Bošnjak 15

BOŠNJAŠKA KULTURNA ZVEZA BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE List Bošnjačkog kulturnog saveza SLOVENIJE P.P. 1624 LJUBLJANA

e-mail: bkzs.fljds@siol.net bkzs@slotekbir.net

Jasno i glasno ću reći: u ovoj kući, koja se zove samostalna država Slovenija, nas ima 1.963.000 stanovnika, od toga nas je više od 90 posto slovenske i drugih narodnosti, ogromna većina kršćanske vjeroispovijedi. I mi, koji smo većinski vlasnici te kuće, imamo pravo drugim našim sodržavljanima drugih vjeroispovijedi, druge pripadnosti, pa bili to bahajci, Jehovi svjedoci ili budisti, dati na znanje, da mogu obavljati svoje obrede, ali na takav način..., da će biti slovenskim zakonima, ustavu i deklaraciji o ljudskim pravima potpuno udovoljeno i da ti u ničemu niti po slovu niti po duhu neće biti kršeni.

(Intervju sa Mihaelom Jarcem, Mladina, 16. februar 2004, str. 36)

Mihael Jarc, predsjednik Liste za čistu pitku vodu, zastupnik u ljubljanskom gradskom vijeću i inicijator sakupljanja potpisa za izvođenje referenduma protiv izgradnje islamskog vjersko-kulturnog centra u Ljubljani, u svojim izjavama enkapsulira odnos slovenske ksenofobne nacionalističke politike do manjina, koje žive u Sloveniji. Pogotovu do onih sa »juga«.

Riječi gospodina Jarca mi prizivaju gorka sjećanja na rane devedesete godine, kada je slovenska desnica počela sakupljati potpise za referendum o oduzimanju državljanstva 170.000 slovenskih državljana porijeklom iz drugih republika bivše SFRJ.

Na sreću je ustavni sud presudio, da bi bilo odlučivanje o takvom pitanju putem referenduma neustavno (Odluka Ustavnog suda RS br. U-I-266/95, 20.novembar 1995). Tada smo iz Državnog zbora (DZ), najvišeg zakonodavnog tijela, redovito slušali poruke pune mržnje ( hate speech ) uperene protiv slovenskih građana neslovenskog porijekla sa namjerom njihove potpune dehumanizacije. Kao primjer govora mržnje iz tog vremena navodim prijedlog zastupnika u DZ Marjana Poljšaka za izmjenu zakona o državljanstvu Republike Slovenije (RS): Novi zakon o državljanstvu RS mora pretpisivati, da priseljeni neslovenac može

postati državljan RS samo, ako nije nikada djelovao protiv interesa slovenskog naroda i sa svojim radom i životom dokazuje, da se slovenizira. Vjerodostojnost slovenizacije moraju potvrditi kompetentni državni i lokalni organi. U skladu sa time potrebno je izvesti reviziju već podijeljenih državljanstava po sadašnjem zakonu. Tako ćemo se riješiti svih mogućnosti nastanka novih nacionalnih manjina i slovenski narod će biti pošteđen od međunacionalnih konflikata. Neslovenci, koji se ne poslovene, ovdje će biti stranci ili će se vratiti tamo, odakle su došli.

To je bio prvi pokušaj nametanja »volje naroda« sa namjerom oduzimanja elementarnih ljudskih prava pripadnicima nepoželjnih manjina u samostalnoj Sloveniji.

Ali, nažalost nije bio i poslednji.

Referendumske inicijative protiv izgradnje džamije i vraćanja statusa izbrisanima su samo najnovije epizode u nizu »demokratske« tiranije većine nad obespravljenim manjinama. Naime, prije tri godine su bile na udaru čak i ženska reproduktivna prava; pogotovu onih »sumljivih«, kao što su samske ženske.

Tada smo slovenski birači dobili jedinstvenu priliku, da odlučujemo o pravu samskih žena do oplodnje sa biomedicinskom pomoći. Slična sudbina najvjerojatnije očekuje i prijedlog zakona o registraciji istospolnih brakova, ako on bude usvojen. Očito, slovenski državljan može uživati puna ljudska prava i slobode samo ako je čistokrvni, heteroseksualni Slovenac, katoličke vjeroispovijedi i, po mogućnosti, muškog spola.

Ali najbizarniji primjer referendumizacije na slovenski način će svakako biti referendumsko odlučivanje o odluci ustavnog suda o vraćanju statusa izbrisanima (U-I-246/02, 3. april 2003), koji bi se trebao održati 4. aprila ove godine (ukoliko ne dođe do drugačijih odluka, da ironija bude još veća, referendumski tajming se poklapa sa prvom godišnjicom odluke ustavnog suda).

Ova situacija je skoro identična sa onom iz 1995. godine u primjeru pokušaja oduzimanja državljanstva građanima porijeklom iz drugih dijelova bivše SFRJ, s tom razlikom da će se ovaj put ipak odlučivati na referendumu, zato što je DZ zakasnio rok za predloženje inicijative za prosudbu o ustavnosti referenduma.

Upravo na primjeru izbrisanih, gdje se radi o sustavnom i masovnom kršenju ljudskih prava, za kojeg odgovornost nosi sâm državni vrh, nam se do obisti raskrije pravi uzrok referendumizacije u svrhu kontinuiranog diskriminiranja pripadnika manjina, a to je »anti-balkanski« rasizam. Štaviše, referendum, na kojem će ksenofobna većina odlučivati o vraćanju prava žrtvama dugogodišnjeg administrativnog terora, nije ništa drugo nego totalitarizam većine.

Sve navedene uspjele ili neuspjele referendumske inicijative o ljudskim pravima pripadnika manjina su prouzrokovale političke sile desne provenijencije (tako umjerene kako i ekstremne), što potvrđuje i inicijativa protiv izgradnje džamije.

Naime, među Jarčevim dobrovoljcima za skupljanje referendumskih potpisa su se našli i neonacisti (inače poznatiji kao skinheadi), a izgradnji džamije se protive i političari iz »umjerene« desne stranke, kao što je Slovenska ljudska stranka.

Ali u cijeloj referendumskoj priči o džamiji i izbrisanima je najperverznija tvrdnja nacionalista, da ne šire netrpeljivost i islamofobiju oni svojim djelovanjem, već oni, koju na njihovu tobožnju netrpeljivost upozoravaju. Ni po tom pitanju nas gospodin Jarc nije iznevjerio, pa tako u svom intervjuju za Mladinu o tom genijalnom umotvoru slovenskih ksenofoba kaže sljedeće: Treba malo pogledati historiju slovenskog naroda i prvenstveno onu od 1940. godine. Tam je iskonski grijeh te netrpeljivosti. Jer oni, koji nose grijeh netrpeljivosti, koji se je manifestirao u puno okrutnijim oblicima, kao što je verbalna netrpeljivost, pokušavaju tu netrpeljivost prikriti time, da netrpeljivost zamjeraju drugima. (Mladina, 16. februar 2004, str. 37).

Dokaz, da se Slovence nikako ne može optužiti netrpeljivosti i ksenofobije, i ujedno sljedeći aksiom slovenske nacionalističke ideologije je historijski potvrđena miroljubivost slovenskog naroda. Aksiom, koji ne izostaje ni u intervjuju borca za čistu pitku vodu, kad kaže: Ali Slovenci u svojoj historiji nismo nikoga napali, uvijek smo

Potrebno je jesti i …

Po onom šta se događa u ljubljanskoj politici - i ne samo u ljubljanskoj - mogli bi zaključiti, da su muslimani najprljaviji stanovnici naše prestolnice. Oni su tako umazani, da je morala Lista za čistu pitnu vodu svoju prvu i najvažniju bitku početi ometanjem izgradnje musliman-skog kulturnog centra i džamije.

Ako bi pokušao biti nekoliko sarkstičan, mogao bi zaključiti, da će muslimani u svoj centar odlaziti na umivanje i da će njihova prljavština umazati slovensku zdravu vodu. Čista voda za piće je, kao što svi znamo, najvažniji izvor zdravlja za pojedinca. Pošto zdrav duh živi u zdravom tijelu to će put vodi otrovanoj muslimanskim bacilima - biti širom otvoren! Što može mimo take prijetnje učiniti čistokrvni Slovenac sa karakterom koji dozvoljava da mu se sere po glavi i to samo po danu, nego da ustavi zlo I to već na samom izvoru...

bili napadnuti (ibid.). Logično, zbog turskih upada u 15. i 16. stoljeću na područje današnje Slovenije, Slovenci u 21. stoljeću ne smiju dozvoliti njihovim (tj. turskim) potomcima, da izgrade vjerski objekat na slovenskom tlu. Slovenski nacionalisti očito imaju, kao i nacionalisti širom svijeta, hiljadu godina dugo pamćenje i nevjerojatnu vizionarsku sposobnost.

Jer, kako bi inače znali, da će IKC u Ljubljani postati uporište Al Kaide i centar za raspačavanje droge?

Općeupotrebna riječ jezik u bosanskome U bosanskom je riječ jezik višeznačna: može značiti vrstu cvijeta (s bodljicama: svekrvin jezik), jelo (npr. pohani ili suhi jezik), najznačajniji govorni organ (lat. lingua), može se njime eufemistično označiti neka ljudska osobina (usp. fraze: imati dug jezik, biti svezana jezika, držati jezik za zubima...).

Jezik - sistem znakova U semiotici i teoriji informacije jezik (kod) se određuje kao znakovni sistem za komunikaciju (čovjek-čovjek, životinjaživotinja, aparat-aparat, aparat-čovjek itd.).

U lingvistici se pak jezik određuje kao jedan od niza znakovnih sistema kojima se ljudi služe u međusobnoj komunikaciji u društvu. Uz jezik postoji čitav niz drugih, nejezičkih (neverbalnih) znakovnih sistema za sporazumijevanje: oni prate prirodni ljudski jezik (npr. govor tijela, geste, mimika, način sjedenja, način odijevanja i sl.) ili su pak zasebni komunikacioni sistemi (pantomima, saobraćajni znaci, Brailleovo pismo itd.).

Komunikacija Komunikacija jezikom je ostvarena ako je informaciju, koju je pošiljalac porukom poslao (enkodirao), primalac primio (dekodirao). Da bi se to ostvarilo, potrebno je da učesnici komunikacije znaju jezik na osnovu kojeg je načinjena poruka (tj. riječi i pravila njihovog kombiniranja) i na osnovu tog znanja dekodiraju poruku, sami ili posredovanjem prevodioca. lz poruke, kao materijalnog niza riječi, izvlači se informacija - identična "unesenoj" u poruku.

Poruka se prenosi komunikacijskim kanalom (npr. elektromagnetnim valovima, papirom i sl.). Ako je on na bilo koji način ometena, to se naziva bukom u komunikacijskom kanalu (slabo znanje jezika može stvarati buku u komunikacijskom kanalu). Zahvaljujući ovim faktorima komunikacije: ostvaruje se medusobna komunikacija - interakcija govornika.

Govorni predstavnik Svaki čovjek koji posjeduje jezičku sposobnost da komunicira zahvaljujući znanju jezika i sposbnosti da ga realizira (upotrijebi) naziva se govornim predstavnikom. On posjeduje tzv. kompentenciju koda (znanje jezika) i kompentenciju komunikacije (pravila upotrebe jezika, jezičko ponašanje): zahvaljujući znanju jezika odašilje, prima i razumijeva bezbroj poruka, tj. stupa u raznovrsne komunikaciju s drugim (to znanje podrazumijeva i znanje drugih, nejezičkih komunikacijskih kodova koji prate jezičku komunikaciju, koji više ili manje na nju utječu).

Govorna zejednica Govorni predstavnici čine govornu zajednicu. Zajedničko im je znanje istog

jezika u različitim vrstama medusobne interakcije. Govorna zajednica može biti jednojezička i višejezikča. Jednojezička zajednica raspolaže znanjem jednog jezika.

Višejezička rasplaže znanjem više jezika i

njima ostvaruje komunikaciju obično u višenacionalnim zajednicama (npr. Švicarska: njemački, talijanski, francuski, retoromanski). Više govornih zajednica može dijeliti znanje istog jezika (npr. španski u

Španiji i njenim bivšim kolonijama).

Posebno je zanimljiva bilingvalnost (od lat. bi- 'dvo-', iingua 'jezik'): u jednoj govor-noj zajednici govorni predstavnici poznaju dva jezika i naporedno ih upotrebljavaju (npr. u pojedinim porodicama dijete govori dva jezika zbog različitih maternjih jezika svojih roditelja, u pograničnim krajevima, imigranti itd.). Srodan pojam bilingvizmu je diglosija - kad su domene upotrebe dvaju jezika, poznatih jezičkoj zajednici, različite: jedan je obično službeni i opći jezik pismene i usmene j a v n e komunikacije, koji je pod nadzorom države i njenih institucija, a drugi n e s l u ž b e n i ili privatni, kojim govorni predstavnici komuniciraju međusobno u kući, na ulici i sl. Takva "unutarnja dvojezičnost" ili diglosija postoji u arapskom: Arapi imaju opći standardni jezik (viskoarapski), koji se mora učiti gotovo kao neki strani jezik, s jedne strane, i regionalne varijante, dijalekte (kao prave maternje jezike) kojim govore, misle i osjećaju u svakodnevnici, i to podjednako i obrazovani i neobrazovani.

(Kao primjer diglosijske situacije uzimaju se i visokonjemački - švicarskonjemački, katharevusa - dimotiki u Grčkoj, francuski i kreolski na Haitiju itd.).

Stanadarni jezik Kad je u pitanju komunikacija ljudi prirodnim ljudskim jezikom (postoje i umjetni - npr. esperanto, i "neljudski" - npr. jezik životinja, biljaka), kao najuniverzalnijim sredstvom komunikacije (jer se sva druga komunikacijska sredstva mogu, gotovo bez ostatka, "prevesti" - prekodirati na prirodni ljudski jezik), onda onaj njegov vid koji je obavezan za sve govornike jedne jezičke zajednice u javnoj upotrebi nazivamo standardnim ili književnim jezikom.

Zato standardnim jezikom govorimo i pišemo u institucijama oodgoja i obrazovanja (škola, univerzitet), u administraciji (uprava, sudstvo), u medijima (radio, televizija, štampa). Privatno pak možemo komunicirati kako želimo, i kako znamo.

(Komunikaciju općenito možemo ostvariti i nestandardnim jezikom. To se dešava kad govorimo ili pišemo nekim narječjem ili dijalektom, žargonom - jezikom pojedine socijalne skupine, npr. zatvorenika, lopova i sl.). Stanadardni jezik: nastaje u određenom periodu (kad su europski jezici u pitanju, to je uglavnom druga polovina 19. st.); nastaje iz potrebe da se jedna kultura uključi u modrenu internacionalnu komunikaciju; obično je policentričan (odreden je iz više, a ne jednog centra); polifunkcionalan (ima više funkcija) i autonoman (kad se jednom formira, dalje se sam razvija); predstavlja normiran vid jezika (ima svoje norme, a norma je, općenito, skup pravila); njegove norme karakterizira "elastična stabilnost" (jer normu čine određena pravilima od kojih irna i odstupanja kao što ima i dvostrukih rješenja i sl.).

Bošnjaštvo kao narodnosni pojam u književnom stvaranju, kulturno-prosvjetnom i političko-publicističkom radu Bosanskih Muslimana doživljava svoj vrhunac i najglasniji izraz u prvim godinama lista "Bošnjak" (1891-1910), koji je pokrenula spomenuta grupa s Kapetanovićem na čelu, na ustuk srpskim i hrvatskim privlačenjima i nacionalnim svojatanjima ovog naroda, a uz podršku Zemaljske vlade.210 a je s razumijevanjem odobrila Kapetanovićevo obrazloženje "pitanja o nacionalnoj pripadnosti" koje "treba da bude zastupljeno u jednom čisto domovinskom, dakle "bosanskom" duhu, pa je zato i razumljivo zašto je Kapetanović predloženom časopisu htio dati ime "Bošnjak",211 piše u odobrenju za izdavanje lista. Kallayeva teorija o bosanskoj naciji i bosanskom jeziku dobila je određenija obilježja upravo devedesetih godina koincidirajući sa "Bošnjakovim" nacionalnopolemičkim napisima i otporima u srpskoj i hrvatskoj štampi, jer je nacionalno formiranje ovih naroda u Bosni i Hercegovini

posredno vidi i suvremeni otpor koji su ove ideje izazvale u srpskim i hrvatskim listovima, posebno izvan Bosne i Hercegovine.

Glavni su elementi bošnjačke identifikacije prema tekstovima koji su objavljeni u "Bošnjaku" jezik i slavensko porijeklo, a klima, mjesni običaji i vjera su faktori koji su, nakon doseljavanja Slavena, odvojili Bošnjake, Srbe i Hrvate. "Oni preko Save /nazvaše se/ Hrvatima, preko Drine Srbima, dok oni koji odabraše za stanovanje današnju našu domovinu nazvaše se Bošnjacima. "Razlike u imenima pretvorile su se u narodnost, ali ih je najbolje učvrstila vjera. Tako su Bošnjaci prihvatili bogumilsku vjeru, kako bi se "s vjerskog i narodnosnog stanovišta utvrdili", a imali su i svoje posebno pismo bosančicu, dok su Srbi i Hrvati prihvatili ćirilicu odnosno latinicu. Zbog napada katolicizma i pravoslavlja na patarene, oni prihvatiše islam i tako se "učvrstiše pomoću ove uzvišene vjere sa tvrdim bedemom od navale obiju crkava". 212 Svoje dokaze da se naziv bosanski jezik i narod nalazi u pisanim

bilo tada u punom zamahu i prerastanju u nacionalne pokrete pod utjecajem Srbije i Hrvatske. Bošnjački program "Bošnjaka", štampanog latinicom na bosanskom jeziku, iznesen je u nizu članaka u kojima je ova koncepcija narodnosno, historijski, jezički i politički razrađena, ali iz kojih se

spomenicima još od XII stoljeća "Bošnjak" je naveo u jednoj opširnoj dokumentarnohistorijskoj radnji. U njoj je iznio brojne pisce, većinom franjevce, koji jezik nazivaju bosanskim, te niz isprava iz kojih se vidi da je ovaj naziv koristila bosanska dvorska kancelarija te da lje ovaj jezik pod

tim nazivom bio diplomatski jezik na Porti.213 Shvativši uskoro da interkonfesionalno bošnjaštvo nije politički ostvarljivo i da se pod njim ne mogu ujediniti sve etničke grupe u Bosni i Hercegovini, "Bošnjak" se, već nakon nekoliko mjeseci izlaženja praćenog polemikom i raspravama, vratio na program iznesen u prvom broju i poistovjetio muslimane s bošnjaštvom; a pošto su i pravoslavni /Srbi/ i katolici /Hrvati/ odbili da se smatraju Bošnjacima, bošnjaštvo se svelo na njih, Bosanske Muslimane, što je bilo povijesno-domovinski i dotada sasvim uobičajeno kao njihova samoidentifikacija.214 "Zašto se mi nazivamo Bošnjacima, mislimo da će biti dosta i ovo: jer smo mi bosanski muslimani - pisao je "Bošnjak" prvi put upotrebljavajući ovaj dvočlani naziv - ogromnom većinom potomci starih Bogomila bosanskih, koji su sačinjavali većinu ili masu naroda bosanskoga, za doba narodne države, te su naši stari uvidili, da je islamska vjera čista i pametna i voljeli primiti istu, nego se iseliti, ama smo najbolje i najvjernije sačuvali blago domaćih predaja."215 Nacionalno-politička ideologija "Bošnjaka" bila je sastavljena iz dvije linije: prvo je bila linija Muslimana identificiranih sa "bošnjaštvom" koje je živjelo u masama u predanjima iz prošlosti, i njihove odbrane od napadaja suprotnog vjerskog i narodnosnog karaktera sa strane; u pogledu njihova vlastitog društvenog razvoja to je bio korak naprijed u podizanju duha kod Bosanskih Muslimana, koji nikako nisu mogli da se sprijatelje s novim prilikama, u njihovoj emancipaciji od poistovjećivanja s Turcima i u jačanju i potenciranju narodnosne svijesti da su oni zapravo Slaveni /bogumili/216 - kako je kasnije svjedočio jedan od "Bošnjakovih" saradnika Edhem Mulabdić. Drugo je bila linija negiranja i napadanja nacionalnih imena srpskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koje je "Bošnjak" smatrao "rišćanima" i "katolicima", koja je u osnovi imala koncepciju bosanskomuslimanskog narodnog primata i starosjedilaštva u Bosni i Hercegovini, i pored isticanja bosanstva kao zajedničkog nacionalnog nazivnika za sve tri konfesije.217 To se izrazilo već u pozdravnoj pjesmi Bošnjaku od mladog pjesnika Safvetbega Bašagića, u kojoj se polazilo sa stanovišta o vjerskom a ne nacionalnom dijeljenju koje

je vladalo do okupacije, i koja je predstavljala izraz otpora prema pokušajima nacionaliziranja Bosanskih Muslimana u srpskom ili hrvatskom smislu, ne isključujući same ove narode iz Bosne, ali pod vjerskim a ne nacionalnim imenom, iz korpusa stanovništva Bosne i Hercegovine pod integralnim imenom "bosanskim".218 U jednom uvodniku ovog lista izneseni su, sa polemičkom odlučnošću, argumenti u prilog bosanstva, pozivajući se, sa romantičarskim zanosom, na historiju i feudalnu tradiciju bosanskog imena, na "mnoge dokumente domaćih spisatelja iz prošlih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime "Bošnjak" te na jezik, čije je ime "usko skopčano sa imenom narodnim".219 Kao argumentaciju koja potvrđuje poseban bosanski nacionalni identitet i integritet, pored evokacije iz perioda bliže historije Bosne pod turskom upravom, ističući pri tome posebnu ulogu domaćeg bosanskog plemstva, o kome Bašagić objavljuje i poseban članak,220 te živih predanja o bosanskim vladarima i posebno o Kulinu banu i bogumilima,221 "Bošnjak" je išao još dalje u prošlost usvajajući staru teoriju o Besima kao starinicima i pretečama Bošnjaka, koju je još 1886. godine posebno razvio fra Anto Knežević u svome djelu Pad Bosne.222 Drugi dio "Bošnjakove" argumentacije u prilog izvornosti bosanstva bio je iz oblasti duhovne kulture, koju su predstavljali običaji, jezik, pismo i književnost. U vezi sa bosanskim jezikom i njegovim suvremenim značajem "Bošnjak" je išao toliko daleko da je isticao njegovu primarnost i izvornost u odnosu prema jeziku Srba i Hrvata. Mi se ponosimo time - pisao je ovaj list - da je upravo naš jezik, iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni htjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena."223 Slijedeći naziv bosanski kao oznaku jezika kroz historiju književnosti, pored njegovih spominjanja u narodnim poslovicama i narodnim predanjima, u pismenim svjedočanstvima osmanlijskih historičara, te asocijacija o pismu "bosanici",224 u književnosti bogumila i bosanskomuslimanskih pisaca, od kojih, kako se kaže, Hilferding imenuje samo dva, a ima ih mnogo više u rukopisima, ovaj list je posebno naveo nazive bosanskog jezika u naslovima djela i u ranim djelima franjevačkih bosanskih i izvanbosanskih pisaca: Matije Divkovića, Ivana Grličića, Ivana Fr. Jukića, Andrije Kačića, Antuna Kneževića, Filipa Lastrića, Marjana Lekušića, Stjepana Markovića Margitića, Stje-

pana Matijevića, Mihajla Radnića, Mikalje, Gradića 225 zaključujući na kraju da i Karadžić i Šafarik i Jagić "znadu za bosanski jezik te ga preporučivaju kao književni jezik, da se uvede u književnost što bolje i što više, kao najbolji od svih ostalih govora i izgovora kod našega ukupnog južnog naroda". 226 Posebnu lingvističko-moralnu podršku ova argumentacija je dobila govorom Vatroslava Jagića godine 1896, koji je "Bošnjak" preštampao u cjelini.227 Safvet-beg Bašagić je sa emfazom rodoljublja i romantičarskim zanosom bosanskog domovinskog patriotizma, koji, prema njegovu shvatanju, ima gotovo božanski značaj i zaslužuje poštovanje odmah poslije religije, odnosno jednako s njome, spominjao bosanski jezik i bosanski narod.228 A kao duhovnu sadržinu narodnog, bosanskog jezika, pored franjevačke književnosti koja nije mogla u tome vremenu biti bliska Bosanskim Muslimanima, pogotovu zbog svoga kršćanskog karaktera i duha, "Bošnjak" je navodio Hörmannove Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, sužavajući pri tome nacionalno-političku platformu bosanstva i uzimajući ih, s obzirom na nj ihovu konkretnu narodnosnu sadržinu i pripadnost, kao dokaz tradicionalno-književne identifikacije Muslimana sa bosanstvom. "Između ostaloga - pisao je "Bošnjak" - živi su dokaz naše prošlosti /i/ naše narodnosti naše junačke pjesme, koje je djelomice sabrao neumorni Kosta Herman i o koje se jagme i Srbi i Hrvati, one javno prikazuju slike bosanske prošlosti i našega junaštva."229 Ovu misao o bosanskomuslimanskom porijeklu i pripadnosti pjesama iz Hörmannova zbornika "Bošnjak" je izrazio

još u prvom svome broju u anonimnom, Bašagićevom, članku O bosanskoj književnosti.230 206 Tomislav Kraljačić: O. c., 197. Vidi Kapetanović, Što misle muhamedanci u Bosni, 8, 16.

207 Dr Vladimir Ćorović: O. c., 14.

208 Vid Vuletić Vukasović: Narodno blago.

Sakupio i izdao Mehmed beg Kapetanović Ljubušak... - Bosanska vila, 3/1888, 1, 14.

209 ABH, ZMF, BH, Pr. No. 17/1888.

210 Muhsin Rizvić: Književno stvaranje..., 1, 111-112.

211 ABH, Zemaljska vlada, br. 25.902/1, od 16.

Aprila 1891.

212 Mustafa Imamović: O. c., 75-76. Svi navodi prema Imamoviću.

213 Ibidem, 76.

214 Ibidem, 78.

215 Bošnjak, 1892, br. 16, od 2 1. Aprila.

216 Edhem Mulabdić: Moje uspomene iz saradnje sa merhum Safvet-begom -Novi Behar,7/1933-34, 19-21, 291.

217 Muhsin Rizvić: Književno stvaranje...,1116.

218 Ibidem, 116-117.

219 Ibidem, 117-118.

220 Anonim /Safvet-beg Bašagić/: O bosanskom plemstvu. - Bošnjak, 4/1894, 9, 1, od I. Marta.

221 Š. Š. /Safvet-beg Bašagić/: Književno pismo.; Bošnjak, 2/1892, 9, 1, od 3. Marta.

222 Anonim: Svačije poštujemo, a svojim se dičimo. - Bošnjak, 1/1891, 26, 2, od 24.

Decembra.

223 Ibidem, 26, 2, od 23. Jula.

224 Ibidem, 26, 2, od 10. decembra. U vezi s ovim pismom "Bošnjak" spominje studiju Cire Truhelke objavljenu u Glasniku Zemaljskog muzeja.

225 Anonim: Odgovor na "Bačvaninovu" poslanicu, bajagi iz Bosanske krajine. /Sic! /. - Bošnjak 2/1892, 5, 1-2, od 14. Aprila.

226 Ibidem, 2.

227/Vatrdslav Jagić/: Naziv "bosanski". Bošnjak, 6/1896, 29, 1, od 16. jula.

228/Safvet-beg/ Bašagić/: Hubb-ul vatani minel iman. Ljubav otadžbine s vjerom je skopčana. - Bošnjak, 1/1891, 9, 2-3, od 27. augusta.

U knjizi »Podobe iz misijonskih dežel« koju je izdala Družba sveteg Mohorja iz Celovca daleke 1909. godine razni autori opisuju misionarski rad katoličke crkve od Orijenta do daleke Kine a među njima je i Viktor Kopatin, DJ objavio svoj članak »Kako se razvija katolička crkva u Bosni poslije okupacije«. U njemu autor opisuje kratku geografiju i političko teritorijalnu podjelu BiH po okupaciji, stanje katoličanstva prije okupacije, život i hierarhiju crkve, škole, redove i zavode, Marijina društva, preobraćanja, katolički tisak, Slovence u Bosni i zaključni dio pod naslovom: »Da li je Bosna misionarska zemlja?« Uzevši u obzir današnje »prepucavanje« u javnim medijima Slovenije oko izgradnje Islamskog kulturnog centra u Ljubljani i kad borci »za čistu vodu« u gradskoj skupštini Ljubljane pripremaju referendum o neizgradnji džamije smatrao sam potrebnim da prevedem i objavim sljedeći tekst.

Slovenci u Bosni

1

Ne očekujte tačnih podataka, jer od 1895. godine u Bosni nijje bilo popisa stanovništva i jer su Slovenci kao i drugi naseljenici razbacani po cijeloj zemlji.

Prikazaćemo najvažnije zanimljivosti o bosanskim Slovencima.

Slovenac ima krasnu priliku da u Bosni pomogne svom siromašnom bratu, bratu po 2 krvi i vjeri. Slovenac ima svoju kultutru, spretan je u svojoj struci, lako se priuči krasnom bosanskom jeziku, ima mehko srce i brzo pridobije povjerenje Bošnjaka, koji je još uvijek nepovjerljiv do tuđinca. I dosad je u Bosni bilo dosta Slovenaca, učenih kao i neukih. Među njima, ko zvijezda Danica sije današnji ljubljnski knezoškof dr. Anton Bonaventura Jeglič.

Najveću katoličku narodnu zadaću počeo je izvršavati u Bosni, kao što je poznato, nadškof vrhbosanski dr. Jos.

Stadler; a koji je bio njegova desna ruka u prvim teškim godinama? Dr. A. B. Jeglič, kanonik vrhbosanski, malo kasnije nadškofov generalni vikar. Djelovao je u Bosni punih sedamnajst godina, prehodio veliki dio Bosne, počeo i dovršio mnoga apostolska djela, radio na ujedinjenju istočne i zapadne crkve te pored ostalog pisao na slovenačkom, hrvatskom i njemačkom jeziku. Za toliku radinost ga je sveta stolica 1893. god. imenovala arhidijakom kaptola vrhbosanskog, a 1896. god. apostolskim protunotarom a godinu dana kasnije bio je odlikovan i škofovskom čašću.

Među slovenskim duhovnicima u Bosni nalazilo se i nekoliko kateheta, župnika, i jedan koji je darovao svoju mladost i svoje lijepe darove bosanskom preporodu. To je bio bivši urednik »Hrvatskog dnevnika«, msgr. Karol Cankar, tadašnji nadškofov tajnik. Slovenski redovni duhovnici su u

Bosni samo oo.jezuiti. Tamo su uglavnom djelovali kao profesori i misionari: o.

Aleks. Hoffer, histroričar, profesor i rektor u Travniku još od 1883. godine (1908.god. je proslavio 50-godišnjicu redovničkog života); o. Fr.Ks.Slavić, dosadašnji upravni sarajevskog zavoda: zatim oo. Verhovc, Sajovic, Lempl, dobro znani stari misionari; od mlađih tu su učili i prpovijedali oo. Umek, Končar, Dostav, Rakovec, Pristov i Tome.

Između zaslužnih i izobraženih laika navešću vladinog savjetnika, školskog nadzornika Davorina Nemanjiča, zatim Martina Bedjanića, ravnatelja velike državne gimnazije u Sarajevu, profesora Josipa MIlakovića, bivšeg školskog nadzornika za osnovne škole, pa Josipa Novaka, profesora gimnazije, Mihaela Murka, brata slovenskog naučnika, kotarskog načelnika u Ljubuškom.

U Bosni je po raznim krajevima puno 3 Slovenaca koji rade kao službenici, tehničri i nadzornici raznih firmi.

Najbrojniji Slovenci u Bosni s uradnici koji žive po bosanskim prašumama i tamo zarađuju svoj kruh. Tako su Turci pa i kršćani nemilosrdno sjekli šume na mnogim područjima, posebno u blizini gradova i sela. Šume pokrivaju još uvijek 52% ukupne površine BiH. A kakve su te šume!

Ogromno je pravih pravcatih prašuma gdje sjekira još nije zapjevala. Šuma je pored rudnika najveće bogatsvo Bosne. Po tim

prašumama sada se intezivno siječe, žaga i teše i kao najspretniji drvari čuveni su slovenački radnici jer su od rane mladosti naučeni tom poslu. Puno zarađuju ali su u vjerskim stvarima, živeći u prašumama, jako zapušteni. Pošto nemaju duhovnika moraju biti nedjeljom i praznikom brez maše. Najteže im je za ispovijed.

Mnogi moraju radi toga dugo, dugo nositi svoj duhovni teret. Takvo naselje slovenskih radnika je u kruščici, četiri sata hoda od Travnika. Jezuiti o. Pristav i o.

Tome odlučili su se, da u tom kraju počnu sv.mision. slovenski radnici su bili upoznati s tom namjerom te su za tu priliku sazidali lijepu kapelicu i istesali u njenoj blizini veliki misijonski križ.

Iz cijele prašume dolaze radnici na mašu, ispovijedi i obhajila. Na kraju se saberu u procesiju koja svečano i tiho prolazi šumom gdje se ne čuje ono ubrano potrkavanje zvona kao u Kranjskoj. Zato radnici udaranjem željeznih čekića o

drveni križ kupe metalni kip svetog hristusa te postave velio raspelo pored javne ceste. Kad su to vidjeli Mohamedanci prituže se i komisije zahtijevaju da se ukloni križ. Slovenci se suprostave i postave ultimat: »Rađe će mo svi otići«! Šumski službenik, neki jevrej, naredi radničkom nadzorniku da potraži Turčina koji je prouzrokaovao radnički nemir. Kad je Turčin došao jevrej ga odmah otpusti. Od tada vlada najljepši mir u tom dijelu prašume. Veliki misio-narski križ tamo i dan danas stoji, dok zapuštene radnike povremeno obiđe kakav pater jer su ona dvjica misijonara otputovala u drugu državu.

…Kako da dijete sačuva svoju blažnu dječiju nedužnost u školi u kojoj se iz dana u dan susreće sa pokvarenim turskim drugovima i gdje mu je učitelj u pretežno Muhamedanskim selima i gradovima sigurno musliman? Po tim školama se radi medvjerskog načela vlade za katoliški uzgoj, koji je najplemenitiji, slabo brine.

U Bosni iz godine u godinu doseljava se puno novih naseljenika svakojakih 4 narodnosti.

Samo se može poželjeti da ovamo dođe što više izobraženih Slovenaca. Koliko Slovenaca odlazi u daleku Ameriku? Ako se moraju seliti neka rađe dođu i izaberu odgovarajuće mjesto u Bosni, koja je bliža od Amerike i jer ih u Bosni čekaju lijepe

željezne ploče pokušavaju nadomjestiti zvukove zvona.

Tu ni pucnjava nije izostavljena pucaju dinamitom. Nekoliko dana poslije sv. misijona,radnici saberu pare i za onaj veliki e

…Po dogovoru između austrijske vlade i rimske stolice izađe 1881.god. papin nalog koji je ukinuo u Bosni apostolski vikarijat, Bosnu proglasi novom crkvenom pokrajinom i u njoj predpiše hijerarhiju ili crkvenu vlast.

1

Podobe iz misijonskih dežel, prvi zvezek, Družba sv.

Mohorja, Celovec, 1909. str. od 29 32; 2

Jernej pl. Andrejka: »Slovenski fantje u Bosni in Hercegovini 1878«, ob 25 letnici bosenske zasedbe, Družba sv. Mohorja, Celovec 1904;

…U cijeloj zemlji ima 239 Narodnih osnovnih škola sa 568 učitelja, za koje vlada svake godine izdvoji 641.270 kruna. Niti te osnovne škole, kao što sam rekao, nisu katolikom u zadovoljstvo. Zašto? Sve su one medvjerske, ili bolje rečeno, nevjerske isto tako je sarajevska učiteljska škola.

U školi dijete ne vidi nit križa niti katoličke slike niti se čuje molitva.

Roditelji ih mogu učiti kod kuće, kažete. Ali njegovi roditelji su obično bogoljubivi ali nepoučeni u vjerskim pitanjima i u silnim su brigama za svakodnevni kruh.

3

Fr. Maslja Podlimbarski: Zbrani spisi, IV. in V zvezek »Gospodin Franjo«, tiskovna zadruga, Ljubljana 1931; 4

1878. god. u Sarajevu je živjelo 800 katolika, 1895. god. u Sarajevu živi 11.000 katolika, 1909. god. u Sarajevu živi 16.000 katolika, dok u cijeloj Bosni i Hercegovini živi 360.000 katolika ili 20 % cjelokupnog stanovništva

…Danas Bosanaca ima raseljenih po cijelem svijet. Navodimo samo neke brojke: - 70.000 u Švedskoj, - 300.000 u Njemačkoj, - 150.000 u Americi - 30.000 u Kanadi, itd. walter, br. 91 - 30.9.03

Prof. Dr. Pirić u Ljubljani Posjeta bošnjačkoj dijaspori u prostorijama IZ R. Slovenije - Mešihata Nedavno je na kraćem službenom boravku u R Sloveniji boravio Dr. Alija Pirić, savjetnik federalnog ministra za obrazovanje i nauku. Dana 1. 3. (dan nezavisnosti BIH), je dr. Pirić posjetio i ovdašnju bošnjačku zajednicu u prostorijama Mešihata IZ u Sloveniji, na poziv ovdašnjeg Bošnjačkog kulturnog saveza. Tom prilikom je dr. Pirić održao izlaganje na temu reforme školstva u državi Bosni i Hercegovini ispred većeg broja okupljenih predstavnika bošnjačke dijaspore. Uvaženi gost je prisutne upoznao sa tijekom pomenute reforme. Svoje izlaganje je otpočeo sa kratkim prikazom nekadašnjag stanja u obazovanju BIH, trenutnog stanja i smjera u kojem treba ići i u kojem se polako ali sigurno kreće. Trenutno u BIH ne postoji jedinstveni model obrazovanja na nivou države već na terenu djeluje 13 samostalnih centraliziranih sistema obrazovanja (kantoni, RS, distrikt). Takvo stanje je po Pirićevim rječima neodrživo i posve kontraproduktivno gledano iz pozicije onih što se školuju. Stoga se je Bosna i Hercegovina kao država, na izvjestan pritisak međunarodne zajednice, obavezala pred Vijećem Evrope, da će usaglasiti jedinstveni okvir obrazovanja na državnom nivou, taj okvir sprovesti u djelo na terenu i osnovati nadležne organe za nadgledanje poštivanja donesenih odluka vezanih za školstvo. Ovaj korak je nužan, da bi obrazovanje u BIH moglo zadovoljiti postojeće evropske standarde i da bi na taj način bila moguća i certifikacija bosanskog znanja u evropskim okvirima.

Trenutno se reforma školstva BIH još uvjek nalazi u legislativnoj fazi. Kako je objasnio dr.

Pirić, do sada je donešen okvirni zakon za osnovno i srednje školstvo, a zakon za visoko školstvo i zakon o nauci su u fazi pripreme i trebali bi biti doneseni u bližoj budućnosti. Na osnovu donešenog zakona za osnovno i srednje školstvo, već su formirani zajednički timovi, ispred kantona, distrikta i RS-a, za formulaciju tako zvanih zajedničkih jezgra u nastavnim planovima. Pomenuti timovi su po pitanju jezika i književnosti utvrdili, da postoji npr. 30% zajedničkih sadržaja u nastavnim planovima za književnost i 80% zajedničkih sadržaja u nastavnim planovima za jezik. Pomenuta zajednička jezgra služe kao temelj za donošenje budučih zajedničkih nastavnih planova za područje cijele Bosne i Hercegovine, koji neće morati biti posve identični, ali će morati biti kompatibilni i prepoznatljivi kao bosanski. Reforma u školstvu BIH morati će se pobrinuti i o prilagođavanju bosansko-hercegovačkog srednjeg školstva modernim prohtjevima, kad su u pitanju nastavni programi. Naime trenutno se bosansko-hercegovački srednješkolci u 80% slučajeva upisuju u zanatske škole a u 20% slučajeva u škole opće obrazovnog karaktera (gimnazije). Po savjetima međunarodne zajednice (Međunarodne banke), situacija bi morala biti uravtožena (50 : 50), naime vjeruje se, da škole opće obrazovnog karaktera u modernom svijetu pružaju bolje predispozicije mladim ljudima u njihovom budućem radu.

Dr. Pirić je naglasio, da pomenuta reforma školstva ima svoje direktne implikacije i na bosansko-hercegovačku dijasporu, naime tek kad se usaglase jedinstveni bosanskohercegovački nastavni planovi i kad se u Vijeću Ministara BIH uspostavi i ministarstvo za školstvo (ili bar kad jedno od postojećih ministarstava prihvati i ingerencije za školstvo), tek tada će država BIH moći odraditi i svoj dio posla vezan za interese dijaspore na području školstva.

Dakle reforma školstva u BIH treba da, pored ostalog, i u mnogočemu olakša uspostavljanje i sam rad dopunskih škola bosanskog jezika širom svjeta, gdje god postoji bosanskohercegovačka dijaspora i gdje ta ista ispoljava adekvatan interes za dopunske škole. Država BIH bi bila u stanju pomoći sa učbenicima i donekle sa kadrom te poukom kadra. Nakon svog izlaganja je dr. Pirić odgovarao i na brojna pitanja prisutnih, većim dijelom vezana za konkretnu suradnju između matične države i dijaspore. Kao što je utvrđeno ta suradnja nije na zavidnom nivou, što je u ostalom i razumljivo s obzirom na bosansko-hercegovačku političku zbilju i ekonomsko stanje države BIH.

BOŠNJAK: Dr. Piriću možete li nam reći kojim povodom se nalazite u Ljubljani?

Ovde smo službeno u posjeti centru za stručno obrazovanje (CPI), nas desetak iz Bosne i Hercegovine, sve skupa u sklopu EU-VET programa. Naime trenutno je u BIH na djelu reforma srednjeg stručnog obrazovanja, što podrazumjeva: legislativu, izradu nomenklature zanimanja na nivou entiteta pa potom i na nivou države, izradu nastavnih planova i programa, izradu standarda, pouku nastavnika, itd. Dakle sa svim tim je povezana i ova naša posjeta Sloveniji, zanimaju nas slovenska iskustva na području srednjeg stručnog obrazovanja.

BOŠNJAK: Vi ste inače po struci profesor na Univerzitetu?

Da, izabran sam na tuzlanskom univerzitetu, a predajem na mostarskom i zeničkom, dok u Sarajevu radim kao savjetnik federalnog ministra za obrazovanje i nauku.

BOŠNJAK: Kako ste došli na poziciju savjetnika?

Na tu poziciju sam došao kao čovjek od struke, naime kroz svoj profesionalni put sam radio u svim segmentima obrazovanja, pa time dobro poznajem aktuelnu situaciju u kojoj se naše školstvo nalazi. Na samom univerzitetu predajem od 1995-e, a prije toga sam predavao u srednjoj školi u Stolcu.

BOŠNJAK: Dakle, kod vašeg imenovanja za savjetnika nije bila u pitanju neka politička linija?

Ne, ne, nije bilo političke linije (smijeh).

BOŠNJAK: Kažete da ste porijeklom iz Stoca? Dali vam je poznata trenutna društveno-politička situacija u tom gradu?

Da, poznata mi je, jer još uvjek često odem dole. I mogu vam reći, da je situacija za koju pitate dobra, najveći problemi su oni ekonomske prirode, kao i inače po cjeloj BIH. BOŠNJAK: A kakva je situacija u školstvu u Stocu, vezano za relacije Bošnjaci - Hrvati?

Pa tu ima problema. Mogu slobodno reći, da je dole na djelu segregacija i diskrimacija bošnjačke djece. Sva nastojanja, da se takvo stanje prevaziđe su ostala

Nastavni planovi u BiH vjerovatno nikad više neće biti jedinstveni, ali će već od naredne školske godine morati sadržavati takozvana zajednička jezgra, koja su dogovorena na ministarskom nivou. Dakle nastavne planove će u buduće činiti zajednička jezgra u obimu od 70 do 80 odsto, a lokalni udio u nastavnim planovima će iznositi od 20 do 30 odsto. Na nivou države ili entiteta, koje od to dvoje još nije usaglašeno, formirati će se i Agencija za nastavne planove, koja će pratiti implementaciju dogovorenih zajedničkih jezgra u nastavnim planovima širom države.

bez uspjeha. U Stocu imate na djelu princip »dvije škole pod jednim krovom«, gdje imate dakle na jednom istom mjestu ustrojena dva školska sistema, sa dvije administracije. To naravno poskupljuje sam nastavni proces. Još gore je to, što Stolac nije jedini primjer takvog podvajanja. U BiH danas djeluje 50-tak škola po tom principu. Sva upozorenja OSCE-a su se dosad pokazala kao uzaludna. Mada je dosad već barem dva puta na najvišem nivou definitivno dogovoreno, da se ovaj princip podvajanja mora opustiti, stanje na terenu još uvjek ostaje manje-više nepromijenjeno.

BOŠNJAK: Pa što ne bi Ashdown to sredio jednim svojim potezom?

Pa visoki predstavnik je izjavio, da se na tom nivou ne želi mješati u bosanskohercegovačku politiku, to jest on zahtjeva, da to predstavnici Hrvata i Bošnjaka sami riješe. A kao što rekoh, ta je situacija dosad već riješena na najvišim nivoima ali to izgleda nije dovoljno. Inače i aktuelna reforma u školstvu isto tako zahtjeva ukidanje pomenutog podvajanja.

Međutim, dozvolite mi da na ovom mjestu izdvojim i činjenicu, da je pored ovih svakidašnjih B/H problema urađeno i dosta pozitivnih stvari. Npr. kantonalne vlasti su u FBiH prenijele dio svojih ovlasti na stručne komisije za pravljenje koncepcije devetogodišnje škole, što podrazumjeva izradu modela, standarda, nastavnih planova i programa za 1. razred, edukaciju nastavnika i koncepciju udžbenika. Potom je usvojen Okvirni zakon o obrazovanju na državnom nivou, koji regulira osnovno i srednje obrazovanje. Kantoni i Entiteti su sad dužni svoje zakone prilagoditi ovom okvirnom zakonu. Dakle ima pozitivnih pomaka.

BOŠNJAK: Kako je sa nastavnim planovima u BiH I dali će oni biti jedinstveni nakon reforme?

BOŠNJAK: Reforma školstva u BiH imat će i svoju direktnu implikaciju na dijasporu!?

Da, u okvirnom zakonu stoji i član 33. koji je direktno vezan za interese naše dijaspore. Naime u tom članu je sadržana zakonska mogućnost za formiranje dopunskih škola u dijaspori. Predviđeno je, da bi s tim u vezi federalno ministarstvo bilo, da tako kažem, izvođač radova, dakle pružalo bi logističku podršku tom projektu. A sam nosilac projekta bilo bi državno ministarstvo za civilne poslove, koje mora sklopiti adekvatne međudržavne ugovore sa državama u kojima postoji interes za osnivanje dopunskih škola.

BOŠNJAK: Rekli ste, da bi Federalno ministarstvo u biti vodilo projekt dopunskih škola. Možemo li očekivati, da bi i ministarstvo za obrazovanje drugog entiteta krenulo sa svojim projektom dopunskih škola?

Pa i to je moguće, i odgovarajuće ministarstvo RS-a bi moglo za sebe tražiti sličnu ulogu, ali intencija je, da se u projekt dopunskih škola ide zajedno. Naravno za to je potrebna, politička volja svih u tom poslu.

BOŠNJAK: Kakvo je stanje sa priznavanjem stranih visokoškolskih diploma u BiH, i obrnuto?

U toku je reforma visokog obrazovanja odnosno urađen je nacrt zakona o visokom obrazovanju, koji bi ovih dana trebao biti usvojen u parlamentima BiH. Ovaj zakon je rezultat obaveze BiH, što ju je prihvatila potpisivanjem Lisabonske konvencije i Bolonjske deklaracije. Pored donošenja odgovarajućeg zakona, BiH se obavezala i na to, da formira državnu agenciju za priznavanje i verifikaciju diploma, takozvani CIPOK. Time bi se otvorila mogućnost za brže i jednostavnije priznavanje diploma stečenih u inostranstvu i obrnuto, time bi i bosanske diplome postale međunarodno priznate. Ova reforma visokog obrazovanja podrazumjeva i punu autonomiju univerziteta kao pravnih subjekata, naime do sad su fakulteti bili pravni subjekti, a univerzitet

tek asocijacija. Sad će univerziteti biti pravni subjekti, i u sklopu univerziteta će djelovati 4-5 godišnji fakulteti i 3-godišnji koledži. Bolonjska deklaracija uz pomenuto podrazumjeva i standarde u pogledu nastavnih planova i programa, obuke nastavnika, načina predavanja, izbora profesora, način studiranja, i tako dalje. Na djelu je dakle korjenita reforma B/H visokog školstva.

BOŠNJAK:Dali je moguće predvidjeti kad će odprilike jedan student iz BiH svoju diplomu moći nostrificirati u inostranstvu po avtomatizmu Bolonjske deklaracije?

To jest kad odprilike bi pomenuta reforma mogla biti i završena?

U BiH projekcije takvog tipa nisu moguće. Sve vam to zavisi od trenutne političke volje i političke klime.

BOŠNJAK:Koliko univerziteta danas ima u BiH? Pa probaćemo ih nabrojati, znači imamo dva u Mostaru, pa Sarajevo, Bihać, Tuzla, Zenica, Banja Luka i ne znam dali djeluje još koji univerzitet u drugom entitetu. U svakom slučaju moraće se izvršiti redukcija tog broja, odnosno propisat će se jasni kriteriji i rokovi koje svaki univerzitet mora ispunjavati, u šta spada prvenstveno dovoljno brojan i stručan kadar kojeg univerzitet ima na raspolaganju. Oni univerziteti koji budu u stanju ispunjavati propisane uvjete, obstati će, a ostali će se morati ukinuti odnosno preformirati. Danas u BiH imate situaciju, da većina profesora živi u Sarajevu i onda putuje od univerziteta do univerziteta, što je u ostalom i normalno, samo je problem u tome što nema dovoljno profesora. Trenutno na naše univerzitete dolaze predavati i mnogi profesori iz Hrvatske i Srbije.

BOŠNJAK:Brojni Bosanci i Hercegovci su raseljeni po svijetu, među njima ima i mnogo mladih koji studiraju ili su

već dostudirali. Dali država BiH na bilo koji način računa na te ljude u budućnosti?

Ja vam mogu reći moje mišljenje na tu temu, ne mogu baš govoriti u ime države. Ja mislim, da svi Bosanci i Hercegovci koji se nađu u drugim zemljama, moraju raditi na tome, da se integriraju u njihov školski sistem, i da završe škole skladno sa svojim mogućnostima. Nakon toga neka sami odluče o svom radnom angažmanu, dali će to biti u matičnoj domovini ili državi u kojoj borave. Naravno matična zemlja je dužna napraviti uslove za prihvat naših mladih stručnjaka, u skladu s kojima će oni moći prepoznati mogućnost svoje afirmacije u vlastitoj zemlji. Ako BiH to ne uradi na vrijeme, ona će se morati suočiti sa bolnim rastankom sa jednom obećavajućom generacijom mladih ljudi, čiji kvalitet Bosna i Hercegovina nikad prije nije spoznala niti imala. Naime to je generacija, koja govori najmanje dva svijetska jezika, posjeduje informatičku pismenost, komunicira sa novim tehnologijama i cijelim svijetom. I ako postoji faktor, koji bi Bosnu i Hercegovinu mogao integrirati u Evropu onda su to upravo ti mladi ljudi, koji trenutno studiraju i rade u zemljama Evropske Unije.

Na vlastima BiH je vrlo složen zadatak, da prepozna taj elemenat i da mu blagovremeno pruži ruku. Sa druge strane, ti mladi ljudi u neku ruku duguju svojoj domovini i

nemaju razloga, da se ljute na svoju domovinu.

BOŠNJAK: Kakva je po vama budućnost Bosne i Hercegovine kao cjeline?

Mislim, da će se procesom globalizacije granice sve više brisati. Stvari se mjenjaju vrlo brzo, možda ne za naše oči, ali podjele u BiH će uskoro biti posve bespredmetne.

Granice o kojima danas govorimo sa strahom, će polako blijediti usljed novih tehnologija i ekonomskih zakonitosti.

BOŠNJAK: A budućnost reforme u B/H školstvu?

Reforma će se ostvariti u potpunosti, jer je to proces koji je izvan nekih naših unutrašnjih natezanja. Dakle taj proces je neovisan i ima svoju unutrašnju logiku.

Jednako tako i istorijski procesi u BiH i regionu imaju neku svoju unutrašnju logiku, neodvisnu o našim trenutnim željama.

Oba ta procesa će ići u pozitivnom smjeru.

BOŠNJAK: Malo provokacije na liniji Bosanac Hercegovac: pošto ste vi Hercegovac, recite mi jeli Hercegovina pored Bosne ili je u Bosni?

Hercegovina je oblast sa klimatskim, ekonomskim i kulturološkim posebnostima, ali dio Bosne i Hercegovine. U vezi države BiH treba biti legalista i o njoj govoriti kao o Bosni i Hercegovini, kako stoji u ustavu. Dakle iako ljudi obično, kad kažu

Bosna, tu automatski misle i na Hercegovinu, treba ipak ime naše države koristiti u njegovoj cjelini.

Inače Hercegovci su i nekoliko drukčiji po mentalitetu, ima tu malo onog mediteranskog šmeka, podneblje formira drukčije karaktere. Uslovi života u Hercegovini su drukčiji, pa i klima, socialno stanje, običaji,... daleko od toga, da smo jedinstveni, ali je zajedničko povjesno iskustvo neupitno i drži nas na okupu. BiH se temelji i na jedinstvu različitosti i u sretnim vremenima je to njezina komparativna prednost. Opet u teškim vremenima to zna biti njen hendikep. I to nije samo specifikum BiH. To je npr. i specifičnost Slovenije sa njenim Mediteranom, Alpama, Panonijom,... U Sloveniji postoji cijela lepeza jezika, imate tu italijanski, mađarski, slovenski, bosanski, srpski, itd. Što je na kraju krajeva slovenska komparativna prednost.

Na ovoj tački je intervju sa dr. Pirićem prerastao u posve prijateljski razgor kojeg moja olovka više nije pratila.

Prilikom prelistavanja jednog od starijih brojeva Bošnjaka, dr. Pirić je zastao na naslovnoj stranici sa motivom starog Bošnjaka, sa dugom bjelom bradom. Tom prilikom je moj sugovornik spomenuo kako je »svako bježanje nazad, u biti bježanje od stvarnosti. Pogled nazad je potreban samo utoliko da osvjetla put napred«.

Ja Mustafa Ako mogu ubit tebe, tvoje knjige neće moć' Ja Mustafa, rana zvijezdo duge noći Sarajevo nijemo, strijepi crni dan Odvedoše nam Mustafu u zindan Kopa mezar briše čelo ledeno Šta će biti sa islama voljenog Ako mogu ubit tebe, tvoje knjige neće moć' Ja Mustafa, rana zvijezdo duge noći Još jedan put grad pogleda bijeli Bisrtim okom sve munare izgrli Pucali su preko prsa ćafiri Rujni sabah sarajevski zamiri Ako mogu ubit tebe, tvoje knjige neće moć' Ja Mustafa, rana zvijezdo duge noći Noć je prošla propali su zlotvori Pocrkali manji neg se rodili Svako pita gdje je mezar Mustafin Nad Sarajvom šehid bdije učeni Ako mogu ubit tebe, tvoje knjige neće moć' Ja Mustafa, rana zvijezdo duge noći

U plejadi bošnjačkih velikana jedno od najviših mjesta posve sigurno zauzima rahmetli Mustafa Busuladžić. Pisati o njemu ne može se a da nam emocije ne uzburkaju valovi prošlosti. Ti valovi koji svojom snagom i kod največih skeptika poruše iluzije o brastvu i jedinstvu koje je kako ćemo vidjeti često puta bivalo natopljeno krvlju najboljih bošnjačkih sinova. Bio je on intelektualac par exelance. Spadao je u elitu tadašnjih intelektualaca Bosne i Hercegovine. U najplodonosnijem trenutku svoga života, onda kada je marljivo radio za interes svoga naroda i onda kada mu je najviše trebao ruka dušmana ugasi njegov život...

Za rahmetli Mustafu sam prvi put čuo poslije rata kada je izašao popularni album ilahija i kasida “GDJE SU MEKKA I MEDINA” u izvedbi hafiza Aziza Alilia.

Sve tekstove ilahija na tom albumu, kao i na večini svih poslije ratnih albuma napisao je naš veliki pjesnik Džemaludin Latić.

Vjerovatno niko bolju pjesmu o rahmetliji ne bi mogao ni napisati od pjesnika Latića. Jedan je razlog taj što je on naš najbolji pjesnik i posebno pisac ilahija, a drugo vjerovatno što je i on sam bio žrtva tog dušmanskog režima.

Mustafa Busuladžić rođen je 1. aprila 1914. u Gorici kod Trebinja. Završio je tri razreda u Elći Ibrahim-pašinoj medresi, a maturirao je u Gazi Husrev begovoj medresi u Sarajevu. Poslije je upisao Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu (VIŠT) na kojoj je diplomirao 1940. U Rimu upisuje postdiplomski studij orijentalistike. Tamo je radio kao spiker na jednoj radio stanici, a takođe je radio i kao saradnik za neke časopise.

Zasigurno se zna da je tamo upoznao Šekiba Arslana i poznatog palestinskog muftiju. Mnogi historičari i drugi koji su istraživali mladomuslimanski pokret u BiH skloni su da ih uporede sa egipatskom muslimanskom bračom. Kao jedan od lidera Mladih muslimana u svome profesor-

U trodnevnoj posjeti, u februaru mjesecu ove godine, u Sarajevu su, koordinator Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije (BKSS) Fahir Gutić i voditeljica projekata kulture BKSS Emina Zejnić, razgovarali s predstavnicima državne i federalne vlasti BiH o mogućnostima, da BiH Bošnjacima u Sloveniji pruži, barem, moralnu podršku i da u razgovorima sa slovenskim vlastima potencira rješavanje njihovih problema, a oni se, prema riječima Gutića, odnose na nasilnu asimilaciju Bošnjaka u Sloveniji, ali i pripadnika drugih naroda. »Došli smo u svoju matičnu državu po podršku u našim nastojanjima da dobijemo status manjine u Sloveniji«, kazao je Gutić.

Po Ustavu Republike Slovenije, Bošnjacima u Sloveniji priznat je samo individualni status državljana R. Slovenije s kojim su priznata samo individualna državljanska prava.

Pošle godine, BKSS dao je zahtjev Republici Sloveniji za priznavanje statusa manjine u kom su navedene sve konvencije koje govore o manjinama. Do danas Savez, prema Gutićevim riječima, nije dobio nikakav odgovor slovenske vlade. Bilo je, ističe, dosta pokušaja za razgovore, ali su se »sveli samo na razgovore o kulturnim potrebama Bošnjaka«. Jedini odgovor je

stigao od tamošnjeg komesara Evropske unije i evropskog ombudsmena, koji podupiru inicijativu Bošnjaka.

U razgovorima s ministrom za raseljena lica i ljudska prava BiH Mirsadom Kebom i članovima Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca predstavnici BKSS su upozorili da postoji ozbiljna tendencija asimilacije Bošnjaka i drugih kojima Slovenija ne daje odgovarajuću materijalnu podršku iz državnog proračuna, iako su Bošnjaci najbrojnija manjina u Sloveniji. Druge nacionalne manjine, iako malobrojne, kao što su Talijani, Mađari i Romi, financiraju se iz državnog proračuna pa, tako, imaju svoje medije i druge institucije iz oblasti

kulture i obrazovanja. Finansijsku mini-malnu potporu, Bošnjaci dobijaju od slovenskog Ministarstva za kulturu za provedbu projekata u oblasti kulture na osnovu tendera.

Federalni ministar za obrazovanje i nauku BiH, prof. dr. Zijad Pašić u razgovorima je dao podršku inicijativi BKSS o mogućnosti iznalaženja za izvođenje dopunske nastave bosanskog jezika u osnovnim školama u Sloveniji i otvaranje katedre bosanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Sagovornici su izrazili spremnost, želju i volju za svakom vrstom pomoći na području obrazovanja bošnjačke dijaspore u Sloveniji.

Uzpostavljena je i saradnja s Maticom iseljenika BiH, čiji je predsjednik Avdo Hebib izrazio želju za učestvovanje u projektima kao što su IKC, promjena nišana (križeva) na mezarju bošnjačke regimente u Logu pod Mangartom, zahtjev za priznanje bošnjačke manjine...

S direktoricom I. Bošnjačke

gimnazije, Lejlom Akšamijom, dogovorena je saradnja u razmjeni učenika i profesora između Gimnazije Poljane i Bošnjačke gimnazije te saradnja u multidisciplinarnim projektima, zatim pomoć oko usavršavanja mogućih učitelja za izvođenje tečajeva bosanskog jezika.

U razgovoru s prof. dr. Šaćirom Filandrom, predsjednikom BKZ Preporod, razmatrane su mogućnosti o svim oblicima saradnje na kulturnom području. »U Sloveniji je u pohodu desna opcija, koja stvara probleme posebno muslimanima kad su u pitanju vjera i kultura. Kad neko kaže da je Bošnjak, onda tamo u Sloveniji razmišljaju ovako: musliman, islam, terorizam, ElKaida«, dodaje Gutić. Muslimani u Sloveniji odavno imaju problem s izgradnjom Islamskog kulturnog centra. Već 35 godina pokušavaju dobiti dozvolu za izgradnju. Pojedinci u Gradskom vijeću Ljubljane su pokrenuli inicijativu i prikupili skoro 12.000 potpisa, koliko im je i bilo potrebno da se raspiše referendum na kojem bi se građani Ljubljane izjašnjavali o tome.

Predstavnici su između ostalig u razgovorima, predstavili i problem mezara u kojem su ukupani vojnici - Bošnjaci iz I. svjetskog rata koji su se borili na Soškoj fronti. Naime, oni leže pod crnim križevima te se BKSS zalaže za promjenu u odgovarajuće nišane kao i za restauraciju džamije u Logu pod Mangartom kao kulturnog spomenika, koja je nekada stajala na tom području.

M

Krajem decembra prošle godine, tačnije u četvrtak, 18.12.2003. u 20:00 sati, mala grupa članova BKSS-a i Slotekbira dogovorila se za kahvu. Namjerno. Naime, zainteresirao nas je letak na kojem je pisalo Božični koncert, vokal: Elvira Hasanagić.

I tako smo došli pola sahata prije početka u, već prepunu čajanku »Slamič«. Iznenađujuće je bilo to da su došli većinom mladi - i to studenti.

Prije samog koncerta, uspijeli smo s gospođicom Elvirom progovoriti riječ-dvije, i obećela nam je da će u pauzi doći do našeg stola. Saznali smo da je Elvira porijeklom iz Cazina i studentica je komunikologije na Fakultetu društvenih nauka u Ljubljani. Pored studija profesionalno se bavi i opernim pjevanjem.

Tokom pauze, stvarno nam se obratila, ali na slovenačkom jeziku pa je stoga uslijedilo pitanje, da li se stidi maternjeg jezika. Odgovor: »Ne, ne sramim se!«. Elvira je na koncertu sve oduševila, a priprema se i za predstojeće regijsko takmičenje. Zaželimo joj mnogo uspjeha!

Nadina Sadiković

eđukulturni dijalog nikada nije bio potrebniji negoli što je to danas. A kad razgovaramo o kulturama, neposredno ili, pak, u različitim kontekstima i relacijama, mi se dotičemo nacije, i vjere, i društveno-političkog konteksta. Rastuće muslimanske zajednice u većini europskih zemalja, pružile su muslimanima u svijetu mogućnost susreta sa svojom europskom ''braćom i sestrama'', kao i s pripadnicima drugih religijskih sljedbi, koji su, na različite načine, povezani s muslimanskim zajednicama ili su, pak, na njih upućeni.

Nažalost, takvih interkulturalnih seminara nema mnogo.

Bit će da je upravo iz tog razloga EEE-YFU (European Educational Exchanges Youth for Understanding) organizirao nekoliko seminara na kojima je tematizirano pitanje muslimana i islama u Europi. Jedan takav seminar bio je u oktobru 2003. godine u Estoniji, drugi u decembru 2003. u Francuskoj, a treći će biti održan u junu 2004. u Njemačkoj.

Primarni je cilj razumijeti drugo i drugačije, te prihvatiti njihovu raznolikost. EEE-YFU u tome nije bio usamljen; pomogla je i muslimanska organizacija FEMYSO (Forum of European Muslim Youth and Student Organisations).

Učesnika je bilo skoro iz svih zemalja Europe, iz Velike Britanije, Njemačke, Francuske, Slovenije, Belgije, Estonije, Latvije, Litve, Švicarske, Ukrajine, Turske, Poljske, Nizozemske i Švedske, s tim što su mnogi predstavljali zemlju u kojoj žive i zemlju iz koje dolaze njihovi roditelji te s tim i oni sami. Tako su bile spomenute i Bosna i Hercegovina, Sudan, Egipat, Pakistan, Indija i Azerbejdžan.

Raznolikost država, kultura, nacija i vjera koje su organizatori okupili dalo nam je mogućnost čuti i osjetiti različite poglede na islam, muslimane i njihov položaj

kako u Europi tako i u ostalom dijelu svijeta. Sedam dana družili smo se u Youth Centru u Strasbourgu, čiji vlasnik je Vijeće Europe. Pored svih soba, sala, dvorana imali smo i jednu posebnu prostoriju preuređenu za potrebe muslimanskih učesnika, a koju smo nazivali prayerroom (mesdžid).

Tu smo se svakodnevno tri puta sastajali i klanjali u džematu.

Ostali učesnici mogli su se pridružiti, kako u molitvi, tako i u samom tihom posmatranju, a neki su, čak i za vrijeme molitve, meditirali.

Glavni cilj seminara Islam u Europi bio je udružiti ili bar približiti mlade Europljane različitih kulturoloških i etničkih korijena za mirniju i, inšaAllah, bolju i povoljniju zajedničku budućnost.

Razgovarali smo o islamu u društvu, o civilizacijskim i aktualnim relacijama islama i kršćanstva, o sekularizaciji i prakticiranju vjere na javnim mjestima, o nagomilanim stereotipima i predrasudama koje gotovo da vladaju svijetom, o terorizmu, itd.

No, sami dijalog o islamu nije mogao proći bez bar jedne posjete lokalnoj džamiji. Tako smo posjetili Greek Mosque (Grčku džamiju), koja nema veze s Grcima, jer se u njoj pretežno sakupljaju muslimani porijeklom iz Alžira, Tunisa i Maroka. Pridjev »grčki« dobila je po grčkoj četvrti u kojoj se džamija nalazi. Muslimani Grčke džamije priredili su nam iskrenu dobrodošlicu, pokazali nam mjesto za namaz.

Zanimljivo je bilo, što, doduše, nije ništa novo, da i tako demokratska država poput Francuske, koja se veoma trudi da štiti ljudska prava, slobodu savjesti, političkog uvjerenja, vjeroispovijesti, gdje se nalazi i Sud za zaštitu ljudskih prava, u kojoj su, u diplomatskim misijama, jako česti gotovo svi europski političari, može pojaviti »problem minareta«, »problem nezapošlja-

vanja pokrivene žene«, problem gotovo rastuće »islamofobije«...

Zraka svjetlosti se pokazala kad je na taj naš okrugli stol došao i predstavnik protestantske crkve u Strasbourgu gospodin Ove Villestad, koji je naglasio da će biti najsretniji kada čitav svijet bude surađivao kao što protes-tanti i muslimani surađuju u Strasbourgu.

Svjesni smo da je svaki početak težak i da do promjena u

dijalogu i međurazumijevanju različitih tradicija i kultura dolazi polahko i postepeno. Ali, dolazi.

Također, svjesni smo da se valja nadati najboljemu sve dok u svima nama bude dovoljno želje, nade i vjere da postoji mogućnost kvalitetnih promjena. Promjena na bolje. U kojima je poštivanje svoga jednako poštivanju drugo-ga i drugačijega. Ovaj svijet je suviše mali i suviše krhak, ne samo na razini ekologije, da bismo ga prljali i uništavali mrž-

Najviši stepen tolerancije je da ne uznemiravaš neistomišljenike....

Svaka godina, svaki mjesec, svaki dan i svaki trenutak na svakome mjestu je borba protiv rasizma, ksenofobije, antisemitizma i netrpeljivosti. Kada su se u oktobru 1993. u Beču sastali predsjednici svih država, članova Svijeta Evrope, usvojili su deklaraciju, koja je poznata kao Bečka deklaracija, čije je glavni cilj, da Evropa mora postati područje demokratske sigurnosti te da je, u istu ruku, Evropa i izvor velike nade za mir. S obzirom da današnju Evropu ozbiljno ugrožavaju netrpeljivost, agresivni nacionalizam i rasizam, na okruglom stolu u prepunoj sali katoličke gimnazije u Ljubljani koji je održan 21. januara 2004, želja nam je bila napraviti atmosferu u kojoj će ljudi jedan na drugog gledati kao na čovjeka s kojim čine suživot. Činjenica, da smo svi drugačiji i da se razlikujemo s ničim ne ugrožava društvo, naprotiv, upravo te različitosti mogu da postanu bogatstvo iz kojeg može da se napaja evropska budućnost. Gosti poput mag. Idrisa Fadula iz Sudana, dipl. ing. Celestina Nzobandora iz Burundija, predstavnika Hrama Hare Krišna, doc. dr. Aleša Črniča s Fakulteta za društvene nauke iz Ljubljane i predstavnika Islamske zajednice Kočevje Faile Pašić-Bišić, pokušavali su uspostaviti dialog između prisutnih i odgovarati na postavljena pitanja. Razgovarali smo o toleranciji. Rasprava je bila veoma ozbiljna, konkretna i duboka. Sve se odnosilo na doseljenike, na nacionalne manjine, na vjerske zajednice, pa i na medije, koji su svojim negativi-tetom mnogo doprinjeli početku mržnje i narodnom otporu.

Veliki broj pitanja, pa i onih provokativnih bilo je vezanih za izgradnju Islamskog centra, za «crnu hroniku» u novinama, za položaj žene u islamu...

Ostali smo optimisti i lično ubjeđeni da će se iz velike različitosti kultura u Evropi izroditi veliko bogastvo. Naime, moramo shvatiti da je Evropa već sada multikulturna. O tome se možete uvjeriti na bilo kojoj ulici u bilo kojem evropskom gradu. Drugi i drugačiji su već odavno među nama. Ako bismo se svi izgubili u slijepoj mržnji, kakva bi nam uopće bila perspektiva? Produbljavanje konflikata je užasan scenario kojeg nikako ne možemo sebi priuštiti. Takve i slične debate su jako potrebne, jer je to intervenisanje u pravo vrijeme. Jer samo to je smisao borbe protiv netrpeljivosti, ksenofobije i rasizma u stvaranju atmosfere demokratske sigurnosti. Slijedeći okrugli sto na istu temu i sa istim predstavnicima predviđen je s Allahovom voljom, u Kočevju.

Da li su vam te riječi poznate pa ne znate šta znače?

Da li govorite bosanski jezik ali niste sigurni da ga znate pravilno pisati?

Da li vas zanima učenje bosanskog jezika i upoznavanje s bošnjačkom kulturom, običajima, istorijom, umjetnošču…?

Onda je ova ponuda koju nudi Bošnjački kulturni savez Slovenije prava za vas.

Opšti tečaj s predavanjima i radionicama će se izvoditi od 14. aprila do 23. juna te od septembra do novembra 2004 u prostorijama Osnovne škole Prežihov Voranc (Prežihova ul. 8) u Ljubljani. Za dodatne informacije pozovite Eminu na 041 401 619 (email: emina@slotekbir.net) ili pogledajte na web stranicu www.slotekbir.net.

Dragi mladi!

Obavještavamo vas, da društvo »LJILJAN« (Tržaška 2, Ljubljana) pod mentorstvom Enise Suljanović izvodi slijedeće aktivnosti za djecu i mlade do 17. godina starosti: svaki utorak od 18.00 do 20.00 sati literarne i lutkovne radionice, svaku sredu 18. do 20.00 sati likovne radionice, svaku nedjelju od 16.00 do 20.00 sati folklor.

Bujrum!

Od prošlog ljeta me Bosna vidjela nije...koliko mi je žao toga, toliko i nije. Naime svake godine je isto. Ne toliko događajno, nego zbog uvijek lako prepoznatljivog scenarija pitanja stalnosjedioca.

Pa kako je tamo, pa ima li snijega, pa kud ćete sa tolikom lovom (znate mi dijasporci, posebno slovenske izbjeglice, puni smo ko brod), pa znaš da se udala Omerova hćerka-ma šta me briga za Omerovom hćerkom. Dok polako ne dođemo do onog lajt motiv pitanja: »Pa, fakultetlijo, jesil već sebi našo curu?« Ja nekako sliježem ramenima, iznaginjem se u fotelji i gledam pred sebe u onaj oblak u kafi: »pa znate kako je,...ovaj...« »E' moje dijete džaba tebi tvoj fakultet, cura pun svijet i puna Bosna,....eno! Šta fali onoj?« I pokaže mi na curu, koju inače srećem na korzu u malo drugačijem kontekstu. »Šta fali, odgovaram ja...ne fali joj ništa,« i polako uravnotežavam pritisak. »A šta ti fali i u Ljubljani šta naći?« nastavljaju neumoljivo. »Fali mnogo.« »Pa de nam profesore objasni,« kaže dajdža namigujuć' na ženu. »E pa tražili ste, gledajte.« I započe tako ja svoju teoriju

na svjetlo dana iznositi. Uzmimo broj stanovnika u Ljubljani (nazovimo ga X-om, i kao i sve buduće faktore izrazimo u postotcima). Zašto u Ljubljani?

Pa tu živim.

U Bosnu svrnem dva ili tri puta godišnje, a za dalja ili bilo kakva druga putovanja iz nekog razloga, od '92. godine nemam love. Dakle od broja X odbijmo postotak muškog stanovništva (recimo tome faktor A).

Od dobijenog broja, koji predstavlja postotak ženske populacije, odbijmo broj djevojki koje su izvan moje starostne grupe (recimo tome faktor B), jer postoji tu neka gornja i donja granica, jeli. Od dobijene brojke odbijmo postotak svih onih koje nisu bosanke (broj C).

Ja znam da se neki kod ove teorije neće baš složiti sa mnom, al' govorim o sebi lično, tako da nema ljutnje.

Meni je važno da mi je »buduća supruga« muslimanka, Bosanka i da su mi djeca odgojena u Islamu. Ne vjerujem u miješane brakove, jer dolazi do konflikta vjere, nacionalnog identiteta i običaja.

I po svim logičkim stavovima sve to vodi u ateizam, neslaganje ili u potpunu pasivnost jedne osobe. Znači ako mi je djeci ime Osman i Merjema, moja Metka nema pri tome riječi, ko što nema ni kod odgoja, od kojeg ovisi nacionalna svijest, vjera i identitet uopšte.

Ovo sve hipotetički govorim, naravno. Onima kojima je uspjelo suprotno, čestitam. Ja nisam tako jak. Gdje smo stigli? Aaa, kod C. Eh' sad opet dobijenoj brojki odbijmo postotak dama, koji ne pripada odgovorajućem dijelu Bosne.

Tokom izmjene mišljenja sa nekim mojim znancima, načuo sam da neki ne bi Krajine, neki Hercegovine, neki istočne Bosne pa čak i nad sarajevskim curama

se neki bune. Znači karakteri uslovljeni teritorijalnim stereotipima moraju biti kompatibilni (označimo to sa D).

Opet od dobijenog broja odbijmo djevojke, koje mi nisu baš privlačne na prvi pogled, zasad mislim na vanjski izgled.

Koliko god neki govore da nije važno-jeste važno, jer valja tokom razgovora gledat' u nju (broj E).

Od dobijene brojke odbijmo one cure kojima se ja ne činim privlačan (jer nećete vjerovat ima i takvih:) (F), odbijmo one koje već imaju momka (G), odbijmo one sa kojim nisam na istoj frekvenciji, koje nemaju karaktera i osobina koje se meni sviđaju (sad smo kod duše i unutrašnje ljepote), s kojima imam različit pogled na svijet, sviđaju nam se različite stvari itd. (H), i na kraju od dobijene brojke odbijmo postotak onih princeza s kojim se neću nikad sresti (I), jer suđeno nam nije bilo ili je slučaj okolnosti bio takav, da je stvarno bilo nemoguće...i za nju i za mene...mada smo htjeli(J).

Na kraju dobijemo čist račun i kratku ljubav: X-A-B-C-D-E-F-G-H-I-J = 0,00000000000000000000000 000000001 x 10-9 % lokalnog stanovništva, što ne iznosi ni nokta željene djevojke.

Naravno ne tvrdim da je ovo misija nemoguće, samo morat ćete se jednom faktoru odreći...samo pazite kojem. Jedni su za nekog dozvoljivi i podnošljivi a za nekog fatalni, to je de facto.

A ovo je samo grubi zapis faktora, koji mogu da utiču na vaš personal life, ima toga još, za svakog od nas po jedno dodatno slovo. Pa pomislite dvaput kad budete nekog pitali zašto nema djevojke. Sretno!

PS. Ko što vidite tješim se vješto, a ako sam nekog i očepio, bilo je (ne)namjerno.

»U Bosni više nema djece ili su pobijena, Ili su odrasla!« -reče N.Dž. u Sarajevu 1994.g.

Bili su gizdavi leptiri u letu, što poljsko cvijeće ljube ko zlato…

A onda su bijesni nahrupili krmci i začas je livadu prekrilo blato.

Bili su hitra lanad u gori, pa radost i život volješe slijepo…

A onda su gladni nagrnuli prasci i u tren nestade sveg' što je lijepo.

Bili su iskre smisla na zemlji i sunčev osmijeh kroz oblake sinje, bijehu suština svega na svijetu…

A onda su divlje navalile svinje.

I ko će ikad podnijeti kaznu za dječiju suzu, i gorku, i slanu?!

Na rimskom brežuljku Capitoliumu nalazi se crkva posvećena Djevici Mariji, koja se obično naziva crkva Aracoeli. U njoj su ispočetka bili grčki monasi, iza njih Benediktinci, a god. 1250. predana je Franjevcima, koji su do god. 1884. uz nju imali svoju generalnu kuriju. Još od srednjeg vijeka crkva Aracoeli smatrana je za službenu crkvu rimske općine.

Hrvati i Bosanci su kroz dugu prošlost imali tijesne veze s ovom crkvom. Ali ona je bila privlačna tačka i zbog toga, što je u njoj pokopana Katarina Kotromanić Kosača, supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša (vladao od 1444. do 1461.), koja je, čeznući za rodnom grudom, umrla u Rimu 25. listopada 1478. Katarina je kći bosanskog velikaša, Hercega Stjepana Vukčića Kosače, po kojem je Humska zemlja dobila ime Hercegovina. Rođena je oko 1424. Djetinstvo i mladost provela je u teškom političkom razdoblju Bosanskog kraljevstva. Na Bosnu su navaljivali od vremena do vremena Turci, robili i palili, želeći je potpuno osvojiti.

Bosanski velikaši, u prilikama opće nesigurnosti nisu uspijevali zauzeti jedinstven stav prema pogibelji, koja je Kraljevstvu prijetila. Dapače, nepovjerljivi jedini prema drugima, nerijetko su pojedinačno nastojali i doći u dodir s Turcima s nadom, da će na taj način umanjiti oštrinu turskih napada na njihova područja i spasiti se, ako Turci odluče osvojiti Bosansko kraljevstvo.

God. 1443. umro je Tvrtko II., Kotromanić. Po njegovoj volji naslijedio ga je na prijestolju Stjepan Tomaš, sin prijašnjeg kralja, Stjepana Ostoje (u.

1418), rođen u (bogumilskom) braku koji je Bosanska crkva držala ispravnim a Katolička ga je Crkva negirala (jer nije kršten) Sve do svoga izbora za kralja, Stjepan Tomaš je tajio svoje porijeklo radi sigurnosti zbog povremenih akcija inkvizicije. I on se sam, još kao mladi bogumil, po zakonima Bosanske crkve, vjenčao sa pučankom, Vojačom, koja mu je

rodila sina Stjepana. Tomaš koji je, postavši kralj, prihvatio (i iz političkih razloga - katoličanstvo… ali Vojača nije željela napustiti svoju vjeru. Papa Eugen IV., proglasi brak s Vojačom nezakovitim, a kralju odobri da se oženi drugom ženom. Tada je Stjepan Tomaš mogao misliti slobodno na vjenčanje. Oko mu je palo, po svoj prilici utjecajem političkih savjetnika, na Katarinu, kćerku najmoćnijeg bosan-skog velmože, koji se inače snažno protivio izboru Tomaša za kralja, Stjepana Vukčića Kosače, koja je tada imala 21 godinu.

Katarina je bila odgojena kao bogumilka. Prije vjenčanja prešla je na katoličku vjeru i vjenčala se s Tomašem po katoličkom obredu, po svoj prilici na Uzasasće na 26. maja/svibnja 1446.

Poslije zagonetne smrti Stjepana Tomaša god 1461., (u narodu se stoljećima zadržala priča da su ga ubili brat knez Radivoj i sin Stjepan) - Katarina je ostala s dvoje nejake djece, Sigismundom i Katarinom. Bosanskim kraljem postao je Stjepan, sin Vojače, po ocu nazvan Tomasević. Katarina je ostala na dvoru sve do kobne godine 1463., kada je turski sultan Mehmed II. s velikom vojskom navalio na Bosnu i osvojio je. Tom prilikom je zarobljen i ubijen i sam kralj Stjepan Tomašević, a Turci su odveli Katarininu djecu. Katarina je s dijelom dvorjana pobjegla u Dubrovnik, a otuda u Rim. Cijelo je vrijeme pokušavala doći u dodir sa svojim djecom u Istanbulu, ali u tome nije uspjela. Sin joj je, Sigismund, primio islam, i u turskoj je povijesti poznat kao Ishak Kraloglu, bio je sandžak-beg područja Karasa, dok joj je kćerka, istog imena kao i ona, umrla i u Skoplju joj je podignuto turbe (srušeno u zemljotresu 1963).

I (polu)brat kraljice Katarine, najmlađi Kosačin sin Stjepan, postao je musliman, oženio se kćerkom sultana i tri je puta bio Velikim vezirom golemog Turskog Carstva. U Rimu je Katarina našla utočiste

kod pape Pavla II., koji je odredio, da joj se daje stalna pomoć iz papinske riznice. Od god. 1467. do 1478. primila je najmanje 6541 zlatni dukat za uzdržavanje. Imala je uza se i mali dvor bosanskih velikaša, a zadnjih desetak godina živjela je u blizini crkve sv. Marka, gdje je bratovština sv.

Jeronima imala svoje kuće, pa nije isključeno, da je u jednoj od njih živjela i umrla.

U svojoj 54. godini Katarina teže oboli.

Da je ne bi smrt iznenadila, odmah pozove carskog notara, koji je bio na službi u crkvi Sv. Petra u Rimu, da bi se napravila oporuku. U svojoj oporuci Katarina je naredila, da je pokopaju u crkvi Aracoeli. U tu svrhu ostavila 200 dukata. Toj crkvi ostavila je svoj kraljevski plašt i jedan svileni oltarnik. Hrvatskoj crkvi sv.

Jeronima ostavila je svu svoju dvorsku kapelu: knjige, posude i misna odijela.

Sjetila se i svoje crkve sv. Katarine u Jajcu, koju je ona dala sagraditi, i ostavila joj sve svoje relikvije. Ali najglavnija oporučna odluka kraljice Katarine, odnosi se upravo na kraljevinu Bosnu: ostavila je Svetoj stolici, ako se njezina djeca ne povrate na katoličku vjeru. Da je to napisala i oporučila bilo bi vrlo čudno, jer bosanska je kraljica samo supruga kralja, a ne kraljica koja je naslijedila vladarsku krunu. Čudno je također da tako važan dokument, njegov original, ne postoji. I još: izvršitelj je bio kardinal Borgije dakle niko drugi nego brat čuvene i ozloglašene Lukrecije. Pet dana iza «napisane oporuke», Katarina je umrla.

Prema njezinoj želji pokopana je u crkvi Aracoeli pred glavnim oltarom, gdje su joj napravili lijep spomenik, na kojem je prikazana i ona u prirodnoj veličini sa kraljevskom krunom na glavi. Na spomenik je bio postavljen latinski natpis i natpis bosančicom u bosanskom jeziku.

skom radu na sarajevskom VIŠT-u rahmetli Busuladžić je veoma vješto upozoravao na komunizam koji je tada bio nadolazeće zlo.

Poslije, kada su komunisti došli na vlast skupo su mu to naplatili.

Zanimljivo je i to da je bio jedan od potpisnika el-hidajine peticije protiv ubijanja i zatvaranja Židova, Srba i Roma od strane fašista. Nije on bio nikakav izdajnik niti državni neprijatelj kao što su to htjeli da prikažu komunisti. Borio se protiv nasilja koje je prijetilo njegovoj vjeri, koju je volio više nego svoj život. To je bio ideal kome je posvetio svoj rad. Jedno vrijeme se bavio i humanitarnim radom u sarajevskom Merhametu, gdje je pokušavao da olakša patnju podrinjskih muhadžira koji su pobjegli od četničke kame.

Znanje o vjeri je bilo normalno kod ljudi njegovog profila, a s obzirom da se družio sa Mehmedom Handžićem, Hamdijom Kreševljakovićem, Kasimom Dobračom, hfz. Ibrahimom Trebinjcem i mnogim drugim alimima možemo samo predpostaviti koji je znalac bio. Pisao je za tada poznata glasila i časopise, kao što su: “Islamski svijet”, “El-Hidaje”, “Glasnik VIS-a”, “Novi Behar” itd.

Napisao je studiju pod imenom Životopis Muhammeda a.s. i poznatu knjigu Muslimani u Evropi.

Mustafa Busuladžić je bio poliglota koji je poznavao i orijentalne i okcidentalne jezike. Na VIŠT-u je bio profesor italijanskog jezika. Takođe je bio i vrstan poznavalac filozofije, marksizma, historije itd. Isticao se kao veoma vješt govornik, što mu je mnogo olakšavalo kao lideru i vođi.

Ono što je najbitnije jeste to da je utrao stazu onima koji su dolazili poslije njega. U jednu ruku ono što je bio Hasan El Benna muslimaskoj braći, Mustafa Busuladžić je to bio za Mlade Muslimane.

Pripovjeda se da je nakon hapšenja, a prije smrti za samo nekoliko dana u zatvoru (zindanu) proučio devetnaest hatmi Kur'ana. Dvadesesetu nije završio. 29. juna 1945 godine je odveden na Velešiće, jedno od sarajevskih brda gdje je prema mnogim svjedočenjima streljan sa još trojicom zatvorenika, od kojih je jedan takođe bio pripadnik “Mladih Muslimana”.

To je bilo davne 1945, ali uspomena na Šehida Mustafu Busuladžića traje i trajaće kao i njegovo djelo. Neka mu Allah dadne lijepi Džennet.

Ako mogu ubit tebe, tvoje knjige neće moć' Ja Mustafa, rana zvijezdo duge noći.

asprava o džamiji u Sloveniji postaje već svakodna i redovna tema za raspravljanje u medijima i čini se kao da svakom javnom raspravom dostiže vrhunac. Samo što vrhunac još nije sasvim jasan - da li je to zabrana gradnje džamije ili islamskogkulturnog centra ili šta treće. Zapravo, najžalosnije je što ljudi, koji su protiv, niti znaju protiv čega su zapravo: protiv lokacije gdje bi se IKC gradio, ili su protiv IKC-a samoga, ili su protiv džamije, ili protiv minareta, ili protiv orientalne arhitekture… Nisu još odlučili.

Argumeni koji se pojavljuju protiv džemije su smiješni jer zapravo nisu nikakvi argumenti. Igrom slučaja, jedne prilike nazvao me osnovnoškolski kolega koji je trenutno student Pravnog fakulteta u Ljubljani i rekao mi: “Pa, muslimani imate pravo do džamije!” S ironijom je citirao sedmi član ustava Republike Slovenije koji glasi: “Država i vjerske zajednice su odvojene. Vjerske zajednice su jednakopravne; njihovo djelovanje je slobodno.”

Dalje mi je hitio objašnjavati kako su odnosi između države i crkve često predmet ustavnog uređivanja, što nije ništa novo, a ni čudno i ti su odnosi okarakterizirani većinom kao: sistem državne crkve, u kojoj je samo jednoj vjerskoj zajednici priznat status državne crkve; sistem priznatih crkava, u kojem su doduše sve vjerske zajednice slobodne u svom djelovanju ali su samo neke od njih priznate i samo te imaju državnu potporu; sistem odvojene države i crkve, u kojoj su vjerske zajednice privatne ustanove a deklariranje vjeroispovjesti je čovjekova privatna stvar.

Nakon lijepo objašnjenog 7.člana ustava RS smo se našli i na kahvi gdje je ponovno počeo objašnjavati apsurd, koji se u konkretnom slučaju pojavljuje s pravnog područja. Nakon dugog i iscrpnog razgovora zamolio me da se pridružim grupi mladih pravnika koji su na svojim redovnim debatnim kursevima ovog puta polemizirali o pitanju pravnog i općeg pogleda vezanog za džamiju i njezinu gradnju u Sloveniji.

Većinom su mladi, budući pravnici i njihove kolege protiv, sad već sakupljenih, potpisa, protiv su i referenduma, vezanog za neizgradnju džamije, jedine, u Sloveniji.

Komentar jednog od prisutnih pravnika bio je: “Kako može neko, pored svih crkava, koje postoje u R. Sloveniji i njihovom stalnom zvonjenju i pomisliti, a kamoli reći, da neće džamiju u svojoj zemlji!? I da se džamijski fizički izgled, tj. njezina arhi-

tekturna vanjština, ne uklapa u ovdašnju okolinu!” Mlade, buduće pravnike iritira i konstatacija vezana za džamiju kao politički centar, pa su se tu pojavile sarkastične izjave tipa: “Dobro je da se dr.

Rode nikad u svojim govorima ne dotiče politike.” Dalje nastavlja: „Prije svega, nedopustivo je da vodeća crkva u Sloveniji ne sluša, nit' želi da sluša, argumente s druge strane, pa tako i manipulira izjavama i ljudma, te se općenito ponaša kao politička stranka, a ne k'o vjerska organizacija.“ Mladim pravnicima sviđaju se javni nastupi muftije Đogića i protestantskog lidera Geze Erniše, čiji su tonovi govora potpuno drugačiji i u čijim riječima nema nasilja te napadnog i netrpeljivog govora.

Mladi se većinom slažu da je sve „zabrljala politika“ i da u slučaju džamije i izbrisanih dolazi do nepotrebne netrpeljivosti između državljana samih. U pitanju su samo manipulirajuće izjave, na osnovu kojih mogu određena lica manipulirati ovdašnjim narodom.

Na kursu smo se dotakli i „makete megalomanskog projekta“ o kojem je posljednje vrijeme harala teška polemika u Sobotni prilogi Dela. Bili su potpuno iznenađeni činjenicom da IZ u RS do dana današnjeg (02.03.2004) formalno još nije primila nikakav dokument od MOL-a u vezi sa gradnjom ikakvog objekta a da i ne spominjemo lokaciju. Kad se dobije dozvola, doći će do javnog natječaja, gdje će se izabrati idejno rješenje. I tek nakon toga možemo se upuštati u polemiku vezanu za megalomanski objekt, zvani IKC. Pošto je bilo svima očito da se u problemu džamija ne radi samo o kršenju ustava RS već i općih ljudskih prava i mnogih potpisanih međunarodnih konvencija, na osnovu čega se Slovenija obavezala da će poštovati mnogoštošta, prosto nismo mogli zaobići stanje u Bosni. Kako je Slovencima u Bosni?

Poštivanje marginalnih grupa u Bosni, konkretno Slovenaca u Sarajevu, je na zavidljivom nivou. Imaju svoje aktivno kulturno društvo, Ivan Cankar, i u bliskoj budućnosti planira se izgradnja slovenskog kulturnog centra, čije sjedište planirano je u strogom centru, nasuprot Narodnog pozorišta, u blizini Prešernovog trga.

Sarajlije se uopće ne opterećuju pitanjem veličine tog slovenskog kulturnog objekta, a još manje lokacijom. A kao uzor Slovencima trebala bi biti činjenica da na relativno maloj geografskoj udaljenosti u

Sarajevu stoje po funkciji srodni, a po izgledu potpuno drugačiji, sakralni objekti, kojima se Sarajlije ponose! To su: džamija, katolička i pravoslavna crkva te sinagoga!

Da privedem kraju: položaj vjerskih zajednica je slovenski ustav lijepo opredijelio u 7. članu. Pri tome se poziva na laičnost države jer određuje, da su država i vjerske zajednice odvojene. Vjerske zajednice su jednakopravne i njihovo djelovanje je slobodno. Ustav stoga ne razlikuje priznate i nepriznate vjerske zajednice i zato neka ne bi država ni jednoj vjerskoj zajednici priznavala poseban status, što zapravo znači da nijednoj ne smije davati prednost, favorizirati je niti zapostavljati.

Na pitanje da li je država dužna obezbijediti vjerskim zajednicama jednakopravan položaj ili su to vjerske zajednice prinuđene same, pravnici su požurili odgovorima, da ne samo da država mora obezbijediti vjerskim zajednicama jednakopravan položaj već i mogućnost slobodnog djelovanja i avtonomiju.

Iz ovog zadnjeg slijedi i pravo do slobodnog ispoljavanja vjere, kako u privatnom, tako i u javnom životu, što slovenski ustav opet posebno obrađuje.

Svjesni moramo biti činjenice da na svijetu ne postoje etničko/vjersko/kulturno potpuno homogene države, a najmanje su to države Evropske unije, među kojima će se maja o.g. zapisati i Slovenija.

Poštivanje ljudskih prava produkt je civilizacijskog razvoja, a kod nas k'o da postoji sljedeća tendencija: ako ne možeš diskreditirati ono, što neko govori, onda diskreditiraj osobu (zajednicu, narod…), koja to govori. Kulturna i vjerska prava nepogrešiv su elemenat ljudskih prava, koje niko, a ponajmanje demokratska država, ne bi smio uskraćivati!

H

asnija nije još ni znala težinu riječi prevrat kad je on prevrnuo život u očevoj joj kući, i svima koje su graničile s njom, i onima sve dalje, dokle ne bi ljudska noga ni za petnaest dana dokoračala. Ona je čula obijesne oslabođene kmetove koji su polazili s pazara i kroz mahalu propijevali: Prometle se šlive u rogače, a Behrami age u kopače ... čula je a nije razumjela ni riječi. Bila je tada još djetešce, a bila je dijete i kad bi nekoliko godina poslije izašla za avlijska vrata i, dok je vani bura cviljela kroz telegrafske žice i dizala pijesak od kojega bi oči pokrvavile, obijesno govorila za ženama koje su se umorne vraćale iz duhanske tvornice:, Idu žene iz fabrike, crvčnē se ko paprike.

Ali je došlo vrijeme i saznala je za značenje prije izgovaranih riječi i stidjela se svoje djetinje obijesti koja je bila samo obijest sita djeteta što ne zna koliko treba mahova tijelom, a često i poniženja da dijete ne zacvili sa gladi.

Kad je došla nestašica u kuću i s njom svakojake nesreće, ona je pošla u brijačnicu da radom nahrani četvera usta. Jednoga je dana u njoj žena (željna da proživi koji ugodan časak daleko od teške svalkidašnjice) prevladala radnicu koja je morala sapuniti brade niz koje su curile pohotljive bale i glačati nokte na rukama koje su se znojile u njezinima, pa s prvim strancem koji joj se svidio krenu na more. A kad nedugo zatim nestade u njega sredstava za idiličan život, ona, koja nikad otkada je znala nešto htjeti nije htjela da bude nekome na teret, vrati se u rodno mjesto. I povuče se u svoju kuću.

Raditi u brijačnici nije više htjela.

Bolio bi je svaki krivi pogled ovoga čudnoga malogradskoga svijeta što prezirno gleda djevojku koja je doživjela muškarca i što se divi muškarcu koji doživi mnogo žena. Da veze čipke i da za sedam dana rada od zvijezde do zvijezde dobije najmanju novčanicu i skoru kratkovidnost, to nije htjela, jer za to ne bi mogla dobiti ni kruha bez smoka, koliko je trebalo njezinu zdravu i skladnu tijelu. Nije htjela ni da prolazi kroz muške ruke kao roba da bi se time izdržavala, jer je sad osjetila da je takav život njenu sestru Nedretu kroz trnje poniženjâ doveo do ranog groba. A zima je blizu i porodica traži više nego za žarkoga ljeta i jeftine jeseni, kad je dovoljno i onih nekoliko kupona od beglučkih obveznica što ih je brat Ibrahim ljubomorno čuvao.

U kući nije htjela da pita koga: ni babu koja kao okamenjena sjedi vječno na jednom mjestu, ni majku koja mora biti u kući za zaključanim dvorišnim vratima, jer je to jedini način da je spriječe u kleptomaniji, a brata sada nije mogla pitati kad je u zatvoru. On se, na svoju nesreću, slučajno sastao sa starim poznanikom Mađarom, dopisivao se s njim, preko njega zapravo slao neke reportaže u mađarske novine, i to ga je dovelo do sobe sa skromnim namještajem, duge četiri a široke dva metra, s jednim prozorom pri stropu, na kojem su čvrste unakrsne željezne šipke.

Mislio je da ima neke nvinarsko-knjiiževne sposobnosti, a bio je nesposoban da smišljeno odgovara na unakrsna pitanja, pa sad tu mora da čeka na glavnu raspravu, a onda tko zna kamo će s njim i da li će se moći opravdati zbog svoga pisanja o ljudima koji su sa malo ili nimalo truda imaju mnogo više nego oni kajima su u životu vedri dani rijetki, a kosti im pucaju od umora.

I njemu treba štogod poslati u zatvor, jer onome koji je uvijek jeo za stolom sa tričetiri osobe teško se priučiti na jelo koje se pripravlja na metričke cente. A onda, svega pomalo nestaje u kući, jer se novac od kuponâ drugoga polugodišta gotovo iscrpio.

Prvi je snijeg na planinama pao i prvi je studeni sjevernjak procvilio kroz tijesne ulice gradske i zavukao se pod mršavu kožu, prilijepljenu na rebra.

Subota je, pred večer. Radnice su prolazile iz duhanske tvornice, svraćale se u dućan i kupovale robu, i kad je trgovac vidio da im još ostaje novaca na dlanu, onda im je silom gurao lijepe jeftine đerdane i rupce i rudenjake, koje mogu i na dva-tri puta platiti, i tople čarape. Sve je to Hasnija gledala s prozora i sjetiila se djetinjstva i bezbrižnih ludorija, gledajući ove djevojke i žene što im je vjetar natjerao krv u lice. »Idu žene iz fabrike, crvene se ko paprike.« O kad bih ja mogla dobiti posla u fabrici!

Ali i tamo često otpuštaju na desetke radnica, jer nema uvijek posla, ili rade preko dan, pa se u subotu dobije na dlan tanka zarada.

U ponedjeljak bilo ih je više nego obično. I dalje svaki dan bivalo ih više, jer

su seljaci dogonili duhan na otkup.

Odlučila se i Hasnija da pođe ne bi li je primili. Snažna je, u ruke se uzda, moći će izdržati. Obukla je materinu feredžu, da se poznanici ne osvrću za njom. Više od godine nije iz kuće izlazila, a prije, dok je radila u brijačnici, nije se pokrivala.

Pred kancelarijom čekalo još dosta žena. Radnici se vrzli hodnikom, prolazili preko mnogih stepenica, a iz susjednih se zgrada čuo štropot strojeva koji su rezali duhan, punili cigarete, odbrajali ih u kutije, i1i su rezali daske za sanduke u koje će se slagati kutije. Ulazile su u sobu i neke se dulje zadržavale, a neke odmah otpuštane ili primane. Izlazi uplakana žena, mršava i bremenita: »Kažu mi, nije za mene da radim naporne poslove, nego da se odmaram jer sam u blagoslovenom stanju.

Bog njih ovako blagoslavio! On mi u reštu, a kodkuće troje gladne djece, ne zatekla ja, da bog da, nijedno živo, ili ja živa do kuće ne došla ...« I tako se čekaonica prazni. Iz kancelarije za primanje radnog osoblja izlaze snažne žene koje odmah upućuju na rad, a one slabije vraćaju kući. Ulazi Hasnija i skida feredžu. Činovnik i liječnik koji primaju radnice gledaju je s udivljenjem. Liječnik, kao da kupuje kravu, opipava joj mišice. »Sposobna za rad.« Uzima je za nogu, iskušava čvrstoću lista i stegna.

- Zar i to mora biti? - pita ona, a sili se da bude hladnokrvna i neće da porumeni.

- Ja, treba znati da li možete izdržati osam sati stojeći uz klupu i prebirući duhanske listove. Kašljete li kad?

- Ne, ne sjećam se. Nisam obračala pažnju.

- Skinite košuilju!

Poslušala je. Liječnik je prislonio uho na leđa i osluškivao drhtaje prestrašena srca. Sad ovdje, kao i prije u brijačnici, osjećala se kao srna među psima i lovcima koji su je okružili i uperili u nju plamena ždrijela pušaka.

- Ne, gospođice, niste vi za rad u tvornici.

- A zašto, molim lijepo? - I već osjeti suze u grlu.

- Vaša pluća ne mogu podnijeti napor

ovakva rada kao što je čišćenje smolastih duhanskih listova, slaganje i odabiranje što diže neprimjetnu prašinu koja nagriza pluća. Ruke su vam čvrste, noge također mogu izdržati dugo stajanje, ali za prsa, ako i dobra sada, postoji opasnost lakog oboljenja.

- Uostalom, milostivice ...

- Nisam ja nikakva milostivica. Ja sam radnica i hoću da budem radnica.

- No, no - gotovo je tepao činovnik kraj liječnika - ja nisam ništa ružno rekao.

Grehota je da vi teškim radom uništavate svoje zdravlje. A zarada se može naći i i lakšim poslom.

- Kakvim, na primjer? - prkosno je rekla oblačeći košulju.

- Zašto velilko naprezanje a mala zarada, kad vi možete imati sve ugodnosti, tako reći, bez imalo truda.

- Ali, eto, ja hoću da radim. I nije mi životni cilj leškarenje i užitak o kojemu vi sa puno žara a malo duhovitosti govorite...

Nego, molim vas, gospodine doktore, mogu li ja na svoju odgovornost biti primljena na rad?

- Ne možete. Ja ne mogu uzeti na dušu taj grijeh da vas ovaj rad surva u bolest i, možda, u smrt.

- A da li vi svaku radnicu tako savjesno pregledate?

Liječnik se smješkao, ne znajući da li da završi ovaj razgovor, koji bi on produžio da nema trećega, nepoželjnog, koji odgovara katkad i nepitano: - Zavisi od toga da li je osoba koja se pregleda vrijedna svake pažnje.

- A zar ima radnica koje ne zaslužuju svaku pažnju?

- Kako se uzme. Mi sortiramo duhan u šest vrsta; prva je najskuplja. Ni sa svakim se duhanom ne postupa jednako, a kamoli bi sa svakim čovjekom.

- Vidim ja da nije bojazan za moja pluća ono što mi priječi ulazak u ovu tvarnicu, nego nešto drugo.

- Inteligentni ste i pravo razumijete, a eto, kao da nećete da se pametno vladate.

- Ako varm je to na što smjerate pametno vladanje, onda mi zaista nije tu mjesta. Zbogom.

- Do viđenja - rekao je činovnik, a liječnik, postiđen, prošapta »Zbogom«!

- Dobro su te kroz ruke propustili dačekale je radnice što su čekale da prođu kroz iste ruke. - Ostala si u sobi koliko drugih pet.

- I nisu me primili - prodrhtala joj suza kroz grlo.

- Šta se praviš kao svetica? Zaradila si za po sata što ne bi u tvornici za petnaest dana.

- Ne griješi duše, ženo!

- Kakva duša? Šta? Kad iza takve ulizanice dođem ja, ovakva ćorava i ospičava, neće me ni pogledati.

- Nisam ja, ženo, drago moja, kriva, što me bog ovakvu stvorio, pa mi ljudi neće da dadu posla, da ga sa deset svojih prsta radim, nego traže moje krilo i prsa, oko njihovih se, da bog da, nespomenica ovila! I suze joj provreše u nuglacu i potekoše niz obraze. One što su čekale požališe je, a jedna joj se starica pridruži i sa mnogo sućuti svede je drhtavu niza stepenice.

- Dijete moje, ako baš na drugoj strani ne možeš naći posla nego ti je ovo jedino mjesto, otiđi Ahmet-efendiji Bliskavcu; on je prijatelj s upraviteljem tvornice. Neka mu on jednu riječ rekne, vjeruj mi, primit će te odmah u posao i mimo iliječnika, i neće te držati kao sezonsku radnicu nego kao stalnu.

- Gdje on stanuje?

- U Branjevini; odmah mu je kuća kako se uđe s glavne ulice. Imaju dvoja vrata u kući. Uniđi na prva. Tu je njegova soba.

- Hvala ti, ženo, bog ti platio, a i ja, kad mognem, odužit ću ti se.

- Ništa, drugo, ja bih svakom pomogla.

O

kako je teško do kruha doći, uzdahne idući Bliskavcu. Nije mogla pravo shvatiti odakle je on tako utjecajna osoba.

Odavno ga je poznavala.

Njegova je soba bila ukusno namještena, samo gotovo polumračna zbog oleandra pod prozorom.

Pisaći sto s telefonom, mali čajni sto u jednom uglu sa tri fotelje naokolo, uz jedan zid otoman, presvučen lanenim platnom, a kraj vrata umivaonik. Učinila joj se soba na prvi mah kao liječnička ordinacija. Jak, rumen, nešto prosjed gospodin zakovrčenih brkova sjedio za stolom i listao novine.

- Izvolite, hanumice, sjedite. Koja vas

je sreća donijela k meni?

- Sreća, kad vam dođe ovako nesretno stvorenje kojemu ne daju da pošteno zaradi, što se rekne, koricu kruha?

- Kako to? Kakav vi to posao tražite?

- A gdje se danas još maže naći posla osim, bar u sezoni, u tvornici duhana?

Jutros sam bila ondje, ali me ne htjedoše primiti, jer su mi tobože pluća sklona oboljenju zbog loša zraka u radionicama za odabiranje lišća. Makar sam ja govorila da me prime na moju odgovornost, ne htjedoše. Jedna me starica uputi k vama jer da vi imate velik utjecaj na gospodina upravitelja tvornice, pa sam došla i lijepo vas molim da me preporučite da bi me primio.

- Hoću, drage volje. Dajte, sjedite, nije hitnja, a ja ću to sve telefonom udesiti.

Hoćete li čaj i1i kahvu? Nešto toplo da se zgrijete?

- Hvala. Zgrijali su me danas uvredama, pa mi vatra i sad posipa lice.

- A tko to, molim vas, tko vas je vrijeđao?

- Tamo jedan činovnik koji je thtio na svaki način da ja zarađujem drukčije novac.

Pa i liječnik je nišanio na to, ako je i bio pristojniji. A kad sam se s pregleda vratila u čekaonicu, tu su me druge žene dočekale gorim pogrdama nego kakvu bludnicu.

- Ah, bezobraznici jedni! Oprostite mi za ovaj izraz, zar tako oni zloupotrebljavaju svoju službu? No, to će zapamtiti. Dajte, raskomodite se, molim vas! Skinite feredžu!

Uze šibicu i zapali špiritnjaču. Plamen je obavio limenu posudu u kojoj brzo proključa voda. Zamalo se miris čaja rasprostrije sobom. Kora od jabuke mirisala sagorijevajući na peći - Nije potrebno bilo, Ahmet-efendija.

Niste se trebali truditi.

- I da je što više, ja bih se potrudio.

Hoćete li malo ruma?

- Hvala, ja ću malo limuna.

Pili su polagano. I očekivali su šta će se po čaju započeti.

- Šta vam je taj činovnik rekao?

- Pa rekao mi je da nije za mene teški posao koji daje malu zaradu, jer ja mogu imati sve ugodnosti bez imalo truda.

Nekako je tako, otprilike, bio govor, a značenje sam odmah shvatila, jer, na žalost, nisam više dijete.

- Vi ste slatko i dražesno dijete.

Ona je naglo ustala.

- I vi ste počeli?

- Ah, ne. Ja to samo izričem sud iskrenog divljenja, i nemojte me, molim vas, krivo razumjeti. Za dokaz, evo, odmah sam voljan da vas preporučim. Oprostite što zaboravih vaše ime. Kako rekoste da se zovete?

- Oprostite vi meni, jer ja vam ga zbog vašeg preljubeznog dočeka ne rekoh pri dolasku. Ja sam Hasnija Duranićeva.

- Hasnija?

- Da, Hasnija Duranićeva.

- Ne mogu da se snađem. - I ruka koju je prinio slušalici pade mu na sto. - Vi, vi?

Pred godinu i po nestalo vas, odonda vas nisam vidio, i sad najednom u feredži.

- Bio je to čitav roman.

- Vjerujem. Ja vas nisam prepoznao. A sad zbilja vidim na licu one vaše crte, samo su sada zrelije. I bolje vam stoje.

- A ja sam vas odmah prepoznada, ako i niste onako ... izbrijani kao prije godinu i po. - Nasmjehnula se.

- Da, nije bilo vas u brijačnici, pa nemam razloga da češće tamo zalazim. A zbilja, kad ste se vratili ovamo?

- Ja sam malo dana bila izvan grada, na moru, a onda sam se uvukla u dom naš sirotinjski kao spuž u kuću, i tu tavorim s majkom i babom. Brat je u zatvoru.

- Da, zbilja, neki dan čuo sam kako govore o njemu.

- Je li, zaboga, opasno za nj?

- Tako, tako. Ali budite bez brige! Ako budete dobri meni, ja ću se zauzeti na odličnu mjestu, i bit će oslobođen.

Uzdahnula je.

- Danas, kao nikad dosad, požalila sam i što se sviđam ljudima i što sam uopće žensko. Šta hoćete zaboga od mene? Prigušivani vrisak htio joj je prodrijeti prsa.

- Ne, ne. Ta ništa. Eto, ništa neću. Što ste čudnovati! Ništa. Ja tako. Meni se to samo otelo.

- Idem. Oprostite što sam vas smetala.

- Ama, ne, zaboga. Ne budite dijete!

Dopustite da se malo porazgovorimo. Eto, vidite kako je to smiješno. Sjedimo tu neko vrijeme, a ja ne mogu nikako da se sjetim ni tko ste, ni da vam iskažem dužno poštovanje. Eto, sjedite ovamo kraj mene na otoman, kao da sam vam otac! Pa otprilike imam toliko godina da bih mogao i biti. Evo vidite, počeo sam i sijedjeti. Tako.

- I još je koješta govorio, ne znajući ni sam šta bi htio reći, a želeći da je zadrži, zaustavi, jer možda će mu ipak uspjeti što nije nikom uspjelo koji je radi nje dolazio u Šparavalovu brijačnicu.

- Da, sjest ću, ali samo zato što ste rekli da ćete sa mnom biti kao rođeni otac.

Vidite. Ja tražim čovjeka s kojim bih se mogla porazgovoriti, a ne ljubavnika. Ja tražim rada od kojega bih se mogla umoriti, da bih mogla misliti na njegovu vrijednost, a ne da je rad koji se traži od ljepših žena samo skupo raskoračivanje. I učinit ćete mi golemu uslugu ako me preporučite da radim u tvornici za petnaest dinara na dan, veću nego kad biste mi našli ne znam kako bogata ljubavnika ...

- Zbilja, ako vas ne vrijeđa, recite mi nešto o onom čudnom strancu s kojim odoste davno, pred godinu i po.

- Dojadila mi čamotinja u kući, u gradu, u ovom svijetu koji me okružuje.

Došao je Hans koji je obećavao više nego je dao, kako to valjda vazda s takvim obećanjima biva. Više da odem nekud nego zbog njegovih obećanja otišla sam i proživjela nekoliko bijelih dana. Uvrijedila sam čovjeka koji me voli i koga sam ostavila zato što je morao živjeti u ovoj sredini koja mi je onda užasno teška bila.

Pošla sam s drugim, ali sam ljubav ponijela i sačuvala za prvoga koga sada neću da pogledam samo zato da samu sebe patim.

Hoću da trpim zbog uvrede što sam mu je nanijela pošavši za tuđincem namjernikom... Previše pričam, a došla sam tražiti preporuku za posao.

- Preporuka je već tu. Vi samo pričajte.

- Eto, gotovo je. Bila jedna neugodnost, a sad nastala druga. Zakucala nestašica na vrata. Kad se brat oslobodi, bit će drukčije u kući. Čitava priča nije na nj učinila nikakav dojam, on je samo želio nastaviti ondje gdje je Hans prestao, i dok je ona govorila, on je samo o tom mislio. Njegove su drhtave ruke tražile njezine ruke i stegna, kako je i liječnik jutros istraživao njezinu izdržljivost. Ona je sjedila kao kamen. Najednom je raspučila haljinu i počela se svlačiti. Bio je uzbuđen, nije znao kako da protumači tu njezinu promjenu. Legla je na otoman.

- Izvolite! Ako baš i to mora biti da bih dobila vašu vrijednu preporuku za posao, onda ne branim. Samo žalim što nećete doživjeti što očekujete. Na ovom otomanu leži daska. Ili, ako hoćete da me zagrlite, vidjet ćete da ćete osjetiti pod prstima mrzli kamen.

Gledao ju je razrogačenih očiju, a onda zaustavio zapačeto raskopčavanje.

Prihvatio je za telefon.

- Halo, tvornicu duhana molim.

- Halo, gospodina direktora molim.

- Halo, jesi 1i ti to, Huso? Ovdje Ahmet. Molim te, primi jednu radnicu među stalne. Zabilježi, zove se Hasnija Duranić. Halo, da, Duranić. Jest, njegova sestra. Da, ali šta se to tebe tiče? On za svoje odgovara, a ona mora da izdržava cijelu porodicu. Uposli je tamo u pakovanju cigareta. Neka lijepi vinjete ili tako što slično. Ne, ne, halo, ne, stari grešniče. Nije što ti misliš. E, hvala ti! Zdravo!

Ona je još ležala.

- Obucite se, uredio sam. Možete poći.

Mjeseci zul-ka'de (11. po redu), zulhidždže (12.), muharrem (1.) i redžeb (7.), mubarek su mjesci, mjeseci posebne vrijednosti. U njima je vjernicima posebno preporučeno da ih provedu u pojačanom ibadetu. U njima se nalaze i dani kurban bajrama, dani hadždža, dani tekbira, hidžra. Tekbirom počinjemo život, namaz, ezan i ikamet, njime postižemo ponos, uspjehe i krupne rezultate. Dakle, sav naš život je u svjetlu tekbira koji ne predstavlja samo riječi što se izgovaraju, niti povik što se čuje.

Tekbir ima poruku: dunjaluk (ovaj svijet) u očima vjernika mali je i prolazan naspram Boga. Tekbir treba predstavljati i opozoravati da nećemo vječno ostati tu gdje smo, već svakim korakom koračamo Njemu. Njemu, Koji nas je stvorio i pružio mogućnost da proživimo život na dunjaluku, se i vraćamo.

Prošli su dani 'idul adha (kurban bajrama). Veselje koje prati kurban bajram dolazi nakon svjetskog islamskog kongresa, hadždža, pete islamske dužnosti, uz koji ide i kurban, žrtva.

Prinošenje kurbana slijeđenje je prakse Allahovog Poslanika Ibrahim a.s., ali datira i od ranije, konkretnije od Habila i njegove prve žrtve u ime Gospodara dž.š., koji je bio s iskrenim i čistim nijjetom. Svemogući dž.š. primio je Habilov kurban a Kabilov je odbio, jer je bio zavidnik, nezahvalnik, a na kraju i ubica svoga brata. Treba biti svjestan da su dobro i zlo obilježja ljudskog ponašanja i postojanja iz pravilnog, odnosno nepravilnog uključivanja ljudskog u prirodni faktor, ljudske volje u opću Božiju volju, i tako nastaju rezultati i aktivnosti, koje označavamo, s obzirom na njihove posljedice, koristnim ili štetnim, dobrim ili zlim.

No, praksa klanja kurbana po naredbi Gospodara ponovno je oživjela nakon velikog iskušenja Ibrahima a.s., a time i njegovog sina Ismaila a.s.. Značaj kurbana se zbog toga i ugleda u tome da je to čin pokornosti Allahu dž.š., tj. ibadet. »...zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji,...« (Kur'an; Al-Kawthar: 2), opominje nas Knjiga a.š..

Kur'an i sunnet uče nas i upućuju kako komunicirati i kako se odnositi jedni prema drugima. Međuljudski odnosi vjernika prema izvornom učenju trebaju

temeljiti na iskrenosti, pravdi, dobronamjenosti. Iskreno prijateljstvo, upućivanje na dobro i odvraćanje od zla ne ostavlja prostora mržnji, klevetanju i ogovaranju. Stoga se u kurbanu pored pokornosti ugleda još jedna značajna svrha - u uspostavljanju harmonije u međuljudskim odnosima. Kako? Mudro raspoređivanje kurbana vodi ka društvenoj harmoniji jer je trećina kurbana predviđena siromasima, trećina prijateljima, rođacima i komšijama, a trećinu možemo zadržati za svoje potrebe. Siromahu time obezbijedimo u mubarek danima veselje i radost jer i on može počastiti svoje goste i familiju, a za prijatelje to je idealna prilika da se eventuelni sukobi izglade.

Kurban bajramski dani prema tome izvor su radosti, milosti, oprosta, veselja, zadovoljstva, posjećivanja jedni drugih, darivanja, nagrađivanja, uvažavanja..., ali i preokreta i novog početka.

Novi početak označava i hidžra, naziv za muslimansku novu godinu, koja se ove godine obilježila 21.02.2004 tj. 1. muharrema 1425. U ispraćaju je dakle bila još jedna stara hidžretska godina.

Vjerujem da je većini poznat historijski događaj vezan za hidžru i činjenica da muslimani, na tadašnju iniciativu drugog pravednog halife Omera r.a., broje godine od upravo tog događaja, preseljenja muslimana iz Mekke u Medinu, koji se desio 622. godine nakon rođenja Isaa a.s.. Sami čin preseljenja odnosno događaj zove se hidžra pa se tako preseljenici zovu muhadžiri, a domaćini koji su muhadžire u Medini primili, ensarije. »Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svim onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime...« (Kur'an; At-tewba:100) Ovim je ajetom (citatom) potvrđeno da su kako muhadžiri tako i ensarije svijetli primjeri prvih muslimana za sve koji danas slijede dini islam. Poruka tadašnje hidžre vječita je inspiracija i u današnjem vremenu jer ona nije bila tek obična migracija nego čin velikog odricanja i žrtve u ime Uzvišenog Boga.

Novu godinu dočekaju kako pojedinac, porodica, tako i ummet. Dakle, shodno tome, moramo individualno sagledati šta smo napravili u protekloj

godini i također analizirati generalno stanje našeg ummeta.

Nažalost, ne možemo se pohvaliti sa današnjom slikom muslimana u svijetu.

Način na koji je islam, vrlo često, prezentiran u Evropi i svijetu nije bez posljedica, a i muslimani sami nažalost gube smisao za prioritete ne samo u pogledu načina na koji prezentiraju svoju vjeru nego i za način na koji je koncipiraju. U tom smislu vjera se nažalost svede na naredbe i pravila na dozvoljeno halal i zabranjeno haram.

Srećom je ovom ummetu obećano da će uvijek imati grupu čestitih, koja će se boriti za istinu. Stoga nema mjesta za pesimizam. Potrebno je imati svijest o cilju, pogled unaprijed. Istina će pobijediti kad bude imala svoje nosioce.

Ljude. Istina mora imati ljude. Ona ne pobjeđuje sama, izuzev kad to Svevišnji hoće! Stoga musliman mora biti angažovan na polju suzbijanja zla, zabluda i nasilja.

Ako hoćemo pobjedu istine, moramo biti njeni sljedbenici i imati na umu kada je u pitanju interes islama da se nalazimo u prvim redovima jer vjerovati znači mudro djelovati, a kad se dijeli plijen (analogno tome zasluge, pohvale, sredstva...) da se ne guramo i ostanemo pozada. Svi zajedno, poštujući se međusobno i vjerujući jedni drugima, uz maksimalno potiskivanje oholosti, drskosti i nepodnošljivosti, možemo učiniti da uistinu počne zaživljavati tako željna i potrebna sloga u našim redovima, koja će garantovati našu snagu i sposobnost da se odupremo svim atacima uperenim protiv nas i naše budućnosti.

Također je svaki dan, a ne samo dani bajrama i ne samo prelaz godina, divna prilika da se zavolimo u ime Boga dž.š., da tako živimo i umremo. Završiću sa citirnjem hadisa Muhammeda, s.a.w.s.: »Iskoristi pet stvari prije nego što dođe drugih pet; mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, imetak prije neimaštine, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.«

U

koliko želite što bolje iskoristiti vaš računar prvo morate definirati šta želite od njega. Obično to korisnik uradi kada kupuje računar, definirajući, da želi malo za školu, malo za internet i još šta.

Kada se radi o programima tamo se to manje gleda. Tačnije uopšte se ne gleda.

Jedino što se još gleda je prostor na disku.

Samo neka ima prosotora na disku i instaliranje može početi. O krađi softwarea i drugim oblicima računarskog kriminala, pisat ću inšaAllah u nekom od narednih brojeva.

GRAFIČKI PROGRAMI Programi za slike i obradu grafike su jedni od najčešće korištenih programa. Na svakom računaru postoji bar jedna slika, za

ČASOPIS ZA KULTURNU I DUHOVNU AFIRMACIJU BOŠNJAKA

Izdavač: BOŠNJAČKI KULTURNI SAVEZ SLOVENIJE P.P.1624 1001 LJUBLJANA GLAVNI UREDNIK Hasan Bačić

ODGOVORNI UREDNIK Abdulah Mehmedić

REDAKCIJA Fahir Gutić, Fajik Zukanović, Huse Muminović, Šaban Delić, Nadina Sadiković, Husein Kustura

DOPISNIŠTVO Sanel Fejzić, Koper

TEHNIČKO UREĐENJE Fahir Gutić, e-mail: guta@email.si Abdulah Mehmedić

ADRESA Bošnjaška kulturna zveza Slovenije, P.P. 1624 1001 LJUBLJANA e-mail:bosnjak@slotekbir.net bkzs@slotekbir.net bkzs.fljds@siol.net Matični broj: 1161148 Poreski broj: 18322697 Tran. račun: 02083 - 0090659476 Štamparija: NOVA LINIJA d.o.o.

Kašeljska 46 e 1129 Ljubljana Zalog

Stavovi autora nisu uvijek identični stavu redakcije!

koju trebate program za pregledavanje ili čak obradu.Različiti korisnici imaju različite potrebe, pa ako se pitati koji program je najbolji, odgovor je vrlo jednostavan: Najbolji je program onaj kojega znate koristiti!

Pošto korisnik u biti ne zna šta želi a programe ne kupuje, događa se još veća glupost, naime instalira programe za obradu grafike od 200.000 SIT sa kojim poslije pregledava slike. Programe, kao što su CorelDraw, PhotoShop i druge, ukoliko to ne koristite profesionalano, iskreno nepreporučujem. Većina korisnika zbog 1001 mogućnosti dolaze u situaciju, gdje ne znaju koristiti ni osnove.

SLIKE I SLIČICE Ukoliko želite samo pregledavati slike, vjerovatno već Windows ili Linux nudi dovoljno. Lično bi vam preporučio, da ipak nabavite jedan od programa, koji se bave upravo pregladavanjem slika. Pošto ne znam koliko dubok imate džep preporučio bi vam nešto vrlo kvalitetno, besplatno i to bosansko. Ako ste pitate, zar i to postoji, odgovor je: »Ima ba!« IrfanView (www.irfanview.com) (Irfanviju) je svjetski priznat program. Na prvi pogled izgleda previše jedno-stavan al' nudi za obič-nog korisnika mnoge stvari: pregledavanje slike, skeniranje, pove-zivanje sa digitalnim fotoaparatom, printanje, izradu screensaver-a i manje zahtjevniju obradu slika. Program ima mogunoćost dodavanja isto tako besplatnih dodataka (plug-ins), kao i prevod u bosanski ili slovenski jezik.

Naravno, za gore naveden osobine možete koristiti i neke druge programe, kao što su oni koji dolaze uz digitalni fotoaparat, skener, videokameru i sl., al' vam svakako preporučujem Irfana.

OBRADA SLIKA Ukoliko trebate program za obradu slika, tu je isto široka ponuda. Poznavajući potrebe običnih korisnika, među koje ubrajam i sebe, predložio bi vam Paint Shop Pro 8 (www.jasc.com). Radi se o

programu, gdje su cijena i kvalitet zaista realna. Program kao testnu verziju od 30 dana možete naći na skoro svakom CD iz računarskih novina. Program vam nudi obradu slika u profesionalnom smislu, razne efekte, čiščenje starih skeniranih slika, maske, okvire, »tubes« sa kojima sa dva klika radite nevjerovatne stvari, vektorsko pisanje i crtanje...

O mogućnostima PSP8 zaista bi trebali par stranica ovog časopisa, da bi ih samo nabrojali.

IMATI, NE ZNAČI ZNATI! Zaista nema smisla kupovati stvari koje vam nisu potrebne a isto tako učenje programa, koji preskaču vaše potrebe,

zaista je trošenje vremena u ništa. Računari nude neizmjerne mogućnosti rada a sa time i postizanje znanja. Ljudi smo ograničeni u pogledu, da bi to sve naučili ili čak veći dio, pa je izbor potrebnih programa svako pametna odluka.

Bolje je jedan program znati koristiti i time se hvaliti, nego 100 programa imati na računaru i ne znati ni koje su im mogućnosti.

Husein Sejko Mekanović

Tko se tuđim perjem kiti...

Slika KRIST I DONATOR na izložbi »THE CROATS - CHRISTIANITY, CULTURE, ART« u Vatikanskom muzeju Pod pokroviteljstvom najviših političkih predstavnika i nekih najjačih privrednih organizacija Republike Hrvatske su bili od 28.10. 1999. godine do 15.1. 2000 godine, u Vatikanskom muzeju, izloženi brojni kršćanski umjetnički spomenici. Među njima je bila i čuvena slika na tabli Krist i donator iz Strossmayerove galerije u Zagrebu, koja je očito namjerno predstavljena kao izrazito politički motivirana historijska pronevjera. Jesu li organizatori izložbe na taj način željeli uvjeriti poglavara rimsko - katoličke kršćanske Crkve - papu Ivana Pavla II., te sve druge posjetioce i historičare umjetnosti po cijelom svijetu, da su bili Hrvati, već u srednjem vijeku »najveći« krščani na istočnojadranskoj obali? Bilo kako bilo, prisutnost slike Krist i donator na spomenutoj izložbi je moguće označiti i kao svojevrsno silovanje historije.

U izložbenom katalogu su naime prećutani, te djelomično iskrivljeni neki osnovni podaci o slici.(1) Posebno bode u oči činjenica, da u katalogu nije zapisano, kako je spomenuta slika, vjerovatno od vremena kad je nastala do danas, vrlo tijesno povezana sa četiri slike na tabli iz iste galerije, koje je 1930. godine čuveni austrijski historičar umjetnosti Otto

Benesch označavao kao »zagrebačke« slike i pripisao ih takozvanoj »štajerskoj školi«.(2) Kao što je poznato, svih pet spomenutih slika je 1871. godine, iz bosanskog franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci otuđio đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Slike je biskup Strossmayer uzeo za neku svoju izložbu u Zagrebu i onda ih sa izgovorom, da ih želi čuvati budućim generacijama, bez saglasnosti vodećih predstavnika franjevačkog samostana, zadržavao u Đakovu i Zagrebu.

Autori kataloga Strossmayerove galerije su to više puta pokušali demantirati i isticali, da su bile slike biskupu poklonjene.

Stavovima, iznesenim u njihovim tekstovima se je uvijek suprotstavljala činjenica, da se franjevački samostan nikad nije pravno odrekao slika. Da slike nisu bile poklon biskupu, potvrđuje i njegovo pismo bosanskim franjevcima u kojem je zapisano: »Take stare stvari ovim se načinom spašavaju za naroda i za samu Bosnu, jerbo ja i sebe i Akademiju znanosti a i našu vladu obvezujem, da se jednoč kad Bog dade, da Bosna svoja postane, Bosni sve njezine stvari povrate«.(3) Četiri slike na tabli, o kojima je 1930. godine raspravljao O. Benesch, pripisao

sam 2001. godine dvojici majstora celjskog oltara u Kraljevoj Sutjesci, te postavio hipotezu, da te slike potječu iz prijestolnice Kraljevine Bosne ili preciznije zapisano, iz dvorske kapele bosanske vladarske dinastije Kotromanića u Kraljevoj Sutjesci.(4) U isti prostor sam postavio i sliku Krist i donator, koju su u 20. stoljeću historičari umjetnosti označavali kao djelo dvojice po imenu nepoznatih slikara - nekog milanskog i slikara, što je slikao pod uticajem slikara Gentila da Fabriano, te po imenu poznatih slikara Antonia da Negroponte, Jacopa Bellinija i Lovre Dobričevića.(5) Kao što je poznato, naselje Kraljeva Sutjeska, u kojem su do 1871. godine slike čuvane, je bilo u 14. i 15. stoljeću, druga najvažnija prijestolnica Banovine i Kraljevine Bosne - dok epiteton »Kraljeva« još i danas svjedoči, o nekadašnjem statusu i sjaju. Smatram, da je franjevački samostan mogao dobiti spomenute slike u trajno vlasništvo tek onda, kad su Turci 1463. godine uništili kraljevski dvor, nikako prije. Svojevrstan dokaz, da je franjevački samostan slike preuzeo iz dvorske kapele Kotromanića, predstavlja i činjenica, da je biskup Strossmayer 1871. godine osim slika uzeo i neke predmete, te odjeću (i na njih je mislio, u svom gore citiranom pismu), što su ih bosanski franjevci dovodili u vezu baš sa bosanskom vladarskom dinastijom Kotromanićima.

Smatram, da ta činjenica ne predstavlja jedini dokaz, koji se »protivi« hipotezi hrvatske historičarke umjetnosti Ivane Prijatelj Pavičić, koja je o slici Krist i donator raspravljala, kao o dijelu inventara franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci i pripisala je dubrovačkom slikaru Lovri Dobričeviću. Nadam se, da će tokom ove godine, biti prilike, da o tome napišem i kažem još koju riječ više.

Sudeći po usmenoj predaji, što su je od vremena turske okupacije teritorija Kraljevine Bosne njegovali bosanski franjevci, na spomenutoj slici je pored

stojećega Krista, kao klečeći donator predstavljen bosanski kralj Tomaš Kotromanić (1443 - 1461).(6) Kao što je poznato, kralj Tomaš je bio sin bosanskog kralja Ostoje Kotromanića (1398 - 1404, 1409 - 1418). U borbi za bosansko prijestolje je od 1443. godine do 1446. godine, pobijedio svoje protivnike brata Radivoja, te Celjske grofove. Trećeg protivnika, bosanskog Velikog vojvodu Stipana Vukčića Kosaču nije uspio pobijediti. Da bi zaustavio rat sa Velikim vojvodom, kralj Tomaš je morao između ostalog ostaviti i prvu ženu, kraljicu Vojaču s kojom je imao barem četvero djece i oko 20.5. 1446. vjenčati se s vojvodinom kćerkom Katarinom.(7) U historiografiji su obje Tomaževe žene dosad predstavljane sasvim jednostrano prva u izrazito negativnom, druga pa u izrazito pozitivnom svjetlu. O kraljici Vojači je raspravljano, kao o manje vrijednoj ženi seljačkog porijekla, unatoč činjenicama, da je bila tri godine bosanska kraljica, te da je bio njen i Tomašev sin Stipan Kotromanić (u historiografiji je poznat i kao Stjepan Tomašević) zadnji bosanski kralj (1461 - 1463). Koja žena barem tri dana ne bi željela biti kraljica? Za razliku od kraljice Vojače, o kojoj imamo vrlo malo podataka, o kraljici Katarini znamo nešto više. O njoj je raspravljano uglavnom kao o kršćanki, izbjeglici i ožalošćenoj materi, kojoj su Turci oteli dvoje maloljetne djece, iako je bila kćerka manihejca Stipana i žena manihejca Tomaša, a za djecu joj je barem u manjoj mjeri mogao brinuti i njen polubrat, turski paša Ahmet Hercegović.

Kraljica Katarina je kao izbjeglica umrla u Rimu 1478. godine. Pokopana je u franjevačkoj crkvi Ara Coeli. U novije vrijeme sve više historičara smatra, da je

Katarinina oporuka, u kojoj je zapisano, da sva prava na bosansko Kraljevstvo ostavlja rimskim papama, kasniji falsifikat.

su do 1970. godine bosanski franjevci spominjali, kao mjesto gdje se čuvaju posmrtni ostaci kralja Tomaša.(10)

Čitava vladavina Katarininog muža, kralja Tomaša, koju su obilježili brojni pokušaji centralizacije državne vlasti i opiranje imperialističkim planovima Venecijanaca, Mađara i Turaka, bila je u stvari predzadnja faza u procesu svestranog propadanja Kraljevine Bosne.

Do danas se je sačuvalo više dokaza, koji potvrđuju, da je od kraljeve smrti i tragedije Bošnjaka 1463. godine (te godine su im Venecijanci, Mađari i Turci uništili državu i počeli ih raseljavati po čitavoj tadašnjoj kršćanskoj i muslimanskoj Evropi) do druge polovine 19. stoljeća, pod jakim uticajem kršćanskih svetačkih legendi, kakve su širili franjevci iz samostana u Kraljevoj Sutjesci, nastajala dirljiva priča, o čovjekovim patnjama.

To je vrijeme velikih političkih, ekonomskih, socialnih i kulturnih promjena.

Danas ih sve skupa dobro predstavljaju, vrlo zapleteni vazalni odnosi kralja Tomaša do venecijanskih duždeva, mađarskih kraljeva i turskih sultana. U tijesnoj vezi s tim odnosima bilo je i uporno povećavanje broja venecijanskih, mađarskih i turskih vojnih jedinica u Bosni i na njenim granicama, koje je dostiglo vrhunac u zadnjem desetljeću postojanja Kraljevine Bosne (1453 - 1463).

Posebno poglavlje predstavljaju Tomaševi odnosi sa rimskim papama i drugim visokim predstavnicima rimsko katoličke kršćanske Crkve. U zadnjem stoljeću su brojni historičari na osnovi pretpostavki i memoarskog djela pape Pija II. pokušali dokazati, da je kralj Tomaš zadnje dvije godine života živio kao katolik, te da je progonio i na silu pokrštavao stanovništvo Bosne.(8) Umro je sredinom jula 1461. godine, u nejasnim okolnostima - vjerovatno poslije uspješno izvedenog atentata Mađara, koji su 1456. godine u Beogradu ubili i zadnjeg Celjskog grofa Ulricha II. Bogato usmeno predanje o Tomaševoj smrti, te o bijegu njegove žene, kraljice Katarine iz Bosne, kojega dopunjuju različite kronike (nastale u vremenu od 15. do 19. stoljeća), svjedoči, da su kralja Tomaša, po naredbi mađarskog kralja Matije Hunyadija Korvina, ubili njegov sin - zadnji bosenski kralj Stipan i brat Radivoj.(9) Kao mjesto ubistva se uvijek spominje bosansko - mađarsko granično područje. U zadnjoj četvrtini 15. stoljeća je po svoj prilici počelo nastajati i predanje o kraljevom grobu, u sutješkom franjevačkom samostanu, na osnovi kojeg su, u drugoj polovini 19. stoljeća, grob tražili bosanski rodoljubi - franjevci iz samostana u Kraljevoj Sutjesci.

Krajem 19. stoljeća je u kriptu današnjeg franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci postavljen kameni sarkofag, kojeg

Šta nam o tome može »reći« slika Krist i donator? Tko je čovjek sa dugom smeđom kosom što kleči pred Kristom? Danas nije više moguće sumnjati, u to, da se radi o portretu nekog člana bosanske vladarske dinastije Kotromanića ili člana koje od brojnih bosanskih plemićkih rodbina. Na leđnoj strani slike se je naime sačuvao pergament, sa natpisima u bosančici i rodoslovljima bosanske vladarske dinastije Kotromanića, te srpskih Nemanjića. Kao naručioc natpisa i rodoslovlja je dosad najčešće spominjan admiral španske mornarice don Pedro (Petar) Ohmučević (umro 1599. godine?), potomak stare bosanske plemićke rodbine Ohmučevića, čiji je najstariji poznati pripadnik - arhitekt Draže Ohmučanin, dokumentiran u vrijeme bosanskog Velikog bana Kulina (1180? 1205?).(11) Od 1871. godine, kad je biskup Strossmayer otuđio sliku Krist i donator iz franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, je (na osnovi pretjeranih nacionalističkih - hrvatskih i srpskih pogleda na bosanske umjetničke spomenike i sve što je bosansko - karakterističnih za 19. i 20. stoljeće) počela nastajati i vrlo zanimljiva priča, o hrvatskom kralju Tomašu. Prvi, koji je pokušao dokazati, da na slici Krist i donator nije predstavljen bosanski, već hrvatski kralj, je bio biskup Strossmayer.

Bosanskim franjevcima u Kraljevoj Sutjesci je naime poslao doprsni portret nekog kralja, sa nekim očito hrvatskim grbom (rad po imenu nepoznatog slikara iz druge polovine 19. stoljeća), kojega lice u profilu, kosa i položaj glave su očito slikani po uzoru na lice, kosu i položaj glave klečećeg donatora, na slici Krist i donator.(12) Nekoliko desetljeća kasnije, se je kao vrlo površan poznavalac bosanske historije i interpretator predanja o slici Krist i donator pored biskupa Strossmayera, istakao i hrvatski historičar umjetnosti Grgo Gamulin, te u novije vrijeme hrvatski

historičari umjetnosti Ivana Prijatelj Pavičić, Kruno Prijatelj i Radoslav Tomić.(13) Pored činjenice, da spomenuti historičari umjetnosti ne razlikuju kralja Tomaša od njegovog sina, kralja Stipana, najbolji dokaz za tu tvrdnju je prisutnost slike Krist i donator na spomenutoj vatikanskoj izložbi.

Smatram, da su španski admiral don Pedro (Petar) Ohmučević, te njegovi savremenici - vodeći predstavnici franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, bolje od spomenutih hrvatskih historičara umjetnosti, znali, tko je tajanstveni kralj bez krune što kleči pored Krista.

O tome na svojevrstan način svjedoči i činjenica, da je najčešće spominjani naručioc natpisa i rodoslovlja, predstavljen sa antologijskim riječima kao: »Petar, istije Ohmučevića, po starini Bošnjanin, a radi nepovoljnog razumirja i pogube bosanske, prišašćah njegovijeh starijeh - sad je Dubrovčanin, koji za milost njegove stare gospode složi i postavi ovo rodoslovlje za slavu bosansku i svakoga vridnoga Bošnjanina, dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrši«.(14) Pošto citiranim biografskim podacima, s kojima je predstavljen admiral Ohmučević, nije potreban nikakav poseban komentar, na kraju ovog zapisa je potrebno samo postaviti pitanje, šta bi se tek dogodilo, da je osim slike Krist i donator, Strossmayerova galerija u Zagrebu 1999. godine, posjedovala i čuveni westminstarski portret engleskog kralja Richarda II? Smatram, da sam u ovom zapisu naveo nekoliko razloga, zbog kojih bi vlada Bosne i Hercegovine u ime franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci morala zahtijevati od vlade Republike Hrvatske i Strossmayerove galerije, vraćanje svih pet spomenutih slika u današnju bosansku prijestolnicu - Sarajevo. Kao najprikladniji prostor u Sarajevu, gdje bi se te slike morale čuvati, predlažem Muzej Kotromanića.

NAPOMENE I LITERATURA 1. R. Tomić, Christ and the Donor (cat. 56) The Croats - christianity, culture, art (Citta del Vaticano, Musei Vaticani - Biblioteca Apostolica Vaticana - Salone Sistino 28.10.

1999 - 15.1. 2000 ed. A. Badurina - V. Marković) Zagreb 1999 str. 475, 476 2.O. Benesch, Grenzprobleme der österreichischen Tafelmalerei; vidi: German and Austrian Art of the 15th and 16th Centuries (urednica E. Benesch) London 1972. str. 101 127.

3. M. Karamatić - A. Nikić, Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine, Zagreb ,1999. str. 46

Krist i donator, ulje na drvetu 51,8x27,8 cm Strossmayerova galerija Zagreb

4. H.S. Mekanović, Tabelne slike »štajerske šole« v Kraljevi Sutjeski - naročilo Celjskih grofov? Tretji dan 1, Ljubljana 2001 str. 87 - 94 5. V. Zlamalik, Strossmayerova galerija starih majstora jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Zagreb, 1982. pp. 44, 45; I. Prijatelj, Dva priloga Lovri Dobričeviću Peristil XXXIV Zagreb, 1991. str. 38 - 42 6. I.F. Jukić, Starodavnosti bosanske Danica Ilirska Zagreb, 1842. str. 134; A.S. Kovačić, Pad Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosansko - hercegovačkih franjevaca Zbornik: Povijesno - teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine Sarajevo, 1979. str. 60 - 85 7. M. Šunjić, Prilozi za istoriju bosansko venecijanskih odnosa 1420 - 1463 Historijski zbornik Zagreb, 1961. pp. 119 - 145; P. Ćošković, Bosanska kraljevina u prijelomnim godinama 1443 - 1446. Banja Luka, 1988.

8. S. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964. str. 275 - 323.

9. A.S. Kovačić, 1979. cit. n. 6, str. 60 - 85 10. P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska: stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15 stoljeću, Sarajevo, 1973. pp. 206, 207 11. A. Solovjev, Postanak ilirske heraldike i

porodica Ohmučević, Glasnik skopskog naučnog društva XII. Skopje, 1933. pp. 79 - 125; A. Solovjev, Prinosi za bosansku i ilirsku heraldiku Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) Sarajevo, 1954. pp. 87 - 135; Š.

Bešlagić - Z. Kajmaković - F. Ibrahimpašić, Ćirilski natpis iz doba Kulina bana Naše starine X. Sarajevo, 1965. str. 203 - 208 12. M. Karamatić - A. Nikić, 1990, cit. n. 3, str. 46 13. G. Gamulin, Stari majstori u Jugoslaviji II. Zagreb, 1964. str. 17; I. Prijatelj, 1991, cit. n.

5, str. 38; K. Prijatelj, La pittura tardogotica in Dalmazia e gli esiti delle nuove richerche, Gotika v Sloveniji nastajanje kulturnega prostora med Alpami, Panonijo in Jadranom (Akti mednarodnega simpozija Ljubljana Narodna galerija 20.10. 1994 ed. J. Höfler) Ljubljana 1994 str. 56; K. Prijatelj, La pittura in Dalmazia nel Quattrocento e i suoi legami coll' altra sponda Zbornik: Quattrocento Adriatico: Fifteenth Century Art of the Adriatic Rim Firenca 1994 str. 20; R. Tomić, 1999, cit. n. 1, str.

475 14. M. Dizdar, Antologija starih bosanskih tekstova Sarajevo 1997. str. 285, 286, 377, 378