TEOVIZIJA, ZAGREB Biblioteka: STUDIA THEOLOGICA KNJIGA: XXVI.
Izdavač: Teovizija, Zagreb, Kaptol 13© web: www.teovizija.hr email: teovizija@teovizija.hr Prodaja: tel/fax: 01/49 23 964
Za izdavača: Ivica Domaćinović Tehnički urednik: Mirko Tomić
Grafičko oblikovanje: Teovizija d.o.o.
Tisak: Knjiga je tiskana u siječnju 2016. godine 2
Tomislav Ivančić
Teovizija, Zagreb, 2016. 3
4
PREDGOVOR eligioznost je prirodna sposobnost čovjeka da upozna Boga i s njim komunicira. U našoj epohi se miješaju religije i vjere, religioznost i ateizam, agnosticizam i sekte, Crkva i crkvene zajednice, New Age i moralni relativizam, ideologije i okultne prakse, kultovi i misteriji. Suvremeni čovjek je izgubljen u bezbroj religioznih ponuda te se najradije povlači u strahu od religioznih trauma. Gdje je prava religioznost, tko je Bog, kako doći do njega, tko će nam reći istinu, koji je smisao hodanja Zemljom? Ova knjiga želi razbistriti pogled i pružiti put otrježnjenja, ozdravljenja i argumenta za odluku o putu u osmišljeni život. Ona bi htjela pružiti lijek za antropološke bolesti i svjetlo za siguran moralno-etički život. Umjesto bijega od religioznih problema ona uvodi u njihova rješenja. Samo je jedan put prema osmišljenju života i slobodi od zla i njegovih posljedica. Bog je sudbonosna ispružena ruka čovječanstvu da se spasi iz valova patnji, ratova, smrti i nerješivih zagonetki života. On se u čovjeku Isusu iz Nazareta povijesno pojavio među 5
nama i donio slobodu od zla, strahova, nečovječnosti i besmisla. Zato su misli ove knjige oslobađajuće i ozdravljujuće za svakoga čovjeka. Hvala onima koji su se trudili oko prepisivanja i izdavanja ovoga djela. Neka posluži čitateljima da barem nekome obriše suze depresije, boli i uvrjeda te donese osmijeh i radost budućega života. U Zagrebu, o spomendanu Imena Marijina 2015. Autor
6
Iskustvo Boga ovjek je religiozno biće, govorili su znanstvenici prošlih desetljeća. Čovjek je nepopravljivo religiozan, tvrdili su istraživači religija. Čovjek ne samo da vjeruje da Bog postoji, nego on zna za njegovu egzistenciju. Ateizam je nemoguć, daju do znanja neuroznanosti. Zato se suvremeni odškolovani ljudi ne usuđuju govoriti da su ateisti, nego kažu da su agnostici. Za njih Bog postoji, ali ga oni nisu upoznali. Biblija o tome već tisućljećima govori: „Nema Boga, kaže luđak“, oštro izriče biblijski psalam. „Glup je svaki čovjek koji iz stvorenja ne dolazi do zaključka o postojanju Stvoritelja“, tvrde biblijski tekstovi. U prošlosti je bilo naivno tvrditi da Boga nema. Prvim ateistima su nazvani kršćani, jer su odbacivali sve religijske bogove i čovjeka Isusa zvali Bogom. Ateizam je bio sporadičan ili ga uopće nije bilo. Svaki je čovjek religiozan, jer ima urođenu sposobnost za spoznaju Boga. Ne postoji narod bez religije. Religija je filozofsko-sociološka struktura nastala na temelju čovjekova organa duhovne duše, koji zovemo religioznošću. 7
Znanje o Bogu religije pretvaraju u pokušaj komunikacije s njime preko obreda, molitava, meditacija, žrtava i asketskih vježbi. Mnogi naši suvremenici govore i pišu da su Boga susreli. Bog postoji i ja sam ga susreo, govore mnogi obraćenici na kršćanstvo kao i brojni polaznici seminara nove evangelizacije. O sličnom iskustvu nas izvještavaju i brojne klinički umrle osobe, koje su se vratile s granice smrti, odnosno iz stvarnosti „tik do smrti“. Suvremeni ateisti nisu materijalistički radikalni, nego tvrde da postoji nešto kao sila ili netko tko upravlja svijetom. Otkad postoji čovjek uz njega se nalaze žrtvenici božanstvu ili hramovi posvećeni njemu, izvještavaju nas paleontolozi. Svi i sve oko nas i u nama govore da Bog postoji i da je On čovjekova sudbina. Ali, gdje je Bog, kakav je Bog, zašto nam se ne pokaže vidljivim tjelesnim očima, zašto toliko likova bogova? Očito je da Bog postoji te stoga da postoji još neki svijet ili neko postojanje različito od našeg zemaljskog. Ali, kako doći do Boga, kako u njemu naći zaštitu, nove sposobnosti, život bez smrti, dane bez boli, čovjeka bez zloće? Kojim putem se stiže do Boga, na kojim predjelima ga se susreće? 8
Religioznost a čovjeku možemo razlikovati četiri razine: biološku, psihološku, antropološku i teološku. Biološku razinu čovjek dijeli s biološkim svijetom, osobito s višim životinjama. Anđeli kao stvorenja su čisti duhovi, ali relativni, ograničeni: Bog je apsolutni neograničeni duh. Dakle, čovjek kao antropološko biće je jedinstven, ni s kim ne dijeli svoju bitnu konstituciju. Životinje kao stvorenja su psihološka bića, anđeli kao stvorenja su pak duhovna bića. A čovjek? On je duhovna duša. On ima s biljkama i životinjama biološki i psihološki život, ali taj život u njemu određuje i specificira duh i čini sve u njemu čovjekovim životom i njegovom konstitucijom. On ima biološku i psihičku dušu, ali je ona produhovljena duhovnom dušom, koju Bog u trenutku začeća stvara svakom čovjeku i tako ga čini čovjekom, anthropos, antropološkom dimenzijom. Duhovna duša je stoga bit svakog čovjeka. Grčka riječ anthropos znači čovjek i ujedno netko tko je uspravan, koji gleda prema nebu. 9
Po toj duhovnoj duši čovjek je sposoban govoriti, misliti, stvarati, čeznuti, vjerovati, ljubiti, biti moralan, slobodan, svjestan, odgovoran, inteligentan i osoban. On je osoba, samosvojan, originalan, neuništiv, on je osoba koja sve drugo u čovjeku posreduje. On ima život, koji je egzistencija svega. No, on je u tijelu kao u zatvorenoj kuli i nikamo ne može bez tijela, koje ga svestrano ograničava. Tijelom je vezan na prostor i vrijeme, a duhovnom dušom slobodan od prostora i vremena. Zato je čovjek cjelovito stvorenje. On u sebi sadrži materijalnu, biološku i psihičku stvarnost, a istodobno i duhovnu dušu, te religioznu stvarnost. On je sve što je Bog stvorio, sve što je Bog stvarao u čovjeku je prisutno. Čovjek je stoga vrhunsko biće, ne anđeli, nego baš čovjek. On je cjelovitost stvorenja. Sve stvoreno je u njemu. Religioznost je jedan od organa duhovne duše. Ona je čovjekova sposobnost da traži Boga i s njime komunicira. Čovjek je religioznošću obdaren, ona je njegov talent i njegovo zvanje. Čovjek je stvaranjem pozvan služiti Bogu, a svemu stvorenome gospodariti. Budući da je Bog čovjekov stvoritelj, onda je On i korijen iz kojega čovjek može preživjeti sve 10
smrti. Bez Boga čovjek vene, postaje samo psiho-fizičko biće, a prestaje biti antropološko. Zato je vrhunska i bitna zadaća čovjeka biti prijatelj s Bogom. Zato je čovjekova najvažnija zadaća razvijati svoju religioznost.
11
Ranjena religioznost itav je čovjek ranjen grijehom i posebno njegova religioznost. Bit grijeha je u tome da se čovjek suprotstavlja Bogu, da se dijeli od njega i sebe želi učiniti bogom. Grijeh je zlo, a svako zlo, bilo u mislima, bilo u riječima, djelima ili željama, razara organizam duhovne duše pa čak i čovjekove tjelesne organe, osobito njegov mozak. Budući da je čovjekova religioznost ranjena, traumatizirana i bolesna zbog grijeha u svijetu, u ljudima i u svakom čovjeku ona nije sposobna posredovati spoznaju Boga, a još manje susret s Bogom. Ona stoga ne daje pravu spoznaju Boga, nego izopačenu, iskrivljenu, bolesnu. Nešto od Boga ona posreduje, ali ne pravu sliku Boga. Zato svaka religija ima svoje slike o Bogu. Neke religije imaju mnoštvo bogova, a neke strogo jednoga, jedne su politeističke, a druge monoteističke. U politeizmu su razni bogovi nositelji kvalitete koje posreduje jedno božanstvo. Obično je jedan od bogova glavni, a drugi su nositelji raznih sposobnosti božanstva. U monoteizmu jedan bog ima razne 12
kvalitete, pozitivne i negativne, on je dobar, ali se i srdi i kažnjava. Zajedničko svima je da je bog ili bogovi stvorio nebo i Zemlju, čovjeka i sve što postoji. On odlučuje o svijetu i o čovjeku. Čovjek mora živjeti u poštovanju bogova želi li imati sretan život i osmišljenu smrt. Savjest, moralnost i etičnost su kriteriji pripadnosti bogovima ili bogu. U židovstvu je to Zakon-Tora, u Islamu Kuran. Čovjek je stvorenje nastalo od bogova i ovisno o bogovima. Budući da je čovjek moralno slab, grješan i često zao, on treba bogovima prinositi žrtve da se opravda. No, najbolja žrtva je srce koje se odvrati od grijeha i zloće, a okrene dobru i čistoći. Religije su proizvod religioznosti. Budući da je religioznost bolesna, onda su i njezini proizvodi bolesni. Zato su religije različite, prepune idola i idolatrije, klanjanja krivim bogovima. Religije su obično proizvod jednog naroda te znaju biti egoistične, a to znači terorom i ratovima traže da svi budu pripadnici određene nacionalne religije. Osim toga, svaka smatra da je prava, a to znači da su druge krive te ih treba iskorijeniti. Religije su, dakle, čovjekova sudbina, ali zbog grijeha i nemoći da se dođe do Boga, one stvaraju 13
uvjerenje da su božanske te uzrokuju ratove, progonstva, mržnju, što je totalno u suprotnosti s biti religije. Čovjek ne može bez Boga. On ne može prestati tražiti Boga. No, zbog grijeha ne nalazi Boga, nego često njegovu suprotnost. Naime, izvor zla i grijeha su đavao i čovjek. Oni se mogu slobodno odlučiti za zlo ili su zavedeni na grijeh, oni su nemoćni upoznati Boga. Tako su religije istodobno plemenito traženje smisla i Stvoritelja i Vlasnika prirode, a opet ih Zlo zavede na besmisao i zlo, što je suprotnost od Boga i čiste religije. Pitanje je, gdje je put do spoznaje Boga?
14
Bog, religije i religioznost og je apsolutna dobrota, istina, ljepota i jedinstvo, kaže filozofija. On je bitak, ali kao osoba. Od njega je sve i k njemu sve ide te o njemu sve zavisi. K njemu se dolazi ako smo dobri, istinoljubivi, puni ljubavi i skladnosti. Poslušnost savjesti čovjeka dovodi Bogu. U Bogu nema ni sjene zla, grijeha, mržnje i ružnoće. On je samo dobar. Zlo je manjak bitka, ono je nešto što ne postoji. Ono je tama, a dobrota je svjetlo. Ne možeš ukloniti tamu, ne možeš je izbaciti kroz prozor. Upali svjetlo i tame nema. Čini dobro i zla nema. Kad činiš dobro, ti si u postojanju, kad činiš zlo ti se ubijaš, oduzimaš si život, činiš se bolesnim. Dobrota je čovjekova sudbina. Ali, može li on biti dobar? Religije su dokaz da ne može. Zato mu one žele pomoći da se oslobodi zla, da mu Bog zlo oprosti. No, religije su plod bolesne religioznosti. Religioznost je oboljela, jer je i u njoj zlo. Bolesna religioznost stvara bolesne religije. Zato su religije različite, svaka ima svoju sliku Boga, svaka se na poseban način trudi približiti Bogu, da On čovjeku oprosti grijeh 15
i štiti ga od zla. Religije su sociološka tvorevina, a religioznost antropološka. No, religije ne znaju kakav je Bog, što on od čovjeka traži, kako da se čovjek oslobodi zla, krivnje, smrti i zavodljivosti zlih sila u čovjeku i oko njega. Zato su one često mračne, fanatične, ispunjene strahovima, patnjama i nemirom. Budući da razne nacije imaju razne religije, tad nastaje zavist i terorizam, koji želi dati dokaze da su određene religije prave. Umjesto mira i povjerenja, religije mogu stvarati ratove i neprijateljstva. Sve je to plod ranjene religioznosti u svakom čovjeku. Grijeh i zlo razaraju čovjekov organizam kako duhovni tako i tjelesni. Čovjek time postaje nesposoban spoznati Stvoritelja, ne može biti dobar, ne vjeruje drugim ljudima i stvara oružje kako bi se od njih zaštitio. Religije su znak bolesne religioznosti i vapaj za slobodom od zla, a da tu slobodu ne mogu ostvariti. Treba religioznost ozdraviti. Prvi korak u tome je spoznati bolest religioznosti i ranjenost religija. Prepoznati zlo i krivnju, kako bi se moglo tragati za zdravljem čovjeka, njegove religioznosti i religija. Čovjekova savjest registrira u čovjeku i društvu dobro i zlo. Kad se čovjek odlučuje za dobro, savjest ga hvali, 16
on nalazi mir i suživot s drugim ljudima, on postaje zdrav. Ako čini zlo, on postaje zao, ulazi u nemir, strah, mržnju, te razara svoj antropološki, a onda i psihofizički organizam, kako su to otkrile neuroznanosti. No, ostaje pitanje može li čovjek svojom snagom postati dobar? Može li bolesnik sam sebe izliječiti ili treba liječnika i lijekove? Budući da se sve religije bolesne, a to znači nemoćne posredovati pravu sliku Boga, druženje s Bogom i slobodu od zla, onda nam je pomoć neophodna samo izvan čovječanstva i Zemlje. Zapravo, protiv zla, zlih ljudi i zlih duhova uspješni osloboditelj može biti samo Stvoritelj, koji je bitak, apsolutna dobrota, istina, ljepota i jedinstvo. Stari zavjet i židovska religija su stoga bitno očekivali dolazak Sina čovječjega, Mesije ili Pomazanika Duhom Božjim, kako bi oslobodio svoj narod od grijeha, zla i smrti. Zapravo u svim religijama postoji neka vrsta iščekivanja Spasitelja, ali to slute i ateisti i cijelo čovječanstvo.
17
Proroci i Isus iz Nazareta roroci su ljudi poznati u Bibliji, ali i u religijama, koji su uvjereni da su stupili u dodir s Bogom i da im je Bog dao zadaću da narodu prenesu njegove riječi. Obično su bili progonjeni i odbacivani, jer je etablirani nauk u narodu i u religijama smatran autentičnim. Proroci su se borili protiv formalizma religija, a religije protiv novih zahtjeva proroka. Osnivači religija i proroci su se smatrali samo ljudima, nitko se od njih nije proglašavao bogom ili božanstvom. Oni su bili glas božanstva, a ne božanstvo. Stoga su njihove poruke uvijek nosile ljudske kvalitete i nisu prelazile granice Zemlje i svijeta. A to znači da su se kretale u području grijeha u svijetu i ljudima i stoga bile ljudski relativne. Proroci su velika pomoć religioznim ljudima, jer su zahtijevali pravdu, povjerenje i ljubav prema ljudima te poslušnost izvornoj Božjoj riječi u savjesti čovjeka. Oni nisu bili Mesija, koga su očekivali Židovi, niti spasitelji koga očekuju jasno ili prikriveno sve religije i svi ljudi. Stoga oni ne oslobađaju od grijeha, zla, đavla i smrti, oni ne osiguravaju vječni život 18
nakon smrti, oni su glas nade, ali ne i nada. Oni su glas da nakon njih dolazi Spasitelj i Mesija. Treba nakon njih drugoga čekati. Samo Bog može spasiti i osloboditi čovjeka. Ako se On, prema Biblijskom izvještaju, družio s prvim ljudima Adamom i Evom „za popodnevnog povjetarca“, onda možemo očekivati da će se opet pojaviti i komunicirati s ljudima. Boga treba susresti. Pitanje je, je li Isus iz Nazareta samo prorok ili Emanuel, a to znači Bog s nama? On za sebe tvrdi da je Sin Božji i Sin čovječji. Njegova majka Marija svjedoči da ga je rodila na čudesan način, po snazi Boga, po osjenjenju Duha Svetoga. Rodila ga je na posve drukčiji način, nego što se to događa s ljudima. U Betlehemu rađa Isusa u štalici, ali anđeli dolaze i služe joj, pastiri svjedoče da se nebo nad njima otvorilo i poslalo ih da pođu vidjeti neobično rođenje Spasitelja svijeta. S Isusom doživljava niz neobičnih događaja iz kojih shvaća da on nije jedan između ljudi u svijetu, nego Božji sin. Josip, Isusov poočim, pripovijeda kako je doživio govor s neba da uzme Mariju za svoju ženu, ali da shvati da je ona trudna po Duhu Svetom. Ivan Krstitelj svjedoči da je vidio kako Duh Sveti silazi na 19
Isusa i čuo glas da je on Božji Sin koga treba slušati. Nakon tridesete godine Isus se preselio iz Nazareta u Kafarnaum i pokazuje čudesima da on upravlja zakonima prirode, mrtve i žive, da on može ozdraviti svaku bolest, nemoć i patnju, da ga moraju slušati zli duhovi i da je Gospodar i nad smrću. On je poučavao i govorio kao nitko do sada. Tvrdio je da su on i Bog jedno, da je Božji Sin, da ima vlast nad svim stvorenjima i da je on Spasitelji i smisao ljudske povijesti. Onda se predao u smrt i time uništio smrt, uskrsnuo i time preobrazio ljudsko tijelo te uveo čovječanstvo u novu fazu povijesti. Ustanovio je Crkvu i njoj ostavio sve riječi, djela, silu i snagu Duha Svetoga da čini djela koja je on činio. Nikada nitko nije tako govorio, nije imao vlast nad svime, nebom i Zemljom. Tko je onda on?
20
O AUTORU
TO,MISLAV IVANČIĆ rođen je u Davoru, 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre, član je uredništava i suradnik brojnih tuzemnih i inozemnih teoloških časopisa, te član Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Od 1983. godine kanonik je zagrebačkog Prvostolnog kaptola. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih za85
jednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. U posljednjem desetljeću školuje kod nas i u inozemstvu djelatnike za rad u centrima za duhovnu pomoć i za vođenje seminara za evangelizaciju. Njegovi znanstveni i stručni članci izlaze u domaćim i inozemnim časopisima, a brojne knjige su prevedene na njemački, talijanski, francuski, engleski, korejski, nizozemski, mađarski, slovački, albanski, slovenski i srpski jezik. 86
Od 1998. do 2001. godine bio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U rujnu 2001. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Papa Ivan Pavao II. izabrao ga je 9. veljače 2004. godine za člana Međunarodne teološke komisije, kojoj je predsjedavao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, Joseph kardinal Ratzinger, papa Benedikt XVI., koji ga je ponovno – u ožujku 2009. godine – imenovao članom Komisije na još jedan petogodišnji mandat. Godine 2010. imenovan je papinskim kapelanom s titulom monsignor.
87
Kod ovog nakladnika autor je objavio: 01. TAKO JE MALO POTREBNO, 02. JOŠ SE MOŽEŠ VRATITI 03. MOLITVA KOJA LIJEČI 04. OTMJENOST DUŠE 05. U IME OCA 06. A VI OVAKO MOLITE 07. SMRT NIJE KRAJ 08. HAGIOTERAPIJA I PASTORAL CRKVE 09. ISUS IZ NAZARETA POVIJESNA OSOBA 10. DUHOVNO POMOĆI ČOVJEKU 11. POVRATAK NADE, 12. LIJEČITI BRAK I OBITELJ, 13. HAGIOTERAPIJA – DUHOVNA MEDICINA, 14. PUTEVI PUNI NADE, 15. AKO OPROSTIŠ, 16. ZA UMORNE, 17. OTKRIĆE DUHOVNE TERAPIJE, 18. KORIJENI HAGIOTERAPIJE, 19. GDJE JE IZLAZ, 20. POĐI ZA MNOM, 21. SUSRET NA KRIŽNOM PUTU, 22. REINKARNACIJA I USKRSNUĆE, 23. OAZE ŽIVOTA, RAZMATRANJA UZ SVETKOVINE, BLAGDANE I SPOMENDANE, 88
24. MARIJIN KRIŽNI PUT, 25. TKO JE BOG, 26. TKO JE ČOVJEK, 27. AGRESIVNOST I POVJERENJE, 28. DUH SVETI I KARIZMATSKI POKRET, 29. OVISNOST I SLOBODA, 30. ODVAŽNOST U PREDANJU, 31. A VI OVAKO MOLITE, 32. BLAGOSLOV NEDJELJE, 33. POZIV NA SUSRET, 34. OSTATI USPRAVAN, 35. VJERUJEM U DUHA SVETOGA, 36. VJERUJ MI, BITI ĆE DOBRO, 37. REDOVNICA IZMEĐU ISUSA I SVIJETA, 38. S MARIJOM LJUBITI DO KRAJA, 39. U TIŠINI SVETIŠTA, 40. BOG PREOBRAŽAVA, 41. CRKVA – FUNDAMENTALNO-TEOLOŠKA EKLEZIOLOGIJA, 42. DUH SVETI I EUHARISTIJA, 43. LIJEPO JE ŠTO POSTOJIŠ, 44. DIJAGNOZA DUŠE I HAGIOTERAPIJA, 45. LIJEČITI DUHOVNO - MORALNE RANE, 46. DRAMATIČNI PUTEVI SUVREMENOG MOLITELJA, 47. HAGIOTERAPIJA PTSP-A, 48. POSLJEDNJE ČOVJEKOVE STVARNOSTI, 49. AKO BOG UMRE, 89
50. PREOBRAZBA CRKVE ZA SVIJET, 51. OTKRIĆE BOŽJE RIJEČI, 52. KAKO RAZGOVARATI S BOGOM, 53. DUHOM ZA BOLJI SVIJET, 54. HAGIOTERAPIJSKA ANTROPOLOGIJA, 55. DOMOVINSKI KRIŽNI PUT, 56. KRIŽNI PUT ZA MLADE, 57. HAGIOTERAPIJA U SUSRETU S ČOVJEKOM, 58. VAPAJ ZA DOBRIM LJUDIMA, 59. IZ STRAHA U POVJERENJE, 60. ČEŽNJA ZA ŠUTNJOM, 61. PROFESORE, ODGOVORITE MI... 62. Čovjek, brak i obitelj 63. BOG JE ČOVJEKOVA SUDBINA 64. Put do slobodnog čovjeka u Hrvatskoj i Europi 65. BUDI ODVAŽAN I HRABAR 66. PRONAĐI TEMELJE SVOG POSTOJANJA 67. NE BOJ SE! SAMO VJERUJ! 68. KRŠĆANSKA VJERA SPAŠAVA I LIJEČI 69. Svakodnevno druženje s Isusom 70. nemoć i svemoć starosti 71. zdrava vizija braka
90
91
Cijena: 32,00 kn