Alka Pintarić
TEOVIZIJA, ZAGREB BIBLIOTEKA: Duhovna misao Knjiga LX.
Izdavač: TEOVIZIJA, Zagreb, Kaptol 13© www.teovizija.hr e-mail: teovizija@teovizija.hr tel.: 01 49 23 964, 48 14 813
Za izdavača: Ivica Domaćinović Tehnički urednik: Mirko Tomić
Tisak: Grafocentar, Sesvete Naklada: 300 primjeraka
Knjiga je tiskana u travnju 2016. godine. 2
Alka Pintarić
TEOVIZIJA Zagreb, 2016. 3
4
Ä?ovjeku patniku i Ä?ovjeku pobjedniku
5
6
Ljubav će se i vjernost sastati Pravda i mir zagrliti Ps 85, 11
7
8
PREDGOVOR Čovjek je čudesno bogatstvo postojanja. U sebi sadrži najniže materijalne predjele života i istodobno vrhunsko duhovno spoznanje. Dok jedni među nama istražuju fizičke stvarnosti zemlje, drugi biološke i psihičke, treći se popnu na antropološku, duhovnu i teološku dimenziju čovjeka. Sve je to međutim jedan čovjek i jedinstvo postojanja. Prirodoznanstvenici se trude otkriti tajne materijalnog i biološkog svijeta. Filozofi istražuju nadosjetnu stvarnost čovjekova života. Teolozi dodiruju vrhunac čovjekova postojanja i otkrivaju neizrecive mogućnosti čovjekova sudjelovanja u Božjem životu. Među svima njima kao jedinstveni istražitelji čovjeka i središta njegova srca ističu se pjesnici. Dok su pojmovi i izrazi znanstvenika jasno definirani, dotle su pjesnički putevi tek pokazatelji prema vrhuncima čovjekova postojanja. No, te vrhunce dotiču oni koji se odvaže na izričaj iznad filozofskog i pjesničkog čovjekova stvaralačkog dohvata. Na te vrhunce odvažila se i pjesnikinja Alka Pintarić. U prvom dijelu svoje nove knjige ona pokazuje iskustvo milosnog djelovanja u svom životu i susretu s ljudima. Različiti su susreti s ljudima i različite razine 9
duhovnih iskustava s njima. No, svugdje se otkriva čudesna odvažnost na koju se uputila ova pjesnikinja da bi izrekla ono što ljudi naše generacije, izašli iz totalitarnih režima, ne žele i nisu sposobni čuti i razumjeti. Prvi dio njezine knjige pokazuje i dokazuje da je Božje djelovanje među nama sasvim normalno, a istodobno i jedinstveno. Taj je dio slobodan od površne religioznosti te je stoga uvjerljiv baš na području vjere, molitve i komunikacije s Bogom. Drugi dio njezine knjige upućuje čitatelja na putove na kojima se susreće Stvoritelj svijeta te izvana daje dojam molitve, a iznutra duhovnog uspona prema susretu s Vječnim. Nema sumnje da će stranice ove knjige dirnuti dubine čitateljeve duše. Na te dubine se uputila i autorica knjige kad je tek u trećem razdoblju svojega života otkrila skrivene visine čovjekove duše i njezine mogućnosti razgovora sa Svemogućim. Stoga mi je bila čast predgovorom uputiti čitatelja na vrhunske mogućnosti njegova života čitajući i meditirajući retke ove knjige. Neka o svemu tomu progovore čitatelju riječi i stranice ove knjige, koju toplo preporučujem. Tomislav Ivančić
10
11
12
PRVI DIO
13
14
Smiluj mi se, Bože, jer pogriješih silno što prije ne zavapih Tebi...! Traganje... U jednom trenutku bilo je jednostavno potrebno krenuti u potragu. Školovanje, odrastanje, rad s ljudima, papirima, knjigama, padovi, usponi, krize, pogreške, stjecanje iskustava sve je teklo, više ili manje, po nekom uobičajenom redoslijedu. Obitelj vjernička sa strogim štovanjem Boga na prvom mjestu, poštivanjem njegovih pravila, njegova vodstva, njegove prisutnosti među nama, život sklada i prijateljstva, dragih nam običaja, topline i osmijeha, mira i ljepote svakog življenog dana i radnog i onog u predahu, život u punom zamahu svih životnih vrednota na kojima se gradio svaki sljedeći trenutak i na kojima je počivala nikad propuštena molitva. Netko bi mogao pomisliti da se u takvom ozračju i ne treba više ništa tražiti. Sve je bilo tu, ali meni je 15
ipak nešto nedostajalo; bilo je to kao neka rutina, neki automatizam; sve se vrtjelo u krugu – isti dani isti ljudi, ista uvjeravanja iste laži, iste ljepote, iste pogreške, ista molitva... uvijek isti nedovoljni smisao. To su bile samo slike života, život je, dakle, morao biti negdje drugdje. Odlučila sam ga potražiti. Upornost se isplatila, ona se uvijek isplati, ona vodi do cilja i u konačnici pokazuje nam nas same. Dugo sam se, doduše, vrtjela u krugu sve dok jedan dublji dio moje nutrine, koji je i meni bio skriven, nije snažno i na čudesan način taknula riječ molitva. Osjetila sam u njoj ne riječ, nego prisutnost samog Stvoritelja, jednu silu koja je bila izazov za moju učmalost, poticaj na pokret, na traženje... I tako sam se od običnog molitelja pretvorila u tražitelja, tražitelja te naglo doživljene Božje blizine. I onaj krug u kojem sam se vrtjela konačno je dobio, ne doduše izlaz koji sama nisam ni mogla naći, nego prolaz, uzani prolaz u kojem se odigravala otada sva promjena mojeg bića. Ono što je trebalo sada učiniti bilo je: • imati ogromnu želju zakoraknuti u prolaz • nesvakidašnju volju da se nikad više ne okrenem i ne pogledam što ostavljam za sobom • strpljivost da izdržim taj hod i • nepokolebljivo vjerovanje da ovaj prolaz na kraju ipak ima izlaz 16
A da bih mogla kročiti naprijed u tom uzanom prostoru, morala sam skidati sa sebe sve svoje terete, jedan po jedan, sve svoje haljine, jednu po jednu... Bilo je to kao u snu, odbacivati sve što sam nosila na sebi i ponijeti sa sobom samo molitvu, molitvu osobnu samo meni svojstvenog oblika kojom sam mogla tako živo dodirivati Stvoritelja. A On kao da se nije ustručavao prihvaćati i molitvu i mene cijelu. Tako je počeo meni najljepši dio mojeg životnog puta: sučeljavanje sa sobom, sa svojim JA poznatim i nepoznatim, čišćenje srca i danonoćni razgovor s Isusom u živo, koji je postajao sve dublji i snažniji, sve sadržajniji, sve osobniji i takav ostao i do danas. Takva molitva dala mi je propusnicu za jedan prostor u meni u koji nitko do sada, pa ni ja, nije ulazio, prostor u kojem se više lebdi nego hoda. Nešto je to što osvaja, plijeni, smiruje, daje snagu, vraća ljepotu, samopouzdanje, pokazuje što je stvarna ljubav i dobrota, udaljuje zlo, razara grijeh, ublažuje agresivnost, grubost, otvara prostor za osmijeh i radost, jednostavno onu koja ozdravljuje. Ta je molitva bila presudna za moj daljnji hod jer bilo je to nešto živo što je iz mene izlazilo i u mene opet ulazilo, nešto što rastvara pa stvara, nešto što oblikuje... Često se uspoređujem s figuricom od plastelina koju dijete gužva u svojim rukama da bi oblikovalo novi pa opet novi lik. Tako je i mene molitva oblikovala. Jedino sam po njoj mogla otkriti Gospodinu sve tajne 17
dubine mojeg srca, prozir i neprozir moje duše, kako kažem u jednoj svojoj molitvi. Pitaju me ljudi – pa što se događa da uvijek ideš s osmijehom i kad ti je dobro i kad nije, i kad znamo da ti je teško? A ja im odgovaram – jer sam našla ono što nisam ni znala da mogu naći – Božju blizinu. Otada ništa više nije teško, ništa više nije nemoguće... Prije, kad bih započinjala neku radnju, stvari bih izvlačila iz sebe misleći da sam ja početak svakom postupku i da ga jedino ja sama mogu dovršiti, i zato je bilo uvijek teško i nikada nije ispalo dobro, štoviše, razočaralo bi me. A sada sve kreće obrnutim putem; sada znam da kroz mene samo sve prolazi, a netko drugi započinje, vodi i dovršuje. To sad već i iskustvo govori; i taj Netko je osoba pred kojom se trebam ponizno pokloniti i priznati njegovu savršenost i jedinstvenost, a svoju slabost. Toliko puta sam se mogla naljutiti, ali ja to jednostavno više ne znam. Toliko puta sam mogla biti zavidna drugima koji više imaju, znaju, mogu, ali za to više jednostavno nemam potrebe. Toliko puta sam se pokušala uloviti ma i u najmanjoj ovisnosti od nekoga ili nečega, ali i taj je mehanizam zatajio, a onda sve ono drugo...! U meni se ustalila jedna divna sloboda, ne razuzdana, nego raspjevana sloboda po kojoj postajem nedodirljiva svijetu koji izobličuje sve vrijednosti, a dodirljiva za Stvoritelja, sloboda koja uključuje i blagost i mir i praštanje i razumijevanje
18
drugoga, radost i osmijeh za svakoga, ali koja u sebi nosi odlučnost da se ide naprijed uvijek tražeći nove ljepote i nove izazove, sigurnost da čovjek više nikada nije sam i odgovornost za svaki učinjeni izbor, ali isključuje zato sve ono što zasjenjuje i put i dodir sa Stvoriteljem jer samo u njegovu svjetlu moj odabir može postati dobar izbor, vođen izbor. Molitva je postala dio mojeg dana, mojih noći, mojih misli, mojih traženja, mojih izlazaka u svijet i među ljude, mojih obveza, mojeg rada, moje krivnje i mojih kajanjâ. Ona je uvijek prisutna, bez nje ne ustajem, ne odlazim iz kuće, ne radim, ne liježem, ona je zaista razgovor, pravi razgovor s Isusom-čovjekom. Molitva me naučila prepoznati Božju volju, a zatomiti svoju, molitva me naučila svaku bol pretvoriti u radost, molitva me naučila prepoznati Stvoritelja u svemu stvorenomu, naučila me da mi se združenoj s Isusom ništa zlo ne može dogoditi. Molitva me naučila ne tužiti se, ne mrmljati, naučila me slušati, naučila me imati razumijevanja, kako više ne bih morala optuživati ni sebe ni drugoga, naučila me jednoj izvanrednoj strpljivosti, naučila me mirno i razumno prihvaćati dobro i manje dobro kao jedinstvenost Stvoriteljeva svijeta i vremena, molitva me naučila upornosti, hrabrosti, otvorenosti, naučila me odvojiti se od sebičnosti, oholosti, posesivnosti, uvreda, slabosti, gluposti, od svega tvarnog, i ne željeti previše... i konačno molitva me naučila odvajati bitno od nebitnoga, 19
važno od nevažnoga, maštu od zbilje, naučila me premostiti sve prepreke i jednostavno drugačije razmišljati. Sve je to donedavno bilo u meni tako prisutno! Bila sam kao na vagi, stalno sam vagala, a nikako odvagnuti. I to ne zato jer se nisam htjela riješiti pogrešaka, nego jer jednostavno, sad to znam, nisam mogla sama. Bog-suradnik, Bog-prijatelj, Bogpratitelj, Bog-darovatelj, Bog-učitelj postaje sada dio moje intime... jednostavan zbroj svjetla, topline i sigurnih koraka... A na toplini se i najkrući, hladan led pretvara u divnu, bistru vodu koja tako često poskakuje, teče, igra se, ruši pa se opet smiruje – jednostavno raduje se što postoji. Kako je, zapravo, lako postojati kad čovjek odbaci svoje dosadašnje uobičajeno Ja, i kada mu Stvoritelj udari ritam! U mnogočemu sam uspjela, i moja je briga samo zadržati korak s Isusom, prijateljem. Sve ostalo kao da On čini za mene; osjećam se tako snažno vođena i u tome je ljepota. A uz takvog prijatelja čovjek se mora neminovno mijenjati. Ja strpljivo uz Njega koračam, slušam Božji govor, slušam njegov savjet, a mudar savjet tko ne bi prihvatio...? Sve što ne znam, u čemu sam neodlučna, što me boli i što mi se sviđa, o tome razgovaramo, o sebi, o drugima... odluke donosimo zajedno. Iz dana u dan osjećam sve veću lakoću postojanja; polako postajem ono što još nisam. A Bog me čuje i odgovara mi
20
svojim osmijehom, svojom blagošću, svojim mirom i svojom radosti. I nikad me nije iznevjerio, pa makar na trenutak i zašutio; unio je u mene mir meni toliko važan, mir duše, mir tijela, mir savjesti, ništa se u meni više ne buni... i zar je onda previše kad kažem da me njegova blizina opija, usrećuje? Zato Mu pokušavam uzvratiti onime što traži, a On traži samo spontanost, samo privrženost, samo ljubav, vjernu ljubav koja svojim plamenom zahvaća cijelog čovjeka. I nikad se više ne osvrćem za sobom. Ono što ostavljam samo su otpadci vremena u kojem kao da više nisam. Osjećam da sam u nekom novom vremenu, Božjem vremenu, gdje je On uvijek ispred i uvijek nov i uvijek nepredvidiv, a kako On sada upravlja mnome, sve malo-pomalo postaje za mene novo. Ali to ne ide preko noći, stare se haljine polako odbacuju, no jednom kad krene više ne staje. Previše je u tome ljepote, a da bi se olako odbacilo. Nisam požalila i ne ću, iako je to mnogo truda i rada na sebi; koračam dalje jer sada je Božja blizina toliko toga u meni promijenila da se ponekad i ne prepoznajem. Ništa više ne tražim za sebe osim da On bude uvijek sa mnom, da me prati i da me čuva. Od Njega tražim samo blagoslov za svaki svoj korak u danu, za sve što ostavljam, za sve u što ulazim, za sve ljude s kojima se susrećem, za sve što promišljam, razmišljam, radim, sve ostalo je njegova volja, a moj spas. A On kao da sređuje sve moje račune i sve moje neodlučnosti; i tako jednostavno daje jer daje sve... To još moram naučiti – znati dati baš sve. 21
I nikad ne zaboravljam – zahvaliti... To je nešto bez čega bi se svi napori, sve učinjeno, čak i sva primljena ljubav jednostavno urušili. Zato zahvaljujem za svaki protekli dan, bio dobar ili loš; tek u onom lošem osjećam sigurnost i poticaj za neki novi početak, sada naš zajednički početak, gdje perem i lice i naličje njegovim sjajem. U moj život pritječe bogatstvo koje mi već sada nudi zrele plodove. Pitanje je samo hoću li ih znati upotrijebiti ili ću ih ostaviti da trunu na zemlji. Onome tko ne zna da iza svega toga stoji Stvoritelj to u najmanju ruku izgleda nestvarno, nemoguće, ali je itekako stvarno i moguće. Samo to je moja stvarnost, stvarnost osobe koja je pronašla neprocjenjivo blago Božje blizine, mijenjajući, napuštajući toliko nepotrebnog u sebi, kako bi došla do svojeg skrivenog Ja i konačno se upoznala s njime. No, neka nitko ne misli da je moj hod završen jer svakog dana dajem sve više i uzimam sve više od Božje ljubavi, svakog dana ostavljam za sobom sve više svojih sivih stranica i ulazim u svijet koji je, zapravo, uvijek isti kaos, samo sada, to jasno vidim, ja više ne smijem u sebi nositi kaos. A čovjek se mijenja tek kad postane svjestan svojih pogrešaka i svojih zabluda; onda svi putevi iz tobožnjeg reda, pa i nereda, vode u sklad. Samo, to je dugotrajno koračanje i dugotrajni proces nadilaženja sebe, svojih nesavršenosti, nepravilnosti, mana, svojih razmišljanja, svojih postupaka, svojih stajališta, svojih osjećaja... to je duboko ulaženje u 22
mudrost, u pravednost, u iskrenost, u ljubav, u svoju savjest, u drugoga, u zajedništvo... i koliko još toga treba tomu nadodati...! To traje cijeli život. A u tome me najsigurnije vodi Božja riječ i moja molitva, vjera moja, prostori u kojima stanuje Učitelj i Duh Sveti, tajni prostori čovjekova osobnog svijeta, mojeg i njegovog u koji kad uđem, bar na trenutak svoju još nezrelu zbilju pretvaram u toliko žuđenu istinu. ... i naravno, ova moja ispovijest nije i ne može biti nikad u potpunosti dovršena.
23
Dok ON ne zauzme prostore tame, moja će vjera biti neuhvatljiva, slabašna i mala. Dok ON ne bude okosnica svih mojih čina i svih mojih misli, ja ću lutati nesretna... to mi govori srce! Korak prema Njemu ili stajanje u praznom...
24
Zapjevajte Gospodinu uz citru, uz citru i zvuke glazbala; uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!
Ps 98, 5-6
Mirisno proljetno jutro; rascvjetalo se proljeće po gradskim alejama; sve zove na susret, ulice, parkovi, prazne klupe, otvoreno nebo bogato suncem, gradski zvonici i bat njihovih zvona – poziv u Hram! Nedjeljni je to ritam njihova govora nama, koji želimo slijediti taj zvonki zov radosti i odgovoriti na poziv, pohitati do Hrama... i već hitam... Ali zašto baš tamo kraj tolike ponude u ovo proljetno jutro! Zašto? Zašto tako neodoljivo privlači, miriše. Ništa se ne vidi, hladna građevina, ali netko se čuje, ali netko zove, netko pokreće korake... Dugo sam razmišljala o tom čudesnom glasu razigranog titraja, nevidljivom, a prisutnom, mirisnom kao i samo proljeće i o tom prostoru tišine gdje tako snažno pulsira život. Tek kad sam jednog 25
dana odbacila od sebe sve blještavilo Hrama, sav žamor, sva svjetla, sva ljudska maštovita umijeća, tek tada sam snažno taknula to nevidljivo... ili je ono taknulo mene? Isus-Bog, koji je u tome tako vješto skriven i Isus-čovjek, živi čovjek, jednostavnost i dostojanstvo, ta privlačiva Tajna koja jednostavno dopušta da budem u njegovoj blizini; biti Mu tako neposredno bliska, bez straha da me ne će opaziti ili da Ga tamo ne ću naći! Uvijek je tamo, uvijek poziva, uvijek čeka, uvijek duhom pozdravlja, govori o Sebi, o Ocu, o Majci, govori nama o nama, nikog ne zaboravlja, želi naše zajedništvo, želi naše probleme, našu muku, naše strahove, naš svagdan... želi ga dovesti u sklad, želi nam dati sve ono što sami sebi ne možemo dati. A biti u društvu s Isusom sigurno je najviše što nam netko može ponuditi. Zato u Hram...! Tamo najbolje osjećam Isusovu blizinu, tamo se naše duše tako često zagrle, tamo gledam njegovu snagu, otkrivam njegovu mudrost, tamo slušam njegovu riječ, srž Istine same, koja romori kao bistra voda i nosi me sve dalje, sve dublje u carstvo duše, tamo nema zapreke, tamo Gospodar dolazi k meni, On mene želi, želi mi pokazati Put, želi me dovesti na početak – dovesti Očevoj zamisli – kakav čudesan krug stvaranja, putanja kojom kruži život od Iskona i natrag! Tamo upoznajem drugačijeg Boga 26
• nježnog i brižnog Oca koji je želio da baš ja postojim, baš sada, baš ovdje i baš takva kakva jesam i čiju čudesnu ljubav ne mogu ne osjetiti, i koji ostaje u meni, u nadi, i kad se sva svjetla mojeg životnog puta počnu gasiti; • upoznajem Boga-suradnika koji mi može sve dati ako Ga zamolim i ako Mu vjerujem • i Boga-prijatelja u čovjeku-Isusu, kojeg upravo zato što je čovjek mogu snažno voljeti, s Njime satima razgovarati, pisati Mu, radovati se i tugovati s Njime, učiti s Njime, moliti s Njime ili jednostavno šutjeti kraj Njega. Ja griješim, On prašta, ja unosim nemir, On iznosi mir, ja propuštam ljubav, On ljubi sve jače... I što je onda njegova riječ koju u Hramu osluškujem? Ništa drugo doli sjeme ljubavi usađeno u moju dušu, a svaki novi susret daje da se to sjeme zalijeva i hrani uvijek novim i novim spoznajama ljubavi da bi izniklo i preraslo u prekrasno, razgranato i zdravo stablo života. Zato ne zaboravimo nikada: U Ljubavi jesmo i ostajmo u ljubavi; ljubav jesmo i budimo ljubav, budimo vjernost, budimo pravednost, budimo mir sebi i ovomu svijetu koji samo po našoj nesebičnoj ljubavi može postati bolji; dovoljno da naš život postane izazov životu samom. 27
Hram Gospodnji – Dom ljubavi, Dom istine, Dom mira prigrljuje svakoga i čini nas dijelom Tajne. Uđimo dostojanstveno pa ćemo dostojanstveni i postati. On daje hrane svakom tijelu: vječna je ljubav njegova!
28
Ps 136, 25
Na izlasku smo iz zime, ali još duboko u njezinim korijenima. Sve je tmurno, golo, pusto; sivilo u zraku, sivilo na zemlji. Grane golog drveća fantomski zastrašuju; ponekad ih zanjiše vjetar i samo ponekad koja ptica, još uvijek bez glasanja, zaleprša, doleti i sjedne tamo u nedoumici – ostati ili odlepršati u nepoznato. Ništa ne spaja, ništa ne kazuje, ništa ne privlači... gotovo propali dani, ali ne...! Netko je tu stalno, netko čeka, strpljivo čeka da zimski smiraj dosegne svoj vrhunac, i da se bujica životnog zanosa sruči na zemlju, netko tko je jedini kadar probuditi i pokrenuti usnuli život. I ja tako čekam, stalno ga čekam. Dobro mi je znano njegovo ime, dobro znana njegova osobnost, njegov mig kojim daje do znanja da je tu, da ga mogu zazvati. Volim mu se obraćati i to činim onim tajnim prostorima duše koje čuvam samo za njega jer samo u te prostore on želi ulaziti. Tamo se otkriva sve i tamo se nalazi sve, njemu sve znano, a meni još neznano; i tamo je on doma, tamo, 29
Tako čitatelj ima pred sobom dva dijela istinitih zapisa: Svjedok istine i Razgovori s Isusom koji će mu, sigurna sam, moći pomoći da se i on, bar na kratko, upusti u razgovor s Isusom živim, da si dopusti njegovo vodstvo i da tako pronađe još nepoznatog sebe. Autorica
108
KAZALO Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 PRVI DIO
SVJEDOK ISTINE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Molitva i ispovijest jednog puta. . . . . . . . . . . . . . . 19 U hramu.... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Crtica o Duhu Svetom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Odluči se... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Iz ne-slobode u slobodu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Raspršenost i cjelovitost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 U korizmi.... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 Molitva moja svagdašnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Duh je tišina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Biti odvažan i hrabar. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Advent na Jelačić placu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Stvarateljska igra. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Ateist. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 109
DRUGI DIO
RAZGOVORI S ISUSOM. . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Moj Isus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Pišem ti... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Dao si mi... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 I moja će duša za njega živjeti... . . . . . . . . . . . . 84 Postoji li netko... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Knjiga najljepša... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Susret sa smislom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Jedne noći nakon Božića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Ja jednostavno vjerujem. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 U svijetu mira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 U ritmu stvaranja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Kao usput... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Oče nebeski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Riječ čitatelju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Kazalo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 O autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111
110
Rođena 1938. u Zagrebu gdje živi, školuje se i diplomira romanistiku na Filozofskom fakultetu. Radi kao profesor, prevoditelj, lektor i dugogodišnji suradnik Muzičkog Biennala Zagreb. U neprekidnom traganju za smislom života događa joj se, u jednom trenutku, pod vodstvom sjajnog učitelja, dr. Tomislava Ivančića, munjevit iskorak u sferu duha – u nikad do konca shvatljiv i dohvatljiv misterij Stvoritelja i stvorenoga. Bio je to izazov svih njezinih čežnji, traženja, nadanja… Svoje radove, od 2001. godine redovito objavljuje u domaćim i stranim časopisima, pjesme šalje na natječaje poezije, mnoge su joj nagrađivane, mnoge uvrštene u razne zbornike, primjerice zbirka KLD ‘Rešetari’, 2013., zbornik radova duhovnog stvaralaštva ‘Vrelo nadahnuća’, Ludbreg 2013., 2014., 2015., zbornik radova ‘Josip Ozimec’, Marija Bistrica 2013., 2015., haiku zbornik, Kloštar Ivanić 2013, haiku zbornik, Ludbreg 2015., zbornik haiku radova, Delnice 2014., 2015., zbornik pjesama ‘Senje i meteori’, Varaždin 2015.; nastupa i na mnogim pjesničkim recitalima.
111
Dvije zbirke pjesama Osmjesi moje duše i Zaorana brazda objavljuje Teovizija 2012., treću knjigu Put Križa, isti izdavač, 2013., zbirku pjesama Sjemenka i ljubav, 2014. te zbirku soneta 77 Soneta U svjetlu i sjeni, 2015.
112
113
Moj hod prema Bogu je i put i stranputica, ravno i isprekidano crtovlje, moje slabosti i neprihvaćanje sebe, ali i vječno stremljenje prema gore; čvrsta vjera i spoznaja da sam u svojoj malenosti uvijek velika. Cilj je možda još dalek, ali samo jedan – dohvatiti i živjeti Istinu, a to znači – biti već danas na rubu Raja
Cijena:xxxx kn