Sandra Karabatić

Sandra Karabatić

MAG. SESTRINSTVA

Predsjednica Udruge oboljelih od raka pluća i drugih bolesti pluća Hrvatske „Jedra“

Profesionalni put…

Moj profesionalni put vezan je uz respiratornu medicinu iako tijekom srednje škole i na početku studija nisam imala viziju kojom granom medicine bih se željela baviti. No, splet okolnosti me na početku mog profesionalnog puta doveo na Kliniku za plućne bolesti Jordanovac, u jedinicu intenzivne njege gdje smo skrbili i o oboljelima od raka pluća, a prije dvadesetak godina, kada su dijagnostičke i terapijske mogućnosti bile vrlo oskudne, to nije bilo nimalo lako. Suočite se sa „statistikom“, kako ja volim reći. Statistički gledano i potpuno točno je da „od raka pluća obolijevaju najčešće muškarci, starije životne dobi, pušači.“ No, u svakodnevnoj praksi vidite i nepušače, mlade ljude, žene, majke…. Svi jednako stigmatizirani jer rak pluća je značio smrt.

Želja za mijenjanjem stvari…

Željela sam mijenjati tu sliku i biti podrška svima koji su suočeni s dijagnozom raka pluća. Zajedno s nekoliko medicinskih sestara, liječnika, pacijenata i članova njihovih obitelji osnovala sam udrugu Jedra - Udrugu za pomoć oboljelima od raka pluća. Većina je bila skeptična i često sam slušala kako to nema smisla te da se trebam usmjeriti na neke važnije i konkretnije stvari. To, ali i obećanje koje sam dala jednom divnom mladom čovjeku koji je nažalost izgubio bitku s rakom pluća, bio mi je samo dodatan razlog da ustrajem. Organizirali smo brojne javnozdravstvene kampanje s ciljem podizanja svijesti o raku pluća, informiranja šire javnosti i naglašavanja važnosti zajedničkog djelovanja svih dionika društva. Pozicionirali smo borbu protiv raka na razinu nacionalnog interesa kroz integriranu skrb. Prve kampanje rezultirale su, između ostalog, i donošenjem Rezolucije o zloćudnim bolestima. Nastavili smo raditi i poticati donošenje Nacionalnog strateškog okvira protiv raka (NSOPR) u suradnji s drugim udrugama i stručnim društvima. Iako je trebalo deset godina, danas imamo NSOPR, a važno je da su u njegovoj izradi sudjelovali i predstavnici udruga.

Ključno je raditi na sebi…

Stara japanska poslovica kaže: „Nitko nije tako pametan kao svi mi“. Da bi u svom poslu bili dobri ili izvrsni, nužan je rad na sebi, puno učenja, ali i suradnje s drugima. Tijekom svog radnog vijeka imala sam sreću da se otvorila mogućnost vertikalnog obrazovanja za medicinske sestre pri Sveučilištu do najviših akademskih zvanja. Tako sam završila Sveučilišni sestrinski studij na Medicinskom fakultetu i sad sam doktorand na Zdravstvenim studijima. Članica sam brojnih međunarodnih organizacija, predavač na domaćim i inozemnim kongresima, jer važno je učiti od drugih. Autorica sam i organizatorica nekoliko projekata i tečajeva. Dobitnica sam Grand Prix 2010 koju dodjeljuje HUOJ za najbolji javnozdravstveni projekt, Dekanove nagrade, Plakete za izuzetan doprinos razvoju odnosa s javnošću integrirane komunikacije i medija u jugoistočnoj Europi, a posebno sam ponosna na Priznanje za iznimni doprinos u promociji i razvoju sestrinske profesije, koje sam dobila prošle godine odlukom Organizacijskog odbora Međuna- rodnog tjedna sestrinstva 2020. Da bi znanje imalo smisla, moramo ga dijeliti, stoga kao asistent sudjelujem u nastavi na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu i kao viši asistent na Zdravstvenim studijima Sveučilišta u Mostaru, a 2019. godine sam pozvana kao gost predavač na Filozofski i Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru. Uz onkologiju pluća, moja druga ljubav je komunikacija i odnosi s javnošću. Možda ne zvuči „na prvu“ povezano, ali temelj kvalitetne i dobre skrbi, kao i društveno odgovornog ponašanja, leži u ovladavanju komunikacijskim vještinama i temeljnim postulatima odnosa s javnošću. Prije nepune dvije godine pokrenula sam blog na tu temu, a preko 70.000 pratitelja dovoljno govori koliko nam je tema važna. Godinu dana kasnije izdala sam svoju prvu knjigu „Upravljanje zdravljem i komunikacijom“.

Da bi znanje imalo smisla, moramo ga dijeliti

Najpozitivniji događaj u zdravstvu i karijeri

Znanje u medicini raste tolikom brzinom da se nove spoznaje događaju gotovo na dnevnoj bazi. Najpozitivnije je osvješćivanje institucija i organizacija o važnosti zajedničkog djelovanja u svrhu promocije zdravlja, prevencije bolesti i, konačno, liječe- nja. Promjene u suvremenim društvima potiču redefiniranje društvene uloge zdravstvenih organizacija i podrazumijevaju novu socijalnu dimenziju skrbi, kao i nove organizacijske obrasce bolnica i drugih zdravstvenih organizacija. Iako je primarna svrha zdravstvenih organizacija pružanje pomoći i liječenje, danas dolazi do sve veće potrebe za preventivnim mjerama i kampanjama koje će podići svjesnost osoba o određenim bolestima. Sva dijagnostika, nove inovativne terapije i terapijski postupci mogu polučiti rezultate samo zajedničkim djelovanjem svih dionika u zdravstvenom sustavu, ali i šire zajednice. Najpozitivniji događaj u mojoj karijeri bila je odluka da želim biti medicinska sestra i da želim pomicati granice s jedne strane, a s druge strane biti čovjek. Svaki čovjek ima svoju priču i život prije bolesti te ne nestane dolaskom u bolnicu i dobivanjem dijagnoze. Kad postanete dio te priče i učinite samo mali pomak na bolje u životu pojedinca, to je dovoljna motivacija za dalje.

Motivacija u radu…

Biti medicinska sestra zahtijeva puno specifičnog znanja, manualnih vještina, sposobnosti brze reakcije u kriznim situacijama, empatije, usvajanja novih znanja i, što je kruna svega, komunikacijske vještine. Medicinske sestre su 24 sata uz pacijenta i prve su s kojima će pacijenti podijeliti svoje strahove, tražiti odgovore na bezbroj pitanja. Na neka nema odgovora, ali nekad samo prisutnost i šutnja mogu biti odgovor. To su trenutci koji ostave traga, osjećaj nemoći je najteži. Ostati pribran u svim situacijama, odgovoriti na bezbroj pitanja i biti podrška. No, poruke pacijenata poput: „Hvala na pažnji, humanosti“ vrate vam energiju i snagu za dalje. Nijedan posao nije lagan, važno je raditi ono što najbolje znaš i dati sve od sebe. Sve tri kategorije „teško, frustrirajuće i motivirajuće“ isprepliću se kroz svakodnevnu praksu, ali to je znak da živimo i radimo svoj posao, da želimo mijenjati stvari na bolje, da nam je stalo. Ravnodušnost nije moj životni put.