogleda venu što je pulsirala na Willyjevu čelu ispod nježne kože.

- Ne mogu! Evo tebi! - povikala je gotovo panično.

- Ali...

- Ne! Neću! Ne mogu! Pogledaj mi ruke! Nisu mi dovoljno mirne!

Past će mi, znam! Uzmi ga, Jerome, molim te! - zavapila je uznemireno.

- Dobro. Ali nema razloga da tako reagiraš - pokušao ju je smiriti.

Spretnim, uigranim pokretima odijevao je dijete kao da je to nešto najjednostavnije na svijetu. - Hajde, zlato, ti i tvoji zečići idete sad u krevetić. Smjestio ga u kolijevku i pričvrstio postraničnu sigurnosnu ogradu.

Carrie je stajala na nogama promatrajući ga, dok su joj usne podrhtavale. Nije prošla ispit. Odjedanput joj se činilo da je od vitalne važnosti da bude u stanju brinuti se za Jeromeovo dijete. U svojoj se mašti već vidjela kako vodi kuću, pomaže ocu i... njeguje Willyja kao prava dadilja dok je Jerome na poslu.

A sad je, naprotiv, upravo demonstrirala svoje potpuno neiskustvo. Čak ju je počela plašiti pomisao da bi se jednog dana mogla naći sama sa Willyjem. Otkada je vidjela sliku Jeromeove supruge sve je krenulo naopako. Potpuno je izgubila samopouzdanje. Njena sigurnost, dakle, bila je samo čista iluzija. Opet će upasti u ovisnost O nekom novom muškarcu i antidepresivima?

- Jesi li nešto jela? - upitao ju je Jerome dok je birao Willyjevu sutrašnju odjeću.

- Sendvič - promrmljala je.

- Nema ništa za mene, znači?

67 Glorij@

- Bila sam napravila tjesteninu sa vrhnjem i gljivama ali... je završila u smeću. Tako sam je prekuhala da je izgledala kao ljepilo za tapete. A onda je još i zagorjela kad sam je pokušala zagrijati.

- Najbolje će biti da krenemo iz početka. Na kraju, ja sam kriv što nisam došao na vrijeme...

Točno, on je bio kriv, ali ipak podsvjesno, bila je razočarana što joj trud nije uspio. Htjela ga je dočekati u toploj kući kojom bi se širio primamljivi miris iz kuhinje, osebujno pomiješan sa njenim parfemom.

Svo ono čišćenje i kuhanje, zavodljiva haljina i besprijekorna šminka, sve je bilo uzaludno. Bez svjetla Jerome nije mogao vidjeti da je kuća savršeno čista, ni da je ona lijepo uređena, a njen novi parfem bio je nadjačan mirisom karbonizirane tjestenine!

I napokon, maloprijašnja demonstracija njenoga neiskustva sa djecom, bila je završni udarac.

-Što ti je? Što te muči?

- Ništa.

Nadurena kao djevojčica, digla se i izišla iz sobe, zaboravljajući da nema struje. Naravno, kada je htjela upaliti svjetlo na hodniku kuća je ostala zavijena u tamu. Ponos joj je branio da se vrati natrag, pa se uputila prema stepeništu.

I to je bio loš izbor. Udarila je o nešto tvrdo, previla se i ispustila bolni jauk.

- Carrie!

U roku od par sekundi pojavili su se Jerome i svjetlo.

- Udarila sam se u ključnu kost! - promrmljala je - Glupača!

Glupača!

- Nemoj plakati.

- Ne plačem! Zašto bih plakala? Samo zato što sam najšeprtljavija žena na svijetu koja nema pojma o djeci, ili zato što sam zaboravila da nema struje i... što sam bila previše glupa da to priznam i vratim se natrag po svijeću... - zacvilila je ljutito.

- Smiri se. Nema veze. Napravila si gomilu stvari. Udahni duboko, Carrie... Carrie. Ne gledaj me tako.

- Kako?

Jerome nešto promrmlja. Začuo se metalni odjek svijećnjaka o stol, a zatim je na usni osjetila nježni dodir njegovog jezika. Prije nego je 68 Glorij@

shvatila da joj je obrisao suzu, Jeromeove se usne prisloniše na njene, čvrsto i odlučno.

- Oprosti, ali morao sam to učiniti! - šapnuo joj je malo poslije.

Neki snažni osjećaj raširio se njenim tijelom, očajnička, divlja želja koja samo što nije eksplodirala vrtoglavo ju je bacila usred plamene kugle koja ju je proždirala.

- Da - procvilila je.

Bilo je dovoljno da Jeromeovi prsti prođu kroz njenu kosu i ona se prepustila njegovim poljupcima sa takvom žestinom da je bila iznenađena.

- Bože, prekrasna si!

- Tko? Ja? - Da, ti.

Carrie je nagnula glavu unatrag i Jeromeove usne kliznule su niz njen vrat. Na koži je osjećala njegov jezik, a neka tiha slatka patnja prošla joj je kroz tijelo stežući joj utrobu. Pritisak Jeromeovoga tijela na njeno bio je ugodan i snažan. Pomakla se par koraka unatrag dok su je noge jedva nosile. Zajedno su se srušili na krevet i Carrie mu se s radošću prepustila uživajući u čvrstom, mišićavom i nestrpljivom tijelu koje se obavijalo oko njenog. Spontano se izvijala prema njemu i zadovoljno zamrmljala kad je osjetila da je uzbuđen. Obavila je noge oko njegovog struka i stisnula ga među svoja bedra.

- Molim te! - prošaputala je, ne mareći više za oprez i nesposobna da išta misli. Strast se sve više razbuktavala i u njemu. Mjesečevi zraci što su se probijali kroz zavjese i obasjavali sobu osvijetliše mu oči crvene od uzbuđenja dok je on upravo čupao džemper sa leđa... Usne mu se ponovo nadu na njenom tijelu i drhtavim prstima otkopča košulju. Carrie nije mogla čekati. Željela ga je golog na svojoj goloj koži. Brzim se pokretom ispravi na krevetu, sjedne i svuče haljinu preko glave, a onda mu položi dlanove na prednji dio košulje i razgrne je.

Zarinula je lice u njegova prsa i duboko udahnula da se čitava prožme njegovim mirisom, isprobala je, opijena, okus njegove kože, pomilovala ga po leđima... uzela među usne nekoliko dlačica... ali on ju je odmaknuo.

- Previše je - promrmljao je jedva dišući od pogleda na njene grudi koje su pucale sapete pod grudnjakom od ružičaste svile.

69 Glorij@

- Ne! Nije dosta... Diraj me! - podigla je grudi prema njemu da ga izludi od zadovoljstva.

- Moj Bože, Carrie,... savršena si! Bradavice su joj se ukrutile od dodira sa napetom tkaninom.

Jedna drhtava ruka lagano ju je pomilovala preko svile. Za divlju želju koja joj je buktila usred grudiju i bola ju poput noža, taj blagi dodir bio je kao prevara.

- Oh, još... Tako... Diraj me, diraj me, Jerome! Palac, ovaj put.

Prepoznala ga je po veličini. Obuzelo ju je neizdrživo zadovoljstvo.

Zabacila je glavu unatrag moleći ga pogledom da joj ublaži agoniju u grudima koje su vapile za milovanjima.

Jerome joj skinu naramenice. Bio je spor, nježan... provokativni dodir prstiju na podlakticama opet je previše blag. Carrie je željela više. I to odmah. Savila je leda i svileni grudnjak odletio joj je sa grudiju. Još uvijek sjedeći na krevetu, nepomična, čekala je da joj se približi. Jerome ju je proždirao pogledom. Polako je skinuo košulju. Carrie legne na leđa, pa uvijajući se, podigne ruke iznad glave. Jeromeova je put pod mjesečinom imala srebrni odsjaj, njegove latinske jagodice još su se jače isticale pod očima boje ebanovine. Pogleda prikovanog za nju, bacio je košulju iza leda. Začuo se reski zvuk razbijenoga stakla; nešto je pogodio.

On okrenu glavu i brzo ustade.

Carrie nije ništa mogla vidjeti. No, kada se ponovo okrenuo prema njoj duboki nemir izbrisao mu je ljepotu s lica, i ona je shvatila da se počeo povlačiti u neki mračni kutak svoje svijesti u kome za nju nije bilo mjesta. Ovila mu je ruke oko vrata i poljubila ga u zgrčene usne - Jerome zašuškala je zavodljivo. Usne su mu bile stisnute. Čvrsto ju je uhvatio za ramena i odgurnuo od sebe. Iznenađena, ljutito ga je pogledala.

- Ne mogu! - reče on - Oprosti mi. Ne bih nikad...

Ustao je sa kreveta, prignuo se da podigne košulju, džemper... cipele je bacio tko zna gdje...

- Ali ne možeš... tako otići! - usprotivila se Carrie pridižući se na laktove.

Jerome je zastao, okrenut leđima - Moram!

- Ali... zašto? Želiš me! - povikala je. Bila je tako sigurna da je tako, ali sad se pokolebala.

- Što to radiš? 70 Glorij@

Jerome je ostao šutljiv, krutih ramena u onoj svojoj sad već uobičajenoj pozi. Carrie spusti tabane na pod, sad već odlučna da dobije neko objašnjenje. I pronašla ga je. Košulja je pogodila jednu od fotografija njegove žene koje je ona tog jutra brižljivo složila za njega na škrinji. Sada je ležala sa licem prema podu, a uokolo je ležalo staklo u komadićima.

Sve je shvatila. Jerome ju je želio, ali razbijena ženina fotografija stvorila mu je osjećaj krivnje. Kao da je izdao njenu uspomenu. Carrie se sklupčala na krevetu i pokrila polugolo tijelo pokrivačima. Mogla se natjecati sa nekom ženom. Ali ne sa ženom koja nije živa.

- Ako bi mogao ostati okrenut još koji trenutak - obratila inu se trudeći se da joj glas bude razumno normalan - odjenut ću se i vratit ću ti krevet.

Jeromeu je došlo da joj kaže zbog čega nije mogao voditi s njom ljubav, ali ipak to nije učinio. Pogriješio je što je bio složio sve Virginijine slike na škrinju. Jim mu je rekao kako ne može podnijeti da je se sjeća žive, lijepe i pune zdravlja.

Jerome se nadao da će jednoga dana ipak htjeti te fotografije, zbog Willyja. On je imao pravo znati kako mu je izgledala majka. Ne bi bilo pošteno da su se zametnute. Samo, kad se prije nekoliko trenutaka okrenuo i ugledao Virginiju kako ga promatra svojim malicioznim očima, sjetio se prevare koju je živio. I shvatio da nije mogao vodili ljubav sa Carrie koja mu je bila tako odana i puna povjerenja. Ili joj je morao ispričati cijelu priču, ili ju je morao čitavu prešutjeti. Svaki odnos utemeljen na laži ili na polovičnoj istini bio je osuđen na propast.

To je bilo čudno; tu je ženu tek upoznao, a zbog nekog razloga činilo mu se kao da je zna oduvijek, i još je osjećao da bi s njom želio imati odnos koji će potrajati. Ali što će onda biti sa Willyjem? Bol što mu je razarala grudi bila je pravedna kazna što je bio smetnuo s uma budućnost svoga sina.

Carrie, slatka, senzualna, ženstvena, zavrtjela mu je glavom. A on nije smio prihvatiti rizik da je uvede u svoj život. Što bi se dogodilo kada bi njihova veza završila? Carrie bi ostala sa Willyjem, svojim polubratom, a on ne bi imao nikakvo pravo da vidi sina. Bože, zašto je želio dvije osobe koje su bile tako nespojive sa njegovom srećom?

71 Glorij@

- Odjevena sam - začuje on glas iza leđa. Bijesan na sebe, Jerome uvuče ruke u rukave košulje. - Kajem se zbog onog što se dogodilo...

- Shvaćam.

- Ne! Ti ne...

- Vjeruj mi. Znam što se događa kada muškarcu uzavre krv. Nisam djevica. Dovoljno dobro znam muške nagone da shvatim da ti je trebao seks i da sam ti ja bila na dohvatu ruke i lako dostupna. - Glava joj je stajala uspravno i ponosno kao da se ne srami onog što je upravo izjavila.

Ali to nije baš bilo kako je ona upravo opisala: to nije bila čisto animalna želja koju je trebalo zadovoljiti, predugo zatomljivana glad, već nešto potpuno drugačije, dublje. Ipak, oprez mu je zabranio da joj to objasni.

- Ali je prerano, zar ne? - produžila je ona, isprekidanim glasom.

Ne možeš prevariti ženu... jer je još voliš.

- Molim?

- Tvoju ženu. Vidjela sam te kako gledaš slike.

Bila je posebna. Jerome. Tip žene koju se ne zaboravlja.

Srce mu je prepuklo kad je čuo da misli da je Virginija bila njegova supruga. Što se tiče sjećanja... to je bila istina. Sjećat će se Virginije i kad bude na samrti. - Moramo razgovarati, hajdemo dolje. Sad opet imamo struju i mogli bismo skuhati nešto. Pošto je stvari koje moraš znati. Ali koliko bi joj toga morao ispričati? Savjest mu je govorila: sve. Ipak, nije se mogao odvažiti na toliko. Sišli su niza stepenište u tišini, izbjegavajući dodire i poglede, što je bilo smiješno s obzirom da su prije par minuta bili na korak od vođenja ljubavi. Jerome stisnu zube. Još je osjećao osebujni miris njene kože, pritisak tijela... Bio glup što je odbacio oprez i podlegao strasti.

Uhvatila ga je na prepad, a on se ponašao nepromišljeno. Što bi bilo da je ostala trudna? Ponio se kao budala!

Willy ga je trebao, i trebat će njegovu prisutnost i potporu cijelog života. Kako je samo mogao ugroziti budućnost vlastitog sina?

Ušao je u kuhinju a da se nije niti ogledao oko sebe. Nije primijetio da je bila blistavo čista. Uzeo je pizzu iz hladnjaka, ubacio je u pećnicu, pa počeo pripremati salatu. Ona ga je promatrala sjedeći za stolom i očekujući da progovori.

Jerome stari salatu i ulje na stol. uzme stolicu i zavali se u nju čitavom težinom.

72 Glorij@

- Prvo, želim da znaš da nisam nikada bio oženjen - započne, a glas mu je zvučao tvrdo i neprirodno.

Carrie raširi oči. - Ali... ona žena na slikama...?

- To je Virginija. Jimova zaručnica. Carrie bez riječi nasloni glavu na dlanove. Jerome kao da je vidio kako joj se misli lome oko nečeg što je zbunjuje. Zatim je sramežljivo progovorila.

- Imaš gomilu slika... mislila sam da je onda to morala biti tvoja...

- Nije!

- Ali onda... što rade u tvojoj sobi? Jerome je pognuo čelo i zagledao se u godove na drvenom stolu, prisjećajući se trenutka kad ju je htio otpremiti kući. Srce ga je boljelo u grudima.

- Tvoj ih je otac htio baciti.

- Ali... volio ju je! - spontano se usprotivila.

- Baš zbog toga - doda on, tjerajući se da govori iako bi radije šutio. - Kad je saznao za Virginijinu smrt bio je kao lud, počeo je bacati njene slike po kući. Nije podnosio da je vidi. Bilo mu je prebolno. Nakon toga dobio je slom i ja sam ga odvezao u bolnicu.

Još se uvijek dobro sjećao težine s kojom ih je sakupio i stavio na škrinju u svojoj sobi.

- Zašto ih ti držiš?

- Za Jima i... - Zaustavio se prije nego je izgovorio Willyjevo ime.

Canie bi ga pitala za obrazloženje. - Za Jima - ispravio se, izgovarajući rečenicu silaznom intonacijom.

- Znao sam da će ih jednom opet zaželjeti.

- Razumijem.

Odgovor je bio dobar. Uvjerljiv. Ali Canie je znala da to nije sve.

Izbjegavao je njen pogled. Priča nije doticala ono što je intuitivno naslućivala... i ona mala greška koju je požurio ispraviti!

Za Jima i... za koga? Za sebe? Želio je jednu Virginijinu sliku u nekom od njenih najboljih izdanja?

Osjetila je udarac u grudima. Ona mala greška otkrila je njegove prave osjećaje. Za Jima i za mene! Jerome je bio neizlječivo opčinjen Virginijom!

Pretražujući sjećanje, tražila je trenutke kada je govorio o Virginiji. Svaki put kada je o njoj pričao imao je patnički izgled. Za to je postojalo samo jedno obrazloženje: bolesna opsesija.

73 Glorij@

Ako je to bila istina, to je bilo strašno. Ali što je onda bilo sa ženom koja mu je rodila sina? Jerome je s njom imao odnos i dobio dijete, i istovremeno je bio zaljubljen u poočimovu zaručnicu!

To nije mogla biti istina. Kako se samo zavaravala kad je mislila za Jeromea da je pošten! Ali kako može čast živjeti u čovjeku zajedno sa opsesijom koja oduzima svaku sposobnost logičnog razmišljanja i tjera ljude da se ponašaju kao luđaci? To je Carrie dobro iskusila na vlastitoj koži. Možda ju je Jerome, zapravo, samo želio iskoristiti kao što je iskoristio Willyjevu majku... možda su mu one bile samo surogat onog što je uistinu želio: nekoga da mu ublaži frustraciju što nije mogao imati Virginijiu. Kako li je to poniženje bilo neizdrživo nisko!

- Jerome, ima nešto što bih ti željela reći. - Vidjela je kako podiže oči i traži njen pogled, uznemiren.

- Prilično je jednostavno - dodala je gorko - Ti niti ne možeš zamisliti što si upravo uradio! Oh, naravno, ti bi se mogao osjećati povrijeđen. Ali to ne znači da me možeš koristiti kao terapiju! - povikala je bijesno.

- Kog vraga to govoriš? - Jerome je skočio sa stolice i zagledao se u njeno potpuno blijedo lice.

- Govorim - nastavila je ona, - da nemam namjeru da budem korištena kao objekt! Ni od tebe, niti od ikoga drugoga!

- Objekt?! A što sam ja onda bio? Hoćeš li možda da ti povjerujem da si se nekim čudom zaljubila?! - Duboko dišući, prignuo joj se prijeteće preko stola - ili si možda htjela zadovoljiti istu želju zbog koje mene optužuješ?

- To nije istina! - odvrati mu ona, pocrvenjevši do ušiju.

- I nije, u biti! Željela si me koliko sam i ja želio tebe! - Jerome je ispravio leda. Bijes je kiptio u njemu. I ne samo bijes. - Ne bih te htio iznenaditi, Carrie, ali ni ja ne želim biti nečiji objekt. Ne zanima me žena koja me pojaše kao pastuha jer je muči nostalgija za divljim seksom sa svojim bivšim...

- Nije tako bilo! - usprotivi mu se ona.

- Nego kako onda? Možda emotivna podrška? Carrie prignu glavu.

- Je li to bilo tako za tebe?

- Zaključi sama!

74 Glorij@

- Već jesam! Želio si me jer patiš zbog Virginijine smrti. Trebao ti je seks i utjeha, želio si osjetiti ženu među rukama - optuživala ga je ona glasom napuklim od boli i gnjeva.

- Uzmi prostitutku! I drži ruke daleko od mene!

- A ako ne uspijem? - upita je on mirno.

- Ako mi se još usudiš približiti... - zavrišti ona na korak od histerije.

- Prekinimo s ovim, Carrie! Uletjeli smo u slijepu ulicu. Jasno je da nemaš povjerenja u mene.

- A kako bih i mogla?

- U tom slučaju postoji samo jedno rješenje. Vrijeme je da odeš.

Biti zajedno pod istim krovom značilo bi namjerno stvarati probleme.

- Da odem...?

- To bi bilo najbolje. Zašto da kompliciramo sebi život? Kad bi ti otišla nestali bi i svi problemi. Ja se neću morati prisiljavati da se kontroliram, a ti ćeš sebi uštedjeti muku da gledaš oca u posljednjoj fazi bolesti.

- Što to želiš reći?

Jerome se nasloni na štednjak i prekriži ruke.

- Kad se bude vratio neće biti isti kao prije. Smetnje će mu se samo sve više pogoršavati. Želiš li znati više?

- Moram.

- Natočit ću ti brandy.

Udalji se na par trenutaka i ostavi Carrie da se na kauču trese poput lista. Osjećala se kao da je upravo prošla kroz drobilicu za kamenje. Svi su joj živci poigravali, trbuhom joj se širila mučnina.

U rukama joj se stvori čaša brandyja. - Popij to - naloži joj.

Carrie se zagleda u čašu. Jerome joj je uzme iz ukočenih prstiju i prinese usnama. - Pij! Bio je topao i trpak, pekao ju je u želucu. Ali imao je učinka.

Jerome je nastojao ostati objektivan. Carne je morala otići. Ono što je rekla bila je istina: predugo je bio bez seksa, bez ljepote ženskoga zagrljaja... Krivo je protumačio osjećaje koje je gajio prema njoj i sigurno bi je vrlo brzo zaboravio.

Ali Willy će ostati, i bit će njegov... kad bi samo mogao ostati čvrsto pri odluci da je drži daleko od sebe i od otkrića koja bi mogla 75 Glorij@

ugroziti Willyjevu budućnost. Nije mu bilo lako. Od toga trenutka pa nadalje morao je proći teški ispit glume.

- Prije nekoliko godina Jim je boravio na istoku zemlje zbog nekoga projekta. U okolici je bilo vrlo opasnog kemijskog otpada.

Postepeno, počele su ga mučiti hemikranije, gubio je sjećanje, spopadale su ga mučnine i sve što već ide s tim. Prošloga je ljeta bio na pretragama i ustanovljena su mu velika oštećenja na vitalnim organima.

Carrie začepi rukom usta ali joj ipak pobjegne krik. Da zaustavi vrisak stisne šaku i zarine u nju zube, kao djevojčica.

Willy, uprono je odzvanjalo u Jeromeovoj svijesti, ovo radim za svoga sina.

Ali nije mu pošlo za rukom. Htio je da Carrie zadrži dobro mišljenje o njemu i da joj se ne predstavi kao bezosjećajni monstrum. Želio ju je uzeti u zagrljaj i sve joj objasniti. Moleći je u mislima za oproštaj, okrene joj se leđima, pa počne pripremati kavu da zaposli ruke.

- Što...? - glas joj je zvučao kao tihi šum. Jerome ju je u sebi preklinjao da ne govori dalje. Stisnu zube i umiješa instant kavu u vodu.

- Kako ga liječe?

- Nema lijeka.

- Oh, Bože! Šećer, pomisli. Tri žličice. Bilo što, bilo što da radi, samo da se ne mora okrenuti i vidjeti joj očaj na licu.

- Eto zašto mi je pisao!

- Da. Želio te vidjeti i htio se oženiti sa Virginijom prije nego mu se stanje bude pogoršalo.

- Reci mi što će mu se dogoditi - promucala je ona.

Možda je i morao. To je bila njegova kazna.

Natočio je kavu i okrenuo se. Oči su joj bile sjajne.

- I ja ga volim.

- Da. znam, pričaj.

- Postajat će sve zaboravniji, lucidni momenti bit će mu sve rjeđi.

Pluća mu neće izdržati, a srce će mu biti pod prevelikim stresom. Izgubit će sjećanje i postat će vrlo težak, kao da boluje od Alzheimera. I... rekli su mi da će izgubiti kontrolu nad svim tjelesnim funkcijama.

Nesopsoban da sačuva mir, Jerome je neprekidno šetao po sobi, misli su mu bile zbrkane.

76 Glorij@

- Moramo učiniti ono što je najbolje za njega. Želim da bude sretan u posljednjim trenutcima svijesti. Bit ću iskren, Carrie. Vrlo si mi poželjna. Ali moram se usredotočiti na Jima i Willyja.

- To je jasno.

- Mogla bi odlučiti da se želiš približiti ocu, - nastavio je - ili, možeš odlučiti drugačije. Ali moraš znati da će ti to biti izuzetno kratkotrajan odnos koji će ti nanijeti puno boli. Neću te kriviti ako sad budeš htjela otići. No, kako god bilo, ako ga budeš htjela vidjeti, molim te da se potrudiš da što više olakšaš taj susret, zbog vas oboje.

- Kako?

- Budi u nekom hotelu, stanu,... gdje god budeš željela. Ja ću ti to financijski omogućiti. Kada mu bude dovoljno dobro... reći ću mu za tebe.

- A koliko će ti vremena trebati da mu to kažeš?

- Dva, tri tjedna. - Uzeo je stolicu i nastavio hodati. - I moraš mi obećati da ćeš, kad te više ne bude prepoznavao... - Glas mu se prekine nadjačan osjećajima: tada će mu najviše trebati.

- Što?

Jerome se opet prisjetio svojih egoističnih potreba, čvrsto se za se za njih uhvatio i pogledao je prodorno.

- Želim da onda izađeš iz naših života, zauvijek!

8.

Carrie ustane sa stolice. Koljena su joj podrhtavala, ali je ipak uspjela ostati čvrsto na nogama držeći se za rub stola.

- Pa to je nevjerojatno! Zar ti stvarno očekuješ da ću ja birati kakvu bih vrstu oca željela? Misliš da ga želim samo ako je dobrog zdravlja i u stanju da mi odgovori?

- Trebala bi ga samo posjećivati, Carrie. Vidjeti ga kada je budan i spreman...

- To mi je otac!!! Zašto me guraš na stranu u trenutku kada me najviše treba?

77 Glorij@

- Zato što će biti potpuno nesposoban da se brine o sebi! I zato što ti nudim mogućnost da ga sačuvaš u ljepšoj uspomeni...

- Smatraš da sam ja do te mjere površna da nisam u stanju osjetiti čovjekovu dušu? Znam kakav karakter moj otac ima, ti si mi to rekao.

Voljet ću ga i poštovati kako god da bude izgledao, i bio ma ne znam koliko teško bolestan...

- Ne možeš se brinuti o njemu - inzistirao je i dalje Jerome. - I ja ne želim da se oko njega vrte extra bolničarke koje će ga samo još više zamarati.

- Niti ja! - Bila je razočarana što je to uopće i promislio. - Možda netko da vodi brigu o održavanju kuće, pranju, čišćenju, ali ne o njemu.

To je rezervirano za one koji ga vole.

- Hoćeš li se moći suočiti s tim, Carrie?

- Zašto ne bih? Ti možeš.

- Ja sam drugačiji - uvjeravao ju je on odlučno.

- Ne! Nisi! Slažem se, bio ti je cijeloga života kao otac, prijatelj ti je, osoba kojoj se diviš, Ali ja imam duboku potrebu da upoznam, volim i njegujem, i ti mi to ne možeš zabraniti! - usprotivila mu se ona žestoko, prilazeći mu i hvatajući ga za zapešće. Morala ga je natjerati da shvati što je osjećala. - Zaboravljaš da sam volontirala u staračkom domu u New Yorku. Vidjela sam stvari od kojih bi ti se nakostriješila kosa na glavi.

Točno, plačem kada umre netko koga poznam. Ali to je stvarnost življenja i umiranja, ljubavi i patnje, i da upoznaš samo jedno od ovoga, moraš izdržati i sve ostalo.

- Carrie...

- Ne! Pusti me da bježim od onoga što moram učiniti. Neće biti lako. Ali ovdje se radi o mojemu ocu i ne možeš mi negirati pravo da mu pokušam učiniti život udobnijim. Trebam njegovu ljubav! Treba mi da ga volim, Jerome! Ti koji nemaš oca, trebao bi imati barem malo sažaljenja za mene. Želim ostati u ovoj kući, biti pored njega. Možemo se nadopunjavati. Ti imaš Willyja da se o njemu brineš. Daj da podijelimo obaveze. Molim te!

- Prokletstvo!

Oslobodio se njenoga stiska i prinio ruku čelu, sakrivajući oči.

Naglo se udaljio, ali prekasno da Carrie ne bi primijetila koliko je uznemiren.

78 Glorij@

- Jerome - zavapila je put njega, preklinjući - kakve god bile naše potrebe moramo ih zanemariti zbog očevoga dobra. Željela bih da ozdravi više od ičega na svijetu, ali nije tako, i ja to moram prihvatiti.

- Iznenađuješ me, Carrie.

- Zašto?

Jerome joj se približio. Izgledao je manje napet, i ona se ponadala da ga je uspjela uvjeriti. To je bilo izuzetno važno, ne samo za Jimovo dobro već i zato što je željela pomoći Jeromeu da razbije barikade iza kojih se ukopao nakon Virginijine smrti. Morao se osloboditi opsesije da nekoga nade i opet se zaljubi...

- Iznenađuju me tvoja strast i odanost - reče joj mirnim glasom Malo je žena koje bi odabrale tako težak i nezahvalan put. Dobro razmisli. Mogla bi dati godinu života u zamjenu za patnju i ništa više.

- Radila bih to i do kraja života - odgovorila mu je ona odlučno.

- Vjerujem ti.

Sad su bili bliži jedno drugome, oči u oči. Srce joj je divlje tuklo.

Pod uvjetom da se nije prevarila, u Jeromeovim je očima vidjela vaše od želje za seksom. Divio joj se. Poštovao ju je.

- Reci da se slažeš - zamolila ga je.

- Moram te zamoliti da opet razmisliš. Priznajem da imam potrebu da osjetim ženu pored sebe, ali upozoravam te za tvoje dobro.

Bio sam u paklu i vratio sam se, Carrie. I ponekad se osjećam kao da još nije sve sasvim gotovo.

- Znam - odvrati mu ona, dok je u srcu osjećala silnu želju da siđe u taj pakao i oslobodi ga muka.

- Problem je slijedeći! Tako si prokleto suosjećajna i puna razumijevanja. Preveliko je iskušenje imali te pored sebe tako lijepu i poželjnu. Nisam od kamena, Carrie... a ti si neodoljiva.

Neodoljiva! Poželjna! - Stvarno. Jerome? On ovlaži usne.

- Carrie, njeguj oca, provodi većinu vremena ovdje, ako to želiš ali nemoj spavati u ovoj kući. Jesi li čula? Moraš otići odavde!

- Zašto?

- Da izbjegneš katastrofu - odvrati joj on mračno.

Znači, voditi ljubav s njom bila bi katastrofa! Da je došlo do toga sigurno to baš i ne bi tako doživio. Uzbudio bi se, zanio... Na koncu, da Jerome nije razbio onu sliku, zar sada ne bi ležali sklupčani jedno pored 79 Glorij@

drugoga ispunjeni zadovoljstvom? Jerome nije mogao do kraja života tugovati za ženom koje više nema. Trebao mu je netko živ i stvaran, netko da mu pomogne da se oslobodi te bolesne fiksacije. S vremenom, pronaći će ljubav. A ona je poznavala vrlo pogodnu osobu za taj zadatak!

- Želiš li uistinu da odem?

Jerome zastane na trenutak, i sroči pravi odgovor. - Ja... želio bih da ostaneš. Ne mogu to poreći. Ali sam također i svjestan toga što može nastati između dvije osobe koje žive jedna pored druge, i smatram da bi se trebala zaštititi od situacije koja bi mogla postati neugodna. Ti ne želiš vezu koja bi se temeljila samo na seksu. Dolazili bismo u sukobe i naše bi neprijateljstvo postalo očito. Kad bi između nas nastala napetost tvoj bi otac to uočio...

- Ne. Za njegovo dobro moramo biti prijatelji. I sigurno bi mu bilo čudno da sam ja na nekom drugom mjestu, a ne u njegovoj kući. Ako trebamo podijelili ove teške mjesece što nam predstoje, ja te moram poznavati, Jerome. A vjerujem da i ti to želiš. Jerome zausti da joj odgovori, ali mu umjesto odgovora izleti kletva. Skočivši sa stolice, u tren oka stvori se kraj štednjaka. Dim. Carrie dotrči do njega i oboje, začuđeni, pogledaše karbonizirane ostatke pizze.

- Ne mogu vjerovati! - uzvikne Jerome.

- S tobom i sa mnom u kuhinji, postat ćemo vitki kao srdele!

- Nikad mi se nije dogodilo!

Carrie se nasmijala: - Dobrodošao u klub.

- Daješ mi krasne savjete. - Jerome je vadio iz pećnice ostatke pizze koji se gusto pugili i bacao ih u kantu za smeće.

- Imam ih koliko god ti treba.

- To je ono što me užasava. Nisam toga ni svjestan, ali mogao bih postati ono što ti želiš. Carrie - uzdahnu on.

- Ne bi mi mogao biti prijetelj?

- Nikad nećeš prestati, zar ne? Još nisam susreo nekoga s takvom moći uvjeravanja.

- Kolege s kojima sam radila govorili su da mogu prodali meso vegetarijancu.

- Ne spominji mi hranu! Gladan sam kao vuk. Slušaj... treba nam vremena da o svemu promislimo. Što kažeš na to da za sad odgodimo donošenje svih odluka i odemo do puba?

80 Glorij@

Primirje. Sretna što je oluja prošla, Carrie potvrdno zakima glavom. - A Willy?

- Mogu ga dobro umotati i povesti s nama. Tamo ima prostor za djecu; mislim da će sada biti mirno. Što kažeš?

- Zašto ne?

Situacija se mijenjala nabolje. Jerome je bio konačno prihvatio da bi mogli biti prijatelji. Bio je to obećavajući početak.

Pub je bio na nekoliko koraka od kuće. Atmosfera je bila ugodna.

U zraku je brujao žamor glasova koji su odjednom utihnuli kada su se oni pojavili na vratima, da bi se istog trena opet nastavili.

- Pričaju o nama - promrmlja on kroza stisnute zube.

- Bilo bi uzbudljivo da napravimo nešto spektakularno.

- Mogao bih naručiti šampanjac i zatrpati te ostrigama.

Carrie se namršti.

- Radije bih medaljone s umakom.

- Umak bi mi se cijedio niz bradu.

- Nema problema. U džepu ti je Willyjev podbradnik na patkice podsjetila ga je u šali.

- Točno - primijeti on prevrčući po džepu da se uvjeri.

- Ne! Nemoj to uraditi! - uplašila se ona. Sve se oči okrenu prema njima. Carrie pocrveni.

- Ako inzistiraš. Točka je gotova, dakle. Idemo potražiti dječji kutak.

Soba je bila malena i prazna, ali živahno ukrašena balončićima i ormarićima sa slikovnicama i kutijama slagalica. Izvana se pružao osvijetljeni vrt sa konstrukcijom za penjanje i jednim toboganom.

Opuštena pored vatre koja je toplo pucketala u kaminu, Carrie se prepustila svome prvome doživljaju engleskoga puba. Za čitavo vrijeme večere ugodno su čavrljali. Kasnije, nije se mogla sjetiti gotovo nijednog dijela njihovog razgovora. Sjećala se samo očiju koje ni u jednom trenutku nisu skidale pogleda s nje, puneći je neizmjernom, neizrecivom radošću.

- Spremni za polazak? - upita je odjednom.

- Zar moramo? - Nije željela da njihova večer tako brzo završi.

Povratak kući razbio bi čaroliju. - Sviđa mi se ovdje. Ugodno je.

81 Glorij@

- I meni se sviđa, ali Willy me noću više puta diže iz kreveta, moram se odmoriti. Volio bih ostati, ali...

- Shvaćam. Ne možemo imati sve što želimo - promrmlja ona.

Nešto mu prostruji mozgom, jedna brza i apsurdna ideja koja je dizala u zrak sve racionalno i logički utemeljene planove koje je iskonstruirao.

- Što si rekla?

Carrie ga pogleda usplahireno Slažem se. To je obična fraza, ali je lako. Ne možemo imati sve što želimo.

- Ne? - promrmlja on kroz poluosmjeh.

- Pa ne, ne možemo. - Ali oni su mogli. - Dvije čaše jabukovače na putu za naš stol! - uskliknu Jerome gotovo uzbuđeno.

Otišao je do šanka i stao u red, smućen brzinom kojom su se događaji odvijali i lako se neočekivano slijevali u povoljan tijek. Morao je pokušati, reče sam sebi. To je bilo od goleme važnosti. Ovlažio je usne i počeo kontrolirati disanje. Probat će. Udvarat će se Carrie. i u pogodnom trenutku vodit će s njom ljubav. A onda. iznijet će joj svoj prijedlog.

- Da? Jerome je pogledao ženu za šankom kao kroz san - Ispričavam se.

Bio sam rastresen. Dvije čaše jabukovače, molim vas. - Otvorio je novčanik da plati. Mogao je imati sve što je želio. I Carrie i Willyja.

Pronašao je rješenje. Pogled mu pade na paketić umetnut u kut novčanika, zaboravljen još od vremena njegovog odnosa sa Virginijom.

Sad je mogao voditi ljubav sa Carrie bez straha da će zatrudnjeti.

Okrenuo se, osmjehivala mu se, zamišljena; a on se uputi prema njoj rasterećen od svih predostrožnosti, spremniji nego ikada da preskoči jarak.

Tako su brzo ušli u mirnu kolotečinu, postali su gotovo kao stari bračni par, pomisli radosno Carrie dok je prolazila stepenište usisavačem. Nakon one večeri u pubu Jerome je postao vidno opušteniji i više prijateljski raspoložen prema njoj. Usprkos stalnim brigama za Jima ipak su doživjeli nekoliko trenutaka čiste sreće.

Jerome se posvećivao Willyju, ona je održavala kuću, zajedno su išli u kupovinu i kuhali. Jerome je često radio kod kuće u radnoj sobi.

Vrata je namjerno ostavljao otvorena, kako bi ona, rekao je sa malicioiznim smiješkom, mogla proviriti i ponuditi mu čaj.

82 Glorij@

Držeći ga za riječ, jednog popodneva Carrie se pojavi na vratima njegove radne sobe oboružana čajnikom i čokoladnom tortom. Ušla je i zaustavila se poreci stola da pogleda projekt koga je Jerome upravo dovršavao.

- Izgleda kao neka crkva! - uzviknula je odlažući čajnik.

- S ovim se vrlo ponosim - izjavi on.

San Bartolomeo pročita Carrie. - Stvarno radiš crkvu?

Jerome se nasmije. - Ne, još bolje! Prepravljam je. Biskup je zaključio da je prevelika za bogoslužje i da je većina prostora neiskorištena. Tako da je ja sad dijelim na dva dijela.

Bio je tako sretan, tako ispunjen poslom. Sa uzdahom Carrie odvrati pogled od njegova lica i slane proučavati projekt.

- Izgleda kao hotel.

- Skoro. To je dom za beskućnike. - Prebaci joj ruku preko ramena i zajedno se primaknuše nacrtu. - Pogledaj. Ovdje je zajednička dvorana, kuhinja za primpremu jela i male jednokrevetne sobe za tridesetak ljudi.

Trebao sam ih nekako ubaciti između arkada, ali dobro izgleda, zar ne?

- Prekrasno je! Moraš biti ponosan što si napravio nešto korisno za društvo!

- To je projekt kojega bismo mogli podignuti na nivo čitave zemlje.

Jedino što bi ga moglo onemogućiti je nedostatak financijskih sredstava.

Biskup bi htio doprinose svih lokalnih poduzeća...

- Mogla bih vam pomoći! Znam kako prodati meso vegetarijancu, sjećaš se?

- Da li bi to stvarno napravila? - Jerome je tražio Carrien pogled kao da nije imao hrabrosti povjerovati u ono što čuje - Carrie... možemo sve organizirati. Mogla bi se sastati sa biskupom, povezati se sa Gospodarskom Komorom...

- Bilo bi mi veliko zadovoljstvo!

Jerome je oduševljeno poljubi. I povuče se. - Oprosti! oduševljen sam!

- Nisam to primijetila. - Nezainteresirano priđe poslužavniku i uzme komad torte. Ali u sebi je sva titrala od sreće i uzbuđenja.

Približavali su se jedno drugome čak i više nego se bila usuđivala nadati.

Zajedno će raditi na nečemu što ih je obojicu veselilo.

83 Glorij@

Izišli su na uobičajenu šetnju, a kasnije joj je dopustio da mu pomogne okupati Willvja. U toj neočekivanoj časti Carrie je uživala kao kraljica. Vodena Jeromeovim uputama naučila je kako se djeca presvlače, mijenjaju i čvrsto drže da se ne iskoprcaju iz ruku, - Dan je bio predivan - reče mu dok su na vršcima prstiju izlazili iz Willyjeve sobe - uživala sam u svakom trenutku.

- Kava?

Carrie je znala da mora odbiti, zadovoljiti se jednim osmjehom, uzeti knjigu, pa ravno u krevet. Ali lako je željela...

- Može - ipak je odgovorila, s nadom da je zvučala dovoljno ravnodušno.

U dnevnoj sobi osvijetljenoj voštanicama Jerome je polako tražio čaše. Carrie ga je promatrala i osjećala kako u njoj raste nemir. Prsti su joj treperili od želje da mu dodirnu lice, a usne podrhtavale pri pomisli na njegovu kožu...

- Neće ići - progovori on.

- Što? - glas kao da nije bio njen.

- Ako želiš da budemo samo prijatelji i ništa više moraš odmah otići u krevet - rekao joj je prigušenim glasom.

Carrie se nije mogla ni pomaknuti. Nije željela. Vrlo je dobro razumjela što joj je želio reći... i što će se dogoditi ako ostane.

- Problem je što mi se ne spava.

- Ako pomislim na tebe i na krevet, nije san ono što mi pada na pamet.

- Ne možemo se boriti protiv neizbježnoga, Jerome.

- Smatram da moramo pokušati.

- Ja ne.

Jerome duboko udahnu - Carrie! Ne mogu normalno misliti kada si mi blizu! Poludjet ću što te ne smijem dotaknuti! Umjesto odgovora Carrie približi svoje lice njegovom, kao da ga zove; njene poluotvorene usne očekivale su poljubac. Ne skidajući s nje pogleda Jerome odloži šalice i spusti se pred nju na koljena. Prsti su mu se spustili na njene ruke koje su joj počivale na koljenima. Uzme joj dlanove među svoje i prinese ih usnama, prvo jedan, pa drugi.

Carrie je na sve zaboravila: na oprez, na razum, na držanje. Jerome - prošapuće i spusti se na pod.

84 Glorij@

- Ne vjerujem što radim! - reče on tiho.

- Probali smo. Dali smo sve od sebe. Ali tko može spriječiti sudbinu?

- Ne želim da misliš da ja...

Carrie ga je prekinula prislonivši mu prst na usne. - Slušaj me. Ovo neće biti samo seks. Neće biti samo želja za utjehom. - Osjećala je kako je ljubav preplavljuje poput plime.

- Da nije tako sada ne bih bio ovdje.

- Bez kajanja ovaj put.

- Bez kajanja...

Jeromeovi prsti pomaknuli su joj kosu sa lica, pa mu se usne spustiše na njeno ćelo, sljepoočnice, usne školjke. Carrie je zadrhtala kao daju je uzbuđivao sat vremena, a ne samo par trenutaka. Čitavo tijelo joj je potresala neka slatka struja a srce bujalo od radosti.

Na usnama je osjetila dodir jednog prsta. Glasno uzdahnuvši, stisnula ga je nježno zubima. Jerome je žudno poljubi i gurnu je unatrag da se opruzi na podu. - Želim te... –I ja...

- Ne bih smio...

Carrie ga je odmaknula malo od sebe i povukla se unatrag.

Sagnula je glavu i pogledala ga provokativno kroz trepavice dok je skidala haljinu. Uzbuđivalo ju je njegovo blijedo lice i ubrzani teški dah.

- Ne. Ne bi smio. Ne bih ni ja smjela. - Ovlažila je usne i skinula grudnjak. - Budi miran! - zapovjedila mu je videći kako pruža ruke prema njoj. Pomilovala je svoje grudi, lice mu je bilo napeto. Nije ju zaboravio, pomislila je pobjedonosno, hvatajući ga za ruke.

- Dodirni me.

Umjesto da je dotakne, Jerome joj jezikom prijeđe preko ukrućenih bradavica. Carrie zatvori oči. Jerome je brzo bacio sa sebe odjeću i skinuo boxerice. Bio je mišićav i snažno uzbuđen. Dlanovima joj prijeđe po orošenoj koži, kružnim pokretom upije oblinu dojki. Bile su napete i čvrste.

Carrie povije leđa. Nije mogla govoriti, jedva je uspijevala pomicati otežale udove. U svijesti joj nije bilo ničega osim želje koja ju je sve više razgarala.

85 Glorij@

Kao da se pokorava nekoj višoj zapovijedi, sagnula je glavu i poljubila ga... Jerome je glasno zastenjao: nisu ni počeli, a već je gubio kontrolu.

- Carrie! Dođi ovamo!

Bila je tako podatna i poželjna pod njegovim tijelom. Usnama se polako spuštao po njenim toplim, zamamnim grudima, a ona se izvijala od užitka.

Jezici su im se pomiješali, prateći isti ritam. Jerome se malo odmaknuo tijelom, i jedna se ruka uvukla među njegova bedra.

Rasuta kosa uokvirivala je lice njeno lice kao zlato u plamenu.

Bila je ljepša nego ikad. Prekrio ju je poljupcima, izmučio joj grudi milovanjima, obavio noge oko nje.

Ispod njegovoga tijela, kao da je bila opsjednuta demonima.

Bacala se, povlačila ga na sebe usnama mu hvatala dlačice na prsima. Bez ograda, raširila je noge da ga primi u sebe pružajući prema njemu ruke.

Jerome je zaustavio. Znao je da se neće moći zadržati ako ga bude dotaknula.

- Čekaj - prošapće joj.

- Ne mogu!

- Više ćeš uživati.

Carrie nije htjela čekati. Nije mogla. Noktima mu zagrebe leda i tijelom ga pozove sebi. Jerome se odmaknu, uzme novčanik i izvuče paketić.

- Spreman sam za tebe. Je li ovo to što želiš? - pomilovao joj je nježno prorez među bedrima i odmaknuo se. Carrie ga osinu plamtećim pogledom, izvijajući se podigne bedra prema njemu i zarobi ga u svoju toplinu takvom brzinom da je ostao bez daha. Zastenjala je istovremeno s njim oslobađajući dugo suzbijanu strast. Tijela su im se pomiješala, žedno upijajući njihove vrele sokove,... i polako, neodoljivo bližili su se raju.

- Gledaj me - reče mu promuklo.

Jerome je odjednom postao svjestan da su mu kapci spušteni, podigne ih i ugleda njeno za žareno lice, pogled prikovan na mjesto gdje su im se spajala tijela. Bio je iznenađen uzbuđenjem koje je u njemu izazvao taj prizor. Ubrzao je pokrete, sad već potpuno van svake svjesne kontrole. Tijelo joj je gorjelo, ritmično je pratila svaki njegov pokret, 86 Glorij@

izvijala se, uzdisala, pratila pogledom bedra kako se odmiču da bi se opet silovito priljubila.

Jerome je malo usporio ritam, htio je da kratka pauza pojača snagu užitka kome su se vrtoglavo približavali. Ona ga uhvati vlažnim dlanovima za orošeno lice i utisne mu vreli poljubac u usne, kao da mu želi prenijeti žestinu vatre koja je u njoj plamtjela.

- Ne miči se! - pokuša ga zadržati.

Uzbuđen i ponesen željom, Jerome se borio sa nagonima puti dok ga je ona nastojala opet privući na sebe.

Znoj im je kupao tijela. Počela ga je lizati kao mačka, čitav se naježio, kao da su mu se svi živci nakostriješili. Jerome se opet počeo izvijati prema njoj, sada što je mogao polaganije, a onda sve brže i brže, sve žešće i raspaljenije, sve više osjetljiv na svaki dodir šio mu se iz prepona širio tijelom. Jedan dio svijesti ga je usporavao, bojao se da joj svojom silinom ne nanosi bol, ali ona ga je tada tako snažno stisnula nogama da mu je rastjerala svaki strah. Napetost se sve više pojačavala, Jerome opet uspori, poljubi je, ubrza ritam.... Carrie je nešto nerazumljivo šaputala u ekstazi, oči su joj sjajile kao da... Jerome uspori opet, a onda se potaknut njenim frenetičnim trzanjima, zarine u nju... Kao da... da ga voli.

Ritam je bio brz, tijela su se gibala skladno kao jedno, kao da su se u jedno stopila njihova srca, svijest, osjećaji. Nije mogao misliti. Mozak kao da mu više nije bio upotrebljiv, jedino je bio svjestan osjećaja koji je njime strujao iz toplog vlažnog središta Carrienog tijela.

- Jerome! - Snažno ga je uhvatila za podlaktice, zabacujući unatrag glavu. Koža na vratu bila joj je bijela i glatka. Nagnuo se prema njoj i poljubio je šapućući neke nepovezane riječi; govorio joj je da je lijepa, prekrasna, perverzna, senzualna,... Istovremeno su zavikali u trenutku čiste ekstaze, obavljeni jedno o drugo, preplavljeni neizrecivim zadovoljstvom. Vrhunac je dugo trajao... Kratko i ubrzano dišući, i mrmljajući od zadovoljstva, Carrie se pokušavala pribrati, a on je već bio ponovo uzbuđen. Začuđeno ga je pogledala, ne vjerujući očima, i nasmiješila mu se. On joj je uzvratio osmjeh, dok mu je iz očiju isijavalo uzbuđenje. Osjećao se svemoćan. Bio je nepobjediv, bio je sposoban ispuniti svoju ženu vrhunskim zadovoljstvom. Nije mogao slati i prestati uzimati ono što je čitavom dušom želio, isto kao što nije mogao ni prestati disati. Nježno ju je uhvatio oko struka i okrenuo na sebe. Njene 87 Glorij@

su se grudi našle pred njegovim licem kao da ga mole da ih poljubi, i on ih primaknu ustima i stane naizmjenično upijati njihovu toplinu...

- Kreći se.

Tako se erotično zanjihala da mu je iz svijesti izbrisala sve osim svojih grudi koje su čvrsto stajale pred njim, vitkoga struka koji se izvijao na njegovim slabinama, slanih kapljica znoja koje su svjetlucale na njenoj koži. Vidio ju je kako se pomiče kroz poluotvorene vjeđe, izluđivalo ga je njeno nesputano prepuštanje, njene ruke koji su ga grozničavo držale za bokove i uvlačile ga među svoja bedra. Opet mu je svijest uronila u svijet sijena u kome je prštalo čisto zadovoljstvo. Čvrsto ju je obujmio rukama i pritisnuo na svoje zadihane grudi, zagnjurio je lice u njen vrat na kome je divlje pulsirala kucavica, zatvorio je oči i prepustio se njenim mirisima. Carrie!

Podigla je glavu ali se nije ni pomaknula.

- Mmh. Spustio je pogled na njeno blaženo lice i shvatio da se počeo smijati kao dijete.

- U krevet.

- Mmh. Sklupčala se na njegovim golim grudima, i on se osjetio kao kralj.

Podigao ju je u naručje, popeo se uza stubište i ušao u svoju sobu.

- Pod tuš – promrmljala je.

- Pod tuš - ponovio je on potvrdno. Položio je na pod tuš kabine i zatvorio vrata. Kabina je bila dovoljno prostrana za dvoje. Po njima je počela teći voda. Nasapunao je dlanove i počeo masirati njene raskošne obline, ona je podigla ruku i uzela sapun sa stalka koji je visio na zidu.

Zatvorio je oči. Njeni prsti ispitivali su svaki mišić njegovih ramena, uzbuđenje u njemu sve je više raslo i približavalo se granici izdržljivosti.

- Jerome, previše si pohlepan!

- Što mogu, nema mi pomoći. Poželim te čim te pogledam! A to što mi radiš... to je više nego što mogu podnijeti.

Njene ruke prelazile su polagano preko njegove kralježnice, pokreti su se širili na bokovima, ali on nije želio da ga dodiruje na tom mjestu. Pružio je ruku prema njenoj, ali je ona odmaknula.

- Moj je red - upozori ga.

88 Glorij@

Kleknula je ispred njega, on se od uzbuđenja zateturao, osjećao je na svojim bedrima njenu meku vlažnu kosu, njene usne su ga obavile i usisale; usta su se počela kretati ritmično tako prirodno i tako čulno da su mu se pogasila sva svjetla svijesti. Ali to je bilo premalo, htio ju je opet osjećati čitavim tijelom, pa je ne obazirući se na njene proteste zatvorio tuš, umotao je u široki topli ručnik i polako i senzualno počeo brisati, usporavajući pokrete na najosjetljivijim mjestima.

- U krevet - reče joj tiho kada su oboje bili potpuno suhi.

- U krevet - ponovi ona poslušno. Ispružili su se jedno pored drugoga i dugo ostali tako ležeći i gledajući se. Srce joj je pucalo od sreće; bila je zaljubljena, ovaj put to je bila prava ljubav Vršcima prstiju upoznavali su jedan drugome tijela, u njima su se izmjenjivali ushit i euforija.

Kako je samo bila sretna! Uspjela je: Jerome je izašao iz korote.

Konačno je opet osjetio kraj sebe nekog živog, stvarnog, od krvi i mesa.

Njihovo međusobno razumijevanje imalo je u sebi nešto čudesno lijepo.

Nije bio samo seks ono što ih je spajalo. Bio je to susret dviju duboko i strasno prožetih osoba, susret dvaju srdaca koja su kucala u istom ritmu.

Opet su vodili ljubav, ali ovaj put mirnije i nježnije. Svaki je njegov pokret bio promišljen i erotičan. Sada su se već poznavali, prsti su joj znali put kojim su trebali ići. Njegovo se lice spusti niz njene grudi... pa još niže... i niže...

Opustila je svaki mišić tijela dok ju je toplina njegovih usana nosila sve dalje, sve više... srce joj se vinulo u visinu, tamo gdje još nikada nije stiglo, tamo gdje se ljubav mogla slobodno rascvjetati i ispuniti je čitavu, cijelo tijelo, natkriliti joj um, preplaviti srce.

A onda se stisnuše jedno uz drugoga, kao u strahu da bi sve to mogao biti samo san. Mišići su im se opustili, srca usporila otkucaje, kapci se spustili, a izrazi im postali sretni i ispunjeni.

9.

89 Glorij@

Carrie se probudila usred noći. Ispružila je ruku, ali mjesto pored nje bilo je prazno.

- Jerome? - promrmljala je u polusnu. Jedan poljubac spustio se na njen obraz, i ona pred sobom ugleda lik u polutami.

- Mali se probudio. Brzo se vraćam.

- Koliko je sati?

- Tri. Spavaj, zlato.

Zlato? Uzdahnula je sretna i utonula u san. Kada se ponovo prenula, soba je bila osvijetljena. Okrenula se na bok i ugledala Jeromea kako je promatra, opružen pored nje. Osmjehnula mu se i pomilovala ga.

- Ah, hladan si kao led!

- Trebala mi je cijela vječnost da ga uspavam. Za pet minuta počinje idući obrok!

Carrie je podigla glavu tražeći sat. Bilo je pet i dvadeset.

- Sigurno si iscrpljen! Treba ti dadilja...

- Ne! Za Willyja se brinem ja, nitko drugi!

- Onda daj da te zagrijem. I, za ljubav Božju, probaj malo zaspati.

Bilo je predivno vidjeti ga kako se prepušta snu u njenom zagrljaju. Tamne trepavice polako su se spustile, crte lica potpuno su se opustile. Začula ga je kako nešto mrmlja, a onda se sklupčao, glavom u udubini njenoga vrata.

Carrie nasloni lice na njegovo čelo i ostane budna maštajući o budućnosti. Zamišljala se tu, u loj kući, sa Jeromeom i Willyjem, da gleda dijete kako raste, čini prve korake, ide u školu, postaje adolescent.

Ukratko, vidjela se kako postaje član jedne obitelji pune ljubavi.

Bila je sigurna da će joj otac biti oduševljen. Njegova ljubav prema Jeromeu bila je očita i ništa ga ne bi razveselilo više od spoznaje da su ona i Jerome pronašli sreću zajedno.

- Volim te - prošapta ljubeći ga u čelo. Njegove se oči naglo otvoriše, a Carrie se trgnu preplašeno. Pod dlanovima je osjećala kako mu se mišići na leđima napinju poput struna.

- Što je to bilo? - upitao ju je prigušeno. Čvrsto je stisnula zube i nervozno ga pogledala. Podigao se na lakat.

- Maca popapala jezik?

Carrie ga gurne u stranu. - Trebaš spavati.

90 Glorij@

- Spavao sam, zapravo. Ali nešto mi se uvuklo u podsvijest. Nešto što sam želio čuti. Carrie se naglo uspravi.

- Molim?

Lice mu je prvo ozario jedan blistavi osmjeh, a onda se počeo trijumfalno smijati - Oh, Carrie, nemaš pojma što osjećam u ovome trenutku! - Gurnuo ju je natrag na jastuke i ljubio je dok joj nije oduzeo dah. - Ponovi mi ono što si mi rekla.

A budući da je ona ostajala nijema, opet je počeo ljubiti dok mu se konačno nije predala.

- Dobro, dobro! Bodeš me bradom!

Carrie protrlja obraz rukom. Pogledala ga je: imao je izraz zavodljivog Ciganina - divlji, grub, i opasan... iako je znala da je znao biti i brižan, ljubazan i pažljiv. Ali ipak prije svega, zavodljiv i divlji...

- Gubiš vrijeme - upozori je on.

- Stvar je u tome da me nešto ometa - pravdala se.

- Ne mijenjaj temu - nastavi on, hineći ljutnju.

- Rekla sam da te volim.

Jerome zatvori oči i ostane kao skamenjen. Carrie je šuteći čekala, srce joj je bubnjalo u grlu. Bila je sigurna da je prestravljen. Možda mu je rekla previše brzo.

- Jesi li sigurna? - upitao ju je, a glas mu je podrhtavao od osjećaja.

- Zaljubila sam se u tebe čim sam te vidjela. Nisam vjerovala da je to moguće, ali dogodilo se. Da, sada sam sigurna.

Jerome joj je poljubio usne - Carrie, ne bih te htio požurivati,... ali moram ti otkriti svoje osjećaje...

- Da? - Susprezala je disanje, s nestrpljenjem očekujući da joj izjavi ljubav. Bila je u to uvjerena.

- Kratko se poznajemo, ali čini mi se da između nas postoji savršen sklad. Ja... sretan sam s tobom. Ne mogu zamisliti život bez tebe. Želim da mi postaneš žena. Udaj se za mene, Carrie. Ostanimo zauvijek zajedno.

- Oh, Jerome - povikala je ona očiju punih suza - Oh, hoću!

Ljubio ju je, poljupci su mu postajali sve strasniji, brisao joj je suze usnama. Tijelo joj je opet obuzela vatra i ona se privila uz njega. Ali, on je udaljio od sebe.

- Što...? Zašto?...

91 Glorij@

- Willy.

- Nisam ga čula.

- Nisi se još navikla - odvrati joj on, poljubi je u nos i ugasi prenosnik.

Sama na krevetu, Carrie je opušteno razmišljala. Bila je žalosna, osjećala se egoistično i bijedno što se razbjesnila na dijete koje je trebalo pažnju, makar- i na par sekundi. Ustala je sa kreveta, zagrnula se kućnim ogrtačem i uputila prema dječjoj sobi da vidi može li mu što pomoći.

- Oh, Bože! - začula je mrmljanje. Zastala je na vratima. Mogla je i ne čuti djetetov plač, ali kada se radilo o Jeromeu, njeno šesto čulo bilo je dobro razvijeno.

- Na sigurnom si! - začula ga je ponovno - Moj si! - Glasno je odahnuo kao da se oslobodio pritiska koji ga je dugo, previše dugo mučio. - Dođi. - Čula ga je kako hoda bos po sobi. - Ostat ćemo zajedno.

Nitko mi te neće uzeti. Nikad!

Uhvatila se čvrsto za dovratnik. Sada je razgovarao sa sinom, obećavajući mu ružičastu budućnost, šetnje po snijegu, satove plivanja, rođendanska slavlja... Ona kao da nije bila uključena ni u što od toga.

Zbunjena i uznemirena, vratila se u tišini u spavaću sobu. Šest i trideset.

Smrznuta, otuširala se da se zagrije pa navuče hlače od žutoga jeansa i narančastu majicu.

Njeno povjerenje je bilo potpuno nestalo, ni u što više nije bila sigurna. Zašto je Jerome bio onako euforičan kada je pristala na ženidbu?

Njegova reakcija nije bila reakcija čovjeka koji je ludo zaljubljen.

I kako se u sve to uklapao Willy? Nije bilo smisla da se sada Jerome osjeća na sigurnom. Tko bi mu ikada mogao oduzeti dječaka?

Pitanja su joj pljuštala po glavi, hvatala ju je vrtoglavica. Sišla je u kuhinju i skuhala čaj od limuna, ali stomak joj je bio previše uznemiren.

Pretražila je ladice i u jednoj našla tabletu protiv bolova; progutala ju je. U njen se život uvukao strah, onaj kratki trenutak čiste radosti nepovratno je razbijen. Osjećala je kako nešto prijeteće i mračno u potaji vreba da joj iz ruku otme sreću. Jeromea nije ništa željela pitati, bojala se da ne razjari uspavanog tigra. Čitav je dan provela mučeći se sa glavoboljom, sklupčana na kauču i okružena Jeromeovom zabrinutom pažnjom. Bio je tako usrdan da je posumnjala nije li sve ono sama izmislila.

92 Glorij@

Uostalom, on je uvijek previše zaštićivao Willyja: nikada ga nije ostavio samoga s njom i nikad joj nije dao da ga nahrani, iako je znao koliko ga obožava. Možda je to bio samo malo jače naglašen očinski instinkt. Polako se počela oporavljati: možda je Jeromeu trebao brak, žena pored njega da se osjeća sigurniji. Iako je društvo napredovalo, još je uvijek bilo neuobičajeno da otac sam podiže dijete, a možda su mu i socijalni radnici postavili par neugodnih pitanja, pa je mislio da je ugrožen.

- Drago mi je što te vidim da se ponovo smiješ. Moramo proslaviti zaruke - prošaptao je.

- Mogu nam nešto skuhati! - predložila je ona u šali.

- Hvala, ali još mije prerano da umrem. Idemo van, vodim te na jedno posebno mjesto. - Zastao je zamišljen - Ali negdje gdje možemo povesti Willyja...

- Meni je pub odličan. Ne trebaju mi šampanjac i konobari sa francuskim naglaskom. Ti si sve ono što želim pored sebe. I Willy, naravno. Bit ćemo obitelj, na kraju krajeva.

- Da, hoćemo. - Opet ju je zagrlio, i oni se prepuste ljubavnoj strasti.

Još nisu tako nježno i osjećajno vodili ljubav. Radost je u njoj pjevala, prekrasni osjećaji su je preplavljivali i ispunjali joj svijest ljubavlju. Čudila se njegovoj neiscrpnoj energiji dok je predano hranio i presvlačio sina. Bez obzira na dnevne i noćne napore, on je uvijek bio strpljiv i postojan i nikada nije nervozno reagirao na Willyjeve male hirove. Willy nije često plakao, ali Jerome je uvijek bio pored njega i trudio se da shvati kakve su mu potrebe u tom trenutku. Zbog toga ga je još više obožavala i maštala o vremenu kada će i oni imati djecu.

Kada su kasnije sjedili u njihovom omiljenom kulu u pubu, Jerome ju je uzeo za ruku: - Za nas. Za naš brak. - Spustio je pogled i nastavio, gotovo šapćući - Ženi koju volim najviše na svijetu.

Njene oči bile su pune suza. - Za nas - odgovorila je - Za muškarca koga obožavam i koga ću uvijek voljeti.

- Sutra idemo izabrati prsten. Dogovorit ćemo datum i početi sa pripremama.

93 Glorij@

- Oh, tako se veselim.

- Ima još nešto. Jedna novost za tebe. Sutra će Jim biti prebačen u rehabilitacijsku kliniku. Mislim da će idućega tjedna, kad se bude smjestio, biti prigodan trenutak da mu kažem za tebe. Siguran sam da će jedva čekati da te vidi kada mu budem rekao kakva si osoba!

- Oh, ne! Nemoj molim te! Zbrisat će!

- Napravit ćemo ovako - predložio joj je on, dok su mu oči iskrile Reći ću mu da si ti jedna prepredena gradska djevojka koja ima kompjutor umjesto mozga...

- Ali volim životinje...

- Naravno. I koja se oblači... - Jerome je napravi pokret rukom kao da će pokriti oči. - Vrlo umjereno.

- I koja je uvijek mirna i opuštena! - Sviđao joj se način na koji se šalio s njom. I Cliff se šalio, ali uvijek tako da su je njegove dosjetke pekle.

Jerome je to činio od srca.

- Jedva čekam da se upoznamo.

- Carrie... Htio bih ti nešto reći. Važno je. Tiče se Willyja - započeo je on. Protrnula je, odjednom joj je bio dalek i nepristupačan. - Bojiš se da ćeš ga izgubiti? - upitala ga je da se oslobodi svoga straha.

- Kog vraga misliš?

- Ne... ne znam... izgledaš mi užasnut. Willy ti je tako važan... Znojnom rukom koja je drhtala odložila je čašu Chàteu Lal'itea. Učinila je pogrešan korak: Jerome se povukao u obranu. - Pusti. Glupa pretpostavka...

- Dobro. - Jerome je popio gutljaj vina da se pribere, Carrie se povrijeđeno skupila na stolici, živaca napetih poput strune. Čekala ga je da pronađe riječi.

- Znaš da sam se ja počeo brinuti za njega otkada se rodio.

Još je čekala šuteći, ali se činilo da je on potpuno zakočen.

Progovorila je da ga ohrabri.

- Divim ti se na požrtvovnosti. Pretpostavljam da si mu se toliko posvetio jer mu je majka otišla...

- Nije otišla - pogled mu je bio tvrd i neprobojan – Umrla je. Willy je Virginijin sin.

- Virginijin? - Carrie se zgrčila na stolici - Ja sam mislila... - to joj je zvučalo potpuno besmisleno - Ali... Virginija je bila zaručnica mojega oca.

94 Glorij@

- Točno tako - Jerome opet otpije gutljaj vina.

- Naravno, budući da se razbolio nije bio u stanju preuzeli ulogu...

- prinese čašu ustima i popije još jedan dugi gutljaj - Willyjevoga oca.

Tako da sam to morao uraditi ja - dodao je hrapavim glasom.

- Willy je... Jimov i Virginijn sin? - bubnula je zbunjena.

- Bio je silno uzbuđen kad je saznao da je trudna - nastavio je on, ne obazirući se na pitanje, prateći nit svog razmišljanja - Da nije bilo Willyja, tvoj bi se otac odavno prestao boriti.

Carrie kao da je gubila moć logičkog povezivanja. Nije znala zašto joj se od onoga što je upravo čula ledila krv u žilama, a niz leđa joj prolazili trnci. Pružila je ruke put vatre, željela je izbjeći njegov utučeni pogled. Kakav je to bio njegov problem? Zašto je bio kao da sjedi na iglicama? Progovorila je, nastojeći da joj glas bude što prirodniji: - To je bio lijepi šok. Zašto mi to nisi rekao ranije?

- Zato što nisam znao hoćeš li ostati. Dok se nisam uvjerio da si čvrsto odlučila izgraditi iskreni odnos sa ocem, nisam htio da taj tvoj izbor bude uvjetovan otkrićem da imaš brata. Zabrinuto ga je pogledala: Ima li još iznenađenja? - upitala je, razmišljajući zašto to objašnjenje nije mogla u potpunosti prihvatiti.

- Virginija je Willyjeva majka. Kunem ti se da je tako.

Opet nije izravno odgovorio na pitanje. Da li je zbog toga Jerome tako silno volio to dijete? Sličilo je na Virginiju? Je li se možda nadao da će se, podižući Willyja. uvijek sjećati žene koju je volio?

- Ispričaj me, idem na toalet.

Jerome je zgrabi za ruku: - Želim da znaš da sam napravio najbolje. Bar je bio pošten.

Voljela ga je i zato mu se s naporom nasmiješila, ali se u duši osjećala kao da umire: - Brineš se za siroče bez majke, čiji je otac teško bolestan. Svatko bi ti se divio. Ušavši u toalet, osmjeh joj je iščeznuo sa usana. Poprskala je uzavrele obraze hladnom vodom i stavila zapešća pod slavinu. U ogledalu je vidjela sliku žene zaljubljene u muškarca koji je još vezan za drugu ženu. I za sina te žene.

Bilo je prirodno što voli Willyja. Svatko bi ga volio. I ona ga je obožavala. Obožavala je malene prstiće i njegovo blaženo usnulo lišće, nježnu paperjastu crnu kosicu i njegov blagi dječji miris.

95 Glorij@

Njen brat. Prsti su joj se ukrutili kao da su uhvaćeni u nevidljivi tijesak. Preplašena, shvatila je da je i ona od toga trenutka odgovorna za Willyja.

Ali... on je Virginijin sin!

U želucu i ustima osjećala je mučninu. U glavi joj se vrtjelo. S naporom je nastojala logički objasniti ovu novu neočekivanu stvarnost.

Između Jeromea i Willyja nije bilo krvne veze. Samo duboka, neizbrisiva ljubav. Jim, njen otac, je i Willyjev otac.

Pogledala se u ogledalo. Bila je ošamućena. Mozak joj je grozničavo radio na rekonstrukciji svih detalja nastojeći postaviti stvari na njihova prava mjesta.

Jerome je znao da je njenom ocu ostalo još malo života, i da će vrlo brzo ona postati Willyjeva najbliža srodnica. Zakonska skrbnica.

Ruke su joj počele drhtati. Jerome je pretjerano vezan za Willyja.

Zato je bio onako osoran? Zato ju je htio otjerati? Zato joj je sakrivao da je Willy njen brat? Jedna strašna misao uobličila se u njenoj svijesti, tako užasna da ju je odmah potisnula. - Ne, za Boga! On me voli! On me uistinu voli!

Nije mogla vjerovati da se uplela u nešto takvo. Jerome joj ne bi nikada rekao da se uda za njega da sebi pravno osigura vezu sa Willyjem!

- Ne! - povikala je nesigurnoj ženi koja ju je gledala iz zrcala. Pažljiv je i nježan, u to sam sigurna čitavim bićem.

Pažnja, govorile su joj ženske oči. Budi oprezna.

Uz bolan uzdah, okrenula se ka vratima, nastojeći odagnati svoje strahove. Jerome ju je volio. To je bilo tako, u to će se sigurno uskoro uvjeriti.

Kasnije, te večeri, bacila se na posao. Provocirala ga je, mučila ga je, uzbuđivala ga je tijelom i umom, potpuno se koncentrirala na strasti svoje strahove u želji da raspali u njemu ljubav. U trenucima najveće bliskosti upitala se misli li on na Virginiju, i osjetila kako joj se srce bolno kida.

Spuštenih vjeđa, sav predan zadovoljstvu, Jerome je prelazio jezikom preko njenih usana. Njeno podatno i meko tijelo senzualno se izvijalo i pratilo njegovo. Jezikom joj je prelazio preko vrata i usnih školjki, dok mu je jedno koljeno širilo njene noge, a ruke mu tražile

96 Glorij@

oblinu grudi. Zagnjurio je u nju licem i pohlepno joj upijao sokove među bedrima.

- Na što misliš - Upitala ga je ona promuklo.

- Na tebe!

Drhtala je čitavim djelom, Pogledao ju je iznenađeno i ustanovio da su joj oči pune suza.

- Carrie! - Zagrlio ju je čvrsto i prislonio na grudi. Poljupcima joj je brisao suze. - Što se događa?

Velike zelene oči su se otvorile - Bojim se. Jerome je pomiluje po kosi - Misliš da neće potrajati?

Carrie neodređeno potvrdi. Jerome je ustao, i vratio se sa rupčićem. - Ispuši se - reče joj.

- A sada me slušaj - doda kad mu je izgledala smirenija - Za mene je brak vječan. Nevjera je stvar mentaliteta. Ja sam odana osoba, Carrie.

Kada volim, volim iskreno. Ako u budućnosti budemo imali problema, riješit ćemo ih jer oboje želimo da naš brak funkcionira. Imaj povjerenja u mene. Nikad se nećemo rastati. Vjeruješ li mi?

Carrie je zakimala, iako su joj oči još bile pune tuge, a krhko i nesigurno srce joj je treperilo.

* Sutradan je izgledala bolje, iako je bila šutljivija nego inače. Nije htjela odgoditi planirani izlet u London i kupovanu prstena. Jerome je inzistirao da ručaju u jednom otmjenom restoranu u koga je nekada često zalazio; sada je na istom mjestu htio ponosno pokazali svoju lijevu ruku. Sa zadovoljstvom je slušao njen smijeh kada je čula prijedlog i popratno obrazloženje. Bio je sretan što mu se vratila njegova stara Carrie.

Sjedeći za njihovim stolom, opušteno zavaljen u naslon stolice hranio je Willyja i promatrao je kako razgovara sa konobarom koji im je 97 Glorij@

upravo donio kavu. Gledala ga je ravno u oči, a nije ga tretirala kao predmet kojemu se obraća s visoka. Sviđala mu se.

- Zuriš u mene - reče mu znatiželjno.

- Samo sam zaslijepljen. Zaslijepljen?

Ono blještavo jaje na tvom prstenjaku. Izgleda kao svjetionik.

Kako se usuđuješ? - Carne se namrštila i zaprijetila inu prstom.

- Nije jaje. To je ogromni dijamant i ja ga obožavam, i zato ćeš se naviknuti da ga vidiš na meni.

- Seljački - slaže on. Willy se podrigne i odbije preostalo mlijeko. Dobro - promrmljao je - idem potražiti dječji kutak.

- U ženskom je WC-u.

- Živjela jednakost! Eto gdje je kad ti treba! Ne mogu valjda ući u taj sobičak sa čipkama i pozlaćenim slavinama!

- Kako znaš kakav je? - upita ga ona, smijući se njegovom detaljnom opisu - Kako bilo, pusti da gaja presvučeni. Znam kako se radi.

Nema rizika da će ostati doživotni invalid.

- Dobro - Gledao ju je kako prebacuje preko leda torbu s pelenama i pažljivo uzima Willyja u ruke.

- Nemoj zaboraviti maramice. A krema ti je...

- U džepu sa strane, znam. Iskreno, mislim da ću uspjeti. Pregledat ćeš kad se vratim i dat ćeš mi ocjenu. A kada bude imao dvadeset i četiri godine odvest ćeš ga na regresivnu hiponozu da se uvjeri da mu ovo ipak nije bilo traumatsko iskustvo.

- Oprosti! Napravi najgore što možeš! Smijući se, Carrie se uputila prema toaletu, ušla i produžila u unutrašnju prostoriju. Kad je došla toalet je bio prazan, no čim je počela skidati Willyja, učinilo joj se da netko ulazi u prostoriju pored nje, a malo potom začula je šum otvaranja torbi, šuškanje kozmetike i glasove koji su se međusobno povjeravali.

Sabrana na presvlačenje Willyja koji je ležao na podstavljenom stolu nije obraćala pažnju na beživotni otegnuti glas koji je nadjačavao ostale, sve dok u jednom trenutku nije spomenuo Jeromeovo ime.

- Potpuno sam iznenađena što ga vidim, draga!

- Ja ne... Dovraga! - prokune druga piskutavim glasom - Zaboravila sam maskaru. Posudi mi svoju, zlato... Ne, dolazio je često ovamo sa Virginijom. Ovo je bio njihov omiljeni restoran dok je još radio u Londonu.

98 Glorij@

- Veličanstven kao uvijek, zar ne? - ova je bila izvještačena.

- Zadovoljavajući, zlato. Tisuću je puta bolji nego kad smo ga vidjele zadnji put. Bože! - poviče ona piskutava - Mislila sam da će se onesvijestiti kad su spuštali lijes sa jadnom Virginijom. Bila sam mu spremna dati disanje usta na usta, ali nisam imala priliku. - Žena je obuzdavala smijeh.

Carrie su se odsjekla koljena. Znala je da treba izići, ali još nije bila presvukla Willyja i... i nikada se ne bi bila u stanju suočiti s njima. Ni s njima, ni s Jeromeom. Dovodio je Virginiju u ovaj restoran! Pogledala je ruke koje su se tresle... i zaručnički prsten, povod njihovog svečanog objeda. Zašto je izabrao baš ovo mjesto?

- Što kažete za aktualnu mačkicu? - zapita otegnuta.

- Nije njegov tip. - replicira piskava. - Uvijek se palio na plavuše.

Nikada neće zaboraviti Virginiju. Možda mu treba netko da mu zagrije krevet.

Carrie zatomi krik. Prsti su joj se zapetljali oko pelene. Jerome je dijelio i postelju sa Virginijom! Ubrza pokrete, s namjerom da iziđe i iznenadi ogovaračice.

- Možda mu treba netko da mu održava kuću. Tako se neće morati stalno zamarati tuđim djetetom... - zasmijulji se izvještačena. Carrie zakopča tuticu. Skoro gotovo...

- Ne budi glupa - piskutava je bila na vrhuncu uzbuđenja Virginijina sobarica mi je ispričala izvrstan trač kad je još ona živjela sa Jimom Beckivickom. Vidjela je Virginiju i Jeromea polugole u kupatilu.

Eto zašto je dobila otkaz.

Ne. Ne! Zaslijepljena suzama bijesa, Carrie nije uspijevala zakopčati dugmad na jakni.

- Znači, dijete je Jeromeovo! - uskliknu otegnuta trijumfalno.

- Čestitamo, Annabel! - zaplješće piskava, dok je Carrie ostala paralizirana, nesposobna za najmanji pokret. Začepila je uši dlanovima, ali glas koji je pričao nadvisio bi i sirene.

- Što misliš? Gospodin u godinama i bolestan, ili netko muževan i seksi? Znate da je Virginija bila luda za Jeromeom. Htjela je sve... novac, bogatog muža zauvijek vezanog za sebe jer mu je rodila sina... ljubavnika...

99 Glorij@

- Dobila je ono što je željela - uzdahnula je izvještačena, koja je bila najmanje zlobna.

- Bolje za nju! - zacvrkuće piskutava. Maramice su joj iskliznule iz ruku; ženski su se glasovi komešali u njenoj glavi. Osjećala se tako loše da se jedva održavala na nogama. Rukom je pritisnula stomak u nadi da će proći mučnina; ali valovi su dolazili i povlačili se. Zahvaljujući isključivo ogromnoj snazi volje uspijevala se održati pod kontrolom.

Ono lice, lijepo Virginijino lice, i zavodljivo tijelo, iskrsnuše joj pred očima. Nijedan muškarac ne bi mogao odoljeti njenom poprsju, pogotovo ne ako je u nju zaljubljen. Carrie udahnu zraka: Jerome je spavao sa Virginijom, ženom koju je volio, a možda je još uvijek voli.

Prisjetila se zdravice onoga dana kada joj je Jerome rekao za vjenčanje. Ženi koju volim najviše na svijetu. Možda je podignuo čašu uspomeni na Virginiju. Nastojala je iščeprkati iz sjecanja barem jedan trenutak u kom je rekao: volim te, Carrie. Nije ga bilo.

Bila je iskorištena. Opet. Za seks, za utjehu, i za osiguranje da će Willy biti uvijek njegov. Obožavani Willly, plod strastvene veze sa zaručnicom Jima Beckwicka. Mora pogledati Jeromea u oči da vidi skriva li se u njima kakav trag istine. Naslonila se na ruku da povrati ravnotežu i završila sa odijevanjem Willyja.

Usne su joj bile potpuno blijede od bijesa; prikrila ih je ružem, uštipnula se za obraze i uputila prema postraničnoj prostoriji. Razgovor se naglo prekinuo. U potpunoj tišini Carrie je u ogledalu provjerila ruž i namjestila kosu. Oči su joj bile užarene na blijedome licu.

Nesposobna da išta kaže, pogledala je tri žene otvorenim i podrugljivim osmjehom. Pomislila je da je izvojevala mršavu pobjedu kada su ove svrnule poglede. Ponosno je izišla iz toaleta i produžila kroz prepun restoran.

Bez da im se pogledi sretnu, položila Willyja na Jeromeove ruke.

- Čitav je - zacvrkuće, iako se osjećala sva u komadićima.

Jerome se nasmijao i u šali ga pregledao. Nitko ne bi posumnjao da čitavim srcem voli to dijete.

Jer je bilo njegovo. I Virginijino.

Carrie se tresla. Da prikrije, popravila je jastuk na stolici i stala energično miješati kavu koju joj je Jerome počeo ulijevati kada ju je vidio kako se približava.

100 Glorij@

On joj je uputio jedan od onih svojih zavodljivih osmjeha, i unatoč bijesu i bolu, Carrie je osjetila kako joj je patetično i romantično srce zaigralo.

- Zaslužuješ medalju.

Medalju za glupost, pomislila je. Zagledala se u tanjurić sa čokoladicama i skoncentrirala se da povrati samokontrolu.

- Sigurno - Uzme četiri čokoladice i hitro ih strpa u usta da sakrije nemir.

Imale su okus papira, usta su joj bila potpuno suha.

- Mislio sam da bismo mogli u kupovinu. Pokupovat ćemo cijelu Queen Street - veselo joj se on obrati. Bila je uništena. Osjećala mu se tako bliska. Vjerovala mu je. A zbog vlastitih grešaka on ih je sve držao u zabludi. Svih, i nju i njenoga oca! I sve to u ime tobožnje odanosti. Kako je mogao u miru živjeti sam sa sobom?

- Nadam se da misliš ozbiljno - odgovorila je Carrie tako mirno da se i sama začudila - Jer sam vrlo potrošački raspoložena. Koji jadni crv! Prijetvoran! Lažljiv!... Problijedila je. Jerome je bio izdajica i vlastitoga sina. Jednog nevinog, nezaštićenog stvorenja.

Ugledala je one žene kako se približavaju i spontano im odmahnula rukom. Jerome se okrenuo i trgnuo se. Dokaz da mu savjest nije bila čista.

- Poznaš ih? - upita.

Carrie se nastavila smješkati, unatoč tome što je bila do kostiju skamenjena. - Bile su u toaletu - odgovorila je nehajno, srčući kavu.

- Da si samo čuo tračeve!

On kao da je ostao bez riječi. Nemir mu je bio ispisan na licu, i Carrie nastavi glumiti blaženu zaručnicu dok se sve u njoj satiralo u prah.

- O... o čemu?

- O tebi, Jerome - odvrati ona živahno, i doda prije nego je imao priliku da išla kaže Kada se budemo vjenčali... - Napravila je pauzu. Jerome se vidno opustio, i pustio da mu umakne uzdah. Oh, nije još gotovo! - Kako vidiš naš život?

- Ja radim u kući, ti studiraš arhitekturu, zajedno se brinemo za tvog oca i Willyja... sad kad si ti postala stručnjak za pelene. Kuhinju

101 Glorij@

dijelimo. Jednu večer ću ja spržiti večeru, drugu ti. Nakon toga mijenjamo se u izluđivanju onoga drugoga u krevetu. Počinjem ja.

To je bilo previše. - Izvrsno se kontroliraš, zar ne?

Jerome je shvatio da to nije bila nikakva šala. Bacio je brzi pogled na grupu žena na drugom kraju restorana.

- Što želiš reći?

- Želim reći da ne možeš zadržati ruke od ijedne žene koju vadiš u kući. Vjerovala sam da su te opčinile moje čari ali mi izgleda da na mome mjestu može biti bilo tko drugi. Najbolje plavuša...

- Što su rekle? - upita opet tihim glasom.

- Intrigira te ideja da se zadržiš unutar obitelji? Da odvedeš u krevet bilo zaručnicu moga oca, bilo njegovu kćer?

Jerome je udahnuo duboko. Shvatila je koliko je bio ljut, iako se naočigled uljudno smješkao i nehajno čavrljao.

- Nije mjesto za razgovor o našim stvarima...

- Ispravljam te. O tvojim stvarima.

- Ne presuđuj mi još - reče on, dok mu je glas lagano podrhtavao. Idemo kući. Nije ono što U se čini, Carne. Ne uznemiruj se.

- Izgledam uznemirena? - upita ona sa medenim, ali nategnutim osmjehom.

- Da. Lice ti je zgrčeno, pogled mutan. Idemo. - Zaključio je odlučno.

Prije nego uznemirena, postajala je histerična. Morala se isprazniti. Na bilo koji način. U tišini, ušli su u BMW. Jerome je pokušao povesti razgovor. Ignorirala ga je. Ubrzo je i on prestao sa pokušajima.

Ušavši u kuću Carrie natoči brandy za obojicu. Ostala je stajati na nogama, mirna, leđa okrenutih kaminu, svjesno kontroliranog držanja.

Nije htjela da Jerome pomisli kako se s njom mogao poigravati.

- Dakle, imao si vezu sa Virginijom. Ti si otac djeteta? - upitala ga je bez uvoda.

Od neočekivanog udarca Jerome je problijedio kao zid. Nije ga namjeravala dalje napadati. Osjećala je samo golemu tugu.

- Idemo postepeno. Jedno po jedno. Virginija je Willyjeva majka?

- Rekao sam ti. Willy je Virginijin sin.

- A otac?

102 Glorij@

Sve je ovisilo o ovom njegovom odgovoru. Njen život, njena budućnost, budućnost Willyja, njenoga oca...

- Zašto ne pogledaš rodni list? - Jerome je iskapio svoj brandy u jednome gutljaju, pa se zagledao u nju da je obeshrabri pogledom - Na tom je papiru ime tvog oca. On obožava Willyja. Znaš da mu je njegovo rođenje vratilo radost, nadu, razlog za življenje...

- U tom slučaju ti nam nisi više potreban. O ocu ću se brinuti ja.

Nije bitno koliko će mu biti teški zadnji dani. Ja i samo ja ću se brinuti za njega, jer sam ja njegova obitelj. Ne interesira me što ćeš raditi i gdje ćeš ići. Želim samo da odeš iz ove kuće... iz kuće mog oca. Zato što ću ja biti tu. Moći ćeš ga posjećivati, s obzirom da on to očekuje; a nas ćemo se dvoje ponašati civilizirano. Zbog njega. A kada... kada umre, podizat ću svog brata, a ti ćeš zauvijek nestati iz naših života. Kad njega više ne bude, neće više biti razloga da dolaziš ovamo.

Jerome se tupo zagledao u nju, a u očima mu se čitao užas koji mu je parao srce. Htio je progovoriti, ali nije mogao. Carrie je, dakle, znala tko je otac djeteta, i sada ga je tjerala da proživljava svoje najgore more.

Vrijeme je odmicalo, Carrie je bila neumoljiva. Poreci to, vapila je. Reci da je ovo dijete moga oca i da si pogriješio sa Virginijom, da je nisi nikada volio. Reci da voliš mene, mene! Jerome je izgledao potpuno iscrpljen.

Voljela ga je i nije mogla podnijeti da ga vidi u onakvu stanju. Ali znala je, ako popusti, on će je prikliještiti. Inzistirat će da ostane s njim: najprije zbog oca, a onda i zbog Willyja. I ona bi onda do kraja života bila zaljubljena u nešto što je samo sličilo na muškarca.

- Volim te. I ti voliš mene! Mi... mislio sam da ćemo imati djecu...

Već viđeno. Isti Cliff. Još jedan egoist koji je vjerovao da može imati pod nogama svijet i tip žene koji mu se sviđao: poslušnu, popustljivu obožavateljicu... koja se u krevetu pretvara u tigricu...

- Naprotiv, izgleda da te ja ne volim. Inače bih ti se objesila oko vrata i rekla ti da sam sve shvatila. Ali nije mi stalo. Vjerujem da sam samo željela malo seksa. Clilf me previše razmazio – precizirala je okrutno, mrzeći sebe, njega i ono što je upravo radila.

- Bilo je dobro što si me upozoravao. Zaskočila sam te kada sam bila najranjivija, iz tisuću razloga. Sad te ostavljam. Bit ću dobra sa Willyjem. On mi je brat, zar ne?

103 Glorij@

Nema odgovora. Nema poricanja. Možda su one žene pogriješile.

Jerome se ne bi odvojio od sina. Rekao bi da je njegov, molio bi je za nekakav kompromis, zatražio bi skrbništvo...

Carrie je prešla dlanom preko očiju. U suštini nije bilo važno tko je bio Willyjev otac. Nikad više neće moći vjerovati Jeromeu. On je stajao tamo, disao i ništa više. Turoban.

- Otići ću... - bio je to šutljiv pristanak na njene uvjete, hladan i patetičan.

Pateći kao pas, Jerome se okrenu, zatetura i sklupča se ispred fotelje u kojoj je Willye ležao među jastucima.

Mogao je čuti Carrie kako jeca. Očiju punih suza, grla stegnutog emocijama, mučio se dok je gledao svoga sina.

Ostvarilo se sve ono čega se bojao: Gubio je stvorenje koje je obožavao i... Stisnuo je zube da je ne zamoli za oproštaj. Vratit će se da vidi Jima, da vidi Carrie... Naglo se ustao, uzeo notes iz džepa, napisao na papiriću broj na kojem ga se moglo naći i pustio ga da padne na pod. Moći ćeš me naći ovdje. Poslat ću nekoga da mi uzme stvari.

I zaputi se; udari o stolić i zatetura kao da je pijan.

Stežući zube iziđe iz kuće tresnuvši vratima. Upali automobil i rupčićem obriše pocrvenjele oči.

Napravio je golemu grešku. Nikada se više neće zaljubiti. Nikada više. Gume su zaškripale po šljunku. Još jedan pogled u retrovizor. Carrie je stajala na vratima sa Willyjem u naručju.

- Oh, Bože! - zavika očajan, i pojuri ulicom kao opsjednut demonima. Izgubio je sve što je volio.

10.

Tišina je bila ledena. Bila je sama. Prazna i ogorčena. Jeromeov odlazak od sina parao joj je srce. Neće ga moći zaboravili do kraja života.

Iznurena, srušila se u stolicu. Znala je da mora sakupiti snage i staviti Willyja na spavanje. Podigla ga je. Uzela njegove stvari i uputila se

104 Glorij@

u dječju sobu. Willy je plakao. Iznurenih živaca, nastojala ga je umiriti imitirajući Jeromeov umirujući hod, ali nije pomagalo.

Obrok je bio gotov. Nikada ga nije još hranila i nije joj ga bilo lako držati u naručju dok se backao i pokušavao iščupati zatvarač sisalice, koji je uskoro uspješno odletio sa bočice, a nju je poštrcalo toplo mlijeko.

Brzo otare suknju i side po drugu bočicu.

Kada se mlijeko ponovno zagrijalo ona je sva mirisala na ukiseljeno mlijeko, a Willy je očajnički plakao. Isprva je odbio bočicu, ali je konačno prihvatio, grcajući. A onda je opet prestao sisati. Vrtio je nožicama po zraku i ponovno udario u dreku.

- Hajde, zlato - reče Carrie, prislanjajući ga o rame. Nespretnim pokretom položila je bočicu na pod, ustala i počela šetati po sobi. Willy je prestao plakati, pa ga je ona ponovo prebacila u krilo i htjela ga još malo nahraniti. Willy zavrišti, ona ga opet nasloni na rame i krene...

Dok je podrignuo prošlo je četrdeset minuta. Iscrpljena, Carrie sjedne. Došlo joj je da zaplače. Nije više bilo spremljenog mlijeka. Trebala je krenuti ispočetka. Trebat će vremena da se bočice ohlade.

- Žao mi je, zlato! - prošapuće na rubu plača.

- Oh, molim te, nemoj plakati!

- Daj ga meni!

Carrie se preplašeno prenu - Jerome!

On je niti ne pogleda - Pripremi bočice, ja ću ga umiriti.

Nije ni pokušala započeli raspravu. Willyjeve potrebe bile su važnije od njenih. Predala mu je dijete i sjurila se niza stepenište. Jerome |e brzo sustigao sa djetetom. Bilo je očigledno da se ne uzda u nju, pomislila je dok je čekala da voda uzavre. Kao čudom, Willy je za tren prestao plakati. Carrien srčani ritam uhvatio je tempo laganoga galopa, za razliku od maloprijašnjih stotine otkucaja u minuti.

- Jesi li zaboravio nešto? - upitala ga je glasom višim za par oktava.

- Ne. - Nisi mogao podnijeti da Willy ostane u mojim neiskusnim rukama? - jetko prokomentira.

- Nisam mogao podnijeti da vas ostavim oboje.

Bez tebe ne mogu živjeti! Neću te ostaviti bez borbe. Ti si moj život, svjetlo mojih očiju. Bez tebe sam ništa.

- Dosta! Prestani! - povikala je ona očajno.

105 Glorij@

- Napuni bočicu - reče joj on smireno. Kada je to uradila, srušila se u stolicu pored štednjaka. Jerome primakne stolicu do nje i položi joj Willyja u krilo.

Dijete je mirno sisalo na njenim rukama, tako da sada nije razumjela kako je maloprije uspjela pretvoriti u tragediju nešto tako jednostavno i prirodno. A najviše od svega htjela je pokazati da može biti dobra majka.

Jerome ju je bez komentara promatrao kako hrani i presvlači malenog. Iako je pelena bila vrlo prljava Carrie je vješto izlazila na kraj sa nožicama, guzom, maramicama i kremom. Onda, iscrpljena, preda dijete Jeromeu. On ga položi u kolica, uze je za ruku i posjede na stolicu.

Sjeo je pored nje.

- Imao sam vezu sa Virginijom.

- Ne želim znati! - usprotivila se okrećući glavu u stranu.

Jerome joj je blago podigao bradu i prisilio je da ga pogleda - Kajat ćeš se do kraja života. Slegnula je ramenima - Nastavi ako baš moraš.

Prema tome sam potpuno ravnodušna.

- Vidjela si kakva je bila...

- Lijepa - promrmljala je mrgodno.

- Hladna i manipulativna. Carrie raširi oči - Molim?

- Igrala se sa svima. Uključujući i mene. Zaljubio sam se u osobu koju sam mislio da vidim, ne u onu koja je stvarno bila. Brzo mi se prestala sviđati. Bila je napuhana sa konobarima i sekretaricama, sa svakim koga je držala inferiornijim od sebe. Trošila je strahovito puno.

Kada sam joj rekao da je gotovo, htjela mi se osvetiti i izrežirala je upoznavanje sa tvojim ocem. Znala je koliko je bogat... i koliko ga ja cijenim. - Jerome zavili glavom.

- Otac ti se zaljubio - nastavio je malo potom - Virginija je znala kako zavesti muškarca. Pokušao sam odvratiti Jima i to je bilo prvi put da smo se posvađali. Virginija se preselila tvom ocu i uskoro ga nagovorila da kupi veću, luksuzniju kuću. Sve sam ih rjeđe posjećivao...

- Ali vidio si Virginiju samu - inzistirala je uporno, prisjećajući se priče o sobarici koja ih je zatekla zajedno. Da je porekao isti tren bi mu rekla da nestane. I to bi bio kraj.

- Samo jednom. Radio sam nešto u vrtu za Jima. Baš sam izlazio ispod tuša kada se ona pojavila, gotovo gola. Povikao sam joj da nestane.

106 Glorij@

- Je li vas itko vidio? - upita ona kolebljivo.

- Ne vjerujem. Virginija je zavrištala i otrčala natrag, a onda imala neku raspravu sa sobaricom. Jadna žena, platila je zbog Virginijnog bijesa i otišla... Čekaj tren... Willy je zaspao. Idem ga prenijeti gore.

- Idem i ja - reče mu, odlučna da ga ne ispušta iz vida. Pričekala je da namjesti prijenosnik, a onda je pustila da je odvede u dnevnu sobu.

Namjestila se na rubu prostranog udobnog trosjeda, a Jerome se spustio na pod ispred nje.

- To je istina, Carrie. Možeš mi vjerovati ili ne vjerovati. Ono što tražim od tebe je da procijeniš kakav sam ja čovjek, ili možda, kakvo je mišljenje tvoj otac stvorio o meni kroz svo ovo vrijeme. I možeš ga vrjednovati u odnosu na Virginijno ponašanje i u odnosu na ljude kojima se okruživala. Jesu li ti se svidjele one žene koje si danas vidjela?

- Ne... ali ja... ne želim prihvatiti rizik da ti opet povjerujem!

- Ne želiš. Vidim. Dopusti mi da završim. Već znaš da je Virginija bila unezvijerena kad Jim nije održao obećanje da će je oženiti što je moguće prije... Jer je bila trudna. I kako je on stalno odgađao vjenčanje, sve je više bjesnila; postala je nepodnošljiva. Nakon jedne svađe izjurila je iz kuće optužujući ga da ju je iskoristio.

- I poginula.

Jerome zakima. - Bilo je strašno. Zabila se u kamion. Jim je sišao s uma, okrivljavao sebe. A ja ga nisam mogao gledati onako izgubljenog.

- I što si osjećao kada je poginula.

- Ne znam. Srdžbu, tugu, nelagodu, razdraženost, gorčinu...

- Bol? - Ne za nju. Kada sam je vidio, onako izobličenu, na izdisaju, srce mi je prepuklo. Ali isto bih osjećao za bilo koga drugoga na njezinom mjestu. U dubini duše, bio sam vezan za nju, bez obzira što sam mislio o njenom ponašanju. Tada mije rekla da Jim nije Willyjev otac. Shvatio sam zašto je bila onako prestrašena kada sam je ostavio, i zašto mi je odmah pronašla zamjenu. U trenutku suosjećanja, i jer je bila na rubu histerije i u iščekivanju carskog reza, obećao sam joj da nikada neću otkriti tajnu.

- Ti si Willyjev otac.

- Ne mogu odgovoriti. Vjerno se držim obećanja. Mogu ti samo reći da joj je isticao termin. Jim to nije znao, pa je mislio da je dijete nedonošče. Izvuci svoje zaključke. Ja i Virginija bili smo ljubavnici, Carrie.

107 Glorij@

Ali samo prije nego je tvoj otac stupio na scenu. Poštovao sam Jima, nikada ne bih povrijedio njegov teritorij niti da sam je stvarno volio zaključi Jerome iskreno.

- Potresla te njena smrt - nastavila je, gluha za objašnjenja, dok ju je izjedala ljubomora.

- Posljedice njene smrti - ispravi je on - Jim je bio bolestan. Ja sam imao dijete u rukama. Morao sam organizirati Virginijin pogreb i glumiti kako je oplakujem, znajući da će moj... znajući da će Willy - ispravi se biti registriran i priznat kao Jimov sin. I budući da je Jim bio onako bolestan, a oduševljavala ga je pomisao da je dobio sina, jedino što mu je od Virginije ostalo, nisam mu mogao slomiti srce da mu otkrijem da je Willy moj sin. - S oprezom je uhvati za ruku - Što bi ti uradila na mojemu mjestu? Što bi izabrala? Bolnu i strašnu istinu, ili dobrohotnu, šutljivu laž? Proveo sam gomilu besanih noći smišljajući kakvo drugo rješenje, šutio sam zbog Jima. To je sve.

- Zbog Jima ili zbog Virginije?

- Ne bi bilo dobro za oca da je znao da ga je Virginija prevarila.

Dakle, zbog njegovog dobra, jer sam znao da mu je bilo vilo loše i da je možda umirao.

- Posvojio bi Willyja?

- Bih. - A onda sam stigla ja i digla u zrak sve tvoje planove - zaključila je.

Jerome se osmjehnuo - Digla si u zrak mene.

- Dok nisi iščeprkao idealno rješenje. Da si me oženio ne bi izgubio Willyja! Kako to možeš reći?

- Jerome naglo skoči na noge. Iznenađenje mu je bilo previše prozirno da bi bilo iskreno. - Htio sam da se udaš za mene jer te volim!

Lud sam za tobom. To si do sada morala shvatiti. Pogledala ga je. Da shvaćala je. Jerome ju je volio. Nikada nije bio iskreno zaljubljen u Virginiju. Nije ih mogla ni zamisliti zajedno. Sve ono što joj je bio sa onakvim žarom ispričao objašnjavalo je poteze čovjeka koji se našao u nemogućoj situaciji: zaštititi Jima, zaštititi Viginiju zbog Jima i pronaći najbolje rješenje za Willyja. A da ni u jednom trenutku nije mislio na sebe.

108 Glorij@

- Carrie, znam kako zgleda. Oženiti se jest rješenje mojih problema. Predivni preokret sudbine za koju sam vjerovao da mi ne može ići u prilog. Ali ako misliš da bih oženio nekoga zbog komoditeta, znači da me ne poznaš. Brak je nešto previše važno, previše vrijedno da bi se s njim moglo igrati. Ne bih nikada uzeo neku da igra ulogu Willyjeve majke, bez obzira koliko je zavodljiva u krevetu, i koliko me opija miris njene kose i izluđuje njeno tijelo! Čak i da me čini sretnim kao da sam pronašao prijateljicu do kraja života... Što to radiš, Carrie?

- Namještam ti pramen kose iza ušiju - odgovorila mu je ona staloženo - Buncaš, Jerome. I iznosiš mi svoje osjećaje. I zato ću te sada poljubili... i šapnut ću ti nešto u uho.

- Carrie...?

- Volim te. Ono što ti sada trebaš napraviti jest pokazati mi na jedan vrlo, vrlo uvjerljivi način da i li voliš mene.

- Hej! Jerome osjeti kako mu podrhtavaju svi mišići dok mu je ona otkopčavala košulju, milujući ga rukom po prsima. - Mogao bih te prekriti dijamantima... - Pustio je da mu pobjegne uzdah kada je Carrie pognula glavu i otkopčala mu remen - Ili da ti kupim jahtu? Carrie se nasmiješila, bacila remen na pod i skinula mu košulju.

- Žute čizme do bedara. Brdo mesnih okruglica u moru umaka...

- Idiote - povukla ga je za kravatu, odvela do kreveta i gurnula ga unatrag - dovoljno je da me voliš.

* Život je lijep, pomisli Jerome iduće jutro, budeći se pored nje: ubrzo će se Carrie upoznati s ocem i svi će živjeti zajedno kao prava obitelj.

Ali progonili su ga osjećaj krivnje i grižnja savjesti. Nastavit će lagati Jimu, a sada će i Carrie biti na to prisiljena kada se budu obraćali Willyju kao Jimovom sinu. Pobude su im bile plemenite, ali činjenica da su Jima držali u zabludi narušavala je rajsku idilu kakvom je zamišljao njihovu budućnost. Pa ipak nije mogao ništa napraviti: dao je svečanu zakletvu ženi na samrti.

109 Glorij@

Sa takvim proturječnim osjećajima otišao je, sa Willyjem u naručju, u posjetu Jimu, i problijedio kao smrt kada ga je ovaj pitao kako je njegov sin. Jerome mu je pružio Willyja i svim je silama nastojao prikriti patnju dok mu je pričao, s puno takta, o Carrienom dolasku.

Precizno je naveo sve činjenice, iako mu je par puta popustila pažnja i to kada mu misli nisu pratile nit razgovora, već su ostajale zalijepljene na prijevari koju su on i Carrie bili prisiljeni igrati. Kada je završio priču, Jim mu se nasmiješio.

- Znači, Virginija je izazvala tu prazninu.

- Uništavala je Carriena pisma samo zato što je bila nesigurna. objasni mu velikodušno Jerome - Nije mogla podnijeti pomisao da se neće udati za tebe. - Položi ruku na Jimovo mršavo rame - Ne možemo se vratiti u prošlost. Svi smo griješili. Ali Carrie ima ogromnu želju da te vidi. Posebna je žena, Jim. Zašutio je i čekao da čuje Jimovu odluku. Vrlo mu je lijepo govorio o Carrie. Pogodile su ga suze ponosa koje je vidio u starčevim očima.

- I ja bih je želio vidjeti - progovorio je, konačno, tiho. Uzdahnuo je, i pružio mu Willyja - Uzmi svoga sina i reci joj da dođe. Dovedi mi je ujutro.

- Prekrasno! - Jerome se dignuo sa stolice i od sreće stisnuo Willyja na grudi - Bit će presretna. Zavoljet ćeš je!

Na Jimovom se licu pojavio neobično tužan osmjeh. Jerome se zbuni: - Što je? Što sam rekao?

- Stvar je u onome što nisi rekao. - reče pridigavši se na jastuke. Nisi se nimalo začudio kada sam rekao za Willyja da je tvoj sin.

Jerome se zabulji u njega. Nije mogao izustiti ni riječi.

- Pretpostavljam - nastavio je Jim vrlo mirno - da je to jedna od grešaka na koje si mislio. Činilo mu se da se čitav svijet njiše, bruji i ponovno se vraća na svoje mjesto.

- Jim! Ja... ja...

- Ne poriči! Nisam to zaslužio! - Oh, moj Bože! Što sam napravio?

Jerome se opet srušio na stolicu, pognute glave, u rukama stežući dijete. Što će sada biti sa Jimom? Willy mu je bio sve. I u jednom glupom trenutku nepažnje uništio je njegovoj sreću, sve njegove nade, radost što je otac... Znao je koliko je duboka veza između oca i sina. Da je Willy bio

110 Glorij@

oduzet njemu... Podigao je glavu i pogledao Jima očima čovjeka koji se našao usred pakla.

Bio je to kraj njegovog sna o sretnoj obitelji. Jim će ga sada prognati i umrijet će sa mržnjom u srcu.

- Ne mogu ovo izdržati! - poviče.

Jedna ruka dodirnula je njegove zgrčene prste. Jimovo lice pojavilo se pored njegovog, ali Jerome je odmaknuo glavu. Osjećao se previše posramljen da bi ga mogao pogledati u oči.

- Samo nanosiš sebi bol - reče mu Jim iznenađujuće mirnim glasom.

Jerome zakima. - Kako si saznao za Willyja? - promucao je glasom koji kao da nije bio njegov.

- Sposobnost uočavanja. Arhitekt sam, jasno vidim stvari. Gledaš Willyja tako nježno i zaštitnički. Kada mi svijest nije bila zamagljena sedativima shvatio sam razlog. Jerome! Govori! Reci mi... zašto si mi lagao? Jerome je prizvao u svijest preostatke samokontrole da sakupi snage potvrditi Jimu njegove sumnje.

- Nisam znao dok nisam vidio Virginiju nakon nesreće. Nisam ti htio reći kada si bio onako bolestan. Nisam mogao. Pa ni sad... Ne znam kako...

- Počni iz početka i nemoj se zaustavljati do kraja. - Svojim velikodušnim razumijevanjem Jim mu je samo još jače zavrtio nož u rani.

- Osloni se na mene. Volim te, Jerome, ne mogu te gledati takvoga.

Ako su tvoje pobude bile ispravne bit ću zadovoljan. Poklonio si mi godine sreće, bio si mi kao sin. Neću ti u ovakvom trenutku okrenuti leđa.

Vjerujem u tebe i znam da me voliš. Logika mi govori da tu mora postojati racionalno obrazloženje. Trebalo mu je neko vrijeme da ispriča cijelu priču. Ostao je do kraja vjeran Virginijinom obećanju. Nije rekao da je Willy njegov sin, ali istina je bila očigledna.

- Glupane! Koji si ti glupan! - vikao je na njega Jim. - Žao mi je! Dao bi ne znam što da te nisam povrijedio... promucao je Jerome.

- Izmučio si se i kompromitirao svoj moralni integritet da me zaštitiš! Ja ne okrivljujem tebe. Niti Virginiju. Razumio sam je. Volio sam je, iako sam znao da ju je život učinio nesposobnom da voli. Nitko od nas nije savršen, Jerome.

111 Glorij@

- Mrzio sam se što ti lažem! Uvijek smo bili iskreni jedan prema drugome. - priznao mu je Jerome sa olakšanjem.

- Volio bih da je Willy moj sin. Ali imam tebe. Možemo uzeti da je Willy moj posvojeni unuk, što ti se čini?

- Jim... jesi li siguran? Nisi razočaran...?

- Dobro sam. Ponosan sam na tebe i na ono što si za mene uradio.

Puno ti dugujem i nisam izgubio Willyja. Jedino što želim je tvoja sreća, samo to mi je važno.

Dva su se muškarca zagrlila u tišini. Emocije su im obojici stezale grlo i gušile riječi.

Potom se Jim nakašljao. Dovedi mi Carrie. Jerome je ustao kao da mu je netko skinuo ogroman teret sa leđa. Oči su mu zaiskrile, a srce brže zakucalo. Hoću. Smeten, složio je izgužvanu Willyjevu jaknicu.

Nasmiješio se s olakšanjem i shvatio da je Jim izgledao tako opušteno i smireno kakav odavna nije bio. - Pripremi se, - upozorio ga je uz osmjeh -posebna je... u mnogo čemu.

S rukom u Jeromeovoj ruci, Carrie se šutljiva i blijeda uspinjala bolničkim stubištem.

- Želim mu se svidjeti - progovorila je nervozno.

- Svidjet ćeš mu se.

Vrlo cijeni primjenu boja. - osmjehnuo joj se ohrabrujuće, gledajući njenu vunenu haljinu boje mandarine i džemper boje fuksije.

- Prelijepa si. Stigli smo. Ako pogledaš kroz ovo staklo vidjet ćeš ga i moći ćeš se bolje pripremiti.

Carrie je zakimala glavom. Kroz staklo je vidjela mršavu figuru visokog čovjeka, ogrnutog u deku živahnog škotskog uzorka. Sjedio je u fotelji. Njen otac. Oči joj se ispuniše suzama, Jeromeova ruka obujmi joj ramena, a misli i osjećaji kaotično su se u njoj miješali.

- Već ga volim - izjavila je slabašnim glasom.

- Najviše zbog njegove reakcije kada je shvatio da si ti Willyjev otac. Nemam riječi koliko mu se divim. Tako bih ga htjela usrećiti.

- Uspjet ćeš. Vidiš li kako te nestrpljivo čeka? Nasmiješila se kroz suze. Otac joj je neprekidno pogledavao na sat pa na vrata. Zabacio je sijedi pramen koji mu je pao na čelo, popravio ovratnik košulje i sjeo uspravnije.

112 Glorij@

I on je bio nervozan i želio joj se svidjeti. Uputila se ka vratima, lagano pokucala i polako ih otvorila. Prije nego će ući u sobu okrenula se da još jednom pogleda Jeromea koji je obodri osmjehom, stavi joj ruku na leđa i gurne je unutra.

- Carrie! - uzvikne Jim, šireći ruke. Carrie ispusti prigušeni krik i potrči ususret ocu. Osjetila |e mršave ruke kako je stežu, dok mu je glas ponavljao njeno ime. Nesposobna da izusti ijednu riječ, zagnjurila je licem u očev vrat.

- Daj da te vidim, malena moja!

Carrie se odmaknula i klekla pored njega - Ne mogu ti reći što osjećam...! - glas ju je izdao, a Jerome joj pruži maramicu.

- Prema onome što sam doznao od Jeromea čim dođeš do daha moći ćeš mi reći vrlo dobro.

Carrie se nasmijala i dobacila Jeromeu veseli pogled.

- Jerome... - Jim mu je pružio ruku.

- Dobro izgledaš - prokomentirao je ovaj srdačno mu je stiskajući.

- Izvrsno se osjećam. Hej ti, derane mali. Čitavu noć nisi dao ocu da spava? - promrmlja Jim. milujući uspavano lišće. Onda sjajnim očima pogleda Jeromea. - Hvala ti. Za kćer, za sve.

Okrenuo se prema Carrie i osmijehnuo joj se.

- Ovaj čovjek vrijedi zlata. Najbolji je.

- Znam - potvrdila je Carrie mirno.

- Bio sam uvjeren u to. Onda, kada je vjenčanje? - upita je otac hineći ravnodušnost.

Jerome je prasnuo u smijeh, Carrie je ostala bez riječi, zapanjena. Kako...? Tko...?

- Iako sam u zadnje vrijeme malo podjetinjio, ne treba biti veliki psiholog, pa da se prepozna zaručničko prstenje i dvoje zaljubljenih.

Znate li da ne možete odlijepiti pogled jedan od drugoga?

- Ne! - Carrie ga je ponovno zagrlila i prekrila ga poljupcima.

- Obožavam je, Jim - priznao mu je Jerome, milujući je po kosi.

- Iskreno ti vjerujem, jednostavno je neodoljiva. Na mene je, je! da?

- Ti si jedan stari umišljeni egocentrik! - zagunđa Jerome mrgodno, zabavljajući se.

113 Glorij@

- I to sasvim dovoljno umišljen da sa sigurnošću predviđa da će dovesti mladu do oltara i ne previše star da ne odjene smoking replicirao je Jim kao da se žali - Prije nego što mi išta kažete; nemam namjeru ući u crkvu u stolici na kotačiće.

Carrie je uzbunjeno pogledala Jeromea, ali on nije odavao znakove zabrinutosti. - Onda bi ti bilo bolje da se što prije oporaviš i prohodaš, umjesto da se praviš da si bolestan da bi te mi što više mazili. Jim se nasmijao. Slabi, prigušeni zvuk postajao je sve viši i metalniji, dok su upali obrazi dobijali crvenu boju, a tanka mršava usta se grčila.

- Zar nećemo najuriti probisvijeta, tata? - upitala ga je Carrie sa malicioznim smješkom.

- Najdraža moja kćeri, bez Jeromea i njegove smiješne mješavine slatkih laži i okrutnog tlačenja ne bih sada bio živ. Zato ćemo ga pustiti da ti se nastava diviti dok mi ti budeš pričala o sebi. Da skrati vrijeme može mi sastavljati prijedloge za rehabilitacijski program - našalio se Jim vedro.

* Jim se oporavlja, pomislio Jerome. Znao je da je to bilo samo kratko primirje, kao što će mu biti i budućnost, ali barem će biti sretan.

Za to će se pobrinuti on i Carrie. Primaknuo je stolicu i ostao ih promatrati cijelo vrijeme dok su pričali. Tri osobe koje je volio najviše na svijetu nalazile su se u istoj sobi i bile su sretne. To je bilo ispunjenje svih njegovah želja. Ruka mu je potražila Carrinu i pogledi su im se sreli.

Carrie je primijetila suznu koprenu u njegovim očima i shvatila da je i sama na rubu plača. Očeva ruka pridružila se njihovima i začulo se šmrcanje.

- Tako sam sretna! - uzviknula je Carrie. Sada su u njenome životu bila tri muškarca. I imala je više ljubavi nego je ikada mogla i zamisliti.

Poljubila ih je svu trojicu: oca, Jeromea, Willyja. Došao je trenutak da se nadoknadi sva prošlost i da zajedno isplaniraju svoju sretnu budućnost.

114 Glorij@

Epilog Tri godine kasnije

Jim je poživio još tri godine, povremeno gubeći svijest tek pred sam kraj. Liječnici su izrazili čuđenje, ali Carrie i Jerome su znali da su ga sreća i smijeh u kući održavali na životu dulje nego je to itko predviđao.

- Još ne mogu vjerovati da nije patio - glasno je razmišljala kad su ga se jednom prisjećali, oko šest mjeseci nakon smrti.

Jerome ju je zagrlio. - Ni ja, zlato. Bio je zahvalan za svaki sat što je proživio.

- Ponosna sam na njega. Bio je izuzetan čovjek.

- A on je bio ponosan na tebe i na tvoju želju da postaneš arhitekt.

- Tata! - uzviknuo je jedan plahi glasić. Jerome je uzeo u naručje mlađega sina. - Idemo slušati mamu kako priča priču Willyju?

Mali Johnny oduševljeno je zakimao glavicom. - Beba - reče, upirući prstom u Carrien čvrsti trbuh.

- Beba - ponovio je Jerome, ozbiljan. - I ona nas može čuti.

Carrie je uhvatila Jeromea za ruku. Očeva smrt ostavila joj je prazninu u životu. Ali imala je Jeromea, svoj studij, njihovo zajedničko volontiranje za beskućnike i predivnu djecu.

- Mi stižemo Willy, bio ti spreman ili ne! Uslijedio je poznati vrisak, i mali je prevarant istrčao iz kupaonice u kojoj je trebao oprati zube, a po svoj je prilici u umivaoniku kupao svoje patkice.

Svi su se posjedali po krevetu: Willy sa svojim gustim crnim kovrčama, mali Johnny sklupčan kraj obožavanog brata, Jerome koji ih je htio što više uhvatiti u zagrljaj i Carrie odjevena u hlače od crvene svile i žutu majicu sa rubom ukrašenim perlicama, sjajnih očiju i srca prepunog ljubavi.

- Volim te, mama - reče Willy kada je priča bila gotova. - Laku noć, Johnny. Laku noć, bebo. Jerome se nasmiješio - Bravo. - promrmljao je 115 Glorij@

Laku noć, Johnny - i poljubio ga u kosu - Laku noć, mama - pogledao je imitirajući Groucho Marxa.

Carrie se nasmijala, poljubila djecu, zagrlila ih i opet ih poljubila.

Zavukla je ruku ispod Jeromeove i ugasila svjetlo. U hodniku, Jerome ju je poljubio - Volim te.

- Šape sebi! - povika Carrie.

U trenu, stari se Diablo poslušno sklupčao na dnu stepeništa, cvileći.

- Može se imati sve - rekao joj je Jerome malo kasnije, privijajući je sebi u njihovom krevetu sa baldahinom - Ja imam tebe i djecu. To je ono što sam oduvijek želio.

- Hm, a bi li mogao bez hrane? Tople vode? Šetnji do Dugog Čovjeka?

- Šuti i poljubi me.

KRAJ

By Glorij@

116 Glorij@