Vesna Ramljak

DOC. DR. SC.

Vesna Ramljak

PRIM., DR. MED., SPEC. KLINIČKE CITOLOGIJE

Voditeljica Odjela za onkološku patologiju i kliničku citologiju Kliničkog zavoda za patologiju i citologiju Ljudevit Jurak, KBC Sestre milosrdnice; predsjednica Hrvatskog foruma protiv raka dojke Europa Donna

Profesionalni put…

Nakon završene klasične gimnazije upisala sam Studij medicine na Sveučilištu u Zagrebu. Po završetku fakulteta moja želja za „nikad dosta znanja“ bila je jako naglašena pa sam vođena tom silnom željom da što više naučim i budem što bolja odmah upisala poslijediplomski studij. Ukupno sam završila dva znanstvena i tri stručna poslijediplomska studija. Nakon završene specijalizacije iz kliničke citologije počela sam raditi u Klinici za tumore, gdje radim i danas. Educirala sam se u inozemstvu u nekoliko navrata i svaki put bi to za mene bila nova odskočna daska u razmišljanju da mogu/možemo bolje i drukčije, svrsishodnije. Magistrirala sam i doktorirala na Prirodoslovno- matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, docentica sam na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu i znanstveni suradnik na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu sam viši predavač i docentica. Sada sam na poziciji voditeljice Odjela za onkološku patologiju i kliničku citolo- giju Kliničkog zavoda za patologiju i citologiju Ljudevit Jurak, Kliničke bolnice Sestre milosrdnice. Drugi mandat sam predsjednica hrvatskog foruma protiv raka dojke Europa Donna, europske koalicije u borbi protiv raka dojke.

Trebali bismo skupiti glave u činjenju boljeg i ne stavljati važne stvari pod tepih

Vode li žene svijet…

Ne, ne mislim da je tako. To ne govorim iz aspekta nekog tko je površno uključen u brojne mehanizme rada i opstanka u društvu, nego kao netko tko je imao prilike kroz dugi niz profesionalnih godina svjedočiti, pa ponekad i na svojoj koži osjetiti, da bi sve bilo puno lakše i jednostavnije da nisam žena. Zadnjih godina se omjer snaga mijenja, ali na svakodnevnoj razini još je jako dalek datum kada će žene voditi svijet. U biti, ja ne mislim da bi ga trebale voditi, samo želim pošteni omjer snaga, ne po rodbinskim vezama ili političkoj pripadnosti, nego po vrijednosti osobe bilo da je muškarac ili žena. Za opći boljitak, u konačnici, to uopće nije bitno.

Glavna motivacija u radu…

Najviše me motivira kad znam da sam učinila dobro za pacijenta, kada vidim osmijeh na njihovim licima, kada se oni osjećaju dobro i sigurno, kad im mogu pomoći bez obzira na brojne nepotrebne administrativne prepreke. Kad svjedočim smanjenju smrtnosti od karcinoma dojke, kad sam uvjerena da su preventivni programi dobri, kada znam da mnogi ljudi neće umrijeti jer medicina napreduje iz dana u dan. Do prije desetak godina odluka o liječenju malignih bolesti je bila relativno jednostavna. Imali smo samo kemoterapiju i čudili bismo se kako kod nekoga terapija djeluje, a kod drugoga ne. Danas, razvojem molekularne biologije i onkologije imamo puno složeniju, ali i učinkovitiju situaciju. Eto, to je ono što me raduje i motivira više od svega.

O sebi u tri riječi…

Posvećena, hrabra i pravična.

Izazovi na vrhu…

Teško je biti na vrhu, pogotovo ako imaš viziju nečega što je moguće i prihvatljivo, ali zbog bezbroj “ali” su ti često ruke vezane i ponekad ti dođe da odustaneš. U mojoj bolnici smo imali odličnu „one stop diagnosis“ koja je u biti jednodnevna dijagnostika karcinoma dojke. Imali smo projekt koji je saživio, imali smo uigrani tim, naše pacijentice su u istom danu znale imaju li ili nemaju malignu bolest i u istom danu smo napravili sve što je bilo neophodno. Željeli smo premostiti vremensko razdoblje između različitih dijagnostičkih postupaka i reducirati stres koji nastaje iščekiva- njem rezultata. Psihološki aspekt je u takvim trenutcima vrlo bitan, čekanje dijagnoze je kategorija koja je jako teška za pacijente. S obzirom na to da sam ja bila inicijator i pokretač tog projekta, mogu samo reći koliko sam razočarana i žalosna jer se sve ugasilo iz sasvim banalnog razloga - nedostatka radiologa i neimanja sluha i želje da se takve stvari nastave. Svaki dan je neka borba, a tako ne bi trebalo biti jer bismo napokon trebali skupiti glave u činjenju još boljeg i ne stavljajući važne stvari pod tepih očekujući da će to riješiti netko drugi. Svi smo mi kao pojedinci jednako odgovorni.