Kirk darley našla je sreću by bibliotekarka

Kirk Darley

Našla je sreću

Ljubavni roman • Broj 344

Prvo poglavlje - Aliane, molim te, nemoj mi više priređivati takva iznenađenja rekla je Karen Dumarton. Ti znaš da su moja specijalnost industrijski objekti a ne suša. Snimanje u Zululandu nije ju privlačilo, Karen je znala što suša može učiniti i zemlji, životinjama, i ljudima. Urednik ju je pažljivo je promatrao. Upitao ju je poznaje li ju uopće itko dobro. Bila je lijepa, i on se čudio kako to da je uspjela još ostati sama. Allan je uzdahnuo, strepeći od njezine reakcije kad joj priopći drugi dio informacije. - To je naređenje starog Nata - podsjeti je n oprezno. - On u tebe ima povjerenje. Kaže da si briljantna. Predložio je da organiziramo izložbu fotografija koje si ti snimila. Karen se trudila da ne pokaže bujicu negodovanja. Svi zaposleni su vrlo dobro znali da Natov prijedlog znači - naredbu. No, ona nije željela biti marioneta u tuđim rukama. Počela je nazivati i strpljivo je čekala da Bernard podigne slušalicu. Pogledala je Allana čijem je pogledu mogla jasno pročitati osjećaj krivnje. - Pošto Mary ide na otvaranje parlamenta, ko će još ići snimati sa mnom? - upitala je. Allan se kiselo nasmiješio i baš u trenutku kad je namjeravao da joj kaže, vrata kancelarije su se otvorila i pojavila se jedna silueta. - Upravo sam joj namjeravao priopćiti novost, Reivele - obratio se Allan pridošlici. Karen je stisla slušalicu sve dok joj zglobovi nisu pobijeljeli. Ostala je nijema. Pogled oj se zaustavio na licu strogih crta čovjeka kojem se Allan obratio. - Sudeći prema njezinu izgledu, Aliane, čini ni se da joj se ta novost uopće ne sviđa - Reivelov dubok glas bio je pun ironije. - Ići ćemo mojim autom do aerodroma. Čekat ću te na parkingu. Dođi čim završiš razgovor.

Nije mu stigla odgovoriti pošto se začuo glas s druge strane žice. - Bernard? - upitala je gledajući i dalje Reivela i isti trenutak primijetila prezir na njegovom licu. Kad je on izašao, Allan je odahnuo s olakšanjem. - Karen, u čemu je stvar? - čula je Bernardov blagi glas. - Jesi li dobro? Glas ti je nekako čudan! - Dobro sam. - Bernard joj je bio najbolji prijatelj, ali ipak nije mogla sada s njim otvoreno razgovarati, nije mu mogla povjeriti svoje skrivene misli i osjećaje. - Sada putujem u Muland napraviti nekoliko snimaka i vratit ću se vjerojatno tek sutra kasno uvečer. Bi li htio nahraniti moju mačku, pošto je i Mary zauzeta, a gospođa Plesis je u bolnici. Ostavit ću ti ključ ispod cvjetnjaka pokraj vrata. - Naravno - spremno je prihvatio Bernard njezinu molbu. Njihov razgovor nije dugo trajao. Ona je još bila u okvirima svog novog angažmana s Reivelom. Bila je ljuta, ali i bojala se. Kad je spustila slušalicu, vidjela je da se Allan smješka. - Tko bi očekivao da će tako značajna ličnost prihvatiti hranjenja mačke - veselo je primijetio on. - To je bio Bernard Floyd? Vas dvoje ste dobri stari prijatelji, zar ne? - Da, i imamo mnogo toga zajedničkog. Ona je zastala za trenutak, a njezine oči opasno su bljesnule. - I tako, Aliane, zadatak s Reivelom Bradenom? Zar suše u Zululendu nisu nešto sitno za njegov kalibar? Znam da su ratovi i nemiri njegova oblast. Ne shvaćam otkud sada ta promjena. - Karen, razmisli malo. Reivel se upravo vratio iz onog pakla na Bliskom istoku. Nije čudno što želi da se sada suoči sa smrću koju je uzrokovala priroda, a ne čovjek. - Kako se meni čini, smrt ga opsjeda. Prošle godine kad sam trebala ići s njim u Zimbabve, ti si me uspio osloboditi tog zadatka. - Tada je i stari Nat bio protiv da te šaljemo u oblast gdje su vođene borbe. Znaš za taj njegov stav da rat nije za žene. Međutim, suša je nešto drugo. Pošto Nat nije imao ništa protiv Reivelova prijedloga, to je isto kao i naređenje. - Zbog čega Reivel želi da idem s njim snimati? - Vjerojatno mu se sviđaš - smiješeći se rekao je Allan.

- Baš obrnuto. Zar nisi primijetio kako me gleda? Još mi se nijednom nije obratio. Njegov je cinizam prema meni očit. - Ali, zašto bi to bilo tako? - Ne znam. Kao da me želi mučiti. - Ali, zašto? - Možda mu se ne sviđa kako ja radim. Razvit ću fotografije sutra na večer kad se vratim. Već prekosutra ujutro bit će na tvom stolu. - Dobro. Karen pazi na sebe! Ona ga za trenutak pogleda i zatim žurno izađe. Razmišljala je o sljedeća dvadeset i četiri sata koja će morati provesti u društvu Reivela Bradena. Ali bez obzira na Reivelov odnos prema njoj znala je da noćima neće moći spavati nakon onoga što bude vidjela u tom kraju pogođenom sušom. Međutim, bez obzira na sve, istina je da je mnogo lakše mogla se suočiti sa svojom patnjom, nego sa patnjom drugih ljudi. Vjerojatno je taj kukavičluk i natjerao da se opredijeli za snimanje industrijskih objekata prije nego ljudi i njihovih sudbina. Ušla je u kupaonicu da popravi šminku. Imala je pravilne crte lica, a kratka frizura, osim što je bila praktična, vješto je isticala istančanost i profinjenost njezina lica. Znala je da privlači poglede muškaraca. Čak joj je u početku bilo i neugodno, sve dok nije naučila da na njih ne obraća pažnju. Po izgledu se nije razlikovala od većine gradskih djevojaka, ali neka njezina shvaćanja i stavovi odavali su u njoj djevojku sa sela koja jednostavno ne može se priviknuti na neke moderne pojave u društvu. Zbunjivali su je, recimo, odnosi u Bernardovom braku, jer nikako nije mogla shvatiti kako to da dvoje koji dijele zajednički krov nad glavom vode tako odvojene i različite živote. Mary bi je u takvim prilikama nazivala zanesenjakom i idealistom i govorila joj da od nje nikada neće postati prava moderna djevojka. Karen bi se samo nasmijala na slična zadirkivanja svoje kolegice i prijateljice. Karen se još jednom zagledala u svoj odraz u ogledalu i jedva primjetno se nasmiješila. Allan se sigurno šalio kad je rekao da se ona, možda, sviđa Reivelu. Mary joj je pričala kako ga je vidjela jednom na ručku u društvu s lijepom Noel Malherb, koja je slovila

kao talentirana i vrlo cijenjena dekoraterka. U svakom slučaju, ako se nekom čovjeku svidi žena, on je neće zvati da ga prati na tako neprivlačnom putu kao što je ovaj u Zululand. Pokušavala je riješiti tu zagonetku, ali bezuspješno. Tek prije godinu dana najednom koktelu priređenom u čast promocije jedne brošure, a u kojoj su korištene Karenine fotografije, ona je upitala Bernarda: - Tko je onaj markantan čovjek koji stoji pokraj one lijepe plavuše? Čini mi se poznat. - To je poznati fotoreporter Reivel Braden, ali ovdje nije po službenoj dužnosti. On je gost moje supruge. Njih su dvoje prijatelji od djetinjstva, odrastali su zajedno. I dok je stajala s Bernardom i razgovarala, primijetila je Reivelov pogled koji je odmjerava. Ona i Bernard su imali mnogo zajedničkog jer su oboje odrasli u pustinji. Bili su navikli na samoću i nisu se ugodno osjećali u vrevi. - Idemo pobjeći iz ove gužve - predloži joj Bernard. Karen je prihvatila njegov prijedlog, osim toga. znala je da Bernard tim prijedlogom nije mislio ni na što drugo osim na ono što je i rekao: da odu i negdje pronađu mir. Odvezli su se njegovim autom do obale, šetali gotovo bez riječi i ne osjećajući pritom ni najmanju nelagodu. Ubrzo je svanulo i njih su dvoje ušli ujedan mali riblji restoran na doručak. Tu su za jednim stolom zatekli Reivela Bradena koji puši i pije kavu. Karen je tada nalikovao na satira. U trenutku dok su naručivali doručak prišao im je pozdravio se s Bernardom, a njoj je uputio samo preziran osmijeh. Otad ga je Karen vidjela još u nekoliko prilika, ali svaki bi put na njegovim usnama zaigrao taj prezrivi osmijeh. Nijednom nije pokušao razgovarati s njom. I sad je trebala s tim čovjekom provesti dvadeset i četiri sata. Kao profesionalac znala je da ne može odbiti ponuđeni posao. U svojoj dvadeset i četvrtoj godini bila je poznata i cijenjena fotografkinja i nije više morala prihvaćati samo komercijalne projekte, već je mogla provoditi više vremena i posvetiti se umjetničkoj fotografiji. Bila je dobro plaćena i nije više

trebala brinuti za egzistencijalne probleme. Imala je lijep i prostran stan s malim vrtom u jednoj mirnoj i lijepoj ulici. I na osobnom planu smatrala je da nema mjesta nezadovoljstvu. Živjela je tiho i povučeno okružena svojim poslom i povremenim poslovnim putovanjima. Družila se s nekoliko ljudi, od kojih su joj bili najbliži Bernard, gospođa Plesis, udovica koja je živjela u susjedstvu, i naravno, Mary. Nije se dosađivala i činilo joj se da joj život ne protječe u prazno. I sad se pojavio u njezinu životu taj Reivel poput neke sjene. O njemu se pričalo svašta. Čula je da su u njega pucali, da je bio zatvaran zbog nekih izjava nekoliko puta i da je izjavljivao da u svojoj trideset i sedmoj godini nema namjeru mijenjati svoj način života. Neki su pričali da mu je smrt jedina želja, dragi da je istina bila jedina boginja u koju je vjerovao. Vjerojatno je bilo istine u svakoj od tih priča. Prilazeći njegovom sportskom autu, koji je stajao na parkingu, Karen se sjetila da se priča da Reivel ima još i motor hondu ogromne snage i da bi se poslije svakog opasnog puta kao mahnit jurio ulicama grada bez obzira na vrijeme. Reivel je izašao iz auta da je dočeka. - Već sam pomislio da si, možda, odustala - rekao joj je otvarajući vrata, a usne su mu se razvukle u topao osmijeh. Od tog osmijeha Karen se ubrzao puls. - Nisi ti jedini profesionalac u gradu - odgovorila mu je hladno. Ali, ipak, imaš pravo. Ovaj posao mi se nimalo ne sviđa. Zašto si predložio mene? - Ljudi često ne razmišljaju o uzrocima i posljedicama odgovorio joj je uz osmijeh. Sjetila se cinizma koji je uvijek zračio iz njegova pogleda, ali se sada nije mogao primijetiti. Ili je ona bila previše zbunjena da bi bila u stanju objektivno gledati. - Ali, nakon toga se često kaju - dopunila ga je ironično. - Voljela bih da se to i vama dogodi. - Jedno od nas dvoje će se sigurno pokajati - upozorio je on glasom koji je nesumnjivo implicirao da bi to u ovom slučaju mogla biti samo ona.

- Vi govorite o impulzivnosti, ali zar to nije logičan korak nakon vašeg neuspjelog pokušaja da me povedete sa sobom u Zimbabve prošle godine? - Nemoj si laskati da sam stalno mislio na to. Jednostavno, kad mi se pružila prilika, riješio sam je iskoristiti. - Čestitam vam - jetko je primijetila dok je auto jurio osvijetljenim ulicama. - To dokazuje da Nata možete zataknuti za pojas ako samo to zaželite. - Pa nije baš tako, ali nekim sam ga svojim reportažama zadužio, tako da mi ne može odbiti neke sitne molbe. Karen je znala da je to istina. Mnogi su se urednici otimali za njegove članke i fotografije. - Ne bih rekla da je to baš sitnica - ironično je odgovorila Karen. - Gospodin Nat zna da se ne bavim takvim stvarima, osim ako nekom trebam pomoći. - Suša je za tebe prerealna, presirova? - upita je on glasom koji je iznenada postao oštar. - Bojiš li se onoga što ćeš vidjeti, ih si ravnodušna? A suša, Karen, ne ostavlja ljude ravnodušnima. Ljude. Karen! - naglasio je on. - Međutim, sudeći po tvojim radovima, ti ne voliš imati s njim posla. Ti slikaš efektne, zgrade, mostove i slično. A suša, to nisu samo objekti, to je stanje. - Znam ja što je to suša, odrasla sam u Karuu. Iako je Kam bila jedna od najvećih i najstarijih pustinja svijeta, život u njoj nije bio nemoguć, ali je bio težak. Živjeti u tim uvjetima značilo je voditi svakodnevnu borbu za goli opstanak. Karen je imala starijeg brata i pošto je razlika u godinama bila veoma velika, nikoga nije začudio zaštitnički odnos koji su svi ukućani imali prema njoj. Željeli su je izbaviti od svih briga i neugodnosti, ali je njezina senzibilna priroda sve registrirala. Bila je i tada sramežljiva i povučena tako da je već tada naučila da sve svoje sumnje i strepnje pokopa duboko u sebi.

Drugo poglavlje Kad je navršila dvanaest godina roditelji su je poslali u jednu elitnu privatnu školu. Nije imala mnogo prijateljica, bila je i tu povučena i tiha. Najveće zadovoljstvo činilo joj druženje s fotoaparatom. Otkrivajući pomoću objektiva jedan novi svijet, shvatila je da će joj život biti nezamisliv bez tog magičnog aparata. Osim toga, znala je ako želi neovisan i samostalan život, da se mora preseliti u grad. Došla je u Capetown i upisala se na fakultet, ali je nastavila svoj tihi život u kome je bila na svoj način sretna, dopuštajući samo Bernardu i povremeno Mary da za trenutak zavire u njezinu dušu. Zavoljela je taj blještavi grad. Voljela je snimati moderne građevine. I sada taj nemoguć čovjek, Reivel Braden, pokušava joj dokazati kako sve što je dosad radila, nema nikakva smisla. Nije joj ništa odgovorio na njezinu primjedbu da je i sama živjela u teškim prirodnim uvjetima i ona ga je pogledala. Svaki djelić njegova tijela odavao je skriveni naboj i snagu. Ona je s nekom nelagodnošću okrenula glavu. U kutovima njegovih usana zaigrao je jedva primjetan osmijeh. Međutim, njegovo lice nije od toga postalo nimalo blaže. Pomislila je da je možda, postao takav zbog stila života i aktivnosti kojima se bavio. Stalno izlaganje opasnosti sigurno je ostavilo traga na njegove karakterne crte i, vjerojatno, utjecalo na drugačije shvaćanje mnogih pojava u životu. - Ali, zašto? Zašto činite sve ovo? - upitala je oprezno tihim glasom. - Zar ne znaš? - po njegovu tonu vidjela je da njega ovo zabavlja. - Mislim da si pomalo nerealna. - Ne shvaćam vas. - Ti ne shvaćaš nikoga. Nisi sposobna osjećati, pa kako bi onda shvatila osjećaje drugih? 9

Međutim, bilo je obratno. Ali, nije ga htjela uvjeravati u suprotno. I zato je riješila da mu ne dopusti da je odvede u situaciju da izgubi samokontrolu. - Niste mi odgovorili na moje pitanje - podsjetila ga je. - Ako ne znaš odgovor, ja ti ga neću reći... još ne. Pitaj me ponovno kad se nađemo u avionu. - Mogu se ja još i predomisliti, i vratiti se. - Svakako, ali ipak sam uvjeren da to nećeš učiniti. - Ako se ukrcam na avion, to neće biti zbog radoznalosti, već zato što je to moj posao. Ne zanima me ništa što mi možete reći ili učiniti. - Zanimat će te! Nije joj se svidio njegov ton, ali je negdje duboko u duši znala da on ima pravo. Nisu više razgovarali sve dok avion nije uzletio. - Hoćemo li po Zululandu ići helikopterom? - upitala ga je napokon riješena da im razgovor ne teče mimo profesionalnih okvira. - Iznajmit ćemo auto. Mrzim helikoptere. Njihov me zvuk podsjeća na smrt, vjerojatno zato što sam na bojišta uvijek išao njima. Na trenutak je nastala tišina i činilo se da su oboje u mislima otplovili u neki svoj svijet. - Jesi li u kancelariji razgovarala s Bernardom Floydom? iznenada je prenuo Karen iz misli duboki glas. - Da - odgovorila je kratko, ne videći nikakva razloga da bi trebala dati neki opširniji komentar. - Jesi li morala otkazati sastanak? - Ne. - Ne, naravno. Vas dvoje ne izlazite previše. Uglavnom on dolazi u tvoj stan. - Kako znate? - Rekla mi je Vivian. - Ah, da, Bernardova žena. - To kažeš tako mirno, a vjerojatno ti i ne znači mnogo činjenica da Bernard ima ženu. Pa i zašto bi te to brinulo, zar ne? Vivian je odrasla i zrela osoba da može prihvatiti muževo nevjerstvo, iako se

svim silama trudi pokazati kako je to ne dira previše, ali tu je i dijete. - Justina - automatski je dodala Karen, preneražena načinom na koji je on interpretirao njezinu vezu s Bernardom. - Ali... - Znači, on je s tobom pričao o Justini? - Naravno. Zabrinut je u vezi nje... - Ali, nema snage napustiti je radi tebe - Reivelove usne su se iskrivile u nešto što je trebalo predstavljati osmijeh. Karen se više nije mogla suzdržati. - Zabrinut je zbog nje zato što je napunila četrnaest i što je nesretna - skoro je viknula ona. - Bernard i ja ne održavamo nikakve ljubavne odnose. Mi smo samo prijatelji. - Znači, platonski? - on se ironično nasmije. - Da! - Ne mogu povjerovati da te Bernard nije nikada dotakao i da te nije poželio. - Nije. - Onda nešto s njim nije u redu, u što, iskreno, sumnjam. Koliko si mu dugo ljubavnica? - Nisam mu ljubavnica - njezin je glas bio leden. - A svi oni vaši sastanci do kasno u noć? Nemojte reći da samo razgovarate sve vrijeme. - Ako Vivian zna o svemu tome, to znači da joj je Bernard rekao, što opet znači da nije imao što kriti. Ne mogu vjerovati da ona misli da između mene i Bernarda postoji nešto više od prijateljstva. I istina je da sve vrijeme razgovaramo. - O Justini, naravno - cinično je dodao. - Ponekad. A znate li zašto je on tako zabrinut za svoju kćer? Jedan od razloga zbog čega je nesretna je što tako rijetko i malo viđa svoje roditelje. Pošto on radi da bi im osigurao sve što imaju, odgajanje djeteta je Vivianina obveza. Ali, ona nikad nije kod kuće. I zato Bernard dolazi k meni kad želi s nekim razgovarati i da mu netko pomogne riješiti neke iskrsle probleme. Jer, čak i kad se vrati kući oko deset ih jedanaest sati, Vivian je još odsutna. Ako je taj brak u krizi, i Vivian je kriva, a ne samo Bernard. - Nemoj mi samo ponavljati tu otrcanu priču.

- Bernard nikad sa mnom nije razgovarao o problemima u svom braku. Nikad nije otvoreno krivio Vivian nizašto. - Znači, ti sama izvodiš zaključke kakvi ti odgovaraju da bi umirila svoju savjest. To je dobar znak jer to što imaš savjest, pomoći će mi da lakše okončam vašu vezu. - A kako namjeravate to izvesti? - upitala ga je ona. - Tako što ću te preoteti od njega. Kad me jednom budeš upoznala kao ljubavnika, nikad mu se više nećeš vratiti. Surovim i trijumfalnim pogledom pratio je kako Karen nestaje boje s lica. - Ali... ja se vama ne sviđam. - Varaš se. Već mi se neko vrijeme sve više sviđaš. Karen je zatvorila oči. Duboko je uzdahnula i pomislila da bi bolje bilo da nikad nije ni kročila u ovaj avion.

*** - Zar još nisi završila? - Reivel joj je prišao dok je ona namještala fotoaparat. - Pobogu, što to pokušavaš učiniti? Da ih uljepšaš? Suša je ružna, ona uništava, ubija. - Znam svoj posao - odgovorila je suzdržano. - Ali to nije tvoj posao - ironično je nastavio. - Ti se ne baviš realnošću, ti je ne voliš. Promatrao sam danas tvoju reakciju dok smo obilazili sva ona mjesta pogođena sušom. Jedino osjećanje koje se moglo vidjeti na tvom licu, bila je odvratnost prema svemu što si vidjela. Karen spusti fotoaparat i okrene glavu. Znala je da će idućih nekoliko noći provesti kao u košmaru. Kako je mogla ostati ravnodušna pred suhom popucalom zemljom bez ijedne travke? Sjetila se svojih roditelja kako su oni bili vezani za zemlju koja im je u sušnim razdobljima donosila više briga i patnji, nego radosti i zadovoljstva u normalnim godinama. Pa ipak, i pokraj svih teškoća, nisu je željeli napustiti.

- Možete misliti što god želite. Nalazili su se usred jedne velike ravnice koju je presijecao kameni put. Prizor svuda uokolo djelovao je depresivno. Karenino lice je bilo bezizražajno, a velike bademaste oči poluotvorene. Držanje kao da je još više ljutilo Reivela. Uhvati je za ruku natjeravši je da se okrene prema njemu. - Nemoj okretati glavu od mene i ponašati se kao da uopće ne postojim - glas mu je zazvučao prijeteći. Karen ga je iznenađeno pogledala. Stisak njegove ruke i sjaj očiju kao da su imali neku magičnu moć nad njom. - Ponašam se normalno - napokon mu tiho odgovori. - Naravno, tvoj stav je prema svima takav, jer te uopće nije nizašto briga, zar ne? - konstatirao je on surovim glasom. - Zato si se tako lako umiješala u brak Viviane i Bernarda. Vrijeme je da te netko nauči patiti. - Pretpostavljate da ćete vi biti taj netko? - Bolje bi bilo da i ti u to povjeruješ. Iako, vjerojatno, samo vrag zna zbog čega te toliko želim. Obično mi se sviđaju tople, nježne i velikodušne žene. Koliko si muškaraca bacila u očaj svojim ledenim ponašanjem, Karen? - Reivele - pokušala se istrgnuti, ali čeličan stisak njegove ruke nije popuštao. Njegove su se usnice iskrivile u ciničan smijeh. - Pretpostavljam da si pokraj svih svojih ženstvenih oblina još i frigidna. - S vama bi bila, sigurno! - više se nije mogla suzdržati. - Mrzim vas. Odvratni ste mi. - Morat ću te izliječiti od te bolesti. - Vaša samouvjerenost je doista bezgranična. - S razlogom - rekao je gledajući je ravno u oči. Karen osjeti kako se pod tim pogledom u njoj opet pokrenuo val uzbuđenja. - Molim vas - tiho je prošaptala. On se opasno nasmije. - Što me to moliš, Karen? Da vodim ljubav s tobom? - Da me pustite - pokušala se osloboditi njegova stiska.

- Kad za to budem spreman - uhvatio ju je i za drugu ruku i potpuno je okrenuo prema sebi. - Poslije mog tretmana, draga, bit ćeš izliječena od hladnoće i neosjetljivosti. Nećeš više samo djelomično mi biti žena, već potpuno. I više mi se nećeš obraćati tim ledenim učitivim glasom... Tvoj će glas biti promukao od strasti. - Ne znam što vas nagoni na to, ali vas ja ne želim - odgovorila mu je polako, naglašavajući svaku riječ. - Poželjet ćeš me - pritom ju je privukao i spustio svoje usnice na njezine.

Treće poglavlje Njegov poljubac je bio grub. Odlučila je da mu se ne odupire, već da se ponaša ravnodušno, znajući da je to jedino oružje protiv njegove arogancije. No, u njoj se počelo događati nešto neobično. Odjednom je osjetila vrtoglavicu. Nikad ranije nije osjetila strast. Reivel je to predosjetio i poveo je u novo carstvo čula. Oči su joj bile poluotvorene, a ruke je digla do njegovih ramena, privijajući ga sve bliže sebi, a zatim se zagnjurile u njegovu kratku crnu kosu. Osjećala je kao drhti cijelim tijelom dok je on prelazio usnama preko njezinih obraza, kapaka i spuštao se niz vrat duž izreza košulje. Njegove ruke lutale su njezinim tijelom bez imalo obzira, milujući grubo njezine kukove, šetale se strastveno preko vitkog struka do nabreklih dojki, izazivajući u njoj nove i jače valove uzbuđenja. Strast je natjerala Karen da zaboravi na sve okove na koje je bila navikla. Zaboravila je i na svoj ponos. Otkopčala je dugme na njegovoj košulji i u zanosu počela ga milovati po njegovim dlakavim grudima. Reivel je zatvorio oči, zabacio glavu, predavši se njezinom spontanom milovanju, a iz dubine grudi oteo mu se mukli uzdah zadovoljstva. Oboje su ubrzano i teško disali. Njegov promukli glas dopro je do Karen kao iz nekog drugog svijeta. - Mogao bih te uzeti sada ovdje, na ovoj crvenoj prašini i s nebom umjesto krova. Ovo je okrutan predio i točno odgovara osjećajima koje u meni izazivaš, ali mi je ipak više stalo do osobne udobnosti. Sad kad sam vidio da te mogu dovesti do stanja da me tako želiš, mogu pričekati pogodniju priliku za to. Karen ga je pogledala kao da ništa ne shvaća, a zatim ga snažno odgurnula od sebe. - Ti... ti si poput životinje - rekla je ljutito. - Ti si me dovela do toga - odgovorio joj je. - Žao mi te - nastavila je Karen ogorčeno. - Ti si meni rekao da sam samo jednim dijelom žena, a tko si ti? Pravi muškarac se ne

plaši da se prema ženi odnosi s poštovanjem! Ali, ti čak ne znaš što to znači. - Znam ja što to znači, ali većina žena su normalne i samim tim zaslužuju i normalan odnos prema njima. Ti nisi od tih. - Zbog Bernarda? - Zbog njegova djeteta. - Brak mojih roditelja raspao se zbog jedne sebične i bezobzirne žene. Meni je tada bilo samo pet godina i da nije bilo Vivianinih roditelja, nikad ne bih znao za toplinu doma i obitelji. Tako da je ovo što činim i zbog Vivian i zbog Justine. Karenine oči su se napunile suzama i u jednom trenutku poželjela je da mu kaže nešto lijepo i toplo i pokaže mu da ga razumije, ali je odustala. Sad joj je bilo razumljivije njegovo ponašanje i njegova želja da se u poslu izlaže životnoj opasnosti. Sigurno mu u djetinjstvu nije bilo lako. Znala je da od njega ne može očekivati da se prema njoj nježnije ponaša i zato mu je oštro rekla. - Znači, zbog sebe, Vivian i Justine ti si odlučio... da me iskoristiš? Ili se na taj način svetiš onoj ženi koja je preotela tvog oca? Ali, na osnovi čega misliš da ću ti ja to dopustiti? - Na osnovi čega? Na osnovi činjenice koju si maloprije dokazala. - Zatekao si me nespremnu. Bila sam iznenađena, ali više ti neću pružiti sličnu šansu. I što ćeš tada raditi, Reivele? Zar ćeš me prisiliti? - Mislim da to neće biti potrebno. - Nemoguć si! - viknula je bljesnuvši krupnim očima. - Možda, ali je činjenica da i ti mene želiš. Možda čak u istoj mjeri koliko i ja tebe. Karen, reci mi s koliko si njih dosad spavala? - Ni s jednim - odgovorila mu je isti trenutak iznenađena njegovim pitanjem. - Zbog čega lažeš? - Sad mi je već dosta ovog razgovora! - Karen je ogorčeno prišla kolima i sjela na prednje sjedalo. Reivel se još smješkao dok je prilazio s druge strane i sjeo na mjesto vozača. - Bojiš se otkriti svoje karte?

- Ušuti već jednom! - Mrzim ga, pomislila je u sebi. U povratku nisu mnogo razgovarali. Karen je gledala kroz prozor, analizirajući svoju skandaloznu reakciju na Reivelov dodir. Čak i mržnja koju je sad osjećala prema njemu, bila je nov osjećaj za nju. Shvatila je koliko malo pozna sebe. I za sve to bio je kriv Reivel Braden. Kad bi samo postojao način da mu dokaže da se vara i da ga prisili da se ispriča za svoje brutalno ponašanje. I tada se sjetila. Razgovarat će s Bernardom i on će reći Reivelu da je pogrešno ocijenio njihov odnos. Karen se zadovoljno nasmiješila, zamislivši Reivela kako je moli za oproštaj. Dok su sjedili u avionu Karen ga je krišom promatrala. Po njegovu blistam osmijehu, svaka žena bi vidjela da je Reivel neodoljivo privlačan. Pitala se u sebi otkud ta njegova požuda u odnosu prema njoj. Shvatila je da su se to, zapravo, srele samo njihove tjelesne želje. Strašno je bilo to što je on želio samo njezino tijelo, dok je sve ostalo prezirao. Ona je kompletna žena, a ne samo zbir privlačnih oblina. Njezini obrazi su se zacrvenjeli od pomisli da kod Reivela Bradena ona izaziva samo požudu i prezir. Zatvorila je oči i duboko uzdahnula. Kad su stigli u Capetown, Reivel je ponio njezinu torbu prema svojim kolima. - Pozvat ću taksi - protivila se ona, ali su se njegovi dugi prsti isti trenutak našli na njezinoj ruci i čvrsto je stegli. Njoj je srce počelo brže udarati. - Ne, Karen, mi još nismo završili. Zar si mislila da ću te tako lako pustiti? Ja ću te odvesti kući. I što će se tada dogoditi, pomislila je ona panično. Kako će mu se oduprijeti ako on odluči da je te večeri zavede? Treba joj vremena da o svemu razmisli, da potkrijepi svoju mržnju i skupi snagu da se odupre čaroliji njegova dodira. - Ti živiš u ulici Gardens, zar ne? - upitao je on dok su se udaljavali od aerodroma. - Kako znaš? - Vivian mi je rekla.

Karen nije ništa rekla. Tragedija je bila na pomolu, a ona nije imala snage da se odupre Reivelovu karakteru. No, kad je ispred svoje kuće s druge strane ulice ugledala parkirani bijeli BMW, odahnula je s olakšanjem. Bernard je još bio unutra. Sigurno je kasno stigao i tek sada hrani mačku. - Hvala što si me dovezao - rekla mu je dok su izlazili iz kola, pitajući se je li on prepoznao automobil Vivianina muža. Ako bude imala sreće, možda će još iste večeri imati to zadovoljstvo da trijumfira nad Reivelom. - I ja ću ući s tobom - odgovorio joj je on odlučno. Ona je kimnula glavom i uputila se prema niskoj ogradi vrta koji je bio ispred kuće. Reivel je krenuo za njom. - Zašto u stanu gori svjetlo? - upitao je on iznenađeno. - Bernard je unutra - odgovorila je ona bezbojnim glasom. Osjetila je kako se Reivel za trenutak ukočio, ali ona je ravnodušno otključala vrata i ušla u malo predsoblje. On je ušao za njom. Iz predsoblja se vidjela dnevna soba puna sobnog zelenila, a na jednoj fotelji sjedio je Bernard zatvorenih očiju, dok mu je mačka ležala sklupčana pokraj nogu. Reivel je u tom trenutku uhvatio Karen za nadlakticu i povukao je van iz predsoblja. - Očaravajuća domaća scena - rekao joj je kroz stisnute zube. Neka ti bude večeras. Izgledaš umorno, Karen, ali vjerojatno nisi toliko umorna kad te ta vjerna naivčina čeka u ove kasne sate. Priredi mu nezaboravnu noć, a zatim se oprosti od njega. Ne želim da ga nakon toga više viđaš. Njegove ruke snažno su je držale za ramena i ona je osjećala neobjašnjivu slabost i vrtoglavicu od tog dodira. - Misliš da me možeš natjerati da te prihvatim, Reivele, ali tu sila ne pomaže. Ti mi ništa ne značiš, a Bernard mi je prijatelj. - Ljubavnik - muklim glasom je ispravio. - Sve dok ga ne ispratiš sutra ujutro, bit će ti ljubavnik, ali uskoro ćeš imati novog. Oboje to vrlo dobro znamo, zar ne? Naglo je pustio i brzim korakom krenuo prema kolima. Karen se polako okrenula i vratila u predsoblje. Fotoaparat i torba koji su joj

visili o ramenu nikad joj se nisu činili težim. Dočekalo je Bernardovo nasmijano lice. - Karen! Već sam pomislio da sam sanjao kad sam te maloprije ugledao na vratima i kad si gotovo isti trenutak nestala. Zar to nije bio Reivel Braden s tobom? - Jest. I on je snimao sa mnom. - Ali, tamo nema nikakvih borbi - iznenadio se Bernard. - Ne. - Kakva podudarnost - primijetio je on. - Vivian je bila s njim prije nekoliko dana. - Kako je Vivian? - upitala je Karen, želeći promijeniti temu i osjećajući nelagodu. Željela ga je upitati je li on svjestan da Vivian i Reivel misle da su ona i Bernard ljubavnici, ali joj je odjednom bilo neugodno. Njezina mržnja prema Reivelu još se više povećala. Uspio je pokvariti njihovo prijateljstvo, jer će od sada sumnjati da i ostali taj njihov odnos pogrešno tumače. - Otišla je u neke toplice na kure za njegu tijela. - A Justina? - Karen se gotovo srušila u fotelju. - Iskreno se nadam da je kod kuće s domaćicom - njegova osmijeha je gotovo sasvim nestalo. Zatim je duboko uzdahnuo i nastavio - naprosto ne znam kako da se postavim prema tom djetetu. Upisao sam je u državnu školu nadajući se da se neće osjećati osamljenom, ali ona kao da se stidi našega bogatstva. Sad više i svoje prijatelje ne dovodi u kuću. Uopće ne znam s kim se sada druži. - Bernarde, ti uvijek samo sebe optužuješ. Zar nisi pomislio da je u pubertetu i da je normalno što želi malo više samostalnosti. U sebi je pomislila da je to, zapravo, razdoblje kad je djevojčici najviše potrebno majčino razumijevanje, ah nije ništa rekla već ga je upitala. - Jesi li za kavu? - Ne. Hvala. Kasno je. Osim toga, znam da jedva čekaš da ostaneš sama i odeš u mračnu komoru razviti film. - On joj se blago nasmiješio. - No. imam jedan prijedlog. Bi li željela u nedjelju poći sa mnom na jedrenje? Vivian neće biti tu. a Justina je kategorički odbila da ide sa mnom - on je opet uzdahnuo.

Karen se za trenutak pokolebala, sjetivši se Reivelove prijetnje, ali se već u sljedećem trenutku odlučila, a oči su joj pritom sijevnule. Reivelu treba održati lekciju. On je bio običan stranac za nju i zbog njega nije namjeravala mijenjati svoj stil života. - Vrlo rado - prihvatila je ona, a Reivel Braden može misliti što god želi kad za to sazna.

Četvrto poglavlje Karen je vidjela Reivela tek sljedeći utorak. Stajala je u kancelariji i razgovarala s Mary kad ga je opazila na vratima. Okrenula mu je leda. ne prekidajući razgovor. No, Mary je uskliknula: - Ovo je osoba koju čovjek ne može zaboraviti. Neodoljiva kombinacija svega što osvaja žene. Kako ste se slagali u Zululandu? - Nikako. Ne volim takvu vrstu uzbuđenja. Posao mi donosi dovoljno uzbuđenja. - Karen, pa ženi treba uzbuđenja i druge vrste. - Znam za tu tvoju teoriju, ali o tome ćemo kasnije. Tad im je prišao Reivel i dotakao Karen za rame. - Zelo bih razgovarati s tobom - počeo je čim se Mary udaljila. Zar te nisam upozorio? Vivian mi je rekla da ste proveli nedjelju zajedno. - Vivian ti je rekla zato što je njoj Bernard rekao. A i zbog čega ne bi? On nema što kriti od svoje žene. - Još me pokušavaš uvjeriti u svoju nevinost? - Jesi li pomislio da, možda, i nemaš pravo? - Ne. Vidio sam onaj nježan osmijeh koji nisi bila u stanju sakriti kad si vidjela da te čeka one noći. Ali, nećemo sad o tome. Znam da si večeras slobodna jer Bernard izvodi ženu i kćer na večeru. Ti ćeš večerati sa mnom. - Zakazuješ mi sastanak - rekla je ironično. - Ništa ti ne zakazujem, već ti kažem kakvo je stanje stvari. - Ali, ja ne moram to prihvatiti. - Sumnjam. Zar želiš riskirati? Jer, u tom slučaju ja bih rekao Natu da jedna njegova službenica održava vezu s oženjenim čovjekom. - To je ucjena. - Točno. Karen se zamislila. Shvatila je da bi u tom slučaju bilo teško uvjeriti starog Nata da ona ima pravo.

- Ne želim izgubiti posao - priznala je napokon. - Budi spremna u pola osam. Doći ću po tebe. - U redu. Kamo ćemo ići? - Na neko javno mje0sto. Preuređujem kuću, a vikendica na poluotoku je predaleko. Osim toga, ne pada mi na pamet da od tebe tražim da spremaš večeru. - Imaš pravo jer bi se moglo dogoditi da ti je začinim arsenom odgovorila mu je ona uz ironičan osmijeh. Promatrala ga je dok je odlazio i čudila se kako je moguće da se u toj vitkoj pojavi krije toliko snage i vitalnosti. Već oko pola sedam bila je užasno živčana. No, bez obzira na to, veoma se pažljivo odjenula. Kad je napokon stala pred zrcalo, znala je da izgleda bolje nego ikad. Kad je Reivel stigao, ona se osjećala kao srednjoškolka pred profesorom. Znalačkim pogledom odmjerio je od glave do pete. - Veoma sam zadovoljan. - Rekao si da ćeš me izvesti na neko javno mjesto. - A to treba značiti da se nisi ovako lijepo odjenula radi mene. Ali, bez obzira na to, drago mi je. Tvoja prelijepa figura tek tada dolazi do izražaja. Karen je bila zbunjena i pokušavala je promijeniti temu razgovora ponudivši ga pićem. Kad je on odbio, ona je odahnula s olakšanjem. Zapravo, nije željela da se on dugo zadrži u njezinu stanu koji je za nju značio i dom i raj, gdje je osjećala mir i sigurnost. Po prirodi sramežljiva, Karen je gotovo cijelim putem šutjela. - Šutiš li uvijek ili je to samo kad si u mom društvu? - Gotovo uvijek, ali s tobom posebno - odgovorila je. - To bi moglo djelovati smirujuće, pogotovo kad me prestaneš uzbuđivati. - Više bih voljela da te ne uzbuđujem. - Vjeruj mi da bih i ja to više želio - rekao joj je s gorčinom u glasu. - Tek sada shvaćam Bernarda i nimalo ga ne krivim. Najvjerojatnije skidaš svoju masku u spavaćoj sobi. - Zar si odlučio biti grub cijele večeri? - upitala ga je. - Nisam grub, već sam iskren.

Večera je bila izvrsna i Karen se malo opustila. Ali, tada je primijetila kako su se Reivelove oči zaiskrile posebnim sjajem dok je gledao prema ulazu. Kad je Karen pogledala u tom smjeru, gotovo se skamenila. Ulazili su Floydovi i naizgled su nalikovali na savršeno složnu obitelj. Ona je pogledala Reivela i rekla: - To si namjerno učinio. - Da - priznao je on, gledajući je pravo u oči. - Zbog čega? Da bi probudio moju savjest? - Možda. A možda i da se Bernard navikne na činjenicu da nisi više njegovo ekskluzivno vlasništvo. - Grozan si! Nehotično je opet pogledala u smjeru Floydovih i primijetila da je Bernard promatra. Učinilo joj se da je zbunjen. - Nasmiješi se, Karen - oštro joj je naredio Reivel. - Zašto? - Želim da tvom ljubavniku bude jasno da sam ga ja istisnuo iz tvog srca i da ti je lijepo u mom društvu. - Zar ti zaista očekuješ moju suradnju u toj lakrdiji? - Naravno. Osim, naravno, ako ne želiš da jadno dijete sazna da joj otac vara majku. Uskoro ćemo biti pozvani da popijemo s njima kavu i ti ćeš se potruditi i pokazati sreću i zadovoljstvo što si sa mnom. - Pretpostavljam da je to zajednički plan potekao od tebe i Vivian. On se zadovoljno nasmijao. Karen se pitala zbog čega ne ustane i ne ode i na taj način okonča neugodnu situaciju u koju je Reivel doveo, ali jednostavno nije imala snage. Uskoro im je jedan konobar donio poziv od Floydovih da im se pridruže. Vivian je bila toliko lijepa i sigurna u sebe da je naprosto nevjerojatno bilo čak i pretpostaviti da je Bernard mogao varati. - Kako vam se sviđa hrana ovdje? - upitala je Karen i odmah se okrenula prema Reivelu, ne pričekavši njezin odgovor. - A tebi, Reivele? Naravno, ti si ovdje čest gost. I meni se ovdje sviđa, iako bih više voljela da sam pozvala svoje prijatelje na primanje kod nas.

- Nadam se da ćemo Karen i ja barem djelomično nadoknaditi nedostatak tvog velikog broja prijatelja - odgovorio je Reivel, kimnuvši glavom Bernardu u znak pozdrava i široko se osmjehnuvši djevojčici za stolom. - Zdravo, Justina, kako ti se sviđa ovdje? Ona je pokušala odgovoriti, ali se isti trenutak začuo Vivianin zvonki smijeh. - Oh, kako joj se ne bi sviđalo kad jede već treću porciju deserta... Zaista! Žali se što je debela, a neprestance jede. Kao da je bez dna. To je bilo surovo s njezine strane i jadna djevojčica je pocrvenjela, ne znajući kamo da gleda. Shvativši kako se djevojčica osjećala i Karen je postalo neugodno. Gotovo sve vrijeme je šutjela, odgovarajući tek ponekad na neko izravno upućeno pitanje. Vivian i Reivel su sve vrijeme pričali i u jednom trenutku Karen je slučajno ulovila Vivianin pogled upućen Reivelu. U tom je pogledu bilo toliko požude i gladi, da je Karen iznenađeno i uplašeno instinktivno pogledala Bernarda. No, on kao da ništa nije primjećivao. Ona ga voli, pomislila je Karen i sjetila se Reivelovih riječi da između muškarca i žene ne može postojati platonsko prijateljstvo. Očigledno je da je to rekao iz osobnog iskustva. Jesu li imali ljubavne odnose? Karen je osjetila mučninu. Kako je samo ispala naivna! Znala je da su Vivian i Reivel odrasli zajedno i automatski je pretpostavila da je njih vezivalo samo obično prijateljstvo. Između dvije toliko posesivne i temperamentne osobe neminovno je morala izbiti eksplozija. Karen je ustala i ispričala im se da mora otići u toalet. Dok je stajala pred zrcalom, pretvarajući se da popravlja šminku, odjednom je pokraj sebe ugledala Vivian kako vadi zlatnu pudrijeru.

Peto poglavlje - Htjela sam ti samo... zahvaliti što si nam pomogla da izvedemo ovu malu... kamuflažu - rekla je plavuša pogledavši Karen s neskrivenim zadovoljstvom. - Iako, moram priznati, malo sam iznenađena što je Reivel odabrao baš tebe. Očekivala sam da ću vidjeti njegovu partnericu Noel ili neku drugu. - Oprostite, što ste rekli? - upitala je Karen, ali je Vivian je bila previše zauzeta svojom pričom da bi je čula. Ona je bila od onih žena koje ne slušaju već samo govore. - Možda je ovo bilo i nepromišljeno s naše strane, ali taj je čovjek jednostavno zarobio sve moje misli i osjećaje. Na moju nesreću, tako je često odsutan. Bojala sam se da je Bernard počeo sumnjati, tako da smo morali brzo djelovati da bismo ga razuvjerili. Karen se sjetila kako je Bernard u posljednje vrijeme bio zabrinut, iako nijednom nije spomenuo Vivian kao mogući razlog svom neraspoloženju. Vivian je vjerojatno imala pravo. - Ali, ako vi... i Reivel... - Karen nije mogla prepoznati svoj glas, toliko joj je čudno zazvučao - zar ne bi bilo bolje da Bernard zna, tako da budete slobodni da... - Pa da traži razvod? - Vivian se prezrivo nasmijala. - On bi to sigurno učinio kad bi saznao. On inače nema dobro mišljenje o meni kao majci, tako da Justina ne bi bila dovoljan razlog da se ne razvedemo. A ja želim ostati supruga Bernarda Floyda sa svim privilegijama koje mi taj status pruža. To je sad postalo dio mene i ja se toga neću lako odreći. Bernard mi služi za sigurnost, Reivel za... uzbuđenje. Karen je bila užasnuta. - A ja vam služim da uvjerite Bernarda da vas Reivel ne zanima? Vivianine oči postale su još tamnije kad se okrenula prema Karen. - Zar vas Reivel nije upozorio? Kao i većina muškaraca, on ne želi izgubiti ni na jednoj strani. Žao mi je što vas je ovako iskoristio. On zna da mi ne može pružiti život kakav ja želim i na kakav sam

već navikla, ali smo zato gotovo uvijek zajedno kad je on slobodan. Nećete ovo reći Bernardu, zar ne? Znam da vam se on sviđa, ali sigurno ga ne želite samo za sebe. Na taj način ćete pomoći da svi ostanemo sretni. - Ja neću reći Bernardu, jer to nije moja stvar. - Hvala - rekla joj je Vivian umiljato i krenula prema vratima. Cijela ova stvar je bila Reivelova ideja. Nemojte se ljutiti, Karen, ali vi niste Reivelov tip. Ali, on mene želi, pomislila je Karen, iako želja za nekim još nije ljubav. Duboko je uzdahnula dok joj se grlo steglo. Pitala se u sebi je li on doista vjerovao da su ona i Bernard ljubavnici ili mu je to služilo samo kao izgovor. Tog trenutka ih je oboje mrzila, naročito kad je sjedila uz Reivela vraćajući se kući. - Pa kako ti se svidjela ova večer? Ja mislim da je bila uspješna. - Poštedi me licemjerja! To nije bio glavni razlog našeg izlaska, zar ne? Znam zbog čega si iskonstruirao sve ovo. Sad znam zbog koga si sve to radio. - Zaista? - Da! - I što sad? - Ništa! Želim izići. Nemaš pravo da me koristiš na ovaj način. A Bernard nije moj ljubavnik. - Oprosti, Karen, ali ne vjerujem ti. Kako objašnjavaš činjenicu da ima ključ tvog stana? - Ja mu ga ponekad ostavim da bi nahranio mačku. - Karen, nemoj pričati nešto u što bi svaki normalan čovjek posumnjao. Sredovječni milijunaš da hrani mačkicu neke djevojke! - Nemoj mjeriti Bernarda svojim mjerilima. - Karen, nemoj opet počinjati istu priču. Voliš li ga? - Ne. - On tebe voli. Vjerojatno će ti, čim otpremi Vivian i Justinu na spavanje, telefonirati da vidi jesi li sa mnom. Karen nije ništa rekla, jer je znala da joj ne bi vjerovao da mu bilo što kaže.

Kad su stigli do njezine kuće, on je izašao iz kola i otvorio joj vrata, a zatim je krenuo za njom prema ulazu. Kad ga je ona upitno pogledala, on se samozadovoljno nasmiješio. - Ući ću s tobom. Želim biti prisutan kad te nazove. - Više bih voljela da ne ulaziš, ali pošto si jači od mene, znam da bi bilo uzaludno da te spriječim. A Bernard sigurno neće zvati. - Hoće - rekao je. Karen je stajala neodlučno pokraj vrata dnevne sobe, osjećajući u sebi kaotične osjećaje. - Prestani me već jednom gledati tako. Možda ćemo voditi ljubav, ali te sigurno neću silovati. Idi nam skuhati kavu. Možda ćeš se u međuvremenu navići na činjenicu da ću odsad ja biti ovdje. Nije mu odgovorila. Kao u snu krenula je prema kuhinji i uključila aparat za kavu. Ako on pokuša zaista voditi ljubav s njom, kako će mu se oduprijeti?

*** Ja ću se javiti - rekao je Reivel dok je ona ulazila s poslužavnikom i kavom. I prije nego što je ona uspjela reagirati, on se već našao pokraj telefona. - Halo? Ona ga je ljutito promatrala dok je na njegovu licu zaigrao zadovoljan osmijeh, jer je prepoznao glas sugovornika. Oprosti, ali zaista je nezgodno da razgovaraš s Karen u ovo doba noći. I zamolio bih te da se odsad držiš po strani od Karen. Znaš, ja sam veoma posesivan. Zaslijepljena bijesom, Karen je poletjela prema njemu. Kako se samo usuđuje da je naziva svojim vlasništvom! Zamahnula je rukom i iz sve snage ga ošamarila. Očekivala je da će je on odgurnuti, ali je on čvrsto uhvatio za obje ruke i snažno je privukao. Od dodira njegova tijela zadrhtala je kao od električnog udara. - Reagiraš li uvijek ovako djetinjasto kad se dokaže da lažeš?

Njegove usne su se grubo spustile na njezine i ona je gotovo zaplakala od bola. No, tijekom tog dugog poljupca njezin je otpor postupno slabio. On je napokon podigao glavu i pogledao je u oči koje su bile pune suza. - U čemu je stvar, draga? - počeo je zafrkavati. - Je li ti teško što si izgubila Bernarda? Učinit ću sve da ga zaboraviš. Svojim usnama dodirnuo je njezine i ona je osjetila kako s tim dodirom nestaje sva njezina samokontrola. Osjećajući kako u njemu buja želja i neko očajanje, ona se bliže privila uza nj, milujući ga strastveno po kosi i vratu. Željela ga je, ali je ipak bila svjesna da još nije bilo vrijeme da mu se potpuno preda. Još ne, sve dok on ne promijeni svoj stav i svoj odnos prema njoj. - Nemoj mi to raditi - rekla mu je isprekidanim glasom. - Ne budi smiješna. Prihvati barem jednom stvarnost onakvu kakva jest. Oboje osjećamo ovu... potrebu jedno za drugim. Što misliš, koliko ćemo se dugo moći boriti protiv toga? Osim toga, ovim zbližavanjem oslobodit ćemo Bernardov brak dvostruke prijetnje, jer ne ugrožava samo Bernard njihov brak, i Vivian čini isto. On je blago položio na kauč i legao pokraj nje. Karen je željela razmisliti o njegovim riječima, ali su već sljedeći trenutak njegove usne bile na njezinima i jedino čega je bila svjesna, bila je ta skandalozna erotska želja. Sve su se misli istopile pod njegovim poljupcima i milovanjima, a kad je osjetila da joj otkopčava haljinu, zaječala je od uzbuđenja. - Nemoj - tiho je prošaputala, ali Reivel je nije čuo već je kao opijen i dalje promatrao dok su mu oči postale svjetlotirkizne boje. Kao hipnotiziran dodirnu on njezine čvrste grudi, a zatim je svojim iskusnim prstima počeo milovati. Karen je od uzbuđenja zatvorila oči i već sljedeći trenutak osjetila njegove usne na grudima dok su je njegove ruke strastveno milovale po cijelom tijelu. - Divna si... savršena - kao kroz san čula je njegov vreo šapat. Otvorila je oči i ugledala njegovo uzbuđeno lice s izrazom strasti kakav još nije vidjela.

- Karen, toliko te želim. - Reivel! - strastveno ga je zazvala, bojeći se svoga izdajničkog glasa. - O, Karen! On se s uzdahom nadvio nad njom pogleda prikovanog za njezine usne. Karen je digla ruke da ga zagrli i približi sebi, svom tijelu koje je vapilo za njegovom blizinom. U trenutku kad su joj dojke dodimule njegove snažne grudi, nestalo je sve njezine samokontrole. Dodir njegovih usana u ruku naprosto je pekao i ona je opet zaječala i zadrhtala od neizdržive želje koju je probudio u njoj. - Ah, čini mi se da gubim razum - prošaputao je više za sebe. Zaboravi Bernarda. Ti večeras želiš mene... Reci mi, kaži da me želiš! Bernardovo ime kao da je vratilo u stvarnost. Ruke su joj se opustile, a tijelo ukrutilo. Sjetila se njegovih riječi i pomislila da se on, možda, pokušava osloboditi Vivian, koristeći se njom. Osjećaj poniženja ju je obuzeo kad je shvatila da je on ipak iskorištava. - Ne, Reivel! Prestani! - Ne mogu. Moram! Njegovo lijepo lice bilo je izobličeno od strasti i Karen je shvatila da ga u takvom stanju neće moći zaustaviti. I ona je tome bila kriva. Znala je što će se dogoditi i zato je uz dubok uzdah prošaputala! - Reivele, onda mi makar povjeruj da ti govorim istinu, molim te. Bernard i ja nikad nismo bili ljubavnici. - Čak i u ovom trenutku ne možeš ga zaboraviti i dalje se braniš lažima! On se naglo podigao i sjeo na rub kauča taktovima naslonjen na koljena i pognute glave. - Oprosti - prošaputala je Karen užasnuta njegovim izgledom. - Zbog čega? - upitao je cinično. - Večeras je ispalo po tvom, ali bez obzira na sve, sad sam potpuno uvjeren da sam ja taj koga želiš i protiv te želje se nisi u stanju boriti. - Ne...

- Strast se ne može sakriti, i to je jedna od vječitih istina. Večeras više nisam raspoložen voditi ljubav s tobom, ali kad za to nađem pogodan trenutak, bit će to čista strast. On je ustao i krenuo prema vratima. Karen je krenula za njim, ogrnuvši kućnu haljinu. - Ti mi govoriš o strasti i o istini - počela je ogorčenim glasom. Želiš me iskoristiti i... Moja je strast iskrenija od tvoje, iako me sram što sam ti dopustila da me dovedeš do takvog stanja. Još je veća ironija što mi ti zamjeraš na lažima. Ja ne lažem, i sve dok mi ne povjeruješ, nemoj ni pokušati da me opet vidiš. - Ipak ćemo se vidjeti - odgovorio joj je. Još jednom je pogledao svojim prodornim očima kao da je i na taj način želio potvrditi svoju čvrstu odlučnost, i zatim je otišao. Karen je ljutito zalupila vratima. Pokrila je lice rukama i počela plakati. Znala je da postoji samo jedan odgovor, a to je da ne dopusti sebi bilo kakav kontakt s Reivelom Dradenom.

Šesto poglavlje Nije bilo razloga da ga izbjegava je već idući dan čula od Mary da je Reivel otišao u Čad gdje su izbili nemiri. Bila je svjesna da svakim danom sve više misli na njega. Bojala se za njegov život i pomislila bi često kakva je to ironija da bude zabrinuta za čovjeka kojeg mrzi. Kad je u Reivel nakon tri tjedna otišao u nešto mirniju Ganu, ona je odahnula. Da bi se barem na neko vrijeme oslobodila uspomena, Karen se prihvatila posla. Međutim, nakon šest tjedana jedan njihov susret kobno je utjecao na cijeli njezin život. Jednom prilikom slučajno je vidjela Justinu u društvu nekih raskalašenih mladića u kožnatim odijelima i s brzim motorima. Karen je instinktivno osjetila da to nije društvo za još nezrelu djevojčicu. Morala je o tome razgovarati s Bernardom, a to nije mogla učiniti telefonom. Zbog toga ga je pozvala da dođe k njoj. Bernard se u prvi mah iznenadio kad je čuo s kim se njegova kći druži, a zatim se ozbiljno zabrinuo. - Hvala ti na upozorenju. Justina je pametna djevojčica. Razgovarat ću s njom i uvjeren sam da će shvatiti moje razloge zbog čega se bojim za nju. Bernard je ustao i krenuo prema vratima. - Karen - počne nesigurnim glasom. - Najiskrenije sam ti zahvalan za brigu koju si pokazala za moju kćer... i za to što me slušaš... i razgovaraš sa mnom. - Ali, ti si mi najbolji prijatelj - odgovorila je i odjednom se osjetila krivom što je on bio kod nje. - Ako je to ono što želiš... - Bernardov glas je zazvučao još tiše. U posljednje vrijeme mi se činilo da me izbjegavaš. - O, ne! Kako bi to mogla? A i zašto bih to činila? On joj nije ništa rekao. Uhvatio ju je za ruku i blago je stisnuo, poželjevši joj laku noć.

Karen je otišla u kuhinju da odnese čaše kad je čula zvono na vratima. Polako se vratila pitajući se da nije, možda, nešto zaboravio. . - Bernarde? Zašto se vraćaš? - upitala je oprezno kroz još zatvorena vrata. - Nije Bernard! - zagrmio je dobro poznati glas. - Pusti me unutra, Karen. Drhtavim rukama otvori vrata i pusti Reivela da uđe. Na licu mu se mogao jasno primijetiti umor pomiješan s bijesom. - Mislila sam da se to Bernard vratio. Maloprije je otišao... - Znam - ljuto joj je odgovorio. Sjedio sam vani i razmišljao da li da uđem i da ga izbacim iz stana. Na njegovu sreću otišao je prije nego što sam donio odluku. Karen ga je nijemo pogledala. Promatrala je to umorno preplanulo lice na kojem su se sada još više isticale oštre jabučice. Primijetila je po sijevanju njegovih očiju koliko se suzdržava od bijesa. Izgledao je opasno. Umoran, ljut, očito je opet donio pogrešan sud o njoj. Međutim, jedino čega je bila svjesna, bilo je da je on ponovno tu i samo jedna jedina misao bila joj je u glavi... O, moj dragi, najdraža moja ljubavi...

*** Karen se osjećala lako i poletno kao da je u nekom bestežinskom stanju. Činilo joj se posve normalno to što je voljela Reivela. Međutim, kad je ugledala njegov već dobro poznati izraz cinizma na licu, njezino oduševljenje je nestalo isti trenutak. Shvatila je da se ništa nije promijenilo u njegovom odnosu prema njoj. - Želiš li kavu... ili čašu vina? - upitala je nesigurno. - Želim samo tebe - odgovorio joj je muklo. Karen obori pogled zbunjena njegovom otvorenošću. U sebi je mislila da i ona,

vjerojatno, istom mjerom želi njega, ali zar je mogla sada to priznati? Njegov nervozan smijeh natjerao ju je da ga ponovno pogleda. - Pitam se koliko ima budala poput mene nastavi on s gorčinom. - Znaš li, Karen, da sam proteklih šest tjedana neprestance mislio na tebe? Rekla si da mi ne bi mogla lagati. I ja sam pomislio da je to, možda, istina, da ti i Bernard ipak niste ljubavnici. Kako sam mogao biti tako naivan! Karen, zar možeš nakon svega očekivati da ti vjerujem? Nikad više! - Ali, Reivele, imao si pravo! Bernard je bio ovdje, ali... mi nismo vodili ljubav. - Večeras - ironičnim glasom je prekine - u to mogu vjerovati, jer se po tebi vidi da nisi maloprije ustala iz kreveta. Karen ga je promatrala širom otvorenih očiju kao da ne vjeruje u ono što je čula. Nije mogla povjerovati da je postojala mogućnost da joj on doista povjeruje i da je ta mogućnost pukom igrom slučaja otišla u nepovrat. Ne, to je nemoguće. On joj mora vjerovati. To je za nju od životne važnosti. - Reivele, sjedni, molim te, i saslušaj me kao što si to i želio u početku. - Neću si više dopustiti tu glupost. To je sindrom vojnika i novinara: dom i žene izgledaju mnogo privlačniji kad su daleko. I glad za ženom nakon duge apstinencije nam je isto zajednička osobina. - Bilo kojom ženom? - upitala je ona s gorčinom. Bernard joj je te večeri rekao da je Vivian odsutna. Je li zbog toga Reivel došao ravno k njoj? - Što se mene tiče, nije u pitanju bilo koja žena. Karen, već samo ti. - Reivele... - Vjerojatno bi bilo bolje da sam otišao u svoju uobičajenu vožnju, ali pretpostavljam da je i tebe već prošlo naivno doba romantizma. Sad su ti dvadeset i četiri godine, zar ne? Pretpostavljam da već imaš neko iskustvo. Karen ga nije imala, ali je znala da nije bilo nikakve svrhe da ga u to uvjerava, jer joj sigurno ne bi vjerovao.

- Dođi - čula je njegov promukli glas i vidjela kako je ispružio ruku prema njoj. Karen je stajala neodlučno. Nije željela da vode ljubav sve dok je on prezire. A zatim ga je pogledala. U njegovim očima primijetila je glad koja ga je očito mučila u kutovima usana jasno se mogla primijetiti patnja. Bila mu je potrebna! Zaista mu je bila potrebna pa više nije bilo važno što će to biti samo večeras. Neće više misliti na Vivian i ostale. Spustila je pogled i polako mu prišla. Već idući trenutak našla se u strastvenom zagrljaju. Kad ju je poljubio, učinilo joj se da je svega nestalo. Postojali su samo njih dvoje i želja koja ih je vezala i spajala u jedno. Sve Karenine sumnje i bojazni su se u mašti rasprsnule. Čežnja i strast su izbrisale svaku razliku između onoga sto bi svijest u drukčijem trenutku nalagala da čini ih ne. Postojalo je samo jedno rješenje i spas iz vatre u kojoj su se oboje našli i Karen ga se više nije bojala. S istom strašću odgovarala je na njegove poljupce. Kad mu je u početku prišla, učinila je to kao da se žrtvuje. Međutim, sada strast koju je osjećala prema njemu učinila ih je ravnopravnima. Osjećala je potrebu da ga osjeti na sebi, u sebi. kao da bi bez toga neizreciva praznina ispunila svaki djelić njezina bića. Za nekoliko trenutaka njezina bluza i suknja bile su na podu sobe. Našla se u njegovu snažnu zagrljaju dok ju je nosio prema spavaćoj sobi i vrelim poljupcima obasipavao joj lice. Nježno ju je položio na krevet i legao pokraj nje. Nije je prestajao ljubiti dok su mu ruke vatreno lutale njezinim tijelom, oslobađajući je ostataka odjeće. Zatim se za trenutak odvojio od nje da bi je pogledao. Karen nije osjećala ni strah ni sram, već neko čudno zadovoljstvo što ga prizor koji vidi još više uzbuđuje i oduševljava. Njegova strast pojačavala je njezinu. - O, Karen - prošaptao je više za sebe. - Žudio sam za ovim tako dugo... maštao sam o tebi u besanim noćima... Tijekom svih ovih beskonačnih do bola šest tjedana... 34

Znala je da govori istinu. Kad se njegova ruka ponovno spustila na njezine grudi i počela je milovati. Karen zatvori oči i zaječi od zadovoljstva. Ispružila je ruke i blago ga privukla. Tako ga je voljela! Željela mu je to reći, ali učinit će to kad bude sigurna da i on prema njoj gaji takve osjećaje. - Molim te, Reivele, molim te - šaptala je u transu, ali je on njezine riječi drukčije shvatio. Za tren oka oslobodio se ostataka svoje odjeće i legao pokraj nje. Kad je osjetila njegovo golo tijelo pokraj svoga, Karen prožme novo i snažno uzbuđenje. Počela ga je još vatrenije milovati, sve dok nije začula njegov promukli isprekidan glas. - Oh, Karen, tako te želim. Oprosti, mila, više ne mogu čekati. Ona to nije ni željela. Samo u jednom trenutku svijest je opomene, ali strast je bila jača. Nakon što je dostigao vrhunac, Reivel se okrene na drugu stranu. Dugo je tako ležao zatvorenih očiju. Karen je već pomislila da je zaspao. Zadrhtala je. Željela ga je dodirnuti, da je on zagrli nakon svega što se dogodilo, ali se nije usuđivala učiniti prvi korak. Ma kako to čudno izgledalo, on je još bio za nju stranac. Ležala je tako pokraj njega, osjećajući kako je obuzima neko razočaranje i sve veći osjećaj osamljenosti. On se napokon pomakne. Ustao je i sjeo na rub kreveta, ali je jeziva tišina potrajala još nekoliko časaka. - Zašto? - upita je on skoro neprepoznatljivim glasom. - Zašto si... O, Karen, kako si mogla dopustiti da ti ovo učinim? - Oprosti, trebala sam ti reći - tupo mu je odgovorila. - A ja ti, vjerojatno, ne bih povjerovao - dodao je on gorkim uzdahom. Reivel je ustao i počeo se oblačiti. Lice mu je bilo smrknuto, ali su njegove plave oči sijevale od bijesa. Nije znala u čemu, ali je osjećala da su oboje pogriješili. - Žao mi je - rekla je tiho. - U to sam siguran - jetko joj je odgovorio zakopčavajući košulju. - Nije bilo onako kako si očekivala, zar ne? Zaista, sjajno si se poslužila sa mnom... Zaboga, Karen, zašto si mi dopustila da ti to učinim? Nije trebalo da ti se to prvi put dogodi na takav način. Bez

obzira koliko si neiskusna, trebala bi znati da više nisam u stanju se suzdržavati i biti obziran... Jesi li me tako željela kazniti, dokazujući mi da nisi bila s Bernardom? Zašto? Zato što te volim, pomislila je, ali nije mu to mogla reći. Vidjela je da mu je teško i kao da pokušava sa sebe skinuti krivnju. Po shvaćanju njihove sredine, djevice su bile tabu-teme. Ona je duboko uzdahnula i okrenula glavu. Nije željela ništa reći o svojim osjećajima, jer to bi još više pojačalo njegov osjećaj krivnje, a ona nije htjela nikom biti uzrok patnje, pa ni Reivelu. Nije htjela da on osjeća bilo kakvu obvezu prema njoj. Odjednom je osjetila kako se bijes budi u njoj. - Zar to nije tipično muško ponašanje? Sad pokušavaš po svaku cijenu krivnju prebaciti na mene. - Ne bih te uzeo da nisi to željela. - Pa, ja sam to željela, zar ne? On je počeo nervozno šetati po sobi. - Kako to da ti i Bernard niste bili ljubavnici? - Reivel, on je oženjen i... - Vjerujem da je to više zahvaljujući njemu nego tebi. U svakom slučaju, dobro si me iskoristila. I iako si dobila što zaslužuješ, žao mi je što sam te povrijedio. Karen, otići ću iz tvog života. Trebao sam prije skupiti snage i to učiniti. Osim toga, bio bih ti zahvalan da se i ubuduće držiš dalje od mene. Karen je ustala, obukla haljinu i krenula prema vratima sobe. Nije više imala snage govoriti. Prišla je izlaznim vratima i otvorila ih čekajući da on izađe. On je za trenutak zastao. - Karen, ozbiljno sam mislio ono što sam maloprije rekao rekao je suho. - Naravno - potvrdila mu je kroz stisnuto grlo. Vjerojatno ga više nikad neće vidjeti. Činilo joj se da joj je sva životna snaga presušila i da više uopće nije u stanju ni da misli ni da osjeća. Jedino je znala da s njim sada odlazi njezina ljubav i sreća, i negdje u dubini svoga bića bila je svjesna da više nikad neće moći zavoljeti nijednog drugog čovjeka. Kao neki automat zatvori za njim vrata, a zatim krene u kupaonicu napuniti kadu. Topla voda malo ju je smirila i povratila.

Nije bilo smisla da sada žali za bilo čim. Što je bilo učinjeno, nije se moglo popraviti. Reivelov prijedlog, kako su stvari stajale, bilo je istovremeno i najbolje i najgore rješenje. Međutim, i pokraj jake volje skoro je bilo nemoguće zaboraviti sve što se dogodilo te noći.

Sedmo poglavlje Vrlo brzo Karen je shvatila da je ostala u drugom stanju. Reivelovo dijete! Znala je da bi ga trebala obavijestiti, ali odlagala je taj trenutak. Reivel je tih tjedana bio opet odsutan. Ona je, međutim, u nešto bila sigurna. Željela je to dijete. No, isto je tak znala da mu mora osigurati sredstva za normalan i bezbrižan život. Iako i inače nije mnogo trošila, sada je odlučila početi i štedjeti. Što se tiče njezina posla u novinama, strepila je jedino da o njenoj trudnoći prije vremena ne sazna stari konzervativni Nat. Nije smjela ni pomisliti što bi bilo s njom kad bi sada ostala bez posla. Poslije druge posjete doktoru, napokon je riješila razgovarati telefonski s Reivelom. Sve je to bilo mučno i ponižavajuće i zato je odlučila reći mu odmah da od njega ništa ne očekuje. Oko devet sati okrenula je njegov broj. Nadala se, ni sama nije znala zašto, da ga neće zateći kod kuće, ah ipak je začula njegov glas. - Halo? Ovdje Braden. - Reivel? - upita slabim glasom. - Tko je to? - upitao je nestrpljivo. - Karen... Karen Dumbarton. - Do vraga, Karen! Rekao sam ti da se više ne miješaš u moj život! Neću dopustiti da me iskorištavaš u bilo koje svrhe. Karen se učinilo da je njezina ljubav umrla isti tren. - Zar nisi i ti mene iskoristio? - upitala ga je ledeno. - U redu, napravila sam veliku pogrešku što sam te zvala, ali sada, budi siguran, neću to više učiniti. Ljutito je spustila slušalicu, a zatim se nemoćno spustila u fotelju. Više nije bilo zavaravanja. Ni na koga se nije mogla osloniti, ni od koga očekivati podršku i pomoć. Bila je potpuno sama.

*** 38

Dani su prolazili, Reivel je opet bio odsutan i ona je išla na posao bez bojazni da će ga sresti. Bol i patnja koji su joj u posljednje vrijeme postali skoro stalni pratitelji, sprečavali su je ponekad da realno i logično prosuđuje neke pojave. Ponekad ju je hvatala panika kad je razmišljala o budućnosti. Još nije skupila hrabrosti da obavijesti roditelje o trudnoći. Oni su bili patrijarhalnih shvaćanja i znala je da će doživjeti šok kad čuju pravu istinu. Nije se mogla ni povjeriti svojoj snahi. Lindi, koja je bila draga, ali njih dvije nikad nisu bile tako bliske i intimne. Bilo je strašno to što je njoj koja je toliko voljela djecu, sada vlastito dijete počelo predstavljati problem. A željela ga je više od svega. Nikome nije pričala o svojim problemima. Nekoliko je puta izašla s Bernardom na ručak i kad ju je on upitao zašto je tako suzdržana, samo se nasmiješila i rekla da je to vjerojatno umor, jer je uistinu mnogo radila. Ni njemu nije mogla priznati kakvi su je problemi mučili. Mary je bila jedina kojoj je mogla otkriti pravu istinu, jer njezinu budnom oku fotoreportera rijetko što je izmicalo. Karen se u to već stotinu puta uvjerila. I zaista, jednog dana dok su sjedile u kancelariji. Mary je upita pogledavši je ozbiljno. - Karen. Što te muči u posljednje vrijeme? Da te ne poznajem tako dobro, i tvoje nazore u vezi s muškim svijetom, posumnjala bi... - Da. znam... Mislim, shvaćam - zamucala je Karen prekinuvši je. - Imaš pravo. Ja sam.. Ne! Bol i patnja pojavili su se na njezinu licu kad je primijetila osobu koja im je prišla. Problijedila je isti trenutak i Mary je zabrinuto uhvati za ruku. Reivel je impulzivno uhvati za drugo rame ali je povukao ruku kad je vidio kako ga je ona pritom pogledala. - Ovo su ženski razgovori - grubo mu se obrati Mary. - Ali, mislim da se ovaj tiče i mene. Hajde sa mnom Karen. Odmah. Moramo o ovome razgovarati - njegov glas zvučao je energično i nije trpio prigovor.

- Ne - Karen se povuče nazad. - Nemamo o čemu razgovarati. Ostavi me, molim te, ostavi me na miru. - Volio bih da mogu! - priznao je s nekim bijesom, da je ona shvatila da ga je ta istina boljela. - Pa, izvoli. Izađi iz kancelarije - hladno je rekla Mary. - Zar ne vidiš da ona to želi? - Zaboga, moramo o ovome razgovarati! Ja sam za to odgovoran - gledao je u Mary, a ne Karen. - Ne brini se, neće joj se ništa dogoditi. Mary je pogledala Karen. - Mislim da bi trebala ići s njim, Karen, jer ako sam dobro procijenila situaciju, ova hulja ti nešto duguje. - Idemo, Karen. - Reivel je uhvati pod ruku i bukvalno je podigne sa stolca, prostrijelivši pritom pogledom Mary. Karen je bila tako smušena da se uopće nije opirala. Kad su stigli do parkinga, ona je već uspjela malo se pribrati i povratiti samopouzdanje. - Reivel, ovo nema nikakva smisla. Mogu ja i sama. Ovo nema nikakve veze s tobom. - Ima veze. I zbog toga se ne prepiri nego uđi u auto. Ona je duboko uzdahnula i ušla je u njegov auto. - Kamo idemo? - upitala ga je umornim glasom. - Bilo kamo. Vozili su se bez riječi. Sjedio je pokraj nje i ona je osjećala kako neki nemir raste u njoj. Srce joj se steglo, a da ni sama nije znala zašto. Nervoznim pokretom otkopčala je gumb na trapericama i povukla dolje džemper. Čini se da je napokon počela se širiti u struku. Dijete! Karen je iznenada osjetila neku mješavinu bijesa i prkosa. Napokon će se suprostaviti Reivelu i utjecaju koji je imao na nju. Prvi put osjetila je ono iskonsko materinsko osjećanje prema životu koji se već začeo i bujao u njoj. To je njezino dijete i neće dopustiti da se tom djetetu nanese bilo kakvo zlo. Reivel je zaustavio auto i jednom parku, i bez riječi izašao. Krenuo je uz jednu uzbrdicu polako, ali čvrstim korakom. Karen je polako krenula za njim.

On se zaustavio na vrhu, okrenuo se prema njoj i promatrao je dok mu se približavala. Nedaleko od njega zaustavila se i pogledala ga, pitajući se očekuje li on da ona prva počne razgovor. Pogledi su im se sreli, ali umjesto da ih zbliže, kao da su sada bili još udaljeniji jedno od drugog. I tada je Karen shvatila da ga još želi i voli, ali i mrzi u isto vrijeme. - Ti si u drugom stanju - konačno izusti. - Da. - Jesi li bila kod ginekologa? - Da. - Je li dijete moje, Karen? Njoj zastane dah, a oči joj se zasuze od iznenadnog bijesa. Znala je da se više ne može suzdržavati i birati riječi iz bojazni da ga ne povrijedi. - Kako možeš biti tako drzak! Nakon svega što si mi učinio. Nisi mi vjerovao, odbijao si me saslušati, progonio me, ostavio u drugom stanju... - na trenutak je zastala jer su posljednje riječi zazvučale kao da je izdala svoje dijete, ali morala je kazniti Reivela. Toliko je propatila zbog njega. I zato je nastavila. - Svojim ponašanjem učinio da ti se bojim reći i da se sramim javiti to svojim roditeljima. Uništio si mi život! I nakon svega stojiš mimo i još me i dalje vrijeđaš, da to nije tvoje dijete! Mrzim te, i voljela bih da vidim kako patiš i barem za trenutak da shvatiš kako je meni bilo zbog tebe! - Oprosti, Karen, ali morao sam se uvjeriti. - U što? - u bijesu je nastavila. - Da se uvjeriš da nisam odjurila kod nekog drugog nakon... nakon... To i nije bilo neko zadovoljstvo da bih željela da se ponovi. On se trgnuo i njoj je bilo drago. - Već sam ti se ispričao - rekao je muklo. - Nikad nećeš biti ni u što siguran - nastavila je ona - nikad nećeš biti u stanju vjerovati običnim i jednostavnim ljudima. Ti ne vjeruješ da pošto je normalni, prirodni ljudi. Ti nisi u stanju shvatiti što znači normalan život. Reivel je nestrpljivo prekine sijevnuvši svojim gotovo tirkiznim očima. - Ovamo smo došli razgovarati o tvojoj trudnoći. I što ćemo učiniti u vezi s time?

- Mi nećemo ništa činiti. To se tebe, Reivel, više ne tiče. Uživao si, a ja ću to platiti. Problem je samo moj i ničiji više. On zamišljeno pogleda u nju i ostane tako bez riječi neko vrijeme, a zatim joj reče: - Želim da se udaš za mene. Nekoliko trenutaka Karen ga je samo nijemo gledala širom otvorenih očiju, a zatim se oštro nasmijala. - Čestitam! Ovo je sigurno prvi, a možda i jedini put da si se spreman žrtvovati u životu. Na tvoju sreću meni takva žrtva ne treba. - Karen, jesi li me zato zvala telefonom da mi kažeš... Trebao sam pogoditi! Ali, to mi jednostavno nije palo na pamet, sve dok danas nisam čuo tebe i Mary kako razgovarate. - U svakom slučaju... - U svakom slučaju mi ćemo se vjenčati - energičnim tonom je prekine. - Ne. To je dijete moje i ja ću odlučiti o njegovoj budućnosti. - To je i moje dijete, i ja imam pravo... - Ti nemaš nikakva prava! - Razmisli malo i o pravima djeteta, Karen. Ono ima pravo znati da su mu njegovi roditelji barem pokušali pružiti mogućnost da ima obitelj... Čak i ako brak ne uspije, ono će barem znati da smo mi pokušali. Važan je i pokušaj, a ne samo uspjeh ili neuspjeh. - Bez obzira na to, neću se udati za tebe. Kakav bi to bio primjer za dijete ako je brak bez ljubavi? - U većini brakova ljubav se ugasi, bez obzira na to na kojoj su osnovi sklopljeni - Reivel nije mogao da ne primijeti cinično. Karen, ti samo misliš na sebe, i to kao na povrijeđenu osobu, ali nisi ni prema meni pravedna. Dopustila si da te volim, sakrila si od mene da čekamo dijete, a sada poričeš to... - Naravno, ti nisi htio, ali sam te ja zavela - prekinula ga je ona s ironijom. - Da sam znao da si nevina, smogao bih snage da se suzdržim bez obzira kako sam te silno želio. 42

- A priznao si mi da ne bi vjerovao da sam ti to rekla. I zato prestani me za sve optuživati. Tko zna, možda ću imati pobačaj dodala je tupo. On je oštro pogleda. - Karen, prestammo prebacivati krivnju s jednoga na drugog. Što je učinjeno, učinjeno je. Sad trebalo razmisliti o djetetu koje će se roditi za nekoliko mjeseci. Budi razumna. Udajom ćeš si olakšati mnogo toga. Na primjer, lakše ćeš i roditeljima objasniti neke stvari ako već budeš u braku. Karen se odjednom osjeti umorna i iscrpljena. Zaista bi bilo veliko olakšanje kad bi mogla svoje brige podijeliti s nekim. I vjerojatno je Reivel imao pravo kad je rekao da treba barem pokušati. Toliko duguje svome djetetu. Napokon, duboko uzdahne i reče: - U redu! Udat ću se za tebe. Zatim se okrene i krene niz brdo. Sjela je u auto i čekala da i on dođe. - Pretpostavljam da bi to htjela obaviti što prije - rekao je bezizražajnim tonom. - Da. - Želiš li pozvati roditelje? - Ne... još nisam spremna za razgovor s njima. Dosta dugo već živim odvojena od njih, tako da im neće biti neobično ako im javim kad sve bude gotovo. - Želiš li pozvati nekog posebno? - Mary i moju susjedu. - A Bernarda? - upitao je pogledavši je iskosa. - Ne! - Ali, zašto? - upitao je uz osmijeh, izazivajući je. - Pošto je bio fer prema tebi i nije te dirao prije, mislim da bi ti još manje štete nanio svojim prisustvom u tom velikom trenutku. Sama si rekla da ti je dobar prijatelj. - Prestani! - viknula je ljuto, a on se samo nasmijao. Dok su se vozili natrag, počela je ozbiljnije razmišljati o odluci koju je donijela naprečac. Kako će samo izgledati taj brak temeljen na njegovom nepovjerenju i netrpeljivosti. Sigurno će se osjećati kao u klopci, jer je već sada pokazao svoje pravo lice kad je čuo da

je u drugom stanju. Vjerojatno se odlučio na ovaj korak iz osjećaja krivnje. Nije znala kako zamišlja taj brak, i što od nje očekuje, ali bilo ju je sram da ga to pita. Ako ga više nije privlačila, da li će tražiti druge žene, Vivian, primjerice? To bi teško mogla podnijeti. Ona je opet teško uzdahnula. Kad bi samo posjedovala kvalitete koje bi mogle zadržati pažnju nekog muškarca, pomislila je gorko. Ali, ona je bila tako obična i toliko joj je toga nedostajalo. Reivelu je bilo dovoljno samo jednom da vodi s njom ljubav i već nakon toga želja ga je prošla. A ona ga je još voljela i željela. Oči su joj se napunile suzama. Vjerojatno će on očekivati da prve bračne noći vode ljubav. Neće ga odbiti. Da ima više iskustva, možda bi mogla s malo više lukavstva opet ga vezati za sebe. Ipak, može barem pokušati. U svakom slučaju, ništa je ne može više i jače povrijediti nego što je on to učinio dosad. Međutim, znala je da se neće služiti jeftinim trikovima da pridobije njegovu ljubav. Ponos joj ne dopušta da se u bilo čemu služi takvim sredstvima.

Osmo poglavlje Vjenčanje je bilo više nego skromno. S Karenine strane bile su prisutne samo Mary i susjeda, a Reivel je pozvao nekoliko svojih kolega koje je i Karen znala iz viđenja. Mary je zabrinuto gledala i jednom je upitala. - Jesi li sigurna da si učinila ono najbolje? - Sada je kasno da me za to pitaš. - To sam te već pitala. Zaista si nekad toliko neozbiljna da dobijem želju da te prodrmani da se osvijestiš. Braden nije čovjek za miran i sretan život. Ali, za avanturu, to da. Kako misliš ukrotiti tu energiju koja frca iz njega? - Nisam ni mislila da ću moći to... ukrotiti - odgovori Karen lako pocrvenjevši. Reivel je dobio pet dana slobodnog, rekavši da će ih provesti u svojoj vikendici koja se nalazila nedaleko od grada na obali oceana. Ona je pristala kao što bi pristala na bilo što drugo. Njegova domaćica ondje je sve pripremila za njihov dolazak. Karen je pogledala na zlatnu burmu koja je blistala na njezinoj ruci i zamislila se. Još nije znala što je Reivel očekivao od njihova braka i kako će se ponašati. Prilikom susreta prethodna dva tjedna ponašali su se kao dva pristojna stranca. Bilo joj je neugodno i nezgodno da ga pita bilo što u vezi s tim. Već se gotovo smračilo kad su krenuli prema njihovom novom i privremenom boravištu. - Kako se osjećaš? Jesi li dobro? - upita je on. - Da, hvala. - Učinilo mi se da si popila malo više šampanjca nego što bi žena u drugom stanju to smjela. Međutim, nisam ti htio reći to pred ljudima. - Hvala ti - odgovori mu. Ali, možda bi bilo bolje da nešto ne bude u redu. Tada bismo mogli prekinuti ovu farsu. - U braku smo tek nekoliko sati, a ti već pričaš o razvodu. - Zar ti o tome ne razmišljaš?

On joj nije odgovorio, već je promijenio temu razgovora. - Jesi li telefonirala roditeljima? - Da. Bili su iznenađeni, ali su nam poželjeli sreću i pozvali nas u posjet. Rekla sam im da je između nas... velika ljubav. Nadam se da ti ne smeta ta mala laž. - Zašto bi? Tebi je stalo do njihovog mišljenja, a ne meni. A Bernard? Jesi li njemu javila? - Da. I to je učinila na kukavički način. Telefonom. Bernard je bio šokiran i vjerojatno se rastužio tom njezinom odlukom, iako ništa nije pitao. - I? - I, ništa - odgovorila mu je ravnodušno. U sebi se pitala zašto je Reivel toliko zajedljiv i nepovjerljiv kad je Bernard u pitanju. Činilo se da ga i sama pomisao na Bernarda razdražuje. Je li on bio ljubomoran na Bernarda zbog Vivian? Vivian ga je voljela, ali Bernarda nije željela napustiti zbog statusa koji je uz njega imala. Karen zatvori oči. Što je Reivel rekao Vivian? Je li JOJ rekao istinu, uvjeravajući je da to neće poremetiti njihove odnose? Dodir Reivelove ruke i njegov upitan pogled vratili su je iz svijeta misli. - Oprosti, zamislila sam se. Nisam čula što si me pitao. - Pitao sam te da li ste ti i Bernard... Uostalom, nije važno. Želiš li nastaviti raditi? - Voljela bih. Tražit ću neke poslove koji su manje fizički naporni, naravno, sve, dok se budem dobro osjećala. - Možda je to i dobro da se ne bi osjećala osamljeno. Ja ću često biti odsutan. Pretpostavljam da si s tim računala. - Da. - Jesi li se zato odlučila postati mojom ženom, računajući da će takav brak biti... podnošljiv? - upita je ironično. - Odgovaraju li ti dugi i česti rastanci? - Ne! Da... Zapravo, moraš priznati da će tako biti bolje... lakše, ako se ne viđamo često - odgovorila mu je nesigurno, još osjećajući neku nelagodu kad se razgovor ticao njih osobno. 46

- Za koga? - upita je oštro. - Karen, želim da odmah razjasnimo jednu stvar. Kad budem kod kuće, očekivat ću od tebe da ispunjavaš sve obveze koje žena ima prema svom mužu. Željela je da bude malo jasniji, ali se opet nije usudila pitati što sve pod time podrazumijeva.

*** Unutrašnjost kuće bila je ugodna. Namještaj je bio u boji drveta s detaljima u toplim i mirnim bojama. Međutim, Karen se nije mogla opustiti. Osjećala se tako napeta da jednostavno nije mogla otvoriti usta. Više je nije bilo briga što će Reivel pomisliti. Ona jednostavno nije bila u stanju uklopiti se u tu situaciju. Shvatila je da još nije bila spremna za brak. U tišini su večerali. Reivel je otvorio bocu vina, ali ona je odbila, sjetivši se primjedbe o šampanjcu. Zatim su popili kavu dok je on prelistavao novine, a ona ukočeno sjedila u udobnoj fotelji. - Umorna sam. Idem se istuširati i leći - napokon reče i upitno ga pogleda. On ravnodušno slegne ramenima, krmne glavom i nastavi čitati novine. Kad se istuširala, Karen uđe u spavaću sobu i sjedne ispred toaletnog stolića. Na trenutak se zagleda u svoj odraz. Bez šminke i blijeda u licu izgledala je tako obično, pomisli grozno, ne primjećujući u svojoj nervozi svoje prekrasne bademaste oči i lijepo oblikovana usta. Prešla je zatim pogledom preko sobe na trenutak se zaustavivši na velikom bračnom krevetu. Duboko udahnuvši, spusti brzo pogled. Ušao je Reivel i ne obraćajući na nju pažnju uzeo svoj ogrtač i polako zatvorio vrata za sobom. Otišao je u kupaonicu, pomislila je u sebi i duboko udahnula. Ustala je panično ne znajući što da radi. Brzo je prišla polici s knjigama i uzela jednu. Bila je zadubljena u čitanje kad je čula njegove korake u sobi i kako se zaustavlja pokraj nje. Nije odmah podigla pogled. Kad je to

napokon učinila, zastao joj je dah. Bio je svježe obrijan i u kratkom ogrtaču. Znala je da ispod njega nema ništa. On je ispružio ruku i blago joj uzeo knjigu. - "Rat i mir"? O, ne, Karen. To je divna knjiga, ali bojim se da nećeš za nju imati vremena ovih pet dana. Imam za tebe druge planove. Uhvatio ju je za ruke i nježno je privukao. Ona zadrhti osjetivši iznenadno uzbuđenje, ali i strah. On je to primijetio i upitao je: - Karen, ti znaš da od tebe očekujem sve što muž očekuje od svoje žene, pogotovo prve bračne noći, zar ne? - Nisam bila sigurna u to - prošapće. On kao da se iznenada nečega sjetio i zabrinuto je upitao. Smijemo li voditi ljubav kad si u drugom stanju? - Da... razgovarala sam s liječnikom. - Pretpostavljam da ti je žao što si dobila potvrdan odgovor ironično je dodao Reivel. - Karen, prestani se ponašati kao da ideš na pogubljenje. Pet dana ćemo biti zajedno i nemojmo ih zagorčavati jedno drugome. Pošto mu ona nije ništa odgovorila, on nastavi. - Karen, obećavam ti da neće biti kao prošli put. Nemoj se bojati. Vidjet ćeš da će ti biti lijepo - on joj polako skine ogrtač. - Ne! - viknula je svjesna da je samo želja za njezinim tijelom kod njega neće zadovoljiti. To je bilo ponižavajuće. Ona je željela više od toga. Željela je njegovu ljubav. Ako to nije mogla dobiti, ništa drugo joj nije bilo potrebno. - Ne želim voditi ljubav s tobom! - Ali ipak hoćeš, draga. Nemam namjeru da se žrtvujem, jer sam oduvijek takve smatrao budalama. Oboje smo upali u zamku, ali ćemo se izvući iz nje kako bolje i ljepše možemo. - Reivele, molim te... - nije mogla više izdržati njegovo milovanje, te se pokuša izmaknuti. - Karen - on je zadrži. - Platio sam visoku cijenu za ono što sam ti učinio. Dao sam ti svoje prezime i očekujem nešto zauzvrat. - Ali, ti me čak više i ne želiš!

- Varaš se! - on je naglo privukao sebi i surovo je poljubio. Želim te. Karen. Ti ne možeš ni zamisliti koliko mi je snage trebalo da se suzdržim da te ne dodirnem i zagrlim ova dva tjedna. Do ludila me dovodila želja da razbijem sve barijere koje si postavila oko sebe. Ni na što drugo nisam mogao misliti osim na tebe i našu prvu bračnu noć kad ćemo opet biti zajedno, a da ti to ne shvatiš kao nasilje nad sobom. Znala je da govori istinu. Međutim, to nije bilo dovoljno. Vrijeđalo ju je to što on njihovu vezu svodi samo na biološki nivo. - Ali ja tebe ne želim - slagala je ona promuklim glasom. - Prije si me željela i učinit ću sve da se to ponovi. - Ne! - Da - njegove ruke svukle su njezinu spavaćicu i zaustavile se na njezinim jedrim bujnim grudima. Karen osjeti zadovoljstvo i uzbuđenje kako struje njezinim tijelom. - Mrzim te - prošapće i zaista je tako osjećala kad je vidjela njegov prodoran pogled kroz poluspuštene kapke kao da je želio vidjeti reakciju na njegovo iskusno milovanje. - Mislim da i ja tebe mrzim, Karen - rekao joj je ubrzano dišući. - Ali te ipak želim. On je uzme u naručje i odnese na krevet. - Prelijepa si - šaptao je. - Moje tijelo, to želiš reći - ispravi ga ona. - Nevjerojatno si lijepa - šaptao je. Njegove ruke i usne lutale su njenim tijelom. Vrlo brzo svijet je za nju prestao postojati. Postojao je samo Reivel i neizdrživa želja da im se tijela spoje i postanu jedno. - Reci mi, Karen, što osjećaš? - dopre do nje njegov glas kao iz drugog svijeta i isti trenutak je podsjeti na nešto što nije smjela zaboraviti. - Mržnju. - A tvoje tijelo, što ono osjeća? - nastavi on obasipajući je još strasnijim milovanjima. - Zadovoljstvo - zaječala je ona. Oboje su dahtali od želje, ali se Reivel još suzdržavao. Pronalazio je na njezinu tijelu još osjetljivija mjesta, sve dok nije

potpuno izgubila kontrolu nad razumom. Više nije mislila ni na ponos ni na sram. - O, Reivele... - Reci mi, Karen, što želiš? - Tebe. - Reci, onda... - Želim te, Reivele... Tako te želim ... On je ubrzano disao i kroz isprekidani dah ona je čula kako joj govori. - Rekao sam ti da ćeš me moliti. Njoj se oči napune suzama kad osjeti kako prodire u nju. I tada, prvi put te večeri njegov glas se ispuni nježnošću. - Ne boj se, Karen. Ovaj puta bit će ljepše. I iako je zaista bilo kako je on rekao, poslije svega Karen se okrene na drugu stranu i počne plakati. Osjećala se opet poniženo. Zar mora po svaku cijenu doseći vrhunac zadovoljstva? Zatim osjeti kako je Reivel pažljivo pokriva svilenim pokrivačem. Njegova ruka je nježno pomiluje po ramenima. - Nemoj, Karen. Molim te, nemoj. Međutim, nije se mogla zaustaviti. On glasno uzdahne. - Od tvog plača se osjećam surov i bezdušan. - Kad ćeš me prestati optuživati za sve što ti se ne sviđa? Po prirodi si surov, moj plač s tim nema veze... Znaš li da te još mrzim? - Znam - rekao je tiho i sklonio ruku s njezina ramena. Bilo joj je žao što je to učinio, jer bez obzira na sve, toplina njegove ruke ulijevala je malo utjehe. Osjećala se slabom kao da je iz nje istekao i posljednji atom snage. Vrlo je brzo zaspala. Probudila se prije svanuća i vidjela da je u Reivelovom zagrljaju. Padajući ponovno u san instinktivno je pružila ruku i pomilovala ga po licu. - O, Karen - prošaptao je s bolom u glasu. - Ne mogu te ostaviti samu. Znam da me mrziš, ali moraš biti moja. Bez obzira kakvo zlo da sam ti nanio, zar ovo nije osveta, ovo saznanje da ne mogu bez tebe, da si me potpuno osvojila i zarobila? Nikada mi se to još nije dogodilo. Nemoj misliti da mi je lako što ti ovo priznajem... 50

Deveto poglavlje

Njeno tijelo nije se obaziralo na njen ponos svih pet dana. U njegovom naručju ona je zaboravila na sve. Upoznala je njegovo snažno tijelo bolje od svog. U trenucima kad ih nije spajala strast, među njima je vladala netrpeljivost. Shvatila je da su njenom mužu izazovi u životu bili neophodni. Kako bi sve moglo biti drugačije i bolje kad bi on osjećao nešto više od obične fizičke želje prema njoj? Jednom dok su poslije ručka sjedili u dnevnoj sobi, njoj je pozlilo. Reivel je odmah ustao i prišao joj s izrazom iskrene zabrinutosti na licu. - Karen! Nije ti dobro? - Oprosti. To je od kave poslije ručka. On ju je uzeo u naručje i odnio je na kauč. Nakon nekoliko trenutaka vratio se i donio joj blagi čaj bez šećera, baš onakav kakav je voljela. S nekom gorčinom Karen se upitala otkud odjednom ta njegova pažnja. - Osjećaš li se bolje? - Da, hvala... - Uglavnom se dobro osjećaš pa zaboravim da si trudna. - Da, zdrava sam, na žalost - rekla mu je s ironijom - tako da su male šanse za pobačaj. A rado bih te oslobodila... - Ovoga pakla u koji smo upali - dodao je on s gorčinom. Naglo se okrenuo i izišao. Karen je duboko uzdahnula. Možda će biti lakše kad se vrate doma i posvete se poslu. Izgleda da je Reivel mislio kao i ona, jer je još iste večeri rekao. - Možda ćemo se... manje mrziti kad se vratimo u grad. Reci mi, Karen, mrziš li više mene ili sebe? Ona je nijemo odmahnula glavom. Dodir njegovih ruku po njenom tijelu pržio je i nije joj dopuštao racionalno razmišljanje.

- Nisam sigurna što je posrijedi - dodao je muklim glasom, spustivši svoje usne na njene grudi. I sve se završilo kao i svaki put prije toga, njenom potpunom predajom svijetu čulnog zadovoljstva. Međutim, ni u Capetownu nije joj bilo lakše. Reivel je imao prekrasnu kuću. Odbio je Kareninu molbu da spavaju u odvojenim sobama, ali je već prve večeri rekao da izlazi. Pošto se do jedanaest sati nije vratio, ona je odlučila leći. Ali nije mogla zaspati. Sumnje su se redale jedna za drugom. Zbog čega ga toliko voli, pitala se u sebi. On nije ničim zaslužio njenu ljubav. Koliko li će samo još biti noći poput ove, pitala se ona u očajanju. Kad se vratio oko dva sata poslije ponoći, Karen je još bila budna, mada se pretvarala da spava. Ali kad je Reivel legao na svoju stranu kreveta, nije je čak ni pokušao dotaknuti. Oči su joj se napunile suzama. Rano ujutro probudio ih je telefon. Urednik je obavijestio Reivela da je izbila neka pobuna i da treba hitno putovati u Johanesburg. - Ne znam kad ću se vratiti - rekao je kad je spustio slušalicu. Brzo je ustao i počeo se oblačiti. Iz džepa je izvadio ključeve i pružio joj. - Ovo su ključevi od kuće. S domaćicom se dogovori oko kućnih obveza. Što se tiče kuhanja, radova u vrtu i tome slično, ne očekujem od tebe da se toga prihvatiš. Ali možeš raditi ako ti to pričivanjava zadovoljstvo. - Hvala. - Zatim, danas će to posjetiti Noel Malherb. Čula si za nju. Ona se bavila uređenjem ove kuće. Otići će s tobom i do tvog bivšeg stana da biste zajedno odlučile što se do tvog namještaja može prenijeti ovamo, ali ti sama odluči. Učini kako misliš da je najbolje. Vidjet ćemo se uskoro. Vjerojatno sljedeći tjedan. Još jednom je pogledao i zatim krenuo k vratima. Otišao je, a da je čak nije ni poljubio, kao što bi svaki drugi suprug učinio. Kad je Noel stigla, Karen je zastao dah. Izgledala je ljepše nego je ona očekivala. Kretala se gipko poput plesačice. Na sebi je imala svijetlopavli komplet koji je još više isticao njene oči. Karen je morala priznati da je u usporedbi s njom izgledala veoma obično i nije ni čudo što je Reivel sinoć ostavio da bi se

našao s ovom crnokosom ljepoticom. Opet je počela nagrizati ljubomora. Ipak, Karen je morala priznati da je Noelin ukus savršen. Karen je shvatila da je Noel otvorena i iskrena osoba i zato se nije čudila kada joj je rekla. - Moram priznati da sam se iznenadila kad sam čula da se Reivel oženio. Sada vidim da to i nije tako neobično. Oboje se bavite istim poslom. Da sam prije razmišljala o tome, vidjela bih da je ambiciozna supruga jedino moguće rješenje za njega. Jer tko bi drugi mogao izdržati njegova duga i česta odsustva... Da, to bi mogla samo biti osoba poput tebe ih mene, ali u mom slučaju on je odmah rekao da ne želi sa mnom dulju ili ozbiljniju vezu. U svakom slučaju, bilo je lijepo dok je trajalo... Ni Vivian mu ne bi odgovarala. Čak i ako bi sada bila slobodna, sigurna sam da bi Rev prilično grubo odmah prekinuo tu vezu. Uostalom, to se na neki način i dogodilo. Odabrao je tebe da dijelite dobro i zlo tijekom cijelog života... Nikada mi Vivian nije bila simpatična. Karen se nasmiješila, ali nije mogla sakriti bol i tugu u svom pogledu. Noel nije najbolje znala pravo stanje stvari, jer Vivian i Reivel nisu prekinuli vezu. A već za nekoliko dana došla je i sama Vivian i osobno to potvrdila.

*** Reivel je bio odsutan već tjedan dana. Noel je često bila u kući gdje je s majstorima radila na preuređenju studija. Karen se već umorila od njene priče i svojih osobnih problema i željela je s nekim normalno razgovarati. Koga god je zvala, nije ga našla. Tad je nazvala Bernarda, ali nakon razgovora s njim, shvatila da je progriješila. Od njega je saznala da je Vivian u Johanesburgu odakle je i Reivel pratio događaje. Karenine muke su se nastavile. I tada se jednoga dana pojavila Vivian. Izgledala je predivno. - Jeste li za čaj, kavu ili... - počela je Karen.

- Pobogu, ja sam navikla da u ovoj kući pijem nešto jače. Nije, valjda, da se ovdje ne pije ništa žestoko zbog bebe? Karen je osjetila kako joj boja nestaje s lica. Reivel je sa svojom ljubavnicom razgovarao o tome, rekao joj je zbog čega se oženio. Polako je prišla bifeu i usula gošći viski. Zatim je sjela u fotelju nasuprot Vivian i čekala da ona prva započne razgovor. Međutim, njoj se nije žurilo. Polako je pijuckala i ispitivački gledala Karen. - Noel je dobro obavila svoj posao. Kuća izgleda više nego pristojno. Međutim, zanima me kako se tebi sviđa živjeti u kući koju je preuredila Reivelova bivša ljubavnica? - Ona je najbolji dekorater u gradu - odgovorila je Karen. - Osim toga, kuća je uređena po Reivelovom ukusu. I meni se sviđa. - Iznenađuješ me - Vivian je kao uzdahnula. - Ne mogu shvatiti kako ljudi luduju za starim kućama. Ja volim moderne stvari. Ja se ne bih usudila ovdje ostati sama noću, a ti ćeš često to biti, zar ne? - Reivelov posao... - Ja nisam mislila na njegov posao. Što misliš, koliko dugo ćeš još moći zadržati njegov interes? Što ti možeš pružiti čovjeku kao što je on? Mogu garantirati da kad ste zajedno kod kuće, on pokušava pronaći razloge da izađe. I što misliš, gdje će tada biti i s kim? - Molim vas... ja ne mogu s vama razgovarati o svom braku Karen se osjećala jadno, ali je ipak s ponosom digla glavu i srela ledeni pogled Vivianih plavih očiju. - Ali, ja sam zbog toga došla - zlobno se nasmiješila. - Bila sam s Reivelom u Johanesburgu i on mi je sve ispričao. Kako si ga samo lako uhvatila u zamku! - Nisam ni pretpostavljala da se možeš poslužiti tim starim trikom. Nadam se da si zaista trudna, a ne da se pretvaraš. Karen je instinktivno prekrižila ruke. - Ja nisam tražila od Reivela da se oženi mnome - rekla je suho i primijetila kako se isti trenutak na Vivianinom licu pojavio izraz mržnje. 54

- Upozorila sam te da ne dopustiš da te on iskoristi - nastavila je Vivian. - Ali ti me nisi poslušala i sada on mora platiti visoku cijenu za zadovoljstvo koje je imao, bez obzira kakvo je ono bilo. Karen je pocrvenjela. - Molim vas... idite. - Oči su joj se napunile suzama, nije se mogla suzdržati od plača. - Pa ti ga, jadnice, voliš. Karen nije bila u stanju da joj odgovori. Gledala je u stranu, osjećajući još pored svega i mučninu. - A ja ga imam! Ja imama čovjeka kojeg ti želiš! - Vivianin glas je zvučao pun zadovoljstva. - Kako se osjećaš, Karen? On je moj i uvijek će to ostati! Začuli su se koraci na vratima i one su se obje okrenule u tom smjeru. Karen je osjetila laku vrtoglavicu. Njegove gotovo tirkizne oči promatrale su je s ironijom. Vivian se prva sabrala. - Reivele! Jesi li se sada vratio? Upravo sam se spremala krenuti, ali nadam se da ćemo se vidjeti? - Naravno. Idem te ispratiti. - Karen koja je nepomično stajala, jedva da je pogledao. Reivel se vratio s treskom zalupivši vratima. Zaustavio se nedaleko od nje, gledajući je prodorno i ona je počela drhtati nesvjesno koraknuvši unazad. Kad je on to primijetio, usne su mu se stegle. - Što te je tako uznemirilo, Karen? Vivian dolazak ili moj povratak? Smiri se, možda ona ima ono što ti želiš, ali, isto i ti imaš ono što ona želi, i to na kakav način! - dodao je on s gorčinom. Kao što je Vivian rekla, njegova ozlojeđenost što je upao u zamku braka bez ljubavi bivala je sve veća, s užasom i bolom primijetila je Karen. - Oprosti - prošaputala je ona. On je nervoznim korakom krenuo prema prozoru i zatim joj suho rekao. - Večeras izlazim i ne znam kad ću se vratiti. Nemoj me čekati. - Kamo... kamo ideš? - Idem u vožnju motorom, vjerojatno do vikendice.

Karen se sledila krv u žilama. - Ako... ako odlučiš ostati, spremit ću ti nešto za večeru očajnički ga je željela zadržati u kući. - Bolje da ne ostanem, jer se bojim da bismo oboje poslije mogli zažaliti... kao jednom prije. Karen ga je razumjela. Imao je u vidu onu prvu noć kad su vodili ljubav. Nijemo ga je promatrala dok je izlazio.

Deseto poglavlje Kad je ostala sama, sručila se u fotelju. Razdirala je sumnja da se otišao sastati s Vivian. Kasno noću ležala je zamišljajući Reivelovo prekrasno tijelo koje je toliko voljela i željela kako leži beživotno na nekoj stijeni i očajnički se borila protiv tih zastrašujućih slika. Odahnula je s ogromnim olakšanjem kad je čula kako se otvaraju ulazna vrata. Opet se pretvarala da spava, i opet je bila razočarana što je čak nije ni dotakao kad je legao. Ujutro je bila hladna i suzdržana u ophođenju s njim, a i njegov pogled je bio leden. - Izgledaš užasno - bezobzirno je on primijetio. - Ne spavaš... Pretvarala si se kao i one noći prije mog odlaska. Jesi li rekla to svom doktoru? - Savršeno dobro sam spavala dok si bio odsutan. - Što ti u tom slučaju smeta da zaspiš kad sam ja tu? - Pretpostavljam da je to strah. - Kao što vidiš, ništa mi se nije dogodilo. - Na sreću. Reivel se grubo nasmijao, ali mu je pogled i dalje ostao hladan. Karen je skrenula pogled, pitajući se gdje je nestala ona njegova vatrena strast? Držeći i dalje oboren pogled, ona ga je nesigurnim glasom upitala - Kada... kada ćeš opet morati otputovati? - Moraš se pomiriti s činjenicom da ću ostati ovdje barem tjedan dana, ako te to zanima - odgovorio je uz kiseli osmijeh. - Ne... nisam to mislila... - počela je ona, ali nije imala snage da završi rečenicu i on se glasno nasmijao. - Znam odlično što si mislila. Zatim je ustao iz kreveta i izašao iz sobe. Malo kasnije je sišla i Karen i počela spremati doručak. Šutjeli su neko vrijeme, a zatim je Reivel primijetio. - Čini mi se da uživaš u kuhanju.

- Veoma. Mislim da je to u našoj obitelji nasljedna osobina. Moja majka je odlična kuharica. - Jesi li javila svojim roditeljima za bebu? - Nisam još. Po svoj prilici sam velika kukavica... znam da im neće biti drago s obzirom na njihova shvaćanja. Ali ti ne razumiješ to. Ti se nikad nisi ustručavao da nekoga povrijediš, nisi se obazirao na ljude koji su osjetljiviji od tebe samoga. Radije ću biti kukavica nego da ljudima nanosim bol. - Ti me zaista mrziš, Karen. - Da. - Šteta - rekao je on sumornim tonom. - U braku smo, a i dijete je na putu. I ja se kajem i teško mi je zbog svega ovoga, ali izlaska iz ove situacije nema. Zbog djeteta moramo nastaviti. - Čini mi se da se nijedno od nas ne trudi da nam bude bolje tiho je rekla Karen.

- Sve je mnogo teže nego što sam očekivao. Odakle da počnemo? - Mi čak nismo u stanju normalno komunicirati. - Hajde da pokušamo. Na primjer, reci mi čime si se bavila protekli tjedan? - Bila sam u redakciji, poslijepodne sam išla predavati na fakultet. Osim toga, provodila sam dosta vremena s Noel. Vjerojatno si primijetio promjene u kući. - Jesam. Koga si još viđala? - Kolege iz redakcije. I Vivian sinoć. - A Bernarda? - Ne, njega nisam. Mada sam ga jednom nazvala telefonom. - Zbog čega? - To se tebe ne tiče! Mada, ako to već interesira toliko, reći ću ti. Zaželjela sam se čuti nekoga tko je dobar, ljubazan, tko se barem malo trudi da me razumije. - Shvaćam. Međutim, ne želim da se viđate. Ona ga prezrivo pogleda, ne shvaćajući zašto mu Bernard toliko smeta, ali je pretpostavila da je to mora imati neke veze s Vivian. - Ako želiš da normalno razgovaramo, nemoj spominjati Bernarda, jer ti se jednostavno počinješ iracionalno ponašati kad se spomene njegovo ime. Da li želiš čaj ili kavu za doručak?

- Kavu - lice mu je opet postalo bezizražajno. - Imaš li danas poslije podne predavanje? - Da. - Želiš li da za vikend odemo u vikendicu? Karen se ukočila. - Ne. - Zašto? - Zato što... mrzim... - opet je stala i nije više nastaviti. Zbog čega su riječ bile tako teške, tako opasne? - Nemoj nastaviti. Karen, jer bih te odmah mogao uvjeriti u suprotno - njegove oči su sijevale od bijesa, ali glas mu je ostao leden, mada je zvučao prijeteće. - Nikada ti moje milovanje nije bilo mrsko - dodao je žestinom, ulijevajući si drugu šalicu kave. - Reći ću ti što mi je bilo mrsko. Namjerno si želio da se ponizim, tražeći od tebe da... molim. Ti si to možda, zaboravio? - Ti si svojim licemjernim ponašanjem učinila da se ponašam surovo. Želio sam te i ti si mene željela i... - Želja! - ogorčeno ga je prekinula. - To je ono gdje se nas dvoje ne slažemo. Želja bez ljubavi za mene je nešto nezdravo, nešto što degradira čovjeka i zbog toga sam ti se pokušavala oduprijeti, mada si se ti svojski trudio da u tome ne uspijem. Mrzim i prezirem samu sebe što sam bila toliko slaba. Voljela bih da se nikad nisam udala za tebe! - A zbog čega si to učinila? - Ne znam točno. Bila sam tada slomljena, nisam znala što drugo da učinim... a vjerojatno i zbog roditelja. - Nije se usudila priznati pravu istinu. Oboje su s nekom gorčinom gledali jedno u drugo. - Znači, nema pomoći? - upitao je bezizražajno. - Sve na upućuje na naš iznenadni brak i razlog zašto je sklopljen. Lijepo smo sami sebi postavili zamku, zar ne? Ona se okrenula užasnuta saznanjem da je situacija bezizlazna. Oboje su se našli u zamci. Rješenja nije bilo.

***

Sljedećih nekoliko dana situacija u kući se nije nimalo promijenila. Napetost među njima nije popuštala. Razgovarali su toliko koliko je bilo neophodno potrebno. Karen se osjećala toliko nesretnom da je čak izgubila svaki interes za posao. Bila je rastrzana između želje za Reivelom i nekim strahom. Žudjela je za njegovim milovanjem, ali se istovremeno bojala i osjećaja poniženja koje će je sigurno svladati jer vodi ljubav s čovjekom koji je ne voli. Međutim, najviše je pogađalo što je Reivel nije posvećivao ni najmanje pažnje. Nijednom za tih nekoliko dana nije joj pokazao da mu je stalo do nje. Bio je odsutan svake večeri, često čak ne dajući bilo kakva objašnjenja kamo ide. I sada, šeste noći nakon svog povratka s puta, opet je izašao, mada su imali jednog gosta na večeri. Bio je to jedan Reivelov kolega iz redakcije, ali čim ga je ispratio, Reivel se spremio i otišao, mada je bilo već pola dvanaest. Ležala je u mraku razdirana sumnjom i ljubomorom kad se iznenada začuo neki šum iz prizemlja. Zatim je opet nastala tišina i Karen je osjetila kako je podilazi jeza. Nakon nekoliko trenutaka opet se začuo neki tresak, kao da se nešto razbilo. Ona je ležala otvorenih očiju, bojeći se pomaknuti. Bila je potpuno sama u kući. Obuzeo je neki panični strah, a tada se sjetila da se mora smiriti, jer bi to moglo biti opasno i za dijete. I gdje je sad Reivel? Kako je može samo tako poslije večere ostaviti samu? Pa i on je odgovoran za to što ona čeka dijete, bez obzira da li ga želi ih ne. Začulo se neko blago grebanje i Karenin strah se povećao. Polako je ustala i bosonoga prišla vratima spavaće sobe, trudeći se da ne napravi ni najmanji šum. Bilo je strašno biti sam u mraku, ali se bojala upaliti svjetlo i privući pažnju onoga tko je dolje. Okrenula je ključ u bravi i prestrašila se od tog zvuka. Panično je razmišljala što da učini. Da potraži Reivela? Ali gdje? Odlučila je nazvati redakciju, mada nije vjerovala da će ga ondje naći. A možda ga ipak neopravdano optužuje i možda je zaista tamo nekim poslom. Polako je prišla

telefonu koji je bio s njegove strane kreveta na noćnom ormariću i okrenula broj. Glas nekog službenika rekao joj je da nije tu, ali ako je nešto hitno, može dati njegov kućni broj. Karen je našla toliko snage da se gorko nasmiješi. Službenik je očito mislio da je ona jedna od onih djevojaka... Oh? Što da radi? Gdje da ga sada traži? Je li s Vivian? Ali gdje su oni? Sastaju li se kod nje u kući? Možda Bernard nije kod kuće i oni koriste to što je odsutan? Drhtavim prstima okrenula je broj Bernardove kuće. Bila je potpuno nepripremljena kad je čula Bemardov glas. Bila je uvjerena da on nije kod kuće. - Bernard? Ovdje je... Karen. Je li Reivel kod vas? Ne znam gdje je, a željela bih da se vrati i... - Karen, nemoj se bojati, odmah ću doći - brzo je rekao on. Samo da se dogovorim s našom domaćicom da ostane s Justinom, pošto Vivian nije kod kuće. Ti u međuvremenu pokušaj opet nazvati redakciju. Ako misliš da su lopovi ili provalnici, zovi policiju. Skupi još malo hrabrosti i izdrži dok ne dođem. - Do... dobro. - Ne dopusti da te uhvati panika. Možda si zaboravila zatvoriti prozor pa vjetar pravi svu tu buku. Međutim, zvuci koji su se povremeno čuli bili su tako različiti da je bilo teško povjerovati da je to do vjetra. Karen je legla i skoro do glave navukla pokrivač. Tada se sjetila jedne Bernardove rečenice. Vivian nije bila kod kuće. A i Reivel je negdje izašao. Jasno joj je bilo da su bih zajedno. Suze su joj potekle niz lice, iako je pokušavala uvjeriti sebe da ih Reivel nije vrijedan. Ali nije uspjela suzbiti jecaje. Bila je uplašena, povrijeđena i nesretna.

Jedanaesto poglavlje

Karen je navukla ogrtač i otrčala otvoriti vrata. - O, Bernard, tako mi je drago što si došao. - Sada više nemaš razloga za strah - umirio ju je on, ulazeći u predsoblje. Ali kad je vidio njezino blijedo i gotovo izobličeno lice od straha, zabrinuo se. - Jadnice, sad ćemo vidjeti što te tako uplašilo. Uvjeren sam da ćemo naći neko razumno objašnjenje. Jesi li uspjela pronaći Reivela? Zaboga, što se to čuje? Iz dnevne sobe začuo se tresak, a zatim neko grebanje. Karen je stegnula šake. Preplašeno je gledala u Bernarda. Međutim, nakon nekoliko trenutaka počela je shvaćati što je uzrok takvim šumovima. - O, Bernard, mislim da sam ispala prava glupača. Pozvala sam te kao sumanuta da dođeš usred noći... - Što je to? - Bernard je isto izgledao uplašeno. - Taj me zvuk podsjeća na... Da ne držite možda paunove u kući? - Mislim da znam što je to. Mačka. Sasvim sam zaboravila na nju. Reivel je posljednji izišao iz dnevne sobe i vjerojatno ju je ondje ostavio zaboravivši zatvoriti vrata. - Smiri se, Karen. Hajde, idemo je pronaći. Kad su ušli i upalili svjetlo, vidjeli su nered u sobi. Mačka se uplašeno skupila pokraj stolčića, a kad je ugledala Karen, pojurila je k njoj. Bernard priđe bifeu i ulije viski u dvije čaše. Jednu je pružio Karen. - Možda te ovo malo umiri. Kao što vidiš, nije ništa strašno. A što se tiče zaboravnosti svi smo joj ponekad skloni. Na primjer, jednom kad je Justina bila beba, Vivian ju je zaboravila u vrtu i sjetila se tek kasno na večer. On je odvede do fotelje i sjedne nasuprot nje. Pomilovao je mačku i počeo zbijati šale te je malo umirio Karen. - Bernard, već je kasno i molim te oprosti mi što sam te uznemirila. Ne želim te više zadržavati, a vjerojatno i tvoja domaćica ne može tako dugo biti pokraj Justine.

- Imaš pravo, trebao bih krenuti. Sreo sam Vivian kad sam dolazio i rekao joj zbog čega idem k tebi, ali pošto je ona rekla da će ponovno izići, pretpostavljam da večeras Justina opet neće vidjeti svoju majku. Bernard je sreo Vivian, razmišljala je panično Karen, a to je značilo da se i Reivel može vratiti svaki čas. Karen još nije ni završila misao, kad se začuje zvuk otključavanja vrata. Isti tren sjetila se da joj je Reivel zabranio da viđa Bernarda. Bojala se da će morati reći pravi razlog zašto je okrenula broj Bernardovih, a to bi značilo da mora priznati svoju sumnju da je očekivala da Reivela nađe kod Vivian. Nije imala smjelosti dobrom Bernardu govoriti o nevjeri njegove žene, jer je i bez toga već imao dovojjno briga i problema. - Što radiš ovdje, Bernard? - Reivel je stao kao ukopan na ulaznim vratima. - Reivel, telefonirala sam Bernardu i pozvala ga da dođe... Bilo me strah... i... - Da? - njegov oštar glas Karen pogodi poput udarca nožem. Vidjela je kako s prezirom gleda njezin ogrtač, bose noge i blijedo lice. Isti čas začuje se zvono na ulaznim vratima. - Tko može biti u ovo doba? - Reivel se polako okrene i pođe ih otvoriti. Karen krene za njim u hodnik u želji da mu objasni bez Bernardova prisustva, ali kad je vidjela tko je ušao, skamenila se. - Reivel, dragi, nadam se da moj muž još nije otišao - Vivianine plave oči zaustavile su se na Kareninom blijedom licu i ona se glasno nasmije. - Moram priznati da sam bila radoznala i došla sam vidjeti mogu li ikako pomoći. - Ovo će, čini se, biti zanimljiva večer - ironično primijeti Reivel. - Izvoli, uđi u dnevnu sobu... na čašicu pića i ugodan razgovor. - Oprostite - tiho reče Karen i krene prema stubama. Primijetila je Vivian požudan pogled koji je gledao u Reivela i osjetila kako je prolazi mučnina. Otišla je u kupaonicu i zagledala se u svoj lik. Izgledala je užasno. Umila se hladnom vodom ne bi li povratila barem malo snage. Tad joj se pogled zaustavio na bosim nogama i ona osjeti da joj je hladno. Poput automata obula je kućne papuče, i zatim odsutno sjela na rub kreveta.

Kad je začula korake, jedva je imala snage pogledati tko je ušao. Ušao je Reivel, šutljiv i mračan, samo su mu oči bljeskale. - Jesu li otišli? - zamuca ona, iako je znala da nisu. - Nisu. Čekaju dolje u dnevnoj sobi da im se pridruži domaćica. - Reivel... - Hajdemo, moja draga vjerna ženice. Moramo zabavljati naše goste. - Reivel, ne mogu... - Koga se bojiš? Vivian ili mene? - upitao ju je on uhvativši je za ruku. Karen je bila prisiljena ustati, i tad je on primijetio izgužvan prekrivač. Zatim ju je bijesno pogledao. - Nemoguće! U mora krevetu, dok nosiš moje dijete! - Ne, Reivel, ne, nismo... - očajno je počela Karen. - Bernarda sam zvala zato što sam bila uplašena. Pokušala sam te pronaći... - Izmisli neku uvjerljiviju laž. Ili je to, možda, razlog koji si njemu rekla da bi ga namamila da dođe? Pretpostavljam da sada, pošto više nisi djevojka, on više nije imao obzira prema tebi i napokon te imao. - Zar ne možemo... u redu. Sići ću dolje, a o ovom ćemo razgovarati nakon što oni odu... Molim te! Krenula je prema stubama svjesna njegovih koraka iza sebe. Okrenula se prema njemu i užasnula kad je vidjela izraz nekog divljeg bijesa. Nikad ga još nije vidjela u takvom stanju. - Zašto su ti oči bile uplakane? - njegov je glas bio gotovo neprepoznatljiv. - Jesi li ga suzama pokušala uvjeriti kako imaš brutalnog i bezosjećajnog supruga? Tek sada ćeš shvatiti da se ranije nisi imala na što požaliti. Karen pomisli da će je udariti i zato se naglo pomakne. Međutim, u tom naglom pokretu izgubi ravnotežu i počne padati niz stube. Začudo, nije izgubila svijest, i što je još čudnije, nije osjetila ni bol. Ležala je u mraku dok su neki glasovi lebdjeli nad njom. - Karen! - bio je to Reivel čiji je dah osjetila na licu. - Zaboga, zovite Hitnu!

Čula je Bernardove korake kako se udaljavaju, a zatim umilni Vivian glas. - Reivel, moram ti reći nešto vrlo važno. Karen je htjela protestirati. On nije smio sada obraćati pažnju na Vivian. Ali, tad osjeti bol i strahovitu hladnoću negdje unutra. Ta hladnoća bio je materinski instinkt koji joj je govorio što se, zapravo, dogodilo i ona u agoniji krikne. - Neee! - oko nje je isti trenutak zavladao mrak i tišina.

*** U bolnici su joj rekli da ima prilično sreće. Povrede koje je zadobila prilikom pada nisu bile ozbiljne. Lakši potres mozga, iščašenje desne šake i masnice po cijelom tijelu bile su posljedice pada. I, naravno, izgubila je dijete. Bila je sama u bolesničkoj sobi koja je bila prepuna cvijeća. Bile su tu prekrasne ruže od Mary, buketi raznobojnih karanfila od Allana i Nata, buket nježnoljubičastih perunika od Noel. Čak je i domaćica, poslala jedan lijep buket bijelih ružinih pupoljaka. Jedino nije dobila cvijeće od Floydovih i svoga muža. Bez obzira na živost i toplinu koje je cvijeće unosilo u sobu u kojoj je bila, Karen je osjećala strahovitu prazninu. Činilo joj se da su joj sva čula otupjela. Bezizražajno je satima gledala u strop. Ništa nije mislila ni osjećala, kao da je neki obrambeni mehanizam kočio kako bi skupila snagu da se suoči s bolom. Pokušala je biti ljubazna s doktorima i medicinskim sestrama, koji su je obilazili, čak se pokušala i nasmiješiti čovjeku koji joj je uvečer dolazio u posjet, iako ni on njoj nije uputio ni najmanji osmijeh. On čak nije razgovarao s njom. Nijednom nije sjeo. Jedino bi ponekad stao pokraj kreveta i promatrao je s gorčinom i bijesom. U kutevima usana pojavile su se oštre bore i cijelo je lice djelovalo kao da je isklesano od granita, ali ona ga se više nije bojala. Istina je bila da joj je on muž i da ga je voljela, ah više je bila shrvana bolom i tugom zbog nenadoknadivog gubitka.

Karen mu je bila zahvalna što ne priča, jer joj se činilo da će joj se bol vratiti čim progovori. Ipak, svaki put kad bi on došao, pitala se ne shvaćajući zbog čega se on sada ljuti na nju? Sada je mogao biti slobodan pošto nije više bilo razloga za njihov brak. I tada, napokon, treće večeri iznenada reče: - Rečeno mi je da si odbila razgovarati s psihologom. - Nisam odbila. Rekla sam da nisam spremna... mislila sam da nije obvezan... - Zapravo, ona je čak na neki način i željela da potraje ovo stanje obamrlosti i blažene neosjetljivosti. - Ne, nisu ti potrebne njihove usluge, zato što gubitak djeteta za tebe i nije nikakav gubitak! - prolomio se njegov gnjevan glas. - Ti si to isplanirala! Pogriješio sam kad sam mislio da si zvala Bernarda da vodite ljubav... To što si učinila, gore je od bilo kakve nevjere. To je ubojstvo. Ti si ubila moje dijete. Tad si mi rekla istinu, rekavši mi da si ga zvala jer si se bojala... Bojala si se posljedica koje bi ti mogao donijeti namjeran pobačaj! - Reivel! Nije istina! Kako možeš biti takav... - Jedino si pogriješila što si vjerovala Bernardu - nastavio je on. - On je sreo ženu i rekao joj o tvojoj jezivoj namjeri, a ona je osjećala obvezu da mene obavijesti o tome kad si se bacila niz stube. - Slučajno sam pala - branila se. - Mislila sam da ćeš me udariti i... - Jesam li te ikad udario? Bespomoćno je gledala, i osim mržnje u njegovim očima, ništa drugo nije mogla primijetiti. Ali, slutila je da iza svega što se vidi mora da se krije strahovita bol. - Nisam znala da ti želiš dijete - tužnim glasom je rekla. - Pa zašto sam se onda oženio tobom? A ne želim svoje dijete! Zar misliš da sam tako neprirodan? Karen je osjećala kako se beznađe sve više pojačava. Što vrijedi da ga uvjerava u suprotno kad joj nikad neće vjerovati, a vjerovat će samo Vivian. Sad, pošto više razlog njihova braka nije postojao, oni će se razvesti... Karen bespomoćno okrene lice na drugu stranu. Osjećajući kako tuga i bol narastaju u njoj. Željela je biti sama. Njegovo prisustvo ju je gotovo fizički boljelo. - Odlazi - prošaptala je. - Molim te!

Nastane kratka tišina prije nego osjeti njegov prodoran pogled na sebi. Zatim začuje njegov mukli glas. - Idem. Doktori su dopustili da primaš posjete, ali nemoj očekivati da vidiš Bernarda. Rekao sam mu da ne dolazi. U suprotnom, ne jamčim za svoje postupke. Čim je otišao, iz dubine njezinog bića prolomili su se glasno i nezadrživo jecanje. Plakala je ne samo zbog sebe, već i zbog Reivela što je i on htio njihovo dijete, a ona to nije znala. A sada više neće imati drugu priliku. Nadu, radost, moguću sreću, sve je to uspjela uništiti Vivian. Ništa joj nije ostalo. - Ništa! - glasno je jecala. Kad je posliie stigla medicinska sestra Karen je gotovo zapala u histeriju od bola i očaja, a temperatura joj je naglo skočila. Dobila je sedative, i kad se sutra probudila, bila je u nekom letargičnom stanju. Jedino je bila svjesna nijemog očaja u sebi i ništavila oko sebe. To poslijepodne posjetila ju je Mary i užasnula se njezinim stanjem. - Karen, razumijem da ti je teško, ah imam dojam da je intenzitet tvoje depresije ipak ab normalan. Ti si mlada žena, imat ćete još djece. - Ne - beživotno odgovori ona. - Ne? Ali zašto? Karen, nitko ti ne može pomoći ako si sama ne želiš pomoći, ako se ne želiš radovati životu. Sve najviše ovisi o tebi. Karen je samo duboko udahnula. Nije mogla priznati Mary koliko je Reivel bio nepravedan prema njoj.

Dvanaesto poglavlje

Kad je Mary otišla, Karen se zamislila otkud ta njena lojalnost prema Reivelu koji je nijednim svojim postupkom nije zaslužio. Spoznaja da je i on želio dijete isto toliko koliko i ona, stezalo joj je srce. Njemu je sada bilo vjerojatno teže nego njoj. Muškarci poput Reivela ne mogu plakati. Kad bi ga samo mogla uvjeriti da joj treba vjerovati... Mržnja je blistala u njegovim očima kad je te večeri ponovno stigao. - Obavijestili su me da si sinoć nakon moga odlaska bila... uznemirena. - Da - tiho je rekla. - I još patiš? - Zamolio sam osoblje da ti sutra daju otpusnu listu pošto prekosutra putujem u Bejrut - najzad je rekao bezizražajnim tonom. - Telefonirao sam tvojoj majci i rekao da ćeš doći na farmu na neko vrijeme jer ti je liječnik savjetovao odmor. U svakom slučaju, nećeš se moći služiti fotoaparatom sve dok ti se ruka i prsti ne oporave. Za ime svijeta, Karen! Zar nisi pomislila da si mogla ostati doživotno invalid kad si se bacila dolje? Ili si bila toliko odlučna da se oslobodiš mog djeteta da si za to bila spremna žrtvovati svoju karijeru, pa čak i ugroziti svoj život? Karen je odmahnula glavom. Osjećala se toliko slabom i umornom da bi sada bez pogovora mogla slušati svaku njegovu optužbu. Nije imala više snage za borbu. - Sutra ćemo krenuti čim iziđeš iz bolnice - nastavio je. Želiš li nešto posebno ponijeti? - Ne, samo mačku. Putuješ u Bejrut? - Da. Toliko sam prije proveo vremena u njemu sa svojim kolegama da mogu reći da mi je to postao drugi dom. Imam čak i unajmljen stan u jednoj četvrti. Karen se steglo srce. Jednom je čula kako za njega govore da ga na opasna mjesta u svom poslu nagoni želja za smrću. Kad je

primijetila čudan sjaj u njegovim očima, pomislila je da su, možda, ljudi imali pravo. Njemu, izgleda, zaista nije stalo do života. Ali zašto? Zar mu ljubav prema Vivian nije bila dovoljna? A bi li ga dijete, kad bi se rodilo, spriječilo da se ne izlaže smrtnoj opasnosti? Karen je tiho uzdahnula i oborila pogled. Ako Vivian nije u stanju da ga spasi, kako je samo mogla pomisliti da će to ona učiniti? Ali sada više ne vrijedi ni o čemu razmišljati. Njihov brak, bez obzira kakav je bio, definitivno je dospio do kraja. Reivel će je odvesti će je na farmu daleko od sebe, i to će biti posljednje što će za nju učiniti. Vozili su se gotovo bez riječi. Njeni roditelji, brat i snaha primili su ih srdačno i bez mnogo znatiželjnih pitanja. Diskrecija u svakom pogledu bila je dio njihovih karaktera. I Reivel je bio prema njima ugodan i pristojan na Karenino iznenađenje, jer nije očekivala da će se moći suzdržati od svog njoj dobro poznatog cinizma. Za tih nekoliko sati koje je proveo na farmi, uspio je da se svi ophode prema njemu s iskrenim poštovanjem. Kad je krenuo, Karen je pošla za njim do automobila da ga isprati, vjerojatno zbog toga što ga više nikada neće vidjeti, pomislila je gorko u sebi. On nije obraćao pažnju na njeno nespretno zahvaljivanje već se zaustavio pokraj vrata automobila i zagledao se u nepreglednu pustinju tek ponegdje prošaranu niskim ali žilavim raslinjem. - Čini mi se da sam prvo trebao vidjeti tvoju pustinju - najzad je rekao. - Tad bih znao što mogu očekivati od tebe. Ti si utjelovljenje svih njenih osobina, tajanstvenosti, surovosti, želje da ubije sve što nikne u njoj... kao što si ubila naše dijete... - Nisam - pokušala se ona posljednji put obraniti, ali dalje jednostavno više nije stigla nastaviti. Njegove ruke su je silovito privukle i svojim usnama pokrio je njene. To nije bio oproštajni poljubac. Karen ga je shvatila kao kaznu. On je zatim naglo pustio i ušao u automobil ubrzano dišući. Drhtavim rukama ona je dodirnula svoje usne koje su je još pekle. Nijemo je stajala i gledala dok se on udaljavao. Ušla je u kuću gotovo nikoga ne primjećujući, a kad je otvorila vrata svoje sobe,

primijetila je da joj se suze slivaju niz obraze. Noć je provela u mori i očajanju. Nekada je vjerovala da je ljubav lijepa i sveto osjećanje, ali nazad se uvjerila da može biti sasvim suprotna od toga i da čovjeku može pružiti bol i patnju. Dani na farmi su polako prolazili. Život u pustinji nije izliječio njene rane, ali ih je ublažio. Istina o životu u pustinji polako je dopirala do njene svijesti. Bez obzira koliko su teške, ili čak gotovo nemoguće okolnosti za normalan život, ovdje se rijetko što predavalo bez borbe. U pustinji život je uvijek iznova pobjeđivao. Karen je shvatila da će morati nastaviti u svojoj rezigniranosti i neostvarenoj ljubavi. Naučila je živjeti s bolom i čežnjom za svojim voljenim mužem. O budućnosti nije razmišljala, nije pravila nikakve planove niti je donosila neke odluke. U pustinji je to besmisleno. Treba znati živjeti s onim što ti se pruža. Samo ponekad bi se sjetila redakcije i kao kroz maglu je nazirala dvojbu da li da nastavi raditi najednom mjestu, ih da potraži novi posao. Ali je i tu je odluku ostavljala za kasnije. Kao što će kasnije riješiti i pitanje razvoda. Jedino nikada nije pomišljala da će se Reivel vratiti po nju. Kad se jednom vraćala iz uobičajene šetnje i ugledala ga kako silazi sa terase i približava joj se, zastala je blijeda i kao da je ugledala priviđenje. Nije mogla vjerovati svojim očima. Učinilo joj se da se izraz njegovih očiju promijenio, da je nestalo mržnje i prezira i da se umjesto toga pojavilo nešto novo, ali što, nije mogla odrediti. - Pa, Karen, jesi li spremna za povratak u svijet? Allan želi da ideš u Zambiju radi fotografija nekih rudnika. Bi li se mogla spakirati, pa da krenemo odmah poslije ručka? - Da - mehanički je odgovorila još šokirana njegovim dolaskom. - Nisam... nisam očekivala da ćeš doći po mene. - Pa, nisi se mogla sama vratiti kad ti je auto kod kuće zagonetno je odgovorio. Karen se zbunjeno pakirala, ne shvaćajući još u potpunosti nastalu situaciju. Što se tiče fotografija, znala je da je Allan napravio pravi izbor, poslavši nju da snima rudnike jer je, bez laskanja, u

redakciji zaista bila najbolja u toj domeni. Ali nekako nejasno osjećala je da to nije jedni razlog Reivelova dolaska. Na putu za Capetown razmišljala je što je osim posla čeka u gradu. Kako će se riješiti formalnosti oko razvoda nije je mnogo interesiralo, ali gdje će za to vrijeme stanovati? Njen bivši stanje već sigurno bio iznajmljen. - Reivel... pretpostavljam da ti ne bi bilo teško da moja auto dovezeš do Mary. Dok ne nađem novi stan... više bih voljela da sam kod nje nego u hotelu - jedva je uspjela reći dok joj je grlo bilo potpuno suho. On je pogledao i nekako se čudno nasmiješio. - Karen, ti si moja žena i dijelit ćeš sa mnom krov nad glavom sve dok je tako.

***

Na ulazu ih je dočekala nasmijana domaćica koje si iskreno obradovala što se Karen vratila. Na stolu ih je već čekala postavljena večera. Razgovor između njih dvoje opet nije tekao glatko. Poput dvoje pristojnih stranaca trudili su se da ne zavlada neugodna tišina mada je Karen vidjela da Reivel ulaže ogroman napor da ne bude ciničan i zajedljiv. Poslije večere on je predložio da popiju kavu u dnevnoj sobi, ali kad su prolazili pokraj onih sudbonosnih stuba, Karen nije mogla zadržati jecanje. On je prihvati oko ramena i pomogne da sjede u jednu od fotelja, ali nijednom je riječi nije pokušao umiriti. Bol koju je u posljednje vrijeme tinjala u njoj, sad je izbila punom snagom. - Reivel - nekako je uspjela prikupiti snagu i nijemim prijekorom ga pogleda. - Zašto si me doveo ovamo? Zbog čega mi ne daš da odem? Nije više mogla biti tako blizu hladnog i bezosjećajnog čovjeka, koji nije u stanju ni najmanjom gestom pokazati da mu je stalo do nje. Vidjela je kako su mu se skupile zenice a cijelo lice kao da je uhvatio neki grč. - Karen, ne čekaj me večeras. Izlazim - rekao je hladno. - kad se vratim, spavat ću u susjednoj sobi. Reći ću domaćici da je spremni.

Naglo se okrenuo i brzim koracima izašao iz sobe. Karen nije znala koliko dugo je ostala tako sjedeći sama u dnevnoj sobi shrvana uspomenama i starim bolom. Najzad je ustala i umornim korakom krenula prema spavaćoj sobi. Osjećala se iscrpljenom, činilo joj se da više nema snage ni misliti ni osjećati. I zar da dopusti da joj u takvom raspoloženju protječe svaki dan? To je besmisleno. Odlučila je večeras spakirati najneophodnije stvari i sutra ujutro reći Reivelu da ona tako više ne može i da će otići bez obzira da li će joj dati razvod ih ne. Nazvala je Mary i, ispričavši joj se što je zove tako kasno, upitala je bi li mogla nekoliko dana stanovati kod nje dok ne nađe stan i dodala da će joj sve objasniti sutra. Mary je pristala, naslućujući o čemu se radi i nije postavljala nikakva pitanja.

Trinaesto poglavlje Karen je bila u jeku spremanja. Svuda po sobi bile su njene stvari i fotografska oprema, a na krevetu i fotelji otvoreni kovčezi. Gotovo nije ni čula kucanje na vratima. Kad se okrenula, ugledala je Reivela koji je gledao s izrazom nevjerice. Odmah je shvatio što je namjeravala. - Želio bih znati što si odlučila... mislio sam, kamo ideš? - K Mary, dok ne nađem stan - grlo joj se steglo i sama je jedva prepoznala svoj glas. - Može li moj namještaj... još neko vrijeme ostati ovdje. - Naravno - suho je odgovorio i zastao nasred sobe. Zatim je prošao pokraj naslaganih stvari. Zastao je najednom mjestu i uzeo album sa slikama koji se tu našao. Bezizražajnog lica počeo ga je listati i gledati fotografije. Ona ga je netremice gledala. - Nisam te dobro poznavao tad kad sam ti rekao da nisi u stanju slikati ljude - najzad je rekao uz gorak osmijeh. Govorio sam da je to iz kukavičluka, a sada vidim da je to bilo zbog tvoje preosjetljivosti. - Priznajem da ima i malo kukavičluka - tiho je ona dodala iznenađena njegovom primjedbom u ovakvom trenutku. - Nemam se uvijek snage suočiti s ljudskom patnjom. - Čini mi se da sam od samog početka osjećao u tebi tu suosjećajnost. Ti su uvijek bila iznad mene. Vjerojatno sam te zbog toga i zadirkivao, nazivajući to kukavičlukom. - Nije važno - tiho je rekla. - Ne. Više ništa nije važno - ona je tiho uzdahnuo i prišao prozoru. - Karen, sutra ću otići kod odvjetnika zbog razvoda - rekao je tupo ne osvrćući se. - Možeš večeras spavati ovdje, ja ću u drugoj sobi kao što sam i rekao. Ona mu nije ništa odgovorila iznenađena bolom koji se mogao jasno primijetiti u njegovom glasu. Uopće ga nije mogla shvatiti. - Karen, želim ti nešto reći - nastavio je on i okrenuo se prema njoj. - Trebaš znati da sam svjestan... koliko sam surov bio prema

tebi i kako sam te nepravedno optuživao. Bio sam večeras kod Bernarda. Ti si izgledala toliko nesretno da sam ga želio pitati da li te on može usrećiti. On mi je rekao da ti nikada nisi bila zaljubljena u njega i da ništa osim prijateljstva među vama nije bilo. On te voli, obožava, ali je to, neko romantično idealiziranje svega onoga što njegova žena ne posjeduje. Ti si za njega oličenje savršene žene, čista suprotnost Vivian. Od njega sam čuo i za druge stvari, na primjer, pravi razlog zašto je bio kod tebe one noći kad smo vodili ljubav, rekao mi je i da je bio one noći kad si izgubila bebu zbog toga što si bila uplašena i zašto što me nisi mogla pronaći iako si me tražila... O, Karen! I ti si isto tako željela dijete, zar ne? - Jesam - odgovorila mu je tiho. Ta rana još nije zacijelila i ona nije imala snage o tome pričati. - O, Karen! - njegov bolni glas kao da je dopirao iz dubine njegova bića. - Oprosti, molim te, oprosti mi. Mada znam da nikakve moje isprike neće popraviti štetu koju sam ti nanio. Ja jednostavno nisam dovoljno dobar za tebe, ali mi je iskreno žao što nisam drugačije postupao. Sve bih dao da me više ne mrziš. - Ja te ne mrzim - prošaputala je ona šokirana njegovim priznanjem. - Ne, ti si predobra da bilo koga mrziš, mada sam ja to zaslužio. Njegov glas je zvučao rezignirano. - Volio bih da ne odeš... Toliko te volim, a saznanje da sam ti nanio toliko bola razdire mi dušu. Otkako sam te prvi put vidio, živim kao u paklu, mada sam se pretvarao da te ne volim. Ni sam ne znam zbog čega sam se toliko branio od te ljubavi. Valjda sam želio sačuvati svoju samostalnost i neki umišljen integritet. - Vjerovao sam da ste ti i Bernard ljubavnici. Mislim da mi je Vivian to rekla kad je vidjela da volim slušati o tebi. Ona me konstantno pokušavala zavesti, i kad je vidjela da me zainteresira samo kad spominje tvoje ime, počela se žaliti kako ste ti i Bernard... Ali ja sam više volio slušati, nego ništa, toliko sam očajnički želio čuti bilo što o tebi. Na kraju nisam mogao više izdržati i morao sam zakoračiti u tvoj život. Rekao sam da te moram preoteti Bernardu. U početku sam se zavaravao da ću time učiniti uslugu njima. Međutim, one večeri kad smo izašli u restoran, učinio sam to zbog

sebe... i dijelom sam se nadao da će i Viviana opsjednutost nestati kad nas vidi zajedno i da mi je zaista bilo stalo do tebe. Jer ona me poznavala i mogla je točno ocijeniti da su moji osjećaji prema tebi mnogo dublji nego prema ostalim djevojkama u mojim prošlim vezama. Međutim, nisam uspio u tome, jer te ona odlučila uništiti. Nije propustila nijednu priliku da mi kaže da ste ti i Bernard ljubavnici, a ja sam joj vjerovao! Toliko dugo smo se poznavali, odrasli smo zajedno... Sva sreća da nije bila kod kuće! - Kad je došla u hotel u kome sam odsjeo u Johanesburgu, u želji da me konačno ostavi na miru, otvoreno sam joj rekao koliko te voli, i koliko želim dijete koje se treba roditi. Da sam znao da će ona i taj podatak iskoristiti protiv tebe... I to u trenutku kad si pala. Nikad neću oprostiti sebi sve što se dogodilo te noći. Toliko sam te uplašio... I nikada ti nisam pružio šansu da se braniš. Karen se više nije mogla kontrolirati i počela je drhtati. Spustila je kovčeg i sjela na rub kreveta. - Reivel, onih noći kad si kasno dolazio i ostavljao me samu... ja sam mislila da si ih provodio s Vivian. I meni je ona lagala. Ali... ako si me volio, zbog čega nisi više spavao sa mnom i kamo si tada odlazio? On se gorko nasmijao. - Ja tebe nisam želio?! Bježao sam od iskušenja. Nisam više mogao podnijeti tvoju mržnju i tvoj prezir nakon što bismo vodili ljubav. A znao sam da ako bih ostao kod kuće, sigurno ne bih mogao kontrolirati. Nikada se nisam mogao kontrolirati kad si ti bila u pitanju. Znao sam da me želiš, ali u nekom slijepom strahu da i to malo ne izgubim surovo sam tražio od tebe to priznanje. - On je za trenutak zastao potpuno nepokretan, a zatim je tiho upitao. Karen, želim ti postaviti jedno pitanje, mada znam da će me odgovor, bez obzira kakav je, mučiti do kraja života. Reci mi bi li me mogla voljeti da sam drugačije postupao prema tebi... ili nikada nisam imao šansu? Karen je ga nijemo gledala. Oboje su proživjeli teške i mučne dane i sada je došlo vrijeme da i ona njemu kaže pravu istinu. 75

- Ja sam te voljela. Kako bih ti inače još one prve noći dopustila da vodimo ljubav? Bila sam ti tada potrebna i tada sam to, zapravo, i shvatila. On je s nevjericom pogledao. Zatim je stisnuo šake i koraknuo naprijed. - Vidim da stalno koristiš prošlo vrijeme, mada je i to više nego što zaslužujem. Ali samo nebo zna da ne mogu živjeti bez tebe. - Izgleda da uvijek koristim pogrešne riječi - ona se slabo nasmiješila i duboko je uzdahnula prije nego što je rekla. - Još te volim, Reivel. On je i dalje nepomično stajao i gledao je ravno u oči. - I dalje mi ne vjeruješ - rekla je tiho, ustala je i polako mu prišla. - Prije mi nisi vjerovao, ali zar ne možeš ni sada? Toliko smo vremena potrošili uzaludno. On je nesigurno podigao ruku i dodirnuo joj obraz. Za trenutak je zatvorio oči, a zatim je tiho upitao. - Je li to istina? - Zar to zvuči tako nevjerojatno? Mada i meni sve ovo nalikuje na čudo. Zar je moguće da se čudo najzad ostvarilo? Ona je obavila svoje ruke oko njega i prislonila se u njega. On je nježno privio uz sebe kao da je najveća dragocjenost. - Karen - strastveno je prošaputao - zar mi zaista možeš oprostiti sve što sam učinio? Potpuno sam zbunjen... Kako da ti kažem, da ti pokažem... Ona ga je nježno pomilovala po licu, zagledavši se u njegove plave oči. - Možeš početi poljupcem. Njihove usne su se nježno dotakle sve dok taj laki dodir nije prerastao u strastveni poljubac, koji je istovremeno značio i ispriku, i oproštaj, i obećanje. Ali najveće čudo je bilo što ju je Raviel držao nježno skoro obožavanjem. To je bio njihov prvi poljubac nježnosti i njoj su navrle suze od sreće. Reivel je pomakao glavu malo unazad i zagledao se u njeno lice. - Vjeruješ da ćemo ovaj put uspjeti? Toliko gorčina i patnja je iza nas. 76

- Moramo i hoćemo! - čvrsto mu je odgovorila. Sjećat ćemo se naših nesretnih dana, ali oni ne smiju utjecati na našu budućnost. Nakon svega smo zaslužili samo sreću. Njen osmijeh pun uvjerenja i odlučnosti zračio je poput zvijezde vodilje. - Ti si divna - nasmije se privlačeći je opet bliže sebi. - I kad ćemo početi? - Možemo odmah - ona se polako oslobodila njegovog zagrljaja i krenula prema krevetu gdje je bilo nekoliko njenih bluza koje je namjeravala staviti u kovčeg. Ona ih je jednostavno spustila na pod i okrenula se prema njem. - Vjeruješ li da se gotovo bojim? - priznao joj je kad joj je prišao. - I ja - pritom je pocrvenjela. - Ovo sada... kao da nam je prvi put, zar ne? - Da, ljubavi moja. Nikada prije nisu doživjeli takav zanos. Kad su se najzad u tako dugo sputavanoj želji spojili, bilo je to bez riječi, ali su oboje bili svjesni da je to bilo spajanje srca, tijela i duše. Karen je znala da je najzad našla sreću.

kraj by Glorij@