Bošnjak 14

BOŠNJAŠKA KULTURNA ZVEZA BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE List Bošnjačkog kulturnog saveza SLOVENIJE P.P. 1624 LJUBLJANA

e-mail: bkzs.fljds@siol.net bkzs@slotekbir.net

1930 - Sarajevo

Alipašina džamija

Vijest o smrti prvog predsjednika Predsjedništva BiH zatekla me u Kopru. Već u povratku prema Ljubljani dogovorio sam odlazak na dženazu-namaz. Tako sam s grupom prijatelja u utorak 21. oktobra uputio se put Sarajeva.

Ulazak u grad u kojem sam proveo četiri najljepše godine života, godine studija nije bio kao oni prijašnji ulasci u to mjesto.

Padala je kiša, Sarajevo je bilo tužno. Izgubilo je osobu koja ga je očuvala i koja je bila dobrim djelom uzrokom da se u njemu i dandanas susreću različite kulture i civilazacije. Alija Izetbegović, kao i Sarajevo povezivao je orijent i okcident.

Grupa prijatelja odlučila je prošetati Baščaršijom. Nije ni šetnja bila ista. Krenuli smo od Bakija, pored Sebilja, Begove džamije, kroz Ferhadiju pa sve do Vječne vatre. Nijednog izloga nije bilo bez slike Alije Izetbegovića čiji je lik govorio kako se žitelji glavnog grada BiH s tugom i ponosom spremaju na posljednji ispraćaj svog predsjednika.

Alija Izetbegović rođen je 8. augusta 1925. u Bosanskom Šamcu. Osnovnu i srednju školu završio je u Sarajevu. Prvi put je uhapšen 1945. godine, jer je pripadao organizaciji ''Mladi muslimani'' i osuđen je od strane vojnog suda na tri godine strogog zatvora. Nakon izlaska iz zatvora posvetio se studiju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu. Između ostalog napisao je ''Islam između Istoka i Zapada'', ''Islamska deklaracija'' i ''Problemi islamskog preporoda''. Ovi naslovi bili su dobrim dijelom razlog ponovnog hapšenja 1983. i osude na 14 godina robije. U zatvoru je ostao oko šest godina. Nakon izlaska iz zatvora Izetbegović je uz pomoć istomišljenika osnovao Stranku demokratske akcije. Na prvim slobodnim izborima u BiH SDA je dobila najviše glasova i odigrala je odlučujuću ulogu u odbrani Bosne i Hercegovine. Izetbegović je izabran za predsjednika stranke, a zatim i za predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. U tom periodu potvrdio je principe tolerancije koje je cijelo vrijeme zastupao, a bio je žrtva totalitarizma na kojeg nije odgovarao revanšizmom.

Nedugo zatim, izbio je rat u BiH 1992. godine. Bošnjački narod doživio je veliki genocid, a Izetbegović je uspio savladiti opasne struje koje su željele uzvratiti istom mjerom. Dobitnik je niz priznanja kao što su Nagrada Kralj Fejsal, Medalja Centra za demokratiju iz Vašingtona, a španski list madridski ''El Mundo'' Aliju Izetbegovića izabrao je za ličnost 1995. godine u svijetu.

Nekoliko univerziteta su mu dodijelili počasnu titulu doktora nauka.

Alija Izetbegović bio je mislilac i državnik kojeg ćemo pamtiti po stalnoj borbi za demokratiju i Bosnu i Hercegovinu. On je ličnost čija se misao poštovala na svim stranama svijeta.

Vjerovanje u pravdu bila je njegova žvotna filozofija.

U srijedu 22. oktobra o.g., u ranim jutarnjim satima, pokrenuta je rijeka naroda koja je iz svih krajeva BiH i svijeta krenula prema Sarajevu. Krenuli su put Sarajeva i vjernici i nevjernici, starci i omladina, siromašni i bogati, invalidi, pripadnici različitih vjera, porijekla i političkih ubjeđenja. Hiljade njih, desetine hiljada i napokon stotine hiljada. Sarajevo je osvanulo kišovito, ali to nije omelo spomenutu rijeku naroda da prisustvuje dženazi-namazu Alije Izetbegovića. U proteklih desetak godina Bosna i Hercegovina oprašatala se od velikih ljudi, ali nikada ni u jednoj tuzi nisu bili kolektivno ponosniji, kao što je

bio slučaj s Alijom Izetbegovićem. Baščaršija je bila prepuna tužnih lica pristiglih iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine i svijeta. Kiša nije prestajala. Kada su muezini zaučili ezane za podne-namaz svako je tražio mjesto u prepunim džamijama da oduži dug prema Dragome Bogu te se uputi na Trg Bosne i Hercegovine na Marindvoru i oprosti od svog predsjednika koji nas nije ostavio osramoćene, već ponosne. Nekoliko minuta prije 14 sati dženaza je dovežena iz zgrade Predsjedništva BiH na Marindvor. Prije klanjanja dženaze-namaza prisutnima se obratio visoki predstavnik Pedi Ešdaun koji je između ostalog rekao: ''Kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, on je crpio snagu iz islamskog nasljeđa i evropskog porijekla, i jedno i drugo ga je obogaćivalo, i ni za jedno se nije izvinjavao. Mogao je živjeti udobno, prihvatajući diktate historije i sklanjajući se iza vela pristojnog konformizma. Umjesto toga, on je proveo godine u zatvoru zbog političke vizije koja je često bila iskrivljena i isto tako često neshvaćena…'' kazao je Ešdaun. (Preneseno iz Preporoda, br.21/767) Član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić kazao je: ''…

Dijelim mišljenje s onima koji kažu da bez Alije Izetbegovića vjerovatno ne bi bilo ni BiH. Vjerovao je da je Bog stvorio sve ljude jednakim i slobodnim i tako se ophodio. Bio je čovjek izuzetne širine i tolerancije,'' između ostaloga kazao je Tihić.

(Preneseno iz Preporoda, br.21/767) Reisu-l-ulema Islamske zajednice dr. Mustafa Cerić obratio se nakon klanjanja dženaze- namaza koju je i predvodio, a mi za čitaoce Bošnjaka izdvajamo dio njegova govora: ''Voljeli su Aliju Izetbegovića svi oni koji su cijenili čovjeka koji je na Zapadu bio istinski prijatelj Istoka, a na Istoku uvjerljiv tumač Zapada. To je bio Alija Izetbegović, predsjednik, učitelj, brat i prijatelj kojeg smo više voljeli u njegovoj dobroj naravi nego što smo ga cijenili u njegovoj velikoj brizi i istinskom naporu da svijetu pokaže da je dobar vrijenik istovremeno i koristan čovijek. Nadam se da ćemo ljubav prema njegovoj dobroti pretvoriti u poštovanje njegove duše i pravednosti njegovog života'', između ostalog rekao je reis Cerić. (Preneseno iz Preporoda, br.21/767) Potom je dženaza krenula put kovača. Sve ulice kojima se kretala bile su zakrčene bez obzira na veliku kišu koja je padala taj dan. Od Baščaršije do Kovača tabut Alije Izetbegovića nošen je na krhkim bosanskim rukama uz izgovaranje tekbira. Potpisnik ovog teksta imao je čast nositi tabut nekoliko metara. Poseban je to osjećaj. Imao sam priliku nekoliko puta sresti Aliju Izetbegovića.

U lijepim đačkim uspomenama ostao mi je susret s njim pred Carevom džamijom u Sarajevu kada je mom prijatelju i meni prišao, pružio ruku i upitao se. Činilo mi se da nikad u životu neću doživjeti veću čast. Njegova bolest, radi koje je vjerovatno i preselio na drugi svijet, bila je uzrokom da ga sretnem u Kliničkom centru u Ljubljani i izmjenim nekoliko riječi.

Mnogi su se pitali zašto Alija Izetbegović nije ukopan pred Begovom džamijom pored bosanskih velikana od Gazi Husrev-bega, Safvet-bega Bašagića i drugih. Doznali smo da je njegova želja bila da se ukopa pored svojih saboraca, šehida koji su natopili Bosnu svojom krvlju i koji su dali život za opstanak svoje domovine. Njegova želja je ispunjena, ukopan je na šehidskom mezarju Kovači 22. oktobra 2003.

Taj dan proglašen je danom žalosti u Federaciji BiH, jer ''gospodin iz Doboja'', koji ne zaslužuje da ga spomenemo imenom i prezimenom u ovom tesktu, nije htio podržati prijedlog Predsjedništva BiH da se 22. oktobar proglasi danom žalosti u cijeloj demokratskoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini.

Smrt je najbolja mjera života. To su pokazale prepune ulice Sarajeva koje su bile preplavljene srcima koja su u sebi nosila riječ halal za predsjednika Izetbegovića.

Bosna i narod kojem je pripadao Alija Izetbegović uspravna čela i otvorenih očiju, toga dana, gledali su u svijet. ''A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! (Kur'an) Neka Allah, dž.š., našeg Aliju Izetbegovića nagradi džennetskim baščama za njegovu ovozemaljsku misiju!

Nevzet Porić

U sedmoj, završnoj tačci Povelje potcrtano je legitimno bošnjačko pravo da svoj maternji jezik imenuju primjereno praksi u narodnom životu minulih decenija i stoljeća, te iskazana spremnost da se isto takvo pravo uvaži i kada je riječ o drugim narodima u Bosni i šire. Uz to, označena su kao dobrodošla jezikoslovna bavljenja i općenito zalaganja na području kulture koja vode boljem međusobnom upoznavanju i uvažavanju naroda na bosanskohercegovačkom prostoru: "Ističući legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bošnjaci podržavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i šire, a smatraju dobrodošlim lingvistička istraživanja i zalaganja u kulturi koja će omogućiti naše bolje upoznavanje i međusobno uvažavanje."

Pogled na zbilju života u Bosni, ni u prošlosti, ni u sadašnjosti nije mogao ponuditi vjerodostojnu procjenu stanja ukoliko nije bila uvažena neobična složenost suodnosa vjera, tradicija i kultura naroda koji nastanjuju ovaj prostor.

Kako se u jeziku ogledaju sva dešavanja u životu jednog naroda, pogled na

ovu dionicu narodne samosvojnosti morao je gubiti na svojoj vjerodostojnosti ukoliko nisu uočavani složeni suodnosi u životu narodnih zajednica Bosne, čiju je zbilju života jedan češki publicist u austrougarskom razdoblju označio kao "kalajdoskop".

Zbilja života Bosne, u svojoj punoj zamršenosti, otimala se uprošćenim pristupima i ostajala nepoznanica mnogim koji su umišljali da su našli spasonosnu formulu za njezinu neuhvatljivu "kvadraturu kruga". Pjesnički je tu zbunjenost pitaca pred tajnom Bosne najupečatljivije obuhvatio Mak Dizdar pjesmom Zapis o zemlji. Razumljivo je zato da je i pitanje jezika u ovoj složenoj zajednici naroda također često izazivalo zbunjenost i pogrešne procjene onih koji su pokušavali dati valjan odgovor u pogledu na to osjetljivo pitanje.

Najnovija dešavanja u Bosni u deceniji koja je iza nas dodatno su zamrsila, a uz to još u većoj mjeri otvorila proces politizacije različitih pitanja koja se tiču jezika. Već je primijećeno da se u pola Bosne, na prostoru dejtonske Republike Srpske, sprječava svaki bosanski pridjev, ne samo onaj koji dolazi u nazivu za maternji jezik Bošnjaka; u amandmanima na ustav RS, u nabrajanju jezika kojim govore konstitutivni narodi koji nastanjuju administrativno-politički prostor "manjeg entiteta", izbjegnuto je "pridjevsko" imenovanje jezika jer je procijenjeno da ne bi prošlo nametanje bošnjačke nominacije u atmosferi zagrijanoj raspravama koje su bile u toku, a bosanska se nije nipošto željela prihvatiti; u žustrim, užurbanim nastojanjima da se što prije stigne i do odlučnih razlika kada je riječ o jeziku, u prvoj dionici protekle decenije, čak je bio propisan ekavski izgovor u službenoj štokavštini, od čega se kasnije odustalo, a jezičkoj homogenizaciji, koja prati nesmiljenu etničku homogenizaciju na označenom prostoru, služi pismo ćirilica, koje se želi prikazati

neodvojivim od Srpstva; ukupno ponašanje društveno-političkih struktura odaje uvjerenje da je jezičko pitanje u ovom entitetu odsudno i "zauvijek" riješeno. Što se tiče prostora Federacije BiH, stanje se razlikuje zavisno od toga da li se radi o kantonima sa bošnjačkom ili sa hrvatskom većinom. Slika u pogledu jezika usložnjava se na prostoru Federacije BiH već činjenicom da se nastava jezika i književnosti odvija zapravo po dva programa: federalnom, u kantonima sa bošnjačkom većinom i dijelom u mješovitim kantonima, te "hercegbosnaškom", koji je istovjetan sa programom u RH, u županijama sa hrvatskom većinom i dijelom u "mješovitim" kantonima/županijama.

Međutim, u javnoj upotrebi jezika, od Daytonskog mirovnog ugovora naovamo, hrvatski jezik nalazi se u funkcionalnom prodoru u takvim razmjerama da bi oni koji bi samo po tome sudili o etničkoj slici u Federaciji BiH zaključili da Hrvati čine izrazitu većinu stanovništva u odnosu na Bošnjake, a ne obrnuto. Zapravo, oni koji nameću hrvatski jezik na prostoru Federacije BiH isturena su ruka tuđmanovske velikohrvatske politike prema Bosni, koji je polugama privrede i kulture nastavljaju dijeliti i nakon Daytona, sve do današnjeg dana.

Gorljivi zagovarači i žilavi radenici na provođenju te zamisli jako dobro znaju da je područje jezika izuzetno djelotvorna poluga. Njihovoj nakani veoma pogoduje okolnost da potrebne jezičke priručnike, urađene u Hrvatskoj, začas imaju u rukama u potrebnoj kvaliteti i u količinama primjerenim potražnji. S druge strane, Bošnjaci su za potrebe jezičke standardizacije maternjeg, bosanskog jezika priredili tek prve priručnike, koji nisu u takvim tiražima da bi zadovoljili osnovne po-

trebe, a u nekim dionicama nisu kvalitetom na potrebnoj razini. U naznačenim okolnostima vodi se na prostoru Federacije BiH neravnopravna borba u kojoj zagovaračima nametanja hrvatskog jezika stoje na raspolaganju brojnija i jača oružja i oruđa.

Na drugoj strani, četa boraca za bosanski jezik malobrojna je i za nje ne stoje ni država (koje u Bosni nema!), ni akademije, ni instituti, ni zavodi... Da stvar za Bošnjake bude još nepovoljnija, u novije doba izgubili su učenog i smirenog znalca i borca, Aliju Isakovića, koji se za bosanski jezik borio i kao književnik, i kao jezikoslovac, a koji je iskru tog žara, u kreševu rasprava o jeziku skraja šezdesetih prošlog stoljeća, preuzeo i dalje ponio, našavši se u podsticajnom društvu zemljaka Maka Dizdara, od kojeg je preuzeo i uređivanje za Bošnjake životno važnog časopisa Život, onog gromadnog pjesnika čija je životna pjesnička zbirka uzdrmala ondašnju jugoslavensku književnu javnost, a kojem je zauzimanje za jezik bosanski dovodilo četničke huškače pred kućna vrata.

Osim brojnih polemičkih bitaka, koje u vidu mladalački proživljenih, duhovitih i oštrih, ali i pronicljivih i temeljito pripremljenih ogleda i razgovora vodio u razdoblju dužem od tri decenije, Isaković je objavio prvi razlikovni rječnik bosanskog jezika (Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku), u najdramatičnijem trenutku bošnjačke historije, krvave 1992. godine. Isaković je rukovodio i radom "Preporodove" komisije koja je dala upute za izradu prvog pravopisa bosanskog jezika (Senahid Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo 1996.), a njegov doprinos proučavanju bosanskog jezika od

golemog je značaja, kako za savremene tako i za proučavaoce koji dolaze. U nizu prvih važnih knjiga, kojima se učvršćuje svijest o bošnjačkoj narodnosnoj samosvojnosti, Bošnjaci su u proteklim godinama dobili i svoju prvu gramatiku, kao zajedničko djelo nešto starijih i sasvim mladih boraca za bosanski jezik (Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić, Gramatika bosanskoga jezika, Zenica 2000.), a korpusu knjiga važnih u borbi za dostojanstven položaj bosanskoga jezika mogu se pridodati jezička trilogija (Trilogija o bosanskom jeziku) najizraslijeg bošnjačkog lingviste, Dževada Jahića (Bošnjački narod i njegov jezik, Bosanski jezik u100 pitanja i 100 odgovora i Školski rječnik bosanskog jezika, Sarajevo 1999.) te prinos slaviste Ilijasa Tanovića sa područja frazeologije (Frazeologija bosanskoga jezika, Sarajevo 2000.). U nabrajanju temeljnih priloga proučavanju bosanskog jezika objavljenih u novije doba ne smije se izostaviti zbornik radova sa simpozija o bosanskom jeziku, održanom u Bihaću sjeseni 1998. godine (Simpozij o bosanskom jeziku, Sarajevo 1999.), gdje je objavljeno tridesetak priloga, pretežno bošnjačkih lingvista, kao i zajednički dokument učesnika skupa, naslovljen kao Zaključci Simpozija o bosanskom jeziku.

Međutim, u predočavanju onog što čini izravnu literaturu o bosanskom jeziku valja uzeti u obzir priloge nastale u ranijem razdoblju, u decenijama kada još nije bilo riješeno pitanje imenovanja standardnih jezika na južnoslavenskom prostoru, tj. među narodima čija zajednička jezička osnova nije upitna.

Takve priloge proučavanju bosanskog jezika, u vidu zasebnih knjiga ili pojedinačnih tekstova u periodici ili posebnim izdanjima, bez izričitog imenovanja pojave, dali su najstariji

bošnjački lingvisti, kao što su Ismet Smailović i Asim Peco kao i oni mlađi, uz već ranije spominjane - Mevlida Karadža, Naila Hebib-Valjevac, Hanka Vajzović, Hasnija Muratagić, Remzija Efendić-Parić, Ibrahim Čedić, Muhamed Arnaut, Muhamed Šator i neki drugi, pretežno okupljeni oko Instituta za jezik u Sarajevu. Dakako, priloge proučavanju bosanskog jezika dali su i lingvisti izvan bošnjačkih redova, u novije doba i nekih koji dolaze sa udaljenijih slavenskih prostora (doktorska disertacija jedne Poljakinje o bosanskom jeziku). Nažalost, nigdje se bosanski jezik ne proučava institucionalno i organizirano na razini države ili naroda, kako je sugerirano jednim neostvarenim zaključkom spomenutog simpozija, gdje zaključak pod tačkom 1. glasi: "Kadrovski osnažiti Institut za jezik u Sarajevu, redehnirati njegove zadatke i preimenovati ga u Institut za bosanski jezik." Nepostojanje takvih institucioniranih bavljenja bosanskim jezikom ne mogu zamijeniti građanske inicijative, kakva je u svojoj osnovi BZK "Preporod", iz čije je jedinice, imenovane kao Institut za bošnjačke studije, potekla Povelja o bosanskom jeziku.

Srećom, u pravnom smislu bosanski jezik nije ilegalac: našao je mjesto u federalnom ustavu, a odsjek za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik), kao i neke slavističke katedre u Evropi uvažavaju samosvojnost njegove pojave i čuvaju njegovo ime. Bosanski jezik nije bez budućnosti, usprkos djelovanju protivbošnjačkih snaga. Dostojno mjesto bosanskom jeziku svojim djelovanjem moraju izvojštiti prije svega bošnjački lingvisti, a oni dobrohotni iz drugih naroda mogu i treba da im u tome pomognu.

U sljedećem broju vam donosimo članak prof.dr. Remzije Hadžiefendić-Parić “standardni ili književni bosanski jezik” (sa predavanja održanog 18.10.2003 u prostorijama Gimnazije Poljane u Ljubljani.

Bosna je, medutim, bila odijeljena od Karadžićeva nacionalno jezičnog pokreta, mnogo više nego od ilirizma, u kome su aktivno sudjelovali barem bosansko-franjevački pisci. Bosanski Muslimani nisu znali ni za jedan ni za drugi pokret, zatvoreni u svoju kulturnopovijesnu sferu i svoje bošnjačke tradicije imena i jezika. Nakon kristalizacije stariničke povijesno-kulturne svijesti o domovini, narodu i jeziku iz šezdesetih godina XIX stoljeća, kao prethodne etape u etničkoj identifikaciji bošnjačko-slavenskog porijekla i izvorišta Bosanskih Muslimana, novo razdoblje njihova nacionalnog formiranja nastupit će dvije decenije kasnije, od kraja osamdesetih godina XIX stoljeća, u doba bosanskomuslimanskog književno-kulturnog preporoda, i to u posebnim društvenim uvjetima opstanka ovog naroda, te pod pritiskom specifičnih političkih okolnosti: s jedne strane, stanja austrougarske okupacije; i, s druge strane, jačanja nacionalne svijesti Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, te formiranja opozicionih pokreta prema tuđinskoj upravi.

Još u pripremi otpora okupaciji istaknuti su medu zagovornicima svi dotadašnji nacionalno-patriotski pojmovi bošnjaštva svedeni na Bosanske Muslimane: jedni su govorili da je sultan pod pritiskom velevlasti morao dati Bosnu

Austro-Ugarskoj da je okupira, a da on Bošnjacima preporučuje odbranu zemlje, jer se turske vlasti ne smiju u to upuštati; drugi, "pravi Bošnjaci" su, međutim, isticali da je Bosna njihova domovina i da sultan može dati Stambol, a ne Bosnu, i sve da sultan poručuje da se predaju Austriji, oni to neće učiniti.l90 Ali u objavi Narodnog odbora i glavnog komandanta Bosanske ustaničke vojske spominjala se samo Bosna kao "draga domovina", njeno stanovništvo svih triju nacionalnih grupa, sa naglaskom na vodećoj ulozi Bosanskih Muslimana, dok o Turskoj i sultanu nema ni spomena, čime se htjelo pokazati da se ova zemlja sama brani.191 I austrogarska uprava je od samog početka svoje vladavine prihvatila ideju bošnjaštva kao integralnu za "Muhamedance, grčko-istočnjake i katolike",192 što je, u člancima štampanim latinicom, izraženo već u sedmom i osmom broju novopokrenutih "Bosansko-hercegovačkih novina" iz 1878, s istovremenom težnjom da, na osnovi nesumnjive slavensko jezičke bitnosti Bosanskih Muslimana, proširi jaz između njih i doskorašnje osmanske vlasti.193 “Materinski nam je jezik-kaže se u drugom članku, također 1878. godine kojim se svaki dan razgovarate, i koji najbolje razumijete a to je naš bosanski. U tom jeziku brzo i lahko se nauči čovjek čitat i pisat; pak i ostale nauke mogu se u tom našem plemenitom jeziku podpuno svršiti..."194 A da je taj naziv jezika bio prirodan čak i za Bosanske Muslimane u Crnoj Gori svjedoči Salih Gašović u svome alhamijado Mevludu koji je izišao 1878. godine u Vilajetskoj štampariji Kosovo u Skoplju. U "predgovoru" svoga Mevluda on piše: Kad se nađoh u Kolašin kajmekam, (Znadem da sam puno nakis u kelam), Moliše me kolašinski prviši: "Nami Mevlud daj bosanski napiši!”

Sad bijaše tarih kad me moliše Dan deseti od redžeba bijaše: "Mi smo žudni znati Mevlud šta piše, Našem svecu mi smo ašik odvijše.

Drugi jezik mi lijepo ne znamo, Allah jedan, hak Pejgamber! svi znamo,

Što j'u Kur'an na sve iman imamo, Bošnjački nam Mevlud gradi molimo. "195 U četvrtoj godini ovih službenih novina, koje su promijenile svoj naziv u "Sarajevski list", objavljuje se u nastavcima rječnik Turcizmi u Bosni,196 bez oznake njegova sastavljača koji je u stvari bio novinar Miloš Mandić, svakako s namjerom odvajanja orijentalnog leksičkog naslijeđa od izvornog narodnog govora u Bosni i Hercegovini. Od 1882, godine, dolaskom Benjamina Kallaya za vrhovnog upravnika Bosne i Hercegovine, započelo je razdoblje političkog propagiranja i forsiranja službenog austrougarskog "bošnjaštva", koje će trajati više od dvadeset godina. Po ugledu na političkopublicističku tradiciju iz potonjeg vremena osmanlijske vladavine, narod je u cjelini nazivan "bosanskim", a jezik je još od 1883. službeno imenovan također bosanskim imenom, uz ravno-pravnost latinice i ćirilice, dok su postojeće narodne grupe priznavane kao ravno-pravne, uz podvlačenje vjerske tolerancije. Godine 1883. uveden je i jedinstven fonetski pravopis u službenoj upotrebi i u školstvu, bez leksičko-morfoloških razlika u tekstovima oba pisma,197 da bi sedam godina nakon toga, 1890, Zemaljska vlada izdala i Gramatiku bosanskog jezika za srednje škole, a 18. juna 1896. godine evropski čuveni filolog i profesor Bečkog univerziteta Vatroslav Jagić je na sjednici Carevinskog vijeća održao govor u kome je dao podršku uvođenju naziva bosanski jezik, koji se "već u XVII i XVIII vijeku upotrebljavao", ističući da je to "isti jezik koji Srbi nazivaju srpski, a Hrvati hrvatski".198 Nastavljajući tako zapravo političku ideologiju Topal Šerif Osmanpašina interkonfesionalnog bošnjaštva koju je vodila osmanlijska uprava u Bosni šezdesetih i sedamdesetih godina, Kallayeva nacionalna politika se zasnivala na vjerskoj toleranciji i poštivanju pariteta, a cilj joj je bio da u domaćem stanovništvu razvije osjećanje bosanske narodnosti na osnovi izvjesne tradicije bosanstva kao oznake državne odnosno vilajetske posebnosti. Braneći se od srpskih i hrvatskih tvrdnji da je on "bosanstvo" izmislio, Kallay je isticao da naziv Bosna spominje još Konstantin Porfirogenit i da

se ova riječ upotrebljava i u svim slavenskobosanskim izvorima, da i pored antagonizama izmedu konfesija, odnosno naroda, stanovnici Bosne nazivaju sebe Bosancima ili Bošnjacima, te da se ova zemlja osjećala uvijek kao nešto posebno, da se, navodno, uvijek oslanjala na nekog moćnijeg, bizantijskog cara, ugarskog kralja, sultana te konačno austrijskog cara, te da se biće "bosanskog" naroda ogleda u toj historijskoj tradiciji.199 U nastojanju da bosanstvo naučno dokažu i da ga učine elementom svoje političke ideologije i L. Thalloczy je 1900. u predavanjima na Diplomatskoj akademiji u Beču govorio o nastanjivanju slavenskih plemena, došavši na Balkan na prijelomu VI-VII stoljeća, "u dolini rijeke Bosne, koja geografski predstavlja kičmu današnje Bosne", a ona se "prvi put pod topografskim imenom Bošnjanin, Bošnjak pojavljuje... u XII vijeku kao političkoistorijski individualitet koji igra veliku ulogu"; i dalje je isticao: "Sve ove narodnosti koje se u geografskom smislu, kratko zovu Južni Slaveni, predstavljaju u Srednjem vijeku tri političke nacije: Hrvate, Srbe i Bošnjake".200 Ali dok je to interkonfesionalno bosanstvo za vrijeme Kallayeve uprave predstavljalo osnovni politički program za koji će se režim zalagati svim sredstvima, medu Bosanskim Muslimanima je bošnjaštvo i dotada živjelo kao vlastito predanje iz prošlosti i kao niz ranijih historijsko-političkih i književno-kulturnih izraza i uobličenja, naporedo sa osjećanjem vjerske pripadnosti, tvoreći s njome svijest etničkog narodno-domovinskog i duhovno -kulturnog razlikovanja od ostalih naroda u Bosni i Hercegovini, koji su se uskoro i sami odvojili i nacionalno-kulturno sjedinili sa svojim maticama.201 O tome prirodnom i neprekinutom bošnjačko muslimanskom osjećanju svjedoči stvaralačka djelatnost ne samo iz starine nego i u okviru tada suvremenog književno-kulturnog preporoda ovog naroda, koji je započeo još prije pokretanja lista "Bošnjak", nakon deset godina gluhog doba u njihovu kulturnom životu.

Na čelu grupe koja je propovijedala ideologiju bošnjaštva prije "Bošnjaka", a okupljala se od 1888. oko Muslimanske čitaonice /kiraethane/ na Bentbaši, bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, za koga dr. Vladimir Ćorović kaže da je bio i ostao prototip onih ljudi, književnih stvaralaca koji su samo Bošnjaci i Muslimani, koji su osjećali samo bosanski i smatrali za težak grijeh da budu Srbi i Hrvati.202 Iskazujući svoje bošnjaštvo on je nastavljao Gradaščevićevo političko odvajanje od Turske, ali je religiju, kao duhovnu poveznicu sa Osmanlijama i kao

činjenicu razlikovanja od ostalih Južnih Slavena, odvojio od narodnosti i spustio u drugi plan dajući prvenstvo nacionalnom osjećanju: "Bošnjak koje vjere bio da bio pisao je on 1886, - on je opet osto pri svojoj narodnosti; vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je musloman, /.../ ali se nije nikad svoje narodnosti odrekao, već ju je vazda dobro čuvao kao svetu stvar./.../ Da se je salila narodnost u vjeru, te da se ne pazi na narodnost, ne bi se Bošnjaci toliko puta sa svojim kalifom /sultanom/ tukli i borili za svoje pravo i običaje." 203 Ali je on ipak u svojoj koncepciji bošnjaštva podrazumijevao prvenstveno Muslimane kao i Gradaščević, na što se svodio i smisao upotrebe naziva "Bosnewi", "Bošnjak" i "bosanski jezik" u orijentalskoj i alhamijado literaturi,204 odvajajući se od Topal Šerif Osman-pašine i Kallayeve političke ideologije. On je tako bio prvi Bosanski Musliman koji je u publicistici izrazio potrebu emancipacije Bosanskih Muslimana od Turske,205 kao što je prvi od Bosanskih Muslimana putem javne riječi iznio stav o bogumilskom porijeklu bosanskomuslimanskog plemstva.206A kad je izišao njegov zbornik Narodno blago, latinicom, 1887, i u hrvatskoj i u srpskoj kritici naišao je na sračunatu dobrodošlicu. I dok je Miroslav Alačević uzvikivao: "Fala velikome Allahu kada se i moj prijatelj Mehmed pojavio na književnome polju i pojavio tako dično i častno da prokrči put ostaloj braći slavenskim poturicam, "207 Vid Vuletić Vukasović je poželio da ova knjiga iziđe štampana "i u cirilskom ruhu, kaonuti sto Bošnjaci muhamedovske vjere /osobito plemići/ pišu od pamtivijeka starom bosančicom, to im je to najmilije pismo, biva to im je baština od junačkih pradedova, viteškijeh Bogumila. Oni su bosančicu kroz vijekove kao manet sačuvali, a omiljela je mjezimica stare bosančice sadašnja ćirilica, stoga će junački Ljubušak zaođesti svoje krasno blago narodnom kadifom, biva našom srpskom ćirilicom",208što je Kapetanović, koji se pri pisanju zaista i sam služio bosančicom, iduće godine 1888. i učinio tiskavši Narodno blago i ovim pismom. U smislu isticanja Bosanskih Muslimana kao nastavljača bosanske tradicije govori i izdavanje Hörmannove zbirke Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini u dva toma 1888. i 1889, za koje je sam Kalláy u prepisci sa Zemaljskom vladom napisao da "predstavljaju jednu osobitu smjesu starih bosanskih naravi i muhamedanskih običaja.˝209 A Hörmann je to u predgovoru razvio, uz napomenu o vodećoj ulozi Bosanskih Muslimana u Bosni. U početku bosansko-muslimanskog književno-kulturnog preporoda ove dvije knjige njihovih narodnih pjesama, štampane latinicom, uz Kapetanovićevo

Narodno blago, učiniše mnogo na širenju latinice među Bosanskim Muslimanima i na progirivanju raspona njihove pismenosti i kulture prema evropskom Zapadu, nakon tradicionalne bosančice, bosanske ćirilice kao jednog od svojih pisama iz starine.

187 Ibidem, 392.

188 Ibidem, 96.

189 Ibidem 467, 468.

190 Hamdija Kreševljaković: Sarajevo u doba okupacije Borne 1878. Sarajevo, 1937. 18.

191 Ibidem, 41-43.

192 Jedan Bošnjak: Odanost naroda bosanskog. Bosansko-hercegovačke novine, 1/1878, 7, 2, od 22. rujna.

193 Anonim: Odziv Bošnjaku. - Bosanskohercegovačke novine, l/1878, 8, 1, od 26. rujna.

194 Anonim: Za prosvjetu. - Bosanskohercegovačke novine, l/1878, 8, 3, od 26. Rujna 195 Alija Nametak: Grrševićev bosanski mevlud, Kalendar "Narodna Uzdanica", 1936, str. 66-83.

(Postoji i separatni otisak članka sa Mevludom.)

196 Miloš Mavdić: Turcizmi u Bosni. - Sarajevski list, 4/1881, br. 65, 67, 70, 73, 76. 197 Todor Kruševac: Sarujevo pod austrougarskom upravom 1878-1918. Sarajevo, 1960, 264-265.

198 Tomislav Kraljačić: Krtlujev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903. Sarajevo, V. Masleša, 1987, 238.

199 Mustafa Imamović: Pravni položaj i unutrašnjo politički rzvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914. Sarajevo, Svjetlost, 1976, 70-71.

200 Ibidem, fusnota 9.

20l Muhsin Rizvić: Književno stvaranje muslimanskih Pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske Vladavine, 1. Sarajevo, ANUBrH, 1973, str. 69.

202 Dr Vladimir Ćorović: Mehmed beg Kapetanović Ljubušak. Književna slika.

Sarajevo, 1911, I. 203 Mehmed beg Kapetanović Ljubušak: Što misle muhamedanci u Bosni. Sarajevo, 1886, 6-7.

204 Muhsin Rizvić: Književno stvaranje..., I, 85-86.

205 Ibidem, 82

206 Tomislav Kraljačić: 0. c., 197. Vidi: Kapetanović, Što misle muhamedanci u Bosni, 8, 16.

207 Dr Vladimir Ćorović: 0. c., 14.

208 Vid VuletiĆ Vukasović: Narodno blago. Sakupio I izdao Mehmed beg Kapetanović Ljubušak... - Bosanska vila, 3/1888, 1, 14.

209 ABH, ZMF, BH, Pr. No. 17/1888.

Gledam sliku Ivane Koblica: »Bosanec z guslami« i pitam se, kada su to Bošnjaci imali gusle i kada su one utihnule?

Znam da je slovenska slikarica živjela dosta godina u Sarajevu, da je na svojim slikama ohranila dosta starih pokrajina i ondašnjih poznatih ličnosti i običaja i da je puno doprinjela stvaranju prve enciklopedije o Bosni i Hercegovini na njemačkom jeziku po austrougarskoj okupaciji. Žive generacije Bošnjaka malo su ili skoro ništa učile i znale o postojanju bošnjačke epike.(1) Po školskim nastavnim planovima učili su ih o guslarima, narodnim svircima koji su zvucima gusala pratili pjevanje narodnih usmenih pjesama koje su opisivale »junaštvo« srpskih i hrvatskih junaka. Prednjačio je »kosovski ciklus« koji je puno doprinjeo stvaranju srpskog kosovskog mita kojeg su Bošnjaci u agresiji 91-95. platili sa dvjesta tisuća života. Da li se može postati junak u pobjedi nad kukavicom? Ne! Dakle, protivnik je morao biti isto tako junak, ali o tome nije zaželjeno razmišljati a kamoli tiskati na kesicama za šećer nekvog Hrnjicu.

U to vrijeme guslari su bili hroničari svoga vremena pjevajući o nenapisanoj historiji svoga naroda, o svojim junacima i njihovim zgodama. Evo šta je o tome zapisao Kosta Hörmann 1888. jedan od prvih filologa, koji je proučavao to narodno blago u svojoj prvoj latinicom pisanoj zbirci iz koje su se Bošnjaci učili latinicu:(2) »Za ovih deset godina, kako boravim u Bosni i Hercegovini, mnogo mi se puta dešavala prilika da uđem u domove naših muhamedovskih domorodaca. Mnogi sam ugodni časak proveo s njima u ugodnom razgovoru i prijateljskoj zabavi.

Na mnogom sijelu vidio sam, kako je toj junačkoj našoj braći prava radost, kad im zagude javor-gusle, pa kad uz njih iz pjevačeva zvonka grla zaori tanko glasovito pjesna: »O junaštvu i o dobrim konj'ma.« Vidjeh kako se našim begovima i agama zasvijete oči, kad im pjevač zapjeva staru slavu i stare junake, kad spomene viteškog Mustaj-bega Ličkog, hrabrog buljugbašu Muja i njegovog brata gojenog Halila, Osmana Arnauta, bega Ljubovića i tanke

bajraktare Orlanovića, Đulića, Vrsića i druge.

Uvjerih se brzo, da među ovim pjesnama ima odista plemenita blaga, koje bi vrujedilo iznijeti iz zabiti, neka se sav narod njima naslađuje i diči…

Dosada se našlo dosta zaslužnih muževa, koji su pribrali ovakoga blaga, te rasuli među narod, pa njime zadivili i svu prosvijećenu Evropu.

Ali, sve, što su slavni Vuk StevanovićKaradžić, Petranović, Simo Milutinović i drugi revnici do sada pribrali, malim je izuzetkom niklo među krštenim dijelom našega naroda. Lijepe njihove zbirke ovakih tvorina narodnog duha poznate su dugo i široko. Naprotiv ostadoše junačke i druge pjesne naših Muhamedovaca dosle skrivene u zabiti…« U znanstvenim krugovima bošnjačko / muslimanska epika je još od V.S.Karadžića predstavljana kao »srpskohrvatska« epika (Srba turskog zakona?) u smislu njene pripadnosti »srpskohrvatskom« jeziku odnosno ovim tradicijama jer su većinski narodi političkim hegemonizmom osporavali bošnjački nacionalni identitet pa se radi toga ova epska usmena tradicija u privatnim zbirkama iz 1888, 1889. i 1899. obznanjuje kao epske pjesme Muhamedanaca, a u izdanjima iz 1933. i 1976. kao epske pjesme Muslimana te konačno 1995. kao bošnjačka epika.

Poslije Karlovačkog mira 1699. godine Bosanski pašaluk je smanjen skoro na granice današnje BiH i Sandžaka. Sa izgubljenih prostora muslimani su bili protjerani ili pokršteni pa Bosanski pašaluk postaje središte njegovanja epske tradicije većine južnoslavenskih muslimana.

Kod Srba i Hrvata (3) obično su guslari bili slijepci koji su se preživljavali guslarenjem. Postojale su takozvane i »sljepačke akademije«. Po znanim podacima posljednja »sljepačka akademija« bila je u Irigu i ugasila se krajem 18. stoljeća.

Alois Schmaus (1901-1970) jedan od najznačajnijih znanstvenika koji su proučavali bošnjačku/muslimansku epiku i koji je na temelju sjećanja najstarijih ljudi iz Novog Pazara o narodnom pjevaču Ćor

Husi Husoviću zapisao: »Dok se hrišćanski slepci po pravilu trude, da izgledaju što bednije, da bi već svojim izgledom probudili milosrđe i potakli kršćanske duše na darežljivost, Ćor Huso se kretao i držao kao pravi pripadnik ,,gospodske rase''. Putovao je samo na konju, pod oružjem praćen naoružanim momkom. Salko Hot, koji je u sjećanju još nosio Ćor Husinu sliku, opisuje njegov izgled ovako: nosio je plahtu od čohe crvene, sa rukavima svezanim na habat, ispod toga miltin, pantolone zelene (čakšire suknene nikad nije nosio), kalčine od crne kože, fes i veliku čalmu. U pojasu je nosio veliki nož (jatagan) i dvije puške male sa srmom. Takvom odijevanju odgovaralo je njegovo držanje, gospodsko važno i dostojanstveno… Uvijek ga je neko morao voditi na njegovim putovanjima; ispred njega išao je momak (od njegove svojte) naoružan, pored ostalog oružja još i džeferdarom. Njegova pojava mora da je bila impozantna. Bio je visok i vrlo krupan. (po Halilu Hamzagiću bio je težak 120 kg), tako da ga je, inače snažan konj, jedva nosio. Bio je ,,plavušast'' imao je brke (kako se Hamzagić izražava) kao punu šaku« Slovenački filolog evropskog ugleda Matija Murko (1861-1951) ostavio je osebujan zapis o dostojanstvenom držanju Smail-bega Ćengića, kojeg je »morao dugo moliti, da mu zapjeva«. Bio je očaran begovskom kulturom koja se odražavala u begovom pjevanju.

M. Murko, koga u naučnim krugovima smatraju utemeljiteljem južnoslavenske etnologije uveo je terensko rekognisiranje, spajajući ga sa zemljepisnom etnograf-

skom metodom i počeo fonogramski zapisivati glas, tekst i muziku, smatrajući epsku pjesmu kao živu, usmenu riječ opirući nastanak bošnjačko/muslimanske epike, njenu osnovu i tematiku na stoljetne hrišćansko-muslimanske sukobe, a sadržaj te epike vidi u socialnim osnovama života, konzervatizam sa mitskom osnovom i romantičarskim svojstvima je objašnjavao višegodišnjim njegovanjem ovih pjesama na dvorovima bošnjačkih plemića. Viteštvo ove epike (borbu za čast i obraz, viteško nadmetanje, turnire, formu kićenja epskog života) vidio je kao posljedicu staleško vladajućeg gospodskog položaja Bošnjaka/ muslimana u doba turske vladavine.

Bošnjačku/muslimansku epiku je smatrao originalnom usmenom tvorevinom u koju je uvrstio i epiku Sandžaka iako ova sadrži vlastita estetska obilježja. Smatra je izuzetnom kulturnom pojavom »budući da često opjeva iste junake i događaje kao i pjesme pravoslavnih i katoličkih kršćana, i to istim krasnim jezikom… Od svih poznatih literatura to je jedini primjer, gdje imamo pjesme na istom jeziku i u istoj formi od obiju zaraćenih strana…Već godine 1913. bio sam iznenađen, kada sam opazio, da u jednoj kafani pjeva muslimanima o ramazanu katolik, i dobro sam odmah počuo obrazloženje, da žive u slozi, da se sjećaju onog što je bilo i da poštuju svako junaštvo.« Murko je poznavao bošnjačko/ muslimanske pjesme iz prve publikacije V. S. Karadžića, opterećenog ideološkim nasljeđem i evropskim romantizmom historijografije, koja je u folkloristici prouzrokovala mariginalizaciju te epike promicanjem tzv. »hajdučko-uskočkog ciklusa srpskohrvatske epske pjesme«.

Protagonist ovog shvatanja je bio i srpski etnolog (vukovac) Vojislav Đurić, koji je tvrdio, da bošnjačko/muslimanska epika proslavlja eksploatatore nasilja, age i begove.

Najstarija bošnjačko/muslimanska epska pjesma, koja pjeva o junaštvima smederevskog sandžak-bega Ali-bega Mihal-oglua zabilježena je u hronici na turskom jeziku 1474. godine i u putopisu na latinskom jeziku iz 1475. godine. Na latinskom jeziku je i putopis Benedikta Kuprešića iz 1530. godine gdje »izvještava« o bošnjačko/muslimanskoj epskoj tradiciji u Kamengradu, te izvještaju šibenskog kneza na italijanskom jeziku.

U hronici (Tarih) o junacima Bošnjacima (Bosnewi) govori i turski povjesničar Ibrahim (Alajbegović) Pečevi (1574-1659) i Evlija Ćelebija, turski putopisac iz 17.

stoljeća u svojim putopisima ohranio je dragocijene podatke o epskoj pjesmi i usmenoj predaji o historijskim ličnostima Bošnjaka/muslimana. Prve žive opise bošnjačkih/muslimanskih epskih pjevača, izvještavajući o njihovom gostovanju na dvorovima dubrovačke vlastele, ostavio je sarajevski hroničar iz 17. stoljeća Mula Mustafa Bašeskija.

Teško je u ovom kratkom članku navesti sve izvore i zapisivače ali ne moremo mimo Koste Hörmana navesti i Luku Marjanovića, koga je financirala Matica Hrvatska i koji je uz pomoć Bošnjaka iz Krajine i grupe hrvatskih književnika 1886-1888 od devet pjevača zabilježio 270 junačkih pjesama sa preko 277.000 stihova.

Na američkom univerzitetu Havard, u biblioteci Wiedener je shranjena kolekcija južnoslavenske epske usmene tradicije koja sadrži oko 1.500 bošnjačko/ muslimanskih i kršćanskih epskih pjesama, oko 11.000 lirskih tekstova i 3.000 gramofonskih ploča. Kolekciju su stvarali filolozi Milman Perry (1902-1935), A.B. Lord (1912-1991) i D.E. Bynum.

Metodom upoređivanja Homerovih epova sa jednim od kapitalnih djela bošnjačko/muslimanske usmene epske tradicije - epom usmenog mitotvorca Abdulaha Avde Međedovića (oko 1880-1953) iz Bijelog Polja (Sandžak) Ženidbom Smailagić Mehe koji ima 12.311 stihova A.B.Lord je iznio tezu u kojoj tvrdi, da je usmeni tradicionalni pjevač mogao sam stvoriti epsku pjesmu duljine Ilijade i Odiseje i odklonio raniju teoriju o kolektivnom tvorcu epa odnosno tvrdnju, da su oni bili proizvod pisanja. A.B.Lord je upoznao mitske sile prošlosti čijim je djelovanjem proizveden ep i dokazao, da je moguće pomoću tradicijskih sredstava izražanja sastavioti ep dužine Ilijade ali da je pri tome presudan i neophodan talenat i sposobnost autora.

I na kraju: Kad su utihnule bošnjačke gusle?

Okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine na silu je zamijenjena islamska civilizacija kršćanskom.

Nastupila su neka druga »nejunačka vremena« u kojima su Bošnjaci doživjeli svoj ekonomski, socialni, politički i vojni fijasko tvrde neki autori a po mom skromnom mišljenju to se je dogodilo pedesetak godina ranije, kažnjavanjem pobunjenika

bune Husein-bega Gradaščevića protiv turskih reformi i za bosansku državnu autonomiju, kada je Omer-paša Latas uništio snagu bošnjačkog materialnog i intelektualnog bistva, koje se nije oporavilo do dana današnjeg.

1) Večinski narodi na Balkanu osporavali su bošnjački nacionalni identitet a u dvadesetom stoljeću su izravno djelovali i na neustaljeni naziv ove epike. Odlukom Bošnjačkog sabora 27. i 28. septembra 1993. godine u Sarajevu dotadašnja nacionalna nominacija »Musliman« zamijenjena je nazivom Bošnjak i zato sam u svom članku pisao bošnjačko / muslimanska epika. Da je hegemonija još uvijek prisutna na balkanskim prostorima govori činjenica u ustrajanju javnih medija na skoro doslovnoj upotrebi riječi »musliman« namjesto riječi Bošnjak.

2) Hörman Kosta: Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, knjga prva, 1888, Sarajevo 3) Jugoslovenska enciklopedija, knjiga 2, D-HELIO, Zagreb, 1967 Literatura: Prof. dr. Rašid Durić: Antologija krajiške epike, Bihać, 1998 Dr. Smail Balić: Kultura Bošnjaka, Sarajevo, 1994

Europska komisija za borbu protiv rasizma in netolerancije (ECRI) je 14. oktobra organizirala okrugli sto povodom svog drugog izvještaja o Sloveniji, objavljenog julija ove godine. Glavne teme su se odnosile na sam izvještaj, ECRI-jeve preporuke u vezi sa nacionalnim zakonodavstvom za borbu protiv rasizma i rasne diskriminacije, anti-diskriminacijsko zakonodavstvo u Sloveniji, položaj etničkih manjinskih zajednica sa područja bivše SFRJ i rasizam i ksenofobiju u javnom diskurzu u Sloveniji. Osim rijetkih vladinih predstavnika, okruglom stolu su prisustvovali svi značajniji akteri slovenskog civilnog društva i predstavnici tzv. ranjivih društvenih grupacija, kao što su Romi, manjine naroda sa područja bivše SFRJ, azilanti itd.

Za Bošnjake, kao i pripadnike ostalih manjina sa područja bivše SFRJ (to je Albance, Crnogorce, Hrvate, Makedonce i Srbe ili skraćeno ABCHMS, kao što ih je nazvala dr. Vera Kržišnik-Bukić sa Instituta za narodnostna pitanja), koji konstituiraju oko 10% cjelokupnog stanovištva, a u nekim urbanim sredinama čak preko 20% (popis stanovništva 2002), je ECRI-jev izvještaj od velike važnosti, zato što navodi upravo položaj tih manjina kao pitanje, koje zahtjeva od Slovenije posebnu pažnju u borbi protiv rasizma i rasne diskriminacije. Naime, ECRI u svom izvještaju uočava, da se pripadnici tih manjina suočavaju sa »vladinom i društvenom diskriminacijom« (ECRI 2003: 16), čemu najviše pridonosi nepostojanje opširnog antidiskriminacijskog zakona i nepriznavanje kolektivnih kulturnih prava tzv. »neautohtonih« manjina, među koje se ubrajaju ABCHMS-i i Romi sa područja bivše SFRJ, koji su se doselili u Sloveniju prije 1991., to je u doba postojanja zajedničke države. Naime, sa osamostaljivanjem Slovenije su pripadnici tih naroda izgubili status konstitutivnih naroda ili narodnosti (osim Roma, koji, nažalost, tog statusa nisu imali), i postali pripadnici nepriznatih i de iure nepostojećih etničkih manjina.

Do sada su se mnoga međunarodna tijela za nadzor nad implementacijom standarda za ljudska prava, kao što su već spomenuti ECRI, Komesar za ljudska prava Vijeća Evrope, Komitet UN za

ljudska prava, Komitet UN za eliminaciju rasne diskriminacije, Radna grupa UN za manjine itd., kritički opredijelila do pristupa slovenskih vlasti do nepriznatih manjina, zato što je diskriminatoran i u suprotnosti sa međunarodnim standardima za zaštitu ljudskih prava i prava manjina.

Tako g. Alvaro Gil-Robles, Komesar za ljudska prava kod Vijeća Evrope, koji je službeno posjetio Sloveniju 11-14. maja, u svom izvještaju objavljenom 15. oktobra ove godine navodi, da je prilikom razgovora sa predstavnicima slovenskih vlasti u više navrata upozorio na položaj nepriznatih manjina i pozvao vladu, da proširi aplikaciju Okvirne konvencije za nacionalne manjine i na te manjine i da riješi to pitanje zakonskim putem. Ali je kod pojedinih političara naletio na negativan odnosno zadržan stav oko rješavanja zakonskog položaja ABCHMS-a u Sloveniji. Direktor Ureda za nacionalne manjine (g. Janez Obreza, prim. a.) je ugovarao priznanju »novih« manjina time, što bi bilo njihovo »moguće priznanje komplicirano, jer te osobe ne žive 'tradicionalno' u Sloveniji, već su ovamo imigrirale uglavnom kao ekonomski migranti u vrijeme postojanje bivše Jugoslavije«, a predsjednik nacionalnog parlamenta (g.

Borut Pahor, prim. a.) rekavši, da »iako se o tom pitanju diskutira, bilo bi teško tim grupacijama podijeliti sličan status, kao što ga imaju mađarska i italijanska nacionalna manjina« (Report by Commissioner for Human Rights 2003: para 20).

U svom izvještaju je Gil-Robles naveo i problem Bošnjaka, zato što nemaju pristupa do nijednog javnog medija, bilo TV kuće ili radija, koji emitira na bosanskom jeziku (ibid: para 19), a upozorio je i na diskriminaciju, sa kojom se susreću slovenski muslimani već 30 godina, a to je nepostojanje džamije odnosno islamskog kulturnog centra u Sloveniji (ibid: para 23).

Najveći paradoks slovenskog pristupa do manjina se odražava u primjeru slovenskih državljana romskog porijekla, koje slovensko zakonodavstvo takođe razlikuje na osnovu njihove »autohtonosti« odnosno »neautohtonosti«. Da bude ironija još veća, čak ni »autohtoni« Romi nemaju isti nivo manjinske zaštite kao italijanska i mađarska nacionalna manjina. Da slovenska

vlada ozbiljno misli sa (trajnim) uskraćivanjem elementarnih ljudskih prava velikom dijelu svojih državljana, dokazuje i deponiranje deklaracije, da se Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina i Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima odnose samo na italijansku i mađarsku nacionalnu manjinu i djelimično na autohtone Rome, prilikom njihove ratifikacije.

Na nekonzistentnosti i neopravdanost pristupa slovenske vlade i postojećeg zakonodavstva su na okruglom stolu ECRIja upozorili su kako dr. Kržišnik-Bukić tako i predstavnici nepriznatih etničkih manjina u Sloveniji. Tom prilikom je dr. Ilija Dimitrijevski, predsjednik Makedonskog kulturnog saveza u Sloveniji, pročitao Javnu inicijativu, s kojom je pozvao slovensku vladu, da ispoštuje međunarodne dokumente, koje je ratificirala, da financijski pomogne nepriznate manjine u njihovim nastojanjima, da očuvaju svoj specifičan etnički, jezički i vjerski identitet, i time pridonese očuvanju multikulturalnosti slovenskog društva. Dr. Dimitrijevski je pozvao i vlade matičnih država, da pomognu svojim manjinama u Sloveniji, što bi bilo od velike koristi kako za Sloveniju tako i za druge države nastale na području bivše SFRJ, jer bi se tako učvrstila gospodarska saradnja i izgradio zajednički intelektualni prostor.

Inicijativu su podržali i potpisali i predstavnici Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije, Saveza srpskih društava Slovenije, Saveza hrvatskih društava u Sloveniji, predstavnik Albanskog kulturnog društva “Migjeni” i crnogorskog kulturnog društva “Morača”. Inicijativi su se na okruglom stolu pridružili i predstavnici "neautohtonih" Roma u Sloveniji.

ECRI u svom izvještaju isto tako izražava zabrinutost zbog raširene diskriminacije u svim sferama društvenog života, sa kojom se susreću pripadnici etničkih manjina sa prostora bivše SFRJ i Romi.

ECRI tako uočava, da imaju pripadnici tih manjina otežan pristup do javnih ustanova, kao što je obrazovanje, socijalno skrbništvo i stambeni smještaj, a takođe su česte žrtve diskriminacije pri zapošljavanju, što mnogim osobama ne-slovenskog etničkog porijekla onemogućava punu integraciju u socijalni i ekonomski život slovenskog društva. ECRI takođe primjećuje, da je nezaposlenost među pripadnicima manjina znatno veća nego među pripadnicima većinskog stanovništva (ECRI 2003: 134).

Po mišljenju ECRI-ja je problematičan i odnos javnih službenika do pripadnika manjina i nedržavljana, što se među ostalim odražava i u tome, što državna tijela ne vode sistematične evidencije o rasističkim djelima, prijavama takvih incidenata policiji, a kamoli rješavanja takvih prijava (ECRI 2003: 18). ECRI je kritičan i do rasističkih stereotipa o pripadnicima manjina, koje često šire sâmi mediji. Tako je npr. uobičajena praksa slovenskih medija, da navodi narodnost navodnog počinioca kaznenog djela, a eklatantan primjer je nedavni medijski linč bjegunca iz Bosne i Hercegovine, koji je bio osumnjičen za silovanje.

Nakon što ga je žrtva identificirala kao mogućeg počinitelja, a policija je proslijedila medijima, da je osumnjičeni »priznao« djelo, iako se je pred istražnim sudom branio šutnjom. Nacionalna TV kuća i dnevni tisak je 1. oktobra o tom događaju izvještavao krajnje neprofesionalno i ne pustivši nikakve sumnje, objavivši sljedeće: »35-godišnji državljan BiH je 27. septembra u okolici Kopra na grozovit način silovao 21-godišnju 'domačinku'« (etničku Slovenku; prim. a.). TV i tisak su naveli i puno ime i prezime navodnog počinitelja, radno mjesto, zanimanje i mjesto privremenog boravka. Nakon što je DNK analiza pokazala, da se DNK osumnjičenog ne podudara sa DNK-jem počinitelja, je tužilaštvo osumnjičenog (sasvim korektno i u skladu sa zakonom) ispustilo iz pritvora, a što je nacionalna TV kuća 6. oktobra popratila sljedećim izvještajem: »Činjenice pokazuju, da je policija pridržala pravog počinitelja... Obala je šokirana, sve skupa graniči na nevjerojatno (...) Osumnjičeni (sic!) 35-godišnji bosanski bjegunac (...se) nesmetano šeta na slobodi« (Mladina, 13. oktobar 2003: 21). Ova priča je idealan prikaz, kako lahko stereotip o Bosancu silovatelju, duboko usidranom u slovenskoj javnosti, nadilazi ustavom zagarantovano pravo svakog osumnjičenog počinitelja kaznenog djela, da se smatra nevinim, dok mu se ne dokaže suprotno. Ali, kako je iz socijalne psihologije poznato, da se predrasude i stereotipi hrane sâmi sobom i da se moraju samopotvrđivati, kako bi preživjeli, elementarno pravo osumnjičenog je u ovom primjeru moralo biti brutalno zgaženo, da bi se potvrdilo ono u što je većina Slovenaca već, ili želi, biti ubijeđena!

Na problem rasističkog i ksenofobnog javnog diskurza ili »govora mržnje« (hate speech), koji nije usmjeren samo protiv Bosanaca, već protiv »južnjaka« ili »čefura« uopšte, Afrikanaca, azilanata, izbjeglica itd., i koji eskalira prilikom medijski napuhanih »problema«, kao što su izbjeglička i romska »problematika«, pitanje »izbrisanih« i državljanstva, prava

muslimana do vjerskog objekta itd., su na okruglom stolu upozorili prof. dr. Srečo Dragoš sa Univerziteta u Ljubljani i bivši ustavni sudac Matevž Krivic. Dr. Dragoš je ispostavio, da netoleranciju u Sloveniji omogućavaju tri elementa: etno-nacionalizam, ksenofobija i socijalna distancija koji čine začarani krug. Po Dragošu, etnonacionalizam se uspostavlja razmeđivanjem između socijalnih grupacija sa namjerom vrijednosne kategorizacije razlika, preko kojih se učvršćuje podjela društvene moći. Vrijednovanje razlika podstiče ksenofobiju, koja funkcionira sa namjerom uspostavljanja socijalne distancije, a koja opet opravdava uspostavljanje homogenih etno-nacionalnih struktura. Taj začarani krug netolerancije, po mišljenju Dragoša, u Sloveniji vrti upravo država odnosno politika.

Kreiranje takvog netoleratnog javnog raspoloženja sa strane politike najbolje vidimo, po Dragoševom mišljenju, u primjeru pitanja izgradnje džamije. Naime, nakon što su ljubljanski vijećnici sproducirali sve moguće etno-centrističke, ksenofobne i rasističke argumente protiv izgradnje džamije, cijela medijska (a time i javna) debata oko džamije se je zreducirala na pitanje »džamija: da ili ne?«. Kao da se ne radi o elementarnoj ljudskoj slobodi oko 50.000 slovenskih muslimana, već o pitanju, o kojem se može odlučivati na referendumu kao i o pitanju privatizacije Slovenskih željeznica ili nedjeljnog radnog vremena trgovina. Komercijalna TV kuća POP TV je, naravno, iskoristila senzacijonalnost džamije i ponudila mogućnost slovenskim gledateljima i gledateljicama, da iskažu svoju netoleranciju putem TV referenduma u popularnoj talk-show emisiji Trenja, u kojoj je preko 66 % gledatelja i gledateljica bilo protiv izgradnje džamije (POP TV, Trenja, 23.januar 2003). Pri tome očito ne zaostaje ni nacionalna TV Slovenija, koja je nedavno postavila pitanje, »šta je Sloveniji, po mišljenju gledatelja i gledateljica, potrebnije: 1. džamija, 2. prevod Kur'ana, ili 3. novi nogometni stadion?« Velika većina (preko 70% njih) je, prema očekivanjima, odabrala nogometni stadion (TV Slovenija 2, Studio City, 20. oktobar 2003).

Iz navedenih primjera je razvidno, da je ECRI u svojoj ocjeni, da se pripadnici etničkih manjina u Sloveniji nalaze u zaista teškoj situaciji, jer su ispostavljeni diskriminaciji u svim sferama socijalnog života u Sloveniji, a suočavaju se i sa netole-

rancijom i ksenofobijom, koju često reproduciraju sâmi mediji. Kao što je rečeno na početku, te teškoće se uglavnom mogu pripisati nepostojanju bilo kakvih institucionalnih mehanizama, preko kojih bi mogli pripadnici tih manjina ili njihovi predstavnici komunicirati sa državnim organima ili vlastima. Tako se pod izgovorom, da se etničke manjine »moraju integrirati« (kao da integracija može uspjeti kao prisilno izveden jednosmjerni proces!), ustvari vrši sistematična diskriminacija nad pripadnicima tih manjina i njihova asimilacija.

Sve u svemu, dovoljno govori podatak, da Slovenija u nijednom od svojih programa za integraciju marginaliziranih i ranjivih socijalnih grupacija, osima Roma, drugih etničkih manjina uopšte ne pominje.

Slovenska vlada i većina slovenskog društva se očito (još uvijek) pretvara, da te manjine ne postoje, ili se možda nada, da će jednog dana same od sebe nestati?

Literatura:

· ·

· ·

·

Dragoš, Srečo, »Islam in suicidalno podalpsko Pleme«, Poročilo za spremljanje nestrpnosti 02 (Ljubljana: Mirovni inštitut, 2003).

ECRI Second Report on Slovenia (Strasbourg: the Council of Europe, 2003), http://www.coe.int/T/E/human_rights/Ecri/1E C R I / 2 - C o u n t r y - b y country_approach/Slovenia/Slovenia_CBC2_p d f . p d f ( n a e n g l e s k o m ) , http://www.coe.int/T/E/human_rights/Ecri/1E C R I / 2 - C o u n t r y - b y country_approach/Slovenia/Slovenia_CBC2_sl ovenian_pdf.pdf (na slovenskom).

Popis prebivalstva, gospodinjstev in stanovanj, 3 1 . m a r e c 2 0 0 3 , http://www.stat.si/popis2002/gradivo/si-92.pdf.

Report by Mr Alvaro Gil-Robles, Commissioner for Human Rights, on his Visit to Slovenia 11 14 May 2003 (Strasbourg: the Council of Europe, 2 0 0 3 ) , http://www.coe.int/T/E/Commissioner_H.R/Co mmunication_Unit/Documents/CommDH(200 3)11_Ebis.asp#TopOfPage. Žerdin, Ali H., »Nestrpnost med Slovenci Kdo koga ogroža: Romi, Izbrisani, Bosanci nas ali mi njih?«, Mladina, 13. oktobar 2003, http://www.mladina.si/tednik/200341/clanek/sl o-tema--ali_h_zerdin/.

KRATEK IZSEK

V Slovenijo je kot posledica vojnih viher na področju bivše Jugoslavije leta 1992 pribežalo veliko število ljudi. Tisoče ljudi brez doma je bilo nastanjenih v starih, opuščenih objektih v lasti države (bivše vojašnice JLA, ipd.). Oblikovalo se je več zbirnih centrov, kamor so razvrščali ljudi, pribežale iz naenkrat razplamtele vojne.

V Begunskem centru Vič v Ljubljani je začasen dom (le-ta se je raztegnil na deset let) našlo mnogo ljudi. Svoja prebivališča so si uredili v lesenih poslopjih, ki so jih sami imenovali »barake«. Z barakami je bil zagotovljen osnovni pogoj, s katerim so si lahko vsaj za silo uredili življenje. Begunci so bili v prvih letih deležni precejšnje pozornosti, tako s strani predstavnikov različnih vej oblasti, nevladnih organizacij, kot tudi s strani medijev. V javnost so prišle slike prestrašenih, s travmami napojenih prišlekov, ki so si našli vsaj miren okoliš, kjer so morda dobili priložnost ponovno zaživeti. Medijem je veliko število beguncev predstavljalo dobrodošlo kost za glodanje. Argumentov je bilo mnogo. Od tega, da naj bi kradli delovna mesta slovenskim državljanom (pri čemer je svojevrsten paradoks, da deset let sploh niso smeli delati več kot osem.ur na teden), do argumenta, da zaradi svojih kulturnih specifik spreminjajo kulturno in družbeno podobo Slovenije.

Potem se je situacija ustalila (nikakor ne umirila), kamere so odbrnele snemat drugačne tragedije in peresa so pisala o drugačnih življenjskih zgodbah. V zadnjih letih so begunci postali nekakšni vrabci, senice, ptice stalnice in ne več lastovice ali kakšne druge ptice selivke. Bolj ali manj so se integrirali, postali 'naši', izginili so iz prvih strani časopisov. Nov družbeni problem in objekt dehumanizacije so v luči sodobnih migracijskih tokov, ki jih povzročajo ogromne socialne in ekonomske neenakosti, postali ilegalni prebežniki, kriminalizirani zaradi nezako-

nitega prestopa državne meje. Bosanski begunci so ostali, a vendar skriti. Občasno je sicer bilo slišati, da je nujna trajnejša ureditev njihovega statusa. Poudariti je namreč treba, da statusa begunca in pravic, ki iz njega izhajajo, bosanski begunci formalno nikoli niso imeli.

Država je uporabila instrument začasnega zatočišča, na katerega se je sklicevala, ko je opravičevala neobstoj pravic, ki po mednarodnih konvencijah pripadajo beguncem. 10 let začasnosti je v praksi pomenilo, da so odrasli izgubili 10 let delovne dobe, saj se niso mogli legalno zaposliti, pomenilo je 10 let eksistencialne negotovosti in odvisnosti od pomoči države in nevladnih organizacij. Ti ljudje so bili potisnjeni na rob družbe in ni jim bila dana možnost za ureditev drugačnega statusa.

Na 'begunsko krizo', kot so prihajanje beguncev v Slovenijo označevali mediji in državni funkcionarji in na ta način konstruirali begunce kot problem, so se učinkovito odzvale nevladne organizacije.

Ekonomska pomoč, v nič manjši meri pa psihosocialna pomoč, pogovori in druženje, ki so jih nudili večinoma prostovoljci, so mnogim posameznikom in posameznikom dali voljo in moč, da vztrajajo.

V društvu Mozaik od leta 2001 organiziramo različne ustvarjalne delavnice predvsem za begunce in prosilce za azil, od literarnih, novinarskih, tečaja fotografije, do likovnih delavnic. Skupaj z mentorji so si otroci v nekdanjem centru na Viču uredili svojo »klubsko sobo«, ki je postala srce zbiranja malih radovednih ustvarjalcev. In ko je po dolgi mrzli zimi sonček pokukal v našo klubsko sobico, smo barvice in glino zamenjali za žogo. S časom je nastajalo vedno več slik in ostalih izdelkov na različne teme, kot so: najboljši prijatelj, naj dogodek, najljubši šport, tvoj dom ipd. V maju 2002, ob desetletnici Begunskega centra na Viču, je bila v prostorih kluba organizirana likovna

razstava. Razumljivo nadaljevanje in nadgradnja našega intenzivnega dela je bila ideja in iniciativa za realizacijo projekta z mednarodno dimenzijo. Kot zaključek celoletnega ustvarjalnega dela in spodbudo nadebudnežem smo v letu 2002 organizirali razstavo in aktivnosti v Mostarju in Sarajevu, katerih namen je bil poleg predstavitve ustvarjanja begunskih otrok iz Bosne in Hercegovine tudi vzpodbuditi sodelovanje in prijateljevanje otrok in mladostnikov s področja bivše Jugoslavije.

AVANTURA MO-SA Konec junija smo z avtobusom odšli proti Mostarju. Pot je bila dolga, ves čas nas je spremljala vročina in ko smo prispeli v Dom za nepreskrbljene otroke v Mostarju, smo bili popolnoma izčrpani. Vendar je otroke, ko smo se nastanjali v bungalove, skorajda izstrelilo, kajti v domu je bil tudi pravi bazen. Voda + vročina + 7-13 letniki čofotanje 2-3 ure. V štirih dneh, ki smo jih preživeli v Mostarju, smo vsak dan organizirali delavnice, ena izmed njih je bila izdelava zastav veselja. Odpravili smo se na nekaj izletov, najbolj impresionantni za vse so bili gotovo slapovi Kravice.

'Najboljše je bilo, da je Vanja predlagal, da gremo na Kravice...Z Vanjo smo bili pod slapom. Tudi s peno smo se metali in potem smo odplavali. Ko je Katarina rekla, da bomo čez petnajst minut šli, sva se z Dugo odpravila lovit ribe v plitvinah. Bilo jih je zelo veliko, a nisva ujela niti ene'.

Midhat Z vsemi močmi smo postavljali razstavo na dvorišču ob Neretvi. Zvečer, po večerji, je prišel na vrsto nogomet. Kako je potekal boj?

‘Ko smo bili v Mostarju smo vsak dan po večerji igrali nogomet. Ker nam je manjkal en igralec, je bil naš golman Vanja.

Ko se spomnim, kako je branil, mi gre kar

Dana 18. oktobra 2003 u 19.00 sati u Kulturnom domu »Španski borci« u Ljubljani, Bošnjački kulturni savez Slovenije organizirao je koncert sevdalinki i ilahija. S koncertom je organizator svečano obilježio 10-godina muzičkog stvaralaštva bosanskih izbjeglica u Sloveniji koji su u najtežim danima rata, daleko od svojih domova, pokušali nanovo zaživjeti koliko toliko, normalan život.. Pored grupe »Vali« (koja je prije 10. godina pod svojim okriljem udružila kulturni rad izbjeglica) su nastupili i gosti: Vlado Kreslin, hafiz Aziz Alili I Folklorno društvo »Sunce«.

Hafiz Aziz Alili, jedan od najpoznatijih učača Kur'ana je svojim melodičnim i milozvučnim glasom predstavio sklop ilahija.

Grupa »Vali« je predstavila bosanski muzički mozaik u kojem su bile sažete sevdalinke, romske pjesme i

pjesme Sefardov-španskih Židova, koji su se prije 500 godina s Iberskog poluotoka

Snijeg pade, na behar, na voće, podaj Bože svakom ko šta hoće

doselili u Bosnu.

Grupa je do sada nastupala po cijeloj Sloveniji, a u početku su nastupali i u izbjegličkim centri-ma u okviru brojnih humanitarnih priredbi.

Kasnije su se predstavili i na većim pozornicama: Križanke, Cankarjev dom, Mladinsko gledališče, KD Španski borci... Gostovali su i u inostrastvu, pogotovo u Italiji: Firenze, Rim, Napoli...

Jedne večeri, davne 1995. u podkrovlju »Vodnikove domaći-je« prvi put je zapjevao sa grupom i Vlado Kreslin. Jedan od najvećih zajedničkih koncerata bio je u Domu Armije u Sarajevu.

Novi CD ilahija

»Merdžani«

Hor »Merdžani« iz Tržiča koji ima dugogodišnju tradiciju izdao je svoj prvi CD i kasetu u kojoj je H a z e m i n a - M i n k a Đ o n l i ć sažeto 8 najboljih ilahija. Svu (vokal, harmonika), finansijsku pomoć za izdanje CD i Milan Bijeljac (kitara), kasete su donirali članovi hora Valerij Bartulović (kitara), sami, mada je dio para donirao i Mladen Bijeljac (bas, kitara), načelnik Tržiča, g. Pavle Rupar.

Maša Pašović (vokal), Sve ukupno je iznosilo oko Saša Tabaković (vokal) milijon tolara. Hor je osnovan i drugi gostujući muzičari.

1994. godine i sve do danas je više manje ostao u istom sastavu.

Najviše nastupaju u Sloveniji te pogotovo tokom ramazana, a Emina Zejnić slijedili su i nastupi u Bosni i Avstriji.

Najveći nastup su imali u okviru festivala evropskih horova ove godine u crkvi na Brezju.

Ovom prilikom se vođa hora Sulejman Šabić zahvaljuje svima koji su pomogli kod snimanja CD i upućuje selame čitateljima časopisa Bošnjak. »Vali« danas sastavljaju:

Edin Behrić

djeca rodjena u Sloveniji?

Većina učenika dobro govori hrvatski i bosanski jezik. Znači nisu asimilirani. Bilo je nekih manjih problema, ali sad je sve dobro. Učenici iz Slovenije su jako pohvaljeni, ali ove godine nažalost iz Slovenije nije bilo nijednog učenika.

R o đ e n i s t e u Makedoniji. Kako i zašto ste se odlučili ško-lovati u Sarajevu?

Osnovnu školu završio sam u Kumanovu kod Skoplja. Hafiz Kur'ana postao sam u svojoj desetoj godini, znači u 5. razredu osnovne škole. Pošto tad u Makedoniji nije bilo medresa, islamskih škola, upisao sam medresu u Sarajevu, g. 1983. Samo godinu kasnije, znači 1984. otvara se prva medresa u Makedoniji, u Skoplju. Ali tad sam već odlučio da ću završiti Gazi Husrev begovu medresu u Sarajevu.

U Zagrebu ste nastavili svojim ambicijama, a danas ste profesor kiraeta u zagrebačkoj medresi.

Kakav je život »hrvat-skih« muslimana, pa stime i Vas u Hrvatskoj?

1993. napustio sam Sarajevo i došao u Zagreb. Kao prvi predstavnik otišao sam u Maleziju na takmičenje iz učenja Kur'ana.

Kasnije sam radi prikupljanja humanitarne pomoči za Bosnu i Hercegovinu otišao u Australiju. U Sarajevo se nisam mogao vratiti zbog rata. Ostao sam u Zagrebu, i godine 1994 postao profesor kiraeta. Godinu dana kasnije bio je

objavljen konkurs za imama, vjeroučitelja u zagrebačkoj medresi »Ahmed Smajlović.« Te iste godine sam se oženio i zajedno sa suprugom nastupio u toj medresi.

Ja kao imam a moja supruga kao muallima. Godine 1995. izašao je cd »Mekka i Medina«, koji je bio kao nekakva nada za naše izbjeglice, pogotovo ilahije o Mustafi Busuladžiću, Mladom muslimanu. Što se tiče nas muslimana u Hrvatskoj, mo-gu vam reći da je podpisivanje sporazuma o saradnji između vlade i IZ (islamske zajednice) bio jako uspješan. Statut IZ je riješen, nije tu bitno samo sufinanciranje sa strane vlade nego i ostale stvari. Npr, hrvatska vojska u kojoj muslimani imaju pravo na civilno služenje u islamskoj zajednici. Pa čak i dušebrižnici u bolnicama i zatvorima, u kojima se nalazi oko 105 muslimana koje redovno posjećuje naš imam.

U vašoj medresi nalazi se nekoliko učenika iz Slovenije. Kakve su integracije tih učenika i dali postoje neki problemi o k o v e r b a l n o g komuniciranja u hrvatskom jeziku, sa obzirom na to da su ta

Postali ste hafiz (učenje Kur'ana napamet) u svojoj de-setoj godini. Kako vam je to uspjelo i možete nam otkriti me-todu učenja hifza u zagrebačkoj medresi?

Zadnja stranica svakog džuza, dvadeset krugova po trideset stranica. Taj metod (turski metod) je za one koji neznaju arapskog jezika. Dva do tri mjeseca učimo redom po tri džuza i onda učenik izlazi pred komisiju, koju sastavi Rijaset Republike BiH. Kasnije slijedi diploma.

Poznato nam je da će se pod idejom poznatog kipara Dušana Džamonje graditi džamija i u zapadnom dijelu Rijeke.

Dža-monja je poznat po svom pro-jektiranju u Bagdadu i Alžiru. Šta to znači? Da muslimani nemamo sposobnih arhitekata?

Poznato mi je da je Džamonja projektirao džamiju u Rijeci. Znam da je pobijedio pred komisijom u vezi tog projekta. A što se tiče naših arhitekata, to pitanje bi trebali postaviti muftiji.

Gradnja džamije u Sloveniji stagnira već duži period. U čemu vi vidite problem grad-nje?

To je više političko pitanje.

Puno ovisi o nama, ali ne sve.

Treba naći grupu ljudi, sa čistim nijjetom, koja će učiniti prvi korak.

Allah swt. će im pokloniti narednih deset.

Dali postoji neka moguć-nost sudjelovanja između mu-slimana Slovenije i muslimana Hrvatske?

Podržavam projekat druženja.

Ako se naša omladina može družiti sa omladinom iz Dubrovnika i Splita, koji su 2-3 puta dalje od Slovenije, ne vidim razloga zašto se ne bi družili i sa omladinom iz Slovenije. Rat je iza nas i s tim i manje problema. Moguće su i ekskurzije. Naša omladina svakog ponedjeljka organizuje već tradicionalnu omladinsku tribinu, evo već petu godinu. Isto tako svake godine održava se simpozij u našoj medresi. Ove godine je bilo održan 8-jednodnevni simpozij na temu »Mladi u suvremenom svijetu«. Više nema starješinstva, svaka država ima svoju autonomiju i to trebamo iskoristiti.

Zagrebačka džamija ove godine obilježila je svoj šest-naestogodišnji opstanak na tlu Hrvatske.

Možete li nam malo opširnije opisati program koji se održao u prostorima zagre-bačke džamije? Šestnaesto godišnji opstanak obilježili smo takmičenjem u učenju Kur'ana, koji se sastojao i iz tillaveta (melodičnog učenja Kur'ana) i tu je naš učenik postigao prvo mjesto. Bilo je učesnika od Belgije do Turske. Znači, bilo je organizovano na svjetskom nivou. Poslije akšam namaza održan je mevlud sa svim učesnicima iz BiH i bivšim pobjednicima. Nekoliko autobusa iz BiH dalo je poseban čar. Isto tako smo obilježili i desetogodišnjicu zagre-bačke medrese, koja danas ima 97 učenika u 4 mješovita odje-ljenja.

Podloga ilahija i kasida iz godine u godinu doživljava pro-mjene. U njih se pokušava uni-jeti aktuelni muzički trend tehno muziciranja i određenih rocker-skih postavki, kako bi zvučile

primamljivije za mlađi svijet. Kakvo je vaše mišljenje s obzirom na to da je nešto takvo u islamu zabranjeno Muzika u ilahijama nije ciljana da bi bila mamljiva za mlade.

1993., S. Lipovača je tome doprinijeo sviranjem saza, šargije i ostalih žičanih instrumenata.

Traba znati granicu. Sve se može zloupotrijebiti. U islamu je def dozvoljen, pa možemo vidjeti, pogotovo u arapskim filmovima kako trbušne plesačice plešu uz taj def. Ako bi smatrao da je muzika haram, ne bi se bavio njome. Npr. jedna »Mejra« (sevdalinka, Došla voda...) puno je doprinijela u odbrani Gornjeg Vakufa. Tad su svi pobjegli. Osim jednog čovjeka, koji je pjevanjem »Mejre« vratio ljude na bojnu liniju. Nije muzika toliko ni bitna, koliko je bitno prenošenje poruke same ilahije. Ja sam bio na

specializaciji u Mekki, svetom gradu gdje je omladina oko pola noći slušala rock. Oni koji govore da je muzika haram prodaju moje cd-ove piratske verzije. Zar to nije (Dante) haram?

Neki i za sufije kažu da su kafiri. A sufije su mnogo doprinijele širenju islama od sjeverne Afrike pa sve do Europe. Zar vas nikad ne pogodi ono »Hu«?

Najavili ste da ćete snimiti svoje učenje Kur'ana i nastaviti sa učenjem ilahija bez muzike, pa čak i bez defa!

Učenje Kur'ana ostaje. Prof. Šukrija Ramić sa Islamske pedagoške akademije u Zenici me zamolio da odradim taj projekat jer se pojavio interes po tom pitanju. Da bi ljudi slušali nešto takvo, studio »Sebil« iz Zenice se ponudio za snimanje tih ilahija.

Nešto tako je veoma lahko. To se može snimiti za jedan dan. Ali je opet sve finansijski ograničeno.

Razgovarala: Faila Pašić

Ako po Dekartu čovjek potvrđuje svoje postojanje razmišljanjem, onda ga jedan narod svojim književnim blagom materijalno dokazuje. Ljudi koji iza sebe nisu ostavili tragove svog intelektualnog, duhovnog i kulturnog impulsa za nas nikad nisu ni postojali. Međutim, knjiga je više od obične materije. Knjiga je smjerokaz, a mi smo putnici koji u životu prolazimo mnoge raskrsnice. Da bi vam olakšali to putovanje, odlučili smo pokrenuti akciju prikupljanja knjiga iz oblasti filozofije, religije i kulture Bošnjaka s akcentom na islamsku literaturu.

U toku ove godine prikupljeno je oko 200 knjiga od različitih donatora iz BiH i Slovenije. Projekat trenutno nema novčanog fonda, već se bazira na volonterskom radu nekolicine mladih ljudi, i vašim donacijama.

Ukoliko želite ličnim primjerom učestvovati u ovoj akciji obratite se na našu adresu: Odbor Islamske zajednice Ljubljana, Grablovičeva 14, 1000 Ljubljana. Možete uspostaviti kontakt putem elektronske pošte ( ) ili mobilnog telefona (031 825040).

Spisak prikupljenog gradiva zajedno s informacijom o donatorima možete dobiti na internet adresi: Http://users.volja.net/odbor_lj/Inventarna.xls Zahvaljujemo se svim našim donatorima!

Zahvaljujemo se i saradnicima koji su nam pomogli u prikupljanju gradiva (Ibrahim Nuhanović, Aida Kurbegović), informatičkoj podršci (Džangir Kolar) i obradi gradiva (Edita Beganović).

Prije rata 92-95. nikad nisam bio u Sarajevu, čak što više, sve istočno od Ključa mi je bilo poznato samo sa TV ekrana ili geografske karte. I ko zna kad bi ja to krenuo ka najpoznatijoj bosanskoj čaršiji, da nije 20. augusta 1997-e bilo motiva nad motivima, fudbalskog okršaja između najboljih selekcija Bosne i Danske.

Pred tu utakmicu su šanse naše reprezentacije za odlazak na svjetsko prvenstvo u Francusku bile samo još teoretske, ali Danska kao glavni favorit naše grupe, je bila jamac za, u najmanju ruku dobru fudbalsku predstavu. Još uvjek su žive uspomene na to kišovito ljetno veče u kojem je ispred prepunih koševskih tribina sprva »sjevnula ljevica« Edina Mujčina i oduzela nevinost Šmeihelovoj mreži, da bi se na sve to nadovezao još i Elvir Bolić sa dva precizno izvedena penala. Sve je bilo rješeno već u prvom poluvremenu, nevjerovatnih 3:0 predstavljalo je senzaciju kola. Pod utiskom doživljenog spektakla u sebi sam tada razmišljao kako naš tim ima blistavu budućnost, kako eto zbog neiskustva moramo propustiti Francusku, al je zato učešće Bosne i Hercegovine na Euru 2000 maltene gotova stvar. Perspektive bosanskog reprezentativnog fudbala, nakon koševskih 3:0, su mi se činile haman bezgranične.

No naredni kvalifikacijski ciklus me je demantirao, Holanđani i Belgijanci ne moraše ugostiti naš izabrani tim. Pa ni svjetsko prvenstvo 2002. u Koreji i Japanu ne vidje Bosne. I ko što smo iskreni navijači posle svakog neus-

pjeha jednostavno osuđeni na optimizam, tako smo i 2002-e simpatizeri BH fudbala svoje nade jednostavno prebacili na naredni kvalifikacijski ciklus. Za Portugal 2004. žrijeb nam je odredio igranje u grupi sa Luxemburgom, Rumunijom, Danskom i Norveškom.

Na osnovu naših ranijih rezultata, realno je bilo očekivati, da ćemo sa Luxemburgom biti boj za četvrto mjesto u grupi. Ali po zasluzi Blaža Sliškovića i njegove selekcije, Bosna je u ovoj izuzetno teškoj grupi došla u situaciju da sama odlučuje o svojoj sudbini.

Još jedna pobjeda vodila bi nas ravno u Portugal. Sve se je dakle svelo na jednu samu utakmicu, na jedno biti ili ne biti, na jedan test fudbalskog umjeća, bez popravnog. i da bi sve skupa još u većoj mjeri podpalilo naša očekivanja, utakmica odluke igrala se na našem terenu. Da bi smo svi simpatizeri BH fudbala već mogli početi zacrtavati financijske planove putovanja u sunčani Portugal, trebalo je samo još pobjediti stare dobre Dance, provjerene mušterije Koševa, one iste Dance koje su naši fudbaleri proljetos već jednom deklasirali usred Kopenhagena. To, da su baš ti Danci i strašno jak tim, haman do prefekcije uigrana ekipa, koja u zadnje vrjeme ne propušta završnice evropskih i svjetskih prvenstava, nas u našim prognozama jednostavno nije moglo impresionirati.

Sav jad bosanske stvarnosti, što fudbalske što još više one ekonomsko-političke, je u 11. oktobru uvidio priliku za svojevrstan magični kolektivni korak napred, korak mitoloških raz-

mjera. Tom prilikom nikom nebi zasmetalo, da priželjkivani uspjeh teško prevazilazi domenu »kruha i igara«. Za dodatno pumpanje atmosfere je grupa mahom najpopularnijih bosanskih estradnih umjetnika snimila i sportsku himnu Bosne i Hercegovine, muzičko djelo koje se je na bosanskim radijskim stanicama samo u jednoj hefti emitovalo češće od svih ostalih aktuelnih hitova zajedno. Čak se je i novodobni bosanski paša, Ashdown uključio u kampa-nju širenja pozitivne energije pred najveći obračun naše aktuelne loptoganjajuće generacije.

I konačno je došao i taj dan D. Te subotnje večeri, pred našim fudbalerima bilo je čudo kojeg je trebalo samo još ubrati jednim jedinim golom razlike. Raja je između sebe več nagađala ko će ući u istoriju kao strjelac gola odluke.

Dileme oko pobjede nije bilo, »Danska noćas mora pasti« poručivao je jedan od transparenata sa tribina olimpijskog stadiona,

intervju sa Vladom Kreslinom

Vaša kariera pomogla je, da domaći i tuđi etno kod nas postane jako popularan, pogotovu bosanske sevdalinke.

Kako je to publika prihvatila?

Bosanske sevdalinke u Sloveniji nisu imale nikakvog efekta, barem ne onog posebnog. Sve se dešavalo suprotno. Ali ja sam to uradio zbog sebe. Ponekad čov-jek mora uraditi nešto što se samo njemu sviđa, bez obzira šta drugi misle o tome. Ali sam zato u Bosni i Hercegovini doživio neza-boravan doček… i to u srcu Sara-jeva.

Ko je još sa vama pjevao sevdalinke ?

Pa tu su još bili Kemal Monteno, pa Dino Merlin, pa grupa Indexi…

Sevdalinka koju sam uvijek pjevao i koja je bila moja omiljena jeste »Voljelo se dvoje mladih« i »Žute dunje.« Tokom agresije na BiH surađivali ste sa

dok nam je drugi nudio pobjedonosnu konstataciju kako »neko u Hag« a »mi u Portugal«. Tako se je okršaj sa Dancima stavljao i u širi komšijski kontekst, u kojem bi, čini mi se, naš uspjeh bio još toliko slađi, usljed nemogućnosti naših komšija, da se pohvale istim.

I onda... 1:1... j....a! A momci nisu igrali slabo, al’ Danci su igrali bolje, možda čak i dosta bolje.

Odmah posle zadnjeg sudijinog zvižduka nastupio je vakat za kolektivno otrežnjenje, kako kod publike tako i kod igrača. Suze u očima igrača su izazvale suze i kod brojnih navijača. Sa tribina smo »smogli snage« za još zadnji aplauz našem timu i onda sklonjenih glava i oborenih pogleda krenuli svak na svoju stranu.

Vjerovatno će mi zauvjek ostati u sjećanju taj prizor, kad se 40 hiljada Bosanaca i Hercegovaca spušta sa Koševa prema gradu u sobnoj tišini, gdje nikome nije do neke priče. Negdje usput smo imali priliku ispratiti i autobus sa

» Vo d n i k o v o m d o m a čijom.« Šta se u biti tamo dešavalo?

Jesam, radio sam sa bosanskim prognanicima. 1993. na projektu »Kulturni vikend za djecu iz Bosne i Hercegovine.« Tu se rodila i grupa »Vali« sa kojom smo kasnije nastupali na brojnim koncertima. Repertoar grupe temeljio je na sevdalinkama, koje su najbolji reprezentativni elemenat bosanske kulture. Uspješan rad s tom grupom zabilježili smo i na cd-ovima (izašla su dva cd-a).

Tamo sam upoznao i svoju sadašnju ženu koja je tada radila pod okriljem društva za dobrovoljni rad »Most.« Sadašnju?

Da, prvu i sadašnju. Zove se Eva. Bili ste u Sarajevu. Pa čak i u Mostaru? Dali postoji neka »tajna veza« između Slovenaca koji žive u BiH i Slovenaca koji žive u Sloveniji?

našim reprezentativcima. Evo momci još jedan aplauz, niko ne sumnja da ste dali sve od sebe.

Pola sata nakon utakmice, po sili prilika, misli su već bile u Njemačkoj 2006-e. Svi u društvu smo se složili, da je Njemačka ipak puno bliže od Portugala, i da ako se nastavi sa radom kakvog je zacrtao Baka Slišković naši u Njemačkoj zaigrati moraju. Mada, i ako ne zaigraju, nema veze, još uvjek ćemo dolaziti na Koševo, u Zenicu, i gdje god već naša selekcija igra. Tako je to kad voliš Bosnu, a voliš i fudbal.

Tri dana nakon Danske, koja nije pala, cijepao sam drva iza svoje kuće. A sve vrijeme u glavi: hajmo Bosno, Bosno, Bosno hajmo Hercegovino... eto ako ništa bar smo dobili himnu, na koju se na-vučeš u po muke bez obzira želio ti to ili ne. ...nikad sama nisi ti, uvjek s tobom tu smo mi, tvoje ćeri i sinovi... hajmo Bosno, Bosno, Bosno hajmo Herce-govino...

(Detajli rok, Barva glasu, Oči, Vonj-in Silhueta) Moja misel, kod zdaj hodi, Spet sladkosneda tebe gleda, Sram je bodi. Čačka drsi, vse več podobna obrazu se zdi, Še preden oko malenkost ujame, Še preden ostanek pepela vname.

O' vila, ob smrti življenje ponujaš, V moji roki se zdaj prebujaš.

In rišem preko meja vrstic, Da ogenj je roža, je tvoja koža, Da morje je barve tvojih solzic.

Da obstajajo očesa barve tovrstne, Da vsako možno je nekaj vnet, Da vsakem' mladen'ču v tvojem spodrsne, Očesu, v katerem razpet je ta svet.

Da kot angel spiš, Da toplino deliš, na viteze, oprode, Da vihar budiš, Že v enemu, samemu kozarcu vode.

Da ko oči zapreš, za trenutek umreš, Veke pokrijejo lesk majskega kresa, Vsaj na trenutek bi rad, da izveš, Nad vsemi nebo je, nad tabo nebesa.

Da barko, nekako iz steklenice spraviš, Da iz vsakega labirinta najdeš pot, Da trikotnik Bermude zate je krog, Da tla pod sabo s korakom dišavi?.

O prelivu odtenkov, ko beseda je tekla, Iz resnice v lepoto, lepote v resnico, O tvojih laseh, kot sama si rekla.

In tisti, ki ti občuti objem, Prikrajšan po svetu bo hodil in pravil, Da zanj bila si nedosanjan sen, Da sto jih imel je, da je tebe sestavil.

Puno smo putovali po BiH. Zadnji put sam imao nastup u Hitovoj kockarnici u Sarajevu. Taksista koji me vozio do tamo nije se mogao načuditi kako to »neki« Slovenac može pjevati njegove, bosanske sevdalinke. Ali ipak mogu reći da su Slovenci u Sarajevu puno drugačiji od Slovenaca u Sloveniji. Nekako su komunikativniji. Više otvoreni….

Imate li nakon vašeg dugogodišnjeg rada osjećaj da vas ljudi poštuju, da uživate ugled?

Da, stvarno uživam svoj ostvareni ugled. Imam osjećaj da uvijek nađem srodne duše. Mene se može vidjeti u glavu. I baš zbog toga imam puno prijatelja. Ljudi, koji misle isto kao i ja. razgovarala: Faila Pašić

Da po jutru se dnevi poznajo, Da po tebi moji dišijo, Da so strašno revni, pa vse imajo, Tisti, ki tebi bi rekli Adio.

Da v školjki tvojega ušesa, Poletje preživlja svoje zime, Da vsi v srcih nosimo nebesa, In na ustnah venomer tvoje ime.

Admin Isaković

na smeh. Bil je zelo požrtvovalen in se trudil na vso moč, da ubrani svoj gol. Metal se je kot pravi golman, vendar je kot pravi vratar tudi nastradal. Eden od nasprotnih igralcev mu je nabil žogo v glavo z veliko močjo. Po tekmi se je Vanji opravičil in iz telovadnice smo odšli kot prijatelji'. Admir B. (Batistuta) Organizirali smo tudi družabni večer, kjer sta obe skupini otrok pokazali vse svoje talente in pevske sposobnosti. Hit večera je bila pesem 'To je moj Mostar'.

Potem smo se počasi odpravili spat. Tako smo vsaj menili mentorji...

'Najbolj se spomnim, ko sva s Sanelo šli ob dveh zjutraj na sprehod okrog doma.

Slišali sva namreč Zvrka, kako je rekel Sutkotu in Zijadu, da se bodo šli od dvanajstih do dveh zjutraj kopat v bazen.

No, prav zaradi tega sva šli na sprehod, ampak srečali nisva nikogar. Ko sva se vračali nazaj v bungalov, sva se zmotili in sva šli v enega pred našim. Začeli sva klicat Titota in Vanjo. Šele potem sva opazili, da midve sploh nisva v tem bungalovu, ampak šele v naslednjem. Na srečo naju ni noben slišal niti videl. Tako sva se odpravili v najin bungalov in šli spat.’

Adnana Otroci so si med sabo povsem spontano izmenjali darilca. Po štirih, kot so rekli otroci, čudovitih dneh in mnogih spletenih prijateljskih vezeh, smo se

odpravili proti Sarajevu. Sprva zelo skeptični, so sedaj nadebudneži s solzami v očeh zapuščali Mostar. Nastanili smo se v Domu za slepo in slabovidno mladino.

Zvečer popolnoma brez energije...naslednji dan pa že v polnem umetniškem poletu.

Pet dni v Sarajevu je minilo skozi razne delavnice, kot so poslikava žarnic, delo z glino, poslikava svile, risanje na pločnik; obiskali smo izvir reke Bosne, kjer smo padli v časovni stroj in se delali 'gospode'. V dvorani sarajevske občine Stari Grad smo postavili razstavo, s katero so se begunski otroci predstavili bosanski javnosti. In končno....vroč dan in pot na trdnjavo. Stara mestna vrata. Še vedno samo hoja in hoja...in končno Sarajevo. Prvič, drugič, tretjič. Dopoldne, prvi dan julija, se je naš avtobus odpravil proti Ljubljani. Kratek postanek v Bihaču in Jajcu in že smo prestopili bosansko-hrvaško mejo. In tako je minilo popo-tovanje. Za nekatere prepozno, za večino pa mnogo, mnogo prehitro.

IN DANES....?

Ljubljanski begunski center se je oktobra 2002 dokončno zaprl. Predvidoma v letu 2004 ga bo zamenjal novozgrajeni Azilni dom, kjer bodo zatočišče našli ljudje s podobnimi življenjskimi usodami - tisti, ki se v svoji državi srečujejo s hudo politično in ekonomsko negotovostjo. V društvu kljub razpršenosti otrok po celotni

Ulazim u prostore društva »Ljiljan« na Tržaški 2 u Ljubljani i čini mi se ko da ulazim u bajku. Osjećaj topline, potpunost prostora i prisutnost djece probudile su moje djetinjstvo. Dječji radovi po zidovima, slike, radovi iz gline, ćilim, dječija narodna nošnja, mala scena za lutkovnu predstavu, bosanski motivi…, sve je to unijelo neku novu svježinu te večeri.

23. oktobra 2003.

Pod mentorstvom Enise Suljanović djeca su pripremili literarno-lutkarsku i likovnu radionicu. Odigrali su šareno raznoliku lutkovnu predstavu te jednu folklornu koreografiju u malo modernijem stilu. Gosti Ismet Bekrić i Boris A. Novak su pročitali par pjesama i predstavili novu pjesničku zbirku Borisa A. Novaka pod nazivom »Bajka putuje u svijet« koju je preveo na bosanski jezik Ismet Bekrić.

Predstavljeni su bili i radovi dječje radionice Islamske zajednice Ljubljana. Te večeri su svi prisutni, od djece do starijih, uživali u predstavi i izlaganjima. Nadam se da ćemo i u buduće takvih priredbi još više vidjeti. Posebno apeliram na roditelje, da svojoj djeci dopuste što više kreativnosti i uključivanja u takve radionice.

Ljubljani nadaljujemo s dejavnostmi in kreativnimi delavnicami za te otroke in mladostnike, izvajamo za otroke in mladostnike iz Begunskega centra v Postojni. V letu 2003 skupaj pripravljamo lasten časopis, kjer bo kreativnost vsakega posameznika še bolj prišla do izraza.

Pripravili smo projekt mladinske izmenjave in organizacije kreativnih dejavnosti z naslovom 'Odprta hiša Sarajevo'. Več o letošnjih aktivnostih boste lahko izvedeli v naslednjih številkah. Ob tej priložnosti se želimo zahvaliti vsem, ki so nam omogočili realizacijo naših aktivnosti in hkrati povabiti k sodelovanju vse posameznike in organizacije, ki bi želeli soustvarjati naš mozaik idej, iniciativ in projektov na področju mladinskega sodelovanja in povezovanja.

Otroci in mladostniki: Adnana, Admir, Afrodita, Aida, Aldina, Alen, Alen G. Almir, Almir B., Almir S., Almir M., Almira, Amajla, Amar, Ariana, Arnel, Armin H., Armin R., Azra, Berisa, Damira, Dino, Dobruna, Emina, Erma, Esmeralda, Fahira, Hajro, Hasan, Haris, Irfan, Ismedina, Jasmina, Midhat, Musa, Nermin H., Nermin M., Samira, Sanela, Sabina, Semir, Senad T., Senad, H., Sidik, Suzana, Velid, Velma...

Društvo MOZAIK - društvo otrok, Adamičeva 7, 1293 Šmarje - Sap GSM: + 386 31-316-137, http://surf.to/mozaik, E-mail: mozaik@surf.to

Emina Zejnić

Islam je religija, ki od samega začetka burka duhove. Takšne in drugačne. Ker je drugačen. Ker je z Vzhoda. Ker je druga največja religija sveta in s tem konkurenčna ostalim. Drugačnosti se bojimo. Od drugačnosti bežimo.

A z drugačnostjo se je potrebno soočiti. In 24. ramadana 1424. leta po Hidžri oz.

17.11.2003 so poslišalci Radia Slovenije lahko pobližje spoznali islam. Voditelj oddaje Mitja Blažič je v studiu gostil muftiju v R Sloveniji, mr. Osmana Đogića ter dipl. komunikologa in avtorja knjige Islam in muslimani v Sloveniji, Ahmeda Pašića.

Po trodnevnih sestankih in prvih uvodov v islam pa je posnel prispevek še s članico uredništva časopisa Bošnjak, Nadino Sadiković.

Oddaja je bila zanimiva in predvsem začetek nekaj novega. Saj smo prvič lahko skozi celotni nočni program poslušali hafize (ljudje, ki znajo Kur'an napamet), ilahije (pobožne pesmi) in tudi bolj moderno glasbo z Vzhoda. Manjkala nista ne selam islamski pozdrav in ne ezan - klic na molitev. Vse skupaj pa se je končalo s pravo turško kavo in kockami sladkorja.

Po oddaji smo g. Blažiča prosili za intervju, ki pa je z veseljem pristal na pogovor.

BOŠNJAK: Islam niste poznali. Zakaj ste se odločili napraviti nočni program vezan na to temo oziroma kaj vas je navdihnilo?

Ena od osnovnih nalog novinarja je informiranje, učijo na Fakulteti za družbene vede v Ljubljani, kjer študiram novinarstvo. Kljub temu, da živimo v t. i. informacijski družbi, pa se dogaja, da o nekaterih temah v javnosti ni na voljo dovolj informacij. Islam je že ena takih tem. Čeprav mediji dnevno poročajo o dogodkih, ki so ali pa jih na neki način povezujejo z islamom, denimo o zapletih pri gradnji džamije v Ljubljani, o razvoju dogodkov na Bližnjem vzhodu, o islamskem fundamentalizmu ipd., podatkov o islamu kot religiji in kulturi v občilih ni ravno na pretek.

Tako sem z grozo spoznal, da po svojih skoraj 30-tih letih življenja v Sloveniji, kjer po uradnih podatkih živi skoraj 48.000 muslimanov, sploh nisem vedel, kaj je islam, v kaj verujete muslimani, kateri so glavni muslimanski prazniki, kakšni so muslimanski običaji. Še bolj zaskrbljujoče pa se mi je zdelo, da o tem medijskega gradiva sploh ni na pretek.

Islam je, po mojem prepričanju, vsaj od časov političnih in vojaških zapletov na različnih žariščih Bližnjega vzhoda tudi zelo aktualna tema. Toliko bolj od 11. septembra dalje.

Naključje je hotelo, da sem z nočnim programom Radia Slovenija zadostil še enemu novinarskemu kriteriju. To je ažurnost. Namreč pogovor z muftijem mag.

Osmanom Djogićem, z Ahmedom Pašićem in vami, je bil v živo na sporedu prav med iztekanjem ramadana in začetkom priprav na ramadanski bajram.

In še eno naključje. Nedelja, 16. november, torej ravno na dan oddaje je bil mednarodni dan za strpnost, ki ga je pred sedmimi leti razglasila Generalna skupščina Združenih narodov. In mediji so ves dan trobili, da nestrpnost vedno temelji na nevednosti in strahu. Najbolj učinkovito sredstvo za odpravljanje nestrpnosti pa je izobraževanje.

Med vzroki, zaradi katerih sem se odločil, da sem 5 ur nočnega programa v celoti posvetil islamu, pa je gotovo tudi ta, da me neznansko zanimajo t. i. marginalizirane teme, to so tiste, ki v medijskem prostoru navadno ne najdejo dovolj prostora, so pa še kako družbeno relevantne.

Pa še to, in gotovo ta vzrok ne sodi na zadnje mesto, 48.000 muslimanov v Sloveniji pomeni, če upoštevamo, da šteje gospodinjstvo v povprečju 4 člane, vsaj 12.000 plačanih RTV naročnin mesečno. In naročniki imajo pravico v mediju, ki ga plačujejo, najti vsebine, ki jih zadevajo.

BOŠNJAK: Kakšno mnenje ste imeli o samem islamu pred in kakšno po oddaji?

Islama pred pripravami na nočni program sploh nisem poznal, ker pa smo ljudje tako butasti, da imamo mnenje tudi o stvareh, o katerih ne vemo popolnoma nič, sem imel tudi jaz mnenje, bolj ali manj zgrajeno na osnovi stereotipne podobe

muslimanov, ki nam jih nudijo občila. Tako sem recimo mislil, da je islam zelo stroga, rigorozna in brezkompromisna religija, ki se jo v moderni svet demokracije in človekovih pravic nikakor ne da vpeti. Ta, recimo mu stereotip, je zdaj, po oddaji veliko šibkejši. Seveda imam še vedno pomisleke, o odnosu islama do nekateih občutljivih družbenih vprašanj, npr. vprašanja istospolno usmerjenih, vendar te svetovne religije zdaj gotovo ne dojemam več kot tako toge in popolnoma neprilagodljive.

In če me je islam kot vera, kultura, kot način življenja neznansko zanimala še pred nočnim programom, me zdaj še toliko bolj.

In toliko bolj sem prepričan, da bi morale biti podobne oddaje redno na sporedu javne RTV hiše.

BOŠNJAK: Ste imeli kakšne težave pri samih pripravah na nočni program?

Ena od težav, s katero sem se moral spopasti že takoj na začetku je bila pomanjkanje tiskanega gradiva o islamu v Slovenščini. Problem se sicer da rešiti s pomočjo obsežnega arhiva časopisnih in revijalnih člankov, ki je na voljo novinarkam in novinarjem na Radiu Slovenija, in s pomočjo svetovnega spleta, ki ponuja brezmejno število informacij. Vendar nekega osnovnega dela o temeljih islama v slovenščini nisem našel. Dokler nisem po nekem zanimivem križanju naključij in poznanstev naletel na kolegico, ki je muslimanka. In potem so padale dolge kave in klepeti, prišel pa sem tudi do knjige

Ahmeda Pašića Islam in muslimani v Sloveniji, ki je bilo ravno tisto, kar sem iskal in potreboval.

BOŠNJAK: Kaj menite, kakšen je bil odziv poslušalcev?

O tem težko govorim. Najprej zato, ker je od oddaje minilo premalo časa in se pisne reakcije še niso utegnile udejaniti. Med oddajo, ko je bil gost Ahmed Pašić, smo odprli telefonske linije. Bilo je nekaj čudnih klicev s tišino na oni strani, poklical pa je tudi poslušalec, ki je imel konkretno vprašanje. Proti jutru smo dobili še klic poslušalke, ki je imela o oddaji negativno mnenje, sicer pa je, kot sem rekel, za odzive še prekmalu. Morda bo zanimivo slediti rubrikam pisem bralcev v osrednjih slovenskih dnevnikih.

BOŠNJAK: Menite, da takšne in podobne oddaje lahko spremenijo pogled Slovencev na islam?

Po mojem prepričanju ljudje svojih mnenj ne spreminjamo. Ali pa jih zelo poredko in z veliko težavo. Predvsem se mi zdi pomembno, da so informacije v medijih na voljo, tako lahko ljudje svoje vedenje o islamu bogatimo, ga primerjamo z znanjem strokovnjakov in morda na tak način razblinimo kakšnega od stereotipov o tej najbolj razširjeni svetovni religiji.

Po mojem prepričanju bi morale biti informacije z muslimansko tematiko dnevno na repertoarju informativnih in ostalih medijskih vsebin. Tako bi postalo poročanje o islamu povsem običajni sestavni del našega vsakdnana, in bo strahov ter z njimi povezanega kršenja človekovih pravic in diskiminacije vse manj. V tem pogledu igrajo mediji pomembno vlogo.

Naina Sadiković

BIOGRAFIJA: Mitja Blažič je študent novinarstva na FDV-ju in honorarni sodelavec uredništva jutranjega in nočnega programa na radiu Slovenija.

Občasno piše za Večer in nekaj njegovih prispevkov lahko preberemo tudi v Sobotni prilogi Dela, Oznanilih in mesečnika Legebitre.

Pred tem pa je bil sodelavec lokalnega časopisa Oko, bil je sodelavec novogoriškega studia Radia Koper, televizija Koper.

Bil je tudi urednik lokalnega časopisa Briški časnik in časopisa Kluba goriških študentov Študjozo. Pisal je tudi za Tribuno.

Ovih dana navršava se 86 godina otkako je austrougarska vojska preko rijeke Soče potisla italijansku armiju na jugozapadnom frontu u prvom svjetskom ratu.

U noći od 23.na 24. Maj 1915. godine italijanska vojska je kod Kobarida prekoračila rijeku Soču, otvarajući na taj način takozvani Front na Soči ili Soški front. 885 dana ključao je bespoštedni ratni vrtlog. Nakon jedanaest italijanskih i dvanaeste austrougarske ofanzive, 28. oktobra 1917. je u Julijske Alpe i dolinu Soče ponovo vraćen mir.U neopisivim patnjama - rat se vodio u dolini, na planinama, čak na preko dvije hiljada metara visokim snijegom i ledom okovanim vrhuncima - smatra se da je stradalo oko milijun ljudi i to što poginulo, što nestalo, bilo ranjeno ili se razboljelo od gladi, žeđi i epidemija koje su harale, ili poludjelo u beznađu nasilja u kome su se našli mimo svoga htijenja.

Bosna i Hercegovina bila je najmlađa provincija u Monarhiji; Austro-Ugarskoj je pripojena 1908. godine, trideset godina nakon okupacije. Upoređujući sa brojem stanovnika platila je najviši krvni danak! U mirno vrijeme u austrougarskoj vojsci postajala su četiri bosansko-hercegovačka puka i jedan lovački bataljon. ( Prvi puk domicil Sarajevo, Drugi - domicil Banjaluka, Treći - domicil Tuzla, i Četvrti - domicil Mostar). U toku rata broj bosansko-hercegovačkih jedinica u austrougarskoj vojsci bitno se povećao. Austro-Ugarska je u Bosni i Hercegovini mobilisala sve zdrave muškarce od 19 do 42. godine! Mnogi, premnogi su svoje živote ostavili na bojištu. U dolini rijeke Soče, u Julijskim Alpama i na širem području gdje su se nalazili takozvani vojni lazareti, umirali su ranjeni i bolesni vojnici. Danas nijemi svjedoci - vojnička groblja podsjećaju na dane užasa. U Republici Sloveniji se nalazi 70 vojničkih grobalja iz prvog svjetskog rata.

Smrt nije pravila razlike, kako su bili pomiješani u borbenim redovima, tako su ostali u humkama. Bosanci i Hercegovci pored Austrijanaca , Slovenaca, Mađara, Čeha, Slovaka, Hrvata, ukratko, svi pripadnici nekadašnjih naroda Austro-Ugarske monarhije.

Republika Slovenija posebnim zakonom uređuje problematiku vojničkih grobalja. Čuvajući groblja kao kulturnu baštinu odaje time poginulima dužno poštovanje.

Roman Bosna i Soča bosansko-slovenske, odnosno slovensko-bosanske spisateljice Valerije Skrinjar-Tvrz objavljen nedavno zahvaljujući sponzoru, Bih privredniku, Asimu Hamidoviću, vjerno prikazuje sudbine naših ljudi na frontu, a i život porodica u Bosni koje su tuđom voljom ostale bez svojih hranioca.

Pošto se u Bosni i Hercegovini vrlo malo ili gotovo ništa ne zna o ovom periodu bosansko-hercegovačke historije, ovaj roman je podstakao i Društvo bosanskohercegovačkog i slovenskog prijateljstva Ljiljan u Ljubljani da počinje istraživati ovaj dio naše zajedničke historije i obilježavanjem odavati počast poginulim precima na Soškom frontu.

Danas objavljujemo imena poginulih samo sa jednog vojničkog groblja, sa groblja u Logu pod Mangartom, gdje je bosansko-hercegovačkom vojniku na Soškom frontu još u toku borbi podignut veličanstven spomenik.

Pozivamo sve zainteresovane koji nešto znaju o poginulim precima, ili posjeduju neka dokumenta, fotografije ili pisma da nam se jave na adresu: Društvo bosanskohercegovačkog i slovenskog prijateljstva Ljiljan, 1000 Ljubljana, Tržaška 2, Rep. Slovenija. U suradnji sa Muzejem Soškog fronta voljeli bismo sačuvati spomen na poginule.

Valerija Skrinjar-Tvrz Ale Botonjić

samo materijalan, nego i duhovni.

Položaj čovjeka u pojavnom svijetu težak je i veoma složen. Da bi izdržao pritiske materije mora biti i duhovno ojačan. Post predstavlja snažno i efikasno sredstvo u borbi protiv grube i divlje sile materije, protiv njenog pritiska i porobivim(o) u apsurdu. Apsurd je ljavanja. suština čovjekovog položaja u svijetu i ako želi čovjek ostati Čovjek je vječno poprište sukoba dosljedan i vijeran samome sebi, unutrašnjih suprutnih snaga. U mora u apsurdu i besmislu istrajati i borbi protiv svega što ga pritišće i živjeti. Apsurd niče na tlu odnosa što ga otuđuje ima post posebnu između čovjeka i svijeta zato što ulogu. Post nema namjeru da svijet ne zadovoljava čovjekova čovjeku razvija asketizam, pasivan očekivanja. Svijet ne odgovara odnos prema materijalnim dobrima njegovim težnjama: neljudski je, i ugušuje u njemu nagone. Riječ je o besmislen, neshvatljiv. usprostavljanju ravnoteže između duha i materije, tijela i duše, srca i Današnje društvo opterećeno je razuma, htijenja i znanja. mnoštvom problema: siromaštvom, korupcijom, nezapošljenosti, Samo vremena za to stalno nepravdom, nemoralom... Svaki rat, balansiranje života nemamo. Sesvaka smrt, svaka nova krivica ubija kunda, minuta, sat, sedmica, mjevjeru. Ali vjeru u šta? U koga? U sec, godina... Godina za godinom. čovjeka? To da! Ali mi ne vjerujemo Sve prolazi u skladu zapoređa. I sa u ljude. Mi vjerujemo u Boga, prolaskom vremena čovjek gubi jer Jedinoga. Ljudskih ideala (više) propušta mogućnost negubiti. nema.

Propušta mogućnost biti zaštićen A i ako se s vremena na vrijeme od grijeha jer propustom posta koji pojavi, kratko traje. Nada intenzivnije je izložen razuzdanosti nestaje. Nestaje jer gubimo. »Tako i dominaciji ljudskih strasti. A kad mi vremena, zaista su svi ljudi na postane rob nagona i materije, za gubitku,« ističe Kur'an. Svi su oni njega ne postoje nikakve druge nesretni, izgubljeni, bačeni u ovaj vrijednosti. svijet bezumlja, besmisla i apsurda.

No, Kur'an ipak ne ostavlja čovjeka Pretvara se u nezasićeno stvoreu tom apsurdu. On mu istodobno nje koji stalno traži nove načine kad ga opominje da gubi i ukazuje izživljavanja. Gazalija ima pravo na izlaz iz te situacije. Odmah iza kad s ironijom primjećuje da se »svi su ljudi na gubitku,« dodaje čovjek uvijek veoma aktivno »osim onih koji vjeruju i dobra angažirao u borbi protiv tjelesnih dijela čine«. oboljenja, dok se vrlo malo interesirao za bolesti duše. Duhovna Onih koji znaju da život nije oboljenja mnogo su opasnija od 1. I tako mi vremena 2. čovjek, doista gubi, 3. Samo ne oni koji vjeruju i dobra dijela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.

(Al'asr: 13)

Ž

tjelesnih jer nas ona mogu lišati vječne sreće a tjelesna samo prolaze.

Zla i grijesi koje je čovjek činio kroz historiju i koje još uvijek čini u istoj ili još većoj mjeri, nisu posljedica (samo) pomanjkanja znanja. Njihovi motivi ne leže u razumu, nego u volji odn. duši i srcu. Postoji li lijek? Naravno, sami Kur'an nas na svakoj stranici skoro opominje da se čini dobro, da se govori istina i da budemo strpljivi. A mi? Mi gubimo jer ne dajemo. Mi gubimo jer ne vidimo i nečujemo.

Neslijedimo. Propuštamo (skoro svaku) mogućnost činiti dobro i napajati našu dušu dobrim. I time gubimo vrijeme. Gubimo vrijeme i time potvrđujemo drugi ajet sure Al'asr.

Jedno je pitanje smisla života a drugo način. Ja impliciram da se promjeni način. Čovjekovo je da vjeruje ili ne vjeruje. O tome odlučuje sam a Kur'an ga opozorava i upućuje. Upućuje ga ukoliko želi biti upućen.

Na jeziku mi svi volimo istinu a kad je dobijemo odjednom je više ne želimo. I kao što se prenosi u sahih hadisu: »Islam je počeo s malim brojem ljudi i ponovno će se svesti na mali broj!« · · · ·

Kur'an Đozo, Husein, Islam u vremenu, Sarajevo, 1976.

Kardawi, dr. Jusuf, Izbor hutbi, Sarajevo, 2002.

Muftić, dr. Tarik, Islam i religije svijeta, Mostar 1998.

Ponekad, kada me upitaju, gdje se to Bošnjaci okupljaju, volim se našaliti i kazati: »Na internetu!«

Činjenica je, da je TV zamijenio ona bosanska sijela i druženja, a u kombinaciji sa Play stationom, čak i roditelje. Internet, između ostalog, nazivaju i četvrti medij pa bi želio napisati nekoliko riječi o tom mediju, tačnije o jednom od njegovih dijelova, a to je forum.

Forum je izraz za dio internet stranice, koja je namijenjena za diskutiranje tj. razgovor (tačnije pisanje) među gostima i članovima dotične internet stranice. Forum je obično podijeljen na podforume tj. sektore. Svaki podforum obično ima moderatora, osobu koja je zadužena za vođenje reda i mira u tom podforumu. Svi članovi se ponašaju u skladu s općim pravilima ponašanja i pravilniku koji važi na forumu. U Sloveniji je ogroman broj foruma na različite teme. Neki su otvorenog tipa, dok drugi pak zahtijevaju registraciju. Tačnije, svaki, imalo ozbiljniji, fo-

ČASOPIS ZA KULTURNU I DUHOVNU AFIRMACIJU BOŠNJAKA

Izdavač: BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE P.P.1624 1001 LJUBLJANA GLAVNI UREDNIK Hasan Bačić

ODGOVORNI UREDNIK Abdulah Mehmedić

REDAKCIJA Fahir Gutić, Fajik Zukanović, Huse Muminović, Šaban Delić, Nadina Sadiković, Husein Kustura

DOPISNIŠTVO Sanel Fejzić, Koper

TEHNIČKO UREĐENJE Fahir Gutić, e-mail: guta@email.si Abdulah Mehmedić

ADRESA Bošnjaška kulturna zveza Slovenije, P.P. 1624 1001 LJUBLJANA e-mail:bošnjak@slotekbir.net bkzs@slotekbir.net bkzs.fljds@siol.net Matični broj: 1161148 Poreski broj: 18322697 Tran. račun: 02083 - 0090659476 Štamparija: NOVA LINIJA d.o.o.

Kašeljska 46 e 1129 Ljubljana Zalog

Stavovi autora nisu uvijek identični stavu redakcije!

rum zahtijeva registraciju. Registracija je po-jedinim članovima prepreka za nesudjelova-nje.

Obično je odgovor gosta:«Ne znam se registrirati!«. No, svaki bolji forum isto tako ima i upustva kako se koristi forum kao i administratora te moderatora, koji su zaduženi za pomoć korisnicima. U slučaju da imate problema s registracijom slobodni ste se obratiti jednom od njih. Registracija obično zahtijeva manje od pet minuta vremena, a potrebno se je samo jednom registrirati. Gost foruma s registracijom postaje član i kao član dobiva brojne ugodnosti, kao što su: -pisanje, prepravljanje i brisanje ličnih poruka, -uređivanje ličnog PROFIL-a po želji (dodavanje podpisa, slike tj. avatara ispod imena, obavještenja putem e-poruke na teme na koje se prijavio,

-korištenje PP (privatne pošte) među članovima, - i mnoge druge prednosti.

Osobe koje vole forume bez registracije, obično su provokatori, osobe koje ne stoje iza svojih stavova te je s takvima, bilo koji oblik diskusije, gubljenje vremena.

BIP - FORUM U Sloveniji postoje dva foruma na temu Bošnjaci i islam. U okviru Bošnjaškog internet portala (BIP) SLOTEKBIR.NET je i BIP forum. Nakon što je doživio svoj drugi re-design s novim PHPBB izgledom postao je vrlo pregledan i funkcionalan.

Podijeljen je u 10 podforuma: - Islam v Sloveniji - Bošnjaci v Sloveniji - Sandžaklije, Albanci, Makedonci in ostali - Novice - Projekti - Bosanski jezik i književnost - Bošnjačka kultura - Šport - Razno - SLOTEKBIR.NET Na BIP forum možete pisati u bilo kojem jeziku mada vam preporučujemo da (ukoliko znate) koristite slovenski jezik. Naime, tako ćemo omogućiti da veći broj korisnika razumiju o čemu se piše (npr. Slovenci, Albanci, itd…). BIP forum možete čitati i bez registracije, ali ukoliko želite sudjelovati s pisanjem, potrebna je registracija.

REGISTRACIJA BIP registracija će vam uzeti manje od pet minuta vremena. Nakon što se otvori BIP FORUM (otvorite www.slotekbir.net i kliknite na FORUM) uradite slijedeće:

1.Klikni na Registriraj se (na vrhu foruma) 2.Otvorit će se duži text i na dnu lista imate tri linka. Kliknite na prvi: »Sprejemam pogoje in sem star(a) več kot ali točno 13 let.« 3.Nakon toga će se otvoriti formular koji morate ispuniti. Najvažnija su prva četiri polja, označena s zvjezdicom, a to su: Uporabniško ime:, Elektronski naslov:, Geslo:, Potrdi geslo:

Uporabniško ime može biti vaše ime ili nadimak. E-naslov je e-mail, koji je u funkciji, a Geslo tj. šifru izaberite sami. U polje Potrdi geslo još jedan put upišite istu šifru. Ostalo možete ostaviti kako jeste mada preporučujemo da upišete bar Kraj, Poklic i izaberite DA kod pitanja Vedno obveščaj o odgovorih. BIP forum smo preveli u tri jezika: slovenski, bosanski i engleski. U osnovi je slovenski, a vi izaberite koji želite.

Na dnu formulara je dugme Pošlji i s klikom na to dugme registracija je završena.Od toga momenta ste član BIP foruma. Vaša prava i obaveze pročitajte u Pravilniku BIP foruma, koji se nalazi u podforumu Slotekbir.net.

ULAZ U FORUM Sada kada ste se registrirali na vrhu foruma imate link PRIJAVA (Login), a imate i na dnu. Upišite svoje Uporabniško ime i Geslo.

Ako ste sve upisali pravilno otvorit će se forum kao kada ste ga tek otvorili samo će ovaj put umjesto Prijava u glavi foruma pisati Odjava (Vaše korisničko ime) tj. Logout (Vaše korisničko ime).

KAKO KORISTITI FORUM? BIP forum je jedostavan za korištenje. Da biste otvorili novu temu izaberite jedan od 10 podforuma (npr. Bošnjaki v Sloveniji) i klinite na dugme NOVA TEMA. Ukoliko želite dodati komentar na već započetu temu, kliknite na željenu temu tako da vidite njen sadržaj, a onda još na dugme ODGOVORI. ZA KRAJ Svako ima pravo da piše šta i koliko hoće, ali u okviru Pravilnika BIP foruma. Želja SLOTEKBIR.NET team je da našim ljudima, našim zemljacima i svima ostalim koje zanima bošnjačka kultura i islam, ponudimo internet mjesto, gdje ćemo se okupljati i prčati o temama koje se tiču nas.

Od Islamskog centra do baklava i ćevapa.

Upravo zbog činjenice, da je BIP forum samo za vas i radi vas napravljen, nadamo se da ćete sudjelovati u njegovom radu. Ukoliko imate bilo kakvo pitanje, trebate pomoć, slobodno nam pišite na info@slotekbir.net u suprotnom vidimo se na www.slotekbir.net -> FORUM. ;)

Muhamed Kondžić: Sužnji

I njihovu kuću obilježiše.

Muhtar Salih, koji je nekad, prije i nakon prevrata, bio glasnik njihova oca, ozbiljan, mrka lica i stranog držanja, predade Alibegovici kukičavim slovima ispisan nalog nizamskog zapovjednika da će u njihovoj kući, u gornjim sobama i na neodredeno vrijeme, biti musafir Ali Kalim-efendija, serhatbaša postavljen ispred seraskera Omer-paše Latasa u pobunjenoj, pa zatim pokorenoj i nizamom pritisnutoj kapetaniji.

Predvečer istog dana dva turska vojnika u kratkim modrikastim dolamicama, preko kojih su bili pušteni izukrštani kaiši, dodoše pred kuću i na kolima dovukoše nekakve svežnjeve i sanduke, i kad to uniješe na gornji sprat, jedan od njih, brkajlija orlovskog nosa, izlazeći reče nekim unjkavim glasom da ga jedva razumješe kako će se begefendija hraniti u aščinici i da ga niko ne nudi ni šerbetom, ni lokumom, ni čašom vode.

Kako su Đolnagići pripadali pobunjeničkim kućama, Turci su, nemajući povjerenja u takve domaćine - da ne bi otrovali vojnog zapovjednika - i na taj način postavljali nevidljivu ogradu izmedu sebe i njih. Ahmed-bega Đolnagića kao i mnoge kapetanijske prvake Turci ubiše još prošle godine kad su se zadnji Kara Muhamedpašini osvetnici povlačili sa granica pašaluka, a sada su, pod Latasom, kao odmazdu koja se nikad neće ugasiti, u svaku kuću koja je bila prokazana i pod krvavim zakonom smještali svoje vojnike, ranjene i bolesne komordžije, baše i subaše, juzbaše i miralaje. Nije bilo dana da se u kapetaniji zbog toga nisu dešavali sukobi, izricale teške kazne, surgana, pretraživali šumarci i čardaci, ili da nije bilo pripucavanja sa zaostalim razbijenim kapetanskim pristalicama.

Sve je to činilo da, i pored vojne nadmoći i svladanog bosanskog ustanka kojeg je započeo u krvi gušiti Cmi Mahmud-paša a nastavio Latas - rat i dalje tinja i da se miris netrpeljivosti osjeća na svakom koraku; Turke su najcmje gledali oni čiju su braću, očeve i rodake pobili pri ponovnoj provali nizama ili otjerali u progonstva. Takvi su ih ljuto mrzjeli i psovali im, sve na svijetu, a kad bi ih u prolazu ponekad morali sresti kako na konjima po trojica ili hrpama jašu niz sokake, obarali su oči zemlji kao da su nagazili na davolsku sortu. I petkom, kad je

valjalo zajednički moliti u džamiji, mještani su pobaška klanjali džumu, i u nekom dičnom prkosu dokazivali da im ni pred Bogom ni pred ljudima, nije mjesto zajedno. U svakom Turčinu gledali su ubojicu i zlikovca, a tome je, pored ostalih nevolja, doprinosila i njihova neobična odjeća, govor, prezir kojim su svi odreda bili okićeni, smrknuta lica i bezobzirna surovost, tako da je svaki od njih, bez obzira da li je koga od mještana oštetio ili nekom nekoga ubio, ličio na ubojicu i katila krvavih ruku; reci mi der, zar onaj tamo grbavko, ili onaj žutih, mačijih očiju, ili onaj brkonja s dugim rukama i fesom nakrivljenim na lijevo uho, nije mogao ubiti Mehina sina, Redžepova brata, Nuhanova amidžu? Kapetanijska zla volja svakim danom je rasla kao tijesto u hamurluku, pretvarajući se, što bi dulje stajalo u ljudima, u otvorene izljeve mržnje i želje za osvetom.

Turci su to znali i plašili su se da podignu logor čadorova pod vedrim nebom za svoje vojnike, jer su predvidali, i pored snage dobra oružja i brojnosti svojih alaja, da ih mještani kapetanije mogu napasti, pa su u svom lukavstvu pronašli da je najpametnije izmiješati se baš sa onima kojima duguju krv; rasporediše se po kućama i domaćini su, ni krivi ni dužni, na taj podal način, i pored prirodne slobode, u svom i na svome postali njihove sluge i sužnjevi.

Oficir što je dodijeljen Đolnagićima u kuću bijaše domaći čovjek od majke

Turkinje iz Burse i oca Hercegovca. Visoka rasta, oštra hoda i prava držanja, okretan i nadasve mirna, dubokog glasa, izbjegavao je ukućane krijući oči, a kad bi se ipak ponekad morao sresti s nekim od njih, samo bi kao najveći krivac, koji vrlo dobro zna težinu svog grijeha, obarao glavu zemlji i jedva zamjetno izgovarao: Selam aleikjum!

Jednog popodneva dovedoše ga dvojica vojnika mrtva-pijana. Predvečer, kad je izgledalo da se rastrijeznio, ali ne toliko dovoljno da može upravljati svojom glavom onako kako je to činio trijezan, sišao je u čarapama, raskopčane dolamice i raspuštenih gajtana, bez onog krutog vojničkog držanja na koje su ukućani bili navikli. Ušao je u sobu gdje su Đolnagićevi, stiješnjeni njegovim useljenjem, provodili vrijeme i prvi put ih sve odreda pogledao širokim, pomalo izazivačkim pogledom.

Izgleda da ga je vino ohrabrilo na takav postupak. Stojeći oslonjen na dovratak počeo je da govori nekim drugačijim glasom; ne onako dubokim, tihim, podrhtavajućim, već jasnim. Ipak, nije se mogla prikriti u tom glasu gorčina kojom je bio preliven kao da je izlazio iz nekog staklenog vrča napunjenog ijedom taloženim dugo vremena.

- Evo, istrijeljajte me očima, izvještajte mislima, isijecite jezicima, otrujte čemerom. Evo, nauživajte se što me vidite pijana, raspojasana, neobična!

Ljuljao se u struku kao da će svakim časom pasti s nogu, a zatim je nastavio: Dugo sam pripremao ovo poznanstvo i na ovakav način i u ovo vrijeme.

Zatim se ispravio, ukočio čitav svoj stas, i dok mu je donja vilica, opervažena crnom, kukavičastom dlakom, drhtala isturena ispred čitavog lica kao neka vojna predstraža, nastavio je da govori onim istim, zvonkim, pametnim glasom, čistim riječima: - Lelek se, domaćini, čuje bilo da daješ ili primaš degenek. Lelek se stalno čuje. Zao mi je što sam pod vašim krovom, što sam u Bosnu s vojskom došao, što sam dao zakletvu veziru i što sam uopće roden.

Zao mi je i što nas mrzite. Zbog svega mi je žao. Gledate me kao krvnika jer su vam drugi ubili gaze babin mezar! Ponovo je po njima prešao onim neobičnim pogledom kojeg oni nikad ranije nisu zapazili u njegovim očima.

- Hoćeš da nas izvješaju na čengele? reče teško Ahmedbegovica.

- Da nam kuću zapale, to bi htio? javi se Hak. - I ovako nam je puna kapa belaja - othuknu mati.

- Ako je tako, onda ću se ja, Đolnagići, pokrstiti!

- Musaje ustao i krenuo dužinom sećije po kojoj su sjedjela njegova braća i počeo ponovo da im svima zagleda u lica. - Vjeru ću promijeniti, čujete li me. Ako ne osvetim oca nisam niko! Neću da nosim sramotu na obrazu, a vi ljubite skute ovom psu! Ja neću!

Stajao je na kraju sećije i gledao nekud kroz prozor, nekud daleko, kao da njih, njegove braće i majke više nema, kao da ni zidova nema, ni kuće da nije, već samo da u nekoj magli plete svoju osvetu.

- Zar su te tome u medresi učili? Znaš li šta je Pejgamber rekao, sinko? Ko ubije bližnjeg svoga, ili mu zlo smisli, o glavi radi, ili zlu pritekne, dušu će svoju u šejtanove ruke staviti...

- I za njih taj zakon vrijedi, pa šta čine? nije se okretao od prozora, ali su mu u napetim tetivama vrata i na koži lica, ruku, u raskrečenim nogama, ukrivljenom tijelu, bila pitanja što su tražila odgovor. Odgovor ne dobi, i zato, nasladujući se kao da jede masnu pitu, radostan glasom što izlazi iz njegovog grla, nastavljao je izazivački, nepobitnom tačnošću: - Za nas, majko, vrijedi Poslanikova zapovijed, a za njih ne? - zatim se okrenu i s rafe dohvati svetu knjigu, pa je izdiže i, pokazujući je kako bi se što bolje mogla vidjeti i zapamtiti, nastavi: - Zbog toga nas i kolju kao jagnjad, jer su nas na svom jeziku učili da budemo pokorne sluge, ludi Bošnjaci, koji se lijepe kao muhe na med na sve što oni otuda iz Stambola narede i što smisle! A zatim su nam, kad smo prvi put htjeli reći i mi svoju riječ da se čuje, poslali puške i topove da nas biju...

Kao da nekom udara ćušku, nj egova ruka snažno udari po svetoj knjizi a zvuk udarca muklo odjeknu u sobi.

- Pravo kaže Musa - trže se prvi Hak. - Niko nije kazao da ne govori pravo kimnu glavom Adil, ali odmah dodade - ali, kako ćemo kasnije, jer ako uzmemo njegovu, oni će uzeti naše glave?...

- Djeco, budi Bog s vama! -umiješa se Ahmed-begovica. - Šta nam je kriv on? On nije ubio vašeg oca...

- Samo ti njih uči ropstvu! Poduči ih dobro da valjano opruže vratove kad im budu sjekli glave ko horozima! Ja neću i, evo, kunem vam se Božijim imenom : ubiću Ali Kalima!

Zatim izade iz sobe. Iza njega osta teški, gvozdeni okov šutnje. Svi su znali da će održati riječ, i, stavljeni pred to strašno saznanje, svaki od njih je posebice sebe vidio pred opuštenom omčom ili pred alajem vojnika sa isturenim puškama.

Najednom, kao da im nešto u krv, mozgove i srca uhuknu neku otudenost prema bratu, a malo zatim, dok se to novo, neznano raspoloženje pribra po njihovim mozgovima i razgrana jasno i duboko po svim osjetilima, Đolnagići u pravoj liniji, u visini očiju odakle sve počinje u životu, po nevidljivoj uzici što ih je kao nikad do tada čvrsto spojila, oćutješe zajednički osjećaj mržnje prema bratu, a na donjoj strani, odmah pokraj onog odziva, primijetiše kako im Ali Kalim postade i blizak i drag...

Svaki od njih je u dubokoj šutnji i u šumi vlastite krvi pronalazio hiljadu opravdanja zbog tog nepoznatog Turčina: i da je dobar, i da je čestit, da je pošten, da nikad nikom zla nije mogao napraviti, pa da ga valja paziti kao rod najrodeniji: - Bogami je poblentavio -podiže iz krila oči Adil i pogleda po ukućanima. - Hoće da ubije ni kriva ni dužna čovjeka; - zabode tu glasnu misao u njihove razume...

- Vidjeste li vi kakve su u Muse oči?

Kao da nije s naše loze - javi se Hak. - Za mene je Ali Kalim-efendija čestit čovjek, a to što je ispred turske vojske, ne mora biti razlog da mu se skida glava...

- Što traži belaja bez ikakve nužde, moj Bože Stvoritelju - jecala je Ahmedbegovica, držeći jednako na koljenima dvogodišnjeg mališana. - Još će mi i ovom maksumu doći glave zbog svoje pasje naravi!

- Da je pravi brat, drmnuo bi glavom pa razmislio šta čini! - vikao je Adil!

Od tog dana u njima se najednom ugasi bratska i majčinska ljubav prema Musi; niti su željeli da ga vide očima, niti su riječ mogli s njim izmijeniti, ali su zato, vodeni neobjašnjivim i bezimenim u sebi, svakim čulom svojih bića, udruženih kao nikad do tada, pazili na serhatbašu Ali-Kalima. I dok bi prolazio avlijom sa dugačkom sabljom o pojasu, i dok se uspinjao do svoje musafirske odaje na spratu kuće, ili dok bi išao prema štali da obide svog konja - stalno

je bio praćen brižnim pogledom ukućana.

Bio im je pod trepavicama, u krvi, po kostima, u jezi, u snu, u kašiki čorbe.

Osluškivali su sa hajata i ispred kućnih vrata njegov hod i kašalj, pazili da im ne bi neopaženo promakao i nabasao na Musu, kome je mati izmišljala tih dana sto poslova samo da bi ga odmakla što dalje od kuće; čas bi ga slala u ćifluk, sad opet do vodenice, ili u gajeve i voćnjake da obide kmete. Samo što dalje od musafira!

Ta iznenadna pažnja, za koju nije znao serhatbaša, svakim danom je bivala sve uočljivija. Ujutro, dok bi se čulo pljuskanje vode u legjenu i zatim njegovi koraci na basamcima, Đolnagići bi za čas, kao po nekom već zacrtanom putu, redoslijedom u koji su se uživljavali, izlazili iz sobe, nazivali mu selam, otvarali vrata zaklanjajući istovremeno Musi pogled, i dok bi Ali Kalim prolazio avlijom i sam pomalo začuden takvim postupcima i razmišljajući sigurno što je razlog toj napadnoj pažnji domaćina, Adil bi ga s leda zaklanjao svojim tijelom sve dok ne bi uzjahao konja i uspravna držanja odjahao pod barutanu gdje su bili carski topovi.

- Hvala Dragom Bogu, ode zdrav i čitav - othuknula bi Ahmedbegovica.

- A gdje je onaj? - okretali su se, i ta riječ, što se odnosila na Musu, na njihova brata, na njenog sina, bijaše hladnija od ostalih riječi, mrska, olovna.

- U štali je - odgovarao bi najmladi Đolnagić. Petlja nešto oko koševa...

- Čuj, sine - šaputala bi majka - gledaj da si stalno uz njega, da ne bi, ne daj Bože, nasrnuo na musafira...

Tu bi se Ahmedbegovicine riječi pretrzale, mrzle, sjekle, ali se znalo šta one znače, na koga se odnose...

- Šta znaš, kakav je mazlum, mogao bi...

I Musa se odstranio od majke i braće.

Izlazio je u ade, satima, kao izgubljen vrludao uz rijeku i mlinove, sjedio sa seljacima, i kad bi se vraćao kući, osjećajući da ta kuća više nije njegova, da u njoj više nema nikoga svoga i da nema nikakva mosta izmedu njega i njih, najvolio bi svratiti u tor ili u koš i u samoći slušati kako vjetar perja vrške kukuruzovih stabljika u bašči. Stalno mu je u glavi bio Ali Kalim i oko njega je pleo svaku misao tražeći pogodna načina da ga makne kao neku crnu sjenku ispred očiju. Svako rješenje - bilo da ga zadavi na spavanju, ili sačeka pred kućom i probode nožem, ili ubije puškom-imalo je mnogo nedostataka i kosilo se s njegovim ponosom. Ubiti jednog od očevih krvnika u potaji, podmuklo i iza leda, više bi u očima kasabe ličilo na kukavičluk, nego na muško, junačko djelo. A i činjenica da bi to učinio u svojoj kući, avliji, ili u štali, priječila se

paripa, odjeknu pucanj puške. Musa zatim izađe žurna koraka, pa kad ugleda ukućane i Šemsi-begove sinove pred vratima, zastade, baci vrelu pušku pod noge i reče: - Morao sam. Taj konj je pravo kurvansko kopile...

Niko mu ništa ne odgovori i on tu šutnju shvati kao tešku osudu.

Stojeći jednako na avliji pitao se što je, ustvari, oborio olovom i koga je ubio?

Svoju podlost i mržnju, ili Ali-Kalimovu čovječnost i hrabrost?

Odgovora nije bilo.

Ali, ko zna, možda je i ubio nešto?

Nešto sasvim golemo što on nije mogao dokučiti...

ispred njega starom bošnjačkom porukom da se gostu mora sve oprostiti.

Nošen 'mržnjom i praćen osvetom, jednog trenutka se prisjeti povijesti islama i jedne zgode koju je još kao dak medrese pročitao u knjizi Kita-bulhazna, napisanoj rukom poznatog persij skog mudraca Ibn Sine. On je, pišući o Timurlanu i njegovim nasljednicima, pomenuo i medusobnu borbu za vlast, pa i onaj dogadaj kad su se mlada braća htjela osloboditi najstarijeg, čijem su konju u uši utisnuli vosak pa je on pomahnitao i tako ubio svog gospodara.

"Tako bi i vuk mogao biti sit i sve ovce ostati na broju" - razmišljao je Musa.

Jednog dana popodne, dok je serhatbaša bio u svojoj sobi, ispod kuće, otuda od štale, začu se neobično snažna njiska njegova konja. Lupa i larma digoše Đolnagiće na noge, i oni, kako ko, popadaše po prozorima, po vratima.

Dok su uznemireni slušali njisku i lupu konja po štali, Ahmedbegovica ugleda svog dvogodišnjeg sina pod dunjom na avliji. I dok je izlazila na kućna vrata, konj je pretrgnuo vezivo na jaslama, izbezumljen, iskolačenih očiju i s bijelom pjenom na žvalama, izletio kao oblak na avliju.

- Sejfo! - vrisnula je Ahmedbegovica i pošla niz basamke prema djetetu koje se, ugledavši bijesna paripa, s uspravljenim repom i nakostriješenom grivom kako se propinje po ogradi bašče, ukočilo od straha. Niti je imalo snage da se pomakne prema majčinom glasu, niti da ostane pred ludim konjem.

Njena pojava još jače ga rasrdi i izazva i on se okrenu, ustrijemi prema mališanu. U punom trku, kao da ga bodu oštrim motkama, uvrćući glavom i izbacujući komade kaldrme ispod zadnjih nogu, išao je pravo da nagazi i ubije. I kad su svi već vidjeli malog Sejfu pod kopitama

pomahnitalog konja, odozgo, s prozora, kao da je baćen iz oblaka, ili spušten u zembilju od samog Boga Gospodara, klisnu Ali Kalimova duga prilika pred konja; s raširenim rukama, visok, prav, čvrsto ukopan u kamen na avliji, on uspije da vikne na turskom jeziku neku poznatu riječ koju je konj inače razumjevao, a odmah zatim, svi čuše strašan, tup udarac konjskih prsa o serhatbašino tijelo.

Konj ga slomi po sredini i odbaci nekoliko koraka unazad, i u trenutku, dok bi neko udario dlanom o dlanom, Ahmedbegovica se prva snage i ujagmi, dok se konj u trku ustavljao na drugom kraju avlije, da uzme dijete i unese ga u kuću.

Konj to uhvati krvavim očima i kao da ga to još jače rasrdi, ponovo krenu prema opruženom Ali Kalimovom tijelu. Prope se gotovo do prozora kuće na zadnje noge i, kao da razgazuje zmijsko gnijezdo ili vučiji brlog, još jednom, svom snagom, udari prednjim nogama u prsa svog gospodara.

Avlija se brzo punila vojnicima i komšijama. Oko mrtvog serhatbašina tijela pravio se živi, šutlj ivi krug, a on, raširenih ruku, kao da i mrtav ustavlja nekakvu veliku nevolju, odozdo s kaldrme, gledao ih je široko otvorenih očiju s duboko urezanim izrazom čudenja na licu.

- Lijepa i čista smrt - prekinu nečiji glas opnu šutnje.

- Kakav čovjek, kakav čovjek, Murteze - kimao je jedan vojnik glavom.

Serhatbašin seiz donese bošču u koju povališe mrtvog Ali-Kalima, a zatim ga poniješe da ga okupaju i pripreme za ukop.

Još se svijet čestito ne snade u toj nevolji i ne raziđe iz avlije, a iz Đolnagića štale, u koju su vojnici utjerali bijesnog

Povodom akcije ''dopunske nastave bosanskog jezika u Sloveniji'' Bošnjački kulturni savez Slovenije zajedno s gimnazijom Poljane i ga. Katjom P. Škerjanec organizirali su 1. oktobra 2003. predavanje o bosanskom jeziku. U Sloveniji je od 1992., radi poznatih socijalnih, političkih i kulturnih razloga, bosanski jezik strani jezik, kao što su to i hrvatski i srpski.

Slovenci više ne izučavaju u školama, kao što su svojevremeno to bili obavezni činiti, srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, pa s toga naš jezik, kao i spomenuta dva, sve manje razumiju, pogotovo mlađe generacije.

Imali smo čast poslušati predavanje prof. dr. sc. Remzije Hadžiafendić Parić. Tema predavanja bila je povijest bosanskog jezika i njegov razvoj, kao i neke osobine savremenog standardnog ili književnog bosanskog jezika te odnos bosanskog jezika prema ostalim srodnim južnoslavenskim jezicima, a nakon predavanja Josip Osti predstavio je nekoliko svojih pjesama i prijevoda slovenskih pjesnika u bosanskom jeziku.

Dr. Remzija H. Parić od 1992. živi u Zagrebu i radi kao profesor u Zagrebačkoj medresi ''Dr. Ahmed Smajlović'' (od osnivanja škole 1993.) i kao vanredni profesor Bihaćkog univerziteta (od 1996.).

Objavljuje znanstvene i stručne radove iz lingvistike i stilistike kao i prijevode. Bila je redaktor, lektor, član redakcija književnih i jezičkih publikacija, član Centralne takmičarske komisije «Liga mladih lingvista za BiH» i desetak godina lektor na Međunarodnom seminaru za strane slaviste, stipendista stranih vlada (slovenske, poljske, ruske, njemačke - u Ljubljani, Warszawi, Moskvi,Meinheimu).

Autor je dva udžbenika za gimnaziju (Naš jezik 1, Naš jezik 4, Sarajevo) i dr.

Emina Zejnić

Photo: A.Mehmedić

Photo: fagu