Robyn carr lutalica

Nakladnik: 24sata d.o.o., Oreškovićeva 3 D, Zagreb Urednik: George Alessandro Laidlaw, Stilus knjiga d.o.o.

Prevoditeljica: Jelena Pataki Lektorica: Jakov Lovrić Grafičko oblikovanje i dizajn korica: Tihana Bedeniković Fotografija na koricama: Shutterstock Tisak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb – kolovoz, 2017.

Naslov izvornika: The Wanderer, Robyn Carr All rights reserved including the right of reproduction in whole or in part in any form. This edition is published by arrangement with Harlequin Books S.A. This is a work of fiction. Names, characters, places and incidents are either the product of the authors imagination or are used fictitiously, and any resemblance to actual persons, living or dead, business establishments, events or locales is entirely coincidental.

Copyright za hrvatsko izdanje © 24sata d.o.o., 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

S engleskoga prevela

Jelena Pataki

Prvo poglavlje

H

anku Cooperu trebalo je gotovo osam sati da stigne iz Virgin Rivera u Thunder Point u Oregonu, i to zato što je vukao kamp–prikolicu. Često je zastajao uz cestu kako bi propustio duge kolone vozača. Netom prije negoli je prešao granicu između Kalifornije i Oregona, zaustavio se u izletištu usred stabala sekvoje s vrtovima, suvenirima, rezbarenim drvenim figuricama, štandom s hranom i zahodima. Odbio je ponudu revnog prodavača da obiđe vrtove, kupio sendvič i piće pa stabla visoka poput spomenika zamijenio otvorenom cestom, koja je uskoro izbila na kamenitu obalu Oregona.

Cooper je zaustavio vozilo pokraj prve promatračnice pred oceanom.

Mobitel mu je pokazivao pet crtica pa je nazvao odjel šerifa okruga Coos.

“Dobar dan”, rekao je službenici. “Zovem se Hank Cooper i putujem prema Thunder Pointu zbog dojave da je moj prijatelj, Ben Bailey, mrtav. Navodno mi je nešto ostavio, ali ne dolazim zato k vama. Primio sam poruku da je Ben mrtav, ali nije bilo detalja. Želim razgovarati sa šerifom. Htio bih saznati što se dogodilo.”

“Pričekajte, molim vas”, rekla je.

Pa, to nije očekivao. Vjerovao je kako će ostaviti broj i pojesti ručak dok čeka.

“Ovdje McCain, zamjenik šerifa”, začuo se novi glas na vezi.

“Ovdje Hank Cooper, zamjeniče”, odvratio je te se, ne mogavši si pomoći, uspravio. Oduvijek se opirao autoritetu, ali također je reagirao na njega. “Nadao sam se da ću razgovarati sa šerifom.”

“Ja sam zamjenik šerifa. Ured okružnog šerifa nalazi se u Coquilleu. Ovo je područni ured s nekoliko zamjenika. Thunder Point je malen – imamo pozornika, ali nema druge policije. Pozornik rješava manje razmirice, deložacije, takve stvari. Okružni zatvor nalazi se u Coquilleu. Kako vam mogu pomoći, gospodine Cooperu?”

“Prijatelj sam Bena Baileyja i dolazim u grad kako bih saznao što mu se dogodilo.”

“G. Cooperu, Ben Bailey preminuo je prije više od dva tjedna.”

“Jasno mi je. Upravo sam saznao. Jedan je starac – neki Rawley – pronašao telefonski broj i nazvao me. Ubili su ga, tako je rekao Rawley. Ubili i zakopali. Želim znati što mu se dogodilo. Bili smo prijatelji.”

“Mogu vam ispričati potankosti u otprilike devedeset sekundi.” Ali Cooper mu je želio gledati u oči dok sluša priču. “Ako mi date upute, doći ću u policijsku stanicu.”

“Nije potrebno. Možemo se sastati u baru”, rekao je zamjenik šerifa.

“Kojem baru?”

“Benovu. Čini se da niste bili bliski prijatelji.”

“Upoznali smo se prije petnaest godina, ali prvi put dolazim ovamo.

Trebali smo se sastati s trećim prijateljem iz vojske u Virgin Riveru i malo loviti. Ben je uvijek govorio da ima trgovinu mamcima.”

“Rekao bih da je prodao mnogo više burbona Wild Turkey nego mamaca.

Znate gdje se nalazi Benov bar?”

“Samo otprilike”, odvratio je Cooper.

“Vozite cestom 101 prema Gibbons Roadu pa krenite na zapad. Nakon otprilike šest i pol kilometara, ugledat ćete rukom ispisan natpis Jeftina pića.

Skrenite desno u Bailey Pass, zavojito niz brdo. Doći ćete ravno pred bar. Kad mislite da biste mogli stići?”

“Upravo sam prešao iz Oregona u Kaliforniju”, rekao je. “Vučem kamp– prikolicu. Dva sata?”

“Vjerojatnije će vam trebati tri. Nađemo se ondje ako ništa ne iskrsne. Je li ovo vaš broj mobitela?”

“Jest”, rekao je.

“Imat ćete dobar signal na obali. Nazvat ću vas ako se zadržim.”

“Hvala, zamjeniče... kako ste ono rekli?”

“McCain. Vidimo se poslije, g. Cooperu.”

Cooper je prekinuo poziv, gurnuo mobitel natrag u džep jakne pa izišao iz kamioneta. Odložio je ručak na poklopac motora i naslonio se na kamionet, promatrajući sjeverni dio Tihog oceana. Obišao je cijeli svijet, ali ovo je njegovo prvo putovanje na obalu Oregona. Plaža je bila kamenita, a iz vode su stršile kamene gromade visoke poput dvokatnice. Narančasto–bijeli helikopter

za potragu i spašavanje Obalne straže – HH–65 Dolphin – letio je nisko nad površinom vode.

Načas je osjetio čežnju da se opet nađe u helikopteru. Čim sredi situaciju s Benom, možda će se dati u potragu za poslom u zraku. Odradio je brojne letačke zadatke nakon vojske. Zadnji mu je posao bio letenje iz luke Corpus Christi do naftnih platforma na moru. Ali nakon izljeva nafte u Zaljevu, bio je spreman za promjenu.

Okrenuo je glavu pogledom slijedeći helikopter Obalne straže nad vodom. Nikada nije razmišljao o Obalnoj straži Sjedinjenih Država. Bio je navikao izbjegavati morske oluje, a ne letjeti ravno u njih kako bi koga izbavio iz pomahnitalog mora.

Otpio je nekoliko gutljaja pića i odgrizao velik zalogaj sendviča, neodređeno svjestan vozila koja su se zaustavljala na parkiralištu promatračnice. Ljudi su izlazili iz automobila i kamioneta pa prilazili rubu promatračnice s dalekozorima i fotoaparatima u rukama. Osobno, Coop te gromade nalik na planine, prekrivene ptičjim izmetom, nije smatrao vrijednima fotografiranja, pa čak ni zbog narančastog helikoptera koji leti nad njima. Koji lebdi nad njima...

Valovi su ubojitom silovitošću udarali o krupno kamenje, a vjetar se dobrano podizao. Cooper je i predobro znao koliko lebdjenje po takvu vjetru može biti rizično. I toliko blizu stijenama. Ako bilo što pođe po zlu, helikopter možda neće stići dići se u zrak na vrijeme kako bi izbjegao kamene gromade ili silovite valove. Moglo bi postati gadno.

Iz helikoptera je iskočio muškarac u ormi, viseći o kabelu. Tada je Cooper ugledao ono što su ostali vozači vidjeli prije njega. Odložio je sendvič i bacio se u kamionet, grabeći dalekozor iz središnje konzole. Zagledao se u stijenu, visoku dobrih dvanaest do petnaest metara, pa shvatio da su dvije točkice koje je primijetio u stvari ljudi. Jedan je čučao na vrhu kako ga vjetar ne bi srušio, a drugi se držao za okomicu stijene.

Penjači? Obojica su nosila ronilačka odijela pod penjaćom opremom.

Zahvaljujući dalekozoru, ugledao je brodić kako poskakuje na valovima, odmičući se od stijene. Prekinuto uže, privezano za stijenu, lepetalo je na vjetru. Muškarca koji je čučao na vrhu stijene nije mučio samo bočni vjetar,

nego i turbulencija propelera helikoptera. A ako pilot ne uspije umiriti letjelicu, medicinski tehničar ili spasilac koji visi s užeta udarit će o stijenu.

“Polako, polako, polako”, mrmljao je sebi u bradu, želeći da ga posada može čuti.

Medicinski se tehničar uhvatio za stijenu pokraj bespomoćnog penjača, zabio capin kako bi se stabilizirao i nakratko zastao. Potom se penjač prebacio sa stijene na medicinskog tehničara, okačivši se sprijeda na opasana spasitelja.

Helikopter ih je užetom smjesta povukao uvis i žurno povukao unutra.

“To”, šapnuo je. Bravo! Pilot je bio ludo hrabar – bio je to opak let.

Dohvaćanje penjača bio je teži dio. Spašavanje tipa na vrhu stijene bit će znatno manje rizično za sve sudionike. Helikopter se malčice udaljio od stijene dok su vjerojatno pregledavali prvog stradalnika. Potom se ponovno polagano približio stijeni, stao lebdjeti ondje i spustio košaru za spašavanje. Penjač na vrhu stijene čekao je dok se košara nije spustila ravno pred njega pa je ustao, zgrabio je i bacio se unutra. Dok su ga dizali u zrak, vozači oko Coopera počeli su klicati.

Prije negoli su penjača sasvim podigli u helikopter, brodica u podnožju zabila se u hrid i raspala. Od nje nije ostalo ništa osim krhotina na vodi. Penjači su zacijelo pokušali privezati brod za onu stranu stijene koju nisu udarali divlji valovi kako bi se mogli uspeti, a potom spustiti. Ali kad je uže puklo, ostali su bez sredstva za bijeg.

Tko je pozvao Obalnu stražu? Vjerojatno jedno od njih dvoje, mobitelom.

Vjerojatno onaj na vrhu stijene, koji se nije držao za stijenu nastojeći sačuvati živu glavu.

Nakon što su se svi našli na sigurnom u helikopteru, on se podigao, nagnuo i pojurio prema oceanu.

I to je, dame i gospodo, kraj današnje matineje. Sutra nam se ponovno pridružite na novoj predstavi, pomislio je Coop. Dok su drugi vozači polako odlazili, dovršio je sendvič, a potom se vratio u kamionet i zaputio na sjever.

Bilo je dobro što je Cooper imao ažuriran sustav za navigaciju zato što je Gibbons Road bio neobilježen. Tri sata poslije, Coop se zatekao na vrlo uskoj dvosmjernoj serpentini koja se spuštala strmom nizbrdicom. Na raskrižju je

stajala samo ploča na kojoj je pisalo Jeftina pića i strjelica koja pokazuje nalijevo. Vrlo otmjeno, ulovio je sama sebe kako razmišlja. Ben nikada nije bio poznat po onomu što je Cooperova južnjačka baka nazivala “životom na visokoj nozi”.

Međutim, s tog je raskrižja mogao vidjeti Thunder Point, i bio je prekrasan. Vrlo široka uvala ili zaljev u obliku slova “u” ugnijezdio se u visoku, kamenitu obalu. Vidio je Benovu kuću, osamljenu građevinu sa širokim trijemom i stubama koje su vodile do drvenog mola i plaže. Onkraj Benove kuće prema oceanu se protezao posve pusti rt. Načas je posjedio ondje razmišljajući o tome kako su Benove mušterije uživale u svojim jeftinim pićima pa se vraćale na cestu 101. Ta bi se cesta trebala zvati Cestom samoubojica.

Sa suprotne strane plaže nalazio se još jedan rt, istežući se prema oceanu, ali taj je bio načičkan kućama do samoga vrha. Cooper je mogao samo zamišljati prekrasan pogled koji je pucao s vrha. Na tom rtu nalazila se marina i sam grad. Thunder Point protezao se uzbrdo od marine. S mjesta na kojem je zaustavio kamionet vidio je ulice. Između Benove kuće i grada nalazila se samo široka, prostrana plaža. Spustivši pogled, ugledao je ženu u crvenoj jakni s kapuljačom i velikog psa kako šeću plažom. Opetovano je bacala štap, a pas ga je neprestano vraćao. Bio je crno–bijeli i imao noge poput arapskoga ždrjebeta.

Sunce je sjalo, a Cooper se prisjetio jednog Benova e–maila u kojem je opisao svoj dom. Oregon je većinom vlažan i hladan cijele zime, osim jednog

dijela u blizini Bandona i zaljeva Coos koji imaju umjerenu klimu gotovo cijele godine, češće sunčanu nego olujnu. Ali kada oluje s oceana stignu u Thunder Point, nalikuju na sedam svjetskih čuda. Brežuljci štite zaljev pa ostaje miran i čuva ribarske brodice, ali ti olujni oblaci znaju biti spektakularni...

Potom je ugledao ne jednog, nego dva orla kako kruže nad vrhom rta s Benove strane plaže. Bio je to neočekivan i prekrasan prizor.

Nastavio je prema parkiralištu, gotovo se nimalo ne iznenadivši kada je ondje ugledao zaustavljen policijski terenac i u njemu zamjenika šerifa koji je nešto pisao. Tren poslije izašao je iz terenca i zaputio se prema Cooperu.

Cooper ga je odmjerio. Zamjenik McCain bio je mlad čovjek, vjerojatno srednjih tridesetih godina. Bio je visok, kose boje pijeska i plavih očiju, širokih ramena – otprilike ono što biste i očekivali.

Cooper je ispružio ruku. “Zamjeniče.”

“G. Cooperu, moja sućut.” “Što se dogodilo Benu?”

“Pronašli su ga u podnožju stubišta koje vodi u podrum, gdje je držao spremnike s mamcima. Ben je živio ovdje – imao je nekoliko soba iznad bara.

Vrata nisu bila zaključana, ali mislim da ih Ben nikada nije zaključavao. Nije bilo nikakvih očiglednih znakova zločina, ali slučaj je predan mrtvozorniku.

Ništa ne nedostaje, čak ni novac. Mrtvozornik je slučaj proglasio nesrećom.”

“Ali tip koji me nazvao rekao je da su ga ubili”, kazao je Cooper.

“Mislim da je Rawley bio uzrujan. Tvrdio je da Ben nije mogao pasti. Ali Ben je bio popio nekoliko pića. Ni blizu zakonskog ograničenja, ali mogao se spotaknuti. Dovraga, ja se znam spotaknuti i bez alkohola. Rawley ga je pronašao. Ben je čuvao novac u sefu u ledenici, a novac je i dalje stajao ondje gdje ga je sakrio. Čudno je jedino to”, rekao je zamjenik češući stražnju stranu vrata, “što je smrt navodno nastupila u dva ujutro. Ben je bio u boksericama, a Rawley je tvrdio da nije bilo razloga da iziđe iz kreveta na drugom katu i spusti se u podrum usred noći. Rawley je možda u pravu – osim što je možda Ben te noći čuo buku i krenuo prema plaži. Čisto u slučaju da se pitate, ne postoje snimke nadzorne kamere. U stvari, banka je jedino mjesto u gradu koje ima nadzornu kameru. Ben je imao jednog ili dvojicu čudnih likova u lokalu tijekom godina, ali nikada nije bilo nikakvih ozbiljnih problema.”

“Ne mislite li da je moguće da ga je netko tko poznaje lokal odlučio opljačkati nakon ponoći? Dok je Ben bio nespreman?”

“Ben je većinom imao redovite mušterije ili one koji su za njega čuli od redovitih mušterija – bicikliste u posjetu tijekom vikenda, sportske ribolovce, takve ljude. Ben nije imao ogroman promet, ali dobro mu je išlo.”

“S mamcima i viskijem?”

Zamjenik se nasmijao. “Mamci, delikatesni dućan, skroman bar, praonica rublja, jeftini suveniri i gorivo. Rekao bih sve te stvari, iako su bar i delikatesni dućan najviše pridonosili.”

Coop se zagledao onkraj zamjenika. “Gorivo?”

“Dolje na molu. Za brodove. Ben je dopuštao određenim mušterijama i susjedima da se usidre uz mol. Ponekad bi čekanje u marini predugo trajalo, a

Benu nije smetalo kada bi se ljudi poslužili. Otkad je umro, a mjesto zatvoreno, brodovi su pronašli druge molove – vjerojatno u marini. Ah, također je imao vučno vozilo u gradu, ali nije ga oglašavao. To je sve. Nije imao nikakve rođake, g. Cooperu.”

“Tko je Rawley? Taj tip koji me zvao?” Šerif je skinuo šešir i počešao se po glavi. “Rekli ste da ste bili dobri prijatelji?”

“Petnaest godina. Znam da ga je odgojio otac, da su imali bar i trgovinu mamcima ovdje na obali. Upoznali smo se u vojsci. Bio je mehaničar za helikoptere i svi su ga zvali Blagi Ben. Bio je najljubazniji čovjek na svijetu, od glave pa do dva metra niže pete. Ne mogu zamisliti da bi se suprotstavio kradljivcu – ne samo da bi mu predao novac nego bi tipa pozvao i na večeru.”

“No, eto, možda ne znate najnovije stvari, ali dobro ste ga poznavali.

Zbog toga svi smatraju da se radilo o nesreći. Zbog toga, i zbog nedostatka suprotnih dokaza. Nitko ne bi morao nauditi Benu radi milostinje. Ne znate za Rawleyja?”

Cooper je odmahnuo glavom.

“Rawley Goode ima šezdesetak godina i ratni je veteran s određenim problemima izazvanima PTSP–om. Živi niže uz obalu gdje se brine za staroga oca, na neki način. Zapravo nije dobar s ljudima. Ben ga je zaposlio. Pomagao mu je, čistio, obnavljao zalihe i obavljao razne zadatke, takve stvari. Mogao je posluživati mušterije ako nisu očekivale razgovor. Ovdašnji ljudi navikli su na njega. Mislim da je možda bio beskućnik kada ga je Ben upoznao, ali otac mu je dugo živio ovdje. Zanimljiv tip, iako ne mogu reći da ga poznajem. Rawley je pronašao Bena.”

“Jeste li sigurni da ga Rawley nije gurnuo niz stube?”

“Rawley je mršav i sitan. Mrtvozornik nije pronašao nikakav dokaz koji upućuje da su Bena gurnuli. A Rawley je... ovisio o Benu. Kad je Ben umro, nismo imali komu javiti. Ali ne brinite se – grad je pristojno ispratio Bena.

Voljeli su ga. Postoje bolji barovi u koje ovdje možete zalaziti, ali ljudi su voljeli Bena.”

“Da, i ja sam ga volio”, rekao je Cooper spuštena pogleda. “Zacijelo je postojala oporuka ili nešto slično. Rawley nije bio najrječitiji tijekom

razgovora, ali rekao je da mi je Ben nešto ostavio. Možda stare fotografije iz naših vojnih dana ili slično. Što mislite, komu bih se trebao obratiti u vezi s time?”

“Nazvat ću nekoliko ljudi i provjeriti.”

“Hvala. I možda biste mi mogli predložiti mjesto na kojem ću privezati kamp–prikolicu?”

“Postoji nekoliko pristojnih mjesta uz obalu za turiste – zaljev Coos lijepo je mjesto. Namjeravate se zadržati?”

Cooper je slegnuo ramenima. “Možda koji dan, tek toliko da razgovaram s ljudima koji su poznavali Bena, uzmem što god da mi je ostavio i odam mu počast. Samo želim da ljudi znaju – imao je dobre prijatelje. Nismo se često sastajali i zvuči kao da mi Ben puno toga nije rekao, ali uvijek smo održavali kontakt. A s obzirom na to da sam prešao sav taj put, želim slušati o njemu – o tome kako su se ljudi slagali s njime. Znate?”

“Mislim da shvaćam. Kuća je zaključana. Nikomu neće smetati ako neko vrijeme ostanete ovdje, dok tražite drugi smještaj. Nemate kamo privezati kamp–prikolicu, ali neće joj škoditi tih nekoliko dana.”

“Hvala, možda bih mogao. Pogled nije loš.”

Zamjenik je ispružio ruku. “Moram ići. Imate moj broj.”

“Hvala vam, zamjeniče McCaine.”

“Zovem se Roger McCain, ali rijetko tko zapamti. Ljudi me obično zovu Mac.” “Bilo mi je drago, Mac. Hvala na pomoći.”

Sarah Dupre prošla je s Hamletom, svojom njemačkom dogom, glavnu ulicu Thunder Pointa na putu prema zalogajnici. Ovila je njegov povodac oko ulične svjetiljke i ušla skidajući rukavice. Bila je to jedna među stvarima koje je obožavala u gradiću – uvijek nekamo možete svratiti i nakratko pročavrljati.

Nije bila pretjerano poznata u ovim krugovima, ali s obzirom na to kako su se njezini novi prijatelji ponašali prema njoj, činilo se kao da ovdje boravi već dulje vrijeme. Kada nije radila, rado je izvodila Hama na plažu i zastajala u zalogajnici na putu kući. Očito nije bila jedina – pokraj ulične svjetiljke uvijek je stajala velika zdjela s vodom za pse. Na dvjema jednakim klupama, po jednoj

sa svake strane ulaznih vrata zalogajnice, često su sjedili jedan ili dva tipa, gubeći vrijeme.

Gina James stajala je za šankom zalogajnice. Gina se brinula za gotovo sve u zalogajnici osim kuhanja. Uvečer je radila još jedna konobarica i dvije djevojke zaposlene na nepuno radno vrijeme, ali bio je to prilično malen lokal.

Ginina majka Carrie sjedila je na stolcu za šankom, a njezina prijateljica Lou McCain pokraj nje. Carrie je vodila delikatesni dućan sa suprotne strane ulice.

Lou, školska učiteljica, čuvala je djecu nećaka Maca kada nije radila.

Spomenuto dvoje djece sjedilo je u separeu jedući pržene krumpiriće i pijući Coca–Colu, časteći se nakon škole.

Sarah je rekla: “Bok”, a sve su joj tri žene smjesta odvratile pozdravom. “Želiš nešto piti? Jesti?” upitala ju je Gina.

“Mogu li dobiti vodu, molim te? Kako su svi?” “Što reći, petak je”, odvratila je Lou. “Neću vidjeti male gad... ovaj, dušice, do ponedjeljka ujutro.”

Sarah joj se nasmijala. “Zbog toga ćeš u raj.”

“Da ja umrem i odem u pakao, dali bi mi da predajem petom osnovne”, odvratila je Carrie.

“A ako ja odem u pakao, peći ću pite i kolače”, rekla je Lou. “Danas si slobodna?” Gina je upitala Saru.

“Zbog Landonove nogometne utakmice. Subotom sam i nedjeljom na straži i to je cijena koju plaćam zbog toga.”

“Ali nitko te ne gnjavi, zar ne?”

“Ma ne. Svi vole slobodne vikende. I rado ću raditi vikendom tako da ne moram propustiti Landonove utakmice. Ionako nemam nikakav drugi oblik društvenog života.”

Carrie se nalaktila na šank. “Da barem ja imam karijeru uzbudljivu poput tvoje, Saro. Uvijek je bolje biti pilot nego ono što ja radim.”

“Pričaj mi”, rekla je Lou. Prije negoli im se Gina dospjela priključiti, vrata zalogajnice otvorila su se uz zvuk zvonca. Ray Anne pojavila se u svojoj verziji kostima prodajne predstavnice za nekretnine – prekratkom, preuskom i s prenaglašenim dekolteom. Stisnula je oči. “Saro, taj bi pas trebao biti na povodcu!”

“I jest, Ray Anne.” Naslonila se u stolcu kako bi pogledala kroz staklo na vratima. “Zavezan je.”

Ova je otrla ljubičastu suknju. “Svejedno me uspio dohvatiti tim svojim odvratim ustima.”

“Pa, Ray Anne, kad izgledaš tako jestivo”, rekla je Lou. “Ha–ha. Nego, nikada nećete pogoditi što sam upravo vidjela! Najljepšeg muškarca na svijetu, blizu Benove kuće. Visok i kršan – iznošene traperice, poderane na pravim mjestima, obična stara majica kratkih rukava pod kožnom jaknom. Jedna od onih letačkih jakni, znaš, Saro. Vozio je testosteronski kamionet, vukao prikolicu... Zgodno lice, možda i rupica na obrazu, lagano obrasli obrazi i brada. Razgovarao je s Macom. Izgledao je kao iz reklame za Calvin Klein.” “Što si radila kod Bena?” upitala je Lou. “Provjeravala sam kuću za najam dvije ulice više na brežuljku. Znate, stara kuća Maxwellovih.”

“A kako si onda vidjela rupe na njegovim hlačama i bradicu?” Ray Anne gurnula je manikiranu ruku u svoju preveliku ručnu torbu pa izvukla dalekozor. Zavjerenički se nasmiješila i zabacila glavu. Njezina kratka plava kosa ostala je na mjestu.

“Pametno”, rekla je Lou. “Škicanje muškaraca na novoj razini. Koliko je star taj vatreni komad?”

“Nije važno”, odvratila je Ray Anne. “Pitam se što radi ovdje. Čula sam da Ben nije imao rođaka. Da dobri dragi Ben nije skrivao zgodnog brata? Ne, ne, to bi bilo okrutno.”

“Zašto?” upitala je Sarah.

“Zato što bi Ray Anne rado prodala Benovu kuću”, rekla je Carrie.

“Nije istina”, pobunila se Ray Anne. “Znate kakva sam, samo želim pomoći ako mogu.”

“I usput pokupiti slobodnog muškarca, a možda i dvojicu”, rekla je Lou. Ray Anne malčice se napela. “Neki od nas još su uvijek seksualna bića, Louise”, odvratila je. “Možda nisi upoznata s tim pojmom.” Dok je patrolno vozilo šerifova odjela polako prolazilo ulicom, Ray Anne rekla je: “Ah, eno zamjenika Macana... pitat ću ga što se događa. Ako uspijem proći pokraj psa!”

Izmigoljila je kroz vrata.

“Zamjenik Macan?” upitala je Sarah kroz smijeh. “Tinejdžerice ga tako zovu po gradu”, sarkastično je objasnila Lou. “Ne preporučujem. Mrzi to. Sav se raspizdi. Trebala bih te upozoriti na Prodajnu Predstavnicu za Nekretnine.

Njezin bi nadimak mogao biti Gospođica Laka.”

Carrie je izvila usne. “Ukazala je na to da ne shvaćaš svu tu seksualnu privlačnost. Louise.”

Lou je sarkastično izvila usne govoreći: “Ako nju pronađu mrtvu, mogu li računati na vas za alibi?” Potom se okrenula i zazvala nećaka i nećakinju.

“Djeco, idemo.” Prijateljicama je rekla: “Stići ću kući prije Macana. Kladim se da ću izvući više iz njega nego Gospođica Laka.”

Sarah je objesila crvenu kabanicu na vješalicu u garderobi i uto ugledala mlađega brata Landona kako prilazi stražnjem ulazu s naprtnjačom punom nogometne opreme. “Bok”, rekla je. “Nisam mislila da ću te vidjeti.”

“Došao sam uzeti nekoliko stvari i pojesti sendvič”, odvratio je. Sagnuo se kako bi pogladio psa. Nije se morao pretjerano saginjati – Ham je bio visok.

“Moram ići.”

“Pričekaj malo”, rekla je. “Što je?” upitao je, i dalje milujući psa.

“Za Boga miloga, možeš li me barem pogledati?” upitala je. Kada se uspravio s teškom naprtnjačom na jednom ramenu, dahnula je. Na obrazu je imao masnicu.

“Trening”, rekao je. “Ništa to nije.”

“Nemaš trening na dan utakmice.”

“E pa, nadam se da neću upasti u nevolju zbog toga. Nekoliko nas išlo je iskušati malo doigravanja, koje dodavanje, pa su me zahvatili. Slučajno.”

“Vježbao si bez kacige?” upitala je.

“Saro, nije to ništa. Samo mala masnica. Mogao sam je dobiti i da sam se zabio u otvoren ormarić. Opusti se, nisam curica. Dolaziš na utakmicu?”

“Naravno da dolazim. Zašto te ne zanima šah ili nešto slično? Pjevanje u zboru? Sviranje u bendu? Nešto što ne uključuje lomljenje glava?”

Nacerio joj se onim privlačnim osmijehom koji je nekoć pripadao njihovu pokojnom ocu. “Najbolje da te i ja nasmrt dosađujem”, odvratio je. “Zašto ti jednostavno nisi stjuardesa ili nešto slično?”

Imao je pravo u vezi s time. Sarah je letjela s Obalnom stražom pri potrazi i spašavanju. Nekoliko je situacija bilo opasno. Rizično. A, morala je priznati, taj joj je dio posla najviše odgovarao. “Vjerujem da ćeš večeras nositi kacigu?”

“Jako smiješno. Utakmica bi trebala biti dobra. Raidersi su dobri protivnici. Dobra momčad.”

“Boli li te?” upitala je dodirujući vlastiti obraz.

“Ma ne, zbilja nije ništa, Saro. Vidimo se poslije.” Suspregnula je poriv da ga zamoli za oprez. Nisu imali nikoga drugog; bila je njegova skrbnica i jedina obitelj. Ponekad ga je jednostavno željela zagrliti i zaštititi. Ipak, bilo je uzbudljivo gledati ga tijekom igre. Bio je sjajan sportaš, visok metar i osamdeset i mišićav već sa šesnaest godina. Čula je da je najbolji vođa navale koga je Thunder Point odavno vidio.

Milijunti se put ponadala da je dobro odlučila što ga je dovela ovamo. Bio je sretan prošle godine u srednjoj školi North Bend. Tek se bio snašao, pronašao prijatelje, kad ga je preselila ovamo. Ali nije mogla nastaviti živjeti u istom gradu s bivšim, u domu koji su dijelili. Bilo je dovoljno loše što su još uvijek radili zajedno.

Toliko ih je često selila...

Ispružila je ruke kao da će ga zagrliti, a potom ih povukla. Nije želio pekmeženje, ne sada kad je postao muškarac. Stoga se suzdržala.

“U redu”, strpljivo je rekao. “Obavi što trebaš.”

Ovila je ruke oko njega, a on ju je zagrlio jednom rukom. Potom joj se ponovno nacerio. Nije imao pojma koliko je zgodan, zbog čega je bio samo još privlačniji.

“Daj sve od sebe, mali”, rekla je. “I nemoj se ozlijediti.”

“Ne brini. Brz sam.”

“Izlaziš nakon utakmice?” upitala je.

“Nemam pojma. Ovisi koliko ću se umoriti.”

Sarah ga je pogledala. “Kada sam bila tvojih godina, nikad nisam bila preumorna za izlazak. Ako izađeš, bilo bi lijepo da se vratiš do ponoći. Ne poslije jedan, to sigurno. Jesmo li se razumjeli?”

Nasmijao se. “Jesmo, šefice.”

Ali kao što je znala, rijetko je izlazio nakon utakmice.

Drugo poglavlje

R

oger McCain zaputio se kući po završetku radnoga dana. Živio je u velikoj kući koju si baš i nije mogao priuštiti uz troje djece i tetu Lou. Bilo mu je trideset šest godina, a njegovoj najstarijoj kćeri Eve šesnaest. Ryan je imao dvanaest, a Dee Dee deset godina. Stigavši kući, najprije je otišao do sefa za pištolj u garaži. Zaključao je pištolje pa ušao u kuću. Iako je objasnio djeci i obučio ih, pištolji se u njegovu kuću nisu unosili.

Bilo je oko 17:30 kada je ušao u kuhinju iz garaže. Lou je stajala za sudoperom ispirući posuđe. Nije bila kao dobra stara teta Bee Andyju iz Mayberryja.1 Imala je šezdeset godina, ali uopće se nije tako činilo. Nosila je uske traperice, bijelu svilenu bluzu, kožnati prsluk i čizme na mladom, utegnutom tijelu. Njezina tamnosmeđa kovrčava kosa do ramena imala je zlatne pramenove, a nokti su joj bili obojeni žarkim bojama. Zalila se na bore oko očiju i ono što je zvala podbratkom, ali Mac nije imao pojma o čemu govori. Nazivala se starom tetkom usidjelicom – nikada se nije udala ni rodila djecu – ali zapravo je bila mlada, živahna i borbena, upravo ono što mu je trebalo, pa makar ga ponekad izluđivalo.

I ne okrenuvši se, rekla je: “Ima tacosa. Djeca su jela. Eve će večeras ići kombijem na utakmicu. Sastat će se s nekoliko prijateljica. To znači da ti, ja i djeca idemo zajedno. Za manje od sata.”

Petak navečer. Srednjoškolski nogomet. Eve je bila navijačica. Prelijepa mlada navijačica nalik na majku, zbog čega bi zadrhtao od straha kad god bi je pogledao.

“Je li ti palo na pamet pitati me slažem li se s time... da Eve uzme kombi?”

Okrenula se od sudopera. “Jest”, odvratila je, oštro kimnuvši. “Uvijek mi pada na pamet. Ali rekao bi da ne može pa bi se svađao, a potom se predao kako bi mogao šetkati amo–tamo i gunđati. Šesnaest joj je godina i dobra je djevojka. Zaslužila je.” Kimnuo je, ali to mu se nikako nije sviđalo. Njegova je Teta udovca i šerifa Andyja Taylora te prateta njegovu sinu Opieju Tayloru u seriji "The Andy Griffith Show" (1960. – 1968.); nap. prev.

1

bivša žena Cee Jay – skraćeno od Cecilia Jayne – bila navijačica; on je bio igrač američkoga nogometa u Coquilleu. Cee Jay zatrudnjela je sa šesnaest godina. S devetnaest je godina bio novopečeni suprug s djetetom na putu.

Cee Jay otišla je kada je Dee Dee imala devet mjeseci; tada su počeli živjeti s Lou. Cee Jay bila je vrlo mlada kada je otišla – imala je tek dvadeset tri godine. Mac nije bio siguran zašto se tada osjećao toliko starim, s obzirom na to da mu je bilo tek dvadeset šest. Ali bio je prilično zauzet, nastojeći uzdržavati obitelj dvama poslovima. Bio je mladi zamjenik, odrađivao je noćne smjene, a danju osiguravao blindirano vozilo.

Njegova mala prljava tajna sastojala se u tome da mu ponekad nisu smetala dva posla. Ali Cee Jay, prečesto ostavljana sama, spajajući kraj s krajem i okovana malenom djecom, često se žalila. Nije bilo dovoljno novca, kuća je bila malena, stara i trošna, djeca su se otimala kontroli, život joj je bio posve lišen zabave, a gotovo i muževljeve pažnje, koga je optuživala da svraća tek toliko da bi slistio jelo i otišao po sljedećem poslu. Trebala je više novca, ali mrzila je činjenicu da je vječito na poslu.

Potom je Cee Jay jednoga dana prekipjelo. Spakirala je golemi kovčeg, odvela djecu susjedi i pričekala da se Mac vrati s posla. “Ne mogu to više podnijeti”, rekla mu je. “Sita sam toga da povraćaju na mene, sita pelena i buke, sita ove rupe u kojoj živimo, umorna od toga da mi nakon kupnje namirnica ne ostane ni centa. Dosta mi je. Odlazim.”

Proteklih se devet godina pitao zašto se bio zaprepastio. Njezine se pritužbe nisu promijenile, samo im se pridružio kovčeg. “O–odlaziš?” promucao je.

“Djeca su kod susjeda”, odvratila je. “Uzet ću svoju odjeću i dvjesto dolara.”

Cijelo mu je tijelo zadrhtalo od straha. Užasa. Boli. “Cee Jay, ne možeš mi to učiniti.”

“E pa, ti si to meni prvi učinio. Imala sam šesnaest godina, Mac. Šesnaest godina i dijete na putu!”

“Ali bila si sretna! I željela si Ryana – svađala si se zbog Ryana! Dee Dee je bila slučajnost, ali…”

“I mislio si da imam pojma, sa šesnaest ili dvadeset dvije?”

“Slušaj, ja sam imao samo devetnaest! Dakle, oboje smo bili premladi, zar misliš da toga nisam svjestan? Ne možeš tek tako napustiti djecu!”

“Nemam ih kako uzdržavati i ne mogu to više podnijeti!”

“Cee Jay, kako očekuješ da radim i brinem se o djeci?” Prisjetio se da je čuo automobilsku trubu. Zatvorila je torbu. “Ne znam, ali snaći ćeš se. Zovi tetu – ionako me oduvijek mrzila.”

Zgrabio ju je za ramena i protresao. Nikada nije toliko grubo dotaknuo ženu. “Jesi li poludjela?. Što je ovo? Je li to neki tip došao po tebe?”

Kada ju je prestao tresti, odvratila je: “Nema nikakvog tipa! To je taksi! Želiš li da zovem policiju? Pusti me!”

Naravno da je bilo tipa. Trebala su mu cijela tri tjedna da to shvati – neki profesionalni igrač golfa. Isprva mu nije bilo jasno kako je iznašla dovoljno vremena da s njime razvije takav odnos kako bi ga nagovorila da je odvede. Ali shvatio je: prijateljice. Mlade majke poput Cee Jay jure uokolo, razmjenjuju djecu, kradu vrijeme za sebe. Čim je Mac saznao njegovo ime i počeo ga pratiti u vijestima, uslijedio je drugi misterij: zašto se nije vratila obitelji pošto je veza završila, potrajavši tek otprilike mjesec dana.

Maštao je o tome kako je neće tjerati da previše preklinje, tek toliko da se uvjeri kako se predomislila i da je spremna posvetiti se, spremna obećati da to nikada neće ponoviti. Nitko nikada neće spoznati dubinu poniženja zbog nemoći da zadržiš majku svoje djece. U to je vrijeme živio u Coquilleu pa je svima koji su ikada čuli za njega trebalo otprilike četrdeset osam sati da počnu govorkati o tome kako je Cee Jay McCain napustila mladoga supruga i troje male djece, pobjegavši s profesionalnim igračem golfa. Narednih je pet godina gajio maštariju da će se s vremenom urazumiti i vratiti, pa makar samo kako bi vidjela djecu.

Potom mu je konačno sinulo da bi se trebao bojati upravo tog scenarija – da će se, čim se on nekako snađe, vratiti i zahtijevati da joj priznaju određene zasluge. Stoga se razveo. Morao ju je pronaći kako bi to učinio. Pokazalo se da živi u Los Angelesu. Nisu razgovarali. Potpisala je dokumente, odrekla se skrbništva te je se riješio, osim što su ga proganjale dvije stvari. Mrzio ju je zbog toga što je učinila njihovoj djeci. I bio je prestravljen zbog mogućnosti bilo kakva drugog odnosa.

Po razvodu su se preselili u okolicu Thunder Pointa, otprilike trideset minuta istočno od Coquillea i šerifova ureda. Čak i da se Mac morao vraćati u središnji ured, mogao bi putovati. Ovdje je, nakon ekonomske krize, uspio pronaći veći dom, dovoljno velik za njegovu obitelj – troje djece, tetu Lou i dva labradora.

Budući da je Mac u mladosti ostao bez roditelja pa je s Lou živio tijekom viših razreda osnovne škole i cijelu srednju školu, čovjek bi pomislio da će se ona u jednakoj mjeri užasavati da će Eve pogriješiti i pasti u naručje nekog napaljenog nogometaša te zaglibiti u istom kaotičnom životu kao i njezina majka. Nikada nisu razgovarali o tome, nikada to nisu izgovarali naglas. Ali oboje su znali što izjeda Maca. Želio je da Eve napuni dvadeset sedam godina, da se skrasi i bude sigurna. I. To. Uskoro.

Uto je njegova kći jurnula kroz kuhinju odjevena u oskudnu navijačku odoru. Kratka plisirana suknjica, pulover s V–izrezom, kožnata jakna, duge, prekrasne noge i bujna crna kosa koju je većinom nosila raspuštenu. Imala je ogromne plave oči. Osmijeh joj je bio posve hipnotizirajući; jedva je otplatio račun ortodonta, upravo na vrijeme kako bi započeo s još dvoja usta. Plave oči bile su im u genima, ali ne i savršeni zubi. Da nije povlastica za dentalnu skrb što ih nudi šerifov odjel, djeci bi mu zubi rasli iz ušiju.

“Mahat ću ti na utakmici, tata”, rekla je propinjući se na vrhove prstiju kako bi ga poljubila u obraz. “Poslije idemo van”, rekla je.

“Do ponoći, Eve”, podsjetio ju je. Kao da ne može upasti u nevolju i prije ponoći. Nije bila stvar u tome. Samo to da više nije mogao podnijeti. Osjećao je potrebu da mu se djeca vrate kući i legnu u krevet kako bi se mogao opustiti.

“Koliko sam puta zakasnila?”

“Nekoliko”, rekao je.

“Pa, ne previše puta”, podsjetila ga je. Potom se osmjehnula od uha do uha. “Mislim da ćemo večeras isprašiti protivnike!”

I on se osmjehnuo njoj. Bila je njegova lutkica; umro bi za nju, toliko je bilo jednostavno.

Kada je izišla, Lou je odmahivala glavom. “Voljela bih da si nađeš život”, rekla je.

“To jest moj život”, odvratio je pa sjeo za stol počevši si slagati malo

tacosa.

“Potrebno ti je malo više toga. Poput žene.”

“Zašto? Odlaziš nekamo?”

“Pa, mogla bih”, usprotivila se.

“No, samo izvoli”, rekao je. “Snaći ću se.”

Nasmijala se. “Voljela bih to vidjeti”, odvratila je. Izvadila mu je Coca– Colu iz hladnjaka i sjela s njime za stol. “Pričaj mi o zločinima u Thunder Pointu, Mac. Cijeli dan nisam čula ništa zanimljivo.”

“E, pa sad”, rekao je. “Nema zanimljivih zločina, ali stari prijatelj Bena Baileyja došao je u grad i želi saznati što mu se dogodilo. Boravi u svojoj kamp– prikolici ispred bara. Kaže da će se zadržati koji dan.”

“Ray Anne spominjala je nešto slično. Njoj ne može promaknuti novi muškarac u gradu.” Lou je coknula jezikom i odmahnula glavom. “Još uvijek ne mogu vjerovati da Bena nema.”

“Nitko ne može vjerovati”, rekao je Mac. Zatim se bacio na svoj prvi taco.

Cooper je premjestio prikolicu na asfalt s druge strane Benova bara, što dalje od pogleda na cestu 101. Maleno parkiralište moglo je primiti samo dvadeset ili trideset automobila, ali otkrio je cestu prema zgradi koja vodi do plaže. Zapravo, prije je bila riječ o kolnom prilazu na nizbrdici. Cesta do plaže izgledala je znatno blaže od onog puta uz Bailey Pass i Gibbons Road do ceste 101.

Lunjao je zaključanim posjedom povirujući kroz prozore. Najnoviji i najljepši dio cijele zgrade bila je impresivna terasa upotpunjena stolovima i stolcima s dviju strana kuće i pogledom. Ali pogled kroz prozor otkrio je, po njegovu mišljenju, rupu. Dugi šank načičkan stolcima, polica s bocama alkohola i tek šest stolića. Pojasevi za spašavanje, mreže, školjke i drugi morski pribor visjeli su sa zidova. Mjesto je izgledalo kao da godinama nije uređivano.

S prozora je mogao vidjeti prašinu i prljavštinu. To ga nije iznenadilo. Ben je bio besprijekorno blag i velikodušan, spretan s motorima i gotovo svom mehanikom, ali nije bio pretjerano poduzetan. Znao je biti pomalo lijen, osim kada bi se morao pozabaviti održavanjem motora. I nije bio odveć spretan s

novcem; trošio je što je imao. Kada ga je Cooper tek upoznao, živio je isključivo od gotovine, baš poput svojega oca. Nipošto nije bio otmjen. Jeftina pića. Samo dobroćudni, dobri stari momak.

Cooper je spustio vodeni skuter WaveRunner, sveterensko vozilo – Rhino – i motocikl. Na kraju parkirališta, uz sam brežuljak, nalazila se golema metalna garaža zaključana lokotom. Spremio je igračke pod ceradu privezavši ih lancima tako da ih ne mogu ukrasti bez let–lampe i prikolice.

Spustio se do plaže i mola. Spremnik s gorivom i navoz za brodove nalazili su se uz rub mola. Zapitao se je li Ben imao brod u toj golemoj garaži.

Sunce se spuštalo i postajalo je vraški hladno uz vodu, za razliku od južnjačke klime iz koje je došao. Susreo je nekoliko šetača i trkača pa im kimnuo. Bilo mu je drago što u stražnjem pojasu pod svojom jaknom nosi Glock. U konačnici, bio je ovdje sam, nitko ga nije poznavao i još je uvijek sumnjao da je Ben pao niz stube. Pomislili biste da bi muškarac krupan poput Bena preživio čak i strmi pad s tek pokojom masnicom. Slomljenom kosti, u najgorem slučaju.

Kako se počela spuštati noć, zaputio se natrag u prikolicu. Sutra će imati vremena za istraživanje Thunder Pointa. Vjerovao je da će se opustiti, dobro naspavati pa ujutro upoznati muškarce i žene koji su prijateljevali s Benom.

Ali otprilike oko jedanaest sati začuo je glasove. Navukao je jaknu, zataknuo pištolj o pojas, pa izišao. Uzeo je dalekozor iz kamioneta i provrzmao se terasom. Obala je oživjela. Vidio je klince na plaži kako se zabavljaju oko dviju logorskih vatri. Sudeći po povicima i cičanju, bila je riječ o tinejdžerima.

Svjetla s čistine na suprotnoj strani plaže blizu grada sve su rasvijetlila. Benovoj su kući vjerojatno najčešće prilazili s plaže, posebice noću. I doista, svjetla koja je vidio zaustavila su se točno na pijesku, pokraj reda vozila za sve uvjete, kvadova i vozila za vožnju po dinama.

Da, bio je to bar na plaži, upotpunjen praonicom rublja, mamcima i gorivom za brodove. Sada mu je sve imalo smisla – zimi i po lošem vremenu, Ben je vjerojatno skromno poslovao, ali ljeti mu je sigurno dobro išlo. Ljudi iz Thunder Pointa, s druge strane plaže, svraćali su na sok ili jutarnju kavu prilikom šetnje sa psima; ljudi iz grada dolazili su vozilima za vožnju dinama kako bi u sumrak popili piće na terasi. Sportski ribolovci ili moreplovci ondje su mogli dočekivati i ispraćati svoje dane.

Cooperu je bilo pomalo žao što neće ostati ovdje kako bi promatrao ljetne oluje nad Tihim oceanom ni kitove kako se sele u proljeće i jesen. Kitova nema u zaljevu, ali bio je spreman kladiti se da je pogled sjajan s obiju udaljenih strana litice ili mjesta na suprotnoj strani zaljeva.

To bi se Benu svidjelo iz milijun razloga. Kuća je pripadala njegovu ocu i ovdje je proveo brojne godine. Pogled je bio fantastičan, a nitko nije više volio dići noge u zrak i odmarati se od Bena Baileyja.

Na plaži se začulo glasno praskanje i vrištanje pa je smjesta posegnuo za onim Glockom, ali uto je slijedio smijeh. Petarde. Potom malo navijanja.

Naprijed, Cougarsi, naprijed. Naprijed, Cougarsi, naprijed. Naprijed, naprijed, sredite ih, sredite ih, naprijed, sredite ih, naprijed!

Navijanje. O tome je riječ. Listopad je. Nogomet i tinejdžeri. To klinci s obale čine nakon utakmice i vjerojatno cijelo ljeto. Coop je u mladosti proveo mnogo godina u Zaljevu, ali prije nego što je postao tinejdžer, roditelji su mu se preselili na kopno, dalje od vode i u Albuquerque u New Mexicu. Cooper i njegovi prijatelji često su odlazili u pustinju, daleko od znatiželjnih očiju odraslih gdje su mogli zapaliti vatru, popiti koje piće i ljubiti se s djevojkama.

Savršeno mjesto. Obala se protezala sve do Kanade, ali ovom malenom dijelu nije se moglo lako pristupiti. Dolazili ste ili kroz Benov bar ili iz grada, pješice ili pak naoružani vozilom za plažu. Ovdje zacijelo nema puno stranaca.

Vratio se u kamp–prikolicu i smjestio – zaključao vrata, odložio pištolj na dohvat ruke. Upalio je TV kako bi zagušio bučanje klinaca sve dok nije utihnulo. Ujutro je skuhao kavu i odnio šalicu na mol, a potom na plažu. Iako nije imao nikakve veze s tim mjestom, nadao se da su počistili za sobom i da nisu ostavili smeće razbacano po cijeloj plaži.

I tko bi rekao? Uz brežuljak su stajale dvije velike zelene kante za otpad s poklopcima, pune boca, limenki, omota grickalica, istrošenih petardi. Plima je bila odnijela ostatke vatre. Osim što je bila pročešljana, plaža je bila čista. Tko su ti klinci? Stepfordski tinejdžeri?

Udahnuo je magličasti morski zrak i odlučio se istuširati pa otići u grad.

Volio bi doznati nešto više o mjestu.

Cooper je razmišljao o tome da se Rhinom odveze s plaže u grad, ali umjesto toga vratio se kamionom uz cestu 101, tek kako bi provjerio udaljenost. Cesta je zavijala prema istoku, nadesno, dalje od grada, i tek je nakon osam kilometara ugledao maleni znak za Thunder Point. Potom je skrenuo lijevo i vozio dodatnih osam kilometara do grada. Bio je udaljen otprilike kilometar i pol, možda dva plažom, i šesnaest kilometara cestom.

Zaputivši se u Thunder Point s ceste 101, prošao je srednju školu – iz otprilike 1960–ih – na kraju grada. Zamijetio je da nije prevelika. Potom je stigao u glavnu ulicu, Indigo Sea Drive.

Bio je prošao stotine ovakvih gradova, možda i tisuće. Nije bilo puno lokala – kemijska čistionica, pekarnica, zalogajnica. Na kraju ulice nalazila se vrlo malena knjižnica. Pokraj nje, osnovna i srednja škola jedna uz drugu.

Uočio je dućan rabljenom robom pokraj svaštarnice i zapitao se koja je razlika.

Bila je tu trgovina namirnicama, prodavaonica alkoholnih pića, ljekarna, benzinska crpka, željezarija i maleni motel. Potom i neugledan bar, Waylaris. I da, Fresh Fish. Također su tu bili McDonald’s, Taco Bell, Subway i Carrien Delikatesni dućan i catering. Policijska stanica zauzimala je maleni izlog između delikatesnog dućana i lokala zapečaćenog daskama, iako je muškarac skidao daske s jednoga velikog prozora. Možda se otvara nešto novo? pomislio je Cooper.

Vozeći se uokolo, otkrio je četiri ceste što vode nizbrdo do plaže ili marine, kroz susjedstva oko glavne ulice. Plaža i zaljev bili su poput bazena iskopana u zemlji. Sve su ceste naizgled vodile ili gore ili dolje – dolje do marine, gore do glavne ulice, dolje do plaže, gore do bara Bailey’s. Činilo se da su glavna ulica i marina žile kucavice grada. Privezišta su većinom bila prazna – pretpostavljao je da je riječ o ribarskim brodicama, odsutnima ranom zorom. Vidio je dvije rampe za spuštanje i benzinsku crpku za brodove. Bilo je tu nekoliko privezanih ribarskih i rekreativnih čamaca te jedan veliki gliser s kabinom. Bio je tu i restoran Cliffhanger’s, koji je također oglašavao bar – na kraju marine, dovoljno daleko uz brežuljak kako bi izbjegao visoku plimu i poplave.

Vratio se u glavnu ulicu i odvezao zapadno, prema rtu. Tamo su se također nalazile kuće. Na kraju rta nalazila se vrlo velika kuća s ograđenim

prilazom. Tko god da je posjeduje, ima najbolji mogući pogled s obzirom na to da vrh predstavlja visoku kamenitu liticu. S Benove je terase bio zamijetio maleni svjetionik, negdje podno vile.

Nije to bio pravi šarmantni gradić, ali imao je vrlo lijepe detalje, poput velikih posuda s cvijećem pred određenim lokalima, staromodnih uličnih svjetiljki, gdjekoje klupe uz pločnik.

Zaključio je kako je jedan od najboljih lokala u kojima bi mogao čuti lokalne novosti jedan od barova ili obližnja zalogajnica. Cliffhanger’s još nije počeo raditi. Waylan’s vjerojatno jest, ali nije bio raspoložen za neukusni bar.

Otišao je u zalogajnicu i sjeo za šank. Unutrašnjost je ili pripadala retrostilu ili potjecala otprije pedeset godina. Po pukotinama u podnom linoleumu pretpostavio je da je riječ o godinama. Konobarica se u tren oka stvorila s vrčem za kavu u ruci. Imala je plavu kosu skupljenu u konjski rep i nosila je crno–bijelu kariranu košulju. Na njezinoj pločici s imenom pisalo je Gina.

“Dobro jutro, Gina”, rekao je.

Natočila mu je kavu u šalicu. “Dobro jutro, stranče. Gladan?”

“Zapravo, jesam. Što imate od jaja?” upitao je Cooper. Odložila je vrč s kavom i oslonila oba dlana na šank. Široko se osmjehujući, rekla je: “Pravo čudo, imamo jaja od jaja.”

Nije mogao zatomiti osmijeh. “Razbijte mi dva. I tost, i... imate li kobasicu od kobasice?”

“Pravu kobasicu ili pljeskavicu?”

“Pljeskavicu”, rekao je.

“Integralno brašno ili integralno brašno?”

“Zašto ne bih živio neoprezno? Integralno brašno.”

“Dobar izbor. Bolje je za tebe. A sada polako pij tu kavu tako da se ne moram vraćati.”

“Mogu li dobiti malo vode s ledom?” osvrnuo se uokolo. Malena zalogajnica nije imala drugih mušterija. “Ako nije preveliki problem?”

“Plaća se”, rekla je. Okrenula se i zalijepila papirić na kuharov pult.

“Imam novca”, odvratio je. “Ali možda će ti to umanjiti napojnicu.”

Donijela mu je vodu s ledom i stavila je pred njega. “Ako će mi umanjiti napojnicu, neću ti je naplatiti. Misliš da radim ovdje radi plaće?” Obrisala je

pult. “Znam da nisi tek u prolasku – postoje samo dva načina da se uđe u grad, i oba su nezgodna.”

“Dva načina?”, upitao je, uvjeren da će mu reći za Gibbons Road prema baru Bailey’s, nizbrdo, ili Morski prilaz Indigo koji vodi kroz samo središte grada.

“Kopnom ili morem”, rekla je. “Nalazimo se na putu za nikamo.”

“Ali jesam. U prolasku. Ben Bailey bio mi je prijatelj i upravo sam čuo...”

Lice joj je poprimilo tužan izraz. “Ah, žao mi je! Čovječe, kako nam nedostaje Ben.” “Zato sam ovdje... kako bih upoznao neke njegove prijatelje. Ben i ja upoznali smo se u vojsci prije mnogo vremena. Čuli smo se, ali nikada nisam bio ovdje.”

“Ben je bio tako drag... posljednja osoba za koju sam mislila da ćemo je izgubiti.”

“Tko su mu bili najbliži prijatelji?” upitao je Cooper.

“Ah, kvragu, nitko i svatko”, odvratila je sliježući ramenima. “Ben je na neki način pazio na cijeli grad, ali ne znam ni jedno ili dvoje ljudi koji su mu bili najbolji prijatelji.”

Vrata su se otvorila, a Mac je ušao kroz njih. Jutros nije nosio odoru te je izgledao jednako ugodno u trapericama, čizmama, kariranoj košulji i jakni.

“Vjerojatno trebaš pitati tog tipa”, rekla je Gina. “Bok, Mac.” Skinuo je šešir i sjeo pokraj Coopera za šank. “Što me treba pitati?”

“Ovo je Benov prijatelj...”

“Upoznali smo se”, rekao je Mac, pružajući ruku. “Kako ste, g. Cooperu?”

Cooper se nasmijao. “Svakog puta kada mi se obratite s g. Cooper, zapitam se je li moj otac upravo ušao u prostoriju. Zapravo se zovem Hank, skraćeno od Henry, ali ljudi me zovu Cooper.”

“Je li to vojna fora? Prezime?”

“Počelo je davno prije vojske. Nasljednik sam – Henry Davidson Cooper, mlađi. Tatu mi zovu Hank, ali nitko se nije odlučio za Henryja ili malog Hanka, stoga sam zapeo s Malim Cooperom sve dok nisam narastao pa sam postao samo Cooper. Ponekad Coop. Biraj. U redu je. Ona plaža navečer zna postati živahna.”

“Klinci”, potvrdio je Mac. “Pristojni su?”

“Ne samo da su bili pristojni nego su i počistili nered.”

“Da, na tome možete zahvaliti Benu. Taj dio plaže prema gradu i marini cijeli je... bio je njegov. Prepustio ga je javnosti. S vremena na vrijeme otišao bi onamo kada bi postalo zbilja živo, među gomilu klinaca, i na svoj ih osebujan način obavijestio da će, onoga trenutka kada bude morao čistiti plažu poslije kampiranja ili izlazaka, dati podići ogradu oko nje i zatvoriti je. Postavio je kante za otpad i otprilike jednom tjedno provjeravao treba li ih isprazniti. Imao je pravila za vlastitu plažu.”

“Nadzirao je plažu?” upitao je Cooper.

“Da, ali prije je bila riječ o čuvanju prirode, a ne o tomu da mu se posebno radilo. Nije želio da se plastične vrećice ili omotači na bocama piva ostavljaju u pijesku ili ispiru s plimom pa da ubijaju ribe ili da ih ptice pokupe pa se objese o njih. Ili uguše njima. Otprilike jednom godišnje postavio bi nekoliko ploča o privatnom posjedu, kao svojevrsno upozorenje ili podsjetnik. Pročulo se za njegov bar, njegovu plažu. Skupine motorista ili biciklista ljeti su redovito navraćale k njemu, nazivao ih je svojim vikend–ratnicima. Jednom mu je skupina kampera zbilja zastrašujućeg izgleda noćila na plaži, ali suprotstavio im se rekavši da je riječ o njegovu privatnom vlasništvu i da se slobodno mogu koristiti njime ako neće biti oružja, maloljetničkog opijanja i droge, ako neće stvarati nevolju u gradu i ako će bacati otpatke kako ne bi naškodili prirodi.”

Mac je odmahnuo glavom smijući se. “Nikada se nije trudio zvati pojačanje – sljedećeg sam dana čuo za bajkere, ali Ben me nikada nije nazvao. Bili su pristojni, bacali otpatke i zahvalili mu na korištenju plažom. Bio je poseban, znate? Taj se izgred zbio davno i prema Benovim riječima i riječima ljudi iz grada, naposljetku su bili mirni i tihi. Benov je bar uglavnom privlačio bapce u izlascima za vikend.”

“Bapce?”

“Starije bajkere, najmanje pedeset godina. Ben je bio prilično opušten tip i ništa ga nije strašilo. Uvijek se sa svima slagao.”

“Znam”, rekao je Cooper.

Gina je poslužila Coopera doručkom i iznova mu natočila kavu u šalicu.

“Dobra odluka, jaja”, rekao je Mac. “Jesi li mu rekla?” upitao je Ginu.

“Ne. Odmah se odlučio za njih.”

“Hamburgeri su im sjajni”, rekao je Mac. “Sendviči su prilično dobri, juha ima dobrih dana, mesna je štruca užasna – ne znam zašto je Stu nastavlja spravljati, nitko u ovom gradu nije dovoljno glup da je pojede. Užasna je. Ali zna s jajima, stoga uzmi ili kajganu, zapečena s obiju strana, omlet ili tvrdo kuhana. U stvari, sve što može jednostavno peći ili pržiti do bola, prilično je ukusno.”

“Zašto vlasnik ne nabavi boljeg kuhara?”

“Vlasnik jest kuhar, to je glavni razlog”, rekla je Gina. Potom je, pogledavši Maca, upitala: “Jesu li svi stigli kamo trebaju?”

“Eve i Ashley na svom su treningu za navijačice, Ryan je na nogometu, a Lou je odvela Dee Dee na ples. Samo da znaš, Eve i Ashley otišle su autom tvoje majke.”

Gina je kimnula, ali lice joj je bilo ozbiljno.

“Vas dvoje?” oglasio se Cooper.

“Samohrani roditelji”, rekla je Gina. “Kćeri su nam najbolje prijateljice.

Uglavnom.”

“Dakle, međusobno si pomažete?” upitao je Cooper, gurajući jaja u usta.

“I te kako si pomažemo”, objasnio je Mac. “Moja teta živi sa mnom, a Ginina mama s njom. Potrebna je cijela vojska... gdje li sam to već čuo? Imaš ženu, Cooperu?”

“Ma nemam. Nitko me ne želi.”

“Možda zato što živiš u prikolici, jesi li ikad razmislio o tome?” upitao je Mac. Cooper se nacerio. “Može biti. Pa, sada kada bolje poznajem okolicu, lakše ću doći do jaja i kave. Ravno preko plaže u Rhinu. Samo što mislim da sam dobio ono po što sam došao – želio sam doznati koji se vrag dogodio Benu.

Jesam li čuo sve što ću čuti?”

“Mrtvozornik je rekao svoje, ali držim oči otvorenima. Slučaj je zatvoren, ali ovo je moj grad i Ben je bio dobar tip. Ako čujem bilo što sumnjivo, sam ću to istražiti”, rekao je Mac. “Što s onim Rawleyjem Goodeom?” upitao je Cooper. “Čudnim Rawleyjem?” upitala je Gina izvijajući usnu.

“Ah, Rawley ima svojih problema”, rekao je Mac. “Samo se nadam da neće odlutati sada kad Bena nema pa je bar zatvoren.”

“Pomalo sam se nadala da će odlutati”, odvratila je Gina. “Imaš problem s Rawleyjem?” upitao je Cooper.

“Imam problem s načinom na koji te gleda u oči kao da ti može proniknuti u dušu i ne govori ama baš ništa. Jezivo je.” Mac se nasmijao.

“Upravo mu je zato Ben dao krpu i metlu i zadao posao u kuhinji. Naizgled su se razumjeli.”

“Ovo mjesto – svi surađuju, razumiju jedni druge, čiste za sobom, pravi Stepford...”

“Imamo idiota, šupaka i nevaljalaca kao i svaki drugi grad, ali znaš li po čemu se ovaj grad razlikuje od bilo kojega drugog?” Cooper je naslonio glavu na ruku. “Jedva čekam čuti. Po čemu: Mac je pogurnuo šalicu prema Gini da mu natoči kave. “Znam tko su ti ljudi.”

Treće poglavlje

C

ooper je doznao nekoliko stvari o gradu i Benu. Kao prvo, Ben je pomagao Gini da održi svoj stari Jeep na životu i nikada joj nije naplaćivao ništa osim dijelova. Plaćao je oglase na poleđini dresova dječje nogometne momčadi i Male lige – Baileyjeva trgovina mamcima. Imao je utočište za ptice na svojem zemljištu koje se protezala sve do visokih, kamenitih litica nad oceanom. Osim orlova, bili su tu i galebovi koji su živjeli od vode, ali su se vraćali na kopno kako bi se gnijezdili, parili i polagali jaja. Cooper se prisjetio da mu je Ben u mailu pisao o tome, i to više puta.

Ben navodno nije činio osobito društvene stvari, poput volontiranja za pomoćnog trenera dječje momčadi, ali prisustvovao je gradskim okupljanjima i sastancima, jeo u zalogajnici i Cliffhanger’su. Uvelike je pridonosio, i to ne samo plažom. Takvog je Bena Cooper poznavao – ne sramežljivog ili nedruštvenog, nego zadovoljnog u vlastitom društvu. Nije proveo mnogo godina u vojsci, samo nekoliko. Kao Coopov mehaničar za helikopter u Fort Ruckeru, bio je pedantan i graničio s iznimnim, ali imao je teškoća s pravilima, što je vjerojatno jedan od razloga zašto se svidio Cooperu.

“Bailey, gdje ti je kapa?”

“U džepu, gospodine!”

“Zašto ti nije na glavi?”

“Zato što ne mogu gurnuti glavu u džep, gospodine!”

Doznao je da je marina malena u odnosu na druge na tom području.

Rakolovci i ribari koji bi se usidrili ondje živjeli su u gradu, ali većina je odnosila glavninu ulova u veće luke, iako su jedan dio čuvali kako bi ga prodali lokalnom stanovništvu ili Cliffhanger’su. Određeni su komercijalni ribolovci generacijama bili u poslu. Marina je također sadržavala sportske i rekreativne čamce koje su većinom rabili stanovnici Thunder Pointa. Zaljev je bio sigurno i mirno mjesto, rtovima zaštićeno od neprijateljski nastrojenog vremena.

Kada se Cooper rastajao s Macom nakon doručka, rekao je: “Mislim da nema previše razloga da ostanem ovdje, osim možda pogleda s Benove terase. Što će se dogoditi s njegovom kućom?”

Mac je slegnuo ramenima. “Nisam siguran. Možda će tražiti najbližeg rođaka ili će čekati dok kuća ne dospije pod dug zbog hipoteke ili poreza, a zatim je prodati na dražbi. To nije posao za policiju. Ali prava je šteta. Ljudi su uživali u plaži i baru.”

“Prilično je trošna”, istaknuo je Cooper.

“Ako mislite da izvana izgleda pomalo pohabano, trebali biste vidjeti unutrašnjost. Ljudi nisu imali vrlo velika očekivanja od bara, ali služio je svrsi.

Možda ste primijetili, ovaj grad nije otmjen.”

Mac je već imao broj Cooperova mobitela, ali u prijateljskoj mu je gesti dao svoj, nakon čega su se pozdravili u zalogajnici.

Budući da Cooper nije imao planova ni kakva prijeka posla, proveo je dva dana jednostavno se vozeći uokolo – do zaljeva Coos, u brda, do kockarnice u North Bendu – zadržavši se u prikolici. Jednoga sunčanog poslijepodneva izvadio je laptop i pronašao stolac na Benovoj terasi s pogledom na zaljev. U samo nekoliko dana, došao je do zaključka da je vlažno, magličasto jutro tipično za obalu Oregon. Sunce je najkasnije izlazilo sredinom jutra, ali tog listopadskog poslijepodneva bilo je dovoljno hladno da mu treba jakna. Prije negoli je otklopio laptop i prijavio se, ponovno ju je vidio – ženu i psa. Bacila je štap i pričekala da ga veliki crno–bijeli pas vrati. Pas je imao jako dugačke noge; bio je gotovo upola visok kao žena. Bila je to ista ona žena – crvena kabanica s podignutom kapuljačom, crne gumene čizme do koljena, dlanovi gurnuti u džepove dok je čekala psa. Kretala se prema njegovu kraju plaže, ali prije negoli se dovoljno približila kako bi joj razaznao lice, okrenula se i zaputila natrag u grad.

Prijavio se i provjerio elektroničku poštu, s vremena na vrijeme podižući pogled kako bi pratio ženu i psa. Bila je odveć daleko da bi ga privukao njezin izgled, ali svejedno ga je zaintrigirala. Nešto na njoj odisalo je silnom... osamljenošću. Vjerojatno im je to bilo zajedničko. Cooper nije imao teškoća pri upoznavanju ljudi i pronalaženju prijatelja, samo je to rijetko činio. Bio je samotnjak; toliko je znao o sebi. Nije bilo potrebno puno da pretvori čovjeka u

samotnjaka – to što se prečesto nalazio u novom okruženju, povremeno bio kontroverzan, doživio nekoliko neuspješnih pokušaja da ostvari dugoročni odnos sa ženom...

Poslao je poruku Lukeu Riordanu – prije petnaest godina bili su par živahnih pilota helikoptera spremnih za borbu, a Ben je bio njihov mehaničar.

Ne pretjerano začudno, Ben je bio najstabilniji među trojcem. Stoga je Cooper Lukeu javio detalje Benove smrti. Cooper je opisao posjed, plažu, grad i činjenicu da bi Benova kuća lako mogla završiti na dražbi.

Potom je poslao mail svojemu ocu i najstarijoj sestri, Rochelle, kako bi im rekao gdje se nalazi, iako mu je mobitel sasvim dobro funkcionirao, pa su ga mogli dobiti u slučaju kakvoga obiteljskog pitanja. Njegovi roditelji i tri udane sestre živjeli su u Albuquerqueu i blizu njega. Kada je mogao, odlazio je na kratke izlete u New Mexico, ali nije provodio puno vremena ondje. Cooper je bio blizak s obitelji, ali imali su kompliciran odnos. Jednim je dijelom osjećao da ih je iznevjerio time što se nije skrasio na jednome mjestu, oženio se, osnovao obitelj i imao stabilnu karijeru, a s druge je strane smatrao da imaju nerazumna očekivanja i da ga nastoje pogurati u smjeru kojim nije sposoban poći.

Začuo je motor visoko na cesti. Isključio je i zaklopio laptop. Ostavivši ga na stolcu, obišao je terasu i promotrio stari kamionet kako silazi s ceste 101. Čak i prije negoli je vidio vozača, shvatio je da je zacijelo riječ o Rawleyju.

Kamionet je bio dovoljno star da predstavlja klasik, ali motor je glatko radio.

To je zacijelo Benovo djelo. Gume su bile nove i sjajne, očišćene i ulaštene kao na novom automobilu.

Tip je parkirao i izišao – da, to je sigurno Rawley. Bio je mršav, proćelav i prosijed muškarac šezdesetih godina prilično iznurena izgleda, nosio je majicu s američkom zastavom i traperice. Oko glave i sijedog konjskog repa imao je omotan šal ili maramu, kao iz šezdesetih. Smjesta je prišao Cooperu.

Cooper je ispružio ruku. “Rawley?” upitao je.

Muškarčev se izraz lica nije nimalo promijenio. Umjesto da se rukuje s Cooperom, tutnuo mu je debelu omotnicu u dlan, a potom se zaputio prema svojemu kamionetu.

“Hej”, rekao je Cooper. “Što je to?”

Ali Rawley je nastavio hodati, a Cooper ga je nastavio promatrati. Kada se čovjek vratio do kamioneta, nije ušao. Naslonio se na suvozačevu stranu, opušteno prekrižio noge i ruke na prsima. Kimnuo je i pričekao.

Cooper je otvorio omotnicu i izvukao debeo dokument presavijen na tri dijela. Kada ga je razmotao, pronašao je oporuku koju je sastavio Lawrence Carnegie, opunomoćeni odvjetnik. Sadržavala je puno stranica, ali na vrhu se nalazio samoljepljivi papirić boje limete na kojem je pisalo: Pobrini se za sve,

Coop.

Pogledao je u Rawleyja. “Želi da se brinem o svemu ovome?”

Rawley je zakolutao očima kao da poručuje: Da, glupane. Što piše u

oporuci?

Cooper je hitro pregledao dokument. Pretpostavio je da ga je Ben želio opunomoćiti, ali trebalo mu je otprilike dvije sekunde da shvati kako Ben ostavlja tu kuću njemu. Pobliže pogledavši, činilo se da to uključuje i kuću i zemljište. I plažu? Dokument je sadržavao četiri stranice pravnih stvari. Unutra se vjerojatno nalazilo nešto što objašnjava nekakve posebne uvjete, ali to će zahtijevati pobliže, sporije čitanje. U međuvremenu je postao svjestan ključa u omotnici.

“Za bar?” upitao je Rawleyja.

Rawley je ponovno zakolutao očima, ne govoreći ništa.

Cooper mu je zamalo uzvratio kolutanjem očima. Ali jednom je rukom uzeo ključ, a drugom dokument i prošao terasu do one strane s pogledom na ocean, gdje ga je gurnuo u ključanicu na dvokrilnim vratima koja su se otvarala prema terasi. Brava na vratima bila je dobra, vjerojatno radi zaštite od teških oluja i cunamija. Povukavši vrata, smjesta ga je opsjeo najodvratniji smrad s kojim se ikada susreo. Nisu li rekli da je Ben pokopan? Smrdjelo je gore od istrunulog tijela. Nakon otprilike tri koraka prema baru–trgovini mamcima, shvatio je da su imali problema s kanalizacijom, zajedno s nečim što je zaudaralo na trulu ribu i možda smeće. Struja je bila isključena. Viknuo je: “Rawley!”

Odgovorio mu je zvuk kamioneta. Na odlasku.

Nakon jednoga sata, Cooper je nazvao Maca na mobitel. Bilo je kasno poslijepodne, a sunce je sjalo, što nije razvedrilo Coopera. Ne samo da je pomagalo mirisima u baru–trgovini mamcima da proključaju nego je također dovelo ljude na plažu i pse u šetnju koji su njuškali uokolo ili džogirali. Bilo je odveć prohladno za kupanje ili piknik. Ugledavši nekoga kako otvara vrata i prozore Benove kuće, nekolicina se hrabrih duša približila iz znatiželje.

Dospjevši do terase, pokrili su nosove i udaljili se. Žurnim korakom.

“Mac”, rekao je Cooper u slušalicu. “Čovječe, imam ogroman problem.” “Što se događa?”

“Za početak, Rawley mi je naizgled donio oporuku. Morat ću je ovjeriti, ali djeluje ispravno. Ben mi je ostavio kuću.”

“Opa! Jesi li to očekivao?”

“Nikada nije ni natuknuo takvo što. Kao drugo, tamo je bio i ključ pa sam ušao. Sveta majko Isusova, ima previše trulih stvari. Struja je bila isključena, a spremnik s mamcima pun je uginule ribe, ustajale pljesnive vode i bogzna čega još. I prilično sam siguran da sam osjetio da se izlila kanalizacija. Otvorio sam vrata i prozore, ali ne može se ući. Poznaješ li nekoga? Poput ekipe za čišćenje mjesta zločina ili nečega sličnog?”

“Postoji tvrtka za čišćenje nakon poplava i vremenskih nepogoda u North Bendu. Također i ekipa za čišćenje opasnih kemikalija.” Cooper se nije mogao smijati. “O, da, ovdje definitivno ima opasnih kemikalija. Imaš broj?”

“Ja ću ih nazvati”, rekao je Mac. “Zakazat ću prvi slobodan termin za procjenu. Namjeravaš nešto čistiti?”

“Nisam tako zamišljao svoj tjedan, ali netko mora. Ne bih računao na Rawleyja. Predao mi je oporuku i ključ i zbrisao kao da ga sam vrag goni.”

Mac se nasmijao.

“Dođi ovamo i duboko udahni pa se onda smij, glupane”, rekao je Cooper.

“Možda će nam trebati ekipa za rušenje ako ne istrijebimo smrad.”

“Mislim da ću doći. Hoću reći, znatiželjan sam. Pričekaj dok obavim par poziva u putu.”

Kako ne bi udisao otrovne plinove, Cooper se smjestio na molu. Čak se i ondje osjetio. Nije se pretjerano iznenadio ugledavši terenac šerifova odjela kako mu se približava, ne s ceste, nego plažom.

Mac se zaustavio kod mola pa izišao. Na sebi je imao uniformu.

“Radiš?” upitao je Cooper.

“Uglavnom uvijek radim, ali ne vozim službeni auto osim kada sam u uniformi. Služi isključivo za posao. Imamo pravila.” Pogledao je prema stubištu bara i nabrao nos. “O, čovječe.”

“Pričaj mi. Nikada nisam mislio da je Ben sklon spačkama. ‘Evo, ostavljam ti sva svoja svjetovna dobra, ali možda ćeš sve morati spaliti.’”

“Misliš da je oporuka vjerodostojna?” upitao je Mac. Cooper je izvukao debeli dokument presavijen na tri dijela iz stražnjeg džepa i pružio ga Macu. “Poznaješ Lawrencea Carnegieja?

“Aha. Gradski odvjetnik. Brine se za određene lokalne poslove.

Pretpostavljam da ga je Ben unajmio.”

“Izgleda. Moram priznati da nikada nisam očekivao takvo što. Zar nećeš nekome reći ako već planiraš nešto slično tomu?”

Mac je slegnuo ramenima. “Napisao sam oporuku i nisam nikome otkrio detalje, uglavnom zato što ne želim da moji klinci misle kako će, ako me ubiju na spavanju, dobiti auto ili nešto slično. Opunomoćenica je moja teta Lou, koja je ionako glavna. A, kvragu, i nemam ništa vrijedno ostavljanja. Imaš li ti oporuku?”

“Ništa posebno”, odvratio je. “Imam ušteđevinu. Podijelit će je moji nećaci i nećakinje ako što ostane kada odem – pomislio sam da im može pomoći s fakultetom. I ne, nikome nisam rekao.”

Mac je listao stranice. “Mislim da mogu objasniti Benovu logiku, ili barem povijest ove kuće. Benov otac bio je postariji kada se Ben vratio u Thunder Point. Bio je bolestan i pretrpio moždani udar. Netom prije nego što sam se prebacio ovamo. Slabio je.”

“Sjećam se, Ben je napustio vojsku prije otprilike deset godina kako bi pomogao tati”, rekao je Cooper. “Čuo sam da ovdje ima nekakvu trgovinu.

Očito nije bio baš precizan...”

“Pa, sve je prešlo na Benovo ime tako da, nekoliko godina poslije, kada mu je tata preminuo, nije bilo oporuke, ovjere, i ono najvažnije, nikakvih problema s porezom.”

Cooper je gurnuo dlanove u džepove. “Kako si doznao za to?”

“Sami tračevi, bojim se”, rekao je Mac. “Govorkalo se da je, kada je starac umro, bilo mnogo zainteresiranih kupaca koji su pretpostavili da se neuki vlasnici te trošne trgovine mamcima i bara nisu pripremili za najgore. Zemlja vrijedi nešto novca, Cooperu. Da nije bilo zaklade ili prijenosa, sam porez na nasljedstvo mogao je Bena stajati vlasništva i natjerati ga na prodaju. Znaš, ovdje postoji gomila zastarjelih gradova, ali također imamo velika odmarališta, onakva kakva ugošćuju turnire u profesionalnom golfu ili prvoklasni ribolov, i zarađujemo veliku lovu. A ovo područje, obala oceana i osam kilometara prirodne ljepote do autoceste, savršeno je za takve stvari. Nešto što bi moglo poboljšati lokalno gospodarstvo. Postoji mnoštvo ljudi u gradu koji su željeli da se Ben ostavi toga. A, čuj, to što si ti dobio posjed... to će ih možda usrećiti, pod pretpostavkom da ga jednostavno prodaš.” Cooper je posegnuo u džep pa izvukao samoljepivi papirić što je bio pričvršćen za oporuku. Pobrini se za sve, Coop. Pružio ga je Macu. “Zvuči li to kao da želi da ga prodam?”

Mac mu je ga smjesta vratio. “Slušaj, Cooperu. Znam da ti je bio prijatelj, ali osim ako niste imali nekakav sporazum, učinit ćeš što moraš.”

“Zašto ga jednostavno nije prepustio Rawleyju?”

“Ah, mislim da je to prilično očito. Rawley je pomalo skrenuo, ako razumiješ što želim reći. Uostalom, ne bih rekao da su bili poput braće ili takvo što – Ben mu je pomagao, to je sve. Ben je proteklih nekoliko godina za Rawleyja učinio više nego bilo tko u posljednjih dvadeset pet.”

“O, Isuse. Stvari postaju sve kompliciranije. Misliš da se on ubraja u ono za što se moram pobrinuti?”

“Nemam blage veze, stari. Ali znam da ti sutra rano ujutro dolazi ekipa za čišćenje kako bi napravila procjenu. Ako ti cijena bude odgovarala, mogu odmah krenuti s radom.”

Cooper mu je dobacio pogled nevjerice. “Jesi li osjetio taj smrad? Je li previsoka cijena uopće moguća?”

Mac se nasmijao. “Moja teta Lou već se sprema zagorjeti nešto za večeru.

Zašto ne zaključaš pa nam se pridružiš? Večeras ovdje ne možeš ništa obaviti.”

“Večera?” upitao je Cooper. Uputio je dug, sumnjičav pogled prema cesti koja vodi do ceste 101. Bila je dovoljno loša tijekom dana.

“Odvest ću te plažom. I navečer te vratiti.”

“Mislio sam da imate pravila”, rekao je Cooper.

“Imamo. Ako me bilo tko zaustavi ili postavi kakvo pitanje, morat ćeš se praviti da sam te uhitio.”

“E, čovječe, upravo si nabasao na moj poseban talent.”

Večera u kući McCainovih posluživala se u velikoj, toploj kuhinji. Troje djece i troje odraslih sjedilo je za velikim okruglim stolom, a dva labradora čuvala su stražu u blizini stražnjih vrata. Cooper je ugurao ostatak svoje porcije špageta u usta pa obrisao tanjur komadićem kruha s češnjakom. Dok ga je prinosio ustima, zamijetio je pet parova očiju kako zure u njega. Shvativši da je jeo kao da je pobjegao iz gladi, nasmijao se pa bacio kruh na tanjur.

“Ima još”, rekla je Lou. “Ispričavam se. Ali stvarno je bilo slasno.”

Lou je ispreplela prste i nalaktivši se na stol rekla: “Pretpostavljam da ne izlaziš previše.”

“Inače vrlo dobro jedem, ali za ovo je kriv Mac. Pokušao je umanjiti moja očekivanja tako što mi je rekao da će vam večera zagorjeti.”

“Nije li to slatko? Što misli da ima smisao za humor?” rekla je Lou podižući jednu oblikovanu obrvu.

“Mogu li ići?” upitala je Eve. “Ashley dolazi ovamo.”

“Možeš”, odvratila je Lou. “Ryane i Dee Dee, večeras vi perete posuđe. Ja ću poslužiti tatu i g. Coopera kavom u dnevnom boravku.”

“Aaah”, zacvilio je Ryan. “Zakon braće je na televiziji! Daj, teta Lou...” “Žalim, čekaju me reprize Designing Women2 u mojoj sobi.” Potom je pogledala Maca. “Kada je prerastao crtane filmove?” Umjesto odgovora, Mac se nagnuo prema Ryanu. “Izučavaš metodu bijega iz zatvora ili vježbaš za mjesto zatvorskog čuvara?”

“Ma genijalno je, tata, strašno su glupi.”

“Znam. To mi je jamstvo za posao”, rekao je Mac. “Posuđe”, rekla je Lou stojeći s po jednim tanjurom u svakoj ruci.

Američka humoristična serija (1986. – 1993.) o životima četiriju žena zaposlenih u tvrtki za uređenje interijera; nap. prev.

2

“Rado ću pomoći”, tiho je dometnuo Cooper. “Mnogo sam bolji u pranju posuđa nego u kuhanju.”

“Psst, idemo odavde.” Mac je ustao i natočio dvije šalice kave, preko ramena pogledavajući Coopera. Podigao je obrve u znak pitanja.

“Crnu”, rekao je Cooper.

Noseći dvije šalice, Mac je napustio kuhinju, a Cooper ga je slijedio.

Labradori, crni i bijeli, slijedili su Coopera. U dnevnom boravku bez televizora, Mac je rubom šalice za kavu pritisnuo prekidač za svjetlo, a kamin je oživio.

Potom je pričekao da Cooper odabere mjesto.

Po obliku jastuka na naslonjaču bilo je očito gdje se zamjenik šerifa voli gnijezditi. Cooper je sjeo u kut kauča i promatrao pse dok su lijegali po jedan sa svake strane zamjenikova naslonjača. “Pretpostavljam da ovdje provodite puno vremena”, rekao je.

Mac mu je pružio šalicu. “Ovdje nema televizije ni računala, stoga to nije mjesto na kojem klinci vole biti. Ponekad se moram natjecati s navijačicama ili curama s plesnog treninga, ali ne žele me u publici. Dao sam dostaviti klavir ravno u podrum. Muškarac mora imati sobu, a skrivanje u svojoj spavaćoj sobi?

To je čudno.”

Cooper se nasmijao. “A, je li?” upitao je, pijuckajući kavu.

“Ne za ženu. One to neprestano čine. Lou jedva čeka da zbriše od nas i zatvori ta vrata. Ali svaki put kada se odazovem na neki čudni poziv – ometanje javnoga reda, nasilje u obitelji ili sumnjivo napastovanje – sumnjivac se skriva u svojoj spavaćoj sobi. Ne pitaj me zašto. Jednostavno je čudno.”

“To je pomalo perverzno”, rekao je Cooper kroz smijeh.

“Pričaj mi. Prije nekoliko godina, neki se luđak posvađao s majkom i sestrom, a zatim pucao na zamjenika. Bio je posve neuravnotežen, jedva stariji od osamnaest godina i živio s roditeljima, skrivajući se u spavaćoj sobi gdje je imao petnaest jurišnih pušaka.” “Živio je s roditeljima? I imao jurišne puške?”

“Znam. Ne mogu shvatiti kako su mislili da je u redu što taj poremećeni klinac ima hrpu zbilja moćnog oružja. Jesu li ikada pomislili kako je to, ne znam... neobično? Znam da nisam najbolji otac na svijetu, ali znam tko je kriv kada netko zaboravi pustiti vodu za sobom.”

Upravo u tom trenutku, Cooper je pomislio kako je, ako postoji nešto sumnjivo što treba znati u vezi s Benovom smrću, Mac dobar tip za taj slučaj.

“Kladim se da si dobar otac”, rekao je Cooper, ali još se uvijek djelomično smijao. “I ovo je lijepa kuća, Mac.” “Ah, navikavam se na nju.”

“Koliko si dugo ovdje?”

“Nekoliko godina. Dee Dee je imala šest godina – sada ima deset. Kupio sam je zato što smo svi stali u nju, zato što je dobro sagrađena i na ruti školskog autobusa, iako ovdje nitko i ne pomišlja na autobus. Svi žele da ih se vozi.

Autobus smatraju kaznom.”

“To ti može oduzeti vrijeme.”

“Imam Lou. Učiteljica je – rado ih odvozi. Ali imamo velikih problema s dovoženjem zato što idu na razne izvannastavne aktivnosti, od nogometnog treninga do sviranja klavira. Ali snalazimo se.”

“Teta Lou je strašna. A špageti su zbilja bili dobri. Vrlo dobri.”

“Jest, u pravu si. Sretan sam što imam nekoga da mi spravlja špagete.

Samo, jedem istih deset stvari otkad sam imao deset godina.”

Teta Lou kuhala mu je otkad je imao deset godina i sada kuha za njegovu obitelj? Mac je zacijelo uvidio njegovo iznenađenje, zato što je nastavio govoriti.

“Roditelji su mi poginuli u prometnoj nesreći kao klincu, a Lou me nastavila odgajati. Žena me napustila s troje djece kada je Dee Dee bilo devet mjeseci. Lou mi je više puta spasila život.” Cooper je ostao bez riječi. Njegova najveća briga bila je činjenica da se nikada nije uspio skrasiti, izgraditi odnos sa ženom koji će potrajati. Očinstvo mu je bilo toliko stran pojam da nije mogao ni zamisliti da zapne s troje klinaca koje treba odgajati.

“Kuća je dovoljno velika, ima prostrano dvorišta i blizu je gradu dovoljno malenom da sve poznajem. Da sam bogat, imao bih kuću s pogledom na ocean, ali visoko gore. Ne nešto smiješno, samo prostranu, prozračnu kuću s brojnim prozorima. Vjerojatno nisi ovdje dovoljno dugo da se zapitaš zašto se mjesto zove Thunder Point, ali način na koji olujni oblaci dolaze u zaljev, način na koji munje sijevaju nad vodom...” Odmahnuo je glavom. “Ovo je zbilja prekrasno mjesto. Ponekad patrolnim vozilom odem do mjesta na kojem stoji

ploča Jeftina pića pa sjedim na brežuljku i promatram nebo nad zaljevom. Ili gledam zalazak sunca. Ili dizanje magle i probijanje sunčevih zraka.”

Coop je nakratko promislio o svemu što mu je Mac rekao. Taj je muškarac imao goleme izazove s kojima se Cooper nikada nije suočio. Ostati siroče?

Ostati samohrani otac ne jednog, nego troje djece? I izgledati toliko normalno?

Ponašati se toliko uobičajeno, kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu.

Ali Cooper je rekao tek: “Čini se da je ovo dobra kuća.”

Mac je odgovorio. “Dovoljno je dobra za nas.”

Dok je nekoliko radnika iz tvrtke za čišćenje lunjalo trgovinom mamaca, Cooper je otišao do mola i nazvao odvjetnika čije je ime stajalo na zaglavlju Benove oporuke. Objasnio je što je zatekao na Benovu posjedu. “Prije nego što ispišem ček za čišćenje, trebam znati je li ta oporuka koju posjedujem manje od dvadeset četiri sata zakonita.”

“Apsolutno je neosporiva. Ako pažljivo pročitate, vidjet ćete da je sve sadržano u zakladi Bailey Oceanfront. Međutim, postoji hipoteka od trideset tisuća dolara koju ćete morati preuzeti. Posudio je novac na temelju zemlje kako bi platio vučni kamion. Posudio je, umjesto da proda i komadić zemlje. To je pozamašna parcela, g. Cooperu. G. Bailey nije imao nikakvih ulaganja i gotovo nimalo ušteđevine, ali nije volio neplaćene račune. Odvojio je dio novca za porez.” “Što mislite, zašto je kupio vučni kamion?” upitao je Cooper. “Ne bih vam znao reći. Rekao je da mu treba. Imate više od dvije stotine jutara koja uključuju plažu, g. Cooperu.”

“Više od dvije stotine?” šokirano je upitao.

“Tako piše u okružnim zapisima. Preporučujem da zemlju date na procjenu.”

“Dragi Isuse!”

“Kao što sam rekao, pozamašan iznos.”

“Ne shvaćam”, rekao je Cooper. “Ben Bailey ponašao se poput sirotana s trgovinom mamcima.”

“Koliko ja znam, nije imao puno novca. Ben, i njegov otac prije njega, imali su samo zemlju.”

Samo zemlju? Samo dvije stotine jutara, uključujući golemi dio prekrasne plaže? S mjesta na molu na kojem je Cooper stajao, mogao je vidjeti na zapad prema oceanu i golemom rtu, na jug prema kamenitom, brežuljkastom krajoliku načičkanom američkom duglazijom, na istok prema drugim brežuljcima s lošim cestama koje vode do autoceste, i na sjever preko prekrasne plaže do malenoga grada i marine. Morat će provjeriti na karti, ali s mjesta na kojem je stajao nije shvaćao zašto Ben nije poduzeo nešto ambicioznije od pukog paljenja svjetla. Zašto nije unovčio barem jedan dio i sagradio si pristojnu kuću! Zašto si nije pronašao dobru ženu i skrasio se? Ben je bio dvije godine stariji od Coopera, točno četrdeset. I što je učinio od sebe?

Cooper je pogledao prema gomili zemlje južno od zaljeva. To bi bilo utočište za ptice. Cooper nije ni bio ondje. Hoće li se ptice odreći zemlje radi velike kuće s ubojitim pogledom? Možda Ben, jednako kao i Cooper, nije želio biti vezan za veliku kuću koju neprestano treba popravljati. I čistiti. I koja bi odjekivala.

Ali dio plaže koji se prostire od grada pa sve do početka Benova zemljišta pruža prostor za odmaralište s barem tisuću soba ili nekoliko stotina vila ili apartmana... možda čak i teren za golf. Kako bi to izgledalo, ravno nasuprot običnom gradu s gomilom ribarskih brodica u marini?

Izgledalo bi, pomislio je, kao velika sjekira u medu.

“G. Cooperu.” Muškarac s podloškom za pisanje dao mu je znak. Imao je odijelo i masku koja mu je visjela s vrata i nosio robusne gumene rukavice.

Tipovi su izgledali kao bjegunci iz ekipe za zbrinjavanje opasnog otpada, pomislio je Cooper, ali opet, zacijelo su se susretali s brojnim vrlom gadnim stvarima poput poplava i požara. Ubojstvo? Cooper se uspeo stubama i dočekao ih na terasi, nabirući nos. “Imate problema”, rekao je muškarac. “Imate trulež, plijesan, zakrčenu kanalizaciju, vodovodne cijevi su poprilično loše, a tu je i smrad.”

“Grozno zvuči.”

“Nema nametnika”, odvratio je, slabašno se smiješeći. “Što predlažete?”

“Ne možemo vam predati dobar posjed osim ako ga prilično ne opustošimo. Potreban je novi kanalizacijski sustav, popravak vodovodnih

cijevi, a plijesan ne možemo izvući bez rušenja pokojeg zida i vađenja podova.

Dobra je vijest da imate poplavljene, trule podne daske koje svejedno moraju van pa ćete tako ubiti dvije muhe jednim udarcem. Ako nam dopustite da iščupamo staro drvo kako bismo došli do plijesni, naplatit ćemo vam samo jednom.”

“Ne namjeravam zadržati posjed. Dakle, što preporučujete?” upitao je.

“Možete srušiti kuću”, rekao je. “Prodati zemljište. Ali ako razmišljate o prodaji, morat ćete ozbiljno poraditi na kući. Naveliko je preinačiti. A ne mogu vam jamčiti da će vam se uloženi novac vratiti. Vidite da se nalazi nasred zemljišta? Trebate pitati vlasnike ostatka te plaže i zemlje. Možda će oni kupiti vaš dio kako bi vas otjerali pa da mogu izgraditi hotel i trgovački centar.

Trebali biste ih pitati.” Osvrnuo se uokolo, protežući vrat. “Iako lokacija nije idealna. Mjesto je pomalo zabačeno.”

Cooper je nakratko šutio. “Imate li procjenu za pustošenje?” Muškarac je otkinuo papir na vrhu i pružio mu ga – 5890 dolara. “To ne uključuje vodovodne cijevi, kanalizaciju ni uklanjanje oštećenog, trulog drva. To bi iznosilo nekoliko dodatnih tisuća. A nakon toga ostat će vam uglavnom samo kostur.”

“Približno šest tisuća? Samo za uklanjanje svega što ne valja?”

“To je vrlo dobra procjena. I taj bar? Kakvi znaju biti, užasan je. Star je dobrih pedeset godina. A nije starinski. Samo je prastar i trošan. I trune.”

“Je li na toj kući išta dobro?” upitao je Cooper.

Tip je kimnuo. “Terasa je dobra. Novija je od kuće. Koliko smo uspjeli vidjeti, temelj je čvrst – ali ne mogu vam jamčiti. Imate vrlo loš krov. Ako se odlučite za obnovu, preporučio bih novi krov. Ne bavimo se renoviranjem, ali kladim se da će vas to stajati stotinu tisuća. Ali, čujte, znate li koliko su ljudi spremni platiti radi dobrog pogleda?”

Cooper je prešao dlanom preko stražnje strane vrata koji je, usprkos hladnoći, bio znojan. “Ako se jednostavno odlučim za rušenje, možete li to odraditi?”

“Ne”, rekao je odmahujući glavom. “Ali mogu preporučiti dobru ekipu za rušenje. Također vam mogu preporučiti vodoinstalatere, ljude za popravak kanalizacije ili zamjenu, unutarnje radove, krovopokrivače. Redovito

surađujemo s njima – radnicima svih vrsta. Specijalizirani smo za štetu nanesenu požarom ili poplavom – nakon što mi završimo, započinje ponovna izgradnja.

“Nikada jednostavno ne dolazite i samo čistite nered?” upitao je Cooper.

“Prilično često. Ali ovo je stvarno gadno.”

“Samo zato što struja nije radila nekoliko tjedana pa su mamci uginuli?”

“Kuća je ozbiljno propadala i punila se plijesni i prije toga. Možda biste željeli razgovarati sa svojom osiguravajućom tvrtkom – oni bi vam mogli pomoći. Ali kuća izgleda kao da je odavno zapuštena. Čini se da je netko jedno vrijeme pokušavao osposobiti kanalizacijski sustav, umjesto da ga zamijeni.”

Podigao je jednu čupavu obrvu. “Vi?” “Ne, nisam ja. Moram razmisliti o tome što ću učiniti.”

“Pošteno”, rekao je muškarac, pružajući ruku.

“Ako odlučim nešto poduzeti, koliko vam unaprijed trebam javiti?

“Dolazi zima. Raspored nam nije pretjerano gust. Ali ako uskoro nešto ne učinite, vrijeme će nas onesposobiti.”

“Pokušat ću brzo razmisliti”, rekao je Cooper. “Imate li još koju masku za lice?”

Muškarac je posegnuo u džep pa izvukao nekoliko njih. “Samo da znate – nisu toliko učinkovite protiv onog smrada.”

“Vjerujem.” “Čisto iz znatiželje, zašto niste popravili kuću prije negoli je toliko propala?”

“Tek sam je nedavno dobio. Vlasnik je umro.”

“Zbilja? Pa, kvragu, čovječe! Unovčite to! Zemljište vjerojatno vrijedi.”

Cooper je to znao. Ali nešto u cijeloj toj priči proganjalo ga je. Neće moći odlučiti dok ne shvati zašto je Ben Bailey živio usred plijesni i trulog drva. Činjenica da je bio prilično nezainteresiran nije predstavljala dovoljno objašnjenje. Ben je mogao obaviti jedan telefonski poziv i zemlju zamijeniti dovoljnom količinom novca da si sagradi nešto pošteno. “Nego”, rekao je članu ekipe za čišćenje, “koliko stoji uklanjanje tog tanka s ribama i svih trulih mamaca?”

“Dvije i pol tisuće, ali to neće riješiti vaš problem s kanalizacijom.

Možemo se pobrinuti i za to, bez potpunog mijenjanja. No time nećete dobiti solidnu građevinu, a vodovodne cijevi neće biti djelotvorne.”

“Samo želim vremena za razgledanje unutrašnjosti. I razmišljanje. A, brate, ne mogu razmišljati dok onako smrdi.”

“Dvije i pol tisuće učinit će ga neugodnim, za razliku od smrtonosnog.”

“Dogovoreno. Koliko brzo?”

“Od sutra. Dovest ću ekipu, kontejner i nekoliko ventilatora da provjetre prostor.”

“Može. Moram pogledati unutrašnjost prije nego što budem mogao odlučiti što ću dalje. Trenutačno naginjem prema buldožeru.”

“Ne mogu reći da vam zamjeram, g. Cooperu.”

Četvrto poglavlje

R

awley je živio u Elmoreu, gradiću u unutrašnjosti. Mac je Cooperu dao upute kako doći od njegove kuće. Osim benzinske crpke, poštanskog ureda, osnovne škole i Dairy Queena, Elmore nije pretjerano nalikovao na grad. Veće mjesto, Bandon, nije bilo daleko i vjerojatno je zadovoljavalo potrebe skromnoga stanovništva.

Kuća je bila malena, stara i građena od cigli, s trijemom. Onaj klasični kamionet stajao je po strani, otkrivajući da je riječ o Rawleyjevoj kući. Dvorište je bilo uredno održavano, a trava i dalje zelena, iako su smeđa stabla i grmovi pokazivali znakove jeseni. Kada je Cooper pokucao na vrata, a Rawley otvorio, posljednje što je unutra očekivao vidjeti bila je ugodna, čista i uredna kuća.

“Bok. Imaš minutu?” upitao je Cooper.

Rawley mu je kimnuo na svoj način, mračno se osmjehnuvši i nakrivivši glavu, pa uzmaknuo kako bi Cooper mogao proći. Unutra su se nalazili dnevni boravak i blagovaonica koji su djelovali kao da je u njima boravila žena – čipkasti pokrivači na trošnim naslonima za ruke na naslonjačima i kaučima, fotografije s poljoprivrednim prizorima na zidovima, bife s kvalitetnim staklenim zdjelama povrh platnenog stolnjaka, svijeće na stolu. Sve staro, sve održavano. Ispred kamina sjedio je starac u invalidskim kolicima. Na sebi je imao hlače s tregerima i košulju dugih rukava – čistu – a na nogama samo čarape. Nema smisla nositi cipele ako nikada ne hodate.

“Vrlo lijepo, Rawley”, rekao je Cooper, upijajući prizor. “To ti je otac?”

Rawley je kimnuo.

Cooper nikada nije bio strpljiv čovjek, ali ovo je zbilja kušalo njegovo strpljenje. “Volio bih kada bi govorio”, rekao je. “Osim ako si nijem.”

“Govorit ću kada budem imao što reći”, odvratio je.

“No dobro”, rekao je Cooper. “Dobro si otkad je Ben umro?”

“Ne pretjerano”, rekao je Rawley.

Eto ga opet, pomislio je Cooper. Iskren, ako već ne informativan. “Mogu li ti nekako pomoći, sada kad njega nema?”

“Ne znam u vezi s čime”, rekao je Rawley.

Na tu se izjavu starac u kolicima okrenuo sučelice Cooperu. Glava mu nije bila posve uspravna, a Cooper je uvidio da je vrlo vjerojatno preživio moždani udar. Okrenuo je kolica lijevom rukom – desna mu je zaštitnički počivala u krilu – a desna strana njegova lica, usta i oko, visjeli su.

“Tražiš posao?” upitao je Cooper.

“Nisam ga tražio. Zašto? Otvorit ćeš Benov bar?”

“Ne, ali čistim ga i spremam. Imam problema – trulež, plijesan i uginule ribe. Sutra dolazi ekipa koja će očistiti kuću i ukloniti tankove s ribama, trulu hranu, smeće...”

“Policija je zaključala kuću i nije me puštala unutra”, objasnio je Rawley.

“Znam. A elektropoduzeće isključilo je struju”, rekao je Cooper. “Rezultat su smrad i nered. Ali čim srede mjesto tako da mogu disati unutra, moram pregledati njegove stvari. Znaš – ponuditi, darovati, prodati, što god. Unutra možda postoje stvari koje želiš. Ako mi pomogneš, mogu ti platiti koliko ti je Ben plaćao.”

Rawley se nacerio i otkrio zapanjujuće zubalo. “Plaćao mi je hrpu love.”

“Ne seri, Ben nije imao kinte. I nije podnosio laži.”

“Osam dolara po satu”, odvratio je Rawley. “Kada?”

“Za tri dana, valjda. Tata ti može biti sam dok radiš?”

Starac je oštro udahnuo i načas uspravio glavu. Činilo se kao da se mršti, ali zbog nepravilna lica bilo je teško znati sa sigurnošću. Zdravo mu se oko suzilo.

“Dobro mu je. Ako radim, susjed ga obilazi dvaput dnevno. Pripremim mu sve što je potrebno.”

“Onda dobro. Ako si zainteresiran.”

Rawley je kimnuo. Bez pitanja, bez prijedloga, bez komentara.

“Rawley, ne znam što ću s tom kućom. Čisto da znaš. Radovi bi mogli potrajati tjedan dana i to je sve. Možda ću je srušiti i prodati zemljište.”

“Smislit ćeš već”, rekao je Rawley, naizgled ravnodušan.

“Da, valjda.” Cooper se počešao po vratu. “Onda se vidimo.” Spremio se otići. “Čekaj”, rekao je Rawley. Ušao je u kuhinju kroz luk u dnevnom boravku pa se vratio s paketićem. Keksi, umotani u plastičnu foliju, bez tanjurića i

plastične vrećice sa zatvaračem. “U toj prikolici nemaš ništa za kolače. Bez šećera su, zahvaljujući tati.”

“Dobro”, rekao je Cooper primajući ih. “Hvala. Baš lijepo.” Rawley je jednostavno slegnuo ramenima.

Cooper je otišao s još jednom tajnom u vezi s Benom. Rawley je živio u urednoj kući, a Benova je bila u ruševnom stanju. Kako se to poklapalo? Je li se Rawley brinuo o sebi, a kod Bena fušario?

Ušavši u kamionet, Cooper je kušao keks. Nije bio loš za kolač bez šećera.

Mek i ukusan. Odmahnuo je glavom.

Tri dana nakon toga, smrad nije bio toliko strašan, pa je Cooper mogao ući u Benovu kuću, a da se ne uguši. Dao je uključiti struju; ne samo da je učinkovito osvjetljavala lokal nego je pružio kabel do prikolice kako bi uštedio na vlastitom generatoru. Ekipa koja je iznosila smeće i postavila ventilatore privukla je pozornost, a za pristojna vremena posjetitelji na plaži osjećali su potrebu približiti se, pronaći Coopera na terasi ili molu. Obično bi zastali kako bi ga pozdravili ili načas pročavrljali i pitali što se događa. Muškarac u kajaku doveslao je do mola, izišao i pitao što će se dogoditi s lokalom.

“Nisam siguran”, iskreno je odgovorio. “Pretpostavljam da sam ja odgovoran za njega, ali ne zanima me vođenje lokala.”

“Nije zanimalo ni Bena”, odvratio je tip smijući se. “Ali ljudima oko Thunder Pointa sviđalo se to mjesto, iako nismo pretjerano željeli ulaziti.”

“Zašto ste ga voljeli?” upitao je Cooper.

“Uglavnom zbog tračeva i pića. I Ben je svaka dva dana kupovao hranu kod Carrie – kad je ne bi uspio nagovoriti na dostavu.

To je dobra hrana, Carriena hrana, a Ben čak nikada nije podizao cijenu.

Imao je sendviče s jajima i ostale jutarnje obroke, sendviče i pizze za poslije, deserte i tako to. Bilo je ukusno. Sva je hrana bila umotana – nije ju on spravljao. Kužiš što hoću reći?”

“Unutra sam vidio samo mikrovalnu, štednjak i pećnicu koja je izgledala...” Nije želio reći prastaro, ali premda je kuhinja bila besprijekorna, aparati nisu izgledali pretjerano pouzdano. Bar, iako malen, bio je uredan i

imao je dobre zalihe. Čaše su izgledale oprano, iako je bio sumnjičav spram njih.

Muškarac i žena sa psom ugledali su ga na molu i rekli: “Ti si novi tip, zar ne?”

“Rekao bih da jesam.”

“Ja sam Charlie, a ovo je Donna, moja žena. Nego, kad otvaraš?”

“Nisam siguran da hoću”, odvratio je Cooper. “Trenutačno samo čistim.

Nisam neki kuhar...”

“Ben nije kuhao. Podgrijavao je.”

“Je li Ben živio od sendviča s jajima i hrane iz delikatesnog dućana?” upitao je Cooper.

“Ne znam”, rekao je Charlie. “Bio je spretan s pićima. Svim pićima.

Kavom, kapučinom, vinom, pivom i žestokim pićima. Ako bi dan bio lijep, došao bih ovamo s hrpom momaka iz grada i popio piće ili dva. Sportski ribolovci dolazili su na više njih prije odvoženja brodica u marinu.”

“A u Cliffhanger’s? Ili Waylan’s?”

“Cliffhanger’s je skup, a Waylan’s je sranje od bara. Ali imaju dobar televizor. Vlasnik od njega pokušava napraviti sportski bar. Ako ga otvoriš, nabavi televizor.”

“Okej”, rekao je Cooper.

Cooper i Rawley pregledali su Benov životni prostor koji je, iznenađujuće, bio uredan. Sumnjao je da se Rawley pobrinuo za to. Ben je posjedovao vrlo malo odjeće. “Želiš li odjeću?” upitao je Rawleyja.

“Prevelika mi je”, rekao je. “Stare majice i hlače dobro bi mi došle za tatu.

Ostatak možeš dati veteranima.”

“Može”, rekao je Cooper.

“Odnijet ću ih kući i najprije oprati. A zatim ću ih odnijeti veteranima.”

“To je previše...”, rekao je Cooper.

“Zaslužuju to. Barem to.”

Cooper je ostao zadivljen. Počinjao je sumnjati da je Rawley dobar i velikodušan čovjek, ispod te grubosti i namrgođenosti.

Ben je imao stari TV i glazbenu liniju, prijenosni radio – očigledno još nije stigao do iPoda – i policu s brojnim knjigama o divljim životinjama u

Oregonu, većinom pticama. Pronašao je Benov laptop, njihovo glavno komunikacijsko sredstvo u zadnjih deset godina, na kojem je otkrio nekoliko stvari o Benu koje bi možda znao da je obraćao pozornost. Ben je bio aktivan ornitolog. Možda nije posjedovao nikakvu diplomu, ali povijest pretraživanja na njegovu računalu prikazivala je gotovo svakodnevne posjete stranicama i blogovima o pticama, što je objašnjavalo sklonište na njegovu zemljištu.

Cooper je nekoliko dana prije toga prošetao skloništem, sve do visoke litice nad Pacifikom. Žbunje je bilo gusto, ali pronašao je naizgled rijetko korištenu stazu kroz smreke, američke duglazije i grmlje. Žarke boje jeseni borile su se s tamnim zelenilom duglazija; nasred zemljanog pokrova ugledao je smežurane biljke za koje se dao kladiti da cvjetaju u proljeće i na toplini ljeta.

Uočio je ostatke mnogih starih gnijezda, možda napuštenih zbog zime. Vidio je nekoliko ljusaka i starih jaja, a da i ne spominje nekoliko niskoletećih morskih ptica što ih je uplašio njegov dolazak. Osamljeni orao nakratko mu je kružio nad glavom. Na jednom je stablu sjedilo nekoliko ptica nalik na malene ždralove.

Ben je bio pohranio puno internetskih dokumenata o ptičjim skloništima, o rijetkim i ugroženim vrstama. Na njegovu su računalu postojale fotografije, fotografije koje je sam načinio – bio je strastven promatrač ptica. A imao je i goleme, snažne dalekozore koji su visjeli s čavala posvuda po kući.

Također je otkrio da je Ben sačuvao mnoge mailove koje su mu poslali Cooper i Luke Riordan, ali ne i brojne tuđe. To ga je podsjetilo na mail koji je Ben poslao Cooperu, u kojemu je ležerno napisao: “Otkad mi je otac umro prije dvije godine...” Cooper je pomislio, prije dvije godine? Nije obavijestio svoje prijatelje o očevoj smrti?

Potom se Cooper zapitao komu bi pisao o nečemu takvom? Iako je Cooper volio puno ljudi, na prste jedne ruke mogao je nabrojiti dobre prijatelje.

Ali Cooper je imao sestre, šurjake, nećakinje i nećake s kojima se neprestano čuo. Barem je bio povezan.

Trebat će mu puno vremena da prođe kroz sve Benove sačuvane mailove, ali s vremenom će uspjeti. U njima možda postoje informacije o njegovoj namjeri u odnosu na posjed. Možda čak i koji zalutao trag o tome što je dovelo

do njegove smrti, je li imao kakvih problema s neprijateljem za koga nitko nikada nije znao. Sumnjao je u to, ali vrijedilo je provjeriti.

Vrijeme je tog poslijepodneva bilo ugodno. Rawley je otišao kući s gomilom rublja za pranje, a Cooper se opustio na terasi uz laptop. Nabrojio je devet klinaca na plaži – dvoje je nosilo ronilačka odijela i veslalo na daskama mirnim zaljevom, četvero se nabacivalo loptom za odbojku iako nisu imali podignutu mrežu, a tri su djevojke sjedile na pijesku i razgovarale. Iza njih stajala su tri poredana vozila za sve uvjete, iako ih nije vidio kada su stigli.

Cooper je jednostavno uživao u pogledu, a klinci su se naizgled dobro i pristojno zabavljali. Bilo je malo glupiranja – tip je zgrabio curu, ukrao joj poljubac, na što ga je ova mlatnula pa se stao histerično smijati i loviti je, a kada ju je ulovio, djevojka je drugi put bila mnogo pristupačnija. Dva tipa s daskama otišla su gotovo do ušća zaljeva, gdje su tihooceanski valovi bili visoki i izazovni. Unutrašnjost zaljeva bila je glatka poput svile i crna poput tinte.

Ronilačka odijela, vrlo mudro – zrak je bio hladan, a ocean znatno hladniji.

Očito su bili profesionalci; jedva da su smočili stopala. Cooper se dao kladiti da onkraj zaljeva mnogi rone s disalicom, surfaju ili odlaze u podvodni ribolov.

Poslao je poruku sestri Rochelle i rekao joj da je mjesto zapravo prilično zanimljivo. Ipak, nije imao pojma što učiniti u vezi s kućom. Kampiranje u prikolici nije bilo pretjerano zgodno – svakih je nekoliko dana morao pronaći kamp, izbaciti sadržaj zahodskog spremnika i obnoviti zalihu pitke vode. Ali barem se mogao koristiti strujom iz bara, a ne trošiti vlastitu bateriju. Nikome u obitelji nije otkrio u kojoj je mjeri povezan sa svime time – nije želio nikakve savjete. Njegova obitelj, posebice njegove sestre, bile su vrlo vične u govorenju što bi trebao učiniti.

Ponovno je ugledao psa, ali ovoga puta bez djevojke. S njime je šetao mladić ili dječak, bacajući mu lopticu. Suprug? zapitao se.

Potom je uvidio kako tip nastoji u širokom luku izbjeći klince na plaži, koračajući sve do obale kako bi ih obišao, a da ga ne zamijete. Momci, šestorica njih, dvojica u ronilačkim odijelima, krenuli su u njegovu smjeru. Šetač je pošao drugim putem, na kopno prema brežuljku, i pozvao psa. Tinejdžeri su se vratili, ponovno mu presjekavši put. Pas, gotovo upola visok kao čovjek, sakrio se iza vlasnika.

Cooper, koji je upao u previše nevolja u mladosti, vidio je da se sprema tučnjava. Znao je što slijedi, a bila su šestorica protiv jednoga. Potom je tip, zacijelo vođa čopora, gurnuo samca. Ovaj se uspravio i lagano raširio ramena, spreman. Vođa mu se ozbiljno obratio, naginjući se prema njemu i napadajući ga riječima. Potom ga je ponovno gurnuo, a ovaj je podigao pesnice u zrak.

“Ništa od toga, šupci”, Cooper je rekao u prazno. Odložio je laptop. Zatim je ustao, gurnuo dva prsta u usta i proparao zrak zaglušujućim zviždukom.

Svi su se okrenuli prema mjestu na kojem je stajao na terasi trgovine mamcima izvan pogona. Stajao je raširenih nogu, dlanova na kukovima, i promatrao. Mrzio je nasilnike. Bio je spreman preskočiti ogradu i sjuriti se niz plažu kako bi se zauzeo za tog tipa, iako je on, samotnjak, možda izvor problema. Nije važno ako je samotnjak učinio nešto grozno, to se ne radi – ne napadaš nekoga u nepoštenoj i neravnomjernoj borbi.

Tinejdžeri su ga promatrali; on je promatrao tinejdžere.

Zatim se barikada mudro razdvojila pa je samotnjak prošao, krećući se prema Cooperovu molu.

Nije se zaputio prema njemu. Otišao je do dna stubišta koje vodi prema baru i sjeo. Odande je psu bacio lopticu. Cooper ga je ostavio na miru otprilike pet minuta, a potom se spustio k njemu. Tinejdžer vrlo nabrušena izgleda podigao je pogled i rekao: “Hvala, valjda.”

“Valjda? Bi li radije da sam gledao kako te mlate?”

“Vjerojatno to ne bi učinili.” Spustio je pogled kako bi prihvatio lopticu koju mu je donijela njemačka doga i ponovno je bacio.

“Vjerojatno ne bi?” upitao je Cooper.

Klinac je slegnuo ramenima.

“Malo si se posvađao s prijateljima?”

Klinac je podigao pogled i nasmijao se. “Čovječe, to mi nisu prijatelji!”

“A tko su onda?”

“Suigrači. I to je sve.”

Cooper se spustio dvije stube niže i sjeo pokraj klinca. “Izgubili ste zadnju utakmicu ili što?”

Klinac mu je dobacio vrlo nestrpljivi pogled. Držao je lopticu, ljepljivu od pseće pljuvačke. Pas je sjeo i veselo zadahtao, prepun iščekivanja. “Ne bi shvatio”, rekao je klinac, konačno bacivši lopticu. “Želiš pokušati?”

Klinac ga je srdito pogledao. Obramben, povrijeđen, pun bespomoćnog bijesa, a Cooper je pomislio: Ti bokca – to sam ja! Prije dvadesetak godina...

“Novi sam”, rekao je. “Upravo sam se doselio. I to u vrijeme nogometne sezone, što je bila moja tragična pogreška. Nisam se trebao priključiti momčadi, a posebno izvoditi polaganja. Šupak s plaže, on je maturant. Kapetan tima. Ove je godine računao na tri stvari – to da će biti najbolji igrač u timu, kralj plesa na maturi i da će poševiti sve navijačice u okrugu Coos.”

Cooper je osjetio neobičnu reakciju na to. Prvo, situacija novog klinca činila mu se odveć poznatom. Tučnjave, iako davno, predstavljale su živu uspomenu. Kralj mature – nikako Cooper! A navijačice? Kao srednjoškolac, nije imao sreće ni da hoda s nekom od njima, a kamoli nešto više. Pomislio je na Macovu kćer, koju je upoznao na večeri kod McCainovih prije nekoliko dana.

Eve je bila ljupka, nevina, dražesna šesnaestogodišnja navijačica koju nitko ne bi smio dirati.

Iz puke je zlobe upitao: “Koliko ćeš ti od toga postići?” Klinac se u nevjerici zagledao u njega. “Ozbiljno? Kao da ću ikada biti izabran za najboljeg igrača ili pronaći curu. Daj.” “Klinac koji te gurnuo – tko je on?”

Gorak smijeh. “Jag Morrison. Princ Thunder Pointa. I da, ime mu je skraćeno od Jaguar, ako možeš vjerovati da bi itko svoje dijete tako nazvao.”

“Ha”, rekao je Cooper, odmahujući glavom.

“Da.” Cooper je pričekao da se sve to pomalo slegne. Tu je očito postojalo neprijateljstvo. Razlog može biti bilo što – to da je klinac bolji igrač, djevojka, bilo što. Naposljetku je upitao: “Ima li tvoj pas ime, mali?”

Iskreno se nasmijao. “Jesi li spreman? Hamlet. Dansko ime.”

“Dobro bi ti došao snažniji pas.”

“Pričaj mi”, rekao je.

“Ispričaj ti meni. Kako se zoveš?”

“A ti?” uzviknuo je u odgovor.

“Oprosti”, rekao je, pružajući ruku. “Hank Cooper. Ljudi me zovu samo Cooper.”

Klinac se pomalo opustio. “Landon Dupre.” Pogledao je prema tinejdžerima na plaži, koji se nisu maknuli s mjesta. Cooperu je sinulo da možda čekaju drugu priliku da napadnu i zastraše Landona.

“Drago mi je, Landone. Nego, što ti roditelji kažu na tvoj problem zbog toga što si novi?”

“Nemam roditelje.”

“Ah. Kome onda odgovaraš?”

“Odgovaram?” oponašao ga je uz zloban smijeh. “Daj, molim te.”

“Slušaj, pokušavam skužiti, na najbolji mogući način, podržavaju li te roditelji, jesi li uličar, udomljen ili jednostavno buntovan.” “Živim sa sestrom”, rekao je. Spustio je glas, kao i bradu. Iz poštovanja ili tuge.

“Ah, djevojka u crvenoj kabanici.”

Landon je pogledao u njega. “Poznaješ je?”

“Poznajem psa... izvela ga je na plažu nekoliko puta. Teško ga je ne zamijetiti, velik je kao konj.”

“I glup kao stup.”

“Ne bi smio tako govoriti o njemu”, rekao je Cooper. “Mogao bi mu narušiti samopouzdanje.” Zatim se nacerio klincu. “Zašto si ga uzeo?”

“Sestra mi ga je dala. Spasila ga je – vlasnik mu je morao otići s vojskom.

Na neki ga je način smatrala utješnom nagradom zato što me preselila netom prije moje najbolje sezone.”

Pas se vratio, spustio lopticu i nestrpljivo sjeo dok mu se slina slijevala iz čeljusti. “Taj Hamlet ima problem sa slinom.”

“Užasno je. Ne znam što nedostaje dobrom starom njemačkom ovčaru.”

Cooper si nije mogao pomoći pa se nasmijao, sretan što nije klinčev skrbnik. “Zašto si se doselio ovamo?”

“Razvod.”

“Razveden si?” šaljivo je upitao Cooper.

Landon je naglo okrenuo glavu prema Cooperu pa, ugledavši njegov osmijeh, malčice popustio. “Ona se razvela. Nije si mogla priuštiti toliku kuću, željela je maleni grad kako bi me bolje držala na oku – što vrlo cijenim, ako shvaćaš. I nije uživala u sretanju svoga bivšeg. Sada to razumijem, ali zbilja, zar smo se morali preseliti u rupu u Oregonu gdje me domorodci svakog dana samo žele mlatiti? Stvarno?”

“Jesi li joj rekao?” upitao je Cooper. Zamalo se okrenuo preko ramena kako bi pogledao tko to govori. Ovo je bio najčudniji razgovor što ga je ikada vodio. Zvučao je nalik svome ocu.

Klinac je ponovno spustio bradu. “Neću se skrivati iza sestre, čovječe.

Uostalom, ima svojih briga.”

Cooper, koji je imao starije sestre, u potpunosti je shvaćao. No rekao je tek: “Hoćeš li uskoro prestati s tim ‘čovječe’? Svima se obraćaš s čovječe’?

Nikada to nisam shvatio...”

“Pa, čovječe, možda bi trebao uhvatiti korak.”

“Ili ti”, rekao je. “Nego, imaš li čiju podršku? Hoću reći, bilo čiju?

Nastavnika? Svećenika? Policajaca?”

“Smiješno. Pravi si komičar.”

“Jesam, ha. Ali ozbiljan sam, svima treba prijatelj. Tukao sam se kada sam bio tvojih godina. Ne znam što je to bilo na meni.. “Želiš drugo mišljenje?” upitao je.

Cooper se nasmijao njegovu sarkazmu. “Dobro, zaboravi. Mislim da polako shvaćam.”

“Ben”, rekao je Landon. “Ben mi je bio prijatelj.”

Zatečen, Cooper je ostao šutjeti. Zatim je položio dlan na Landonovo rame. “Bio je i moj prijatelj. Žao mi je, stari.”

“Da. E, pa. Što god da se dogodilo? Nije trebalo.”

Skupljao je lutalice, pomislio je Cooper. Zaposlio je Rawleyja, štitio Landona i brinuo se da Ginin Jeep bude u voznom stanju. Tko zna kolikima je još pomagao? Štitio je ptice i ribe. Imao je mnoštvo prijatelja i ni jednoga pravog. Na svoj se način brinuo o gradu, održavajući taj skromni djelić plaže sigurnim.

Peto poglavlje

V

rijeme je postalo olujno nedugo nakon što je Landon konačno pobjegao u grad preko plaže. Trgovina mamcima znala je biti prilično samotna tijekom oluje. Cooper je pretpostavljao da su, s obzirom na vlažno vrijeme u Oregonu, takve noći česte. Stoga se istuširao u prikolici, a zatim kamionetom prošao najkraću udaljenost do grada, plažom, pa odlučio večerati u

Cliffhanger’su.

Nije bila gužva, što ga nije iznenadilo. Promatrao je povratak ribarskih brodica prije kišnih oblaka i nestanak zadnjih sunčevih zraka u zaljevu, pretpostavivši da su oni klinci sretno stigli kući i jedu topao obrok pred ugodnom vatrom. Restoran je imao golemo ognjište koje se vidjelo sa šanka i podsjećalo ga na Jackov bar u Virgin Riveru. Puno se toga dalo napraviti u Benovoj staroj trgovini mamcima kako bi bila ugodnije mjesto za druženje – poput kamina za početak, pomislio je. Zatim je samom sebi zapovjedio da prestane – ma što pisalo na papiru, on s time nema veze. Obavlja te stvari tek radi Bena. Iz nekog mu je razloga njegov stari prijatelj vjerovao.

Nije očekivao vidjeti poznato lice u restoranu, stoga se ugodno iznenadio shvativši da za šankom sjedi Mac, pijuckajući pivo i čavrljajući s pipničarom.

Večeras nije nosio službenu odoru. Cooper mu je prišao i rekao: “Bok, zamjeniče.”

“Cooperu”, odvratio je Mac pružajući ruku. “Što te dovodi ovamo ove kišne večeri?”

“Hrana”, rekao je sjedajući za šank.

“Cliffe, donesi mom prijatelju Cooperu pivo.”

“Cliff?” ponovio je Cooper kratko se nasmijavši. “Prikladno.”

“Aha, baš”, rekao je tip. “Kakvo voliš?”

“Točeno”, odvratio je Cooper. “To je zacijelo tvoj lokal, Cliffe.”

“Bit će da jest. Jelovnik?”

“Hvala.”

“Uzmi škarpinu”, rekao je Mac. Cooper ga je pogledao. “A kako da mi je spreme?”

“Uzet će škarpinu. Vjeruj mi. Nego, što se zbiva na drugoj strani plaže?”

“Većinom sam istrijebio smrad, pregledao veći dio Benovih stvari, donirao ih, bacio, znaš već. Nije funkcionalno. Ben je radio na kanalizacijskom sustavu još dok sam ga čekao u Kaliforniji. Pretpostavljam da ga nikada nije posve popravio”, rekao je Cooper. “Onda, što je sljedeće?”

Cooper je otpio malo piva. “Ne znam. Razmišljam. Srušio sam dio zida – ne znam ima li tamo plijesni ili truleži. Možda sve treba srušiti. Ne znam.”

“Još si uvijek ovdje”, primijetio je Mac. Ponovno je otpio pivo i odmahnuo glavom. “Izgleda mi kao nedovršen posao. Svakoga dana pronađem nešto novo, ali polovicu vremena samo otvaram nova pitanja.”

“O njegovoj smrti?”

“O njegovu životu”, rekao je Cooper. “Kako je preživljavao? Kupovao je hranu iz delikatesnog dućana, ali nije podizao cijenu...”

“Mislim da mu je Carrie manje naplaćivala”, rekao je Mac. “Kupovao je sve svoje zalihe, uključujući alkohol, u veleprodajnim dućanima i kladim se da je pristojno zarađivao na njima. Hoću reći, nije plaćao stanarinu, zar ne?”

“Brinuo se za puno toga. Za ljude. Ponovno sam uposlio Rawleyja, za sada.”

Mac se načas uozbiljio, a potom čvrsto položio dlan na njegova leđa, kao da mu zahvaljuje.

“Danas sam na plaži naletio na klinca koji se družio s Benom. Barem tako kaže”, nastavio je Cooper. “Ben je napravio stanište za ptice na rtu. Imam osjećaj kao da trebam saznati što je potrebno Rawleyju prije nego što odem.

Kao da to dugujem Benu. Ipak, pitam se... brinuo se za ljude, ali sve je propalo i pred raspadom. Kako li je živio?”

“Mislim da Ben nikada nije stremio zaradi, ali nemoj me držati za riječ.

Vjerojatno znaš više o njemu nego ja. Ili bilo tko od nas.”

“Pa, kao prvo, nije imao puno novca. I nije se brinuo zbog toga, koliko sam shvatio. Zašto nije poklonio zemljište nekome drugom? Zašto ga nije dao gradu?”

Mac se nasmijao. Potegnuo je gutljaj piva. “Grad bi prodao. Kao što sam rekao, određeni ljudi u gradu sretni su kako stvari zasad stoje – jednostavno.

Ali postoje i ljudi koji misle da bi velik biznis u zaljevu koristio gradu.” “Što ti misliš?” upitao je Cooper.

Slegnuo je ramenima. “Mislim da bi nas velik biznis, poput odmorišta s igralištem za golf ili nečega sličnog, pretvorio u grad užurbanih ljudi, konobara, sluškinja i sobara. Mislim da bi zatvorio Carrien delikatesni dućan, Pizza Hut i zalogajnicu. Ali mogao bi pomoći gospodarskoj komori i komercijalnim ribolovcima, posebice kada bismo u tom odmorištu imali restoran s pet zvjezdica. Želiš znati o čemu govorim? Odvezi se do odmarališta Bandon Dunes. Ljudi iz cijeloga svijeta odsjedaju ondje, igraju golf, održavaju sve od poslovnih konferencija do vjenčanja. Nešto zbilja posebno. Vrlo otmjeno. U tome ima mnogočega dobroga. A posluga dolazi iz Bandona.”

“To je posao...”

“I ne treba ga olako shvaćati”, priznao je Mac. “Moglo bi pomoći lokalnom gospodarstvu”, rekao je Cooper. “Povećati vrijednost tvoga posjeda.”

“Moglo bi”, rekao je Mac. “Ovdje si približno tjedan dana. Jesi li komu rekao za Benovu oporuku?”

“Možda sam spomenuo da sam odgovoran za trgovinu mamcima, ali ti jedini znaš detalje. Ti i Rawley.”

“Dobro, Rawley ne govori. Ljudi već pretpostavljaju istinu – poput toga da si vlasnik. I da bi ga mogao prodati.”

“Postoji još malo pravnih zavrzlama”, rekao je Cooper. “Ali ne moram ostati ovdje zbog toga.”

“Zašto si još uvijek ovdje?”

“Najbliže što mogu objasniti – želim shvatiti Benove namjere, ako je moguće. To ne znači da namjeravam ispuniti njegova očekivanja – možda jednostavno ne mogu. Ali dužan sam mu provjeriti mogu li ih doznati prije nego što smislim plan.”

Mac je pogledao preko ramena, vratio pogled na njega i rekao: “Pa, pripremi se za smišljanje, Cooperu. Dolazi...”

Gotovo prije negoli je uspio dovršiti rečenicu, u baru se pojavila žena.

Imala je barem pedeset pet godina, ali nastojala je izgledati kao da joj je trideset pet. Nosila je kostim od nekakvog satenskog crvenog materijala s dubokim izrezom koji je otkrivao njezin dekolte. Kratka suknja otkrivala je kratke noge i visoke, vrlo visoke potpetice. Izblajhana plava kosa, naravno. Nokti, dugi i crveni. Nije bila odjevena za crkvu; u stvari, izgledala bi prikladno uz šipku na kojoj bi se vrtjela.

“Pa, Mac, kako si?” upitala je naginjući se prema zamjeniku kako bi prislonila obraz o njegov i cmoknula ga. “I tko ti je to?”

“Ray Anne, ovo je Cooper. Cooperu, ovo je Ray Anne. Cooper je bio Benov prijatelj.”

Lice joj se smjesta snuždilo. “Ah, Cooperu, tako mi je žao. Ben će nam silno nedostajati.”

“Hvala. Drago mi je”, rekao je. Ali nesumnjivo je znao da Ben nije bio u vezi s tom ženom. Za razliku od nje, gotovo je smjesta uvidio Benov odnos s Rawleyjem.

Uslijedilo je nekoliko minuta čavrljanja, Ray Anneina raspitivanja o Lou i klincima i o tome ima li napretka u vezi s onim semaforom u gradu. Je li Mac čuo nešto o “obiteljskoj situaciji” koja uključuje Charlieja i Donnu? Nato je Mac odgovorio: “Ne, zar se nešto dogodilo?”

Ne odgovorivši, okrenula se Cooperu: “Čula sam da je Benov prijatelj stigao u grad. Kakvo je stanje kod njega?”

“U raspadu”, odvratio je Cooper. “Istražujem načine na koje ću to srediti.”

“Pa, ako ti zatreba bilo kakva pomoć, slobodno me nazovi.” Pojavila se posjetnica; bila je prodajna predstavnica za nekretnine. Žena je naizgled bila prava mađioničarka. Ta joj je kartica vjerojatno bila u ruci sve vrijeme, ali ostala je skrivena do njezina napada. Cooper je bacio pogled na nju pa ga vratio na Ray Anne, nasmiješio se i rekao: “Hvala.”

“Znam sve dobre radnike na ovom području, ma što trebao – bojenje zidova, postavljanje podova, obnovu konstrukcije, bilo što...”

Sve je znala. “Uklanjanje plijesni?” upitao je.

“Da!” odvratila je, široko se osmjehujući. Potapšala je ruku u kojoj je držao posjetnicu. “Samo me nazovi. Tu ti je broj mog mobitela. U bilo koje vrijeme!”

“Hvala”, rekao je. Stigle su škarpine.

“Eto tvoje večere”, rekla je. “Sigurna sam da ćemo se vidjeti u gradu. Čuvaj se. I javi ako bilo što zatrebaš, Hank. Uvijek mi je i više nego drago pomoći prijatelju.”

Mac i Cooper okrenuli su se svojim identičnim večerama. Cooper je odgrizao zalogaj. “Fino je”, rekao je.

“Rekao sam ti”, odvratio je Mac. “Dakle, sve zna. Vjerojatno zna moj OIB. Predstavio si me kao Coopera, a obratila mi se s Hank. Kladim se da zna površinu Benova posjeda.”

“Rekao bih da je tako”, kazao je Mac. Cooper je pojeo još malo škarpine. “I kladim se da bih se mogao poševiti za dvije stotine jutara.”

Mac se okrenuo prema njemu i uz blag osmijeh rekao: “Možeš se poševiti samo time što ćeš govoriti o njima.”

Cooper se pokušao ne nasmijati, s obzirom na to da je Ray Anne još uvijek obilazila lokal, najprije za šankom pa zastajkujući za stolovima. “Obično je takva?”

“Mislim da jest”, rekao je Mac, nastavljajući jesti svoju večeru. “Ali ti si prvi pridošlica u mnogo vremena.”

“Jesi li ti to, ovaj, ikada iskusio?”

“Pozornost? Ili mito?” upitao je Mac. “Pa, kad već govorimo u povjerenju.

“Cooperu, radim u ovom gradu. Klinci mi ovdje idu u školu, a teta mi je učiteljica. Lou odavno poznaje Ray Anne. Jednom riječju, ne. Imam prilično glupe dijelove mozga, ali ne toliko glupe. Ozbiljno, nije moj tip. Nikada nisam imao fiksaciju na majku.”

“Nikada nisam imao majku koja me gledala na takav način”, rekao je Cooper.

Jeli su u tišini, a kada je Cooper odgurnuo svoj tanjur, Ray Anne već je bila napustila restoran. “Nego, Mac, je li te obitelj večeras napustila?” upitao je.

Mac se naslonio u stolcu. “Ne baš. Lou večeras igra jamb s prijateljicama iz Coquillea pa će se kasno vratiti. Uzeo sam pizzu za klince i pobjegao glavom bez obzira.” Ubrusom je obrisao usta. “Stao sam na prag, bacio je unutra i rekao da se vraćam za dva sata. Bacili su se na nju poput izgladnjelih lovačkih pasa.”

“Cijela dva sata?” upitao je Cooper uz smijeh.

“Moram pregledati zadaću. Ako je ne pregledam, Lou mi se ne skida s vrata.”

“Pregledavanje zadaće. To ne može biti tako strašno.”

“Jesi li u posljednje vrijeme pregledavao zadaću, kompa?” “Što misliš, čiju bih zadaću pregledavao?”

“Nije u tome stvar, Cooperu. Stvar je u tome što je to živa muka. Da danas idem u školu, ne bih završio ni šesti razred. Radije bih se odrekao jednog jajeta.

Ali to je cijena očinstva.”

Lou je stajala pred kupaonskim zrcalom samo u gaćicama, nježno podižući dojke. Zatim se pogledala postrance i uzdahnula. Premda su bile malene, osjećala je da su se objesile u nezahvalnoj mjeri; nekoć su bile prpošne.

Pustila ih je. Potom je prstima nježno povukla obraze prema ušima, stoti se put pitajući bi li uz zatezanje lica mogla izgledati deset godina mlađe.

“Lou, vrati se”, zazvao ju je Joe iz spavaće sobe.

Nisam pohlepna, pomislila je. Samo deset godina.

Ponovno je uzdahnula i vratila se u spavaću sobu. Joe Metcalf imao je pedeset godina te je, osim što je bio zgodan, bio u sjajnoj formi. Nalik na Georgea Clooneyja. Bio je snažan poput bika, širokih ramena, ravna trbuha i imao dugačke noge, prekrasne krupne dlanove i divne zube. Dok se približavala krevetu, isključio je televizor i raširio ruke. “Što si radila unutra?” upitao je, smjesta priljubivši usne na njezin vrat.

“Nazivamo to osvježavanjem”, rekla je zabacujući glavu kako bi mu omogućila bolji pristup.

“Kladim se da si mozgala o ružnim stvarima.”

“A zašto to kažeš?” upitala je, odmičući se.

“Zato što to često radiš. Mislim da bi se svi naši problemi riješili kada bi me prestala skrivati. Zašto me tajiš pred svima, Lou? Zašto sam još uvijek ‘večer jamba’?”

Oklijevala je. Bilo je vrlo komplicirano. Većinom zbog njegovih godina – bio je deset godina mlađi od nje. Premda bi mu kosa bila sijeda kada bi je pustio da izraste, s tom je ćelavom glavom mogao proći pod četrdeset pet. “Ne želim da se djeca osjećaju ranjivo, da imaju osjećaj kako bih ih mogla zanemariti.”

“Nećeš, Lou. Provodit ćemo onoliko vremena zajedno koliko budeš mogla. I ja imam djecu.”

“Tvoja su samostalna.”

“Hvala Bogu”, rekao je uzdahnuvši. Okrenuo se na leđa, ali nije sklonio ruku s nje. Joe je bio rastavljeni otac dvadesetpetogodišnjeg sina i dvadesettrogodišnje kćeri. “Ali svejedno imaju i previše potreba. Cijede mi novčanik.”

“Oženit će se i dobiti djecu prije nego što kažeš keks”, odvratila je Lou. “Kao i moji. I osjećat ću se kao prabaka. O, Bože.” Spustila je glavu na njegovo golo rame.

Joe se nasmijao i dlanom je uhvatio za stražnjicu. “Najzgodnija prabaka u Oregonu, a možda i u cijeloj zemlji.”

Podigla je glavu, a raskuštrane crvenozlatne kovrče raširile su se uokolo.

“Kada budeš imao sedamdeset godina, meni će biti osamdeset. Osamdeset.”

Lou i Joe upoznali su se na internetskom servisu za upoznavanje.

Dogovorili su se za kavu, a on je izgledao, pa, zrelo. Kada ga je upitala: “Koliko imaš godina?” odgovorio je: “Koliko želiš da imam?” Odvratila je: “Pedeset devet”, a on je rekao: “Smatraj to riješenim.”

Prošli su tjedni prije nego što je doznala istinu. Pomislila je da samo izgleda vraški dobro za svoje godine; osobito iritantna sklonost muškaraca.

Svijet je tako programiran – muškarci postaju upečatljivi, a žene blijede i stare.

Razveo se prije deset godina, s vremena na vrijeme pokušavao upoznati koga na internetu, ali ni s kim nije uistinu kliknuo te je želio upoznati nekoga tko voli iste stvari pa da mu se pridruži u kinu, na večeri ili društvenim događanjima. Ah, volio je jesti, rijetko je odlazio u kino, ali... “Dobro, želiš

istinu? Želio sam se ponovno seksati prije nego što umrem. S nekim tko mi se sviđa.” Kakva slučajnost. I sama je željela istu stvar.

Kao umirovljeni pukovnik zrakoplovstva, radio je kao policajac za državnu policiju u Oregonu. I imao je misiju – umiroviti se, drugi put, sa šezdeset godina. A sada kad se oporavio od razvoda – bivša mu se preudala, a djeca završila fakultet – mogao je računati na ugodnu starost. Dio njegova posla u okrugu Coos uključivao je ispomoć u policijskoj stanici. Lou je to bilo malčice preblizu.

“Ne vidim razloga za to”, usprotivio se. “Policija je poput obitelji.

Neprestano se međusobno žene.” “Žene!”

“Pa, u nekakvu smjeru moramo ići!” rekao je. “Uostalom, Mac i ja dobro se slažemo. Sviđam mu se. Dobro surađujemo kada moramo.” “Čekaj da razmislim, čekaj da razmislim!” molila ga je. Moli ga već cijelu godinu.

Ali Louina malena tajna sastojala se u tome da je to sve što je ikada željela. Da ga je upoznala kada joj je bila dvadeset jedna, udala bi se za njega bez premišljanja – pod uvjetom da njemu ne bi bilo jedanaest. Bila bi mu dobra žena. U stvari, oduvijek je željela dom, muža, djecu. Ma koliko se sada činilo ludim, nikada se tomu nije ni približila. Imala je dvadeset pet godina kada su njezin brat i šurjakinja dobili Maca, trideset pet kada je po njihovoj smrti ostao siroče pa mu je postala roditelj. Imala je tek četrdeset pet kada joj je Mac priznao da mu je djevojka trudna, a pedeset kada je Cee Jay napustila njega i troje djece. Iako je odgoj Macove djece iziskivao napor – zauzimajući velik dio njezina društvenog života i sna, oduzimajući joj vrijeme i novac – kada bi mogla, poljubila bi Cee Jay jer joj je pružila tu divnu djecu.

Jednom ili dvaput tjedno, nalazila bi se s Joeom. Ponekad bi izišli na večeru, ponekad bi ostali kod kuće, ponekad bi čak otišli nekamo drugdje pa proveli noć. Bila je ukrala jedan dugi vikend od obitelji kako bi otišla s njime u Victoriju – to je bilo fantastično. Izvlačio je ono najbolje iz nje i obožavala ga je. Samo mu nije željela uvaliti staru ženu, za što je osjećala da će uskoro postati. I nije željela da se itko smije na pomisao da smatra kako je dovoljno

mlada za to, za njega. Ne na način na koji su se smijali Ray Anne. Čak je i u Louinim očima Ray Anne bila smiješna.

Svukao joj je gaćice. “Ovisi o tebi, mala – ne želim te siliti, ali ne odustajem. Ali definitivno mi se sviđa kako igraš jamb.”

Postojale su dvije situacije u kojima je Cooper uvijek osjećao iskušenje da dade petama vjetra. Osjećaj potpunog nesklada sa svojim okruženjem, kao u vojsci ili na određenim poslovima. Ili pak osjećaj prevelike ugode i sigurnosti.

To mu se dogodilo nekoliko puta, od kojih su dva bila vrlo teška. Dva je puta bio sa ženom za koju je mislio da bi s njome mogao uspjeti. Zamišljao je sretan dom kakav su imali njegovi roditelji. Kada nije uspjelo, zadobio je težak udarac – ne samo da je doznao kako je razočarao žene, što je dovoljno bolna stvar za muškarca koji je davao sve od sebe, nego je patio zbog boli izazvane gubitkom i izolacijom. Obično je nastojao izbjegavati oboje – posao koji mu ne odgovara i žene s kojima se nije mogao zadržati. Posljednjih je nekoliko godina izbjegavao romantične odnose koji bi ga naposljetku shrvali. Sve to nespavanje, osjećaj duboke boli izazvane neuspjehom, iznenadna samoća zbog odbijanja... nije mu godilo. Petljao se isključivo sa ženama za koje nije pretjerano mario.

Jednostavno nije volio rizik povezan sa skrašavanjem.

Cooper je smatrao da mu je možda u najboljem interesu na plažu postaviti znak za prodaju i otići. To je možda najsigurnije što može učiniti. Ali ruševina od bara–trgovine mamcima proganjala ga je. Nije bio siguran o čemu je riječ.

Nije imao nikakve stvarne veze s time. Bio je to dar, nešto s čime mu se posrećilo.

Bilo je lijepo vratiti se uz ocean, iako je trgovina mamcima predstavljala mrlju na inače prekrasnom krajoliku. Prava katastrofa; popravak je djelovao lako koliko i penjanje na Everest. Nije znao odakle bio počeo – i bi li uopće.

Cooper se nije mogao prisjetiti je li mu ikad u životu bilo toliko teško donijeti odluku. Obično je odluke donosio prebrzo, bez istinskog promišljanja.

Prijava u vojsku, prihvaćanje posla ili davanje otkaza. Zatim su tu bile dvoje zaruke u razmaku od pet godina, koje su vjerojatno od samog početka bile osuđene na propast iako toga nije bio svjestan. Ovoga je puta iznenadio sama

sebe. Cooper koga je mislio da poznaje dosad bi ili prodao ili srušio tu straćaru na umoru.

Osjećao je neobičan mir. I to ga je nasmrt strašilo.

Dva dana poslije, Cooper je zatekao sama sebe kako promatra tih zalazak sunca nad pustom plažom. Ribarske brodice vratile su se uz mol. Cooper se zaputio u grad, dužim putem. Razmišljao je kako želi ili hamburger u zalogajnici ili pizzu. Ali dok se približavao srednjoj školi, ugledao je osvijetljeno nogometno igralište i krcato parkiralište. Čuo je povike i srednjoškolski limeni orkestar usprkos zatvorenim prozorima. Skrenuo je prema školi, odvezao se otraga pa stao tražiti mjesto, ali završio je u dnu prekrcanog blatnjavog parkirališta. Ugledao je autobuse Badgersa iz srednje škole Carver High, a dok je koračao prema terenu, uvidio je kako su i domaće tribine i one za goste pune.

Tako mu Boga, cijeli je grad bio ondje.

Platio je pet dolara, ali tribine su bile toliko krcate da je na kraju jednostavno ostao stajati otraga. Najavljivač je govorio u razglas. Ugledao je Eve na rubu igrališta i zapitao se koja među navijačicama pripada Gini. Promatrao je nekolicinu igrača. Rezultat je, netom prije kraja prvoga poluvremena, iznosio 10:7 u korist Badgersa. Bio je saznao kako Thunder Point nikada nije pobijedio Carver High, barem toliko dugo da bi se više bilo tko sjećao. A zatim je, dok je sat otkucavao prema poluvremenu, došlo je do ispadanja lopte, oduzimanja i...

“Dupre ima loptu i trči! Ide, ide, i... imamo... polaganje! Šezdeset jardi i polaganje za Cougarse!”

Momčad, ekipa navijačica i navijači, svi su urlikali. Nekoliko je igrača Cougarsa pojurilo prema vođi navale te mu dalo pet, zagrlilo ga i pljesnulo po leđima. Rezultat je sada bio 10 : 13 u korist Cougarsa. Ispucali su loptu i zaradili bod netom prije kraja poluvremena, nakon čega su oba tima polagano otrčala s terena pa ih je zamijenio limeni orkestar.

Nastala je gužva ispred štanda s hranom, a Cooper je umirao od gladi.

Pogledao je dugačak red i odlučio okušati sreću u Cliff'su ili Pizza Hutu.

“Klinac je prirodno nadaren za sport”, rekao je prolaznik na putu prema štandu.

“Otkad živimo ovdje, nismo mu vidjeli nikoga sličnog”, rekao je drugi.

Možda situacija nije toliko grozna za klinca kako misli – ekipa i publika naizgled su bili zadovoljni njegovom igrom. Usprkos zavijanju želuca koje je mučilo Coopera, nije namjeravao otići.

Nakon otprilike deset minuta stajanja dok se postojani niz ljudi približavao tribinama i udaljavao od njih, netko ga je zazvao.

“Cooperu? Cooperu, što ti radiš ovdje?”

Okrenuo se i ugledao Ginu, raspuštene plave kose, s majicom Cougarsa pod jaknom. “Krenuo sam u grad i vidio da se igra utakmica pa sam svratio.

Nego, koja je tvoja?” upitao je, naginjući glavu prema navijačicama.

“Crvenokosa na kraju... to je Ashley. Odmah pokraj nje nalazila se Macova kći Eve.” “Vidio sam Eve. Jednom sam večerao kod Maca pa sam upoznao djecu”, rekao je. “Želiš li sjesti s nama? Ovdje smo gore”, rekla je upirući prstom.

“Možemo te ugurati. Nastojimo doći ranije i zauzeti mjesta na crti od pedeset jardi.”

Kada se okrenuo pogledati, ugledao je Maca kako stoji i maše rukama.

Prvi je put pomislio da se ondje možda nešto događa. Između Maca i Gine. Bilo bi savršeno logično. Dvoje samohranih roditelja, s puno toga zajedničkoga...

Sviđala mu se Gina – bila je lijepa i odvažna. “Jesi li sigurna?” upitao je.

“Nikada nisam vidio toliko ljudi na srednjoškolskoj utakmici.”

“Grad drži do lokalnoga sporta”, rekla je. “I ne znam jesi li primijetio, ali nemamo pretjeranu zabavnu industriju. Mi smo Friday Night Lights3 iz stvarnoga života.”

“Može, popet ću se. Hvala.”

“Idem na zahod. Vidimo se u drugom poluvremenu.”

Američka dramska serija o srednjoškolskoj nogometnoj momčadi u izmišljenom gradu Dillonu u Teksasu (2006. – 2011.); nap. prev.

3

Cooper je otišao do tribina kako bi sjeo s Macom i Lou. Mac je izvukao Coca–Colu iz malenog hladnjaka i ponudio mu je. Klinci su trčali po tribinama, tražeći bilo koga s kime će sjesti osim svoje obitelji.

Desetak plesačica pridružilo se orkestru limene glazbe na terenu. Cooper im je prenio Ginine riječi o tome da su Friday Night Lights iz stvarnoga života.

“Jesi li pobrojao klince na terenu? Ubrajajući sve nogometaše, navijačice s pomponima i orkestar, imaš li pojma kolike su sate roditelji ovoga grada uložili samo u tu aktivnost?” upitala ga je Lou. “Uz činjenicu da si, nakon svega toga, ne možemo priuštiti ništa drugo.”

“Prilično su dobri za ovako malen grad”, dometnuo je Cooper.

“Jesu”, rekao je Mac. “Vrijedno radimo da ih zadržimo podalje od nevolja.”

Drugo poluvrijeme bilo je još bolje, ali ne i lakše za Cougarse. Badgersi su ih sustigli i prestigli, Cougarsi su zaostali deset bodova, a potom su im se približili pa su stanovnici Thunder Pointa pomahnitali. Na terenu je u dvama navratima došlo do tučnjave, dvaju vrlo ružnih napada i penala. Jedan igrač Cougarsa isključen je iz igre svega nekoliko minuta prije kraja.

A onda je ponovio – Dupre je osvojio loptu i pretrčao devedeset jardi prije polaganja, donijevši momčadi dva boda prednosti. Utakmica je završila i Cougarsi su izvojevali grozničavu pobjedu. Čak je i Cooper ustao, vičući dok mu glas nije promukao. Gina i Lou zagrlile su ga, a Mac ga je pljesnuo po leđima.

“To je prvi put da su uspjeli pobijediti Badgerse otkad smo se doselili.”

“Zašto?”

“Carver High”, rekao je. “Krupni farmerski dečki s kopna. Svi su čvrsti i opaki. Govori se da se rađaju s postavljenim naramenicama.”

“Ali ne vjeruješ u to”, odvratio je Cooper osmjehujući se.

“Važno je da oni vjeruju u to”, rekao je Mac. “Moram pokupiti klince.

Vidimo se?”

“Aha, vjerojatno. Neću otići, a da ti se ne javim, eto.”

“Može. Barem ti mogu dati upute kako da odeš odavde.”

Cooper je čekao dok se gomila nije prorijedila; red automobila i autobusa koji su napuštali parkiralište pomicao se vrlo sporo, a njegov se nalazio na kraju

krcatog parkirališta. Imao je ružan osjećaj da će spasti na rovanje u potrazi za hranom u prikolici. Gomila se vjerojatno kretala prema malobrojnim restoranima u gradu. Klinci možda idu na plažu, ali to ga nije brinulo. Nakon takve utakmice, bilo mu je drago što imaju mjesto na kojem mogu slaviti.

Posvuda se čulo puno trubljenja, vike, navijanja i općenito maničnog uzbuđenja. Cooper je stajao na mjestu na kojem je bio sjedio, promatrajući sve to petnaest ili dvadeset minuta. Nalazio se na liniji od pedeset jardi, desetak redova od tla. Badgersi su krenuli prema svojim autobusima; svjetla stadiona gasila su se jedno po jedno prepuštajući ga tami. Iznenadio se shvativši da mu je prisustvovanje srednjoškolskoj utakmici gradića, koji čak nije ni njegov grad, najbolja zabava koju je odavno doživio.

Bio se oznojio u puloveru i jakni; toliko se uživio u napetu igru. Osim rijetkih prilika kada bi se pridružio obitelji na nastupima nećakinja ili nećaka, ovo mu je bilo prvo takvo iskustvo. Barem od vlastitoga srednjoškolskog iskustva, koje je pomalo nalikovalo Landonovu. Samo što on nije bio vođa navale.

Nakratko je sjeo nalaktivši se na koljena, pa stao zuriti u mračni teren.

Načas je pomislio kako je to biti Mac – predstavnik gradskog zakona, u srcu grada, okružen svim tim uzbuđenjem i poznanicima, prijateljima, obitelji i neprestanim obvezama. Na trenutak je osjetio zavist, iako je Cooper sljedeći tjedan mogao otići na skijanje u Alpe kada bi mu se prohtjelo, a Mac to nikako nije mogao učiniti. Mac je vjerojatno štedio za studij.

Cooperu je bilo drago vidjeti da stvari možda nisu toliko loše kao što Landon Dupre misli. Klinac je dobro igrao i podrška grada nije dolazila u pitanje. Smatrali su da imaju svoga nogometnog junaka.

Nije ostalo previše ljudi. Blagajna se zatvorila. Nekoliko je skupina ljudi stajalo na parkiralištu, vjerojatno se dogovarajući što će nakon utakmice. Teren je bio mračan, tribine prazne, a autobusi Badgersa otišli. Cooper se osjetio pomalo blesavo. Prije negoli je shvatio zašto sjedi ondje i zapada u nostalgiju, rekao je samome sebi da redovi za pizzu ili Big Mac neće biti toliko dugački.

Krenuo je prema parkiralištu.

Napustio je stadion, a potom začuo glasove. Nije čuo riječi, ali po tonu je razaznao da ti glasovi nisu glasovi slavlja ili zabave. Bila je riječ o nekakvoj

nevolji – svađi. Rekao je samome sebi da nastavi hodati. Možda je riječ o primopredaji droge koja je pošla po krivu, možda je riječ o problemu između roditelja i tinejdžera. Ali prestao je koračati i poslušao. Oštar, zahtjevan, nasilan glas; odgovor koji je razumio – ne! Samo jedna riječ. Ne. To je bilo sve što mu je potrebno da krene prema glasu.

Stajali su pod tribinama gostujuće momčadi. Zbog mraka nije mogao biti siguran koliko ih je, ali vjerovao je da je riječ o četvorici ili petorici. Momci.

Krupni momci. Barem jednaki njemu po stasu. Polako je koračao, žaleći što nema pištolj, a potom osjetio olakšanje što je tako – tako ljudi ginu, pogrešno tumačeći određene situacije u tami.

“Rekao sam ti točno što da učiniš!” rekao je tip.

“A ja sam ti rekao da se to neće dogoditi! Ja se ne spotičem! Ne ispuštam loptu.”

Landon!

Cooper je lagano ubrzao korak. Deset dugačkih koraka pod tribinama pružilo mu je jasan pogled na njih. Dva su tipa držala Landonove ruke, dva su stajala sučelice njemu, a jedan je govorio. “Ne želiš to činiti. Ja sam timski kapetan! Učinit ćeš ono što ti ja kažem da učiniš.”

“Izgubiti utakmicu”, rekao je Landon. “To ti ne djeluje pogrešno?”

“Ne bismo izgubili! Morao sam ući u igru, šupčino, a kako si se ti neprestano razmetao...”

“Dobra večer, momci”, rekao je Cooper. Oslonio se o vezne nosače tribina, križajući ruke na prsima. “Čestitate Dupreu na igri?

Momci koji su ga držali smjesta su ga pustili. Tada je Cooper zamijetio kako krv curi iz kuta Landonovih usana. To nije posljedica utakmice.

Posjekotina je svježa. “Što ti radiš ovdje?” oštro je upitao vođa čopora, za koga je Cooper znao da se zove Jag. “Ti si nekakav perverznjak koji se mota ispod srednjoškolskih tribina u mraku?”

Cooper se nasmijao. Prevukao je dlan preko glave i lijeno se počešao.

“Okej, da vidimo jesam li dobro shvatio. Namjeravaš isprašiti tur svom vođi navale jer je dobio utakmicu umjesto da je ispustio loptu, spotaknuo se i

dobacio ti je kako bi ti mogao doći na njegovo mjesto, a pitaš se jesam li ja perverznjak? Sinko, poštedjet ću te hrpe nevolja. Dupre, idemo. Gladan sam.”

“Tko je taj govnar?” upitao je klinac.

Cooper je morao ostati blago zadivljen. Upitao je to s velikom dozom autoriteta.

Jedan momak koji je držao Landona nagnuo se prema Jagu i rekao: “Tip koji sada posjeduje plažu.”

Jag je načas ostao šokiran, a potom se nasmijao. “E pa, onda me ispričajte, vaša visosti. Stvarno si vlasnik one rupe na plaži. Pa, čovječe, pretpostavljam da si sigurno velika faca.”

Cooper se namrštio. “Dupre”, rekao je. “Idemo.”

“Zauzeti smo”, rekao je Jag. “Više niste. Završili ste.”

Jag je istupio i unio se Cooperu u lice. Zabio je prst u njegova prsa i rekao: “Razgovaramo s Dupreom. A ti... Možeš ići”, rekao je bodući ga prstom pri svakoj među zadnjim trima riječima.

Cooper je spustio pogled na njegov prst, a potom pogledao Jaga u lice.

Zatim je jednom rukom opušteno uhvatio taj uvredljivi prst i savio ga unatrag sve dok klinac nije dreknuo i spustio se na jedno koljeno. Jag se pokušao izmigoljiti, ali bilo je uzalud. Cooper je drugom rukom zgrabio klinca na koljenima za kosu. Preko njegove je glave pogledao Jagovu kliku. “Bolje vam je da ga vodite odavde”, rekao je. “Zbilja se ne želite petljati sa mnom. Mrzim nasilnike. Mrzim tučnjave. Ali ako se moram tući, znam svaki prljavi trik.”

Pustio je Jaga, dovoljno ga snažno gurnuvši da je ovaj pao. Zatim je sreo Landonov pogled.

“Idemo”, ponovio je, odmjerena glasa. “Smjesta.”

Šesto poglavlje

C

ooper i Landon žustro su koračali prema parkiralištu. Nije bilo sumnje u to da je Landon usplahiren. “Prestani se osvrtati”, rekao je Cooper. “Čut ću ih ako dođu.” “Što ako ipak ne čuješ?”

“Hoću. Gdje ti je auto?”

“Iza škole, na učeničkom parkiralištu.”

“Pretpostavljam da su tamo i njihovi auti?”

“Aha.” “Eno mog kamioneta”, rekao je upirući prstom. “Odvest ću te do tvog auta, a potom ću te slijediti. Otpratit ću te kući ako želiš, ali radije bih da odemo nekamo gdje možemo jesti. Ne šalim se, skapavam od gladi.”

“A što ako nisam raspoložen za to?” upitao je Landon. Cooper nije odgovorio. Pričekao je dok nisu došli do kamioneta pa rekao: “Upadaj.” Čim su obojica ušli, Cooper se okrenuo prema Landonu. “Slušaj. Znam što se večeras dogodilo. Kužim to. Taj je klinac šupak, nasilnik bez savjesti, i čini se da ima kliku. Poznato mi je to, vjeruj mi. Porazgovarat ćemo o tome što možeš učiniti – ili za jelom ili u tvom dnevnom boravku.”

“Sestra mi je ondje!” rekao je. “Neću da se ona petlja u ovo. Ozbiljno će pogoršati stvar. I više nego ti!”

Podigao je obrve. “Je li došla na utakmicu?”

“Bila je ovdje. Ali vozi svoj auto u slučaju da nekamo idem. Nikada to ne činim, ali za svaki slučaj.”

Cooper je upalio motor. “Nazovi je. Reci joj da ideš na hamburger i da nećeš zakasniti.”

“Zar to ne možemo obaviti drugi put?” upitao je. “Na primjer, kada cijeli grad ne bude u lokalima? Samo me odvezi do mog kamioneta pa ću...”

“Nazovi je. Vozi do Cliffhanger’sa, a ja ću te slijediti. Sumnjam da će cio klub obožavatelja visjeti ondje. A obojica znamo gdje će biti većina momčadi.

Na plaži.”

Landon je uzdahnuo, predajući se. “Skreni lijevo na parkiralište. To je moj kamionet, zelena Mazda. Nazvat ću sestru iz kamioneta...”

“Neka bude kratko, može? Siguran sam da su ti dečki bijesni i da pokušavaju odlučiti što će ti sljedeće učiniti.”

Spremio se izići iz kamioneta, a potom iznova pogledao Coopera. “Što ako si stvarno nekakav perverznjak?”

“Upravo sam ti spasio život. Sada ću te nahraniti i dati ti nekoliko savjeta.

Ne tjeraj me da požalim zbog toga.”

“To rade perverznjaci”, rekao je Landon.

Cooper se nagnuo prema njemu. “Perverznjaci ne dopuštaju da se sam voziš. Umaraš me. Nakon što završimo razgovor o šupcima kao što je Jag, razgovarat ćemo o perverznjacima. A sad idi!”

Mac je odvezao tetu Lou i mlađe klince kući nakon utakmice. Čim ih je sve uveo u kuću, rekao je: “Idem se provozati gradom i pobrinuti se da je sve mirno...”

“Neće biti mirno nakon ovakve utakmice”, rekla je Lou posežući za dijetalnom Coca–Colom iz hladnjaka. “Nemoj ići sjediti na brežuljku i špijunirati plažu.”

“Ne činim to”, rekao je njezinim leđima.

“Da, činiš”, odvratila je izlazeći iz kuhinje.

Načas je ostao neodlučno stajati ondje. Potom je posegnuo u hladnjak, uzeo dva piva i izišao iz kuće. Noć je bila čista i hladna i bilo je milijun zvijezda. Prošao je samo desetak ulica, do susjedstva na brežuljku, točno povrh glavne ulice. Zaustavio je automobil i uspeo se stubama pa pokucao na vrata, držeći piva u jednoj ruci.

Gina je otvorila vrata u svojoj kariranoj zimskoj pidžami i debelim čarapama. “Što ti radiš ovdje?”

Slegnuo je ramenima. “Tražim odraslo društvo, a dosta mi je Lou. Sit sam njezina naređivanja.” “Što je rekla?”

“Rekla je: Nemoj ići sjediti na brežuljku i špijunirati plažu? Pružio je pivo prema njoj. “Izađi.”

Uzela je jaknu s vješalice na vratima i navukla je, ugasila svjetlo na terasi i prihvatila pivo. “Što ćeš učiniti?” upitala je.

“Sjediti na brežuljku i špijunirati plažu”, rekao je.

Nasmijala se. “Pretpostavljam da nitko ne vidi da si ondje.” Sjela je na najvišu stubu pa odvrnula čep s piva. “Što misliš da će se ondje dogoditi?”

Sjeo je pokraj nje i otvorio pivo. “Znat ću kad vidim”, rekao je, potežući iz boce. “Moj odnos s Lou... ubija me. Nalikujemo starom bračnom paru.”

“Pa, barem si ti uposlio nju”, rekla je Gina. “I zašto ne biste bili takvi?

Zajedno ste dulje nego većina ljudi naših godina u braku. Ne budi glup. Ne žali se. Bio bi izgubljen bez nje.”

“Bio bih izgubljen bez nje”, složio se. “Možda me to živcira. Nije prirodno.”

“Nemoj meni plakati. Ja živim s majkom.”

“Evo nešto što sam te želio pitati”, rekao je. “Hoćeš li do kraja života raditi u zalogajnici?”

“Vjerojatno hoću. Zašto?”

“Zar nemaš još malo do diplome?”

“Još malo. Čak imam i nešto bodova za magisterij. Jako sam brza. Samo sedamnaest godina do mature i još malo do diplome.”

“Zar ne bi trebala tražiti nešto bolje? Tamo gdje nećeš morati čistiti za drugima?”

“Ozbiljno?” upitala je. “Ozbiljno me to pitaš?” “Čuj, ja nemam nikakvu diplomu. Nisam joj ni blizu.”

“Okej, prvo, Stu se vrlo dobro brine za mene. Zarađujem više u zalogajnici nego što bih zarađivala na mnogim drugim mjestima. Postala sam mu nezamjenjiva, stoga vodi računa o mom zadovoljstvu. I mogu raditi sve što trebam – ići na doškolovanje, brinuti se o Ashley i pratiti sve njezine aktivnosti, pomagati mami u dućanu, uzeti potreban godišnji pod uvjetom da je sve ostalo pokriveno. Drugo, diplomirat ću socijalni rad. Morala bih raditi za okrug. Plaća je bijedna.”

“Ali postoje povlastice”, rekao je.

“Imam povlastice. Možda nisu najbolje, ali...”

“Mirovina?” upitao je.

reći?”

“Pomalo”, odvratila je. “Iako ne očekujem otići u mirovinu. Što želiš

“Ne znam”, rekao je, pomalo se zgrbivši. “Zbilja me se ne tiče, ali ponekad mislim da previše radiš.”

“Tu si u pravu”, rekla je. “Ali dobro mi je, Mac. Imam dijete i bakinu pomoć, pristojno, ako ne i sjajno obrazovanje, određene povlastice, šefa koji mi dopušta da uzimam onoliko slobodnih dana koliko ih trebam.” Otpila je gutljaj piva. “To je bila dobra ideja, pivo. Hvala. Ali dobro bi mi došli bolji savjeti”, dometnula je. Nasmijao se. “Zapamtit ću to.”

“Pobrini se za to. Večer je zbilja prekrasna. Ne zamjećuješ takve stvari dok si usred divlje, lude nogometne utakmice.”

“Jesi li upoznala novog liječnika?”

Odmahnula je glavom. “Ti?” “Nakratko. Svratio je kako bi me pozdravio prije nego što je počeo skidati daske sa susjednog prozora. Žena mu je mrtva, ali ima dvoje malih klinaca i poveo je dadilju. Vrlo je lijepa.”

Uzdahnula je. “To je au pair, Mac. Iz Meksika je. U zamjenu za hranu, stan, obrazovanje i, ako joj se posreći, državljanstvo, radi kao dadilja puno radno vrijeme. I ima oko dvanaest godina.”

“Ne...”

“Dobro, ima devetnaest godina. A čula sam da je liječnik zgodan.”

“Gdje si to čula?” upitao je.

Pogledala ga je u tami i podigla jednu obrvu. “Što misliš?”

“Ray Anne?” upitao je.

“Prilično ga pomno prati.”

Mac se nacerio. “Mislim da ne želiš otići iz zalogajnice zato što tamo imaš pristup svim tračevima.”

Uzvratila mu je cerekom. “Baš kao u policiji.”

“Istina”, odvratio je. Dugo je šutio. “Još jedna godina i cure će nam maturirati. Otići na studij.”

“Već tuguješ?” upitala ga je.

“Ha! Odbrojavam dane! Misliš da će ići na isti fakultet?”

“Nemam pojma”, odvratila je. “Ovisi hoće li Eve željeti slijediti Ashley, koja će definitivno slijediti Downyja.”

Kao što je Mac znao, Ashley je sa svojim dečkom Downyjem otkad je ovaj pohađao završni razred srednje škole u Thunder Pointu. Downy je sada brucoš na Državnom sveučilištu. Zapravo, Mac je bio brucoš na Državnom sveučilištu kada je napumpao svoju djevojku srednjoškolku. Zadrhtao je. “Zar te to ne brine?” upitao je.

“Ne”, rekla je Gina. “Downy je dobar dečko, a Ash je ambiciozna djevojka. Zasad djeluju kao dobar par. Ne žele se spotaknuti u ovom trenutku.”

“Nadam se da si u pravu”, rekao je. Udahnuo je. “I nadam se da Eve neće imati ozbiljnog dečka prije tridesete godine.”

“Zašto?” upitala je Gina. “Zato što će tako biti najsretnija?” Mac ju je samo pogledao. Gina je bila tako lijepa, tako pametna. Da nije svih komplikacija u njihovim životima, svih odgovornosti, sada bi bilo pravo vrijeme da je privuče k sebi i poljubi tako da ostane drhtati. Ali neće to učiniti. “U tome je stvar”, rekao je. “Oboje znamo da ono što nas najviše usrećuje kada nam je šesnaest, s trideset ne djeluje pretjerano pametno.”

“Ili trideset pet?” upitala je.

“Ili trideset pet”, potvrdio je.

Nakon duge tišine, rekla je, vrlo tiho: “Jednoga dana, Mac, shvatit ćeš da ni za čime ne žališ.”

“Ha?” upitao je.

“Ništa. Moram u krevet. Moram rano na posao i smrzavam se. Jesi li popio pivo do kraja? Hoćeš da ga bacim?”

“Hm, da.” Pružio joj ga je. “Hvala. I hvala što si mi malo pravila društvo.”

“Uvijek. Prijatelju.”

Cooper je ponovno dobro pretpostavio: grad je bio krcat ljudima i vozilima koja su zakrčila pločnik oko restorana brze hrane i zalogajnice, ali u Cliffhanger’su nije bila gužva. U stvari, iako je tek prošlo devet, Cooper se zapitao razmišljaju li o zatvaranju. Odmah je prišao šanku. “Čini se da je sve mirno”, rekao je Cliffu. “Imaš vremena za dva hamburgera, zar ne?”

Landon, odjeven u kožnu jaknu, ušao je za njime. Sada kad su se našli u dobro osvijetljenu restoranu, Cooper je zamijetio masnicu na Landonovu obrazu i zapitao se odakle mu.

“Daj, stari”, dobrodušno je rekao Cliff. “Želim čuti o utakmici. Priča se da su Badgersi konačno dobili što ih ide.”

“Ne mogu ti pomoći u vezi s time”, rekao je Cooper. Ležerno je prebacio ruku preko Landonovih ramena. “Obećao sam hamburger vođi navale.”

Cliff se nacerio. “Može.”

“I daj mi točeno pivo, imao sam napornu noć.”

Landon ga je oštro pogledao. “Ti si imao napornu noć?”

“Nema na čemu. Dupre? Za tebe?”

“Točeno”, rekao je.

Cliff se nacerio. “Dobar pokušaj. Drugi izbor?”

“U redu. Coca–Cola.”

“Sjednite za stol, dečki. Zabilježit ću vašu narudžbu i donijeti vam piće.”

Cooper je pokazao na stol, znajući da maloljetnik ne smije sjediti za šankom. Kada su sjeli, Landon je rekao: “Možda smo pogriješili. Mogli bismo privući gužvu.”

“U redu je. Moramo raščistiti samo dvije stvari. Neće potrajati. Taj klinac, Jag, tražio je da ispustiš loptu kako bi se vratio u prvu postavu, zar ne? A nakon što si odbio, zaprijetio ti je. Da se nisam pojavio, premlatio bi te. Ne možeš to ignorirati, Landone. Vjeruj mi.”

“Riješit ću to...”

“Možda i hoćeš... s vremenom. Slušaj, to nije prvi takav slučaj nasilja.

Također nije rijedak, što bi trebalo zgroziti cijelu ljudsku rasu. U svim srednjim školama i višim razredima osnovne, a ponekad čak i nižim, postoji kreten koji sam sebe proglašava kraljem. Okuplja nekakve pučane koji su ili bezobrazni kao on ili dovoljno glupi da misle kako, ako se budu držali samoprozvanog vođe, neće nastradati. Zatim traže žrtve i grade život na tome da ih obrađuju.

Iz toga proizlaze užasne stvari. Barem si dovoljno važan da ti zaprijete, zato što im zapravo predstavljaš prijetnju, ali to ne olakšava stvar. Imam jedno pitanje.

Jesi li ikada razmislio o tome? Da jednostavno učiniš to što ti je rekao?”

Landon je izgledao zgroženo. Odmahnuo je glavom. “Kažeš da kužiš, ali nije tako. Nisam jedini koga su željeli nasamariti, samo jedini koga su obećali premlatiti. Ona ispala lopta? Prije samog kraja prvog poluvremena? Misliš da je taj tip izgubio kontrolu nad loptom? On je jedan od pučana. Ispustio je tu loptu radi Morrisona.”

Cooper si nije mogao pomoći pa se nacerio. Jag Morrison stvorio je bandu koja je naporno radila za njega, pa čak i nauštrb sebe. Ali umjesto da pusti ispalu loptu – možda i cijelu utakmicu – Landon se isprsio, osvojio loptu i iskoristio je. Pokazao je ono najbolje što može.

“Nije stvar samo u meni”, nastavio je Landon. “Kad provedeš deset minuta u školskim hodnicima, shvatiš koliko im pobjeda nad Badgersima znači.”

“Iako si mogao stradati”, rekao je Cooper. To nije bilo pitanje. “Misliš da je jedini način na koji mogu stradati tako da me zaskoče na parkiralištu ili odvuku pod tribine? Moram igrati protiv vlastite i protivničke momčadi – oni ne štite svog vođu navale.” “Želiš reći da su svi u tome?”

“Ma ne, samo nekolicina. Ali ponekad su prava nekolicina. Barem znam o kome je riječ.”

Cooper je kimnuo prema Landonovu licu. “A ta masnica?” Landon je načas pognuo glavu. “Zabio sam se u vrata.” Cooper je šutio na trenutak. Potom je rekao: “Aha.” Stigla su njihova pića, a Cooper je razmišljao kako, dovraga, taj klinac nema pojma koliko to vještine iziskuje – nastojati postići pogodak s dobrom obranom i vlastitim timom koji igra protiv tebe. Gdje im je trener, kvragu?

Cliff je poslužio pića i izvukao stolac. “Vaši hamburgeri stižu, stoga dok čekamo, zašto mi ne biste ispričali o utakmici?”

Cooper je promatrao dok je Landon Cliffu prepričavao potankosti utakmice. Njegovi nećaci i nećakinje još nisu bili tinejdžeri, iako su svakako prebrzo napredovali u tom smjeru. Izuzev klinaca njegovih prijatelja, koje je vrlo slabo poznavao, ovo je možda njegovo prvo iskustvo sa šesnaestogodišnjim mladićem. I definitivno prvo iskustvo s klincem kao što je Landon.

Landon je govorio bez izmotavanja, opravdao ispadanje lopte, slabu obranu, propuštena dodavanja i umanjio vlastite akcije, ravne pravom junaštvu.

Bio je brz poput munje i uspijevao preskočiti pale protivnike. Govorio je stvari poput: “Imao sam sreće”, i: “Kladim se da se to ne događa dvaput.” Nijednom nije ni natuknuo da vlastita ekipa radi protiv njega, pa čak ni da to što mu je uspjelo iziskuje talent.

Njihova je hrana stigla, a Cliff se zadržao. Jeli su i razgovarali o nogometu dulje od jednoga sata, a Cooperu je bilo drago vidjeti da Landon dobiva zasluženu pozornost i pohvale koje mu tim nije pretjerano pružao.

Kada su izišli na parkiralište, Landon je upitao: “Htio si mi nešto savjetovati?”

Cooper se samo nasmijao. “Ne o igranju nogometa, to sigurno. S time nemaš problema. Kasno je...”

“Kasno? Koliko imaš godina?” upitao je Landon s natruhom humora.

“Trenutačno se osjećam prilično staro. Vjerojatno ćeš ovoga vikenda izvesti psa u šetnju. A ja ću vjerojatno biti u blizini one straćare na plaži.”

Gina i Mac dobri su prijatelji otkad su im kćeri postale najbolje prijateljice kada im je bilo dvanaest godina. Prvi put kada je došao u Gininu kuću kako bi provjerio njezino okruženje prije negoli je pustio Eve da prespava kod svoje najbolje prijateljice, Gina se zaljubila u njega. Nikada mu to nije spomenula, dakako. Morali su skrbiti o dvjema tinejdžericama. Ali uvijek bi sjedili zajedno na gradskim događanjima, školskim aktivnostima i takvim stvarima. Bilo je tu i povremeno pivo na njezinu trijemu ili čak u Cliffovu baru, ali najbolje što bi podijelili bila je jutarnja kava u zalogajnici kada ne bi bilo gužve. Mogla je namjestiti svoj sat po njemu. Otprilike oko deset sati, izbjegavajući važne policijske dužnosti, svratio bi u zalogajnicu. Šest dana u tjednu. Ribari bi otišli u zoru ili prije, ekipa za ručak ne bi se pojavila do jedanaest i trideset. Između doručka i ručka razmijenili bi tračeve, rasporede i dječje aktivnosti. Mac i Gina, teta Lou i Carrie pomagali su jedni drugima kada je riječ o razvoženju i čuvanju djece. Svi oni, zajedno s učiteljima i trenerima, nadzirali su djevojke i Macovu mlađu djecu. Nisu namjeravali dopustiti Eve i Ashley da podlegnu istim pogreškama kao i njihove majke.

Imali su dobar odnos. Gina je osjećala kako seksualna napetost između njih raste pri najmanjem dodiru ruku, osmijehu ili smijehu, razgovoru o stvarima u njihovim životima koje nisu imale nikakve veze s njihovim kćerima.

Nakon približno jedne godine međusobnog oslanjanja, razmjenjivanja vijesti i povjerljivih stvari, došlo je do poljupca, strastvenog zagrljaja. Razdvojili su se očajnički, ali nevoljko. Ali opet se ponovilo i potrajalo malo dulje, djelujući još strastvenije za Ginu. Bila je u ekstazi od iščekivanja. Neko je vrijeme osjećala da su više od prijatelja.

Ali za jutarnje kave nakon tog drugog zagrljaja i poljupca, Mac se pobunio. Izgledao je kao da se kaje. “Ne smijemo to dopustiti”, bio joj je rekao.

“Kćeri su nam najbolje prijateljice, imamo brojne odgovornosti, ljudi ovise o nama. Carrie i Lou... o meni ovisi cijeli grad, a da i ne spominjem drugo dvoje djece...” Prisjetila se s jasnoćom – i sramom – da je bila razjapila usta. Nakon godine razmjenjivanja potankosti o svojim životima, među kojima je određene smatrala silno osobnima, i nakon dvaju vrelih i značajnih poljubaca, on bježi koliko ga noge nose?

“Veze su krhke”, rekao je. “Oboje smo to prošli. Ne možemo eksperimentirati s tim... tim zbližavanjem. Ako ne upali, pogledaj na koliko će ljudi to utjecati. Najvećim dijelom, tu smo ti i ja. Već su nam bili iščupali srca, zar ne?”

Načas je ostala šokirano šutjeti. Bila je silno uvrijeđena. Povrijeđena.

“Da”, naposljetku je rekla. “Dr. Phile.”

“Gina, posebna si. Kvragu, samo želim ispravno postupiti.” Naizgled nije shvaćao da ju je tim džentlmenskim komentarom upravo povrijedio. Osjećala je da bi ga njezin instinktivan odgovor – Onda me polegni i uzmi onako dobro kako znaš... –možda još i više prestrašio.

Dakle, spremnost je naizgled bila jedina stvar koju nisu dijelili. Nakon što je postala neudana majka tinejdžerica, Gina nije izlazila sve dok Ashley nije krenula u školu. U deset godina nakon toga nije bilo previše spojeva, a samo je jedan tip djelovao poluozbiljno. Naglasak na polu.

“Tvoje mi je prijateljstvo važno”, rekao joj je. “Potrebno mi je.”

“Naravno. I meni je važno tvoje prijateljstvo”, bila je odvratila. “Ali nisam ja poljubila tebe. Ja sam ti uzvratila poljubac. I željela sam. Stoga znaj, Mac: ako

ikada ponoviš takvo što, bolje ti je da misliš ozbiljno. I da ne zbrišeš nakon toga.”

Nakon duge tišine, rekao je: “Primljeno na znanje.”

Tada se odmaknula pa skupila svoje osjećaje i želje poput žetona u pokeru što ih je upravo osvojila, kako ne bi znao što osjeća. Zato što ga nije željela ako on ne želi nju. Nije joj trebao dr. Phil da joj kaže kako su veze rizične. U tome i jest smisao, zar ne? Više joj nije bilo petnaest godina. Više nije riskirala svoje srce nauštrb svih činjenica. Vrlo ga je dobro poznavala i znala dovoljno o njemu da shvati kako bi bio vrijedan toga.

Ali neće ga imati, osim ako on ne bude mislio jednako o njoj. Stoga su godinama nastavili prijateljevati, zajedno su pili jutarnju kavu, sjedili na utakmicama i gledali svoje kćeri kako navijaju, surađivali tijekom i previše doručaka s palačinkama i školskih karnevala da bi ih se pobrojilo te ostali najbolji prijatelji bez ikakvoga dosadnog ljubljenja. Ili grljenja. Ili bilo čega.

Ipak je osjetila onu glazbu u prsima kada je ušao. Pokušala ju je obuzdati, ali njezine su plave oči blistale. Sjeo je za šank u praznoj zalogajnici pa mu je s osmijehom natočila šalicu. “Mislim da ovaj grad neće skoro zaboraviti sinoćnju utakmicu”, rekao je.

“Znam da neće. Promukla sam. Jedva sam spavala. Još uvijek osjećam podrhtavanje ispod kože. Hvala što si sinoć donio pivo... lijepo od tebe.”

“Eve se nije vratila do dvanaest i četrdeset pet.”

“Nakon najbolje utakmice u ovoj godini? U pet godina? Kakvo nemoguće dijete. Mislim da bi je trebao doživotno kazniti. Ili jednostavno smaknuti.”

Mac joj je uputio onaj svoj lijeni, jednostrani osmijeh. “Nisam ni pisnuo.”

“Ali čekao si je”, odvratila je, podižući svijetlosmeđe obrve povrh svjetlucavih očiju.

“To se podrazumijeva.”

Znala je da se želio uvjeriti kako je Eve došla kući pri sebi – bez ikakve traume, sigurna, trijezna, čista od droge, bez droge u džepovima i tako dalje.

Policajac u njemu pružao mu je iskustvo za vrlo dobre prosudbe, ali otac u njemu brinuo se za dijete. Nekoliko je puta upitao Ginu za savjet, zato što se tinejdžerice ne moraju naći u opasnoj situaciji da bi se vratile kući u rasulu.

Propao spoj, svađa s prijateljicom, razočaranje – razne drame mogu nalikovati

na nevolju. Ponekad je potrebna žena, majka, da razdvoji pravu nevolju od onoga što joj tek sliči. Osjetila se počašćenom jer je razgovarao s njom o takvim stvarima, iako je kod kuće imao tetu Lou. Kada je Gina bila trudna tinejdžerica i poslije, kao samohrana majka malenog djeteta, bila bi dala toliko toga za bilo kakvu očinsku figuru za svoje dijete. Sada, s tinejdžericom Ashley, ponosila se roditeljem kakvim je postala.

Ali svejedno bi dala sve na svijetu da njezina kći ima oca kao što je Mac. “Ashley se vratila do ponoći, ali zato što je povela dečka. Pokušala sam ostati budna i slušati što se događa u dnevnom boravku, no nisam dugo izdržala.”

“Postaje ozbiljno, zar ne?” upitao je Mac. “To s Ashley i Downyjem?”

“Aha.” “Jesi li razgovarala s njom o tome?” upitao je.

“Razgovarala sam s oboma”, odvratila je. “Ne mogu upravljati njihovim osjećajima, ali bogme im mogu iznijeti činjenice i raspraviti o posljedicama.”

“Nadam se da nećemo izazvati štetu u suprotnom smjeru”, rekao je, podižući šalicu. “Mogli bismo dobiti dvije usamljene usidjelice. Želim da naše djevojčice žive punim plućima, samo ne prepunim, i ne prebrzo.”

Gina je sebi natočila kavu. “Želiš reći da bi završile poput dviju usamljenih usidjelica poput nas?”

“Platio bih koliko god treba za nekoliko sati usamljenosti”, rekao je.

“Uskoro ćeš predahnuti”, odvratila je. “Dan ili dva između nogometa, hokeja i košarke.”

“Trebali bismo otići pogledati film”, rekao je. “Nismo to već dugo učinili.”

Nije to bila uvertira – proteklih su godina pogledali nekoliko filmova.

Usprkos činjenici da se ni jedno od njih nije viđalo s drugima, između njih se nije dogodilo ništa romantično. “Možda”, rekla je. “Ali neki bez krvi.”

“Koji je onda smisao?” našalio se. “Moramo gledati nešto što ne možemo iskusiti u stvarnom životu. Možda znanstvenu fantastiku. Ili film strave. Ne nekakav ženskasti o pravoj ljubavi...”

“Vjeruj mi, Mac. Nisam to iskusila u stvarnom životu.” Tišina se protegnula između njih pa je pomislila: Da se nisi usudio ponoviti to! Osim ako

misliš ozbiljno!

“Dobro”, rekao je. “Čim preživimo nogomet, možeš izabrati film.”

Sedmo poglavlje

C

ooper je shvatio da se razočarao što cijeli vikend nije vidio Landona. Ali vidio je psa i djevojku s crvenom kabanicom; očito je šetala psa bez obzira na vremenske prilike. To bi bila Sarah, Landonova sestra. Nije se približavala trgovini mamcima ili molu, ali pas jest. Pri dnu stubišta koje vodi do plaže, Ham se zatrčao ravno do Coopera ispuštajući mu lopticu pred noge. Ovaj ju je moćno zavitlao u djevojčinu smjeru i to je bilo sve. Nakon toga, pas i djevojka zaputili su se natrag prema gradu.

Još joj uvijek nije uspio dobro vidjeti lice s obzirom na podignutu kapuljaču. Morao se zapitati kako je do toga došlo; Sarah i Landon, na samim rubovima zajednice, oboje uvijek sami. S vremenom će uloviti Landona. Nakon onoga što je vidio i doznao, Cooper odsad neće propustiti ni jednu utakmicu.

U ponedjeljak je osvanulo sunce. Na plaži je bilo neobično toplo, a Cooper je sjedio na terasi uz mobitel i laptop nastojeći doznati nešto više o svom prijatelju. Ben je, a možda i njegov otac prije njega, posao vodio na neobičan način. Kada bi otkrili kakvu potrebu, nastojali bi je ispuniti. Ako bi komu zatrebalo mjesto za pranje odjeće, voila! Nekoliko kvarova na cesti?

Kupiš vučni kamion vrijedan devedeset tisuća dolara.

Ben nije jedini posjedovao pravi kolaž od posla. Cooper je istu stvar vidio u mnogim gradićima kojima je u posljednje vrijeme prolazio. Gume / Maziva / Praonica rublja / Kineski restoran / Kemijska čistionica. Bio je to instinkt za preživljavanje.

Podigao je pogled kada se Mac pojavio iza ugla, snažno topćući čizmama o drvenu terasu.

“Još si uvijek ovdje”, rekao je Mac umjesto pozdrava.

“Još uvijek”, odvratio je Cooper. “Spreman si za moj odlazak?”

Mac je slegnuo ramenima. “Nemam veze s time. To je tvoja kuća. Što ti je to?” upitao je Mac pokazujući na dva zaklopljena laptopa na stolu pokraj Coopera. “Dvoboj računala?”

“Pronašao sam Benov laptop. Ima hrpu zabilježenih stranica i foruma, zajedno s hrpom spremljenih mailova unatrag pet godina. Zapravo ne očekujem pronaći nešto posebno, ali pročitat ću ih.”

“Zbog?” upitao je Mac. “Ne znam. Vođenje dnevnika ne sliči Benu, ali možda se unutra nalazi nešto važno. Možda ću shvatiti što je očekivao od mene. Možda je kome napisao mail o nevolji koju je ovdje doživio ili nešto slično.”

“Ne moraš se ograničiti na spremljene mailove, znaš”, rekao je Mac. “Možeš pregledati stare i obrisane mailove, i internetske stranice.”

“Doći ću do toga”, rekao je Cooper.

“Javit ćeš mi ako bilo što pronađeš, zar ne?” upitao je Mac. “Apsolutno.

Rawley i ja pregledali smo njegove stvari. Pronašli smo Benov stari kamion i sveterenski Razor u onoj garaži. Dao sam kamion Rawleyju. Nije rekao hvala, samo je uzeo ključeve. Ali kamion je još uvijek ondje. Pretpostavljam da ga ne može maknuti bez nečije pomoći, a ne dao Bog da pita mene. Taj Rawley... nije rekao deset riječi dok smo radili, ali zanimljiv je tip. Odjeću koju nije mogao iskoristiti, a želio ju je dati veteranima, oprao je prije nego što ju je spremio kako bi je odnio. Mislim da je on jedini razlog zbog kojeg to mjesto nije odavno propalo. Kuća je sada prazna, na neki način čista, ali puna je plijesni koju ne vidim. Nepodobna za stanovanje.”

“Ugodno ti je u onome?” upitao je Mac pokazujući na prikolicu.

Cooper se nasmijao. “Reći ću ti što mi ide na živce: kampiranje. Ne mogu izdržati ni tjedan dana, a da je ne odvučem na brežuljak pa niz cestu do kamp– parka gdje mogu isprazniti spremnik i napuniti ga vodom. Kuham i perem suđe vodom iz boce, a samo tuširanje obavljam vodom iz spremnika, iako sam uvjeren da je sigurna. Ali barem ima struje, tako da mogu pružiti kabel do kuće.”

Mac se nasmijao. “To ti je sva nagrada? Struja?”

“Nema šanse da se pouzdam u vodovodne cijevi. Ali imam plan. Ovoga tjedna dolazi hrpa radnika kako bi procijenili popravke i rekonstrukciju.

Mislim da ću možda dovesti kuću u red i prodati je. Ali prodat ću samo kuću i zemljište na kojem se nalazi. Zadržat ću plažu i lokal dok ne smislim nešto bolje.”

Mac je ostao vidno iznenađen. “Ali nećeš otvoriti bar?”

“Ma ne, jednostavno nisam taj tip osobe. Pogledaj me, čovječe. Ja sam nomad. Imam trideset sedam godina i mogu se podičiti jedino prikolicom i pokojom igračkom. Nikada se ne zadržavam na jednome mjestu. Ne bih ni došao ovamo da nije Bena. Ne mogu ostati. Ipak... nemam ništa protiv bogaćenja, ali jednostavno ne mogu prodati plažu i rt koje je očigledno želio zadržati.”

“Ali popravit ćeš kuću?”

“Samo kako bih je prodao”, pojasnio je Cooper. “Nakon toga odlazim.

Zadužit ću nekoga da se brine o plaži i skloništu za ptice. Što ti kažeš na to?

Platim ti dvadeset pet dolara mjesečno.” Mac se nasmijao. “Ajme, teško je odbiti tu ponudu. Taj će te poduhvat lagano unazaditi, zar ne?”

“Aha, ozbiljno će nagristi moje zalihe, ali prodat ću Benov kamion za vuču. Konačno sam ga vidio. Držao ga je na Shellovoj benzinskoj crpki u gradu i mislim da su se koristili njime nakon njegove smrti. Izraz na tipovu licu kada sam rekao da je moj i da ga želim prodati bio je doslovce tužan. Jadnik. Mislio je da je napušten.”

“Nisam znao da ga tražiš, Cooperu. Mogao sam ti reći gdje se točno nalazi.

Oprosti zbog toga.”

“Ne brini se... to se ubrajalo među Rawleyjevih deset riječi.”

“Taj vučni kamion, to je nalik njemu – volio je raditi na autima i kamionima. Neprestano je održavao Ginin Jeep. Nije želio uzeti novac, ali kunem se Bogom, kada bi mu rekla da nešto nije u redu s njime, cijelo bi mu se lice ozarilo.”

“Pretpostavljam da nije bio jednako zainteresiran za rad na ovoj kući.

Znaš li koliko je stara?” upitao je Cooper. “Određeni dijelovi, više od pedeset godina. Terasa je relativno nova, ali ne vidim načina da preživi obnovu.”

“Neobičan si ti tip, Cooperu.”

“Zar zbilja?” upitao je, smijući se. “Što ćeš sa sobom dok traju radovi?”

“Pretpostavljam da ću pomagati gdje mogu. Nisam građevinac, ali sposoban sam pomagač. I pogledat ću još koju nogometnu utakmicu... godinama to nisam činio.”

“Što ćeš jesti?” upitao je Mac. “Dugo hranim sam sebe, Mac. U mojoj kuhinji nema tetice Lou. Ovdašnja hrana nije nimalo loša. I kupio sam si maleni roštilj.”

“Ti si pomalo otmjen beskućnik.”

“Molim lijepo. Imam spavaću sobu i kuhinju. I televiziju visoke definicije na satelitskoj. I sjajan pogled. Kad smo već kod pogleda... Vidim otprilike sve što se događa na toj plaži. Pitam se, kada bih vidio nešto što bi me uzrujalo, a da se pritom ne želim pretjerano miješati, bih li ti to mogao spomenuti?”

Macovo je lice poprimilo blago izmučen izraz, a potom je izvukao stolac i sjeo. Krupnim je dlanom protrljao lice. Izraz mu je bio ozbiljan kad je odgovorio: “Nisam ti ja svećenik, Cooperu. Kada bi vidio nešto za što bih trebao znati, onda da, možda bih to želio istražiti.”

“Poput?...”

“Jesi li vidio nešto protuzakonito? Maloljetničko opijanje? Drogiranje?”

Cooper nije mogao zatomiti smijeh. “Ma ne, nisam to vidio, ali siguran sam da toga ne manjka. Klinci nisu glupi – ne dovlače bačve pozadi u terenskim vozilima, ali kladim se u lijevu ruku da ondje ima piva, skrivenog u rukavima ili malenoj ledenici. Možda trave, možda nečeg drugog. Ali što ako sam vidio kako nekoga... ne znam... zastrašuju.”

“Napad?” upitao je Mac. Cooper je slegnuo ramenima. “Ne bih to baš tako nazvao. Ne baš.

Tinejdžeri se ponekad tuku, zar ne? Ako bih vidio nekakvo zastrašivanje, gurkanje, takve stvari, ti ne bi mogao poduzeti ništa u vezi s time, zar ne?”

“Zašto odluku o tome ne prepustiš meni, Cooperu?” odvratio je Mac, lagano se naginjući prema njemu i onim svojim ledeno–plavim pogledom naizgled prodirući u samu njegovu dušu.

Cooper se gotovo nasmijao. “Dakle, tako ti to radiš. Natjeraš negativce da progovore. Promatraš ih kao da već znaš što će reći. Čisto teoretski – što bi mogao poduzeti? U vezi s malo nasilja?”

“Ponekad samo moram razgovarati s nekolicinom ljudi. Ipak sam ja predstavnik zakona.”

“Predstavnik si zakona”, složio se Cooper. “Ovako ćemo, ja ću obratiti pozornost. Trenutačno je klinac koga gnjave vrlo nesiguran u cinkanje. Prošao

sam to – i sam si vjerojatno to prošao. Pripazit ću, kad sam već ovdje. Javit ću ti ako budem imao što reći. Zamjeniče.” Potom se nacerio.

Mac se naslonio u svom stolcu. “Može. Želio bih da imaš na umu kako se Eve druži s prijateljima na toj plaži. Ne želim da je guraju uokolo...”

“Ma ne, nisam vidio ništa takvo.”

“Ne bi zatajio takvo što, zar ne?” upitao je Mac. “Zato što su djevojke jednako zločeste kao dečki, vjeruj mi.”

“Vjerujem ti na riječ. Ne brini se, ako vidim Eve u bilo kakvoj nevolji, smjesta ću ti javiti.”

Mac se malčice opustio. “Mrzim nasilnike”, rekao je.

Cooper se vratio starome sebi – brzim i energičnim odlukama. Bilo je potrebno ukupno pet građevinskih tvrtki u još manjem broju dana da dobije ponudu s kojom se može nositi, i vremensku i novčanu. Bio je to golem posao, ali obavit će se što je brže moguće tijekom vlažna i hladna razdoblja. Opustošit će trgovinu mamcima i odbaciti većinu unutrašnjosti. Mogu spasiti zamrzivač, hladnjak, mikrovalnu i sanduke za hlađenje u kojima je Ben držao hranu iz delikatesnog dućana. Rawley je želio pokloniti perilice i sušilice nekakvoj vjerskoj skupini koju je poznavao – živjeli su pomalo izolirano uz obalu južno od Coquillea i nisu imali mnogo toga. Cooper mu je rekao da uzme i lonce, tave i ostalo posuđe. Spremio je neotvoren alkohol u garažu zajedno s kvadom i kamionetom. Čim Rawley odveze taj kamionet, Cooper će unutra spremiti vlastite igračke. Sve police s jeftinim suvenirima završile su u smeću. Nije namjeravao zadržati tankove s mamcima – bilo je dovoljno mamaca u marini.

Tankovi su se nalazili u nedovršenom podrumu. Pod je bio blatnjav, a zidovi od betonskih blokova. Imao je vrata koja su vodila van podno terase, stoga su ribolovci mogli odnijeti mamce bez prolaženja kroz bar. Prostorija je bila velika i duboka te, nevjerojatno, u njezinim potpornjima i gredama nije bilo plijesni ni truleži, iako bi im dobro došlo pojačanje.

Ben je bio pao niz stubište koje vodi u podrum. Cooper je ostao zamišljeno zuriti u te stube. Kako se to moglo dogoditi njegovom prijatelju?

Ben je bio tako prokleto krupan... kako je mogao poginuti pri padu? Umjesto

toga trebao je ostaviti golemu rupu u blatnom podu. Ali mozganje ga neće nikamo odvesti, a posao čeka.

Prije negoli je sve smeće odvezeno ili zabijen prvi čavao, Cooper je za sunčanih dana počeo primati posjete s ceste 101, uglavnom vikendom. Vozači, biciklisti, povremeni motorist – ljudi koji su godinama svraćali k Benu pitajući se kada će se lokal ponovno otvoriti. Varirali su od mladih, utreniranih sportaša koji su pedalirali diljem krajolika do onih babaca na Harleyjima koje je Mac spominjao. Postalo je očito da se Ben nije oslanjao isključivo na promet na plaži.

Coop je na kraju proveo mnogo vremena u zalogajnici, pokazujući Gini dio planova. Želio je zadržati ono što su Ben i grad naizgled najviše cijenili: plažu, netaknut rt, delikatesni dućan–bar, okupljalište.

“Ne znam zašto se toliko trudiš”, rekla je. “Možeš prodati kuću onakvu kakva jest i maleno zemljište na kojem leži, kao i mol i cestu, pa pustiti sljedećeg vlasnika da se brine o obnovi.”

“Mogao bih”, rekao je. “Ali želim prodati bar. Kafić. Isti bar i delikatesni dućan kakav je bio, samo u boljem stanju, zato što mislim da se grad oslanja na njega, da mu je potreban. To je jedini lokal na plaži. A Ben je, iz kojeg god razloga, želio da plaža bude otvorena. Ako ga srušim i prodam taj komad zemlje, tko zna što ćete dobiti na tome mjestu. Možda autopraonicu ili drive–in kino.”

“Ali zašto ti je stalo do toga, Cooperu?”

“Nisam siguran”, rekao je. “Zato što je moj prijatelj naizgled tako želio?

Zato što su se ljudi neprestano koristili Benovim lokalom, pa čak i zimi?

Budimo iskreni, ako se ostavim svega, to će promijeniti sve u ovom gradu.”

“Neki bi to smatrali prednošću”, odvratila je. “Ali ne i ja. Činjenica je da, premda nismo bogat grad, imamo vrlo nisku stopu nezaposlenosti. Mnogi ljudi rade u Thunder Pointu, neki čak u North Bendu, ali rade. Ovaj grad nema kavane ili suvenirnice, a trgovački se centri nalaze u Bandonu ili Coquilleu. I sami smo ovdje uz ocean. Sviđa mi se to.

“Ali postoji mnogo ljudi koji misle da bi im dobro došao prihod za stvari poput škola, knjižnica, parkova, takvih stvari. I, naravno, tu je prodaja

nekretnina – vrijedilo bi mnogo više. Ovdje postoje ljudi koji su i više nego spremni zgrabiti plijen i treba im odmaralište kako bi to učinili.”

“Zašto?”

“U jadnome malom gradu nema inicijativa za gradnju otmjenih kuća ili stanova.” “Što je sa sjevernim rtom?” upitao je. “Vrh nasuprot Benova skloništa na drugoj strani zaljeva. Ondje zacijelo postoji dostupno zemljište.”

“Postoji. Ali Cliff je vlasnik kuće na plaži. Zna da bi veliko odmaralište ugasilo Cliffhanger’s. A cijela se njegova obitelj godinama bavi ribarstvom. Ne bi mu išlo dobro kada bi marina bila puna luksuznih brodica, Benov posjed pun apartmana, a okolno zemljište vrvjelo stanovima i vilama.”

“Ajme”, rekao je Cooper. “Ovaj je grad puno složeniji nego što mi se učinilo na prvi pogled.”

“I misliš da bi klinci mogli paliti logorsku vatru na plaži nakon utakmice kada bi je posjedovali lanci hotela Hyatt ili Marriott? Stavili bi zaštitnu ogradu!” Potom se nacerila. “Kad si već ovdje, ideš li na utakmicu?”

“Nikako je ne bih propustio”, rekao je.

“Pa, ova se igra u Coquilleu – u gostima.”

“Ideš?” upitao je.

“Aha, moramo ići... naše cure navijaju. I obično to radimo.” Radimo. Nije mu promaknulo. “Ti i Mac?” “I Lou. Mlađa djeca. Ponekad i moja majka.”

Samo se nasmiješio. “Zvuči romantično”, rekao je.

“Cooperu, nije romantično. Bavimo se djecom. Sprijateljili smo se kada i Eve i Ashley. Stvar funkcionira.” “Što da vam klinke nisu prijateljice?” zatekao je sama sebe kako pita.

Nagnula se na šank. “Pa, ajme. Pretpostavljam da bih ga tada mogla pozvati na ples Sadie Hawkins.4 Ali nije tako ispalo.” Ponovno mu je natočila Ples u srednjoj školi ili na fakultetu na koji djevojke, suprotno običaju, pozivaju muške učenike ili studente, a ime je dobio po liku iz satiričnog stripa Li'l Abner autora Ala Cappa; nap. prev.

4

kavu. “Maturalni ples održava se za manje od dva tjedna. Upisat ću te kao nadglednika.”

“Vrlo smiješno.”

“Ah, misliš da sam se šalila? To je subota poslije utakmice, u petak. Lijepo se obuci.”

“Uozbilji se, Gina.”

“Ne mogu biti ozbiljnija. Trebaš smjernice za sutrašnju utakmicu?”

“Da. Hvala.”

Landon je odlučio porazgovarati s Cooperom kao muškarac s muškarcem.

Izbjegavao ga je, što nije bio pretežak zadatak – njegova je sestra često bila kod kuće, a kada nije, on je bio na treningu, a zatim imao pun kufer zadaće. Ali u petak navečer na utakmici u Coquilleu, Cooper je bio ondje, uglavnom se motajući oko ruba terena. Jednom ga je, podigavši pogled, Landon vidio kako razgovara s Eveinim tatom, lokalnim predstavnikom zakona. Upirao je prstom u Landona i drugu dvojicu igrača, a zamjenik je kimao glavom ozbiljna lica.

Piši kući propalo.

“Landone?”

Izvadio je još jednu knjigu iz svog ormarića i, okrenuvši se, našao se oči u oči s najljepšom djevojkom u srednjoj školi Thunder High, Eve McCain.

Smiješila mu se, a on joj je toliko brzo i toliko jadno uzvratio osmijehom da se smjesta počeo osjećati kao budala. Poput kakva idiota koji je upravo dobio na lutriji. Rastapao se naočigled najprivlačnije djevojke na planetu.

Povratio je smirenost. “Bok”, rekao je.

“Odlična igra, u petak navečer.”

“Hvala. Utakmica nije bila posebno teška.” Na sreću, pustili su Jaga Morrisona, budućega kralja školskog plesa, da odigra veliki dio. Stoga ga je Jag ostavio na miru.

“Svejedno. Nego, namjeravala sam čekati poslije kemije, ali pitala sam se koga vodiš na ples?”

Slegnuo je ramenima. “Vjerojatno neću ići”, rekao je.

Eve se ukipila od iznenađenja. “Ali moraš ići! Svi članovi momčadi moraju doći!”

Osjetio je kako mu smijeh navire na usne. Jagu Morrisonu suđeno je biti pravi kralj, kralj školskoga plesa, mjesto dostupno samo maturantima. Dobit će tu krunu pa makar je morao kupiti. Stoga mu se taj ples nije činio idealnim mjestom, čak i da je želio ići. “Vjerojatno ću se nakratko pojaviti...”

“Pa... bi li se volio nakratko pojaviti sa mnom?” upitala je. I obično hrabra i živahna Eve sramežljivo je porumenjela. “Hoću reći, ne mogu vjerovati da nemaš pratilju.”

“Ne. Čekaj. Ti nemaš pratitelja? Ti?” Osjećao se kao munjom udaren, da posudi izraz jedne među njihovim navijačkim pjesmama.

Blago se nasmijala i odmahnula glavom, čvrsto stišćući knjige na svoja prsa. “I prilično je teško pitati, stoga me pokušaj pretjerano ne povrijediti.”

“Ne mogu vjerovati da bi uopće... Isuse”, rekao je, češući se po glavi. “Ja?” “Zašto ne?” ispalila je u odgovor. “Mislila sam da smo prijatelji.”

“Apsolutno. Naravno. Da, prijatelji smo, naravno da jesmo.”

“Onda?”

Načas je razmislio prije odgovora. “Sigurna si?”

“Ah, i te kako. Možeš li voziti ili ću ja?”

“Mogu voziti, svakako. Možda mogu posuditi sestrin auto. Imam samo onaj mali kamionet. Dobar je, ali...”

“Landone, kamionet mi sasvim odgovara. Što god ti želiš.”

“Ajme”, rekao je. “Samo, ajme. Zbilja ne mogu vjerovati da te nitko nije pozvao.”

“Ah, zvali su me, samo nije prava osoba...” Počela je uzmicati. “Zvonit će...”

Uhvatio ju je za rukav. “Da? Tko te zvao?”

Nacerila se. “Želiš znati svoju konkurenciju, ha? Pa, nije ti konkurencija... ne mogu ga podnijeti. Nikada ne bih izašla s njim.”

“Da?” upitao je Landon, široko se cereći. “Tko to?”

“Morrison. Jag Morrison. On je obični glupi magarac. Moram ići. Vidimo se poslije, nakon treninga ili tako nešto.” Potom se naglo okrenula i nestala.

Landon se okrenuo prema ormariću, zatvorio ga i pustio glavu da padne na hladni čelik. O, čovječe, pomislio je. Ne mogu vjerovati da se to događa.

Život mi je definitivno gotov.

Landonova sestra radila je dvije noći zaredom u North Bendu kako bi mogla uzeti slobodan vikend za srednjoškolsku utakmicu povodom obljetnice mature. Zbog toga je Landon imao dovoljno slobode da se javi Cooperu. Noć je bila maglovita i bez mjesečine, ali otrčao je s Hamom na drugu stranu plaže, uvjeren da će biti prazna. Vidio je svjetla u Benovu baru i čuo glazbu, stoga je otrčao uza stube do terase i zabubnjao na vrata.

Cooper je otvorio. Na sebi je imao staru prljavu majicu prekrivenu piljevinom, oko kukova pojas s alatom, na ustima i nosu masku nalik kirurškoj te željeznu polugu u ruci. Glazba je dopirala iz staroga radija poprskana bojom.

Cooper je sklonio masku. “Pa, mislio sam da me izbjegavaš”, rekao je uz osmijeh. Pogledao je njemačku dogu koja je strpljivo sjedila pokraj Landona.

“Bok, Hamlete. Večeras si nekako miran, zar ne?”

“Trčao sam s njime preko plaže.” Landon je gotovo zaboravio zašto je došao. Cooper je bio okružen smećem – komadićima drva, rastavljenim šankom i policama, kutijama koje su naizgled sadržavale Benove stvari. “Što radiš?”

“Očistit ću ovo mjesto, obnoviti ga. Tako da ga mogu prodati.”

“Prodati? Samo ćeš ga prodati?” upitao je Landon.

“Pa, prvo treba poraditi na njemu. Ali za nekoliko ću mjeseci prodati lokal i zemljište na kojem se nalazi.”

“Moramo razgovarati”, rekao je Landon.

Cooper je načas razmislio o tome, a potom spustio polugu i skinuo pojas s alatom. “Idemo u kuću pa ćemo popiti piće. Pretpostavljam da on ne zna brisati noge?” upitao je pogledavajući Hama.

Landon je izvukao krpu iz stražnjega džepa. “Bez brige”, rekao je.

Kuća je, naravno, bila Cooperova prikolica i tegljač. Cooper je ušao prvi, otrvši majicu i hlače. Landon je učinio što mu je rečeno, brišući pijesak s Hamovih šapa i, za svaki slučaj, slinu s njegovih usta. Ušavši, rekao je: “Fora.”

Potom je, držeći psa za ogrlicu, izabrao stolac pokraj vrata i neprestano ga držao uza se.

Cooper je otišao u kuhinju i oprao ruke. Otvorio je hladnjak i uzeo pivo.

“Imam vodu u boci, čaj, Coca–Colu i Gatorade.”

Landon je odmahnuo glavom. “Neću se dugo zadržati.”

Cooper je nestrpljivo uzdahnuo i posegnuo za Coca–Colom. Pružio je Landonu limenku. “Tvom prijatelju treba piće?” Svjestan da razgovaraju o njemu, Ham se malčice uspravio. “Ne bi odbio, hvala.”

Cooper je nalio vodu u zdjelu s drškom, uzeo ručnik i stavio ga pod posudu pa je dao psu.

“Podsjeti me da nikada ne večeram ovdje”, rekao je Landon. “Oprat ću je.”

“Unutra je ljepše nego što sam mislio”, rekao je Landon. “Ne bih to očekivao.”

“Igračke su pod ceradom iza prikolice. Moram je održavati – živim u njoj.

Dvije sam godine živio u njoj u Corpus Christiju. Nisam želio ništa unajmiti ili kupiti kad je imam. Dovoljna je za jednu osobu.”

“Ne zadržavaš se na jednome mjestu, zar ne?”

Odmahnuo je glavom. “Ne.” “Pa, to nam je zajedničko”, rekao je Landon.

“Kako to?” upitao je Cooper sjedajući na kauč sučelice mladiću.

Umjesto da odgovori, Landon je rekao: “Slušaj, vidio sam te na utakmici.

U Coquilleu.”

“Bio sam prilično očit”, rekao je Cooper. “Želio sam biti očit. Nisi imao nikakvih problema ili?”

“Nisam, ali slušaj, ne smiješ govoriti zamjeniku šerifa što se događa. Ne smiješ. Samo ćeš pogoršati stvar, kažem ti.”

“Nisam rekao Macu da ti prijete.”

“Tako se činilo.”

“Znam kako je izgledalo. Razgovarali smo o nogometu i akcijama. Upro sam prstom u nekolicinu igrača koje poznajem, pobrinuo se da vide kako ih pokazujem zamjeniku, ali tema nam je bila nogomet.” Otpio je gutljaj pića. “Ne mogu te istući ako ih ja odam, Landone. Bio sam ondje, sjećaš se? Mogu govoriti o onome što sam čuo i vidio, ali ti zbog toga ne ispadaš cinkaroš.”

Landon se nagnuo naprijed na svom stolcu. “Misliš da će oni to tako doživjeti?”

“Možda su glupi, Landone, ali vjerujem da znaju da će, ako te istuku, odgovarati meni. A jedan među mojim rijetkim ovdašnjim prijateljima jest

Mac, koji naizgled zna svoj posao. Trebao bi mu reći, ali ako nećeš, ja ću jednostavno neko vrijeme ispadati negativac. Što kažeš na to?”

“Ne bi se smio miješati u to, Cooperu. Ne moraš to činiti.” Cooper je slegnuo ramenima. “Slušaj, često sam mijenjao sredinu kada sam bio tvojih godina. Nisam bio nogometna zvijezda, ali uvijek mi je bilo teško uklopiti se. I uvijek je postojao neki šupak koji je mislio da će zagorčavanje mog života biti zabavno. Usput, želio sam te pitati... zbog čega je Morrison toliko poseban?”

“Mislim zbog novca. Obitelj mu je najbogatija na ovom području i ima dvojicu starije braće koji su bili slavni nogometaši u Thunder Highu – dobitnici važnih sportskih stipendija. Nisu profesionalni igrači, ali dosta su stariji i diplomirali su, i svi u gradu misle da su Morrisoni sjajni. Poznajem jedino Jaga, a on nije sjajan. Nije čak ni toliko dobar igrač.”

“Hm”, rekao je Cooper. “Žive u onoj velikoj kući na rtu, zar ne? Odakle im novac?”

“Pojma nemam”, rekao je Landon. “Trofeji njegove braće stoje u polici s trofejima, a ljudi govore o njima kao o legendama. To je sve što znam. Trener i g. Morrison stari su prijatelji.”

“Kako prikladno...”

“A moja će situacija postati još zanimljivija zato što je Jag pozvao Eve McCain na školski ples, a ona ga je odbila.” Cooperove su obrve poskočile uvis.

“Potom je pozvala mene. I trebao sam odbiti, ali nisam mogao. Rekao sam da ću ići.”

“Nisi mogao?... ” “Čovječe, trebao sam reći ne, samo da se klonim tog Morrisona, ali tek sam poslije saznao da ju je on prvi pozvao. A, tako mi Boga, zgodna je. I vrlo, vrlo draga. I zabavna. Osim toga, rekla je da joj je bilo teško pozvati me i također da moli da je pretjerano ne povrijedim.” Odmahnuo je glavom. “Nisam je mogao odbiti, čovječe. Oboje bismo umrli.”

Opa. “Aha, Morrison bi mogao imati dodatni razlog za ljutnju...”

“Okej, sada zbilja imamo problem, zato što sam obećao Macu da ću mu svakako reći ako primijetim išta što bi moglo ugroziti njegovu kćer...”

Landon se uspravio na stolcu. “I, jesi li što vidio?”

to...”

“Daj, Landone, budimo iskreni – i sam si zabrinut zbog toga. Rekao si

Odmahnuo je glavom. “Ne vjerujem da bi Morrison učinio išta Eve. Ali meni bi naplatio kad bi mogao.”

Cooper se opustio, oslanjajući lakat na koljeno. Otpio je dug, opušten gutljaj piva. Potom je rekao: “Dobro je što idem na utakmice. I Iako sam se ljutio na nju zbog toga, dobra je stvar što me Gina nagovorila da pomognem njoj i Macu nadgledati ples.” Landon je korijenom dlana udario o čelo. “O, čovječe!”

“I ja kažem”, rekao je Cooper. “Stoga, ako imaš bilo kakvih problema, reci.”

“Ne smiješ ništa reći, Cooperu”, molećivo je odvratio. “Vjerojatno neću morati, ali ti bi trebao. Trebao bi barem reći treneru i, ako je potrebno, kaži Macu. Izlaziš s Eve. Dužnost ti je zaštititi je.”

“Baš. Da kažem dobrom prijatelju g. Morrisona, treneru...”

“Gledaj, znam što misliš. Samo razmisli o tome što je ispravno, radi Eve, ako nećeš radi sebe, dobro? A sad promijenimo temu. Nisam te vidio više od tjedan dana, osim na utakmici. Gdje si bio?”

“Sestra je često bila kod kuće. Večeras radi pa smo ja i Ham sami.”

“Znam da ste se preselili zato što se razvela, ali rekao si da si poput mene – ne zadržavaš se na istome mjestu. Zašto?”

“Zbog sestrina posla. Svakih nekoliko godina dobije premještaj. Ponekad i češće. Starci su nam poginuli brzo nakon što se pridružila Obalnoj straži. Isprva me željela ostaviti s našom tetom Frances, koja je pravo zlo. Molio sam je i preklinjao, i na kraju jednostavno počeo bježati sve dok me Sarah nije uzela, a teta Frances nagradila ju je jer joj me skinula s vrata.”

“Nisi blizak s tetom Frances, ha?”

“Mrzim je. Ona mrzi mene. Ako ikada nestane ili negdje pronađu njezino tijelo, ja bih trebao biti osumnjičen.”

“Shvaćam. Isuse, baš si zahtjevan”, rekao je Cooper.

“Ah, ali nisam. Jednostavan sam. Radim sve u kući, a znaš zašto? Zato što mi Sarah samo treba reći teta Frances da bi me dovela u red.”

“Kog ti je vraga teta Frances učinila?”

“Obično je neprestano srala. Derala se, pljuskala me. Zaključavala me u moju sobu, oduzimala mi večeru, mrzila me i kažnjavala svakog trenutka.”

“Kužim”, rekao je Cooper. “Pretpostavljam da se tako velik klinac kao što si ti nije mogao nositi s time.”

Pogled koji su poprimile Landonove oči bio je gotovo zastrašujući. “Bio sam petogodišnjak”, ozbiljno je rekao. “Petogodišnji klinac kome su roditelji netom poginuli u prometnoj nesreći.” Cooper ga je samo dugo gledao u oči i šutio. “A što s tvojim tetkom?” naposljetku je upitao.

“Nema tetka”, rekao je Landon. “To je jedna od brojnih stvari zbog kojih je vjerojatno postala takva kučka.”

“Teta Frances ne zvuči kao dobra osoba.”

“Nije dobra osoba.”

Cooper se naslonio. Otpio je malo piva pa rekao: “Žao mi je, stari. Nego, što Sarah radi za Obalnu stražu?”

“Potraga i spašavanje. Upravlja helikopterom.”

Cooper se zagrcnuo. Potom se zakašljao. Naposljetku je rekao: “Je li?”

“Trebam li te udariti po leđima?” upitao je Landon.

“Ma ne, dobro sam”, promuklo je odvratio. “Upravlja helikopterom?”

“Aha. Radi u postaji u North Bendu. Prilično je iskusna, ali ponekad ima dežurstva. Tijekom noći. Konačno mi vjeruje u dovoljnoj mjeri da me ostavlja bez nadzora. Mislim da ju je Ham nagnao da popusti – valja ga hraniti i puštati van, stoga moram biti kod kuće kako bih to činio. Stariji par u susjednoj kući motri moj kamionet – nemaju boljeg posla nego zuriti kroz prozor i gledati kad dolazim iz škole, odlazim u školu i tako to. I zove me. Često.”

Kao na znak, Landonu je zazvonio mobitel. Javio se: “Da, kraljice moja?”

Cooper se nasmijao i odmahnuo glavom.

“Izveo sam Hama u šetnju i zastao u Benovu baru. Sadašnji je vlasnik radio na njemu, stoga smo pogledali što se događa i popi li Coca–Colu. Ma ne, u redu je. Dobro, možda je perverznjak, ali neću mu dopustiti da me dira po posebnim mjestima.

Cooper je zamalo pao s kauča.

“Za minutu odlazim i trčim kući. Ako izmorim Hama, možda neće trčati u snu ili hrkati cijelu noć. Da, sve je u redu. Da, zaključao sam vrata. Da, jeo

sam... ono ubojito sranje od hamburgera koje si napravila neku večer. Da, napisao sam zadaću. Da – Isuse, Saro! Razgovarat ćemo kod kuće, dobro?

Nazvat ću i javiti se kad stignem onamo.”

Landon je ustao. “Moram ići. Sarah i njezin muž obično su uzimali različite rasporede tako da je jedno od njih uvijek bilo uz mene, ali nakon razvoda pomalo je neurotična.”

“Sve mi je jasno”, rekao je Cooper.

Landon se nasmijao. “Ne, nije, ali nema veze. Trudim se najbolje što mogu s njom. S vremenom će živnuti.” “Želiš da te nazovem? Da se uvjerim da si sretno stigao kući?” upitao je Cooper.

Landon ga je prijekorno pogledao. “Popuši mi”, odvratio je otvarajući vrata.

“Pričekaj”, rekao je Cooper pozivajući ga natrag. Otišao je u kuhinju i uzeo mobitel. “Spremi moj broj u mobitel.”

“Zašto?”

“Tako da me možeš nazvati ako me zatrebaš”, rekao je Cooper. Kada je Landon ostao tek zuriti u njega ne vadeći mobitel iz džepa, Cooper je nastavio: “Slušaj, bit ću ovdje neko vrijeme i nemam nikoga. Nemam čak ni psa. Obično sam kod kuće – nezaposlen sam i imam tek dvoje prijatelja. Najbolji sam kandidat za zvanje ako naletiš na nekakav, ne znam, problem.”

“Poput toga da me mlate pod tribinama?”

“Ili ti ponestane goriva. Ili pas pojede gomilu udica za pecanje i mamaca i želi umrijeti pa mora veterinaru, a sestra ti spašava druge ljude. Ili se stari susjedi nađu usred unakrsne vatre dok te mafija pokušava srediti. Ili...”

“Da, da, dobro”, rekao je vadeći mobitel. “Kako glasi?” Cooper mu je izrecitirao broj. Landon ga je ukucao i spremio mobitel. “Želim tvoj”, rekao je Cooper.

“Zašto?”

Cooper je uzdahnuo. “U slučaju da mi zatreba pomoć. U slučaju da se gušim od plijesni u onoj Benovoj straćari. U slučaju... ” “Dobro! Isuse!” Landon je ispalio brojeve. “Eto. Sad smo to riješili. Ali nemoj me zvati. Već me nadzire dovoljan broj ljudi!”

Cooper se smijao promatrajući Landona i Hamleta kako trče niz stube prema plaži. Potom je sjeo kako bi popio pivo i uozbiljio se. U glavi mu se stvorila slika, nepozvana – maleni petogodišnjak, naprasito lišen obitelji, kako prima pljusku. Klinac te dobi izgladnjivan za kaznu? Trebalo mu se dopustiti bilo što, trebao je moći večerati sljezove kolačiće ako bi mu tako bilo lakše. I petogodišnjak koji bježi od kuće? Imao je golemu sreću što je uopće ostao živ.

Teta Frances morat će se silno potruditi kako ne bi završila u paklu.

A opet, taj klinac... pogledaj ga sad. Upravo onaj tip klinca kakvog bi zamjenik želio da vodi njegovu kćer na ples – sportski tip, ponizan, pametan, zabavan. Odgovoran. Tko je zaslužan za to? Je li Landon samo stara duša? Ili je njegova sestra učinila nešto posebno?

Cooper nije ostao u gradu zato što ga zanima Benov život, Benov grad.

Shvatio je da ima još jedan razlog. Landona više nitko ne bi trebao iznevjeriti.

Osmo poglavlje

K

ada se Landon vratio od Coopera, pričekao je do otprilike devet sati, a potom izvukao školski raspored za vježbe iz kemije pa otipkao Evein broj.

Nikada je prije nije nazvao. Nikada i ne bi imao hrabrosti nazvati je radi bilo čega osim kemije da Cooper nije spomenuo kako je njegova dužnost zaštititi je.

Užasavao se toga, ali što je pošteno, pošteno je.

Sneno se javila. “Halo?”

“Hej, bok. Landon je. Kvragu, jesam li te probudio?”

“Hmm, ne, ali čitala sam povijest, što mi dođe kao drijemanje. Što ima, Landone?”

“Pa... moram razgovarati s tobom o nečemu. O plesu. Možda bude problema... ” “Ah, ne!” rekla je, naglo se razbudivši. “Sada ćeš me povrijediti, zar ne?

Predomislio si se?”

“Ne! Nema šanse. Ali čuj...” Zastao je i počešao se po glavi. “Eve, ne želim preuveličavati stvar, ali trebao bih ti nešto reći. Nešto o Jagu.” “Što? Da je kreten?”

Landon si nije mogao pomoći, a da se ne nasmije. “Da, i to. Također, ovih me dana pretjerano ne voli.”

Na njegovo iznenađenje, sada se ona nasmijala. “Landone, ne voli on nikoga tko zna igrati nogomet.”

“Ha?” “Zbilja je mislio, s obzirom na to da je maturant, da se podrazumijeva kako će ovo biti godina njegove vladavine. Naljutio bi se na sve bolje od sebe.

Ne obaziri se na njega, glup je.”

“Ha”, ponovio je, ali ovoga puta ne kao pitanje. “Stvar je u tome što se ponaša puno gore nego čisto neprijateljski. Kao da me ciljano napada, kužiš?

Prilično je teško ne obazirati se na nekoga tko te zabija u ormarić kad god ulovi priliku.”

“Ozbiljno? Landone, ne smiješ mu to dopustiti!”

“Obično nije sam, Eve. Ima čopor.”

Zarežala je. “I točno znam tko su oni. Sinclair, Wormitz i Pickering. Svi su gubitnici. Trebao bi nekome reći. Možda treneru.” Dlanom je protrljao tjeme. “Mislim da je to drukčije s curama, Eve. Znaš kakav tip ispada ako se ne može nositi s time? Ne želim nikome reći, želim se sam nositi s time. Provlači se neopaženo. Uvijek me uspije uloviti nasamo.”

“Zato što je podmukao i lažljivac. Želiš da ja kažem nekome?”

“Ne! Ne. Slušaj, samo sam ti to želio reći, zato što će zbog nas dvoje na plesu izgledati kao da sam pobijedio Jaga u još jednoj stvari. A ne želim da ti se bilo što loše dogodi. Ne želim da uopće izgovori tvoje ime. Možda bi željela razmisliti o tome da ne idemo zajedno.”

“Ah, hoću. U stvari, upravo sam dobro razmislila. Ashley me pitala da idemo s njom i njezinom dečkom pa sam namjeravala odbiti. Ne želim te gurati među ljude koje jedva poznaješ, ali ovako je možda bolje da kažem da. Nisi ovdje dovoljno dugo da bi znao Ashina dečka – maturirao je prošle godine.

Crawford Downy. Svi ga zovu samo Downy.”

Nakratko je šutio. Thunder Point ponosio se svojim nogometnim zvijezdama. Njihove fotografije i trofeji bili su izloženi u školskim hodnicima.

“Zar on nije na Državnom sveučilištu?”

“Jest. Ali lud je za Ash i ne želi da ona propusti sve važne srednjoškolske stvari, i sasvim sigurno ne želi da ide s bilo kime drugim. Uglavnom, on je sportski alumni – vratit će se na utakmicu. Vrlo je drag dečko. I također krupan, vrlo krupan.”

“Ajme.”

“Tako da, ako ti nije problem, ići ćemo s njima. Ne zbog mene”, rekla je.

“Jag se ne bi usudio gnjaviti me. Više nisam nova ovdje, imam dosta prijatelja, a tu je i moj tata... Neće mi smetati. I bolje mu je da te ne dira. Odvratan je.”

“Ajme”, ponovio je Landon. “Ali slušaj, ako bi nekako uspjela ne proširiti glas o tome da cvilim jer me netko uzeo na zub...”

“Landone, ne bih to učinila.”

“Ma, ponižavajuće je kad ti se djevojka zauzima...” Kada su mu riječi napustile usta, lecnuo se i korijenom se dlana zveknuo po čelu. Zaškrgutao je zubima slušajući dugu tišinu.

“Ja sam ti djevojka?” tiho je upitala.

“Pa, to je mjesto definitivno još uvijek slobodno.”

Nasmijala se njegovim riječima. “Gdje se mogu prijaviti?”

“Možeš se odmah prijaviti ako ti iole ide kemija. Zbilja me ubija.”

“Ide ti bolje nego meni. Zar nisi dobio peticu na zadnjem ispitu?”

“Moram dobivati petice inače će me sestra dokrajčiti.”

“Trebali bismo spojiti tvoju sestru i mog tatu. Treba mu žena da se okani mojega života i života tete Lou. Pomalo nas umara njegov neprestan oprez.”

Landon je zbacio cipele i legao na kauč s mobitelom uz uho. Ham se smjestio na pod pokraj njega. “Je li?” upitao je. “Budi strpljiva. Sarah se razvela prije manje od jedne godine. Želi pobiti sve muškarce. Sve osim mene – ja još uvijek prolazim.”

Razgovarali su tako cijeli sat, o svojim obiteljima, o školi, o preseljenju u novi grad i privikavanju na okolinu. Landon nije imao iskustva u takvim kasnim, dugim telefonskim razgovorima s djevojkom. Nikada nije bio sramežljiv, ali oduvijek je bio pomalo nesiguran u društvu djevojaka.

Jednostavno nije mogao povjerovati da su mu sklone. U sportu je bio samopouzdan, u školi baš i ne, ali bio je voljan uložiti sav svoj trud u učenje.

Morao je. Jedini način da ode na studij jest taj da dobije stipendiju. Ali djevojke? U tome mu je samopouzdanje zakazivalo.

Eve McCain bila je najljepša, najpametnija, najbolja djevojka u školi.

Zajedno su pohađali tri predmeta, a on ju je promatrao od početka škole i divio se svemu na njoj. Iako su razgovarali, nije joj se sam obraćao. Bio je srdačan, uslužan, ali u posljednje je vrijeme previše toga prošao i ne bi mogao podnijeti odbijanje. Još nikada nije bio na spoju, osim ako ne računa grupne spojeve na pizzi ili zabavi poslije utakmica, a to je bilo u njegovoj staroj školi u North Bendu, gdje je također bio novi klinac. Pozivali su ga da se pridruži “društvu” na plaži u Thunder Pointu, ali s obzirom da bi Morrison bio ondje, izgovarao se i nikada nije odlazio.

Stoga mu se, nakon nekoliko teških mjeseci, ovo učinilo sasvim novim. I vrlo privlačnim.

Nastava je u petak završila rano zbog slavlja povodom obljetnice mature, ali ne prije učeničkog vijeća radi krunidbe. Budući da nisu morali prisustvovati, klinci koji nisu željeli sudjelovati u školskim aktivnostima preskočili su ih.

Landon je razmišljao o odlasku, ali na koncu je prevladala znatiželja. Ugurao se posve otraga u gledalište i promatrao.

Bilo je puno pompe, navijačice su plesale – bez jedne navijačice, kandidatkinje za kraljicu obljetnice mature – ravnatelj je govorio, trener je nabrijavao nogometaše. Potom je limeni orkestar svirao dok su kandidati prilazili pozornici. Svi su bili odjeveni u svečane haljine i lijepa odijela. Na pozornici bi se sastali i rukovali, kratko se naklonili publici, udaljili se i stali u red iza četiriju djevojaka i četvorice mladića. Poslije će svi sudjelovati u paradi.

Nakon toga nogometaši će odjuriti u svlačionice i presvući se za večerašnju utakmicu.

Naposljetku su objavljeni rezultati glasovanja. Stacy Kraemer i Justin Moore okrunjeni su prema prošlogodišnjoj slavi. Justin Moore, a ne Jag.? Jedan dio njega pomislio je: Karma je kurva, stari. Ali drugi dio znao je da će Jag Morrison večeras biti u još gorem raspoloženju. Prilično se bahatio u vezi s tom krunom. Obično se titula dodjeljivala nogometnom kapetanu – osim ako je riječ o kretenu kojega mnogi ne vole. Justin je bio hvatač i dobro odrađivao posao: nije se družio s Jagom.

Odmah nakon krunidbe slijedila je priprema parade. Svaki je razred izradio paradno vozilo s ukrasnim motivima. Nije to bila parada kao na Rose Bowlu,5 ali kakva paradna vozila znaju biti, nisu bili loši. Budući da su se samo maturanti mogli natjecati za kralja i kraljicu mature, njihov je razred uvijek imao vozilo s prijestoljima. Justin i Stacy zauzeli su mjesta, spremni za početak parade. Trećaši su na svom vozilu imali pumu od kaširanog papira; drugi je razred slavio s nogometašem među svojim redovima, a prvi je razred odao počast ribarskoj industriji s krmom broda i sabljarkom od kaširanog papira, iako nikada ne biste ulovili sabljarku ovako daleko sjeverno blizu obale Tihog oceana.

Orkestar je predvodio vozilo niz glavnu ulicu Thunder Pointa te su napravili dva kruga na stazi oko nogometnog igrališta. Kada je parada stigla do staze, Justin Moore skočio je s maturantskog vozila kako bi se spremio za Nogometna utakmica koja se, počevši s 1916. godinom, održava svake godine, i to obično 1. siječnja, na stadionu Rose Bowl u kalifornijskoj Pasadeni; nap. prev.

5

utakmicu. Svlačionica je vrvjela bukom, smijehom i glupiranjem, pa je Landon pomislio da možda, samo možda, Jag Morrison nije kralj škole, nego princ vrlo malene klike. To je bilo manje zastrašujuće. Naposljetku, dok je orkestar svirao školsku himnu, ekipa je nahrupila kroz papirnati znak rastegnut između vratnica uz povike gomile.

Landon nije imao velika očekivanja za utakmicu povodom obljetnice mature. Već su jednom pobijedili Stafford High i njihova momčad nije bila jaka. Prednost za obljetnicu mature i prednost za Jaga. Kao što je Landon očekivao, trener Rayborough otpočeo je utakmicu s Jagom u igri. Landonu nije smetalo stajati po strani, gledati utakmicu i druge stvari. Odmah nakon početka utakmice zamijetio je Coopera kako stoji na rubu tribina, a potom je nestao.

Prepoznao je Crawforda Downyja s fotografije na školskoj polici s trofejima.

Downy se pozdravljao sa starim prijateljima i razgovarao s trenerom kao da mu pripomaže.

Ali utakmica je pošla po zlu. Jagu je ispala lopta. Dvaput je neprecizno dodao, a potom zabrljao pri presretanju pa je Stafford postigao bod. Trener ga je pozvao, razgovarao s njime, kucnuo ga po kacigi i vratio ga u igru. Ispadanje lopte, još jedno, Staffordovo preuzimanje i trčanje. Ne predaleko, ali očito su pucali na još jedno polaganje. Thunderova se obrana snašla i osvojila loptu, ali Jag je ponovno zabrljao dodavanje. Stafford je vodio 7 : 0. Trener neće željeti zaostati na poluvremenu.

“Dupre!”

Uvodi ga. Landon je otrčao do trenera, primio upute i ušao na teren. Uzeo je Staffordovu loptu. Okupio je suigrače, preuzeo glavnu riječ i primio loptu.

Odmaknuo se od Staffordove obrane i izveo savršeno dodavanje koje im je pružilo priliku za polaganje. Kada je sljedeći put dobio loptu, dodao ju je krilnom hvataču pa je Thunder došao do bodova. Gomila je podivljala. Premda sam nije nosio loptu, skandirali su njegovo ime zajedno s onim krilnoga igrača.

Ali pozornost nije bila toliko zabavna kao igra – stvaranje prilika, pobjeda.

Landon je jednostavno obožavao igru. Osjećao je pritisak i uzbuđenje sve do nožnih prstiju. Do polovice utakmice, prestigli su Stafford za tri boda.

Landon je mislio da će ga trener izvaditi i Jagu pružiti još jednu priliku, ali nije. Zapravo, nije dopustio Jagu da zaigra sve do kraja utakmice, kada su

već imali prednost od četrnaest bodova i kada je pitanje pobjednika bilo riješeno. Jag je odvažno nastojao postići bod i zakazao, ali barem nije poklonio loptu Staffordu.

Tijekom poluvremena, Eve je prišla mjestu na kojem je stajao po strani s momčadi i šapnula mu da uređuju sportsku dvoranu za sutrašnji ples, ako želi pomoći. Rekao joj je da će doći poslije utakmice.

Kada je utakmica završila, Thunder High ostvario je veliku pobjedu pa su ga nagradili vrištanjem, bubnjanjem i povicima s tribina. Landonu su čestitali kuckanjem šaka i pljeskanjem po leđima, a i on je čestitao svojoj ekipi.

Zamijetio je da je Jag mrzovoljan i da zaostaje za momčadi, ali naredio je samome sebi da se ne obazire na njega i s terena otrčao u svlačionicu.

Jedva je uspio izuti kopačke, kad ga je trener pozvao u ured. Ušao je u malenu prostoriju sa staklenim prozorom koji je gledao na svlačionice i zatekao Downyja kako se postrance naslanja na trenerov stol.

“Eto ga, Downy. Ovo je Landon Dupre. Landone, ovo je Crawford Downy. Prošle nas je godine odveo sve do državnog doigravanja.”

Downy je ispružio ruku. “Imali smo dobru momčad. Drago mi je, Dupre.

Bio si sjajan.”

“Bok, hvala”, rekao je Landon, primajući njegovu ruku. “Žao mi je što te nikada nisam vidio kako igraš.”

“Možda ćeš dospjeti na Državno sveučilište pa ćemo zajedno igrati.”

“Kako si ti dospio tamo?” upitao je Landon.

“Stipendija. Ali Državno sveučilište nije bilo moja jedina opcija”, rekao je Downy.

Kratko su razgovarali o rekordu države Oregon, o činjenici da se Landon nada pomoći pri školovanju, o dvostrukom spoju za ples. Downy je nastavio: “Uglavnom, ovog vikenda imamo puno vremena za razgovor o fakultetskom životu. Večeras sam zapeo s ukrašavanjem, zato što će Ashley biti ondje.”

“Onda se vidimo. Mene je Eve uposlila.”

Ponovno su se rukovali. Kada se Landon vratio u svlačionicu, većina se njegove momčadi ili odijevala ili izlazila iz tuševa. U trenerovu je uredu mogao vidjeti Downyja. Izgledao je posve opušteno, još se uvijek naslanjajući na stol i

smijući se sa svojim starim trenerom dok se trener Rayborough naslanjao u stolcu.

Landon se svukao, ovio ručnik oko struka i krenuo prema tuševima. Iz svog je ureda trener mogao vidjeti svlačionicu; ženama je bilo zabranjeno ulaziti u trenerov ured dok se momci oblače. Tuševi i zahodi nisu se vidjeli odande. Zadnja tri momka, brišući se ručnicima i smijući se, izišli su iz tuša upravo kada je Landon ulazio.

“Sjajna igra, Dupre!”

“Prava si munja, Dupre!”

Samo se nasmiješio i otišao svojim poslom. Namjeravao je požuriti. Eve se nalazila u njegovoj bliskoj budućnosti. Upravo se nasapunao i stavio šampon u kosu, kad je začuo svoje ime. “Dupre.”

Otvorio je jedno oko i ugledao Jaga Morrisona kako se naslanja na dovratak prostorije s tuševima. Bio je posve odjeven u hlače s naborom, smeđe cipele tankih potplata i tamnoplavi pulover. Rukave je zadigao do lakata kako bi pokazao zlatni sat. Dlanovi su mu bili u džepovima hlača, noge isprepletene.

Izgledao je kao prokleti oglas za GQ. “Što je?” upitao je Landon. “Malo sam zauzet.” Pustio je tuš da curi po njemu i ispire sapun.

“Nitko ne voli pametnjakoviće, Dupre. Nemoj misliti da možeš tek tako doći ovamo i preuzeti stvar u svoje ruke. Rekao sam ti, to je moj teren.”

Landon je dlanom obrisao lice. “Gdje ti je ekipa, Morrisone? Obično me ne napadaš sam. Mislim da se bojiš da ću tobom pomesti pod.”

Jag je zakoračio unutra. “Samo sanjaj. Samo sam ti došao reći da je tvojoj zabavi došao kraj.”

Landon se nasmijao. “Ma je li? Pomalo izgleda kao da je tvojoj zabavi došao kraj. A sad se gubi odavde, osim ako si došao gledati golog muškarca.”

Potom se okrenuo, pokazao mu leđa i nagnuo se pod tuš. Nakon nekoliko sekundi pogledao je preko ramena i uzdahnuo od olakšanja. Morrison je otišao.

Oslonivši se dlanovima o zid, Landon je pustio da mu vruća voda pršti po glavi i licu. Prije negoli su nevolje počele nije bio ni progovorio s Morrisonom.

Dva treninga prije početka nastave otkrila su da je Landon snažniji vođa navale i to je bilo sve što je potrebno. Nemoj misliti da ćeš započinjati utakmicu,

Dupre. To je moja momčad. Ta prva prijetnja prilično je dobro poslužila Jagu –

Landon nije bio u prvoj postavi. Trener je pružao Jagu svaku priliku i ubacivao Landona samo kada Jag ne bi mogao iznijeti ili dodati loptu. Ali nije ga mogao neprestano držati izvan igre, a uskoro je Jag rekao Landonu da se spotakne i ispusti loptu. Kada to nije upalilo, Jag i njegov trojac počeli su mu otvoreno prijetiti – udarcima, guranjem, pokušajima spoticanja. Ona noć pod tribinama bila je najgora epizoda. Cooper mu je spasio guzicu, ali shvatio je poruku: držali su ga kako bi ga pretukli.

“Dupre."

Naglo se okrenuo i jednako se tako lakat, palica ili što već zabilo njegovu sljepoočnicu u tvrde pločice. Ručka tuša udarila ga je u rebra. Dok je padao, boreći se kako bi se uhvatio za nešto, poluga ga je udarila po licu.

Potom mu se sve zacrnjelo.

“Vraški je dobar igrač”, trener Rayborough govorio je Downyju. “Ali ima malo problema s uklapanjem.”

“Proći će, ako je dobar dečko”, rekao je Downy.

“I ja tako mislim. Trudi se, nikad ne propušta trening, daje sve od sebe na terenu, podržava svoje suigrače...”

“A ocjene?”

“Nikada nije imao problema s ocjenama”, rekao je trener. “Za razliku od određenih maturanata u momčadi, koji se jedva drže.” Pogledao je kroz prozor u mirnu svlačionicu. Svi su otišli, pa čak i trener. “Idemo zaključati.”

“Dobra ideja”, rekao je Downy. “Moram ići vješati lampice i puhati balone. Ako dobro odradim posao, sve bi moglo završiti spojem!'

Nasmijali su se na izlasku iz ureda. Prije negoli je pogasio svjetla, trener je pogledao u svlačionicu. Na klupama je ležalo nekoliko prostrtih ručnika.

“Netko je zaboravio zatvoriti ormarić”, promrmljao je krećući se prema otvorenom ormariću.

Polako mu je sinulo – ormarić ne samo da je bio otvoren nego je sadržavao igračevu odjeću, a naprtnjača s dresom i ostalom opremom ležala je na podu, kopačke pod klupom, tuš je curio ... “Hej!” povikao je. “Je li netko unutra?”

Nitko nije odgovorio. Trener Rayborough krenuo je prema tuševima. Ne bi bio prvi put da je neki glupan ostavio otvoren tuš. Postanu malo hiperaktivni nakon...

“Downy! Zovi hitnu!”

Trener je isključio tuš i kleknuo pokraj Landona. Istoga trenutka kad je podigao klinčevu glavu, Landon je zastenjao. Glava mu se zanjihala.

“Isuse, Dupre, koji klinac? Onesvijestio si se?”

“Nije se onesvijestio”, rekao je Downy s vrata. “Hitna stiže.” Landon je pokušao sjesti, stenjući.

“Ne diži se, Dupre”, rekao je trener. “Koji se vrag dogodio?” Ali Landon se nastavio uspravljati, lamatajući rukama. “Treneru.” Downy je uzeo ručnik s vješalice pokraj tuša i bacio mu ga. “Pokrijte ga. Nije se onesvijestio. Netko ga je napao pod tušem. Tko je to učinio, Landone?”

Landon je samo zastenjao i pružio mokru ruku prema licu. Čeljust mu je već počela otjecati, a usna mu je krvarila. Osjećao je kako mu čvoruga izbija na čelu.

Downy je čučnuo. “Reci prije nego što stignu hitna i policija.”

“Policija?”

“Landone, taj šupak neće proći nekažnjeno”, rekao je Downy. “Je li to bio Morrison?”

“Morrison?” upitao je trener, očigledno zapanjen.

“On je kreten, treneru”, rekao je Downy. “Gledao sam ga kako nagurava klince uokolo od četvrtog razreda. Gnjavio je mog mlađeg brata dok se nisam umiješao.”

“Morrison?” ponovno je upitao trener. “Nikada to nisam zamijetio!”

Downy ga je pogledao. “Naravno da niste”, odvratio je Downy. “Vjerujte mi. Je li to bio Morrison?” ponovno je upitao Landona.

Landon je slabašno kimnuo. Vid mu se razbistrio, kao i glava, iako ga je vraški boljela. Mogao se pretvarati da ga je težak udarac u glavu natjerao da onemoća pred trenerom i Downyjem pa da je zato ispljunuo Morrisonovo ime.

Ali uopće nije bila stvar u tome. Bilo mu je dosta. Tip to očito odmalena radi

bilo kome koga doživljava slabijim? Veliko iznenađenje. Vrijeme je da mu se stane na kraj.

“Bio je to Morrison”, rekao je Landon. “Ovo nije prvi put. Njegovi su me momci jednom držali kako bi me mogao udarati.

I naredio mi je da loše igram kako bi on mogao ući u igru. Rekao je da je to njegova momčad. Njegova škola.”

Trener je suzio oči poprimivši čeličan pogled. Vijest o neodanom igraču najteže ga je pogodila. Downy je polako ustao, otišao u svlačionicu i uzeo nekoliko ručnika. Spustio je jedan pod Landonovu glavu i upotrijebio još nekoliko njih kako bi pokrio njegovo drhtavo tijelo. “Smiri se. Uskoro će stići i imat će deke. Koga možemo nazvati?”

“Moju sestru. Sarah. Broj je u mom mobitelu. U ormariću.”

“Dobro.”

“Bit ćeš ti dobro, Dupre”, rekao je trener. “Vidiš dvostruko ili nešto takvo?” Landon je odmahnuo glavom. “To je dobar znak. Moraš ostati ležati. U slučaju da nešto nije u redu s tvojim leđima.

“Ništa ne fali mojim leđima, ali pošteno sam zagrizao jezik. Imam li sve zube? Imam osjećaj da fufljam.”

“Tako izgleda. Ali moraš se okaniti salse barem tjedan dana. Donijet ću ti led za čvorugu na čelu.”

“O, Bože”, rekao je Landon zadrhtavši. “Led.” “Ispravit ću stvar, Dupre”, rekao je trener. “Trebao si mi jednostavno reći.”

“Zašto?” upitao je Landon. “Još uvijek ne možete povjerovati u to.

Vjerujete samo zato što vam je Downy rekao.”

Nakratko je pošutio prije negoli je rekao: “Sve se to upravo promijenilo, sinko.”

Deveto poglavlje

K

ada su javili da je zamjenik šerifa potreban u školi, Mac je već bio ondje – nije bio na dužnosti, nego je čekao Lou i djecu. Lou je pomagala nastavnicima nadgledati učenike koji su ukrašavali sportsku dvoranu, a njegovo je dvoje mlađih klinaca odbijalo otići kući dok ne vide što rade Eve i njezini prijatelji. Stoga je boravio ondje, stojeći u dvorani i razgovarajući s roditeljima, kad mu je zazvonio mobitel.

Zamjenik šerifa na dužnosti morao se odazvati na napad u muškoj svlačionici.

Svlačionici? Napad?

Kad je Mac predao klince Lou i prošao dvoranu ulazeći u svlačionicu, članovi hitne pomoći već su izlazili kroz stražnja vrata prema parkiralištu s torbama u rukama. Steve Pritkus – zamjenik na dužnosti – bio im je za petama.

Sastao se s njima pred prostorijom s tuševima.

Bolničarima nije trebalo puno vremena da se uvjere da je Landon stabilno i da ga polegnu na kolica. Iako je već pomicao kralježnicu, ustrajali su na dasci za imobilizaciju koju su obećali skloniti čim obavi rendgenski snimak i pregled kod liječnika. Dok su ga učvršćivali remenjem i pokrivali, zamjenici su porazgovarali s trenerom Rayboroughom i Crawfordom Downyjem. Njihovi su se iskazi podudarali. Dok su pripremali Landona za prijevoz, Mac i zamjenik Pritkus uspjeli su mu postaviti nekoliko pitanja. Potom su ga bolničari izvezli na parkiralište kroz stražnji izlaz svlačionice. Kroz ta je vrata momčad istrčavala na teren.

Upravo dok se vozilo spremalo za polazak, pojavila se Sarah Dupre.

Nakon što su je bolničari uvjerili da će s njezinim bratom biti sve u redu, slijedila je vozilo do bolnice u Bandonu. Nije bilo rotirajućih svjetala'ni sirene, samo ugodan, siguran prijevoz.

Ali Mac je na mobitelu imao fotografiju klinčeva otečena, krvava lica. I uvjerenje Landona Duprea da će podnijeti tužbu.

“Mislim da možemo početi u sportskoj dvorani gdje se nalazi puno klinaca”, rekao je Mac. “Morrisonov je auto još uvijek na parkiralištu. Svi u gradu znaju taj bijeli BMW!' “Može, šefe”, rekao je Pritkus. Već su zamolili trenera i Downyja da ne razgovaraju o situaciji s roditeljima ili učenicima. Vratili su se u dvoranu kroz školu. Malena se skupina okupila oko vrata svlačionice okružujući Downyja i trenera. Jag Morrison držao se na udaljenosti i naizgled nabacivao nekoj djevojci. Sjedila je na tribinama, a on stajao pred njom, jedne noge podignute i stopala oslonjena na sjedalo pokraj nje. Jednu je ruku držao u džepu, a drugom gestikulirao dok je govorio, smješkao se i smijao, naizgled nezainteresiran za gungulu pred svlačionicom.

Macova se utroba zgrčila. Taj mu klinac nikada nije bio drag, ali uvijek ga je čudilo kada bi naletio na toliko samouvjerena, nonšalantna sumnjivca. Je li zbilja mogao netom razbiti nečiju glavu, ostaviti ga da gol leži na podu tuša i otići u pronalazak djevojke za spoj?

“Tata? Tata?” zazvala ga je Eve, povlačeći ga za rukav. “Je li Landonu dobro? Je li se ozlijedio tijekom utakmice? Je li pao pod tušem? Tata?”

Spustio je pogled na nju, nabravši čelo. “Bit će mu dobro, dušo. Sada moram obaviti neke stvari.” “Što se dogodilo? Gdje je? Želim ići vidjeti ga.”

“Odveli su ga u Bandon, ali dobro mu je. Sestra je otišla s njime. Ne treba im gomila klinaca u bolnici. Siguran sam da će ga samo pregledati i pustiti.”

“Tata, Landon je moj pratitelj za ples. Želim ga vidjeti! Ako me teta Lou odveze, smijem li ići? Molim te?”

“Reci Lou da odluku prepuštam njoj. I reci joj da malo dulje mora čuvati Ryana i Dee Dee. Sada imam posla.”

Oči su joj bljesnule niz tribine prema Jagu, a potom prema očevu licu.

Naglo je uzdahnula. “O, Bože, Jag mu je naudio, zar ne? Landon je rekao da ga Jag uvijek gnjavi, gura uokolo i zabija u ormariće!”

Mac je zadržao njezin pogled. “Eve, želim da se vratiš Lou i klincima. Ja ću se provozati s g. Morrisonom. I ne želim da razgovaraš ni s kim o tome.

Potrebna je pravna procedura.”

Ugrizla se za usnu, a potom ozbiljno kimnula. “Smijem li ići vidjeti Landona?”

“Reci Lou da sve ovisi o njoj. Neko ću vrijeme biti zauzet.”

“Jag Morrison”, rekao je Mac. “Pođi sa mnom i zamjenikom Pritkusom, molim te.”

“Molim?” odvratio je, spuštajući stopalo s tribina i uspravljajući se.

“Izići ćemo do patrolnog vozila”, rekao je Mac. Nasmijao se. “Ne bih rekao”, odvratio je odmahujući glavom. “Što želite?”

“Idemo van gdje će ti zamjenik Pritkus pročitati prava i optužiti te za zločin. Možeš poći s nama ili ti možemo staviti lisičine pa te na taj način izvesti. Da sam na tvome mjestu, odlučio bih se za lijep i pristojan izlazak.”

“Zločin? Koji vrag? Zločin?”

“Napad”, rekao je Pritkus. Skinuo je lisice sa stražnjeg dijela svog pojasa.

“Hej, hej”, rekao je Morrison. “Čekajte... ne bih nikoga napao! Vi ste ludi!

Nikamo ja ne idem!”

“Dobro, zato što ću te rado vidjeti u lisičinama”, rekao je Mac. “Zahvaljujući tebi, jedan se mladić sada nalazi u kolima hitne pomoći na putu u bolnicu. Nakratko je izgubio svijest, ali ne i pamćenje.”

“Nema šanse”, rekao je podižući dlanove i uzmičući. “To me samo netko pokušava uvaliti u nevolju. Gdje su svjedoci?”

“Dakle, lisičine”, rekao je Mac. Po jedan sa svake strane, zamjenici su mu povukli ruke iza leđa i stavili lisice. Kada su završili, klečao je. Pozornost učenika premjestila se sa svlačionice na Jagovo uhićenje. Mac i Pritkus povukli su ga na noge i odvukli van. Netom prije negoli su ga smjestili u stražnji dio zamjenikova patrolnog vozila, pročitali su mu prava. “Želim svoje roditelje! Želim svoju majku!” vikao je Morrison dok su ga gurali na stražnje sjedalo.

Pustili su ga da sjedi ondje vičući i njišući vozilo, dok je Mac nazivao još jednog zamjenika. Nije želio ostaviti grad bez nadzora dok Pritkus odvozi Morrisona u zatvor u Coquilleu. A Mac se želio pobrinuti da dospije onamo.

“Vjerojatno bismo ga mogli odvesti u postaju u Thunder Pointu”, rekao je Mac. “Ionako će ga pustiti roditeljima. Ali upravo sam gledao kako klinca

uvoze u hitnu. Želim da Morrison barem vidi unutrašnjost zatvora. Uz malo sreće, večeras će ondje biti neki zastrašujući kurvini sinovi.”

“Ja sam za Coquille”, rekao je Pritkus. “Pokušaj s Charliejem Adamsom.

Vjerojatno žudi za hitnim pozivom izvan radnog vremena. Nikada ne odbija.” “Čitaš mi misli, Pritkuse. U međuvremenu idem posjetiti Morrisone.”

Kada je trener Rayborough nazvao Saru Dupre, uskočila je u automobil i odjurila do škole pa ugledala bolničare kako guraju kolica prema vozilu zaustavljenom iza školske zgrade. Za pilotkinju službe za potragu i spašavanje koja je vidjela i više nego dovoljno ozljeda, ponekad i onih najgorih, smirenost ju je odavno napustila, čak i prije negoli je ugledala Landona. To je njezin mlađi brat, njezina jedina obitelj!

Pohitala je k njemu ispitujući bolničare hoće li mu biti dobro. Rekli su da misle da hoće, ali konačna je odluka pripadala liječniku. Bio je nakratko izgubio svijest. Ali sada je pri svijesti, a zjenice su mu jednake veličine.

“Landone, tko ti je to učinio?”

“Zamjenik radi na tome, Saro. Rekao sam mu. Jedan bahati nogometaš koji je vjerojatno samo ljubomoran.”

“Da se vozim s tobom?” Pogledala je bolničara.

“Ako nas budete slijedili u Bandon, moći ćete ga odvesti kući nakon što ga pregledaju i otpuste”, rekao je mladić.

Vozila je iza hitne pomoći pomalo se tješeći činjenicom da nisu upalili rotirajuća svjetla i sirenu. Potom je, napustivši grad, hitna zasvijetlila. Nisu vozili vrlo brzo, ali davali su znak. Sarah je znala što se događa – upalili su svjetla kako bi drugi vozači znali da nekoga prevoze. Znala je da Landon nije doživio srčani ni moždani udar. Ipak, stegnulo ju je u prsima pa je iz sve snage zgrabila upravljač. Slijedila ih je bliže nego što zakon dopušta, ali nije marila.

Jednostavno je bila nasmrt prestrašena.

Bespomoćnost nije predstavljala nepoznat osjećaj za Saru. Roditelji su joj poginuli kada su joj bile dvadeset tri godine dok je polagala ispite za upravljanje helikopterom, a Landonu je bilo pet godina. Teta Frances primila ga je k sebi, a Sarah ga je posjećivala vikendima kada bi uspjela naći vremena nakon obuke.

Ali bilo je to mučenje: Frances ga je proglasila zločestim i nediscipliniranim, a

Landonove priče o okrutnosti ledile su joj krv u žilama. Potom je počeo bježati.

Nije daleko stizao, ali opet...

Morala je zatražiti dopust, unajmiti odvjetnika i ostvariti skrbništvo nad bratom, iako nije imala blage veze kako će se brinuti o njemu i služiti u Obalnoj straži. Zapovjednik je radio s njom pa ju je priključio idućoj generaciji nakon što je naučila kako biti samohrana majka. Možda iz sućuti, a možda zbog njihove zabrinutosti da će se žaliti na diskriminaciju. Radije je vjerovala u njihovu suosjećajnost.

Ali kvragu! Život joj je tada bio kaotičan. Pokušavala je proći dovoljno sati obuke za upravljanje helikopterom, koja je bila znatno teža nego za letjelice s nepomičnim krilima, tugovati za roditeljima, nastojati pomoći mlađem bratu da preboli tugu i strah – sve u isto vrijeme. Postala je mršava i umorna. Silno umorna.

Ali svladala je tu prepreku. Potom je otišla u Kodiak na Aljasci i upravljala letovima za spašavanje na Beringovu moru – zbog čega je postala vraški dobrom pilotkinjom, s obzirom na teške izazove. Srećom, njezini kolege piloti uporno su joj pomagali da uči i razvija se u profesionalnom smislu. Potom Michigan pa Florida – gdje se zaljubila u Dereka Stilesa.

Odjednom je mislila da ponovno ima obitelj. Derek je bio prepun ljubavi i silno posvećen Landonu. Za promjenu je imala s kime dijeliti odgovornost.

Prvi put otkad je postala Landonovom skrbnicom, sanjala je o ugodnijem, boljem životu za oboje. .. iako ju je glasić iznutra upozoravao na oprez. Vjenčali su se nakon jedne godine. Potom su otišli u North Bend u Oregonu – najprije Sarah, a potom Derek.

Ondje je braku došao kraj. Braku koji nikada nije trebao ni započeti. Bio joj je nevjeran od samoga početka. A negdje duboko u sebi, znala je to.

Žao mi je, Saro. Zbilja te volim. Pretpostavljam da mi monogamija nije suđena.

Ali s mojom prijateljicom? Žao mi je. Između mene i Susan nešto je postojalo. Nije imalo smisla, ali postojalo je.

Znala je. Posvuda je nailazila na znakove upozorenja, ali tjerala ih je iz svog uma jer ga je voljela, jer je ovisila o njemu. Landon je Dereku postao poput posinka. Oslanjala se na Dereka da ga čuva, da odlazi na njegove utakmice kada sama nije mogla. A Landon se oslanjao na Dereka kao na muški uzor u životu. Ali morala ga je ostaviti, zato što joj, njima, Derek nikada ne bi pripadao. Kao i svaka majka, pokušavala se nositi s činjenicom da je Derek razočarao i Londona. Ironično, Landon je bio taj koji je rekao: “Ne moraš ostati s njime, Saro. Ne zbog mene, to sigurno.”

Nije imala ništa osim karijere i brata, i zbog njih se Sarah pribrala. Ona i Derek odlučili su biti civilizirani. Pokušat će raditi u suprotnim smjenama u North Bendu kada je to moguće, ali ako ih spoje, bit će zreli u vezi s time.

Sarah je na poslu odbijala pokazati da joj je srce iščupano iz grudi.

Ipak, ponovno je bila bespomoćna i sama, a bol je bila stravična. Stoga je potražila najbolju, najsrdačniju zajednicu s najpoduzetnijim trenerom za Landona, pa su se preselili u Thunder Point.

Smatrala je da ih je dovela u ljubaznije, sigurnije, prikladnije mjesto. Ali sada se ponovno osjećala bespomoćnom. Eno ga, u vozilu hitne pomoći pred njom. Ako je dobro razumjela trenera, napali su ga pod tušem, ostavljajući ga gola i onesviještena na hladnim podnim pločicama.

Na ulazu prijema hitne pomoći presrela ju je medicinska sestra.

“Pomoćnik liječnika pregledava vašega sina...”

“Brata”, ispravila ju je. “Ali imam skrbništvo. Roditelji su nam preminuli.” Stala je prekapati po torbici. “Evo mojih iskaznica osiguranja.”

“Morat ćete se pozabaviti prijemnom dokumentacijom”, rekla je medicinska sestra. “Budući da je došao na dasci za imobilizaciju, mislim da će ga odvesti na rendgenski pregled kako bi isključili ozljedu kralježnice. To traje neko vrijeme. Potom ćete ga moći vidjeti.”

“Dobro”, rekla je. Dlan joj je drhtao dok je uzimala podložak za pisanje i olovku. Sjela je, umjesto da stoji za pultom, kako medicinska sestra ne bi vidjela da dršće.

Dugo su zadržali Landona na snimanju. Žudjela je za time da iziđe i nekoga nazove, ali nije imala koga nazvati. Preselivši se u Thunder Point početkom kolovoza, bila se izolirala. Ah, bila je tu Gina, ali bile su tek površne

prijateljice i nije imala njezin broj. Bili su tu roditelji s nogometa i roditeljskih sastanaka, ali nikoga od njih nije mogla zvati sa suzama u glasu. Kad je već kod toga, nije bila sigurna tko su Landonovi prijatelji. Vidjela je kako mu suigrači daju pet i čestitaju kuckanjem šaka, ali nije dovodio prijatelje kući i nije često izlazio.

Konačno su je pustili u sobu za pregled na hitnom prijemu. Ondje je zatekla Landona kako sjedi, oslobođen daske za imobilizaciju, i razgovara na telefon držeći led na drugoj strani lica. “Da, rekao sam zamjeniku da ću podnijeti tužbu, tako da je to riješeno.” Potom se nasmijao i rekao: “Ah, ne znam je li to dobro ili loše. Možda mi je donijelo još više nevolje. Čuj, sestra je došla po mene pa moram ići. Samo sam želio da znaš... sve je u redu. Dobro sam.”

Prekinuo je poziv i pogledao Saru.

“Tko je to bio?” upitala je. Komu se javljaš nakon što su te premlatili?

“Onaj tip o kome sam ti pričao – Cooper. On sada živi u Benovoj kući.”

“Da? I koliko je star taj Cooper?”

“Ne znam”, odvratio je sliježući ramenima. “Star je.” Zatim se nacerio i lecnuo. “Malo stariji od tebe, mislim. Dobar je sa zamjenikom šerifa. Odveo me na hamburger nakon utakmice s Carverom.”

“Nisi mi rekao za to”, rekla je. Bila je na toj utakmici. Mogla je otići s njime ako je želio hamburger. “A gdje si upoznao tog Coopera?”

“Na plaži, Saro. Trčao sam s Hamom, a on je bio u trgovini mamcima.

Zastao sam da ga pitam što se događa.”

“I sada ga zoveš?”

“Dobar je sa zamjenikom šerifa!” uznemireno je odvratio Landon. “Nisam želio da čuje za to pa da me traži kako bi provjerio jesam li dobro! Isuse.”

“Samo zvuči vrlo sumnjivo”, rekla je.

“Da? E pa, nije me Cooper napao pod tušem i razbio mi glavu.” Sklonio je led s ljubičastog obraza i otečenog kapka, a ona je zatvorila oči i jednostavno zadrhtala. “To je učinio maturant Jag Morrison. I prijeti mi od početka škole.

Bio je glavni vođa navale... blago rečeno. Ne bi znao dodati loptu ni da mu život ovisi o tome, ali boljeg nisu imali. Nije sretan što mu je novopridošli trećaš zauzeo mjesto.”

“Koliko se to dugo odvija?” upitala je mršteći se. “Upoznala sam Morrisone. Jednom sam sjedila s njima na utakmici.”

“Od otprilike trećeg ili četvrtog treninga. Odupirao sam mu se.”

“Zašto mi nisi rekao?”

“O, Isuse, Saro, zbog dvadeset razloga. Počnimo s time da ne želim da mi sestra razgovara s ravnateljem ili tipovim roditeljima. Ne želim se skrivati pod tvojom suknjom. I... u posljednje si vrijeme imala svojih sranja. Otkad smo se riješili Dereka, nisi baš... snažna. Nisi snažna – eto, rekao sam to. Nisam te želio dodatno zamarati... posebice ako to mogu sam riješiti.”

Sklonila je led s njegova lica. “Sljedeći mi put reci pa si poštedi lice”, tiho je rekla.

“Aha, baš. Prekasno je za spašavanje mog lica. Čak imam i pratilju za ples.

Pretpostavljam da sada neće željeti ići.”

“Pratilju? Koga?”

“Eve McCain. Zamjenikovu kćer. Ona je pozvala mene.” Potom se nacerio pa rekao: “Jao.” Vratio je led na desnu stranu lica.

Sarah je odmahnula glavom i nastojala ne nasmijati se. “Imamo problema s komunikacijom”, istaknula je.

“Ti imaš problema s komunikacijom”, odvratio je. “U depresiji si zbog razvoda, i kužim to. I ja sam. Ne samo da sam morao promijeniti školu nego taj šupak nije tražio ni zajedničko skrbništvo ni posjete! Što misliš kako se osjećam zbog toga?”

Na njezinu se licu pojavio blag osmijeh. “Dopuštam ti da previše psuješ”, rekla je, potajno sebi priznajući kako je osjetila golemo zadovoljstvo čuvši da je Dereka nazvao šupkom. Većinom se osjećala na samom rubu sloma. Landonova ljutnja sasvim joj je dobro odgovarala. Možda bi jedne večeri trebali sjesti i ispsovati ga, reći sve bezobrazne i zle stvari koje im padnu na um. Gad... tako im slomiti srca...

“Saro, mislim da je prekasno za to. Barem znam kada ne govoriti te stvari.”

“Moramo više razgovarati, Landone”, rekla je.

“Saro, ti si ta koja nije razgovarala. Kada bolje preboliš Dereka, više ćemo razgovarati. Gledaj, u redu je. Preboljet ćeš ga. Samo bi vrlo pokvaren govnar

počeo varati prije nego što je uopće stupio u brak, stoga nemoj biti toliko stroga prema sebi.”

Na oči su joj nahrupile suze kojima nije namjeravala dopustiti da padnu.

Bila je primorana biti snažnom na toliko razina – obiteljska povijest, posao, preuzimanje skrbništva nad malenim dječakom. A sve s tako malobrojnim sredstvima na raspolaganju. Kada bi je nešto pogodilo – poput Derekove prijevare – povlačila se u sebe. To nije dobro. Nimalo.

“Dobro”, rekao je liječnik odmičući zastor i ulazeći u prostor za pregled.

“Ne nalazim bilo kakav pravi razlog da te zadržimo, ali želim da ti i tvoja sestra pripazite na znakove potresa mozga. Sestra će vam dati popis uputa. Znam da je pomoćnik pitao, ali želim čuti odgovor. Jesi li zadobio ozljedu tijekom utakmice?”

Odmahnuo je glavom. “Prebrz sam za njih. Valjda moram postati malo brži pod tušem.” Potom je ponovno pokušao nabaciti svoj zgodni osmijeh pa je još jednom rekao: “Jao!” Liječnik se nasmijao.

“Mogu noćas ostati s njime, ako je potrebno.”

“Ne znam je li to potrebno, gđo... ovaj”, spustio je pogled, “... Dupre.”

“Upoznajte natporučnicu Saru Dupre, moju stariju sestru”, rekao je Landon. “Moju čuvaricu. Kamen na mojem vratu. Obalna straža za potragu i spašavanje. I slobodna je.”

Ponovno se nasmijao. “Drago mi je”, rekao je pružajući ruku prema njoj.

“Oženjen sam, ali svejedno mi je drago. I hvala vam na svoj pomoći koju nam pružate, na obali i gdje god ste potrebni. “Šteta što ste oženjeni”, rekao je Landon. “Moja sestra neko vrijeme ne izlazi, a ne možete ni zamisliti kako to utječe na moj društveni život.”

Emocionalni napor zbog Landonove ozljede iscrpio je Saru. Bojala se da će odveć čvrsto usnuti da bi se budila tijekom noći kako bi ga obilazila. Stoga je razmišljala o tome da navije alarm, samo kako bi se pobrinula da se probudi barem svakih sat vremena. To se pokazalo potpuno nepotrebnim – provela je noć na kauču, gdje je jedva zadrijemala.

To ju je vraćalo u dane netom nakon što ga je izbavila od tete Frances.

Nije govorio o svojemu iskustvu, ali bio je toliko potresen da je svake noći

spavala pokraj njega, držeći ga uza se i na sigurnom. Nikada se nije žalio, ali ponekad je plakao u snu, a njegovo je maleno tijelo drhtalo u njezinu naručju.

Sada je bio gotovo muškarac, a njoj je ponestajalo načina da ga zaštiti.

Redovito bi se ušuljala u sobu, gotovo se spotičući preko Flama, iako nije mogla zamisliti kakve koristi od toga. Kako ublažiti potres mozga? Ali njegovo lice, prelijepo čak i s masnicama i oteklinom, hranilo je njezinu dušu. Imao je toliko dječački izgled u snu; maleni dječak u tijelu muškarca, smiren i pun povjerenja.

Prema njoj. Vjeruje njoj.

Deset joj je godina bio prioritet. Uvijek je pronalazila načina da ga stavi na prvo mjesto i imala dovoljno sreće da je u tome podrže druge obitelji u Obalnoj straži i njihovi zapovjednici. Ali u posljednje vrijeme? Nije bila toliko izgubljena zbog razvoda, koliko zbog Dereka. Iznevjerila je Landona. Došao je u novu školu, u novu momčad, zlostavljali su ga i progonili, a da ona to uopće nije zamijetila, sprijateljio se s nekim sredovječnim čovjekom o kome nije ništa znala...

Morat će razgovarati s njime o tome. Ali prvo se mora naspavati.

Jutro je osvanulo uz zvukove hrskanja dok su Ham i Landon doručkovali.

Otvorila je jedno oko. Landon je sjedio za kuhinjskim stolom trpajući kukuruzne pahuljice u usta, a Hamov je nos počivao u velikoj zdjeli pokraj stražnjih vrata dok je proždirao pseću hranu. Sjevši, protrljala je oči i pogledala brata.

“Ispeći ću ti nekoliko jaja”, rekla je.

Landon je odložio žlicu u zdjelicu. “Saro, spavala si na kauču u odjeći. Ne moraš mi peći jaja. Da sam želio jaja, sam bih ih ispekao. Imam šljivu na oku, ne slomljenu ruku. Ali skuhao sam kavu.”

Sjela je za stol. “Hvala Bogu. Iscrpljena sam.”

“I ja. Budio sam se otprilike svaki sat. Netko mi se motao po sobi.”

Naslonila je glavu na dlan. “Mogao si nešto reći...”

“Pa da ti upropastim zabavu?” Ustao je i natočio joj šalicu kave. “Ali vraćam se u krevet. I zaključavam vrata.”

Prihvatila je šalicu, pušući u nju i otpijajući gutljaj. “Postaje ljubičasto”, rekla je, šalicom pokazujući na njegovo lice. “Hoću reći, još ljubičastije. Mislim da imaš masnicu na masnici.”

“Aha.” “Žao mi je, Landone. Ja sam kriva za to. Nisam obraćala pozornost. Nisam imala pojma da se boriš s tim problemom. Bila sam toliko udubljena u vlastite...”

Ponovno je žlica ostala u zdjelici. “Saro, nisam želio da znaš. Nisam želio da itko zna. Želio sam moći brinuti se o sebi. Tek kada sam čuo Crawforda Downyja kako govori treneru da Morrison udara klince od četvrtog razreda, shvatio sam kako je najbolji način da to riješim taj da ga cinkam. Ne znam hoćeš li ovo shvatiti, ali postoji velika razlika između tuženja treneru ili nastavniku i jednostavnog, javnog suočavanja. Razlikuju se poput plakata i šaptanja. Morrison mi se prikrao pod tušem. Stavili su mu lisičine i odveli ga.

Ne vidim kako će se ovoga puta izvući.” Odmahnuo je glavom. “Dosad me samo potajno gurkao, razmetao se i gnjavio.”

“Ali razgovarao si s onim tipom, Cooperom...”

“Ne baš”, rekao je Landon. “Bio sam na plaži s Hamom, bacao sam mu lopticu, a Morrison i neke njegove pijavice bili su ondje, daskali i to. Malo su me gnjavili. Nisu me puštali da prođem. Neustrašivi Ham skrivao se iza mene.

Cooper je bio na terasi Benove kuće. I naravno da je ona kukavica Morrison okupio kliku. Spustio sam se plažom i završio na molu. Neko sam vrijeme razgovarao s njime, to je sve. Činilo se kao da zna što se događa prije nego što sam bilo što objasnio. Rekao je da se često selio – često je bio novi u gradu.”

“Ah”, rekla je.

“U redu je, Saro. Prestani brinuti zbog Coopera.”

Otkud to Landon može znati? Cooper bi mogao biti kakav prevarant ili pedofil. Ali znala je da ne treba izigravati sveznajuću stariju sestru. To je obično bila smrtonosna zamka. Stoga je rekla: “Dobro. U redu.”

Kada se Landon vratio u krevet, navukla je gumene čizme i crvenu kabanicu. Ham se počeo vrpoljiti i njuškati. “Psst”, rekla je. “Samo uzmi svoju lopticu!” Pohitala je s njime van prije negoli probudi Landona.

Jutro je bilo hladno, ali sunčano, no Sarino je raspoloženje bilo olujno.

Nije istinski prebolijevala sve događaje u proteklih nekoliko mjeseci – razvod, napetost koju je osjećala zbog rada s Derekom, preseljenje, napad na Landona.

Na neki je način bilo lakše nositi se s krizom nego sa starim osjećajem nemoći zbog nedostatka kontrole i nemogućnosti rješavanja problema.

Trčala je plažom bacajući lopticu Hamletu. Nije imala nikakav poseban plan sve dok nije otrčala do stubišta pred trgovinom mamcima s Hamom za petama pa obišla kuću na putu prema prikolici. Znala je da se možda ponaša pomalo nerazumno, ali oštro je pokucala na vrata. Potom je iznova pokucala, snažnije. Čula je korake iznutra. Naposljetku je naglo otvorio vrata, odjeven samo u ručnik, s pjenom za brijanje na polovici lica i impresivnom tetovažom koja mu je prekrivala cijelo desno rame i spuštala mu se niz biceps. Oštro je upitala: “Što se, dovraga, događa između tebe i moga brata?”

Namrštio se zureći u nju. “Ti si sigurno Sarah”, smireno je rekao. “Bi li željela ući?”

Uzmaknula je. “Zašto vi ne iziđete?” upitala je, svjesna da je riječ o smiješnoj zamolbi.

“Puno bolje razgovaram u hlačama”, rekao je. “Pričekaj.” Pustio je vrata da se zatvore pa se smjesta vratio s malenim ručnikom. “Obriši Hamova usta i šape i uđi. Obući ću se pa ćemo razgovarati o tome što god da te uzrujalo, a onda ću se možda vratiti svojemu tuširanju. Odgovara li ti to?”

Iz nekog nepoznatog razloga, mrzila ga je zbog smirenosti. Osjećala se lišeno kontrole više nego ikada prije, a opet ustrajnije u tome da bude snažnija.

Istrgnula mu je ručnik iz ruke i rekla: “Idite po hlače.”

Cooper je kratko salutirao Sari Dupre. Prošao je kuhinju i tri stube prema zahodu i spavaćoj sobi. Zatvorio je vrata. Naslonio se na ormarić u zahodu, u zrcalu pogledao svoje napola obrijano lice i šapnuo: “Ti bokca.” Čovječe!

Provjerio je – jezik mu nije bio isplažen, ali oči su mu bile pomalo crvene. Bila je prokleto prezgodna.

Imala je kratku, gustu i tamnu kosu koja joj je uokvirivala lice na seksi, izazovan način. Oči su joj bile tako krupne, tako čokoladne i okružene gustim, crnim trepavicama. Njezine usne – o, Bože, te usne. Boje rubina, pune, u obliku srca koje su jednostavno preklinjale da ih se... Prestani, rekao je samome sebi.

Sakrila je svoje sitno tijelo pod onu crvenu kabanicu do bedara, s kapuljačom i širokom bijelom košuljom pod njom, ali prepoznao je oblikovano tijelo. Čvrsto je zatvorio oči, a zatim provjerio slini li.

Landon mu nije rekao koliko je očaravajuća. Ali opet, koliko se tinejdžera hvali ljepotom svoje sestre?

Nije morao biti genij da shvati kako je nabrušena zbog njegova prijateljstva s Landonom. E, to je bio prvi takav slučaj. Bio se suočio sa zaštitnički nastrojenim očevima zbog kćeri, pa čak imao i nekoliko vrlo nezgodnih susreta s bivšim muževima. Ali ovo? Prekrasna žena koja ga je zamalo bacila na koljena, ljutita i uzrujana zbog toga što se druži s njezinim mlađim bratom? Ajme. Osjetio je poriv da nazove svoju stariju sestru Rochelle i upita je što se događa. Nije bila stručnjakinja, ali nikada joj nije nedostajalo savjeta.

Navukao je traperice i bijelu potkošulju. Zatekao ju je kako sjedi na istom stolcu kao i Landon kada je bio tu. Skočila je na noge. “Sjedni”, blago je rekao.

Potom je ušao u kuhinju, nalio vodu u zdjelu s drškom za Hama, uzeo još jedan ručnik kako bi ga stavio pod zdjelu jer je pas neuredno i bjesomučno pio te ga poslužio. “Imamo svoju rutinu”, opušteno je rekao.

“Koliko ste puta odradili tu rutinu?” željela je znati.

“Jednom.”

Dok je Ham pio vodu, Cooper je sjeo na kauč. “Nego, što te toliko razljutilo?” upitao je.

“Nisam ljutita. Samo želim znati što je s tim odnosom s mojim bratom.

Imam pitanja.”

“U redu”, rekao je naginjući se naprijed na kauču i oslanjajući lakte na koljena, isprepletenih dlanova. “Vidio sam Landona tijekom malene prepirke na plaži. Ništa pretjerano ili strašno. Neki ga je klinac gnjavio i gurnuo ga.

Razgovarao sam s njime poslije toga i otkrio da ga zlostavljaju. Da ga suigrači šikaniraju. Znaš zašto, zar ne?”

Odmahnula je glavom.

“Bolji je igrač od maturanta i kapetana momčadi. Otprilike prošlog tjedna bio sam na utakmici, iz puke slučajnosti – tražio sam nešto za jelo, ali cijeli je grad bio u školi na utakmici, stoga sam otišao onamo. Naletio sam na nekoliko

ljudi koje poznajem – McCainove i njihove prijatelje. Bilo je sjajno. Landon je prokleto dobar. Dok sam odlazio, načuo sam gužvu i zatekao tog istog klinca s plaže i nekoliko njegovih prijatelja kako se okomljuju na Landona. Nije stradao ni išta slično, ali razgovarao sam s njime i predložio da kaže tebi, treneru ili zamjeniku šerifa. To zlostavljanje, to je jednostavno pogrešno. Nikad ne znaš kada će prestati.”

“Pod tušem u svlačionici?” upitala je, podižući obrvu.

Prešao je dlanom preko glave. “Da, trebao sam nešto učiniti. Teška je to odluka. Šesnaestogodišnjaci su ponosni. Nije da su Landona gnjavili zato što je sitan ili štreber. Rekao je da se može nositi s time i mislio sam da vjerojatno može. Landon je krupan. Opak. Ali ispričavam se. Nisam ga trebao slušati.”

Osvrnula se po prikolici. “Ali zašto ste ovdje?” upitala je. “Što radite ovdje, zauzimajući se za mog brata? Radite li? Što radite?” Pružio joj je trenutak da dođe do daha. Što misli? Da je nekakav perverznjak koji uhodi mladiće iz svoje prikolice? “Trenutačno sam bez posla.”

“Ma, je li?” upitala je optužujućim glasom.

“Jest”, odvratio je. “Ben i ja bili smo prijatelji. Trebali smo se naći u planinama i loviti. Iznenada je umro. Umjesto da potražim posao, došao sam ovamo kako bih saznao što mu se dogodilo.”

“Pao je niz stube pod tajanstvenim okolnostima”, obavijestila ga je. “I to što se Landon mota ovuda nakon toga? Ne sviđa mi se ta pomisao.”

“Ne mogu te kriviti. Ako te imalo tješi, zamjenik McCain i ja prilično pazimo na kuću. Ali nije iskrsnulo ništa tajanstvenije od toga da se moj prijatelj spotaknuo. Mislim da je vjerojatno riječ samo o tužnoj nezgodi, Saro.”

“A opet ste još uvijek ovdje. I živite u prikolici.”

Odjednom se nasmijao. Bila je bijesna i zapanjujuće prekrasna dok je izigravala lavicu. “Slušaj, Saro, opusti se, može? Živim u prikolici zato što ne mogu živjeti u Benovoj kući. Užasna je. Pokušavam je očistiti.”

“A zatim?”

“Odlazim”, rekao je. “Ali pomalo me vrijeđaš. Dvije sam godine živio u toj prikolici u Corpus Christiju.”

“Kojim poslom?”

Nagnuo se prema njoj. “Upravljajući helikopterom pri prijevozu za naftnu platformu u Zaljevu za naftnu tvrtku. Nisam spašavao, prevozio sam.

Upravljam helikopterima od vojske. Petnaest godina. Vjerojatno ću ponovno letjeti, ali ne do naftnih platformi. Nešto drugo.” Uživao je u šokiranom izrazu njezina lica. “Nakon Benove smrti, planovi su se promijenili. Trenutačno moram srediti to mjesto i Benov posao. Nije imao obitelji. Trebat će mi nekoliko mjeseci, stoga moj boravak ima opravdan razlog. Nisam došao ovamo kako bih tinejdžerima dilao drogu ili se bavio kakvim drugim nečasnim ili protuzakonitim poslom. Pitao sam Landona da mi dade broj svog mobitela i dao mu svoj u slučaju... ne znam, da mu zatreba nečija pomoć. Rekao mi je da stražariš za Obalnu stražu i da je ponekad sam.” Pogledao ju je. “Samo sam bio dobar susjed. Tvoj je brat pristojan klinac. I ponosi se tobom. Stalo mu je do tebe. Rekao je da si u posljednje vrijeme pretrpjela puno toga.”

Ustala je. “Hmm. Da. Pa, to nije vaša briga.”

Cooper je također ustao. “Nisam zabrinut, Saro. Ja, kako bi se reklo, pružam podršku. A ti si zbilja teška ženska.”

“Ne zovite me ženskom.”

“Daj mi razloga.”

“Gledajte, gospodine...”

“Cooper. Hank Cooper, ali teško da me itko zove Hank. Samo Cooper.”

No očito je naginjala nekakvoj službenosti, vjerojatno kako bi zadržala distancu između njih. “G. Cooperu, ja sam odgovorna za Landona. Samo ja. To zna predstavljati izazov, s obzirom na moj posao. Ali samo ga želim zaštititi.”

Cooper je odmahnuo glavom. “Imat ćeš problema s time.”

“Da? A zašto?”

“Zato što mislim da on želi zaštititi tebe.” “Šesnaest mu je godina!”

Cooper je kimnuo. “Vrlo je pametan, snažan i hrabar šesnaestogodišnjak iznimno visokih standarda. Zacijelo je imao dobra uzora.”

“Nije imao nikakva uzora. Otac nam je umro kada je Landon imao pet godina, a seronja od moga bivšeg muža napustio ga je!”

Cooper je gurnuo dlanove u stražnje džepove traperica i zanjihao se na petama. Lagano se nasmiješio. “Nije to morao biti muški uzor, Saro.”

Lagano je rastvorila usta. Činilo se da joj je potreban trenutak da joj se njegove riječi slegnu. Gotovo je mogao vidjeti kako razmišlja o tome.

Kompliment zločestog muškarca iz prikolice?

Zatvorila je usta. Lagano se uspravila. “Slušajte, g. Cooperu. Pripazit ću na vas i ako na bilo koji način naudite mom bratu, platit ćete.”

“Shvatio sam”, odvratio je, ali nije uspijevao skloniti osmijeh s lica.

“Hame!” zazvala je prilazeći vratima. Ali pas ju je preduhitrio pa je gotovo pala preko njega. Izjurila je iz prikolice, spotaknula se o psa i zaputila se prema plaži.

Cooper ju je promatrao dok je odlazila. Zazviždao je. “Uh. Teška ženska.”

Deseto poglavlje

C

ooper je otresao prašinu sa svojega odijela. Pa, to je sada njegovo odijelo.

Rochellein muž Dave svakog je dana na posao odlazio u odijelu, ali prije otprilike godinu dana opsjela ga je vila čipsa i piva, pa mu je nekoliko skupih odijela postao pretijesno. Naravno da ga je Rochelle pokušala natjerati na dijetu, što je djelomično upalilo, ali uska su odijela nestala. Kao i uske i silno skupe talijanske svečane košulje. Prije toga, Cooper je imao jedan prilično stari model sportskog sakoa i lijepe hlače. Svakih nekoliko godina odlazio je na spojeve, vjenčanja ili pokope.

Nije bio pretjerani ljubitelj odijela. Ipak, pogledao se u zrcalo i nije si mogao pomoći, a da ne osjeti divljenje. Pitao se bi li preživio na uredskom poslu.

Ne. Ne bi. Školska sportska dvorana pretvorena je u plesnu dvoranu i sada je bila krcata klincima, njih barem dvjesto. Također je došlo puno odraslih. Cooper je bio najbolje odjeven gost, zahvaljujući svome gojaznom šurjaku. Budući da je Mac bio visok, njega je Cooper prvog uočio među gomilom. Prišao mu je prolazeći uza zid ukrašen krep–papirom. Mac je stajao u blizini stola s osvježavajućim pićima pa mu, nakon što se rukovao s Cooperom, pružio plastičnu čašu. “Punč?”

Cooper je pogledao čašu. “Ružičast je”, rekao je.

“Znam. Čekaj dok ga okusiš.”

“Koliko tog sranja moraš popiti prije nego što se budeš mogao vratiti kući?”

Mac se nasmijao. “Dužnost mi je pobrinuti se da se u zdjelu s punčem ne ulije ništa za odrasle.”

“Amateru”, rekao je Cooper. “Uza sve vas oko zdjele s punčem, nalit će ga ravnom svoje čaše.”

“Istina, ali Gina i Lou su među gomilom. Imaju oči na stražnjoj strani glave. Kako si ti dospio ovamo?”

Cooper je frknuo i odmahnuo glavom. Rastvorio je sako i gurnuo dlanove u džepove. “Dosad si vjerojatno shvatio da sam držao Landona na oku. Kada me Gina pitala – ne, bolje reći, kada mi je naredila – da se pridružim nadgledanju, pomislio sam kako to nije loša ideja. Ionako nemam puno društvenih obveza, a plijesan mi je pomalo dosadila.”

“Trebao si mi reći za Landona”, rekao je Mac. “U pravu si. Pretpostavljam da sam trebao. Dakle, sada vjerojatno nema pravog razloga da budem ovdje. Je li on ovdje? Landon?”

Mac je kimnuo. “Pleše s mojom kćeri. A ja gledam.”

“Pokušaj biti blag, Mac. I sam si jednom imao šesnaest godina.”

“Zato i gledam.”

Cooper se nasmijao. “Dakle, znam da je Landon otišao u bolnicu na pregled, ali dobro mu je, osim što ima natečeno oko. Što je s drugim klincem?”

“U zatvoru je.”

“Ozbiljno?” upitao je Cooper, šokiran.

“Djeluješ iznenađeno. Landona su napali sleđa, ali vidio je napadača.

Podnijet će prijavu, hvala Bogu. Znaš, obično ne volim uhićivati ljude. Vezati ih lisicama i odvoditi u zatvor. Ali njega...”, rekao je. “Pomalo sam uživao. Mali gad. Tučnjava je dovoljno loša, ali prljava borba jednostavno je bijedna i podmukla.”

“Morrison večeras nije ovdje, zar ne?” upitao je Cooper. “Suspendirali su ga. Morat će se malo popraviti prije nego što se vrati. I nije službeno, ali mislim da je završio s nogometom. Preostale su samo još tri utakmice, ali ako poznajem trenera, završio je čak i ako se vrati u školu.”

“Pa, prije nego što otpišeš taj slučaj, pobrini se upitati Landona za Morrisonove prijatelje. Ima kliku, ne pitaj me zašto. Odmah poslije utakmice s Carverom, nabasao sam na malu gužvu. Dva krupna momka držala su Landona kako bi ga Morrison mogao udarati.”

Mac je protrljao lice dlanom. “O, čovječe...”

“Ne znam kako se zovu, ali prepoznao bih ih. Iako, bilo bi bolje da ti je Landon jednostavno rekao. Hoće li večeras moći izazvati kakvu nevolju?”

“Teško”, rekao je Mac. “Eve je ipak kći svoga oca. Čim je doznala da Morrison gnjavi Landona, dogovorila im je dvostruki spoj. Ashleyn je dečko

bivši učenik, krupan i omiljen među ovdašnjim ljudima. Sutra ću nazvati Landona pa vidjeti možemo li tu priču privesti kraju. Imaš li još kakva asa u rukavu?”

Cooperu je promaknuo dio pitanja. Krajičkom oka zamijetio je poznatu ženu. Sarah je ondje. Naizgled se držala vrata dvorane, djelomično skrivena iza lažnog stupa od krep–papira i balona pričvršćenih za njega.

“Ha?” rekao je Macu.

“Rekao sam, trebam li još što znati?”

“Ne mogu se više ničega sjetiti, Mac. Čuj, mislim da sam naučio lekciju.

Da sam ti rekao što se događa, možda bi se Landon malo ljutio, ali vjerojatno ne bi stradao.”

“Eto”, rekao je Mac. “Ovaj, vidim nekoga koga bih trebao pozdraviti”, rekao je Cooper. “Stigla je Landonova sestra. Čuvaj taj punč.”

“Nego što.”

Cooper je obišao stol s pićima uzimajući malenu plastičnu čašu s tim ružičastim sranjem i ubrus pa prišao Sari. Provirivala je iza lažnog stupa i bila mu je okrenuta leđima dok joj je prilazio sa suprotne strane – i to kakvim leđima. Nosila je usku crnu pamučnu haljinu dugih rukava s remenom od nekakve životinjske kože i crne čizme visokih potpetica. Iako Cooper nije mogao znati, pretpostavljao je da ih nije kupila u Thunder Pointu. “Skrivaš se?” upitao je.

Poskočila je i naglo se okrenula, dlana pritisnuta o grlo. Nakratko je zatvorila oči. “Nasmrt si me prestrašio!”

“Oprosti”, rekao je. “Činilo se da proviruješ iza ukrasa. Večeras si nevidljiva?”

“Pomalo sam se pritajila.” Udahnula je. “Dan je bio vrlo dug.” Ponudio ju je čašom. “Punč?”

Pogledala ju je i iskrivila lice. “Ružičast je.”

“A nema ni kišobrančić. Imamo više toga zajedničkog nego što misliš.”

“Slušaj, što se tiče onoga jutros...”

“Zaboravi”, rekao je. “Brat ti je. Stradao je. Bila si zabrinuta.”

“Pa, hvala, ali zapravo nisam tražila oprost.”

Njegove su obrve poskočile. Mogao je i pretpostaviti.

“Stvar je u tome da nisam imala pravo biti onoliko neprijateljski raspoložena. Ne znam odakle mi to. Nije bilo zbog brige. Kada ne vladam situacijom... uh”, rekla je, prstima trljajući sljepoočnice. “U redu, ispričavam se jer sam bila toliko bezobrazna, ali ne i što sam bila sumnjičava. Svaka bi majka ili starija sestra ili skrbnica bila. Uglavnom, počnimo ispočetka. Pogledaj se – ne sličiš običnom pilotu helikoptera koji popravlja ruševnu trgovinu mamcima.

To je odijelo vrijedno četiri tisuće dolara. Nijedan pilot helikoptera kojega poznajem ne nosi odijela vrijedna četiri tisuće dolara. I ne žele ih.”

Cooper se nacerio. “A ovo je košulja vrijedna sto pedeset dolara.

Talijanska je.”

“Strastveni ljubitelj odjeće, ha? Ili narkobos?”

Odmahnuo je glavom i nasmijao se. “Moj se šurjak udebljao. Sestra mi je poslala tri odijela, hrpu košulja i nekoliko loših kravata koji stoje pravo bogatstvo. Rekla mi je da se sredim.”

Oteo joj se kratak smijeh, a lice joj se načas preobrazilo. Bila je prekrasna, besprijekorne kože, rumenih obraza i privlačnih očiju tamne kave. “Pa, znaš se dobro srediti.”

“Pa, hvala, Saro. Nego, Mac mi kaže da je Landon ovdje i pleše s njegovom kćeri.”

Prestala se smiješiti i zastenjala spuštajući bradu. “Pretpostavljam da se oporavio?” upitao je Cooper.

“Grozno izgleda. Plavo oko, rasječena usna, podliven obraz i ogromna čvoruga na glavi. Večeras ne bi trebao biti vani. Danas nismo imali dobar dan.”

“Ali osjeća se dobro?” upitao je Cooper.

“Osjeća se kao najsretniji klinac na svijetu zato što je očaravajuća Eve McCain pristala ići s njime na ples iako mu lice nalikuje hamburgeru. Ali nisam mu željela dopustiti da vozi. Ponudila sam se da ga odvezem pa je rekao da bi se radije bacio pod vlak.”

“Očaravajuća je”, rekao je Cooper, nasmiješivši se. “I draga je. Ali najvažnije, njezin tatica predstavlja ovdašnji zakon. Strpao je tipa koji je udario Landona u zatvor.”

To je zaokupilo njezinu pozornost. “Zatvor? Zna li Landon za to?”

“Ne znam. Siguran sam da su ga roditelji brzo izvukli, ali bio je u zatvoru.

Zbog toga se osjećam bolje. Umišljeni mali šupak.” Ponovno se nasmiješila, ovoga puta šire. Sarah se vjerojatno deset godina druži s pilotima Obalne straže.

Cooper poznaje njihov jezik. Sočan. Ali, blagi Bože, bila je prekrasna kad bi se tako nasmiješila.

“Zna li Landon da si ovdje?”

Kimnula je. “I nije pretjerano sretan zbog toga. Nisam namjeravala doći, ali opet... Voli kada dolazim na utakmice, ali ovo? Želi biti sam sa svojom djevojkom.”

“Gleda ih tatica njegove djevojke. A njezin tatica predstavlja...”

“Znam, zakon.” Ponovno se nasmijala. “Jesi li znao da ga mlade djevojke zovu zamjenikom Macanom?”

Cooper je toliko snažno prasnuo u smijeh da su se ljudi okrenuli prema njemu. Položila mu je dlan na nadlakticu kako bi ga utišala.

“Psst. Čula sam da mu to ne godi”, rekla je. “A on je veliki dečko s pištoljem.”

“Bit ću oprezan s tom informacijom”, Cooper se osvrnuo uokolo. “Mislim da svi sve drže pod kontrolom. Mogao bih te častiti nekim pićem koje nije ružičasto.”

“Ah... mislim da ne...”

“Večerom”, rekao je. “Ubacit ću i večeru. Ili, ako si već večerala, častim te pićem i desertom.”

“Slušaj, pretjeruješ s tim dobrosusjedskim odnosom. To ne bi bilo dobro.

Hoću reći, Landonov si prijatelj i držim te na oku kako bih provjerila imam li razloga premlatiti te.”

Usne su mu se trznule u osmijeh; njezino bi mlaćenje moglo biti erotično.

Vraški erotično. “Riskiraj. Možemo razgovarati o gradu. Ili o tvom bratu. Ili o helikopterima, ako ti ih nije dosta na poslu. Ne znam za tebe, ali meni se ovo večeras ne radi.”

“Da, ali Landon... ne bih se voljela previše udaljiti.”

“Pošalji mu poruku. Reci mu da idemo na večeru i da ćemo biti u blizini ako zatreba bilo što.” Nasmiješio joj se. “Idemo odavde.”

Cooper je predložio da ostanu u gradu, radi njezina mira, iako su tridesetak minuta vožnje od Thunder Pointa postojali sjajni restorani. Cijenila je to. I želio je ići jednim automobilom. “Rado bih vozio svoj kamionet, ali s obzirom na tu tvoju usku suknju, mislim da bismo trebali ići tvojim autom.

Odnosno, ako ti ne smeta da me poslije vratiš do mog kamioneta.”

“Mogli bismo jednostavno ići svatko svojim autom”, odvratila je.

“Ma ne. Dođi, idemo zajedno. Ali najprije šibni poruku Landonu.”

Izvadila je mobitel na srednjoškolskom parkiralištu pa uposlila palčeve odabirom slova. “Nadam se da se neće naljutiti što ipak izlazim nakon što smo se cijeli dan svađali jer on izlazi.” Cooper se nasmijao. “Mislit će da mu pravim uslugu.” Potom je malčice spustio glas. “Ali nije tako.”

“Ajme”, rekla je. “Odmah je odgovorio. Da se zabavim?”

“Dobro”, rekao je Cooper. “Idemo. Shvatio sam samo dvije stvari u ovome gradu, ali jedna je ta da je, dok je grad zauzet školskim događajima poput utakmice, u Cliffhanger’su mirno.” Uhvatio ju je za lakat i poveo prema suvozačkom sjedalu terenca. “Želiš da ja vozim?” upitao je.

“Moj auto? Ne bih rekla.”

“Onda dobro”, odvratio je vraćajući se i otvarajući joj vozačeva vrata.

Kada većinu života provodiš u pilotskom odijelu i vojničkim čizmama, nije čest slučaj da ti otvaraju vrata, stoga je ušla. Cooper je sjeo na suvozačko mjesto i gurnuo ga unatrag najdalje što je mogao.

Kada se smjestila za upravljač i krenula, Cooper je rekao: “Dobri stari Landon. Bio sam na ravno jednom srednjoškolskom plesu. Hoću reći, pravom srednjoškolskom plesu, s curom. Na neformalne bih odlazio s prijateljima, kada bih ih imao, pa bismo se motali po strani i škicali cure tako da kasnije imamo o čemu razgovarati.”

“I kakav je bio onaj na koji si zapravo otišao? S curom?”

“Nije ispalo onako kako sam mislio”, rekao je kroz smijeh. “Bilo mi je potrebno toliko hrabrosti da je pozovem pa sam možda imao prevelika očekivanja. Bilo joj je grozno. Nekako nisam uspijevao učiniti ništa kako valja.

Bila je tužna. Više se ne sjećam njezina imena, zbog čega se nadam da se ni ona ne sjeća mog.”

“Sjeća se”, odvratila je Sarah. “Sjećaš li se čega u vezi s njom?”

“Plave kose i sisa”, rekao je.

“Priznajem ti zaslugu za iskrenost, ali ne pretjeranu. Je li ti ikad palo na pamet da žene ne vole da ih se pamti po boji kose ili sisama?”

“Naravno da jest, sada. I vrlo mi je žao, poručnice Dupre, ali premda ne čitam časopise o psihologiji, znam da su ljudi vizualna bića. Mora postojati početna tjelesna privlačnost, a zatim, kada bolje upoznate osobu, možeš u potpunosti cijeniti sve njezine druge vrline. Ako nikada ne spoznaš njihove vrline i talente, pamtiš kosu i sise.”

“Vrlo površno”, rekla je. Ali na pamet joj je smjesta pao njegov torzo u ručniku. Ona sjajna tetovaža, njegova široka ramena, fantastičan biceps, fenomenalni prsni mišići, savršene dlake na prsima – ne prebrojne, ne prerijetke – i onaj uski struk. Njegova ju je reakcija razljutila. “Ja sam natporučnica , rekla je.

“Ako te iole tješi, daleko sam odmaknuo od srednje škole.”

“Dakle, više ne misliš o kosi i sisama?”

Skrenula je na parkiralište Cliffhanger’sa, koje nije bilo puno. Dok je pronalazila mjesto i parkirala, rekao je: “To nisam rekao.” Otišao je do vozačke strane kako bi joj otvorio vrata, ali već je bila na putu van, pritom ga časteći prekrasnim prizorom svoga bedra.

Držeći je za lakat, uveo ju je u restoran. Šank se nalazio odmah pokraj ulaza, gdje je jeo zadnji put kada je svratio ovamo. Iza šanka nalazila se otmjena blagovaonica sa stolnjacima i svim čudesima. Podigao je ruku prema pipničaru.

“Bok, Cliffe.”

“Bok, Cooperu. Pogreb?”

Cooper se samo nasmijao i nastavio je voditi.

“Sjednimo za stol u kut poput onoga ondje, blizu kamina. Kvragu, hladno je”, rekao je. “Mislim da sam predugo u Zaljevu. Kakve su ovdašnje zime?”

“Hladnije”, odvratila je kroz smijeh. “Ljetos smo se doselili iz North Benda, gore uz cestu. Ali tri sam godine služila u Kodiaku i tri u Michiganu.

Ovo nije ništa. U onoj tvojoj prikolici nema kamina.”

Poveo ju je prema stolu u kutu, nedaleko od restoranskoga ognjišta. Samo je nekoliko stolova bilo zauzeto, i to na dovoljnoj udaljenosti tako da nitko nikoga ne može čuti. Pomogao joj je skinuti dugi crni kaput i prebacio ga preko

prazna stolca. “Nema kamin i njiše se na vjetru. Iako je bilo sunčano gotovo svaki dan, vjetar sa zaljeva zna biti prohladan. Hladno mi je od onoga dana kada sam stigao. Morat ću si nabaviti malo tuljanske kože ili nešto slično.” Čim je sjela, pipničar se stvorio pokraj njihova stola s jelovnicima. Cooper je skidao jaknu, prebacujući je preko naslona stolca. “Donesi mi pivo, Cliffe. Ovo je gđica Dupre... Sarah.” Cliff je kimnuo. “Saro, što bi željela piti?”

“Može chardonnay.”

“Točeno pivo i chardonnay”, rekao je Cooper. Potom je sjeo okrenuvši leđa prostoriji, pa olabavio kravatu. Sklonio je manžete, gurajući ih u džep košulje, pa zasukao rukave do samih lakata. Nalaktio se na stol, zagledao se u nju napola se smiješeći i rekao: “Žao mi je što sam upoznao tvog brata zbog problema, ali drago mi je da me to dovelo do tebe.”

Zbog te primjedbe – u kombinaciji s činjenicom da mu je iz otvorenog ovratnika provirivao čuperak dlaka na prsima i zbog bolno privlačnih mišićavih podlaktica – rekla je: “Razvela sam se prije devet mjeseci.”

Podigao je jednu obrvu. “Želiš razgovarati o tome?”

“Ne baš.”

“A spomenula si to jer.

“Ako misliš da će ovaj slučajni susret voditi nečemu, varaš se.”

Odmahnuo je glavom. “Saro, oboje smo prešli tridesetu. Nadam se da smo prerasli misao da večera znači seks. Osim ako je riječ o izvanrednoj večeri.”

“Podijelit ćemo račun”, rekla je.

“Ne budi smiješna. Ti plaćaš. Vjeruj mi, tako ćeš imati veći osjećaj kontrole.”

“Znaš, vidim da misliš kako si zabavan time što me ne shvaćaš ozbiljno.”

“Ah, varaš se!” rekao je. “Mislim da bi bilo katastrofalno ne shvaćati te ozbiljno. Katastrofa neviđenih razmjera.”

“Urnebesno”, odvratila je.

Cliff je prvo poslužio njezino vino, a potom točeno pivo.

“Ah”, rekao je Cooper. “Alkohol. Hvala Bogu.”

“Jeste li već odlučili?” upitao je Cliff.

“Uzet ćemo škarpinu”, rekao je Cooper. “Salata za predjelo. Ranč za mene.”

“Ulje i ocat, zasebno”, rekla je.

“I pobrini se da natporučnica Dupre dobije račun.” Namignuo joj je, a Cliff je pobjegao koliko ga noge nose.

Otpila je gutljaj vina. “Kako znaš da neću očekivati seks ako platim?”

“Pa, živjeli”, odvratio je, podižući točeno pivo. “Iako bih se sve vrijeme osjećao jeftino i prljavo, mogu se nositi s time.”

Ma koliko je to ljutilo, nasmijala se. “Jesi li ikada imao ženu?” upitala je.

“Djecu?”

“Ne i ne. Mislim da sam neku siroticu vjerojatno poštedio gomile jada”, rekao je.

“Nesumnjivo. Nego, što ti je sve Landon rekao o meni? O nama?”

“Ne previše. Rekao je da se selio s tobom i Obalnom stražom. I znam za tetu Frances.”

Spustila je pogled. Potom je srela njegov i u njemu ugledala toplinu i suosjećajnost. “Naša najcrnja godina”, priznala je. “Roditelji su nam poginuli, morala sam uzeti dopust da sredim stvari, zbog čega sam morala nastaviti s kasnijom generacijom. Ostavila sam Landona s kučkom kojoj nema ravna, a zatim morala uzeti drugi dopust kako bih ga izbavila odande. Jadničak. Trebao bi biti tako sjeban zbog svega što je prošao, a nevjerojatan je.”

“A teta Frances?” upitao je.

Odmahnula je glavom. “Rastanak je protekao ružno. Ne čujemo se. Pa, kratko smo se čule putem odvjetnika – bila je jedina sestra mog oca i zapravo je željela oduzeti Landonu i meni dio novca od osiguranja, s obzirom na to da je oporukom navedeno da će preuzeti skrb za Landona. Ta je oporuka napisana kada je Landon bio beba, a ja sam imala jedva osamnaest godina i bila nespremna preuzeti brigu o djetetu. Ali zlostavljati ga, a potom očekivati isplatu... Nagodile smo se, ali nismo ostale u kontaktu.”

Cooper se naslonio i uzdahnuo. “Imao sam pravo. Ta će žena teško izbjeći pakao. Možda je mrtva?”

“Mislim da je odveć grozna da bi umrla. Rekao si da si često bio novi klinac? Vojni korijeni?”

Odmahnuo je glavom. “Zapravo, vrlo dosadni korijeni. Korporativna seljenja. Tata mi je računovođa. Dobio je mjesto glavnoga financijskog

direktora u velikoj tvrtki sa sjedištem u Tampi, a tvrtka je propala kada mi je bilo trinaest godina. Imam tri sestre – njima je tada bilo devet, petnaest i sedamnaest. Dok je tražio nekakav stalni posao, nešto s potencijalom za napredak, radio je kao savjetnik na dugoročnim ugovorima. Triput smo se selili i završili u Albuquerqueu na početku moga trećeg razreda srednje. Starci su unajmili kuću i nakon godinu dana kupili drugu u blizini druge škole. Zbog toga sam promijenio četiri škole u jednako toliko godina.”

“I bilo je teško”, rekla je.

“Bilo je užasno. Mogu se osvrnuti na to i reći da sam naučio nekoliko stvari, ali eto me, gotovo mi je četrdeset godina, a otad se nisam zadržao na jednome mjestu. Zato što sam jednostavno takav, povučem se istoga trenutka kada mi se ne svidi kako vjetar puše.”

“A kako vjetar ovdje puše?” upitala je.

“Vrlo neobično”, rekao je. “Ne zbog Thunder Pointa... mjesto nije nimalo loše. Zbog tajanstvenih razloga poznatih samo mom pokojnom prijatelju Benu, odgovoran sam za njegov posjed. Stravičan je. Bilo mi je teško odlučiti kako riješiti cijelu tu stvar. Sad ga čiste, arhitekt mjeri, sastavlja konačne planove, i to je to. Za nekoliko mjeseci bit će to nova trgovina mamcima, bez mamaca.”

Napravila je zbunjenu grimasu.

“To mjesto zbilja treba biti bar i delikatesni dućan – pića i pakirana hrana koju ne treba spremati na licu mjesta. Nezahtjevno, tako da ga može voditi jedna osoba. Ojačat ćemo zidove, dovršiti podrum, preoblikovati i iznova izgraditi mol. Nadam se da će netko vidjeti potencijal...”

Govorio je o drvenoj građi, potpornjima i gredama, ali Sarah nije čula.

Na suprotnoj strani prostorije jedan par i njihov sin tinejdžer ustali su od stola, uzeli kapute i spremili se izići. Bili su to gospodin i gospođa Morrison, s Jagom. Kada su je ugledali, zastali su nasred restorana. Sarah ih dotad nije zamijetila, ali poznavala ih je s utakmica. Gđa Morrison bila je prelijepa, bolno mršava žena dobi otprilike četrdeset pet godina, kose toliko plave da je bila gotovo bijela. Gospodin Morrison bio je niži i stariji od svoje žene te je nosio silno bijedan tupe.

Odvijalo se natjecanje u zurenju. Sarah je polako ustala, tek blago svjesna Coopera koji je pogledao preko ramena. Zatim je i sam utihnuo.

Sarin pogled i pogledi Morrisonovih bili su prikovani jedni za druge.

Potom je gđa Morrison digla nos i počela se udaljavati.

“Ništa mi nećete reći?” rekla je Sarah ne mogavši si pomoći. “Baš ništa?”

Gđa Morrison naprasito je okrenula glavu s toliko srditim izrazom na licu da se Sarah doslovce lecnula.

“A što želite da vam kažem? Da sam vrlo nesretna zbog načina na koji ste izmislili cijeli taj događaj samo kako biste se osvetili mom sinu?”

“Ha?” odvratila je, posve zbunjena. “Osvetili?”

“Landon je pao pod skliskim tušem, ali uvidio je savršenu priliku da okrivi Jaga. Očigledan ljubomoran potez koji je izazvao gomilu problema!”

Jag, stojeći kojih pola metra iza svojih roditelja, doslovce se nasmiješio.

“Effie, pusti to. Naš će se odvjetnik pobrinuti za to.”

“Odvjetnik?” upitao je Cooper. Potom mu se oteo nalet suhog smijeha.

“Mislim da ne želite ići tim putem. Prije dva tjedna zatekao sam Jaga i njegove prijatelje kako drže Landona dok ga Jag udara.”

“Mama, to je tip koji mi je slomio prst.”

Cooper je gurnuo dlan u džep hlača i oštro se zagledao u njega. “Ma, je li?

Gdje ti je gips?”

“Nosio je udlagu”, rekao je g. Morrison. “Bol u prstu spriječila ga je da se vrati u igru.”

“Aha”, rekao je Cooper. “Usput, to je bio drugi put kada sam svjedočio napadu vašega sina na Landona. Prvi sam ga put vidio na plaži, s trijema trgovine mamcima.”

Sarah je zamijetila kako Cliff stoji na dovratku restorana i dlanovima nervozno zakreće krpu za brisanje. Gosti za ostalim trima stolovima promatrali su sukob, naizgled fascinirani. Svi su sjedili iza Jaga i njegovih roditelja pa nisu mogli vidjeti lica Morrisonovih. Nije se čulo ni zveckanje vilica ni mrmljanje.

Jagova je majka hladno, zlobno odmjerila Saru. Potom se obratila Cooperu. “Pa, vidim vaš motiv da izmišljate te priče...”

“Gđo Morrison, nije dobra ideja vrijeđati poručnicu Dupre. Time samo pokazujete odakle potječe Jagovo loše ponašanje.”

“Effie, idemo”, rekao je g. Morrison. “Nećemo sudjelovati u nekakvoj jeftinoj javnoj sceni. Stvar će se riješiti pravnim putem.” G. Morrison prišao je ženi, provukao ruku kroz njezinu i poveo je iz restorana.

A Jag je, nevjerojatno, ostao stajati na mjestu. Tiho se nasmijao, zabacujući glavu. Zatim se zagledao u Saru i oblikovao usne u poljubac. Potom je skupio oči u tanke proreze i jezikom oblizao usne, sve vrijeme držeći dlanove u džepovima, odišući agresivnošću i seksualnim aluzijama.

Sarah je pobješnjela. Odjednom je zakoračila prema njemu kao da će ga napasti. Cooper ju je zgrabio oko struka i zadržao, podižući je s poda. Posezala je prema Jagu, lamatajući nogama.

Jag se bacio unatrag na stol, prevrćući čaše. Uzviknuo je: “Hej!”, kao da ga je napala, iako mu se Sarah nije ni približila. Roditelji su mu se vratili, spremni spasiti svoga jadnog napadnutog sina.

Cliff je pohitao naprijed, zgrabio mladića za ruku kako bi ga uspravio pa promrmljao nešto poput: “Pobrinut ćemo se za to”, te ga žurno odveo van.

Cooper je polako vratio Saru na noge. Okrenuo ju je prema sebi. Izgledao je smireno. Ona je izgledala bijesno. “Sjedni”, tiho je rekao.

Sarah se vratila na svoj stolac, ali kiptjela je od bijesa. Tresla se. Osjećala je da je gledaju, a obraze joj je oblilo rumenilo. Otpila je gutljaj vina, a potom šapnula: “Jesi li vidio?”

“Vidio sam”, rekao je Cooper, mračno se mršteći. “Smjestio ti je. Bahat je.”

Odmahnula je glavom, i dalje osupnuta. “Slušaj, Cooperu, bila sam u jednom ili dvama sumnjivim barovima na obali u kojima se moraš čuvati i nikada se nisu tako ponijeli prema meni.”

“Vjerujem. Čak i u ružnim prostačkim barovima, samo najjadniji, najpijaniji muškarci izvode takve stvari. A sedamnaest mu je godina?”

“Mislim da želim ići”, rekla je.

“Ne, Saro. Ostat ćemo. Sjedit ćemo ovdje neko vrijeme i razgovarati. Želim da popiješ svoje vino i pokušaš pojesti večeru.” Cliff je prišao njihovu stolu. “Sve u redu?” tiho je upitao. “Dobro smo”, rekao je Cooper. “Vrlo smo uzbuđeni zbog škarpine.”

“Dobro!” rekao je uz osmijeh.

Ali Sarah je prislonila dlan na trbuh. Kada je Cliff otišao, rekla je: “Ja nisam pretjerano uzbuđena.”

Nasmiješio joj se. “Vrijeme je da se pribereš. Ako namjeravaš živjeti u malenom gradu, moraš znati komu možeš vjerovati. Škarpini možeš.”

“Slomio si mu prst?” upitala je.

“Ma nisam. Unio mi se u lice, ubo me u prsa i rekao da odem i ostavim Landona. Nisam želio. Pokazao sam mu, to je sve. Prst mu je sasvim u redu. Želio sam mu razbiti glavu, lažljivo malo govno. Ima sreće što smo otišli.”

Nasmiješila mu se. “Jesi li dobro?”

“Ti častiš”, rekao je. “Boli me goljenica.”

Nato je dodatno porumenjela.

Jedanaesto poglavlje

C

ooper je želio zadržati Saru u restoranu jedno razumno vrijeme. Kao prvo, želio se uvjeriti da se posve smirila i da razmišlja hladne glave. Također se namjeravao pobrinuti da rasprave o nekim vrlo važnim stvarima. Dok su jeli salatu, zapodjenuo je razgovor. Gospodin i gospođa Morrison očigledno su se smatrali povlaštenima i otpornim na pravila. Jag je čak otišao korak dalje. Bio je osvetoljubiv, okrutan i bjelodano razmažen, i imao je moćnu obitelj koja će ga podržati čak i kada sve činjenice ukazuju na njegovu neiskrenost i nemoralnost.

“Slušaj, Saro, taj klinac? Neustrašiv je i mračan, opasan. Očito mu to prirodno dolazi... majka mu je jednostavno jeziva. Prvo, ako vidiš bilo koga od njih, Morrisonovih, želim da prijeđeš na drugu stranu ulice i izbjegavaš ih.

Drugo, shvatit ćemo to još ozbiljnije i pobrinuti se za Landonovu sigurnost. I treće...” Odmahnuo je glavom. “Ne znam kako ću to opisati, ali reći ću Macu što se upravo dogodilo. Bilo je vrlo bolesno i perverzno.”

“Spomenuli su odvjetnika.”

“Ljudi govore riječ odvjetnik puno češće nego što se koriste njima. Ali potreban im je. Klinac im je završio u zatvoru, morat će se pojaviti pred sudom i suspendiran je iz škole. Landonu ne treba odvjetnik.”

“Jesi li siguran?” upitala je. “Zato što zvuči kao da zbilja vjeruju da je Landon lagao.”

“Mislim da vjeruju, ali to ne znači da je doista tako”, rekao je. “Kamo takav klinac dospije u životu?” upitala ga je Sarah. “Vjerojatno iza rešetaka”, rekao je Cooper. “Ako tako bude, otkrit će kako je to kada te zaskoče sleđa.

Slušaj, jedini važan u toj situaciji jest Landon. Želi biti veliki muškarac, kao i svi šesnaestogodišnji dječaci. Ne želi izgledati uplašeno. Morat ćeš pronaći načina da vrlo ozbiljno shvati Morrisona.”

Otpuhnula je. “Mogu pokušati. Ti ćeš možda imati više sreće s time nego ja.”

“Ako mi se pruži prilika, hoću. I razgovarat ću s Macom, ali mislim da bi trebala i ti. Pitaj ga kakve biste korake ti i Landon trebali poduzeti kako biste se zaštitili. Nadam se da je klinac samo kreten.”

Odmahnula je glavom. “Pokušavam smisliti kako objasniti da bih njegovo dobacivanje poljupca i oblizivanje usana mogla smatrati opasnim...”

“Nije u tome stvar, Saro, nego u sjaju u njegovim očima. Da je to prije deset godina učinio mojoj djevojci preda mnom, možda bih ga pretukao. Što se Maca tiče, mislim da neće sumnjati kada je riječ o tome kako se osjećaš u vezi s Morrisonom. U konačnici, njegova je kći umiješana u tu situaciju, pa makar samo djelomično.”

Smireno ga je promatrala. Iskreno. “Nikada nisam mislila da ću se oslanjati na pomoć potpunog stranca.”

Dok je Cooper razmatrao brojne moguće odgovore, Cliff je donio škarpinu.

“Evo”, rekao je Cliff. “Najpopularnije jelo u restoranu. I, slušajte, ljudi. Žao mi je zbog onoga maloprije. Nisam vidio što je učinio da vas razljuti, ali nisam morao. Već sam imao posla s tim klincem i njegovom majkom. Njegov tata, Puck Morrison, nije tako loš, osim kada poslujete s njime. Tada zna postati malo žestok, ali nisam čuo da se ikada na nekoga okomio.

“Puck?” upitao je Cooper.

“Iz davnih hokejaških dana.” Potom se nasmijao. “Vrlo davnih. Puck je tridesetak godina stariji od svoje žene. Odavno je poznajem. Nekoć je bila sitna i temperamentna. Nema posebno podrijetlo – rodila se ovdje – ali pomislili biste da dolazi iz Buckinghamske palače. Puck potječe iz Eugenea. Effie mu je druga žena. Nije bio posve raskrstio s prvom kada se Effie uplela. To su većinom glasine, ali ovdje sam dovoljno dugo i znam Effie prije nego što je imala sise. Ozbiljno, mislim da joj je Puck kupio sise, a potom je oženio. Ili ga je možda tada žena napustila, zajedno s dvojicom starijih sinova. Ne znam što su večeras radili ovdje.

Morrisonovi obično ne dolaze k meni. Puck ponekad svrati sam, samo radi piva ili kojeg trača, ali njegova žena voli ladanjski klub. Ne trati previše vremena u ovom starom gradu...”

Govorio je i govorio, a Cooper i Sarah slušali su. Kada je malčice usporio, Cooper je rekao: “Privuci stolac, Cliffe. Popij kavu s nama.”

“Ma ne, ali hvala”, odvratio je, nesvjestan sarkazma. “Uživajte u škarpini.

Najpopularnije je jelo u restoranu.”

Cooper i Sarah samo su se nasmiješili jedno drugome preko stola. Cooper je uzeo vilicu i rekao: “Kušaj. Zbilja je ukusna.” Dok je uzimala maleni zalogaj, Cooper je zamijetio promjenu raspoloženja za njihovim stolom zahvaljujući Cliffu. Barem načas, činilo se kao da Sarah ne razmišlja o onom bahatom balavcu, ili o bratu, ili o svojim problemima. Polako je prožvakala, podigla obrve i rekla: “Ajme. Odlično! Zacijelo često dolaziš ovamo.” Odmahnuo je glavom. “Bio sam tek nekoliko puta. Preporučili su mi je i svidjela mi se.” I sam je uzeo zalogaj. “Nego, rekao sam ti da sam u četiri godine promijenio četiri škole. Nisam imao pojma da ću završiti u vojsci, u helikopterima. Prijavio sam se zato što sam smatrao da su svi u vojsci odnekud drugdje i da je to vjerojatno jedino mjesto na kojem neću biti pridošlica. A što je s tobom? Često si se selila kao dijete?”

Odmahnula je glavom. Rodivši se u Boca Ratonu na Floridi, odrasla je surfajući, jedreći, plivajući, roneći, igrajući odbojku, softball i nogomet.

Razgovor je tekao polako i opušteno, ispresijecan njegovim pitanjima i zalogajima škarpine, riže i šparoga. Obožavala je more, i otud Obalna straža.

Smatrala je da bi joj se svidjelo letjeti, potom je shvatila da obožava upravljati helikopterom. Sve do smrti svojih roditelja, živjela je divan život.

Udala se za drugog pilota Obalne straže, muškarca svojih godina, ali na nižem položaju. I opisala je to kao budalastu pogrešku.

“Postojali su znakovi. Sumnjala sam u njegovu vjernost prije vjenčanja, ali nekako me uvjerio da umišljam, da ga nikada ne bi mogla zanimati druga žena.

Pokazalo se da sam se udala za čovjeka koji vjernost smatra izborom. Kada sam ga ulovila na djelu, smireno je objasnio da brak nije za njega. Ni monogamija.”

Cooper je ostao zapanjen. Od svih glupih i bezobzirnih stvari koje je učinio, to nije bila jedna od njih. Ako bi ga druga žena privukla u dovoljnoj mjeri da je poželi odvesti u krevet, to je shvaćao kao znak da veza u kojoj se trenutačno nalazi ne funkcionira. Dobro jutro. Nije bio naivan; muškarci neprestano

varaju, a neki su smatrali da bilo koja žena koja promigolji pokraj njih predstavlja poštenu metu.

“Zašto djeluješ toliko iznenađeno?” upitala ga je Sarah.

Zatvorio je usta. “Oprosti. Nemam petnaest godina. Znam da se to neprestano događa. Ali prije braka? Zašto se želio oženiti?”

“Imam bolje pitanje. To nije bio prvi put. Obalna je straža poput malenoga grada, osobito nakon šest godina. Zašto mi nitko nije rekao? Zašto netko nije rekao: Hej, Saro, taj se tip zbilja povlačio naokolo i slomio je

nekoliko srca?

Cooper se nije uspio othrvati rumenilu koje mu je obojilo obraze, iako se trudio. I njega su optuživali za slomljena srca, ali ne zbog varanja. Njegovi su prijestupi bili malčice drukčiji. Nazvali su ga tromim i nesposobnim za puštanje korijenja ili planiranje prave budućnosti. Naizgled se nije mogao vezati. Dvaput je bio zaručen – jednom zato što je bio s dobrom ženom i smatrao da mu je vrijeme, a drugi put zato što ga je tadašnja djevojka, također dobra žena, pitala pa se nije mogao dosjetiti razloga da je odbije. Oba su ga puta obavijestile da ima problema s vezivanjem. Rečeno mu je da je emocionalno nedostupan, što god to značilo. Jedna mu je rekla da ima problem s intimnošću, ali držao je da je njegov jedini problem nedovoljno intimnosti – a zatim ga je obavijestila da seks ne znači intimnost. Zbilja? Bio je preveliki samotnjak, nije se mogao povezati s drugima, nije shvaćao žene. To je vjerojatno bila istina, što se njega ticalo. I iako ga je prekid dovoljno povrijedio da nastoji izbjegavati žene, shvatio je da mu je vjerojatno bolje i bez jedne i bez druge.

Potom je tu bila cijela sila kratkoročnih žena. Nekih iznimno kratkoročnih. Dok je u tom trenutku zurio u Saru na suprotnom kraju stola, tako zgodnu, zapitao se zašto. Zar dosad nije trebao pronaći dugoročnu partnericu? Nedostaje li mu koji kromosom?

“Izgledaš posve posramljeno”, istaknula je.

Pročistio je grlo. “Rekli su mi da sam loša prilika. Da se bojim vezanja, intimnosti i tako dalje. Nikada nisam mislio da se bojim. Ne moraš vjerovati u to – ja vjerojatno ne bih da sam na tvome mjestu – ali nisam varao. Nisam princ na bijelom konju, ali nisam to činio.”

Na njegovu nevjericu, nasmijala se.

Cliff je izabrao upravo taj trenutak da im donese kavu i odnese tanjure.

Za nekoga tko je želio otići i nije mislio da može jesti, Sarah je rasturila škarpinu. Cliff ih je upitao žele li piće ili desert pa su oboje odmahnuli glavama.

“Nego, što je toliko smiješno?” upitao je Cooper.

“Kao prvo, nije važno vjerujem li ti ili ne. Ne tiču me se tvoje prošle veze.

Kao drugo, smijem se samoj sebi jer se oslanjam na pomoć tipa s dugom poviješću straha od intimnosti i vezivanja.”

“Da, tako su rekli za mene, ali mislim da sam sasvim pouzdan.” Uzeo je kavu i otpio gutljaj. “Pitao sam se kako je to moguće, s obzirom na to da se nisam opirao braku.”

“Ah, dakle, bio si zaručen”, rekla je.

“Dvaput.”

“I one su prekinule?” upitala je.

“Jedna... prva me zamolila da odem. Na stvari je bilo nešto što naizgled nisam shvaćao i što još uvijek ne razumijem. Drugi sam put ja morao prekinuti zbog svađanja. Ali činilo se da je u igri ponovno taj tajanstveni odsutni čimbenik.”

“Kako došlo, tako prošlo”, rekla je.

Dugo ga je promatrala povrh ruba šalice. Zatim je rekao: “Ne, Saro. Nije tek tako prošlo.”

Pročistila je grlo. “A opet sebe smatraš sasvim pouzdanim?” upitala je.

“Da. Čuj, ovdje sam jer pokušavam poštovati želje nekog mrtvog tipa zato što mi je bio prijatelj. Mogao bih spremiti stvari u prikolicu i otići, zar ne? Nije da me Ben prokleo. A nisam ni pristao na taj posao.”

“Zašto ga onda radiš?”

“Zato što nitko drugi neće. I ispravno je – Ben je bio dobar tip.

Uostalom”, rekao je, “nije da će mi nedostajati tih nekoliko mjeseci.”

“Pa, ja ne mogu uzeti nekoliko mjeseci slobodno”, odvratila je. “Jesi li bogat?”

“Daleko od toga. Ali imam samo kamp–prikolicu, plaćenu, i nemam djecu. Imam tri sestre koje se brinu za naše roditelje. Mogu si priuštiti učiniti to za Bena.”

“Zacijelo ste bili vrlo bliski”, rekla je. “Najbolji prijatelji.”

Cooper se nalaktio na stol i isprepleo prste, nakratko spuštajući pogled.

Zatim je sreo njezin. “Valjda. Dečki su drukčiji, znaš...”

“O, da, znam.”

“Volio sam Bena. Bio je moj glavni mehaničar. Nasmijavao me. Uživao sam s njime i uvijek sam se dobro zabavljao kada bismo popili koje pivo. Ostali smo u kontaktu. Posjetio me nekoliko puta u deset godina, ali ja nikada nisam bio ovdje. Cijelo naše prijateljstvo većinom se temeljilo na mailovima i telefonskim pozivima. Imali smo zajedničke stvari – on je imao Meksički zaljev, a ja Tihi ocean. Dok sam letio za naftne tvrtke, došlo je do nekoliko izljeva pa je nazvao i pitao postoji li lokalna organizacija za spašavanje divljih životinja za koju bih volio da donira novac. Oduvijek je mario za divlje životinje, iako nisam shvatio u kojoj mjeri dok nisam došao ovamo. Vjerovao sam mu. Ali istina je ta da, osim svoje obitelji, nemam puno prijatelja. Samo nekoliko. Dobrih, ali ne prebrojnih.”

Nakon duge tišine, odvratila je: “Ni ja.”

“Zamišljam te s hrpom prijateljica s kojima ispijaš vino i odlaziš u kupovinu.”

Odmahnula je glavom. “Radim u muškome svijetu. U postaji se nalazi samo još jedna žena i udana je. Slažemo se, ali... životi su nam drukčiji. A ponekad žene tipova s kojima radim ne...” Bile su oprezne s njom, kao da joj ne vjeruju. Nije bilo lako biti jedna među rijetkim ženama u jedinici i pritom sama. Zadnji put kada je imala blisku prijateljicu otkrila je da je s njome dijelila zaručnika. “Ne, nemam puno prijateljica. Samo nekoliko žena s kojima se slažem, to je sve.”

“Ponekad ti više od toga i ne treba”, rekao je.

Potom joj je Cooper ispričao o svojemu prijatelju Lukeu i njegovoj braći.

Sarah se bila zbližila s nekoliko momaka u postaji, te je upoznavala Ginu, koja joj je bila draga.

Cliff se zaustavio pokraj njihova stola pa su oboje pogledali u njega.

Kožnati fascikl s računom ležao je na stolu, a njihove su šalice za kavu iznova bile pune, ali naizgled to nisu zamjećivali.

“Znate što, ljudi”, rekao je Cliff. “Što kažete da vam ostavim ključeve pa da zaključate kad vam bude odgovaralo?”

Bio im je potreban trenutak da shvate, a zatim su se nasmijali. Restoran je bio prazan, a Cooper se nije sjećao da je vidio ljude na odlasku. Posegnuo je za novčanikom.

“Ne, nećeš”, rekla je Sarah uzimajući račun. Držala ga je sve dok nije izvukla kreditnu karticu iz torbice. “Ja plaćam ovu rundu. Spasio si me od optužbe za ubojstvo.”

“Dvije sekunde”, rekao je Cliff odjurivši s računom.

Cooper je ustao i navukao sako. Uzeo je njezin dugi crni kaput i držao ga dok se odijevala. “Hvala, poručnice. Ja plaćam idući put.”

“Može, Cooperu. Samo drži mog brata na oku, to je dovoljna zahvala.”

Potom se Cliff vratio s računom kako bi ga potpisala. “Oprosti što smo te zadržali, Cliffe”, rekla je.

“Ugodnu vam večer želim, ljudi”, rekao je sljedeći ih do vrata i zaključavajući ih.

“Je li kasno?” upitala je Coopera.

“Očigledno jest za Cliffa. Na mom satu piše deset i dvadeset.” Odvezli su se natrag do srednje škole po njegov kamionet, razgovarajući i smijući se. Na osvijetljenom parkiralištu još je bilo automobila, a glazba je dopirala iz dvorane, ali vani nije bilo žive duše. Neki su klinci nesumnjivo uspjeli pobjeći budnom oku odraslih, no zabava se i dalje odvijala unutra. Izišli su iz automobila i pošli naprijed, naslanjajući se na poklopac motora i zureći u školu.

Sarah je uzdahnula. “Još jedna stvar na kojoj ti moram zahvaliti. Iako je bilo pomalo ludo kod Cliffa, mogla sam ostati ovdje do ponoći, zatočena iza ukrašenog stupa.”

Cooper je prekrižio ruke na prsima. “To kod Cliffa bila je gadna stvar, ali vrijedilo je vidjeti je. Sada nema sumnje u to s čime imate posla.” Zatim joj se približio. “Usprkos tomu, moram reći da sam uživao u večeri, Saro.”

Okrenula se tako da su stajali sučelice pa se nasmiješila. “Možda ću te jednom opet izvesti.”

Povukao ju je za ruku i približio uza se. “Dobro si društvo za spoj”, rekao je.

“To si smatrao spojem?”

Kimnuo je. “Od početka.”

“Pa, imam loše vijesti, Cooperu. Odustala sam od spojeva.” Nije mogao suspregnuti osmijeh. “Ostat ćeš stara cura?”

Namrštila se. “Možda se predomislim za deset ili dvadeset godina. Zasad ništa od spojeva. I muškaraca.”

“To je vjerojatno vrlo pametna odluka.” Zatim se nagnuo prema njoj i toliko približio lice njezinu da je osjećala njegov dah. “Iako, pomalo je šteta.”

Usnama je okrznuo njezine.

“Mmm”, rekla je, zatvarajući krupne oči.

Privukao ju je bliže, naginjući glavu kako bi je poljubio. Jednom joj je rukom obujmio stražnju stranu glave i čvrsto, ali nježno zadržao je na svojim usnama. Nakon vrlo kratkog trenutka, lagano je rastvorila usne kako bi im se jezici mogli dodirnuti. Nato je naglo udahnuo, vraški zadovoljan njezinom reakcijom. Ovio joj je ruku oko struka i priljubio uza se, a potom gladno otvorio usta. Ljubio ju je dugo i snažno, premda je smatrao da ne bi trebao.

Kada se naposljetku odmaknuo tek koji centimetar, rekao je: “Jedna vijest.

Muškarac sam.”

“Prijatelj”, odvratila je. “Samo prijatelj sa zajedničkim interesima.”

“Od kojih je jedna ljubljenje.”

Nasmijala se. “Na kraju krajeva, ljudsko sam biće.”

“Daj mi pet minuta. Mogao bih te nagovoriti.”

“Samo sanjaj.” “Što radiš sutra?” upitao je.

“Perem rublje”, odvratila je. “Nedjeljno nadoknađivanje. U ponedjeljak idem na posao.”

“Hmm. Da ti pomognem s rubljem? Godinama perem vlastito. Vjerojatno sam vrlo spretan s osjetljivim komadima.”

Lagano se nasmijala. “Ne, hvala.”

Ponovno ju je poljubio, malo žešće. Prodornije. Dopustio je jeziku da se zaigra. Kliznula mu je rukama uz ramena i stisnula ih, pridružujući se plesu njegova jezika. Sve što je kušao govorilo je da. Odmaknuo se. “Vjerojatno je pametno da se ne petljaš s nekim poput mene”, rekao je.

“Ne brini se, prijatelju. Ni s kime se neću petljati.”

“Dobro. Obično raspizdim žene.”

Tada ga je povukla natrag na svoje usne i navalila na njega na svoj način, gotovo ga bacajući na koljena. Kako je uspijevala imati okus meda i mirisati poput cvijeća nakon večere kod Cliffa? Pritisnuo ju je uza se i stao proždirati, nesiguran bi li trebao biti sretan ili razočaran što neće osjetiti njegovu erekciju kroz onaj dugi, teški kaput na sebi. Potom je vratila dlanove na njegova prsa i nježno ga odgurnula. Nije ga gurnula, samo lagano pritisnula dlanove kako bi se odmaknuo. Nasmiješila mu se.

“Zasad, način na koji se ne petljaš zbilja je osebujan”, rekao joj je.

“Sada idem kući, Cooperu. Hvala na pomoći. I svemu.”

“Nema problema”, rekao je uzmičući. “Želiš da te otpratim kući?”

Odmahnula je glavom. “Ne treba.” Nježno je pomilovala njegova prsa.

“Pazi kako voziš.”

“Aha”, odvratio je bez daha.

Kada se okrenula kako bi se vratila u svoj automobil, slijedio ju je.

Pridržao joj je vrata, a potom ih zatvorio. Mahnuo joj je na odlasku pa kratko stajao pokraj kamioneta dok je odlazila.

“Ti bokca”, šapnuo je. “Čovječe.”

Landon i Eve napustili su školski ples s Downyjem i Ashley oko dvadeset jedan i trideset. Otišli su u grad po pizzu i odnijeli je k Landonu zato što je kuća bila prazna, zahvaljujući Cooperu. Koji frend.

Klopali su pizzu i pili Coca–Colu, smijući se pričama koje su dijelili. Č im su slistili pizzu, Downy je zgrabio svoju curu, podigao je i rekao: “Dođi, djevojko moja, i dodatno me izludi.” Odnio ju je u dnevni boravak, gdje je odabrao kauč za ljubljenje sučelice zvijezdama rocka. Nakon pet minuta, odvukao ju je niz hodnik malene kuće.

Landon je ostao zapanjen, širom razjapivši usta. “Radi li on to što mislim da radi?”

Eve se nasmiješila. “Radije ne mislim o tome previše. Naravno, sve što mi prijateljica kaže povjerljivo je.”

“Naravno, da”, rekao je.

Nacerila mu se. “No, moraš se zapitati, zar ne?”

“Ali ne bi to radio ovdje, u mojoj sobi, kad mi se sestra može vratiti svakog trenutka?”

“Vjerojatno ne bi”, odvratila je.

Nevješto joj se nasmiješio. “Eve, oprosti što si zapela na velikom plesu s tipom kome su razbili lice.”

Odgurnula je kuhinjski stolac na kojem je sjedila i prišla mu, sjedajući u njegovo krilo. “I dalje si zgodan, čak i razbijena lica. I svakako si privukao pozornost brojnih cura.”

“To je zbog tebe”, rekao je. “Nisu mogle vjerovati da sam s tobom.”

“Bole li te usta?” upitala je.

Nagnuo je glavu, a potom polako dotaknuo mjesto na kojem mu je usna bila rasječena. “Samo malo, ovdje.”

“Hmm”, rekla je, naginjući se naprijed i nježno ga ljubeći pokraj posjekotine. Potom je prislonila usne na njegov obraz. Zatim na čvorugu na njegovu čelu. Potom iznova na njegove usne. Nakon toga se nasmiješila.

“Mogao bih ozdraviti i izgubiti na zanimljivosti”, rekao je. “Misliš da bi ponovno izašla sa mnom?”

“Mogla bih. Ali sljedeći put ti moraš pozvati mene.”

“Pomalo je fora kada te najljepša djevojka u školi zove na spoj”, rekao je.

“Zbilja bih te sutra volio izvesti, ali možda mi do sljedeće subote lice neće izgledati kao olupina.” Ovio je ruke oko njezina struka. “Želim da mi usna zacijeli, to je sigurno.”

“Da?” zadirkivala ga je. “A zašto?”

“Nisi jedina koja se dobro ljubi, znaš. Nisam loš... kada ne krvarim zbog toga.”

Nasmijala se. “Kada ti je rođendan? Možda za tvoj rođendan.”

“Kakva slučajnost”, rekao je Landon. “Rođendan mi je sljedeće subote!”

Lagano se odmaknula, ali i stavila ruke oko njegova vrata. “Mislim da lažeš. Ne bi mi lagao, zar ne, Landone?”

“I subota navečer poslije toga također mi je rođendan”, rekao je naginjući se prema njoj, spremnih usana. “Polako”, šapnuo je. Lagano ga je poljubila u kut usana.

“Još”, šapnuo je, a ona je rado poslušala, nekoliko ga minuta časteći dražesnim, blagim poljupcima.

“Kada si se tek doselila ovamo”, pitao je Landon, “je li bilo lako? Jesi li se odmah uklopila?”

“Odmah sam se uklopila s Ashley, ali imale smo problema... Na primjer, prijateljice s kojima je bila dobra bile su ljubomorne na mene jer sam se sviđala Ashley. Bilo je potrebno vrijeme da to prođe. Kada je tata prihvatio ovaj posao i kupio kuću, nisam željela doći. Išla sam u sedmi razred i bilo je jako teško. Bio je strpljiviji sa mnom nego što je trebao, ali Lou je zamalo poludjela. Ne želiš se zezati s tetom Lou. Često si se selio, zar ne?”

“Obalna straža. Moraš se seliti, tako to ide. Ali obožavao sam Aljasku.

Iako sam bio klinac kada smo živjeli u Kodiaku, nikako nisam želio otići.

Vratio bih se onamo dok trepneš. Otići ću kamo god mi nogometna momčad plati studij, ali da mogu birati, vratio bih se u Kodiak.”

“Bila sam svuda”, rekla je Eve. “Bili smo na fora kampiranjima, ali ako se ne možemo odvesti onamo, ne možemo otići.” Uputio joj je svoj iskrivljeni smiješak i dotaknuo obraz. “Nema ničega lošeg u tome, Eve. Volim kampiranje.

Kao i Sarah.”

“Ponekad puno nas ljeti kampira na plaži”, rekla je.

“Zbilja? Cijelu noć?”

Kimnula je. “I pokušavamo ne primijetiti zamjenikov terenac parkiran na rubu plaže.” Čvršće ju je zagrlio. “Onda valjda nema spavanja u istoj vreći.”

“Ne brini se, Landone. Vjerojatno zadrijema. Barem to čini svake večeri u svom naslonjaču.”

“Dakle, ima Boga.”

Gina se osvrtala po šarenoj, sada gotovo praznoj dvorani. Tinejdžeri koji su dovezli svoje pratitelje počeli su odlaziti oko devet; odrasli su učinili istu stvar nakon što se broj klinaca na plesnom podiju prorijedio. Lou McCain bila je među prvima koji su otišli; željela je provjeriti što rade Ryan i Dee Dee. Dosta klinaca, možda pedeset njih, ostalo je na plesu do samoga kraja pa su ih

potjerali kroz vrata. Izuzev osvježenja, bilo je potrebno vrlo malo čišćenja.

Klinci koji su postavili ukrase vratit će se u nedjelju popodne kako bi ih skinuli.

Mac je stajao pokraj stražnjeg izlaza dvorane razgovarajući s jednim od zamjenika, Charliejem Adamsom. Njihao se na petama i smijao – dobar znak.

Charlie je zacijelo svratio kako bi mu rekao da je grad miran i da se ništa posebno ne događa.

Bože, kako je savršen. Izgleda savršeno. Kakvi muškarci znaju biti, zamjenik Macan bio je nevjerojatan, ali očito je bio uškopljen. Ili homić. I jedno i drugo bilo joj je nemoguće shvatiti.

Tijekom četiri godine njihova prisna prijateljstva, došlo je do ona dva poljupca kada ju je ljubio s fenomenalnom, iskrenom strašću, a zatim smjesta ustuknuo izgovarajući se na roditeljstvo. Često se pitala ima li negdje nekakvu potajnu ženskicu, ženu koja redovito zadovoljava njegove potrebe tako da u gradu može izgledati sasvim nezainteresirano. Možda se užasno ljubila pa je došao k sebi?

Muškarci su redovito očijukali s njome. Na kraju krajeva, radila je za šankom zalogajnice. Gotovo svaki muškarac u gradu našao bi joj se na putu s vremena na vrijeme, kao i povremeni pridošlica – dostavljač paketa, tip s pićima, tip koji dovozi meso. Odrasla je u tom gradu. Oduvijek poznaje mnoštvo ljudi. Nakon što je rodila kao srednjoškolka i zadržala dijete, živeći s majkom kao i dotad, bilo je potrebno puno truda da obnovi svoj ugled i istakne se kao jedna od najomiljenijih i najuglednijih stanovnicama Thunder Pointa.

Dok je još pohađala srednju školu, zamišljala je kako ljudi šapuću da je drolja.

Sada su je smatrali uglednom zahvaljujući višegodišnjim odlascima u crkvu, na roditeljske i gradske sastanke. Ah, i zahvaljujući vrlo malenom prometu s muškim spolom, iako je svako toliko imala spoj.

Međutim, ne zadnjih nekoliko godina. Činilo se besmislenim.

Prije negoli je nastavila s tmurnim mislima, Mac joj se približio noseći njezin kaput prebačen preko ruke. Željela se ljutiti na njega jer joj je ukrao srce, ali nije mogla. Možda nije njezin dečko ili ljubavnik, ali uvijek je tu za nju. Uvijek. Najbolji prijatelj kojeg je ikada imala.

“Hvala”, rekla je uzimajući kaput i navlačeći ga.

“Ispratit ću te”, rekao je, uhvativši je za lakat.

“Hvala Bogu pa se zalogajnica nedjeljom ne otvara u pet ujutro”, zastenjala je. “Iscrpljena sam.”

“Trebaš više slobodnih dana.”

“Trebam veće napojnice”, odvratila je smijući se.

“Da, i ja.” Otvorio joj je vrata. “I svi su se dobro zabavili”, rekao je. “Nije bilo tučnjave, nezgoda ili, koliko ja znam, droge i alkohola.”

“Ili su postali vještiji u skrivanju”, dometnula je.

“Ni u jednom trenutku nisam vidio ni naznaku nevolje.”

“Ah, bilo je sitnica. Predvidljivih sitnica. Nekoliko djevojaka plakalo je u toaletu. Jedna zbog svog pratitelja jer se ponašao kao idiot i ushićeno govorio o dekolteu druge djevojke. Došlo je do zamjetnog problema s odjećom koju je trebalo pribadačom vratiti na mjesto – pobjegla je cijela dojka pa su svi prisutni dječaci tvrdili da su je vidjeli. A tu su i zločeste djevojke – Patrice, Stellie i Harmony.” Uzdahnula je. “Mislim da je Harmony najgora. Jednostavno ne može opravdati svoje ime.” “Što su učinile zločeste djevojke?” želio je znati.

“Budući da si tip, vjerojatno ne bi skužio. Drže se čvrsto na okupu, šapuću i okreću oči sprema svojoj trenutačnoj žrtvi – nekom mlađem, jednostavnijem, ranjivijem biću – a potom se hihoću. Takve stvari. Naginju se jedna prema drugoj na plesnom podiju, šapuću i zure, smiju se. Šire glasine, primjerice da je Lindsay dobila haljinu iz Caritasa, sve dok Lindsay – koja jest dobila haljinu iz Caritasa – ne završi u zahodu u suzama, preklinjući da jednostavno ode kući.”

Izgledao je pomalo šokirano. “To je užasno!” S obzirom na sve čemu svjedočiš na poslu, čudi me što se čudiš. Ljudi se znaju loše ponašati. Posebice tinejdžeri.” Bilo je zastrašujuće spominjati što je njezina generacija zločestih djevojaka govorila o njoj kada je zatrudnjela s petnaest godina.

“Ne mogu podnijeti pomisao na dragu djevojku poput Lindsay kako plače zbog rabljene haljine! Sva su moja djeca nosila rabljenu odjeću. Lou se prilično uzbuđuje oko dobre rabljene odjeće, a sam Bog zna da šerifov zamjenik s troje djece ne kupuje u skupim dućanima. Kako si znala što se događa?”

Slegnula je ramenima. “I sama sam svojedobno plakala po zahodima.

Iako, ne dugo.”

“Eve i Ash ne trpe takva sranja, zar ne?” upitao je. “Da znaš, rekla bi mi, zar ne?”

Prestala je koračati i okrenula se kako bi ga pogledala. “Slušaj, Mac, cure su prilično sigurne. Predstavljaju ujedinjenu frontu. Ash ima Downyja na straži, a on je ne samo krupan i snažan dečko nego ga još uvijek smatraju školskim junakom. Usprkos tomu, povremeno imaju svoje drame. Ali da znam da bilo koju od njih progone zločeste djevojke, rekla bih Lou.” “Ne meni?”

“Lou bi vjerojatno rekla tebi, kada bi mislila da sam ozbiljna. Ali muškarci obično govore stvari poput: Ah, nemoj se obazirati na njih.

Djevojkama treba suosjećanje. Obrana. Meko rame za plakanje, ohrabrenje.

Muškarci samo žele da djevojke prerastu takve stvari.”

“Je li to istina?” upitao je.

Kimnula je.

Nakratko je razmislio. “Mislim da si možda u pravu. Možda bih rekao takvo što. I možda bih mislio da je ispravno reći to.”

“Da. Nije stvar u tome koliko voliš svoje kćeri, Mac. Prije u tome što ti je u prirodi za reći.”

Ponovno su počeli koračati pa joj je otvorio vrata njezina Jeepa. “Kako znaš te stvari? Nikada nisi imala muškarca u blizini. Tatu, muža, dugoročnog dečka, osim ako si ga skrivala. A opet znaš kako muškarci funkcioniraju.”

Ušla je u Jeep i nasmiješila mu se. “Čisti genij”, rekla je. “Vidimo se poslije.”

Dvanaesto poglavlje

Z

alogajnica se nedjeljom ujutro razlikovala u odnosu na ostatak tjedna. Bilo je to dobro odredište za obitelji na putu iz crkve ili u izlasku. Također su tu bili sportaši i rekreativci – biciklisti ili, za toplijeg vremena, sportski ribolovci, ljubitelji daskanja, ljudi koji tijekom ugodnih dana izvode brodice u zaljev.

Gina nije radila u zalogajnici svake nedjelje, ali nije joj smetalo i kada jest.

Voljela je jutra i večerima radila isključivo kada bi nekoga mijenjala. Sa svoga mjesta za šankom vidjela je kako novi gradski liječnik zaustavlja kombi pred izlogom ambulante na suprotnoj strani ulice. Izišao je, ovoga puta s dvoje djece – djevojčicom i dječakom. Vodio je za ruku po jedno sa svake strane, ali umjesto da uđe u ambulantu, prešao je ulicu prema zalogajnici. Gina ga je viđala samo iz daljine dok bi ulazio u ambulantu ili izlazio iz nje. I ni jednom nije vidjela djecu.

Bila su tako malena, tako mlada. Mac joj je rekao da je samohrani otac, ali bilo je teško zamisliti liječnički posao u kombinaciji s roditeljskom dužnošću, pa čak i uz dadilju. Pridržao im je vrata, prvo djevojčici, a potom dječaku. Sa suprotne je strane ulice vidjela da je zgodan, ali izbliza je bio još zgodniji – bio je prelijep. A djeca? Pravi slatkiši. ‘“Jutro”, rekla je za šankom. “Sjednite gdje god želite.”

“Možemo li upravo ovdje? Za šank?”

“Samo izvolite.”

Prvo je na stolac podigao kćer, a potom sina. Djevojčičina sjajna kosa širokom je kopčom za kosu bila pričvršćena otraga, a nosila je zeleni džemperčić povrh majice dugih rukava i bijelih tajica. Dječak, kratko ošišane i uredno počešljane kose odrasla izgleda, imao je nekoliko nestašnih uvojaka.

Nosio je traperice, malene čizme i jaknu od trapera. Oboje su imali kosu boje mahagonija i krupne smeđe oči, a liječnik tamnoplavu kosu i plave oči. Vrlo tople plave oči.

Kada su se klinci smjestili na svoje stolce, ispružio je ruku. “Scott Grant”, rekao je.

Primila je njegovu ruku. “Gina James. Drago mi je. A tko su ti prijatelji?”

“Ovo je Jenny, a ovo je Will. Stari su tri i četiri godine.”

“Prekrasni su”, odvratila je. “Dakle? Kava? Sok? Doručak? Roditeljski savjet za tinejdžerske godine?”

“Hvala”, rekao je kroz smijeh. “Rado bih popio šalicu kave, a djeca sok... možda od jabuke? I ako ih imate, može pahuljice za njih.”

“A za tebe?” upitala je točeći kavu u njegovu šalicu.

“Samo kava”, rekao je. “Rano sam se probudio i već doručkovao.”

Brzo je spravila sok i pahuljice za djecu. Potom je rekla: “Vrlo je uzbudljivo što dobivamo ambulantu. Grad već pet godina nije imao liječnika.

Imali smo dva dok sam bila mlađa, ali jedan se umirovio, a drugi preselio pridruživši se ordinaciji u Eugeneu s brojnim pacijentima. Najbliža bolnica ili hitni prijam nalaze se u Bandonu. Ako trebate nekoliko šavova ili vađenje krvi, to je ogromna vremenska investicija.”

“Znam. Nadam se da će se to promijeniti, ali još smo daleko od otvorenja.

Trenutačno radim u Bandonu, pomažem obiteljskom liječniku i na bolničkom hitnom prijemu dok to sredim. Sama kupovina i ugradnja opreme značajan su pothvat – a ordinaciju svakako treba očistiti i urediti. A o osoblju nisam ni razmišljao. Vjerojatno ne poznajete medicinske sestre željne promjene?”

“Ne. Žao mi je. Ali ako bi napisao popis onoga što tražiš, ovo nije loše mjesto za širenje vijesti.”

“Hvala, to je dobra ideja.” “Čula sam da imaš dadilju? Maleni grad, znaš”, dometnula je uz osmijeh i slijeganje ramenima.

“Gabriellu. Upoznao sam joj roditelje u Vancouveru. Iznimna je djevojka, iako pomalo staromodna. Također je prelijepa. Pametna, marljiva i pouzdana...”

Zastao je, izgledajući pomalo zatečeno onime što je izgovorio. Nagnuo se prema njoj kao da joj mora reći nešto vrlo osobno. “Čuj”, rekao je. “Ovo je maleni grad. Hoće li se ovdašnji ljudi zgražati ili sumnjati u moj odnos s devetnaestogodišnjom dadiljom? Trideset šest mi je godina, udovac sam i nemam ama baš nikakvu.

Podigla je dlan i nasmiješila mu se. “Ne zamaraj se glupostima”, rekla je.

“Pomalo smo hrpa seljaka uz vodu, ali znam dvije djevojke iz grada koje su

počele raditi kao au pair kako bi otišle u Europu. Vjerojatno ćeš čuti da joj se češće obraćaju kao dadilji.”

“Nemam previše izbora”, rekao je. “Ne mogu si priuštiti čistačicu i dadilju na puno radno vrijeme.”

“Bit će u redu, Scotte. Ako smijem pitati, zašto Thunder Point?”

“Pa, zbog sporijeg životnog ritma, tako da ne propustim previše dok djeca odrastaju. Ali zapravo je riječ o pokusu. Nikada nisam živio u malenom gradu.

Ovaj grad ima dobar ugled, znaš. Velika uključenost zajednice, dobre škole, niska stopa kriminaliteta...”

“Znam”, rekla je. “Nismo neki kozmopoliti, ali mjesto je dobro.” “Životni su troškovi niski”, dodao je.

“Kad već govorimo o tome, gdje živite?”

“Zasad u Bandonu, ali tražim nešto u gradu. Pogledao sam nekoliko stanova, no prilično su loši.”

“Problem u malenom gradu jest taj da se stanovnici rijetko mijenjaju”, Gina se nasmiješila. “Pripazit ću i na to.”

Nakon trideset minuta, Gina je upoznala dr. Granta s nekolicinom ljudi iz grada koji su došli na doručak, napravila kratak popis onoga što traži od smještaja i osoblja pa se rukovala s njime na rastanku. Nekoliko je ljudi došlo i otišlo, ostavljajući Gini puno vremena da iznova napuni držače ubrusa, posudice sa solju i paprom te šećerom. Zvonce na vratima zalogajnice oglasilo se upravo dok je Gina punila zadnju bočicu kečapa. Nasmiješila se ugledavši Saru na ulasku. “Bok”, rekla je.

“Bok i tebi.” Sjela je na stolac.

“Danas si uranila i nisi dovela Hamleta”, rekla je Gina provirujući kroz staklena vrata zalogajnice. “Doručak?” U velikom separeu u kutu sjedila je peteročlana obitelj s najmlađim članom u dječjem stolcu, a postariji par u drugom separeu. Svi su završavali s jelom. Bilo je kasno za doručak, rano za ručak. Stu se vidio kroz prorez na zidu, pomičući se sa slušalicama svog iPoda u ušima.

“Danas ne bih, hvala. Ali neću odbiti šalicu kave. Poslije ću izvesti Hama, ili će Landon. Kako se oporavljaš od sveg napornog posla za koji ste ti i ostali bili zaduženi na sinoćnjem plesu?”

“Nije bilo previše posla”, odvratila je Gina, nalijevajući kavu u šalicu.

“Klinci i učitelji odradili su većinu posla. Samo sam se pojavila kako bih pripazila na neke stvari. A činilo se da sve protječe prilično glatko.”

“Sinoć sam se vratila kući i ondje zatekla brata, Eve McCain, tvoju kćer i Downyja. Bila sam na večeri.”

“Primijetila sam da te nema”, rekla je uz osmijeh. “Klinci se obično druže kod mene poslije plesa, ako ne odu na plažu. Moja majka nema ništa protiv pojačavanja televizije u svojoj spavaćoj sobi i spavanja. Što se nje tiče, mogli bi izrađivati i bombe.” “Činilo se da su sjedili za kuhinjskim stolom nakon što su pojeli pizzu i popili Coca–Colu, smijući se čemu god. Vratila sam se prije deset i trideset”, rekla joj je Sarah. “Silno mi je odlanulo vidjeti Landona kako se druži s prijateljima.”

“Zamijetila sam da određenog pridošlice također nije bilo.”

“Cooper i ja otišli smo na večeru u Cliffhanger’s.”

“Sviđa mi se taj Cooper. Izgleda kao dobar tip.”

“Zar ne? Sviđa se i Landonu, a priznajem, pomalo se privikavam na zamisao da Cooper pazi na Landona. Vjerojatno to čini zato što u kući nemamo muškarca. Sve dok ga Cooper ne proda u cirkus, mogao bi mi pomoći.”

“Jesi li ga odgojila posve sama?” upitala je Gina.

“Gotovo. Preuzela sam skrbništvo kada mu je bilo šest godina, prije deset godina, nakon što su nam roditelji poginuli. Živjela sam s tipom jednu godinu kada je Landonu bilo trinaest, a zatim smo bili u braku gotovo jednu godinu, nakon čega smo se razveli. Bio je posvećen Landonu... do našega prekida.”

Slegnula je ramenima. “Dvije mi je godine imao tko uskočiti. I bila sam udana gotovo jednu godinu. Derek, moj bivši, volio je gledati Landona na utakmicama. Sada je prošlo devet mjeseci od razvoda. Derek je bio jedini tip kojega sam pustila u naš krug i pokazao se velikom pogreškom. Očito ne znam birati.”

Gina se nasmiješila i nalila si vlastitu šalicu s kavom. “Želiš pomoć? Mogu uočiti kretena na kilometar udaljenosti. Odnosno, sada mogu. Kao tinejdžerica nisam bila toliko spretna. Tada sam imala pravog bisera. Imala sam sreće što se nisam udala za njega. Iako ne zahvaljujući vlastitoj pameti, mogla bih dodati.

Jecala sam svake bijedne noći nadajući se da će mi se vratiti i preklinjati da se udam za njega. Ali bila sam klinka. I ostavljena s klinkom.”

“A sada imaš Maca”, rekla je Sarah.

Peteročlana obitelj bila je na odlasku. Tata se zaustavio za šankom kako bi Gini predao račun i novac, poručujući joj da zadrži ostatak.

“Ne”, Gina je rekla Sari kroz smijeh, odmahujući glavom. “Mi smo prijatelji. Tako je otkad su nam kćeri postale najbolje prijateljice. Kakvi prijatelji znaju biti, najbolji je. Mislim da ni s kime ne izlazi: nikada nije doveo ženu na utakmice ili gradska događanja, ali možda negdje ima nekoga. Zašto?

Zanima te?”

“Zadirkuju te zbog njega”, rekla je Sarah. “Ljudi vas gledaju kao par.”

“Ljudi zacijelo imaju vrlo bujnu maštu. Da imam tipa, nadam se da biste vidjeli barem malo držanja za ruke. Mac i ja odgledali smo koji film, ali obično sa sobom vuče jedno dijete ili Lou. Sjedimo zajedno na utakmicama, ali osim toga...”

“Mislila sam da ste zajedno. Možda potajno, ali ipak zajedno...”

Gina je odmahnula glavom. “Ne. Pretpostavljam da mnogo ljudi tako misli. Mislim da ne mogu zamisliti prijatelje suprotnog spola. Ma ne, volim Maca, ali on je slobodnjak. Ako ti se sviđa, samo izvoli.”

“Ne olakšavaš stvar”, odvratila je Sarah.

Gina je nakrivila glavu i zbunjeno pogledala Saru. “Valjda bih ti ga mogla umotati kao poklon.”

“Ne vjerujem muškarcima”, rekla je Sarah. “Čak ne vjerujem mnogim ženama, pa ni samoj sebi. Mislila sam da mi je bivši princ, ulov života. Bio je g.

Romantični, stoga mi nikada nije palo na pamet da bi mogao biti toliko pažljiv i nježan sa mnom ako bi...” Pročistila je grlo. “Pokazalo se da vrvi romantičnom energijom. I ima vrlo ograničenu količinu pozornosti.”

“Uh. Mrzim takve.”

“Sada bi mi trebalo nešto veliko da me dovede u iskušenje. Nisam nimalo zainteresirana za ponovno dobivanje noge.”

“Sada bi neki ljudi rekli da se trebaš vratiti u igru”, rekla je Gina kroz smijeh.

“Jesi li ti? Nakon što si rodila Ashley?”

Stariji par polako se približio šanku. Gina je uzela njihov kupon i novac, naplatila im uz osmijeh i poželjela ugodnu nedjelju.

Potom se vratila Sari. “Trebalo mi je neko vrijeme. Ashley je bila moj život i razmišljala sam samo o tome da je zaštitim od svojih potencijalnih pogrešaka.”

“Događa mi se puno toga”, priznala je Sarah. “Kada je Derek otišao, napustio je i Landona. I ostavio ga s emocionalnim bogaljem od sestre. Moram biti oprezna. Odrastao je klinac, vrlo zreo za svoje godine, ali i dalje je samo klinac.”

“Znam. Misle da sve znaju, ali obični su klinci. I nalaze se upravo u tom razdoblju kada se čini da ih pogađaju najveće pogreške. Ja sam živući dokaz za to. Nisam izišla na spoj prije Ashleyne pete godine. A i tada sam bila oprezna.

Toliko oprezna da je tih nekoliko tipova s kojima sam izišla izgubilo interes za mene, a ne obratno. Mislim da sam se uvijek osjećala najsigurnije kada se ne bih petljala s tipom.”

“I ja”, odvratila je Sarah. “Samo... poljubila sam Coopera.” Gininim je licem nakratko bljesnulo iznenađenje, a potom je kazala: “Rekla bih da se to ne uklapa u tvoje planove?”

Sarah je otpila gutljaj kave. “Pozvali su me na spoj nekoliko puta od razvoda. Jedan se tip iz obližnje postaje Obalne straže sav uzbudio što sam se razvela pa me nekoliko puta pozvao na spoj prije negoli je shvatio poruku, da ne izlazim. Nikako. Točka.

I nisu me ponukali čak ni da razmislim. Pomislila sam da bih, kada mi bude otprilike četrdeset, a Landon odrastao i samostalan, mogla razmisliti, ali nikako uskoro.”

“Pretpostavljam da ljubljenje nije isto kao izlaženje”, oprezno je rekla Gina.

“Užasavam se same pomisli na vezu s muškarcem. Tako je bilo s Derekom: bio je vrlo pažljiv i u tren oka zbližio se s Landonom”, rekla je Sarah.

“Iako Landon to možda ne shvaća, ranjiv je. Osim toga, živimo prilično dobro, samo nas dvoje. Sjajno je dijete. Dobro se brinemo jedno za drugo. Neću ugroziti Landonove osjećaje petljajući se s nekim tipom, a posebno s tipom koji

mu je drag.” Odmahnula je glavom. “Posvuda vidim upozorenja. Posvuda.

Nemaš pojma što nam je Derek priuštio.”

Gina je progutala. “Ne želim pitati, ali.

“Ali sama sam spomenula. Derek me prevario.”

“Pretpostavila sam da pod velikom romantičnom energijom misliš na to.”

Sarah je ponovno otpila gutljaj kave. “S mojom dobrom prijateljicom”, rekla je, a obrazi su joj porumenjeli.

“Koje pseto!”

Sarah se odjednom nasmijala. “Upravo mi je pas, kad smo već kod toga, otkrio njegovu pravu prirodu. Nazvala sam ga na mobitel i čula lavež u pozadini. Zvučao je poput psa u susjedstvu moje bivše prijateljice Susan. Taj pas nikada nije zatvarao usta. Bio je ondje i lagao je – a ja sam mu dopustila da me uvjeri da sam luda, da nikada ne bi učinio takvo što.”

Gina je šutjela dok joj je nadolijevala kavu u šalicu. “Nije čudo što ne vjeruješ ženama. Kako si doznala?”

“Ona se odlučila osloboditi svoje grižnje savjesti”, rekla je Sarah. “Mislim da se ljutila na Dereka. Mislim da ga je gubila, ali ne zbog mene. Priznao je da su bili zajedno. Čisto tjelesno. I bilo mu je žao, ali rekao je da nije za monogamiju i nadao se da ćemo se moći”, pročistila je grlo, “nositi s time.”

“Moj Bože”, dahnula je Gina. Nagnula se prema Sari. “To se ne događa čak ni u serijama. Kako je to Landon podnio?”

“Pokušala sam to skriti pred njime, ali shvatio je. Mislim da mrzi Dereka.

Ne, znam da mrzi Dereka. A ja sam sada poljubila Coopera, njegova prijatelja.”

“Možda je to bila slučajnost”, odvratila je Gina. “Na kraju krajeva, prilično je drag i privlačan.”

“No, eto. Cooper je sasvim pogrešan. Sasvim pogrešan.” Odmahnula je glavom. “Ne samo da je muško, što ga čini opasnim, nego je i lutalica. Nomad.

Namjerava otići čim sredi trgovinu mamcima. Ne, hvala, ne namjeravam se zaljubiti u njega. Nema šanse.”

“Razumljivo...”

“Nikada u životu nisam snažnije željela poljubac. Željela sam strgnuti odjeću s njega. Željela sam skočiti na njega. Nisam mu samo dopustila da me poljubi, nego sam ga gotovo živa progutala. Netom nakon što sam mu rekla

kako nema šanse da izlazim ili se spetljam s muškarcem. Vjerojatno misli da sam luda.”

Dugo su nijemo zurile jedna u drugu. Potom je Gina rekla: Ajme.

“Mislim da se moram preseliti”, rekla je Sarah spuštajući glavu na dlan i prolazeći prstima kroz kratku kosu.

Gina je osjetila kako joj se crvenilo vratom uspinje prema licu. Sarah nikako nije mogla znati da je Gina također onako bijesno djevojački zaljubljena, i to uzaludno. Gina se nije nikomu povjerila, pa čak ni svojoj majci – a ova je bila vrlo bliska s Carrie. Nije se usuđivala. Jedna omaška i Ashley bi to rekla Eve, a potom bi saznala Lou, a Lou... Lou se nije moglo vjerovati da nešto zataji pred Macom. A tada? Tko zna? Mac bi možda prestao svraćati na kavu ili sjediti s njom na utakmicama kada bi je smatrao luđakinjom koja se sprema zaskočiti ga.

“O, Bože, posramila sam te”, rekla je Sarah. “O, Gina, oprosti! Samo, odavno nisam mogla razgovarati o tim stvarima sa ženom. Ah, kvragu, odavno nisam doživjela takve stvari.”

Gina je odmahnula glavom. “Ne, nije stvar u tome. Uopće. Samo to da sam bila na tvojemu mjestu. Prije dosta vremena, zapravo, ali sjećam se. Snažne zaljubljenosti, onog osjećaja potpune bespomoćnosti.”

“Bespomoćnost. Stvar s kojom se zbilja nikako ne znam nositi. Ne možeš se baviti mojim poslom ako se osjećaš izgubljeno i bespomoćno. Čovječe... da nismo onoliko dugo stajali na parkiralištu...”

“Parkiralištu?” upitala je Gina.

“Kod srednje škole. Ali nije bilo nikoga u blizini.”

“Koliko ti znaš”, rekla je Gina. “Tinejdžeri su možda bili u autima i ljubili se. Ili što već.”

Sarah je zastenjala. Palcem i kažiprstom protrljala je korijen nosa. “Hvala Bogu pa je Landon već otišao kući.”

“Vjerojatno je sve u redu. Vjerojatno vas nitko nije vidio. Ali možda bi se trebala pripremiti, znaš, u slučaju...” “Što da učinim? Da kažem?”

“Smiješi se. Ovako”, odvratila je Gina tajanstveno se smješkajući.

“Punoljetna si. I on je. Ljubljenje nije protuzakonito i ne vodi nužno braku.

Ponekad ne vodi ni do još ljubljenja. Nije nepristojno razmijeniti poljubac za laku noć poslije večere. Zbilja nikomu ništa ne moraš objašnjavati. Svakako se ne moraš ispričavati.”

“Da”, odvratila je, kimajući. “Samo, to bi bila velika pogreška.”

“Sjeti se, ljudi nemaju pristup tvojim mislima, Saro. Ne znaju da te pomisao na muškarca smrtno plaši ili da si čvrsto odlučila izbjeći ponovno razočaranje. Nitko ne zna osim mene, a ja neću nikome reći.” Potom se nacerila. “Trebale bismo jednom izaći. Hoću reći, u pravi izlazak – ne samo u Cliffhanger’s. Trebale bismo otići u Bandon ili Coquille... ili tako nešto.

Nekamo gdje nećemo dijeliti tajne pred susjedima.” Potom se osvrnula preko ramena. “Ili kuharom.”

“O, Bože! Misliš da je Stu?...”

“Za Stua vrijedi jedno: ako čuje nešto zanimljivo, ne može ostati po strani. Smjesta bi izišao i dijelio ti savjete. Ovo je njegov odmor prije ručka.

Vjerojatno čisti kuhinju ili je u svom uredu, pretvara se da rješava papirologiju dok gleda sport na svom malenom televizoru. Poslije će jednostavno mene zamoliti da sredim papirologiju.”

“Nadam se.”

“Nemoj se toliko sramiti. Da je Ray Anne bila na parkiralištu, u tren bi se oka nagnula na poklopac motora i zadigla suknju do struka.”

“Nema šanse!”

“Ima. Neki ljude misle da je srednjoškolska nogometna momčad dobila ime po njoj. Cougars.”6 Obje su se nasmijale, a Gina im je ponovno natočila kavu. “Što da učinim s njime? Zbilja si ne mogu priuštiti preseljenje.

“Smislit ćeš”, odvratila je Gina podižući šalicu. “Ali jedno znam. Djevojke poput nas ne bi trebale imati toliko bijedne ljubavne živote. Jednostavno nije zdravo.”

“Okušala sam se u ljubavnom životu samo dva puta nakon fakulteta – i nije dobro završilo.”

Nakon trenutka tišine, Gina je rekla: “Dobra prijateljica?”

6

Eng. Pume, istodobno izraz za stariju i privlačnu ženu; nap. prev.

“Da. Znam. Može li gore?”

“Bože sveti, prijateljica. To je gotovo jednako loše kao kad te napumpaju s petnaest godina.”

Cooper je sjedio na stolcu što ga je dovukao na molo jer je građevinska buka u baru bila preglasna da bi mogao misliti. Obnova je započela i bila u punom jeku, a napredak je već bio vidljiv. Zadivilo ga je što rade subotom.

Izvođač radova rekao je: “Svaki se slobodni dan ne plaća.”

To je Rawleyju bilo sasvim po volji. Dolazio je svakoga jutra, vječito šuteći, i pomagao. Kada bi zatražili da nešto učini, primjerice da pridrži ploču ili alat, ili odvuče nekakve otpatke u kontejner, kimnuo bi i poslušao. Odlazio je kada mu je odgovaralo. Ili možda kada bi pomislio da je potreban ocu u kući.

Cooper je davao sve od sebe kako bi zabilježio njegove sate pa da mu može platiti.

Cooperov je laptop bio otklopljen i spojen na internet kad ju je ugledao.

Saru, s Hamom, dok su trčali kroz vodu na samom rubu plaže. Prošlo je previše vremena; tjedan se vukao kao godina. Čak i sada, njezina je šetnja plažom bila odveć spora.

Prestao je gledati u laptop. Krajevi usana podigli su mu se u smiješak.

Njezin način hoda jednostavno ga je ošamućivao: blago njihanje, svrhovit, ali neužurban korak. Nije bio erotičan ni zavodljiv, posve ženski – pripadao je ženi koja zna što želi. A kada se približila, nasmiješila mu se. Ham je prvi stigao do njega, pa je uzeo mokru lopticu iz njegovih slinavih usta i bacio je. Obrisao je dlan o hlače. Za nekoliko sekundi, Hamlet se dao u trk po drugom bacanju.

“Bok”, rekla je.

Zaklopio je laptop. “Gdje si bila?”

Oslonila je stopalo na mol. “Uglavnom sam radila.”

“Cijeli dan?” upitao je.

“Trebaš li nešto, Cooperu?”

Trebao je još jedan onakav ludi, prodorni, nevjerojatni poljubac zbog kojeg se sav izgubio. “Želio sam te nazvati, pozvati te na večeru. Na moj račun.

Nemam tvoj broj.”

Umjesto da mu uzvrati ushićenim pristankom na spoj i kaže svoj broj, upitala je: “Čime se baviš? Mailovima?”

“Gledam ponude poslova.”

“Ah, spreman si za povratak na posao?”

“Samo gledam. Zanima me što se nudi. Jednom ću morati pronaći posao.”

“Pa, što se nudi?”

“Mnoštvo instruktorskih položaja, većinom civilni poslovi uz vojsku.

Spašavanje civila, korporativni helikopter i vatrogastvo... uglavnom u Kaliforniji, Arizoni i Coloradu.”

“Zanimljivo. Očito, nisam nikada tražila. Postoji li štogod zanimljivo u blizini?”

“Najbliža je Kalifornija.” “Šalješ životopise?” upitala je.

Odmahnuo je glavom. “Samo sam znatiželjan. Još nisam spreman.”

Nato se nasmijala. “Moram priznati, zavidim ti. Osim dopusta, nisam uzimala previše slobodnih dana. Nikada dulje od dva tjedna, i to većinom potrošim na seljenje. Ti ne voliš planirati, zar ne, Cooperu?”

Slegnuo je ramenima. “Ponekad. Uskoro moram posjetiti svoju obitelj, postaju nervozni. Prošla je gotovo cijela godina. Zadirkujem ih mogućim božićnim pojavljivanjem, ali još nisam siguran. Ti voliš planove, zar ne, Saro?”

Kimnula je i nasmiješila se. “Do u sekundu, mjesecima unaprijed, ako je moguće. Vrlo sam dobro organizirana.”

“Ili opsesivna”, predložio je.

“Može biti, ali to nije važno, s obzirom na to da upravljam samo vlastitim aktivnostima. Nastojim ostati fleksibilna kada je riječ o mom bratu.”

“Landon izgleda bolje”, rekao je Cooper.

“Mislila sam da si ga vidio ovaj tjedan, morao je uzeti tjedan odmora od nogometa... iako nisam sigurna što pomnije prati, utakmice ili navijačice.”

“Jesi li razgovarala s njime o Morrisonu?” upitao je Cooper. “Jesam. Rekla sam mu za scenu iz restorana. Je li ti nešto kazao?”

“Ne, dok ja nisam rekao njemu. Naizgled se naljutio i zabrinuo za tebe više nego za sebe. Jesi li razgovarala s Macom?”

“Nazvala sam ga početkom prošloga tjedna. I Mac je također razgovarao s Landonom. Pomalo je napet, znaš. Landon hoda s Macovom kćeri – romansa sa školskog plesa nije iščeznula. Landon je sada uvjeren da mora reći Macu ako

bude kakvih problema.” Nasmiješila mu se. “Čudi me što nisi pitao Landona za broj mog mobitela ako si ga želio.”

“Nisam bio siguran da je to dobra zamisao”, rekao je. “Osim ako se povjeravaš bratu, on ne zna da smo...” Pročistio je grlo. “Što smo učinili nakon večere.”

“Bio je to samo poljubac, Cooperu.”

“Ma ne. Već sam se ljubio. Nije to bio samo poljubac. Razmišljao sam...”

Prekinulo ga je trubljenje. Okrenuo se i ugledao relativno nov BMW kako mili niz cestu prema zgradi. Vozač je ponovno zatrubio.

“Tko je to?” upitala je Sarah.

“Nemam pojma”, odvratio je ne pomaknuvši se.

“Da odem vidjeti?”

“Ne”, rekao je. “Trebao bih uzeti broj tvog mobitela. I trebali bismo isplanirati nekakav spoj.”

Ali BMW se zaustavio i iz njega je izašla, a tko drugi nego –Ray Anne.

Stala je pokraj automobila i mahnula im.

“Sranje”, rekao je Cooper. Odmahnuo joj je, ali nije se pomaknuo.

“Cooperu, mislim da želi da odeš onamo, razgovaraš s njom ili što već.”

“Imam posla”, rekao je. “Hajde, daj, ne tjeraj me da preklinjem.”

Sarah se nasmijala. “Mislim da to nije loša zamisao. Preklinji me, Cooperu.”

“Hank! Hank Cooper!’’ povikala je Ray Anne iz daljine. Ah, eto je, stoji na terasi s aktovkom u jednoj ruci i remenom torbice preko ramena druge. Dan je bio prekrasan, sunčan, ali u zaljevu je ipak bilo prohladno. Ray Anne nosila je kratku crnu suknju s prorezom na jednoj strani, zamjetnim čak i s velike udaljenosti. Također je imala kratki crni sako povrh nečeg crvenog, napetog dekoltea i čizama visokih potplata. Njezina natapirana plava kosa bila je postojana na vjetru.

Cooper je ponovno mahnuo, ali nije ustao.

“Cooperu”, prijekorno je rekla Sarah, ali s humorom u glasu.

“Nevjerojatno si nepristojan.”

“Ja nepristojan? Jesam li ja otišao k njoj, stao na njezin brežuljak i vikao joj? Nisam je pozvao i nije se najavila. Ona je nepristojna. Imam posla!”

“Ima li tvoj broj?” upitala je Sarah.

“Ah, možeš se kladiti u to, iako joj ga nisam dao. Također joj nikada nisam rekao kako se zovem, ali obratila mi se s Hank čim smo se upoznali, iako me Mac predstavio kao Coopera. Nešto želi.”

“Nesumnjivo”, rekla je Sarah.

A potom je došla, spuštajući se drvenim stubama koje vode do plaže, ne pretjerano prikladnim putem za visoke potpetice i usku, kratku suknja “Ako padne, morat ćeš je oženiti kako te ne bi tužila”, rekla je Sarah.

“Stavit ću ogradu na te stube. Dvije ograde, jednu sa svake strane”, zastenjao je Cooper. “Hajde, Saro. Otjeraj je odavde.”

“Zapravo, mislim da ja odlazim odavde. Sam si u tome.”

“Sjajno”, progunđao je. “A tako je dobro počelo. Upravo sam se spremao postići pogodak.”

“Bez brige, frajeru: uz vrlo malo truda, svejedno možeš zabiti.” Ponovno se nasmijala. “Jednostavno uživam.”

“Platit ćeš za to”, rekao je.

“Pa, Hank! Saro!” Ray Anne pomalo se zadihala. “Čim se vas dvoje bavite?”

“Pa, ja šećem psa plažom”, rekla je Sarah. “Kako si ti, Ray Anne?”

“Divno! Fantastično! Jooj”, rekla je kada ju je Hamlet pogurnuo svojom slinavom njuškom i zamrljao njezinu kratku crnu suknju.

“Ah, oprosti”, rekla je Sarah, vadeći krpu iz džepa i brišući joj suknju. “Ne želi biti odvratan, on je samo dražestan pas s problemom slinjenja. Eto, mislim da sam očistila. Čini li ti se to u redu?”

“U redu je”, nestrpljivo je odvratila Ray Anne. “Zar ne bi trebao biti na povodcu?”

“Vjerojatno, ali to bi slabo utjecalo na problem sa slinom i njegovu sposobnost da je raznosi uokolo. Velik je kao i ti, Ray Anne.” Potom se okrenula Cooperu. “Bilo mi je drago, Cooperu. Sretno s traženjem posla.”

Zatim se naglo okrenula i pobjegla. “Traženjem posla?” upitala je Ray Anne.

“Kakvog posla?”

“Samo kopam po internetu i provjeravam nudi li se štogod zanimljivo. Što te dovodi na plažu, Ray Anne?”

“Ah. Željela sam razgovarati s tobom o nečemu. O tvom posjedu.”

Trinaesto poglavlje

D

akle, Ray Anne želi razgovarati o njegovu posjedu? Nije čak ni ustao. “Što te zanima?” upitao je, djelomično usredotočen na Saru koja se trkom udaljavala plažom sa psom. Doista je shvatio da nije pristojan. Majka bi ga potegnula za uho zbog takva ponašanja. Cooper obično nije bio takav u društvu dame, ali prvo, Ray Anne nije bila dama. Drugo, željela je nešto od njega.

Treće, osujetila je nešto što je smatrao važnim korakom u odnosu sa Sarom.

“Uđimo”, predložila je. “Pomalo je hladno vani.”

“Mislim da je ovdje dobro. U lokalu se odvija previše radova da bismo ondje mogli razgovarati.” Nije se namjeravao naći iza zatvorenih vrata s njom.

Bio je prilično siguran da bi ga napala, a nije bio raspoložen za insinuacije.

“Jednostavno mi reci što te dovodi na moj skromni mol.”

Teško uzdahnuvši, Ray Anne nastavila je: “Govori se da planiraš prodati ovaj prekrasni posjed. Nadam se dvjema stvarima. Prvo, da ćeš mi pružiti priliku da te zastupam, i drugo, da ćeš mi dopustiti da ti dovedem zainteresiranog klijenta.”

Podigao je obrve. “Već imaš zainteresiranog kupca?”

“Hank, taj je posjed predmet ozbiljnog zanimanja već dvadeset godina”, odvratila je. “Ovo je vrhunska kuća na plaži s ogromnim dodatnim zemljištem.”

“Ali sve je na brežuljku!” uskliknuo je. “Komu može koristiti plaža podno brežuljka?”

“Pretpostavljam da nikada nisi vidio Newport Coast u Kaliforniji.

Guglaj... prekrasno je, jedno od najboljih odmarališta u Sjedinjenim Državama.

Ben i njegov otac nisu željeli ni razmisliti o prodaji djelića ove zemlje, a to im je moglo donijeti bogatstvo.”

“Shvaćam”, rekao je. “Tko je zainteresirani klijent?” Nasmijala se. “Hank, ovo je posao. Ne smijem otkrivati informacije bez ugovora o prodaji.”

“Ah. Naravno”, rekao je. “A zašto bih želio da me pri prodaji zastupa predstavnica kupca?” Široko se nasmiješila. “Zato, dragi, što bi mogao dobiti značajan popust na pristojbe. Ma tko te zastupao, nitko te ne može natjerati da prodaš po bilo kojoj

cijeni, stoga ti uvijek vodiš glavnu riječ. A ja uvijek predstavljam prodavača, čak i kada mogu pronaći kupca.”

“Zanimljivo.”

“Nikada prije nisi prodavao posjed?” upitala je.

“Ne osobno. Ali kladim se da brzo učim.” Konačno je ustao, daleko nadvisujući njezinih nepunih metar i šezdeset. “Stvar je u tome, Ray Anne, što zapravo još nisam došao do toga. Trenutačno se samo želim pobrinuti za Benovu osobnu imovinu i srediti taj lokal. Još nisam odlučio što ću učiniti.”

“O čemu sve razmišljaš?” upitala je.

“Razmišljam o tome da ga jednostavno iznajmim”, rekao je i promatrao kako joj se lice snuždilo. Načas se osjećao pomalo loše – uopće nije razmišljao o tome. Očito u igri nije bila velika provizija ako bi to učinio. “Ili bih mogao prodati kuću i zemljište na kojem leži. Ili”, slegnuo je ramenima, “tko zna?

Imam dovoljno vremena za razmišljanje.”

“Ali ne zanima te ostanak i vođenje posla?”

Odmahnuo je glavom. “Mjesto je uistinu prekrasno. Samo, to nije posao kojim se želim baviti.”

“A kakvim se poslom želiš baviti?”

Bilo mu je teško povjerovati da ne zna. Sumnjao je kako Ray Anne posjeduje nadmoćne istraživačke sposobnosti. “Po struci sam pilot helikoptera.

Zadnjih petnaest godina, od vojske.”

“Zbilja?” upitala je. “Nemoj zezati? Pretpostavljam da znaš da je Sarah Dupre pilotkinja helikoptera.” “Čini se da nam je to zajedničko.”

“Fantastično! Okej, slušaj, Hank...”

“Cooper”, odvratio je. “Zovu me Cooper.”

Oglušila se na njegove riječi. “Nije mi važno koliko ćeš razmišljati o tome, ali mogu li ti samo pokazati određene brojke?

Trebao bi biti posve svjestan svojih mogućnosti. I možemo li se, molim te, skloniti s ovog vjetra?” Potapšala je kosu, naizgled je pokušavajući zaštititi.

Nacerio joj se. Njezina se kratka plava kosa nije ni pomaknula na vjetru. Željela je ući u kuću s njime. Željela ga je stjerati u kut. “Može”, odvratio je.

“Možemo sjesti na terasu.”

“Terasu? Ako je u lokalu previše bučno, možda bismo mogli otići u tvoj u prikolicu?”

“Ma ne, to nije dobra zamisao. Sluškinja mi danas još nije bila. Ali ako bi željela da jednom svratim do tvog ureda...”

“Dobro, idemo na terasu”, odvratila je, krećući se prema stubama na plaži.

Nasmiješio se promatrajući je kako korača prema stubama. Nije mu namjeravala dopustiti da se izvuče kad je već zadobila njegovu pozornost.

Odveć je dobro znao kako je posve ustrajna u namjeri da ga zadivi i uzbudi nekakvim procjenama i usporedbama. Stoga će sjediti na terasi uz zaglušujuće piljenje i čekićanje. Ali, neće se ni na što obvezati.

Izvukao je Ray Anne stolac za jednim stolom na terasi pa sjeo sučelice njoj. Ova je izvadila svežanj papira iz svoje kožnate aktovke i stala objašnjavati nekakve procjene obližnje kuće na plaži. Cooper je nastojao zadržati ravnodušan izraz lica, kao da već sluti golemi iznos vrijednosti nasljeđa, kao da nije nimalo začuđen. Zapravo je ostao zapanjen. Za veliki hotel ili lanac odmarališta mogao bi vrijediti milijune.

Umom mu je kratko proletjela misao da bi svaka budala prestala s radovima u lokalu i jednostavno postavila znak za prodaju. “Impresivno, zar ne?” upitala je Ray Anne.

“Vrlo lijepo”, rekao je. “A tko je zainteresirani klijent?”

“Ponavljam, Hank, ne želim otkrivati tu informaciju bez ugovora o zastupanju prodaje tog posjeda.”

“A ja još nisam spreman donijeti tu odluku”, rekao je.

“Pa, evo što možemo učiniti. Možemo se dogovoriti da ću, kada se odlučiš i ako se odlučiš na prodaju – što, naravno, moraš, ako ne planiraš ostati i voditi posao na tom mjestu – ja biti tvoja prodajna predstavnica.”

“Ništa se ne mora, Ray Anne”, rekao je. “Još nisam odlučio što ću učiniti, kada ću to učiniti i hoću li uopće išta učiniti.”

“Ali ne namjeravaš ostati živjeti ovdje?”

Slegnuo je ramenima, naginjući glavu u stranu. “Mogućnosti su brojne.

Možda ću zadržati posjed četrdeset godina i dopustiti svojim nasljednicima da odluče.”

“Nasljednicima?” upitala je znatiželjno.

“Imam veliku obitelj”, odvratio je.

“Djecu?” upitala je.

Mobitel mu se oglasio u džepu. Izvadio ga je i pročitao ime pozivatelja.

“Ispričaj me, Ray Anne. Moram se javiti.”

Kada je Sarah ušla u svoju malenu kuću, Ham je smjesta prišao zdjeli s vodom. Sarah je čula pljuštanje tuša. Nakon dvije sekunde, začula je sušilo za kosu. Sadržaj Landonova džepa ležao je na stolu – novčanik, ključevi kamioneta, sitan novac, iPhone.

Prelistavši popis njegovih kontakata, pronašla je Cooperovo ime i broj pa ga zapisala na svoj popis za kupovinu i gurnula u džep. Za pet minuta, Landon je ušao u kuhinju i pokupio svoju opremu sa stola.

“Kamo ćeš?” upitala je.

“Pisati zadaću k Eve”, odvratio je.

Potpuni promašaj subotom, navečer osim ako si beznadno zaljubljen,

pomislila je. “Hoćeš li se vratiti na večeru?”

“Nadam se da neću”, rekao je. “Bit ćeš dobro, zar ne?”

“Mislim da ću se snaći”, odvratila je uz osmijeh. “Možda ću izaći. Ili naručiti pizzu. Ili pojesti jučerašnje ostatke.”

“Nemoj kuhati radi mene, dobro?”

“Dobro.” Nasmijala se. “Možeš li mi reći što planiraš?”

“Zar nije uvijek tako?” upitao je Landon.

Kada je otišao, izvukla je svoj popis i mobitel iz džepa. Utipkala je brojeve. Kada se Cooper javio, rekla je: “Sada imaš moj broj. A očito i ja imam tvoj.”

Nasmijao se. “Kako ti je uspjelo?”

“Zavirila sam u Landonov imenik. Otišao je pisati zadaću s Eve, prije nalikujući kao da ide na razgovor za posao.”

Ponovno smijeh, koji je zvučao silno seksi i duboko. “A ja sam usred nečega, ali uskoro sam gotov. Mogu li te nazvati za pet minuta?”

“Nadam se da nisam prekinula ništa... važno.”

“Ma ne. Nazvala si u savršenom trenutku. Čujemo se uskoro.” Prekinula je poziv, ali i nastavila čvrsto držati mobitel. U redu je, pomislila je. Velika sam

djevojka. Odrasla. Mogu se nositi s time. A potom je zadrhtala, netom prije

negoli je osjetila kako joj se tijelom širi topao drhtaj.

Imala je tjedan da razmisli o tome. Nasmrt ju je plašilo, ali željela je provjeriti. Samo će morati čuvati svoje srce svakim tračkom snage što je posjeduje.

Riješiti se Ray Anne nije bio pretežak zadatak. Samo je ustao i rekao da bi se trebao vratiti poslu. Dobro je sakrila razočaranje, maskirajući ga iza prodavačkog osmijeha. “Ostavit ću ti te papire zato što znam da ćeš razmisliti o tome i predomisliti se.”

“Sve je moguće.”

Nakon što je otišla, poderao je ugovor i dogovorio večeru sa Sarom.

Cooper je odveo Saru u Bandon, u maleni restoran u vlasništvu talijanske obitelji, ne predaleko od Thunder Pointa, ali svakako dalje. Sprijeda se nalazio pult za pizzu, a otraga dvanaest separea i četiri stola. Bio je pomalo mračan i urešen visećim plastičnim grožđem i lažnim zelenilom. Usprkos subotnjoj večeri, nije bilo gužve, ali za pultom za pizzu formirao se red. Tata je bio kuhar, a sin pomoćnik.

“Lijepo”, rekla je Sarah sjedajući u separe sučelice Cooperu. “Vrlo lijepo.

Prava stvar.”

“Nije pretjerano otmjeno”, istaknuo je.

“Kažem ti, volim ovakva mjesta. Malena, starija, ugodna i, nadam se, ukusna.”

Među stotinu stvari koje je Cooper dosada otkrio na svojoj avanturi u Thunder Pointu, Sarah Dupre bila je jedina koja mu je zbilja ubrzavala otkucaje srca. Izgledala je tako dobro da bi je mogao pojesti. “Jesi li nazvala Landona i rekla mu gdje ćeš biti?”

“Na neki način. Poslala sam mu poruku da idem na talijansku hranu.

Odgovorio mi je da se zabavim i da me neće čekati.”

“Pametnjaković”, rekao je Cooper. “Pitam se odakle mu to.” Naručila je cabernet, a on pivo, pa su stali zuriti u stare, plastificirane jelovnike. “Bože, želim sve”, rekla je.

Prvo je naručio predjelo od liganja, a ona se odlučila za linguine alla vongole – školjke u bešamelu – a on je naručio cioppino, riblji gulaš. Kada se konobarica, vjerojatno kći ili snaha, udaljila, podigao je čašu. “Za male, mračne, talijanske restorane.”

Kucnula je čašom o njegovu, otpila gutljaj pa rekla: “Samo da se zna, ne petljam se s muškarcima.”

“Vjerujem da si to dosad pojasnila već nekoliko puta.”

“Ozbiljna sam. Sviđaš mi se, Cooperu, ali u principu sam samohrana majka i odnedavno razvedena. Razumiješ to.”

“Rekao sam ti da razumijem”, odvratio je.

“Samo ne želim da imaš bilo kakva očekivanja”, rekla je. “Jesam li te izložio svim tim prigovorima kada si me častila večerom?”

“Ne govorim samo o seksu, želim reći da se ne mogu emocionalno vezati.

Nisam materijal za vezu.”

“Saro, reći ću ovo samo jednom – to ovisi o tebi. Mene ne brine hoćeš li se emocionalno vezati. Dok god se budemo seksali.” Upravo u tom trenutku, konobarica se zaustavila pokraj njihova stola s lignjama. Načas je oklijevala prije negoli ih je odložila. Potom se žurno udaljila.

Prepredeno joj se nasmiješio pa namignuo. Namjerno je to učinio.

Sarah je prasnula u smijeh, a cijelo joj se lice ozarilo, oči zasvjetlucale, obrazi porumenjeli. Znao je da je želi od prvoga trenutka kad ju je ugledao, kad je došla pred prikolicu i pokušala mu izvući uši jer se druži s Landonom. U stvari, žestoka ili budalasta, privlačila ga je. Zbilja nije mario za to hoće li se ona emocionalno vezati. Možda je bolje za nju ako to uspije izbjeći. Ali svakako se nadao da će se tjelesno vezati.

“Pa, nećeš dobiti ni to”, rekla je.

“Mmm, pričekaj dok kušaš ovo”, rekao je žvačući komadić lignje. “Toliko je izvrsno da se možda predomisliš!”

“Kako si pronašao ovaj restoran?” upitala je.

“Mac. Tip je kao živi oglasnik. Što god da ti treba, od uklanjanja plijesni do dobra restorana, on ti može reći.” Uzeo je još jedan komadić s tanjura, ali prije negoli ga je stavio u usta, upitao je: “Kako si, zaboga, postala pilotkinja Obalne straže?”

“Nisam mislila letjeti, da budem iskrena. Samo sam željela biti na vodi.

Maštala sam o spašavanju u vodi, ali potom sam pomislila, umjesto da iskačem iz helikoptera, što da upravljam njime, da letim? Nisam imala pojma hoće li mi se svidjeti. Mnogo sam plivala, ronila i jedrila u djetinjstvu, ali najdalje što sam dospjela od tla bio je zip–line “Kad si se predomislila?”

“Na fakultetu. Pridružila sam se stipendiji Obalne straže Sjedinjenih Država kada mi je bilo devetnaest godina. Dok sam tražila različita mjesta na kojima bih mogla služiti, opčinio me helikopter.”

“Jesi li ispravno odlučila?” upitao je.

“Jesam. Imali smo pravih adrenalinskih misija. Posebice na Beringovu moru.” Odmahnula je glavom. “Nisam mislila da sam spremna za to.”

“I?” “Kodiak je bio najbolje iskustvo u mom životu.” Pomalo je blistala dok je to govorila. “Bilo je to moje prvo trajno preseljenje s Obalnom stražom nakon letačke obuke. Godinu prije toga ostala sam bez roditelja i povela šestogodišnjaka sa sobom; bilo je to jedno od najtežih spasilačkih odredišta u državi, i bilo je sjajno. Ponekad je spasilačka postaja dobra kao njezin zapovjednik, a naša je bila nevjerojatna. Tamo je Landon počeo igrati nogomet s najmlađim zapovjednikovim sinom. Zapovjednik Titchke uzeo nas je pod svoje okrilje. Ne samo da nam je pomogao da se snađemo, pa mi je njegova obitelj pomogla s Landonom, nego me obučio na Beringovu moru. Činila sam stvari – tim je činio stvari – koje nikada nisam ni zamišljala. Jednom smo imali dva broda na suprotnim stranama jezera tijekom takve oluje da nismo mogli ni spustiti uže. Sedam ljudi na jednom, četiri na drugom brodu, pritom ozlijeđeni.

I spasili smo ih. Trebale su nam četiri ekipe, morali smo povući članove s odmora ili slobodnih dana, ali tog smo dana spasili jedanaest ljudi. Upravljanje rizikom prilikom te operacije bilo je najzahtjevnije kojemu sam ikada svjedočila. Nije bilo prostora za pogrešku jer bismo u protivnom izgubili ne samo plovila i ozlijeđene nego i spasilačke ekipe. Mislim da mi je srce cio mjesec ubrzano tuklo.” Uzela je zalogaj. “Imam puno takvih priča iz Kodiaka.

Mogla bih ti satima dosađivati.”

Nije si mogao pomoći, a da joj se ne nasmiješi. “Zvuči strašno i zabavno.”

“Uđe ti u krv, mislim. To uzbuđenje.”

“Voliš opasnost. Divlja si.”

“Ma ne. Nikada se ne izlažem nepotrebnu riziku, nikada. Precizan je, a ponekad znam biti perfekcionistica pa... ” “Ponekad?” upitao je kroz smijeh dok su stizale njihove salate. “Dopustila sam ti da jedeš lignje dok sam te gnjavila pričama iz Obalne straže. Sad je red na tebi – ispričaj mi o svojemu letenju. O Iraku i svojim civilnim poslovima.”

Iako je Cooper letio u Iraku u Crnom jastrebu na samom početku rata, to mu se nekako nije činilo divlje uzbudljivim kao ono što je Sarah radila, što radi.

Ali ispričao joj je o tome. Šest je godina bio u vojsci, a potom je napustio kako bi letio kao civil. Budući da je bilo teško pronaći" posao, radio je na ugovor između Amerike i stranih zemalja – inozemni radnik, plaćenik. Naposljetku se zaposlio u naftnoj tvrtki.

“Je li posao bio dobar?” upitala je upravo kada su ih poslužili glavnim jelom.

“Rekao bih da jest. I zarada je bila dobra. Većinom je bilo lako raditi, ljudi su bili dobri. A onda se dogodio veliki izljev. Ogroman. Višemjesečni prijenosi u vijestima, šteta vrijedna milijarde dolara. U usporedbi s time, izljev iz naftnog tankera Valdez činio se kao generalna proba. Dvije platforme do kojih sam letio zatvorile su se – povukli smo sve ljude. Nikada nisam vidio ništa slično.

Naravno da sam i prije vidio vijesti o izljevima, ali ništa se ne može usporediti s onime kada to uistinu vidiš. Tvrtka je morala otpustiti radnike, a ja sam bio i više nego spreman otići. Poslije sam radio za još dvije tvrtke, letio do morskih bušotina, ali nisam mogao prestati zamišljati što bi se moglo dogoditi. To me se nije ticalo – upravljao sam helikopterom – nisam narušavao sigurnost. Moj šef, glavni pilot, nije narušavao sigurnost. Ali...” Odmahnuo je glavom. “Jednom kada vidiš što ogromni izljev može učiniti gradovima na obali i velikom dijelu oceana, jednostavno te pogodi. Znaš?”

Strpljivo se nasmiješila. “Obalna je straža prijatelj okoliša, Cooperu. Znaš to.”

“Znam. Stoga sam dao otkaz na zadnjem poslu i namjeravao uzeti nekoliko slobodnih mjeseci, sastati se s Benom i još jednim prijateljem kako bismo lovili u planinama. Želio sam dovoljno dugu stanku kako bih odlučio što

ću i kamo dalje. Tada je Benova smrt sve poremetila. Potražit ću drugi posao koji uključuje letenje”, rekao je. “Ali mislim da će morati biti drukčije vrste.”

“Kada?”

“Ne znam. Možda poslije Božića. Nakon što bar bude izgledao pristojno pa ga mognem prodati. Moram smisliti što ću s njime.”

Nacerila se. “Sigurna sam da će ti Ray Anne pomoći da ga se oslobodiš.”

“Kako si znala?” upitao je, zato što joj nije ispričao za Ray Anneine nekretninske ambicije.

Lijeno se nasmiješila. “Jednostavno sam prepametna, to je sve.”

“A ti?” upitao je. “Koliko ćeš se zadržati ovdje?”

“Za otprilike godinu počet ću tražiti nove zadatke. Landon će biti maturant. Ako sve pođe po planu, tada će znati gdje želi studirati. Ako budemo imali sreće, rano će ga primiti. Mogu se strpjeti dok ne maturira. I dat ću sve od sebe da ne odem predaleko.” Spustila je pogled na svoju tjesteninu. “Trebat će mu obitelj dovoljno blizu kako bi dolazio u posjet tijekom studija. Drukčije je kad smo samo nas dvoje.”

Mogao joj se tek nasmiješiti, kimnuti. Bila je iznimna žena. Imala je težak i zahtjevan posao, ali to nije utjecalo na njezin glavni prioritet – njezina brata.

Divio joj se. To mu se odavno nije dogodilo.

Dok je ispijala drugu čašu vina, Sarah se opustila. Osjećala se vedrije nego što je to odavno bio slučaj. Bila je toliko povrijeđena i ljutita da je zaboravila koliko je prekrasan osjećaj smijati se, imati zajedničke teme s drugom osobom na spoju, osjećati kako se prijateljstvo produbljuje. Žudjeti, jer osjećala je i to.

Njezina večer s Cooperom bila je savršena. Napeto su međusobno slušali o poslovima i letačkim pričama, smijali se manama i obiteljskim problemima – Cooper je imao prilično veliku obitelj, a iako ona nije imala o kome govoriti, Landonov odgoj bio je vrijedan jedne ili dviju rundi smijeha. Uglas su zastenjali kada je razgovor skrenuo u smjeru Jaga Morrisona i njegove obitelji. Uživala je u njemu. Bio je pametan, zabavan i, ah, majčice, kako je bio zgodan. Iako je uglavnom očijukao i zbijao dovitljive šale, zračio je toplinom koja ju je obavijala.

I uskoro će se odseliti. Savršeno.

Hrana je bila slasna, a maleni restoran savršen. Sarah je shvatila da joj je upravo to nedostajalo. Društvo.

Dok su koračali prema njegovu kamionetu, rekla je: “Hvala ti, Cooperu.

Uživala sam.”

“Dobro. Trebali bismo to ponoviti.”

Tiho se nasmijala. “Zadnji sam put bila na spoju... pa, kada mi se bivši odselio. Prije više od jedne godine.”

Isprepleo je prste s njezinima. “I ja sam davno bio na zadnjem spoju.”

“S kime si išao?” upitala je.

Prestao je koračati. “Moram razmisliti. Vjerojatno s Judy, ženom koju sam upoznao u Corpus Christiju. Prije otprilike godinu dana. Zanimljiva žena.

Ali samo smo jednom izašli. Ne znam kako objasniti zašto. Jednostavno nismo kliknuli.”

“Pa”, odvratila je kroz smijeh, “ja sam bila prilično bijesna na našem prvom spoju. I pretpostavljam da to znači da misliš kako smo kliknuli. Ili možda voliš srdite žene? Ili to, ili u gradu nema drugih žena kojima bi se odvažio pružiti priliku.”

“Postoji mnoštvo žena na ovom području”, rekao je. Prstom joj je nježno dodirnuo obraz. “Rano je.” “Što si planirao?”

“Da neko vrijeme budemo kod mene. Nije ništa posebno, ali je udobno.

Tvoja je kuća nezgodna – tamo bi moglo biti tinejdžera koji se koriste tvojim izlaskom. Mogao bih ti skuhati šalicu kave. Ili poslužiti piće.” Slegnuo je ramenima i nacerio se.

“Fleksibilan sam.”

Sarah je pomislila: Oboje znamo što želimo.

Nagnuo se kako bi je nježno poljubio u usta. “Pruži mi priliku, Saro.

Mogu igrati po tvojim pravilima.”

Prošlo je puno vremena otkad ju je muškarac naizgled poznavao, znao što želi i što joj treba. Kimnula je. “Mislim da bi šalica kave kod tebe bila u redu.”

Četrnaesto poglavlje

C

ooper je otvorio vrata svoje kamp–kućice i propustio Saru unutra. Bio je ostavio prigušeno svjetlo nad pećnicom. Lagano je osvjetljavalo prostoriju, pa je ušavši provukao ruku ispod njezine i privukao je k sebi. Nježno joj je poljubio usne. “Samo da te nakratko zagrlim pa ću skuhati.

Sarah je položila dlanove na njegove obraze i privukla ga u poljubac, presjekavši ga u pola rečenice. Usne su se dodirivale tek trenutak prije negoli su je njegove ruke čvrsto stegnule pa ju je stao silovito ljubiti, otvarajući usta o njezina. Duboko u njemu začulo se režanje kada se okomio na nju. Zaprela je, a on je zastenjao. Potom se okrenuo s njom u naručju i prislonio je o zid pokraj samih vrata. Rukama je čvrsto ovijala njegov vrat, a Cooper joj je dlanom prešao preko stražnjice, stražnjom stranom bedra i koljena pa je podigao prema svom kuku, pritišćući tijelo o njezino.

Već je bio napaljen. Nije to bilo veliko iznenađenje. Cijelim je putem kući gajio napaljujuće misli o njoj, iako su razgovarali i smijali se poput starih prijatelja. Ovo je ipak bilo posve neplanirano, ali pritisnuo je zdjelicu o njezinu.

Uzvratila mu je.

“Isuse, Saro...”, promrmljao joj je u usne.

Njezini su se prsti zapleli u kratku kosu povrh njegovih ušiju pa se priljubila uz njega, prodorno ga ljubeći i dočekujući njegov jezik. Potom je šapnula: “A–ha...”

Njegov je dlan pronašao njezinu dojku, a potom joj kliznuo pod pulover i pronašao veći dio dojke, iako pokriven čipkastim grudnjakom. Prstom je prešao preko čipke, usnama pronašao njezin vrat, poljubio ga i posisao pa joj palcem protrljao krutu bradavicu. “Bože”, šapnuo je. “Isuse. Bože.”

Tiho se nasmijala. “Moliš se?”

“O, Bože, da”, šapnuo je trljajući se o nju. “Ili preklinjem... Možda samo preklinjem...”

Usnama joj je i jezikom istraživao vrat, uho, sljepoočnicu i bradu, iznova se vraćajući njezinim ustima, ostajući bez daha i ludeći od želje. Zadigao joj je pulover i usnama pronašao bradavicu. Ona je potom sklonila ruke s njegova

vrata na struk, s njegova struka na stražnjicu, i privukla ga k sebi. Pritom je zamrmorila.

Dlanom joj je ponovno prešao preko stražnjice i niz bedro do podignutog koljena, ali ovoga je puta posegnuo sve do njezine pete i izuo joj čizmu. Te slasno uske traperice neće proći preko čizama.

“Da”, šapnula je. “Da.” Njegovi su prsti pronašli pojas njezinih traperica, dugme, zatvarač.

Gurnuo je dlan unutra, niže i niže, sve dok nije osjetio meke dlačice, a potom i njezinu vlažnu mekoću. Bože, bila je barem jednako napaljena kao i on.

Spremna, vrlo spremna. To je bilo sve što mu je potrebno da se ponovno počne moliti. Ali rekao je: “Ovo je ludo. Na dobar način. Tako dobro...”

“Ludo”, složila se, dlanovima pronalazeći dugme njegovih traperica.

“Dobro.”

Cooper si je neprestano govorio da uspori, da dobrano uspori, da se opusti i pronađe mjesto gdje će je poleći, ali naizgled nije uspijevao svladati požudu, kao ni ona. Kada je spustila njegov zatvarač, situacije je postala još očajnija i složenija. Dok ga je primala rukom, glava mu je gotovo eksplodirala pa je promrmljao: “Kondom. Kondom. Kondom.”

Nakratko ju je morao pustiti kako bi gurnuo dlan u stražnji džep.

Nespretno je tragao za kondomom, ali čim mu se našao u ruci, Sarah ga je uzela. “Ja ću”, rekla je. Ali nije se žurila, uživajući u njemu neko vrijeme, milujući ga, neprestano ga ljubeći.

“Saro”, preklinjao je. “Učini to. Molim te.”

Opremila ga je, a potom spustila nogu s njegova kuka. Nježno joj je, ali pomalo očajno svukao traperice, skidajući prvo jednu nogavicu, a potom drugu.

Gurnuo je prste u nju pa je podigao s tla i leđima oslonio o zid. Na um mu je palo tisuću mogućih nježnih riječi. Ali rekao je: “Pomozi.”

Gurnula je ruku između njihovih tijela, pronašla ga i pomogla mu ući.

Napola je izludio i odavno prestao smisleno razmišljati; kliznuo je unutra i duboko zastenjao. Ona je, s druge strane, prilično glasno uzviknula: “Ah!” Dugo ju je držao čvrsto i mirno. Potom se, držeći je podno bedara, počeo pomicati, a svaki ga je pokret približavao ludoj, bezumnoj ekstazi. Pomišljao je da se ispriča, da će joj poslije nadoknaditi, ali tada je uzviknula. Stegnula ga je

nogama, a njezini unutarnji mišići stisnuli su se i izvukli najnevjerojatniji orgazam iz njega dok je svršavala. I svršavala. Stiskala je ruke oko njegova vrata, stenjala od zadovoljstva i držala ga vrlo čvrsto dok se iznova, iznova i iznova zabijao u nju. Prošlo je puno vremena prije negoli je ta zdjelična akcija usporila, a onda i prestala. Cooper je posve ostao bez daha; koljena su mu klecala. Ona je dahtala i grčevito se držala za njega.

“Malena”, očajnički je šapnuo. “Molim te, ne miči se.”

“Ne mogu.” Uzdahnula je.

“Samo se ne miči”, ponovio je. “Mogla bi slomiti važne dijelove...”

Ponovno je uzdahnula, trljajući lice o njegovo i ljubeći mu obraz.

“Dušo... Saro... Malena, oprosti...”

“Oprosti?” slabašno je upitala.

“Isuse, uzeo sam te. Uza zid. U tri minute. I još uvijek si u jakni.”

Nakratko je utihnula. “Sad mi je lakše. Mislila sam da sam ja uzela tebe.”

“I to. Moj Bože. Ne miči se. To je bilo... ne mogu to ni opisati. Bilo je...

Isuse.”

“Postaje mi pomalo neugodno.”

“Uskoro”, rekao je. Poljubio joj je vrat, a potom usne. “Uskoro.” Ponovno ju je poljubio, strastveno. “Ah, Saro. Čudi me što imam noge. Nikada nisam...”

“Nikada? Svakako je izgledalo kao da znaš što činiš. Daj, Cooperu. Moram sići. Molim te?”

Lagano je zabacio glavu tek toliko da bi ih mogao pogledati. Njezina je jakna visjela s jednog ramena, pulover stajao zadignut preko dojki te je bila gola od struka naniže. Njegov je pulover visio nakoso, porub košulje ispao iz hlača koje su mu visjele niz noge. Nasmijao se. “Izgledamo kao da smo upravo preživjeli uragan.” Malčice ju je podigao i spustio joj stopala na tlo. Ali zadržao je dlanove na njezinoj goloj stražnjici. “Večeras ništa od kave, malena. Krevet.

Moramo u krevet.”

Nije si mogla pomoći, a da se ne nasmije. “Što ako ne želim u krevet?”

“Onda ćeš se dobro upoznati s tim zidom.” Podigao je hlače, ali nije se potrudio povući zatvarač. Potom se sagnuo, jednom rukom uzeo njezine traperice i podigao je u naručje. Odnio ju je uza tri stube prema spavaćoj sobi i

spustio na krevet. Pomogao joj je skinuti jaknu, svukao vlastitu i rekao: “Ne idi nikamo. Odmah se vraćam.” Potom je izišao iz sobe.

Kupaonica se nalazila vrlo blizu spavaćoj sobi, dakako. Sve je bilo blizu svemu – bila je to kamp–prikolica. Dok je bio u kupaonici, povikala je: “Osjećam se pomalo... izloženo.”

“Legni pod pokrivač”, uzviknuo je u odgovor.

“Nisam sigurna da sam raspoložena za to. Što ako želim kavu?”

Vratio se u spavaću sobu. Dlanova na kukovima i još uvijek otkopčanih traperica, nadvio se nad nju. Nasmiješio joj se. “Znaš što sam shvatio otprilike trideset sekundi nakon što sam večeras otvorio vrata? Nisi željela kavu.” Potom je prevukao pulover preko glave. “Što sada?” upitala je.

Posegnuo je za rubom njezina pulovera i svukao ga. “Želim te grliti. I možda isprobati običan seks, ako nam dođe.” “Što je to?” upitala je, instinktivno otkopčavajući grudnjak i odbacujući ga.

“Znaš”, rekao je, skidajući čizme i hlače. “Onaj stari obični, ali odlični seks, upotpunjen predigrom do koje prije nismo stigli. Bez opasnosti od ozljede leđa ili slomljenih kostiju, ali svejedno dobar.” Sklonio je pokrivač, a ona se uvukla pod njega. Legao je pokraj nje i privukao je u naručje. “Iako, to što smo upravo učinili... Mislim da je to nešto najbolje što sam ikada učinio. Ili nešto najbolje što mi je itko ikada učinio. Mislim da ga ništa ne može nadmašiti.”

Privukao ju je bliže, poljubio u obraz i svojim krupnim žuljevitim dlanovima prešao njezinom kožom.

“Osjećam se pomalo nesigurnom u sebe”, odvratila je, privijajući se uz njega. “Nikada to prije nisam učinila.” “Što? Blagi seks?”

“Seks bez ikakve obveze. Hoću reći, dosta sam se seksala, nemoj me pogrešno shvatiti. Dobro, ne dosta... zapravo, ne previše. Ali oduvijek sam mislila da nekamo vodi. Da postoji ljubav. Ili nešto.”

“Pa, nemoj me tako brzo otpisati”, rekao je Cooper. “Možda ćeš za sat i pol misliti da me voliš.”

“Ali toga se bojim... nikada se više ne želim zaljubiti. Ne smijem se vezati, znaš to. Zbog stotinu razloga. Ranjiva sam. Upravo sam se razvela. Imam ogromne odgovornosti. Ali nikada nisam ni razmišljala o nečemu poput ovoga – o seksu s nekim tko mi se sviđa, ali bez bilo kakvog emocionalnog uloga.”

A to je bio jedini seks kakav je on ikada doživio, pomislio je Cooper.

Obično je sam govorio: Ne mogu se vezati. Imao je puno razumnih razloga, kao i ona. Slali su ga na drugo radno mjesto ili se prebacivao, selio, upravo prekinuo vezu, što god vam padne na um. Dva je puta zaboravio reći da se ne može vezati pa je dospio do zaruka, pitajući se koji se vrag zbio. Ali nikada nije bio istinski zaljubljen. Ni blizu. A evo, odjednom se pitao kakav bi to bio osjećaj.

Pitao se što li je propustio.

“Nisam sigurna da znam što učiniti”, rekla je.

Provukao je prste kroz kratku kosu povrh njezine sljepoočnice. “Ne moraš ništa znati, dušo. Samo moraš biti ono što jesi, biti iskrena, reći mi što ti treba i dopustiti da se to spontano dogodi. Neću ti pokušavati podmetnuti nogu.”

“Nećeš imati... očekivanja?”

Odmahnuo je glavom.

“Nećeš me iskoristiti radi seksa, a zatim mi okrenuti leđa? Odjednom?”

“Hej, nisam loš tip. Trenutačno ne bismo bili zajedno da se ne sviđamo jedno drugome. Nikada ne okrećem leđa prijateljima. Bez obzira na sve.”

“Onda, mogu ti vjerovati?”

“Možeš mi vjerovati.”

“Nećeš biti s drugim ženama dok si sa mnom? Jer bih te morala ubiti.”

“Ne bih to učinio. Možda nisam tip koji će se skrasiti, ali definitivno sam tip za jednu ženu u isto vrijeme.”

“To je sve što zasad želim – biti jedina žena tipu koji mi se sviđa i komu vjerujem. Prijatelju. O, čovječe, više mi nikada nemoj dopustiti da popijem dvije čaše vina”, rekla je.

“Ne možeš kriviti vino”, odvratio je.

Nakrivila je glavu i nasmiješila mu se. “U pravu si. Samo sam toliko umorna od nedostatka prijatelja. I... no, to uza zid bila je jedna od najboljih stvari koja mi se ikada dogodila.”

Uzvratio joj je osmijehom koji je namreškao kutove njegovih očiju.

“Morat ću početi dizati utege, tako da te mogu usrećiti.” Potom je njegova osmijeha nestalo pa ju je poljubio. “U ovom trenutku mislim da bismo trebali pokušati sa staromodnim seksom: bez trapeza, bez rekvizita, bez nemogućih akrobacija.” Kliznula je dlanom niz njegov trbuh i otkrila o čemu je govorio.

Ovila je dlan oko njega, a njegove su se oči okrenule nagore. Ponovno ju je želio. Žestoko.

Sarah nije bila prva žena s djecom s kojom je Cooper imao odnos. Nije ih bilo puno – i nikada ni jedna nije kod kuće imala šesnaestogodišnjaka – ali nije mu morala reći koliko je važno da Landonu služi kao primjer.

Zaustavio se pred njezinom kućom u jedanaest i trideset. Landonov je kamionet već stajao pokraj njezina terenca.

“Izgledam li kao da sam upravo pojela kaloričnu večeru i provela dva sata predivno se seksajući?” upitala ga je.

Cooper joj je podigao bradu i okrenuo joj lice amo–tamo. “Ako te ne bude gledao u oči, sigurna si.”

“Divota.”

“Ako prepozna rumenilo i sjaj, vrijeme je da ponovno porazgovaraš s njime o seksu”, predložio je Cooper.

“Kaže da će, ako još jednom spomenem siguran i odgovoran seks, pobjeći od kuće.”

Cooper se nasmijao njezinim riječima. “Bit će u redu.” Kratko ju je poljubio. “Lijepo sanjaj.”

Promatrao ju je dok je ulazila u kuću, a potom se odvezao plažom. Pijesak je bio nabijen zbog blizine brežuljka. Nekolicina ljudi sjedila je na plaži, blizu logorske vatre. Nije bio siguran je li riječ o klincima ili o odraslima – nije vidio nikakva terenska vozila ni motocikle. Ali nije bio zabrinut. U stvari, osjećao se dobro zbog toga što se netko koristi plažom.

Ušavši u prikolicu, najprije je zamijetio njezin miris. Nije bio siguran je li ostao za njom ili se još uvijek nalazio u njegovu dahu, na njegovu jeziku.

Mjesto je djelovalo neobično prazno bez nje.

Otvorio je pivo i otišao u spavaću sobu, sjedajući na zgužvanu posteljinu i paleći televiziju. Ali nije gledao. Razmišljao je o Sari i osjećaju njezina tijela pod svojim dlanovima, njezinoj unutrašnjosti. Njezinu smijehu. Njezinu sarkazmu. Sad mi je lakše. Mislila sam da sam ja uzela tebe. Njezine iskrenosti i prostodušnosti. Željela je odnos bez obveza, ali zapravo nije znala kako ga ostvariti. Ha. Bilo mu je vrlo drago što nije priznao da je to naizgled jedina vrsta odnosa kakav on poznaje. Želio je da je večeras uz njega, cijelu noć. Želio je puno žena, ali ovoga je puta postojalo nešto svježe. Bilo je novo. Bilo je snažno. Nije bilo ničega zbunjujućeg u tome – bilo je iskreno. Već ju je osjećao u sebi. Bio je stručnjak za izbjegavanje snažnih osjećaja, ali ovoga je puta zakazao. Želio ju je na sve moguće načine – tjelesno, umno, emocionalno. A ona njega nije željela na jednak način. U stvari, trebala je njegovu pomoć pri ostajanju ravnodušnom.

“Sranje”, rekao je u prazan zrak. “Najebao sam.”

Zadnja nogometna utakmica Thunder Point Higha igrala se kod kuće, a noć je bila blaga i bez oblaka. Svita McCainovih zauzimala je svoja mjesta na crti od pedeset jardi, ali ovoga je puta Sarah došla s Cooperom, a Gina je nagovorila majku da pođe. Carrie je naveliko podržavala momčad i bila dobra Louina prijateljica, ali vođenje delikatesnog dućana i cateringa zahtijevalo je buđenje u šest ujutro radi pečenja i kuhanja, pa je rijetko ostajala budna nakon osam sati navečer. Čulo se mnogo smijeha, čavrljanja i navijanja, ali Gina je gotovo smjesta postala svjesna da je odnos između Sare i Coopera postao ozbiljniji. Najprije zbog načina na koji ju je gledao. Kao da ga sam pogled na nju čini sretnim. Dok je Sarah zurila u teren promatrajući brata u igri, Cooper bi joj uputio dug pogled tijekom kojeg bi mu se usne izvile u potajni smiješak, a oči postale pomalo sanjive. Nedugo potom Gina je vidjela kako poseže za njezinim dlanom, prima ga i lagano stišće.

Zbog tog jednostavnog postupka, Gina je osjetila stezanje u grlu i zamućenje vida.

Znaju se koliko? Nekoliko tjedana? Dva mjeseca? Naravno da su se zbližili zbog Landonovih problema, ali nisu privlačili jedno drugo zbog Sarina brata.

Gina se pitala koliko je trenutačno snažan, koliko prodoran njihov odnos, ali naravno da neće pitati. U stvari, to što je ovako doznala, tijekom bučne nogometne utakmice, bio je blagoslov; nitko neće zamijetiti kako je toliko ljubomorna da bi mogla zaplakati. Do kraja prvog poluvremena, kada su Cooper i Mac odlutali kako bi protegnuli noge i ostavili žene, iznova se pribrala.

Gina se okrenula Sari i rekla: “Kad se to dogodilo? Ti i Cooper?

Sarah je slegnula ramenima. “Prije tjedan, možda deset dana.”

“Sviđa mi se”, rekla je Carrie.

“Dobar je čovjek, taj Cooper”, rekla je Lou. Gina se nagnula prema Sarinu uhu i upitala: “Sljedeća razina?”

Prije negoli je Sarah uopće uspjela razmisliti o odgovoru, Carrie je rekla: “Gina!”

“Kvragu, ima uši poput lovačkog psa”, odvratila je Gina.

“Pa, ne tiče te se”, rekla je Carrie. “Uostalom, očito je.”

“Jest?” jednoglasno su upitale Sarah i Gina.

Odmahnuvši rukom, Carrie je rekla: “Vidi se po dodirima, pogledima, jednostavno po energiji. Hajde, zaniječi, Saro.”

Na Ginino iznenađenje, Sarah se tek nasmijala. “Samo smo prijatelji”, odvratila je. “Vrlo ugodno, ali ne i ozbiljno.”

“Ah, prijatelji s povlasticama”, rekla je Carrie. “Moderan način.”

“Ne baš”, odvratila je Sarah. “Izlazimo, to je sve. Cooper posve shvaća da ozbiljna ili samo potencijalno ozbiljna veza ne dolazi u obzir za mene.

Razvedena sam manje od jedne godine. Glavni su mi prioriteti Landon i moj posao, a vjerujte mi, nikako nisam spremna za bilo što dugoročno. Rizik je prevelik. Rane su mi još pomalo svježe. A Cooper?... Pa, on ne taji činjenicu da ovdje mora obaviti još pokoju stvar i da potom odlazi. Traži posao na internetu.” “Što s plažom?” upitala je Gina.

“Još nije odlučio. Ali pilot je helikoptera, najprije vojni, a potom civilni.

Na ovom području izvan Obalne straže nema puno poslova za pilote. Odlazi, djevojke. I znate što? Zbog toga je nekako siguran za mene.”

“Osim ako se slučajno zaljubiš u njega”, rekla je Gina.

“Već ga volim, ali ne na onaj uobičajeni romantični način. Ne onako kako sam se zaljubila u svog bivšeg prije negoli sam shvatila da je okrutni, sebični gad. Volim Coopera jer pazi na mog brata, volim način na koji me nasmijava, volim to što se mogu pouzdati u njegovo prijateljstvo. A za dva ili tri mjeseca nećemo živjeti u istom gradu, ali ako i dalje budemo dobri prijatelji, možda ostanemo u kontaktu. Trenutačno samo želim dobrog tipa s kojim ću ponekad izlaziti na večeru i koji će me držati za ruku na javnome mjestu. To je sve što želim. Sve za što u mom životu ima prostora.”

“Avantura?” upitala je Lou. “Neću tomu pridavati ime. Za dva bismo tjedna mogli odlučiti kako to nije najbolja ideja. Ili bismo mogli potrajati neko vrijeme. Ali obećali smo jedno drugome da – ako to nije prava stvar za jedno od nas pa se budemo morali povući – neće biti bilo kakve drame. Neću ga na silu zadržavati. Nema šanse.”

Te su riječi snažno i naglo pogodile Ginu. Prihvatila bi bilo koji dio toga, bilo koji djelić. Spoj, malo držanja za ruke, malo kasnih noćnih telefonskih razgovora, što god. Pristala bi na cijelu tu “neozbiljnu” stvar ako ne bi bilo ničega drugog.

Ali Lou je upitala: “Misliš da se možeš držati toga?”

“Aha”, odvratila je. “Kad bih u ovom trenutku izišla s muškarcem koji traži ženu ili čak partnericu s kojom će živjeti, pobjegla bih glavom bez obzira.

Jednom ćemo otići u ženski izlazak, pa ću ti ispričati o bivšem, prevarantskom gadu koji je napucao mene i mog brata u manje od jedne godine.” Odmahnula je glavom. “Sada ne mogu s lakoćom vjerovati muškarcima. Sama činjenica da vjerujem u Cooperovo prijateljstvo velik je korak.”

“Aha”, rekla je Lou. “Samo ti to sebi pričaj.”

Nekoliko trenutaka nakon toga muškarci su se vratili s grickalicama pa se razgovor posve promijenio dok su čekali početak drugog poluvremena. Sve osim jedne stvari. Gina je razmišljala kako ima bolji uvid u Macov strah od veza. Zacijelo je pomalo nalik Sarinu, ali mnogo oštriji – žena ga je napustila prije deset godina. Saznala je sve o izdaji njegove bivše žene. Ne od Maca, iako je spomenuo nekoliko detalja, nego od Lou, čija je srdžba zbog Cee Jayina postupka prema svojoj obitelji bila golema i zastrašujuća.

Utakmicu su dobili s velikom bodovnom razlikom, a Landon je ponovno zasjao. Svi su roditelji upozoreni da će večeras biti slavlja zbog zatvaranja nogometne sezone. Svi su uzeli svoje jastučiće s tribina, deke kojima su pokrivali noge, prijenosne hladnjake i otpatke pa krenuli kućama. Ali Gina je nakratko zastala. Sjetila se drugog razreda srednje škole i sjedenja upravo na tim tribinama. Utakmice su bile uzbudljive, a gomile klinaca još uzbudljivije.

Zabranjene zabave nakon utakmica bile su silno uzbudljive. Ginin se dečko družio s mnoštvom klinaca iz Thunder Point Higha, ali nije pohađao školu.

Odustao je godinu prije toga i radio kao automehaničar u Bandonu, zbog čega je bio opasan i privlačan. Volio je utakmice i zabave nakon njih; volio je djevojke, brzu vožnju i kasne noći. I Ginu – volio je Ginu. Odupirala mu se prvih pet tajnih spojeva, a potom se predala i zatrudnjela.

Kad je rekla svojemu dečku, zbrisao je. Odselio se. Pobjegao. Čula je da je otišao raditi u Idaho. Nekoliko godina poslije roditelji su mu se odselili iz Thunder Pointa, u zajednicu za starije građane blizu svoje udane kćeri i unučadi. Prekinuli su svaki kontakt. Kvragu, nije ni bilo nikakvog kontakta!

Nitko nije ni priznao da je Ashley njegova kći.

Nije bila ni na jednoj srednjoškolskoj utakmici sve dok Ashley nije počela navijati.

“Hej”, zazvao ju je Mac nekoliko sjedala niže. “Završila?”

Odavno nisam, željela je odvratiti. Umjesto toga, rekla je: “Stižem.”

Nije stvar u tome da Gina nije i prije shvatila da nema romantičnog partnera u životu. Da ga nikada nije imala. Izašla je na nekoliko beznačajnih spojeva koji nikada nisu imali potencijala i s jednim zgodnim frajerom koji ju je držao na udaljenosti.

Mac je ispružio ruku dok se spuštala niz tribine pa je dopustila da joj pomogne. Zajedno su koračali prema parkiralištu.

“Dobra utakmica”, rekao je.

Kimnula je.

“Jedva čekam vidjeti što će taj klinac dogodine učiniti”, rekao je Mac. “Dupre. Pravi je igrač.”

Njezin prijatelj, Mac, pomislila je. Njezin frend.

“Hej, što ti je? Tiha si.”

Prestala je koračati i pogledala ga. Pomislila je: Ovo predugo traje.

Moram nastaviti sa svojim životom. Nikada neće biti moj. “Boli me glava”, rekla je.

“Previše buke?” upitao je.

“Možda.”

“Svi se klinci idu družiti. Lou može odvesti Dee Dee i Ryana kući. Koliko te jako boli glava? Mogli bismo otići na pivo i vratiti se kući na vrijeme.”

A potom mogu otići kući i zaspati uz staru maštariju da bismo mogli biti nešto više od prijatelja? Iako se to nikada neće dogoditi? “Možda neki drugi

put, Mac. Ujutro radim.”

“Sigurno?” upitao je. “Mogli bismo ti uzeti aspirin ili nešto takvo.”

“Mislim da mi treba krevet.” Izišli su na parkiralište pa je skrenula prema svom automobilu. Carrie je stajala ondje i čekala, razgovarajući s Lou. “Onda se vidimo poslije”, rekao je.

“Poslije”, odvratila je. I poslije, i poslije, i poslije, i poslije...

Sljedećeg jutra, Gina je proklinjala zvono na vratima. Bilo je jedanaest sati. Carrie je otišla u delikatesni dućan, Ashley u kupovinu s Eve, a Gina je konačno bila sama i očajnički žudjela za time. Držala je svoje shrvane emocije u sebi sve dok nije dobila malo prostora, malo privatnosti. Oglušila se na zvono, ali ono je nastavilo zvoniti. Crvena nosa i suznih očiju, naposljetku je navukla svoj stari šugavi ogrtač preko pidžame i otvorila vrata kako bi bezobrazno rekla glupom kurvinom sinu koji je nalegao na zvono da joj se skine s trijema.

“Bok. Jesi li dobro?” upitao je Mac. “Otkud ti ovdje?” smjesta je odvratila.

“Javila si u zalogajnicu da si bolesna. Nikada to ne činiš.” Pomno se zagledao u nju. “Bože, užasno izgledaš.”

Uzvratila mu je oštrim pogledom. “Baš ti hvala.” “Želiš da te odvezem liječniku? Imaš li vrućicu?”

“Ne! Prehlađena sam, ali proći će! Ali nisam raspoložena za društvo.”

Progurao se unutra. “Skuhat ću ti malo čaja, juhe ili nešto. Idi legni na kauč. Je li ti glavobolja prešla u prehladu? Sigurno su sinusi. Možda bih trebao naručiti juhu od Carrie.”

Zakolutala je očima. O, Bože, zacviljela je u sebi. Baš joj je to nedostajalo – Mac. I Mac u delikatesnom dućanu kako traži pileću juhu? Carrie, koja je otišla na posao prije zore, nije imala pojma da je Gina ostala kod kuće tvrdeći da je prehlađena. Trebala je imati debelo zasluženu porciju samosažalijevanja!

To je bila njezina jedina prilika. Utonula je u kauč i pritisnula rupčić o lice.

“Mac, trebam se samo naspavati.”

Vratio se u dnevni boravak s limenkom pileće juhe Chicken & Stars, nečim čime se vlasnik delikatesnog dućana ne bi pohvalio. “Mogu ti je podgrijati.”

“Ne, hvala”, rekla je. “Molim te, idi. Prije nego što udahneš moje bacile i razboliš se.”

Sjeo je na stolac na suprotnoj strani malene prostorije, prebacujući limenku iz ruke u ruku. Nakratko ju je promotrio. Ispuhala je nos. Potrudila se lagano zakašljati.

“Nisi bolesna”, rekao je. “Plačeš. Zašto plačeš? Što se dogodilo? Tko ti je to učinio?”

Odmahnula je glavom, a usprkos njezinoj odlučnosti, oči su joj se ispunile neprolivenim suzama. Neće razgovarati s njime o tome! “Mac, to je vrlo osobno. Molim te. Ne navaljuj.”

“Ali što je?” ponovno je upitao, naginjući se prema njoj nalakćen na koljena i čvrsto stišćući limenku juhe. “Je li Ashley u nevolji? Je li Carrie dobro? Je li ti netko naudio? Treba li ti novca?”

“O, za Boga miloga! Ne! Ne! Ne! Hoćeš li to pustiti na miru?”

“Ne mogu”, rekao je. “Nikada te nisam vidio uplakanu. Reci mi, Gina.”

“Ideš mi na živce!”

“Reci mi!”

“Cooper i Sarah držali su se za ruke na utakmici!” izlanula je, a potom zarila ruke u dlanove. “Kvragu. Kvragu. Kvragu!”

Mac je šutio. Podigla je glavu, obrisala oči i nos rupčićem i po njegovu izrazu uvidjela da je zapanjen. “Sviđa ti se Cooper?” tiho je upitao.

Ostala je začuđeno ga promatrati. Odmahnula je glavom. “Ne, Mac, ne sviđa mi se Cooper. Nisam bila na spoju pet godina. Vidjela sam Saru i Coopera kako se drže za ruke pa mi je sinulo... poznaju se tek nekoliko tjedana. A ja sam sama. Previše sama.”

“Nisi sama, Gina. Imaš svoju mamu, kćer, prijatelje...”

“Glup si.” Ustala je. “A sada moraš otići jer trenutačno želim biti sama!”

Prišla je ulaznim vratima i otvorila ih.

Mačje polako ustao. “Nisam siguran da razumijem što se...”

“Znam da nisi. Daj mi tu juhu”, rekla je i istrgnula mu je iz ruku.

“Mislio sam da bi, ako nisi bolesna, možda željela izaći večeras. Lou ide igrati jamb, ali Eve može čuvati klince i...”

“Zauzeta sam”, rekla je, presjekavši mu riječ. “Možda neki drugi put. A sad bih te molila...”

“Isuse, Gina”, rekao je.

“Vidimo se poslije”, odvratila je. “Lijepo od tebe što si me obišao. Bok.” “Gina...”

“Ne, zbilja, Mac. Doviđenja.”

“Ljutiš se na mene?” upitao je.

“Ljutim se na cijeli svijet! A sada odlazi prije nego što pozovem policiju!”

“Ja jesam policija. Mislim da se gubiš, Gina. Priberi se”, rekao je. Ali otišao je.

A ona se bacila na krevet i zaplakala.

Petnaesto poglavlje

K

ada su se vrata garaže otvorila, Lou je stajala u kuhinji, spremna za izlazak.

“Mislila sam da se nikada nećeš vratiti. Gdje si cio dan?”

“Svratio sam na posao”, podsjetio ju je.

“Da, ali nisam mislila da će naručivanje drva za ogrjev, provjeravanje poruka u uredu i napretka u Cooperovu baru potrajati šest sati.”

“Kasniš zbog mene?” upitao je.

“Ne, još ne.”

Sjeo je za kuhinjski stol. “Eve večeras ostaje kod kuće?”

“To je njezin plan, ali mislim da joj dolazi dečko. Slažeš se s time, zar ne?

Ja izlazim na večeru sa svojim partnerom za jamb. Ako popijem više od jedne i pol čaše vina, možda prespavam. Poslat ću ti poruku tako da te ne probudim pozivom. A ako prespavam, vratit ću se rano ujutro.”

“Slobodno se zabavi”, rekao je. “Čuj, imaš minutu?”

“Naravno. Možda čak imam deset.”

“Može li ovo ostati između nas? Mislim da je osobno. Nemoj reći Carrie za to, u redu?”

Prije zbog izraza njegova lica nego zbog njegove zamolbe, sjela je s njime za stol. “Što je bilo?”

“Nisam siguran. Gine jutros nije bilo u zalogajnici. Stu je rekao da se ispričala zbog bolesti, stoga sam je otišao obići. Rekla je da je prehlađena, ali nije. Plakala je. I bila je ljutita. Bijesna kao ris. Kada sam je pitao što nije u redu, rekla je da su se Cooper i Sarah držali za ruke. Stoga sam je pitao je li zaljubljena u Coopera pa mi je rekla da sam glup i otjerala me.”

“O, Mac”, rekla je Lou. “Baš si glup.”

“E, vidiš, to je očito nekakav ženski jezik koji ne razumijem. Zašto sam zbog toga glup?”

Lou je naslonila bradu na dlan. “Mac, misliš li da će te zauvijek čekati?”

“Ha?” glupavo je upitao.

“Ovaj je grad sjajan, zar ne? To kako razgovaramo o svemu i ni o čemu?

Neki tračevi obiđu svijet za tridesetak sekundi, a neke stvari gotovo se pobožno čuvaju. Ti i Gina, Mac. Najbolji prijatelji godinama. Povezaniji od brata i sestre.

Bliskiji od ljubavnika. A opet, bez ikakva rezultata? Ne postoji dvoje ljudi boljih jednog za drugo, ali...”

“Roditelji smo, Lou. Prijatelji smo zato što su nam kćeri prijateljice. Bilo bi pogrešno komplicirati to.”

Lou je tek odmahnula glavom. “Trebali smo odavno razgovarati o tome.

Ne bi bilo vrlo komplicirano, s obzirom na to da se poznajete bolje od mnogih bračnih parova. Zašto toliko čekaš? Lud si za njom. A ona je apsolutno nepobitno luda za tobom. Ni jedno od vas nitko drugi čak nije ni doveo u iskušenje.”

Promeškoljio se u svom stolcu. To je samo po sebi govorilo – taj krupni, veliki, mišićavi, neustrašivi tip i njegovo nelagodno meškoljenje. “Prošlost, to nas sprječava da hodamo. Ti bi to prva trebala razumjeti.”

“Oprosti, pomalo sam zbunjena. Kakva prošlost?”

Nasmijao se kratko, neveselo. “Na primjer, to što ju je nogirao otac njezina djeteta, a mene majka moje djece? Je li to dovoljno dobar razlog?

Možda smo dvoje ljudi koji imaju dobar razlog za oprez!”

Lou je ostala promatrati ga dugi trenutak. “Imala je petnaest godina”, rekla je. “A ti? Ti si imao samo devetnaest kada si oženio svoju trudnu djevojku, a ona je... Ah, nemoj da uopće počnem govoriti o tome. Prilično sam sigurna da je točno znala što radi. Znam da je to optimistično razmišljanje, ali ti i Gina otada ste vjerojatno uvelike odrasli. Očigledno privlačite jedno drugo.” “Što kada bismo izlazili pa se ne bismo svidjeli jedno drugom?” odvratio je.

“Oduvijek ste se sviđali jedno drugome. Što kada biste izlazili pa shvatili da vam je suđeno biti par? Odrasli se bez gorčine nose s time. Ali trenutačno imaš ženu koja je godinama čekala da načiniš potez. Vjerojatno je neopisivo frustrirana. A svi mi znamo da nemaš nikoga drugog.”

“Tko? Koji mi?”

“Cijeli glupi grad”, rekla je. “Ozbiljno, Mac. Ovdje teško da postoji bilo kakva tajna – nitko to ne bi trebao znati bolje od tebe.”

“Okej, čekaj malo. Ako svi misle da smo suđeni jedno drugome i toliko blizu da budemo zajedno, zašto plače nakon godina prijateljstva? Za koje smo se, usput, složili da je najbolje što možemo učiniti.”

“Zbilja? Oboje ste to zaključili? Nekako sumnjam da je to bila Ginina zamisao. Ali progledat ću ti kroz prste i pretpostaviti da jest. Onda je razlog njezinih suza ovo: Sarah i Cooper dođu u grad, upoznaju se na iznimno kompliciran način, privuku jedno drugo i, bez pretjeranog razmišljanja, ostvare nekakav odnos. Takav da im zbog toga oboma oči zablistaju. Gina se zacijelo pitala gdje je pogriješila. Možda misli da je ne smatraš privlačnom.”

“Ne budi smiješna”, rekao je. “Samo, stvar je u tome...” Nije dovršio rečenicu.

“Samo, stvar je u tome da si najebao s devetnaest – zanemari igru riječi – i još si uvijek ne možeš oprostiti zbog toga?”

“To me prilično stajalo... troje djece i tvrdoglava teta”, odvratio je podižući obrvu.

“Pa, prilično smo prokleto uspjeli s obzirom na sve”, rekla je. “Godinama sve držimo pod kontrolom. Naša su djeca vrlo dobro. Evo što mislim da bi trebao učiniti, zamjeniče Macane. Mislim da bi trebao odvagnuti koliko sreće imaš da stabilna, prelijepa i predivna žena poput Gine uopće razmišlja o tebi.

Većini se muškaraca cijelog života ne pruži takva prilika. A zvuči kao da te je prilično sita.”

Ostao je tek zuriti u nju. “Možda bih trebao popiti pivo”, rekao je naposljetku. Odgurnuo je stolac, ali Lou je ustala, izvadila bocu piva iz hladnjaka i vratila se za stol. Mac je odvrnuo čep i otpio gutljaj. “Što ako je razočaram?”

“Nikada u životu nisi nikoga razočarao. Tebe su razočarali. Poprilično.

Ali ti si oduvijek ispunjavao svoje obveze.”

“Lou, nisam bio sretan.” Gotovo je šapnuo riječi, kao da je to najskrivenija tajna od svih. “Želio sam oženiti Cee Jay, a bio sam nesretan. Ne želim se ponovno izložiti tom riziku.”

“Znam. Dosad si trebao naučiti što te usrećuje.” Odmahnula je glavom i nasmijala se. “E, to se zove zabijanje glave u pijesak! Zar te nitko nije pitao zašto se nisi spetljao s Ginom?”

“Nitko”, odvratio je. “Nikada.”

Coknula je jezikom i odmahnula glavom. “Nevjerojatno. Pa, trebao bi razmisliti o svemu tome prije nego što ti pobjegne. Da sam na Gininu mjesto, pitala bih se zašto tratim vrijeme. Prijavila bih se na servis za pronalazak partnera.”

“Ponovno?” upitao je pa se nasmiješio.

“Nemaš pojma ni o čemu. A ja moram ići”, rekla je ustajući. “I slušaj, nemoj dopustiti Eve da večeras ode k Landonu. Sarah radi cijeli vikend – na dužnosti je zbog hitnih slučajeva ili čega već u North Bendu.”

“Znam”, odvratio je. “Cooper je to spomenuo. Nego... uvijek si tako lijepa za jamb.”

Sjela je. Mrzila je to. Ali Lou je bila, ako ništa drugo, poštena. Došlo je vrijeme da bude iskrena s Macom. “Ne idem igrati jamb. Sastajem se sa svojim tajnim dečkom koji je mlađi od mene deset godina, druge rase i povremeno radi s tobom.”

Mac joj se nasmiješio. “Znam. Joe. Drag tip.”

“Rekao ti je?” upitala je užasnuto.

“Slijedio sam te.” “Što si me?”

Slegnuo je ramenima. “Nisam se mogao sjetiti da sam ikada čuo za te žene s kojima igraš jamb u Coquilleu, stoga sam te slijedio. Želio sam se uvjeriti da si sigurna.”

“O, dragi Isuse”, rekla je. “Zašto me jednostavno nisi pitao?”

“Zato što nisi željela razgovarati o tome, a za razliku od tebe, pustio sam te da zadržiš svoju privatnost. I kladim se da nikada nisi gledala Ples sa zvijezdama ili reprize radi kojih se zaključavaš u svojoj sobi. Čujem te kako razgovaraš na telefon. I hihoćeš se.” Nagnula se prema njemu i uputila mu oštar pogled. “Ako si tako pametan detektiv, kako to da nisi znao da voliš Ginu?”

“Reći ću ti nešto što vjerojatno već znaš. Kada je Cee Jay zatrudnjela, iako smo bili klinci s gotovo nepostojećim prihodom, bio sam najsretniji na svijetu. Želiš znati zašto? Zato što sam se mogao seksati svake večeri bez skrivanja na stražnjem sjedalu auta do kraja života. Mislio sam da je to ljubav, a ispalo je

katastrofalno. Život mi je postao pakao. Snažan sam tip... mogu to podnijeti. Ali ne mogu podnijeti pomisao da dovedem Ginu ili djecu u takvu situaciju.”

“Mac...” “Što s tobom, Lou? I prije si izlazila. Često. Zašto ovoga skrivaš? Zato što je Joe crnac?”

“Naravno da nije zbog toga. Jako mi se sviđa, ali želim da ti i djeca budete sigurni da namjeravam ostati dok svi ne odrastu i osamostale se. A kada to učine, bit će mi sedamdeset. Sedamdeset, Mac. Joe se možda predomisli.”

Mac joj se nasmiješio. “Kladim se da većina misli da smo ti i ja najsamopouzdaniji ljudi u gradu. Ja se bojim biti s djevojkom, a ti se bojiš da će te neki tip napucati jer ćeš ostarjeti. Usput, to će se dogoditi i njemu... mislim, ostarjet će.”

“Ne tako brzo”, tmurno je odvratila. “Razmišljam o zatezanju lica.”

“Najljepša si pedesetogodišnjakinja u gradu.” Široko se nasmiješila. “Hvala, Mac. Zbilja, hvala. S obzirom na to da mi je šezdeset.”

“Znam.”

Lou je ušla u Joeovu kuću i zatekla ga u kuhinji kako sjecka povrće za salatu. Nagnula se na dovratak i ostala promatrati ga: bio je tako visok i širok, a njegova ćelava glava sjajna i boje kave s mlijekom. Imao je predivne obrve – crne, zakrivljene, izražajne. Podigao je pogled i nasmiješio se. “Bok, ljepotice.”

“Dobro, ostajemo kod kuće”, rekla je. “Kuhao si?”

“Kupio sam pečeno pile u dućanu i spravljam salatu. Čaša vina?”

“Dvije, molim te. On zna, Joe. Mac zna.”

“Pa, ja mu nisam rekao, iako sam želio.” Izvadio je ohlađeno vino iz hladnjaka i čašu iz ormarića. “Jesi li mu ti rekla?”

Odmahnula je glavom. “Navodno zna već mjesecima. Slijedio me na jednu partiju jamba.”

Joe se nasmijao. “Pas jedan.”

“Pitao me skrivam li te zato što si crn?”

“Ozbiljno? Ljudi rijetko dvaput i pogledaju par različite rase. Jesi li mu rekla da me skrivaš zato što ponekad radim s njime?”

Odmahnula je glavom. “Rekla sam mu istinu.” Otpila je gutljaj vina.

“Rekla sam mu da je razlog taj što te volim i jer se bojim što ću, kada odgojim djecu, njegovu djecu, imati gotovo sedamdeset godina. I da ćeš se ti konačno dozvati pameti. Kada će biti prekasno da te prebolim.”

Izvio je usne u osmijeh i obišao kuhinjski pult kako bi stao pred nju.

Položio je dlanove na njezin vitki struk. “To bi me trebalo živcirati, znaš. Što neprestano čekaš da zbrišem zbog nečeg toliko beznačajnog kao što su godine.

Ali neću. Znaš zašto?”

“Zašto?”

“Zato što mi ne smeta uvjeravati te da je to glupost. Ponesi tu čašu vina u krevet.”

Zajedno su krenuli prema spavaćoj sobi, držeći se za ruke. Lou je rekla: “Imam šezdeset godina, sama sam cijeli život. Nekoliko sam puta bila ozbiljno zaljubljena i mislila da bi se nešto moglo dogoditi, ali eto me, zaljubljena prvi put. U ovim godinama.”

“Dobro. Prestani se žaliti.”

“Stariji se ljudi znaju razboljeti, znaš. Mogla bi te dopasti skrb za nekakvu staricu.”

“Sinoć sam zaustavio auto zbog prebrze vožnje. Muškarac je vozio ženu u bolnicu. Dijagnosticirali su joj rak te se godinama borila s njime i stanje joj se pogoršalo. Nije mogla disati, osjećala je bol u prsima pa je mislio da je možda riječ o emboliji. Mislio je da će je izgubiti. Ima trideset dvije godine.”

“Ah, sirotani...”

“Upalio sam rotirku i otpratio ih do bolnice. Pusti te godine o kojima vječito brineš, Lou. Zabavimo se sada kad Mac zna. Dobro?”

“Zabaviti. U redu.” Kliznula je dlanom uz njegova prsa pa do ramena. “Što radiš za Dan zahvalnosti za dva tjedna? Hoćeš li ove godine biti kod djece?”

“Jedno ide na skijanje s prijateljima, a drugo provodi praznik s majkom i očuhom.” “Što kažeš na debi?”

Nacerio joj se. “Zvuči dobro.”

Na Dan zahvalnosti vrijeme je bilo vedro, vjetar umjeren, a temperature su dosezale deset stupnjeva na Tihom oceanu. U planinama je sniježilo i bilo još svježije. Sarah je radila do šesnaest sati, kada je trebala krenuti iz North Benda u Thunder Point i predati posao u sefove ruke. Tijekom praznika nastojali su raspodijeliti stražu. Ekipe pilota, tim za održavanje i medicinski tehničari odrađivali su dnevnu smjenu, a ljudi koji nisu radili tijekom dana ranije bi pojeli svoj svečani obrok i došli na posao.

Postaja je bila mirna. Bilo je to užurbano mjesto od ponedjeljka do petka, kada je toliko pomoćnog ljudstva, od uredskog osoblja do održavanja, obitavalo u tom prostoru. Ali noćima, vikendima i praznicima, zbog hitnih slučajeva bilo je angažirano manje ljudi. Nije bilo letačkih treninga ni inspekcija; Sarah neće letjeti osim ako nekome zatreba pomoć. Iskoristila je vrijeme hvatajući korak s izvješćima o učinkovitosti službenika, rasporedima letačkih treninga i inventarom svojih helikoptera. Helikopteri su podvrgnuti pregledu prije letenja, spremnici goriva napunjeni i bili su spremni za polazak.

Sjedila je za stolom, ali neprestano je pogledavala na sat, i više nego spremna okončati taj radni dan. “Saro.”

Podigla je pogled i na dovratku ugledala bivšeg muža. “Uranio si”, rekla je, ponovno gledajući na sat. Došao je ranije jedan sat nego što je trebao.

“Pomislio sam da bih ti mogao ponuditi raniji odlazak s obzirom na praznik. Imaš li planove?”

“Imam”, odvratila je, spuštajući olovku i naslanjajući se u svom stolcu.

“Večerat ću s prijateljima.”

“A Landon?”

Podigla je obrve. “Imamo iste prijatelje”, odvratila je.

“Pretpostavljam da ti ide u Thunder Pointu?” upitao je Derek. “Izgledaš sretnije.”

Jednostavno je kimnula, ali nije si mogla pomoći, a da ne pomisli kako je sretnija nego što je to odavno bila. Dosad je proživjela nekoliko vrlo mračnih godina, od vremena kada je bila primorana priznati Derekovu nevjeru, preko dugog, mračnog procesa oslobođenja kada je samo željela da je voli više od ikoga, od ičega. Dok ga je sada gledala, mogla je prizvati onu bol i razočaranje.

Naravno, kad bi pokušala, mogla bi iznova pronaći onaj bijes i poniženje. Ali

sada je to bilo teško. Landon je bio sretan s Eve, družio se s prijateljima i McCainovima. A ona je imala Coopera, koji je bio siguran.

“Razmišljao sam, Saro”, rekao je Derek. “Možda bismo se mogli sastati tijekom praznika. Ti, ja i Landon. Prošla godina nije bila dobra. Bila je... ” Nasmijala se njegovim riječima prije negoli je uspio dovršiti misao. “Brak nam je okončan tri dana prije Božića. Ne, Derek, nećemo zajedno provesti blagdane.” Nije se potrudila reći mu da je to bio najgori Božić u njezinu životu, s kojim se mogao mjeriti samo onaj netom nakon smrti njezinih roditelja.

Ušao je u prostoriju. Uspravio se. “Volio bih vidjeti Landona.”

“Ima isti broj mobitela kao i protekle dvije godine, ali pretpostavit ću i reći ti da neće biti zainteresiran.”

“Mislio sam da bi mu možda mogla reći da bih mogao nazvati.”

“Mogao? Mogao? Stvarno želiš da kažem Landonu da bi ga njegov davno izgubljeni očuh mogao nazvati?”

“Nisam želio biti davno izgubljen”, odvratio je. “Samo mi se činilo ljubaznije ne stavljati Landona u središte naših problema.”

“Derek, nitko ga tamo nije stavljao, a bio je ondje. Znaš to. Kada si iznevjerio naš brak, iznevjerio si i njega.”

“Zbilja moramo razgovarati o...”

“Ne”, rekla je. “Jednostavno ne.”

“Gledaj, mislim da je prošlo dovoljno vremena da razgovaramo, da možda zakopamo ratnu sjekiru.”

“Nećemo ovdje razgovarati o tome. Na poslu smo.”

“Hoćeš li izaći sa mnom na večeru? Na piće?” upitao je. “Negdje prije Božića?”

“Nikako”, odvratila je ustajući. Nakratko se prisjetila koliko ga je privlačnim nekoć smatrala. Bio je neodoljiv. Da je znala za njegov problemčić u vezi s monogamijom, ne samo da se ne bi udala za njega nego nikada ne bi izišla s njime na spoj. “Nismo bili jedno za drugo, prekinuli smo najbolje što smo mogli, gotovo je. Landon je povratio samopouzdanje i izgleda sretno.

Pokušajmo biti profesionalni.”

“Saro, načuo sam da ću dobiti premještaj. Jesi li ti zaslužna za to?”

“Ja zaslužna?” upitala je, zapanjena. Potom se nasmijala. “Derek, kada bih to mogla, učinila bih to prije godinu i pol dana! Kamo ideš?”

“Kodiak”, odvratio je krajnje turobno.

“Dovraga”, promrmljala je. Nije želio ići. Znala je da ne voli hladnoću, spavanje danju i prevelike izazove. Dala bi gotovo sve da je iznova pošalju u Kodiak, na Beringovo more.

“Mislim da odlazim za nekoliko mjeseci, ili prije. Želim da budemo prijatelji i vidjeti Landona, želim...”

Obišla je stol, odmahujući glavom. “Zakasnio si, Derek. Za početak, morao bi odševiti gomilu žena. I nikada se nisi oprostio s Landonom – ne gaji iskrene, bratske osjećaje prema tebi. Zapravo, prilično je bijesan, i to ne samo zbog onoga što si učinio meni. Napustio si i njega.”

“Daj, nije kao da sam se osjećao dobrodošlim uz tebe.”

“Ah, oprosti”, sarkastično je odvratila. “Neću raspravljati o tome s tobom, posebno ne ovdje. Ništa od večere, ništa od pića i boli me uho za tvoju sjekiru.

Donio si odluku. Tvoje se sjekire ne mogu zakopati.”

“Saro”, rekao je. “Utjecajna si. Ljudi poput tebe poštuju te. Možeš li me izvući iz Kodiaka?”

“Skinula bih ti ga s vrata čim bih mogla. Ali imam obveze. Čvrsto sam odlučila da će Landon maturirati u srednjoj školi koju trenutačno pohađa.”

Dugo je zurio u nju. “O, čovječe, promaknuli su mi svi znakovi!” odjednom je rekao. Potom se nasmijao. “U posljednje se vrijeme smiješiš... nisi toliko zlobna. U vezi si!”

Nije se ni lecnula. “Prema zadnjem izračunu, ti si u dvadeset veza. Derek, završila sam s tobom. Ako si spreman preuzeti smjenu, ja odoh. Brat me čeka.”

Ali ovaj se nije prestao smijati. “Ti bokca, nisam mislio da će se to ikada dogoditi... znam taj pogled! Netko te potpuno smekšao. Sarah se ševi!”

Unijela mu se ravno u lice, položivši dlan na njegova prsa, pa rekla: “Upravo sam smislila način da te spasim od Kodiaka. Optužba za seksualno napastovanje i sud. Zvuči li ti to bolje od Beringova mora?”

“Ma daj, Saro. Što nedostaje zafrkanciji između prijatelja?”

Udaljila se, ostavljajući sve na svojemu stolu. Otišla je u svlačionicu kako bi svukla letačko odijelo. Posluživši se mobitelom, odande je nazvala ronioca iz

svoje ekipe. “Paule, učini mi uslugu. Odvrati me od zatvora. Zabavi Stilesa.

Gnjavi me, a želim otići čistih ruku prije nego što ga ubijem.”

“Može, šefice.”

Mogla je računati na Paula. Morat će pokloniti njegovoj obitelji lijepu košaru s poklonima za Božić.

Preodjenula se u traperice, bluzu, pulover i navukla čizme. Lagano se našminkala, što nikada nije činila prije odlaska iz postaje. Odjednom se zapitala bi li Cooper mogao biti jednako bezobziran i okrutan poput Dereka. Zato što se trenutačno u vezi s Cooperom osjećala jednako kao što se nekoć osjećala s Derekom i to ju je nasmrt plašilo. Jednako se smijala s Derekom, i jednako često. Oslanjala se na njega na jednak način na koji se oslanjala na Coopera – kao na nekoga tko je ne samo uz nju nego i uz Landona. I seks je s Derekom bio dobar.

Ali ako će iskreno, nikada nije istinski vjerovala Dereku. Iz prve je ruke znala da ne drži do svoje riječi, da laže s lakoćom, ali otpisala je to kao sitne mane zato što se nikada nisu ticale stvari koje su doista važne. Rekao bi prijatelju kako je posve zaboravio da mu je trebao pomoći s preseljenjem, a zapravo bi se radije odlučio za gledanje utakmice. Obećao bi se vratiti kući odmah nakon posla pa kasnio dva sata, ali nudio je izgovore koji su barem zvučali uvjerljivo. Oprosti, mala, posvađali smo se oko nekoliko posve

promašenih odluka, došlo je do produžetaka, pa smo raspravi – u kojoj sam, usput, bio skroz u pravu – pridružili pivo, i prije nego što sam se okrenuo...

Ali bilo je teško zanemariti ono što se dogodilo na dan njihova vjenčanja.

Jesi li kod Susan?

Susan? Zašto bih bio kod Susan? Čujem onog psa – iz susjedne kuće. Onog koji nikad ne prestaje lajati.

Kojeg psa ? Čula sam ga u pozadini.

Ja ništa ne čujem. Sigurna si da se ne čuje negdje kod tebe?

U spa centru sam! A Susan nije!

Pa, nazovi je, Saro. Ja se spremam izići. Vidimo se u četiri. Prestani šiziti.

To su samo živci.

Ti ne šiziš?

Ne, Saro. Ja sam spreman.

Jedino pitanje na koje Derek nikada nije mogao odgovoriti bilo je: Zašto se, pobogu, ženio Sarom ako se i dalje ponašao kao samac? I ševio uokolo?

“Nisam to planirao. Jednostavno se dogodilo. I ne volim je – volim tebe.”

Dakle, možda bi trebala zahvaliti Dereku jer ju je prosvijetlio? Zato što bi se bez njegovih najužasnijih laži, izdaja i nevjera zaljubila u Coopera za samo nekoliko tjedana. Ali naučila je. I te kako je naučila.

Navukla je blejzer koji je nosila na večeru za Dan zahvalnosti kod McCainovih. A tada se oglasilo zvono, praćeno pozivima na interkomu spasilačke ekipe.

Namjeravala je ranije otići, zahvaljujući Dereku, ali čuvši zvuk, brzinom je munje svukla odjeću i ponovno navukla letačko odijelo. Odjurila je do helikoptera.

“Mogući srčani udar, pedesetsedmogodišnji muškarac na brodu The Misty Morning. Osamnaestometarska jedrilica, luksuzni Oyster, tridesetak kilometara prema sjeverozapadu. Evo tvojih koordinata”, rekao je vođa ekipe. “Spremni?”

“Spremni”, odvratila je. “Obavljeni su pregledi prije letenja i napunjeni spremnici. Paul je gotov s inventarom. Je li tip pri sebi?”

“Zasad. Želite pričekati liječnika?” “Šanse su nam bolje ako ga dovezemo nego da čekamo liječnika. Reci mu da spusti jedra. Paule? Imaš sve?!” povikala je.

Navlačio je donji dio ronilačkog odijela. S obzirom na svu aparaturu na jedrilici, možda će ga morati spustiti u vodu. “Imam”, uzviknuo je u odgovor.

Potom je, noseći svoju opremu, otrčao u helikopter.

Derek je koračao amo–tamo. Vidjela je da želi poći, iako bi ona vodila glavnu riječ. Na sreću, njezin pilot, bistri mlađi poručnik, bio je ondje i spreman za pokusno polijetanje. Unijela je koordinate. “Možemo preći trideset kilometara za deset minuta.”

Kopilot, šef ekipe za održavanje, medicinski tehničar – svi su se vezali i odradili provjere prije leta. Bilo je vrijeme za akciju.

“U zraku smo”, rekla je u svoj prijemnik. “Schumane, podsjeti me da, ako ikada doživim srčani udar, to učinim na osamnaestmetarskoj jahti.”

“Da, gospođo”, odvratio je.

Kontrola zračnog prometa odredila joj je visinu i smjer, i nakon dvije minute pod sobom su vidjeli isključivo vodu. Nakon devet i pol minuta ugledali su plovilo. “Imamo mnoštvo užadi i kabela, ali mogu te spustiti na palubu, Paule. Opaši se i spremi za polazak.”

“U redu, gospojo.”

“Možemo spustiti košaru za spašavanje nakon što procijeniš situaciju.”

“Primljeno”, rekao je i sjeo uz otvoreni ulaz helikoptera.

Zapovjednik ekipe otpuštao je uže, a Paul se spustio na palubu. Ispustio je torbu s medicinskim priborom, a potom otpustio remen. Putnici su se naizgled okupili oko pacijenta. Prošle su možda četiri minute prije negoli je Paul dojavio: “Moguća koronarna tromboza, pacijent samostalno diše i osjeća oštre bolove u prsima. Podignimo ga, poručnice. Neka medicinski tim i prijevoz budu spremni.”

Zapovjednik ekipe za održavanje spustio je košaru. Sarah se klonila užadi i kabela pa je za samo nekoliko minuta pacijent unesen u helikopter. Potom su krenuli natrag. Nije razmišljala ni o čemu osim o letu dok je slijetala. Tada je ponovno ugledala Dereka kroz otvorena vrata hangara kako se vrzma po prostoru za izvješća. Zapitala se zašto toliko uživa jebati je u mozak? Je li to zato što ga je prestigla u poslu? Zato što ga je ulovila u lažima i izbacila? Zašto nije otišao, shvatio da ju je dovoljno mučio i učinio se nevidljivim? Ili barem malo manje očitim? Članovi medicinske ekipe dojurili su s nosilima pa je isključila kontakt.

“Izvješće za pet minuta”, odvratila je. “A potom, ako budemo imali sreće, možemo kući.”

Postojala je papirologija koju je valjalo ispuniti nakon spasilačke misije, izvješće ekipe, ali Sarah je odvojila trenutak da pošalje poruku Landonu.

Morala sam letjeti; spasilačka misija. Ne čekaj me. Reci svima da jedu.

Odgovorio je: Jesu li svi dobro?

Zasad, odvratila je.

Šesnaesto poglavlje

L

ou McCain nije bila vična kuhanju – osim svojih prepoznatljivih špageta – i bila je svjesna toga. Ali Dan zahvalnosti u njezinoj kući postao je tradicijom Otkad su se preselili u Thunder Point. I uvijek su pozivali Ginu i njezino društvo. Svakoga drugog dana u godini, Carrie – njezina najbliža prijateljica – kuhala je i pekla za delikatesni dućan. Gina joj je pomagala i posluživala hranu u zalogajnici. Lou je smatrala obilježjem dobre prijateljice nahraniti ih toga određenog dana.

Ali ova je godina bila posebna: dovest će im Joea.

Dok joj je Eve pomagala nadjenuti puricu, Lou je prenijela vijest.

“Pozvala sam gospodina koga vaš otac poznaje na večeru. Joea Metcalfa.

Policajac je.”

“Zašto? Je li sam za praznik?”

“Pa, ispada da jest, ali nisam ga zato pozvala.” Duboko je udahnula.

“Pomalo hodam s njime.”

“Zbilja?” zapanjeno je upitala Eve. “I nikada nisi ništa rekla?” “Željela sam se uvjeriti da mi se sviđa prije nego što ga dovedem kući na večeru.”

“Prometna patrola? Koliko je star?”

“Morala si pitati... Možda je malo mlađi od mene, ali ne previše. Nisam neka stara mačka...”

Eve je zahihotala i pokrila usta.

“Ah, sigurna sam da ti je to smiješno. Malčice sam nervozna u vezi s time, stoga bi me mogla malo podržati. Na kraju krajeva, uvijek sam uz tebe kada želiš auto, kada izlaziš. Bez mene bi nosila djevičanski pojas.”

“Istina”, odvratila je Eve. “Dobro, ispričaj mi malo više o njemu.”

“Pa, Afroamerikanac je. Većinom.”

“Većinom? Znači li to da je crn?”

“Mliječnosmeđ”, odvratila je. “Također ima indijanskih i europskih i karipskih korijena.” Potom se nasmiješila. “Vrlo je lijep.“

Kada je Joe stigao u jedan sat poslijepodne, Mac ga je dočekao srdačnim rukovanjem i pozvao ga na pivo pa ušao u dnevni boravak pokraj kamina. Ali Joe je rekao: “Samo malo.” Svukao je jaknu, prebacio je preko kuhinjskog stolca i rekao: “Dopusti mi da najprije pomognem Lou u kuhinji. Nije neka kuharica.

Danas jamčim lijepe kanapee, bez grudica u krumpiru, vrlo tečan umak i pitu od slatkog krumpira kakvu nikada niste jeli. Sam bih ispekao pite, ali rečeno mi je da će ih donijeti vaša prijateljica Carrie.”

“Kuhaš?” upitao je Mac. “I pečeš?”

“Moja se majka pobrinula da naučim sve njezine recepte kako ne bih umro od gladi. Spravljam toliko dobru pohanu piletinu da biste zaplakali.”

“Kvragu”, rekao je Mac. “Lou, sram te bilo što si toliko dugo držala Joea samo za sebe! Zadnja pržena piletina koju sam jeo bila je pukovnikova.”

“Ja sam bio pukovnik”, podsjetio ga je Joe. Sve je funkcioniralo. Ryan i Dee Dee jedva su primijetili da im se Joe pridružio, Carrie se oduševila što ga konačno upoznaje, Gina je izgledala zapanjeno i zadovoljno. Cak se i Cooper, koga je Mac bio pozvao, činio kao da mu je ugodno u Joeovu društvu, iako su se netom upoznali.

Samo je jedna stvar narušila slavlje – Sarah nije mogla doći. Došlo je do još dviju spasilačkih misija, više nego što ih obično biva u jednom danu. Ostala je radi izvješća, pobrinula se da je sve u redu prije negoli je i pokušala otići. U sedam i trideset poslala je Landonu poruku da je iscrpljena i da mora kući.

Praznici znaju biti takvi za hitne službe – nesreće, zločini, teška stanja, ponekad izazvana pretjeranom konzumacijom jela i pića. Lou je bilo žao što Sarah ne može slaviti s Landonom i Cooperom, jer je osjetila nalet zadovoljstva gledajući cijelu svoju obitelj za stolom – i Joea.

Cooper je zaključio kako je Dan zahvalnosti kod McCainovih nešto najbliže obiteljskom okupljanju što ga je doživio u proteklih nekoliko godina.

Družio se s muškarcima u Macovu dnevnom boravku, dok su žene uglavnom ostale u kuhinji. Klinci su bili u podrumu pretvorenom u svaštaru sve dok Ryan i Dee Dee nisu došli gore jer: “Oni se ljube!”

Tada su Joe i Cooper morali zadržati Maca u dnevnom boravku. “Opusti se, Mac”, rekao je Joe. “Dobro je što se ljube. Ako su još uvijek odjeveni.”

Poželio je da je Sarah ondje, pa makar u kuhinji sa ženama, ali shvaćao je što znači posao. Sviđalo mu se što svi imaju dovoljno povjerenja u Saru da se nitko ne brine zbog nje. Landon je navikao na to i silno je poštovao sestrinu sposobnost. Cooper je i sam bio pilot, a kako je vrijeme bilo dobro, nije bio zabrinut. Kuća je bila puna djelatnika hitnih službi – ljudi su navikli na nepredviđene pozive.

Nakon večere, Ashley i njezin dečko Downy stigli su na desert; dio su dana proveli s njegovom obitelji. Potom su igrali pantomime. Da je netko prije jedne godine rekao Cooperu da će igrati pantomime s trima generacijama i umirati od smijeha, rekao bi da su poludjeli. Nakon pantomime izvukli su Wii pa kuglali i izigravali rock–zvijezde.

Cooper se družio s McCainovima sve dok Landon nije dobio poruku, a potom je povukao klinca u stranu i tiho rekao: “Idem. Mislim da ću namoliti tetu Lou za hranu za tvoju sestru i čekati je u vašoj kući.”

“Nemaš, ono, ključ?” upitao je Landon.

“Ne. Na putu je kući, zar ne? Sjedit ću na trijemu.”

Landon je djelovao pomalo izmučeno. “Dobro.”

Lou je vrlo rado spremila ostatke za Saru, nešto što je mogla podgrijati u mikrovalnoj, zajedno s komadićem pite. Čak mu je na silu utrpala i bocu vina, u slučaju da ga Sarah nema. Potom je Landon otpratio Coopera do njegova kamioneta.

“Slušaj, možda bismo trebali razgovarati o ovome”, rekao je Landon.

“O ovome?” “Želim da Sarah izlazi, da se zabavi. U stvari, potrebno mi je to. Kad ima samo mene, to je... ne znam... postane vrlo teško. Ali njezin bivši... povrijedio ju je. Bilo je grozno gledati to.” “Što joj je učinio, Landone?” upitao je Cooper. “Nešto što trebam znati, nešto osim uobičajeno ružnog razvoda?”

“Mogao bih ti reći, ali ne znam kako bi to podnijela. Pitaj je sam, Coop.

Neka ti sama kaže. I tada izađite, zabavite se, što god. Ali ako je povrijediš, ako učiniš bilo što zbog čega će šest mjeseci plakati iz dana u dan, kunem ti se Bogom.

“Landone. Ne želim povrijediti Saru. Sviđa mi se. Možda bi bilo lakše izbjeći to kada bih znao što ne trebam učiniti.”

“Pa, za početak, nemoj je varati. To je sve što ću ti reći.” Cooper je slegnuo ramenima. “To je lako. Pomalo sam jednostavan – mogu se nositi samo s jednom ženom. Više njih u isto vrijeme? Previše za mene, to je sigurno.”

“Okej”, rekao je Landon. “Dobro da znam. Zato što Sarah nije imala previše dečki. Derek je bio iznenađenje. Siguran sam da je izlazila s tipovima jer sam ponekad imao dadilju, ali Derek je bio prvi ozbiljan, a ja sam imao trinaest godina. Stoga, želim reći da Sarah nema previše iskustva s tipovima.

Ako je zajebeš.

Osjetio je kako mu osmijeh navire na usne. Sarah nije bila neiskusna. Ili je možda bila prirodni talent. Ali jedno je bilo sigurno – nije provela vojsku momaka pokraj svojega mlađeg brata i to je predstavljalo još jednu stvar zbog koje joj se divio.

Cooper je položio dlan na njegovo rame. “Obećavam”, rekao je. “Ali, Landone, odlazim nakon Božića. U siječnju, najkasnije u veljači. Rekao sam Sari, a ti znaš od početka... morat ću pronaći posao. Ovaj grad? Sviđa mi se – dobro je mjesto. Ali samo sam u prolazu.”

“Znam. Kužim to. To nije isto kao da se okoristiš nekime. Kao da ga vrijeđaš. Rekao sam sve što sam imao.” Izvukao je ključeve iz džepa.

“Pričekaj malo”, rekao je Cooper. “Možda bi mi trebao reći što je tebi učinio njezin bivši.”

“Da si me to pitao prije nekoliko mjeseci, mogao bih ti reći hrpu sranja.

Prvo, gotovo je doslovce ubio moju sestru, toliko je bila tužna. I nije mi se javio otkad nas je napustio prije više od godinu dana. Morali smo se preseliti jer Sarah nije mogla sama plaćati hipoteku. I preselila me u Nigdjezemsku. Ali sada? Ne želim da se javi i sviđa mi se Nigdjezemska. A tamo gdje je Eve...”

Cooper se nasmijao. “Možda sam samo smiješno optimističan, ali čini se da se stvari odvijaju onako kako bi trebale.”

Landon mu je skinuo ključ sa svog prstena s ključevima. “Uđi. Podgrij joj večeru. Dolazi slomljena s hrpe spasilačkih misija.”

“Kad ćeš se ti vratiti kući?” upitao je Cooper. “Tako da mogu prenijeti tvojoj sestri.”

“Kad me zamjenik Macan izbaci”, odvratio je.

Cooperu se oteo glasan smijeh.

“Tako ga žene zovu iza leđa. Vjeruj mi, s mog položaja, uopće nije seksi.

Otići ću kad mi naredi. Pusti Hama van, može? I ostavi mi ključ na kuhinjskom stolu, dobro?”

“Može, mali. Budi pristojan.” Potom je ušao u Sarinu kuću. Još nije bila stigla. To je bio tek drugi put da je Cooper došao k Sari i prvi put da je ušao u kuću. Bila je vrlo malena, što je doznao iz njihovih razgovora – imala je svega dvije spavaće sobe. Ali imala je ograđeno dvorište, apsolutno nužno za Hama.

U dnevnom boravku nalazio se maleni kamin. Vjerojatno najbolji dio kuće bio je ulazni trijem. Natkriven, protezao se cijelom duljinom kuće. Da je vlasnica posjeda ili da trajno ostaje u njemu, mogla bi ga zatvoriti ili ograditi komarnikom. S trijema se pružao pogled na zaljev i na slabašno svjetlo u daljini, na suprotnoj strani plaže. Svjetlo koje je ostavio povrh vrata svoje kamp–prikolice. Također je mogla vidjeti grad, glavnu ulicu, marinu.

Izuo je čizme pokraj ulaznih vrata. Pustio je Hama kroz stražnja vrata te, posluživši se drvom i potpalom od češera, zapalio vatru. Potom je stavio prekriven tanjur s puretinom na ormarić pokraj mikrovalne, a vino u hladnjak.

Kad je ušla kroz stražnji ulaz, doimala se zapanjenom. “Što ti radiš ovdje?”

Ustao je s kauča. “Donio sam ti ostatke večere i zapalio vatru. Landon mi je dao ključ... ostavio sam ga na stolu. Slušaj, ne moram ostati. Zacijelo si iscrpljena. Naporan dan?”

Zbacila je kaput i prebacila ga preko naslona kuhinjskoga stolca. “Četrnaest sati, zadnja sam dva samo pročešljavala papirologiju. Tri spasilačke misije u jednom danu – potpuna novost. Namjeravala sam svratiti po bocu vina, ali s obzirom na to da je večer i Dan zahvalnosti, puno toga ne radi.”

“To je riješeno, zapovjednice”, rekao je. “Teta Lou nije mi dala da odem bez boce. Otvorit ću ti ga.”

“Dobro je imati te u blizini”, odvratila je prilazeći kauču. Izula je čizme.

Zacijelo je odmah pronašao otvarač; čula je otvaranje samo jedne ladice. Kada je počeo otvarati kuhinjske ormariće, rekla je: “Iznad tostera, pokraj hladnjaka.” Trenutak poslije donio joj je čašu vina.

“Možda bih trebao otići.”

“Samo ako želiš”, rekla je. “Raspoložena sam za malo mirnog društva. Žao mi je što sam propustila večeru.”

“Igrali smo pantomime”, rekao je, a potom iznenadio samoga sebe nasmijavši se. Sjeo je pokraj nje. “Landon i ja porazgovarali smo kao sin i otac.

Ovoga sam puta ja bio sin. Prilično je zabrinut, Saro. Boji se da će ti petljanje sa mnom slomiti srce i tijelo.”

“Ah, siroti Landon. Ne možeš ga kriviti. Bilo mu je toliko teško gledati me kako se raspadam poslije razvoda. To nema nikakve veze s tobom, Cooperu.

U stvari, vrlo je lijepo imati prijatelja poput tebe. Osim toga, zbližila sam se s Ginom i, moram ti reći, odavno nisam imala prijateljicu. I to mi je trebalo.”

Prstom je prošao kroz njezinu kratku kosu pokraj uha. Nasmiješio se.

“Hoćeš li misliti da sam totalna svinja ako ti kažem da mi spavanje s tobom zbilja godi?”

Nacerila se. “Nikada nismo spavali zajedno.”

“Zato što me izluđuješ. I meni je trebala prijateljica poput tebe.”

Nasmijala se. “Trebala ti je ševa, ha?”

“I to. Slušaj, pomalo sam izmijenio plan. Dok traju radovi u trgovini mamcima, a Rawley je u blizini da nadgleda rekonstrukciju, otići ću u Albuquerque posjetiti obitelj.”

“Sada?” upitala je.

“Za tjedan dana.”

“Mislila sam da planiraš ići za Božić?” upitala je, pijuckajući svoje vino.

“Razmišljao sam o tome. Ali odlučio sam da želim biti ovdje. Imaš li ti planove?”

“Radim samo na Badnjak do četiri, osim ako se ne ponovi ovakav dan. I imam Landona, kada nije s Eve.” Priljubila se uz Cooperov bok. “Ovo mu je prva djevojka, osim ako računaš Cindy Freeman kada mu je bilo sedam godina.”

“Gotov je”, rekao je Cooper grleći je. “Jesi li razgovarala s njime o, znaš...”

“Razgovarala i naoružala ga. Ali, Bože, nadam se da se neće seksati.”

Podigla je glavu. “Postoji li način da ih spriječimo da se seksaju?”

Cooper je jednostavno odmahnuo glavom. “Je li razgovarao s tobom o seksu s nomadom koji živi u limenci?”

Odmahnula je glavom. “Zacijelo to prepušta meni.”

“Dobro. Pokazalo se da si to dobro procijenila.” “Želiš reći, način na koji sam te zaskočila na drugom spoju?”

“Moj omiljeni dio. Želiš da ti podgrijem večeru?”

“Ne. Možeš li je staviti u hladnjak i donijeti mi drugu čašu vina?”

“Da, gospojo”, odvratio je i nevoljko se odmaknuo od nje. Potom se vratio, pružio joj vino i privukao je uza se. Umjesto vrelog, divljeg seksa, sam zagrljaj ispunjavao ga je velikim zadovoljstvom. Ispričao joj je što je čuo kod McCainovih o Božiću, ukrašavanju grada, zabavama i legendarnim otvorenim vratima kod Gine i Carrie, uz hranu koju priprema vlasnica jedinog delikatesnog dućana u gradu. “Pozvani smo, ako te zanima.”

“Divno”, odvratila je pijuckajući. Nagnula je glavu kako bi ga pogledala.

“Ali ne želim da se brineš: ako se tvoji planovi promijene pa budeš morao biti s obitelji, nema problema.”

Ah, držala ga je na distanci. Iako nije znao pojedinosti, bilo je dovoljno znati da je proživjela vrlo loše iskustvo. Nije se usuđivala nikome vjerovati.

Prije jedne, pet, čak prije deset godina – takav je bio i sam. Oduvijek se bojao prevelikog zbližavanja. “Osim ako dođe do hitnog slučaja u obitelji, bit ću ovdje”, rekao je. “Pričaj mi o spasilačkim misijama.”

Stoga mu je, priljubljena uz njega i pijuckajući vino, ispričala o mogućoj koronarnoj emboliji, oštećenom brodu šezdeset kilometara od obale, planinaru koji je proveo Dan zahvalnosti u šumi na visini od tisuću petsto metara, izgubljen i pothlađen. Do tada se njezina čaša gotovo ispraznila. “Možeš li je staviti na stolić za kavu, molim te?”

Nasmijao se. “Je li ugodno imati vlastitog slugu?”

“Jest”, odvratila je, oslanjajući glavnu na njegova prsa. “Također si vrlo ugodan jastuk.”

Povukao je pokrivač s ruba sofe pa pokrio nju i djelomično sebe. “Želiš se ljubiti?” upitao ju je.

“Hmm. Ne mogu. Landon bi mogao doći svaki čas. Uostalom, ne znam kako se ljubiti s tobom bez svlačenja i divljeg, ludog, nezasitnog vođenja ljubavi.”

Prasnuo je u smijeh koji je završio tihim rezanjem i poljupcem u čelo.

“Ne traži pomoć u vezi s time, u redu?”

“U redu”, odvratila je. “Ako sutra prošećem Hama, možda dobiješ podnevnu porciju.”

“Prihvaćam”, šapnuo je. Tada je pustio oči da mu se zatvore grleći je prije nego što je predugo razmišljao o tome – da je najbolje što je ikada pronašao. I da se bojala pustiti ga da joj se približi.

Njezino ga je tiho hrkanje uspavalo. Nije imao pojma koliko je sati kada je čuo stražnja vrata i uzbuđenog Hama. Stopala su mu bila podignuta na stolić za kavu, a Sarah je bila sklupčana pokraj njega, jedne noge prebačene preko njegovih. Grlio ju je objema rukama. Otvorio je jedno oko i ugledao Landona kao stoji pred njima, dlanova na kukovima i s osmijehom na licu.

“Ah, vi klinci”, rekao je Landon smiješeći se. “Ja odoh u krevet.”

Cooper je blago kimnuo i samo privukao Saru bliže. Osjećao je preveliko zadovoljstvo da bi ustao i otišao.

Zalogajnica nije radila na Dan zahvalnosti. Otvorila se rano sljedećega jutra, iako rijetkim mušterijama. Priličan broj ljudi uzeo je produženi vikend i mnogi su napustili mjesto kako bi bili s obitelji u drugim gradovima ili državama. Gina je držala laptop iz zalogajnice otvoren na stolu i plaćala nekoliko računa za Stua, kad je ušao Scott Grant. Ovoga puta, bez djece – bio je sam.

“Dobro jutro”, rekla je zaklapajući laptop.

Scott je sjeo ravno pred nju za šank, na Macovo mjesto. “Živiš li ovdje, Gina?” upitao je s osmijehom.

“Pomislio bi da je tako, zar ne? Često radim kada nisam u školi. Kad imam predavanja, Stu mi prilagođava raspored koliko god je moguće. Radim dnevne smjene od jutra do sredine poslijepodneva. Imam tri razdoblja gužve – rano jutro, kasno jutro i ručak. Radim noću samo kada je netko bolestan ili mu treba odmor. Mrzim noćne smjene. Jutarnji sam tip.”

Nasmiješio se. “I ja moram biti. Nikada nisam vidio nikoga za šankom osim tebe.”

“Zalogajnica je mala. Obično je potrebna samo jedna osoba u isto vrijeme, osim petkom i subotom navečer. Tada Stuova žena Belinda i jedna od naših tinejdžerica rade zajedno, a sve nalikuje na otvoreno bojište. Klonim se toga koliko god je moguće. Kako si proveo Dan zahvalnosti?”

“Iznenađujuće podnošljivo. Došle su mi majka i punica. Zato sam ovdje.”

“Ah, zbilja?” upitala je podižući obrvu.

“Gabriella je u Vancouveru sa svojom obitelji nekoliko dana, a bake su ovdje sa mnom. Kuća je malena i postaje pomalo tijesna. Ako shvaćaš što želim reći.”

“Ako smijem pitati, zašto ne živiš bliže obitelji?” upitala je, instinktivno mu puneći šalicu kavom.

“Mogao bih lagati i reći da je to isključivo zbog posla, ali ne bi bilo posve istinito. Studirao sam i stažirao u Kaliforniji – Serena i ja bili smo sretni ondje.

Majke su nam udovice, napasne, nametljive i natječu se jedna s drugom.

Oduvijek maštam o povratku u Kaliforniju. Kad je bolnica u Vancouveru u kojoj sam radio prije nego što sam izgubio Serenu počela otpuštati radnike, počeo sam tražiti posao. Zbilja trebam početi iznova. I biti daleko od baka.

Teško je nastaviti sa životom kada ti majka i punica pušu za vratom.”

“Shvaćam”, odvratila je. “Dakle, to ti je jedina obitelj?”

“Ah, ne”, rekao je kroz smijeh. “Imam sestru, stariju dvije godine, koja je rekla: ‘Baš ti hvala’, nakon što sam joj priopćio da se selimo. Pretpostavljam da sam je ostavio samu s našom majkom, koja zahtijeva mnogo pažnje. Nažalost po mene, majka je prilično usredotočena na svoga sirotog sina udovca i unučad bez majke. Ali kada nije usmjerena na mene, silno se trudi udati moju sestru.”

Otpio je gutljaj kave. “Odlaze u ponedjeljak. Mogu li do tada ostati s tobom?”

Nasmijala se.

“Nego, ne znam kako radiš, ali postoji li dobro vrijeme za, znaš, izlazak?

Zato što sam bio na samo jednom spoju otkako mi je žena umrla. To je bilo u Vancouveru te je vidjela dvoje malene djece – Jenny tada još nije znala sama obavljati nuždu – i pobjegla koliko je noge nose.”

Gina je ostala zapanjena. Razjapila je usta. “Ja?” upitala je. “Nešto ti nedostaje? U vezi si ili nešto slično?”

“Ovaj... ne. Jesi li znao da sam samohrana majka šesnaestogodišnjakinje koja se nikad nije udala i da živim s majkom?”

“Zapravo, nisam znao. Budi iskrena sa mnom, Gina – je li poput moje majke? Zahtjevna, preosjetljiva i općenito nametljiva? Zato što zbilja... prošao sam to.”

“Nije”, odvratila je kroz smijeh. “Majka mi je sjajna. Ona je Carrie, vlasnica Carriena delikatesnog dućana i cateringa. Anđeo koji je sišao na zemlju, pomalo opasan. Stvarno je dobra, ali ne podnosi budale.”

“Ah, to je olakšanje. Dakle... to znači što? Moram te ranije dovesti kući?”

“O, Bože, imaš li pojma koliko je prošlo otkad sam bila na spoju?”

“Pa, nemoj paničariti – ja sam upoznao ženu u srednjoj školi. Znam, smiješno, zar ne? Stoga sam imao jedan spoj i mislim da nisam bio vrlo dobar. A prije nego što se počneš brinuti, ne tražim majku za svoju sirotu dječicu ili bilo što takvo. Samo bih volio izaći s nekime umjesto s gomilom bolničkog osoblja, dvoje malih klinaca ili sam. Mislim da je vrijeme da se malo zabavim.

I želim doznati više o tvom gradu i njegovim stanovnicima. Kladim se da mi možeš reći puno toga.”

“O, da, to mogu. Ne radim nedjeljom ujutro.”

“Sjajno. Bake će čuvati djecu i ludjeti pitajući se s kime to izlazim!

Djetinjasto je, ali tako im i treba. Dođem po tebe u šest?”

“Fantastično. A sada, želiš li jesti jaja ili nešto?”

“Zvuči dobro. Jaja, mekano pe...”

“Ne, bolje nemoj”, rekla je. “Omlet, kajgana ili dobro pečena s obiju strana. Stu je drag čovjek, ali nema blagu ruku u kuhinji.”

“Okej, omlet. Je li slanina u redu?”

“To mu je specijalnost. Hrskava. Tost od pšeničnog brašna i malo domaćih krumpirića?”

“Izvrsno. Onda idem malo raditi. Možeš li mi zapisati svoju adresu? Je li teško naći tvoju kuću?” “Živim dvije ulice dalje, Scotte.” Zalijepila je papirić s njegovom narudžbom na kuharov pult. “Vidi se s ulaza u lokal. Zapisat ću ti adresu.”

Dovršavajući doručak, upitao je: “Nego, kakva predavanja?”

“Socijalni rad. Mislim da bih, nakon što odradim staž, voljela biti savjetnica. Ali još je dug put preda mnom. Ashley mi je trenutačno na prvome mjestu... njezin studij i osamostaljivanje.”

“Zbilja? A bi li građanima Thunder Pointa koristio savjetnik?”

“Sve do jedne osobe”, odvratila je, cereći se.

Mac je otišao u zalogajnicu oko deset ujutro i ulovio Ginu kako čita.

“Bok, sporo jutro?”

Zatvorila je knjigu. “Dan nakon Dana zahvalnosti uvijek je pomalo miran. Ljudi imaju tonu ostataka koju treba srediti.” Sjeo je za šank pa mu je natočila kavu. “Jučer sam se lijepo zabavio, Gina.”

“Dan je bio dobar, zar ne? Mislim da su svi uživali.”

“I više se ne ljutiš na mene”, rekao je.

Udahnula je kako bi se pribrala. “Ispričavam se. Našao si se na vjetrometini. Ne ljutim se na tebe, Mac. Ljutila sam se na sebe, a iskalila se na tebi.”

“A bi li željela podijeliti razlog? Zašto se ljutiš na sebe?”

“Pomalo je teško objasniti, ali evo, ovako. Kada sam vidjela Saru i Coopera kako se drže za ruke i gledaju jedno drugo, postala sam vrlo zavidna.

Godinama nisam bila na spoju! Toliko dugo... možda nikada nisam imala nekoga tko bi me držao za ruku ili gledao u oči kao da sam posebna! Imam samo trideset dvije godine. Gotovo sam odgojila kćer, zamalo diplomirala, a nemam život. I prokleto sam sita toga da nemam život. To je sve – samo žena koja oplakuje svoju napuštenu ženskost.”

Mac je pomislio: U pravo vrijeme! Izvan policijskog posla, rijetko je imao takav osjećaj, ali za promjenu... “Onda se nalazim na pravome mjestu u pravo vrijeme. Izađimo u subotu navečer. Bez djece, bez tete, bez majke. Samo ti i ja.”

“Ah”, nelagodno je odvratila. “Slušaj, nije da ne cijenim tvoju gestu, ali ne tražim još jedan prijateljski izlazak. Družit ću se s tobom bilo kada, Mac. Tvoje mi je prijateljstvo vrlo važno. Ali zapravo želim pravi spoj s potencijalom za malo držanja za ruke. Možda čak i poljubac za laku noć.”

“Pa, ja...”

“Izlazim sa Scottom Grantom u subotu navečer. Idemo na večeru. Bez djece.”

“Scottom Grantom?” upitao je, iako je točno znao o kome je riječ.

“Dr. Grant?” odvratila je.

“Znam”, živčano je rekao. “Sviđa ti se?”

“Naravno da mi se sviđa, inače ne bih izašla s njime”, rekla je. “Vrlo je drag. Nemam nikakvih očekivanja, ali želi me izvesti i...”

“Mogla si me upozoriti”, rekao je Mac. Nabrala je obrve. “Na što?”

“Da ti treba spoj. Na kraju krajeva, mi smo...”

“Prijatelji”, rekla je. “Kompanjoni. Bez uvrede, Mac, ali ne trebam još jednog prijatelja. Ni za što te ne bih mijenjala, ali zbilja mislim da sam dovoljno sazrela za dečka. Ne moramo potrajati zauvijek, samo želim pokušati. Ne kažem da će to biti sa Scottom Grantom, ali tko ga šljivi. Idem na spoj!”

“I ja sam te izvodio!” uzviknuo je.

“Ne baš”, ispravila ga je. “Izlazili smo zajedno, ali vrlo si jasno dao do znanja da ne možeš biti u vezi. Moraš odgajati djecu. A ja sam spremna za vezu.”

“E, jebi ga”, odvratio je, što gotovo nikada nije govorio pred ženom.

“Da, i to”, rekla je.

“Gina!” dreknuo je, osupnut.

“E, pa... oprosti što želim živjeti!”

“Samo sam opsovao jer sam te kasno pozvao van, nakon liječnika. Ne zato što imam plan! Gledaj, izvest ću te, držati te za ruku, gledati te kao da si posebna...”

“Ajme, baš ti hvala. Ali imam planove”, odvratila je podižući bradu. “I mislim da su tri godine bile dovoljno da postaneš spreman. Ja nastavljam dalje.

Ali, ajme, zbilja ti hvala na ponudi.”

“Ma daj, Gina”, rekao je pomalo cvileći. “Znaš na što mislim.”

“Doručak, Mac? Ili danas piješ samo kavu?” upitala je.

“Još si ljuta na mene. Isuse, nisam imao pojma da ti se to mota po glavi.

Trebala si mi reći!”

Naslonila se na šank i zagledala u njegove oči. “Mac, dragi moj prijatelju, evo nečega što bi vjerojatno trebao znati o ženama, a da ti nitko ne kaže. Ne želimo morati reći muškarcu da imamo potrebu da nas žele. Voljele bismo da se to dogodi spontano. Željele bismo da nas muškarac traži jer nas želi, a ne zato što nema izbora.”

“Dobro.”

“Dakle – omlet ili kajgana?”

“Jesmo li završili s tim razgovorom?”

“U potpunosti.”

Sedamnaesto poglavlje

U

sklopu tradicije, gospodarska komora izvukla je božićne ukrase prvu nedjelju poslije Dana zahvalnosti. Između posluživanja i kuhanja, Stu i Gina tog su dana radili na ukrašavanju zalogajnice uz pomoć Stuove žene Belinde i Ashley. Carrie je stavila vijenac na svoja vrata i girlandu u izlog delikatesnog dućana. Svi su prošli gradom, bilo da bi pomogli ili promatrali.

Cooper je bio u blizini pa se, s obzirom na to da je bio spretan, penjao na ljestve kako bi dodao vrpce i girlande na staromodne stupove ulične rasvjete u glavnoj ulici. Cak je i Waylan Carmichael ukrašavao svoj bar, Waylan’s. Dobri se liječnik nakratko pojavio i objesio ukrasni znak na svoja vrata na kojima je pisalo: Klinika se uskoro otvara.

Sarah je kratko došla s Hamom, na putu prema plaži, a Cooper je sišao s ljestava kako bi razgovarao s njome. Provukao je ruku oko njezina struka, poljubio je u obraz i načas se smijao s njom. Kada je nastavila šetati psa, potapšao ju je po stražnjici.

Mac je prišao Cooperu. “Tek si stigao u grad i već si pronašao žensku.”

Cooper se samo nasmiješio. Kimnuo je, ali pogledom je pratio Saru. Kada je zamaknula za ugao, pogledao je Maca. “To me tjera na pitanje, što ti toliko čekaš? Zar nisi rekao da si godinama razveden?”

“Bolna tema”, rekao je Mac. Cooper je pogledao na drugu stranu ulice, a Mac je slijedio njegov pogled.

Gina je držala vijenac za ulazna vrata i razgovarala sa Scottom Grantom, smijući se. “Što je s Ginom? Čini se da se slažete.”

Mac se namrštio. “Izlazi s novim liječnikom.”

“Pa, to je koma. Možda neće upaliti.”

Dok su ih promatrali, Gina i Scott nečemu su se nasmijali. Potom ju je Scott štipnuo za obraz, šapnuo joj nešto na što se nasmiješila i spremio se otići.

Prije negoli je ušao u automobil, podigao je dlan pa mahnuo Macu i Cooperu.

“Da”, turobno je rekao Mac. “Moram ići”, rekao je Cooper. “Sarah dolazi k meni.”

“Ne moram to znati.”

“Ponekad je umorna od trčanja pa samo želi malo prileći.”

“Zbilja, zadrži to za sebe, šupčino.”

“Hamlet voli gledati.”

“Bolesnik si, znaš to?” “Šalim se, dobro? Imam Gatorade.”

Mac je proveo ostatak poslijepodneva vješajući ukrase ili dajući svoje mišljenje o tome što dobro izgleda. Istodobno je prilično pomno motrio sve koji su došli pomoći. Poput Ray Anne, u toliko uskim trapericama da je bilo pravo čudo što se može sagnuti ili čučnuti, potpeticama, kožnatoj jakni povrh svilene crvene bluze, s dekolteom i imelom u kosi. Toliko o očitome. Njegova je teta u širokom luku izbjegavala Ray Anne. Svi su znali da se ne slažu.

Puck Morrison kratko je svratio u grad, a odsutnost njegove obitelji bila je zamjetna. Mac je primijetio kako je Puck naizgled pogrbljen i da se teško kreće. Svi su starjeli na drukčiji način, ali pomislio je kako je Pucku sedamdeset godina, možda malo više. Izgledao je iznureno. Možda ga artritis usporava.

Jedno je sigurno: izgledao bi puno bolje bez tog prokletog tupea što ga je nosio.

Oko četiri sata Waylan je počeo dijeliti pivo ljudima koji su još uvijek radili na ulici. Lou je otišla i odvela mlađu djecu. Eve i Landon slijedili su je u Landonovu kamionetu – to je dvoje naizgled sraslo jedno s drugim. Ashley, Gina i Carrie pješice su otišle kući, mahnuvši mu na odlasku.

Da. Mora se spremiti za onaj spoj.

Mac je otišao kući. Kuhinja je lijepo mirisala, ali bila je prazna. Potom je Lou ušla sva dotjerana, popravljajući naušnicu. “Eto te”, rekla je. “Eve večeras izlazi s Landonom – mislim da idu gledati film ili tako nešto. Klinci su dolje i igraju videoigrice. Dee Dee je željela prespavati kod prijateljice, ali rekla sam da ne može večeras, nakon cijelog dana ukrašavanja u gradu. Ja izlazim. Nisam provjerila s tobom – jesi li večeras kod kuće?”

“Jesam”, umorno je odvratio.

“Nije ni važno. Dee Dee i Ryan mogu ostati sami. Mesna štruca i pire od krumpira podgrijavaju se u pećnici. Ima i graška. Možeš jesti kad god želiš.

Idem.”

“Jamb?” upitao je, sarkastično podižući obrvu.

“Evo jedne zanimljivosti, Mac. Uopće ne znam igrati jamb.”

“Ne čudi me”, rekao je.

“Vraćam se poslije”, odvratila je. “Neću prespavati ni bilo što. Idemo na večeru u North Bend i šetati promenadom, znaš.”

“Odakle da znam?” ćudljivo je upitao.

“Ako želiš otići na pivo ili što već, daj djeci večeru i reci im da zaključaju vrata. Imaš mobitel.”

Ali nije bio raspoložen za druženje. Cio je dan bio druželjubiv koliko je mogao. Trenutačno je zaglibio u samosažaljenje i bilo je najbolje otrpjeti ga sam. Činilo se da svi imaju nekoga. Svi osim njega. Prije nekoliko godina djelovao si je savršeno razumno kada je promislio i odlučio da bi hodanje s Ginom bilo loša zamisao. Privlačila ga je – isprva svojom ljepotom, a potom je shvatio da ima još ljepši um i srce. Osim toga, bila je hrabra i nikada se nije predavala, čak ni kada bi je snašle nevolje. Naravno, posebno u svjetlu svega što je prošao u svom kratkom braku i razvodu, činjenica da joj je kći na prvome mjestu zavrijedila je svaki gram poštovanja prema njoj koji je uspio iznaći.

Stoga je u podsvijesti imao plan. Kada djevojke odu na fakultet, ili gotovo odu na fakultet, udvarat će joj se. Reći će joj da ju je oduvijek želio, ali da se brinuo zbog mogućih sukoba.

Bravo, zamjenice Macane, pomislio je. Predugo je čekao. Na tome je mogao zahvaliti Cooperu – Cooper je stigao u grad i doslovce se spetljao preko noći, pokazujući Gini da je stavila sve na jednu prokleto pogrešnu kartu.

Smatrao je da je hrabar i snažan jer se suzdržava dok su im životi tako komplicirani. Kako je mogao znati da joj je potrebno malo ljubavi, baš kao i njemu? Nije mogao biti gluplji čak i da se trudio.

Oprao je suđe poslije večere, oslobađajući klince obveze za taj dan.

Skuhao si je šalicu kave. Sjedio je tmurna raspoloženja u dnevnom boravku sa svojim labradorima, zamišljajući je kako se s liječnikom drži za ruke na stolnjaku u restoranu pod svjetlom svijeća. Mrzio je tog liječnika. Zbilja, liječnik? Muškarac sa srednjom školom protiv liječnika? Slučaj je bio izgubljen.

Oko dvadeset sati zazvonio mu je mobitel pa je vidio da ga zove Pritkus.

“Da, šefe, Božić je u Mayberryju7. Prilično ružno obiteljsko nasilje u kući Morrisonovih, hitna je na putu. Ne bih imao ništa protiv pomoći nadzornika.”

Ustao je prije nego što je Pritkus prestao govoriti. “Zbog koga?”

“Zbog klinca, to je sigurno, a vjerojatno i gospoje. Puck ide u vozilo. Bit će mu dobro, ali kad vidiš ovo, usrat ćeš se.”

“Stižem”, rekao je.

Doviknuo je klincima i svukao košulju pa krenuo u svoju spavaću sobu.

Navukao je odoru u samo dvije minute, istodobno govoreći Ryanu i Dee Dee da zaključaju vrata poslije njega, nazovu ga na mobitel ako bude bilo kakvih problema, ostanu u kući te da će ih nazvati na kućni telefon ako bude ostao poslije dvadeset dva sata. Kada su pitali o čemu je riječ, rekao je: “Još nisam siguran. Nekakva tučnjava u vezi s kojom Pritkus želi pomoć nadzornika.

Vjerojatno sada treba samo odraditi papirologiju.”

“A zašto onda toliko žuriš?” upitala je Dee Dee. “Zato što, kada policajac zatraži nadzornika, uvijek žuriš, ali nema razloga za brigu.” Poljubio ih je u tjeme pa izletio kroz vrata, zastajući tek toliko da bi poslušao škljocanje brave. Pričekao je da napusti svoje susjedstvo pa upalio rotirajuće svjetlo i sirenu. U Thunder Pointu rijetko se viđao užurbani policijski terenac upaljene rotirke.

Pred kućom su već stajala dva patrolna vozila upaljenih rotirki. Bio je to jedan automobil više nego što ih je obično bilo u gradu, a Macov je povećao taj broj na tri. Takav je odaziv obično bio rezerviran za velike katastrofe. Raskošna ulazna vrata Morrisonovih bila su otvorena. Dlana položena na dršku pištolja, Mac je ušao, a staklo mu je počelo krckati pod čizmama.

Kuća je izgledala kao da je u njoj eksplodirala bomba. Posvuda se nalazilo prevrnuto pokućstvo i razbijeno staklo. U svečanom dnevnom boravku Jag i njegova majka sjedili su u lisicama, a Puck je držao led na raskrvavljenoj glavi.

Tu i tamo bilo je kapljica krvi, na podu i pokućstvu, na sumnjivcima i žrtvi.

“Tko je pozvao policiju?”

7

Prije spomenuto mjesto radnje u seriji "The Andy Griffith Show''.

“Gđa Morrison zvala je broj za hitne slučajeve”, rekao je Pritkus. “Rekla je da sin napada njezina supruga. Kada smo došli ovamo, promijenila je priču u to da muž napada nju i da se branila.”

“Kako prikladno.” Mac se sagnuo u struku kako bi bio u ravnini s Puckom. “Tko je to učinio, g. Morrisone?”

“Reći ću svom odvjetniku.”

“Tko je razbio sve keramičko i kristalno posuđe?”

“Ja sam”, rekla je gđa Morrison. “Je li to protuzakonito? Moji su, zar ne?

Ako želim bacati stakleno posuđe, to se tiče samo mene, zar ne?”

Mac se okrenuo i zakoračio prema njoj. Izgledala je užasno, kose nalik na ptičje gnijezdo, maskare koja joj se u crnim potočićima slijevala niz obraze i poderanog rukava bluze. Onako mršava i podrugljivo izvijenih usana, nalikovala je ratnoj žrtvi.

Puck je, s druge strane, izgledao bolje bez tupea usprkos natučenom licu i raskrvarenoj glavi. Kao što se i očekivalo, bio je posve ćelav s gdjekojim stršećim, kratkim sijedim vlasima po cijeloj sjajnoj ćeli.

“A što vas je spopalo da počnete bacati stvari?” upitao je.

“Bila sam ljuta!” rekla je, uspravivši svoju mršavu kralježnicu.

“On je takav jadnik”, promrmljao je Jag. Mac je tek pogledao u njega. Očito je imao mišljenje u vezi sa situacijom.

Podigao je obrve i pričekao. Ali gđa je Morrison progovorila.

“Obavijestio nas je da se selimo. Da napušta kuću, prodaje svu našu imovinu i seli se jer prokleto ne može zarađivati za život! Potratila sam većinu života na njega i sada dobijem to? Pa što ako sam bacila tanjur ili dva? Nije li to dopušteno kada vam netko kaže da je vaš život gotov?”

“Je li to istina? Potratili ste svoj život?”

“Možda da nisi sve potrošila, Effie”, rekao je Puck.

“Kako bih mogla sve potrošiti? Nisi li većinu dao svojoj bivšoj?”

“Imam sinove!”

“A ja imam sina upravo ovdje!” vrisnula je. “Sina koji neće dobiti ništa!”

“Dobit će dovoljno. Ti ćeš dobiti dovoljno.”

“Moja su braća vozila Hummere u školu”, gunđao je Jag. “Studirali su u otmjenim gradskim kućama. Što ja imam? Rabljeni auto i kvad.” Zlobno se nasmijao.

“Najprije ništa od ladanjskog kluba, ništa od godišnjeg odmora, a potom ni od novih automobila. Imamo rabljene!” povikala je Effie. “Onda kreditne kartice. Pa kuća? Ne mogu to podnijeti! Obećao si mi. Sve si mi obećao!”

“Obećao sam ti što sam imao i to si uzela. Sada više nemam!”

“Kog vraga nisi kupio onu glupu Baileyjevu zemlju i debelo je prodao?

Rekla sam ti da je uzmeš, a što si učinio? Poslao si onu bestidnu prodajnu predstavnicu za nekretnine da ga pokuša uvjeriti! Jadniče! Jag je u pravu, jadan si!”

“Nije želio prodati!” odvratio je Puck.

“Trebao si pronaći način!” rekla je.

I ne znajući zašto, Mac je pogledao Jaga suženih očiju. Jag je tek prijekorno zurio u oca. Naposljetku je rekao: “Postojali su načini. Samo nije imao muda.”

Opa, pomislio je Mac. Zastavši, u glavi je odvrtio proceduru, zato što zbilja nije želio zaribati. Njušio je da će se njegov izlazak pred porotu pretvoriti u optužnicu, ne samo zbog tjelesnih ozljeda nego i mogućeg ubojstva. Istrage su bile spore, rizične i složene.

“Jesi li ti imao muda, sine?” upitao je Jaga. “Bi li tebi uspjelo kupiti taj posjed?”

“Hej”, srdito je povikao. “Moj je zadatak da idem u srednju školu, dobro?

Njegov je zadatak da vodi posao i uzdržava obitelj! A on je stari jadnik!”

Mac se polako okrenuo prema Pucku. “Tko vas je udario po glavi? Tko vas je ozlijedio?”

“Razgovarat ću sa svojim odvjetnikom.”

“To je u redu. Gospoja i mladi Jag provozat će se. Imamo slučaj obiteljskog nasilja s ozljedama i takav je postupak. Možemo li koga nazvati?”

“Moje sinove”, rekao je. “Moje starije sinove.”

I to je bilo otprilike sve što je Mac trebao čuti.

Mac je radio nedjeljom, većinom iščitavajući državne arhive na svom računalu u uredu, iako su ljudi koji su dovršavali božićno ukrašavanje

neprestano svraćali u njegov ured. Želio je znati što je dovelo Pucka Morrisona do te točke u životu. Otkrio je da je uglavnom riječ o požudi.

Kada je Puck bio mladić, oženio je Mirandu Lessing, također iz Eugenea u Oregonu. Rodila mu je dva sina, pomogla s razvojem nekretnina i posredničkim biznisom, pa su postali uspješan tim. Kada su mu sinovi imali sedam i devet godina, kupio je lijepo zemljište na rtu i sagradio otmjenu kuću okruživši je raskošnom ogradom od kovana željeza. Činilo se, prema državnom arhivu, da su od kupovine zemljišta do završetka gradnje kuće prošle četiri godine.

Kada mu je bilo pedesetak godina, razveo se od žene s kojom je bio trideset godina i oženio dvadesetdvogodišnju djevojku iz grada, Effinesiju Carter Sloan koja je rodila svoga jedinog sina, Jaguara Morrisona, tri mjeseca nakon toga. U to su se vrijeme preselili u vilu Morrisonovih.

Ajme, pomislio je Mac. Baš fora što se državni arhiv poklapa s lokalnim pričama. Već je čuo tu priču. Carrie James davno je Lou prepričala skandal, kako je Miranda – ljubazna, pametna i velikodušna žena prema svačijim riječima – napustila veliku kuću, spakirala pola pokućstva i polovicu novca i vratila se u Eugene gdje je otvorila uspješnu posredničku tvrtku. Sinovi su radili za nju, jedan na građevinskim radovima, a drugi u prodaji.

Nisu postojali arhivi koji bi potvrdili trač da je Effie napumpala prsa prije udaje za Pucka, ali postojao je zapis o njegovim financijskim problemima i uspjehu bivše žene – dovoljno da ukaže na mogućnost kako je ona bila mozak u pozadini cijeloga tog partnerskog poslovanja. Ali Puck je bio dobar tip, zabavan i uključen u zajednicu, većinom dobar susjed, iako pomalo umišljen. Muškarci u gradu povremeno su rado pili s njime, nazdravljali ovomu ili onomu, dijelili koju neukusnu šalu.

Nitko tko je sudjelovao u debaklu Morrisonovih nije želio bilo što priznati, ali Mac je poslao Pucka u bolnicu, a Effie i Jaga u zatvor na temelju poziva na broj za hitne slučajeve i razgovora na licu mjesta. Odvjetnik ih je izbavio prije negoli je Mac zgotovio svoje nedjeljno proučavanje državnog arhiva.

U ponedjeljak je otišao na razgovor s okružnim tužiteljem i mrtvozornikom o tome postoji li dovoljan razlog da iznova pokrenu istragu o

smrti Bena Baileyja. “Mislim da to pruža motiv”, rekao je. “Ne mogu reći da imam dokaz, ali bilo je vrlo sumnjivih izjava. I želio bih znati više.”

“Na koga ciljate?” upitao ga je okružni odvjetnik.

“Pa, Puck ima šezdesetak kilograma, visok je sto šezdeset centimetara i star sedamdeset tri godine. Žena mu je visoka sto šezdeset pet centimetara i ima pedeset kilograma. Ali njihov momak, kome se naizgled ne sviđa pomisao da dobiva manje od svoje starije polubraće, prilično je krupan klinac. A dosta njihovih problema naizgled počiva na Benovu posjedu – misle da ih je on mogao spasiti. Samo želim znati jesu li to puste priče... ili postoji još nešto što treba otkriti.”

Gina nije vidjela Maca, osim iz daljine dok je nekoliko puta ulazio u ured nasuprot zalogajnici i izlazio iz njega. Činilo se da ne radi previše i nije postojalo objašnjenje za to. Konačno, u četvrtak oko deset sati, došao je po svoju jutarnju kavu. Položila je dlanove na kukove. “Dobro, bilo je i vrijeme!

Gdje si bio?”

“Imao sam posla ovaj tjedan.” Sjeo je na stolicu pred nju.

“Posla s izgredom kod Morrisonovih?” upitala je.

“Znaš da ne smijem razgovarati o tome”, odvratio je, ali nasmiješio se.

“Smiješ sa mnom! Ja sam utjelovljenje diskrecije. Samo želim znati tko je koga udario?”

“Ovisi o tome koga pitaš i kada.”

“Nije li poziv za hitan slučaj stvar državnog arhiva?” upitala je.

“Kada slučaj više ne bude pod istragom”, podsjetio ju je.

“Sitnice! Čula sam da je Jag mlatio svoga sitnog starog oca.”

“Jag i njegova majka uhićeni su zbog tjelesnog napada. Gotovo su smjesta oslobođeni na temelju jamčevine, iako sumnjivce napada zadržavamo dvadeset četiri sata. Dovoljno da žrtva ili moguća žrtva pobjegne ako želi. Ali kako je Puck proveo noć u bolnici...” “Čula sam da se Puck iselio iz kuće.”

Mac je podigao obrve. “Zbilja? E, to je novost. Kamo je otišao?”

“Ne znam. Možda starijim sinovima – netko je rekao da je vidio kamionet njegova najstarijeg sina kako prolazi kroz grad. Moram ti reći, Mac, zalogajnica je ovog tjedna pravo vrelo tračeva – a tebe ni od korova!”

“Sređivao sam ozbiljnu papirologiju i morao obaviti nekoliko stvari u Coquilleu, stoga je Steve Pritkus pazio na grad.”

“Da, što si mu učinio?” oštro je upitala. “Bio je jedan od najboljih tračera.

Jesi li mu zaprijetio ili?”

Mac se nasmijao. “Jesam. Rekao sam mu da smije reći bilo kome osim tebi.”

Pljesnula ga je po ruci. “Ne bi se usudio!”

“Bih, bih. Promijenimo temu. Želim čuti o spoju. Otkantala si me zbog njega, stoga pričaj.”

“Bilo je divno”, odvratila je. “I nisam te otkantala. Pitao je, ja sam prihvatila i lijepo smo večerali u Coquilleu.”

“Je li ti dao poljubac za laku noć?” upitao je.

Nagnula se prema njemu, dlanova oslonjenih o šank. “Tko je udario starog Pucka?”

Posegnuo je za njezinim dlanom. “Je li ti bilo vrlo ugodno? Na spoju?”

Zagledala se u njihove isprepletene prste i pomislila: Ajme, malo sam spora. Bilo je potrebno da ona izađe s nekim drugim kako bi se prenuo i dotaknuo je. “Vrlo je drag tip. Otprilike smo istih godina. I da, dobro sam se zabavila.” Ako tri sata slušanja o nečijoj preminuloj ženi bez premca smatraš zabavom, pomislila je.

Ali shvatila je da je to Scottu doista trebalo. U konačnici, prije izlaska s njom, godinama nije bio na spoju. A prvi je korak bio osloboditi se sveg tog tereta. Isprva je uživala u njihovu razgovoru – nije toliko tugovao koliko se prisjećao savršene žene. Potom ju je zaintrigirao – bila je to terapija, a ona je bila terapeutkinja. Postavljala mu je sva prava pitanja, on je ispaljivao odgovore, pa je na kraju večeri osjećala umor, a on se ponašao poput čovjeka koji je upravo otpustio uteg težak dvadeset kilograma.

“Misliš da bi mogla ponovno izaći s njime?” upitao je Mac. Kimnula je.

“Sljedeću subotu navečer kušat ćemo sushi. Nikada nisam jela sushi ni uz pomoć štapića. Moglo bi biti zanimljivo.”

“Iznenađuješ me: sushi. Ne mogu ni zamisliti jedenje sirove ribe.”

“Probat ću. Kaže da je zabavno. Nego, ozbiljno, što je s tobom? Teško mi je vjerovati da si samo bio zauzet.”

“Vjeruj. Ali bilo je nekih lokalnih stvari za koje sam se morao pobrinuti.

Na primjer, za Coopera. Sutra odlazi u posjet svojoj obitelji u New Mexico, a ja ću pomoći Rawleyju nadgledati ekipu koja obnavlja trgovinu mamcima.

Trebala bi je vidjeti, Gina – već izgleda kao potpuno drugo mjesto. Uvedena je nova kanalizacija, vodovodne su instalacije popravljene, a stari je Coop priključio prikolicu na kanalizaciju, vodu i struju. Sada ne mora vući taj stari tegljač za igračke uzbrdo kako bi bacio otpad i napunio spremnik vodom. I traži posao.” “Što to znači?”

“Sve vrijeme govori da će osposobiti Benov lokal, ali da se nakon toga mora vratiti na posao. Pretpostavljam da to znači odlazak iz Thunder Pointa.”

“Ajme”, rekla je, pomalo se rastuživši. “Što sa Sarom?” upitala je.

“Ne znam, Gina. Ne znam što su se dogovorili. Vjerojatno o tome znaš više od mene. Zar vi djevojke ne razgovarate?”

“Možda ne dovoljno”, tiho je odvratila.

Osamnaesto poglavlje

M

ac nije bio zadužen za istragu u vezi s obiteljskim nasiljem u kući Morrisonovih ni s potencijalnim ubojstvom Bena Baileyja, ali znao je što se događa. Bilo mu je dopušteno promatrati razgovore i razmatrati dokaze u zatvorenom slučaju. U vrijeme smrti Bena Baileyja, nitko nije ni pomišljao na Morrisonove ili Jaga i njegove prijatelje. A Benove ozljede podudarale su se s padom. Na drvenoj ogradi stubišta čak je postojao trag gdje je teoretski udario glavom.

Istraga se pokazala zanimljivom, ali još ništa nije dovelo do novog zaključka. Budući da je Cooper odlazio iz grada radi posjeta obitelji, Mac je posudio Benov stari laptop.

“Ništa nisam pronašao, inače bih ti rekao.”

“Znam, ali volio bih pogledati, ako ti ne smeta. I ako se slažeš, posudio bih tvoj Rhino.”

Cooper je upitno podigao obrvu.

“Samo želim vidjeti kako se ponaša na plaži, ako može.”

“Razmišljaš o kupovini?”

“Moguće”, odvratio je sliježući ramenima, iako mu je to bilo zadnje na pameti. Ono što ga je uistinu zaokupljalo ovih dana bili su Ginini izlasci s njihovim najnovijim stanovnikom, liječnikom. Mac nije imao razloga gajiti odbojnost prema Scottu Grantu, samo ga je uistinu izluđivala pomisao da Gina provodi vrijeme i ljubi se s njime. Ali nije se mogao ljutiti zbog toga. Sam si je prokleto kriv.

Sjajna stvar zimi u Oregonu bili su rani sumraci. Nakon nedjeljne večere, upitao je Lou hoće li ostatak večeri provesti kod kuće.

“Da”, odvratila je. “Kamo ćeš?”

Nije znao što bi odgovorio. Na kraju je jednostavno rekao: “Jamb.”

“Ah”, rekla je. “Konačno.”

Odvezao se do Coopa, stavio nekoliko stvari u Rhino, upalio ga i odvezao se pustom plažom ravno do Ginine kuće. Ashley je otvorila vrata.

“Bok, Ash”, rekao je. “Može li se tvoja majka doći igrati?”

“Mama!” povikala je. “Mac je došao.”

Gina je prišla vratima, zbunjena izraza lica. Očito je bio posljednja osoba koju je očekivala. Možda su sinoćnji spoj i jedenje sushija bili toliko uspješni da je očekivala liječnika. “Zauzeta si?” upitao je.

“Pa, to je relativno pitanje. Glačala sam.”

“Možeš li napraviti stanku i provozati se?” Okrenuo se i ispružio ruku prema Rhinu koji je nalikovao malenom džipu.

“Mac, jesi li ti to kupio terensko vozilo?”

“Ma ne, Cooperov je. Moram priznati, prilično je dobar. Ali pomalo hladan. Uzmi jaknu pa ću te malo provozati.” Nije se odmah pokrenula. Samo je dugo zurila u njega. Iza nje su dopirali obiteljski zvukovi – televizija, Carrien i Ashleyn razgovor, zveckanje posuđa pri stavljanju u perilicu. Osjetio je miris dobra jela. Zacijelo je lijepo imati kuhara u kući, pomislio je. “Hajde, Gina.

Mjesec je ogroman.”

I dalje je djelovala pomalo zbunjeno, ali posegnula je za jaknom i doviknula da nakratko izlazi. Potom je pošla s njime, zabundala se i stavila pojas pripremajući se za vožnju. Odvezao ju je niz ulicu i preko plaže. Noć je bila pusta, što se Macu učinilo neobičnim. Ovakav je mjesec obično privlačio ljude, ali bila je kasna nedjeljna večer, a ujutro se rano radilo.

“O, Bože”, rekla je zureći u mjesec dok su se vozili plažom. “Nikada nisam vidjela ljepši mjesec.”

“Da, zbilja sve osvjetljuje. Dok se podiže, izgubit će svu svoju draž, ali malo možemo uživati u njemu.” Zaustavio je vozilo nasred plaže, točno pokraj logorske vatre za koju je sve pripremio na putu prema njoj. Sjedila je u Rhinu i promatrala ga dok je palio vatru; materijal za potpalu olakšao je stvar.

Potom je otišao do stražnjeg dijela vozila pa izvukao dva aluminijska stolca za plažu i deku, postavljajući ih tako da mogu promatrati zaljev i mjesečinu uz vatru. Postavio je stolce blizu jedan drugomu, a onda joj mahnuo da iziđe iz Rhina. Prišla je jednom stolcu.

“Zbilja si promislio o ovome.”

“Ne toliko o atmosferi. Kada sam sinoć vidio mjesec, ti si večerala sushi s liječnikom.” Izvadio je dvije boce piva i podigao ih.

“Iznenađujuće je dobar, sushi. Vrlo otmjen. Ali nisam odviše avanturistički nastrojena. Scott će pojesti bilo što, pa makar se naizgled migoljilo.” Uzela je pivo. “Hvala.”

Mac je sjeo na stolac za plažu pokraj nje, otvorio im piva i potegnuo ohrabrujući gutljaj svojega. “Što se Scotta tiče”, počeo je. “Koliko ti se sviđa?”

“Vrlo”, odvratila je. “Čini se sjajnim tipom.”

“Hmm. Jako ti se sviđa, ha?”

“Rekla sam da. Nego, što je ovo?”

Prostro je deku preko njih. “Priznajem... to me pomalo zateklo, tvoje izlaženje na spojeve. Godinama zajedno sjedimo na srednjoškolskim nogometnim, košarkaškim, hokejaškim i bejzbolskim utakmicama. Nikada nisam pomislio da te bilo tko zanima.”

“Ah, nisi?” upitala je. “Čak smo se jednom poljubili.”

“Dvaput”, odvratila je. “A sljedećeg si dana izjavio da je to vrlo loša ideja.

I da se ne smije ponoviti.”

“Da, pa, nikada me nisu optužili za taktičnost.”

“Kako si napumpao srednjoškolsku navijačicu ako nisi znao što treba reći?” upitala je kroz smijeh.

“Ah, kvragu, mislim da je ona znala sve što treba reći. Bio sam samo glupi napaljeni bik koji nije bio u stanju nimalo razmišljati. I to je razlog zbog kojeg sam zbilja želio razmišljati kada je riječ o tebi.” Okrenuo se kako bi je pogledao.

“Imao sam plan, Gina. Mislio sam da ćemo se, nakon što nam se cure približe fakultetu, vjerojatno početi viđati kao nešto više od običnih susjeda.”

“Zbilja?” upitala je. Otpila je gutljaj piva. “Nisam to znala.” Nasmijao se.

“Ne želim se miješati ni u što u vezi s čime si ozbiljna, ali ako nisam previše zakasnio...” “Što? Što ako nisi previše zakasnio?”

“Ne želim da budeš s drugim, Gina.” Privukao ju je k sebi. “Nisi mi samo prijateljica i susjeda. Godinama gajim vrlo snažne osjećaje prema tebi. Samo sam se bojao djelovati. Ako te razočaram, nikada si neću oprostiti.”

“Kako bi me razočarao?”

“Ajme”, rekao je prelazeći dlanom preko svoje glave. “Mislim da ćeš zbilja rasturiti to savjetovanje. Da smo u pravoj vezi, između muškarca i žene, dok su naše cure najbolje prijateljice i ja nekako zajebem – ako ne upali, ako dođe do svađe, plakanja i ružnog, bolnog prekida, ako strada prijateljstvo djevojaka...”

Podigao joj je bradu kako bi pogledao njezine lijepe oči. “Nisam želio započeti ništa što ne mogu kontrolirati i odraditi kako dolikuje. Nisam mogao podnijeti pomisao da budeš nesretna sa mnom.”

“Kao što je Cee Jay bila nesretna?”

“Pa... da.” Odmahnuo je glavom. “Bila je nesretna od prvoga dana. Mislila je da će brak biti poput nekakve bajke. Mislila je da će se konačno sve u njezinu životu posložiti. Ali bio sam uplašeni klinac i danonoćno radio kako bi nas uzdržavao. A polovicu je vremena bila trudna i bolesna kao pas. U tome nije bilo ničega zabavnog, bilo je užasno. Punih šest godina vladala je bijeda.

Potom je otišla. Gina, ne mogu gledati kako to druga žena prolazi, i sve zbog mene.”

Nije si mogla pomoći pa se nasmijala njegovim riječima, ali lagano, nježno, dodirnula njegov obraz. “Vrlo si drag čovjek i obožavam te, ali ne bojiš se da ćeš me razočarati. Bojiš se da ćeš si dopustiti zavoljeti me pa ću te napustiti.”

Načas je raširio oči. “Zbilja?”

Kimnula je. “A ako zastaneš i nakratko razmisliš, shvatit ćeš što osjećam prema tebi i ti prema meni. Godinama smo najbolji prijatelji. Ali, Mac, prokleto sam sita samo tvog prijateljstva. I sita sam samoće. Moram ići dalje sa životom...”

Umorno je uzdahnuo pa je zagrlio objema rukama. “I ja, Gina. I ja. Ali ne mislim ići dalje. Prije ići naprijed.”

“Ako me poljubiš i zagrliš, dovedeš u iskušenje pa mi onda opet kažeš da si pogriješio, uzet ću onaj tvoj mali pištolj za koji nitko ne zna da ga nosiš na gležnju i skratiti ti muke. Jesam li bila jasna?”

Nasmijao se. “Možda bih bolje prošao.” Nagnuo se prema njoj i pažljivo je poljubio, držeći pivo. “Bit će rizično, znaš?” “Što?”

“Biti u vezi. Kad si zadnji put bila sama s muškarcem? Zbilja sama?”

“Ne znam”, odvratila je priljubivši se uz njega. “Moglo bi biti zabavno.

Kao da smo opet tinejdžeri. Skrivati se uokolo. Tražiti mjesto na kojem ćemo biti sami. Seksati se na strašnim mjestima.”

Naslonio se u svom stolcu i sa šaljivim osmijehom odvratio: “Seks?”

Mlatnula ga je po ruci. “Ozbiljno, reci da pritom u planu nemaš seks pa ću ja odustati. Ne sjećam se kad sam se zadnji put seksala. Davno je to bilo.

Možda se više i ne sjećam kako se to radi.”

“Ah”, odvratio je, lagano se meškoljeći u svom stolcu. “Predložio bih program ponovnog uvođenja sada i odmah, ali ljudi imaju sve te mobitele s kamerama. Samo mi još to treba.” Zahihotala je. “Što sa Scottom? Ovo će vjerojatno izazvati problem?”

“Mac, Scott samo želi nekoga s kime može razgovarati. Volio bi ponovno izlaziti, upoznati žene, istražiti je li ljubav njegova života uistinu posljednja ljubav u njegovu životu i je li završio s time. Proveo je dva naša spoja govoreći o svojoj pokojnoj ženi. Izgubio ju je manje od dvadeset četiri sata nakon rođenja svoje trogodišnje kćeri. Još uvijek tuguje. Ali spreman je nastaviti sa životom i sigurna sam da me pozvao zato što sam sigurna. Zato što je imao osjećaj da ću ga slušati.”

“Gina, dušo, mislim da si usavršila to savjetovanje.”

“A ja mislim da je Scott dobar čovjek koji će mi biti prijatelj. Ljubazan je.

Velikodušan. Ima majku i punicu koje ga silno izluđuju i to je jedan od razloga zbog čega se doselio ovamo.”

Mac se nasmijao. “Treba li njegovu popisu pridružiti jednu staru tetu usidjelicu?”

Priljubila je lice o udubinu njegova vrata. “Lijepo mirišeš.”

“Upotrijebio sam onaj ženskasti gel za tuširanje koji mi je Lou kupila za Božić. Smatrao sam kako imam jednu priliku u ovome.”

“Toliko si dugo čekao”, rekla mu je.

“Ne namjerno. Silno žalim što ti nisam mogao ponuditi nešto više.

Policajac sam s malom plaćom, troje djece i tetom. Čekaju me zubni aparatići u još dvoja usta i tri studija. Gina, zbilja bih te volio odvesti na mnoga mjesta, biti sam s tobom, udvarati ti se, ali iskreno, bit će teško.”

“Pretpostavljam da ćemo se često ljubiti na plaži”, odvratila je, nimalo uznemirena. “Jesi li ikad maštao o seksu u policijskom terencu?”

“Ne!” uzviknuo je, nasmijavši se. “Znaš da sam previše ukočen za to.”

Podigla je pogled. “Taj veliki mjesec jednostavno ne želi otići.”

“Je li ti dovoljno toplo?”

Spustila je pivo pokraj stolca, ovila ruke oko njegova vrata i rekla: “Moglo bi mi biti toplije.”

Privukao ju je bliže i usnama prekrio njezine u vrelom, prodornom poljupcu. Otvorila je usne za njega i pustila ga unutra, zbog čega je imao osjećaj kao da je na nekom drugom planetu. Gurnuo je duge prste u njezinu plavu kosu i pridržao joj glavu dlanovima, pomičući je malo tamo, malo amo, i produbljujući poljubac. Zastenjala je pod njegovim usnama, a Mac je zarežao.

Pomicao je usne o njezine nekoliko dugih sekundi koje su se pretvorile u minute.

“Bože, tako si dobra okusa”, šapnuo je. “Eto, zato sam se bojao poljubiti te.

Ukrutio mi se.”

“Meni se ono drugo”, odvratila je. I točno je znao na što misli. Bila je meka ondje gdje je on bio krut.

“Mogao bih te uzeti upravo ovdje pod dekom i odagnati deset godina stresa iz tvoga života”, ponudio je.

Nasmijala se. “Hvala na nesebičnoj ponudi. Kladim se da nemaš čak ni zaštitu.”

“Imam. Kupio sam je u Coquilleu kako se ne bih zatekao pokraj Cliffa u dućanu dok kupujem kondome. Imam jedan u džepu. Ovo je prvi put da imam kondom u džepu nakon više od deset godina.”

“Možda se možemo iskrasti ovoga tjedna dok su svi naši ukućani u školi ili na poslu.”

“Sutra”, rekao je, nastavljajući je ljubiti.

“Ah, sutra. Nazovi šerifa i reci mu da trebaš malo vremena za sebe. Ja ću reći Stuu da trebam dvadeset minuta kako bih nešto obavila.”

“Dvadeset minuta?” upitao je.

“I meni je prošlo barem toliko vremena”, rekla je. “Mac, jesi li ovoga puta siguran?”

Malčice se odmaknuo kako bi je mogao pogledati u oči. “Gina, godinama sam zaljubljen u tebe. Žao mi je zbog zadnje tri godine. Trebala si me mlatnuti tavom po glavi.”

“Nisam mogla, shvaćaš”, odvratila je. “Mislila sam kako možda želiš da budemo samo prijatelji. Kakvi prijatelji znaju biti, uvijek si tu za mene. Nisam se mogla odreći toga.”

“Uvijek ću biti tvoj prijatelj”, rekao je. “Tvoj najbolji prijatelj, ako mi dopustiš. Ali želim biti i tvoj ljubavnik.” Zastenjao je i premjestio se u stolcu.

“Uskoro. Želim to uskoro.” Potom se snuždio. “Ah, Gina... nisam ti se ni udvarao! Bože, trebao bih izlaziti s tobom prije nego što počnem preklinjati da te skinem!” Vratila je njegove usne na svoje, glasno ga ljubeći. “U redu je, Mac. Spremna sam. Odavno sam spremna.” Ponovno ga je poljubila. “I obećaj mi da ćeš ponovno upotrijebiti taj seksi gel za tuširanje.”

Naslonio je čelo na njezino. “Hoćeš li hodati sa mnom?”

Nakon manje od dvadeset četiri sata, u dva poslijepodne, tek sat i pol prije završetka nastave, Gina je ležala u Macovu krevetu. Otišli su k Macu zato što se njegova kuća nije nalazila usred grada poput Ginine. Čekao ju je kada je stigla na njegov kolni prilaz, nakon čega im je trebalo otprilike četrdeset pet sekundi da strgnu odjeću jedno s drugoga i padnu u krevet, međusobno se istražujući gladnim prstima i izgladnjelim poljupcima proždirući jedno drugo.

Nasmijala se.

“Okej, snažan sam, ali što je toliko smiješno?” upitao je. “Urnebesno je.

Prije tjedan dana vozili smo svoje djevojke na treninge, sjedili na utakmicama jedno pokraj drugoga nikada se i ne držeći za ruke, a evo nas sad, goli smo.

Otprilike šesnaest sati nakon što si odlučio da se možeš nositi s djevojkom.”

Prešao je prstom po gumici njezinih gaćica. “Pa, gol jesam, ali ti još nisi. I trebalo mi je šesnaest sati samo zato što se nisam želio seksati pod dekom.”

“Ti dani seksa pod dekom ili na stražnjem sjedalu odavno su prošli.

Nadam se. Slušaj, ako ti teta Lou bude morala prišiti koje dugme natrag na košulju, obećaj da joj nećeš reći kako sam strgnula odjeću s tebe.”

Potom se i sam nasmijao. “Očito ne znaš neke stvari o teti Lou. Vjerojatno bi me nagradila da zna što se događa.”

“Čisto da se razumijemo.

“Trebali bismo usporiti”, rekao je.

Promeškoljila se uz njega. “Mislim da je kasno za to.” Pogledala je sat na ormariću. “Ostao nam je samo sat i petnaest minuta.”

Zacijelo je to shvatio kao pozivnicu jer joj je svukao gaćice i namjestio se nad nju, spreman i dodirujući je vrškom ukrućena spolovila. Odgovorila mu je lagano šireći noge.

“Reci mi što da učinim, dušo”, rekao je. “Reci mi gdje da te dodirujem.

Kako da te dodirujem. Zato što mi je trenutačno najvažnija stvar u životu nagnati te da svršiš, snažno.”

Stoga je učinila što je zatražio, povlačeći ga u sebe i stavljajući njegove prste na klitoris, na što je rekao: “O, Bože. O, moj Bože.” Pomilovao ju je i ušao točno dva puta, a potom je eksplodirala, stišćući ga toliko snažno da se nadala kako mu nije naudila. I koji blagoslov, zato što ju je slijedio u stopu, snažno zastenjavši i zadrhtavši dok je svršavao. Povrativši kontrolu, rekao je: “Nikada nećemo moći snimati pornografske filmove.”

Držala ga je uza se, nastojeći ujednačeno disati.

“Volim te”, rekao je. “Volim te, malena. Odavno te volim.” Zaplakala je.

U jednom se trenutku smijala, u sljedećem plakala.

“Dušo?” upitao je mičući joj kosu s lica.

Pokušala je pokriti lice jer je umirala od srama. “Oprosti”, šapnula je.

“Tako sam osjetljiva. Nisam ni pomislila da ću plakati.” Ali suze su joj se slijevale iz očiju u kosu. “Što je bilo, dušo? Jesam li bio pregrub? Jesam li te ozlijedio?”

“Ne, Mac, ne. Ja...” Trebala je koji trenutak da se pribere. “Oprosti, samo što... Mislila sam da to možda nikada neću imati.”

“Prošlo je toliko dugo, ha, malena?”

“Ha.” Šmrcnula je. “Ovo je prvi put, Mac. Postojala su samo dva tipa u mom životu: Ashleyn otac, koji je govorio da me voli samo kako bi mi se uvukao u gaćice kada mi je bilo punih petnaest godina, i još jedan tip s kojim sam kratko hodala, ali oboje smo odmah shvatili da nismo jedno za drugo.

Nikada nisam imala muškarca kojega sam ovako voljela. Bože, pitala sam se hoću li ga ikada i imati.”

Mac je obrisao suze s njezinih obraza, nasmiješio se i priljubio je uza se.

“Sad ga imaš.”

“Svi će znati”, rekla je.

“Takav je grad. Hoće li ti to smetati?” upitao je.

Odmahnula je glavom. “Imam zamjenika Macana.”

“Ah, znači, želiš pridružiti lupanje po guzi ovom susretu”, rekao je. “Tko bi rekao da si perverzna...”

“Sve te djevojke i žene žele tebe, a ti zbilja želiš mene?” upitala je.

Kimnuo je i ponovno joj sklonio kosu s lica. “Zato što si najbolja.”

Mac se odmarao u svojoj tihoj sobi s po jednim labradorom sa svake strane naslonjača, upaljenog kamina, podignutih stopala i s knjigom u krilu.

Knjigom koju nije čitao. Osjećao se smirenije nego unatrag nekoliko godina i samo se molio da mu mobitel ne zazvoni ili počne vibrirati zbog nekakvog problema u gradu, zato što je želio neko vrijeme lebdjeti na ovom oblaku.

Poslijepodne je bilo prekratko. Želio je više Gine. Želio joj je šaptati, voditi ljubav s njom, osjećati njezino prekrasno vitko tijelu blizu svojemu...

“Tata? Imaš minutu?” upitala je Eve. Otvorio je oči. “Naravno”, rekao je uspravljajući se u naslonjaču i zatvarajući knjigu koja mu je ionako služila tek kao rekvizit. “Što se događa?”

Sjela je na kauč točno nasuprot njemu. “Ashley je zvala. Rekla je da ste ti i njezina mama...” Ugrizla se za donju usnu. “Što, Eve?” “Rekla je da ste ti i Gina sada zajedno. Da ste cura i dečko.”

“Ah”, odvratio je.

Jedna od stvari o kojima su razgovarali prije nego što su se iznova odjenuli bila je ta da njihove obitelji ne bi trebale posljednje doznati. Ali također da ne moraju znati sve.

“Pretpostavljam da je tako”, rekao je. “Mislim da se to odavno spremalo.

Gina i ja godinama smo vrlo bliski. Zaključili smo da smo, ako ćemo biti iskreni, više od prijatelja.” “Što to točno znači? Više od prijatelja?” upitala je.

“Znači da se sviđamo jedno drugome u romantičnom smislu, a ne samo kao susjedi. Jednako kao što tebi Landon nije samo prijatelj, nego ti je dečko.”

“Spavate li zajedno? Seksate se?”

Osjetio je kako mu obrazi počinju plamtjeti, ali proklet bio ako ustukne pred šesnaestogodišnjom djevojčicom. Hrabro se držao. “Spavaš li ti s Landonom? Seksate li se?”

“Tata!” “Što je?” upitao je.

“Naravno da ne spavam! Ali imam šesnaest godina i poznajemo se tek od početka školske godine. Ti imaš trideset šest i...” Barem nije rekla da se odavno seksala. “I?” upitao je, podižući obrvu.

“I mislim da nikada nisi imao djevojku! Ili čak izlazio na spojeve.

Malčice se nasmijao. “U pravu si, Eve. Ali Gina i ja godinama smo prijatelji, vrlo se dobro poznajemo i mislim da je dobra žena. Nadam se da ću je početi izvoditi na spojeve. Ima li problema?”

“Pa, kako da se Ash i ja ponašamo s obzirom na tu novu situaciju?”

Dobacio joj je zbunjen pogled. “Kao i uvijek?”

“Ali čudno je!”

Naslonio se i podigao stopala. Nastojao je ne nasmijati se. “Priviknut ćete se.”

“A što ako se vjenčate pa razvedete?” upitala je.

Ponovno se uspravio. “O, za Boga miloga, Eve! Možemo li otići na dva spoja prije nego što nas vjenčate i rastavite?”

“No? Što ako se to dogodi?”

“Prije nego što se to sve stigne dogoditi, vjerojatno ćeš se i sama udati i razvesti!” ispalio je.

“Nije smiješno!”

“Meni je bilo pomalo smiješno”, progunđao je. “Samo govorim da, osim činjenice da se nadam provesti malo više vremena s Ginom, ne planiramo promijeniti živote svojih obitelji.” Frknuo je. “Čovjek bi pomislio da će dobiti malo podrške.”

“Samo mislim da je čudno”, odvratila je. “I kladim se da se seksate!”

“Ja se kladim da neću raspravljan s tobom o svom seksualnom životu u ovom životu”, prasnuo je u odgovor. “Želiš reći da imaš seksualni život?” upitala je.

“O, Isuse Bože”, promrmljao je. “Lou! Gdje je teta Lou?” “Gleda reprize Designing Women u svojoj sobi”, odvratila je Eve. “Zna li ona?”

“Siguran sam da zna”, rekao je. “Slušaj, ne brini se. Ne vidim razloga da se moj ili tvoj život pretjerano promijene ako hodam s Ginom. I dalje ćemo zajedno obavljati sve školske stvari, i dalje ću piti kavu s njom u zalogajnici kada ne radim, i dalje ćemo zajedno slaviti određene praznike, ali ponekad ću je možda držati za ruku ili je zagrliti, ili...”

“Ili?” upitala je, izvijajući jednu osuđujuću obrvu i zureći u njega.

“Ili se ljubiti kao pravi, kao što činite ti i Landon! Znaš, da sam ja tebe toliko gnjavio zbog dečka, poludjela bi! Zašto nitko ne savjetuje samohrane očeve o odgoju tinejdžerica? Što ti je? Voliš Ginu!”

“Samo ne želim da iznova prolazimo važnu, užasnu stvar: preseljenje, započinjanje ispočetka, sve to. Sjećaš li se?”

Bože, pomislio je. Ona se sjeća?

“Naravno da se sjećam”, rekao je. “Dušo, bilo ti je samo šest godina kada je tvoja mama otišla, a vjerojatno se ne sjećaš da je bila vrlo mlada i vrlo nesretna. Gina nije dijete. Vrlo je uravnotežena i razumna. I voli te. Žao mi je zbog tvoje mame, ali učinio sam sve što sam mogao.”

Krupne su suze nahrupile u njezine oči, ali nisu se prolile. “Znam”, odvratila je.

Mac je opsovao samoga sebe. Znao je biti glup na toliko načina. Nikada mu nije palo na pamet da bi veza mogla prestrašiti Eve, da u sebi još uvijek nosi zaostatke traume zbog gubitka majke na onakav način.

Ustao je, prišao kauču, sjeo pokraj nje i zagrlio je. “Slušaj, dušo, nemaš razloga brinuti se. Sve će biti u redu. Gina je dobra osoba, ja sam dobra osoba.

Oboje stavljamo svoju djecu na prvo mjesto. Pokušaj se opustiti i uživati u tome što su svi sretni. Možda sam konačno pronašao nekoga tko će sjediti sa mnom u kamionetu dok špijuniram vas klince na plaži, ha?”

Lagano se nasmijala. “Pomalo me iznenadilo”, rekla je.

“Ne znam zašto. Godinama smo najbolji prijatelji.”

“Pa, najbolji prijatelji nikamo ne vode. Nikada to nisam predvidjela.”

“Onda si valjda jedina. Po gradu se priča da su se ljudi pitali zašto mi toliko dugo treba.” Stisnuo ju je i nasmijao se. “Znam da se ponekad ne slažemo... silno ne slažemo. Ali trebala bi znati da nikada ne bih učinio ništa čime bih ugrozio tvoju sigurnost. Tvoje potrebe uvijek moraju biti na prvome mjestu, Eve. Tvoje, Ryanove i Dee Deene – uvijek na prvome mjestu.” Slegnuo je ramenima. “Ali, anđele, tvom bi starom ocu također dobro došlo malo društva.”

Oslonila se na njega pa rekla: “Valjda.” Nasmiješio se samome sebi.

Smatrala ga je starim poput Biblije. S trideset šest!

“Je li Ash uzrujana zbog toga?”

“Nije. Mislim da je to baš fora. Rekla je da, ako sve odradimo kako treba, možemo biti sestre. Prave sestre.”

“Ili, bez ikakva odrađivanja, možete biti bliske poput sestara koliko god dugo želite.”

“Znam to”, odvratila je, snažnije se privijajući uz njega.

Nakratko je grlio svoju djevojčicu, predobro se prisjećajući kakva je bila netom nakon što je Cee Jay otišla, koliko je plakala i piškila u krevet, kako je svakoga dana trčala kući iz škole provjeriti je li joj se majka vratila kući, kako se prestala igrati s drugom djecom na igralištu, ali je u svojoj sobi vodila raskošan izmišljeni život sa svojim lutkama, izmišljajući svakojake složene scenarije o nestalim majkama. Vodio ju je na savjetovanja dostupna putem društvenih službi pa je došla k sebi, prilagodivši se njihovu neobičnom životu sastavljenom od oca, troje djece i tete. Morao je dati otkaz na jednom poslu, početi živjeti s Lou, žonglirati milijun stvari – ali upalilo je. Konačno nije bilo svađa, straha, plakanja.

I priviknuo se na samoću.

Više nije želio biti usamljen.

Nakon jednoga sata, Lou je prošla kroz dnevni boravak držeći šalicu čaja u rukama. “Bit će potrebno kratko razdoblje privikavanja. Bit će u redu.”

“Ili si čula, ili ti je rekla”, rekao je.

“Pomalo i jedno i drugo”, odvratila je sliježući ramenima. “Drago mi je da ste ti i Gina iskreni. Iz vlastitog iskustva mogu reći da tajne nikada ne uspijevaju.”

“Lou, trebam li razgovarati s njom o seksu?”

“O, za Boga miloga! Zbilja, Mac, to seksaš li se ti ne tiče se... ” “Ne to, Lou, ne to. Šesnaest joj je godina. Prelijepa je. Ima dečka. Malo smo razgovarali, ali ne želim da se izlaže riziku.” Protrljao je bradu. “Ne gledam na to kao na zabavu, ali mogu to učiniti.”

Nasmiješila mu se. “Stvar je riješena, Macane.” Mračno se namrštio, a Lou je sjela na kauč. “Eve i ja vodile smo brojne razgovore. Shvaća da su njezini roditelji prenaglili i započeli život odveć mladi i premda je ishod bilo troje prekrasne djece, prevelika mladost može biti preteška i loše završiti. Rekla sam joj da ću joj, ako ikada poželi posjetiti moju ginekologinju, vrlo ljubaznu i diskretnu ženu, ugovoriti termin. Bez ikakvih pitanja. Eve je vrlo pametna djevojka i ima visoke kriterije.”

“Ne želim ti jednostavno prepuštati takve stvari, Lou.” “Znam. Ali znam kako klinci razmišljaju, vjerojatno bolje od tebe. A djevojkama je obično ugodnije razgovarati sa ženama. Ali samo izvoli, ako želiš razgovarati o tome...”

“Mogao bih”, rekao je. “Mogao bih. Iako ne odmah. Trenutačno je pomalo izvan sebe zbog pomisli da hodam s majkom njezine najbolje prijateljice.”

“Slušaj, Mac, to je dobar problem. Eve će biti dobro. Samo diši, dobro?

Pokušaj malo uživati u životu. Ne mozgaj previše o tome pa da uprskaš dobru stvar. Godinama si odgađao vlastiti život i zbog toga ti se divim. Ali zbilja, još malo i postao bi stoik.”

Devetnaesto poglavlje

C

ooper se dobro proveo u posjetu obitelji. Znao je da ih je zatekao pojavivši se dva tjedna prije Božića dok su svi bili zauzeti. Ali njegove tri sestre, njihovi muževi, dvije nećakinje i dva nećaka uspjeli su uskladiti nekoliko kratkih posjeta i dva velika obiteljska obroka u kući njihovih roditelja. Kada su za stolom sjedili samo odrasli, rekao im je za trgovinu mamcima i obnovi kojom se bavi kako bi mogao prodati kuću. Nije rekao koliko zemlje dolazi uz nju.

Potom im je rekao da se viđa s nekim.

Nije točno u tom trenutku shvatio stvarnost svoje situacije sa Sarom, ali pogurnuo ju je bliže istini. Potajno je priznao da, poput tinejdžera, mora razgovarati s njome svaki dan. Slao bi joj malene poruke i navečer je zvao. Nije mu se javljala jedino dok je letjela, a tada bi mu uzvratila pozivom.

Trebao ju je.

Kada se vratio u Thunder Point, već je bio upoznat sa svim lokalnim tračevima. Nedavni romantični razvoj u slučaju Maca i Gine zaokupljao je Saru, ali Coopera je više zanimao tijek situacije s Morrisonovima. Prema glasinama, zvučalo je kao da je obitelj eksplodirala iznutra, ostavljajući za sobom praznu kuću okruženu razmetljivom ogradom. Prema pričama, zaplijenjenu.

Sarah je radila kad se Cooper vratio, stoga je svratio k zamjeniku. Kada je ušao u maleni ured s izlogom, Mac je razgovarao na telefon, pa je strpljivo pričekao pokraj vrata. Zamijetio je Benov stari laptop na stolu. Potom je zamjenik odložio telefon i ustao.

“Dobro došao natrag”, rekao je smiješeći se i pružajući ruku.

“Dakle, okrenem leđa na pet minuta i ti odlučiš unaprijediti svoj ljubavni život”, rekao je Cooper pružajući vlastitu ruku.

“Pa, kvragu, ne zovu me brzim nizašto.”

Cooper se nasmijao. “Zovu te.

Mac je podigao dlan. “Prijatelji ne dopuštaju prijateljima da govore opasne stvari.”

Cooper se nacerio. “Drago mi je što sam se vratio. Jesi li potjerao Morrisonov klan?”

“Volio bih preuzeti zasluge za to, ali mislim da su jednostavno došli do svog kraja. Nije tajna da posredništvo i razvoj nekretnina u državi nisu cvjetali, ali mislim da se svi slažu kako je Puck imao više novca negoli je znao što će s njime te da mu recesija nije naškodila. Puck je prvi otišao. Vratio se u Eugene.

Možda su ga primili sinovi iz prvog braka. Potom su otišli gđa Morrison i Jag.” “Dakle, gradski nasilnik više nije u gradu?” upitao je Cooper. “Jedino što ti zbilja mogu reći jest da mu je predloženo da se pomiri s Landonom kako bi se mogao vratiti u Thunder Point High i da je odbio, stoga se njegova suspenzija pretvorila u isključenje. To ne znači da nije u blizini. Preporučuje se daljnji oprez.”

“Je li imao problema zbog tog obiteljskog nasilja? Jer je udario oca?” upitao je Cooper.

“Približava se datum njegova saslušanja. Bit će mu to drugi prijestup i iako možda neće dobiti kaznu kakvu zaslužuje, prilično je prokleto jasno da je klinac nasilan. A frajer će uskoro navršiti osamnaest godina. Ne vjerujem da će ga sud tetošiti. Sljedeći put kad izvede takvo što, neće dobro proći.”

“Pa, i to je nešto, valjda”, rekao je Cooper. “Isuse, koji je vrag tom glupanu? Zacijelo je odrastao s deset puta više svega nego što ima većina ovdašnjih klinaca.”

“Možda mu je taj vrag”, rekao je Mac. “Provodim puno vremena osjećajući se užasno što svojoj djeci ne mogu više pružiti. Možda bih trebao promisliti o svoj toj krivnji. Možda im je tako bolje. Barem nisu nezahvalni mali gadovi.” Potom se nasmijao. “Tako je malo potrebno za njihovu sreću.

Potrudit ću se zapamtiti to.”

“Imaš dobru djecu, Mac”, rekao je Cooper. Kimnuo je prema laptopu.

“Jesi li pronašao štogod ondje?”

“Dao sam ga forenzičkim informatičarima u odjelu pa su ga pregledali i presnimili sadržaj tvrdog diska. Nadam se da su imali tvoje dopuštenje jer sam rekao da jesu.”

“Naravno. Ali zašto to nisi sam učinio?”

Odmahnuo je glavom. “Odjel za umorstva, mrtvozornik i pomoćnik okružnog tužitelja pretražili su trgovinu mamcima i izvršena je obdukcija. Nije bilo dokaza o zločinu.” Slegnuo je ramenima. “I nemam pojma jesu li što pronašli na laptopu, ali njihova ekipa može pregledati čak i obrisani i uništeni materijal. Zastrašujući su.” Podigao je laptop i otklopio ga. “Ali pronašao sam nešto. Pitam se jesi li i ti to zamijetio.”

Oslonio se kukom o stol i držeći ga na bedru, pokrenuo laptop. Počeo je listati mailove. Trebalo mu je nekoliko minuta pa je mrmljao: “Evo, evo...”

Zatim je rekao. “Ah! Imam ga. Spremio je ovo. Sjećaš li se toga? Staro je četiri godine i možda objašnjava nekoliko stvari o tom sporazumu koji imaš u vezi s prijateljevom trgovinom mamcima.”

Okrenuo je laptop prema Cooperu i pružio mu ga.

Mislim da mi je dosta ovog mjesta. Vrijeme je da odem i pronađem nešto novo. Mislim da bih radije imao orlovo gnijezdo nego hrpu korporativnog sranja. Coop Opet lutaš? Čini se da je to moj modus operandi. Vrlo lako postanem nemiran.

Ali ne plaćaju ti puno? Zašto jednostavno ne odradiš još nekoliko godina radi novca? Pronađi mjesto na kojem ćeš se skrasiti. Daju povlastice.

Vjeruj mi, orlovi nisu jaki na povlasticama! Ben Ne znam. Skupljanje novca radi njega samog... Isprazno je. U životu mora postojati nešto više od toga. Cooper Cooper je pogledao Maca. “Mogao je imati gomilu novca da je prodao dio zemljišta. Makar samo komadić.”

“Mislim da to nije smisao tog maila. Svi znamo da Ben nije pretjerano ganjao lovu. Jesi li znao da na rtu postoji barem jedno orlovo gnijezdo?”

“Vidio sam orlove i sjećam se da mi je Ben govorio kako ima gnijezdo – ponosio se time. Ugrađena su u one kamene litice. Otišao sam sve do rta i pogledao preko ruba, ali ništa nisam mogao vidjeti – same stijene sve do vode.”

“A sumnjam da možeš prići brodom. Sredili bi te oni valovi koji udaraju o stijene. Ali mislim da je Ben sačuvao mail zbog toga s novcem. Jasno je da novac nije jedino što te pokreće.”

“E pa, to još ne znamo sa sigurnošću”, odvratio je Cooper kroz smijeh.

“Lako je to reći kada imaš dovoljno novca da živiš zauvijek. A ja nemam. Vjeruj mi.” Zaklopio je laptop. “Dakle, završio si s njime?”

“Tvoj je. Jesi li za kavu?”

“Bilo bi dobro. Preko puta?”

“Ne čini se da je prevelika gužva”, rekao je Mac. Cooper je pogledao na svoj sat. “Imam malo vremena. Želim svratiti u dućan. Večeras kuham za Saru i Landona.”

“Landona? Kojeg Landona?” upitao je Mac smijući se. “Misliš na vođu navale koji sada živi kod mene?”

Cooper je Božiću rijetko pridavao preveliku pozornost. Ponekad bi otišao u Albuquerque kako bi proveo vrijeme s obitelji, ali davao im je poklon– bonove, a ne gomilu izbirljivih poklona. Kada je imao djevojke, točno je znao što će im pokloniti: nakit. Ozbiljnost djevojke mjerila se razinom nakita.

Djevojci s kojom izlazite, ali niste pretjerano povezani, darujete poklon–set za tuširanje ili poklon–bon. Proteklih je godina uvijek izbjegavao uredsku zabavu.

Povremeno je nazočio neformalnim druženjima radnih kolega. Druženje s drugim pilotima znalo je biti zabavno.

U Thunder Pointu bilo je malo drukčije. Ponajprije, ljudi su se naizgled smjenjivali na mjestu domaćina, ali nisu pretjerivali. Lou i Mac otvorili su vrata i pozvali lokalne prijatelje za koje se pokazalo da predstavljaju polovicu grada. Žene su nosile božićne pulovere s likom Djeda Božićnjaka ili sobovima, muškarci su došli u crveno–zelenim puloverima i vunenim hlačama umjesto u trapericama. Prvi put u životu Cooper je zamolio ženu da ga odjene. Bio je dovoljno pametan da se ne pojavi u jednom od svojih odijela ili trapericama.

Sarah je probrala njegov ormar izvlačeći tamne hlače, uškrobljenu košulju, smeđe–sivi pulover s V–izrezom i crne cipele koje gotovo nikada nije nosio. “To će proći”, rekla je.

Carrie i Gina James priredile su okupljanje na istu temu. Njihova je zabava sadržavala mesne okruglice, ljute umake, kekse, otmjene kolačiće te izvanredne kanapee od račića i s parmezanom.

“Ako pojedeš još koji, pozlit će ti”, rekla je Sarah.

“Ne mogu prestati”, odvratio je.

Stu je jedne večeri održao zabavu u svojoj zalogajnici, a potom je Cliff imao besplatan happy hour u Cliffhanger’su s punčem za mlađariju. Ponovno je bilo mnogo božićnih pulovera i crnih svečanih hlača. Cooper je nazočio svakom događaju te se, na svoje iznenađenje, divno zabavio. Pa, osim možda kada je Ray Anne u Cliffhanger'su popila malo previše pa ju je Cooper vozio kući. Morao ju je unijeti u svoj kamionet. Pijano je predložila da “to obave” čisto u božićnom duhu, a kada je rekao da mu to ne bi odgovaralo, složila se pa rekla: “Pa, barem mi onda potpiši one papire za zastupanje, Hank!”

Odjurio je natrag ka Cliffu kako nitko ne bi pomislio...

Obalna straža blagdanima nije spavala, stoga Sarah nije mogla nazočiti svim zabavama, ali posjetila ih je nekoliko. Cooperu je bilo lijepo uza se imati nekoga otmjenog i dražesnog poput Sare. Ali na Badnjak mora raditi. Morat će boraviti u postaji Obalne straže, spremna za let ako koga bude trebalo spasiti.

“Neće biti prvi put da se Landon i ja moramo prilagoditi za blagdane.

Možda će ga McCainovi primiti k sebi. Prestajem raditi na božićno jutro, stoga ću biti kod kuće.”

“Dopusti meni”, rekao je Cooper. “Što da ti dopustim?”

“Bit ću kod tebe na Badnjak. Ako mora nekamo ići, dobro. Bit ću ondje kada dođe kući. Potom ćemo zajedno provesti božićno jutro.”

“Ah, ne znam.”

“Jesi li nervozna zbog toga što bih na božićno jutro bio kod tebe?” upitao ju je. “Zato što znam biti koristan. Znam kuhati. Još bolje čistim.”

“Znaš, stvar je u obitelji. Bojim se da će Landon sebe smatrati dijelom veze, kao što je to činio s Derekom. Tek mu je šesnaest godina. Ne shvaća da smo bliski, ali ne i ozbiljni.”

Cooper se nasmijao. “Ne brini se, Saro. Landon tjednima ne razmišlja ni o čemu osim o Eve.”

“Pretpostavljam da je tako”, odvratila je smijući se s njime.

Stoga su i Cooper i Landon otišli McCainovima na Badnjak gdje su jeli morske plodove ravno iz marine i do ponoći igrali poker. Eve se durila jer je radije željela Landona samo za sebe, Mac je rikao od agonije što dobiva tako loše karte, Cooper je umirao od smijeha, a Lou je sve rasturila.

Potom je osvanulo božićno jutro.

Neženje poput Coopera uživali su u praznicima i nisu bili pretjerano sentimentalni zbog njih. Sarah se nalazila negdje između djevojke za poklon– set za tuširanje i nakita, većinom zato što je bila toliko nevoljna spram veze.

Shvaćao je da je to uvelike zbog Landona. Stoga je odabrao savršene poklone za oboje.

Rano na Božić, provevši noć na Sarinu kauču, ustao je, nahranio psa, napisao Landonu poruku i rekao da odlazi nešto obaviti te da će se vratiti.

Vjerovao je da će klinac vjerojatno dulje spavati. U stvari, Sarah bi mogla doći kući i pročitati poruku prije nego što se Cooper vrati.

Odvezao se niz cestu do plaže, ali zastao je u marini. Brodice su oživljavale. Sunce je netom izašlo. Činilo se da mnoštvo ribara i nekoliko rakolovaca isplovljava na božićno jutro. Odjednom mu je sinulo da ti ljudi nemaju izbora. Znao je to, dakako, ali nije previše razmišljao o tome. Nikoga nije dobro poznavao, a zapravo su mu i oni koje je upoznao bili tek puki poznanici. Međutim, znao je da većina radi na brodicama svojih očeva, djedova i braće. Možda su voljeli svoj posao, ali čak i da nisu, predstavljao je njihovo sredstvo za preživljavanje.

Ali Cooper, vječiti samotnjak, imao je izbora. Nikada se nije morao dugoročno obvezati ili ostati na poslovima koji ga nisu ispunjavali. Sve što je morao bilo je voditi brigu o samome sebi.

Promatrajući odlazak tih brodova u rano božićno jutro, osjetio je zavist.

Ljudi su ovisili o njima. Morali su uzdržavati obitelji. On se gotovo dvaput oženio, a opet nikada nije imao taj osjećaj odgovornosti.

Sa svog mjesta na sjedalu kamioneta vidio je prikolicu. Živio je u stanovima, dvije godine na brodu, u svojoj prikolici – svemu što je mogao lako i brzo premjestiti.

Ubacio je u brzinu i zaputio se plažom. U garaži, zajedno s Benovim starim kamionetom i Razorom RZR 800, nalazile su se dvije vrhunske daske za surfanje, vesla i dvije kutije. Bio je očistio i napunio spremnik Benova Razora, a potom položio daske na stražnji dio gdje bi mogla stajati ledenica i privezao ih.

Kutije je stavio na suvozačevo sjedalo. Nasmijao se samome sebi – nije bio vičan u zamatanju. Oko svake daske nalazila se široka, crvena vrpca, a obične bijele kutije imale su identičnu vrpcu. Bez papira, bez tričarija, kako ih je nazivala njegova majka. Možda je vraški dobro nosio poklonjena odijela i kupovao vrhunske igračke, ali umatanje poklona jednostavno mu nije išlo od ruke.

Međutim, pomislio je da će Landon poludjeti zbog ovoga. A Sarah, kao djevojka s plaže u srcu, vjerojatno će također biti sretna. Nikada se ni zbog čega u životu nije bolje osjećao.

Odvezao je Razor preko plaže do Sarine kuće. Njezin je terenac stajao na prilazu, stoga se zaustavio iza njega. U kuhinji je zatekao Saru, još uvijek odjevenu u letačko odijelo, ali bez cipela na nogama.

“Bok, hvala što si skuhao kavu”, rekla je miješajući vrhnje i šećer u šalici.

“Danas ću morati odrijemati. Sinoć smo letjeli. Neki su ljudi u vožnji na jahti na Badnju večer imali problema s kamenjem. I cugom, rekla bih. Što ste vi radili?”

“Igrali poker”, odvratio je, uzimajući kavu iz njezinih ruku i privlačeći je uza se kako bi joj podario slastan jutarnji poljubac. Okomio se na njezina usta kao da je pregladnio i shvatio da se svakoga jutra želi buditi na takav način.

Kada ju je pustio, nasmijala se. “Poker? Kvariš mi brata?”

“Sranje, on je mene naučio nekoliko stvari. Ali Lou je pobijedila.”

“Bravo za nju. Što kažeš na doručak? Imam sve: jaja, kobasice, slaninu, slatke rolice. Možemo spraviti omlet ili ih samo ispeći.”

“Kladim se da skapavaš od gladi”, rekao je. “Možeš li pričekati petnaest minuta ako ja kuham?”

“Može, ali ne želim ti uvaliti cjelodnevno kuhanje. Već si obećao spraviti večeru.”

“Večera je lagana. Kvragu, doručak je lagan. Idi probudi Landona – imam nešto za njega. I za tebe.”

“Nego, razgovarali smo o tome. Nećemo praviti frku oko poklona. Samo koja sitnica i to je sve. Ništa veliko. Pristao si.”

“Saro, nemoj početi s prigovaranjem dok ne doznaš imaš li razloga prigovarati. Idi po malog. Dovoljno se naspavao... sinoć me rasturio.”

Pogladila ga je po obrazu. “Dobro, ali bolje ti je da si održao riječ.”

Dobro, pomislio je. Dakle, kasnije će mu malo očitati bukvicu. Odrastao je, može se nositi s time.

Landon se dovukao iz svoje sobe u donjem dijelu pidžame, bez majice, bosonog i kose razbarušene na sve strane. Trljao je oči poput dječaka. Poput dječaka s bradicom na obrazima. “Što je, Cooperu?”

“Donio sam tebi i Sari božićni poklon i nalaze se na prilazu.”

Zbog toga je otvorio oči.

“Ah, ako si napravio nešto ludo...” upozorila je Sarah.

Provukao je ruku oko njezina struka. “Opusti se, nije ono što misliš.”

Potom su slijedili Landona van.

Hladnoća nije nimalo smetala Landonu, usprkos bosim stopalima. Vrpce su ih odale – smjesta je prišao daskama. Uzviknuo je: “Juhu! Saro, pogledaj ovo!

Juhu!”

Okrenula se kako bi ga pogledala. Nasmiješila se govoreći: “Cooperu, to je previše.” “Činim što me volja”, odvratio je.

“Nisi baš poslušan.”

Stisnuo ju je. “Mislio sam da to najviše voliš.” Landonu je rekao: “Do ožujka ćeš daskati u zaljevu.”

“Da!” rekao je uzimajući jednu dasku iz stražnjeg dijela Razora.

“Na prednjem sjedištu nalaze se dvije kutije koje treba staviti pod drvce”, dometnuo je Cooper. “I ovo”, rekao je vadeći ključeve iz svog džepa. “Poslije će me trebati odvesti kući.”

“Ha?” jednoglasno su upitali Sarah i Landon.

“Bio je Benov. Mislim da bi volio da ga ti imaš. Nije ni približno nov, ali izgleda kao da je u dobroj formi. Meni svakako ne treba, a neću ga prodati. I evo ti savjeta: Rawley je spretan s popravcima i motorima ako ti zatreba. Idemo po te kutije.”

Kutije s prednjeg sjedišta Razora nisu dospjele do drvca. Landon, pomalo izvan sebe, strgnuo je vrpcu s gornje kutije, zbacio poklopac i podigao ronilačko odijelo. “Ti bokca!”

“Isuse”, promrmljao je Cooper. “Ponekad je zbilja izvan kontrole.”

Sarah ga je pogledala pa rekla: “Što si to učinio?”

Okrenuo ju je prema njemu. “Učinio sam što sam mislio da bi tebi i Landonu uljepšalo Božić. I to me razveselilo više nego išta što sam odavno učinio.”

Cooper je imao sve što je želio. Izmiješao je kupovni krumpir sa sirom, pripremio složenac od zelenih mahuna, rolice iz Carriena delikatesnog dućana stajale su na stolu, kao i šunka, koja se grijala na sobnoj temperaturi za poslije.

A kako bi poslijepodne učinio gotovo savršenim, Landon je odvezao svoj novi– stari RZR kod McCainovih koje je namjeravao vozati cijelo poslijepodne. I tako je Cooper mogao ispuniti svoju najveću želju i ušuljati se u Sarinu sobu pa se oviti oko njezine sitne, uspavane prilike i privući je uza se.

Okrenula se prema njemu, otvarajući oči. “Kupila sam ti pulover, a ti si nama kupio vozilo, dvije daske za surfanje i ronilačka odijela vrijedna stotine dolara.”

“Najbolji Božić u mom životu”, odvratio je ljubeći je u čelo.

“Najbolji Božić u Landonovu životu, to je sigurno.”

“Mjesecima će moliti za ranije proljeće”, rekao je Cooper.

“Previše se angažiraš”, odvratila je.

“Ti se previše bojiš”, istaknuo je. “Sve će biti u redu, Saro.”

“Nadam se.”

“Vjeruj mi.”

Nekoliko dana poslije Božića, Sarah i Cooper sastali su se s Macom i Ginom radi večere u Cliffhanger’su, na svom prvom službenom dvostrukom spoju – bez teta, majki, djece ili pasa.

“Nisam mislila da ću dočekati ovaj dan”, rekla je Gina.

“Svakako ih nema dovoljno”, složila se Sarah.

“Nego, slušajte, shvaćam da je ovo zbilja u posljednji trenutak”, rekla je Gina. “Imat ćemo kućno okupljanje za Silvestrovo. Zapravo je za djecu. Način

da spriječimo Eve i Ashley da naprave kakvu glupost sa svojim glupim dečkima, bez uvrede, Saro. Mogu pozvati nekoliko prijatelja, mi ćemo pripremiti hranu pa odrasli mogu igrati poker ili nešto. Pozvani ste, ako ste zainteresirani.”

Cooper je stisnuo Sarinu ruku pod stolom. Povukao ju je prema sebi i šapnuo joj na uho: “Reci ne, preklinjem te.”

Odvratila mu je šapatom: “Što da kažem?”

“Da imaš planove”, rekao je. “Samo reci ne i nagnat ću te da na Silvestrovo tri puta svršiš. Tri puta.”

Lice joj je pocrvenjelo poput rajčice. Pogledala je u prijatelje pa rekla: “Ovaj, Cooper ima planove za mene.”

Dok ju je Cooper vodio kući, rekla je: “U redu, g. Faco, kakve mi planove spremate?”

“Nije važno”, odvratio je. “Što god želiš. Obući ću svoje skupo dobiveno odijelo i izvesti te na neko posebno mjesto. Ili možemo ubaciti dvije pizze u pećnicu i jesti ih goli. Samo želim tebe, samu, a ne gomilu tinejdžera. I nije da ne volim tinejdžere, samo što... znaš... želim te natjerati da nekoliko puta vrištiš moje ime. Odgovara ti to?”

“Nikada nisam gola jela pizzu , rekla mu je.

To mu je bilo dovoljno pa se sljedećih nekoliko dana jedva obuzdavao.

Došao je do nekoliko zaključaka i bilo je vrijeme da se uskladi sa Sarom. U onom mailu što ga je Mac pronašao nije bila riječ o novcu ili orlovima, nego o stabilnosti. O korijenima. Zavidio je ljudima s odgovornošću, želio je snažniju povezanost, a nije bio siguran kako se do nje dolazi. Do sada. Do Sare.

Došla je k njemu radi njihove privatne zabave za Silvestrovo. Bilo je još rano, a prvo što je učinio, netom nakon što je zaključao vrata, bilo je to da je zgulio njezinu odjeću vodeći je prema spavaćoj sobi i putem ostavljajući trag za njima. Smatrao se vrlo uspješnim, ljubeći je dok je razodijevao i nju i sebe, spuštajući ih na krevet, gotovo gole, gdje se na brzinu riješio ostatka njezine odjeće. I svoje.

Ljubio joj je cijelo tijelo dok nije počela preklinjati da uđe u nju. Osjećao se toliko sigurnim u sebe i moćnim da je rekao: “Ozbiljan sam. Mogu te natjerati da triput svršiš ako želiš.”

“Zasad bi jednom trebalo biti dovoljno”, rekla mu je.

Uzeo je paketić sa svoga noćnog ormarića i rekao: “Što god želiš, dušo. Što god. Samo mi reci.” “Što kažeš na manje riječi, a više djela?”

Poslušao je uputu, prekrivajući njezina usta svojima u snažnom poljupcu zbog kojeg je savila nožne prste i zastenjala. Gotovo u tren oka upoznao je njezino tijelo, odgovorio na njezine potrebe i želje, otkrio kako je točno zadovoljiti. Znao je želi li brzo i žestoko ili polako i ležerno... pa je to učinio.

Nakon što je ušao u njezino tijelo, znao je put i prepoznavao je zvukove koji su ukazivali da je spremna. I da je na samom rubu.

Suzdržavao se dok nije osjetio kako se steže i grči oko njega, a potom ju je pričekao i odbio se prepustiti dok nije završila. Ponekad bi je, dok bi se praznio u nju, preplavio posve novi orgazam. Kao večeras. Držao ju je čvrsto, jedne ruke ispod njezinih ramena, a drugim krupnim dlanom pritiskao njezinu stražnjicu o sebe, ulazeći dublje, ljubeći je, označavajući je svojom.

“O, Bože”, zastenjao je. “Bože, Saro”, šapnuo je.

Provukla je prste kroz kosu ha njegovim sljepoočnicama. “Cooperu, mislim da ćeš me jednoga dana ubiti.”

Bio mu je potreban trenutak da dođe do daha, ali čim se iznova pribrao, rekao je: “Saro. Slušaj, Saro, volim te.”

Okrenula je lice od njega.

Cooper se nije mogao pomaknuti. Sledio se u mjestu, a još je uvijek bio sljubljen s njom. Polako joj je dotaknuo kosu nad čelom i pričekao. Potom se pažljivo maknuo s nje, ali privukao ju je u naručje.

“Dobro, Saro, vrijeme je. Razgovaraj sa mnom.”

Nije se pomaknula, samo mu je nakratko polako milovala dlan.

Prislonivši palac i kažiprst na njezinu bradu, okrenuo ju je natrag prema sebi kako bi ga pogledala. “Mislim da bi mi trebala reći što ti je učinio.”

“Znaš. Prevario me.”

“A–ha”, rekao je, suho se podsmjehnuvši. “Mislim da nije u pitanju samo to.”

“Dobro, prevario me s kumom na dan vjenčanja.” Lice mu je poprimilo bezizražajan izraz krajnje nevjerice. “Upravo kad pomisliš da si sve čuo, zar ne?”

Ostao je bez riječi. Jedine koje su mu padale na pamet bile su: Kakav to muškarac? A opet... “Saro, udala si se za njega.”

“Jesam”, odvratila je, kimajući glavom. “Sumnjala sam tog dana. Duboko u sebi znala sam već toga dana, ali uvjerio me da nešto tako nečuveno ne može biti istinito. Nisam čula istinu dok se moja bivša najbolja prijateljica, moja djeveruša, nije odlučila rasteretiti nakon jedne godine. A on je priznao. Rekao je da mu vjerojatno nije suđeno biti monogaman.”

“O, malena”, kazao je, privlačeći je uza se. “Žao mi je.”

“Ne mora ti biti žao. Nisi ti kriv.”

Shvatio je da se malčice upire o njega, stoga se lagano odmaknuo. “Mislim da ima još. Teško mi je zamisliti to, ali mislim da postoji još.”

Podigla je krupne tamne oči i uperila ih u njega. Čuo je suze u njezinu glasu, ali nije si dopuštala zaplakati. Oči joj se nisu čak ni zamutile od suza.

“Voljela sam ga”, rekla je. “Zbilja jesam.”

“Zacijelo jesi.”

Kimnula je. “Silno. Prava je ludost koliko sam ga voljela. Od prvoga trenutka kad sam ga vidjela.”

Cooper se snažno namrštio. Puno je toga nedostajalo u tom objašnjenju i pomalo se bojao čuti, ali znao je da je bolje da sve izađe na vidjelo. “Želim znati sve”, rekao je. “Želim to shvatiti.” Udahnula je. “Vrlo je čudno. Tako smo... goli.”

“Mislim da je bolje ne skrivati se. Možeš mi vjerovati u vezi s time, Saro.”

“Voljela sam ga”, ponovila je. “Upoznala sam ga na poslu. Privukao me na prvi pogled, a potom me pitao bih li željela izaći s njime. Naravno da sam željela – bio je tako zgodan, tako seksi, prelijep. Ali objasnila sam da imam Landona. A on je rekao: ‘Izađimo svi zajedno.’ Odveo je Landona i mene u sjajan restoran. Potom je dvaput otišao na Landonovu nogometnu utakmicu prije negoli smo nas dvoje uopće izašli na spoj. Zvuči li ti to imalo poznato?”

“Poput nas?” upitao je.

Kimnula je. “Shvaćaš li zašto ne dopuštam da mi se takvo što ikada više ponovi? Derek je čak zasuo Landona poklonima, odlazio na svaku utakmicu, boravio kod mene dok sam ja bila na straži...”

“Nije me briga”, odvratio je. “Ja nisam on.” Prstom je pogurnuo njezinu bradu uvis. “Saro, znaš da mu nisam nimalo nalik. Uostalom, nisi me zavoljela na prvi pogled.” Bijedno se nacerio.

“Cooperu, zapravo sam bila dijete kada sam izgubila roditelje. Morala sam odgajati maloga brata i bio je tako malen, tako ranjiv. Ne želim i sama zvučati kao dijete, ali bilo je teško. Ponekad sam bila toliko usamljena, toliko uplašena da se nikada neću snaći – kao samohrana majka, bačena u vatru. Tada se pojavio muškarac za koga sam smatrala da je prekrasan, i zbog same činjenice da je bio ondje za nas, prvi sam put u mnogo godina pomislila da bismo mogli biti prava obitelj. Mislila sam da ću možda ipak imati normalan život. S trideset sam godina tek nazrela normalan život. Spavala sam s čovjekom kojeg sam voljela. Ne samo da sam bila u stabilnoj vezi nego je bio i Landon. Konačno smo bili sigurni. Počela sam se nadati i sanjati prvi put od fakulteta. Počela sam maštati o vlastitoj obitelji – ne samo o sigurnom mjestu na kojem će Landon odrasti i uspjeti nego možda i o rođenju vlastitog djeteta jednoga dana. I tako mi je bilo jednu godinu, Cooperu.”

“Saro...”

“Cooperu, znam kako ostati bez tipa – imala sam nekoliko kratkih veza koje nisu uspjele i preživjela sam, Landon i ja preživjeli smo. Ali tog sam puta imala snove. Nije razočarao samo mene. Razočarao je i Landona. Nije mi samo slomio srce, Cooperu. Uništio je sve moje snove.” Odmahnula je glavom. “Ne mogu ponovno prolaziti sve to.”

Zagledao se u te tamne, vlažne oči i ostao zuriti neko vrijeme. Potom ju je privukao bliže i nježno je poljubio. “Nećeš morati.”

“Neću riskirati, znaš. Neću si dopustiti da zavolim bilo koga.”

“Shvaćam”, rekao je. “Ne krivim te. Ali ja nisam on.”

“Znam, i nisi kriv što si zapeo u ovome. On je kriv, taj gad. Vjerojatno te sjebao. Žao mi je. Ali što je, tu je.”

Dvadeseto poglavlje

S

iječanj je bio oblačan i vlažan mjesec, uobičajen za obalu u to doba godine.

Sarah je morala nazočiti jednotjednoj obuci na Floridi. Oklijevala je Cooperu prepustiti brigu za Landona zbog sličnosti s vezom sa svojim bivšim.

Ali Cooperovi su argumenti bili opravdani. “Željet će biti sam”, rekao je. “A svakako je sposoban. Ali barem se mogu pobrinuti da jede i da se ne koristi tvojom kućom kao mjestom za seksanje.”

Nakratko zadrhtavši, rekla je: “U redu. Ali nemoj umišljati.”

“Ne daj Bože”, odvratio je.

Za razliku od svoga bivšeg, Sarah jest bila monogamna. Samo se bojala vezivanja i naizgled je imala dobar razlog za to. Nije bilo praktičnog razloga vjerovati muškarcu, osobito muškarcu poput Coopera, koji je mogao priznati da su se žene iz njegove prošlosti žalile kako se jednostavno nije znao zadržati.

Izjave o ljubavi nisu se ponovile, ali strast nije splasnula.

Dok je Sarah bila na Floridi, zvala ga je svaki dan. Provodio je vrijeme obnavljajući kuću ili u svojoj prikolici. Rawley je i dalje dolazio većinu dana i prihvatio se nošenja pojasa s alatom. Mogao je obavljati građevinske radove uz minimalnu komunikaciju. Ali, posustao je i upitao Coopera smije li poraditi na onom starom kamionetu u garaži, umjesto da ga odveze očevoj kući gdje je imao skroman kolni prilaz i garažni prostor. Ben je bio ostavio impresivnu zbirku alata.

“Svejedno mi je, Rawley”, rekao je Cooper. “Samo mi unutra ostavi dovoljno mjesta za igračke. Odvest ću skuter na vodu kad zatopli.”

Trgovina mamcima službeno više nije postojala, a bar–delikatesni dućan izgledao je prokleto dobro. Uspjeli su istrijebiti plijesan, ojačati potpornje, postaviti nove podove, nanovo ožbukati zidove, uvesti nove instalacije, vodovodne cijevi i ulaštiti terasu bez kidanja. Cooper i Rawley uspjeli su srediti stubište na molu, ali novi krov i molo pričekat će proljeće. Jedna od Cooperovih omiljenih aktivnosti bila je jutarnja šetnja obnovljenim prostorom.

Svakog je dana postajao sve zadivljeniji.

Najbolji dio njegova dana za ugodna vremena bilo je promatranje Landona kako dolazi na plažu u svom Razoru. Ponekad je s njime bila Eve. Ham je gotovo uvijek sjedio pokraj njega – i nosio je kacigu. Izgledao je vrlo smiješno sjedeći uspravno sa svojom malom kacigom privezanom pod bradom.

Potom bi Landon zaustavio vozilo nasred plaže, pustio Hama da iziđe, skinuo mu kacigu i pustio ga da trči plažom za štapovima i lopticama.

Tog je tjedna Cooper spavao u prikolici, a Landon mu je samo mahao.

Kada ga Cooper nije dadiljao, Landon je znao doći u lokal i promatrati napredak.

Pošto su dostavili i ugradili nove ploče za kuhanje i podgrijavanje hrane, pećnicu i ledomat industrijske veličine, sve je bilo gotovo završeno. Postojali su dodatni završni detalji koji su ga zaokupljali, dostava novih stolova i stolica te barskih stolaca, ali radnici će otići i odvesti svoje kontejnere, kamione i opremu.

Dvije sobe povrh bara također su bile završene, iako bez namještaja.

Zapravo je bila riječ o spavaćoj sobi i boravku s golemom kupaonicom i tuš– kabinom. U prizemlju je dao ugraditi kamin koji se protezao do kamina u boravku na katu. Ladice su bile ugrađene u zid. Da Cooper odluči, mogao bi se useliti u bar. Da želi, mogao bi pronaći mjesto na koje će spremiti prikolicu za svoje igračke i pod nogama imati nešto što se ne njiše na vjetru.

Macov angažman u slučaju protiv Jaga Morrisona bio je ograničen na optužbu za tjelesni napad, ali predstavljao je poveznicu s drugim stvarima. Prva je prepreka bila uvjeriti Pucka da mora podnijeti prijavu. U konačnici, Mac ga je uspio nagovoriti rekavši Pucku da bi mogao izbjeći plaćanje velikih iznosa za školovanje svoga trećeg sina na temelju dječakova napada na njega.

“U čemu je razlika?” upitao je Puck. “Ionako mi ne preostaje nimalo novca.”

“Razlika je u tome što bi sud mogao dodijeliti vašu buduću zaradu osobi koja vas je pretukla”, rekao mu je Mac. “A sve što morate učiniti kako biste to spriječili jest podnijeti prijavu. Uostalom, Jag će jednom morati snositi odgovornost za svoje postupke.”

Iako sedamdesetogodišnjak, Puck je svjedočio dolasku i odlasku brojnih bogatstava u svom životu, pa je očekivao da mu se svakoga trenutka iznova posreći. Razvodio se od Effie iako nije imao vidljivih sredstava uz pomoć kojih bi se uzdržavao.

Sljedeći korak za Maca bio je optužiti Jaga i poslati ga na sud. Ako ga sudac stavi u zatvor na tek četrdeset osam sati, moglo bi biti dovoljno. Sudac mu je dao tjedan dana okružnog zatvora i dvjesto sati društvenog rada povrh već dodijeljenog vremena zbog napada na Landona Duprea.

Ako je Mac iole poznavao kriminalce, posebice mlade kriminalce, onda je znao koliko glupi znaju biti. Dok je službenik suda odvodio Jaga u pritvor, detektiv koji je radio na Benovu slučaju rekao mu je: “Samo da znate, g.

Morrisone, ispitat ćemo vašu majku, oca, braću i prijatelje o vašem odnosu s pokojnim Benom Baileyjem u vrijeme njegove smrti.”

“Zbog čega?” upitao je. “Nisam uopće poznavao tog tipa.”

“Svejedno”, rekao je detektiv. “Želite li nam štogod reći prije nego što pokrenemo postupak?”

“Izgledam li zabrinuto?” upitao je uz uobičajeni bezobrazluk.

Ništa im drugo nije bilo potrebno.

Kada su Jaga zatvorili, rekli su mu isto što i svim ostalim zatvorenicima – da se može koristiti zatvorskim telefonom, ali da će se svi pozivi snimati. Kada bi se zatvorenik primio telefona i uputio poziv vanjskoj liniji, snimka bi ponovila to upozorenje. Ipak, Mac je iz iskustva znao da rijetko koji zatvorenik vjeruje kako bilo tko ima vremena slušati sve te snimljene pozive.

Slušali su.

Morrison je nazvao majku, oca i tri prijatelja koji su sačinjavali njegovu malu srednjoškolsku kliku te ih upozorio kako im je bolje da ništa ne govore o njegovu odnosu s Benom Baileyjem.

Svakako su se nalazili na popisu za ispitivanje, ali ne na početku. Prvo su preslušani telefonski snimci. Jedan je razgovor bio znakovit.

Jagov prijatelj Kenny Sinclair kazao je: “Rekao si da si ga koknuo!

Očekuješ da lažem o tome?”

“Nema dokaza!” rekao je Jag. “Spalili smo letvu kojom sam ga udario! I bio sam sam! Nije bilo svjedoka!”

I eto ga. Dokaz je bio važeći. Jag je možda spalio forenzički dokaz, ali snimka njegove izjave sada se nalazila u rukama okružnog tužitelja. Nadali su se da će je upotrijebiti kako bi iz njega izvukli i priznanje.

Možda je bila riječ o ubojstvu bez predumišljaja, ali znali su tko je počinitelj. A Jag Morrison znao je da je osumnjičen. Možda prođu mjeseci prije negoli se pokrene postupak, ali znali su istinu.

Sve je to nagnalo Maca na silno razmišljanje. Doveo je obitelj u ovaj gradić kako bi bili sigurni i sretni. A najstrašnijom osobom u gradu pokazao se sedamnaestogodišnji klinac.

Cooper je britvicom nastojao sastrugati dio boje s prozorskog stakla, lašteći ga. Nalazio se na terasi i radio izvana, kad se zamjenikov terenac spustio s ceste. Odložio je britvicu u otvorenu kutiju alata na stolu i obrisao ruke o krpu.

“Zašto nisi došao plažom?” upitao je Cooper kada se Mac uspeo na terasu.

“Imao sam posla u glavnoj policijskoj postaji u Coquilleu. Sve izgleda prilično dobro, Cooperu”, rekao je kimajući. “Bolje negoli je ikad izgledalo dok je Ben bio ovdje.”

“Pogledaj unutra”, odvratio je Cooper otvarajući vrata. “Treba još malo počistiti i dostaviti neke stvari, ali uskoro je gotovo. Rawley i ja još radimo na stubama mola, ali blizu smo.”

Mac je zazviždao. “Mogao bih živjeti ovdje. Taj je kamin prava stvar.”

“Prodat ću ti ga”, odvratio je Cooper kroz smijeh. “Morat ćeš napustiti klince i djecu, ali psi mogu živjeti ovdje s tobom.”

“Smiješno”, rekao je. “Možda bih danju mogao raditi kao policajac, a noću konobariti.” “Čuj, vrijedi razmisliti. Koliko dugo namjeravaš raditi kao policajac?”

“Dovoljno dugo da mi se mirovina isplati. Ali ozbiljno, Cooperu, ovo izgleda fantastično. Nisam imao pojma da će na kraju tako dobro ispasti.”

“A nisam morao posve opustošiti unutrašnjost. Plijesni više nema, vodovodne cijevi ne huče dan i noć, stabilno je na vjetru, ne prokišnjava. I to nakon otprilike tri mjeseca rada.” Nasmijao se. “Nevjerojatno što se sve da učiniti kada imaš hrpu love.”

“Hoćeš li povratiti ulaganje kada prodaš lokal?”

“Ne znam”, odvratio je sliježući ramenima. “Benu je bio važan. Nisam mogao tek tako prodati zemlju. Želio sam učiniti nešto čime bih zaslužio njegovu ostavštinu. Želio sam ga unaprijediti u odnosu na ono što sam zatekao, a to bi ga usrećilo. To je sve.”

“Pa, možda postoji još nešto. Jag Morrison jutros je uhićen zbog ubojstva Bena Baileyja.”

Cooper je šokirano utihnuo, rastvorivši usta. Prošlo je puno vremena prije negoli je šapnuo: “O, Isuse.”

“Ne znam kako će to ispasti. Još je uvijek pod istragom. Tužitelj navodi da je Morrisonov otac, Puck, više puta posjetio Bena nastojeći ga nagovoriti na prodaju zemljišta. Puck ga je želio razviti i brojni su se ulagači slagali s time.

Ali Bena nije zanimala ni jedna cijena. Vjeruju da je Jag Morrison odgovoran za pad koji ga je usmrtio.”

“Zašto bi to učinio?” dahnuo je Cooper.

“Novac”, odvratio je Mac. “Puckov je posao patio zbog recesije pa je tražio od obitelji da počnu štedjeti. Prema Puckovim riječima, bio im je rekao da će zaplijeniti kuću. Ta kuća... bila je poput sidra Morrisonovih, označavajući ih kao najbogatiju obitelj u Thunder Pointu. Svemu se tomu moglo stati na kraj da je Ben razmislio o prodaji tek djelića svoje zemlje.”

“Pustio je korijenje na tom mjestu”, rekao je Cooper. “Značilo mu je više od puke zemlje. Bilo mu je dom. Ne bi želio započinjati iznova, pronalaziti novi dom s četrdeset godina.”

Mac je kimnuo. “Nije namjeravao uzmaknuti. Ali mnogi su ovdašnji ljudi vjerovali da nije imao obitelji ni rođaka, nikoga tko bi se umiješao i preuzeo brigu o posjedu na sebe. Potom si se pojavio ti.”

Cooper je dlanom prešao stražnjom stranom vrata. “Je li Jagov otac imao kakve veze s Benovom smrću? Je li nahuškao Bena da to učini?”

“Sumnjam, ali istraga je još u tijeku.”

Cooper se sarkastično nasmijao. “Velika kuća iza vratnica dokazivala je da su najbogatija obitelj u gradu, a zapravo je nježni div u usranoj trgovini mamcima posjedovao pravu lovu.”

“Otprilike tako glasi priča. Samo sam želio da znaš. Mogu te nastaviti izvješćivati, ali mislim da, dok ne odrede datum ročišta, nećemo imati pristup daljnjim informacijama. Nego... došao si ovamo kako bi doznao što se dogodilo.

Nije bila riječ o nesreći, Cooperu. To se dogodilo.”

“Bio je dobar čovjek”, rekao je Cooper. “Zašto dobri ljudi moraju umrijeti?”

“Kad bih mogao odgovoriti na to pitanje, ne bi bilo razloga da radim ovaj posao. Nego, što je s tobom? Trebao si ostati ovdje jedan tjedan. Prošlo je malo više od tri mjeseca, a još si ovdje. Što ćeš sljedeće učiniti?”

To je nagnalo njegove usne na tugaljiv osmijeh. “Bolje mi je da uskoro počnem zarađivati za život.” “Što sa Sarom?” upitao je Mac. “Ona već zarađuje za život”, odvratio je smiješeći se.

Sljedećeg poslijepodneva Sarah je došla plažom s Hamom. Cooper je odlučio kako joj neće u telefonskom razgovoru reći za ubojstvo. Nije mu rečeno da su bilo kakve informacije o situaciji povjerljive, ali bio bi prokleto razočaran kada bi tog malog govnara pustili na slobodu.

Pošto joj je prenio vijest, rekla je: “Izmišljaš li to?”

“Ne. Uhićen je. Slijedi istraga i, nadam se, suđenje.”

“Moj Bože”, rekla je. “Mogao je ubiti Landona!”

“A sada je uhićen.” Ovio je ruke oko njezina struka i privukao je k sebi. “Želiš šalicu kave? Trebao bih se oprati od prljavštine.”

“Samo sam malo zatečena vijestima.”

“I sam sam bio zatečen. Nisam ti želio reći telefonom. Javi mi kako je to Landon podnio. Ne čudi me, ali svejedno je šokantno. Znao sam da je loš, ali, kvragu, Saro, podcijenio sam ga. Dođi”, rekao je uhvativši je za ruku i vodeći je – zajedno s Hamom – prema prikolici. Krpom iz stražnjega džepa obrisao je Hamova usta i šape, a potom mu dao vode u zdjelici s drškom. Svukao je majicu s kapuljačom preko glave.

“Jesi li za tuš?” upitao ju je.

“Jesam”, odvratila je smiješeći se. “Zaključaj vrata.”

“Znate, ti su mali interludiji vrlo ugodni, gđo Robinson”, rekao je cereći se. “Zločesti, potajni i sviđaju mi se.” Potom je svukao majicu kratkih rukava preko glave.

“Bez zafrkavanja”, odvratila je. “Znam da ovo smatraš palačom, ali taj tuš nije prikladan za dvije osobe.”

“Dobro”, rekao je smiješeći se dok je izuvao čizme i svlačio čarape. “Sva zafrkancija počinje kada se osušiš.” Svukao je traperice, otkrivajući erekciju.

Nasmijala se. “Cooperu, nisi nimalo plah, zar ne? Možeš li ostati pri tome?”

“Mogu. Ali nemojmo gubiti vrijeme.”

Otišla je u njegovu spavaću sobu kako bi svukla odjeću i složila je u jedan njegov ugradbeni ormar pa se gola zaputila pod tuš. Kada je ušla, Cooper je bio sav pod pjenom i pritisnuo je uza zid. Snažno ju je poljubio, pritišćući je o svoje nasapunano tijelo. “Saro, prekrasna si. Jesam li ti to rekao u posljednje vrijeme?” Prešla je dlanovima preko njegovih prsa. “Ti si prekrasan, Cooperu”, odvratila je, prstom rišući tetovažu na njegovu desnom ramenu. Prikazivala je globus i ocean. Prikladno. “Jesi li dovoljno čist?

“Mislim da bih te sada mogao usrećiti...”

“Ne sada, Cooperu”, odvratila je kroz smijeh. “Ovaj je tuš gori od zahoda u avionu!”

“Jesi li se ikada seksala u avionskom zahodu?”

“Nisam. Ti?” “Pa, nisam. Ali s tobom bih mogao.” Skinuo je bateriju tuša i isprao ih.

“Dođi.” Zatvorio je vodu i povukao je iz tuš–kabine, ali umjesto da ih obriše, zgrabio ju je i odnio, mokru i vrištavu, u svoj krevet.

“Cooperu”, rekla je i nasmijala se. “Hladno mi je!”

“Neće ti dugo biti hladno”, obećao je zasipajući je poljupcima dok nije popustila, ovila ruke oko njegova vrata i raširila noge. “O tome ti govorim...”

Bilo je potrebno tek nekoliko trenutaka da oboje eksplodiraju od krajnjeg zadovoljstva pa još jednom utonu u smijeh.

“Znaš li što više volim od spavanja s tobom?” upitala je. “Zabavan si, znaš kada treba biti ozbiljan, a potom si opet zabavan.”

“Osjećaš li kad kao da te netko promatra?” upitao je.

Sarah je snažno raširila oči, a potom okrenula glavu i ugledala Hama kako strpljivo sjedi pokraj podnožja kreveta, čekajući da obrate pozornost na njega.

Cooper joj je povukao bradu, vraćajući njezin pogled na sebe. “Molim te, nemoj mu se obratiti”, šapnuo je. “Ako to učiniš, imat ću njemačku dogu na leđima.”

Počela se smijati pa joj je pokrio usta dlanom.

“I smijehom bi to mogla postići. Psst. Ovo je dobro, moj dlan na tvojim ustima. Moram ti nešto reći.” Sklonio joj je vlažnu kosu s čela. “Sjećaš li se kada sam ti rekao da su me optužili za emocionalnu nedostupnost? Strah od vezivanja?”

“Prije nekoliko mjeseci”, rekla je pa kimnula.

“Tada to nisam shvaćao, ali mislim da je možda žena koja mi je to rekla bila u pravu.” Odmahnuo je glavom. “Nisam takav s tobom. S tobom sam umno, emocionalno, tjelesno u sadašnjem trenutku. U potpunosti. U potpunosti tvoj. Vidim to. Osjećam se drukčije nego ikada prije.”

“Zašto to govoriš, Cooperu?”

“Zato što želim da znaš. Važno je da to znaš.”

“Zašto? Već si mi rekao da me voliš.”

“Ljubav je lagana”, odvratio je. “Druge su stvari još važnije.” Nasmiješila se i člancima prstiju pogladila kosu nad njegovim uhom. “Jako si dobar prema meni, iako sam ja emocionalno nedostupna i bojim se vezivanja.”

“Ne brinem se zbog toga.” Nacerio joj se. “Jesi li gladna?”

“S tobom uvijek ogladnim”, odvratila je sjedajući i migoljeći na drugu stranu kreveta kako se u prolasku ne bi morala boriti s Hamletom.

“Ova poslijepodneva kad je Landon u školi, a ti ne radiš, zabavna su.”

“I kad Rawley nije ovdje”, rekla je.

“Rawley je ovdje. Radi na onom starom autu u Benovoj garaži. Uskoro ću i ja morati početi s pravim radom.” Navukao je traperice i pogladio Hama po glavi.

“Znači, bar je završen?”

“Onoliko koliko je potrebno.”

“Jesi li slao životopise?” tiho je upitala.

Odmahnuo je glavom. “Ali dobio sam nekoliko ponuda bez prijave. Stari prijatelj iz Teksasa odustaje od upravljanja izvjestiteljskim helikopterom u San Franciscu i rekao je da će me primiti po preporuci. Što prije. A Coloradu zbilja nedostaje vatrogasaca – još jedna osobna preporuka. Prošle su godine požari poharali državu. Trebaju im ljetna pojačanja. Na obama mjestima odmah mogu početi raditi.”

Spustila je pogled kako bi zakopčala hlače. “Što bi ti učinila, Saro?” upitao ju je.

Slegnula je ramenima. “Izvjestiteljski helikopter”, odvratila je. Podigla je pogled. “Cooperu, misliš li da ćemo ostati u kontaktu?”

“Nadam se, Saro. Mogla bi me moliti da ne odem”, predložio je uz strpljiv osmijeh.

“Znaš da ne mogu.”

“Znam da ne možeš.”

“Kad kreće taj posao s vijestima?”

“Smjesta žele nekoga. Pretpostavljam da to znači unutar tjedan dana.

Ali...”

“Ne bi otišao bez pozdrava, zar ne?”

“Naravno da ne bih. Bi li ti?”

Odmahnula je glavom. “Ajme. Pomisao da odlaziš. Pogodila me. Iako sam sve vrijeme znala, od onog dana kad sam te ulovila kako surfaš internetom u potrazi za potencijalnim poslom.”

“Ne bi to voljela? Da odem?”

“Nikako.”

“Ali nećeš me zamoliti da ostanem?”

“Znaš da ne mogu. Objasnila sam ti. Najbolje što sam mogla.”

Utisnuo je blag poljubac u njezino čelo. “Da, jesi. Dopusti da te izvedem na večeru kod Cliffa. Pošalji poruku Landonu i pozovi ga. Reci da Eve može doći. Odvedi svog konja doma pa ću doći po tebe za jedan sat.”

Sarah je pretpostavila da je jedan od razloga zbog kojeg je Cooper vodi na večeru s Landonom to da objasni njezinu bratu da odlazi. Ali naravno da je Landon doveo Eve pa razgovor za stolom nije ostavio prostora za bilo kakvu

ozbiljnu raspravu o Cooperovu sljedećem potezu. Umjesto toga, posve se vrtio oko Jaga.

“Svi u školi govore o tome. Kažu da ga je Jag upucao ili ubo nožem, ali to ne može biti istina”, rekla je Eve. “Policija bi znala da se to dogodilo.”

“A njegovi prijatelji?” upitao je Cooper.

“Samo su Warmitz i Pickering bili ondje. Rekli su da ništa ne znaju, samo da je Morrison neprestano lagao i hvalio se, da ga nitko nije shvaćao ozbiljno”, rekao je Landon. “Ali Sinclair nije došao u školu i netko je rekao da se neće vratiti. Neko će vrijeme boraviti kod tete i tetka u Seattleu. Možda se boji Morrisona.”

“Je li se ijedan od njih odvažio reći da im je žao što su ga podržavali? Što su te ugnjetavali?”

Landon je odmahnuo glavom. “Sumnjam da će se to dogoditi, stari. Ali u školi se prema njima ponašaju kao da imaju tifusnu groznicu.”

Kada je Cooper odvezao Saru kući, nije ušao. Landon i Eve slijedili su ih u Landonovu malom kamionetu te su ih obišli na putu u kuću. Sarah mu je rekla da mora rano na posao i da se vjerojatno neće vidjeti do sljedeće večeri, stoga je proveo slasne trenutke pred vratima, ljubeći je do besvijesti.

Landon je naglo otvorio ulazna vrata. “Nabavite si sobu, ljudi”, rekao je, a potom se nasmijao sam sebi.

“Ponekad je pravi davež”, rekao je Cooper.

“Hoćeš li mi nešto obećati, Cooperu? Možeš li, molim te, ne napustiti grad, a da prije toga ne objasniš Landonu što se događa? Kamo ideš, što radiš, sve to? Zato što, iako je davež, mislim da se, na svoj način, oslanja na tebe.” Člankom prsta pogladio joj je obraz.

“Ponekad se zbilja ponašaš kao da me ne poznaješ”, rekao je ovlaš je ljubeći. “Ili možda misliš da sam netko drugi? Naravno da nikad ne bih otišao bez pozdrava i razgovora s Landonom. Hoćeš li zbog toga probdjeti cijelu noć?

Zato što sutra moraš rano na posao i treba ti san.”

“Ne, dobro sam”, slagala je. “Hvala što si toliko pun razumijevanja. U vezi s Landonom i svime.”

“Sutra ćemo razgovarati”, rekao je.

Zašto to ne mogu reći, upitala se. Zašto ne mogu reći volim te, ne idi?

“Dobro. Sutra.”

San joj je teško došao na oči. Čula je Landona kako odlazi kako bi odvezao djevojku kući, čula ga je kad se vratio, svaki je put pogledala na sat.

Sljedeći se dan toliko vukao da se zatekla kako gotovo žali što nemaju obuku ili inspekciju.

Razgovarala je s Cooperom, ali nekako je uspjela izbjeći pitanje o tome sprema li stvari. Nadvijalo se nad razgovorom poput sjene. Jedino što joj je trenutačno zaokupljalo um bilo je odustajanje od njega; nepojmljiva pomisao. A opet nije željela čvrsto određenu vezu.

Kad se vratila kući, sunce je zalazilo. Landona i psa nije bilo, kao ni Razora. Preodjenula se u tajice od likre, gumene čizme, dolčevitu i svoju crvenu kabanicu pa se zaputila plažom. Sumnjala je da Landon i Cooper razgovaraju o njegovu odlasku. Ali tada je zatekla Landona na plaži kako baca lopticu psu i njegovo terensko vozilo zaustavljeno u blizini s Hamovom kacigom na sjedalu.

“Bok”, rekao je Landon.

“Bok”, odvratila je. “Jesi li vidio Coopera? Razgovarao s njime: “Nisam još”, rekao je Landon. “Umaram ovoga velikog losa. Hej, večeras idem k Eve. To je u redu, zar ne?”

“Naravno. Nisu te se zasitili... ili?”

Uputio joj je svoj osmijeh od kojeg joj je stalo srce. “Obožavaju me.”

Podigla je pogled prema trgovini mamcima. I Cooper i Rawley bili su ondje, radeći nešto, iako je padao mrak. “Idem vidjeti Coopera. Hoćeš li večerati kod Eve?” “Vjerojatno. Mac mi se počinje obraćati kao svom najstarijem sinu.”

Iskezio se. “Straši me.”

Nasmijala se njegovim riječima i to je bilo sve što je potrebno da se prisjeti kako predstavljaju tim. Nepobjediv tim. Dogodile su im se teške stvari, ali zajedno su ih prebrodili.

Pa, danas Cooper nije spremao stvari. Činilo se da dovršava bar. On i Rawley postavili su ljestve uza zid, po jedne sa svake strane dvokrilnih vrata koja su se otvarala na terasu. Činilo se da je u pitanju znak, pokriven komadom

papira. Podigli su znak upravo kada je krenula uza stube, a dok se penjala, pričvrstili su ga na mjesto.

Silazili su kada je Sarah stigla do terase. “Što to radite?”

Cooper ju je pogledao preko ramena, nasmiješio se i strgnuo papir koji je prekrivao znak. Na njemu je pisalo: BEN & COOPER’S. Rawley je uzeo ljestve i odnio ih iza kuće, ostavljajući ih same na terasi. “Što je to?”

“Znak, Saro”, odvratio je kroz smijeh.

Zakoračila je naprijed, podignuta pogleda. “Prodat ćeš ga sa svojim imenom na znaku?”

Odmahnuo je glavom. “Neću ga prodati?”

“Iznajmiti?” upitala je.

Odmahnuo je glavom. “Vodit ću ga. Nadam se da ću se snaći.”

“Ali, Cooperu, što s letačkim poslom?”

Odmahnuo je glavom. “Ma ne. Mislim da mi je dosta rada za druge ljude.

Previše osuđujem, za početak. Ovako, ako budem kritizirao način vođenja lokala, neću imati kriviti koga osim sebe. Saro, nisam završio s nama. Tek započinjemo.”

Načas je bila šokirana. Potom je rekla: “Pustio si me vjerovati da odlaziš!”

Odmahnuo je glavom pa položio dlanove na njezin struk. “Nisam ispravio tvoju pretpostavku. Istina je da su mi se javili u vezi s dvama letačkim poslovima. Oba sam odbio. Iako gašenje požara zvuči zabavno.”

“Zašto nisi rekao? Zašto mi nisi rekao?”

“Rekao sam ti da te volim. Rekao sam ti da sam u potpunosti predan, da mi možeš vjerovati. Misliš li da sam takav tip koji može reći takvo što, a potom otići?”

“Da!” rekla je. “Mislila sam! Ne zato što si loš, nego zato što si rekao da moraš raditi.”

Nasmijao se. “Nimalo ne sumnjam da ću morati raditi. Kladim se da ovaj lokal samo izgleda jednostavno. Kladim se da će se pretvoriti u ogromnu gnjavažu.”

“Ah, Cooperu, što to radiš?”

“Ostajem, Saro. Neću navaljivati, napastovati te ili zabrinjavati. Samo ću te voljeti. Ostat ću ovdje, u tvojoj blizini, dok mi ne povjeruješ u dovoljnoj mjeri da vratiš svoje snove.”

Nakratko je zurila u njega. Potom je položila dlanove na njegove obraze i privukla mu usne na svoje, toliko ga prodorno i snažno ljubeći da je posrnuo unatrag. Ali nije ju ispuštao. Tada je šapnula uz njegove usne: “Doista te volim, Cooperu. Doista.” Nasmiješio joj se. “Znam, malena. Znam.”

Zahvale

Z

ahvaljujem i silno cijenim pomoć Obalne straže Sjedinjenih Država, a posebno natporučniku Russellu Torgersonu jer mi je omogućio prekrasan obilazak američke Obalne straže / Zračne postaje u North Bendu u Oregonu.

Zahvaljujem natporučniku Togersonu jer je odgovorio na milijun pitanja i pružio mi podroban i osoban uvid u njihovu zadaću. Dakako, bilo kakve pogreške ili pjesnička sloboda priče i drame radi u potpunosti su moje.

Osobno zahvaljujem muškarcima i ženama koji služe u Obalnoj straži Sjedinjenih Država. Nemoguće je navesti koliko su života spasili.

Posebno zahvaljujem svojemu suprugu Jimu Carru, jer me vodio obalom Oregona s kamerom u ruci. Kakav prekrasan način istraživanja – putovanje u jedno od najljepših područja Sjedinjenih Država.

Hvala mojoj urednici Valerie Gray, agentici Lizi Dawson i veličanstvenoj izdavačkoj ekipi Harlequina na prilici da krajnje uživam u pisanju.