Kršćanska vjera spašava i liječi

Tomislav Ivančić

Kršćanska vjera spašava i liječi

TEOVIZIJA, ZAGREB BIBLIOTEKA: Antropološka medicina KNJIGA: IV.

Izdavač: Teovizija, Zagreb, Kaptol 13© web: www.teovizija.hr email: teovizija@teovizija.hr Prodaja: tel/fax: 01/49 23 964

Za izdavača: Ivica Domaćinović Tehnički urednik: Mirko Tomić

Grafičko oblikovanje: Teovizija d.o.o.

Tisak: WEB2PRINT, Zagreb

Knjiga je tiskana u lipnju 2015. godine 2

Tomislav Ivančić

Kršćanska vjera spašava i liječi

Teovizija Zagreb, 2015.

3

Kršćanska vjera spašava i liječi

4

PREDGOVOR Knjiga „Kršćanska vjera spašava i liječi“ želi doprinijeti boljem razumijevanju odnosa i razlike između hagioterapije i religiozne medicine.

Obje se događaju na čovjekovoj duhovnoj duši, te je lako pasti u napast da ih se poistovjeti. Međutim razlika je u razinama čovjeka. Antropološka medicina i hagioterapija su treća, antropološka razina čovjeka, a religiozna medicina pripada četvrtoj, teološkoj razini čovjeka.

Druga napast je da se poistovjete terapije tih dviju medicina. Antropološko-hagioterapijska je filozofska terapija, dok je religiozna religijsko-kršćanska, a to znači vjernička. No, budući da se od hagioasistenata traži poznavanje čovjekove i Božje duhovnosti te iskustva tih duhovnih snaga, može se doći u napast da se i od pacijenta zahtijeva praksa kršćanske duhovnosti i molitava za antropološko zdravlje duhovne duše. Bez temeljitog i jasnog razlikovanja kompetencija tih razina neće se moći pomoći tražiteljima zdravlja duhovne duše niti religiozne dimenzije čovjeka.

Dobro je stoga sjetiti se Isusa i njegova oslobađanja ljudi te liječenja svih bolesti i nemoći.

On je bio nakon krštenja na Jordanu ispunjen darom Duha Svetoga i tom silom je liječio sve bolesti i oslobađao ljude od đavla i grijeha. Ali, od nikoga nije tražio da ide na Jordan krstiti se 5

Kršćanska vjera spašava i liječi

i tako ozdraviti. Iz njega je izlazila sila koja je liječila sve. Upravo to je zahtjev hagioasistentu u hagioterapiji i evangelizatoru u seminarima za evangelizaciju Crkve, da silom Duha u sebi liječe pacijenta i sudionika seminara, a onda će oni početi živjeti vjeru. Tako su nakon svog ozdravljenja ljudi išli za Isusom.

Kao što liječnik ne traži od pacijenta da si sam napravi lijekove, nego ih gotove prima od farmacije iz ljekarne te predaje pacijentu, tako i hagioasistent treba znati odakle će uzeti lijekove za bolesti duhovne duše te ih predati pacijentu. Jednostavno, on treba posjedovati silu Duha Svetoga te po njoj, kao Isus, liječiti ljude. On stoga treba znati, odakle će i kako dobiti silu Duha Svetoga.

Dosadašnja praksa je pokazala da se to događa preko obraćenja i molitve u barem tri uzastopna trodnevna seminara, zatim u tzv. Bljesku ili temeljitom poznavanju putova i djelovanja Duha Svetoga. I napokon, u barem jednosatnom druženju s Isusom prema predlošcima u Zajednici Molitva i Riječ odnosno, u dvosatnom klanjanju u kapelici ili crkvi, ali uz iste predloške.

Da bi sve to bilo moguće hagioasistent mora biti član Zajednice Molitva i Riječ, a ne anoniman alternativac u hagioterapiji. Ne može se biti liječnikom ako se nije bilo članom medicinskog fakulteta i ako se ne stoji pod praksom i kontrolom ministarstva zdravlja. U ovom trenutku razvoja hagioterapije i antropološke medicine mora svaki hagioasistent biti član Zajednice 6

Predgovor

Molitva i Riječ. Zbog toga je i naziv „Hagioterapija“ zaštićeno ime kao i njezin sadržaj.

Neka Svemogući Stvoritelj nagradi sve koji su uložili vlastiti trud u izdavanje ove knjige. A svakog hagioasistenta neka poučava i vodi Duh Sveti.

Autor Zagreb, 08. lipnja 2015.

7

Kršćanska vjera spašava i liječi

8

UVOD Čitav čovjek je od vremena istočnog grijeha pacijent. Njegova biološka, psihološka, antropološka i teološka razina jednako trebaju terapiju. „On je bolestan na smrt“ (Kierkegaard) i „biće za smrt“ (Heidegger). No, svaka od njegovih razina treba drukčiju terapiju. Tijelo ima farmaceutske pripravke za terapiju svojih bolesti. Psiha se liječi medikamentozno, ali i psihoterapijski.

Duhovna duša se liječi snagom duha prisutna u duhovnoj duši, bitku i transcedentalima, a teološka razina čovjeka se liječi snagom Božjeg Duha. Kao što u somatskoj medicini imamo niz terapijskih oblika za razne oboljele organe, tako i u organizmu duhovne duše posjedujemo razne mogućnosti liječenja oboljelih organa.

U somatskoj medicini jedno je kardiologija, drugo interna medicina, jedno je kirurgija, drugo neurologija, jedno je oftalmologija, drugo medicina za uho, grlo, nos. Tako su različite mogućnosti liječenja organa duhovne duše, jer jedno je liječiti razoreno dostojanstvo osobe, drugo je liječiti religioznost čovjeka, jedno je liječiti savjest, drugo kreativnost, jedno je medicina za um, a drugo za karakter, jedno za svijest, a drugo za slobodu. Dok u hagioterapiji dobivamo uvid u cjelovitu patologiju duhovne duše, dotle u ra9

Kršćanska vjera spašava i liječi

znim specijalizacijama liječimo pojedine oboljele organe duhovne duše. Drukčije liječimo bazične bolesti, a drukčije egzistencijalne, no osobito raznoliko se liječe pojedini organi duše.

Jedna između specijalizacija je i religiozna medicina. Ona je čovjekova sposobnost komuniciranja sa Stvoriteljem svijeta. Čovjek može s Bogom razgovarati ako mu se Bog približi i osposobi za tu komunikaciju. Na razne načine čovjek može zlom onemogućiti ili ograničiti tu komunikaciju. Zato je potrebno liječiti čovjeka da bi funkcionirao u toj sposobnosti cjelovito i zdravo. No, Bog čovjeka samo može osposobiti za tu cjelovitost. Zato je lijek njegova snaga, njegov zahvat, Božji lijekovi. Oni se razlikuju od lijekova za druge organe duhovne duše. Za komunikaciju s Bogom potrebna je cjelovitost čovjeka i njegova morala, a to može dati samo Bog. Potpuna komunikacija s Bogom omogućena je spasonosnim djelovanjem Isusa Krista, Boga čovjeka. Sin Božji je postao čovjekom te nam tako omogućio neposredni pristup Bogu.

Snage za taj pristup Isus je ostavio Crkvi da ih ona dijeli svim narodima i ljudima. Ta sredstva su Božja Riječ zapisana u Svetom pismu i usmeno predana u Tradiciji Crkve. Drugo sredstvo su sakramenti, koji čovjeka preobražavaju u sudionika Božje naravi i baštinika Božjeg kraljevstva. Treće sredstvo je molitva u kojoj vjernik razgovara s Bogom i sve se više suobličuje njemu. U molitvi vjernik doživljava susret s Isusom Kristom i taj ga 10

Uvod

susret čini sposobnim da za Boga svjedoči ljudima koji ga ne poznaju. Osobito sredstvo za komunikaciju s Bogom je obraćenje. To je ponajprije čovjekovo odbacivanje zla i prianjanje uz dobro.

Ono je također čovjekova fundamentalna odluka protiv grijeha. Napokon, obraćenje je odricanje od svih bogova, koje su ljudi uobličili u slikama i kipovima i opredjeljenje za Isusa Krista, i u njemu za Oca i Duha Svetoga. Zatim snažna pomoć u pristupu Bogu i ozdravljenju religiozne dimenzije čovjeka je zajedništvo vjernika u Crkvi. Kršćanin se ne osjeća sam u borbi protiv grijeha i za duboko povjerenje u Isusa Krista, nego uronjen u vjeru i molitvu svih vjernika. To se osobito očituje kad vjernici mole za jednoga između njih u raznim potrebama i osobito za ozdravljenje njegove vjere. Bolestan čovjek uvijek treba pomoć okoline i liječnika da bi ozdravio. Bolest ne samo da oslabi organizam nego i volju, tako da se teško boriti za ozdravljenje. Jednako je to na svakoj od četiri razine i na svakom organu duhovne duše. Zajedništvo je stoga temeljni lijek za svakog čovjeka. Konačno u zajedništvu je čovjekova sličnost s Bogom, jer Bog je društvo, Trojstvo i zajedništvo. U zajedništvu je ljubav, a ona je temelj života i izvor zdravlja, jer Bog je ljubav te svaka gesta ljubavi otvara prostore za Božji zahvat u naše živote. Tako se dolazi do životne snage, ali i do susreta s Bogom.

Uzor i snaga za liječenje čovjekove teološke dimenzije je Isus Krist. On je liječio sve bole11

Kršćanska vjera spašava i liječi

sti, ali mu je prva zadaća bila osposobiti čovjeka za zajedništvo s Bogom. On je opraštao grijehe, istjerivao zle duhove, krijepio umorne i opterećene, tješio, hrabrio i bio spreman svakome pomoći. On je među nas donio Božje kraljevstvo i dao nam zapovijedi i zakonitosti toga kraljevstva. Konačno je išao u smrt za nas da nas spasi i otkupi od grijeha i zla i tako omogući oproštenje grijeha i nove perspektive čovječanstva u sudioništvu Božje naravi. Uskrsnuo je od mrtvih i poslao nam Duha Svetoga da nas vodi, poučava, tješi, posvećuje i pomaže da uđemo u Božje kraljevstvo te budemo sol zemlje, kvasac društva i svjetlo svijeta. Iako „malo stado“, on nas osposobljava da cijeli svijet čuje radosnu vijest.

U našem vremenu ljudi sve ulažu kako bi tjelesno ozdravili. Često se i vjera koristi samo za pomoć u tjelesnim bolima. Razni pokreti u Crkvi prvenstveno se trude ljudima na toj biološkoj razini pružati molitvenu i uopće vjersku pomoć.

Zato se u Crkvi javljaju kritički glasovi protiv određenog svođenja vjere samo na svjetovnu i tjelesnu razinu. Time se zapostavlja bitna svrha i zadaća vjere i Crkve, naime, moralno zdravlje čovjeka, njegov duhovni rast i svetost, koji su temelji vjere. Život vječni je cilj Crkve i ukoliko se vjernici na to usredotoče, imat će i zemaljski život zdraviji i čovjekoljubiviji. Uostalom, činjenica je da je bolesti sve više i da su sve teže, što se više trudimo da ih ili prevencijom zaustavimo ili liječenjem otklonimo. Čovjek je cjelina 12

Uvod

i odlučujući faktor u otklanjanju svake bolesti jest zdravlje duhovne duše. Osnovni uzrok svih bolesti je zlo koje se unosi u nas preko vlastitih grijeha i grijeha okoline. Zlo se otklanja obraćenjem na dobro. Ne uzme li se u obzir ta temeljna činjenica, otklanjat ćemo samo simptome bolesti, a ne uzroke. To znači da ćemo stalno biti bolesni i kronično prepušteni novim izvorima boli i bolesti.

Iz toga možemo razumjeti da su hagioterapija i religiozna medicina na tragu temeljnih spoznaja o čovjeku, uzrocima njegovih patnji i putovima ozdravljenja. Duhovno bolestan čovjek je prepušten zlu, nemoralu, neznanju, ateizmu, agnosticizmu i ovisnostima. On ne zna za Boga ili ga na razne načine odbija te postaje plijenom zla i njegovih posljedica. Liječiti rane, bolesti i traume znači čovjeku otvoriti oči duha za Boga, povjerenje u njega i suživot s njime. Drugim riječima, antropološko i religiozno liječenje je uvjet da bi čovjek mogao vjerovati, moliti se, komunicirati s Bogom i tako stvarati bolji svijet. Istodobno otklanjajući uzroke svih bolesti omogućuje se liječenje i svih tjelesnih bolesti i patnje.

No, prije svega se omogućuje povjerenje u Boga, u dobro među ljudima i rast vjere sve do svetosti, koja je normalni cilj svakog kršćanina. Stoga je bitna zadaća antropološke i religiozne medicine liječiti slomljeno srce čovjeka, kako bi čovjek bio svestrano sposoban živjeti za istinu, ljepotu i dobrotu i tako najprije u sebi jačao vječni i du13

Kršćanska vjera spašava i liječi

hovni život, a time i omogućio i zdravlje cijelog svog bića. No, budući da je izvor zla u čovjeku, onda otklanjajući njegove uzroke i izvore omogućujemo cijeloj prirodi i svemu stvorenju da u sebi odgaja zdrav život.

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i dao mu da upravlja čitavom prirodom. Čovjek u sebi sadrži zemaljski i nebeski život. Zemaljski dobiva začećem od roditelja, a nebeski Božjim stvaranjem njegove duhovne duše. Odvoji li se čovjek od Boga, onda je u njemu i priroda odvojena od svojih korijena. Dakle, čovjekov antropološko-teološki život je odlučujući za sve što je stvoreno. Liječeći taj život omogućuje se čovjeku da čuje i razumije i Radosnu vijest te prihvati vjeru Crkve, koja spašava čovjeka i svako stvorenje. Sjetimo se da je Isus prije nego je smrću i uskrsnućem pošao spasiti čovjeka, najprije liječio svaku bolest i svaku nemoć. Tako su i hagioterapijsko i religiozno liječenje na tragu Isusova programa ozdravljenja, oslobođenja i spasenja čovjeka.

14

I. DIO

Isus i bolestan Ä?ovjek

15

Kršćanska vjera spašava i liječi

16

I. DIO: Isus i bolestan čovjek

Crkva je neiscrpiva riznica nebeskoga bogatstva. Sve što je Isus učinio za čovjeka i čovječanstvo nalazi se u Crkvi. Isus je postao čovjekom da bi spasio ljude. On je dao Crkvi zadatak da i ona spašava čovjeka iz svih okolnosti u kojima je izgubljen i nespašen.

Jedno od područja na kojima se zbivalo Isusovo spasonosno djelovanje jest liječenje ljudi.

Njegovo se djelovanje odvijalo u dva glavna područja: navješćivanje Radosne vijesti i liječenje.

Lukino nam evanđelje to prenosi riječima: „On im je govorio o Kraljevstvu Božjem i ozdravljao sve koji su trebali ozdravljenje“ (Lk 9,11). Tu je službu povjerio apostolima: „Tada pozva k sebi dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlim duhovima i da liječe bolesne. Zatim ih posla da navješćuju Kraljevstvo Božje i ozdravljaju bolesnike“ (Lk 9,1-2). Apostoli su tako i činili: „Dvanaestorica su išla po selima navješćujući Radosnu vijest i liječeći svuda“ (Lk 9,6).

U evanđeljima nije zapisan nijedan slučaj da bi Isus koga odbio izliječiti. U njima se nalazi zapisano mnoštvo molbi koje Isus nije uslišao.

Tako Isus ne uslišava molbu majke Zebedejevih sinova da joj sinovi sjednu njemu s desne i lijeve 17

Kršćanska vjera spašava i liječi

strane (usp. Mt 20, 20-23). Ne uslišava ni Martinu molbu da rekne Mariji neka ustane i neka joj pomogne posluživati (usp. Lk 10,41). Nije uslišao ni Petrovu molbu koji mu je rekao neka ne govori o tome da će u Jeruzalemu biti pogubljen i da će uskrsnuti (usp. Mk 8,32-33). Ni dvojici učenika u samarijskom selu koji su tražili da pozove oganj s neba na mještane koji ih nisu primili na prenoćište (usp. Lk 9,54-56). Ni Petru kad mu kaže: „Odlazi, Gospodine od mene jer sam čovjek grješnik.“ Isus ne uslišava molitvu (usp.

Lk 5,8-11). No, nigdje nema slučaja da je Isus odbio izliječiti bilo koga. Čini se da je bit njegova spasonosnoga djela upravo bila liječiti bolesne. Liječiti bolesnike nije za njega bio samo znak i dokaz njegova božanskoga poslanja, nego izraz sućuti za čovjeka i znak spasa koji je donio.

To je bio izraz Božjega časa u kojem je osuđen knez ovoga svijeta. Isus je naime došao da razori đavolska djela (usp. 1 Iv 3,8).

18

I. DIO: Isus i bolestan čovjek

I. poglavlje Isus ozdravlja cijeloga čovjeka Razlikujemo tri čovjekova područja na kojima treba liječiti bolesti: tijelo, psiha i duhovna duša. Tijelo liječe liječnici, psihu psihijatri, a duhovnu dušu službenici Crkve i hagioasistenti.

Bolest duhovne duše je grijeh i sve što blokira čovjekovu komunikaciju s Bogom. Sve tri vrste liječenja činio je Isus. Duhovnu dušu je liječio praštajući grijehe. „Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi“ (Mt 9,2) – rekao je Isus paraliziranu čovjeku. Ženi preljubnici: „Ni ja te ne osuđujem, idi u miru i ne griješi više“ (Iv 8,11). Bludnici u Šimunovoj kući: „Oprošteni su ti grijesi. Vjera te tvoja spasila! Idi u miru“ (Lk 7,48-50). To je njegova bitna zadaća. Ivan Krstitelj govori za njega: „Evo Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta“ (Iv 1,29).

Antropološke bolesti Ali duhovnu dušu Isus je liječio i istjerujući zle duhove. Njih imenuje i tako ih izgoni. Tako imenuje nečistoga duha, zatim nijemoga i gluhoga duha te zloga duha. Iz zgrbljene žene izgoni 19

Kršćanska vjera spašava i liječi

duha bolesti. Iz opsjednutog u Gerasi čitavu legiju zlih duhova. Njegovim dolaskom je istjeran i osuđen knez ovoga svijeta. No, duhovnu čovjekovu dušu Isus liječi osobito time što liječi slomljena srca (usp. Iz 61,1). Izaijino proroštvo Isus primjenjuje na sebe. U Nazaretu Isus čita: „Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza! On me posla blagosvjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Lk 4,18-19). Da se to Izaijino proroštvo odnosi na njega svjedoči Isus riječima: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4,21).

Oslobođenje duhovne duše jest uvjet da bi čovjek mogao poći k Bogu i drugovati s njime. No ono je također temeljni uvjet da bi se događalo svako drugo iscjeljenje. Isus to kaže citirajući Izaiju: „Ta usalilo se srce naroda ovoga. Teško im je ušima poslušati, oči zatvoriše, da očima ne vide, da ušima ne čuju, da srcem ne razumiju, te da se ne obrate, pa ih ozdravim“ (Mt 13,14-15).

Ako se čovjek obrati, tada ga Isus može ozdraviti. A da bi se mogao obratiti, on treba srcem razumjeti. Da bi pak razumio, treba ušima čuti i očima gledati. Razlog što ne mogu čuti i vidjeti jest „jer se usalilo srce naroda“, kaže Izaija. Treba dakle otkloniti „salo“, tvrdoću srca, kako bi se dogodio spas koji je Isus donio ljudima.

Rekosmo da je iscjeljenje duhovne duše temelj svakom drugom iscjeljenju. Naime, grijeh 20

I. DIO: Isus i bolestan čovjek

je izvor svakog zla u čovječanstvu. Kad se zatvori taj izvor, tada je korijen zla uništen. Grijeh može uništiti samo Bog. Isus je dakle temeljni osloboditelj i iscjelitelj ili Spasitelj čovječanstva. Grijeh je odijeljenost od Boga, neprijateljstvo s Bogom. Budući da je Bog izvor svakog života osobnoga i organskoga, izvor postojanosti i funkcioniranja svih zakona u prirodi, onda povezanost i prijateljstvo s njime omogućuje pravilno funkcioniranje svega. A to je zdravlje i spas.

Psihičke bolesti Osim duhovnih Isus je liječio i psihičke bolesti. Novi zavjet to izriče time, što kaže da je Isus liječio sve bolesti. „Nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne, jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala“ (Lk 6, 17-19). I na drugom mjestu: „O zalazu sunca svi koji imahu bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih“ (Lk 4,40). Evanđelisti nam također svjedoče da je Isus liječio bolesti koje mogu biti organskoga, ali i psihičkoga podrijetla. Tako Matej piše: „Tada nagrne k njemu silan svijet s hromima, kljastima, slijepima, nijemima i mnogim drugima, polože mu ih do nogu, a on ih izliječi. Gledajući kako su nijemi progovorili, kljasti ozdravili, hromi prohodali, slijepi progledali, 21

Kršćanska vjera spašava i liječi

divilo se mnoštvo i slavilo Boga Izraelova“ (Mt 15, 50-51). Matej navodi: „I obilazio je Isus svu Galileju propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu“ (Mt 4,23). Nemoć je očito psihička bolest.

Patnja također, ali i somnambulizam: „I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše“ (Mt 4,24).

Zatim je liječio gluhe i ljude s govornom manom. Evanđelist Marko nam to opisuje: „Donesu mu nekog gluhog mucavca, pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: ‘Effata!’ – što će reći: ‘Otvori se!’ I odmah mu se otvoriše uši i razriješi se spona jezika te stade govoriti razgovijetno“ (Mk 7,32-35).

No, uzrok nijemosti može biti zla duhovna sila. Čim se ona ukloni čovjek je sposoban govoriti. „Tek što oni iziđoše, gle, doniješe mu njemaka opsjednuta. Pošto izagna đavla, progovori njemak“ (Mt 9, 32-33). U drugom slučaju izvješćuje nas Marko o ozdravljenju dječaka koji je imao padavicu. „Odvrati netko iz mnoštva: ‘ Učitelju, dovedoh k tebi svoga sina, koji ima nijemog duha. Gdje ga god zgrabi, obara ga, a on pjeni, škripi zubima i koči se. Rekoh tvojim učenicima da ga izagnaju, ali ne mogoše.’ Isus upita njegova oca: ‘Koliko je vremena kako mu se 22

I. DIO: Isus i bolestan čovjek

to događa?’ On reče: ‘Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti’“ (Mk 9,17-22). Ovdje imamo simptome padavice, a otac govori i o nijemosti. No Isus govori i o gluhoći. Isus dijagnosticira da se radi o duhu koji je uzročnik nijemosti, gluhoće i padavičarskih simptoma. Isus zaprijeti nečistome duhu: „Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!“ (Mk 9,25). Marko opisuje tijek ozdravljenja: „Zloduh na to zaviče, žestoko strese dječaka te iziđe, a on osta kao mrtav, te su mnogi govorili da je umro. No Isus ga dohvati za ruku, podiže ga, i on ustade“ (Mk 9,26-27).

Isus je Spasitelj čitavoga čovjeka. On točno zna koja je dijagnoza. Zato zahvaća bolest u korijenu i izbacuje ju. Onima pak, koji u njegovo ime trebaju ozdravljati ljude, kaže koja je terapija potrebna u ovakvim slučajevima. „Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom“ (Mk 9,29).

Tako vidimo da je Isus gospodar svega i zato može liječiti. On nije iscjelitelj, nego Spasitelj, Gospodin, Bog. On je došao izliječiti čitavoga čovjeka: „I obilazili su sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć“ (Mt 9,35). Nije riječ samo o fizičkim i duhovnim, nego i o psihičkim bolestima. Liječio ih je zato jer je ljubio narod. O tome nas izvještava Matej: „Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim, jer bijahu izmučeni i obhrvani kao 23

Kršćanska vjera spašava i liječi

ovce bez pastira“ (Mt 9, 36). Da bi se moglo pomoći narodu Isus naređuje apostolima: „Molite, dakle, gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9, 37). Potrebni su radnici koji će činiti ono što čini Isus. Potrebna je Crkva da radi ono što je činio Isus. Dakle, ne samo poučavati, niti samo propovijedati o kraljevstvu, nego i oslobađati od izmučenosti, obrhvanosti, nemoći, slabosti, bolesti i grijeha.

Tjelesne bolesti Osim duhovnih i psihičkih Isus je liječio i tjelesne bolesti. Liječio je one koji su bili „hromi i kljasti“ (usp. Mt 15,29-31), koji su bili u groznici, kao što je to bila Petrova punica (usp. Mt 8,14-15), one koji su trpjeli na tijelu bilo kakvu bolest, poput žene koja je bila zgrbljena 18 godina (usp. Lk 13,10-13), ili žene koja je 12 godina trpjela od krvarenja (usp. Mt 9,20-22). Iscijelio je čovjeka koji je imao usahlu ruku (usp.

Lk 6,6-10), čovjeka koji je bio paraliziran (usp.

Iv 5,5-9), čovjeka koji je bolovao od vodene bolesti (usp. Lk 14,2-4). Čak je i odrezane organe mogao zacijeliti, kao što je to bio slučaj u Getsemanskom vrtu kad je Petar mačem odrezao uho hramskog sluge Malka (usp. Lk 22,51). Isus je dakle pokazao moć nad svim tjelesnim bolestima. No, on je to liječio, ne poput kirurga, liječnika i terapeuta, nego kao onaj koji u dnu, u izvo24

I. DIO: Isus i bolestan čovjek

ru liječi svaku bolest. On je liječio s lakoćom, svojom riječju ili time da se dotakao bolesnika.

On je posjedovao moć koja je liječila sve bolesti: tjelesne, psihičke i duhovne (usp. Lk 6,19).

Iz njega je, kaže evanđelist Luka, „izlazila sila koja je liječila sve“. Drugim riječima, ta Isusova praksa pokazuje da je izvor svih bolesti, jedan. I, prema tome, da je i temeljni izvor svih liječenja jedan – Bog.

25

Kršćanska vjera spašava i liječi

26

Kršćanska vjera spašava i liječi

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000908699 110

Cijena: 42,00 kn