D. Identifikacija Međunarodne norme Član 15 CED-a propisuje: „Države stranke međusobno sarađujui pružaju jedna drugoj najveću mjeru uzajamne pomoći u cilju pružanja pomoći žrtvama prisilnog nestanka, u potrazi, pronalaženju i oslobađanju nestalih osoba i, u slučaju smrti, u ekshumaciji i identifikaciji istih i vraćanju posmrtnih ostataka“ (naglasak je dodat). Informacije takođe treba saopštiti osobama koje imaju legitiman interes za takve informacije, poput rođaka (isto, član 18). I član 24(3) CED-a zahtjeva vraćanje ljudskih ostataka. Države su u obavezi da dostave dokumentovane informacije o preminuloj osobi51 i dodijele potrebne resurse za iskopavanje grobnih mjesta, uključujući prikupljanje, skladištenje i identifikaciju ljudskih ostataka.52 Izdavanje potvrde o smrti je od velike važnosti.53 Dalje, u slučaju masakra u zajednici Pueblo Bello protiv Kolumbije Međuamerički sud je predložio da država zatraži od javnosti iznošenje informacija koje bi mogle pomoći u identifikaciji žrtava.54 Vrijednost DNK analize kao primarnog načina identifikacije je priznat (ICMP Pariški principi, princip 6).55 Običajno međunarodno humanitarno pravo predviđa da strane u sukobu (bilo međunarodnom ili nemeđunarodnom) vrate posmrtne ostatke na zahtjev (CIHL pravilo 114). Osim toga,„[s]vaka strana u sukobu mora da preduzme sve izvedive mjere kako bi se uzele u obzir nestale osobe kao rezultat oružanog sukoba i mora da dostavi članovima njihovih porodica sve podatke o njihovoj sudbini“ (CIHL pravilo 117). ICRC se proširuje na ovu poziciju: „Nakon što se utvrdi da je sudbina nestale osobe smrt, moraju se preduzeti sva raspoloživa sredstva kako bi se osigurao oporavak tijela i bilo kakvih ličnih stvari“ (ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama, član 19). Odredbe takođe obuhvataju potreban
ukop, ekshumaciju i komemorativnu praksu i način postupanja s neidentifikovanim ljudskim posmrtnim ostacima, koje zahtevaju vođenje evidencija, nastavak napora na identifikaciji i obaviještavanje porodice. Iako identifikacija predstavlja ključni aspekt istraživanja i ostvarivanja prava, ona se obično shvata kao obaveza sredstava.56 Identifikacija ljudskih ostataka je preduslov za vraćanje posmrtnih ostataka porodicama radi olakšavanja komemorativnih praksi, ali i da bi porodica dobila potvrdu o smrti.57 Zahtjevi na lokaciji: Oporavak, evidentiranje i čuvanje ljudskih ostataka i pripadajućih dokaza moraju biti u skladu s odredbama koje su navedene u odjeljku o istraživanju. Napori izvan lokacije: Post mortem pregled58 i pripadajući dokazi se sprovode u mrtvačnici. Takav rad obično zahtijeva posebno planiranje i dodjelu dodatnih resursa. Osim toga, traži se sljedeće: • Održavanje jasnog lanca nadzora nad procesima identifikacije i moguće odgovornosti; • Dovoljno objekata za skladištenje i čuvanje ljudskih ostataka; i • Kapacitet za porodice koje posjećuju mrtvačnicu radi identifikacije i/ili pregleda povezanih dokaza. Prikupljanje podataka o nestalim osobama, uključujući referentne DNK uzorke porodice, potrebno je za generisanje informacija radi lakše identifikacije. Ovi podaci se moraju prikupljati na obziran način koji štiti prava preživjelih i preminulih. Takve prakse koje se odnose na lične podatke, genetske informacije i skladištenje takvih informacija mora biti u skladu s nacionalnim odredbama o zaštiti podataka i poznatih međunarodnih standarda.
Masakri u zajednici El Mozote i drugim mjestima protiv Salvadora, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 252 (25. oktobar 2012.) stav 334. 52 Aslakhanova i drugi protiv Rusije, presuda, ECtHR predstavka br. 2944/06 i 8300/07, 50184/07, 332/08, 42509/10 (18. decembar 2012.) stav 226. 53 Izdavanje i obrada potvrda o smrti bilo je u središtu Konvencije UN-a o proglašenju smrti nestalih osoba nakon drugog svjetskog rata (1939.-1945.) koja je bila na snazi do 1972. godine.ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama daje objašnjenje u svom komentaru na član 4. „U slučaju smrti, postoji obaveza dostavljanja potvrde o smrti, postupanja s ljudskim posmrtnim ostacima s poštovanjem i dostojanstvom, kao i vraćanje tijela porodici i/ili kako bi se osigurao pokop“(na stranici 12) i to treba da obavi nadležno tijelo (na stranici 44). Nadalje, potvrde o smrti se utvrđuju u ICRC-ovom Upravljanju mrtvim tijelima nakon katastrofa: Terenski priručnik za osobe koje prve reaguju, na primjer, na stranici 30; i Interpol, Identifikacija žrtava katastrofe, u 5.4. Faza 4: Pomirenje, na stranici 17. 54 Masakr u zajednici Pueblo Bello protiv Kolumbije, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 140 (31. januar 2006.) stav 272. 55 Međunarodna komisija za nestale osobe (2019), ICMP Pariški principi, verzija s komentarima, ICMP.DG.468.1.W.dok. 56 Premda Interpolov vodič za identifikaciju žrtava katastrofe predlaže više kategorički pristup u kojem se navodi: „Žrtve imaju pravo na identitet nakon smrti“ (Dio B, Aneks 2, Bijela knjiga - DVI). 57 Izuzetak je argentinski zakon br. 14,321 od 11. maja 1994. godine koji stvara kategoriju prisilno nestalih kao pravno istovjetno smrti u civilne svrhe. To omogućava porodicama da obrađuju oporuke, bave se ostavštinom nestalih i nasljednim stvarima, ali mogućnost „ponovnog pojavljivanja“ osobe ostaje otvorena. Takva izjava suštinski priznaje učešće ili odgovornost države za smrt pojedinca (za razliku od obične potvrde o smrti). 58 Na primjer, u skladu s Minnesota smjernicama o obdukciji koje nude vodič o obdukcijama, stomatološkom pregledu i antropološkoj analizi skeletnih ostataka, kao što je sadržano u Smjernicama E na stranicama 49-51, kao i Aneksima 1-5, stranice 57-87 s ponuđenim obrascima. To se može odvijati u sigurnim privremenim mrtvačnicama. 51
12