Bošnjak 13

BOŠNJAŠKA KULTURNA ZVEZA BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE List Bošnjačkog kulturnog saveza SLOVENIJE P.P. 1624 LJUBLJANA

e-mail: bkzs.fljds@siol.net bkzs@slotekbir.net

1930 - Sarajevo

Alipašina džamija

»…Rekao je, sjećam se i sad svog zaprepaštenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjene. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru,, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili poubijane? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu i ponavljaju gluposti svojih predhodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, krug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće…«.

To su riječi al-azharskog studenta Ramiza u romanu Meše Selimovića »Tvrđava«. Ako čovjek prilikom pisanja puno upotrebljava citate, tj. tuđe misli, onda ga obično nazivaju citomanom iako tuđe misli podstiču i obogaćuju. Tako nekako razmišljam.

Bošnjački kulturni savez Slovenije (BKSS) nema svojih prostorija ni bilo kakvu infrastrukturu. Imamo nešto poklonjenih knjiga, i knjiga koje su stariji članovi kupili za svoje potrebe i mogli bi ih se odreći za opće dobro.

Možda bi mogli u nekoj od postojećih javnih knjižnica ustanoviti bošnjački budžak (dva tri sjedišta i par metara rafova za knjige), u kojem bi oni što ih zanima Bosna, bošnjačka književnost i historija mogli u miru čitati ili provjeriti svakodnevne »prijateljske« navode onih što skoro svakodnevno pune stupce novina, i minutažu TV i radio talasa. Ponovo sam se sjetio skoro totalne gluhoće informacija iz »tamnog vilajeta« jer su bosanske novine u Sloveniji »nerentabilna« roba, TVslika nepoželjna i kokuz, a radio talasi ne dopiru do Slovenije.

Znano mi je, da mladi već rade na ustanavljanju knjižnice u sadašnjem ljubljanskom mesdžidu ali oni (koliko mi je poznato) daju prednost literaturi vjerskog i ne nacionalnog karaktera, dok bi taj bošnjački budžak čuvao knjige koje se odnose na Bosnu, bošnjaštvo i kulturno blago Bošnjaka.

Za realizaciju tog projekta (projekat - kako to naučno zvuči!) smo se obratili lokalnoj skupnosti odnosno to

smo samo napomenuli u početku marta 2001. na sastanku sa g. Colaričem, (ZLSD) tadašnjim podžupanom Ljubljane, misleći: ZLSD »spada« u lijevu političku opciju i “jedva čeka”, da nešto učini za Bošnjake? Ma, nemoj! Njegov saradnik, koji je prisustvovao tom sastanku odgovorio je upitom: »…to bomo morali potem omogočiti tudi Srbom, Hrvatom in drugim?« Onda smo »iskazali javni interes« i u vrijeme pripreme zakona o knjižnicama poslali pismo g-đi M. Širca, (LDS), zastupnici u slovenskom parlamentu, vjerujući da će bar spomenuti tu mogućnost prilikom rasprava u parlamentu o problematici javnog knjižničarstva. Ništa! Nismo bili dostojni bilo kakvog odgovora.

Poslije donošenja Zakona o javnim knjižnicama ministrica za kulturu, g-đa Andreja Rihter je sa svojim suradnicima organizovala sastanak sa predstavnicima društava i saveza priznatih i nepriznatih manjina gdje nam je između ostalog bilo rečeno, da bi bilo dobro da o problematici »budžaka« dogovorimo sastanak sa g-đom Ružom Barič, inšpektoricom za knjižnice.

31.07.2003 ponizno, kao što priliči onom koji moli i očekuje pomoć, slušamo uvodni, bistveni i zaključni dio sastanka: »Zakonske mogućnosti za realizaciju projekta«. To su član 16. i član 25. Zakona o knjižnicama gdje je navedeno, da opće knjižnice koje obavljaju svoju djelatnost na svom području mogu to organizovati i za zajednice stanovnika sa posebnim

potrebama. (Zakonodavac je vjerovatno mislio na invalide in ne Bošnjake i ostale...). Zatim član 5. Ustava RS i član 3. Deklaracije o ljudskim pravima gdje se govori o unutrašnjim migrantima.

Onda nas g-đa Barićeva vodi g-đi Likar, koja nam objašnjava, da nam zakonodaja omogućava, da molimo direktore javnih knjižnica, da nam odobre i dozvole, da u njihovoj knjižnici možemo ustanoviti Knjižnu zbirku literature bošnjačke tematike s napomenom, da je samo direktor ovlašten da odobrava koja knjiga može i smije sjesti na knjižnu rafu, kao i kad mora taj prostor knjiga ustupiti nekoj drugoj.

Pitanje troškova izrade potrebnih evidencija i ostalog, što zahtijeva zakonska regulativa, pa je otvoreno.

Bezbrižno bivanje knjige u knjižnici je maksimalno 5 godina a direktor odlučuje da li knjiga ostaje u knjižnici ili ide u »razrez«. Većina naših knjiga je starija od pet godina a neke su starije i od sto godina i kupljene su od dobrih ljudi kojima su se smilile i koji su ih spasili sa puta iz knjižnice »na razrez«.

Zaključak je jasan. Zakon nam omogućava, samo je odvisno od onoga ko taj zakon tumači, kako ga tumači i na koju ga stranu razvlači.

Manjšine narodov iz drugih območij nekdanje Socialistične federativne republike Jugoslavije Etničnih Srbov, Hrvatov, Bošnjakov ali Kosovskih Albancev v nasprotju z madžarsko, italijansko ali romsko skupnostjo ne ščiti nobena posebna ustavna določba, razen 61. člena", in se soočajo z vladno in družbeno diskriminacijo. Večina ljudi iz bivših jugoslovanski republik (večinoma iz Bosne, Srbije in Kosova) se je preselila v Slovenijo še v času skupne države v desetletjih pred odcepitvijo Slovenije zaradi boljših ekonomskih priložnosti. ECRI ugotavlja, da glede na zadnji popis prebivalstva Hrvati predstavljajo okrog 2,7 %, Srbi 2,4 in Bošnjaki 1,3 % prebivalstva, medtem ko Madžari predstavljajo 0,4 % in Italijani 0,16 % populacije. Čeprav manjšine narodov z območij nekdanje Jugoslavije številčno močno prekašajo tradicionalne narodne manjšine, ne uživajo posebnih kulturnih pravic. ECRI meni, da bi se slovenske oblasti morale posebej potruditi, da bi imele te manjšine boljše možnosti za izražanje svoje kulture. S tega vidika ECRI pozdravlja projekt, ki daje otrokom pripadnikov teh manjšin možnost učenja maternega jezika v šoli'. Poročilo ECRI,Strasbbourg, 8.juli 2003 Povodom nacrta Nacionalnoga programa za kulturu 2004 - 2007 Ministarstvo za kulturu RS je organiziralo javnu raspravu o nacrtu programa kojeg su nazvali »Kulturni krogi 3«. Nacionalni program za kulturu je strateški dokumenat razvoja i nacrta kulturne politike R. Slovenije.

Ministarstvo je nacrt Nacionalega programa za kulturu pripremilo na osnovu Analize stanja na području kulture.

Rasprava je trajala tri dana a zadnji dan tj. srijeda 23.jula su na spomenutoj raspravi učestvovale i osatale narodne zajednice, zajednica Roma, kao i druge manjinske etničke zajednice i doseljenici. Rasprava je počela u 10. sati a već u 12.00 se je »morala« završiti, pošto su na vrsti bili »Slovenci zunaj RS« Po kratkom i sažetom izlaganju ministrice Andreje Rihter, su učesnici dobili mogućnost iznijeti svoje poglede na spomenuti nacrt.

Kako je i bilo za očekivati mnogi su u raspravi izražali skepsu i nezadovoljstvo posebno u dijelu …kako pridobiti veća sredstva za svoje kulturne programe?Između ostalih je učešće uzeo i Bošnjački kulturni savez Slovenije. Prvo smo izrazili nezadovoljstvo oko samog nacrta gdje je bilo rečeno »kako mi svoju kulturu i kulturne potrebe u tom nacrtu ne vidimo« i da u tom nacrtu nigdje nije za vidjeti nekakva posebna prava »novodobnih manjšin«. Šta to znači? Prije svega, sva neslovenska društva koja se trude očuvati svoju kulturu kroz izvođenje kulturnih programa, su svrstana i izjednačena sa drugim društvima kao što je recimo npr. »Gasilsko društvo«.

Prilikom mnogih razgovora sa predstavnicima države smo podvlačili potrebu, da se savezi kao i njihova društva finansiraju iz posebnih »postavki« koja bi bila striktno namijenjena tim potrebama. Iz sadašnje »postavke 7199« se financiraju

Ustavom priznate manjine kao što su Mađari i Italijani. Posebni status imaju i Romi a mi smo svrstani u kategoriju »C« Kako je naglasila državna podsrekretaka na Ministarstvu za kulturu mag.Suzana ČurinRadovič, to znači samo horizontalnu i ne vertikalnu nomenklaturu. Međutim, za nas to ne igra nekakvu posebnu ulogu. Naime, u situaciji smo, da se možemo prijaviti za neki određeni projekat, nismo pa sigurni da li će i koliko će sredstava biti odobreno za taj projekat.

Druga primjedba se je odnosila na umanjena sredstva. Kako je zbog toga i u takvim situacijama teško realizirati bilo kakav projekat, Ministarstvo za kulturo je još i sredstva za projekte pojedinih društava i saveza smanjilo za više od polovicu.

Dobro, da ne može biti bolje! Moja ocjena nastale situacije je, da nam se s time umanjuju kulturna prava i sa time polahko odlazimo u asimilaciju. Bolje rečeno, događa se slovenizacija.

To posebno treba istaći, jer kako objasniti činjenicu da Društvo za zaštitu životinja dobije od države puno više sredstava a nepriznate nacionalne manjine ne

mogu ni da sanjaju o visini tih sredstava.

Naravno, ta sredstva su iz drugih budžeta i ne iz budžeta Ministarstva za kulturu, međutim to ne umanjuje našu rezigniranost.

Treća primjedba se je odnosila na zaštitu kulturnog naslijeđa. Postavljeno je naime pitanje, da li je MK spremno pomoći akciju oko restauriranja džamije u Logu pod Mangartom koja bi imala isključivo kulturni karakter (usput rečeno nekadašnji ministar Jožef Školč nam je to u više navrata obećavao).

Na sve to se je ministrica odazvala blago rečeno živčno, ignorantski odnos pa je bio kroz raspravu non-stop prisutan.

Možda pitanje i nije bilo na mjestu, međutim o tom projektu kojeg su spremni financijski podržati i Austrijanci, nigdje ni traga ni glasa u nacrtu Nacionalnog programa za kulturu 2004 - 2007. Šta onda reći o takvom odnosu države do kultura i kulturnih potreba pojedinih nepriznatih nacionalnih manjina. Što reći o multikulturalnosti na koju se naša država oslanja prilikom razgovora i predstavljanja svoje kulture na evropskom nivou. Ili je multikulturalnost samo izgovor za našu državu pred raznim delegacijama Europe na njihove upite: Kako imaju riješen status i kulturne potrebe za nepriznate manjine sa područja bivše Jugoslavije!? »Izvještaj Evropske komisije za borbu protiv rasizma i netrpeljivosti« koje je izdano u Strasbourgu, 8.jula 2003 dovoljno govori o položaju nepriznatih manjina..

Nekorektno bi bilo a da ne spomenemo, da smo do sada jedino od Ministarstva za kulturu dobijali neka sredstva za projekte Bošnjačkog kulturnog saveza. Isto tako bi bilo nekorektno a da ne spomenemo odjeljak na Ministarstvu za kulturu kojeg vodi državna podsekretarka mag. Suzana Čurin-Radovič, a koji se na neki način trudi da nam u svemu tome pomogne.

I na kraju bi bilo isto tako nekorektno a da ne spomenemo, da je ta pomoć više nego premala za naše kulturne potrebe, koje su realno gledajući, mnogo mnogo veće.

Pridjev bosanski uz naziv za maternji jezik Bošnjaka preovladava u životnoj praksi ovog naroda, i u prošlosti, i u sadašnjosti do te mjere da su skorašnji pokušaji propisivanja bošnjačkog pridjeva shvaćeni kao nedobronamjerno nametanje nečeg što vraća unatrag, nečeg što unazaduje.

Zato su sastavljači Povelje smatrali za potrebno odgovoriti na ovo pitanje, što je učinjeno 6. tačkom, koja glasi: “Pokušaji da se Bošnjacima, umjesto historijski potvrđenog te u praksi usvojenog naziva bosanski jezik nametne bošnjačka nominacija jezi-ka predstavljaju politiziranje koje je posljedica preživjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjačke nacionalne samosvojnosti."

Bošnjaci su svoj maternji jezik - od najranijih spominjanja do danas neuporedivo češće imenovali bosanskim, nego bošnjačkim. Ili još tačnije,

bošnjačka nominacija maternjeg jezika kod Bošnjaka je sporadična i rijetka, a ne nalazi se ni u jednom od važnijih svjedočanstava, od Uskufijeva predgovora njegovom tursko-bosanskom rječniku (1631.) do danas.

Znači, činjenica da su sami Bošnjaci mnogo češće koristili "domovinski" nego "narodni" pridjev usmjeravala ih je da konačan izbor padne na prvi i zato su se - prvom prigodom koja im se ukazala za ovjeravanje ovog izbora (1991., prilikom popisa stanovništva u tadašnjoj Jugoslaviji) - listom izjasnili da govore bosanskim jezikom. Gotovo devet decenija ranije, takav njihov izbor priznala je i austrougarska vlast uredbom kojom se - nakon uvođenja novog službenog imena za jezik carskih podanika u Bosni i Hercegovini - Bošnjacima dopušta da u autonomnoj vjerskoj i izdavačkoj praksi mogu i dalje svoj jezik nazivati bosanskim, čime je zapravo uvažen i ovjeren njihov izbor.

Znakovito je da zagovarači protivbošnjačkih ideologija i nosioci protivbošnjačke prakse nisu osporavali ozvaničenje bošnjačkog izbora u pogledu nominacije njihova maternjeg jezika, ni ono davnašnje, iz austrougarskog razdoblja (1907.), ni ono jučerašnje, iz vremena zajedničke države južnoslavenskih naroda (1991.).

Naime, ni u predvečerje Balkanskih ratova niti uoči krvavog pira koji je pratio razvaljivanje Jugoslavije nije se činilo da će Bošnjaci - koji su platili ceh u oba slučaja - preživjeti i moći predstavljati politički činilac u ovom dijelu Balkana i zato njihovi neprijatelji nisu ni obraćali pažnju na tadašnje ozvaničenje njihova izbora koje se ticalo nominacije njihova maternjeg jezika.

Međutim, mada su iz posljednjeg pokušaja njihova istrebljenja kao naroda izašli posve slabašne snage, daleko od one koja bi im priskrbila mogućnost da postanu politički činilac

u Bosni, a kamo li šire, njihovim neprijateljima se ipak činilo da je iz predostrožnosti potrebno nastaviti osporavanje bošnjačke narodnosne samosvojnosti, što se - na iskustvu oprobanih metoda - djelotvorno može provoditi posredstvom jezika, pitanja koje se od davnina pokazalo dovoljno osjetljivim i zapaljivim, što daje mogućnost neiscrpne (zlo)upotrebe.

Nije uvažavana činjenica da su Bošnjaci, zapravo, odsudno i konačno iskoristili jedno neupitno narodno pravo, tj. odabrali ime za svoj maternji jezik te da je to činjenica koja ne može biti dovedena u pitanje i oko koje ne može biti nikakvih pogađanja te da su smiješni prigovori kako se time navodno narušava "neumoljiva" logika po kojoj ime jezika mora biti izvedeno od imena naroda, a ne od imena zemlje i po kojoj su Bošnjaci kao proizveli neku nedopustivu i neodrživu nelogičnost.

Kao da jezici naroda širom svijeta ne vrve od različitih "nelogičnosti".

Kada je riječ o imenovanju jezika, zar nam nisu poznati primjeri da malobrojniji narodi posuđuju od brojnijih ili da brojniji narodi od malobrojnijih naziv za svoj jezik (Austrijanci od Nijemaca i Amerikanci od Engleza)?

Osporavanja i pritisci na Bošnjake kojim ih se želi natjerati da jednu ustaljenu i uvriježenu nominaciju zamijene drugom, koja je već ostavljena prošlosti, zapravo su izraz paternalističkih težnji i nespremnosti velikosrpskih i velikohrvatskih snaga da prihvate činjenice nedvojbene bošnjačke nacionalne samosvojnosti.

O tim dušebrižničkim nastojanjima velikonacionalista, koji su - negiranjem bošnjačke samosvojnosti i nastojanjima oko njihovog potčinjavanja - željeli

velikohrvatskih snaga oko podjele Bosne.

Kao i u vrijeme kada je Bosnu svaka od strana htjela samo za sebe, i sada su Bošnjaci jedina smetnja završetku posla oko Bosne. Naravno, ni u ovom sporenju ni jedna od strana ne želi uvažiti činjenicu bošnjačke nacionalne samosvojnosti i u tom nastojanju podrivački rad oko jezika dobro se uklapa u bestidnu rušiteljsku strategiju: nametanje bošnjačkog pridjeva za maternji jezik nadaje se kao kazna Bošnjacima od strane njihovih neprijatelja zato što su pristali - nevoljko i sa zadrškom - uvažiti bošnjačko historijsko narodno ime.

koncem XIX stoljeća u Bosni steći odlučnu prednost za prisajedinjenje ovog prostora maticama, izvanredno pronicljivo je pisao Josip Ljubić, potpisujući pseudonimom Ild Bogdanov knjigu Spor između Srba i Hrvata (Zadar 1895.): Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: Amo k nama, vi ste Srbi Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: 'Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati!”

Ali, Bošnjaci nijesu bili lude. Prije nego što bi se odlučili ili na desno ili na lijevo, prohtjelo im se da li je ta hitnja bratska ljubav ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno, logično, sasvim logično dođoše do zaključka: Ni amo, ni tamo, već svak za se.

Evo logike kojom se poslužiše.

Kad se Hrvati i Srbi smatraju kao dva naroda, a jezik im je isti, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao i oni, bili treći narod?

Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod jer su im dva imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime sasvim drugačije nego njihovo, bili treći narod?

Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kra jeve imali, bili treći narod?

Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod jer su jedni pravoslavci, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muhamedovci, bili treći narod?

Ni stotinu godina nakon pojave Ljubićeve knjige nije riješen spor između Srba i Hrvata oko Bosne. U međuvremenu, ni jednoj od strana nije uspjelo dobiti Bosnu samo za sebe, jer su propali pokušaji i pridobijanja Bošnjaka, i njihovog uklanjanja sa lica Zemlje, i njihova potpunog progona iz domovine Bosne, provođeni naizmjenično sa obje zainteresirane strane, ali je zato u toku borba velikosrpskih i

Ali bez obzira na lukavost i upornost bošnjačkih neprijatelja, nastojanja da se Bošnjacima podmetne i po mogućnosti nametne narodna umjesto zemaljske odrednice za njihov maternji jezik, osuđena su na neuspjeh kao i pokušaji plivača da plivaju uzvodno maticom Neretve ili Vrbasa, čijom linijom su najnoviji kartografi pokušali podijeliti Bosnu. Kao i kuću naroda, kuću bosansku, koju stoljećima strpljivo grade - i kuću narodnog bića, jezik maternji, Bošnjaci su konačno i nepovratno, i to ne od jučer, imenovali bosanskim.

U podlozi Predgovora nalazile su se Karadžićeve informacije ali i Grimmovo veliko poznavanje tadašnje naučne, historijsko-kulturne, lingvističko-leksikografske i književnohistorijske literature.

Iznoseći kulturnohistorijske podatke o slavenskim narodima Grimm navodi i one na jugu Europe: "Südlich den Ungarn Kainer, Kroaten, Dalmatiner, Bosnier, südöstlich Serben", i objašnjava kako je došlo do crkvenog, odnosno vjerskog odvajanja jednog broja Južnih Slavena, najvećim dijelom Bosanaca. Zanimljiva je i njegova historijska refleksija o Bosni, za koju kaže da se još u četrnaestom stoljeću, prije ujedinjenja sa Srbijom, podigla do vlastitog kraljevstva, koje je ipak već u petnaestom vijeku unutar Ugarske; da su je zatim Turci podjarmili, prije dokinuća patarena, koji su poslije toga prišli muslimanstvu. On piše zatim kako je Bosna najvećim dijelom turske religije, ali da ima još i latinske (katoličke) i grčke (pravoslavne) Bošnjake; da joj se glavni grad zove Sarajevo; da se u madarskom kancelarijskom stilu Boma još zove Rama itd.175 Iznoseći strukturu i rasprostranjenost štokavaca po zemljama u kojima žive, jugoistočnoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Slavoniji, Bomi, Srbiji, Sremu i Banatu, Grimm je anticipirao Karadžića iz njegova članka Srbi svi i svuda, koji će biti napisan 1836, a javnosti izložen tek u Kovčežiću 1849. godine: kako ovo stanovništvo može otprilike procijeniti na pet miliona, od čega su tri miliona zakona grčkoga (jedan u

Srbiji, jedan u Ugarskoj, jedan u Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Dalmaciji); da od dva preostala miliona dvije trećine žive u Bosni, koji se nazivaju Turcima po njihovoj novoj vjeri, iako ni stoti među njima ne zna govoriti turski; te da jednu trećinu od toga broja predstavljaju katolici koji stanuju u Bosni, Dalmaciji, Slavoniji, Hrvatskoj .

Da je Karadžić poštovao i etnonime izvedene iz naziva Bosna svjedoči ne samo građa njegova Srpskog rječnika nego i pozivanje na nju godine 1828. u njegova zabavniku "Danici": Ercegovac, Muamedov-ac, Bošnj-ak, Ercegov-ka, Bošnjak-inja, Bošnjak-uša, zatim Bošnj-o, Her-o.176 A godine 1831. on je Kopitaru pisao neka "biblijaši" (Biblijsko društvo u Londonu), pod izlikom misije, štampaju njegov prijevod Novog zavjeta "za Srbe Turskoga zakona (Bošnjake - i njiovim narječijem) /.../ a i ovi tobože rišćanski Srbi čitaće prevod, kao da je i za nji naštampan". 1 7 7 U Pismima Platonu Atanackoviću ... o srpskome pravopisu... i jeziku 1845. obrazlažući svoja shvatanja o čistoti i pravilnosti jezika srpskoga, osobito o turcizmima koji su se udomaćili bez odgovarajućih narodnih riječi, Karadžić je na kraju postavio pitanje: gdje se govori najbolje? - i odgovorio "Srpski se govori najčistije i najpravilnije u Hercegovini i u Bosni. Istina da onamo po varošima i po gradovima ima mnogo Turskijeh riječi, ali bi se gotovo moglo reći, da u ostalome ona braća naša zakona Turskoga govore ljepše srpski i od seljaka Grčkoga i Rimskoga zakona! Turske riječi njihove lasno ćemo mi u pisanju knjiga zamijeniti našima."178 Karadžić je od samog početka svoga rada shvatao jezik kao "bitie" "Nacionalismusa Srbskog", pa nije neobično što njegove rasprave o jeziku imaju ne samo lingvističko nego i nacionalno značenje: u smislu da su svi koji govore štokavskim dijalektom Srbi, bez obzira da li su "grčkog", "rimskog" ili "turskog" zakona ili vjere. Pri tome je osporavao nacionalnu posebnost Hrvata štokavaca i "Srba turskog zakona". To shvatanje je proizlazilo iz filološke teorije njegovih učitelja i saradnika Jerneja Kopitara i Franca Miklošiča, i suprostavljalo se teorijama Jana Kolara, Pavla

Šafarika, Ljudevita Gaja i iliraca o jedinstvenom južnoslavenskom jeziku i nacionalnom jedinstvu pod ilirskim imenom.179 Ovu koncepciju sveobuhvata naro-dâ koji govore jednim jezikom nacionalnosrpskim Karadžić je otvoreno izložio godine 1849. u svome Kovčežiću za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, i to u članku pod naslovom Srbi svi i svuda, koji je, kako sam napominje, bio napisan još godine 1836, ali nije objavljen. Sada je, međutim, došao u vremenu gašenja ilirskog pokreta nakon revolucije 1848. "Zaista se zna - pisao je Karadžić u ovom članku - da Srbi žive u današnjoj Srbiji (izmedu Drine i Timoka, i između Dunava i Stare planine, gdje je Dušanova stolica Prizren, srpska patriaršija Peć, i manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom podunavlju od više Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane." "U pomenutijem ovdje mjestima biće najmanje oko pet miliona duša naroda, koji govori jednijem jezikom - nastavljao je Karadžić svoju nacionalno-prostornu identifikaciju jezičnim dokazom, uz strukturno određivanje - ali se po zakonu (religiji) dijeli na troje: može se od prilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona Grčkoga, od ostala dva miliona može biti da bi se moglo uzeti da su dvije trećine zakona Turskoga (u Bosni, Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trećina Rimskoga (u Austrijskim državama i u Bosai, Hercegovini i nahiji Barskoj)."l80 “Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni zakona Turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski; a oni zakona Rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima po kojima žive, n.p. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ali Bogzna čijim imenom, Iliri ili Ilirci:l81 "Iz istorije znamo i vidimo - objašnjava on - da su se u Bosni najprije isturčila najviše gospoda", koja su se i prije razlikovala od prostoga svijeta, a sada su se postarali,

„primivši i zakon ne sasvijem drukčiji od njihovoga, nego i na drugome jeziku i s dnlgijem pismom", da se još više odvoje: "Tako su oni dojakošnje svoje ime Srbi, koje je sa zakonom Hrišćanskijem i s predašnjim životom njihovijem vrlo skopčano bilo, ne samo odbace, nego im žao budne i raja njihova da se njime diči, i nazovu je Vlasima."l82 Ovaj članak je u hrvatskoj kulturnoj javnosti izazvao izvjesno zaziranje i slabljenje zanimanja za Karadžića i njegova djela, koje je od 1835, u toku ilirskoga pokreta, raslo izazivajući suglasja i romantičko odobravanje. Na drugoj strani, sve je to bilo isuviše odvojeno od Bosne i Hercegovine, posebno od onih "Srba Turskoga zakona", pa je ostalo bez većeg odjeka i utjecaja. Kao kruna Karadžićevih jezičnih nastojanja i kao prevazilaženje nesporazuma oko zajedničkog, integralnog nacionalnog imena iz njegova članka Srbi svi i svuda, od kojeg se on kasnije malo ogradio, sačinjen je 28. marta 1850. a Beču Književni dogovor između tada najuglednijih gramatičara i književnika Ivana Kukuljevića, Dimitrija Demetra, Ivana Mažuranića, Vuka Karadžića, Vinka Pacela, Franca Miklošiča S. Pejakovića i Dure Danicića, kao izraz uvjerenja "da jedan narod treba jednu književnost da ima", koja je dotada "ne samo po bukvici, nego jog i po jeziku i pravopisu" bila raskomadana.

U zaključcima ovog dogovora sve se saglašavalo sa govorima Hercegovine i Bosne, i proizlazilo iz njih, a na prvom mjestu to da je najbolje primiti "južno narječje" to jest ono Karadžićevo "hercegovačko", i Gajevo štokavsko-ijekavsko, kao književno, a razlozi su bill oni koje je i Karadžić odavno isticao, prošireni sa jezičkim tekovinama ilirskog pokreta: nigdje u njemu nije bilo ni spomena o Bosni kao matici toga govora i o pisanoj književnosti bogumilskoj, bosanskomuslimanskoj, franjevačkoj niti je bilo spomena o bosanskom jeziku, o Bosanskim Muslimanima čak ni pod ijednim imenom kako su ih Srbi-hrišćani ill Hrvati-kršćani tada nazivali, i o njihovim pjesmama kojima se svijet divio. Zaključeno je, pored navedenog, da i književnici istočnoga vjerozakona "pišu h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto, kao što oni vjerozakona zapadnoga pišu h, i kao što narod naš obadva vjerozakona na mnogo mjesta po južnijem krajevima govori",183 a taj glas h je Karadžić nalazio, kako je sam isticao, ne samo a Dubrovniku nego i kod "Srba zakona Turskoga" u Bosni. Književni dogovor je izišao u 76. broju Gajevih "Narodnih novina" za 1850. Bio je to u punom smislu dogovor između Srba i Hrvata oko zajedničkog književnog jezika,

koji će se na toj osovini, sa manje ili više udaljavanja, odvijati gotovo jedno i po stoljeće. Jer i svi su učesnici ovog sporazuma bili iz ova dva naroda, izuzev Slovenca Miklošiča. Iz Bosne tom sporazumu niko nije prisustvovao. Nacionalno ime jezika nije pri tome spomenuto, a narječje koje je odabrano naziva se "južnim" (što je podrazumijevalo ono Karadžićevo "hercegovačko" te Gajevo štokavsko-ijekavsko, ponajviše jezik dubrovačke književnosti), ali se iz uvodnih riječi jasno vidi integralističkounitaristička nacionalna koncepcija na osnovi istog jezika, koja je odgovarala i Karadžiću i ilirskim težnjama: 'jedan narod treba jednu književnost da ima". U tome se zapravo ogleda sužena koncepcija ilirstva svedena na Karadžićevu koncepciju unitarnog srpstva. Tada je faktički postavljena osnova alternativnog naziva "srpski ili hrvatski", "hrvatski ili srpski" u označavanju jezika i književnosti u naporednom dvotoku, te vezanog naziva "srpskohrvatski" i "hrvatsko-srpski", u kojem će kasnije, bez crtice nacionalne naporednosti, prva odrednica dobivati asimilatorno načinski smisao. Naziv bosanski jezik time je u zvaničnoj naučno lingvističkoj upotrebi istisnut, kao što je i učešće jezika i književnosti Bosanskih Muslimana eliminirano iz ovog dvojničkog dvonacionalnog lingvističkog korpusa.

Karadžić je, medutim, još 1843. dobro poznavao Bosnu i njene pisane spomenike, te pismo bosančicu. O bosančici je Karadžića izvještavao 1846. i Vuk Vrčević,184 a Vuk Popović ga je 1856. upozorio i na muslimansku bosančicu šaljući mu listić koji je našao "kod jednog ubijenog Turčina /.../ da vidite kako Turci na Hercegovini pišu naškiji".185 Sva ta saznanja je Karadžić uobličio u radnji Primjeri srpsko-slavenskoga jezika 1857.

On se u njoj posebno zadržava na paleografskim osobinama "tri knjižice" "srpsko-slavenske", od kojih je druga "pisana slovima rukopisnijem, kao što se obično piše po Bosni i Hercegovini", odnosno kurzivnom bosančicom. U komentaru njihova pisma i pravopisa Karadžić je istakao: "...Ovako od prilike i danas još pišu mnogi ljudi u Bosni i Hercegovini, osobito oni zakona Turskoga",186 i navodi pismo Ali-paše Rizvanbegovića Petru II Petroviću Njegošu, te pismo jednog "Turčina" "Turčinu". "Rukopis Bosanske bukvice tako je različan odnašega današnjega-razlagao je Karadžić dalje o rukopisnoj bosančici kod Bosanskih Muslimana da ga niko ne bi mogao pročitati dok se ne bi najprije učio i mučio se. U početku ove knjižice ima i od toga primjer iz pomenutoga pisma Ali-paše Stočevića vladici

Crnogorskome, i iz onoga drugoga što je pisao Turčin Turčinu, koja su obadva još dosta razgovijetna, jer Turci ne pišu mnogo.

Ovako po Bosni i po Hercegovini pišu mnogi i naši ljudi još i danas."187 Primjer starih knjiga iz Bosne i Hercegovine, tiskanih ili pisanih "bosanskom bukvicom", Karadžiću je bio višestruko značajan: prvo, stoga što su one pokazivale opravdanost njegove reforme ćirilice, jer u njima od davnine nije bilo suvišnih znakova; drugo, što su predstavljale svjedočanstvo da tim "slovam(i) serpskiemi" štampaju knjige i "Srbi zakona Rimskoga", a da se njima, kao svojim pismom od starine, dopisuju i "Srbi zakona Turskoga". Kao što su mu narodne pjesme iz ovih zemalja, djela dubrovačkih pisaca i narodni govori predstavljali dokaze o rasprostranjenosti štokavskog dijalekta, kojim govore "Srbi svi i svuda ili "narod naš od sve tri vjere", kako je on još 1842. govorio.l88 A to će, u odgovoru na članak Bogo-slava Šuleka Srbi i Hrvati iz 1856, još jedanput, držeći se Kopitareve i Miklošičeve filološke teorije, sa tezom da su samo "čakavci potomci pravih Hrvata", izričito ponoviti godine 1861. u smislu poistovjećivanja nacije i jezika: "Srbi po pravdi mogu se zvati svi štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali", izuzev "da se podijelimo po zakonu ili vjeri ".l89 175.Jacob Gnmm: Vorrede /Wuk 's Stephunowitsch Kleine Serhische Grummntik/. Grnm. sp. II, 434, 435; 440, 441, 442, 445, 446.

176.Rizvić, 124.

177.Prepiska I, 405.

178.Ibidem 181.

179.Miodrag Popović: O. c., 303.

180.Vuk Stef. Karadžić: Kovčežić za istoriju jezik i ahičrje Srba sva tri zakona, I. U Beču 1849, 1, 2. Srbfi svi i svuda.

181.Ibidem, 2-3.

182 .Ibidem, 5-b. "Kao što su ovi Poturčenici prije u 183.Gram sp. III, 300.

184.Prepiska VI, 534. Na kraju pisma stoji napomena redaktora da se prilažu tri odlomka bosančicom štampane knjige /S36/.

185.Prepiska VII, 286.

186.Gram. sp. III, 391. Primjeri Srpsko-Slavenskoga jezika.

187.Ibidem. 392.

188.Ibidem, 96.

189.Ibidem 467, 468.

P

Ibrahim Čedić rođen je 1948. godine u Ulogu (B i H). Školovao se u Sarajevu, gdje je diplomirao 1972. godine na Filozofskom fakultetu, studijska grupa: Južnoslavenski jezici i književnost.

Odbranio je doktorsku disertaciju pod nazivom »Jezik Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka u odnosu na jezičku praksu« 1998.

Jedno je vrijeme radio u srednjoj školi kao profesor maternjeg jezika i književnosti, a najveći dio radnoga vijeka proveo je u Institutu za jezik u Sarajevu kao naučnoistraživački radnik u projektima u oblasti jezika. Trenutno obavlja funkciju direktora Instituta za jezik i odgovornog urednika izdanja Instituta.

Objavio je niz radova iz lingvistike, u kojima se bavi pitanjima jezika u XIX i XX stoljeću.

Najpoznatiji su mu autorski radovi: monografija Jezik Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka (1989.), Školski riječnik lingvističkih termina u bosanskom jeziku (1999.), Osnovi gramatike bosanskog jezika (2001.), Bosanskohercegovački standard bosanski jezik (2001.)...

itanje jezika je jedno od osnovnih pitanja čovjekove pripadnosti nekome i nečemu, pitanje čovječije identitete i slobode. Čovjek je slobodan onoliko koliko je u mogućnosti da kaže ono što misli na svome maternjem ili bilo kojemu drugom jeziku. U Bosni i Hercegovini i drugim južnim dijelovima bivše južnoslavenske jezičke i društvenopolitičke zajednice, međutim, pitanje jezika još uvijek je opterećeno različitim političkim, naciokratskim, ideološkim uvjetovanostima.

Različite nacionalističke hegemonije u bliskoj i daljoj prošlosti atakirale su, koliko na ljude, njihova dobra i sve drugo, i na jezik i jezičko naslijeđe.

O svemu tome, vjerujem, dovoljno znamo. Kao što i znamo da Bošnjaci, Hrvati, Srbi, kao i Crnogorci, govore jednim jezikom, koji svaki narod imenuje prema vlastitome aktualnom i povijesnom osjećanju, ali ne govore i jedinstvenim jezikom.

Rijeka jezika, poslužimo se sintagmom jednoga savremenog bosanskoga pjesnika, u svakom od ovih naroda stekla je ponešto od osobitoga etničkog, vjerskog, tradicijskog sadržaja.

Bošnjaci svoj jezik uvijek imenuju bosanskim jezikom, ne sporeći, dakako, pravo Hrvatima i Srbima da i oni, prema vlastitom osjećanju, jezik imenuju hrvatskim ili, pak, srpskim.

Lijepo je jednom neko rekao da narod bez jezika je kao rijeka bez voda.

Samo putem jezika smo istovremeno vezani i za prošlost i za budućnost. Čovjek se prvenstveno jezikom razlikuje od svih drugih stvorova Božijih.

Ovih smo dana posjetili Institut za jezik u Sarajevu, koji se nalazi u Ulici Hasana Kikića, na broju 12. To je jedna od rijetkih sarajevskih ulica koja je zadržala ranije, predratno ime. Za

neupućene: Hasan Kikić je veliki bosasnki pisac koji je stvarao između dva svjetska rata, pripada svijetu socijalne angažirane literature i ubijen je u drugom svjetskom ratu kao antifašist u Jasenovcu.

U Institutu za jezik razgovarali smo o jeziku, o bosanskom jeziku, i svim pitanjima koja tište i njegove nosioce i proučavaoce sa direktorom Instituta prof. dr. Ibrahimom Čedićem, vrlo susretljivim i gostoljubivim gospodinom, koji je sa radošću pristao govoriti za naš Bošnjak... »BOŠNJAK«: Na početku našega razgovora, poštovani profesore Čedić, mislim da bi bilo dobro za čitaoce Bošnjaka reći kad je Institut za jezik počeo aktivno djelovati i koje su njegove danas znanstvenoistraživačke preokupacije? ČEDIĆ: U Sarajevu već tideset godina djeluje Institut za jezik. To je javna naučna ustanova koja se bavi istraži-vanjem jezika na području Bosne i Hercegovine. Osnovna djelatnost je nauka, izdavačka djelatnost i organizovanje naučnih skupova.

U istraživanju jezika polazi se od najmodernijih naučnih metoda, kako bi se, sa naučnog gledišta, što preciznije osvijetlila jezička situacija i razumjeli mnogi procesi, problemi i pitanja u jeziku.

Zbog svega toga zasnivaju se naučno-istraživački projekti. U proteklih trideset godina zasnivani su projekti koji istražuju govornu situaciju (dijalekte), jezik pisaca, jezik štampe i dr. »BOŠNJAK«: Pomaže li Institut i bosanskoj dijaspori ili se koncentrira samo na područje Bosne i Hercegovine?

ČEDIĆ: Institut preko svoje izdavačke djelatnosti sve rezultate projekata plasira najprije u BiH (škole, biblioteke, fakulteti), a zatim i širom svijeta putem razmjene publikacija, pa tako izdanja stižu najprije u biblioteke određene države, onda i u bosasnku dijasporu, najčešće na osnovu zahtjeva tamošnjih bosasnkih ili, pak, bošnjačkih nacionalnih udruženja. »BOŠNJAK«: Kako vidite uvođenje bosanskoga jezika u slovenačke osnovne škole i kako može (ako, naravno, može) tu pomoći sarajevski Institut za jezik? ČEDIĆ: Postoje neka iskustva sa uvođenjem bosanskoga jezika u škole, npr. u Njemačkoj, pa se tokom rata tamo izvodila nastava bosanskoga jezika. Ne znamo prema kojemu principu će biti organizovana nastava bosanskoga jezika u Sloveniji, ali Institut u tome može pomoći najviše literaturom i izdanjima koja su do sada izašla u Institutu.

U tom smislu možemo preporučiti za nastavu jezika priručnik Osnove gramatike bosanskog jezika koja je pisana popularnim stilom i daleko jednostavnije od velike gramatike koju su napisali Jahić, Halilović i Palić.

Ukoliko bi se neki od onih koji pohađaju nastavu, a i njihovi nastavnici zainteresirali za šira saznanja o bosanskom jeziku Institut za jezik može ponuditi i druga izdanja, kao npr. Školski rječnik termina u bosanskom jeziku, zbornike naučnih skupova u Bihaću, Bihać 98. i Neumu, Jezik demokratizacije, Neum 2001., ali i preporučiti druga releventna izdanja u zemlji i svijetu. »BOŠNJAK«: Nedavno ste imali u

Bosni i Hercegovini veliku raspravu koji jezik koristiti u Bosni. Koji je zaključak i možete li nam pojasniti termin 'tri službena jezika' koja su, eto, na snazi u BiH? ČEDIĆ: U BiH egzistiraju tri naziva za jezik: bosanski, hrvatski i srpski. Prvi naziv, 'bosanski', izveden je prema nazivu zemlje, a druga dva prema nazivu naroda.

U suštini svi u Bosni i Hercegovini govore jednim jezikom, što se vidi u komunikaciji, jer nema nikakvih problema sa razumijevanjem jedni drugih, pa je to sa, komunikacijskog stajališta, jedan jezik. Razlike se zapravo pojavljuju u normi. I na osnovu norme kažemo da imamo ta tri standardna jezika.

Međutim, što se tiče samog bosanskoga jezika, Bošnjaci nisu jezički jedinstveni zbog toga što ima razlika u upotrebi leksike između onih sa istoka i onih sa zapada, a onda i u formiranju norme često se ne slažu jezički stručnjaci. Najvjerovatnije to neslaganje dolazi uslijed tog nejedinstvenog jezičkog izraza koji bi po onome što ima zahtijevao poštivanje svih osobina koje ima narod u svome izrazu, pa bi najprimerenija bila konjuktivna standardna jezička norma koja podrazumijeva postojanje sinonima i dubleta i drugih dvostrukosti u jeziku.

Drugi lingvisti se, opet, zalažu za disjunktivnu normu, prema kojoj bi se trebalo opredjeliti da nema nikako dvostrukosti, a time bi, npr., jedan dio

Bošnjaka morao iz svoga izraza izbaciti mnoge riječi te upotrebljavati samo one koje propisuje takva norma. Tako, npr., ako je njemu u jezičkom osjećanju riječ farba, morao bi upotrebljavati u svome izrazu samo izraz boja, sprat umjesto kat, i obratno, zavisi kako se propisuju.

Ta dva pristupa postoje u jeziku, a možda ima i drugih pristupa, kao npr. u nedavnoj polemici Jahić Riđanović, koja u stvari ništa nije riješila, samo su se međusobno dobro izvrijeđali. U razvoju bosanskoga jezika i njegove norme bit će još skupova i prijedloga u napisanim knjigama dok se dođe do svima prihvatljivoga rješenja. »BOŠNJAK«: Smatrate da može doći do prihvatljivog rješenja ako je do sada već jako dobro poznato da svako sebi želi svoje: Bošnjaci žele bosanski, Hrvati hrvatski, a Srbi srpski jezik? ČEDIĆ: Jedno od prihvatljivih rješenja jest prihvatanje takve norme koja će svima omogućiti da vrše izbor jezičkih sredstava po svojoj volji, svom jezičkom osjećanju tako da ni u jednom trenutku korisnik jezika ne osjeti da mu je neko nešto nametnuo ili ga je neko u nečemu zakinuo i da se osjeća kao slobodan čovjek. To znači da upotreba jezika mora biti u potpunoj međusobnoj toleranciji. »BOŠNJAK«: Šta biste preporučili sunarodnicima u Sloveniji? ČEDIĆ: Što se tiče sunarodnjaka u Sloveniji, možemo preporučiti da zbog potreba, posla i svoga života dobro nauče slovenački jezik, ali da istovremeno njeguju i svoj maternji, bosanski jezik i usavršavaju ga onako kako bi to činili i u svojoj domovini.

Put je da što više čitaju djela pisaca iz Bosne i Hercegovine, stručne literature, časopise, dnevnu štampu, po mogućnosti gledati bosanske televizijske programe i slušati bosanske radiostanice, jer samo tako neće se zaboraviti leksika bosanskog jezika i gramatička pravila.

»Zbog potreba, posla i svog života dobro naučite slovenački jezik, ali istovremeno njegujte i svoj maternji bosanski jezik«, naglasio je za Bošnjak naš sagovornik profesor Ibrahim Čedić iz Sarajeva

(Književni listi prilog dnevnika Delo, 7.7.03, str. 14, 15) Stane Bernik: Arhitekt Zlatko Ugljen, Međunarodna galerija portreta Tuzla, 2002, str. 248 Nekada je ljubljanski izdavač »Mladinska knjiga« postavljala i predstavljala visoke standarde evropskih pa i svjetskih likovnih monografija za cijelu Jugoslaviju pa i šire posebno za Grupu 69 i njene sljedbenike.

Izdavači su se takmičili ko će od njih izdati tako raskošnu i obimnu monografiju. Slovenački trg je u tadašnjoj razmaženosti ostao jako probirljiv kod pripreme, oblikovanja i tiskanja takvih knjiga. Danas, u poplavi zapadnog kvaliteta kuharica i monopolnog kiča malo se pažnje poklanja domaćim piscima, dizajnerima i tiskarima. Izvanredna dostignuća domaćih autora sramežljivo skrivamo, teško ih je naći cijelo i u velikim knjižarama. Ponekad nestanu sa knjižnih polica i prije isteka godine izdanja.

U Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla prihvatili su odluku, da u Ljubljani naruče pripremu monografije o arhitektu Zlatku Ugljenu, simbolu originalnog (samo svog) stvaralaštva. Njegova ostvarenja neka bi kao feniks pokazala da orkani nacionalizma i vjerskih suprotnosti ne mogu uništiti prvobitnih želja kulturnih stvaralaca. Ta monografija bi morala prikazati i upozoriti na originalno stvaralaštvo, koje je po tradiciji svih kultura u mladoj državi likovnim izrazom nadmašila stereotipe i sintetizirala najbolje iz graditeljskog, likovnog i duhovnog naslijeđa.

Knjigi je namijenjena uloga dokumenta stvaralaštva (uništenog, oštećenog pa i promijenjenog u agresiji). Na originalnost i specifičnost bosanske arhitekture slovenački arhitekti Dušan Gabrijan, Jurij Neidhardt, Marjan Mušič i brojni drugi mlađi arhitekti upozoravali su slovenačku javnost več u prvoj polovini prošlog stolje-

ća. Sada su Bosanci tražili stručnjaka koji bi poznavao i razumio nianse bosanskog stvaralaštva i bosanske duše.

To bi morao biti pravi istraživač, pisac koji bi svojom energijom i znanjem mogao pomoči da se stvori nešto više od lične karte plodnog i originalnog arhitekte Zlatka Ugljena. Taj težak zadatak povjeren je akademiku Stanetu Berniku, historičaru umjetnosti, likovnom kritičaru i profesoru dizajna, poznavaocu traženih kvaliteta jer je strahote drugog svjetskog rata preživio u Sarajevu a pred raspadom Jugoslavije predavao na Sarajevskom fakultetu.

Pratio je i prati stvaralaštvo na raskršću predkršćanskih, jevrejskih, kršćanskih, muslimanskih i socijalističkih tradicija.

Arhitekt Zlatko Ugljen je u bosanskoengleskoj verziji monografije predstavljen u klasičnom nizu monografskih sklopova.

Uvodni dio je sastavljen iz šest podpoglavlja detaljne studije, slijedi izbor radova, realizacija i projekata što predstavlja jedro knjige. Završni dio se sastoji iz biografije, bibliografije sa katalogom radova sažetih u tipološke sastave. Pravu vrijednost knjige predstavlja sam arhitekt Zlatko Ugljen sa svojom inventivnom sintezom modernih oblika, samosvojih adicija (dodataka), premišljenih akorda tehničkih prvina, nadgrađenih u apstraktan govor prostora, obogaćenih izvanrednim detajlima koje oblikuju nove autorske ambijente.

Njegove arhitekture s mediteranskim duhovnim temeljima postavljene u prirodni ili urbani prostor samosvjesno oplemenjuju. Karakterističan primjer je koncept rezidencije u Abu Dabiju, nastao 1988. godine.

Polazne tačke bosanskog umjetnika su uporedive sa projektom Arte Isozakija, izloženom na Osmi venecianski Mostri arhitekture (Next) 2002. Slovenci bi se rađe opredjelili za Bernikovu interpetaciju Ugljenovih kiparskih osnova, po kojoj je oblikovanje mase uporedivo cijelo sa Plečnikom. Tipičan je Ugljenov spomenik braniocima u Tuzli (1998-2001) gdje bi mogli naslutiti nove oblike »nadstreška« na Gregoričevom spomeniku. U obadva primjera predstavljena je starija tradicija koja zadire duboko u antiku.

Kao i antičke proporcije majstor Ugljen poznaje, razumije i upotrebljava izlazne tačke dinarskih kuća i pastirskih katuna.

Njihovo prevrednovanje u stanbene kuće ili kuće za odmor, u hotel ukazuje na to, da majstor poznaje i primjenjuje cijelo i skandinavsku racionalnost.

Izrazito sjevernjačku misao potvrđuju oblikovni dodaci. Za one koji ne poznaju stvaralaštvo arhitekta Z. Ugljena predstavlja pravo iznenađenje široka paleta različitih zadataka, posebno puno javnih zgrada.

On rješava sve profesionalno, samouvjerljivo i vjerovatno sa velikim zadovoljstvom. Izgleda, da je taj arhitekt stvoren za projektovanje sakralnih objekata.

Jednakim majstorskim nadahnućem oblikuje sarajevsku menoru, džamiju u Visokom, katedralu u Mostaru, crkvu sa samostanom u Tuzli i druge objekte Božijih domovanja. Sinteza savremenog jezika arhitekture, promišljenih konstrukcijskih i ukrasnih detajla te namjeni prostora pa je džamija Behrambegove medrese u Tuzli.

Evropljanin može samo poželjeti, da bi takav majstor dobio priliku da oblikuje i džamiju u Ljubljani. Likovni govor bi pregovorio i brojne slovenačke skeptike. Kvalitet knjige nije odvisan samo od sadržaja. Nju mora nadgraditi dizajner posrednik likovnog saopštenja (izraza) i uglašivač u cjelinu. Poslije niza godina ova monografija o arhitektu je na nivou najkvalitetnijih monografija na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Monografije o Jagodi Bujić, Vladi Veličkoviću, Silvestru Komelu, Francu Vecchi i druge predstavljaju prava grafička remekdjela po kojima se je oblikovao naš likovni ukus.

Dizajnerka Neva Štemberger, dobitnica priznanja Izidor Canakar 2003, kojeg dodjeljuje Slovenačko društvo historičara umjetnosti, oblikovala je kao ugljen crnu kutiju iz koje bliješti bijela knjiga na kojoj je arhitektov crni crtež podvučen modrom crtom/trakom oblikovanja. Pred piscom i dizajnerom je bio veoma kompleksan zadatak, da iz raznovrsnog i neujednačenog slikovnog gradiva (bilo je puno izblijedelih diapozitiva i slika koji su bili jedini svjedoci agresijom uništene Ugljenove arhitekture) naprave skladnu priču. Monografija o arhitektu Zlatku Ugljenu bila je izložena i na ljubljanskom sajmu knjiga. Namjerno ili nenamjerno nije bila zapažena od onih ljudi koji bi morali, znali i trebali slijediti stvaranje umjetničke knjižne produkcije.

Vjerujemo, da će monografija o arhitektu Zlatku Ugljenu zaći u javnost, iako se nalazi samo u jednoj ljubljanskoj knjižnici, knjižnici Akademije za likovnu umjetnost i prevazići vapaje našeg kulturnog imperijalizma, usmjerenog samo u pravcu Evropa?

Rođen je 15. septembra 1929. u Mostaru, odakle 1938. seli s porodicom u Brezu, gdje 1941. završava osnovnu školu.

Upisuje se u Franjevačku gimnaziju u Vi-sokom, da bi naredne godine prešao u mostarsku gimnaziju, ali 1943. prekida školovanje. S majkom, bratom i sestrom ilegalno živi u Sarajevu kod porodice očevog poznanika arhitekta Juraja Neidhardta. Za Ugljena je susret s već uglednim i afirmiranim arhitektom bio presudan jer mu je već u ranoj mladosti odškrinuo vrata u svijet arhitekture, koja će u potpunosti obilježiti čitav njegov život. Poslije drugog svjetskog rata nastavlja školovanje u Sarajevu. Godine 1950. upisuje studij arhitekture na Tehničkom fakultetu u Sarajevu. Tokom studija suraduje s prof. J. Neidhardtom u projektiranju radničkih kuća u Zenici, Muzeja Mlade Bosne i Skupštine SR BiH. Zaljubljenost u stvaranje novih građevina i njihovo skladno postavljanje u prostor ga je stavila pred jedino mogući izbor životnog poziva. Čvrsto se odlučio za poziv arhitekta; Profesori su mu, između ostalih, bili Juraj Neidhardt, Jahiel Finci, Jovan Korka i Muhamed Kadić, kod kojeg je 1958. godine diplomirao s projektom tvornice kartona. U to se vrijeme počinje posvećivati i pedagoškom radu vodeći od novembra 1960. na Odsjeku za arhitekturu vježbe na predmetu Projektovanje i (projektovanje Stambenih zgrada i turističko-ugostitelj-skih objekata) kod prof. J. Fincija. Kada je 1962. izabran za asistenta, redovno se zapošljava u istoj ustanovi, a između 1966. i 1968. je asistent na predmetima Projektovanje II i Kompozicija i enterijeri. 1970. je biran za docenta, 1975 postaje redovan profesor sve do mirovine. Njegova mnogobrojna djela svjedoče snažnim i prepoznatljivim rukopisom o sadržinskoj širini i visokom vrije-dnostnom dometu njegovog arhitektonskog I oblikovnog stvaralaštva koje je moglo nastati prvenstveno u osobitom diskursnom odnosu s tradicijom.

Povodom članka novinara Dejana Vodovnika objavljenog u Delu 6.9.2003 u kojem slovenski muftija Osman Đogić izražava sumnju povodom izjava slovenačkih političara, i očekivanja konsčnog odobrenja za izgradnju džamije u Ljubljani u rubrici P.P. subotne priloge Dela, javio se je prof. dr. Fedja Košir u.d.i.a. i pita se: »…zašto Islamska zajednica u Sloveniji uporno obavještava javnost, da je on autor izabranog natječajnog projekta za ljubljansku džamiju« (1982. godine), kad se ga je IVZ davno odrekla između ostalog i za to, što nije musliman, (što je vjerovatno samo po njegovom mišljenju) jedan od glavnih

uslova za takav posao. To je također i jedan od razloga što do danas nije IVZ u Sloveniji uspjeloa ustvariti njenih religioznih interesa. S onim što je javnosti prikazano kroz grafičku simulaciju, kao prijedlog arhitekture (idejna skica) prof. dr. Košir, nema nikakve veze i po njegovom mišljenju bi bilo pravilno, kad bi javnost konačno saznala, čiji su to nacrti (ideje)! Gdje god bude stajala takva zgrada u slovenskom prostoru predstavljat će estetski terorizam. »… o drugome, prof. dr. Košir, rađe ne govori…« kad ga budu stručne službe »uslužno blagoslovile«

Naučimo se pravila igre države u kojoj živimo!

S

vijet stoji na mladima, a na čemu stoje mladi Bošnjaci u Sloveniji ? Ako to nisu droga, alkohol i porodični problemi (kao posljedica lošeg odgoja) onda su to prepreke koje im ograničavaju individualni i kolektivni progres; prepreke koje moramo savladati ako želimo postići napredak u odnosu na generaciju ispred nas.

Pokušajmo se prvo pomiriti sa činjenicama: nemamo elitu, suočeni smo sa slabom kulturom komunikacije, ne poštujemo autoritete, nosimo sa sobom tradiciju govora kojeg ne potvrđuju naša djela.

To nije islamska tradicija. U Kur'anu piše: »O vjernici, zašto govorite ono što ne radite?« (Saff, 2). Naše organizacije imaju loš renome među intelektualcima, nemamo informacijsko-komunikacijskog kanala, nedostaje nam podrška državnih institucija itd. Gdje početi? Kod samih sebe!

Moramo biti svjesni situacije u kojoj se nalazimo i svoje aktivnosti usmjeriti zadovoljavanju jednog interesa, interesa zajednice. Da bi to postigli trebamo raširiti horizonte novim znanjem. Moramo biti strpljivi i kritikovati samo onda kada imamo bolju alternativu ili

rješenje za neki problem za kojeg smo spremni potrošiti svoje vrijeme i energiju. Zbog interesa zajednice moramo poštovati autoritete i onda kada se sa njima ne slažemo. To nas islam uči. Nezavisno razmišljanje je naravno poželjno ali je bezvrijedno ako nije mudro jer od njega nema niko koristi a najmanje naša zajednica. Budimo solidarni.

Nikom od nas ne smije biti teško odvojiti nekoliko sati vremena u radu za svoj narod, u radu za afirmaciju svojih kulturnih i duhovnih vrijednosti.

Naučimo se komunikacije, slušanja, percepcije, uvažavanja, kulture i diskusije. Prihvatimo različita razmišljanja i na njih odgovarajmo argumentovano i sa mjerom. Na taj način ćemo predstaviti islamski ahlak u najljepšem svjetlu.

Loši ambasadori Islama su oni koji ga predstavljaju radikalno.

Naši ciljevi moraju biti: integracija umjesto izolacija, optimizam umjesto pesimizma, graditi umjesto rušiti, biti umjesto imati mada je još bolje i jedno i drugo. Naučimo se pravila igre države u kojoj živimo! Poštujmo ih i insistirajmo na njihovoj dosljednosti.

Moramo imati orijentaciju u vremenu i prostoru! Kao što je naglasio muftija Osman ef. Đogić na susretima muslimana Slovenije u Jesenicama: »islamski centar je

p r o j e k a t n a š e generacije«. Moramo ga osjetiti kao svoj projekat u svom vremenu. Nezamislivo je da su žitelji jednog sela u Bosni aktivniji i spremniji lične žrtve i angažmana kada su u pitanju institucije koje predstavljaju njihovo duhovno i kulturno blago, dok se jedna obrazovanija gradska populacija Bošnjaka u Ljubljani potpuno ravnodušno ponaša do činjenice, da nakon toliko godina od ekonomske emigracije još uvjek nemamo svoju biblioteku. »Ako ne znaš odakle dolaziš, ne znaš ni kuda ideš«.

Značenje riječi »asimilacija« ima u riječniku stranih riječi veoma negativnu konotaciju. Kao biljka bez korijena ili dijete bez roditelja. Kao sportista pod dopingom ili genetski prerađen paradajz. Perspektivni mladi Bošnjaci o kojima govorim dobro poznaju slovensku i bosansku historiju, jezik i književnost, vjeru Islam, putuju svijetom (ako imaju sredstva), permanentno se obrazuju, imaju svijesti o

pripadnosti svom narodu, a da u isto vrijeme ne ponižavaju druge narode (jer po Kur'anu oni su tu da se međusobno upoznamo). Ne traže uzore u drugima i okolini, jer su oni njima uzor. Nemaju duple moralne standarde koji daju podstrek spolnoj diskriminaciji. Sa takvim karakteristikama oni predstavljaju zdravo društveno jezgro, a kao što je Platon naglasio: »nema zdravog društva bez zdravog pojedinca« Veoma važna stvar je da ne idealizujemo i da prepoznamo svoje granice i mogućnosti.

Svaka generacija ima svoje domete. Misija naše generacije (djece iz radničkih porodica) bi trebala biti da dobrim odgojem ustvarimo ambijent i uvjete generaciji koja dolazi, da tek oni postignu uočljive i zavidne društvene rezultate.

Dometi naše generacije su nažalost još uvjek samo na operativnoj razini. Da nam Allah pomogne.

Komentarišući ovogodišnju ljetnu sezonu, jedan moj jaran zanimljivo primjeti, da je »sunce upeklo, haman boli izać'«. Od pri-like u tom istom fazonu se evo i Bošnjaku ovih dana nešto sporo mili u štampariju. Jel zbog sunca ili kog drugog faktora, u »Bošnjačkim« krugovima, se začu priča, da nam haman fali članaka.

A to je vjerovatno bio ključni razlog Fahirovog obraćanja meni, čisto onako jaranske prirode u stilu »de matereti napiši nešto, evo bio si u Americi, šta ti fali je-dan osvrt...«. Pa rekoh haj’ kad je zapelo, bar dok mi je kompjuter još pri »zdravlju«, šta baš fali na-pisati koju.

I pošto se priče ovog tipa većinom počinju na početku, tako ću i ja razbijati led primjećujući, da sam od prilike u ovaj vakat prošle godine, već imao u džepu sve poptrebne papire za haman jednogodišnji boravak u SAD. Sve to je bila posljedica uspješnog uvaljivanja moje malenkosti u program razmjene studenata, što mi je donijelo mogućnost glumiti studenta u Americi za period od devet mjeseci.

U Manchasteru, drugom gradu po veličini u Velikoj Britaniji, koji je poznat po Beeckhemanu i fudbalskom klubu »Manchaster United« koncem juna o.g. održano je SALTO usposoblja-

Destinacija Columbia Missouri nije zvučila pretjerano zanimljivo, no meni je bilo važno samo, da je s one strane velike bare i da se priča engleski. Iz te perspektive gledano, me Amerika haman nije ni mogla razočarati.

Danas kad me ovako raja pita kako je u Americi, najjednostavnije mi je reći »drugčije brate«.

Obično se za samoproglašenu najveću, najslavniju, i šta ja znam šta još, naj zemlju svijeta vežu brojni stereotipi. Tako nam je poznata priča o tamošnjoj brzoj i nezdravoj prehrani, poznata slika o debelom i priglupom prosječnom amerikancu, a znamo i za jedan neshvatljiv fenomen američke kulture koja iz nepoznatih razloga nije sposobna shvatiti svu estetsku, duhovnu i socialnu dimenziju i stoga važnost naše fudbalske igre, dok u zamjenu u nebeske visine podiže takozvani američki fudbal, koji meni lično nije ništa drugo do hrpa nevažnih statističkih podataka. Pa ako se osvrnem na ove nabrojane primjere, bez ikakvih problema mogu zaključiti na osnovu mog iskustva, da američka prehrana

vanje koje je organizirao British council za osobe koje rade prvenstveno s mladima na području manjina, imigranata, izbjeglica i slično. Usposobljavanje je održano u prekrasnom dvorcu, nekada-

jeste većinom nezdrava i u jednoj rečenici premasna, tako da je već vizuelni utisak meni bio dovoljan, da za devet američkih mjeseci ne pojedem nijedan hamburger. Taj bogati repertoar različito upakovanih masnoća u američkoj prehrani je i osnovni razlog veće prosječne težine Amerikanaca, upoređujući jih sa Bosancima ili Slovencima na primjer. Al ipak valja istaći, da to nije jedina prehrana u Americi, ima tu i sasvim pristojne hrane.

A što se tiče mita o priglupom Amerikancu ili priglupoj Amerikanki, kojoj Oprah Show čini neprikosnovenu naučnu emisiju, to je po mom mišljenju ipak samo mit. Iz svog iskustva bi se usudio reći, da Amerikanci kao ljudi nisu ni pametniji ni gluplji od Bosanaca ili Slovenaca, svi smo mi »tu

šnje akademije za ministre, od 18.7. do 26.7.2003 gdje su se izvodile razne radionice, predavanja, kreativna zasjedanja, individualni i timski rad, diskusije te razmjena međusobnih iskustava i mišljenja. Glavni cilj usposobljavanja bio je istraživanje tema kao što su rasizam, predrasude, diskriminacija, nejednakost, ksenofobija i raznolikost, naći rješenja, kako ih savladati te usposobiti učesnike sa metodama i znanjem za njihov rad.

Na usposobljavanju smo učestvovale Nadina Sadiković i potpisnica ovog teksta. Predstavile smo Islamsku zajednicu u R. Sloveniji i Bošnjaški kulturni savez Slovenije. Svakako je ovim organizacijama potrebno što više znanja i kadra koji će raditi s mladima te međusobno povezivanje

negdje«. A kad je u pitanju fudbal ili nogomet, taj sport doduše nije tako popularan kao u Evropi, ali će, prilikom rekreacije Amerikan-ci ipak češće »poigrati lopte« nego bejsbol ili američki fudbal. To prvenstveno važi za bijele Amerikance ili još više bjele Ame-rikanke, dok će crnci prije svega ipak poigrati još jednu partiju basketa.

No jedan utisak iz američkog načina života je kod mene prevladao nad ostalima. Ako vam se je ikad učinilo, da je kod nas život bez automobila gotovo nemoguć, to predstavlja još plaho značajniju činjenicu u američkim prilikama.

Američka kultura življenja je u svakom pogledu prilagođena automobilu, na pješake ili bicikliste se u većinskom dijelu SAD gleda kao na eksotične neprilagođene primjerke ljudske vrste. Iz te perspektive nije teško shvatiti patološku zabrinutost Amerike za svaku kap naftnih rezervi širom svjeta.

I eto tako, svaki put kad krenem pričati o Americi ispričam nešto novo, al uvjek od prilike isto. Na kraju zaključim kako i počinjem: »drugčije brate«.

na projektima koji će promovirati islam, nacionalni identitet Bošnjaka, jezik i kulturu na lokalnom i internacionalnom nivou. Ostali učesnici su sa zanimanjem pratili naša izlaganja o problemima s kojima se trenutno susrećemo u Sloveniji, kao što su stereotipi, diskriminacija, izgradnja islamskog kulturnog centra te kršenje prava Bošnjaka kao manjine i muslimana kao druge najveće religije u Sloveniji.

S obzirom da je učesnika bilo iz svih djelova Evrope, onda smo u nekim temama nalazili sličnosti, počele su se razvijati ideje i suradnja za rad na budućim internacionalnim projektima koje nudi Evropska komisija kroz svoje nacionalne agencije u »Youth programima«.

»Moja je domovina cijeli svijet….«

(Dante)

U prošlom mjesecu (juni 2003) bila sam jedna od 50-70 miliona turista koji svake godine čine pravu invaziju na grad Prag u Češkoj. Zlati Prag kao što dobiva naziv zbog svojih prelijepih zgrada koje sjaje u sunčevom osmijehu ponosi se s 1.200.000 stanovnika (u cijeloj zemlji ima oko 10.000.000 stanovnika).

Ime Prag dolazi od glagola »pražiti«, koji je vezan za dogadjaje u obliku paljenja prašuma, kako bi u 9. stolječu nastao grad Prag. U okviru Austougarske bila je to jedna od najrazvijenijih industrializiranih zemalja.

Moj cilj posjete grada bili su češki muslimani.

Malo i Židovi, koji su mi zabranili ulaz u svih šest sinagoga u Češkoj. Poznato je da su Jevreji bili oduvijek objektiv surove mržnje krščanskog društva. Bili su lišeni prava da učestvuju u javnom životu i nije im preostalo drugo nego da svu pažnju posvete sticanju što više novca. Ako uporedim 17.000 Židova sa brojkom od 10.000 muslimana u toj zemlji, ponosno izjavljujem da su muslimani iako malobrojni, puno aktivniji, obrazovaniji i s tim više integrirani u samu okolinu.

U Češkoj svake godine primi islam oko 500 osoba. Fascinantna je činjenica da se u toj brojki nalazi oko 95% ženske populacije, koje kasnije vode kurseve arapskog i engleskog jezika, predavanja o islamu (svaka prva subota u mjesecu rezervisana je za predavanja za nemuslimane), učenje Kur'ana…sa imenima Suzana, Brigitta, Hana….

Jedna od njih je i Hana-Fareeda, studentica političkih nauka u Pragu, koja sljedeće godine inshAllah odlazi na Harward.

Interesantna je njena priča oko prihvatanja islama i izgovaranja šehadeta u Thailandu, gdje je kao volonter sudjelovala u kampu za pomoč predškolskoj i školskoj djeci. Hana-Fareeda učenica je

egipatskog imama Karama, koji predvodi praški džemaat. »Mesdžid u Pragi nije potreban renoviranja, niti bilo kakvog uvećavanja. Sa obzirom na današnju brojku muslimana u Pragi, džamija nam trenutno nije potrebna. Ali ako se bude inshAllah broj muslimana-konvertita povečavao, onda će nam džamija i tekako biti potrebna«, rekao je imam Karam. Sestre se u javnosti pokazuju kao mu'minke odjevene u hidžab, koji po riječima imama Karama (po riječima sestre Fareede analiza je sasvim drugaćija) u zemlji ne predstavlja nikakav problem. Jedna od bitnih aktivnosti jeste i druženje muslimana Češke, Poljske, Austrije, Madžarske i Njemačke na lokalitetima Poljske svakog ljeta.

Postoji i Kuran na češkom jeziku kojeg je prevelo više ljudi a Kur'an kojeg sam ja vidjela preveo je Ivan Hrbek 1972. godine.To je treći prevod na češki jezik i posljednji. Prvi prevod je iz 1912.godine od patera, Ignaca Veselya. Vjerovatno je koristio starije latinske i druge prevode i ne direktno arapski original.

ali je građani, nažalost, nisu spremni prihvatiti. BiH je danas duboko podjeljena, daje veliku zabrinutost i njeno ras-padanje bi bilo ubrzano da nije međunarodne zajednice. U BiH nema poraženih ili pobjednika, već imamo međunarodnu zajednicu koja prihvata saradnju s kriminalcima koje je narod sam izabrao na zadnjim izborima«

Glavni cilj seminara »Balkans 2003«, kojeg je organizirala organizacija »Federati-on of Young European Greens« iz Belgije (član parlamenta u Bruselju) od 11. do 16. avgusta ove godine, bio je sakupiti mlade (80 učesnika) iz Europe i iz država bivše Jugoslavije gdje bi učestvovali u diskusijama o konfliktima na Balkanu i postratnoj situaciji.

Učesnici su bili mladi koji pripadaju raznim političkim strankama koje su već prisutne u parlamentima na Zapadu, nevladnim organizacijama, Mozaik, Stranka Mladih te potpisnica ovog teksta ispred Islamske zajednice Slovenije i Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije.

Zanimljivo je bilo saslušati predavanje g. Branka Todorovića (Helsinški komitet za ljudska prava iz Republike Srpske) koji je govorio o histo-riji BiH, ratu te o postratnoj situaciji. Po njegovom mišlje-nju sve su tri etničke grupe u BiH bile žrtve propagande koje su bile na

kraju uvjerene da su ugrožene i da se moraju braniti ili im je to bio izgovor za zločine koje su na kraju počinili. »Nikad u historiji BiH nije bila slobodna demokratska država pa čak ni sada kada je vodi međunarodna zajednica.

U drugom svjetskom ratu dolazilo je do podjela, jer jedan dio stanovništva bio je na antifašističkoj strani, čija karateristika je bila napraviti ideološku podjelu, a drugi dio bio je na fašističkoj strani. U tom ratu bili su počinjeni veliki zločini (ustaše, četnici) koji su ostali nerasvjetljeni poslije rata. Tada su komunisti počinili puno zločina, ali su ipak došli na vlast i pisali historiju pa čak i kasnije donosili loše odluke koje su nas dovele do nedavnog rata, jer »istina nije bila potrebna pojedincima«.

Nova vlast nekadašnje Jugoslavije nije htjela govoriti o tome, ali je to ostalo kod ljudi kao dio usmene tradicije.

Nacionalisti su imali slobodne ruke da oforme ho-mogene etnički čiste stranke i grupe.

Današnja početna pozi-cija pomirenja trebala bi biti istina o onome šta se dešavalo u ratu,

G. Todoroviću se je između ostalih postavilo pitanje »ko je prvi napao BiH«, ali direktnog odgovora nije dao.

Ovo pitanje se je na raznim radionicama i predavanjima više puta pojavlji-valo, ali svi su izbjegavali odgovor kako se ne bi pojavile tenzije među učesnicima iz BiH, Srbije, Makedonije, Kosova i Albanije.

Srbi su govorili da je Milošević kriv za rat, ali svi znamo da mu ne bi uspjelo da nije imao podršku »svog« naroda. Što znači nije kriv jedan, krivi su svi. Madeleine Rees (vođa Visokog komesa-riata za ljudska prava u BiH) bila je izuzetno kritična do rada UN i ostalih međunarodnih organizacija (UNHCR, OHCR, OSCE…) koje su u samom startu poslije rata napravile greške koje su danas posljedic-a veoma sporog rješavanja krize.

Posao im otežavaju razni faktori, kao npr. dio sta-

novništva koji se ne identificira s državom, nesuradnja, pukotine u izvođenju prava i javnog reda, razoružanje, izbjeglice, ratni profiteri, neosuđeni ratni zločinci, infrastruktura, zdravstvo i drugo…Druga smješna stvar cijelog seminara bila je ta, da je svim učesnicima iz BiH, Kosova, Albanije i Makedonije na pitanje kako vidite Balkan poslije 10 ili 50 godina bio zajedničko odgovor, a to je »RAT«.

Učesnici iz zapadnih država jednostavno nisu mogli vjerovati i ostali su zapanjeni da je toliki pesimizam prisutan na tom području.

Još jedna stvar ostala je čudna onima sa Zapada, a to je kako je moguće da Slovenija

zatvara vrata kad je u pitanju izgradnja islamskog centra i prava manjine Bošnjaka u R Sloveniji.

Bilo je jasno da oni još mnogo čega ne znaju i da nemaju pojma šta se dešava na tom »brdovitom Balkanu«.

Ovo ne pišem zato, da bih širio mržnju među ljudima. Naši dušmani su sami učinili toliko zla, da je mržnja prema zločincima tako velika, da je ne treba povećavati.

Nedelja, 12. juna 1992 u 11 sati i 45 minuta. Toga dana oni koji su preživjeli, potrpani su u autobuse i kreće konvoj sa šest autobusa i dva kamiona.

Konvoj sačinjava 520 duša, većina stari ljudi i djeca i tako toga dana napuštamo Višegrad 15 minuta prije podne. Rečeno nam je pravac Kladanj. Sa trga krećemo na Donji most, u srcima punim tuge i neizvjesnosti. Putem uz Okolišta, svuda oko puta mrtvi ljudi i stoka. Četnici nas sprovode i mi gladni, žedni i slabo obučeni, a ostavili smo sve naše dobro i naše bogastvo, koje smo mukotrpnim radom sticali decenijama.

Nekakvim sporednim putevima, šumskim putevima, stižemo na Sokolac. Pred hotelom i na livadi oko hotela, gledamo nebrojno automobila Golf, koje su opljačkali i ovdje doveli iz fabrike u Vogošći. Po kratkom zadržavanju, krećemo dalje.

Stižemo pred Olovo. Tu se zaustavljaju autobusi, jer se ne može dalje.

Bio sam blizu vrata, koja se otvaraju i četnik naređuje da sva djeca i ženskinje izađu napolje, a niko da ne smije izlaziti od muškaraca. Pokušavam da izađem, na vratima me sačeka četnik i udari kundakom u prsa, tako da sam pao na prvo sjedište u autobusu. Ubrzo dolazim svijesti i onako u napola nesvijesti, se skotrljam niz stepenište autobusa i umiješam među ostale koji su bili vani. Narod plače, neko moli Allaha za što bržu smrt. Žene, majke, sestre plaču za svojima koji su ostali na autobusu.

Tada je ostalo u autobusu 64 muškarca, koje su četnici pobili, ali Bog je htio, da ostane svjedok. Tako je jedan od tih ljudi pobjegao sa strijeljanja i ostao živ. Tu smo boravili 12 ili 14 dana, pa glad, bolest i ostale nedaće su nas natjerale, da smo krenuli preko brda u pravcu Visokog. Dugo putovanje, narod gine putem, umire od iscrpljenosti i od gladi, ali preživjeli idu dalje u neizvjesnost. Tako dospijevamo u neko selo, gdje smo bili u školi četiri mjeseca, u sobi po 50 duša, a svaki drugi dan hrana kao za malo dijete.

Tako sam smršao, da sam vagao 40 kila.

Nisam mogao više ni da hodam, niti da ustajem, pa sam ležao. Ponešto je hrane stizalo, ali od naših lopova se nije moglo dobiti, jer su oni sebi krali, pa kasnije prodavali. U toj školi nas je bilo oko hiljadu duša, većinom iz Istočne Bosne. Tu se ne mogu opisati strahote i muke. Bolje je da ih i ne opisujem. U Olovu smo proveli 14

dana, pa bi možda ostali i duže vremena da ne stižu nove grupe muhadžera iz svih mijesta Istočne Bosne, tako da se mi, koji smo stigli ranije, smiještamo u deset autobusa i krećemo dublje u našu slobodnu teritoriju.

Ovih deset punih avtobusa kreće u pravcu Visokog, koje je tada značilo neko odredište za sve koji smo otjerani i pobjegli od svojih kuća, od svojih ognjišta i svakojake dobrote. Visoko je postalo opet pribježište muhadžera Istočne Bosne isto kao i u drugom svjetskom ratu. Vidim iz autobusa da prolazimo pored Breze, ali se ne ustavljamo. Vožnja se nastavlja preko brda, šumskim putevima. Nejmamo hrane.

Slabo smo odjeveni. Skoro svakoj familiji fali poneko od bližnjih ukućana. To je tako stanje, da se to ne može riječima opisati, jer ako je džehenem patnja, onda smo mi iskusili kako je biti u džehenemu.

Noć je, kiša pada, čuje se tutnjava topova, ali se čini da je daleko od nas. Ljudi su otupili ne osjećaju više ni pravu glad, ni pravi strah više nije tako strašan. Stižemo u selo Donje Moštre, mrak je, niko nikoga ne vidiš, samo se po glasu raspoznajemo. Tu nas jedan autobus od 60 duša upućuju u selo Radovlja. Domaćini nas dočekuju kao svoju braću, i su to bile prve prijatne riječi od kako smo krenuli iz Višegrada.

Smještaju nas u školu. Domaćini uzimaju starije osobe i vode ih svojim kućama. Tu se ističe u dobroti prema muhadžerima Osman Voljevac, zatim Nezirbeg i dosta drugih seljana, koji u granicama svojih mogućnosti nam nude pomoć. Stiže nova grupa muhadžera. U školi su sve prostorije natrpane. Hrane nejma dovoljno, a da se i ne govori o tome, da lijekova nije bilo baš nikakvih.

Ja i moja žena Hatidža boravimo kod hadžinice Nazifovice. To je jedna pravedna duša, čestita žena i dobročiniteljica muhadžera. Mi nejmamo riječi kojima bi se mogli njoj zahvaliti, pa se samo nadamo, da će Allah dž. š. da joj to plati na ahiretu. Selo nije moglo da prihvati tako veliki broj muhadžera, pa naši ljudi počinju da ponešto rade i pomažu ovim dobrim ljudima.

Sazanjemo, da je naša kćerka sa djecom u školi, pa mi napuštamo ovu dobru hadžinicu i vraćamo se u školu. U školi je stanje višenego očajno. Muhadžeri sa svih strana, sa različitim običajima i različitim mentalitetima, a zajednički smještaj zahtijeva strpnost do svih i svakakvih. U školi nejma

struje, nejma vode, nejma odjeće, ali se nekako živi, i tako prođoše tri mjeseca. Počelo se je govoriti, da treba školu isprazniti da bi mogla primiti đake.

I zaista, moradosmo napustiti školu i razmjestiti po kućama ovih ljubaznih ljudi.

Ja se sa porodicom smještam u jednu srpsku kuću. Pregledam sve, da u kući nejma negdje sakrivenog krompira ili žita, ali ne nađoh ništa od toga. Nađoh jednu staru pokvarenu mašinu, popravih je te počeh pomalo raditi. Popravljam odjeću za naše vojnike, a ponešto popravim i za naše dobre domaćine.

Sa nama je i kćerka sa dvoje djece dok za naša tri sina ništa ne znamo. Tek jednog dana Crveni krst javlja, da su moja dva sina živa i da se nalaze u Češkoj. Teška neizvjesnost za trećeg sina Hasana. Uskoro dobijemo obavijest iz Goražda, da je naš sin Hasan ubijen u Višegradu. Nude mi da idemo za Njemačku kao izbjeglice. Odbijam odlazak u nadi, da ćemo se mi uskoro vratiti našim kućama, ali eto prođe osam godina, a mi jo uvijek ne znamo kada ćemo se vratiti.

Selo Radovlje, za nas muhadžere je bilo sretno rješenje, jer se nije pucalo, jer je u početku postojala opasnost od srpskih aviona ali kasnije su oni nestali. Dva moja sina, koja su izbjegla iz Višegrada i s Božjom pomoći stigli do Češke, danas žive razdvojeno. Jedan je u Njemačkoj a drugi u Americi.

Poslije Dejtona premješteni smo u Podlugove, gdje i sada živim,ali se još uvijek nadamo, da ćemo se vratiti svojoj kući u Višegrad. Kakvi su bili odnosi između nas muhadžera i domaćina iz sela Radovlje dokazuje i to, da nas ovdje u Podlugovima i nakon tolikog vakta počesto posjećuju.

Ovo sam napisao samo zato, da naša buduća pokoljenja ne zaborave što smo morali pretrpjeti a da nikome nismo skrivili ni vlas na glavi.

Bosna i Hercegovina je bila u sastavu osmanskog carstva i najzapadniji dio islamske države, zvane hilafet. Dugo godina su bili Bošnjaci vrijedni i hrabri graničari koji su uspješno odolijevali napadima Austrijanaca, Hrvata, Slovenaca i Mađara.

Međutim dugogodišnje borbe su imale i kobne posljedice za naš narod. Ekonomija je slabila, hrane je nedostajalo, sve manje je bilo muškog stanovništva...itd. Zbog navedenih (i mnogih drugih) razloga su se Bošnjaci 1737. godine prvi put otvoreno suprostavili politici Istanbula u jeku novog turskoaustrijskog rata. Austrijska je vojska tako na više mjesta provalila u sjevernu Bosnu, i Bošnjaci su se odupirali, ali je uskoro iz Istanbula stigla vijest, da se Bosno ne smije braniti, jer je Turska u ratu sa Rusijom, pa je trebalo izbjegavati neprijateljstva sa Austrijom.

Unatoč tame je Ali-paša sazvao bosanske prvake u Travnik i prenio im sultanovu poruku. Prisutni su sa ogorčenjem saslušali zapovijest i jednoglasno je odbili.

Koliko su bili odlučni u svojoj namjeri pokazuju završne riječi zaključnog dokumenta koji su danijeli: »Bosna se mora braniti pa makar nas svih to stajalo glava i imanja!« Ali-paša, iako je bio stranac, je pristao uz Bosance i tako se po zemlji proširio poziv na vojsku. Fra Nikola Lašvanin je zapisao: »Dođoše pašini ljudi po svoj Bosni i digoše sve, malo i golemo, ko god može oružje nositi...i skupi se čudna vojska strahovita:"1 Bitka kod Banja Luke Austrija je za novi rat sa Turskom pripremila ogromnu vojsku. S obzirom da su se Bošnjaci odlučili sami suprotstaviti Austrijancima (bez pomoći Istanbula), oni su očekivali, kako će ušetati u Bosnu i savladati prkosne Bošnjake. Pred upad u Bosnu, austrijski car Karlo VI. obratio se bosanskom narodu proglasom kojima je pozvao njegovo kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovoj vojsci, a

muslimanima jamči ličnu imovinsku sigurnost, ali pod uvjetom da ne pružaju otpor i da se dobrovoljno predaju.

Svojom imovinom mogu raspolagati i otići kuda žele, a oni koji ostanu MORAJU SE POKRSTITI jer im pod Austrijom kao muslimanima nema mjesta.2 Taj je poziv medutim Bošnjake još više razljutio.

Napad na bosanske granice izvršen je sa četiri strane.

Jedna je vojska pošla na Bosanski Novi, drugi na Bužim i Cetin, treća na Banja Luku i četvrta na Zvornik. Do prvog sukoba je došlo kod Zvornika gdje je domaća vosjska izvojevala sjajnu pobjedu, totalno razbivši neprijatelja. U boju su se posebno istakli sarajevski janjičari kojih je bilo 5 bajraka, predvodeni Ahmed-pašom. Ista je sudbina zadesila generala Raunacha i njegovu vojsku koja je napala Ostrovicu kod Kulen-Vakufa. I tu su vrli i hrabri Krajišniki uz pomoć vojske iz srednje Bosne potpuno porazili austrijsku vojsku. Na bojnom je polju ostalo ležati 611 Austrijanaca, zajedno sa generalom Raunachom. Na bosanskoj strani je medu poginulima bio i zapovjednik Alibeg Osmanpašić.

Kad je austrijska vojska kod Bužima i Bihaća čula šta se desilo sa njihovom vojskom kod Kulen-Vakufa, oni su se smjesta povukli nazad u Hrvatsku. Za to vrijeme je glavna austrijska vojska napadala Banja Luku koju je branila tek šaka ljudi sposobnih za odbranu. Austrijanci su iskopali

rovove i opkolili grad. Zapovjednik Banja Luke Mehmed Ćatić odmah šalje poruku Ali-paši u Travnik o situaciju u gradu i zove u pomoć.

Ukratko nakon poruke, na Banja Luku krene odred Sarajlija, a za njima cijela bosanska vojska, koja je u drugim dijelovima Bosne porazila Austrijance.

Dok su Banjalučani čekali pomoć, Austrijanci im uputiše poziv na predaju, što je Bošnjake veoma razljutilo.

Neprijatelj je nekoliko dana nemilosrdno tukao grad sa topovima, pa je tako na grad padalo dnevno 1.800 granata. Branioci su se žestoko branili, a povremeno bi izlazili iz tvrđave i napadali neprijatelja.

Historičari bilježe da je među njima bilo i žena. Prilikom jednog takvog upada su Austrijanci zarobili i jednu ženu po kojoj je general Hildburghausen poslao još jedan poziv na predaju, ali i to je bilo uzalud. I dok je grad branilo sve što je moglo stajati na nogama, desilo se nešto što je kod poštenih Banjalučana izavzvalo duboko ogorčenje.

Naime, stariji ljudi, žene i djeca su se zbog žestokog granatiranja sklonili u tvrđavu. To je iskoristio dio kršćanskog stanovništva u gradu koji je počeo pljačkati muslimanske kuće, jer su bili ubjeđeni da će Austrijanci poraziti Bošnjake i ući u grad.3 Banjalučki je kadija u najkritičnijim trenucima uradio jednu stvar koja je svojstvena samo junacima Bosne: na bedem je iznio Kur'an na koji su se svi do zadnjeg zakleli da će se boriti do posljednjeg čovjeka i da dušman može ući u grad samo preko njih mrtvih. U to vrijeme je Ali-paša sa vojskom iz Srednje i Istočne Bosne užurbano gazio prema Banja Luci. Marširalo se i danju i noću, kako bi 4. augusta sa istočne strane iznenadili austrijsku vojsku, što je veoma zbunilo glavnokomandirajućeg Hildburghausena. Pristigavši pod grad, bosanska vojska se u hodu prestroji u bojni poredak i bila je odmah spremna za okršaj. Njezina neočekivana pojava na bojnom polju i oduševljenje s kojim je nastupala, utjeralo je neprijatelja strah u kosti!?

Austrijska vojska je brojala 16.257 vojnika, od čega 4.345 konjanika.

Bošnjaka je bilo izmedu 10.000 i 15.000. Bili su to međutim sve prekaljeni borci, a branili su svoju grudu. Alipaša je za predstojeća bitku na desno

krilo stavio slavnog zvorničkog kapetana Mehmed-bega Fidahića i sve krajiške kapetane. Ostali su bili na lijevom krilu, dok su bili janjičari u sredini Nakon kratkog predbojnog govora, Alipaša povede vojska u boj.

Junaštvo Bošnjaka Boj pod Banja Lukom se zbio 4. augusta a trajao je od podne do zalaska sunca. Bosnci su odmah na početku navalili tako silovito da su za tren bile poremećene sve neprijateljske linije.

Istovremeno su iz tvrđave provalili i branioci grada, pa je u redovima Austrijanaca nastao lom i potpuno rasulo.

U jeku boja, Mehmed-beg Fidahić je sa svojim borcima tako žestoko navalio na neprijatelsku konjicu da ju je u tren oka potpuno razbio. Mnogi su se neprijateljski vojnici ugušili u Vrbasu.

Mehmed-beg je uvijek bio u žaru borbe, pa su tako pod njim pala tri konja i onda je gologlav krčio put i sjekao neprijatelja. Kad su ga ranili, odvedoše ga na previjanje, ali on se opet vrati u boj. Velikim junaštvom se istakao i čuveni sarajevski junak Hadži Ahmed Kandelija koji je sam (!) navalio na neprijateljske položaje sa topovima, pri torne napravši pravi pustoš.

U zadnjem (petom po redu) jurišu Bošnjaci konačno poraziše Austrijance koji su počeli bježati preko rijeke Vrbas. Zbog silnog tereta, ćuprija se srušila, tako da su mnogi austrijski vojnici pali u rijeku. Bezbroj ih se ugušilo, a ostali su bježali prema Savi.

Iza njih je ostala silna gomila oružja i hrane. Na bojnom je polju ostalo ležati 1.027 Austrijanaca. Ali-paša je unatoč pobjedi poslao svoju vojska da goni neprijatelja i preko Save.

Bosanski konjanici su nemilosrdno tamanili neprijatelja, sve dok ovi nisu počeli vikati: »Ako Boga znate i svece ljubite, nemojte nas više proganjati!"4 Na to ih Bošnjaci puste da se mirno prebace preko Save i tako spase. Nakon bitke, skupila se bosanska vojska i krenula za Sarajevo, Kad je napokon stigla u Šeher, započelo se slavljem koje je trajalo nekoliko dana. Iz cijelog islamskog svijeta su stizale čestitke hrabrim Bošnjacima koji su cijenili činjenicu kako je malobrojnija i slabije opremljena bosanska vojska potpuno

razvalila evropsku velesilu - Austriju.

Zbog ovog poraza Austrije se nije usudila napasti Bosnu još narednih 150 godina.

I još jedna zanimljivost Neki je pravoslavni pop prije bitke poslao svoju kćerku na drum s nešto hrane da proda vojsci koja je tuda prolazila za Banja Luku. Pri tome ju je upozorio da ne prigovori ako joj ne bi platili i da se ne protivi ako bi je usput neko od vojnika uščinio. Kad se ova vratila kući i ispričala ocu da je sve prodala i da je sve plaćeno, i da je niko nije ni prstom taknuo iznenađeni otac će na to: »Dok je takve vojske, Švabo Bosnu neće uzeti, nego će se vratiti odakle je došao!«

1.Fra Nikola Lašvanin, Ljetopis, p. 174 2.B. Babic, Proglas cara Karla VI. Na bosansko pucanstvo od godine 1 737., Vjestnik Kraljevskog Hrvatskoslavonsko-dalmatinskog Zemaljskog Arkiva, II, Zagreb 1900, p. 25 1 3.Fra Mijo Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1887., p. 62 4.S. Bašagic, o.c., p. 97

Uvjereni smo da će ova studija doprinijeti afirmiranju prijeko potrebne istine o Bosni i Hercegovini. )er gotovo sve sudbonosne odluke o našoj zemlji koje su donosili medunarodni faktori bile su zasnivane na pogrešnim predodžbama i, kao takve, veoma štetne. Uostalom, o tome zorno svjedoči i Dejtonski mirovni ugovor sa pravno-političkim rješenjima koja ne samo da nisu korespondentna sa povijesnom karatkerom ove države i društva nego za njih nije moguće naći validno uporište ni u jednoj pravno-političkoj teoriji, a kamoli u nečijem pozitivnom iskustvu.

Multilateralnost bosanskog društva je specifičnog karaktera. Ona nije, kako to neki pokušavaju predstaviti, puki zbir razl ičitih duhovno-kulturnih, civilizacijskih, odnosno etnoloških sadržaja koji, sticajem povijesnih okolnosti, egzistiraju jedni pored drugih.

Ovdje se radi o višestoljetnoj, pa i milenijskoj sedimentiranosti, preplitanju različitih civilizacijskih sadržaja i stilova življenja koji su se, gotovo u "organskom maniru", oblikovali u "jedinstvo različja".

Doista, u pravu je dr. Ivo Banac kada ističe "da Bosna i Hercegovina predstavlja zasebno društvo - zaseban kulturni prostor. Tri bosanske zajednice nikad nisu živjele u potpunoj izolaciji.

Odvojeni običaji i mentaliteti prožimali su se (a smatram da se još uvijek prožimaju) u društvu različitom od onoga Hrvatske i Srbije... Upravo zato što je ova Bosna bila integrirani kultur-

ni prostor sa zasebnim povijesnim identitetom, ona se ne može usporediti s Jugoslavijom. Jugoslavija je bila

Butmirska plastika

Butmirska keramika

država, ne društvo... Bosna, s druge strane, ma koliko slaba kao država, predstavlja istinsko društvo". /1/ Na pitanje u čemu je bila snaga srednjovjekovne Bosne kao društva, a slabost kao države, te je kao društvo opstala, a kao država dovedena u neizvjesnu poziciju, dr. Šefko Međedović odgovara: "U svim sadržajima svoga društvenog bića - jezik, običaji, tradicija, kultura, multikultura, konfesionalni pluralizam i tolerancija, koji nisu izgubljeni ni nakon potpadanja pod imperijalnu vlast (Osmansko i AustroUgarsko carstvo i Kraljevina Jugoslavija). Snaga njene državnosti nije se mogla suprotstaviti imperijalnim

silama, koje su rušile i porobljavale i mnogo jače države i društva od srednjovjekovne Bosne. Ali ni u uslovima podredenosti nikad se nije gubila ideja o vlastitoj državnosti, a nikad se nije u potpunosti ni ukidala odredena nit njene državne egzistencije."/2/ Dr. Međedović smatra da se ovdje radi o "visoko integriranoj zajednici, bez većih unutrašnjih trvenja i sukoba, nasuprot socijalnoj i konfesionalnoj strukturiranosti". Ovo je "otvorena zajednica (društvo)", posebno "prema kulturnim sredinama (Dubrovniku)".

"Multikultura ovdje izbija iz same zajednice (društva), a potom, upravo svojom otvorenošću prema svijetu se dopunjuje, produbljuje i bogati, ne gubi se autohtonost.”

Navedeno ne znači da Bosna i Hercegovina nije prolazila kroz određene diskontinuitete fizionomijskog karaktera. Ovdje su, kao što je već istaknuto, pristizali i Rimsko, i Osmansko i Austro-Ugarsko carstvo, smjenjivali se jugoslavenski režimi. Sve je to, dakako, ostavljalo tragove u karakterologiji ovdašnjeg podneblja i njegovih ljudi.

Među ključne historijske datume, "koji su imali sudbonosni uticaj na Bosnu", dr. Omer Ibrahimagić navodi 395. godinu "kada se desio rascjep izmedu Istočnoga i Zapadnog Rimskog Carstva, potom 1054. kada se rascijepilo hrišćanstvo na Crkvu sa centrom u Rimu i na Crkvu sa centrom u Carigradu. Pad Bosne 1463. godine pod osmanlijsku upravu i ukorjenjivanje islama na njenom tlu. Obnova bosanske državnosti 1943. godine i međunarodno-pravno priznanje Bosne i Hercegovine 1992. godine i reinkarniranje bošnjaštva kao nacije 1993.

Godine"./3/

Jedan od spomenutih fizionomijskih diskontinuiteta Bosne i Hercegovine se upravo odvija na matrici Dejtonskoga mirovnog ugovora (1995). Pa ipak, prolazeći kroz sva ta iskušenja, bosanskohercegovačko društvo je uspijevalo sačuvati svoju multilateralnost i otvorenost spram drugoga i drugačijeg. I to mu se, doista, ne može osporiti.

Drugačije kazano, Bosna je od svojih najranijih vremena činila jednu specifičnu prostornu i duhovno-kulturnu cjelinu. "Tu se još u prethistorijsko doba razvila jedna osebujna visoka kultura kakvu ne susrećemo u susjednim zemljama. Tu kulturu predstavljaju nadaleko čuveni Butmir i Glasinac, kulturna središta ilirskog porijekla prije otprilike 4000 godina." /4/ Iako u nauci još nije dovoljno rasvijetljeno pitanje "koje su rase i koji narodi bili nosioci prvih kultura u Bosni i Hercegovini", najraniji pisani izvori spominju ilirska plemena. "Oni se javljaju kao nosioci metalne tehnike (...) Naseljavaju se po starim

naseljima, prodirući kao stočari na bosanske visoravni, gdje u gradinama i tumulima ostavljaju bogate tragove svoje kulture: Glasinac, Sanski Most, Jezerine." /5/ Pouzdano se zna da su prije dolaska Južnih Slavena na ovim područjima živjeli Iliri. Šta se desilo sa njima? Preovladujuće je mišljenje da su se asimilirali sa Južnim Slavenima, pošto su ovi, po svemu sudeći, bili i znatno brojniji. Međutim, to ne znači da iza Ilira nisu ostali nikakvi tragovi.

Naprotiv. "Do dana današnjeg sačuvalo se u kulturi domaćega bosanskog pučanstva dosta starih ilirskih elemenata, što znači i da je ilirski sloj bio od velike važnosti." /6/ Sačuvani spomenici govore o tome da su Iliri "likovno prikazivali svoja božanstva već koncem I. milenija st. e. na način i u onom obliku kako su ih zamišljali u svojoj mašti"(npr. prikazivanje Silvana, zaštitnika šume, stada i pastira, na spomeniku u Lepenici kod Kiseljaka, potom na reljefu kod Glamoča itd.).

Kod Ilira je veoma rano došlo do formiranja plemenskih saveza. Najistaknutija plemena su bila: u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine Delmati, u Bosanskoj krajini Japodi, u Hercegovini Avdijejci, u istočnoj Bosni Antarijati. /7/ U šestom i petom stoljeću došlo je do njihovog miješanja sa novopristiglim keltskim plemenima sa sjevera, koja su sa sobom nosila mladu željeznu kulturu. "Na tu ilirsko-keltsku mješavinu nailaze Rimljani kad počinju osvajati Balkanski poluotok." /8/ Nakon toga je uslijedilo pustošenje Bosne, najprije od strane Avara, a potom i Slavena. Ovi zadnju su se u sedmom stoljeću trajno nastanili na ovim područjima, kada i dolazi do spomenutog stapanja ilirskih i slavenskih etničkih elemenata.

O prisustvu bogumila na ovim prostorima svjedoče, opet, brojni stećci razasuti posvuda po Bosni i Hercegovini. Ti "kameni spavači", kako ih je nazvao Mak Dizdar, ne daju da iščezne jedan veoma važan segment prošlosti bosanskohercegovačke. Posebna je priča o karakteru simbola uklesanih na njima, pred kojima zastaje dah svakome ko ih može i želi razumjeti.

"Bogumilska skulptura, kao centralna pojava na našem kulturno-historijskom reljefu" - ističe M. Krleža - "stoji i danas pred nama kao monumentalan i zagonetno mračan spomenik, kao kiparski ingeniozno ostvareni sarkofag nad grobljem našega umjetničkog i moralno-intelektualnog nonkonformizma kojega je nestalo u maglama i požarima davno prohujalih vijekova i katastrofa, tako simboličnih za našu mučnu i krvavu borbu, u čijem smo se vrtlogu izobličili do sljepačkih gusala,

do raje (...) do tragične sudbine uskoka." /9/ Nalazeći se pred tim reljefnim prizorima, "čovjek ima osjećaj da stoji na ruševinama jedne davno potonule Atlantide koja progovara kroz nejasnu koprenu tajanstvenih doživljaja o stvarima danas potpuno nepoznatim".

I višestoljetno prisustvo katoličanstva ostavilo je vidne tragove u multietničkoj duhovnosti i kulturi Bosne i Hercegovine. U tome posebna zasluga pripada bosanskim franjevcima. Stoljećima su predano prosvjećivali svoje pučanstvo, te sakupljali kulturno blago koje je stvarano na ovim prostorima, čuvajući ga od zaborava i nestanka. Preko te duhovnosti na ove prostore su pristizale i vibracije Zapada i zaživljavali neki njegovi sadržaji.

S druge strane, doticala ju je duhovnost i kultura Bizantije, odnosno ortodoksno hrišćanstvo, ostavljajući također vidnog traga na fizionomiji Bosne i Hercegovine. Isto tako, sa osmanskim osvajanjima ovdje je, u svojoj punini, zasjala i islamska civilizacija, koja prepoznatljivo traje i danas. Nešto kasnije pristigli su i prognani Jevreji iz španjolske. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća ovi prostori su potpali pod vlast Austro-Ugarske.

Nakon toga Bosna i Hercegovina je preživjela i sve jugoslavenske režime.

Jednom riječju, osebujnost trajanja bosanskohercegovačkog društva odvajkada je pratio nemir. Ali taj nemir trajanja nikad nije napuštala konstanta

kohezionog multietnikuma, ma koliko da su izvana, spram njega, poticane centrifugalne sile. Otuda je ovdje moglo da preživi svakovrsno kulturno i duhovno različje.

Prema tome, Bosna i Hercegovina nije parče planete na kome su se susrele i "sukobile" različite civilizacije, vjere i kulture. U takvom kontekstu se ne može predstaviti ni nedavna agresija na ovu državu, kako to, inače, sugeriraju neki analitičari, poput S.P.Hantingtona.

Riječ je, ustvari, o jednom od planetarnih čvori-šta gdje su se Istok i Zapad, Sjever i Jug, tj. različiti civilizacijski krakovi, plo-donosno uvezali poput snopa duginih boja, u kome se dovoljno jasno dalo prepoznati i ono pojedinačno i ono opće zajedničko.

Bibliografske naznake 1/ Dr. Ivo Banac, Cijena Bosne, Europa danas, Zagreb, 1994.; str. 108 2/ Dr. šefko Međedović, vidjeti: Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost, Zbornik, FPN, Sarajevo, 1996., Str.19 3/ Vidjeti isto, strana 9 4/Hadžijahić M., "Posebnost BiH i stradanje Muslimana", Centar za bosanskomuslimanske studije, Sarajevo, 1991., str. 8 5/Enciklopedija Leksikografskog zavoda, JLZ, Zagreb, 1966., str. 462 6/ Hadžijahić M., navedeno djelo, strana 9 7/Enciklopedija Leksikografskog zavoda, navedeno izdanje, str. 642 8/ Isto, strana 462 9/ vidjeti: Babić DŽ., Miroslav krleža 1893 1993., Sarajevo 1993

“Na ovom svijetu postoje ljudi sa mnogo strasti ali isto tako i ljubavi.

Jedan oblik te ljubavi ne dostiže nebo nego su temelji usidrani duboko u čovjeku. Ta ljubav strasti je posebne vrste: zagledanost i zaljubljenost u knjige. Nekad je tih zaljubljenika bilo mnogo više na što nam ukazuje historija ali i danas se mogu naći oni koji prežive svoj vijek s knjigom. Ta ljubav ne zna za starost, ne umori se nego postaje sve dublja i zori, a plemeniti onoga ko čita.”

U svijetu generalno važi izreka: »Koliko jezika znaš toliko valjaš.« Ali nažalost, sve jezike svijeta ne znamo da bismo mogli čitati kvalitetne radove koji se širom svijeta stvaraju. Tako je potrebno mnoga divna djela prevoditi.

A upravo prevoditi je teško. Naime, potrebno je preliti rad s jednog jezika u drugi a da ne bi pri tome radili nasilje nad autentičnim tekstom niti nad jezikom u koji prevodimo. Posebni problemi pojavljuju se kad su u pitanju djela različitih kulturnih i vjerskih područja.

Tekst Kur'ana nikad nije bio problem dok su muslimani bili samo Arapi. Sama objava Ku'rana trajala je od 610. do 632. godine, odnosno trinaest godina u Mekki i deset u Medini. I Muhammed a.s. je, nakon objave pojedinih ajeta citata, tražio da se Objava odmah piše i uči napamet.

Tako je u povijesti islama poznatih mnogo hafiza (ljudi koji znaju čitavu Božiju objavu napamet). No, sa ekspanzijom su islam poprimali i drugi narodi kojima je bilo potrebno i bitno približiti što autentičniju Božiju nauku. Danas teolozi nisu više tako strogi kao nekad, pa pitanje prevođenja rješavaju sa dvojezičkim izdanjima iako su čvrsto uvjereni da je svaki prijevod samo nekakav komentar izvornog teksta jer je tekst Kur'ana Božije djelo, a prijevod čovječije.

Pojačan interes za Kur'an u Europi nastao je u 12. stoljeću, nakon prvog križarskog rata. Tada je španski svećenik Robert Katenzis prvi preveo Kur'an na latinski jezik. Ovaj prijevod bio je namijenjen misionarima i teolozima, za propagandu protiv islama i muslimana. Prijevod je na mnogim mjestima namjerno iskrivljen, i kao takav korišćen u katoličkom svijetu punih pet stoljeća.

1540. godine je u Strasbourgu (Francuska) izašla knjiga »Das ist des Machometischen Gesetzbuchs vnd Türkischen Aberglaubens ynhalt, vnd ablänung« (Kur'an, muhamedanskog zakonika i turskog praznovjerja sadržaj i otklanjanje). Tom se spisu poznaje da je nastao za vrijeme turskog napredovanja na Balkanu.

Tada u polemici nije bila bitna objektivnost već jačina argumenata pa, iako je išlo za (ponovno) iskrivljene citate Kur'ana.

Polemičar je bio siguran da ga čitaoci neće moći kontrolirati jer im je bio Kur'an zbog arapskog pisma nepoznat. Postupak ovakvog dokazivanja išao je po šegi teoloških disputacija (teza, antiteza) i bio je jednostavan: iz Kur'ana bio je naveden citat kojem je slijedio nekur'anski odgovor! Opet zloupotreba samog prevođenja.

Tek od sredine 18. stoljeća počinje se realnije gledati na islam i muslimane. U tom periodu Kur'an je preveden na engleski, njemački i francuski jezik. U BiH Ku'ran je preveden nekoliko puta, a prvi prijevod pojavio se u Beogradu, 1895. godine. Njegov prevodioc s francuskog jezika bio je ljekar Mićo Ljubibratić.

1936. pojavio se prijevod Džemaludina Čauševića i Muhameda Pandže. 1977. godine, u izdanju Orientalnog instituta u Sarajevu, izašao je prijevod Kur'ana, od Besima Korkuta. I 1995. dobili smo prijevod od dr. Enesa Karića.

Za prevođenje Kur'ana na slovenački jezik, pored arapskog i slovenačkog jezika, potrebno je poznavati i druge naučne discipline. A svakako nam je prijevod potreban jer prvi pristup upoznavanja tuđe i drugačije kulture življenja i vjere jeste kroz Knjige. Kako za individualne duše tako i za narode i države važi da se moramo prvo upoznati da bi se mogli razumijeti. Mnogi ratovi, bitke i brojni nesporazumi među jednima, drugima i trećima u čitavoj historiji, posljedica su upravo nepoznavanja i neuvažavanja međusobnih razlika! Od 'svetih tekstova' pa nadalje…

Jedna od njih je i savremeni svjetski terorizam i borba protiv njega. Umjesto logike vraćanja zla sa zlom koji raste aritmetički progresivno na dugi rok bila bi efikasnija međusobna tolerancija. Toga, prije svega između kršćanskog Zapada i islamskog Istoka nažalost nema! Bar ne u tim količinama koje bi mogle konkretnije utjecati u smjer umanjenja napetosti koju krijepe predrasude i strah, koji se najlakše i najbrže mijenja u mržnju

Hoće li se ikad više skupit ekipa kao što su On, Nele ,Žena i da li žalite za Nadrealistima? Jel vam to bio najbolji dio zivota?

Možda ćemo nekad ponovo raditi zajedno, nikad se ne zna. To je svakako bio jako uzbudljiv period, ali ne mogu reći da baš žalim za njim jer sam u to vrijeme imao dosta privatnih problema.

Kako ste se uklopili sa poštenim Slovencima i kako odolite da ih ne uzimate na bosanske folove?

Ovdje mi je odlično. Volim raditi sa poštenim ljudima a što se tiče bosanskih folova ja nisam nikada nikog »uzimao« na nikakve folove nego radim svoj posao vrlo ozbiljno koliko god izgledalo čudno, baviti se sa komedijom ozbiljno!

Kada će te ponovo zasvirati i zapjevati sa Bombaj Štampom?

Trenutno se spremamo da snimimo neke pjesme koje su se sakupile u ovom periodu ali mislim da to neće biti neki komercijalni projekat nego samo onako zbirka pjesama, da se ne zaborave.

Koje je boje bio onaj NLO u Edinoj pjesmi?

Taj monolog je uzet iz nekih starih nadrealista tako da se ga jedva i sjećam.

Bio sam prilično iznenađen kad sam prvi put čuo pjesmu. Imam Edin CD u autu i »roštiljam« ga nemilosrdno.

Kad ćete se več jednom uozbiljiti (pitanje naučne fantastike)?

Pa nije to pitanje naučne fantastike.

Ja sam inače poprilično ozbiljan i obično se ljudi razaočaraju kad me upoznaju. Obavezno me pitaju zašto sam tako neraspoložen. Vjerovatno od mene očekuju prosipanje folova. Moj posao je inače vrlo ozbiljna stvar i ja ga tretiram vrlo ozbiljno, jer da nekoga nasmiješ moraš se dobro potruditi i

varaju se svi koji misle da je taj posao mnogo zabavan i za nas koji se njime bavimo..

Koliko volite Bosnu i znate li koliko bosanska raja voli vas?

Volite li vi svoju majku? (to je odprilike isto pitanje)!

Da li imate kontakte sa dr. Neletom i postoji li mogućnost za nekim remakeom nadrealista? Čujemo se povremeno a vidili smo se 2-3 puta u zadnjih 12 godina. Znam da se priprema neki dokumentarac o Nadrealistima.

Sarajevo je grad vaše mladosti.

Kakve emocije danas budi kod vas i imali nostalgije?

Ima nostalgije! Ali moja je nostalgija više vezana za ljude nego za prostor u kojem sam se sa njima družio. Često sam u Sarajevu i moj osjećaj je neobičan jer tamo odlazim na odmor a u Sloveniju se vraćam na posao. Kao nekakav gastarbajter se osjećam.

Mislite li da je sa ratovima na Balkanu gotovo i imali BiH svijetlu budućnost?

Teško je zamisliti tamniju prošlost, tako da je poslije toga svaka budućnost svijetla.

Vjerujete li u Boga i imate li strah od smrti?

Nisam ateista ali iz poštenja do pravih vjernika ne mogu reći da sam vjernik.

Spomenuli ste, kad sam trebala doći u Ljubljanu pokrivena, da je i vaša majka pokrivena!

Moja mati (Fadila skoro kao Faila) je Muslimanka ali nije pokrivena.

Kako gledate na stav pokrivenih muslimanki u Sloveniji s obzirom da je

Slovenija demokratska država, a bili smo svjedoci bezbrojnim diskriminacijama?

Iznenađuje me da se srećemo sa diskriminacijom (bilo koje vrste) u demokratskoj sredini, ali ne smijemo gledati na to previše ozbiljno. Mislim da su takvi ljudi ipak u manjini i da ovdje ipak živi mnogo dobrih, otvorenih i poštenih ljudi sa kojima možemo »popit' kafu«. Mnogima su neki naši običaji »čudni« ali to, da ih ne mogu primiti, više govori o njihovoj ograničenosti nego o našoj »čudnosti«.

Mislim i vjerujem da su ipak u manjini ali možda malo »glasniji« od većine.

Možete li zamisliti Ljubljanu sa dzamijom?

Ne mogu zamisliti da bi se moglo dogoditi da neko spriječi ili zabrani izgradnju džamije. Šta možete poručiti muslimanima koji već 35 godina čekaju na izgradnju džamije u Sloveniji?

Ma nisam ja neki faktor da bi ljudima slao neke velike poruke. Biće onako kako mora biti.

Mentalitet Slovenaca puno se razlikuje od mentaliteta naroda s kojim ste odrasli, Bošnjacima. Postoje li neke sličnosti?

Više puta sam rekao da imamo Slovenci i Bosanci isti smisao za humor.

Mi se radi zezamo na svoj račun, oni isto …. na naš!

Dobili ste Oscara. Medjutim film je bio snimljen na području Slovenije i bilo je nekih provokativnih izjava, da bi taj Oscar trebao biti slovenački.

Igrao sam u filmu koji je dobio Oskara. Nisam čuo za te izjave. Bosna je predlagala film za Oskara. Istina je da ga je mogla prijaviti isto tako i Slovenija, samo oni su vjerovatno imali neke bolje filmove za predložiti.

Dali ste vodili Tanju Ribič u Sarajevo i kakve su bile impresije?

Tanja obožava Bosnu. Još prije 5-6 godina je iznenadile novinare sa sarajevske televizije, kada je pjevala na Evroviziji u Dublinu. Kad su je počeli intervjuirati rekla im je (na tečnom bosanskom) da je ona svakako »bosanska hanuma.«

V

elik broj Bosanaca odmor u Bosni iskoristi i kao priliku za nabavku najnovijih hitova sa »narodnom« i sličnom muzikom. Ma koliko kupili kaseta i CDova prije ili poslije se zasitimo svime a hitove uskoro hitimo u kutiju sa starim kasetama i čekamo novi polazak za Bosnu.

ALTERNATIVA? Postoji! Ukoliko imate pristup internetu, posebno ako se radi o ADSL ili kablovskom internetu.Naime internet vam omogućava slušanje većine bosanskih radio stanica.

SOFTWARE Sve radio stanice se na žalost ne emituju u istom formatu pa ćete morati zavisi od formata u kojem se emituje vaša radio stanica, instalirati i taj program. Za sada dominiraju 3 formata: Windows Media, Real i

WinAmpov format.U praksi to znači da ćete morati instalirati sva tri programa. a računar će automatsko pokrenuti program sa formatom u kojem se radio emituje.

Programe možete downloadirati tj. snimiti sa ovih stranica: Windows Media: http://windowsmedia.com/download/dow nload.asp Real Player:

http://www.realplayer.com/ Winamp: http://www.winamp.com/ Sve ove programe možete naći i na skoro svakom računarskom CD-u. Zato umjesto da downloadirate sa interneta (ukoliko imate modemsku vezu) kupite zadnji broj PC&Mediji ili Monitor i spasite se čekanja.

KAKO SLUŠATI RADIO?

ČASOPIS ZA KULTURNU I DUHOVNU AFIRMACIJU BOŠNJAKA

Izdavač: BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE P.P.1624 1001 LJUBLJANA GLAVNI UREDNIK Hasan Bačić

ODGOVORNI UREDNIK Abdulah Mehmedić

REDAKCIJA Fahir Gutić, Fajik Zukanović, Huse Muminović, Šaban Delić, Nadina Sadiković, Husein Kustura

DOPISNIŠTVO Sanel Fejzić, Koper

TEHNIČKO UREĐENJE Fahir Gutić, e-mail: guta@email.si Abdulah Mehmedić

ADRESA Bošnjaška kulturna zveza Slovenije, P.P. 1624 1001 LJUBLJANA e-mail:bošnjak@slotekbir.net bkzs@slotekbir.net bkzs.fljds@siol.net Matični broj: 1161148 Poreski broj: 18322697 Tran. račun: 02083 - 0090659476 Štamparija: NOVA LINIJA d.o.o.

Kašeljska 46 e 1129 Ljubljana Zalog

Stavovi autora nisu uvijek identični stavu redakcije!

Otvorite Internet Explorer ili Netscape ili Mozillu ili neki drugi program za gledanje internet stranica. U prostor gdje ukucajete internet stranice upišite jedan od nabrojanih linkova. Ukoliko imate potreban program i radi se o direkt linku do datoteke (npr. Http://www.bih. net.ba/real/bm.ram), automatsko će se upaliti radio stanica. A ako se radi o internet stranici kao što je npr. www.rsg.ba moraćete kliknuti na neki napis gdje piše Slušajte radio uživo ili šta slično.

BOSANSKE RADIO STANICE Vama najzanimljivije su svakako radio stanice iz Bosne.

Radio stanice u REAL formatu: BM Radio - Zenica (Bošnjačkomuslimanski radio): http://www.bih.net.ba/real/bm.ram (http://www.bmradio.com) Radio Kameleon Tuzla: http://www.bih.net.ba/real/kameleon.ram Radio Slon Tuzla: http://www.bih.net.ba/real/slon.ram Radio BH 1 (samo dnevnik): http://www.pbs.ba Radio Stari grad - Sarajevo: www.rsg.ba Radio TNT Travnik: http://www.bih.net.ba/real/tnt.ram ISV Radio Sarajevo: http://www.bih.net.ba/real/isv.ram Radio Vogošća: http://www.rtvvogosca.ba/ RTV Mostar: http://www.rtvmo.ba

RTV Brčko: http://www.rtv-brcko.com Radio Beta Zenica: http://www.beta.radio.ba Radio stanice u WM formatu: Radio Naba Visoko mms://bhn1.bih.net.ba/naba Radio Kalman Sarajevo mms://bhn1.bih.net.ba/kalman Radio M Sarajevo mms://bhn1.bih.net.ba/radiom Radio Q Visoko mms://bhn1.bih.net.ba/radioq POZOR: Slušanje radio stanica je besplatno, ali ukoliko imate modemski pristup do interneta imajte na umu da se svaki minut interneta plaća. Kod ADSL ili kablovskog imate mjesečnu pretplatu i možete slušati radio bez preračunavanja, non-stop.

SLOVENSKE I DRUGE RADIO STANICE Sem bosanskih imate i iz čitave ex Juge kao i čitavog svijeta. Evo par linkova: Hrvatske radio stanice: http://www.hrt.hr/hr/ Makedonske radio stanice: http://www.mr.com.mk/ Slovenske radio stanice: http://www.rtvslo.si (Slovenske državne radio stanice) http://www.radiocenter.si/ http://www.radiodur.si/ http://www.laserr.si/ http://www.radiocity.si/ http://www.radiohit.si/ http://www.radio-kranj.si http://www.mojradio.com/ http://www.radio-viva.com/ Ukoliko vas zanimju ostale radio stanice, dobar početak može biti na: http://www.radio-locator.com/ http://windowsmedia.com/radiotuner/My Radio.asp Pazite, da sve linkove pišete BEZ RAZMAKA tj. kao jednu čitavu riječ.

Internet zaista ima bogatu ponudu i svakim danom sve je veća pa bi ADSL ili kablovski internet možda bila pametna investicija. Mjesečna ADSL pretplata za studentski paket je samo 5.900 SIT (šteka i po najjeftinijih cigara) a danas je za đaka/studenta bolje da ima internet nego školske knjige.

Jednostavna ploča, opšte raširena u srednjem vijeku, veoma često dostiže i impozantne dimenzije. Ona predstavlja najčešći oblik stećaka u Hercegovini i djelomično u Crnoj Gori, dok se u Bosni javlja sporadično.

Svakako je sanduk najkarakterističniji oblik stećaka, koji se u bezbroj varijanata i proporcija susreće na čitavom području koje obuhvataju ti nadgrobni spomenici. Na postolju ili bez njega, jednostavno ili bogato ukrašen, bez ukrasa ili sa natpisom, skromnih dimenzija ili razvijen do snažne monumentalnosti, on je najstariji i najtipičniji nosilac onih elemenata koji su sadržani u nazivu: stećak.

Sarkofag ili sljemenjak, zapravo monolit sa završetkom u vidu dvostrešnog krova, također se javlja u svim djelovima stare bosanske države. U jednom natpisu na takvom sarkofagu nazvan je »kućom«, pošto on i formalno daje utisak kuće sa strehama.

Kao spomenik najistaknutijeg oblika, od teških, masivnih ili vitkih suptilnih sarkofaga, uvijek je pripadao najuglednijem pokojniku, pa je i bogatstvo uklesanog ukrasa u skladu sa njegovom pojavom. Stećak-sarkofag nosi na sebi najveći broj figuralnih, odnosno scen-

skih ukrasa i dekorativnih motiva.

Najmonumentalniji među njima, koji se izdvaja obilnošču ukrasa i skladnom ljepotom, je jedinstveni nadgrobni spomenik iz Donje Zgošće, danas izložen u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Oblici stećaka koji se u nedostatku adekvatnijeg izraza nazivaju visoki sanduci, jesu vitki nadgrobnici elegantnih proporcija, redovno ukrašeni nizom arkada koji podsjećaju na kuću u kraškim predjelima Hercegovine i na njene kolonade. Ti arkadni stupovi, toliko česti na stećcima istočne Hercegovine, njoj susjedne Crne Gore i jugozapadne Bosne ukazuju na utjecaje gotičke arhitekture, koja je prodirala u te krajeve sa Primorja i Zapada u cjelini.

Hercegovina je uz istočnu Bosnu područje na kojem susrećemo stećakkrst u svim oblicima i dimenzijama, često postavljen uz kamenu ploču.

Ponekad je bogato ukrašen arkadama, simboličkim znacima i portretima.

Obelisk i nišan koji se svojom ornamentikom mogu vezati za stećke, poznati su samo iz Bosne, i sasvim izuzetno iz zapadne Srbije i Sandžaka.

Oni predstavljaju najmlađi oblik čije je

porijeklo nedvosmisleno orijentalno.

Hercegovina je daleko najbogatije područje sa umjetničkim ostvarenjima na stećcima, iako je i ovdje u prosjeku ukrašen svaki deseti nadgrobni spomenik. Neki uklesani motivi su čisto dekorativni, a neki imaju dubok simbolički značaj.

Njihov repertoar se kreće u širokom rasponu od geometrijske ornamentike, simboličkih znakova, fantastičnih bića, arhitektonske, biljne, životinjske i figuralne stilizovane motivike do komplikovanih scenskih prizora. Najčešči motivi su: polumjesec, zvijezda, rozeta, sunce, krst, kružni vijenac, spirala, štit i mač, dok su rjeđi prikazi svastike, ruke s mačem i motivi stabla koji dočaravaju šumu u kojoj se lovi.

Večina ukrasa uklesana je u plitkom reljefu, što posebno vrijedi za figuralnu motiviku, a znatno manji broj izveden je urezivanjem ili u nekoj drugoj sličnoj tehnici.

Ako se za neke ljudske likove na stećcima može reći da predstavljaju portret, onda su to sigurno predstave pojedinačnih figura, konjanika, parova ili čitave porodice. Pored portreta sa podignutom rukom, od izuzetne su važnosti portreti koji predstavljaju dostojanstvenike bosanske crkve, zatim likovi u stavu oranta, a naročito predstava bogorodice i svetog ratnika. Česte su scene lova na jelena jer je lov bio najomiljenija zabava feudalne gospode.

Na večim plohama stećaka prikazivana su kola u kojima se muškarci i žene drže uzdignutim rukama i plešu u ujednačenom ritmu. Česti su prizori viteških turnira i dvoboja pred kamenim i drvenih kulama ili ispraćaj u boj naoruženih vitezova na konju ili slično.

Pojava raznolikih scenskih motiva i dekorativnih ukrasa koji su dobro poznati u evropskoj umetnosti, na stećcima ne iznenađuje.

Snažni utjecaji romanike i gotike prodrli su duboko u zaleđe Bosne i Hercegovine, a političke i kulturne veze favorizirale su ovo širenje. Ako oni koji su stvarali stećke i nisu uvijek znali značenje tih spomenika, uzimali su njihov oblik, ukrase i znake i onda iz njih stvarali nove cjeline, uvijek pretočene kroz ruku seoskog klesara.

Pored svih pozajmica prenešenih na stećke iz umjetnosti evropskog zapada,

nešto se ipak nije moglo preuzeti. I upravo to je ono što čini najveću vrijednost na tim jedinstvenim ostvarenjima bosanske narodne umjetnosti.

Stvaralački duh klesara »kovača«, njihova bujna mašta i potezi njihovog nespretnog klesanja, dali su na ovim spomenicima svojim grubim a ujedno dirljivim urezom nešto, što nas uvijek uzbuđuje i nagoni na duboko razmišljanje.

Stećci su odavno skrenuli na sebe pažnju a naučni radnici su im posvetili mnoge svoje zapise. Dalekovidni hrvatski pisac Miroslav Krleža je 1950. godine, na izložbi srednjovjekovne jugoslavenske umjetnosti u Parizu sa velikim fotografijama stećaka, probudio u svijetu veliki interes za taj stilski izraz bosanske srednjovjekovne umjetnosti. Dr. Alojz Benac, uvaženi bosanski arheolog i profesor na sarajevskom univerzitetu, završio je svoj traktat o umjetnosti stećaka ovim riječima: Srednjovjekovna umjetnost na stećcima je divan primjer dugo njegovanog i osobenog stilskog izraza.

Bez obzira na čisto estetski domet, ova umjetnost zauzima dostojno mjesto u balkanskom, pa i u evropskom umjetničkom zaleđu.

Preuzeto iz literature: Alojz Benac: STEĆCI i Oto Bihalji-Merim: PLASTIKA BOGUMILA, članci u reviji Jugoslavija, Beograd 1962 Nada Miletić i Alojz Benac: UMJETNOST STEĆAKA, katalog izložbe Zemaljskog muzeja Sarajevo 1965 Salih Jalimam: HISTORIJA BOSANSKIH BOGOMILA, Tuzla 2002 BOSNA I HERCEGOVINA; STEĆCI: Likovna enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1959 i 1966

Stojim na ruševinama stare sarajevske tvrđave Bijela tabija a oči mi pune bjeline kamena sa grobova šehida. To je nekakva tajanstvena svjetlost, blijesak, koji te ispunjava ljepotom, strahom žalošću i bijesom. Sve u istom momentu.

Hiljadama je tih blijesaka. Bliješti Sarajevo. Bliješti Bosna.

Sjetih se, da sam negdje pročitao, da je najveći slovenački dramatičar Ivan Cankar, daleke 1903. godine gledajući sa Bistrika tadašnje Sarajevo, njegove mahale i mahalska groblja obasuta nišanima u pratnji »mantija« kako je u svojim pismima nazivao svoje »gostitelje« razmišljao o sivim brdima posijanim dušama umrlih.

Danas na tadašnjim grobovima stoje ruševine, obnovljene ili nanovo izgrađene ulice i zgrade sadašnjeg Sarajeva koje je na kraju 20. stoljeća doživjelo džehenem veći od džehenema Eugena Savojskog u 18. stoljeću.Velike apetite susjeda po bosanskom teritoriju, Bosna je krvlju platila. To je bio deseti genocid nad Bošnjacima. 200.000 žrtava. Po navodima gospodina Amora Mašovića, predsjednika Federalne agencije za traženje nestalih osoba, u BiH je do danas otkopano više od 290 masovnih grobnica a nove se svakodnevno odkrivaju i odkopavaju. U tim grobnicama je 91% žrtava bili su Bošnjaci, 6% Srbi, 2% Hrvati i 1% ostali. Više od 12% je bilo

osoba ženskog spola i više od 3% mlađih od 18 godina. »Ako kažem mlađi od 18 godina, to znači jedan Almir, koji je rođen u logoru, koji je prvu godinu svog života proveo u logoru u Vlasenici. I kad kažem mlađi od 18 godina, mislim na jednu bebu čije ime danas ne mogu izgovoriti jer ga nije ni imala, jer je bila stara dva dana i jer je sa ta dva dana života izgorjela u kući Kurspahića zajedno sa petdeset drugih Kurspahića i njihovih rođaka u Višegradu. Kad kažem mlađi od 18 godina, mislim na sve one nerođene bebe i na sve one majke u trećem, četvrtom, petom ili devetom mjesecu trudnoće«, rekao je Amor Mašović na tribuni u Tešnju. »Nama su pobili toliki narod, oteli toliko teritorija, a mi se ponašamo kao da se je to dogodilo nekom drugom.

Svakodnevna iskopavanja Amora Mašovića i njegovih suradnika mnogi Bošnjaci doživljavaju kao da on tamo kopaju ugljen i kamen a ne kosti njihovih najmilijih«, dodao je drugi učesnik na toj tribini.

»Moj užas od zaborava veći je od užasa nad svim onim Što sam prisiljen pamtiti!« Anonimus, koji je preživio holokaust

Srebreničanin Halil Džananović (52) životno je rijetka a pjesnički još neotkrivena pojava u bošnjačkoj poeziji. Pjesnik i publicist živio je i radio preko dvadeset godina u Beogradu dok ga nisu zbog »sumljive« poezije prognali i to u isto vrijeme kada i njegov narod iz Podrinja. U Beogradu je objavio dvije zbirke pjesama: »Klasanje« i »Buđenjem krik« dok je treća »Pjesme vatri prinesene« (u rukopisu) izgorjela u roditeljskoj kući u Podosoju kod Srebrenice zajedno sa mučki ubijenim roditeljima.

Od 1993. godine živi i radi u Amsterdamu gdje je jako aktivan u bošnjačkim asocijacijama. Njegovi napori su usmjereni buđenju nacionalne svijesti Bošnjaka i upozorenju, da se zlo ne zaboravi. U jednom razgovoru je rekao: »… A osveta, pravda i najbolja osveta će biti samo onda kadar postanemo jak kolektiv i narod da nam se ne desi, ne daj Bože, novi genocid jer guslari ne sjede skrštenih ruku…«.

Photo: A.Mehmedić