Vjenčanje sa zavodnikom

To Wed a Rake

by Eloisa James

prijevod s engleskoga

Eloisa James

VjenÄ?anje sa zavodnikom prijevod s engleskoga Balkanbooks

Dragi prijatelji, tako sam sretna što vam donosim jednu od mojih prvih novela, izvorno objavljenu u antologiji Talk of Ton. Zaplet je posuđen od Shakespearea, a on ga je posudio iz bajke. Nalazim da je ta činjenica divna, jer i posljednjih nekoliko godina sam radila isto. Do sada sam napisala Poljubac u ponoć (“Pepeljuga”), Kako je ljepotica ukrotila zvijer, Vojvoda je moj (“Princeza na zrnu graška”), Neugledna vojvotkinja (“Ružno pače”).

Imala sam toliko pitanja o Shakespeareovoj fabuli, u kojoj zavodnik odbija priznati svoju suprugu dok ne bude imala njegov prsten i dijete. Što bi mu moja Emma trebala reći kad mu bude vraćala prsten? Kako da zavede Gila, a da ju ne prepozna?

Emma je tako zabavna, senzualna heroina da Gil nije imao šanse... iako se, naravno, borio protiv sudbine do zadnje minute. Nadam se da će vam se svidjeti moja verzija Shakespeareove bajke, a možda i moje druge bajke.

S najboljim željama,

Poglavlje jedan

U kojem Shakespeareov citat vrijeđa uštogljene i užasava smirene 15. ožujka 1817. lady Cecilia Petworth svojoj sestri, grofici od Bredelbanea Najdraža sestro, iako je gotovo zora, uzela sam olovku u ruku, jer znam da ćeš ti imati najviše neprilika kada vijest o ovoj večerašnjoj zabavi u kući Sandlefordovih dođe do tebe. Kerr je napravio priličan spektakl od sebe, pa iako to nije ništa novo (kao što smo već razgovarali o tvojem kumčetu ranije, on daje novu definiciju pojmu bludnika), sinoć je njegov razvrat dosegao nove visine. Na užas svih, na bal lady Sandleford doveo je francusku koketu. Praveći nestašluke kao i obično, lord Dressel došao je do para i pitao Kerra da li je odredio datum vjenčanja sa svojom zaručnicom. Kerr samo stegnuo ruku oko svoje rajske ptice (neću okolišati, jer ona i nije bolja od toga) i bolno vulgarno razvlačio riječi: nešto kao – dok ona ne bude imala moje dijete u trbuhu i moj prsten na prstu. Lady Sandleford je, normalno, bila prilično uvrijeđena tako nepristojnim ponašanjem pod svojim krovom, a ja sam sigurna da se priča širi poput požara... moramo biti zahvalne što je Kerrova majka otišla na vječni počinak. Sutra ću opet pisati, ali, draga, mislim da je došlo vrijeme da se nagazi i izazove tvoje sretno kumče da se vjenča za tu jadnu djevojku, kako se ono zove? Kasna je noć za staru glavu poput moje.

Pisat ću ti opet ujutro.

S ljubavlju tvoja, Cecilia, lady Petworth

16. ožujka 1817 grofica od Bredelbanea svom kumčetu, Gilbertu Baring-Gouldu, grofu od Kerra Kerr, dobila sam uznemirujuće pismo od sestre u vezi tvog ponašanja – ili bi trebala reći, nedostatka istog – dok si prisustvovao balu lady Sandleford. Šta ti je bilo, molim te, da napustiš svoja uobičajena mjesta i dođeš u društvo mojih prijatelja? Naravno, jadna Cecilia nije prepoznala porijeklo tvog odvratnog odgovora Dresselu, Shakespeare nikada nije bio njen nivo.

Najmanje što si mogao učiniti je da preokreneš citat i staviš ono s prstenom ispred bebe. Tvoja zaručnica će bez sumnje biti užasnuta kad bude shvatila da je njezina sposobnost da dobije dijete (sa ili bez tvog znanja) na usnama svakog Londonca. Zahtijevam da požuriš na selo i odmah oženiš Emmu, po mogućnosti sa posebnom dozvolom. Očekujem da ću čuti da si otišao u St. Albans najkasnije do sutra.

S poštovanjem tvoja, grofica od Bredelbanea 16. ožujka 1817. gospođa Broughton za uvaženu Emmu Loudan, St. Albans, Hertfordshire Draga gospođice Loudan, nisam uvjerena da ćete me se sjećati, budući da smo se jedva poznavale u školi za dame gospođice Proudfoot. Djevojačko ime mi je bilo Laneham.

Pišem vam iz dubokog poštovanja koje osjećam prema vama, kao i svi moji kolege studenti u školi Miss Proudfoot. Grof od Kerra je govorio o vama na takav način prošle večeri da sam imala poteškoća da se obuzdam. Da budem precizna, rekao je da se neće vjenčati s vama, implicirajući da ste trudni.

Znam da će te informacije doći kao veliki šok, s obzirom na neugodnu implikaciju u pogledu vaše reputacije. Požurila sam da vam reći da nitko nije

povjerovao u najmanju ruku. Da su naše pozicije obrnute i da sam izolirana i izvan grada kao vi željela bih da mi netko ispriča o njegovim sramotnim komentarima.

U nadi da se ne ljutite zbog mojeg pisma, gospođa Broughton.

16. ožujka 1817. grofica od Bredelbanea za grofa of Kerra Kerr što se tiče mojeg pisma ranije jutros, sada imam i poruke od gospođe Witter i lady Horne. Lady Horne me obavještava da si primjer izopačena apetita ovog začaranog doba. Zamisli moje razočaranje kad sam čula da mi kumče tako opisuju. Koliko je prošlo od tvoje posjete St. Albansu? Znam da ti je bilo teško nakon Walterove smrti, ali tvoj brat ne bi želio da izgubiš sav osjećaj za pristojnost. Idući tjedan, najkasnije, očekujem da ću čuti vijesti o tvojoj svadbi.

Grofica itd.

17. ožujka 1817 grof od Kerra za groficu od Bredelbanea Moja draga, najdraža kumo, ne mogu se danas odvesti na selo i oženiti provincijski primjer savršenstva, imam dogovor da pogledam konja. I mačevalački meč na kojem moram sudjelovati. Morat će čekati. Priznajem, nisam vidio gospođicu Loudan neko vrijeme, ali izgledala je dovoljno razumno kad sam je zadnji put susreo u St. Albansu. Gospođica Loudan neće morati razmišljati o tim glasinama o mojoj izopačenosti, jer one trebaju stići nekako do nje.

Srdačno vaš, Gil

17. ožujka 1817 lady Dyott svojoj rođakinji, časnoj Emmi Loudan, St. Albans, Hertfordshire Najdraža Emma, ovo će biti kratka poruka jer me Dyott čeka. Idemo u Tattersall pronaći ponija za Garreta koji je prilično neustrašiv jahač u dobi od pet godina i čini nas ponosnim. Znaš koliko mrzim blebetanja, ali kažu mi da je Kerr informirao prepunu sobu, da si prestara da nosiš dijete, Samo te želim uvjeriti da sam imala četrdeset i jednu godinu kada je Garret je rođen, a budući da si dvostruko mlađa, trudnoća te ne treba zabrinjavati. Dovoljno je da pomislim na tvoju sportsku prirodu i ne brinem se za tvoju budućnost.

Hvala Bogu da se još nisi udala za Kerra, jer on nije ni za što drugo nego da brine o konjima, a ti zaslužuješ nekoga s daleko više ambicije. Dođi u London i naći ćemo ti pravog supružnika.

S puno ljubavi, tvoja rođakinja Mary, lady Dyott.

18. ožujka 1817 grofica od Bredelbanea za grofa od Kerra Vijesti o tvojoj užasnoj šali raširile su se po gradu. Ne sumnjam da je Emma je čula sve odvratne detalje. Zar ne možeš razmotriti svoju dužnost, kad je očito da moraš osigurati nasljednika na imanju bez odlaganja?

Grofica itd.

18. ožujka 1817 Gilbert Baring-Gould, grof od Kerra, za groficu od Bredelbanea Najdraža kumo, jednog dana ću se oženiti s gospođicom Loudan, ali ne ovaj tjedan. I sigurno ne zbog šale s moje strane, iako je doduše, neukusna. Zar ne mislite

da je masa postala alarmantno nepismena, s obzirom da nitko ne prepoznaje Shakespeareovu dramu? Ne bih trebao brinuti o nasljedniku, čuo sam da je seoski zrak izuzetno zdrav. Mogu izbaciti pet ili šest malih Kerrova u sljedećem desetljeću.

S ljubavlju Vaš, Gil 19. ožujka 1817 lady Flaskell svojoj sestri, uvaženoj Emmi Loudan Najdraža bolio me želudac od uzrujavanja pa sam tako propustila početni val vijesti o Kerru. Draga, tako mi je žao! Ali moramo brzo krenuti, Emma, s obzirom da se tvoje zaruke očito moraju prekinuti. Vi oboje imate dvadeset i četiri, a zaručnici, posebno oni s velikim bogatstvom i naslovima, ne rastu na drveću. Toliko si dugo bila na selu, da ne znaš kako je ovdje. Žene se smatraju ocvale sa dvadeset dvije. Moraš odmah doći u London i pronaći muža. Doći ću sutra i očekujem da te nađem kako se brzo i ažurno pakiraš.

S ljubavlju tvoja sestra Bethany Lynn 19. ožujka 1817 grof od Kerra za mademoiselle Benoit Madeline, ma cherie1, iako te, naravno, obožavam i ljubim ti stopala s čistim divljenjem, ne bi bilo mudro s moje strane da te večeras pratim u operu. Puritanci su punom zamahu. Zapravo, strah me da ću se morati odreći uživanja u tvom

1

fr. draga (nap. prev.)

društvu u budućnosti. Molim te, prihvati ovaj rubin kao mali znak mog poštovanja prema tebi. Tu seras toujours dan mon cœur měme si tu ne seras pas toujours avec moi.2 Kerr 19. ožujka 1817 grofica od Bredelbanea za grofa od Kerra Kerr, ne mogu te prisiliti da časno postupiš i poštuješ zavjete koje je tvoj otac dao u tvoje ime. Jako mi je žao zbog tvog ponašanja i kažem to ozbiljno.

Pisat ću Emmi i pokušati umiriti njene osjećaje. Ne sumnjam, da je i ona čula isto što i ja: da namjeravaš oženiti neku bezveznu Francuskinju koja navodno tvrdi da je lady. Učiniš li to, Kerr, nikada više nećeš proći kroz moja vrata.

Grofica od Bredalbanea 20. ožujka 1817 Gilbert Baring-Gould, grof od Kerra, za groficu od Bredalbanea C-c-c moja najdraža kumo. ti koja poznaješ Shakespearea tako dobro trebala bi izbjegavati klišeje o prolasku kroz vrata i slično. Dok je moj pokojni kum još bio živ, da li se protivio tvom oštrom jeziku? Gledam svoja posla, koja donose veselje mom srcu, znajući da ćete vi umiriti gospođicu Loudan, pa neće biti zabrinuta. Ne morate se brinuti za gospođicu Benoit. Iako ću uvijek smatrati francuski naglasak neodoljivim, priznajem da je seoska zavodnica moja sudbina.

Znam da ni Vi, draga moja kumo, nikad ne bi željeli da Vaše voljeno kumče, bude nesretno, pa ćete mi oprostiti ako prestanem razmišljati o braku u 2

fr. Uvijek ćeš biti u mom srcu, čak i ako nisi stalno pored mene. (nap. prev.)

ovom trenutku.

VaĹĄ itd.

Gil

Poglavlje dva

21. ožujka 1817 grofica od Bredelbanea za Gilberta Baring-Goulda, grofa od Kerra Kerr, uvijek si bio drsko dijete, nikad neću zaboraviti kako si me nasmijavao kad su tvoji roditelji otišli na mjesec dana, a ti prvi put stigao u moju kuću.

Ipak, oštrina tvojih šala čini me zabrinutom. Kako se usuđuješ govoriti da si nesretan što se moraš oženiti Emmom? Jadna djevojka će zasigurno morati skupljati hrabrost, s obzirom da je tvoj glupi citat je otišao tako krivim putem. Čudim se što još nije prekinula vaše zaruke. Očekuj me sutra nakon užine.

Tvoja, itd. grofica Trg St. James 15, London “Ti si sramota svog spola”, rekao je lord Lockwood, rastežući duge noge i gledajući sa užitkom u svoje čizme. “Otišao si predaleko, poprimio razuzdane navike, a sada ti se sve vraća. Neizmjerno sam sretan što sam doživio da se i to dogodilo.”

“Ne budi tako nepodnošljivo samodopadan,” odvratio mu je prijatelj.

“Tvoja reputacija je gora nego što je moja ikada bila. Ti si bio onaj koji je smatrao da je dobra ideja dovesti Madeline i njenu prijateljicu u Sandlefordovu kuću. Rekao sam ti da će to biti dosadna afera.”

“Prestala je biti dosadna nakon što si napravio takvog magarca od sebe citirajući barda,” istaknuo je Lockwood. “Hoćeš li obući košulju, molim te?

Okreće mi se želudac kad gledam u tvoja ramena. Mišićav si kao radnik na brodu, Kerr. Nemoderno, mogao bih dodati.”

“Za to je zaslužan boks,” rekao je grof smireno. Sjedio je za pisaćim stolom, odjeven samo u crne hlače. “U svakom slučaju, nisam te pozvao ovamo. Imam brdo korespondencije za proći i očekujem svog tajnika svakog trena.”

“Odlazim. Jesi li bio dovoljno glup da investiraš u projekt Hensingovog kanala?”

“Ne. Zvučalo je zanimljivo, ali čovjek je budala.”

“Pretpostavljam da je to razlog zašto tvoj imetak nastavlja rasti, dok se moj smanjuje”, rekao je Lockwood. “Ali zar ne misliš da ima šanse da uspije s tim?”

“Malo vjerojatno”, rekao je Kerr, ne dižući pogled sa olovke kojom je škrabao preko lista papira.

Ali Lockwood je zastao na vratima prostorije i vratio se, vođen nezasitnom radoznalošću. Kerr je posuo pismo pijeskom i posegnuo za novim papirom za pisanje. “Onda, oženit ćeš se? Da budem precizniji, oženit ćeš za Madeline Benoit, kao što svi u Londonu vjeruju?”

Kerr je suzio oči. “Ti misliš lošije o meni nego što zaslužujem.”

Bili su prijatelji još od Oxforda, a Lockwood se malo trgnuo na izraz u Kerrovim očima. “Samo sam mislio…” “Čuo sam za tvoju okladu u Whiteu. Izgubit ćeš taj novac, kao što ćeš izgubiti i onaj koji si uložio u Hensingov kanal. Ispunit ću svoje obaveze prema gospođici Loudan”, rekao je Kerr, okrećući se natrag prema svom listu papira kao da ga više ne zanima razgovor.

Osmijeh se proširio Lockwoodovim licem. Kerr je pogledao gore namršteno. “Zašto se smiješkaš?”

“Upravo si izmislio ovo za Hensingov kanal. Kladio sam se u Whiteu da ćeš oženiti gđicu Benoit, ali to je bilo samo zato da dam Etheregeu hrabrosti da stavi ulog na suprotno... da ćeš poštovati svoje zaruke.”

“Etherege mora da je mislio da si pijan”, primijetio je Kerr. “Zašto bi se, dovraga, kladio tako u Whiteu i to suprotno od njega?”

“Shvatio sam da nije primijetio da je oklada u Whiteu za šiling ili dva.

Stavio je dobrih četiristo funti na to da ćeš oženiti Mademoiselle, misleći da sam prevelika propalica da bih se sjetio vlastitog mišljenja.”

Kerr je frknuo. “Nađemo se kod gospođice Bridget večeras?”

Gospođica Bridget bila je Francuskinja koja je vodila kuću ne baš jako lošeg ugleda, ali prokleto blizu tome po Lockwoodovom mišljenju. “Vidim da je tvoj ukus za francuskinje više poput engleskog ukusa za hranu: zasniva se na količini, a ne na kvaliteti”, primijetio je.

Kerr se slabo nasmijao. “Mislio sam da će biti zabavno da me masa vidi sa ženom koja nije Madeline. Odvest ćemo jednu mladu prijateljicu gospođice Bridget u operu.”

Lockwood se smijao. “Kao da staviš mačku među golubove.”

Kerr se vratio svojim papirima. “Sasvim.”

Poglavlje tri

22. ožujka, 1817. gospođa Broughton za uvaženu Emmu Loudan, St. Albans, Hertfordshire Draga gđice Loudan, hvala vam mnogo na vašem ljubaznom odgovoru na moje pismo, da vam iskreno kažem, drhtala sam prije nego što sam uzela olovku u ruku.

Iako ne volim da me smatraju tračarom ili nečim sličnim, ipak imam mnogo sućuti prema vašem teškom položaju. Smatram da je moja čast – ako ne i moje zadovoljstvo – ponuditi vam takvu pikanteriju koja bi vas mogla zanimati. Žurim se zato uvjeriti vas da više ne prevladava vjerovanje da se grof od Kerra kani oženiti gđicom Benoit. Sinoć su se on i neki prijatelji pojavili u kraljevskoj operi u pratnji grupe mladih Francuskinja. Svi su primijetili da Kerr posebnu pozornost posvećuje jednoj od njih, a budući da ne postoji mogućnost ženidbe, prevladava mišljenje da vaš zaručnik ima sklonost prema ženama francuskog podrijetla. To je vrlo nedolična tema i osjećam da je za svaku osudu, što svraćam pozornost neudane dame na nju.

Ali moja odanost školi gđice Proudfoot uzdiže se iznad pristojnosti.

S mnogo poštovanja vaša, gđa Broughton.

Emma Loudan, kći vikonta Howitta, brižljivo je slikala pčele, jednu za drugom. Pčele, razmišljala je u sebi, su duboko neinspirativni insekti: nakon što naslikate jedno okruglo, žuto tijelo, a zatim drugo, naučili ste sve što se može znati o slikanju pčela. No, nije bilo olakšanja na vidiku: Titania i Bottom oboje spominju pčele u Snu Ivanjske noći i gospodin Tey je odlučio da se pčele moraju rojiti preko svake kulise i nema veze što će publika

pomisliti da su ti kukci leteći neveni. Emma je uzdahnula i umočila kist u žutu boju.

Samo je stavila završni potez na jednu od tri košnice kada su se vrata otvorila.

“Lady Flaskell”, najavio je batler Wilson.

Emma je stavila četkicu u zube baš u vrijeme kad je Bethany ušla u sobu i bacila ruke oko Emme. “Pazi!” rekla je, smijući se. “Obojit ćeš se.”

“To je sasvim u redu. Nosim samo krpe za put.”

Emma odmakne svoju malu sestru na dužinu ruku i pogleda lepršajuće vrpce boje šafrana na njezinom slavnom šeširiću i vrhove njenih svilenih papuča. “Krpe su vidjele i bolje dane,” primijetila je, razvezujući svoju ogromnu pregaču.

Bethany suzi oči kad ju je vidjela. “Tvoja haljina mora da je sašivena kod Madame Maisonnat!” vrisnula je. “Vojvotkinja od Silvertona je nosila isti kostim u boji kadulje prošli tjedan. Svi su pričali o tome. Kako si, zaboga, došla do te haljine ovdje, u toj selendri bogu iza nogu i bez odlaska u grad?”

“Imam svoje načine”, rekla je Emma i zataknula zalutali pramen kose iza uha. “Što to znači?” Bethany je zahtijevala. “Mogla bih preklinjati, moliti i plakati na vratima gospođe Maissonat i prilično sam sigurna da bi ona ispunila sve druge narudžbe prije moje.”

Emma je pogledala dolje niz svoju jutarnju haljinu. Dizajnirana je u vojničkom stilu, od puplina boje jantara s gumbima od granata na prednjoj strani korzeta. koji je slijedio krivulju njenog tijela do grudi i učinio da se osjeća kao izuzetno ženstveni brigadni general. Nasmiješila se svojoj maloj sestri. “To nije mračna tajna. Madam zna moje mjere i jednostavno mi pošalje one haljine, za koje misli da će me zanimati.”

“Prije nego bilo kome drugom?” Bethany je rekla, namrštivši obrve.

Emma se cerekala. “Također joj plaćam duplo više od uobičajene cijene, za njen trud. Moram se oblačiti dobro kako bi se zadržala svoj duh

ovdje na selu.”

“Baljezgaš! Možeš mi se pridružiti u Londonu onog trena kad poželiš.

Mama je umrla prije godinu dana. Istina je da ti voliš biti u St. Albansu, Emma.” Bethany hodala pored scenske dekoracije, svježe obojene i s mnoštvom pčela. “Kako možeš sjediti u toj provinciji i slikati? Jesu li to kukci?”

“Pčele. Očito.”

“Apsolutno dokazuješ moju tezu. Slikaš insekte odjevena u najnovija kreaciju Madame Maisonnat! Izgubila si razum.”

Pogledavši iz tog ugla, Emmi je postalo jasno što je mislila. “Volim oslikavati kulise”, rekla je.

“To nije važno”, rekla je Bethany. “Jednom me moraš shvatiti ozbiljno, Emma. U nevolji si.” Duboko je udahnula, a prsa su joj se impresivno podignula. “U opasnosti si da postaneš usidjelica!”

“Imam tek dvadeset i četiri godine”, istaknula je Emma, otvarajući vrata. “Hoćemo li se povući u jutarnji salon i popiti čaj? Mora da si umorna nakon tog putovanja.”

Bethany pohita kroz vrata i niz hodnik, govoreći cijelim putem, ne obraćajući pažnju na prisutnost obiteljskog batlera i dvije sluškinje. Završila je kad je ušla u jutarnju sobu: “Poanta je da su neudane žene strašno izvan mode. Ako su ikada i bile u modi.”

“Wilson, hoćeš li nam donijeti poslužavnik s čajem?” Emma je upitala batlera.

“Odmah, gospođice Loudan,” rekao je naklonivši se i izašao iz salona.

“Stvarno ne smiješ tako govoriti pred Wilsonom”, rekla je Emma, smjestivši se pored vatre. “Kada je uzrujan, muči ga bol u trbuhu.”

Bethany se ugnijezdila u fotelju i okrenula torbicu naopako. “Izrezala sam komad iz trač rubrike koji moraš pročitati... Ah! Evo ga!” Mahala je komadićem novina po zraku. “Iz La Belle Monde i kaže prilično jasno da nema ništa kobnije za ženu od nedostatka muža. Slušaj ovo: ‘Iako su ukras

svoga spola, one će čekati pozivnice koje ne dolaze. Kada konačno dobiju priliku, možete ih vidjeti kao stado na jednoj strani dvorane, kao tužne vrane na kiši.’ Kako grozno, Emma! Ne izgledaš dobro u crnom.”

Emma je postala razdražena. “Imam budućeg muža”, rekla je hladnokrvno. “Jednostavno zato što se Kerr još nije odlučio proći obred vjenčanja, ne znači da to neće učiniti u bliskoj budućnosti. A osim toga, čvrsto odbijam implikacije te bljezgarije. Mogu naći drugog muža za pet minuta, ako poželim.”

“Koliko je prošlo od kada te je Kerr posjetio?” Bethany zahtijevala.

Emma je oklijevala.

Bethany je odgovorila umjesto nje. “Nije dolazio od prošlog Božića – Ne! Prije dva Božića, a onda je otputovao na kontinent nakon što mu je brat umro. A prije toga…” zastala je, pokušavajući se sjetiti.

“Prošlo je tri godine”, rekla je Emma, blago začuđena tom činjenicom.

Bilo joj je tako ugodno živjeti da je zaboravila na postojanje zaručnika. “Bilo mi je tako drago da se nisam čula s njim tijekom mamine bolesti, jer nisam imala želju da je ostavim, pa nisam poduzimala ništa. Ali i on je bio u žalosti za svojim bratom, znaš.” “Žalosti!” Bethany je zakriještala. “Po svemu što sam čula, odvezao se u Pariz i uživao toliko, da se s ogorčenim muževima morao boriti u najmanje dva dvoboja. I jedini razlog zašto nije bio izazivan mnogo češće, je taj što je tako vješt sa kratkim mačem. Rekao je princu od Walesa, pred velikim društvom, da je popio toliko vina svake noći da se ne bi sjetio da je imao aferu s caricom Josephine.”

Emma se smijala. “Koliko ogromna količina vina se mora popiti da se dođe do takvog stanja.”

Bethany se namrgodila. “Sramota! Taj čovjek je sramota! Ti si sramota što ga puštaš da se tako ponaša! Nije došao ni da ti se ispriča za one primjedbe prošlog tjedna, zar ne? To je neotesano! Očito te Kerr već vidi kao sumornu vranu na kraju dvorane.”

“Istina je, Bethany, da se jedva poznajemo. Sumnjam da smo se sreli više od tri puta. Zapravo, četiri, ako računaš sprovod njegovog brata. Možda čovjek zamjera očeve postupke s mladenkom-djetetom.”

Bethany frkne. “Ne bi trebao biti takva budala. To je odličan brak, nema se što prigovoriti protiv njega, osim njegovog vlastitog mutnog karaktera i toga što prihvaćaš njegovo zanemarivanje.”

Emma je osjetila kako joj se ljutnja diže. “A što ti misliš da sam trebala učiniti? Provela sam tri godine njegujući majku, kao što dobro znaš. Kad je umrla, trebala sam se požuriti u London i vući se za muškarcem poput zalutalog djeteta koje je propustilo svoju večeru?”

“Naravno,” rekla je Bethany. “Žene moraju misliti na brak, jer muškarci nemaju sklonost razmišljati o tome. Koji poticaj može imati muškarac da dođe do oltara? Njemu ne treba nasljedstvo, očito ne osjeća potrebu da dobije nasljednika i potpuno je zauzet koketiranjem sa svakom ženom s požudnih očiju koja šuška na francuskom!”

“Neukusno”, rekla je Emma, stišćući usne.

“Svi muškarci su neukusni po prirodi,” rekla je Bethany, odmahujući rukom. “Žene su neukusne jedino ako uvenu od starosti bez muža uz sebe.”

“Brak te učinio neobjašnjivo vulgarnom,” primijetila je Emma.

Bethany je podigla bradu. “Moja je dužnost kao tvoje sestre da popu kažem pop, a bobu bob. Planiram razgovarati s ocem.”

Emma se odmah nasmijala. “Sretno s tim. Nedavno je otkrio da je na otočju Galapagos zapažena ptica koja ne leti. Vjerujem da je to kazuar, ili kazuvar…, ili tako nekako. Jedva je dizao glavu iz te svoje studije danima, osim za doručak.”

Njena je sestrica par sekundi grickala je usnicu. Onda je rekla, “ne možemo se prepirati oko ovoga, Emma. To je previše važno.”

“Ne brinem se zbog braka. Uvijek sam vjerovala da će Kerr ispuniti uvjete naših zaruka. Ne poznajem ga tako dobro, ali zaklela bih se da je častan čovjek. U stvari, pretpostavljam da me on pokušava dovesti u

situaciju da okončam zaruke, kao nekakav častan način da se izvuče.”

“Da li će Kerr na kraju najaviti svoju namjeru da se oženi nevažno je.

Njegova grubost zahtijeva da nađeš novog supružnika. Ne možete se udati za čovjeka koji govori o tebi na takav način i bez nagovještaja isprike!”

Emma je primijetila da joj je sestra prilično napeta od tjeskobe. “Neću postati stara usidjelica”, rekla je veselo. “Nije mi još odzvonilo, znaš.”

Nasmiješila se preko šalice čaja. “Ako tražiš dokaze skromnosti ovdje, draga moja, nećeš ih naći. Izbjegavala sam London jer nisam imala želju otići tamo, a nikada zbog straha od konkurencije.”

“Pa, znam to”, rekla je Bethany, promatrajući svoju sestru. Emma nije izgledala ocvalo, ni propalo, kako god tumačili tu riječ. Nikada nijedna vrana nije imala bakrenu kosu spletenu u elegantan čvor iz kojeg je nekoliko kovrča padalo na kremasta ramena. Čak je i sestra mogla vidjeti kako su joj oči erotično ukošene. “Prelijepa si i zabavna da bi postala vođa majmuna.”

“Kao što sam rekla, nisam zabrinuta”, rekla je Emma s tragom nestrpljivosti. “Razočarana sam što je Kerr postao persona non grata3, ali ako je izazov pronaći muža u mojim godinama, još bolje! Nikad nisam bila jedna od onih koji se povlače iz natjecanja, zar ne?”

“Prije bih rekla suprotno”, rekla je Bethany, razmišljajući kako je starija sestra voljela postaviti sebi izazov, pa bilo to slikanje kazališne scene (nečuveno među pravim damama), ili pobjeda u streličarskom natjecanju.

“Samo želim da se dobro udaš, dođeš u London i imaš nekoliko djece”, rekla je. Ruka joj se spustila na trbuh.

Emmine je suzila oči. Da li to njezina mlađa sestra izgleda popunjenija nego obično? Bethany bucmasta, iako nikada ne bi dotaknula desert jer popunjenost nije bila u modi?

“Bethany!” vrisnula je, skočivši. “Draga, nosiš li dijete?”

Sestra je porumenjela. “Pa, možda...”

3

lat. nepoželjna osoba, neprihvatljiva osoba, nepoćudna osoba, osoba koja se ne cijeni (nap. prev.)

Ali čak i u dječjoj dobi kao petogodišnjakinja, Bethany je uvijek pokazala izvanrednu ustrajnost. Samo trenutak ili dva trebalo joj je da shvati, da je dolazak djeteta bio razlog zbog čega njena sestra inzistira odmah na vjenčanju.

“Trebam te u Londonu”, rekla je.

Emma ju je vrlo pozorno promatrala. U sestrinom glasu bilo je nagovještaja straha. “U redu”, rekla je žustro. “Doći ću u London i izabrati muža za sebe. Sumnjam da će trebati mnogo vremena. Šteta, jer mi je Kerr više odgovarao. Ostavljao me na miru, dovoljno je zgodan i sviđa mi se sve što sam pročitala o njegovim govorima u parlamentu. Izgleda inteligentno.”

“Ne može ti odgovarati”, rekla je Bethany s drhtavo. “Nakon što je rekao takvu užasnu stvar o tebi!”

“Misliš da sam prestara da nosim dijete?” Emma se raspitivala.

“To nije bilo to. Nešto gore! Nisam ti mogla ni reći.”

Emma ju je promatrala pogledom starije sestre. “Reci mi.”

“Rekao je da te neće uzeti za ženu dok ne budeš imala njegovo dijete u trbuhu i njegov prsten na svom prstu.”

Nastupio je trenutak šutnje.

“Nisam ti trebala reći”, Bethany je dodala neveselo. “Nitko ne bi trebao raspravljati o bebama ili trbusima s neudanim damama.”

“Ne budi budala”, rekla joj je sestra. “Usput, gospođa Morrison iz sela prošli je tjedan dobila dijete.”

“Oh, jesi li bila tamo? Je li lijepa beba?”

“Baš kao njegov otac, samo bez brade, ali ipak neodoljiva. Naravno da sam bila tamo. Dr. Placket stigao je pola sata kasnije, kao i obično i smrdio je na džin. Stvarno misliš da je Kerr rekao točno tu rečenicu, Bethany?”

“Pa otprilike.”

Emma se smijala. “Rekla sam da je inteligentan, zar ne? To što je načitan, čini se kao dobra stvar.”

“Koga briga za njegov mozak? On je nedopušteno nepristojno govorio o tebi na takav način.” “Čovjek je citirao Shakespearea”, rekla je Emma. “Ne mogu se sjetiti točno citata, ali citat je iz Sve je dobro što se dobro svrši. Savršeno odvratan primjerak muškosti, grof od Rousillona, najavljuje da neće prihvatiti svoju ženu dok ne bude imala prsten na prstu i njegovo dijete povrh toga.”

“Nikad nisam voljela Shakespearea. Predstave su tako dugačke i uvijek jezive.”

“Ne budi takva uskogrudna neznalica, draga”, rekla je Emma zabavljajući se.

“Zašto imaš takav pogled?” Bethany je zahtijevala odgovor.

“Samo razmišljam.... Zar ne misliš da su Kerrovi roditelji poslali ocu prsten u nekom trenutku pregovora oko zaruka?”

“Pregovori?” Bethany ponavlja. “Misliš, kad si imala pet godina?”

“Točno.”

“Pa, mogu ti reći da mi Johnova obitelj nikada nije poslala prsten.

Jedini prsten kojeg sam primila je onaj koji mi je dao kad smo se vjenčali.” “Čini mi se da je govorio o prstenu”, rekla je Emma, zbunjujući preko njega. “Morat ću odvući oca od njegove studije i pitati ga.”

“Zašto je to važno?” Bethany je pitala. “Možda imaš prsten, ali još uvijek nemaš dijete. A ti ne možeš…” Uhvatila je pogled na sestrinom licu.

“Oh, Emma, ne možeš!”

“On me izazvao”, rekla je Emma s osmijehom, s đavolskim, nestašnim, veselim osmijehom. “On je bacio rukavicu, Bethany. Sama si čula!”

“Ne, nije tako mislio!”

“Rekla si da se moram brzo udati.”

“Ali ne…”

“I rekla si da trebam otići u London i prisiliti ga da se oženi sa mnom.”

“Da, ali, Emma, ja nisam...”

“Ali draga, samo ću poslušati tvoje savjete. Otići ću u London i prisiliti čovjeka da se oženi sa mnom. Bit će pod mojim uvjetima – ili radije, njegovim. Gdje je moj Shakespeare?”

Poglavlje četiri

22. ožujka, 1817. lady Dyott za gospođicu Loudan, St. Albans, Hertfordshire Draga Emma, kupili smo ponija i još dva konja koji su zapeli Dyottu za oko. Pišem, nastojeći te potaknuti, da dođeš u London, nitko više ne govori o Kerrovoj besramnoj primjedbi, a sezona se dobro zahuktala. Jedina tema na svačijim usnama je maskenbal lorda Cavendisha, koji održava u Burlington Houseu.

Dyott i ja ćemo prisustvovati kao Cezar i njegova žena. Razumijem da je Cezarova žena bila vrlo neprimjetna, ali sam zahtijevala da idemo tako jer bolje skriva moju figuru u ovom periodu. Po svemu sudeći, Rim je topliji od Londona. Znam da ćeš vjerojatno ostati sa sestrom, ali možemo ti pronaći vrlo lijepu kobilu. Ima dobra usta i prekrasne zglobove. I osjetljivo raspoloženje, nažalost, ali nikad nisam vidjela kobilu kojom ti nisi mogla baratati.

Tvoja rođakinja Mary, lady Dyott.

Grofica od Bredalbanea nikad nije držala do ceremonija. Kada je Gil kao siroče sa dvanaest došao u njenu kuću, bacila je jedan pogled na njega i rekla: “Hvala Bogu, nisi previše mlad za backgammon. Prezirem djecu.” I tako, dok je njegov mlađi brat Walter odveden u dječju sobu i prepušten dadilji, Gil se našao kako sjedi ispred ploče za backgammon pričajući s njom viceve, one o proždrljivcima i učenjacima, pa čak i jedan o svećeniku i mljekarici.

Grofici su se svi svidjeli, osim šale o goropadnici i ovci. Oči su joj bljesnule i rekla mu je da mora izbjegavati vrijeđanje, a onda ispričala nepristojnu šalu o gospodinu i kutiji za nakit njegove žene. Ni riječi nije razumio, ali se smijao, i smijao, i osjećao utješen.

Gotovo dvadeset godina kasnije, njena kosa bila je jednako crna kao i nekad, a njezine oči jednako žestoke kao onaj trenutak kada je zalutao u tu šalu o goropadnici. Zastala je na ulazu. “Došlo je vrijeme, Kerr!”

“Lijepo je vidjeti vas”, rekao je, prelazeći sobu i ljubeći joj obraz.

“Ozbiljna sam”, rekla je, progurala se pored njega i njegovog poljupca i otišla sjesti u svoju omiljenu stolicu pored prozora. Nikad joj nije bilo stalo do činjenice što sunčeva svjetlost baca oštro svjetlo na njene bore, previše je voljela vidjeti tko prolazi kućom da bi joj smetale takve gluposti. “Moraš oženiti Emmu, i to odmah. Napravio si budalu od sebe – i još gore, od nje – svojim glupim citatom. A što si ti želio postići onim u operi, molim te?”

“Pratio ljupke mlade dame”, rekao je blago. “Mogu li vam ponuditi čašu voćnog likera?”

“Koliko je sati?”, zahtijevala je.

“Dva poslijepodne.”

“Ja ću konjak”, rekla je. “Nikad ne pijem prije užine, znaš, ali jednom bi mogla napraviti izuzetak.”

On je mahnuo Cooperu. Naravno, njegov batler je ulio konjak onaj trenutak kada je njegova kuma ušla u sobu.

Odjednom je udarila svojim štapom. “Ne maži mi oči svojim lijepim ponašanjem, Kerr. Uvijek si imao dara za slatkorječive priče. Ali ovo je ozbiljno.”

“Znam to”, priznao je, sjedeći. “Ne želim te zafrkavati. Poslao sam pismo čovjeku koji mi vodi poslove i obavijestio ga o mojoj nadolazećoj svadbi. Želim vas uvjeriti, da nikada nisam namjeravao izmaknuti se od odgovornosti prema gospođici Loudan. Isprva je nisam htio pritiskati, s obzirom na produženu bolest njene majke, a onda je nekako vrijeme promaklo nakon što je Walter umro. Ne mogu ići u St. Albans ovaj tjedan…”

“Konj nije isprika!” prekinula ga je.

“Imamo glasovanje o zakonu Habeas corpus u parlamentu ovaj tjedan.

Budući da sam sponzorirao potez da se ukine suspenzija, moram ostati na raspravi.”

“Ah”, rekla je nevoljko. “Pretpostavljam da je to bolji izgovor od nekih.

Zašto si mi uvalio tu priču konju, krojaču i ostalo?”

“Zato što mi se stvarno ne sviđa kako moji poslovi trpe zbog ogovaranja koja kruže skupinom budalastih ljudi ”, rekao je čeličnim tonom.

“To je način kako funkcionira svijet”, rekla je, a onda pogledala u svoju čašu, a ne u njega. “U svakom slučaju, nema ništa u Habeas corpus što zahtijeva da praviš budalu od sebe s francuskim prostitutkama.”

“Ako se to odnosi na moju pratnju u operi, Marie nije prostitutka”, rekao je Gil s poluosmijehom koji mu je igrao na usnama. “Ona je velikodušna žena, to je sve.”

Grofica je frknula.

“Mislila sam da ćeš odvratiti pozornost ljudi od glasina da bih mogao oženiti Mademoiselle Benoit”, istaknula je.

“Pa, to sam učinio. Sada se svi pitaju koja ću članicu francuske nacije dovesti na maskenbal Cavendishovih.”

“Koji kostim ćeš obući?” pitao je, promijenivši temu. Žmignula je očima prema njemu. “Idem kao Kleopatra”, rekla je. “I hvala ti što ideš sam, Kerr. Ne želim vidjeti kako pratiš još jednu Francuskinju i da se ujutro moram ustručavati otvoriti svoju korespondenciju. Doći ćeš sam, a sljedećeg dana idi u St. Albans i vjenčaj se s Emmom, ako će te još uvijek htjeti.”

“Uvijek postoji mogućnost, naravno, da će me odbiti.”

“Prokletstvo, ne polaži toliko nade u to!” prasnula je kuma.

Poglavlje pet

Bethany Lynn bila je izvan sebe od tjeskobe. Njezina starija sestra je, po svemu sudeći, potpuno izgubila razum i ništa što je Bethany rekla nije je uvjerilo u suprotno. “Kerr nikad neće povjerovati da si Francuskinja!” rekla je očajnički. “Svi kažu da je dok je bio u Parizu samo pio i zavodio žene. On je stručnjak za temu Francuskinja.”

“Naravno da mogu zavarati muškarca”, odgovori Emma nepokolebljivo. “Pretvarat ću se kao da razgovaram s mamom. U posljednje dvije godine svog života nije izgovorila ni riječ engleskog, bilo je trenutaka kada sam osjećala kao da zaboravljam materinji jezik.”

“Ne izgledaš ni najmanje francuski.”

“Ponekad se osjećam kao da razumijem muškarce bolje od tebe, a ti si u braku”, rekla je Emma. “Očekujem da će, kad izbrbljam nekoliko fraza francuskim naglaskom, izgledati sretan što me vidi i moja prava nacionalnost neće biti važna. Natjerat ću ga da povjeruje da smo se prvi put sreli u Parizu.”

“Nikada neće povjerovati u to”, Bethany je inzistirala.

“Upravo si mi ispričala da je Kerr priznao da je bio svakodnevno pijan i da se mogao tajno susresti s caricom Josephine, a da se toga ne sjeća. Štoviše, upravo sam saznala ime kojim ga samo najbliži oslovljavaju.

Iskoristit ću ga da dokažem naše poznanstvo.”

“Koje mu je srednje ime?” Bethany je pitala.

“Gil. Njegova kuma, grofica od Bredelbanea, napisala mi je tu informaciju. Piše mi prilično redovito, pokušavajući nadoknaditi nemar svojeg kumčeta.”

“Nisam uvjerena”, rekao je Bethany tvrdoglavo.

“Od onoga što sam čula u selu”, Emma odgovori, znajući da time

šokira svoju mlađu sestru, “Ako netko želi zavesti muškarca, potrebne su mu samo dvije stvari: alkohol i oskudna haljina. Većina priča koje čujem imaju veze s pijanim čovjekom ili golom ženom. Ili oboje.”

“Tko ti govori takve stvari?” Bethany zahtijevala. “Ne misliš li da bi seoske žene trebale imati više poštovanja prema delikatnosti mlade dame?”

Emma je šmrcnula. “A da sam tako delikatna, tko bi pomagao u rođenju seoskih beba?”

Bethany se namršti. “Znaš što mislim.”

“Poanta je u tome, da ako ne uspijem natjerati Kerra da se napije i poludi od požude, jednostavno ću se skinuti i to će biti dovoljno. Po svemu sudeći, muškarac ne može odoljeti pogledu na gole ženske obline. Slažeš li se?”

Odjednom se na Bethaninim usnicama pojavio mali smiješak, zbog kojeg je Emma osjetila iznenadni ubod zavisti. Sestrine zaruke dogovorene su za njen peti rođendan, kao i Emmine, ali Bethanin budući muž, John, pojavio se na njihovim vratima odmah nakon Bethaninog šesnaestog rođendana. Bacio je jedan dobar pogled na kovrče boje vinjaka i plave oči svoje nevjeste i odmah počeo moliti za ranu ceremoniju. To je bilo u oštroj suprotnosti s njezinim zaručnikom, koji se dovezao u St. Albans da formalizira zaruke jednom kad je postala punoljetna, slučajno svratio nekoliko puta, kad je bio u lovu u tom okrugu, i nisu ga vidjeli zadnje tri godine.

“Vjerojatno bi trebala raspustiti kosu”, uživjela se Bethany, “I pokazati više grudi.”

“Mogu to učiniti”, rekla je Emma, izvlačeći iglu iz svoje tamne crvene kose. Pala je niz njena leđa.

“Francuskinje se uvijek šminkaju”, istaknula je sestra. “Smijala bi se da vidiš koliko žena u Londonu boji crveni krug na obrazu i misli da im daje izgled francuske grofice.”

“Već sam koristila šminku”, rekla je Emma.

Bethany je zurila u nju. Oh. “Potamnila si trepavice.”

“I obrve.”

“Zaključana si na selu i nosiš najbolje haljine i šminku za lice. A ipak izgledaš… pa, izgledaš apsolutno ukusno, Emma. Zašto?”

“Osjećam se bolje kad sam prikladno obučena. Ali mislim da si u pravu. Ovdje sam bez publike.”

“Ovo je apsurdno!” rekla je Bethany okrećući se prema njoj. “Kerr će te prepoznati. Uozbilji se, Emma! On te možda nije posjetio u zadnjih nekoliko godina, ali te vidio najmanje u pet ili šest navrata, a muškarac je sklon pobliže upoznati lice svoje buduće nevjeste.”

“On me neće prepoznati s maskom na…”, rekla je Emma, smijuljeći se Bethany.

“Maska? Misliš Vauxhall?”

“Ne, mislila sam na maskenbal lorda Cavendisha.”

“Oh!” Bethany je rekla naglo izdahnuvši od uzbuđenja. “Kakva briljantna zamisao, Emma! Imam pozivnicu.”

“Maskenbal će biti odlična pozornica za naš prvi sastanak nakon više godina”, rekla je Emma. “Nosit ću tu elizabetansku haljinu i masku koja je pripadala pra-tetki Gertrude. Sjećaš li se?”

“Ona je bila naša pra-pra-tetka”, primijetila je Bethany. “Naravno da znam! Sjećaš se kako je otac bio bijesan kad sam ju isprobavala i vukla je okolo po prašini? Rekao je da ti dragulji vrijede koliko i moj miraz.”

“Prije nekoliko godina sam je očistila i pospremila u ormar”, reče Emma. “Bila je previše lijepa da bi poslužila kao večera moljcima na tavanu.

To će biti savršena maska. Ići ću kao elizabetanska dama i nositi masku koja pristaje uz haljinu. To će mi pokriti veći dio lica, tako da ću biti neprepoznatljiva.”

Sestra je još uvijek grizla usne. Emma je uzdahnula. “Nisi se ni malo promijenila od kad si imala sedam godina, Bethany. Imaj malo vjere u mene!”

“To je baš to”, rekla je Bethany. “Ni ti se nisi promijenila, Emma. Igraš na pobjedu, iznad svega. Ali možda ne želiš pobijediti, ako malo bolje razmisliš o tome. Brak je previše važan da bi se pretvorio u igru.”

“Možda pridaješ događajima poput braka previše važnosti”, Emma je uzvratila. “Ja bih se udala za Kerra kao za bilo kojeg drugog Londonca.

Zgodan je, bogat i ima titulu. Što je još važnije, ako shvatim da mi se nešto na njemu ne sviđa kad ga pobliže pogledam, nazvat ću kočiju i nestati. On nikada neće znati da je procijenjen i da sam mu pronašla nedostatke.

Napisat ću mu poruku koja će poništiti naše zaruke, doći u London i pronaći muža koji je više po mom ukusu.”

Bethany je odustala. “Čekat ću u kočiji. Ako netko pokaže znak da te prepoznaje, moraš odmah otići.”

“Ne, ne… moramo učiniti stvari kako treba”, rekla je Emma. “Uzet ću sobu u Grillon hotelu kao francuska udovica. Na taj način nitko nas ne može povezati.”

“Ići na bal u Hackney, iz hotela!” Bethany zastenje. “Apsolutno ne! Bila bi uništena da netko sazna. Uzet ćeš sobu u hotelu preko mene mrtve!”

“Dopustit ću ti da me odvezeš na bal”, rekla je Emma pomirljivo.

Ali Bethany se nije dala zavarati. Osmijeh na licu njezine sestre govorio je da ona koja nikada nije izgubila nijedan izazov, nije imala namjeru izgubiti ni ovaj. Oživjela je od veselja. Nije bilo ničega u čemu je Emma toliko uživala, kao u izazovu: što veći ulozi, to bolje.

“Nema hotela”, dodala je Bethany, pokušavajući zvučati čvrsto.

“Naravno da ne”, odgovorila je Emma.

Poglavlje šest

Tjedan dana kasnije Kočija se ljuljala preko kaldrme na putu prema Burlington Houseu, gdje je Cavendish organizirao svoj bal pod maskama. “Što ako te netko prepozna?” jauknula je Bethany. Bila je u agoniji od pomisli na to.

“Nitko me neće prepoznati”, rekla je Emma strpljivo. “Nisam bila u Londonu gotovo pet godina, još prije nego što se mama razboljela. I nikada nisam debitirala kako treba, sjećaš se. Samo razmišljaj o tome kao o šaradi, ništa više.”

Zabljesnulo je kad se zraka svjetla reflektirala sa dragulja Emmine haljine. Sjedila je nasuprot Bethany, okrenuta u suprotnom smjeru od smjera vožnje, jer joj je haljina zauzela cijelo sjedalo. Imala je vezice svezane sprijeda i široki izrez na grudima, a na sjajnim rukavima od brokata cvjetovi su bili izvezeni draguljima.

Bethany uzdahne. “Zaboravili smo razgovarati… razgovarati…”

Emma je podigla obrvu.

“Beba!” promuca njena sestra.

“Oh to”, Emma slegne ramenima. “Svakako razumijem mehaniku. A s obzirom na Kerrovu reputaciju, ni on ne bi trebao imati dileme po tom pitanju.”

“Ali mehanika…” Bethany zastenje, panika je u njoj očito rasla.

Srećom, kočija je usporila. Emma je prosudila da je bolje da iskoči prije nego što joj mlađa sestra stavi veto na ovu večer. “Iako možda nisam stekla dovoljno iskustva”, rekla je, “sitna neugodnost, kad dopustim mom zaručniku da učini ono što je nužno, neće me omesti. I tako se mora jednom

učiniti, zar ne?”

Bethany je imala problema s hvatanjem daha.

Emma je uzdahnula. “Osim ako nisam ozbiljno zavedena, taj akt ne zavređuje takve pretjerane osjećaje. Iako nemam posebne želje o tome gdje će se taj događaj odvijati, radije bih neko drugo mjesto, a ne kočiju. U stvari, inzistirat ću da ja, kao predstavnica francuske nacije, ne bi trebala biti razdjevičena u kočiji.”

Bethany je progutala.

“Pretpostavljam da ste vi učinili stvar ispravno, u mračnoj sobi pod pokrivačem”, rekla je Emma ljubazno. “Ali znaš da nikad nisam imala ni mrvicu sentimentalnosti u sebi, Bethany. Nemam posebne osjećaje prema Kerru. Ali mislim da će biti odlična stvar za naš brak kad otkrije da je, zapravo, ‘pogođen vlastitom petardom’.”

“Je li to Shakespeare?” Bethany je pitala u nedoumici.

“Moram pobijediti u izazovu”, objasnila je Emma, “jer u suprotnom Kerr neće imati nikakav razlog da prestane sa svojim ravnodušnim ponašanjem. Mislim da je najbolje uzeti stvar u svoje ruke prije nego što se vjenčamo.”

“Oh, Emma, voljela bih da ti nikad nisam rekla Kerrov komentar! John nikada ne bi odobrio ovu večer”, zastenje Bethany.

Emma se nasmijala. “Naravno da tvoj muž ne bi odobrio, draga. On je sladak, pažljiv čovjek koji je savršena partija za tebe.”

“Nije u tome stvar. Kerr nije sladak ni promišljen!”

Emma je mahnula rukom da je ušutka. “Nisam ni ja, draga. Nisam ni ja.”

Bethany je pogledala u sestru i ugrizla se za usnu. Stvarno, Emma nije izgledala slatko, ni promišljeno. Izgledala je opasno, oči su joj čudno svjetlucale kroz masku, a haljina joj je čvrsto podizala grudi. “Čekat ću te u kočiji.”

Emma se zakikotala. “Ne moraš čekati, ljubavi.” Spustila se iz kočije i

onda zavirila natrag. “uzela sam sobu u Grillon hotelu, a moja služavka već čeka tamo.”

Bethanin vrisak vjerojatno se čuo u sljedećem okrugu. Ali Emma je mahnula zbogom i popravila masku.

Natjecanje je počelo.

Poglavlje sedam

Sluga kojeg su postavili da čuva vrata na Cavendishovom balu imao je težak zadatak. Morao je odbiti gomilu ljudi koji nisu imali pozivnice, a kasnije i petoro čije su pozivnice očito bile lažne. Moglo bi se reći da je sam način na koji su hodali, govorio da pozivnice nisu prave, mislio je James. Nisu imali to urođeno, zapovjedničko ponašanje.

Ne kao ovaj primjerak, koji je upravo izlazio kočije: visoka i vitka, ali s grudima koje su mu natjerale slinu i usta. Bujna crvena kosa koja joj se spuštala niz leđa, prepuna kovrča i uvojaka, činila je divan kontrast prema sjajnim, bijelim, podignutim grudima i izazvala slabost u Jamesovim koljenima. Jedva da je pogledao u njenu pozivnicu, hipnotiziran malim smiješkom u zelenim očima koje su ga promatrale preko ruba maske.

“Evo izvolite, moja gospo”, rekao je, bez daha vraćajući pozivnicu, iako im je izričito rečeno da ih zadrže tako da ih nitko ne može predati svom prijatelju.

“Merci beaucoup4”, promrmljala je, a drhtaj je otišao ravno do Jamesovih nogu. Bila je Francuskinja. Da su sve Francuskinje ovakve, svijet bi bio bolje mjesto.

Dvorana je blještala od ustalasane mase sjajnih svila, njihanja perja i sjaja dragulja. Sa strane u kutu, mali orkestar je ulagao junački trud, ali ljudi su bili previše uzbuđeni da bi plesali. Cijela dvorana bila je ispunjena Mariama Antoinettama i Juliusima Caesarima, koji su vrištali oduševljeno kada su opazili jedni druge i strelovito jurili preko dvorane da pritisnu jedan napudrani obraz uz drugi.

4

fr. najljepša vam hvala (nap. prev.)

Emma je osjetila ubod čistog uzbuđenja. Prošlo je previše vremena otkako je bila na balu. Oslikavanje pozornice za gospodina Teya bilo je fascinantno na svoj način. Ali slikanje je usamljena vještina i ne nudi nikakvo srcelupajuće zadovoljstvo kao maskenbal. Prolazila je kroz gužvu.

Ljudi su se razdvajali pred njom, uzmičući, a njihovi glasovi dopirali su do nje: “Tko je to... u stvarnosti?”; “To ne može biti... dragi, nikada je prije nisam vidjela...” a onda, sasvim jasno: “To su pravi dijamanti, ona nije guvernanta.”

Osjetila je drhtaj uznemirenosti. Trebala je češće dolaziti u London, pa bi znala tko su svi ti ljudi. Nije bilo sumnje da će prepoznati Kerra, ali ne i njegove prijatelje. Jedan gospodin je stajao sa strane, zureći u nju kao da je pala ravno s neba. Polako je trepnula je trepavicama i onda ga opet pogledala. Imao je tako bezuman izraz lica da je bila sigurna da bi to mogao biti Kerrov prijatelj.

Izgleda da se mladi gospodin zvao Duffer, potpuno prikladno ime.

Skoro se sapleo u žurbi da joj poljubi ruku. A sekundu kasnije je odveo Emmu do salona za kartanje, gdje je zadnji put vidio Kerra.

Kerr je sjedio za stolom igrajući ajnc, glave nagnute u stranu, proučavajući svoje karte. Emma je zastala na trenutak, puštajući da joj ruka sklizne s Dufferove. Njezin budući muž (ako odluči da je zaslužio tu čast) izgledao je izuzetno je dobro: visok i taman, ciganskog lica i ukošenih očiju.

Nije nosio kostim, samo crni kaput i nevezan šal, ali doimao se bolje od svih paunova s kojima je sjedio.

“Kerr!” Lockwood je prosiktao na njega. “Probudi se, čovječe. Žena je iza tebe!”

Zadnje što je Gil želio, je problem sa ženama. Sutra je trebao ići u St. Albans, i...

Pogledao je. Bila je hodajuća nevolja. Nevolja one vrste koju je najviše volio.

“Gospodine”, rekla je žena promuklo. “Vi igrate s takvom pobožnošću da me niste ni primijetili.”

“Bojim se da sam u nepovoljnom položaju”, rekao je Gil, ustao i naklonio se. “Ja sam Gilbert Baring-Gould, grof od Kerra.”

“Mais, monsieur5”, vrisnula je, pomaknuvši se unazad, a njezin glas jre malo napuknuo, “Dragi Gil, niste me zaboravili, zar ne?”

Gil je trepnuo. Sigurno nije.

“Oh, ali vi me jeste zaboravili”, rekla je, njezin glas pretvorio se u promuklo jadikovanje. “Hélas6, gospodo…”

Uputila je svima okolo briljantan osmijeh. “Zbog toga mi francuske žene smatramo engleske muškarce vrlo opasnim.”

“Opasnim?” rekao je Gil. Bio je skoro siguran da je nikad prije nije upoznao. Osim što je možda postojao neki nagovještaj, tračak nečeg poznatog u njoj. “Odsutni duhom, možda, ali ne i opasni.”

“Priznajete”, rekla je, dureći se.

Lockwood se očito zabrinuo i pokušao ublažiti njeno razočarenje.

Zakoračio je naprijed i poljubio joj ruku. “Ah, mademoiselle7”, rekao je tiho, “moje srce je francusko, uvjeravam vas. Nikad ne bih mogao zaboraviti najslađi pritisak vaših prstiju.” “Želite li reći, gospodine”, rekla je najzanosnijim usnama, “da vi Englezi niste svi kao lord Kerr? Jer vjerujem da je zaboravio naše poznanstvo.”

Gil je bio rastrgan između zabave, nevjerice i malog, nesvjesnog, nagovještaja stida. Je li stvarno mogao zaboraviti takav ženstveni zalogaj?

“Morate pomoći mojem oronulom engleskom sjećanju”, rekao je on. “Kada je bio taj susret, mademoiselle?”

Ona se nadurila. “To pokazuje vaše pamćenje u još gorem svjetlu”,

5

fr. Ali gospodine (nap. prev.)

6

fr. nažalost (nap. prev.)

7

fr. gospođica (nap. prev.)

rekla je, “jer ja nisam mademoiselle, nego madame8 de Custine. A vi ste, gospodine, bili tako ljubazni da….” zastala je i poklonila mu osmijeh koji je cijeloj sobi rekao koliko je bio ljubazan. Prokleti francuski konjak, mislio je Gil u sebi. Nije mu preostalo ništa drugo, nego prihvatiti skandal: njegova kuma će čuti za to u roku od pet minuta. “Shvatio sam da sam bio dovoljno ljubazan u toj zaboravljenoj prilici da se vi sjećate mene, moja draga madame de Custine”, rekao je, ljubeći joj ruku opet. “Smatram da je to vrlo velikodušno.”

Oči su joj svjetlucale kroz masku. Punina tih usta iznenadila je Gila.

Kako je uspio popiti dovoljno konjaka da je zaboravi? “Smatrajte to posvetom vašim vještinama, gospodine”, rekla je, a insinuacija u njenom glasu bila je nepogrešiva. Lockwood se povukao i pokupio karte. Čovjek pored Lockwooda se okrenuo i šapnuo nešto prijatelju.

Gil je uzdahnuo i bacio mu karte. As i kralj pali su na stol. Zapravo, njegova kuma bi znala za tri minute.

“Gospodo”, rekao je, “Moram vas zamoliti za dopuštenje da odem i da se ispričam ovoj dami.”

8

fr. gospođa (nap. prev.)

Poglavlje osam

“Biste li rekli”, pitao je Gil, buljeći u veličanstveni ženstveni zalogajčić, “da ste možda malo odglumili naše poznanstvo?”

“Pas de Tout9.”

“Samo sam mislio da ste si možda dozvolili malo pjesničke slobode”, rekao je, usmjeravajući je prema vratima koji vode u vrt. “Dodali romantični ton nekom od susreta za vrijeme šetnje u prirodi... Jesam li Vam pomogao pri ulasku u kočiju?”

Emma se malo zagrcnula od smijeha. Zadovoljstvo ulogom Francuskinje udarilo joj je u glavu. Osjećala se pijano od osjećaja moći, zanesena svojim vlastitim lažima. Prigušila je glas. “Kako možete reći tako nešto, lorde Kerr? Zaklinjem se da ste bili vrlo blizu da mi slomite srce!”

Prošli su kroz vrata, a Emmine široke, suknje od brokata dodirivale su dovratnik. Zašto nije ranije došla sa sela u London? Zašto nije shvatila kakva je divna zabava loviti muškarca i izdvojiti ga iz čopora, baš kao što su psi ovčari na Benovoj farmi činili s trofejnim ovnom?

“Ali ne želim vas grditi”, rekla je, lomeći grančicu jasmina. Mirisao je tako slatko.

Nije odgovorio, jednostavno je hodao uz nju, lagano joj dodirujući lakat i vodio je dublje u vrtove.

Ne bi joj pokušao uzeti nevinost u vrtovima, zar ne? Pa, naravno, nije imao pojma da je djevica i Emma je imala utisak da nikada neće ni saznati, pod uvijetom da je dovoljno pijan.

Vrt je bio živ s nasmijanim sjenovitim figurama, koje su koračale po mjesečini: vila čije se desno krilo vuklo po zemlji privijala se uz Harlequina 9

fr. Ne u potpunosti. (nap. prev.)

u ukrašenom kostimu. Bilo je tamo i Homer ili možda Zeus, u svakom slučaju, čovjek koji je oponašao bogove ili Grke.

Sjeli su na klupu, a Emma je odbacila misli o intimnosti u vrtu.

Naravno da Kerr nije imao takvu ideju na umu. Kad bi želio da se to dogodi, odveo bi je u svoju kuću. Osjetila je drhtavicu od uzbuđenja na samu pomisao o tom.

“Dakle, madame... Žao mi je”, rekao je, okrećući se prema njoj.

“Potpuno sam zaboravio vaše ime.”

“Možete me zvati Emelie.” Osmjesi joj nisu bili tako moćni kad ih je dobacivala u njegovom smjeru. Mladi gospodin koju je uveo unutra izgledao je kao da će se onesvijestiti na svaki pokret njenih usana, ali Kerrovo lice nije ništa odavalo.

“Ah”, rekao je glupo, “Emelie.”

“To je ime moje bake. Šarmantno ime”, rekla je Emma.

“Moi, j’y avais penser toujours la meme chose,”10 rekao je. “Comment pourrais-je oublier votre nom, quand votre visage si comme une fleur y apparaitre ensemble?11” Na sekundu se Emma uspaničila. Iako je govorila francuski kao da je rođena tamo. Samo je trebala biti usredotočena. Govorio je gluposti, pitajući kako je mogao zaboraviti njeno ime jer je imala lice cvijeta. “Le mystere du recollection d’un homme: qui peut savoir pourquoi. Us oublient les choses les plus importantes?12” rekla je. To je bilo dobro: muškarci su uvijek zaboravljali baš ono što su najviše trebali zapamtiti. A onda, brzo koliko je mogla: “Se souvenir d’une femme, c’est a moi: je trouve que ce soil impossible

10

fr. Stalno mislim na jednu stvar (nap. prev.)

11

fr. Kako sam mogao zaboraviti vaše ime kad uz njega dolazi vaše lice lijepo poput cvijeta? (nap. prev.)

12

fr. Tajna muškog pamćenja: tko zna zašto. Zaboravljaju najvažnije stvari. (nap. prev.)

d’ou-blier meme les details de notre rendezvous nocturnale.13” To je također bilo dobro: da je provela noć s Kerrom, definitivno ne bi zaboravila ni najmanji detalj.

Obećanje je teklo iz njegovog osmjeha i osjetila je vrtoglavicu.

“Govorite prebrzo za moje siromašne vještine, mademoiselle Emelie…”

“Madame de Custine”, rekla je, “ako me ne želite oslovljavati s Emelie.”

Kad bi samo pomislio da ona nije udovica, cijela ova maskarada bila bi besmislena.

“Mislim da bih se trebao ispričati za kukavički događaj zaboravljajući naš prvobitni sastanak”, rekao je glatko. “Što ste rekli, gdje smo se upoznali?”

“To je nevažno”, rekla je nježno. “Znam da ste vjerojatno zaboravili ono što je bilo prije nekoliko godina... ali ja to nikada ne bi mogla izbrisati iz svog uma. Nikad.” Nagnula se prema naprijed kako bi mogao pogledati u njezin dekolte, jer je izgledao fasciniran njenim očima.

“Niste mogli?” pitao je.

“Sad ću se udati za dostojnog građanina, bogatog trgovca, kako ih zovete ovdje u Engleskoj.” Ups, skoro je dopustila da joj akcent nestane. Bilo je nešto u opojnom mirisu njegove kože. Povukla se malo. “Želim vam sve najbolje u vašem predstojećem braku”, rekao je.

“Naravno”, prela je. “No, brak je tako ozbiljan pothvat... ugodan, ukupno gledajući, a ipak guši. Znam, budući da sam bila udana za mog voljenog Pierrea do njegove, mnogo oplakivane, smrti.”

“Ah”, rekao je.

Emma je požurila prije nego što je stigao postaviti pitanja na koja možda neće moći odgovoriti. “U svakom slučaju, prošle su godine od kad smo… bili u Parizu, gospodine.”

“Pariz”, rekao je, a njegov ton je otvrdnuo. Bore su se iznenada pojavile

13

fr. Sjećanja žena, po meni: mislim da nemoguće zabraviti i najmanji detalj našeg noćnog susreta. (nap. prev)

između njegovih obrva, a Emma se opustila. Bilo je nešto drugačije u zraku među njima sada: miris mogućnosti. Bethany je bila u pravu u vezi njegovog razuzdanog ponašanja.

“Pariz”, rekla je, riječi su zvučale meko u njenim ustima. “Vjerojatno se ne sjećate, gospodine. Bojim se da ste popili malo previše konjaka te večeri.”

“Nesumnjivo”, rekao je, tvrdim glasom.

“Ali ja nikada ne bi mogla zaboraviti...” Emma nije mogla vjerovati koliko je joj je glas promukao od čežnje. Možda je trebala pobjeći i pridružiti se putujućoj kazališnoj družini! “Kad sam vas vidjela preko sobe one noći, izgledali ste kao božji dar.”

“Pa”, rekao je, “pretpostavljam da bih trebao biti zahvalan što sam se očito ponašao na prihvatljiv način, čak i dok sam bio pijana budala.”

“Udajem se za mog bogatog trgovca slijedeći tjedan”, rekla je Emma.

“Došla sam u London samo da izaberem svadbenu odjeću. I puka je slučajnost što sam došla na maskenbal.”

“Ah.” Sagnuo se i prešao prstima preko lica. Mali trnci prošli su njenim prstima. “Želim samo vašu naklonost, gospodine.”

“Naravno.” Ali glas mu je bio pristojan, dalek. Spominjanje Pariza uvjerilo ga je da su se već jednom sreli, ali bilo je nečeg ledenog u njemu.

“Vidite, gospodine, ne vjerujem da ste mi naklonjeni.”

“Doista?” glas mu je bio posve hladan.

“Svakako.” Prst mu je spustila na usne. Donja usnica je bila puna, mrzovoljna, predivna. “Sklopit ću dobar brak. Moja majka, bog ju blagoslovio, bilo bi vesela. A ipak bih željela još jedno iskustvo... samo jedno... prije nego što zaglavim živeći moralno.”

Oči su mu se suzile. “Mogu li povjerovati da to znači ono što mislim da znači?”

Emmin glas bio je nizak i puten. “Svakako se nadam.”

A onda je zadrĹžala dah.

Poglavlje devet

Nije dobro je pokazati samoprezir pred prekrasnom ženom. Gil se prisilio da izbriše svaki trag emocija iz svog glasa prije nego što je progovorio.

“Bojim se da nisam bio svoj za vrijeme boravka u Parizu”, rekao je pažljivo.

Oči su im se susrele. “Razumijem da ste imali poteškoća”, kazala je.

“Vjerujem da ste oplakivali gubitak brata.”

Prokletstvo. Nije mogao vjerovati da je brbljao o Walteru, govorio o Walterovoj smrti ovoj ženi. Kako je mogao? A budući da je razgovarao s njom o tako intimnoj temi, kako se nije mogao sjetiti njihovog susreta?

Oči su joj bile suosjećajne. Skupio je komadiće svog samopouzdanja, zakopao bol zbog Waltera duboko u srcu i trudio ne gledati tamo više. Ta bol je postojala i nikada neće nestati. Mnogo toga nije razumio, ali to je shvaćao.

“Mora da sam vam dosadio do suza”, rekao je olako.

“Pas de tout”, rekla je. Dotakla je rukom njegovu i poslala trnce kroz njegovu kožu. “Nikada.” Pogledom je ulovio njezin i ona je skrenula svoj.

Po prvi put, dobro ju je pogledao. Bilo mu je zabavno i lagano dosadno kad je došao u sobu za kartanje, jedini razlog zašto ju je pratio do vrta je zato što je bio na pragu još jedne pobjede i izgubio je zanimanje za karte. Tanke zaobljene obrve izdizale su se iznad njene maske. Kosa joj je bila gusta, kao nabrana svila i tamno crvena poput granata, s istim nagovještajem tajanstvenih dubina. Čovjek bi mogao sakriti svoje lice tamo i ne izaći na svjetlo dana. Oči su bile omamljujuće, znatiželjne, inteligentne... gledajući ga na takav način da se osjećao uznemireno. Zar je prošlo toliko dugo od kada ga je neka žena pogledala sa iskrenom željom, a ne sračunatim zanimanjem?

Od svog boravka u Parizu, nije doveo ženu u kuću, niti ih je pratio do

njihovog prebivališta. Posjećivao je madame Bridget, ali samo zbog zadovoljstva čavrljanja na francuskom. Igrao se vatrom, ali je ostavljao žene na vratima, nedirnute. Ponekad se pitao da li je postao eunuh od te orgije bola i žalosti. Čelo joj je bilo visoko. Šteta što se udaje za bogatog trgovca. Nije bila šteta, ispravio se. Radost. Imat će petero djece i zaboravit će na ekstravagancije iz mladosti.

Jer bila je mlada, mogao je to vidjeti. Uhvatio ga je još jedan val samoprezira: očito je bio tako pijan te pariske noći da je napastvovao mladu damu.

Onda joj je opet uhvatio pogled. Pa, možda nije bila tolika dama. Dame rijetko imaju tako fascinantan sjaj u očima, barem ne Engleskinje. Prepustile su to Francuskinjama.

Igrala je prstima po njegovom zglobu, kao da ga nije mogla prestati dodirivati. Jednu stvar je naučio u svom bijednom životu – da mora oprostiti sebi. Zato što je jedini od obitelji ostao na nogama. Zato što nije bio tamo da uhvati Waltera dok je padao iz kočije.

Zbog očaravajuće mlade žene. Zbog toga što se, očito, provela tako dobro da je to htjela ponoviti.

A on je bio, kao što se ponekad morao podsjetiti, džentlmen.

A džentlmeni nikada ne razočaraju dame.

U jednom trenutku Emma je sjedila na klupi, gledajući s određenim zadovoljstvom u oči svog budućeg muža, a već sljedeći je bila na nogama, i koračala natrag u balsku dvoranu. Nešto se promijenilo između njih.

Bio je mnogo veći od nje, iako je bila visoka žena. Njegova ruka na njenom ramenu iako nježna, napravila je potres iznutra. Mogla je samo pretpostaviti što će učiniti njegov um kad joj bude ispunjavao želje.

Vidjela je bljesak takve boli u njegovim očima kada je spomenula

njegovog brata da joj je želudac stegnuo na licu mjesta. A ipak, kada ga je pogledala trenutak kasnije, jedino što je mogla vidjeti na njegovom licu bio je besramni užitak.

Usporio je kad su prišli otvorenim vratima dvorane, pogledao je u nju i nije vidjela tragova tuge u tim očima. Izgledale su opako, kao obećanje na mjesečini, kao da su se sve velike ljubavne priče slile u jednu. I taj osmijeh na usnama trebao bi biti zabranjen. Po prvi put je doista vjerovala Betaniji.

Ovaj je čovjek poharao Pariz. I činilo se, da mu se nijedna Francuskinja u Parizu nije mogla odoljeti.

“Shvatio sam”, rekao je, ignorirajući radoznala lica koja su se okrenula prema njima, “da želite da vam učinim uslugu.”

“Ako biste bili tako ljubazni”, odgovorila je, gledajući ga u oči i ne dozvoljavajući pogledu da se spusti na njegove usne. Što je to s njom, da se pita kakvog je okusa? Nikada prije nije razmišljala o takvim stvarima. Na trenutak je osjetila vrtoglavicu, kao da je staru Emmu koja je slikala pčele u svom studiju zamijenila lascivna Francuskinja, ližući usne pred Kerrovim pogledom.

Pa, on je bio njen muž.

Gotovo. “Želiš li plesati?”, pitao je.

Trepnula je, zbunjena. Zar je nije htio odvesti u kočiju i iskoristiti je tamo na svoj način? Iskreno, ne bi joj smetalo ni u kočiji. Istina, Bethany je rekla da kočije nisu prikladne, ali…

“Da, naravno”, odvratila je i uhvatila ga za ruku. Ali zaboravila je da su novi plesovi došli u modu od onog dana kada su ona i Bethany imale učitelja plesa, i oklijevala je na rubu podija.

“Valcer”, rekao joj je. “Novi, njemački, i vrlo brz. Dopustite mi.” Stavio joj je ruku oko struka i povukao je blizu.

Ona uzdahne.

“To je ritam trokoraka”, rekao joj je, smijući se njenoj konfuziji.

Oko njih su mljekarice i kraljice zamahivale satenom i svilom u naručju kraljeva i klaunova. Stavila mu je ruku na rame i zakoračili su u šaroliku vrevu.

Njegova ruka ju je vodila i nakon nekoliko trenutka uhvatila je korak.

“To je to”, šapnuo joj je u uho. “Francuskinje su uvijek brze učenice.”

Odjednom se opet usudio priljubiti uz nju, pretvarajući joj vene u vatru. Maska na njenom licu sakrivala je normalnu Emmu, pretvarajući je u drugu ženu, smjeliju, drskiju verziju nje. “Vjerujem da me se počinjete sjećati, gospodine. To su bile tvoje riječi u ranijim prilikama.”

I gle čuda, nije se ukočio, čak joj se i nasmijao. Ruka mu je jače stisnula njena leđa i privukla je bliže. Drhtaji su joj projurili kroz noge i uzrokovali slabost u koljenima. Polizala je usne i osjetila još veću malaksalost kad je vidjela njegov lijeni osmijeh. “Želite li se nakratko provozati, madame de Custine?”

“Emelie”, rekla je. “I da, to bi bilo vrlo ugodno.” Ugodno nije bila baš prava riječ, jer je lupanje njenog srca mogla čuti cijela soba.

Ponovo su se počeli gurati preko prepunog podija, Kerr je usput pozdravljao prijatelje. Od pogleda koji su ih slijedili, Emma je mogla, bez oklijevanja, reći da će primiti sutra najmanje četiri pisma s detaljima zaručnikovog prezira vrijednog ponašanja.

Krajem oka vidjela je svoju sestričnu Mary i brzo okrenula glavu na drugu stranu. Njena maska je možda služila kao adekvatna zaštita da ju Kerr ne prepozna, ali jedan pravi pogled njezine rođakinje, i maskarada bi bila završena.

Usmjeravao ju je lagano joj dodirujući lakat. Jedan trzaj glave i sluga se pojavio s njenim ogrtačem, a Kerr joj ga je prebacio preko ramena.

Zadržao je prste na njima na trenutak, a moćan miris vlastitog parfema dopro joj je do nosa. Zato žene nose parfem, pomislila je iznenada. Zbog svog vlastitog zadovoljstva.

“Jeste li uvijek bili privrženi Englezima?” pitao je Kerr.

“Naravno da ne”, rekla je Emma. “Većina Engleza toliko je neprivlačna: bljedunjavi s tom plavom kosom koja se ističe dok se šuljaju po mraku i koja vrlo brzo otpadne, pa za nekoliko godina ostanu ćelavi kao biljarske kugle.”

Hodala je naprijed, a Gil ju je slijedio. Mučile su ga teške misli. Jasno, madame de Custine bila je u Parizu kad i on, nekako se našla na njegovom putu i uhvatila ga na prepad pijanog. A ako je sada željela imati zadnju aferu prije nego što se uda za svog bogatog trgovca, tko je on da se žali? “Prije vašeg komentara, nisam vidio poseban razlog da veličam svoju tamnu kosu”, rekao joj je.

Ona napući usne, a zatim ga pogleda dugim i požudnim pogledom, od glave do pete. Gil se skoro nasmijao. Nije bilo ničeg ugodnijeg od Francuskinje u strastvenoj potrazi za trenutkom zabave.

“Doista”, rekla je konačno, “Vaša kosa je zadovoljavajuće tamna.

Zapravo, mislila sam da ste Francuz dok nisam čula za vaš uspjeh sa ženama iz Francuske.”

“Jao!” Gil je rekao, smijući se. Uostalom, i on se trebao oženiti. Možda bi ta Francuskinja bila njegova posljednja avantura prije nego što se smiri u braku iz obaveze. Pomogao joj je ući u kočiju i onda sjeo nasuprot nje. “Ja sam u cijelosti... vama na usluzi, madam.”

“U tom slučaju”, rekla je sa savršenim samopouzdanjem, “Odsjela sam u Grillonu i bila bih vam vrlo zahvalna kad bi me ispratiti do hotela.”

Obrve su mu se uzdigle. Mala Emelie je izuzetno uspješna u poslu ugovaranja sastanka. Na trenutak je osjetio simpatiju prema njenom bogatom trgovcu. Oči su joj ispod maske sjajile od uzbuđenja. Imala je divne oči, obrubljene zavodljivim trepavicama koje su se uvijale u kutovima njenih očiju, dajući joj koketan izgled. Doista, kako je mogao zaboraviti ovu ženu?

Odgurnuo je tu misao. Dvije boce brendija na noć imaju način kako da to učine čovjeku, posebno onom koji iznad svega nastoji zaboraviti da mu je mlađi brat upravo poginuo, pa su mu druge stvari nevažne. “Želite li ukloniti masku?”, pitao je.

“Oh, mislim da ne”, rekla je. Glas joj je zvučao kao grijeh, radostan grijeh. Nagnula se naprijed i stavila mu malu ruku na koljeno. Vrtlog čiste požude udario je u njegove prepone. “Mislim da bi bilo jako zabavno na ovaj način, ako mi dozvolite, Kerr. Na kraju krajeva, ne sjećate se mog lica od našeg posljednjeg susreta, i ne bih voljela da nekom od nas bude neugodno ako se opet sretnemo. Ipak ću se udati za Engleza.”

“Nazvali ste me Gil na maskenbalu. I siguran sam da ću opet zaboraviti vaše lice, ako me zamolite da to učinim.”

“Oprostit ćete mi nedostatak samopouzdanja”, rekla je, a bogati sjaj smijeha u njenom glasu ga je više mučio nego njena ruka, koja mu se još uvijek odmarala na koljenu. “Voljela bih nositi masku.”

“Postoji nekoliko načina da se zamagli moje sjećanje”, rekao je on. A onda se zagleda u njene oči, posegne gore i okrene malu uljnu lampu koja visjela s njegove strane. Njegova strana kočije je odmah se našla u sjeni i gorjelo je samo malo svjetlo s njene strane. Davalo je zlatni odsjaj dubokom crvenilu njene kose, blještalo na dijamantima u njenim ušima, pretvaralo tamni baršun njenog ogrtača do svijetle bronce.

Pogledala je svoju lampu. Onda je polako, pažljivo, počela vući desnu rukavicu, prst po prst. “Mogu li se pobrinuti za vašu lampu?”, pitao je, prilično užasnut kad je shvatio da mu je glas pretvorio u režanje. Bilo je nešto nepodnošljivo erotično u gledanju kako polako, tako polako, skida tu rukavicu.

Ona tiho nasmije. Nije pripadala onoj vrsti žena koja kikoće, napomenuo je sebi. Konačno, je svukla rukavicu i otkrila ruku tako lijepo oblikovanu kao i njezina usta. “Nikada ne bi trebalo gasiti uljne lampe dok su na rukama rukavice”, rekla je, okrećući dolje fitilj. “To je opasno.”

Svjetlo zatrepće, baci posljednju zraku svjetlosti preko kremaste kože njenog vrata i nestane. Kočija je bila osvijetljena jedino slabim svjetlom koje je dopiralo ispod zavezanih zavjesa dok su prolazili Londonskim ulicama.

Sjedio je na trenutak u mraku, svjestan svakog njezinog pokreta.

Skinula je i lijevu rukavicu, ako se nije prevario.

“Neću voditi ljubav s tobom u ovoj kočiji”, rekao je iznenada.

Njen smijeh je bio tako sugestivan da je gotovo uništio njegovu kontrolu i natjerao ga da skoči na njeno sjedalo. “Mon Dieu14, kako si čestit muškarac kad si trijezan”, rekla je ona. “U Parizu, bio si sans cérémonie15.”

“Mogu samo žaliti zbog gubitka pamćenja”, rekao je, značajno. “Mogu li ti pridržati rukavice?” pitao je, naginjući se naprijed.

“Naravno”, rekla je, nepogrešivo utisnuvši rukavice u njegovu ruku.

“Vidiš li u mraku, kao mačka?”

“Ne. Ali sam navikla na to, jer sam provela neko vrijeme iza pozornice u kazalištu. Tamo straga nema svijetla, jer bi sve bilo vidljivo publici.”

“Ti si profesionalna glumica?”

Glumice su imale reputaciju da su ništa više od prostitutki, iako bi Emma mogla raspravljati o tome. Oslikavajući pet godina scene za gospodina Teya naučila je, da iz daljine, glumci i glumice imaju iste moralne propuste kao i drugi ljudi.

“Ne, nisam”, rekla je, otkopčavajući kopču na vratu i dopuštajući gustoj baršunastoj tkanini ogrtača da joj sklizne s ramena.

“Mogu li?” Njegov mračni glas zvučao je hrapavo i natjerao njeno srce da tuče brže u prsima. Predala mu je ogrtač.

“Zašto si onda, za ime Boga, provodila vrijeme u kazalištu?”

“Oslikavam kulise, zastore koji prate promjenu čina.”

“Oslikavaš kulise”, rekao je, zvučeći potpuno zapanjeno.

“Točno. Naslikala sam jednu za amatersku izvedbu, prije nekoliko godina, više kao uslugu lokalnom kazalištu. Tako sam upoznala svog požrtvovnog zaručnika”, dodala je, prisjećajući se zašto je tu.

“Ah da”, rekao je, “bogati trgovac, čovjek za kojeg ćeš se udati sljedeći tjedan.”

14

fr. moj Bože (nap. prev.)

15

fr. neformalan (nap. prev.)

“Točno.” Zar je nije htio poljubiti? Prošli su uz kuću s bakljama koje su gorjele sve do ceste, a kočija je na trenutak postala osvijetljena, dovoljno dugo da je uspjela pogledati njegove tamne oči.

“Koliko si dugo pijančevao u Parizu?” pitala je impulzivno.

Pogledao prema njoj, ali kočiji nije bilo svjetla više, pa nije mogla pročitati izraz njegovog lica. Mora da je skinuo rukavice, jer joj je primio desnu ruku i počeo je milovati, velikim prstima klizeći preko njenih. Želudac joj se topio od vreline. “Šest mjeseci”, rekao je, baš kada se tišina otegnula tako dugo da je poželjela govoriti o bilo čemu. “Bio sam pijan šest mjeseci. I koliko sam shvatio na jednoj od tih najnesvjesnijih večeri upoznao sam tebe, ma chère.”

Ali Emma nije htjela razgovarati o tom nepostojećem sastanku. “A opijanje je bilo zbog smrti tvog brata?”

Nagnuo se naprijed i podigao joj ruku do svojih usana. Dodir poljupca na vršcima prstiju izazvao je da se vrelina u njenom trbuhu pretvori u plamen. Potisnula je uzdah. Morala je izgledati iskusno, a ne izgubljeno zbog tako jednostavne stvari, kao što je njegov dodir.

“Walter je umro u listopadu prije više od godinu dana”, rekao je, sjedajući natrag i obuhvaćajući svojim velikim prstima njene. “Poginuo je u kočiji, dok je bio na Oxfordu. Oprosti mi ako sam ti već ispričao detalje kad sam te zadnji put vidio. Bio je na trećoj godini, i ludirali su se…”

Stao je, a prsti su mu se stegnuli oko njenih. “Što se dogodilo?”, pitala je, iako je dovoljno dobro znala. I bila na sprovodu, naravno. Dodirnula je rukom u rukavici njegovu i promrmlja nešto kroz svoj crni veo, ispraćajući čovjeka koji nikada neće postati njezin šogor. Na sprovodu su Gilove oči bile mrtve, crne, nedokučive, pamtila je pogled u njima do danas. I sljedeće što su čuli, da je otišao u Pariz.

“Pio je”, rekao je Gil ravnim glasom. “Nema ničeg neobičnog u piću, naravno. Na neki način, sveučilišna karijera sinonim je za utapanje u boci viskija. Ali čovjek koji pije nema dobru kontrolu nad uzdama. Niti dobru

ravnotežu. I Walter je pao sa kočije, to je sve. Ispustio je uzde i ispao je dok je kočija skretala iza ugla.” “Žao mi je”, rekla je nježno.

“Kažu da nije patio.”

“Pretpostavljam... Da li to pomaže?”

“Ne puno.”

Tada se nagnula naprijed i uzela mu obje ruke u svoje. Kočija je bila u dugoj, mračnoj ulici, pa nije mogla ništa vidjeti. Dopustila je da joj prsti lutaju preko ruku, preko žuljeva na prstima, vjerojatno od držanja uzdi.

“Dakle, pretpostavljam da si se pokušavao napiti dovoljno da padneš sa kočije?”

Nastupio je trenutak šutnje i osjetila je mrvicu straha. Je li otišla predaleko? Ali on je prasnuo u smijeh. “Tako nešto, pretpostavljam.”

Ispružila je prste, prešla njima preko njegovih nadlanica. “I jesi li uspio?”

“Očito ne.” Čekala je. Kočija se zaljuljala dok je skretala iza ugla.

“Pao sam sa brojnih kreveta”, rekao je konačno. “Pijan, slijep, pokušavajući naći put do noćne posude. Polumrtav. Ali uvijek sam se probudio, na svoju veliku žalost.”

“Tako sam čula”, rekla je. Okrenula mu je ruke i počela milovati dlanove, pokušavajući ignorirati činjenicu da joj se prsti tresu. “Jednom sam ispala iz kočije.”

Umirio se, više je osjetila nego što je vidjela. “Što se dogodilo?”

“Imala sam osam godina i vozila se u selo u kolima koja je vukao stari poni, i kojima je upravljao stari, ali prilično trijezan konjušar. Nije znao da se naginjem preko stranice, pokušavajući uvući grmove divljih ruža u kočiju.

Skretao je iza ugla baš kad sam dohvatila posebno lijep grm.”

U njegovom glasu nazirala se natruha smijeha. “Vjerujem da čujem

jeku boli u tvom glasu.”

“Ravno u ružin grm”, rekla je tužno. “Imam još uvijek vidljivi ožiljak iznad desne obrve.”

Jedna ruka iskliznula je iz njene i pratila oblik obrve. “Prekrasna”, rekao je s hrapavim prizvukom u glasu koji ju je natjerao da zagrize usnicu.

“Tvoje obrve se uzdižu iznad tvojih očiju na posebno privlačan način. Nisam vidio prekid i ništa ne osjećam pod prstima.”

“Bojim ih”, rekla je Emma žustro, pokušavajući obuzdati leptiriće u trbuhu.

Ruke su mu skliznule na ramena i struk i onda, iznenada, podigao ju je, i trenutak kasnije sjedila mu je u krilu.

“Shvatio sam da si odrastala u Engleskoj.”

“Zapravo, imamo kola s ponijem i u Francuskoj”, rekla je, požurivši vratiti svoj francuski naglasak.

Lice mu je bilo tako blizu njenog. Možda će je poljubiti. Emma je osjetila val uzbuđenja tako snažan da je gotovo osjetila nesvjesticu.

“Zašto si prestao pokušavati ispasti iz kočije?” upitala je brzo, baš kad su mu usta krenule prema njenim. Nije stao, samo joj je okrznuo usne svojim. Nehotice, jedna od njenih ruku podigla se i ovila oko njegovog vrata.

Imao je snažan vrat, mišićav i čvrst.

“Nisam mogao to učiniti.” Rekao joj je to skoro u usta. “Ja nikada ne bi mogao pustiti uzde i jednostavno odletjeti u nebo. Walter je imao životnog žara koji je meni nedostajao. Pio je s entuzijazmom i jahao raspušteno. Ja sam konzervativan. Pokušao sam ga naučiti da bude manje nesmotren...”

Emma se nadala, da ne može osjetiti kako joj srce tuče uz rebra. Imao je lijepa usta: zakrivljena, malo tužna, ukusna, čvrsta.... Zadržavajući dah, podigla je prst i protrljala ga preko njegovih usana.

“Hoćeš li sada skinuti masku?” pitao je, a glas je zvučao baršunasto taman u njenom uhu.

Posegnula je da je odveže i odmah shvatila prednost što su joj ruke na stražnjem dijelu glave. Pokret joj je pogurnuo grudi uz njegova prsa. Bilo je slasno, opasno. Usporila je i odvezivala vezice maske polako, jedva dišući.

Mogla je samo vidjeti njegove oči, crne bazene u tami, klizile su joj niz kožu žareći je poput vrelog viskija.

Trenutak kasnije, ruka mu je kliznula niz vrat do krivulje njenih prsa.

Borila se za zrak. Primijetila je da su mu prsti vješti, ali nije mogla zamisliti da će napraviti takvu čaroliju na njenoj koži. Prelazio je preko vršaka njenih prsa i skliznuo pod zlatom izvezenu tkaninu njenog korzeta.

Njegove oči promatrale su njene, ne skidajući pogled dolje da bi vidio što radi i gdje trlja svojim palcem, jer je on... on…

“Koji kostim nosiš?” pitao je svilenim glasom. “Što?” ona zastenje.

“Jesi li ti Kleopatra, sva u zlatu?” pitao je. “Ali ne, ovo nije rimska tunika.” Oči su joj se raširile. Njegova ruka zgrabila joj je grudi gurajući prsluk dolje, gotovo... gotovo dodirnuvši…

“Možda si bila Venera?” šapnuo je, usnice su mu pratile liniju njezine čeljusti.

Emma nije mogla odgovoriti, jednostavno i potpuno ušutkana, po prvi put u životu.

“Vjerujem da si bila kraljica Elizabeth.” Usne su mu bile na njenima.

Pitao je tiho, a ona je razdvojila usnice, čula je za takve stvari, ali nikada nije mogla zamisliti da će ih i sama doživjeti. Osim toga, nije li njena guvernanta rekla da se muževi ne ljube na takav način? Naravno! Mislio je da je Francuskinja, pa se usudio da je poljubi na ovaj način.

Otvorila usta malo šire i ušao je u njih. Nešto takvo trebalo je biti odvratno, ali jednostavno nije. Kušao ju je kao... kao... Nije znala. Kao muškarac, jedino se toga sjetila. Bio joj je ukusan, a onda mu se ruka spustila na njene grudi.

Srce joj je udaralo pod rebrima. Osjećala se kao ptica, uhvaćena

između topline njegovog dlana i zavodljivih usana, nesposobna da se pomakne ili progovori. Gil joj je sada držao ruku iza glave, privlačeći je kako bi joj mogao poharati usta, uzeti je kako želi, a sve što je mogla učiniti je…

Um joj je proradio. Trebala bi nešto učiniti, ili će mu postati dosadno i prestat će. A nije htjela da prestane, zar ne?

Povukao se. Ruka mu je ostavila neprijatnu hladnoću iza sebe i mali zvuk začuo iz njenih usana. Razočaranje? Strast?

“Ne mogu ispuniti tvoj zahtjev”, rekao je. “Što?” rekla je. Jedva ga je čula kroz lupanje srca u ušima.

Podigao ju je i nježnom preciznošću, vratio je na suprotnu stolicu. “Ne mogu voditi ljubav s vama u ovoj kočiji, ni negdje drugdje, madame. Morate mi oprostiti.”

Poglavlje deset

Emma je otvorila usta, ali riječi nisu izlazile.

“Vaš zahtjev”, rekao je, gledajući je. “Vaš zahtjev prije nego što se udate za bogatog trgovca.”

Na trenutak je buljila u njega ravnodušno, a onda ju je istina – ili nedostatak nje – pogodila punom snagom. “Zašto ne?”

“To ne bi bilo u redu”, rekao je.

Emma je osjetila prasak čistog bijesa. Ovaj čovjek, koji je po svim računicama spavao s toliko Francuskinja i tepao im je t’aime16 dok su spavali, usudio se moralizirati na ovom kasnom spoju?

“Nakon ovoga što smo dijelili?”, rekla je s natruhom upozorenja u svom glasu, u slučaju da je pomislio da je ona slatka mala Francuska gospođica koja će proći kroz njegov krevet i biti zaboravljena. Kad malo bolje razmisli, tretirao je Emelie na grozan način.

Kad bi Emelie stvarno postojala, naravno.

Buljio je u njene usne i činilo se da je izgubio pojam o razgovoru, pa je Emma uvukla donju usnu i onda je polako opet pustila, samo da bi ga podsjetila koliko je meka ta usnica bila na njegovim.

“Misli na Pariz”, rekla je što je mogla mekšim i umiljatijim glasom.

“Misli o Parizu nikada mi nisu donijele ništa dobro”, rekao je on. “A ionako se ne mogu sjetiti pola toga.”

“Kako si me mogao zaboraviti?” U njenom tonu čulo se pravo ogorčenje. Na kraju krajeva, on ju je zaista zaboravio, ostavio u St. Albansu.

Samo zato što je nije viđao onoliko koliko je navodno viđao Emelie, to je još uvijek napuštanje.

16

fr. voljena (nap. prev.)

“Čekala sam te”, rekla je, niskim i drhtavim glasom, spustivši trepavice onako kako je Bethany radila kad je svađala s mužem.

“Jesi?” pitao je, bespomoćno. “To je vrlo laskavo.”

“Više, glupo”, prasnula je.

“Pa, ali mora da si se udala brzo nakon toga.... Ili sam ti pomogao počiniti preljub?”

“Moj Pierre je bio oronuo kad smo se upoznali”, rekla je. “Jadni, jadni čovjek nije bio ni za što, osim da leži u krevetu.”

“Po svemu sudeći, Pierre i ja smo imali puno toga zajedničkog”, primijetio je.

“Ne u najvažnijim aspektima”, rekla je. Nagnula se prema njemu i hrabro kao i bilo koja rajska ptica, polizala jezikom duž njegove pune donje usne. Zar nije rekao da Francuskinje brzo uče? A ona je bila na pola Francuskinja... Čula je kako teško diše, ali nije ništa rekao.

Tako da se nagnula još bliže i stavila mu ruku na koljeno. Osjetila je pod prstima snažne gipke mišiće, krenula rukom naviše, da…

Tako brzo se povukao da je skoro izgubila ravnotežu i pala na pod kočije.

“Ponizio sam se previše puta u Parizu, ma petite17”, rekao je i bilo je nečeg neumoljivog u njegovom tonu, što je značilo da je upravo izgubila bitku. “Bez obzira koliko si primamljiva, neću to ponoviti.”

“Tko je mogao znati da si se pretvorio u sveca?” pitala je, s oštrinom u glasu. “Po svemu sudeći, bio si općenito ljubazan prema svim ženama moje nacionalnosti.”

“Moja dobrota je potrošena”, rekao je.

Vjerovala mu je, što je bilo najgore.

“Nisam spavao s ženom otkad sam se utovario na brod koji ide preko 17

fr. moja djevojko (nap. prev.)

kanala”, rekao je, podižući joj bradu, tako da su im se oči susrele u tami.

“Kad bih spavao s drugom Francuskinjom, Emelie, to bi bila ti.”

Otvorila je usta, i on ju je zaustavio s žestokim poljupcem.

“Ali ja to ne radim više”, rekao je trenutak kasnije slabašno. “Ni ne pijem, u slučaju da me misliš napiti.”

“Da li misliš odustati od zadovoljstava u krevetu zauvijek?” Pitala je Emma znatiželjno.

“Kako to misliš?”

“Pa, da vidimo. Zvučiš kao redovnik...” Zastala je i neka tišina pojavila se među njima na trenutak. “Ili eunuh.”

“Emelie! Šokirala si me. A ti si dobro odgojena mlada dama.”

“Oh ne”, rekla je. “Da sam ja dobro odgojena mlada dama, kako bi se Pariz ikada dogodio?”

“I ja se pitam”, rekao je pomalo smrknuto.

“Ali dogodio se”, nastavila je ona veselo. “Tako da ne moraš brinuti da ćeš okaljati moj ugled.”

“Ne brinem”, rekao je. “Zabrinut sam za svoj ugled.”

“To nije fer!” Emma je kriknula strašno razočarana. Ako ode kući bez pobjede u ovom izazovu – čak i ako on nije znao da se radi o izazovu – onda će morati otkazati zaruke. Nije bilo drugog načina osim toga. I neće….

Prestala je s tom misliti i rekla ravnim glasom. “Vjerujem da se slažemo da mi dugujete uslugu, monsieur.”

Pogledao ju je čvrsto na trenutak. Osmijeh na njenim usnama natjerao ga je da se počne vrpoljiti na sjedalu. Onda je odjednom otvorio otvor na krovu i povikao nešto kočijašu. Emma nije mogla čuti što je rekao. “Što si rekao?” zahtijevala je odgovor.

“Ispunit ću svoj dio pogodbe”, rekao je, vraćajući se natrag u kut kočije i prekriživši ruke na prsima. Nije joj jednostavno mogao objasniti, da mu ljubakanje više nije bilo na pameti.

Emma je suzila oči. Osjećala je neugodno žarenje između nogu, i trnce po cijelom tijelu, a srce joj je još uvijek lupalo.

“Budući da ne mogu, zapravo, ispuniti tvoj prvi zahtjev”, rekao je tako uljudno kao da će joj servirati šalicu toplog čaja, “Potrudit ću se da tvoj kratki boravak ovdje u Engleskoj bude ugodan. Pokazat ću ti mjesta koja će te zanimati.”

Jedino mjesto koje je zanimalo Emmu bila je njegova kuća, zapravo njegova spavaća soba – ali nije se činilo vjerojatnim da će to biti njihovo odredište.

Smjestila se natrag u svoj kutak. Ali nije htjela prekrižiti ruke preko prsa i dopustiti mu da uživa u svom moraliziranju. Oh, ne. Ona je možda bila početnik u ovoj vještini zavođenja, ali joj se činilo da je talentirana učenica. Tako da je nagnula glavu unazad, kao da je iscrpljena, zatvorila oči i razmišljala o načinu na koji ju je ljubio i načinu na koji je njegova ruka stiskala njene grudi.

Lagani zvuk izašao je iz njenih usana. Zabacila je ruku iznad glave i zgrabila zastor, kao da se trudi smiriti kad je kočija iznenada poskočila.

Korzet na haljini zategnuo se i spustio se malo ispod bradavice. Osjećaj je bio nepodnošljivo uzbudljiv i natjerao ju je da se pomakne u sjedalu. Nije otvarala oči. Ni da vidi da li gleda u nju ili ne.

Umjesto toga, koncentrirala se i prisjetila se njegovog poljupca. Uletio je jezikom ravno u njena usta. Da nije čula trač o takvim stvarima, nikad ne bi povjerovala. Naravno, čula je o činu parenja. Ali ona nikad... zaista... nikad, nije zamišljala to tako, zar ne? Kada je Gilov jezik uletio među njene usne, otvorila ih je kao da je najslađi komad slatkiša koji joj je ikad ponuđen.

Okus mu je bio tako dobar, da joj je srce udaralo u rebra čim bi se sjetila.

Pomaknula se malo u sjedalu. A ako je ljubljenje kao čin konzumiranja braka... Od same pomisli na to osjetila se čudno.

Bila je umorna od držanja za zavjesu, pa je spustila ruku i sjela, provlačeći ruke kroz kosu. Bilo je lijepo imati kosu koja joj se uvijala oko ramena. Obično ju je sluškinja pribola na glavu s toliko igala da ih je nalazila

razbacane po cijelom ateljeu. Ovako je bilo bolje, kao da joj je svila prolazila kroz prste. Ako će – ako ona i Gil budu ikada – ponovo je ispustila taj zvuk prije nego što je čak mogla završiti misao o tome gdje bi poželjela da joj bude kosa.

Bila je tako znatiželjna da je morala pogledati. Pa je naglo otvorila oči.

Gil se još uvijek bio naslonjen na ugao kočije. Ali više nije izgledao tako vatreno moralistički i samodopadno. Ne. Znala sam da sam prirodna u ovome, pomislila je Emma u sebi.

Dopustila je da joj se na ustima pojavi osmijeh koji je govorio. Znam točno što bi mi želio raditi, ti redovniče, a onda naglas rekla, “Reci mi gdje idemo, lorde Kerr. Mislim da je potpuno zbunjujuće ne znati svoje odredište.”

“Pretpostavljam da ne”, zarežao je, ali onda, na njeno razočarenje, nagnuo se i zatvorio oči. “Pošto si lijepo odspavala, moram te moliti za oproštaj dok ja radim isto.”

Emma se cerekala na njegovo, navodno, pospano lice. Bio je dostojan protivnik, njen zaručnik. Samo još nije shvatio da ona nikada ne odustaje.

Zavezala je masku nazad dok se on pretvarao da spava. Osjećala se ponovo optimistično.

Kada jedan protivnik ne razumije važnost natjecanja, ljubazno je dati mu vremena da razmisli o svojoj strategiji.

Poglavlje jedanaest

Dvije minute kasnije kočija se zaljuljala i stala, a kočijaš je otvorio vrata.

“Gdje smo?” pitala je, prihvaćajući Gilovu ruku dok joj je pomagao da ustane, dopuštajući mu da je ogrne ogrtačem još jednom.

“U aleji iza Hyde Park Theatrea,” rekao je.

“Oh! Idemo li na predstavu večeras?”

“Ne večeras. Ali…” pokucao je na vrata štapom za šetanje. “Očekujem da možemo ući unutra, i…halo, Jeremy!”

Krupan muškarac s kosom boje lješnjaka i malim okruglim očima otvorio je vrata i provirio. “Tko je to? Oh, vaše gospodstvo.” Jače je otvorio vrata i odmaknuo se. “Želite li prošetati okolo?” Izgledao je znatiželjno, možda Gil redovito uzima žene u mraku kazališta. “Bolje da uzmete moju lanternu, malo ću odspavati, a mrak me neće ubiti.”

Gil je uzeo lanternu u jednu ruku i a drugom pridržavao Emmu.

Dopustila mu je da ju provede gore po uskim stepenicama pokraj Jeremyja koji je jako mirisao na luk. Iza njih, Jeremy se vratio na sjedalo uz stubište, naslonio se na zid i odmah zadrijemao.

“Dolaziš li često ovdje?” pitala je.

“Stalno”, rekao je. “Ja sam dioničar u kazalištu. Spremamo se za premijeru Sna ljetne noći. Mislio sam da bi voljela vidjeti scenu. Već je gotova.”

“Oh, željela bih, da”, rekla je Emma.

Pozdravio ih je poznati miris prašine i šminke kad Gil otvorio vrata na vrhu stepenica. Njihov je ulazak lagano zanjihao zavjesu na kraju uskog hodnika. Trenutak kasnije, Gil je podigao jednu stranu zavjese i ušli su na lijevu stranu pozornice.

“Samo trenutak”, rekao je i otišao do zida. Nakon nekoliko sekundi vidjela je baklju od zapaljene role papira i trenutak kasnije svjetlo je zasvijetlilo kao u pol bijelog dana.

“Oh!” Emma je kliknula, iznenađeno. “Plinske lampe u kazalištu!

Nikad nisam čula za tako nešto.”

“Imamo ih tek nekoliko mjeseci”, rekao je Gil. “Da li to tvoje kazalište koristi valjke za kulise?”, raspitivao se.

“Naravno!”, rekla je. “Valjci su puno bolji nego ravne površine. Prije nego što ih je gospodin Tey instalirao, morala sam rezati scene na pola, a to sam mrzila. Uvijek se vidjela crta u sredini.”

“Ovo je kulisa, kao što vidiš”, rekao je Gil, gestikulirajući prema platnu koje je bilo smješteno na stražnjoj strani pozornice. “Čovjek po imenu Samuel Grieve oslikao je prizor šume iz Sna ljetne noći.”

Platno je prikazivalo bajkovitu, mračnu šumu s visokim stablima koja su dosezala do vrha i blago se naginjala s obje strane. Tlo je bilo prekriveno sitnim ljubičastim cvijećem.

“Lijepo je”, rekla je Emma i hodala je okolo razgledavajući. Gospodin Grieve naslikao je cvijeće nerazmjerno sitno tako da je publici izgledalo kao se stopilo u magličastu nakupinu.

“Kladim se da tvoje kazalište još uvijek ovo ne koristi ”, rekao je Gil. Hodao je preko pozornice i zapalio malu lampu, a zatim povukao krutu ravnu, plohu. Klizila je glatko naprijed, vjerojatno po utorima u drvenom podu. Činilo se da je nije ništa drugo nego drveni okvir, preko kojeg je rastegnuta velika površina obojene svile, premda vrlo lijepe nijanse ružičaste boje. “Čemu to služi?” Emma je pitala.

“To je osovina”, Gil je objasnio. “Vidiš?”

Malo je gurnuo. Komad se okrenuo glatko, i odjednom je shvatila da gleda šumski prizor kroz obojenu svilu što je bio sasvim drugačiji doživljaj.

Svjetlo padalo prvo na svilu i bacalo ružičast sjaj na šumu, istaknuvši male

mrlje zlatnih listića, naslikane između ostalog lišća.

“Oh, Gil, kako je lijepo!”

On se smijuljio, stojeći nasred pozornice, s rukama na bokovima.

“Jesi li tako dobio one žuljeve na rukama?”, pitala je. “Što?”

“Radeći na pozornici?”

“Ne. Oslikavanje kulisa nije posao za džentlmena, a nalazim da je iznenađujuće što je tebi dopušteno oslikavati pozornicu. Naravno, ti si udovica, ali svejedno, kazališni ljudi su poznati po nemoralnosti. Ne brineš li za svoj ugled?”

“Slikam kulise i radim dekoracije u privatnosti vlastitog doma, a moje sudjelovanje je poznato samo nekolicini”, rekla je Emma. “Ali žalim tvoje provincijalno shvaćanje glumaca i glumica.”

Gil je hodao po pozornici i stao između ružičaste prozirne svile i šumske scene. “Vidiš?” rekao je. “Vile će plesati i igrati se iza te prozirne površine.”

Emma je trepnula. Kroz ružičastu svilu, mišićava figura njezinog zaručnika iznenada je postala tajanstvena i zavodljiva, kao u vilinskog kralja.

“Jesi li ti Oberon?” pitala je, smijući se.

“Mogao bih biti”, rekao je. “Nisam nosio kostim na maskaradi.”

Posegnuo je i zgrabio vijenac od cvijeća sa klupe. “Vjerujem da je ovo Titanijin vijenac –ostajem na pozornici – i sad ću to učiniti.” Zauzeo je pozu.

“O stani, luda, nesmotrena ženo! Zar nisam ja tvoj gospodar?”

Emma se osjetila kao pokvarena, kraljica Titania i osmijeh joj je izvio usne. Zabacila je kosu unatrag, prošetala se i zatim okrenula, zavodljivo njišući kukovima. “Tada bi ja morala biti tvoja žena”, rekla je, gledajući Gila preko ramena. Mogla je skoro osjetiti kako joj maska sjaji na licu, pretvarajući je u pravu vilinsku kraljicu. Napravila je okret-dva kako bi on mogao uživati u ljuljanju njenih kukova, raspuštenoj kosi koja je lepršala u zraku, kao što bi nosila i kraljica vila. Naslikane zlaćane mrlje čiji je sjaj

zahvatila krajičkom oka, izgledale su kao malo pleme vilinskih sluga raspršenih po drveću, čekajući svaku njenu naredbu.

Pogledala je u svog Oberona. Izgledao je kao da uživa u njenim grudima.

“Trebala bi me optužiti za preljub”, rekao je hrapavo. “Titania optužuje Oberona da ima ljubavnicu, ratničku ljubav.”

Emma je protresla glavom. “To mora biti druga Titanija. Moj muž nikada neće imati ljubavnicu.”

Hodao je prema njoj, sporo i lako, s namjerom. Čisto oduševljenje pojurilo je gore-dolje niz njene udove.

“I kako namjeravaš maknuti Oberona od njegovih zavodljivih navika?”

Ali Emma je upravo shvatila da ima više tih svilenih ploha, preko kojih su rastegnute različite svile, koje se mogu izvlačiti. Povukla je jednu i ona je glatko kliznula niz žlijeb, na pozornicu. Gilova velika ruka posegnula je iznad njene glave i izvukla plohu cijelom dužinom, a zatim ju okrenula na osovini, tako da zlatna svila bacala svoj sjaj na vilinsku šumu. Zlatne mrlje sad su djelovale bliže, plešući slobodno preko drveća.

“Kako lako zavaraju oko”, rekla je Emma, opčinjeno. “Izgledaju kao čarobna svjetla.”

Njen Oberon je znao svog Shakespearea. “Zar ga nisi ga odvela u noći blistavoj, od Perigene”, pitao je, savijajući glavu i prešao svojim usnama preko njenih, “Koju je zaveo?”

Zaveo. Emma je najednom otkrila da voli tu riječ. Zabacila je glavu unatrag, kad ju je poljubio. Njegova usta stigla su joj do obraza i brade, ostavljajući male vatrene tragove. Misli su joj postale zamagljene i podigla mu je ruke oko vrata, kada se odjednom sjetila sljedećeg stiha: “Izmišljotine to su ljubomorne!” rekla je oslobodivši se i zaplesala preko pozornice, dok su joj suknje lepršale oko nogu. Onda se osvrnula preko ramena i uputila mu sjajni pogled vilinske kraljice odlučne kazniti svog

muža. Kazniti i zavesti svog muža.

Smijao se. “Čini se da poznaješ svog Shakespearea više nego što bi se moglo očekivati od dobro odgojene mlade dame. Ne pridržavaš se pravila.”

“Ah, ali ja nisam dama”, istaknula je, osjećajući da su već ionako otišli predaleko. Upravo je to dokazala, zbacivši jednu od svojih svilenih papuča.

Odletjela je u zrak, dragulji su zabljesnuli kad je proletjela i nestala negdje s lijeve strane pozornice.

“Pretpostavljam da ću te morati nositi natrag u kočiju”, rekao je Gil sa lažnim očajem.

Emma je odbacila i drugu cipelu u zrak. Lagano je odjeknulo kad je pala na pozornicu.

Zatim se zavukla iza ružičaste prozirne svile i zaplesala. “Je li to lako okrenuti?” pitala je.

“Naravno”, rekao je. “Dječaci koji igraju vile vole se vrtjeti.”

“Vidim zašto”, rekla je Emma, očarana koliko je sve bilo pametno izvedeno. Potežući prstima, okretala je rastegnutu svilu vrteći je oko osovine, a ružičasti odsjaj zaigrao je oko sobe, trepereći preko Gilove tamne kose, mršavog lica i visokih jagodica, te opasno zavodljive donje usne.

Pomaknuo je kosu iz očiju dok je gledala.

“Prilično si zgodan”, rekla je, iznenadivši se kako joj je glas promukao.

“Da li to kažeš kao kraljica, ili kao Emelie?” pitao je, smiješeći se. “Žena bi hodala kilometrima za dodir tvojih usana”, rekla je sanjivo.

“C-c-c-c…” rekao je, i smijeh se čuo u njegovom glasu. “Miješaš svoje predstave. Othello, i u tako tužnom kontekstu.”

“Titania nikada ne bi hodala ni metar za dodir muškarčevih usana”, rekla je ona, gurajući ružičastu plohu svile sa strane, tako da se okrenula dovoljno da načini barijeru između njih dvoje.

“Možda ne”, rekao je, zabavljajući se, a onda je vidjela kako mu riječi zamiru na usnama. Jer je uvukla ruku ispod suknje od brokata, otkrila jednu

nogu i polako, polako kotrljala svilenu čarapu. Bila je to divna čarapa, od najmekše i najtanje svile poput paučine. Čula je potmulo režanje iz njegovog grla. Svukla je čarapu, ispružila prste, i na trenutak se divila svojoj nozi. Uvijek je mislila da su joj noge najprivlačniji dio.

Provirila je na Gila. Očito je i on tako mislio. Uputila mu je maleni, tajnoviti osmijeh.

“Emelie!” rekao je, “Prestani s tim što radiš. Glupo je.”

Kao odgovor, posegnula pod svoje podsuknje i izvukla i drugu čarapu iz njenih vezica. Trenutak kasnije i tu je čarapu svukla preko vitkih, ispruženih nožnih prstiju i bacila ju je preko ramena.

“Zahtijevam da se ne svlačiš na pozornici”, rekao je, ali ga je Emma ignorirala. Bilo je dobro za muškarca da shvati, da je postojalo vrijeme kada je trebao biti poslušan, ali i vrijeme kada je trebao razumjeti svoje mjesto.

“Neću”, rekla je, gledajući ga iskričavim, nestašnim pogledom.

“Pregrijana sam.”

“Pregrijana!”

U slijedećem trenutku odvezala je vezice na svom uskom korzetu i gurnula ga s ramena, a široki rukavi klizili su joj niz ruke. Proizveo je još jedan zvuk, kao zvijer u tami, kad joj je prsluk pao na zemlju. Naravno, ona ne bi trebala biti ta koja će to reći, ali grudi su joj izgledale prilično veličanstvene. Njezin mali steznik bio je od one vrste, koja više ima zadatak da lebdi nego da steže, a propustila je obući gaće.... Bilo je to prijatno i čudno iskustvo.

Opet je potresla kosu. Zavijorila je oko njenih ramena dodirujući ih poput vatre. Vrelina joj je ispunila trbuh. “Lorde Kerr”, pozvala je, “ne mogu ukloniti suknje bez pomoći. Ova haljina je sastavljena iz dva dijela, kao što možeš vidjeti.”

Pogledala je gore, a Gil se, naslonjen na ružičasti svileni okvir, tiho smijao. Trepnula je. Nije joj se trebao smijati. Trebao je biti obuzet

požudom, doveden do krajnje granice samokontrole, pretvoriti se u satira.

Ili nešto slično.

“Jesam li ti rekao da počinjem osjećati sve više i više suosjećanja za tog bogatog trgovca, tvog budućeg muža?” pitao je.

Emma je nastojala okrenuti svoje suknje na prednju stranu, tako da sama može raskopčati sve one sitne gumbe. Budući da je Gil nije bio pijan – i izgleda da neće biti pijan nikada više – ona će se očito morati osloniti na veliko prostranstvo golog ženskog mesa da natjera njegov um na pokornost.

Baš kao što je počela otkapčati sićušne gumbe koji su joj pridržavali suknje, Gil je konačno shvatio njenu namjeru.

U glasu mu je bilo upozorenje. “Moram ti opet reći. Molim te, nemoj se skinuti na pozornici Hyde Park Theatrea.”

“Zašto ne?”, pitala je. “Naravno, nadala sam se da ćemo biti kod Grillona. Sklonija sam uštirkanim plahtama, ali žena mora biti pripremljena za neočekivana zadovoljstva kada se pojave.”

Bilo je nešto u tome kako je ukočio vilicu, što ju je natjeralo da pomisli da su možda seoske žene podcijenile snagu volje grofa Kerra kad su pričale o golim ženama. Ali ona je otišla predaleko da bi sada prestala. Otkopčala je zadnji gumb, a teške suknje ukrašene draguljima pale su na zemlju uz zvižduk, povlačeći i podsuknje s njima.

Sada nije imala ništa više osim malog steznika od kosti, lukavog dijela donjeg rublja koji je stezao struk i gurao joj grudi gore. Podigla glavu polako da ga pogleda, osjećajući kako joj kosa klizi po golim leđima.

Oči su mu bile crne, napola zatvorene, čeljust još uvijek ukočena.

Nagnuo se kao da promatra cirkusku egzibiciju na kojoj se slučajno zadesio, gola žena na pozornici, još jedna Francuskinja među stotinama. Neće uspjeti. Trebala bi se spustiti dolje, pokupiti one teške suknje i povući ih tako da ne mora ponovo susresti njegove nezainteresirane oči. Ovo je bilo jako sramotno. Ovo je bilo više od poniženja.

Ali ona je bila žena iz Tudorove loze, s dovoljno žestine u karakteru da

nikada ne bi dopustila sebi da se osjeća tužnom zbog zanemarivanja svog zaručnika. Ona je bila Emma. Slikala je scene. Imala je izvrsnu odjeću. Mogla je pokupiti jednog od onih opijenih dječaka ribljih usana na maskenbalu i udati se za njega, za otprilike dvanaestak minuta, nebitno imala dvadeset i četiri godine ili trideset i četiri godine.

Stezanje u prsima malo se ublažio. Kazalište je bilo toplo, a svjetlo plinskih žarulja je laskalo. Bila je gola Kraljica Titanija, to je sve.

Ipak, razočarenje ju je nagrizalo iznutra, strujalo u njoj s ogorčenjem.

Možda je bio eunuh. Možda je tih šest mjeseci u Parizu istrošilo muškarca.

Opet se osvrnula na Gila. Izraz su mu bio namršten, a vilica stegnuta tako čvrsto da je izgledao kao noćni čuvar koji čeka lopova da se spusti niz ljestve. Ali... ali…

“Prokleto nek je sve”, on zareži, a njegov glas je bio taman od... bijesa?

Ljutnje? Nečeg drugog?

Osmjehnula mu se. To nije bio jedan od njenih punih, strastvenih, ja sam-Francuskinja osmijeha. Bio je to osmijeh s iskrom radosti u njemu, pozivnicom, tajnom.

“Prokletstvo”, ponovio je.

“Puno psuješ”, primijetila je, prekriživši noge dok je stajala i pretvarajući se da čeprka nožnim prstima po podu. Ipak nije navikla biti gola. Naravno, nije stvarno bila gola. Imala je steznik i masku. Ali bila je bolno svjesna crvenih kovrča koje su se nazirale ispod steznika.

“Ja sam konzervativan čovjek”, rekao je. “Trijezan čovjek.”

“Nisam ti ponudila konjak.”

“Nisam to mislio u tom smislu. Ne skrećem iza uglova, a uzde mi ne lete po vjetru. Ne trošim svoje bogatstvo na bacanje kockica. Ja ne...” Riječi su mu očito zapinjale u grlu.

Emma je neznatno podigla jednu nogu, promišljeno, gledajući kako svjetlo pada preko ružičaste svile i čini joj kožu kremastijom i glađom. Ali kad ga je pogledala, nije buljio u ružičaste sjene koje je svjetlo bacalo preko

svile, nego u kovrče između njenih nogu.

“Ah dobro”, rekla je, vrativši se nazad svom francuskom akcentu kao da ga nikada nije napustila. “To su putovi gospodnji, zar ne? Morat ću naći nekog drugog s kojim ću imati posljednju aferu prije nego se udam za svog bogatog trgovca.”

“Nekog drugog?” rekao je.

“Pa, naravno”, rekla je, okrećući se od njega i sagibajući se pokupiti svoj korzet. Bilo joj je tako teško da je ostala savijena na trenutak, pokušavajući pronaći rukave prije nego što ga podigne s poda.

A onda je osjetila teško, toplo tijelo kako se naslanja na njeno. Na trenutak se smrznula. Gil je bio odjeven, a osjećaj njegove lanene košulje na njenim leđima, grube vune njegovih hlača na stražnjici...

Srce joj je počelo da nabijati u neravnomjernom ritmu, kao konj koji je izgubio trag i galopirao kroz šumu.

Velike šake uvukle su joj se u kosu i zabacile je preko njene glave, tako da je dodirivala pod. Tijelo mu je ostalo nepokretno, držeći je presavijenu uz svoje krilo, zarobljenu njegovom težinom, njegovim tijelom, osjećajem njega.

“Ti si konzervativni gospodin”, istaknula je, glasom koji je lagano podrhtavao.

Malo se gurnuo naprijed uz njenu stražnjicu, a ona se skoro srušila na zemlju, pogođena valom slabosti u koljenima. “Čak i konzervativni muškarci ponekad izgube razum”, zarežao je u njeno uho. Prsti su prestali prolaziti kroz njenu kosu i sada su lutali opasnijim područjem, klizali joj niz vrat, uspravljajući je dok joj je hvatao grudi, privlačeći njeno vitko, golo tijelo uz svoje odjeveno.

Na trenutak je pomislila kako moraju izgledati s druge strane plohe, zamagljeni ružičastom svilom, njeno bijelo tijelo u kontrastu s njegovom crnom odjećom, vitkost nasuprot mišića, crvena kosa uz njegovu divlju, razbarušenu cigansku kosu.

Čini se da su seoske žene ipak bile u pravu oko golih žena, samo je gospodinu trebalo malo duže da izgubi kontrolu.

Dah joj je zastao u grlu kad je Gil obuhvatio šakom njena prsa, okrznuvši joj bradavicu, natjeravši je da zubima zagrize usnicu da ne bi naglas zastenjala.

“Reci”, zapovjedio je. Držao ju je priljubljenu uz sebe, s jednom rukom na grudima, a drugom je klizio preko steznika, igrajući se donjim rubom, spuštajući je niže. Usnama joj je ljubio vrat, a njene su se razdvojile, kad mu je palac okrznuo bradavicu, natjeravši je da se vrpolji uz njega, nesvjesno, nesigurno, ali....

“Reci…”, dahtala je. “Što...?”

“Ponovi taj zvuk opet, ovaj koji si upravo napravila, onaj koji si napravila u kočiji kad si me pokušala zavesti.”

Uzdahne pokušavajući uvući zrak u svoja pluća. Ruka je bila sve bliže, dolje, sigurno nije mislio...

Prst mu je potonuo u njezinu slatkoću u istom trenutku, kad joj je palcem ponovo, grubo prešao preko dojki. Nije proizvela senzualan, pohotan i zadihan zvuk, nego vrisak.

Nije je bilo briga. Nimalo. Glava joj je pala na rame i pustila ga je da radi što želi, drži je na mjestu svojim rukama, usnama joj miluje obraze i kut njenih usta, krivulju njenog grla, dok su mu ruke izvodile svoju magiju.

Jedva je primijetila kada joj je razdvojio noge i kada su mu ruke prešle na čvršći, sigurniji ritam. Postalo je jasno da nije bio sasvim pijan tijekom onih mjeseci u Parizu. Očito je naučio neke važne stvari.

“Naravno”, šapnuo je u njeno uho, “nikad ne bih učinio nešto ovakvo Engleskoj dami koja je ovdje rođena i odgojena. Ali ti si Francuskinja. U Parizu sam naučio da su Francuskinje jako zahtjevne.”

“Da”, dahtala je.

Zakrenuo je palac i trljao je opet.

“Propisno odgojena Engleskinja nikada ne bi dopustila da joj se učini

nešto tako izopačeno”, rekao je zločestim glasom.

Nije morao naglašavati tu činjenicu toliko, mislila je Emma smućeno.

Ali ono što joj je radio, natjeralo ju je da se previja uz njega, dašće i moli za nešto što...

“Pogodio bi istog trena da si Parižanka. Jer kad bi tako dotaknuo englesku damu…” Protrljao je palcem preko bradavice i onda ju stisnuo.

“Vrištala bi od čistog ogorčenja.”

Emma više nije obraćala pažnju na njegove ludosti, samo se izvijala u njegovim rukama i dopuštala da joj zvukovi izlijeću iz grla, sve dok nije zaustavio ruku.

To je bila greška s njegove strane. Nešto se događalo, nešto sasvim neviđeno. Osjećaj, kao da požar zahvaća zgradu i diže se uvis… “Što dovraga radiš?” zahtijevala je svojim dobrim, staromodnim anglo-saksonskim engleskim.

Njegov glas se činio malo čvršći, ali ne toliko da bi je umirio. “Mislio sam da će ti biti neugodno”, rekao je. “Ostati na nogama i sve ostalo.”

Oslobodila se i okrenula, s rukama na kukovima, suženih očiju, iznenada se podsjetivši da je to njezin budući muž i da ga treba naučiti nekoliko lekcija, prije nego što je uzme njegov prsten, i dijete, i sve ostalo.

Imala je osjećaj da joj je steznik previše uzak, pa je uzela trenutak da se pribere, a onda odvezala mašnu na vrhu. Pratio je svaki njen pokret iz takve blizine, kako je samo muškarac mogao, pa si je uzela vremena za razvezivanje, masirajući svoje jadne grudi, dok je to radila. Nitko nije mogao znati koliko im je bilo teško da ostanu u zraku satima, kao na izložbi, za svakog muškarca koji buljio u njih kilometrima naokolo. Konačno je suspregnula uzdah i jače pričvrstila masku, što je učinilo da joj se grudi podignu zrak na vrlo uzbudljiv način.

Onda kad je primijetila da teško diše i pomislila da je bio dovoljno kažnjen, okrenula se od njega i sagnula dolje dohvatiti ogrtač. Čula je škripu dasaka pod nogama, uspravila se i rekla bahato “Ne mrdaj”!

Stao je, a iz očiju su mu frcale iskre u njenom pravcu.

Emma je bila dama rođenjem i odgojem, tako da si je uzela vremena, legla i namjestila udove preko svog brončanog ogrtača, kako bi bila sigurna da je njena kosa istaknuta na najbolji način.

“Sada”, rekla je, osvrćući se prema čovjeku koji je stajao iznad nje.

“Dozvoli mi da ti istaknem da sam ja Francuskinja.”

Ugao usta trznuo mu se.

“Mi se sporo naljutimo, ali smo žestoke kada smo ogorčene”, rekla mu je. “U stvari, možda smo najžešća nacija od svih ljudi koji žive na zemlji. A budući da svi znaju da su ženke daleko žešće od mužjaka, to znači da sam ja, kao žena i predstavnica moje nacionalnosti, netko koga se treba bojati.”

Ruke je prekrižio na prsima i cerio se, ali nije bila glupa. Vibrirao je kao žice na violini.

“Bila bih ti zahvalna kad bi ugasio sva ova svjetla”, rekla je. “Vjerujem da ću skinuti masku.”

Učinio je to. Jedino svjetlo koje je ostavio bila je Jeremyjeva lanterna, vrlo mutnog sjaja i daleko u kutu, pa sigurno nije osvjetljavala dovoljno, da bi je Gil mogao prepoznati, ako se nakon svega uopće sjećao lika svoje zaručnice. Emma je skinula masku optočenu draguljima i stavila je sa strane.

Jedva je vidjela Gila, bio samo visoka, sjenovita figura, ali ga je mogla osjetiti: osjetiti njegovu želju da posegne prema njoj, istom nezaustavljivošću, kao kad plane suho lišće nakon što na njega padne iskra.

“Dozvoljavam to da sporo učiš, s obzirom na tvoju nacionalnost”, rekla je ozbiljno, mračnoj, ciganskoj figuri svog budućeg muža, “ali došlo je vrijeme da se popraviš.”

“Hmmm”, bilo je sve što je rekao, ali izgledalo je kao da si nije mogao pomoći kad je krenuo prema njoj, pa mu je dala vremena.

Nije mu trebalo više od sekunde da se vrati u taj najvažniji trenutak, što samo pokazuje da je čovjek zaista naučio nešto u Parizu.

I ovaj puta nije se zaustavio.

Tijelo joj je plesalo je pod njegovim prstima, kao da je lutka na žici.

Borila se za dah, vrisnula, posegnula za njim...

Kada se sabrala bili su priljubljeni, ona je još uvijek ležala na svom baršunastom ogrtaču, buljeći u prašnjave rogove visoko iznad njih. Gil je bio na koljenima nad njom. I svaki centimetar njenog tijela je drhtao, kao da je šumski požar prešao preko nje, ostavio je opečenu, ali neiskorištenu, spaljenu, a još uvijek željnu.

Duboko je udahnula i fokusirala se na njegovo lice. Moralo je biti još toga. Zapravo, znala je da ima još nešto. Skinuo je potkošulju, ali je uglavnom bio odjeven. Gledao u nju s golom čežnjom u očima, rukom prelazio preko grudi i tjerao ju da se podiže za njegovim dlanom, ali bilo je nečeg u njemu što je ukazivalo da misli, da je pobijedio.

Pobijedio?

Nije se ni počela svađati.

Polako, da ga ne uplaši ispružila je ruke i skinula mu košulju, osiguranje svih njegovih zavjeta o nespavanju sa ženama, posebno Francuskinjama. Njegove raširene crne oči sjale su, promatrajući njeno izvijeno tijelo.

“Shvatila sam”, rekla je, “još uvijek si odlučan da mi ne vratiš uslugu.”

“Ta usluga bi trebala biti rezervirana za čovjeka za kojeg ćeš se udati.”

Ali ruka mu je opet bila na grudima i mijesila ih.

Uvijala se pod njegovim dlanom, ispuštala one zvukove iz grla, one koje je volio i za koje se činilo da nastaju spontano svaki put kad ju dotakne.

Klimnula je, kao da shvaća i ne misli da je nerazuman, ali iskreno, to je počela uzimati kao ozbiljnu mogućnost.

“U tom slučaju, predlažem da bi gospoda trebala dopustiti dami da uzvrati. Ne uslugu, jer si nesklon ispuniti moje želje. Ali...” Uhvatila mu je pogled i zadržala ga, “Ali… uzajamno djelovanje.”

Namrštio se. “Što…”

Povukla je noge na stranu, nježno mu gurnula rame i konačno ga

srušila na leđa, smiješeći se pomalo pokvarenim osmijehom. Sve što je znala o muškoj anatomiji, uglavnom je naučila porađajući muške bebe, a sada je iz nabrekline u njegovim hlačama mogla vidjeti, da se čudesna transformacija dogodila između dobi od jednog sata i dobi od trideset i dvije.

Ali bio je kao jarebica u divljini: ako ga prestraši, odletjet će. Pa je kleknula pokraj njega, kao da nije primijetila kako su mu hlače stršale i uvukla mu ruke u kosu. Kosa mu je bila divlja, grublja nego njezina. Izvukla je prste. Mirisali su na drvo, smolu i nekakav muški sapun, snažan i ne previše namirisan.

Nije protestirao, pa je dopustila da prsti razmišljaju umjesto nje. Čelo mu je bilo visoko, čelo čovjeka koji razmišlja, čovjeka koji je poznavao Shakespearea, parlament i način da ne padne iz kočije koja se kreće. I znao kako natjerati ženu da se zaljubi u njega, a sve to u jednu večer.

Nos mu je bio uzak, pravi aristokratski, nos naslijeđen iz elizabetanskog doba. Njegova usta... pa, njegova usta su imala sve u sebi. Sardonički osmijeh, užitak. Ta puna donja usnica znala je za tugu i – ako nije bila u zabludi – a Emma nikada do sada nije bila u zabludi – čeznula je da joj poljubi grudi.

Muškarci su voljeli ljubiti ženske grudi, a Gil je dosada samo prelazio rukama preko njih. Približila se i poželjela ponuditi ih, ali se predomislila.

Kao prvo, djelovalo je to previše majčinski. A drugo, njegove crne oči su bile tako mirne i jasne da nije mogla pronaći dovoljno hrabrosti. I konačno, to jednostavno nije zvučalo dobro. Možda je pogrešno shvatila kada su seoske žene pričale o muškarcima koji su sisali njihove grudi, dok su držale dojenčad u naručju.

Odmaknula se i prešla rukama preko njegovih mršavih obraza, do snažnog vrata i nabreklih mišića na prsima. Jesu li svi ljudi bili tako mišićavi?

Bradavice su mu bile u ravnini kože, a usta su mu se otvorila malo kad ih je dodirnula, iako nije proizveo nikakav zvuk.

Bilo bi lijepo slušati ga dok mu iz grla dopire stenjanje. Ne gledajući u njegove oči, opet je protrljala prstima preko prsa, ali je šutio i samo čekao.

Hlače su mu bile stegnute u struku, ali nije bila sigurna hoće li joj dopustiti da ga otkopča. To sigurno ne bi odgovaralo njegovim puritanskim nastojanjima.

Savila se nad njim, a kosa joj je pala naprijed kao zavjesa oko lica.

Polizala mu je ponovo donju usnu. Mogla bi provesti život prateći tu liniju, osjećajući nisko u trbuhu potres zbog mekoće i snage njegovih usta.

Velikom šakom obuhvatio joj je stražnji dio glave i privukao joj usta na svoja. U tom trenutku dozvolila si je da mu desnom rukom prijeđe s mršavog trbuha na prednji dio hlača. Na trenutak se ukočio, usne su mu bile su vrele pod njenima. Prsti su joj se ovili oko njega kao da imaju svoju volju, a onda je zastenjao u njena usta, čudnim, promuklim zvukom koji je natjerao njena koljena da popuste i legne preko njegovog tijela, kao da je bez kostiju, tonući u njega.

Usta su joj bila opustošena, ruka joj je bila zarobljena između tijela, između meke kože i tkanine njegovih hlača.

A onda je Emma zaboravila na ideju o pobjedi u izazovu. Kad bi ju Gil ljubio još samo malo, samo pet minuta… i da joj ruka počiva na vrhu tog dijela njega koji joj se gurao u dlan, tražeći nešto o čemu je znala tako malo, ali je čeznula otkriti...

To je bio prvi put da je potpuno odbacila pomisao na pobjedu u ovom izazovu. Koga je briga za izazov? Jedino što je bilo važno je da se ljulja na njoj, razmiče joj noge i gura svoja koljena između njih, rukama dodiruje...

Onda je prostenjao nešto iznad nje.

I ponovio opet. “Odustajem.”

Zatvorila je oči, ali ga je dobro čula. Istog trenutka, počela se boriti s dva mala niza gumbi na njegovim hlačama. Ali uske večernje hlače nisu se mogle svući s nogu bez pomoći.

Nasmijao se i podigao se na noge. Ležala je tamo, gledala u njega, svjesna svoje bijele kože i raširene crvene kose. Gledao je i on nju, pa je učinila točno ono što je željela, samo malo razmaknula svoja bedra.

Dovoljno da joj obraze preplavi crvenilo i istovremeno požar zahvati njen trbuh.

Bacio je hlače na stranu, nakon čega su slijedile gaće. Noge su mu bile kao tamno zlato pod prigušenim svjetlom Jeremyjeve lanterne, prekrivene mišićima i dlakave. Obrazi su joj postajali sve crveniji ali nije skretala pogled.

Pretvarala se da je udovica, ali se nije htjela pretvarati da je manje zainteresirana, nego što je bila.

Kleknuo je na koljena pored nje, ali umjesto da se baci na nju kao što je očekivala, on joj obuhvati lice rukama. “Udat ćeš se za tog svog bogatog trgovca u roku od dva tjedna, čuješ li?” rekao joj je žestoko.

Klimnula je, očiju prikovanih za njegove, pitajući se kako ljubav može samo tako narasti i zgrabiti srce tako žestoko, kao da ga nikada neće pustiti.

Te njegove tamne oči, ti uvojci na čelu, oni mršavi obrazi... “Hoću”, šapnula je. A u svom srcu: Udat ću se za tebe za dva tjedna.

“Dobro”, rekao je, kao da su nešto riješili. “U tom slučaju, odustajem.

Platit ću ti tu uslugu. Žao mi je što sam te ikad zaboravio, što sam se ikada napio u Parizu, što sam ikada…”

Nije baš slušala. Ruka mu je bila dolje, kliznuo je među njene raširene noge, a onda – onda je ušao u nju.

Boljelo je i nije boljelo.

Krv joj je šumila i tutnjala.

Oči su joj bile zatvorene, ali je osjećala kao sve da može vidjeti.

Kliznuo je unutra, samo malo, a iz grla mu se oteo onaj zvuk. Ili je možda ona bila ta koja ga je ispustila. Onda se opet pomaknuo, a njeno željno tijelo krenulo je za njim savijajući se u luk uz njegovo, prateći ga, pokazujući mu, držeći ga blizu. Bio je pažljiv i njezin.

I dobar učenik, za Engleza.

Naravno, bila je Francuskinja, a Francuskinje su najbrže učenice od svih.

Poglavlje dvanaest

Izašli su kroz ulazna vrata. Gil je ostavio Jeremyju ugašenu lanternu da je može naći ujutro.

Ni jedno od njih, činilo se, nije imalo potrebu za razgovorom. Emmino grlo bilo je stisnuto zbog nečega: suza možda? Rijetko je plakala i samo zbog vrlo dobrog razloga, tako da to ne može biti to. Kad bolje razmisli, zadnji put kad je plakala, bila je na majčinom sprovodu.

Njezina draguljima optočena elizabetanska haljina djelovala joj je sada zaprljana i nepodnošljivo teška. Nije mogla dočekati da uđe u sobu u Grillonu, sruši se na krevet i potruditi se zaboraviti na ovu večer.

Pobijedila je. Njen otac čuvao je Gilov prsten na sigurnom, ona je odradila svoj dio posla i to je bilo to.

Gil je bio suzdržan, pomogao joj je ući u kočiju kao da je napravljena od stakla. Rekao joj je zbogom, spuštajući slatki, mali, oproštajni poljubac na usne. “Nadam se,” rekao je, “da smatrate da je moj dug vraćen, madam Emelie?” Što je mogla reći? Da će dug koji ima sada, vraćati doživotno?

“Naravno,” rekla je i dala mu nježan poljubac. “Slobodni ste i jasni, gospodaru.”

“Gil,” rekao je. Ali nakon toga, nisu više ništa rekli jedno drugom.

Kada je nehotice pokleknula, silazeći iz kočije, zgrabio ju je ponio gore uz stepenice Grillona. Emma se zahvalila Bogu na svojoj masci, ova priča će se raširiti po cijelom Londonu prije jutarnjih tračerskih kolumni. Moralo je biti tri ujutro, a ipak oni koji su došli u London samo zbog maskenbala tek su počeli bauljati prema svojim krevetima. Okupili su se u malim grupama između ukrasnih stupova na ulazu.

Upravitelj, gospodin Fredwell, vidio ih je kako dolaze i požurio prema

njoj. “Madame de Custine!” viknuo je, sagledavši situaciju jednim pogledom. “Mora da ste ozlijedili gležanj.”

“Zaista je”, rekao je Gil hladnokrvno. “Vjerujem da bi bilo najbolje za madame da je dvojica slugu ponesu u stolici u njene odaje.”

Začuo se žamor glasova, poput vjetra koji šumi kroz topole. Očito grof od Kerra nije htio ponijeti ovu misterioznu Francuskinju do njene sobe na svojim rukama, što bi jamčilo da će se pojaviti u svim tračerskim rubrikama u sutrašnjim novinama.

Umjesto toga, na razočaranje svih, on je položi u stolicu, kimne gospodinu Fredwellu i ode bez daljnjeg odugovlačenja, koračajući niz stepenice, kao da je nije izvukao iz dvorane, izazvavši stotinu glasina i tisuću delikatnih spekulacija.

Emma teško proguta ne dopuštajući sebi da brine o činjenici što je njezin budući muž tip čovjeka koji vodi ljubav s lijepom Francuskinjom, kaže joj da se uda za svog zaručnika, a zatim ode bez riječi zbogom. Na kraju krajeva, Gil je bio ono što je bio.

I voljela ga je, što je još veća šteta za nju.

Raspoloženje joj se malo popravilo kad su ostali otišli i njena služavka je došla do nje. “O, gospođice, što vam se dogodilo? Uganuli ste gležanj, zar ne?”

Emma je nastavila graciozno šepati i dozvolila da ju smjesti u parnu kupku s mirisom ruže, donese joj čaj od kamilice i stavi je u krevet među uštirkane plahte, kao da je invalid.

Njena soba gledala je u veliko unutarnje dvorište Grillona. Polako su zamirali zvukovi razuzdanog smijeha i razgovora, a ona je ležala potpuno budna u svojoj lijepo ispeglanoj spavaćici, zavezanoj na vratu plavom vrpcom i buljila u zvijezde. Njezina soba otvarala se prema malom balkonu od kovanog željeza, po uzoru na onaj, kojim je lutala Juliet.

Zvijezde su bile daleko, male i hladne, a za razliku od komadića zlatnih pahuljica koje su još plesale u kutku njenog oka. Pokušala je zamisliti kakvu

bi revoluciju izazvalo korištenje prozirnih ploha od svile na pozornici gospodina Teya, ali bila je bez ideja koliko god se trudila. Nije htjela više oslikavati pejzaže. I to ne samo zato što su Grieveovi bili mnogo bolji od njezinih.

Iz nekog razloga, osjećala se kao da je uzela Gilu nevinost, što je bilo apsurdno. Apsurdno. Zašto je onda osjećala kako se tuga uvlači u nju?

Oblaci su lebdjeli preko punog mjeseca, izgledali kao čamci, fregate, i brodovi koji putuju u Francusku, svim onim čarobnim, neodoljivim Francuskinjama.

Napokon je zaspala, a nije ni shvatila da su joj obrazi mokri.

Poglavlje trinaest

Idućeg dana, Emma se vratila u St. Albans i čekala da joj Gil javi. Dan je prošao. Pa još jedan. Bethany poslala pismo puno prijekora, a i bivša školska prijateljica je pisala, opisujući Gilovo skandalozno ponašanje na Cavendishovom maskenbalu. Po svemu sudeći, napustio je bal s Francuskinjom. Emma se nasmiješila samoj sebi. Još jedan dan je prošao.

Trećeg dana, Emma je primila pismo od svoje rođakinje. Činilo se da je Kerr plesao cijelu noć jučer, sa suprugom Francuskog izaslanika, a pričalo se i o dvoboju. To pismo bilo je kao grom iz vedra neba.

Odjednom je Emma shvatila da nije zaista mislila će Gil biti tako zaslijepljen s madame de Custine da neće na kraju shvatiti tko je ona. Nije stvarno vjerovala da je njezin budući muž tip čovjeka, koji je spavao sa prekrasnom Francuskinja i nikada nije tražio njenu adresu.

Ali činilo se da je Gil upravo takav čovjek.

Dani prolazili, ali grof od Kerra nije pisao, kao ni prethodne tri godine.

Na kraju je Emma razgovarala sa ocem, koji se uspio usredotočiti na svoju kćer dovoljno dugo, da se složi da su zaruke možda bile pogreška.

Kerr poslao odgovor na njezin zahtjev da se njihove zaruke raskinu.

Najvjerojatnije se nadao takvom pismu. Nakon svega, taj se muškarac se posvetio vrijeđanju senzibiliteta svoje zaručnice. Njena pošta bila je preplavljena riječima koje opisuju ljepotu kose boje lana u njegovoj kočiji u Hyde Parku, a bez obzira na boju kose, nitko nije imao ni najmanje sumnje kojoj naciji pripada ta žena.

A što se tiče nje, Emma je shvatila da i pobjednik može pretrpjeti gubitak. Nije htjela Gila pod uvjetima koje joj je dobacio kao izazov. Štoviše, za cijelu stvar beba-u-nječijem-trbuhu potrebno je više od jedne noći, kao što je otkrila u posljednja dva tjedna. Nije htjela Gila u braku kojeg je

dogovorio njezin otac, ili bilo tko drugi. Nikad se nije radilo o pobjedi, iako to isprva nije razumjela.

Sada je imala novi plan.

Raskinut će zaruke, a onda je otići u London, kao kraljica Titanija i izabrati svog muža.

A ako bude grof, sa inicijalima GB-G, to bi, naravno, bila slučajnost.

Uzvratila mu je na pismo i rekla grofu da ne vidi nikakvu svrhu da se osobno susretnu. U stvari, ona je bila zauzeta taj dan kada je predložio posjet St. Albansu i radije bi da se za taj posao pobrinu ljudi zaduženi za njihove poslove. Za kraj, predlaže ime odvjetnika njenog oca, gospodina Prindlea, uz najbolje želje itd.

Ali on je bio tvrdoglav čovjek, taj grof od Kerra. Iako se složio s njom da je najbolje za sve ako se njihove zaruke razvrgnu jer su otpočetka dogovorene, kako je naglasio prilično nepotrebno, bez njihove suglasnosti, on je još uvijek osjećao da njegova dužnost zahtijeva da odrade ovaj delikatan posao osobno.

“Doći ću vam sutra, u utorak, u četiri popodne,” završio je.

Emma je buljila u njegov rukopis. Srce joj je patilo od ljubavi i želje. To je bilo najgore: zatekla se kako leži u krevetu noću, iscijeđena poput krpe sjećanjima na njihovu zajedničku večer. A on je, po svemu sudeći, imao toliko takvih noći u svom životu, da je zaboravio polovicu njih.

Ona nije mogla zaboraviti ni najmanji detalj, iako je pokušavala.

Vježbala je streljaštvo. Ruka joj je očešala prsa kad je povukla luk, a bol požude otišao joj je ravno dolje niz kralježnicu kad je pomislila na Gilova usta na njima. Uzela je kupku i trljala mirisno ružino ulje po nogama, ali ta jednostavna, nevina radnja, koju je radila svaki dan od rođenja, nije više bila jednostavna. Niti nevina.

Promijenio ju je. Ipak, nije promijenio sve, a spoznaja o tome ostavila joj je gorak okus u ustima.

Nije promijenio njeno uvjerenje.

Ona će razvrgnuti njihove lažne zaruke, doći u London kao Emma i natjerati ga da klečeći moli na za onaj isti oprost koji su mu Francuskinje dale tako velikodušno. Naručila je još desetak haljina od madame Maisonnat.

Sljedećeg jutra, nije se čak ni osjećala nervoznom. Ovo nije bila igra.

Igra će početi kad se preseli u London, u sestrinu kuću, slijedeći tjedan. Ovo je bio samo preludij.

Sobarica je uplela kosu u krug pletenica i izvukla par kovrčica pokraj ušiju. Emmini prsti su bili potpuno mirni dok je stavljala diskretne smaragde u uši i zakapčala male gumbe na jednoj od haljina madame Maisonnat inspiriranoj vojničkom uniformom. Bila je general u akciji od strateške važnosti.

Konačno se pogledala u ogledalo. Naravno, mogao bi je prepoznati.

Nije nosila masku u tami kočije, ni u tami kazališta. Ali nije vjerovala da hoće. Stekla je dojam da je grof od Kerra čovjek koji je plovio od žene do žene, ne proučavajući ih pobliže. Nakon svega, prihvatio je njenu priču o Emelie.

Ne, vjerojatno je neće prepoznati. Kontekst je bio važan, a vrlo šarmantan kroj haljine Madame Maisonnat nije imao nikakve veze s isticanjem bujnih grudi. Ovo nije bila haljina pjenušave, blještave Francuskinje, već one staložene, odgovorne Engleskinje, spremne da raskine zaruke u korist prijateljstva i prizna svoju nesklonost da sklopi brak po želji njihovih očeva. Čekao je u dnevnoj sobi kad je ušla bez najave, i mahnula batleru da zatvori vrata. Stajao je pored prozora s pogledom na dugi zeleni travnjak u voćnjaku jabuka. Na trenutak je uživala u pogledu na njegova bedra, kosu koja mu se kovrčala na vratu, nestrpljivom lupkanju njegovih čizama.

Bio joj je jako drag. Iznenađujuće, morala je priznati “Lorde Kerr”, rekla je hladnokrvno, pružajući ruku kad mu je prišla, “Zaista je zadovoljstvo vidjeti vas.”

Okrenuo se. Srce joj je stalo. Ali, ništa se nije dogodilo.

Nije pokazao znakove prepoznavanja Emelie. Umjesto toga, naklonio se i primio joj ruku, pa ju podigao do svojih usta, tako uljudno kao da je ona stara gospođa koju dugo poznaje. “Mogu se samo ispričati za svoju dugotrajnu odsutnost, gospođice Loudan.”

Klimnula je glavom odmjereno, prihvaćajući ravnodušno ispriku.

“Hoćete li sjesti, gospodine?” Otišla je do fotelje, ali umjesto da sjedne u stolicu na koju je mu je pokazala mahnuvši rukom, sjeo je pored nje. Svaki atom u njenom tijelu oživio je od njegovog mirisa, njegove blizine i topline.

“Znači, želite poništiti naše zaruke?” pitao je.

Odgurnula je daleko poplavu razočaranja u svom srcu onoliko čvrsto koliko je mogla. O tome će razmišljati kasnije. Znala je svoje nedostatke kada se je prisjetila njegovih ljubavnih avantura, ne može biti ništa novo u ideji da nije bila samo priča kao i ostale žene.

Klimnula je. “Mislim da bi bilo najbolje.” Otvorila je svoju torbicu i izvadila lijepi prsten koji je njegov otac je poslao njenom, kao znak njihovog dogovora. Otvorio je ruku bez oklijevanja, a ona ga je bacila na njegov dlan.

Nije imala povjerenje u sebe da mu dodirne prste, čak ni u prolazu.

“Moram reći, zahvalan sam”, rekao je. “Želio sam vam ovo osobno reći, gospođice Loudan. Iako kao častan čovjek, nikad ne bih raskinuo naše zaruke, želim se vjenčati s drugom. Izgubio sam srce, koliko god to glupo zvučalo. I zato sam zahvalan na vašoj odluci.”

“Nikada si nismo pristajali”, rekla je brzo, jer je crni val prijetio da će je povući i natjerati je da plačući izleti iz sobe. “Zaruke među djecom su relikt iz prošlosti.”

“Istina”, rekao je, smiješeći se ljubazno. “Naravno, elizabetanci vole takve stvari i nalaze ih korisnim.”

“Sasvim.”

“Neobično sam naklonjen elizabetanskim običajima”, rekao je, očito želeći razgovorom prikriti neugodnu činjenicu da oni, koji su godinama

zaručeni jedan s drugim, nemaju što reći jedan drugome.

“Doista,” Emma je promrmljala, pitajući se gdje joj je otac. Obećao je da će doći u sobu i ublažiti cijeli proces. Naravno, on je vjerojatno odlučio ponovno pročitati neki članak o prehrani babuna i sasvim zaboravio da Kerr dolazi.

“Gotovo onoliko koliko volim običaje Francuza”, rekao je.

Emmine obrve su se skupile. Ovo je bilo malo previše! Ne samo da se ismijava i sebe i nju po cijelom Londonu svojim galskim opsesijama, već se usudio baciti joj to u lice. “Čula sam toliko”, rekla je ukočeno.

“Dakle, stvarno želite raskinuti naše zaruke?”, rekao je. “Čak i više, sada kad čujem da se želite oženiti”, primijetila je, a glas joj je bio hladan.

“Ona je draga”, rekao je pasivno. “Volio bih da se vas dvoje upoznate.

Osjećam kao da se vi i ja poznajemo godinama, iako se rijetko susrećemo.”

Ona stisne zube i uputi okrutne misli svom ocu. “Sasvim tako”, rekla je.

“Hoćete li doći u London?”

“Naravno,” rekla je. “Doći ću do kraja sezone.” Ako je bio čovjek koji je imao imalo savjesti morao bi znati da će njegova odbačena zaručnica biti očajana da pronađe drugog muža. Osim što je s dvadeset i četiri beznadno trunula, kao što je Bethany rekla.

“Predstavit ću vas”, rekao je savršeno hladnokrvno. “Ona je Francuskinja, bojim se da imam slabost prema ženama galskih stajališta.”

“Tako sam čula”, rekla je Emma, gušeći želju da zadavi ovog muškarca.

Ustala je iz fotelje, misleći samo na bijeg. I on je ustao, naravno.

“Bojim se da sam jako zauzeta ovo jutro, lorde Kerr.” Naklonila se.

“Ako ćete me ispričati...”

“Ali želim vam reći više o njoj”, rekao je, a ona slučajno susretne

njegove oči, po prvi put otkad je ušao u sobu.

Ono što je vidjela u njima natjeralo ju je da stoji kao da je pustila korijenje u tepih.

“Ona je izuzetna, kao i sve Francuskinje.”

“Naravno”, Emma je šapnula.

Hodao je prema njoj, a ona je poznavala taj vražji, opaki, nasmijani izraz njegovog lica. Poznavala, oh, itekako poznavala “Ona nosi kosu raspuštenu u nekim prigodama. I dobra je kad glumi kraljicu kao kurtizana, ako me slijediš.”

Klimnula je.

“Ali, naravno, ne bih smio govoriti tako nevinoj Engleskoj djevi, zar ne? Zar ne, Emelie?”

Sigurno je to bila radost u njenom srcu. Neki novi osjećaj, tako moćan da nije mogla biti sigurna. “Jesi li – kada si shvatio?” šapnula je.

“Zar nikad nisi pomislila da sam čuo za tvoje oslikavanje kulisa?”

Oči su joj se raširile. “Znao si prije, prije nego što smo otišli u Hyde Park Theatre?”

“Bilo je nešto u tebi što sam prepoznao, što me uznemirilo, a usput me tjeralo na smijeh.” Stajao je neposredno ispred nje, nekako joj je zarobio obje ruke i podigao ih do svojih usta. “A onda si mi odjednom rekla da oslikavaš scenska platna. Draga, ti si jedina žena u cijeloj Engleskoj koja radi takve stvari. Kako si mogla misliti da ja to ne znam?”

“Nije to tako poznato,” Emma se usprotivila. “Ni jedan član publike ne zna da sam slikala kulise za gospodina Teya.”

“Jesi li zaboravila moju kumu, groficu od Bredelbanea?”

“Oh,” reče Emma, sjetivši se svih pisama razmijenjenih s groficom tijekom godina.

“Ona je organizirala nemilosrdnu kampanju, da dovede nas dvoje pred oltar.” Utiskivao je poljupce u njene dlanove, a koljena su joj opet postala

slaba. “Pa, draga,” njegove oči pretraživale su joj lice. “Ako sam dobro razumio nisi se uspjela oduprijeti mojim zahtjevima?”

Ružičasta boja prekrila joj je obraze, a ona je zatresla glavom. Gurao joj je nešto preko prsta, težak, ukrašen prsten koji je nekada pripadao njegovim roditeljima. “Želim priliku da pokušam ponovno”, rekao je jednostavno.

Osmijeh je bio skoro bolan, osjetila je to tako duboko.

“Opet. Opet i opet, Emma. Nekako sam se zaljubio u tebe. U sve u vezi tebe.”

“Ne u Emelie?” pitala je, dopuštajući mu da je povuče blizu… i još bliže.

Protresao je glavom. “U Emmu koja je stavila masku, Emmu koja slika, u Emmu koja me zavela kao kraljica Titanija i Emmu koja me je zavela kao Emma.” Žestoko ju je poljubio.

“I u onu Emmu, prokletstvo, kojoj je tako neprihvatljivo dugo vremena trebalo da mi se javi. Mislio sam da ću umrijeti tijekom ova dva tjedna, Emma. Bojao sam se da sam te razočarao i da si odlučila pronaći novog muža.” “Žao mi je”, šaptala je i pratila je liniju njegove usnice nemirnim prstom.

“Nemoj to više nikada učiniti!” “Što?” Izgubila je pojam o razgovoru.

“Držati se podalje od mene. Nikada.”

“Ti si se držao dalje od mene”, istaknula je. “Ako si znao, zašto nisi došao ovdje sljedećeg jutra? Zašto si plesao sa Francuskinjom?”

Pogledao ju je sa svojim malim, pokvarenim osmijehom. “Htio sam malo osvete. Jer si se pozivala na uslugu. Teško mi je, vidiš, priznati da sam izgubio izazov. Ali sam htio doći k tebi kad si mi konačno pisala.”

Postojala je još samo jedna stvar, jedno pitanje koje je morala postaviti: “i nećeš se željeti vratiti u Francusku jednog dana?”

On je pritisnuo poljubac na njene kapke. “Dosta mi je pokušaja da se bacim iz Walterove kočije. Volio sam ga i volim te. I voljet ću tu bebu kad budemo imali njega ili nju. Imam najžešću želju da zadržim uzde, Emma.”

“Volim te”, šapnula mu je u vrat. “Je t’adore.18” “Na engleskom, Emma. Na čvrstom, staromodnom, anglosaksonskom engleskom, volim te.”

18

fr. Volim te. (nap. prev.)

Napomena o scenografiji i ženama

Kao žena koja oslikava scenu, Emma je bila prilično neobična za 1800-te, iako nije sasvim nevjerojatno, žene su bile zaposlene u mnogim područjima u vezi s kazalištem u tom razdoblju. Učinila sam Emmu slikaricom prizora jer je moja mašta uhvaćena opisom Philipa de Loutherbourga za Drury Lane, stvorene u 1770-ima. Jedan od de Loutherbourgovih inovacija bila je da se rastegnu obojene svile s jedne strane pozornice koje su služile kao prozirne sjene, dajući briljantne boje na pozadini. Čim sam pročitala ovaj detalj (zahvaljujući mojoj izuzetnoj istraživačkoj asistentici, Franzeci Drouin), zamislila sam scenu između Emme i Gila: ponosna Titania izaziva – i osvaja – neuračunljivog Oberona. Opis vila u šumi je čisto moj izum, iako je izvedba Sna Ivanjske noći svakako bila moguća. U sezoni od 1811 do 1812, na primjer, bilo je organizirano osam je izvedbi Shakespearea u Covent Garden Theatru.

I jedna napomena za kraj: Emmina sestra Bethany Lynn je stvarna osoba, blagoslovljena strastvenim i voljenim suprugom koji je napisao bilješku o njoj u kojoj je rekao da je njegovoj ženi rođendan i da je njegova želja pokloniti joj posebno zanimljiv rođendanski poklon. Tako...

Sretan rođendan, Bethany Lynn!