D. Identifikacija

Međunarodne norme

Član 15 CED-a propisuje: „Države stranke međusobno sarađujui pružaju jedna drugoj najveću mjeru uzajamne pomoći u cilju pružanja pomoći žrtvama prisilnog nestanka, u potrazi, pronalaženju i oslobađanju nestalih osoba i, u slučaju smrti, u ekshumaciji i identifikaciji istih i vraćanju posmrtnih ostataka“ (naglasak je dodat). Informacije takođe treba saopštiti osobama koje imaju legitiman interes za takve informacije, poput rođaka (isto, član 18). I član 24(3) CED-a zahtjeva vraćanje ljudskih ostataka. Države su u obavezi da dostave dokumentovane informacije o preminuloj osobi51 i dodijele potrebne resurse za iskopavanje grobnih mjesta, uključujući prikupljanje, skladištenje i identifikaciju ljudskih ostataka.52 Izdavanje potvrde o smrti je od velike važnosti.53 Dalje, u slučaju masakra u zajednici Pueblo Bello protiv Kolumbije Međuamerički sud je predložio da država zatraži od javnosti iznošenje informacija koje bi mogle pomoći u identifikaciji žrtava.54 Vrijednost DNK analize kao primarnog načina identifikacije je priznat (ICMP Pariški principi, princip 6).55 Običajno međunarodno humanitarno pravo predviđa da strane u sukobu (bilo međunarodnom ili nemeđunarodnom) vrate posmrtne ostatke na zahtjev (CIHL pravilo 114). Osim toga,„[s]vaka strana u sukobu mora da preduzme sve izvedive mjere kako bi se uzele u obzir nestale osobe kao rezultat oružanog sukoba i mora da dostavi članovima njihovih porodica sve podatke o njihovoj sudbini“ (CIHL pravilo 117). ICRC se proširuje na ovu poziciju: „Nakon što se utvrdi da je sudbina nestale osobe smrt, moraju se preduzeti sva raspoloživa sredstva kako bi se osigurao oporavak tijela i bilo kakvih ličnih stvari“ (ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama, član 19). Odredbe takođe obuhvataju potreban ukop, ekshumaciju i komemorativnu praksu i način postupanja s neidentifikovanim ljudskim posmrtnim ostacima, koje zahtevaju vođenje evidencija, nastavak napora na identifikaciji i obaviještavanje porodice.

Iako identifikacija predstavlja ključni aspekt istraživanja i ostvarivanja prava, ona se obično shvata kao obaveza sredstava.56 Identifikacija ljudskih ostataka je preduslov za vraćanje posmrtnih ostataka porodicama radi olakšavanja komemorativnih praksi, ali i da bi porodica dobila potvrdu o smrti.57

Zahtjevi na lokaciji:

Oporavak, evidentiranje i čuvanje ljudskih ostataka i pripadajućih dokaza moraju biti u skladu s odredbama koje su navedene u odjeljku o istraživanju.

Napori izvan lokacije:

Post mortem pregled58 i pripadajući dokazi se sprovode u mrtvačnici. Takav rad obično zahtijeva posebno planiranje i dodjelu dodatnih resursa. Osim toga, traži se sljedeće: • Održavanje jasnog lanca nadzora nad procesima identifikacije i moguće odgovornosti; • Dovoljno objekata za skladištenje i čuvanje ljudskih ostataka; i • Kapacitet za porodice koje posjećuju mrtvačnicu radi identifikacije i/ili pregleda povezanih dokaza.

Prikupljanje podataka o nestalim osobama, uključujući

referentne DNK uzorke porodice, potrebno je za generisanje informacija radi lakše identifikacije. Ovi podaci se moraju prikupljati na obziran način koji štiti prava preživjelih i preminulih. Takve prakse koje se odnose na lične podatke, genetske informacije i skladištenje takvih informacija mora biti u skladu s nacionalnim odredbama o zaštiti podataka i poznatih međunarodnih standarda.

51Masakri u zajednici El Mozote i drugim mjestima protiv Salvadora, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 252 (25. oktobar 2012.) stav 334. 52Aslakhanova i drugi protiv Rusije, presuda, ECtHR predstavka br. 2944/06 i 8300/07, 50184/07, 332/08, 42509/10 (18. decembar 2012.) stav 226. 53Izdavanje i obrada potvrda o smrti bilo je u središtu Konvencije UN-a o proglašenju smrti nestalih osoba nakon drugog svjetskog rata (1939.-1945.) koja je bila na snazi do 1972. godine.ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama daje objašnjenje u svom komentaru na član 4. „U slučaju smrti, postoji obaveza dostavljanja potvrde o smrti, postupanja s ljudskim posmrtnim ostacima s poštovanjem i dostojanstvom, kao i vraćanje tijela porodici i/ili kako bi se osigurao pokop“(na stranici 12) i to treba da obavi nadležno tijelo (na stranici 44). Nadalje, potvrde o smrti se utvrđuju u ICRC-ovom Upravljanju mrtvim tijelima nakon katastrofa: Terenski priručnik za osobe koje prve reaguju, na primjer, na stranici 30; i Interpol, Identifikacija žrtava katastrofe, u 5.4. Faza 4: Pomirenje, na stranici 17. 54Masakr u zajednici Pueblo Bello protiv Kolumbije, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 140 (31. januar 2006.) stav 272. 55 Međunarodna komisija za nestale osobe (2019), ICMP Pariški principi, verzija s komentarima, ICMP.DG.468.1.W.dok. 56 Premda Interpolov vodič za identifikaciju žrtava katastrofe predlaže više kategorički pristup u kojem se navodi: „Žrtve imaju pravo na identitet nakon smrti“ (Dio B, Aneks 2, Bijela knjiga - DVI). 57Izuzetak je argentinski zakon br. 14,321 od 11. maja 1994. godine koji stvara kategoriju prisilno nestalih kao pravno istovjetno smrti u civilne svrhe.

To omogućava porodicama da obrađuju oporuke, bave se ostavštinom nestalih i nasljednim stvarima, ali mogućnost „ponovnog pojavljivanja“ osobe ostaje otvorena. Takva izjava suštinski priznaje učešće ili odgovornost države za smrt pojedinca (za razliku od obične potvrde o smrti). 58Na primjer, u skladu s Minnesota smjernicama o obdukciji koje nude vodič o obdukcijama, stomatološkom pregledu i antropološkoj analizi skeletnih ostataka, kao što je sadržano u Smjernicama E na stranicama 49-51, kao i Aneksima 1-5, stranice 57-87 s ponuđenim obrascima. To se može odvijati u sigurnim privremenim mrtvačnicama.

Sistem za upravljanje podacima koji odgovara svim aspektima prikupljanja i analize podataka takođe predstavlja zahtjev za olakšavanje identifikacije. To će minimalno uključivati: • Registar nestalih osoba i povezanih informacija; • Informacije koje uključuju referentne DNK uzorke od porodica nestalih; • Podaci o forenzičkim arheološkim radovima i oporavku ljudskih ostataka i s njima povezanih dokaza; • Antropološki pregled i popis slučajeva; • DNK laboratorijski procesi; • Baza podataka DNK profila; i • Podudaranje DNK. Kapacitet za obradu DNK ne mora postojati u zemlji jer može biti na raspolaganju putem organizacija trećih strana koje mogu pružiti pomoć u ispitivanju DNK u velikim razmjerima. Komunikaciona strategija će olakšati: • Objašnjenje procesa i vremenskih okvira za identifikaciju i obradu podataka članovima porodica i široj zajednici radi generisanja prihvatanja; • Obavještavanje porodica o odlukama u vezi s post mortem pregledima i rezultatima svakog takvog pregleda. To treba da uključiinformacije o podršci porodici i mogućnostima upućivanja; • Efikasna komunikacija s agencijama koje mogu posjedovati i dostaviti dodatne informacije; • Efikasna komunikacija s medijima koja poštuje prava na privatnost pogođenih porodica, prepoznaje osjetljivost porodica i pravo da saznaju rezultate prije komunikacije s medijima.

Mogući ishodi napora na identifikaciji

(1) Pozitivna identifikacija: utvrđuje se tamo gdje postoji dosljednost podataka ante mortem i post mortem nestale osobe i gdje ne postoje odstupanja koja se ne mogu objasniti. Treba primijeniti naučno pouzdane metode identifikacije, uključujući otiske prstiju, stomatološki pregled, biološki profil kroz antropološko ispitivanje gdje se ostaci skeletiziraju, i DNK analizu. Vizuelno prepoznavanje (uključujući s fotografija), opis osobe, tetovaže, posjed i odjeća pronađeni na tijelu, kao i medicinski nalazi mogu poslužiti kao podrška identifikaciji, ali ih treba izbjegavati kao jedini identifikator.59 Ako je identifikacija utvrđena, nadležno tijelo treba da izda potvrdu o smrti60 . (2) Identifikacija nije utvrđena: ako, na primjer, dokazi potkrepljuju isključenje određene hipoteze o identitetu ljudskih ostataka ili ako ne postoji zaključak o identifikaciji ljudskih ostataka.61 Potrebno je aktivno voditi evidenciju kako bi se omogućila buduća identifikacija i naknadno obaviještenje rođaka i zainteresovanih strana, uključujući državna tijela. Potrebne su mjere čuvanja i dugotrajnog skladištenja da bi se osigurala mogućnost buduće identifikacije. Kada su mjere čuvanja i skladištenja nedostupne ili neprikladne, neidentifikovani ljudski ostaci se mogu pokopati u obilježene grobnice u skladu s običajnim kulturnim ili odgovarajućim vjerskim običajima preminulih.62 Da bi se osigurala mogućnost identifikacije u budućnosti, treba izbjegavati kremiranje, gdje god je to moguće. Sljedivost posmrtnih ostataka treba osigurati metodama kao što su: • Dokumentacija i mapiranje lokacije, uključujući mapiranje položaja pojedinih tijela u okviru lokacije; • Numerisanje i označavanje svakog tijela i vreće/lijesa uz navođenje broja i skladišta DNK uzorka; • Korišćenje znakova za označavanje lokacije; • Sigurno skladištenje informacija kako bi se osigurala njihova zaštita. (3) Pogrešna identifikacija: kada postoji greška u pripisivanju identiteta ljudskim ostacima. Takva pogrešna identifikacija će imati negativne posljedice na dvije uključene porodice, kao i na istraživanje. Otkrivanje takve greške treba da pokrene odgovarajuće povezivanje porodice i podršku, kao i korektivne mjere u skladu sa Standardnim radnim procedurama.

Prava porodice u slučajevima neidentifikacije

U slučaju neidentifikacije, preživjeli članovi porodice ipak mogu zatražiti neku potvrdu kojom dokazuju odsutnost voljenih osoba koja im omogućava potraživanje drugih prava ili da nastave s prodajom imovine, nasljedstva, ponovnog vjenčanja, itd. Status nestalog ili potvrda o odsutnosti treba se izdati radi zaštite prava porodice.63

59Vidjeti metode identifikacije (primarne i sekundarne) kao dio Interpolovog vodiča za identifikaciju žrtava katastrofe na stranici 18; Interpolov vodič za identifikaciju žrtava katastrofe, Prilog 12 o metodama identifikacije i Minnesota protokol, odjeljak E o identifikaciji mrtvih tijela, stranice 21-24. 60 Kao, na primjer, obrazac potvrde o smrti u Prilogu 2. ICRC-a /Nacrt zakona o nestalim osobama. 61Vidjeti Minnesota protokol, odjeljak E o identifikaciji mrtvih tijela, stranica 24. 62Takav pokop nezatraženih i neidentifikovanih posmrtnih ostataka smatra se primjerenim u Mytilini-jevoj deklaraciji koja se bavi dostojanstvenim tretmanom nestalih i preminulih osoba i njihovih porodica kao posljedica kretanja migranata (Mytilini-jeva deklaracija za dostojanstven tretman svih nestalih i preminulih osoba i njihovih porodica kao posljedica kretanja migranata (2018) u A.16).ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama u komentaru na član 22. (Pokop i ekshumacija) navodi „[t]reba izbjegavati kremiranje, izuzev tamo gdje je to potrebno (npr. iz razloga javnog zdravlja) i evidentirati razlog za to, kao i pepeo“ (na stranici 48). 63Slično kategoriji nestalih u Argentini i zakonu Kolumbije 1531 o izjavi o odsutnosti nestalih osoba, 2012., član 7. Prema međunarodnom pravu, pravni status nestale osobe i njenih rođaka nije regulisan, ali CED predviđa u članu 24(6). „Ne dovodeći u pitanje obavezu nastavka istraživanja dok se ne razjasni sudbina nestale osobe, svaka Država stranka će preduzeti odgovarajuće korake s obzirom na pravnu situaciju nestalih osoba čija sudbina nije razjašnjena i sudbine njihovih rođaka, u oblastima kao što su socijalna pomoć, finansijska pitanja, porodično pravo i imovinska prava.“