Bošnjak 9

BOŠNJAŠKA KULTURNA ZVEZA BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE List Bošnjačkog kulturnog saveza SLOVENIJE P.P. 1624 LJUBLJANA

e-mail: bkzs.fljds@siol.net

Već mjesecima Bošnjaci u Sloveniji žive u skoro totalnoj informativnoj blokadi. Oni koji drže ruku nad Bosnom (zbog novca?) ukinuli su satelitski TV program, radio valovi ne dostižu Sloveniju, a štampani mediji (osim Oslobođenja) ne zalaze u ove krajeve (vjerovatno zbog nepodmirenih dugova distribucije?). Zato naše “zaostale bošnjačke mozgove” obrađuju “profesionalni propagatori” u ulozi novinara i kvazi neutralaca i objektivista, koji bar jednom sedmično u svojim medijima serviraju “svoje slike” i “istine” o Bosni, Bošnjacima, islamu i islamskim zemljama u duhu propagande krstaških ratova. Neke od njih smo prikazali u zadnja dva broja Bošnjaka. Istina, ima među tom literaturom i objektivnih priloga.

Pođimo redom!

Tako u četvrtak, 25.07.2002 u POP TV dnevniku novinar “odkriva”, da se u Trbovlju gradi stambeni i poslovni objekat koji će služiti i kao “molilnica”. Strahota! Pa šta misle ti muslimani? Da se u toj zgradi okupljaju! Ne! To ne! I na ekranu se prikaže novodobni “križar” koji odlučno i aktivno sakuplja podpise “istomišljenika”, da bi spriječili da se ta “nesnaga i njihovi automobili” sakupljaju pod njihovim prozorima. U velikom planu se na ekranu zablista spisak prikupljenih podpisa. Snimljeno je i bijesno i razjareno lice “križara”, da TV gledaoci mogu prihvatiti njegovu bol i odlučnost.

“Slovenske novice” 24.07.2002 kao udarni članak objavljuju pod naslovom: “Slovenija će Bosni biti Mati Tereza” kojim se reagira na prijedlog g. Milana Kučana, predsjednika R. Slovenije kojeg je dao premijeru dr.

Janezu Drnovšku, da od TVRDIH DEVIZA (koje su bosanske štediše povjerile prije više od deset godina Ljubljanskoj banci na čuvanje i “oplemenitenje”), VRATE BAR siću za koju je Slovenija (hajd' da sada i mi malo ježikamo) milosrdno kupila “pola” Bosne i otvorila toliko i toliko radnih mjesta.

“Nedjeljski dnevnik”, 28.07.2002 objavljuje članak nekog P.S. pod naslovom “Težak život u zlatnom kavezu” i podnaslovom : “ U državi u kojoj su pipe u mnogim kupaonicama od zlata u kojima je vrijeme stalo još pred nekoliko stoljeća, Ibn Saud je bio sve do svoje smrti (prije pola stoljeća) ubijeđen, da Zemlja ima oblik ploče, pisati i čitati nije znao, znao je kada i koga je potrebno ubiti da bi opstao na vlasti - petkom sijeku glave, ruke, pa i češće”. U tekstu se između ostalog navodi, da je 1925. godine Ibn Saud zauzeo dva najvažnija islamska mjesta Meku i Medinu te dao nekom egipatsom duhovniku zadaću / nalog, da mu izradi porodično stablo u kojem mora dokazati, da je on direktni potomak Muhammeda a.s.

Komentar nije potreban. ”Ljubljanski dnevnik”, 12.07.2002 u rubrici “Odmevi” Marko Sladoje u svom pismu pod

naslovom: “Pogledi na Neslovence - 2” govori o “Yu-Palestincima”, govori o stalnim stanovnicima Slovenije koji su (iako niko od njih nije bio u krivičnom postupku) samo zato što nisu Slovenci, bili brisani iz registra stalnog stanovništva i s time izgubili sva socijalna i zdravstvena prava što je (po njegovom shvaćanju), predstavljalo pravi genocid. Predlaže, da Slovenija odgaja mlade ljude za njihovo vrijeme i ne za naše vrijeme koje je već prošlo. U svom pismu navodi stihove: “U svemiru na ivici sveta,/ ima jedna majušna planeta. / Nju su vam - istina je prava / - tulipani granica država. / Kad putuješ, kao pasoš važi / srce - samo rukom ga pokaži. / Svud zastava viori se ista: / bratska ljubav što u oku blista.

TV-15 Svobodna misel”, 09.08.2002 u rubrici “Komentiramo” nadnaslov: “Šta kažu statistike?” i naslovom: “Da li se stvarno poznajemo?”, autor Tone Štefanc govori o drugačijim stanovnicima Slovenije te odnosu Slovenaca do tih skupina. 44 % upitanih u “Istaraživanjima javnog mišljenja 2002” ne želi imati za susjeda homoseksualca, 65,3 % ne želi imati za susjeda narkomana a 22,6 % upitanih ne želi za susjeda imati muslimana.

Po 11. septembru puno Slovenaca sve muslimane jednači sa teroristima. Autor navodi i problem izgradnje islamskog centra u Ljubljani i pita se, zašto kao i svi ljudi drugih narodnosti, koji žive u Sloveniji i imaju pravo do prostorija za učenje maternjeg jezika i afirmaciju vlastite kulture, nemaju prava do svoje “crkve”? Tu je govora i o Slovencima, koji su “zazrti” sami u sebe i slovenski ja, čemu puno doprinose javni mediji koji neopravdano veličaju to, i često se zgražaju nad Balkancima s kojima čestiti Slovenci najrađe ne bi imali posla osim slučaja, kad od toga imaju korist. Slovence nije sram kad Slovencima proglašavaju tuđe sportaše i kuju ih u zvijezde pa maker dolazili i sa Balkana.

U javnim medijima se dosta govori o priznatim manjinama, Mađarima i Italijanima dok o nepriznatim manjinama se ne piše i ne govori javno, kao da godinama ne žive među Slovencima i kao da ne postoje i nisu državljani Slovenije.

I na kraju opet naš “ljubitelj” Boris Jež u Delovi Sobotni prilogi 10.08.2002 u svom komentaru ponovo “pljuje” po Aliji Izetbegoviću, pozivajući ga u Hag (izjednačavajući žrtvu i krvnika) dok Američki biografski institut sa sjedištem u Sjevernoj Karolini u publikaciji “Veliki umovi XXI stoljeća” nominira Aliju Izetbegovića među 100 intelektualaca čiji je utjecaj početkom ovog stoljeća imao globalni značaj.

Novembra 2001. godine je britanski Međunarodni biografski institut iz Cambridga dodijelio Aliji Izetbegoviću “Nagradu XXI stoljeće” i uvrstio ga u prvo izdanje svoje publikacije “2000 vodećih intelektualaca XXI stoljeća”. O tom nivou i ugledu “objektivni novinar” Boris Jež može samo da sanja.

Povodom sve učestalijih osporavanja prava Bošnjacima da svoj jezik imenuju njegovim historijskim imenom, okupljeni u Institutu za bošnjačke studije pri Matičnom odboru BZK "Preporod" u Sarajevu, saopštavamo javnosti da naš zajednički stav o tom pitanju koji ovjeravamo svojim potpisima iskazuje sljedeća

1. Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim.

2. Korišćenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrđen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima.

3. Bez obzira na slična ili različita mišljenja o zajedničkom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema a koji čini glavninu južnoslavenske jezičke zajednice smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova riječ o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim.

4. Manipuliranja nazivom bosanski jezik u političke svrhe kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjačkog naroda kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom značenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost korišćenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu.

5. Istrajavajući na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne ugrožavaju ničija prava niti prisvajaju nešto što im ne pripada. U tom smislu, korišćenje naziva bosanski jezik ne uključuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine.

6. Pokušaji da se Bošnjacima, umjesto historijski potvrđenog te u praksi usvojenog naziva bosanski jezik nametne bošnjačka nominacija jezika predstavljaju politiziranje koje je posljedica preživjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjačke nacionalne samosvojnosti.

7. Ističući legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bošnjaci podržavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i šire, a smatraju dobrodošlim lingvistička istraživanja i zalaganja u kulturi koja će omogućiti naše bolje upoznavanje i međusobno uvažavanje.

Potpisnici Povelje pozivaju političke predstavnike, vjerske prvake, kulturne djelatnike i sve sudionike javne riječi, a naročito prosvjetne radnike na svim razinama obrazovanja da podrže te u praksi zastupaju i provode načela iznesena u ovom dokumentu.

Sarajevo, 21. 3. 2002.

Ahmed Aličić, Nijaz Alispahić, Azra Begić, Dženana Buturović, Mustafa Cerić, Ibrahim Ćedić, Srebren Dizdar, Enes Duraković, Ferida Duraković, Nijaz Duraković, Ibrahim Festić, Šaćir, Filandra, Muhamed Filipović, Lamija Hadžiosmanović, Sabira Hadžović, Rešid Hafizović, Hadžem Hajdarević,Adil Hajrić, Senahid Halilović, Hivzija Hasandedić, Irfan Horozović, Dževad Hozo, Ahmet Hromadžić, Muhamed Huković, Meliha Husedžinović, Omer Ibrahimagić, Nedžad Ibrišimović, Mustafa Imamović, Dževad Jahić, Ibrahim Kajan, Dževad Karahasan, Enes Karić, Ibrahim Kemura, Zilhad Ključanin, Ibrahim Krzović, Enes Kujundžić, Tvrtko Kulenović, Džemaludin Latić, Amir Ljubović, Munib Maglajlić, Rusmir Mahmutćehajić, Emina Memija, Teufik Muftić, Hasnija Muratagić-Tuna, Jasmina Musabegović, Sadudin Musabegović, Zaim Muzaferija, Fehim Nametak, Muhamed Nezirović, Enes Pelidija, Midhat Riđanović, Abdulah Sidran, Adnan Silajdžić, Avdo Sofradžija, Abdulah Šarčević, Arif Tanović, Ilijas Tanović, Elbisa Ustamujić, Esad Zgodić, Jusuf Žiga

U

kući bosanskoj opet se piše i govori o jeziku bosanskom, mogao bi patetično biti naslovljen ovaj tekst, čiji bi se sadržaj u nepodignutom, običnom tonu mogao ovako objasniti: tri teksta, objavljena u rasponu od oko mjesec dana, različitog karaktera i na različitim mjestima, aktualiziraju potrebu da se o bitnim pitanjima koja iskrsavaju povodom sintagme bosanski jezik piše i razgovara na način koji neće biti razgovor neugodni naroda bosanskog (ili naroda bosanskih) da parafraziramo naslov poznate pjesmarice dobrohotnog te Bosni i Bošnjacima sklonog Andrije Kačića Miošića (Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Venecija 1756.).

Prvi je tekst Milivoja Jeftića, Bosanskohercegovačka nebeska jezička duga (Oslobođenje, 59/2002, 19774, dodatak KUN, str. 3, od 3. 3. 2002. ), drugi je Povelja o bosanskom jeziku (iniciran u Institutu za bošnjačke studije BZK "Preporod"), koji je potpisalo 60 bošnjačkih intelektualaca (javnosti predstavljen 10. 4. 2002. i objavljen u nekim dnevnim listovima i sedmičnjacima), a treći Moj jezik bosanski kolumnistički komentar Povelje iz pera Ivana Lovrenovića (Dani, br.250 ).

Uza sve razlike koje su razumljive s obzirom na temeljne različitosti pobrojanih tekstova, barem dvije bitne stvari su im zajedničke: prvo, usredsređeno bavljenje značenjima sintagme bosanski jezik i drugo, zainteresiranost za prostor Bosne i sva jezikoslovna dešavanja na tom prostoru, koji bismo opet u patetičnom iskazu mogli označiti "kućom bosanskom".

Ovaj prilog pisan je iz ugla jednog od potpisnika Povelje o bosankom jeziku, kojeg je obradovao i tekst koji je prethodio Povelji, tj. Jeftićev, i onaj koji je uslijedio kao svojevrstan odgovor na Povelju, tj. Lovrenovićev. Razlog leži u činjenici da bez obzira na neslaganja (koja su očita) i nesporazume (na koje se želi ukazati) ova tri teksta pružaju solidnu osnovu za razgovor o pokrenutom sadržaju, čiji se složeni značaj ne može ovdje dovoljno istaknuti. Naime, sadašnje stanje u zajedničkoj "kući bosanskoj", na zajedničkom bosansko (hercegovačkom) prostoru bez pretjerivanja se može označiti žalosnim i slikovito se može ovako predstaviti: hiža predaka oronula je i jedva je uzgor, a na zajedničkoj okućnici ponikla su neka nova zdanja u koja su se, gotovo bez ostatka, izmjestili sunarodnici dvojice od ukupno tri stanara, jer im je u novim kućama konfornije. Stanar koji je ostao u oronuloj kući predaka koji je u međuvremenu bezuspješno pokušavao nešto za sebe skrpiti nejak je da nešto temeljito sam uradi na starini, tim prije što ni imovinsko-pravni odnosi nisu raščišćeni. Istini za volju, ovdje treba dodati da je stanar hiže koji je ostao na topraku pomagao odlazećima da ostvare svoje nakane, a kada je riječ o imovinsko-pravnim odnosima neprincipijelno im je popuštao, uzdajući se za "svoj slučaj" u neke kombinacije koje su se izjalovile.

Da bi se otklonio jedan od temeljnih nesporazuma koji se tiče sadašnjeg političkog okvira u Bosni i Hercegovini i po potrebi nešto šire, a vezano za pojavu

Povelje o bosanskom jeziku, valja istaći da mi nije poznato da neko od sastavljača i potpisnika teksta o kojem je riječ smatra da bi za Bošnjake bio dobitak neki etnonacionalni zabran, koji bi bio "samo njihov", kako je sugerirano u Lovrenovićevu tekstu. Naprotiv, poznato mi je da su u većini kao i potpisnik ovih redova istinski nesretni što su u najdramatičnijim mjesecima bošnjačke historije imali političke predstavnike koji su zatajili međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu i potpisali međunarodno nepriznatu Republiku Srpsku ili narodski kazano koji su dali ono najvrednije i jedino što su imali, tj. tapiju na Bosnu, onima kojima je upravo to nedostajalo, onima koji su u međunarodnoj javnosti tada bili poznati kao "takozvana Republika Srpska".

Kada se još ima u vidu da u, kao većem entitetu i nakon Daytona te sve do danas funkcionira Herceg-Bosna, položaj Bošnjaka ukazuje se dramatičnim. Jasno je, dakle, da je za bošnjačko preživljavanje minimum bosanskohercegovački okvir, u smislu državnih granica priznatih Berlinskim kongresom, i u tom pogledu je neupitna ocjena da redukcionizam bošnjačke politike, koji je, nažalost, i pored promjene "političke slike", još uvijek na djelu, poguban za bošnjačku sadašnjost i budućnost. Sve izneseno ima itekakve veze sa pitanjem jezika, a posredno i sa tekstom Povelje.

Naime, i kada je riječ o mogućim značenjima sintagme bosanski jezik, i kada je riječ o istom povodom sintagme bosansko književno srednjovjekovlje, nadaje se potreba razmatranja odnosa baštine i baštinika i posljedica koje iz tih odnosa proističu. Međutim, dok je taj odnos u primjeru književne baštine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih baštinika uokviren i statičan, odnos baštine i baštinika kada je riječ o jezičkom naslijeđu otvoren je i dinamičan i promjene društveno-političkih okvira u protoku vremena djelovale su na jezičku sliku u Bosni od pada Bosanskog

kraljevstva do naših dana. Temeljno različit položaj baštinika jezika bosanskoga tokom četiri stoljeća osmanske vladavine bio je vododjelnica i za neke tokove u jezičkom razvoju, koji ipak nije vodio rastakanju bitnog zajedničkog jezgra.

Međutim, narastajuća nacionalna (pa i nacionalistička) propaganda iz srpskih i hrvatskih matičnih središta već potkraj osmanske vladavine odsudno i ubrzano slabila je snagu bosanstva i kod Srba i kod Hrvata u Bosni. Kada takva kretanja u austrougarskom razdoblju dovode do odluke vlasti da službeni naziv za jezik više ne bude bosanski, nego od 1907. srpskohrvatski, dolazi do nekih promjena koje ovdje treba istaći. Za tok ove rasprave od bitne je važnosti odluka austrougarskih vlasti da Bošnjacima ostavi mogućnost da u svojim automnim djelatnostima koje se tiču vjere, vjerskog školstva i publicistike mogu i dalje svoj jezik imenovati bosanskim. Time je i službeno opečaćena bošnjačka čuvarska uloga temeljnih značenja sintagme bosanski jezik. Ni tada, kao ni danas, Bošnjaci nisu nikome ništa otimali, odnosno prisvajali nešto što im ne pripada; sticajem historijskih (ne)prilika njima je to ostalo jer drugima više nije bilo od značaja, a sami nisu imali poziv iz neke matice, koji bi sadržavao i obavezu da svoj maternji jezik preimenuju. Stvar je političkih manipulacija, pritisaka i zabrana usljed kojih će ovo ime za jezik ponirati i izvirati, da bi se pri prvom slobodnom izjašnjavanju (1991.)

Bošnjaci ogromnom većinom izjasnili da govore bosanskim jezikom. Time nije zanijekana integralnost bosanske jezičke i književne baštine, na koju skreće pažnju Lovrenović u svojoj kolumni. Ukazano je samo na nedvojbenu činjenicu da je, što se Bošnjaka tiče, riješeno jedino pitanje nominacije njihova jezika. Ostala pitanja nisu zakovana i ostaju i dalje otvorena.

Druga je stvar što Lovrenović koji je Povelju dočekao sa gotovom matricom svojih višegodišnjih razmišljanja i

pisanih uobličenja o bosanskoj "kvadraturi kruga", prema kojoj ju je "izmjerio" ne uočava značaj društvenih promjena koje su se desile u "narodnom životu" u Bosni i koje su kada je o bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima riječ proizvele etničku homogenizaciju zapanjujućeg stupnja, da ostavimo zasada postrani karikaturalan odgovor izazvan kod Bošnjaka po principu spojenih posuda.

Govoriti danas o postavljanju jezičkog pitanja u Bosni na način "čija bi normativna rješenja bila znanstveno utemeljena a psihološki prihvatljiva svim građanima Bosne i Hercegovine, svim govornicima toga usprkos svemu našega jezika" (I. Lovrenović) predstavlja takav dirljivi idealizam, zapravo utopizam, da ga zdrav razum nikako ne može povezati sa čovjekom koji je bio djelatni svjedok krvavih i dramatičnih zbivanja u Bosni tokom protekle, sada već proširene decenije. Koji bi to "najvisočiji" predstavnik, sa svim ovlaštenjima i činovnicima koji mu stoje na raspolaganju, mogao nametnuti jedan takav projekat na prostoru Republike Srpske i Herceg Bosne? Kao i sve drugo, i ovo bi pregnuće bilo ostvarivo samo na onom dijelu Bosne gdje se za kao državne praznike vihori "državna" zastava, a znamo da je to prostor Federacije Bosne i Hercegovine, kada se od njega oduzme ono što je Herceg Bosna dosada uspjela uvezati (obilježivši to križevima za koje se Bošnjaci uglavnom prave kao da ih ne primjećuju, čak ni onaj koji je sa svojih 33 metra "najveći u hrvatstvu", poboden na vrhu Huma nad Mostarom).

Konačno, u osvrtu na ovu očitu "pobjedu" teorije nad životom, sa žalošću se može primijetiti da je bosanstvo Srba i Hrvata u Bosni (u državnopravnom smislu, da ne bude zabune!) svedeno na simboličan broj građana, pogotovo kada je riječ o identitetu koji je dobio entitet.

Dakako, pogubno je to i za Bosnu, koja bez dobrovoljnog bosanstva sva tri (konstitutivna) naroda koji je nastanjuju

ne može postati država, i za Bošnjake, koji bez toga ne mogu imati državu.

U takvom odnosu stvari nije produktivno gledano iz perspektive budućnosti Bosne kao željene države kritizirati skupinu bošnjačkih intelektualaca zato što su pokazali malo političkog refleksa, dovodeći tekst iza čijeg su sadržaja zajednički stali, sa stanjem naroda u krajnje nezavidnoj političkoj zbilji, kakva je za njih bosanska zbilja. Naime, bez političkog buđenja Bošnjaka i djelatne političke volje da se ima djelotvoran državnopravni okvir kojeg danas nema!

Nema ni Bosne kao države, ni dobre budućnosti bosanskih Hrvata u njihovoj domovini, nad čijom je sudbinom s razlogom zabrinut Lovrenović (inače, pisac sjajnih ogleda i čitavih knjiga o Bosni te uporni, ali usamljeni borac za bosansku integraciju). Dakako, Bošnjaci i da su politički svjesniji i jači ne mogu sami ostvariti rečeni san: moraju to u većini htjeti također Srbi i Hrvati, a oni to danas ne žele. Dakle, tek u promijenjenim odnosima snaga u Bosni, koji bi doveli do ostvarenja sna o Bosni kao normalnoj i djelujućoj, a ne frankenštajndržavi, moglo bi biti govora o proširenju i popunjavanju sintagme bosanski jezik drugačije nego to čini Povelja, za šta se zalaže I. Lovrenović, a posredno i M. Jeftić. Do tih željenih da li i ostvarivih? prilika dovoljna je prva tačka Povelje, koja glasi: "Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim.”

U

tekstu Povelje o bosanskom 1963. godine. S druge strane, Hercegov jeziku s razlogom je već u sin stiže u Istanbul kao novi musliman, uvodnom dijelu poklonjena pravi impresivnu karijeru i u literaturi je pažnja pitanju kontinuiteta imenovanja o s t a o p o z n a t k a o A h m e d - p a š a jezika, što je vidljivo iz druge tačke ovog Hercegović, gdje se kaže da je bio dokumenta, koja glasi: "Korišćenjem "državnik, zako-nodavac, pjesnik i epistolog" te da je, pored maternjeg naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede bosanskog, poznavao još i arapski, turski, nominaciju svoga jezika čiji se konti- perzijski i latinski. nuitet može pratiti od bosanskog srednjoPrekretnički događaj u etnogenezi vjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta Bošnjaka primanje islama dovešće do potvrđen u upravno-pravnim spisima, prekida veze sa srednjovjekovljem i zanarodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj borava o kojem je bilo riječi, pri čemu će i pisanoj književnosti te u različitoj lite- se među Bošnjacima sačuvati svijest da raturi na slavenskim i drugim jezicima." su baštinici pjesništva Ahmed-pašina i Za valjano objašnjenje složenosti konti- brojnih drugih pojedinaca čija će pojava nuiteta imenovanja jezika o kojem je uslijediti u kasnijim decenijama (ukljuriječ, od koristi može biti razmatranje čujući i Ahmed-pašina sina, koji je na odnosa baštine i baštinika, na šta je već turskom pjevao pod pjesničkim imenom ranije ovlaš skrenuta pažnja. Ukazano je Žiri, ("lavlji"), ali će iz sjećanja izbledjeti da su također nasljednici njihovih preveć na činjenicu da je odnos književne daka, "dobrih Bošnjana", a time i pjesbaštine bosanskog srednjovjekovlja i ničkog nasljeđa u kami urezanog ili u njezinih baštinika uokviren i statičan, jer kamenu kovanog u vidu epitafa na je riječ o pojavi koja je zaokružena i njihovim nadgrobnjacima i ostalog što završena. čini književni korpus bosanskog srednjoDruga je stvar što je kod Bošnjaka bilo vjekovlja. došlo do prekida svijesti o tome da su i Slikovito kazano, Bošnjaci su bili oni baštinici književne baštine bosan- zaboravili svoje pretke iz vremena sredskog srednjovjekovlja, koju čine crkvene njovjekovnih banova i kraljeva onim knjige, upravno-pravni istim nehajem koji je spisi i posebno bosanska doveo do zaborava tužnog epigrafika. Taj nehaj i ...Bosna jedina je turska kraja života "Kraljeve zaborav išao je dotle da deržava, koja je čista k ć e r i " , o z n a č e n o g su Bošnjaci gubili iz usamljenim mezarom na vida da i njihovi preci o s t a l a s a s v i m o d brdu Gazibaba, ponad l e ž e p o d s t e ć c i m a turskog jezika, kako po starog Skoplja. U znaku bosanskih velikaša i s e l i m a t a k o i p o takvog zaborava predaka vladara te ostalih napisana je prva "kratka muževa koji su sami dali varošima, drugi se jezik historija" Bosne iz pera isklesati ili su im njihovi o s i m b o s a n s k o g jednog od najučenijih najbliži naru-čili i n e g o v o r i , n a j v e ć a Bošnjaka, Safvet-bega postavili bilige na Bašagića, Kratka uputa u "baštini plemenitoj". turska gospoda samo p r o š l o s t B o s n e i Simbolično je taj odnos onda turski govore, kad Hercegovine (Sara-jevo na zgusnut i slikovit 1900), koja započinje sa način sadržan u odjeku su kod Vezira, pogriešno godinom (1463.) koja životnih putanja djece dakle g. Šafarik meće u označava propast Bosanposljednje bosanske svomu Narodopisnom skog kraljevstva i pad kraljice Katarine i HerBosne pod osmansku vlast, cega Stjepana Vukčića Zemevidu 1840. Turke i druga knjiga istog pisca Osmanlie kod Sarajeva, Bošnjaci i Hercegovci u Kosače.

Kraljičina kći, prin- Travnika, Banjaluke itd. islamskoj književnosti (Sarajevo 1912), a u uvodnim ceza Katarina u usmese invokacijama pisac ponoj predaji poznata kao "Kraljeva kći" umire na putu za Istanbul ziva na Gazi Husrev-bega, ali ne i na bana u Skop-lju, već kao musliman-ka, a nad Kulina. mezarom joj biva podignuto turbe, koje Takva će se praksa nastaviti sve do u će se urušiti u velikom skopskom potresu novije doba, kada književnik Alija

Isaković, jedan od glavnih učesnika najnovijeg bošnjačkog preporodnog okupljanja u kulturi (1990.), započinje u Biserju (Zagreb 1972), prvoj bošnjakoj književnoj antologiji, os vrt na umjetničku književ-nost djelima nastalim također tek nakon pada Bosne pod osmansku vlast.

Tek će u skorašnjoj knjizi Bošnjačka epigrafika (Sarajevo 1999, priredio Sulejman Grozdanić) biti po prvi put sagledan kontinuitet zapisa na stećcima i tariha na nišanima, kontinuitet koji je materijalno očigledan u nizu nekropola sa stećcima i grebalja sa nišanima na istim lokacijama. Pogubni zaborav karakterističan za područje književnosti nije, srećom, načeo i rastočio kontinuitet imenovanja maternjeg, narodnog jezika u Bošnjaka, kao bosanskog jezika.

Kada se odnos baštine i baštinika primijeni na područje jezika, onda nije upitno, niti je to Poveljom zanijekano, da su Bošnjaci decenijama i stoljećima i sadržaj i naziv dijelili sa drugim baštinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajedničkoj domovini Bosni. Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki žele prikazati i temeljito je drukčiji kada se gleda iz unutrašnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog razdoblja imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeća počinje se ostvarivati vododjelnica u jeziku na koju je načelno već ukazano, pri čemu se nacionalne nominacije vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadžića najranije dogoditi kod Srba, bosanski će se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti ka hrvatskom imenovanju, dok će Bošnjaci bosansko imenovanje jezika još čvršće i prisnije vezati uz svoje narodnosno osjećanje.

Linija takvog zalaganja vidljiva je šezdesetih godina XIX stoljeća među bošnjačkim poslenicima okupljenim oko prvih listova koji se tada pokreću u Bosni, a ličnost koja se u tom pogledu ističe jeste preduzimljivi urednik Sarajevskog cvjetnika, Mehmed Šakir Kurtćehajić, koji je ne samo dosljedan u nominaciji svoga maternjeg jezika kao bosanskog, nego također nastoji u njega unijeti kao što je primijetio Dževad Jahić "što je moguće više jasnoće, očistiti ga od nepotrebnih

identiteta bosanskog i hrvatskog jezika.

Na tragu povezivanja jezika sa narodnosnim osjećanjem među Bošnjacima, od posebnog značaja je isticanje važnosti maternjeg jezika, redovito imenovanog kao bosanski, među bošnjačkim vjerskoprosvjetnim poslenicima u drugoj polovini XIX stoljeća.

Tako će Mehmed Agić iz Bosanskog Broda objaviti 1868. u Carigradu knjižicu pod naslovom Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab, a njegov saborac na istoj stazi zauzimanja za materinski izraz, Omer ef. Humo će na kraju, na bosanskom jeziku štampanog vjerskog priručnika pod naslovom Sehletul-vusul (1875.) uzviknuti: "Ah, da je Bog do meni bio ovaki bosanski pisani ćitab!" dok će se u pjesmi Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom sa žarom založiti za materinski izraz slijedećim stihovima: "Bez šuhbe je babin jezik najlašnji, / Svatko njime vama vikom besidi, / Slatka braćo Bošnjaci, / Hak vam Omer govori!" Ovo zauzimanje za maternji, bosanski jezik bošnjačkih vjerskih učenjaka kombinirano je nešto kasnije i sa zalaganjem za osavremenjivanje pisma arebice u bosanskom izrazu, u dramatičnom razdoblju nastojanja oko prilagođavanja novim vremenima, koja su bila obilježena novim pismom (latinicom), tuđeg jezika nove, tuđinske vlasti, kojoj je pružen žilav oružani otpor i na koju se među Bošnjacima sa zazorom gledalo. Tih godina Ibrahim Edhem ef.

Berbić objavljuje vjersku početnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom i novom jazijom. Bosanska elifnica (Carigrad 1886.) te svoj Bosansko-turski učitelj (Carigrad 1893.), a pridružuju mu se sa istim nastojanjima Ibrahim Seljubac sa Novom bosanskom elifnicom, Ibrahim Puška, Arif Sarajlija i drugi odreda ostajući dosljedni u bosanskom imenovanju svoga maternjeg jezika.

Od posebnog značaja u ovoj liniji zauzimanja za bosanski jezik bošnjačkih vjerskih učenjaka i alhamijado pjesnika jeste prepjev sa turskog jezika Mevluda Sulejmana Čelebija, spjeva o rođenju Muhammeda a. s. iz pera tadašnjeg kolašinskog kajmekama hafiza Saliha Gaševića, objavljenog arebicom u Skoplju

hidžretske 1296. (1878/79.), gdje u prologu naslovljenom kao Predgovor stoji: "Moliše me kolašinski prviši: / 'Nami mevlud daj bosanski napići!'"

Međutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od što spontano prihvaćenog, što kasnije od vlasti nametanog zajedničkog bošnjačkog imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Prevagu hrvatskog imena za maternji jezik potvrdiće čak i rani stihovi tada gorljivo hrvatski usmjerenog mladog Bašagića, koji ističe da "hrvatskog jezika šum": "Može da goji, / Može da spoji / Istok i zapad, pjesmu i um!"

Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog označavanja za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bošnjaštvo u vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi. Čak će na srpskoj strani doći do izrazite odbojnosti prema "bošnjakluku", kako je podrugljivo označeno već u naslovu Kočićeva teksta u listu Otadžbina bošnjaštvo Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, dok je Safvet-beg Bašagić zbog ideje bošnjaštva izražene u mladalačkoj pjesmi Bošnjaku ostao na "crnoj listi" velikosrpskih snaga sve do u najnovije doba. Na hrvatskoj strani taj je proces bio donekle usporen: gorljivi bosanski ilirac Ivan Franjo Jukić, koji se potpisivao kao Slavoljub Bošnjak i zagovarao zamisao o "Bošnjacima triju vjera", imao je u svom učeniku fra Antunu Kneževiću nastavljača ideje trokonfesionalnog bošnjaštva, koja ga je međutim držala samo do ulaska austrougarskih trupa, nakon čega ju je prepustio bosanskim muslimanima. Ipak, ideja o Bošnjacima katoličke vjere u Bosni, što bi se moglo označiti i kao neka vrsta rezervnog narodnog imena za bosanske Hrvate, nije izdahnula i može se i danas naći "crno na bijelo", kao izraz inercije spontaniteta, posebno kod onih koji bosanske Hrvate gledaju izvana, a da je ideja bošnjačke trokonfesionalnosti bila i među Bošnjacima živa sve do prekjučer i jučer pokazuju važna i često navođena knjiga Smaila Balića Kultura Bošnjaka (Wien 1973), sa podnaslovom Muslimanska komponenta, te izvrsna studija

Muhsina Rizvića Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (Sarajevo 1995), koju časopis Bošnjak objavljuje u nastavcima.

Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica temeljitih društvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komšiluku / susjedstvu, moglo se dogoditi da pod pritiscima izvana i podrškom iznutra bude kod austrougarskih vlasti ishođena promjena u službenom nazivu jezika: srpskohrvatski, umjesto bosanski, koji će pod tim imenom osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala autonomnog vjerskog života Bošnjaka slobodno nastaviti život u Sandžaku, među bošnjačkim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi štampani Tursko-bosanski rječnik Ahmeda Kulendera, objavljen u Bitolju davne 1912. godine.

Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918.) sintagma bosanski jezik protjerana je iz javne upotrebe i u spomenutom ograničenom obimu. Tako će u dugom nizu godina nakon 1918. historijsko ime Bošnjak i sintagma bosanski jezik biti nepoželjne i zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevštine i bošnjačkog integrizma, navodno uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz": Bašagićeva pjesma Bošnjaku). Ali će ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi neprekinutost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku

Tako Gradaščević u martu 1832. godine piše austrijskom caru Franji da sultan ne treba "da im nameće novu vjeru i novi red /Regeln/, nove uredbe koje nisu u skladu sa starim običajima /redom/ i starom Muhamedovom vjerom, zbog čega se bosanski narod pobunio... "; zatim da sultan treba da im "imenuje za vezira Bosne jednog iz njihovih redova, koji je Bosanac, da bi ostali i dalje sultanovi podanici i da bi 113 primali njegove zapovijedi…"

U doba vladavine Topal Šerif Osmanpaše u "Bosanskom vjestniku" 1866. izneseni su političko-nacionalni stavovi uredništva vezani za bosansko ime naroda kao pokušaj da se izgradi interkonfesionalna bosanska nacionalna ideologija.

"Tok povjesnice - pisalo je u uvodnom članku - pričislio je osmanskoj državi različite zemlje i narode; ovi su manje-više svi zadržali svoje narodne osobitosti, pa i sami predjeli u kojima žive, ponajviše su kao geografičko-istorični pojmovi stupili u sadašnjost. I Bosna je svoju istoričnu

prošlosti. Bosanski narod izražava narodnost u podpunom smislu, koja nije samo genetična, nego i istorično spojena sa ovom zemljom, i nju ograničavajući, ostala je nepovređena različnošću vjeroispovijedi." 114 U istoj godini ovaj list objavljuje u četiri broja Pjesme bosanskijeh muslimana,115za koje se pretpostavlja da ih je objavio Salih Hadžihuseinović Muvekit.116 “Bosanski vjestnik" u jednoj preporuci redakcije precizno diferencira bosanski jezik od njemačkog i hrvatskog jezika,117a službeni vilajetski list "Bosna" preporučuje sa svoje strane za čitanje "Bosanski vjestnik", koji, kako se kaže, izlazi na bosanskom jeziku".118 U kompleksu narodnog bosanskog jezika za Bosanske Muslimane u ovom prijelaznom periodu bio je, međutim, od bitnog značaja i način njegova pisanja, odnosno štampanja.

Tekst na bosanskom jeziku ćirilicom bio je namijenjen hrišćanima bez razlike i onim Bosanskim Muslimanima koji su ga u tradiciji bosančice, znali čitati, dok je istovjetan tekst na

individualnost pri svim promjenama vremena zadržala, i njena prastara narodnost ovdje je preživila bure

turskom jeziku bio namijenjen onim Bosanskim Muslimanima koji su znali turski, ne toliko zbog jezika samog, jer

im je bosanski bio maternji govor, već u prvom redu zbog arapskog pisma koje im je duhovno bilo bliže kao pismo vjerskih knjiga i alhamijado-literature, mada je samo poznavanje turskog jezika bilo ograničeno na bosansko muslimansku inteligenciju.

Ali naziv Bošnjak kao obilježje porijekla, povijesne suštine i etničke svijesti te bosanske domovinske pripadnosti koja nosi i nastavlja tradiciju srednjovjekovne države Bosne, prirodno su i bez promjene i historijskog kolebanja nosili samo muslimani u toku cijelog razdoblja osmanske vladavine, ne podrazumijevajući pod njim krstjane i hristjane, a mnogi su ga isticali i uz svoje lično ime kao znak razlikovanja, među Turcima i drugim narodima. Godine 1870. Mehmed Šakir Kurtćehajić, u jednom uvodniku svoga "Sarajevskog cvjetnika", evocira vrijeme prije dvjesta-trista godina, kada je starješina mogao "samo jednim jedinim glasnikom sakupiti sve Bošnjake pod jednu zastavu",119 mada za jezik u jednom pismu književniku Rešad-begu u Carigrad kaže: "samo slovenski znam jer se ovdje najviše 120 govori tijem jezikom". Izuzevši ovaj spomen, nazivanje jezika bosanskim imenom kod Bošnjaka islamske vjere nastavlja se sve do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ali i nakon nje, do vremena iseljavanja iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore u Tursku, kuda su oni ponijeli ne samo svoje bošnjačko nacionalno ime nego i naziv bosanskog jezika.

Naziv jezika bosanskim imenom zasnivao se kako na tradiciji bosanske državnosti tako i na osjećanju teritorijalnog integriteta, osobito u XVII stoljeću, i posebnog, političkog položaja i pod turskom vlašću, kada je Bosna, naseljena pretežno muslimanskim stanovništvom s gusto naseljenim hrišćanskim oblastima u srednjoj i zapadnoj Bosni i Hercegovini, bila više nego pokrajina, a pojam Bošnjak

označavao ne stanovnika jedne pokrajine nego pripadnika jednog naroda, koji je imao svoj jezik bosanski, na ovom području štokavski dijalekat i ikavski govor.121 Arif Hikmet Rizvanbegović je, po zapisu Bašagićevu, turskim književnicima u Carigradu dokazivao "da je njegov bosanski jezik slikovit i sposoban za svaku vrstu pjesme", i sa uzbuđenjem je klicao: 122 "Moj narod je najveći pjesnik!" I u dotada izdanim alhamijado djelima, tj. štampanim arebicom na narodnom jeziku, bosanski naziv jezika bio je uobičajen: Omer Humo iz Mostara izdao je tako Lugati Bosnevi /Bosanski rječnik/; a na kraju svoga štampanog Sehletul-vusula /1875/ on piše: "Ah, da je Bog do meni bio ovaki bosanski pisani ćitab", a u pjesmi Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom kaže: "Bez šuhbe /sumnje/ je babin jezik najlašnji, / Svatko njime vama vikom besidi. / Slatka braćo, Bošnjaci, / Hak /istinu/ vam Omer govori." Pored Hume tiskaju alhamijado knjige i drugi: Mehmed Agić iz Bosanskog Broda objavljuje 1868. u Carigradu knjigu Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab, zatim Ibrahim Edhem Berbić početnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom i novom jazijom.

Bosanska elifnica /Carigrad, 1886/ te svoj Bosansko-turski učitelj /Carigrad, 1893/, Ibrahim Seljubac Novu bosansku elifnicu, pa Ibrahim Puška, Arif Sarajlija i drugi,123 ostajući tako dosljedni bosanskom imenovanju svoga j ezika.

Iz dvojnosti pisama, bosančice i arebice, vidi se da se bosanski jezik za Bosanske Muslimane nije postavljao u to doba kao problem govora, jer su oni s njime bili rođeni, njime govorili i na njemu pisali, bosančicom ali još više arebicom, već se postavljao problem pisma, tiskanja i čitanja, s kojim će oni ući u razdoblje svoga preporoda. I tradicionalna bosančica je, kao "begovsko" i "žensko" pismo, bila ograničena više na aristokratsku klasu a širim bosanskomuslimanskim slojevima bila je nepoznata, a suvremena Karadžićeva ćirilica štampe od šezdesetih godina za njih je bila još i nesimpatična kao pismo uz koje su se vezale neislamske, hrišćansko-kršćanske predstave. U tom pogledu je rukopisna a osobito štamparska arebica kao

muslimansko pismo za bosanski jezik Bosanskih Muslimana predstavljala značajnu prelaznu etapu pismenosti i kulture.124 III U doba preporodnih pokreta na slavenskom Jugu u prvoj polovini XIX stoljeća - Bosna, Bošnjaci, i oni islamske vjere, i osobito njihov jezik bosanski spominju se u različitom kontekstu i imenovanju: hrvatski preporoditelji ih uključuju u obuhvat ilirskog, zapravo jedinstvenog južnoslavenskog naroda i jezika sve dok pojam "ilirizam" nije ustuknuo pred pojmom "kroatizam", dok Vuk Karadžić smatra da su oni, kao i svi narodi štokavskog narječja, "Srbi svi i svuda", a jezik im naziva srpskim.

Kako je taj proces zasebnog imenovanja zemlje Bosne i narodni identitet Bosanaca - Bošnjaka tekao, da bi se pod utjecajem hrvatskog i srpskog nacionalnog pokreta izdiferencirao i na kraju sveo na Bosanske Muslimane, koje su hrišćani i kršćani tradicionalno, po vjeri, nazivali turcima, i onda kada su se oni sami počeli politički odvajati od Osmanlija; kako je i dokle egzistirao adekvatan naziv jezika "Bosnae" i naziv bosanski jezik, kao regionalan u širem pojmu istog jezika ilirskog, te, najzad, kao anoniman unutar politički unitarnog svesrpskog imenovanja, dok su Bosanski Muslimani bili po strani od tih političko-nazivnih dilema - najbolje pokazuju pisani izvori toga vremena, pri čemu su oni hrvatski leksikografski stariji, i nadovezuju se na spominjanje Bosne, njenog naroda i jezika u evropskom slavističkom jezikoslovlju, i hrvatskoj književnosti i publicistici.

Već u Oglaszu čitaocima novopokrenutih "Novina Horvatzskih" i "Danice Horvatzke, Slavonzkih i Dalmatinzkih" Gaj je načinio otvor pogledu na južnoslavenske oblasti i narode izvan Trojednice kako prema Srbiji i prema Sloveniji tako i prema Bosni, koje on tada kajkavski nabraja, "kakoti-Horvatom, Slavonzem, Dalmatinom, Dubronichanom, Szerblyem, Krajnczem, Stajeczem, Korushczem, Istrianom, Boshnyakom, ter ostalem Szlovenczem...", ne usuđujući se, sve do drugog godišta "Danice", da taj prostor, shodno svojoj kulturnoj ideo-

logiji, nazove integralnim imenom ilirskim. 125 Ali on se očitavao već u pjesničkoj viziji Vjekoslava Babukića Granici i Danici u prvom broju "Danice" u obliku apoteoze njenu srcu, "koje ljubi sve stare Horvate, /Serblje, Bosnu, Hercegovce, brate" itd.126 U duhu ove integralističke težnje je i članak Vjekoslava Mayera, u kome se zalaže da se svi "Szlavjani" slože u pogledu "obdelovanja materinskoga jezika", razvijanja stila i načina pisanja u jednoj Gramatici i jednom Rječniku, apelirajući pri tome na učene ljude svih južnoslavenskih naroda, među kojima su i "Boshnyaczi".

127

113 Avdo Sućeska: Ajani. Sarajevo, ANUBiH, 1965, /Djela XXII/, 215.

114 Anonim: /Uvodni članak/. - Bosanski vjestnik, 1/1866, 1, 1-2 od17 . aprila.

115 Pjesme bosanskijeh Muslimana. - Bosanski vjestnik, 1/1866, br. 20, 21, 23, 24.

116 Osman Sokolović i Muhamed Hadžijahić: Prvi pokušaji štampanja radova bosanskih Muslimana. - Bibliotekarstvo, 1963, 4, 30.

117 Anonim: Na znanje. - Bosanski vjestnik, 1/1866, 1, 8.

118 Bosna, 1/1866, 3, 2, od 30. maja i 11.juna 1866.

119 Mehmed Šakir Kurtćehajić/: /Uvodnik/. Sarajevski cvjetnik, 2/1870, 21, l, od 23. maja.

120 Dr Safvet-beg Bašagić Redžepašić: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Sarajevo, 1912, 157.

121 Alija Nametak: O. c., 247.

122 Dr Safvet-beg Bašagić Redžepašić: O. C., 162.

123 Hadžijahić, 26.

124 Muhsin Rizvić: Književno stvaranje muslimanskih pisaca u doba austrougarske vladavine. I. Sarajevo, ANUBiH, 1973, 47. u daljnjem navođenju: Rizvić, Književno stvatranje...

125 Ibidem, 252.

126 Vjekoslav Babukić: Granici i Danici. Danica Horvatzka, Slavonzka i Dalmatinzka, 1835, 1, 2. u daljnjem tekstu: Danica hsd.

127 J. Mr. / Josip Mayer/: Lizt iz Banata. Danica hsd, 1835, 1, 3.

Helsinški monitor je nevladina organizacija, koja je u Sloveniji prisutna već punih osam godina. Nevu Predan Miklavčič, direktoricu te organizacije sam upoznala na okruglom stolu u Cankarjevom domu, gdje se je vodila debata na temu »Izbrisani«. Tamo sam imala priliku da se uvjerim, na kakav način i koliko su Helsinški monitor i pomenuta gospođa pomogli tim ljudima u njihovoj borbi za opstanak u ovoj državi.

Sličnu borbu za vjerski opstanak u Republici Sloveniji vode muslimani već 33 godine. Tačno toliko čekamo na gradjevinsku dozvolu za izgradnju Islamskog kulturnog centra u Ljubljani. Do sada nažalost nije bilo nekih većih pomaka u pozitivnom smjeru.

Postavlja se pitanje zašto je to tako?

U čemu je problem? Dali postoje dežurni krivci za to?

Gospođa Predan odgovara na ta pitanja u svome otvorenome stilu: »Vi muslimani imate svakako pravo do pravite džamije, jer vam to dozvo-

»Vika Potočnik nije došla na inauguraciju vašeg muftije...

Vi ćete još jednom dati svoj glas LDS-u ili Združenoj Listi.

Razmislite malo zašto je to tako.«

ljava Ustav Republike Slovenije, a osim toga to je i praksa u svim ostalim evropskim metropolama. Zašto bi se Slovenija razlikovala od njih?«

Ali kako to uraditi? Kako uvjeriti slovenske vlasti, da im je po ustavu dužnost omogućiti svojim građanima izkazivanje vjerske pripadnosti?

Gospođa Predan je dala odgovor na sva ta pitanja.

Da li je vaš ambasador poslao ijednu diplomatsku protestnu notu?

Dali su vođe vaših društava ikako zainteresovane za rješenje ovog problema ili im je samo do prijatnih ručkova i izleta, jer ne žele imati nikakvih problema i konfrontacija sa vlašću za vrijeme njihovog mandata?

»Jasno je, da je Slovenija bila još od nekada strašno uska sredina. Kad je došlo vrijeme osamostaljenja, Slovenija se zatekla ka nekim čudnim koracima. Tako je 1992. godine Gospođa Predan je to definisala ovako: izbrisala otprilike 130.000 ljudi iz registra stalnog stanovništva i sve to »Dali vaše vođe tu u Sloveniji rade u na osnovi njihove nacionalne opredje- vašem interesu, ili su se »spoprijaljenosti u rodnom listu«. teljili« sa vlašću, a ljudima dijele neke mrvice? Da li je vaš ambasador poslao Helsinški monitor, na čelu sa gospo- ijednu diplomatsku protestnu notu? đom Predan je uspio barem djelomično Dali su vođe vaših društava ikako popraviti krivicu, koju je slovenska zainteresovane za rješenje ovog problevlast uradila tim ljudima. Tako su uz ma ili im je samo do prijatnih ručkova i pomoć pritisaka iz EU, slovenski izleta, jer ne žele imati nikakvih političari morali pristati na donošenje problema i konfrontacija sa vlašću za zakona, koji bi omogućio tim ljudima, vrijeme njihovog mandata? da se opet vrate njima na ilegalan način oduzeta građanska prava. Gospođa Vi morate postaviti pitanja svojim Predan vidi povezanost između ovog vodećim, kad, gdje i kome su se obratili slučaja i našeg problema sa izgradnjom povodom ovog problema. Pitati ih Islamskog kulturnog centra u Ljubljani. morate, kako će vam savjetovati sad kada budu opet izbori, za koga da »Vika Potočnik nije došla na glasate, ko će biti sklon rješavanju inauguraciju vašeg muftije mag. vaših zahtjeva a ko će vam samo bacati Osmana Đogića, ali kad opet dođe pijesak u oči.« vrijeme izbora, vi ćete još jednom dati svoj glas LDS-u ili Združenoj Listi.

Muslimani širom svijeta su sada Razmislite malo zašto je to tako.« podloženi šikaniranju i otvorenoj diskriminaciji. Dali uopšte ima smisla Svima nama je jasno, da naš u ovakvim trenutcima tražiti munaru? problem i nisu baš samo Slovenci, Ako nam je nisu dozvolili do sad, kako nego je krivica u nama samima i našoj onda očekivati, da će se sad stvari organiziranosti. promjeniti sa obzirom na to, da se

Slovenija trudi ući u NATO, a zna se da NATO-m upravlja Amerika? »Sada jeste teško. Ali vi morate biti uporni. Nesmijete popuštati i morate se na sve moguće načine boriti za svoje pravo. Tu naravno mislim, na sve legalne načine. Od tužbi na sudu, do pritisaka na medije, osvješćivanje vlastitog naroda, povezivanje i tako dalje.« Dali je neko od naših predstavnika ikada kontaktiro Helsinški monitor povodom ovih pitanja? »Ne nikada. Lani su nam počeli slati magazin Bošnjak i dobili smo nekoliko poziva na neke priredbe. Ali nije bilo ama baš nikakvog osobnog kontakta ili telefonskog poziva od nekog predstavnika Bošnjaka ili muslimana uopšte tu u Sloveniji.

Na te priredbe, za koje smo dobili neke pozive nismo otišli iz razloga, što nismo poznavali te ljude i te organizacije koje su nas tamo pozivale. Ne možeš otići na ples sa momkom kojeg nisi nikad upoznao.

To nema nikakvog smisla. Nažalost nema otvorenih komunikacijskih kanala za sudjelovanje sa vašim organizacijama.« Znači vi vidite krivicu u svemu ovome i u nama samima i našoj organiziranosti? »Naravno. Pa ni Helsinški monitor kad je počeo sa svojim radom nije imao ništa. Ni papira ni olovke. Od države nismo dobivali ništa. Što više, Vika Potočnik nas je htjela deložirati iz ovih prostorija i zarubiti nam svu ovu poklonjenu imovinu. Onda smo mi napravili jaku medijsku kampanju, tako da su oni morali zaposliti dežurnog glasnogovornika, koji je odgovarao na sva pitanja. Osim toga, kontaktrirali smo i međunarodne organizacije. Oni su nam dosta pomogli.« Gospođa Predan nam savjetuje: »Ako želite Islamski kulturni centar u Ljubljani onda morate na tome aktivno raditi. Morate se okrenuti na sud, morate biti pažljivi na rokove, jer

Ovih dana izlazi iz štampe knjiga dr. Omera Ibrahimagića “Dejton - Bosna u Evropi - pravna suština Dejtona”. Pošto je to jako značajna knjiga za sadašnji trenutak i opstanak Bosne donosimo njen uvodni tekst sa citatima poznatih ličnosti.

Bosna je moguća samo kao zajedničko dobro svojih građana, bh. državljana, bosanskih ljudi svih vjera i etničkih zajednica. To je aksiom Bosne.

Nažalost, neznano po koji put, došlo se u situaciju da se pišu knjige o tome i da u povodu njih govorimo o stvarima koje su svakom normalnom čovjeku, Bosancu i Hercegovcu, jasne, bilo da je Bošnjak, bosanski Srbin ili bosanski Hrvat - da je Zemlja Bosna teritorijalno nedjeljiva po vjerama i nacijama, već hiljadu godina, dakle, otkako se zna za nju i da je na svakom svome pedlju jednako bosanska - i za

Bošnjake i za bosanske Srbe i za bosanske Hrvate. To se modernim jezikom kaže - da je ona jednako domovina za sve konstitucionalne, dakle, ustavne, (a ne kao što se govori i piše konstitutivne) narode u njoj - Bošnjake, bosanske Srbe i bosanske Hrvate - jednako kao i za sve građane BiH i ostale narode koji žive u njoj.

Bosna je zemlja bosanskih ljudi to ne treba dokazivati. Ali vidite, neprijatelji Bosne, svaki put nakon pokolja nad golorukim stanovništvom, tjeraju nas, da i sebi i svijetu dokazujemo - da je Bosna - bosanska zemlja, a da nije ni

svaki lokacijski ili gradđevinski zahtjev mora biti u danom roku ili pozitivno riješen ili odbijen.

Ako ništa od toga ne pomaže onda se ide u javnost. Onda se pokrene jaka medijska kampanja. Zapamtite, da nije slovenski narod taj, koji vam ne dozovoljava munaru, nego je to slovenska politika. Političari vode strategiju diskriminacije. Ako dođe neko pismo u rubriki »pisma čitalaca«, koje je negativno usmjereno prema izgradnji džamije, znajte da to nije djelo jednog naroda, nego je to djelo urednika, koji je dozvolio da se tako nešto objavi. A dozvolio je zato, što mu je odozgo tako naređeno.« Gospođa Predan je ponudila pomoć Helsinškog monitora, kod štoprijašnjeg i što uspješnijeg rješavanja problema izgradnje Islamskog kulturnog centra u Ljubljani. Dali će je naše rukovodeće ličnosti prihvatiti?

Aida Kurbegović

hrvatska, ni srpska, ni bilo kog drugog naroda posebno. Ona je zemlja Bosanaca i Hercegovaca koji u njoj žive.

Znali su neprijatelji da je Bosna moguća samo kao naše zajedničko dobro, zato su počinili toliko zla nad bosanskim ljudima - da bi je učinili nemogućom, ne samo kao države njenih naroda i građana, već da ubiju i ideju Bosne, kao zasebnog društva i duhovnog prostora. Htjeli su je samo za sebe. Zato su napravili nacionalne paradržavne tvorevine - da bi Bosni oduzeli njenu državnost i međunarodno priznanje, a Bosance medusobno suprotstave - i stvore privid građanskog

“Ustav Bosne i Hercegovine …

Predstavlja decentralizirani model načina na koji bi se trebala organizovati država. " Karl Bilt

rata - da bi izbjegli međunarodnu osudu za agresiju i genocid.

Koliko su naši neprijatelji bili lukavi u tome, govori i činjenica da je i Ustavni sud BiH morao dokazivati nešto što je očevidno bilo stotinama godina - da su Bosanci* različitih vjera i nacija živjeli u komšiluku, u istoj mahali (ulici), u istom selu, općini i "Ne mogu mirno umrijeti dok HDZ ne skinemo s vlasti. Njihova politika je pogubna za Hrvate u BiH. Bosna će ostati bez Hrvata.

A crkva je u najvećoj mjeri kriva za pobjedu nacionalnih stranki na izborima 1990. godine, uključujući HDZ. I ja sam agitirao za HDZ, jer je to tada bio službeni stav Katoličke crkve u BiH. Nisam tada znao za šta sam se zalagao. Sad nam je primarna obaveza da srušinro HDZ". fra Ljubo Lucić gradu, išli u iste škole i razredna odjeljenja, obdaništa i fakultete, služili se istim kulturnim i zdravstvenim ustanovama, poštivali tuđe bogomolje i međusobno se uvažavali i stvarali prijateljstva, i to na svakom pedlju bosanske zemlje - ljudi različitih vjera i nacionalnosti bili su svoji na svome.

Suprotno tome, agresivni, nacionalisti su učinili sve da dokažu da mi nismo to što jesmo. Za vrijeme srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na BiH, htjeli su to sve što je bilo zajedničko da potaru, i da nas uvjere kako više ne možemo živjeti zajedno, kako trebamo da se teritorijalno nacionalno i vjerski homogeniziramo i podijelimo. Da se zatvorimo u svoja geta, a da pripadnici drugih naroda u tim getima ostanu ljudi bez prava na svoj vjerski, nacionalni, kulturni i politički identitet, bez prava na život. Time su htjeli dokazati da Bosna nije moguća, ni kao društvo, ni kao država, ni kao njihova domovina, s katastrofalnim posljedicama - primjenom apartheida u svim sferama života: "... tamo gdje prestaje logika počinje Bosna” Emir Hadžihafizbegović

od stanovanja, preko zasebnih porodilišta, obdaništa, škola, sveučilišta i univerziteta, ambulanti i bolnica, zasebnih naselja i gradskih kvartova, posebnih nacionalnih entiteta i općina, kao i zasebnih nacionalnih vojski, policija i vlada, do zasebnih sudova i nacionalnih skupština i sabora.

Zato nas ponovo tjeraju da pišemo knjige o konstitutivnosti naroda u BiH, da sudovi donose presude o konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, kao da i do tada to nisu bili, iako u Preambuli Ustava BiH piše da su Ustav donijeli Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi u BiH, građani BiH i ostali narodi. Ustavni sud pozivajući se na preambulu iz Ustava donosi presudu o nečemu što je već sam Ustav rekao, a što je život mnogo stoljeća ranije bio presudio. Ali tako je to u Bosni u kojoj velikodržavni projekti susjeda žele da se realiziraju na račun Bosanske Zemlje. Da paradoks bude veći, nosioci tih projekata su i potpisnici Dejtonskog sporazuma i garanti njegove primjene, zato i Ustav različito tumače, pa je i formalno bila potrebna presuda Ustavnog suda koja je otklonila različito političko i pravno tumačenje Ustava BiH. [Bosanska nacija] "Bosanski diplomatski spisi poslije 1322. godine često potiskuju naziv Humljani, Zahumljani i upotrebljavaju ime Bošnjaci za podanike Humske Zemlje. Ponekad isto čine i Dubrovčani u raznim zgodama. U pismu pape Urbana V pisanom bosanskom vikaru Bartolomeju 13.12.1368, stoji izraz bosanska nacija. Ovdje. se misli na pripadnike bosanske države, na domaće ljude ".

Prof. Marko Vego Zato smo bili motivirani da nanovo pred sebe stavimo cijeli Sporazum iz Dejtona (Dayton), a posebno Anekse 4., 6. i 7. i istražujemo, ovaj put, njegovu pravnu suštinu. Ko hoće pošteno da čita dejtonske pravne norme, doći će do neporecivog pravnog zaključka da se Međunarodna zajedni-

(Bosanski jezik) "...mi moramo strahovati da nam se naš krasni jezik,najljepši među slovenskim jezicima, sasvim ne iskvari, ne izblijedi,ne izgubi svu onu svoju kristalnu jasnoću i ljupku zvučnost kojoj gotovo nerna ravne. To nas,kao stare i dobre Bošnjane, mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarija vremena bio neobično lijep i zvučan, mnogo ljepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama, koji se je razvijao pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse".

Petar Kočić ca ovim Sporazumom odlučno opredjelila za uspravljanje agresijom i genocidom posrnule države uspostavom njenih institucija potrebnih da bi Bosna, kao normalna demokratska država, ušla u evropske političke i ekonomske integracije i u evroatlanski sigurnosni sistem. Neke norme koje čine Ustav nekonzistentnim, naročito čl. IV i V, treba mijenjati amandmanima u redovnoj ustavnoj proceduri, jer su bile ustupak da bi se zaustavio rat. Što implementacija ide sporo, za nas starije i presporo, jer bi i mi željeli da doživimo Bosnu u Evropi (Europe), trebamo okriviti duboku ideologizaciju i mitologizaciju ideje u srpskim i hrvatskim masama da se od bosanske zemlje može praviti velika Srbija i velika Hrvatska. Osvješćivanju od toga zla bi trebalo da pomognu i nove vlasti u susjednim zemljama i obje crkve, koje imaju nesumnjiv uticaj na svoje vjernike. Razumije se, tome treba da doprinesu i odlučnije mjere OHR-a i drugih međunarodnih institucija koje djeluju u BIH. Time bi se doprinijelo boljem razumijevanju među etničkim zajednicama, a i jačanju međusobnog povjerenja medu bosanskim ljudima.

Ako će ova knjiga i djelimično doprinijeti boljem pravnom razumijevanju suštine Dejtona, ona će opravdati svoje pojavljivanje. * Bosanstvu je za razliku od srpstva i hrvatstva imanentna tolerancija u suživotu sa drugim i drukčijim, kao i amerikanstvu, malezijstvu, švicarstvu i belgijanstvu.

itate novi prilog lista Bošnjak, namijenjen prije svega mladima i svima koji se tako osječaju. Želimo vam na što jednostavniji način približiti neke probleme sa kojima se danas susreču mladi Bošnjaci i Bošnjakinje u Sloveniji. Kako žive, šta rade, gdje izlaze, šta čitaju, šta slušaju, o čemu razmišljaju, kako ih prihvata okolina, kako se oni u njoj snalaze, sjete li se Bosne itd.

Nadamo se, da če vam druženje sa nama biti zanimljivo I prijatno.

Emina, Aida, Samra, Nadina, Faila, Ahmed, Sanel, Admir, Edin...

Piše: Sanel Fejzić

e znam, da li se ko sjeæa TV reklame koja je bila krajem 80-ih kad je jedan naš preko telefona vikao: "FATKAAAAAAA, hajd' ku'pi djecu, uzmi pasoš idemo u Sloveniju!". Eto dobi smo i Fatku i Sloveniju a večina i pasoš.

Nego kako žive i šta rade Fatkini zemljaci?

Svega i svačega, posebno ovih zadnjih par godina kada se malo jače bude iz zimskog sna. Raja ko raja, ima svačega pa ne zna šta bi. Posebno se to vidi na omladini. No eto, pošto svijet ostaje na omladini jedan dio te omladine odlučilo se da nešto uradi za ovaj naš din, ove naše Bošnjake, pa pokrenulo SLOTEKBIR mailing listu. Danas je internet plaho popularan a i nije skup, ako imaš bar 100.000 SIT a usput živiš na babin račun. Šta je mailing lista ? Obična e-adresa na koju pošalješ poruku i svi koji su na SLOTEKBIR-u automatski dobiju kopiju. Znači čitava stvar ide putem interneta ili tačnije putem e-poruka (što bi rekli Ameri preko e-mejlova). Naravno ovo važi samo za članove SLOTEKBIR-a. Trenutno nas je 14 iz čitave Slovenije...od Kopra preko Ljubljane do Maribora. Čime se bavi Slotekbir ? Što god je u korist islama, Bošnjaka, Bosanaca i inače gdje god su pametni projekti eto i nas. Vjerovatno ste vidjeli onaj plakat u vezi popisa ("Naša vjera je islam...")

E e eeee, taj taj. Pošto je popis prošao sada se bavimo medijima, inštrukcijama, pisanjem za novine, uskoro če ako Bog da i web stranica. Eto prilike i za vas.Ukoliko si MLADI BOŠNJAK august 2002

student i imaš volje da šta odradiš zaislam i Bošnjake, pridruži se SLOTEKBIRU. Molbe za prijavu pošaljite na: info@humci.net!

Usput, to što ja pišem na ovako šaljiv način to je zato jer uživam u tom radu sa tim ljudima, bolje rečeno prijateljima a inače to su ozbiljne stvari.

Kada neko pljuje po tvojoj vjeri i po svemu što tebe čini, što u biti jesi, tu nema šale.

Pa do čitanja.

Piše: Ahmed Pašić

vo je jedna od najpoznatijih izreka islamskog ućenjaka Hasana el-Basrija koja ukazuje na vrijednost edukacije u islamu. Obrazovanje je definitivno proces koji traje cijeli život i ako se ne investira u njega, onda nas drugi jednostavno preteknu. To se danas dešava sa današnjim muslimanima. Opšte gledano su (smo) napustili nauku, a prve rijeći koje su bile objavljene poslaniku Muhammedu (s.a.w.s) su bile: "IKRE - UČI, PROUÈAVAJ!" Prakticirajući te rijeći, muslimani Arapskog poluostrva transformiraju sami sebe iz naroda neznalica i divljaka u narod nauke i plemenitosti. Već u 9. stoljeću niću prvi univerziteti u Fesu (Maroko) i Kordobi (islamska Španija). Kao što vidite, prvi univerziteti nisu nikli u Oxfordu i Cambridgeu, već su ih u tome pretekli muslimani tadašnjeg doba.

Islamska nauka je tada cvjetala i poznato je da je u Kordobi postojala biblioteka sa 400.000 knjiga, dok su se zapadni vladari u isto vrijeme hvalili, kako ne znaju ćitati!? Suviše je govoriti o velikanima, kao što su Ibn Sina (Avecina), Ibn Rušd (Averroes), El-

Farabi…itd. Kao primjer ču navesti medicinski učbenik Ibn Sine koji je nakon štampanja bio glavna literatura na medicinskom fakultetu narednih 600 godina!? Imponzantni su primjeri islamskih vladara koji su na razne načine podupirali razvoj nauke. Halifa Me'mun je poznat po tome, što je naučnicima plačao za njihov rad na sljedeči način: koliko grama napisanog djela, toliko grama suhog zlata. Sa devastacijom Bagdada 1253. godine od strane Mongola, koji poslije primaju islam, islamska nauka doživljava stagniranje. Historičari navode da su Mongoli tada u Eufrat pobacali toliko knjiga da se u njem gotovo stvorila brana!?

Zbog napuštanja islamskih vjerskih propisa (pogotovo prvih riječi Kur'ana) muslimani počinju gubiti utrku sa ostalima u svakom pogledu.

Obrazovanje je na Zapadu doživljavalo sve veče investicije, dok su se muslimani u isto doba bavili sa nebitnim pitanjima. Sa uništenjem islamske države 1924. godine se finaliziralo i uništenje islamskog društva. Več duži period mi drugima jednostavno gledamo leða. I dok drugi šalju satelite u svemir i njima snimaju pokolj u Srebrenici (pri tom se praveči kao da je u pitanju pokolj 8.000 vrabaca, a ne ljudskih biča), mi njima predstavljamo "naučnu opasnost", kao što bi u ekonomiji to otprilike značio pad bolivijske valute. Jedino sa ulaganjem u nauku i obrazovanje svih slojeva na jedan strateški način te uz osiguravanje barem osnovnih resursa možemo postiči nekadašnji sijaj slavnog islamskog perioda superiornosti.

Jer, vala, meni je dosadilo ovo stanje bijede.

A vama?

Piše: Aida Kurbegović

eto polako prolazi. Vračamo se nazad u školske klupe. Nekima je to radost, a nekima se smrkne pred očima. Ovaj tekst je namijenjen onima, koji se baš i ne raduju novoj školskoj godini. To njihovo nezadovoljstvo ima svoje uzroke.

Jeli to možda zato što češ opet bubati one riječi iz engleskog, a pojma nemaš šta znače ili je to možda zato, što opet dolaze na red oni "glupi" zadatci iz matematike, koje nečeš nikad u životu trebati?

Možda ti stvarno neki integral neče baš puno koristiti u svakodnevnom životu, ali ti je preko potreban ako želiš doči do neke više školske naobrazbe.

Svi mi znamo da danas bez škole nema normalnog života. Naši roditelji nekad i griješe, kad kažu: "ako nečeš u školu onda hočeš na graðevinu ili u neki ledeni magacin". Sva djeca imaju svoj talenat za nešto. Ako imaš probleme iz matematike ili iz slovenskog, to još ne znači da si glup. To znači samo, da imaš neki mali problemčič, ali ako se ti malo potrudiš možeš ga i prevaziči pa ti onda nova školska godina neče predstavljati neko veliko zlo koje se tebi dešava.

Svi mi možemo dati svoj doprinos, da pomognemo našoj djeci. Roditelji moraju sami prvo odraditi svoj dio a to znači motivirati svoju djecu i podupirati ih i tada kad se pojave neke poteškoče. Onda dolaze na red drugi. Tako je grupa mladih u okviru Slotekbir tima odlučila da pokrene jednu akciju, koja se zove "NAŠA BUDUÆNOST JE U NAŠOJ DJECI". Ta grupa mladih je ponudila svoje znanje, vrijeme i strpljenje u cilju, da omoguči našoj djeci besplatnu pomoč kod tih školskih problemčiča.

Uspjeli smo okupiti muslimansku omladinu, koja vam nudi pomoč izrade seminarskih zadača ili jednostavno pomoč več i kod obične domače zadače.

Sve naše usluge su besplatne: naša nagrada če biti školovani muslimani I muslimanke!

Ako imaš probleme kod nekog od gore navedenih predmeta, a imaš iskrenu želju taj problem riješiti onda se javi svojoj najbližoj info tački.

Jesenice: Ahmed Pašić 041/840-796 ili na e-mail adresu: pasic13@hotmail.com Koper: Sanel Fejzič 031/853-209 ili na e-mail adresu: info@humci.net Ljubljana: Aida Kurbegović 040/618-077 ili na email adresu: aida_kurbegovic@hotmail.com Škofja Loka: Samra Jahić 031/840-063 ili na e-mail adresu: samra02@hotmail.com Za sve one koji se nalaze u opčini Celje: zasad tamo nemamo naše omladine, koja bi bila spremna ponuditi svoju pomoč ali imamo informaciju, da na “Medobčinski zvezi prijateljev mladine Celje”, ovu godinu uvode besplatnu pomoč kod predmeta matematike i engleskog jezika za osnovnu školu. Kao što sam več navela njihova pomoč je isto tako besplatna a nudit če je svaku srijedu od 13.00 do 15.30 u njihovim prostorijama. Svi oni koje vas ovo zanima mogu se prijaviti na broj telefona: 03/490-90-80.

U želji da ova naša mreža pomogne našoj djeci što bolje i da se proširimo na sve dijelove Slovenije, apelujem na sve one, koji bi mogli na bilo koji način doprinjeti ovoj našoj akciji (znanje, vrijeme ili neka druga vrsta pomoči) da nam se jave na neku od gore navednih info tački.

Izaberite onu koja je vama najbliža.

ezik je po svom nastanku i osnovnoj funkciji prvenstveno sredstvo komuniciranja u nekoj sredini. Meðutim maternji jezik igra mnogo veæu ulogu od te. U njemu se odražava duša naroda, stoga ga treba njegovati čitav život.

Bosanski jezik smatram svojim maternjim jezikom iako bi neko mogao nakon kratkog razgovora sa mnom i uočavanja brojnih grešaka zaključiti da ne ovladam svojim jezikom te da mi ne polazi za rukom i

pretpostaviti da mi je to prije strani jezik nego maternji. Sviðalo se to meni ili ne, činjenica je da ga u djetinjstvu nisam savladala do stepena da bi ga mogla usmeno i pismeno koristiti bez poteškoča i grešaka. Pitala sam se bezbroj puta, kako i zašto je došlo do toga.

Maternji jezik se usvaja ili stiče. Naravno, može se i učiti. Ipak i bez uèenja svaka osoba u društvenom okruženju ovlada maternjim jezikom na odreðenom nivou. Dijete je od roðenja okruženo učiteljima maternjeg jezika, bio to stariji brat ili sestra, bili to roditelji od kojih usvaja jezik. Znači, da djeca imaju prilike za njegovanje maternjeg jezika u porodičnom krugu ali pojavi se pitanje, ako je to dovoljno? Jer, maternji jezik može postepeno izgubiti ulogu primarnog jezika. Polako se može povuči pred stranim jezikom koji se češče koristi, dok se maternji svodi na upotrebu samo u okviru porodice i užeg komunikativnog okruženja. Pored toga, mnoga istraživanja su pokazala da bi za djecu uzrasta od 12 do 14 godina nastavu svih predmeta trebalo izvoditi isključivo na njihovom maternjem jeziku.

Jer ipak je poznavanje jezika rezultat nastave na maternjem jeziku koje se prima u školi. Jesmo li mi u mogučnosti održati naš korijen sa našom domovinom u drugoj državi? Zavisi od uslova i pažnje / brige za očuvanje i njegovanje maternjeg jezika.

Razvoj maternjeg jezika ne mora biti ugrožen usvajanjem još jednog jezika u ranom djetinjstvu.

Ako ne postoje mogučnosti za to, može se desiti da se ne postiže isti nivo poznavanja oba jezika ako se ne upotrebljavaju u istoj mjeri. Jeste da je bogačenje jezičnog blaga proces koji traje čitav život, ali uvoðenje drugog jezika prije nego se sasvim učvrstio maternji jezik kao sredstvo izražavanja, može imati štetan učinak na razvoj jezika. U mom slučaju došlo je do toga. Upotreba maternjeg jezika svela se na upotrebu samo u okviru porodice dok je školovanje na slovenskom jeziku pratio i nedostatak literature na bosanskom jeziku. U gradskoj knjižnici bosanske literature ima haman toliko da je mogu prebrojiti na prste jedne ruke. Meðutim ima još vremena i nade za mene jer najzad učenje i očuvanje maternjeg jezika je proces koji može trajati čitav život. Valja se snači nekako, jer ne želim da mi postane strani. Ipak je to dio mene, dio moje ličnosti.

Piše: Admir Baltić

LJETO NA SANI 2001 svoje studentske dane, u više sam navrata pozivao moju raju sa faksa, da krenu koji put sa mnom do Bosne, do meni tako dragog "rodnog" Vrhpolja. I uvijek bi bili skloni toj "ekskurziji" za Bosnu, al bi u glavnom sve ostajalo na: "ja stari, enkrat mor'mo it'!".

Ali prošle godine, mom kolegi Urošu, "trefilo" se da je smislio jedan "majka" plan. Uroš je skont'o da bi se skupilo nas jedno par, i da bi zapucali malo za Bosnu, pa se spustili dole do Dubrovnika, možda još

U

malo produžili do Crne Gore, a onda polako nazad uz jadransku obalu prema Sloveniji. Ja sam odmah pristao na tu "balkansku" turu, a složio se i Urošev cimer Duško, s čijim Opelom karavanom, smo, nekako u prve julijske dane, i krenuli na pomenuti put.

Preko Metlike i Izačiča, sa stankom za čevape u Bihaču, stigli smo polako do Vrhpolja, koje se (za one što ne znaju) nalazi negdje na po' puta izmedju Ključa i Sanskog Mosta.

U Vrhpolju smo samo malo sjeli i odmorili, a odmah zatim pokupili još mog jarana Haru i krenuli "pravac" za Sanu (t.j. Sanski Most). Ko što reče, bio je petak, rani mjesec juli, što je značilo da je Sana puna raje, koje nema odakle nema. Hare nas je prethodno informisao da su u čaršiji trenutno glavni "šveðani" i "danci", a da se naredne sedmice očekuju "švabe" i "švicarci". Ljeti je u Sani tako da "slovenci" uglavnom statiraju pored pomenutih "zapadnjaka", al zato ne treba zaboraviti, da smo glavni za prvi maj! Duško i Uroš, obojica Mariborčani, bili su poprilično začuðeni nad fantastičnim izgledom ljetne Sane noču. Inače Sana kao grad po izgledu i nije nešto posebno, ali ljeti kad Sanjanke sa svih strana svjeta, nabace svoje "korzo uniforme", t.j. krpice u skladu sa zadnjim modnim dešavanjima, Sana bukvalno sija! Kao i obično, kad se izlazi u čaršiju, obišli smo sve glavne kafiče i u njima u glavnom klimali glavom na turbo folk, uzput se divili ljepim curama, a noč zaključili sa hamburgerima - čevapdžinice i burerkdžinice su več bile zatvorene. Drugi dan, čim smo se probudili, na red je došla bistra voda rijeke Sanice. U današnje doba je još malo rijeka iz kojih možeš piti vodu u cijelom njenom toku - a Sanica je jedna od njih, iako je pitanje do kada če tako i ostati. Pogotovo ljeti naša raja bez trunke savjesti pere svoje automobile u Sanici, a po obali istovremeno ostavlja svakakvih papiriča, vrečkica i ostalog smeča.

U toj zagaðivačkoj aktivnosti pogotovo prednjače naši ljudi iz inostranstva, po logici "ovo je Bosna, ovdje se more". Hare je ponio pile iz zamrzivača, ja sam kod majke našao neke teletine, i to nam je uz kruh i paprike iz bašče, bio ručak kraj vodopada "na lazu". Kao djete sam se kupao na Sanici, maltene, gdje god se je dalo priči vodi, al’ "na lazu" pod vodopadom, mi je ovo bilo prvi put. A Urošu je kupanje u Sanici uopšte bilo prvo kupanje u rijeci. Poslije cjelodnevnog kupanja opet je naveče bila na redu sanska čaršija, ovaj put je u Palazzu bila u programu živa svirka, tako da smo tu i proveli cijelu subotnju noč. Sam u sebi sam još jednom bio pomalo fasciniran nad živahnom atmosferom ljetne Sane, znajući, da će(mo) se već za mjesec dana "turisti" opet razbacati po zapadu, a Sanski Most će se vratiti svom normalnom, pomalo uspavanom, ritmu života.

Naredni dan sam za svoje goste isplanirao obilazak Hrustovačke pećine. Ovaj put nam se je priključio i moj babo, te moj dajdža i dajdžići. Babo je Dušku, inače studentu šumarstva, predstavio i autentičnu bosansku vrstu drveta, legendarnu "Kukriku". A Duško, mada zna svako slovensko drvo imenovati i na latinskom, morao je priznati da za Kukriku još nije čuo, nit' ju je poznavao.

Sama pećina nas i nije previše oduševila, al’ nije ni mogla, pošto nismo imali nike konkretne baterije, koja bi bila u stanju adekvatno osvjetliti još uvjek tajanstvenu unutrašnjost. Iz pećine smo se spustili do izvora potoka Glibaje, napili se hladne vode, a potom smo se, pregrijani od ljetnog sunca, spustili još niže, sve do rijeke Sane, u kojoj smo se pridružili ostaloj raji "na hlaðenju". Poslije kupanja krenuli smo polako nazad u Vrhpolje i uzput kod Hamdijice kupili dvi' kile jagnjetine, što su nam u pratnji povrća iz bašče, činile nedeljni ručak. Poslije ručka smo već polako morali krenuti dalje, u Sarajevu smo već imali rezervisan dvosobni stan negdje na Bjelavama I po dogovoru je ključeve trebalo preuzeti u devet sati naveče.

I tako nam je prošao vikend u sanskom djelu krajiškog kantona. Bilo je to prvi put, da sam kod kuće ugostio svoje kolege Slovence, i njih je puno toga iznenadilo i oduševilo. Od prelijepe prirode, pa do razigrane noćne čaršije, od gostoprimstva lokalnog stanovništva, pa do nezaobilaznih ratnih priča i još uvjek vidljivih posljedica rata. Sve im je to zajedno ponudilo dva nadasve zanimljiva dana. U svakom slučaju valja primjetiti da naša Bosna može oduševiti strance, i ako Bog da, i u buduće imam namjeru dovoditi "turiste" u moj zavičaj.

Piše: Nadina Sadiković

"Ono što je prošlo - više ne postoji.

Ono što æe biti - još nije došlo.

Pa šta onda postoji?

Postoji samo ona taèka u kojoj se sastaju prošlo i buduæe.

U toj taèki je sav naš život."

(O.Hajjam)

rošlost?! Može li se reći da ona ne postoji više? Zašto onda ljudi pišu i govore da prošlost nikad ne umire? Prošlost nas prati svakim korakom. Na neki je način kao i šejtan. Vazda je uz nas. Sve što počinjemo, počinjemo od prošlosti. Npr., kad snimamo film počinjemo sa nekom predradnjom (to je ta prošlost), kad pišemo knjigu počinjemo opisivati već doživljene dogaðaje.Kad razmišljamo o nečemu, počinjemo isto sa tim, već preðenim, putem.

I bol koju nosimo u sebi je bol prošlosti. I sjećanje na prošlost otvara rane. I sve je dio nje i ona je dio nas.

Budućnost?! Ha, to je zagonetka… Zna je samo Allah dž.š. Mi je možemo samo predvidjeti. 'Ali ono što će biti, još nije došlo.' Zar to znači da o tome ne treba razmišljati? Zar da čovjek tu upotrijebi onu

poznatu Hajjamovu: "Ako možeš, budi samo za se: pusti 'sutra', baci 'jučer', gledaj 'sada'." Naravno da ne! Ako ne bi mislili na budućnost i o tome raspravljali onda se ne bi trudili ni za budući, vječni život. Ne bi se nadali ni džennetu, ni' se bojali džehennema.

Pustimo onostranstvo. Pogledajmo svijet.Kad ne bismo razmišljali o budućnosti ne bismo išli u škole, na fakultete, ne bismo tražili posao. Šta će nam posao? Pa da radimo, da brinemo za porodicu, da si možemo priuštiti budućnost uopće… Sve što radimo danas jeste zapravo za sutra. I sve se svodi na rad za budućnost. I živimo za budućnost.

A, gdje je ta sadašnjost??? Gdje je ta tačka? Taj trenutak? Ljudi kažu: "Grabi 'sada'!!" Šta da grabim, kad je to samo tačka koja povezuje nešto što je bilo i nešto što će biti.?! Mogu li ja tu tačku osjetiti? Možda čak i vidjeti? Može li se ta tačka izjednačiti sa čitavim našim životom?? Ili da izjednačim život sa otokom u oceanu, kao Halil Džibran.

On kaže dalje: "Život je tama, osim tamo gdje postoji zagon. Svaki zagon slijep je, ako nema znanja.

Svako je znanje prazno, ako nema rada. Svaki rad jalov je, ako nema ljubavi. I kad radite sa ljubavlju, povezujte se sami sa sobom i sa drugima i sa Bogom!"

Moj se život, to bar znam zasigurno, sastoji od pitanja i traženja odgovora na njih. Život je ono što vidimo, doživljamo. Znam, da u životu treba koračati dalje. Ko ide dalje, ide prema savršenosti. Znam, takoðer da u životu treba postaviti čvrste temelje, zabaciti brige i ograničiti naše neograničene želje!

Znam da na Svevišnjeg ne smijem zaboravljati da ne bih zaboravljena bila…

To je sve, što ja znam (i možda još nešto malo) o životu…

Nije pošteno i ljudski izbjegavati svoju odgovornost ili bježati od nje opravdavajući tu svoju nerazumnost: razočaranjem, uvrijeđenošću ili iluzornošću. Niko, pa ni Bošnjaci, nemaju pravo da prepuste odluku o svojoj budućnosti, budućnosti svoje djece i zemlje BiH drugima. Zato Bošnjaci moraju izaći na izbore da bi izabrali one koji imaju viziju, znanje i hoće da BiH poslije hiljadugodišnjih lutanja i tragične agonije zadnjih godina usmjere ka ciljevima kojim hode mudri i srećni narodi Svijeta. Bošnjački bojkot izbora u BiH bio bi političko i biološko samoubistvo.

Donosimo pogled jednog od lidera politički stranaka u BiH o sadašnjem trenutku i njenoj budućnosti.

Rasim Kadić rođen je 1961. godine. Bio je zadnji predsjednik omladine BiH, a od samog početka predsjednik je Liberalno Demokratske Stranke u Bosni i Hercegovini i kao izuzetno aktivno političko lice kandidat je i za člana Predsjedništva BiH.

Šta očekujete od izbora u Bosni i Hercegovini?

Očekujem da birači izaberu političke snage koje su spremne provesti korjenite reforme u Bosni i Hercegovini, na ekonomskom, ustavnom, socijalnom i političkom planu, i tako u naredne četiri godine trasiraju put Bosne i Hercegovine prema evropskim integracionim procesima.

Takva stranka je zasigurno i Liberalno Demokratska Stranka, i ja vjerujem da će joj birači pokloniti povjerenje u procentu koji će joj omogućiti da zajedno sa strankama istog opredjeljenja konačno izvedu Bosnu i Hercegovinu iz ekonomske i ustavne krize u kojoj se sada nalazi. Šta Vas je potaklo na Vašu kandidaturu? Koje će reforme doprinijeti Vaš eventualni izbor?

Potakla me je vjera da nije nemoguće da Bosna i Hercegovina bude stabilna i prosperitetna država u kojoj će ljudi moći živjeti od svog rada. Želim ozbiljne promjene, prije svega na ustavnom i ekonomskom planu. Želim da Bosna i Hercegovina ima Predsjednika. Kao i sve normalne države u svijetu, a ne Predsjedništvo sa rotirajućim mandatom, da ima Vladu a ne Vijeće ministara, da ima jednu carinu, jednu vojsku i sve druge funkcije koje pripadaju normalnim državama.

Dejtonski mirovni sporazum je minimalan, a ne optimalan okvir za Bosnu i Hercegovinu, i on se mora dograđivati i, zašto da ne, i mijenjati. Druga važna činjenica su ekonomske reforme na temelju Ekonomskog plana koji je sačinila Liberalno Demokratska Stranka, koje podrazumijevaju transformaciju BH društva u poduzetničko društvo koje će afirmisati one koje i stvaraju dobra i zarađuju za sebe i one koje zapošljavaju u

svojim preduzećima. Za njih želim obezbijediti povoljnije ekonomsko-pravno okruženje, ukljčujući i povoljnosti za investiranja u Bosnu i Hercegovinu od strane njenih ljudi koji sada žive u inostranstvu i stranih partnera koji su spremni ulagati u bosanskohercegovačka preduzeća.

Kako bi ukratko ocijenili dosadašnji rad svih Predsjednika Predsjedništva BiH nakon osamostaljivanja?

Svako je na svoj način i u skladu sa svojim mogućnostima i datim političkim okolnostima dao svoj doprinos razvoju Bosne i Hercegovine, i svaki doprinos treba vrednovati u saglasju sa tom činjenicom. Ipak, pošteno je istaći da je doprinos Alije Izetbegovića, uključujući upravo okolnosti u kojima je djelovao, najveći.

Na kojem nivou, se danas nalazi dijalog između tri naroda u Bosni i Hercegovini?

Ne volim sintagmu “dijalog između naroda”. Narodi nisu pravne kategorije i narodi ne vode dijalog. Dijalog vode politčke snage kojima birači daju svoje povjerenje u Parlamentima, i samo tamo je mjesto za rješavanje svih političkih pitanja. Nama su nacionalisti podvalili sintagmu o “dijalogu naroda” kako bi sebi mogli priskrbiti ulogu ekskluzivnih zastupnika interesa svojih naroda i tako nas doveli u istorijsku zabludu koja je rezultirala time da su agresorima na ovu zemlju omogućili da nas podijele na nacionalnoj osnovi i tako regrutuju za svoje agresorske ciljeve. Razumije se da političke snage koje vode dijalog u Parlamentima moraju voditi računa i o nacionalnim interesima koji su u Bosni i Hercegovini važni, i što bolje zastupaju

te interese, to imaju više šanse da dobiju povjerenje birača za taj posao.

U kojem smjeru danas ide Bosna i Hercegovina, a u kojem svijet?

Bosna i Hercegovina ide u smjeru transformacije države i društva ka liberalnoj demokratiji zapadnoevropskog tipa i uvjeren sam da više nikada neće biti totalitaristička država niti društvo. Ta transformacija ide sporo i teško, ali mislim da je nezaustavljiva. Što se svijeta tiče, bojim se da neki procesi, naročito oni poslije 11. septembra, ne vode u dobrom smjeru. Interesi globalizacije, pa i potreba za dominacijom jakih nad slabima, instrumentalizirani su poslije 11. septembra u velikoj mjeri protiv muslimanskog svijeta globalno, i to zabrinjava.

Mislim da je na iskušenju naročito Evropa, koja bi morala iskazati historijsku snagu i osigurati kvalitetne odgovore na takve izazove, budući da je na to tjera njena multietnička struktura, ali i obaveze proizašle iz njene historije i njene uloge u kreiranju globalnih odnosa.

Kako gledate na SAD i njeno nastojanje za red i mir na Zemlji?

Odnosno, kako gledate na njeno “igranje boga” u svijetu.

Tu treba biti veoma oprezan. Iz bezbroj razloga ne treba ishitreno od Amerike praviti neprijatelja, bez obzira što mislim da njome trenutno vladaju, desne, hantingtonovskokisindžerovske ideje. Amerika je jaka zemlja i jako društvo i vjerujem da će ipak smoći snage iznutra da obuzda neke težnje tog tipa koje dugoročno mogu nanijeti štetu i njoj i svijetu. Ali, također ne smije se prešutiti i ne reći otvoreno da njen odveć grub obračun sa nekim svojim neprijateljima, pod maskom borbe protiv terorizma

izlazi iz okvira poštovanja temeljnih ljudskih prava i da se kroz dijalog taj odnos treba vratiti u prihvatljive okvire.

Da li Bosna pomaže Bošnjacima u dijaspori? Kakva je situacija sa povratkom Bošnjaka u Bosnu i Hercegovinu?

Za sada Bošnjaci iz dijaspore u većoj mjeri pomažu Bosnu i Hercegovinu nego što ona to radi za njih. To treba priznati i biti zahvalan na toj činjenici. Što se tiče pomoći Bosne i Hercegovine svojim ljudima u dijaspori ona će biti najbolja onog trenutka kada Bosna i Hercegovina bude ugledna članica međunarodnih integracija, kada se sa nje skine obol zemlje koja je u krizi i kada postane zemlja u koju vrijedi ulagati, putovati i sa njom komunicirati na svakoj razini. To vrijeme će doći kada napravimo potrebne reforme u njoj i učinimo je stabilnom. Što se tiče povratka Bošnjaka u Bosnu i Hercegovinu, ne možemo biti zadovoljni dok i poslednji Bošnjak koji je silom napustio Bosnu i Hercegovinu ne bude u mogućnosti da u potpunosti, svojom voljom raspolaže sa svojom imovinom i odlučuje bez bilo koje vrste pritiska da li će se vratiti ili ne. Ipak, moram izraziti zadovoljstvo procesom koji je uveliko uzeo maha kada je u pitanju povratak, jer su skoro u potpunosti eliminisane političke prepreke za njega.

Mislim da su se i sami nacionalisti iznenadili da je to tako i taj proces moramo podržavati i ohrabrivati na svaki način, jer on pomaže i u promjeni opšte atmosfere i svih segmenata društva. Šta mislite o ponovo aktuelnom pitanju u Sloveniji, o gradnji džamije u Ljubljani?

Bošnjačka zajednica u Sloveniji, koju sačinjavaju uglavnom muslimani, je najbrojnija zajednica i ona ima potpuno pravo, kao i svaka druga zajednica bilo gdje na svijetu, da ima svoje bogomolje, kao i da zadovoljava sve ostale potrebe vezane za svoj specifičan status. To dobro znaju i vlasti u Sloveniji, i ja sam uvjeren da će svojom odlukom u tom smislu očuvati visok status koji sada Slovenija uživa u svakom pogledu, pa i u pogledu poštivanja ljudskih prava i prava manjinskih grupacija. Moguće je da trenutno ima određenih poteškoća u tom smislu, jer predizborne potrebe političkih subjekata u Sloveniji iziskuju određenu vrstu taktiziranja, pa možda i usporavanja donošenja takve odluke, ali uvjeren sam da će uz malo strpljenja i dosta mudrosti, to pitanje biti riješeno na

zadovoljstvo bošnjačke zajednice u Ljubljani i cijeloj Sloveniji.

Intersuje me vaš pogled na izraelsko-palestinski problem i na mogući novi Zaljevski rat?

Tamo rat na žalost traje, tačnije, nije nikada ni prestajao. I to je veliki problem, prije svega sa stanovišta ugroženosti civilnog stanovništva. Liberalno Demokratska Stranka je snažno reagovala kada je Šaronova vojska okupirala Ramalah i Arafatov štab. Mi smo tada jednim simboličkim gestom, postavljanjem table Ramalah pored table Sarajevo, vrlo precizno rekli da je svaka patnja onih koji se nađu pred topovskim cijevima ista, i mi ćemo se solidarisati sa svima koji pate, bili oni u New Yorku, Sarajevu, Ramalahi ili bilo gdje drugo na svijetu. Ali, arapsko-izraelski konflikt ne može biti riješen bilo kojom vrstom isključivosti, i tamo se, kao u Bosni mora naći kompromis koji će sigurno biti bolan, ali koji će zaustaviti patnje civila. Palestinci imaju pravo živjeti na svojoj zemlji i imati svoju državu. Izraelci takođe imaju to pravo i niko i ničim, a najmanje terorističkim aktivnostima, ne smije ugrožavati živote i mir ničijih građana.

I za kraj, šta bi ste porčili Bošnjacima Republike Slovenije?

Poručio bih im vrlo jasno da Evropa više nije inostranstvo, i da su oni naši građani koji danas slobodno žive u Sloveniji, ali imaju svoje adrese i u Bosni i Hercegovini. Danas, imati dvije adrese u Evropi postaje standard i kvalitet, i nema nikakvog razloga da ga se odriču.

Nadalje, oni su posebno važna spona u prijateljskim odnosima Bosne i Hercegovine i Slovenije i uvjeren sam da će tako i ostati i da će se ti odnosi i dalje unapređivati na dobrobit jednih i drugih.

Najzad, i Bošnjaci u Sloveniji kao i svi građani Bosne i Hercegovine imaju izvjesnu odgovornost i prema onome što će se događati u Bosni i Hercegovini i zato ih pozivam da obavezno glasaju na predstojećim izborima u Bosni i Hercegovini i da prepoznaju stranke koje su reformski opredjeljene i koje odnose u Bosni i Hercegovini neće vraćati unazad, što bi bio nesumnjivo slučaj ako svoj glas daju nacionalistima. Bošnjaci najbolje znaju šta je liberalna zemlja jer su Sloveniju naprednom zemljom napravili upravo liberali, pa zašto i u Bosni i Hercegovini ne bi podržali Liberalno Demokratsku Stranku i tako doprinijeli da i Bosna i Hercegovina jednog dana bude uređena kao Slovenija

P

ogledaj, mladi parovi iz Štajerske, oni koji su jučer tražili dodirne tačke između početka i kraja stoljeća. Na vratima su, među ikonama stare pravoslavne crkve. Pred Marijinim oznanjenjem. Čudim se ponovnom susretu sa njima i to na kraju ulice Mula Mustafe Bašeskije. Čaršija je stvarno mala. Mršav starac na glavnim ulaznim vratima promrmlja: Danas je prvi dan dvijehiljadite godine.

Uskoro će dve hiljade godina od kada se je crkva razdijelila na pravoslavnu i katoličku a tvrde, da je nesnošljivost novija riječ.

Obrisao si je nos i kada je vidio da ga posjetioci slušaju, nastavio: Nije li četvrta križarska vojna, na putu u Svetu zemlju, potpuno opljačkala i uništila Bizantiju?

Nisu li, pomislite, na uskrs 1204. godine križari upali u Svetu Sofiju, na parohovo mjesto postavili prostitutku i držeći se za ruku pijani oko nje plesali?

Na ikonama to nije vidljivo. U tamnim bojama Marijinog oznanjenja takvi podaci ne postoje.

Ali gospodine, dopunili su naši izlagača, oni koji su jučer izbliza gledali golubove i između njih tražili bijelu golubicu …

Gospodine, onda u ono vrijeme ovde nije bilo ni križa ni ikona. Ljudi su vjerovali u Sunce i Mjesec, cijelo s polumjesecem su se sprijateljili. Pri tome Carigrad nema ništa.

Recite Bizanti! - bunio se je mršavi starčić, možda kustos ili čuvar.

Constantinopolis, kojeg je na kraju 1453. godine još i vojska sultana Mehmeda II Osvajača pretvorila u pustinju. Ali gospodine, možda se to ne bi dogodilo, da nije odred srpske vojske sastavljen iz minera rudnika srebra Novo Brdo pomagao vojsci od 12.000 janjičara. Ti su izbušili zidove i mjesto, tako krhko, moralo je pasti, čulo se iz pozadine.

Hajmo! - me iz slušanja tog razgovora prekine Ana. I u slobodnoj Bosni su svake nedjelje polemike o tome, ko je prvi počeo, ko je zašto kriv, kako je bilo i zašto prije niko nije znao za to. Pri tom Carigrad nema ništa!

Istina je. I Pjesnik je u Sarajevu napisao neizbježnu formulu: I mi smo unučad naših djedova! ***** Pjesnik bi mogao biti veseliji! Uvijek je tražio neke misli. Nije li bio u vrijeme, kada je šetao pored Miljacke, star jedva trideset i tri godine? - kritički je o pjesniku govorila Ana, koja uopšteno nije voljela samotare.

Bio je lijep i ako ne uzmem u obzir one poderane hlače, lijepo obučen. Kad bi se malo i potrudio mogao se je tu i udomaćiti što su učinili mnogi mladići došljaci po dolasku u Sarajevo.

Ne znam da li je uopće dosegao jedan između onih pet stupnjeva ljubavi. Prvi, drugi, možda najviše treći stupanj. Malo se zagrijao a onda ohladio. Njegova tjelesna ljubav zvala se čežnja. Baš je iz Sarajeva pisao svojoj zaručnici: Noćas me probudio šum. Pomislio sam, da si se ti okrenula u postelji. Brzo sam upalio svjetlo - o Jerum! Iznad svega velika, prazna soba a po prozorima rumori kiša.

Dugo nisam mogao zaspati... Bio je kao dijete i njegovo srce je bilo čisto, nedužno. Vidiš to je to! Zato samo tim, čistim dušama pripada luča. Kakva luča?

Možda svjetlo? ***** Upravo je mujezin zaključavao vrata Čokadži hadži - Sulejmanove džamije, stisnjene između ulica za beglukom i Bistrika, i obuvao cipele. Turbe, koje su

ljudi nazvali sedmero braće ili Jedileri je kao i džamija staro više od 350 godina.

Oni koji su tamo sahranjeni nisu prava braća, nego braća po vjeri. I svi su nedužni! A luča?

Nasmijao se je i ukratko obnovio priču o nekom šejhu kojeg je sobom doveo sultan Mehmed II, dodijelio mu zemlju...zvale su se šejhove duge njive. Neznani šejh je tu na brdu podigao kuću i uredio bašču, gdje su ga, po njegovoj želji iz oporuke i sahranili. Nekako u isto vrijeme 1494. godine došlo je do krađe novca iz pašinog dvora. Za krađu su optužili dva stranca, derviša te ih uskoro pogubili i sahranili pored šejha. Nedužna. Skoro dvjesta godina kasnije u mezare su položili još četiri nedužne žrtve. Bili su osuđeni što nisu pravovremeno spriječili prodor Eugena Savojskog u Sarajevo. I te su sahranili pored šejha i ona dva derviša.

Tada se je nad njihovim grobovima počela pojavljivati neobična svjetlost. Ljudi su grobove ogradili i pokrili daskama. I kroz te daske je prodirala svjetlost dok nije Sulejman paša postavio turbe i odredio čuvara, turbetara. Čuvara mrtvih duša su pred kraj drugog svjetskog rata ukinuli. I čuvarsku kuću koja je bila baš za njega građena, srušili. Više nije bio potreban? A luča? - pitala je Ana mujezina koji se je polahko udaljavao i uskoro nestao među nišanima na kojima su još uvijek bili nejasni hronogrami..

Sad je luča sakrivena od očiju. Nema tajnovitog svjetlosnog snopa, koji bi privukao mase, ugrijao nesrećnike koji imaju snagu i hrabrosti da izmole na jednom od sedam mušebak prozora na turbetu svoju ličnu molitvu. Nije važno ni na ko-

jem jeziku ni u kojoj vjeroispovijesti.

Duše nedužnih ižaravaju svjetlost. Njom su natopljena siva, gola brda. Zato je bilo Pjesnikovo srce, kad je sa Bistrika gledao u dolinu, teško i žalosno. Spustile smo se preko Austrijskog trga i prešle preko Careve ćuprije na desni brijeg Miljacke.

Vidiš li one tri topole, tamo gdje se rijeka kad pritječe sa Romanije savije u koljeno? Kako dominiraju! Zacijelo opaljenim zidovima Vijećnice (knjižnice) tamo pored, nisu tako vidni kao što bi trebali biti. Živi još uvijek ne razumiju ulogu topola i vjetra u njima. Jedva mogu bilo šta reći osim, da je šetati sa Anom po čaršiji više nego teško. Na Gazi Husrevbegovi ulici je na svakom koraku zaustavljaju. Kad je dan takav..., Nasmija se te usput pozdravi i porodicu Wolfganga Petritscha i prijatelje. Poznajemo se radi cvijeća, kojeg žena visokog predstavnika obožava, - odmah mi razjasni. Vidim.

Ovdje ljudi imaju običaj da pitaju i odgovaraju: Kako ste? Inače? Eto, ide nekako, gura se. Živi se. Inače. Uopšteno pjesnici razumiju sve ali naš Pjesnik toga nije razumio. Kad bi znala koliko su mi onih ledenih zima od 1992. do 1995. značili susreti s običnim ljudima: Kako si? Ili stisak ruke. Ili pogled direktno u oči. Ili nesigurno pitanje: Pa ti si naša zar ne?

Već nekoliko godina Ana je NAŠA. Kad se bijela golubica zaljubi onda promijeni ime iako je u jatu još uvijek jedva vidna i primjetljiva.

Prijevod sa slovenačkog: A. Mehmedić

Zahvaljujem se prof. Ferhatu Šeti za pomoć pri oblikovanju mojih zapisa o Bosni.

Dana 8. jula 2002 je ljubljanski muftija Osman ef. Đogić sudjelovao na okruglim stolu u Mariboru pod naslovom “Novodobne narodne i vjerske skupnosti u Sloveniji.

Iznosimo njegovo izlaganje sa tog skupa.

P

rema našim saznanjima dolazak muslimana u Sloveniju započet je još u XIX stoljeću. To ne začuđuje, jer su rudarstvo i metalurgija bile stoljećima cijenjena djelatnost u Bosni. O tome nam govore imena nekih naselja, kao tragedijom poznata Srebrenica i Olovo, koja, i ne samo ona, dobiše imena po obrtnim djelatnostima, u tim naseobinama. Kako tokom druge polovine XIX stoljeća u Sloveniji imamo nagli razvoj metalurgije nije slučajnost da su se ovdje doselili metalci iz raznih krajeva. Posebno, kad je proradila željezara Jesenice - gdje je pridošlo više muslimanskih obitelji. Taj proces doseljavanja islamskih vjernika pretežno iz Bosne i Makedonije je intenziviran. Proces industrijalizacije SFRJ, posebno u rudarstvu Slovenije, zastao je negdje krajem osamdesetih godina.

Početak organiziranja Prvi džemat (jedinica u organizaciji IZ) u Sloveniji organiziran je 1967. godine u Ljubljani. Slovenija je tada bila u sastavu SFRJ. U trenutku raspada SFRJ veliki broj muslimanskog stanovništva nalazio se na privremenom radu u Sloveniji. Akt međunarodnog priznanja Slovenije kao suverene države to stanovništvo je faktički doveo u poziciju stranih državljana. Slovenska vlada je toj kategoriji stanovnika »u principu« ponudila prihvat slovenskog državljanstva, što su mnogi između njih i prihvatili.

1981. godine Odbor Islamske zajednice Ljubljana, kupio je privatnu kuću, koja je adaptirana i pretvorena u mesdžid, (Grablovičeva 14.) To je bio jedini mesdžid na području cijele Slovenije sve do 1990. g.

U periodu od 1990. do 2001. g. kupljeno je još 11 objekata, koji su adaptirani i pretvoreni u mesdžide. Ti mesdžidi se nalaze u sljedećim gradovima Slovenije: Jesenice, Koper, Maribor, Celje, Trbovlje, Kranj, Škofja Loka, Postojna, Velenje, Tržić i Kočevje. U deset od navedenih džemata rade stalno zaposleni imami.

Do raspada SFRJ, 1992. g. IZ Slovenije administrativno je bila u sastavu tadašnjeg »Mešihata za BiH, Hrvatsku i Sloveniju«.

Od 1992. do 1994. g. djelovala je u sklopu novonastalog Mešihata Hrvatske u Zagrebu. 1994. g. muslimani Slovenije su odlučili konstituirati zasebnu Islamsku zajednicu.

Organiziran je Sabor, koji broji 22 člana, i Mešihat kao izvršno tijelo.

Pozicija Islamske zajednice Slovenije je jedinstvena. Ona je autohtona vjerska zajednica Slovenije, a u isto vrijeme, organizacijski je vezana za IZ BiH, i nalazi se pod njenom vjerskom jurisdikcijom.

Pravno-formalno, na čelu IZ Slovenije nalazi se reis ul-ulema, sa sjedištem u Sarajevu, koji je dio svojih duhovnih ovlasti prenio na institut muftije.

20. 5. 2001. godine na prijedlog reis ululeme dr. Mustafe ef. Cerića Sabor IZ BiH je imenovao prvog muftiju u Sloveniji, Osman ef. Đogića. Na taj način dovršen je proces pravnog uokvirivanja IZ Slovenije.

Trenutno stanje Jedan od najtežih problema na koje IZ Slovenije nailazi jeste dobivanje građevinske dozvole za izgradnju islamskog kulturnog centra u Ljubljani. Sadašnji prostor u kojem djeluje džemat Ljubljana je veoma skučen, i ne zadovoljava adekvatno potrebe muslimana. U ovom trenutku, susrećemo se s velikim teškoćama obavljanja namaza (molitvi), a posebno teravih-namaza, koji se obavljaju isključivo uz Ramazan, zatim godišnjih bajram-namaza. Na džuminamazu (sedmičnoj molitvi), dođe toliki broj vjernika da prostorije koje IZ trenutno posjeduje ne mogu primiti sve one koji dođu. Zbog neadekvatnih uvjeta IZ je prisiljena obavljati samo najnužnije aktivnosti.

Rješavanje prostornog pitanja za izgradnju džamije i Islamskog centra koje su zahtijevale i zahtjevaju potrebe muslimana u Sloveniji od samog početka je nailazilo više na "ideološko-administrativne" nego logične i zakonske prepreke. I po nekadašnjim republičkim ustavima i federalnom Ustavu SFRJ, vjerske slobode su bile "zajamčene" - mada u stvarnoj praksi neostvarive. Slično je bilo i u Zagrebu pri početku izgradnje tamošnjeg Islamskog centra - danas za Hrvatsku značajnog spomenika kulture i dokaza jedne uljuđenosti i ponosa građana Zagreba i Hrvatske.

Džamija je samo jedna od bogomolja vjera koje slave istog Svevišnjeg Stvaraoca - judaizma, krščanstva i islama. Ova činjenica se stalno prešućuje i jedino kod problematike prostora i izgradnje bogomolje za muslimane još uvijek postoji isto nerazumijevanje i prepreke. Problem dobijanja

prostora i odgovarajuće formalne građevinske dokumentacije (prostornim planom ozakonjen prostor za tu namjenu) ni do danas nije riješen - da li iz neznanja, ideološke netrpeljivosti, predrasuda, primitivizma - nikome razumnome nije jasno. Ovo začuđuje i mnoge Slovence tim više jer nedavno vidješe na RTVS prilog koji kaže da je još davne 1915/1916. u Sloveniji postojala džamija! Ta džamija sagrađena je za potrebe Carske vojske u mjestu Log pod Mangartom. Koncem rata 1918. srušena je. Znači, džamija za čiju izgradnju tražimo prostor neće biti prva islamska bogomolja na teritoriji Slovenije.

Može zvučati nevjerovatno, ali nedostatak prostora za obavljanje aktivnosti je trenutno najveći problem s kojim se IZ u Sloveniji susreće. Na žalost, vlasti ove države nemaju sluha za takav naš problem.

Pokušaj dobivanja građevinske dozvole za pomenuti centar traje više od trideset godina. Nakon svega, na vidiku se još ne primjećuje ni zračak nade da se dozvola i dobije. Mož-da je ovo radosna informacija za one koji su tvrda opozicija ovoj ideji.

Preneseno u jezik ljudskih sloboda premisom o zabrani izgradnje islamskog kulturnog centra može se doći do zaključka: nedostatak vjerske slobode. Možda se sve ovo može uviti u eufemističan govor u kome se operira frazama kao “nedostatak političke volje”, “nerazumijevanje” i sl. Za one koji trideset godina traže zadovoljavanje svog elementarnog prava na slobodu ispoljavanja vjere takav govor je čista ironija. Nije li to, zapravo, oslobodimo li se eufemizma, i upotrijebimo stručni izraz diskriminacija?!

Slučaj “centra” je indikativan za svekoliko razumijevanje pozicije IZ u Sloveniji.

Do ovakvog stanja došlo se nedvojbeno zbog predrasuda koje postoje u društvu prema islamu. Te predrasude imaju nekoliko izvora. a) nedostatak osnovnih informacija o islamu i islamskoj civilizaciji. Indikativan je podatak da u Sloveniji nije razvijena orijentalistika ni približno onom nivou koji je dostigla u susjednim državama, tj. u centrima: Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu.

Opća ravnodušnost društva prema religiji uopće ostavila je nesretan prostor za stereotipe prema religijama “novijeg datuma”. To se upravo desilo s islamom.

Iako je islam svjetska religija i u svim enciklopedijama kvalificiran kao takav, o islamu se zna kao da je u pitanju neki religiozni pokret novijeg datuma koji broji nešto više od 15 članova.

(Opaska: Ne mislim ovdje omalovažiti zajednicu od 15 članova, nego želim kazati kako je veća vjerovatnoća o postizanju informacije o nekom fenomenu koji je star 1400 godina, nego o onome koji je star nekoliko godina.) b) Neko može odbacivati islam kao svjetonazor, ali ne može odbacivati činjenicu da je islam historijski fenomen.

Dakle, na idejnoj ravni ne čudi nezainteresiranost da tako kažemo prosječnog Slovenca za islam, ali definitivno, začuđuje nezainteresiranost i ne nailaženje podrške riješavanju ovog problema sa strane nauke i intelektualaca.

Malo prije spominjani centri, Beograd i Zagreb nisu ideloški centri islama, ali svojim katedrama orjentalistike sigurno su postigi daleko veći utjecaj u društvu nego je to slučaj ovdje. Ne treba ni spominjati Sorbonu ili Yale University.

Nedostatak naučnog utjecaja na slovensko društvo u ovom pogledu doveo je do cvjetanja surogata. Surogat je simulacija originala. Takva situacija stvorila je prostor medijima koji su s pozicija svemoćnog presuditelja na svoj način definirali religiju, općenito, a islam posebno. Medijska stereotipizacija je drugi izvor predrasuda koji se održava u slovenskom društvu.

Pojedini novinari neskriveno šire psihologiju netrpeljivosti. Zagovaraju ideju o Sloveniji kao o prostoru koji je isključivo kršćanski i kome druge religije nisu kompatibilne. Bez imalo ironije govorim, bio bih sretan da je to “kršćanski prostor” i da takvi novinari zaista tako misle. Atribut "kršćanski” u ovom primjeru, meni se čini, upotrebljava se samo kao pokriće za opću opoziciju prema izgradnji vjerskih objekta.

Nažalost, još uvijek je u psihi ovdašnje “društvene jedinke” ukorjenjena socpredstava religije kao “društvenog zla”.

Problemi obstrukcije izgradnje vjerskih objekata na to ukazuju. Opstrukcije igradnji vjerskih objekata ne dolaze samo odozdo, nego i odozgo. Ni oni “odozgo” ni oni “odozdo”nisu svjesni da time ruše temelje na kojima stoji moderno čovječanstvo - koegzistencija i tolerancija.

Poznata je činjenica da se ideja ne može sprječiti. Soc-eksperimenti daju svježe primjere takve neuspješnosti.

Svjestan sam da i druge vjerske zajednice doživljavaju nerazumijevanje.

Pored toga mislim da IZ ima najviše

problema. Najveći broj vjerskih zajednica u Sloveniji dolaze iz krila kršćanstva i potrebe vjernika su generalno poznate. Pripadnici islama imaju specifične potrebe u pogledu ishrane, obreda, oblačenja i sl.

Nažalost, takve vjerske potrebe muslimana se ignoriraju, ili se čak gleda na njih kao na necivilizacijske. U religiji je uvijek tako: ono što nekome izgleda najbolje i najprihvatljivije, drugome izgleda neprihvatljivo. Ali, mi nemamo pravo kritizirati ono drugo, samo zato što nama izgleda neprihvatljivo. Onog trenutka kada počnemo kritizirati religiju drugoga, mi pokazujemo znake netrpeljivosti.

Sprječavanje ispoljavanja duhovnosti drugome je nemoralan akt. Kritiziranje religije drugoga po pravilu ne ostane mrtvo slovo na papiru. Takva kritika nađe plodno tlo. Popularni stereotipi najlakše procvatu na takvom tlu. Društvo treba obezbjediti klimu za koegzistenciju, jer koegzistencija je uvjet prosperiteta. Koegzistencija usmjerava društvenu energiju u pozitivnom pravcu. Filozofski kazano, uvijek će biti ovako ili onako. Ako ne kršćanstvo i islam, onda je tu “potrošačka kultura” kao supstitucija religije. Trgovački centar je duhovni hram potrošača, a džamija/crkva je trgovački centar vjernika. Kakve logike ima da jedne dozvoljavamo, i stimuliramo njihovu izgradnju, a druge sprječavamo?!

Ljudska svijest je prema švicarskom psihologu Jungu “kolektivni rezervoar” (collective consciousness) u kome pojedinci i kolektivi nesvjesno daju svoj doprinos.

Ta ideja opće kolektivnosti je u osnovi humana. Čak i kada možemo postaviti upitnost u pogledu njezine naučnosti, moralna dimenzija ovakvog učenja je očevidna.

Različitost kao princip inaugurirana je slovom časnog Kur'ana: “O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da bi ste se upoznavali!…” (Hud`urat, 14) Preneseno u jezik realnosti kreatori društvene zbilje (policy-makers) na multietnično i multivjersko društveno tkivo trebali bi gledati iz pozitivnog ugla. Pa umjesto opstrukcije izgradnje duhovnih hramova, podstjecati, ili u najmanju ruku, omogućiti njihovu izgradnju. Čovjek je kroz sve epohe svoga postojanja bio religiozno biće (homo religiosis). Religija je bila moralna matica koja je usmjeravala njegov kulturni razvoj. Samo prividno, religija odlazi s historijske scene. Ili bolje kazati, odlaze religije koje su njihovi pripadnici, a ne dakle, drugi, nes(a)vjesno potrošili. Mijenja se zapravo samo oblik religioznosti.

Govoreći u ime IZ mogu kazati da Slovenija, umjesto nepotrebne uskogrudosti, može iskoristiti “svoje muslimane”

kao sredstvo uspostavljanja boljih veza s muslimanskim svijetom. Budući da živimo u vremenu pragmatizma i ekonomskih interesa onda tim više iznenađuje postojeći iracionalizam.

IZ može biti instrument interdruštvene saradnje. Australija nije islamska zemlja, naprotiv, daleko je sekulariziranija nego Slovenija, pa joj ne smeta prefiks najvećeg svjetskog izvoznika halal-mesa. Vanjskotrgovinski biznis Saudijske Arabije, kao najortodoksnije islamske države, i Australije, kao najsekulariziranije države na svijetu, može biti poučan uzor moderne koegzistencije. Kada govorim(o) o Australiji govorim(o) o jednom modelu. ”Zapadni model”, koji simbolizira australijsko društvo, znači doslovnu slobodu i pravo jednake šanse za svakoga (equal opportunity for everyone). “Zapadni model” koji je postao predmet snova, ili noćne more slovenskog društva, znači da imate pravo, bez ikakvih ograda, konzumirati onu hranu koju vi želite, da je pripravljate onako kako vi mislite da je najbolji način (jer i pripremanje hrane spada u sferu svetih stvari), da se oblačite kako vi želite, da poštujete simbole koje vi želite poštovati, itd. Naravno, u okviru širokih općih moralno-pravnih normi zacrtanih u Ustavu.

Ustav R Slovenije daje nedvosmisleno pravo IZ da izgradi svoj duhovni hram, prema svojim duhovnim uzusima, ali nažalost, zasada ta klauzula Ustava ne vrijedi papira na kome je napisana.

Takozvane društvene bolesti alkoholizma, droge i seksualne perverzije (pedofilije) mogu biti umnogome prevladane primjenom religioznih učenja.

IZ Slovenije je spremna učestvovati u eventualnim inicijativama takve vrste.

Nažalost, u ovom trenutku nije stvorena atmosfera za takav rad. Zbog ukorijenjenih predrasuda. I zbog trenutne nepopularnosti islama kao dežurnog ideološkog krivca za sudbinu svijeta.

S

va živa bića na Zemlji imaju zajedničke osobine: život i određeno kretanje. Ono što čovjeka čini jedinstvenim jeste razum, govor… i potreba da živi u zajednici. Čovjek je po prirodi društveno biće. To biće posjeduje intelektualne i emocionalne sposobnosti. Znači, sposoban je misliti (ili ne misliti) sa svojom glavom i sposoban je vezati se za nekog ili nešto. Čovjek je i biće koegzistencije jer je svaka njegova životna pozicija uvijek odnos prema stvarima, ljudima…

Ljudi se udružuju iz različitih razloga, ciljeva i interesa. Druženje je neophodno da bi čovjek izbjegao osjećaj samoće i izgubljenosti.

S

amo jednaki (ili slični) ciljevi mogu ljude vezati, sjediniti i zbližiti. Latinska poslovica kaže: 'Slični se obično sa sličnima združe.'

Jer prijateljstvo je, zapravo, biti brat i sestra (ili još više); slična duša u dva tijela. Islam zagovara povezanost ljudi na temelju vjere u jednoga Boga! »Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika.« (3:28)

P

rijatelj je potreban da se sa njim razgovara, da nam pomogne i da mu pomognemo, da se njime popuni prostor koji u svakom čovjeku postoji. Prijatelji si međusobno pružaju blizinu i suradnju i izražavaju želju i spremnost da se 'ide' zajednički, da se prijateljuje. On je 'odgovor' na naše potrebe.

I

dok sreća 'stvara' prijatelja, nesreća ga iskušava. Kod mnogih

je ljudi, nažalost, tako da, ako im jednom nisi valjao i pomogao kao da im nikad ni nisi. Prekinu prijateljstvo u sekundi, za tren. Drže se jedne pogreške kao pijani plota, rijetko praštaju i još rjeđe dozvoljavaju da se prekinuto prijateljstvo 'našije'. Vjernost prijatelja, danas, rijetka je. Ali, rijetkost ne znači i nepostojanje!

Zato je bitno tražiti prijateljstvo dobrih, istinoljubljivih ljudi koji će ti uljepšati život kada si u dobru i pomoći ti kad si u nevolji, kaže Omer b. Hattab. To su osobe koje životom, praksom, riječju i djelom žive po (u) islamu. No, mi se možemo i prevariti u našoj procjeni!

Ali: »Allahu su, zaista, poznate misli svačije.« (3:119) Boga ne može niko prevariti! Glumi se ljudima i radi ljudi Bogu ne!! Mi, nažalost, ne možemo znati šta naš prijatelj krije u svojim prsima (srcu).

U društvu je bio uvijek dostojanstven (ne ohol), blag, odmjeren, pravedan…

I

skren prijatelj čovjeka prihvata onakvog kakav je želeći to s njim podijeliti. Radujući se njemu i radujući ga! Ako ga mijenja u nečemu, čini to uz njegov pristanak i u ime Boga, a ako ne uspije, i dalje mu ostaje prijatelj.

L

jubav… Poštovanje…

Vjernost… Sve to, zaista, znači prijateljstvo, kojeg je danas teško steći. Nije nemoguće, ali je teško! I ako si od onih, rijetkih, kojima se pružila ta radost, onda svog prijatelja ne puštaj 'iz ruku'.

Njeguj prijateljstvo kao najveće bogastvo i blagodat na ovom svijetu. Zaista je to (prijateljstvo) najveće bogastvo koje možemo imati i koje možemo nekome pokloniti. Ali i prijateljstvo obavezuje. Ako hoćeš da nešto anas je dobre 'glumce' i dobre raste, moraš to i 'zalijevati' i paziti, 'govornike' teško 'pročitati'. njegovati…

Haman nemoguće! To su, tzv. licemjeri. Ljudi sa dva lica. Ili još imajte još nešto na umu: više. Ili, zapravo, ljudi bez obraza! »Samoća je bolja od lošeg Jedno govore drugo rade, nemaju društva, a dobro društvo je bolje od stida, ne osjećaju strah, ne 'peče' ih samoće. Govoriti i naređivati na savjest, lažu, vrijeđaju i omalova- dobro bolje je od šutnje, ali je šutnja žavaju… bolja od ogovaranja i govorenja nevaljaština.«, kaže Muhammed rava suprotnost od našeg s.a.v.s. divnog uzora Muhammeda a.s.

On je bio 'neumoran' prijatelj. Nije posustajao. Nije čekao. Odlazio je u posjete, na sijela, obilazio bolesne, posjećivao porodice umrlih, poma- Literatura: gao ljudima, šalio se i savjetovao · Kur'an mlađe, ulijevao povjerenje i davao · Islamske teme, Čengić je svima morala…

Hasan, Zagreb, 1990.

D

I

P

Skoro svaki grad ima neku građevinu koja jedno vrijeme predstavlja simbol grada. Jedno vrijeme je simbol Ljubljane bio nebotičnik, koji je ostario i svoj primat prepustio nekoj drugoj, mlađoj građevini.

Neko vrijeme je bio simbol Sarajeva vakufski oblakoder. Međutim malo stanovnika Sarajeva zna da je u njegovom kompleksu stajala prelijepa džamija koju je narod zvao Kemaludinova džamija.

Ovu džamiju je sagradio hodža Kemaludin efendija u drugoj polovini XV vijeka a neki podaci navode, da je sagrađena 1540. godine. Bio je to bogat čovjek i ljubitelj lijepog pa je za izgradnju džamije potražio tada najpoznatije graditelje sa umjetničkom reputacijom.

Džamiju je krasio lijepi kameniti portal sa isprepletenim rozetama, a pendžeri (prozori) su bili ukrašeni polihromnim vitroima sastavljeni od ploha sličnim pčelinjem saću.

U

Mostaru je u jeku sezone u prisutnosti Bošnjačke dijaspore u restoranu “Borik”, koji je inače jedini mostarski restoran sa ekskluzivnim sadržajima šabačkih umjetnika kao kulminacija ljetne sezone s neskrivenim oduševljenjem dočekan solistički koncert Šabana Šaulića..

Gostovanje Miroslava Ilića (omiljenog “bošnjačkog” pjevača) 11. jula na dan Srebrenice je nakon intervencija relevantnih baštinika armijskog nasljeđa iz proteklog rata ipak otkazano. Gostovanje Džeja je, kako su novine prenijele pozdravljeno granatom RPG-a. Skoro tri hiljade posjetilaca, Šabana Šaulića je u stilu kralja dočekalo burnim aplauzom 16. avgusta u 23. sata. “Kralj” folk muzike je za nepun sat pjevanja razočarao nestrpljivu publiku.

U svakom pendžeru je bilo po 165 ćelija čija je forma bila izrađena u štuku. Stakla su bila u tri boje i to: u crvenoj, bijeloj i plavoj. Iznad vitroa bile su do vrha postavljene perforirane kamene ploče i to je bilo pravo remek djelo nepoznatog kamenoresca.

Unutrašnjost džamije je uljepšavao plafon izrađen od sitnih raznobojnih daščica, prirodne boje, koje su svojom raznobojnošču davale izgled ćilima.

U glavnoj prostoriji vrlo su dekorativno djelovali stalaktiti u pandantivima i konhi. Mimber je bio ukrašen obojenom drvorezbarijom a isto tako i mahfil.

Toliko o ovoj lijepoj džamiji koje više nejma. Kad sam pisao o Bijeloj tabiji u prošlom broju, molio sam čitaoce da se i oni prihvate traženja zanimljivih podataka o nestalim građevinama i ljudima iz prošlosti Bosne i Hercegovine. Moj poziv, izgleda, naišao je na plodno tlo. Iz Jesenica nam se javio svojim prilogom g. Derviš Begović.

Naime, kako je očekivano, nije pjevao “stare dobro poznate pjesme” , već neke nove koje publika još nije stigla da usluša do oduševljenja. Bez ljudskog dostojanstva da na kraju pozdravi vjernu publiku otišao je nenajavljeno. Zalud su njegovi poklonici sa skupo plaćenim čašicama alkohola u ruci izvirivali i očekivali njegov ponovni povratak na scenu, on je nestao bez traga ( valjda gdje mu je i mjesto) prezadovoljan učinkom.

Za samo sat vremena pokupio je tih “bednih” 12.000 KM. Sve to ne bi zavrijedilo ozbiljne pažnje (gluposti k'o gluposti) da većina tog novca nije izdvojena iz vrlo skromnih mjesečnih primanja ionako osiromašenog bošnjačkog naroda, i da taj isti narod iz sata u sat ne izriče bezbrojne kletve besperspektivnosti Bošnjačke budućnosti. Sve ne bi ni

Vakufski oblakoder u Sarajevu

Njegov članak o islamskim spomenicima Ljubuškog i okoline objavit ćemo u slijedećem broju.

vrijedilo pominjati da tih skromnih 12.000 za sat, ili ako je lakše 700 KM po pjesmi, nikada ne biste mogli prikupiti za stradale u Srebrenici, za stradale od poplave u Kini ili Meksiku ili za liječenje nekog demobilisanog borca ili za tužbu protiv Jugoslavije za agresiju na BiH ili, ili……, jer sve je to “laž ili tuđa briga”, a Šaban je Šaban! Hm!? Ponovo cijela priča ne bi imala smisla da makar negdje na kakvom ćošetu ove raskomadane zemlje ( i po duši i po tijelu) sjede makar dva čovjeka i da se pitaju: “ŠTA LI SE TO DEŠAVA U SVIJSTI BOŠNJAKA”!?

Vijest ponovo, ni poslije svega rečenog, ne bi imala smisla da je ovo smeće od vijesti zapelo samo njenom autoru za noge, njega bismo proglasili nekim lošim epitetom i išli dalje, da ovakvih vijesti nema po svakom kontejneru u BiH na kojem redovno mora pisati Cafe RestauranT (restauracija bošnjačkog mentaliteta).

V Ljubljani, 23.4. 2002 Št: 090/02 - 349 ISLAMSKA SKUPNOST V REPUBLIKI SLOVENIJI Osman Đogić, Muftija slovenski Zadeva: Gradnja islamskega kulturnega centra v Ljubljani

Urad Vlade RS za verske skupnosti (v nadaljevanju: Urad) je dne 10.4.2002 prejel naslovnikov dopis, v katerem se le ta sklicuje na pismo gospe Viktorije Potočnik, županje mesta Ljubljane z dne 30.11. 2001 in na sestanek dr.

Mustafe Cerića, reis-ul-uleme BiH z Milanom Kučanom, predsednikom Republike Slovenije ter Urad oziroma dr. Draga Čeparja, direktorja Urada, prosi za pisno "izjasnitev" v naslovni zadevi.

Urad je dne 4.12. 2001 prejel pobudo, županje Viktorije Potočnik za aktivno sodelovanje Urada za verske skupnosti v postopku odločanja o gradnji islamskega kulturnega centra v Ljubljani, ki ugotavlja, da so se v postopku odločanja o izgradnji islamskega kulturnega centra pojavili ugovori, dileme, nasprotovanja in odrekanja legitimnosti Islamski skupnosti v RS v zvezi z gradnjo islamskega kulturnega centra v Ljubljani, ki bistveno presegajo prostorsko urbanistično področje in tudi pristojnosti lokalne skupnosti in zahtevajo smiselno odzivanje in reševanje na državni oziroma politični ravni. Zato je županja Uradu predlagala, da pripravi sklep, s katerim bo Vlada RS imenovala formalno telo (komisijo), ki bo usmerjala nadaljnje aktivnosti in razprave v zvezi z izgradnjo (umestitvijo) islamskega kulturnega centra (v Ljubljani). To komisijo bi morali sestavljati ugledni posamezniki iz

različnih področij znanosti (Univerza, SAZU), javnega, kulturnega in političnega življenja. Komisija naj bi moderirala razpravo med zainteresiranimi in imela določeno stopnjo nadzora nad odločevalskim procesom. Predvsem pa naj bi skrbela, da kultura javne razprave ne bi padla pod sprejemljivo raven.

Ljubljana namreč kot glavno mesto demokratične države, ki zagotavlja versko svobodo vsem svojim državljanom, ne more brez večje škode za demokratične standarde prelagati odločitve o lokaciji islamskega kulturnega centra.

Po vpogledu v navedeno pobudo je Urad ugotovil, da dejstva ugovorov, dilem, nasprotovanj in odrekanj legitimnosti potrebe Islamske skupnosti v RS po izgradnji verskega objekta islamskega kulturnega centra v Ljubljani, niso pravna podlaga za trditev, da problematika izgradnje verskega objekta bistveno presega prostorsko urbanistično področje oziroma pristojnosti lokalne skupnosti in zahteva smiselno odzivanje in reševanje na državni oziroma politični ravni.

Zato problematika izgradnje verskega objekta pravno ostaja zadeva lokalne skupnosti oziroma v pristojnosti Mestne občine Ljubljana, ki je v skladu z veljavno zakonodajo (glej 3. alineja 2. odstavka 21. člena, 3. alineja 1. odstavka 22. člena, 3. alineja 2. odstavka 29. člena, 3. odstavek 33. člena, 3. odstavek 35. člena Zakona o lokalni samoupravi) edina pristojna in dolžna v navedeni zadevi po predpisanem postopku sprejeti oziroma izglasovati odločitev, ki jo bodo morali spoštovati vsi.

Urad meni, da bi bila ustanovitev formalnega organa (komisije), ki v navedeni zadevi nima po veljavni zakonodaji nikakršnih pristojnosti, neutemeljena, in bi le podaljšala pot do sprejema odločitve, kar pa, kot je razvidno iz pisma županje z dne 4.12.

2001, ni namen MOL. Urad je Mestno občino Ljubljana povabil, da prouči možnost sodelovanja z Uradom pri pripravi posveta o državnih in občinskih pristojnostih za zadeve, ki

zanimajo verske skupnosti in, ki bi delno vključeval tudi problematiko, omenjeno v pismu z dne 4.12. 2001.

Urad odgovora Mestne občine Ljubljana ni prejel.

Glede navedb vašega dopisa o ugotovitvah sestanka dr. Mustafe Cerića, reis-ul -uleme BiH z Milanom Kučanom, predsednikom Republike Slovenije Urad meni, da je glede zatrjevanjih Uradovih pristojnosti za pridobitev dovoljenja za gradnjo islamskega kulturnega centra treba primarno spoštovati načelo pravne države oziroma v tem dopisu navedene določbe o pristojnostih v naslovni zadevi.

Urad soglaša z mnenjem namestnika varuha človekovih pravic, gospoda Aleša Butale, ki je za Dnevnik 29. maja 2001 povedal: "Kot večina držav po vsem svetu tudi slovenska ustava zagovarja svobodo veroizpovedi.

Ustava zagotavlja svobodno delovanje vseh verskih skupnosti in njihovo enakopravnost ter prepoveduje diskriminacijo na podlagi vere. Ustava ne ovira gradnje verskih objektov, ravno nasprotno - vsaki verski skupnosti daje pravico do delovanja in objekta, kjer se to delovanje izvaja".

Urad meni, da je treba spoštovati tudi Zaključni dokument Dunajskega srečanja predstavnikov članic OSCE (Organizacije za varnost in sodelovanje v Evropi) iz leta 1989, ki v 4. točki 16. načela zavezuje države udeleženke: "Da bi zagotovile posameznikovo svobodo izpovedovanja in opravljanja religije ali vere, bodo države udeleženke med drugim: spoštovale pravico verskih skupnosti do osnovanja in vzdrževanja svobodno pristopnih prostorov čaščenja ali zbiranja.” Želimo Vam veliko uspeha pri Vaših prizadevanjih in Vas lepo pozdravljamo.

S spoštovanjem

D

ok sam palio računar, prvo što je proletilo kroz glavu bilo je Bismille.

Inače većinu stvari počinjem sa Bismilletom al ovaj put je bio deblji razlog: VIRUS. Virus, koji se naime aktivira baš na ovaj dan. Zamislite da vam jednog dana odu sve vaše Word i Excel datoteke, sve vaše slike, MP3, programi pa i igrice. Redovito instaliram nove verzije anti-virusnog programa, jučer sam pregledao disk od tog posebnog virusa al' opet pomisao...

Da u par sekundi ode 30 GB podataka.

30.000.000.000 slova tj. znakova ode zauvijek... Sve je u redu! Bar za sada. ŠTA JE VIRUS? Virus je bolest računara. Bolest od koje računar ne kiše, ne plače, ne stenje, ne viče, ne znoji se, jer sve to vi radite. Kad odu podaci naravno! :) Posljedice koje vas mogu pogoditi zavise od vrste virusa, koji je na vašem računaru.

Tehnički gledano virus je lista naredbi pohranjenih u nekoj datoteci, koje se izvrše na vašem računaru.Vrlo primitivan ali opasan virus bi mogao biti onaj sa naredbom:

ČASOPIS ZA KULTURNU I DUHOVNU AFIRMACIJU BOŠNJAKA

Izdavač: BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE P.P.1624 1001 LJUBLJANA GLAVNI UREDNIK Hasan Bačić

ODGOVORNI UREDNIK Abdulah Mehmedić

“Izbriši Sanelu disk!" I prilikom pokretanja jedino što ćete vidjeti jesu suze u mojim očima.

VRSTE VIRUSA! Poznamo nekoliko vrsta virusa. Od onih hoax koji prave samo uzbune preko makro koji su ograničeni na npr. Word i slične datoteke i memorijskih virusa do tzv. EXE virusa koji znaju uništiti kompletne podatke.

KAKO SE PRENOSI VIRUS? Načini na koji se prenose virusi je više.

Najčešći je putem interneta tj. e-poruka,downloadiranjem (skidanjem) datoteka sa interneta ili čak samom posjetom na neku web stranicu. Skidanje datoteka sa interneta bez anti-virusnog programa je jednako ruskom ruletu. Probaš dok ne pukne. Drugi način, iako rijedak je već sama posjeta neke web stranice, kao što mi se dogodilo prije mjesec dana sa jednom web stranicom o satelitskoj opremi, kada je anti-virusni program poludio.Treći, najčešći je putem e-poruka. Ovdje je potrebno posvetiti posebnu pažnju.Virus, koji ste dobili preko e-poruke možete aktivirati na dva načina: 1. Da pokrente (otvorite) datoteku, koja je došla skupa sa porukom; 2. Dovoljno je da samo pogledate sadržaj poruke (npr. u Outlook Expressu) i već ste fasali virus. Ovo posebno izluđuje jer ako želite izbrisati sumljivu poruku morate na nju kliknuti kako bi je izabrali i izbrisali.

RJEŠENJE: Kliknite na jednu poruku prije i na jednu iza sumljive i tako sve tri izbrišite.Problemi nastaju ako trebate prvu i treću poruku za kasnije pregledavanje.

REDAKCIJA Fahir Gutić, Fajik Zukanović, Huse Muminović, Šaban Delić, Nadina Sadiković

DOPISNIŠTVO Sanel Fejzić, Koper

TEHNIČKO UREĐENJE Fahir Gutić, e-mail: guta @ email.si Abdulah Mehmedić

ADRESA Bošnjaška kulturna zveza Slovenije, P.P. 1624 1001 LJUBLJANA e-mail: bkzs.fljds @ siol.net Matični broj: 1161148 Poreski broj: 18322697 Tran. račun: 02083 - 0090659476 Štamparija: JA - Grafika Avšar s.p. Litostrojska 40 Ljubljana

Stavovi autora nisu uvijek identični stavu redakcije!

/

Sem preko interneta možete dobiti virus i preko diskete tj. CD. Dosta puta se virus dobije baš preko disketa, koje ste koristili na tuđim računarima, npr. u školi, biblioteci, klubu, prijatelja a ti računari su bili

zaraženi. Gore od virusa je samo ako vas strefi grom i čitav računar vam "sprži".

Virus sa diskete se može aktivirati na dva načina: 1. sa pokretanjem datoteke na disketi 2. samo sa pogledom sadržaja diskete!!!

PAZI! LIJEK! a) Pazite od koga uzimate podatke i gdje stavljate diskete; b) Prije i samog gledanja sadržaja diskete pregledajte disketu sa antivirusnim programom!

Rijetko ali dogodilo se i to da je CD iz računarskih novina imao virus zato nemoj-te misliti da je 100% sigurno samo jer je iz PC novina. Istina CD kada jednom pogledate i ustanovite da nema virusa nije potrebno više pregledavati (osim ako ne koristite CD pisac i tako pisete i brisete po CD), dok kod diskete je preporučeno svaki put, ukoliko ste je nosili "izvan kuće".

ANTI-VIRUSNI PROGRAM Anti-virusni program (AV) je doktor za vaš računar. Program sa kojim uklanjate virus i ono još važnije, program sa kojim preprečavate da bi zarazili vaš računar sa virusom. Ukoliko se radi o kvalitetnom AV, program se automatsko pokreće i pregledava e-poruke, diskete i sl. što u veliko pomaže jer možete zaboraviti pregledati disketu ili još gore otvoriti zaraženu poruku. Šta uraditi u slučaju da AV otkrije virus?

DISKETA - odmah izbrišite datoteku (pazite da je ne pokrenete prilikom označavanja datoteke) i na to ispraznite "kantu za smeće" a nekad je bolje i formatirati disketu. Formatiranje je obavezno ukoliko se radi o memorijskom virusu.

Kako formatirati disketu?

- ubacite disketu u računar, otvorite Raziskovalec (Explorer), ne Interenet već običan Raziskovalec - sa desnom tipkom miša kliknite na disketu (A:) i izaberite FORMATIRAJ - kliknite na ZAČNI tj. START

www.humci.net

ZAHVALA ZA UČESTVOVANJE U AKCIJI MEŠIHATA Koristim priliku da se zahvalim svima Vama koji ste potpomogli akciju Mešihata za ukupljanje sredstava u svrhu nakupa vakufskih prostorija, kao i onima koji će se inšAllah priključiti ovoj akciji.

Akcija Mešihata na prikupljanju sredstava se nastavlja do realizacije kupovine kancelarijskih prostorija. Naglašavati potrebu za adekvatne prostorije za funkcioniranje zajednice pred kojom stoje veliki zadaci, između kojih je prije svega izgradnja Islamskog centra mislim da nije potrebno.

U promjenama bančnog poslovanja Mešihat je izvršio promjenu žiro računa u transakcijski. Novi broj računa na koji se mogu uplaćivati prilozi za nakup prostorija Islamske zajednice je: 05100-8010636818.

Ujedno objavljujemo spisak onih koji su izvršili uplate, a za koje posjedujemo podatke, te se izvinjavamo ako smo kojim slučajem koga ispustili iz spiska, jer su uplate vršene na više mjesta.

Zamoljavamo sve one koji bi htjeli pomoći da se priključe ovom hajr poslu.

Molimo Uzvišenog Allaha da nagradi sve one koji u Njegovom imenu potpomažu jačanje vakufske imovine u našoj državi Sloveniji.

Ifet Suljić Tajnik

Osman ef. Đogić muftija 1. IMAMI Ramo ef. Muzaferović Ifet ef. Suljić Vahid ef. Brdar Ismail ef. Redžić Nazif ef. Topuz

500 euro 500 euro 100.000 SIT 90.000 SIT 100.000 SIT

BEMIJA D.O.O. 250.000 SIT KERIM DIZDAR 250.000 SIT SANDEX KRANJ 50.000 SIT AB BESO 30.000 SIT GP SKUPI d. o. o.

15.000 SIT TOTI SMARAGD d.o.o. 10.000 SIT BABAJIĆ ZAHID 105.000 SIT 4. Uplate u Eurima

2. Odbori ODBOR LJUBLJANA KOPER KRANJ CELJE KOČEVJE TRBOVLJE JESENICE MARIBOR ŠKOFJA LOKA AJDOVŠČINA TRŽIČ

DONACIJA 1.238.000 SIT 75 euro, 10 KM 10 MKD, 1 $, 628.810 SIT 80 euro 386.000 SIT 660 euro 228.010 SIT 100.000 SIT 100.000 SIT 261.370 SIT 15 euro 300.000 SIT 200.000 SIT 118.000 SIT 100.000 SIT

3. Druge uplate Firma TELMA D.O.O BAČIĆ HASAN

Iznos 500.000 SIT 500.000 SIT

Prezime i ime

Iznos

Durmić Mustafa Hajdić Ismet Hasanović Refik Mustafić Huse Musić Ferid Mujkanović Ferida Suljanović Ibrahim Sulejmanović Rešid Šupuk Ferid

70 euro 300 euro 50 euro 200 euro 50 euro 100 euro 500 euro 50 euro 500 euro

5. Uplate u SIT Prezime i ime

Iznos

Ademoski Akif Alić Mensur Avdić Sulejmen Bošnjaković Brdar Dedo Bećirović Edhem Brakić Hilmija Bajraktarević Esad

2.000 SIT 50.000 SIT 12.000 SIT 100.000 SIT 100.000 SIT 3.000 SIT 30.000 SIT 10.000 SIT

Čajić Džafer 10.000 SIT Delić Suad 50.000 SIT Dedić Redžep 1.400 SIT Dergić Đemal 10.000 SIT Đogić Kasim 120.000 SIT Gutić Fahir 28.000 SIT Hujić Jusuf 1.000 SIT Hozdić Refik 5.000 SIT Hasabala Abdou Fahrije 25.000 SIT Imamović Ismail 1.100 SIT Jakupović Safet 5.000 SIT Jakupović Mehmed 3.000 SIT Kujundžić Zijad 55.000 SIT Kovačević Hasan 50.000 SIT Kapić Hasim 2.000 SIT Lelić Abdija 5.000 SIT Mešić Aljo 5.000 SIT Mujkić Midhat 120.000 SIT Muhtari Jusuf 20.000 SIT Mušadinović Hase 5.000 SIT Medić Muhamed 5.000 SIT Muratagić Velid 5.000 SIT Memčić Fadil 2.500 SIT Makić Fikret 50.000 SIT Mehičić Vahid 5.000 SIT Nuriši Gadaf 10.000 SIT Popaja Ismet 50.000 SIT Rosić Haris 10.000 SIT Sefoski Arif 5.000 SIT Sajnoski Ramadan 30.000 SIT Salkić Dževad 20.000 SIT Šabić Omer 5.000 SIT Tadžedin Saliji 177.000 SIT Tabaković Halida 3.000 SIT

Knjiga FIGHTING FOR PEACE - by Geheral Sir Michael Rose izašla je 1998. godine u Londonu u izdanju The HarvillPress,- 2 Aztec Row Berners Road, London N1 oPW, a kataloški broj pod kojim je uvedena: ISBN 1-86046 -5129.

Nakon što je krenula dobro planirana agresija na priznatu od UN, samostalnu državu Bosnu 1992. godine, zemlje zapadne Evrope su ponovo (kao i u devetnaestom vijekuKongres velikih sila 13. 6. 1878. godine u Berlinu) imale Balkan kao glavnu temu vanjsko-političkih razgovora.

Bosna se pominje i sa one strane Atlantika, naime, na zvaničnom otvaranju Holocaust Memorial Museum u Washingtonu 1993. godine, gospodin Ezer Weizman, predsjednik Izraela, upozorio je moćni američki jevrejski lobby za konkretnu akciju u korist države Bosne.

“Kada sam stigao u Bosnu 23. januara 1994. godine, piše na početku svoje knjige General Sir Michael Rose, glavni grad Sarajevo je već bio pod opsadom dvije godine, a njegovih 350 000 građana su živjeli pod ruševinama zgrada kao pacovi u podrumima iz kojih su izlazili samo noću u traženju nečeg za preživljavanje.”

Vlada države Bosne i Hercegovine je kroz promociju slika rata i patnji putem svjetskih medijskih institucija prisutnih u Sarajevu tražila podršku i na emotional "something must be done" stav poznat širom svjeta, što je bilo politički naivno nadanje, prema riječima Generala Sir Michael Rose.

Jer državu Bosnu treba da brani njen narod, a ne USA i NATO. General Sir Michael Rose je u Sarajevo doveo i svoj tim radnih kolega u kojem su bili : LtCol Simon Shadbolt - Military Assistant, Capt. George Waters, Maj. Willy Levakintelligence officer, Capt. Nick Costello liaison officer and interpreter, a kaji je ustvari britanski oficir čiji su roditelji Srbi iz Knina i koji je i ranije bio u službi u Bosni kod Generala Morillon-a kao oficir za vezu.

Ali, imala je Bosna i prijateljsko raspoloženih stranaca, a jedan od njih je bio i g.

Fred Cuny, ex-US Marine Corps officer zadužen za projekat vodosnadbijevanja vođen od International Rescue Committee, a finansiran od George Soros.

Gospodin Fred Cuny je javno kritikovao rad UNPROFOR-a i njegovu pro-srpsku politiku te je zbog toga i zbog svog zalaganja za pravednu odbranu države Bosne "misteriozno nestao". A kakvo je mišljenje o Bosni i njenom narodu imao General Sir Michael Rose najbolje potvrđuje njegova

svijetskim novinaizjava da su rima u New York-u Bosanci pravi kada je u svom go"divljaci" i da voru rekao da je poće trebati najnašanje UNPROmanje 500 goFOR-a prema bodina da dosanskom narodu isto segnu status kaa ponašanje straEvropljana. žara nacističkih konKada je Bosnu cetracionih logora. posjetio GeneNakon što su tu ral John Galizjavu prenijele sve vin specijalni svjetske informativsavjetnik predne agencije, General sjednika ClinSir Michael Rose je ton-a, General slijedećeg jutra teleSir Michael fonski kontaktirao Rose mu je odg. George Soros i govorno tvrdio rekao mu da bi bilo da Bosanska bolje za Bosnu da armija nije u Poštovana redakcijo ! rade zajedno, a ne da vojnoj poziciji da pobjedi Časopis "BOŠNJAK poslao nam je uva- se kritikuju međuSrbe i da je ženi imam, Muftija Ljubljanski Osman sobno. b e s m i s l e n o Đogić. Odlaskom efendije Osmana Đogi- Prilikom posjete koslati naoruža- ća za muslimane, a posebno za Bošnjake mandi Bosanske arnje u Bosnu. ove engleske kolonije koju neki zovu mije u Olovu, GeneNa sastanku u Australija, nastala je nenadoknadiva praz- ral Sir Michael Rose je zaustavio svoju v o j n o j b a z i nina i veliki gubitak.

RAF Brize Tokom svog uspješnog rada Osman ef. pratnju da bi prešao N o r t o n u Đogić izdavao je jedine novine na na drugu stranu rijeEngleskoj sa bosanskom jeziku "ZOV BOSNE" na ke i saznao od bosanskog dječaka da M i n i s t r o m prostorima ovog kontinenta. inostranih posU ime Odbora "PREPOROD"-a Austra- peca pastrmku a kao lova Engleske lije molimo Vas da mu prenesete naše mamac koristi gligosp. Douglas iskrene želje za hairli i plodonosan rad u ste. Pred kraj svoje Hurd i nje- Sloveniji. Za početak naše saradnje misije General Sir govim timom dostavljamo Vam prezentaciju knjige Michael Rose imao ljudi iz Fore- FIGHTING FOR PEACE -by General Sir je oproštajni sastaign Office, a Michael Rose kao i fotograiiju na kojoj se nak sa predsjednikojem je pri- nalazi moja malenkost. Uvaženi g. Bačić, kom države Bosne, sustvovao i molimo Vas da "BOšNJAK" u kojem gospodinom Alijom p r e d s t a v n i k objavite ovaj prilog dostavite na adresu Izetbegovićem koji mu je između ostaUN gospodin našeg "PREPOROD"-a log rekao da je bio Kofi Annan, Unaprijed, puno Vam hvala.

General Sir U nadi da ćemo nastaviti našu saradnju, dobar General ali da Michael Rose na obostrano zadovoljstvo, primite izraze nije bio dobar političar. je još jednom našeg uvažavanja Knjigu FIGHTING panovio da je FOR PEACE - by besmisleno di- Sydney, 25. 6. 2002. zanje embarga S poštovanjem General Sir Michael na uvoz oružja Predsjednik "PREPOROD"- a Rose, preporučujem u Bosnu i odDr. Mustafa Karavdić čitateljstvu “BOŠNJAKA"-a sa l a z k a posebnim zadovoljU N P R O FOR-a jer bi Srbi pregazili Bosnu zbog stvom i željom da bude prihvaćena kao obavezno gradivo za sve one koji žele da držanja ključnih vojno-strateških pozicija. saznaju “kako izgleda” Bosna i Balkan Pro-srpsku politiku UNPROFOR-a u Bosni javno je kritikovao i finansijki magnat gledana očima “profesionalnog” vojnika gospodin George Soros na večeri za izjavu Britanske Imperije.