Scarpentin faktor

PATRIÅ A KORNVEL

SKARPETIN FAKTOR Serijal Kej Skarpeta Knjiga 17

Naslov originala: Patricia Cornwell The Scarpetta Factor Kay Scarpetta Series Book 17

Posvećujem Michaelu Rudellu odvjetniku, prijatelju, renesansnome Ä?ovjeku I, kao i uvijek, Staci

Poštovanje dugujemo ţivućima.

Pokojnicima dugujemo isključivo tišinu.

Voltaire

1

LEDENI VJETAR U ZAPUSIMA JE NADIRAO S EAST RIVERA, ZAHVAĆAJUĆI kaput dr.

Kay Scarpette dok je ţustrim korakom prolazila 30. ulicom.

Do Boţića je bilo još tjedan dana, a nigdje nije bilo ni traga blagdanima, barem u onome što je ona nazivala Tragičnim manhattanskim trokutom, trima vektorima koje spajaju jad i smrt.

Iza nje se nalazio Memorial Park, divovski bijeli šator u kojem su se nalazili vakuumirani ljudski ostaci još uvijek neidentificirani ili nepreuzeti s mjesta urušavanja nebodera World Trade Centera. Ispred nje, s lijeve strane, nalazilo se zdanje od crvenih opeka u gotičkome stilu, zgrada nekadašnje psihijatrijske bolnice Bellevue, koje je sada sluţilo kao sklonište za beskućnike. Na suprotnoj strani ulice nalazio se prostor za ukrcaj i iskrcaj sjedišta Ureda glavnog mrtvozornika grada New Yorka, gdje su bila otvorena jedna garaţna vrata od sivog čelika. Neki je kamion prilazio otvoru krećući se unatrag, a iz njega će izići nove palete šperploče. Cijeli dan u mrtvačnici je bilo bučno, hodnicima kojima se zvuk prenosio kao u kakvom amfiteatru neprestano su odzvanjali udarci čekića. Tehničari su marljivo spajali obične lijesove od borovine, za odrasle, za djecu, jedva uspijevajući odrţati korak sa sve većom potraţnjom za gradske pokope na Potter's Fieldu. Posljedica gospodarske krize. Kao i sve ostalo.

Scarpetta je već poţalila zbog čizburgera i prţenih krumpirića u kartonskoj kutiji koje je sada nosila. Koliko su samo proveli u grijanoj vitrini u menzi Medicinskog fakulteta Sveučilišta New York? Bilo je kasno za objed, već gotovo tri poslije podne, a ona je bila podosta sigurna u to da zna odgovor o okusu te hrane, no nije bilo vremena za neku narudţbu, kao ni za odlazak u neki restoran sa salatama, za zdrav obrok, a kamoli za nešto u čemu bi mogla i uţivati. Tog je dana već zabiljeţeno petnaest slučajeva samoubojstava, nesreća, ubojstava i smrti očajnika bez liječničke skrbi ili koji su, što je bilo još tuţnije, bili sami.

Na poslu je bila već u šest ujutro, kako bi počela što ranije, do devet je dovršila prve dvije obdukcije, a najgoru je sačuvala za kraj - mladu ţenu s ozljedama i elementima koji su zbunjivali i koji će oduzeti mnogo vremena. Scarpetta je na Toni Darien utrošila više od pet sati, pomno izrađujući detaljne grafičke prikaze i pišući bilješke, snimajući na desetke fotografija, fiksirajući cijeli mozak u posudi s formalinom radi daljnjeg proučavanja, skupljajući i čuvajući više od uobičajenih epruveta s tekućinama i dijelovima seciranih organa i tkiva, hvatajući se za sve i dokumentirajući to što je uopće bilo moguće u slučaju koji je bio čudan ne zbog toga što je bio neuobičajen, nego jer je bio proturječan.

Način i uzrok smrti te dvadesetšestogodišnje ţene bili su otuţno uobičajeni i za odgovor na osnovna pitanja nije trebalo provesti opseţnu obdukciju. Smrt je nastupila zbog traume zadobivene tupim predmetom, jednog jedinog udarca u potiljak predmetom koji je moţda imao višebojnu površinu. Ali sve ostalo nije imalo smisla. Kad su otkrili njezino tijelo, na rubu Central Parka, desetak metara od Istočne 110. ulice, malo prije svitanja, zaključak je bio da je po svoj prilici prethodne večeri dţogirala po kiši i da ju je tada netko seksualno napao i ubio. Trenirka i gaćice bili su joj spušteni do gleţnjeva, gornji dio trenirke i sportski grudnjak podignuti iznad

grudi. Oko vrata je imala čvrsto i dvostruko vezani sportski termo-šal, a policija i medicinskopravosudni istraţitelji iz njujorškog Ureda glavnog mrtvozornika koji su došli na mjesto događaja zaključili su da je zadavljena komadom vlastite odjeće.

Ali nije bilo tako. Kad je u mrtvačnici pregledala tijelo, Scarpetta nije pronašla tragove koji bi ukazivali na to da je šal prouzročio smrt, čak ni da joj je nekako pridonio, nije bilo tragova gušenja, nije bilo reakcija poput crvenila ili modrica, vidjela se tek suha abrazija na vratu, kao da je šal oko njega omotan i stegnut nakon smrti. Nedvojbeno je bilo moguće da ju je ubojica udario po glavi, te je kasnije zadavio, moţda ne shvaćajući da je već mrtva. Ali ako je tako, koliko je s njom proveo vremena? Na temelju kontuzija, otečenosti i krvarenja u cerebralnom korteksu njezina mozga, bila je ţiva još neko vrijeme, moţda i nekoliko sati. Pa ipak, na mjestu događaja bilo je vrlo malo krvi. Tek kad su preokrenuli njezino tijelo uočena je ozljeda na zatiljku, porezotina od gotovo četiri centimetra sa značajnom oteklinom, ali i uz tek slabašno istjecanje tekućine iz rane, pri čemu se nedostatak krvi pripisivao kiši.

Scarpetta je u to ozbiljno sumnjala. Rana na tjemenu obilno bi krvarila, a nije bilo osobito vjerojatno da bi kišna oluja, koja je grad zahvaćala na mahove i u najboljem slučaju bila umjerene jačine, sprala veći dio krvi iz Tonine dugačke i guste kose. Je li joj napadač razbio lubanju, a potom još dugo bio uz nju na otvorenome, za kišne zimske noći, pa joj tek potom snaţno vezao šal oko vrata, ne bi li se uvjerio da neće preţivjeti i ispričati što joj se dogodilo? Ili je taj povez oko vrata bio dio nekog seksualno nasilnog obreda? Zašto se mrtvačke pjege i ukočenost tako izričito protive onome što, kako se čini, govori mjesto zločina? Po svemu se čini da je umrla u parku, kasno prošle noći, a izgleda da je mrtva čak trideset šest sati.

Scarpettu je cijeli slučaj silno zbunjivao. Moţda jednostavno previše razmišlja. Moţda i ne razmišlja bistro i kako treba, jer je preopterećena i pao joj je šećer u krvi, budući da cijeli dan nije ništa pojela, samo je pila kavu, i to u velikim količinama.

Zakasnit će na sastanak osoblja u tri poslije podne, a do šest se mora vratiti kući, kako bi otišla u teretanu i večerala sa suprugom, Bentonom Wesleyjem, da bi nakon toga mogla odjuriti na CNN, što joj se nije nimalo dalo. Ni u snu nije trebala pristati na nastup u emisiji The Crispin Report. Zašto je, za ime svijeta, pristala gostovati kod Carley Crispin i razgovarati o promjenama koje dlake glave zahvaćaju nakon smrti, kao i o vaţnosti mikroskopiranja i ostalih disciplina forenzične znanosti, koje se pogrešno shvaćaju, upravo zbog onoga u što se Scarpetta uplela - u sredstva masovne zabave? Kutiju s objedom unijela je kroz tovarni ulaz, prepun kutija i sanduka s potrepštinama za urede i mrtvačnicu, te metalnih kolica, nosila i šperploča. Ĉuvar je bio zauzet telefoniranjem iza pregrade od pleksiglasa, te ju je u prolasku jedva i pogledao.

Na vrhu prilaznog hodnika provukla je elektroničku identifikacijsku karticu i tako otvorila teška metalna vrata i ušla u katakombe bijelih pločica s plavičastozelenim ukrasima i ogradama koje su izgledale kao da vode svukuda i nikamo. Kad je tek počela raditi ondje, kao honorarni mrtvozornik, često se gubila, pa završavala u antropološkome laboratoriju umjesto u laboratoriju za neuropatologiju, ili u muškoj garderobi umjesto u ţenskoj, ili u prostoriji za tvari koje se raspadaju umjesto u glavnoj obdukcijskoj sali, ili u pogrešnome divovskom hladnjaku ili na pogrešnome stubištu, pa čak i na pogrešnome katu kad bi ušla u staro čelično teretno dizalo.

Ubrzo je ipak pohvatala logiku tlocrta, gotovo prirodan kruţni slijed koji počinje kod ulaznog odjeljka. Poput prostora za utovar i istovar, nalazio se iza velikih garaţnih vrata. Kad bi ekipa za prijevoz dovezla tijelo, nosila su se iskrcavala u tom prostoru i prolazila ispod detektora radijacije iznad vrata. Ako se nije oglasio signal koji bi ukazao na prisutnost radioaktivnih tvari, poput radiofarmaceutskih sredstava koja se koriste pri liječenju određenih oblika raka, sljedeća je postaja bila podna vaga, na kojoj se tijelo vagalo i mjerilo. Kamo će ići nakon toga ovisilo je o njegovu stanju. Ako je bilo u lošem stanju ili se smatralo potencijalno opasnim za ţivuće, odlazilo je u veliki hladnjak za materijal u stanju raspadanja, gdje će se obdukcija provesti u izolaciji, uz posebnu ventilaciju i druge mjere opreza.

Kad je tijelo u dobrome stanju, na kolicima odlazi hodnikom desno od pretprostora, a na tom putovanju ponekad se moţe zaustavljati i na raznim postajama, ovisno o stanju raspadanja: na odjel za rendgen, u spremište za histološke uzorke, u laboratorij za forenzičnu antropologiju, još dva divovska hladnjaka, prave male sobe, za tek pristigla tijela koja još nisu pregledana, dizalo za ona koja će se pogledati i identificirati na katu, ormare s dokazima, odjel za neuropatologiju, odjel za kardiološku patologiju, glavnu obdukcijsku salu. Nakon zaključenja slučaja, kad je tijelo spremno za otpuštanje, zatvara puni krug povratkom u početni prostor, u još jedan divovski hladnjak, gdje bi sad trebala biti i Toni Darien, zakopčana u vreći na polici za pohranu.

Ali nije bila ondje. Nalazila se na kolicima ostavljenima ispred vrata hladnjaka od nehrđajućeg čelika. Tehničarka zaduţena za identifikaciju postavljala joj je plavi pokrivač oko vrata, do brade. "Što radimo?" upita Scarpetta.

"Gore je bilo malo uzbuđenja. Pogledat će je."

"Tko i zašto?"

"Majka je u predvorju i ne ţeli otići dok je ne vidi. Bez brige. Ja ću srediti stvar."

Tehničarka se zvala Rene. Bilo joj je pribliţno trideset pet godina, imala je kovrčavu crnu kosu i crne oči, a bila je neuobičajeno nadarena za komunikaciju s obiteljima. Ako je ona s nekim imala problema, to onda nipošto nije bilo nešto beznačajno. Rene je bila u stanju smiriti praktički svaku situaciju.

"Mislila sam da ju je identificirao otac", reče Scarpetta.

"On je ispunio papire, a ja sam mu zatim pokazala snimku koju ste mi poslali - bilo je to neposredno prije nego što ste otišli u kantinu. Nekoliko minuta kasnije došla je majka, pa su se njih dvoje počeli prepirati u predvorju, i to ţestoko, a on je na koncu bijesno izišao."

"Razvedeni su?"

"I očito se mrze. Pod svaku cijenu ţeli vidjeti tijelo i jednostavno ne prihvaća ništa drugo."

Reneine ruke u ljubičastim gumenim rukavicama uklonile su pramen vlaţne kose s čela mrtve ţene, te joj još nekoliko pramenova stavile iza uha, kako se ne bi vidjelo ništa od šavova preostalih od obdukcije. "Znam da za nekoliko minuta imate sastanak, ja ću to srediti."

Pogledala je u kartonsku kutiju u Scarpettinim rukama. "Još niste ni jeli. Što ste danas uopće pojeli? Vjerojatno ništa, kao i uvijek. Koliko ste izgubili kilograma? Na koncu ćete završiti u antropološkome laboratoriju, netko će vas zamijeniti za kakav kostur."

"O čemu su se prepirali?" upita Scarpetta.

"O pogrebnim društvima. Majka ţeli jednu firmu na Long Islandu. Otac u New Jerseyju.

Majka ţeli pokop, otac kremiranje. Oboje se nateţu i bore oko nje." Ponovno je dodirnula mrtvo tijelo, kao da sudjeluje u razgovoru. "Potom su jedno drugo počeli optuţivati za sve što čovjek uopće moţe zamisliti. U jednom trenutku izišao je dr. Edison, koliko su bili bučni."

Bio je to glavni mrtvozornik i Scarpettin šef kad bi radila u gradu. Još joj je bilo malo teško naviknuti se na to da je pod nečijim nadzorom, budući da je veći dio karijere ili sama bila šefica, ili imala privatnu praksu. No u New Yorku i ne bi ţeljela biti šefica Ureda glavnog mrtvozornika, iako je nitko nije ni pitao ţeli li to, a za takvo što nije ni bilo osobitih izgleda.

Vođenje tako velike sluţbe nalik je funkciji gradonačelnika velike metropole.

"Ah, znaš kako to ide", rekla je Scarpetta. "Pojavi se spor i tijelo ne ode nikamo. Obustavit ćemo predaju tijela dok ne dobijemo upute iz Pravnog. Majci si pokazala snimku i što je onda bilo?"

"Pokušala sam, ali nije ju htjela ni pogledati. Kaţe da ţeli vidjeti kćer i da ne odlazi dok je ne vidi."

"Sada je u sobi za članove obitelji?"

"Ondje sam je ostavila. Fascikl sam stavila na vaš stol, kopije cjelokupne dokumentacije."

"Hvala. Pogledat ću čim dođem na kat. Ti je otprati do dizala, a ja ću riješiti stvari u tom dijelu", reče Scarpetta. "Moţda bi mogla reći dr. Edisonu da me neće biti na sastanku u tri.

Sastanak je zapravo već i počeo. Nadam se da ću ga još uhvatiti prije nego što pođe kući. On i ja moramo razgovarati o ovom slučaju."

"Reći ću mu." Rene je poloţila ruke na ručku čeličnih kolica. "Sretno večeras na televiziji."

"Reci da su mu poslane snimke mjesta događaja, ali da protokol obdukcije neću moći diktirati do sutra, kao ni dostaviti mu snimke."

"Vidjela sam najave emisije. Super izgledaju." Rene je i dalje govorila o televiziji. "Osim što ne podnosim Carley Crispin i onog stručnjaka za psihološko profiliranje koji je neprestano u toj emisiji, kako se ono zove...? Dr. Agee. Već mi je muka od njih i razgovora o Hannah Starr.

Mogla bih se okladiti da će vas Carley pitati o tome."

"CNN zna da ne razgovaram o aktivnim slučajevima."

"Mislite da je mrtva? Jer ja sam u to svakako uvjerena." Renein glas pratio je Scarpettu u dizalo. "Kao ona, kako se zove... na Arubi? Natalee? Ljudi nestaju zbog određenih razloga... jer je netko htio da nestanu."

Scarpetta je dobila čvrsta obećanja, Carley Crispin to joj ne bi učinila, ne bi se usudila.

Jer Scarpetta nije tek još jedan u nizu stručnjaka, netko tko dođe sa strane, rijetki gost, lice s ekrana, razmišljala je dok se dizalo uspinjalo. Ona je CNN-ova viša forenzična analitičarka i stoga je izvršnom producentu, Alexu Bachti, izričito rekla da ne moţe razgovarati, pa čak ni aludirati na Hannu Starr, prelijepu financijsku mogulicu koja je, kako se činilo, jednostavno isparila dan uoči Dana zahvalnosti, a posljednji je put navodno viđena kako izlazi iz nekog restorana u Greenwich Villageu i ulazi u ţuti taksi. Ako se dogodilo najgore, ako je mrtva, a tijelo joj se pojavi na području grada New Yorka, slučaj će biti u jurisdikciji ovog mrtvozorničkog ureda i na njemu bi mogla raditi Scarpetta.

Izišla je iz dizala u prizemlju i dugačkim hodnikom prošla kraj Odjela za posebne operacije, te kroz još jedna zaključana vrata ušla u predvorje, s naslonjačima i sofama

prekrivenima zagasitocrvenim i plavim materijalom, stolićima i drţačima za časopise, te boţičnim drvcem i menorom na prozoru koji je gledao na Prvu aveniju. U mramoru iznad prijemnog šaltera bile su uklesane riječi Taceant colloquia. Effugiat risus. Hie locus est ubi mors gaudet succurrere vitae. Neka razgovor isprazni utihne. Neka zamre svaki smijeh. Ovo je mjesto na kojem smrt radosno pritječe u pomoć ţivotu. S radija na podu iza šaltera čula se glazba, Eaglesi su izvodili stvar "Hotel California". Filene, jedna od pripadnica osiguranja, bila je zaključila da je prazno predvorje samo njezino i da ga smije ispuniti onim što je nazivala svojim stvarima. "... Moţeš se odjaviti bilo kada, ali nikad nećeš moći otići", pjevala je tiho Filene, ne uočavajući ironičnost tih riječi.

"Netko je u obiteljskoj sobi?" upitala je Scarpetta, zaustavivši se kraj šaltera.

"Oh, ispričavam se." Filene se sagnula i ugasila radio. "Ĉinilo mi se da se unutra ne čuje.

Ali sve je u redu. Mogu ja bez svojih stvari. Stvar je samo u tome da mi nakon nekog vremena postane toliko dosadno, shvaćate? Samo sjedim i sjedim, a ništa se ne događa."

Filene je ondje svakodnevno gledala isključivo nevesele stvari, a upravo je to, a ne dosada, vjerojatnije bio pravi razlog zbog kojeg je slušala energični pop-rock kad god joj se pruţala prilika, bilo da je radila na recepciji ili dolje, u uredu mrtvačnice. Scarpetti to nije smetalo, pod uvjetom da nitko od oţalošćenih ne čuje glazbu ili stihove koji bi mogli biti provokativni ili se tumačiti kao izraz nedostatka poštovanja.

"Reci gospođi Darien da dolazim", reče Scarpetta. "Treba mi još petnaestak minuta da provjerim par stvari i pogledam papirologiju. Ostavimo se tih stvari dok ona ne ode, moţe?"

Lijevo od predvorja nalazilo se administrativno krilo kompleksa koje je dijelila s dr.

Edisonom, dvoje izvršnih pomoćnika, te šeficom kabineta, koja je bila na medenome mjesecu i vratit će se nakon Nove godine. U zgradi staroj pola stoljeća, bez viška prostora, nije bilo lokacije na koju bi Scarpettu mogli smjestiti na drugi kat, gdje su stalno zaposleni patolozi imali svoje urede. Kad je boravila u gradu, radila je u nekadašnjoj šefovoj konferencijskoj dvorani u prizemlju, iz koje se pruţao pogled na ulaz u Ured glavnog mrtvozornika od tirkiznoplavih opeka u Prvoj aveniji. Otključala je vrata i ušla. Objesila je kaput, odloţila objed na stol i sjela pred računalo.

Otvorivši internetski preglednik, u polje za pretragu utipkala je BioGraph. Na vrhu ekrana pojavilo se pitanje Jeste li mislili: BioGraphy. Ne, nije. Biograph Records. Ni to nije traţila.

American Mutoscope and Biograph Company, najstarija filmska tvrtka u Americi, koju je 1895. osnovao jedan izumitelj zaposlen kod Thomasa Edisona, daleki predak glavnog mrtvozornika, iako se točno ne zna u kojem koljenu. Zanimljiva podudarnost. Ništa za BioGraph s velikim B i velikim G, onako kako je pisalo na poleđini neobičnog sata koji je Toni Darien imala na lijevome ručnom zglobu u trenutku kad je njezino tijelo jutros dopremljeno u mrtvačnicu.

U Stoweu, u Vermontu, padao je gust snijeg. Velike pahulje bile su mokre i teške i taloţile su se na granama balzamovaca i škotskih borova. Skijaške vučnice na Green Mountainu bile su tek tanke linije, gotovo nevidljive, tako zaustavljene i usred snjeţne oluje. Po takvom vremenu nitko se nije skijao, nitko nije radio ništa, osim boravio na toplome i u zatvorenome.

Helikopter Lucy Farinelli zapeo je u obliţnjem Burlingtonu. Barem je bio na sigurnome, u hangaru, no ona i pomoćnica njujorškog okruţnog tuţitelja Jaime Berger neće se nikamo maknuti još pet sati, moţda i više, svakako ne prije devet navečer, kada bi oluja već trebala odmaknuti prema jugu. Uvjeti će tada već biti u skladu s pravilima za siguran let, s maksimumom od preko devetsto metara visine, vidljivošću od osam ili više kilometara, vjetrom s naletima od trideset čvorova iz smjera sjeveroistoka. Imat će vraški jak vjetar u leđa pri povratku kući u New York, te bi onamo trebale stići na vrijeme da obave sve što trebaju, no Bergerica je bila neraspoloţena, cijeli je dan provela u drugoj sobi, na telefonu, nije čak ni pokušavala biti ljubazna. Iz njezina kuta, vjetar ih je ondje zatočio dulje nego što su planirale, a budući da je Lucy pilot, ona je i kriva. Nije bilo vaţno što su pogriješili meteorolozi, što su se dvije manje oluje iznad kanadskog Saskatchewana udruţile u jednu, te se stopile s arktičkom zračnom masom i stvorile svojevrsno malo meteorološko čudovište.

Lucy je stišala zvuk videozapisa s YouTubea, bubnjarskog sola Micka Fleetwooda u stvari "World Turning", snimke uţivo s koncerta iz 1987. godine. "Ĉuješ me sada?" rekla je u slušalicu svojoj teti Kay. "Signal je ovdje podosta loš, a ni vrijeme nije baš neko..."

"Puno je bolje. Kako si?" Scarpettin glas odzvanjao je u Lucynoj donjoj vilici.

"Zasada nisam ništa pronašla. A to je čudno."

Lucy je imala uključena tri MacBooka. Svi ekrani bili su podijeljeni na kvadrante, prikazujući najnovije podatke zrakoplovnog meteorološkog centra, nizove podataka dobivenih neuronskim pretraţivanjem mreţe, linkove koji su joj pokazivali da bi je mogli odvesti do zanimljivih stranica, e-mail Hanne Starr, Lucyn e-mail, kao i snimke sigurnosne kamere na kojima je glumac Hap Judd nosio zaštitnu medicinsku odjeću u bolnici Park General prije nego što je postao slavan.

"Sigurna si u naziv?" upitala je, pogledom prelazeći preko ekrana, dok su joj misli samo preskakivale s teme na temu.

"Znam samo što piše na poleđini." Scarpettin glas, ozbiljan i uţurban. "BioGraph."

Ponovila je naziv slovo po slovo. "I serijski broj. Moţda to neće pronaći uobičajeni softver koji pretraţuje internet. To je kao s virusima. Ako ne znaš što traţiš, to nećeš ni pronaći."

"Ovo nije poput antivirusnog softvera. Pretraţivači kojima se sluţim ne temelje se na softveru. Pretraţujem na temelju otvorenog koda. Ne pronalazim BioGraph jer nije na internetu.

Nema ničega objavljenog o tome. Ni na forumima, ni na blogovima, ni u bazama podataka, nigdje."

"Molim te, nemoj nešto hakirati", rekla je Scarpetta.

"Samo koristim slabosti operativnih sustava."

"Da, a ako su straţnja vrata otključana, pa uđeš u nečiju kuću, to nije neovlašten ulazak."

"BioGraph se nigdje ne spominje, jer bih ga inače već pronašla." Lucy se nije kanila upustiti u njihovu uobičajenu raspravu o tome kako cilj opravdava sredstva.

"Ne vidim kako bi to bilo moguće. Taj sat izgleda vrlo napredno i profinjeno, a ima čak i priključak za USB. Moraš ga puniti, po svoj prilici na računalu. Pretpostavljam da je bio podosta skup."

"Ne pronalazim ga ni ako traţim sat, ni nekakav uređaj, ni nešto treće." Lucy je gledala kako rezultati pretrage promiču po ekranu, dok su njezini programi za neuronsku pretragu sortirali beskonačne nizove ključnih riječi, stoţernih tekstova, vrsta datoteka, URL-a, tagova, emailova i IP-adresa. "Traţim i ne vidim ništa čak ni slično tome što si opisala."

"Mora postojati neki način na koji je moguće doznati o čemu se radi."

"Ali nije ništa. To ti i pokušavam reći", reče Lucy. "Ne postoji BioGraphov sat ili uređaj, ili nešto slično što bi i pribliţno moglo odgovarati tome što je na ruci imala Toni Darien. Njezin BioGraphov sat ne postoji."

"Kako to misliš?" "Ţelim reći da ne postoji na internetu, unutar komunikacijske mreţe, ili, metaforički, u cyber-prostoru. Drugim riječima, BioGraphov sat ne postoji u virtualnome svijetu", reče Lucy.

"Ako fizički pogledam tu stvar, o čemu god točno bila riječ, vjerojatno ću je prokljuviti. Osobito ako si u pravu i ako je riječ o nekom uređaju za prikupljanje podataka."

"To nije moguće dok ga posve ne obrade u laboratorijima."

"Sranje, nemoj im dopustiti da izvade odvijače i čekiće", reče Lucy.

"Samo uzimaju eventualne tragove DNK. Policija je već uzela otiske. Ništa. Molim te reci Jaime da me moţe nazvati kad joj bude zgodno. Nadam se da se barem malo zabavljate. Ţao mi je što trenutačno nemam vremena za brbljanje."

"Reći ću joj ako je vidim."

"Nije s tobom?" upita Scarpetta oprezno.

"Slučaj Hannah Starr i sada još ovo. Jaime je malo zauzeta, muči je mnogo toga. Barem ti moraš znati kako je to." Lucy nije pokazala interes za razgovor o privatnome ţivotu.

"Nadam se da je lijepo proslavila rođendan."

Lucy o tome nije ţeljela razgovarati. "Kakvo je kod vas vrijeme?"

"Vjetrovito i hladno. Oblačno."

"Očekuje vas još više kiše, moţda i snijega sjeverno od grada", reče Lucy. "Do ponoći bi se trebalo raščistiti, jer sustav slabi, a kreće se prema vama."

"Nadam se da vas dvije ostajete gdje jeste."

"Ako ne izvučem helikopter, ona će traţiti pseće saonice."

"Nazovi me prije nego što krenete i molim te da budeš oprezna", reče Scarpetta. "Moram ići, moram razgovarati s majkom Toni Darien. Nedostaješ mi. Hoćemo na večeru, nešto zajedno organizirati i to ubrzo?"

"Svakako", reče Lucy.

Prekinula je vezu i ponovno pojačala zvuk na YouTubeu. Mick Fleetwood i dalje je ţestoko udarao po bubnjevima. S objema rukama na MacBookovima, kao da i sama sudjeluje na nekom rock-koncertu i svira solo na klavijaturama, otvorila je najnovije vremenske podatke, a zatim i e-mail koji je upravo pristigao na adresu Hanne Starr. Ljudi su tako čudni. Ako znaš da je netko nestao i da je moţda čak i mrtav, zašto mu i dalje šalješ mail? Lucy se pitala je li suprug Hanne Starr, Bobby Fuller, toliko glup da mu nije palo na pamet da bi njujorška policija i Ured okruţnog tuţitelja mogli pratiti njezinu poštu ili za to angaţirati nekog forenzičnog računalnog stručnjaka poput Lucy. Tijekom protekla tri tjedna Bobby je svakodnevno slao poruke nestaloj supruzi. Moţda točno zna što radi, moţda ţeli da predstavnici zakona vide što

piše svojoj bien-aimee , svojoj chouchou , svojoj amore mio, ljubavi svog ţivota. Ako ju je ubio, ne bi joj pisao ljubavne poruke, zar ne? Šalje: Bobby Fuller Poslano: Ĉetvrtak, 18. prosinca, 15:24 Prima: Hannah Naslov: Non posso vivere senza di te Malena moja, nadam se da si na nekom sigurnom mjestu i da sad čitaš moje riječi. Srce mi leti na krilima moje duše i pronalazi te gdje god bila. Nemoj zaboraviti. Ne mogu ni jesti ni spavati.

B. Lucy je provjerila njegovu IP-adresu, koju je sad već prepoznavala na prvi pogled. Stan Bobbyja i Hanne u North Miami Beachu, gdje on kopni i sahne dok se skriva od medija u raskošnoj palači, u okruţenju koje je Lucy bilo i predobro poznato - ne tako davno zapravo je u toj istoj kući bila s njegovom draţesnom kradljivicom od supruge. Kad god bi vidjela Bobbyjev e-mail i pokušala dokučiti što i kako taj čovjek razmišlja, Lucy se pitala kako bi se doista osjećao da vjeruje da je Hannah mrtva.

Ili moţda zna da je mrtva ili zna da nije mrtva. Moţda točno zna što joj se dogodilo jer s time zapravo ima neke veze. Lucy o tome nije imala pojma, no kad se pokušala postaviti u njegovu ulogu i osjetiti da joj je stalo, to nije mogla učiniti. Bilo joj je vaţno jedino to da je Hannah poţnjela ono što je posijala ili u konačnici učinila, prije, a ne kasnije. Zasluţila je mračnu sudbinu koja ju je moţda snašla, uzaludno je utrošila Lucyno i vrijeme i novac, a sada krade nešto još dragocjenije. Tri tjedna Hanne. Ništa s Bergericom. Ĉak i kad su ona i Lucy zajedno, nekako su odvojene. Lucy je obuzimao strah. U sebi je kiptjela. U pojedinim trenucima imala je dojam da bi mogla učiniti nešto uţasno.

Bobbyjevu najnoviju poruku proslijedila je Bergerici, koja je bila u susjednoj sobi i hodala uokolo. Zvuk njezinih koraka na drvenome podu. Lucy je zaintrigirala jedna web adresa koja je počela bljeskati u jednom kvadrantu na jednome ekranu. "Što je sad to?" rekla je, obraćajući se praznoj dnevnoj sobi kuće koju je bila unajmila za odmor kojim je iznenadila Bergericu povodom rođendana. Bilo je to ultraluksuzno turističko mjesto s brzom beţičnom vezom, kaminima, krevetima s perjem, te najprofinjenijom posteljinom. Ondje su imale sve osim onoga čemu je izlet trebao posluţiti - prisnosti, ljubavi i zabave - a Lucy je za to krivila Hannu, krivila Hapa Judda, krivila Bobbyja, krivila sve. Lucy je imala dojam da je svi oni nekako progone, a da je Bergerica ne ţeli.

"Ovo je već smiješno", rekla je Bergerica kad je ušla u njezinu sobu, misleći na svijet izvan prozora, gdje je sve bilo bijelo, gdje su se kroz snijeg koji je padao poput guste koprene nazirali tek obrisi drveća i krovova. "Hoćemo li se ikada izvući odavde?" "što je sad ovo?" promumljala je Lucy, pa je kliknula na jedan link.

Pretraţivanje IP-adrese dovelo je do pronalaska jedne stranice na serveru Centra za forenzičnu antropologiju Sveučilišta Tennessee.

"S kim si to razgovarala?" upita Bergerica.

"S tetom. A sad razgovaram sa sobom. Moram s nekim razgovarati."

Bergerica je samo prešla preko tog uboda i nije se namjeravala ispričati za nešto za što bi rekla da ne moţe biti drukčije. Ona nije kriva što je Hannah Starr nestala, a Hap Judd je perverznjak koji bi mogao imati određene informacije. I kao da joj to nije dovoljno odvlačilo pozornost, sada je još sinoć u Central Parku ubijena jedna dţogerica. Bergerica kani reći Lucy da mora imati više razumijevanja. Ne smije biti tako sebična. Mora odrasti i prestati biti nesigurna i zahtjevna.

"Moţemo li bez tih bubnjeva?" Bergericu su ponovno počeli mučiti napadaji migrene. Sve češće.

Lucy je isključila YouTube i dnevnom sobom zavladala je tišina. Ĉuo se tek plinski plamen u ognjištu. Ona je rekla: "Samo još više tih bolesnih stvari."

Bergerica je stavila naočale i nagnula se prema njoj i ekranima, da bolje pogleda. Mirisala je po ulju za kupanje Amorvero, a bila je i bez šminke, koja joj nije bila potrebna. Kratka tamna kosa bila je nepočešljana i bila je vraški seksi u toj crnoj trenirci, ispod koje nije imala ništa, otkopčanog patentnog zatvarača na jakni, tako da se vidio velik dio dekoltea, iako time nije kanila prenijeti nikakvu poruku. Lucy nije bila posve sigurna u vezi s time što Bergerica misli i gdje posljednjih dana provodi najveći dio vremena, samo je znala da nije prisutna - barem u emotivnome smislu. Lucy ju je ţeljela zagrliti, pokazati joj što su imale, kako im je bilo.

"Gleda stranice Body Farma, a sumnjam da je razlog to što se ţeli ubiti i donirati tijelo znanosti", reče Lucy.

"O kome govoriš?" Bergerica je čitala tekst na ekranu jednog MacBooka, bio je to neki obrazac s naslovom: Centar za forenzičnu antropologiju Sveučilište Tennessee, Knoxville Upitnik za doniranje organa "Hap Judd", reče Lucy. "Njegova IP-adresa povezala ga je s ovom stranicom jer se upravo posluţio laţnim imenom da naruči... Samo trenutak, da vidimo što smjera taj ljigavac. Slijedimo njegov trag." Otvarala je internetske stranice. "Do ovoga. Prodaja softvera FORDISC. Interaktivni računalni program koji radi u Windowsima. Klasifikacija i identifikacija ostataka kostura. Tip je zbilja morbidan. To nije normalno. Kaţem ti da kod njega mora biti nešto..."

"Budimo iskreni. Nešto si pronašla jer nešto traţiš", reče Bergerica, kao da ţeli reći da Lucy nešto skriva. "Pokušavaš pronaći dokaze o nečemu na što gledaš kao na zločin."

"Pronalazim dokaze jer ih on ostavlja", uzvrati Lucy. Već su se tjednima prepirale oko Hapa Judda. "Ne znam zašto si toliko rezervirana. Misliš da sve to nekako izmišljam?"

"S njim ţelim razgovarati u vezi s Hannom Starr, a ti ga ţeliš razapeti." "Ţeliš li ga navesti na to da progovori, moraš ga vraški dobro prestrašiti. Osobito bez nazočnosti kakvog prokletog odvjetnika. A ja sam uspjela postići upravo to, doći do toga što ţeliš."

"Ako se ikada izvučemo odavde, a on se pojavi." Bergerica se udaljila od ekrana i zaključila: "Moţda se igra kakvog antropologa, arheologa, istraţivača u novome filmu. U nekim

Otimačima izgubljenog kovčega ili nekom drugom od sličnih filmova s mumijama, grobnicama i drevnim prokletstvima."

"Da", reče Lucy. "Uţivljavanje u ulogu, totalni ulazak u novi izopačeni lik, pisanje još jednog od onih njegovih beskonačno jadnih scenarija. To će mu biti alibi kad ga nagazimo u vezi s Općom bolnicom Park i njegovim neobičnim interesima." ”Mi ga sigurno nećemo nagaziti. Ja ću ga nagaziti. Ti nećeš učiniti ništa, osim što ćeš mu pokazati do čega smo došli tvojom kompjutorskom pretragom. Razgovor ćemo voditi Marino i ja."

Lucy će se kasnije javiti Peteu Marinu, kad više ne bude opasnosti da bi razgovor mogla načuti i Bergerica. On nema nimalo poštovanja prema Hapu Juddu i nipošto ga se ne boji.

Marinu nimalo ne smeta kad treba istraţivati ili zatvoriti neku poznatu osobu. Ĉinilo se da se Bergerica nekako boji Judda, a Lucy to nije bilo jasno. Nikada prije nije vidjela da je netko zastrašio Bergericu.

"Dođi ovamo." Lucy ju je privukla i posjela u krilo. "Što se događa s tobom?" Ustima i nosom prelazila je po njezinim leđima, uvlačila joj ruke pod gornji dio trenirke. "Što te toliko uznemirilo? Večer će biti naporna. Trebale bismo odrijemati."

Grace Darien imala je dugačku tamnu kosu i isti onakav prćasti nos i pune usne kao i njezina ubijena kći. U crvenom vunenom kaputu zakopčanome do brade izgledala je maleno i jadno dok je stajala pred prozorom s kojeg se pruţao pogled na crnu ţeljeznu ogradu i opeke bolnice Bellevue prekrivene sasušenim bršljanom. Nebo je bilo olovnosivo.

"Gospođa Darien? Ja sam doktorica Scarpetta." Ušla je u prostoriju namijenjenu članovima obitelji i zatvorila vrata.

"Moguće je da je sve ovo nekakva pogreška." Gospođa Darien udaljila se od prozora, a ruke su joj nezaustavljivo drhtale. "Nekako neprestano razmišljam o tome da ovo ne moţe biti kako treba. To je nemoguće. To je netko drugi. Kako mogu biti sigurna?" Sjela je za drveni stolić u blizini automata s vodom, nepomična i bezizraţajna lica, s iskricom uţasa u očima.

"Preliminarnu identifikaciju vaše kćeri obavili smo na temelju osobnih predmeta koje je pronašla policija." Scarpetta privuče stolicu i sjedne joj nasuprot. "Vaš je bivši suprug također pogledao fotografiju."

"Fotografiju snimljenu ovdje."

"Da. Molim vas, dopustite mi da vam kaţem koliko mi je ţao."

"Je li uspio spomenuti i da se s njom vidi tek jednom ili dvaput godišnje?"

"Usporedit ćemo podatke o zubima i u slučaju potrebe analizirati DNK", reče Scarpetta.

"Mogu vam zapisati informacije o zubaru. Još je kod mog zubara." Grace Darien počela je prekopavati po torbici, iz koje su poispadali ruţ za usne i ogledalce. "Detektivka s kojom sam napokon razgovarala kad sam stigla kući i primila poruku... Ne sjećam se kako se zvala...

Potom je nazvao jedan drugi detektiv. Muškarac. Mario, Marinaro." Glas joj je drhtao, a ubrzanim treptanjem susprezala je suze. Izvadila je maleni blok i kemijsku olovku.

"Pete Marino?"

Nešto je naţvrljala, pa je istrgnula listić, nespretno petljajući oko svega, kao da su joj prsti paralizirani. "Ne znam zubarov broj napamet. Ovdje imate ime i adresu." Gurnula je papirić prema Scarpetti. "Marino. Da, moguće."

"On je detektiv u njujorškoj policiji i radi za ured pomoćnice okruţnog tuţitelja Jaime Berger. Njezin ured vodit će istragu." Scarpetta je adresu spremila u fascikl koji joj je bila ostavila Rene.

"Rekao je da idu u Tonin stan po četku za kosu i četkicu za zube. To su već vjerojatno učinili, ne znam, nitko mi više nije rekao ništa", nastavila je gospođa Darien, drhtava i isprekidana glasa. "Policija je prvo razgovarala s Larryjem jer mene nije bilo kod kuće. Bila sam s mačkom kod veterinara. Morala sam je dati uspavati, moţete uopće zamisliti kakva je to podudarnost... Eto, to sam radila kad su me pokušali pronaći. Onaj detektiv iz tuţiteljičina ureda rekao je da se njezin DNK moţe izvući iz stvari u njezinu stanu. Nije mi jasno kako moţete biti sigurni da se radi o njoj kad još niste proveli ta ispitivanja."

Scarpetta nije ni najmanje sumnjala u identitet Toni Darien. Vozačka dozvola i ključevi stana pronađeni su u dţepu jakne od flisa dopremljene zajedno s njezinim tijelom. Rendgenske snimke tijela pokazale su zarasle prijelome ključne kosti i desne ruke, a te stare ozljede poklapale su se s ozljedama koje je Toni zadobila prije pet godina, kad ju je, prema podacima njujorške policije, s bicikla oborio automobil.

"Rekla sam joj što mislim o dţogiranju u gradu", nastavila je gospođa Darien. "Ne znam vam ni reći koliko puta, ali nikada nije trčala nakon mraka. Ne znam zašto bi trčala po kiši. Mrzi trčati po kiši, osobito kad je hladno. Mislim da je došlo do neke pogreške."

Scarpetta joj je pribliţila kutiju s papirnatim maramicama i rekla: "Ţeljela bih vam postaviti nekoliko pitanja, prijeći nekoliko stvari prije nego što je pogledamo. Nemate ništa protiv?"

Nakon što je pogledaju, Grace Darien neće biti sposobna za razgovor. "Kad ste posljednji put imali kontakt s kćeri?"

"U utorak ujutro. Ne mogu vam reći kada točno, no vjerojatno oko deset. Nazvala sam je, pa smo malo čavrljale."

"Prije dva dana, šesnaestog prosinca."

"Da." Obrisala je oči.

"Otada ništa? Nije bilo telefonskih poziva, ostavljenih poruka, e-mailova?"

"Nismo razgovarale svaki dan, niti smo svakodnevno slale mailove, ali poslala mi je SMS. Mogu vam pokazati." Posegnula je za torbicom. "To sam vjerojatno trebala reći i onom detektivu. Kako ste ono rekli da se zove?"

"Marino."

"Zanimao ga je njezin e-mail, jer je rekao da će ga morati pogledati. Rekla sam mu kako glasi adresa, no, dakako, ja joj ne znam lozinku." Stala je traţiti telefon i naočale. "Nazvala sam Toni u utorak ujutro, pitala je ţeli li puricu ili šunku. Za Boţić. Ni jedno ni drugo. Rekla je da će moţda donijeti ribu, a ja sam joj rekla da ću nabaviti što god ona ţeli. Bio je to tek običan razgovor, uglavnom o takvim stvarima, budući da kući dolaze i njezina dva brata. Svi smo zajedno na Long Islandu." U međuvremenu je izvadila telefon i stavila naočale, te je drhtavih ruku nešto pretraţivala. "Ondje ţivim. U Islipu. Radim kao bolničarka u bolnici Mercy." Pruţila je telefon Scarpetti. "To mi je sinoć poslala." Uzela je još nekoliko maramica iz kutije.

Scarpetta je pročitala SMS: Od: Toni I dalje pokušavam dobiti slob dane ali Boţić je sulud. Moram pronaći zamjenu a nitko ne ţeli osobito zbog termina. Pusa Br. 917 / 555-1487 Primljeno: Sri, 17. pros., 20:07 Scarpetta upita: "A taj broj koji počinje s devet jedan sedam, to je broj vaše kćeri?"

"To joj je mobitel."

"Moţete li mi reći na što se odnose te njezine riječi?" Sve to svakako će prenijeti Marinu.

"Radi noću i vikendom, pa pokušava pronaći nekoga tko će je zamijeniti kako bi tijekom blagdana bila malo slobodna", odgovorila je gospođa Darien. "Dolaze joj braća."

"Vaš je bivši suprug rekao da je radila kao konobarica u Hell's Kitchenu ."

"Da, to je tipično za njega, kao da posluţuje hranu ili peče pljeskavice. Radi u salonu High Roller Lanesa, vrlo zgodnoga mjesta, vrlo otmjenoga. To nipošto nije tipična kuglana. Ţeli jednog dana otvoriti vlastiti restoran u nekom velikom hotelu u Las Vegasu, Parizu ili Monte Carlu."

"Je li i sinoć radila?"

"Srijedom obično ne radi. Od ponedjeljka do srijede obično je slobodna, a onda od četvrtka do nedjelje radi i prekovremeno."

"Znaju li njezina braća što se dogodilo?" upita Scarpetta. "Ne bih voljela da za to doznaju iz vijesti."

"Larry im je vjerojatno rekao. Ja bih na njegovu mjestu pričekala. Sve to moţda nije točno."

"Bilo bi dobro da pripazimo na sve koji to moţda ne bi trebali doznati iz vijesti." Scarpetta se trudila da pokaţe što više obzirnosti. "A dečko? Netko tko joj u ţivotu znači više od ostalih?"

"Pa, to sam se i ja pitala. U rujnu sam je posjetila u njezinu stanu, a na krevetu je imala hrpe plišanih ţivotinja i mnogo parfema i sličnih stvari, a baš se nije htjela izjasniti u vezi s time odakle je sve to. Za Dan zahvalnosti neprestano je slala SMS-ove, čas presretna, čas zlovoljna.

Znate kako se ljudi ponašaju kad su ludo zaljubljeni. Znam da na poslu upoznaje mnogo ljudi, mnogo vrlo privlačnih i uzbudljivih muškaraca."

"Je li moguće da se povjerila vašem bivšem suprugu? Ispričala mu, primjerice, da ima dečka?"

"Nisu bili bliski. Vi ne razumijete zašto on to radi, što Larry zapravo smjera. Sve to čini da se osveti meni i da stvori dojam da je briţan otac, a ne pijanac, kompulzivni kockar koji je napustio obitelj. Toni ni u snu ne bi ţeljela biti kremirana, a ako se dogodilo najgore, povjerit ću je pogrebnome društvu koje se pobrinulo i za moju majku, Levine i sinovi."

"Naţalost, Ured glavnog mrtvozornika ne moţe izručiti tijelo dok vi i gospodin Darien ne riješite spor oko pitanja Toninih ostataka", reče Scarpetta.

"Ne moţete valjda slušati njega. Napustio je Toni još dok je bila beba. Zašto bi itko slušao njega?"

"Zakon nalaţe da se takvi sporovi moraju riješiti, ako ne drukčije, onda i sudskim putem, prije izručenja tijela", reče Scarpetta. "Ţao mi je. Znam da vam sada najmanje od svega trebaju frustracije i novi razlozi za uzrujavanje."

"Odakle mu pravo da se odjednom pojavi nakon dvadeset i nešto godina, da postavlja zahtjeve, traţi njezine osobne predmete. Da se oko toga sa mnom svađa u predvorju i onoj djevojci govori da ţeli Tonine stvari, sve što je imala kod sebe kad su je dovezli, iako to moţda i nije ona. I govori tako uţasne, bezdušne stvari! Bio je pijan i u takvom je stanju pogledao snimku. I vi se pouzdajete u to? O, Boţe. Što ću vidjeti? Recite mi, da se pripremim."

"Vaša kći preminula je od udarca tupim predmetom koji joj je razbio lubanju i ozlijedio mozak", reče Scarpetta.

"Netko ju je udario po glavi." Glas joj je zadrhtao, a zatim se slomila i zaplakala.

"Pretrpjela je snaţan udarac u glavu. Da." "Koliko? Samo jedan?"

"Gospođo Darien, na samome početku moram vas upozoriti da je sve što vam kaţem strogo povjerljivo, te da sam duţna iskazati oprez i pomnu prosudbu u svemu o čemu nas dvije sada razgovaramo", reče Scarpetta. "Presudno je vaţno da se ne objavi ništa što bi moglo pomoći napadaču na vašu kćer i što bi mu omogućilo da se izvuče bez zasluţene kazne za ovaj stravični zločin. Nadam se da to razumijete. Ĉim završi policijska istraga, moţemo dogovoriti ponovni susret, pa ćemo razgovarati o svim pojedinostima koje vas zanimaju."

"Toni je sinoć dţogirala na sjevernoj strani Central Parka? Kao prvo, što je radila ondje?

Je li ikome palo na pamet da se upita tako nešto?"

"Svi mi postavljamo bezbrojna pitanja, ali, naţalost, zasada imamo vrlo malo odgovora", odgovori Scarpetta. "Ali koliko sam ja shvatila, vaša kći ima stan u Upper East Sideu, u Drugoj aveniji. A to je oko dvadeset ulica od mjesta na kojem je pronađena, što za gorljivog trkača i nije osobito daleko."

"Ali to je bilo u Central Parku nakon spuštanja mraka. U blizini Harlema, po mraku. Ni u snu ne bi nakon spuštanja mraka trčala takvim dijelom grada. I mrzila je kišu. Mrzila je hladnoću. Je li je netko zaskočio s leđa? Je li bilo borbe? O, Boţe presveti."

"Podsjetit ću vas na to što sam rekla o pojedinostima, o oprezu o kojem sada moramo voditi računa", odgovori Scarpetta. "Mogu vam reći da nisam naišla na očite znakove borbe. Ĉini se da je Toni zadobila udarac u glavu, zbog čega je došlo do velike kontuzije i obilnog krvarenja u mozgu, a to ukazuje na vrijeme preţivljavanja dovoljno dugo za značajnu reakciju tkiva."

"Ali nije mogla biti svjesna..."

"Nalazi ukazuju na određeno vrijeme preţivljavanja, ali ne, nije mogla biti pri svijesti.

Moguće je da uopće nije bila svjesna toga što se dogodilo, napada. To nećemo pouzdano znati dok ne dobijemo rezultate određenih ispitivanja." Scarpetta je otvorila fascikl i izvadila obrazac o ranijim bolestima, te ga poloţila pred gospođu Darien. "Ovo je ispunio vaš bivši suprug. Bila bih vam zahvalna kad biste pregledali unijete podatke."

Dok ga je čitala, dokument se u rukama gospođe Darien tresao.

"Ime, adresa, mjesto rođenja, ime roditelja. Molim vas da mi kaţete trebamo li što ispraviti", reče Scarpetta. "Je li imala povišen krvni tlak, dijabetes, hipoglikemiju, psihičke probleme... je li, primjerice, bila trudna."

"Kod svega je označio ne. Što on, dovraga, uopće zna?"

"Nije bilo depresije, ćudljivosti, promjena ponašanja koja bi vam mogla izgledati čudno."

Scarpetta je mislila na onaj BioGraphov sat. "Je li imala problema sa spavanjem? Je li se kod nje zbivalo išta što je bilo drukčije od prošlosti? Rekli ste da je u posljednje vrijeme moţda bila nekako potištena."

"Moţda problemi s dečkom ili s nečim na poslu, s obzirom na ovakvu ekonomsku situaciju. Neke su od njezinih kolegica dobile otkaz", reče gospođa Darien. "Uhvati je neraspoloţenost, kao i sve ljude. Osobito u ovo doba godine. Ne voli zimsko vrijeme."

"Znate li moţda za kakve lijekove?"

"Koliko znam, samo sredstva koja se mogu dobiti bez recepta. Vitamini. Uvijek dobro pazi na sebe."

"Zanima me tko bi mogao biti njezin internist, liječnik ili liječnici. Gospodin Darien taj dio nije ispunio."

"On to ne moţe znati. Nikada nije dobivao račune. Toni ţivi samostalno još od studija, a ja točno ne znam tko joj je liječnik. Nikad nije bolesna, ima više energije od bilo koje meni poznate osobe. Uvijek je u pokretu."

"Znate li moţda za neki nakit koji je redovito nosila? Moţda neko prstenje, narukvica, ogrlica koju je rijetko skidala?" upita Scarpetta.

"Ne znam."

"A ručni sat?"

"Ne bih rekla."

"Nešto što izgleda kao crni sportski digitalni sat? Veliki crni sat? To vam se čini poznatim?"

Gospođa Darien odmahnula je glavom.

"Slične satove viđala sam kad ljudi sudjeluju u određenim istraţivanjima. Uvjerena sam da ste i vi na poslu viđali takve stvari. Satovi koji prate rad srca ili koje nose ljudi s, primjerice, poremećajima spavanja", reče Scarpetta.

U očima gospođe Darien bljesnula je nada.

"A kad ste Toni vidjeli za Dan zahvalnosti..." reče Scarpetta. "Je li tada moţda nosila sat kakav sam upravo opisala?"

"Nije." Gospođa Darien odmahnula je glavom. "To vam i ţelim reći. To moţda nije ona.

Nikada nisam vidjela da nosi nešto slično."

Scarpetta ju je upitala bi li sada ţeljela vidjeti tijelo, pa su ustale i ušle u susjednu prostoriju, malenu i gotovo posve ogoljenu, uz tek nekoliko fotografija njujorških vizura i nebodera na blijedozelenim zidovima. Prozor za promatranje nalazio se pribliţno u visini struka, otprilike u visini lijesa na postolju, a s druge strane nalazio se čelični zaslon - bila su to zapravo vrata dizala koje je Tonino tijelo dovezlo iz mrtvačnice.

"Prije nego što otvorim zaslon, objasnit ću vam što ćete vidjeti", reče Scarpetta. "Ţelite li sjesti?"

"Ne. Ne, hvala. Stajat ću. Spremna sam." Oči su joj bile razrogačene i pune panike.

Ubrzano je disala.

"Pritisnut ću jednu tipku." Scarpetta je pokazala prema ploči na zidu na kojoj su se nalazile tri tipke, dvije crne i jedna crvena, stare tipke za dizalo. "A kad se zaslon otvori, tijelo će biti odmah iza njega."

"Da. Razumijem. Spremna sam." Jedva je izgovarala riječi koliko je bila prestrašena, drhteći kao da se smrzava, jedva hvatajući dah, kao nakon velikog napora.

"Tijelo je na kolicima u dizalu, s druge strane prozora. Glava će joj biti ovdje, s lijeve strane. Preostali je dio tijela pokriven."

Scarpetta je pritisnula najvišu crnu tipku, a čelična vrata rastvorila su se uz glasan zveket.

S druge strane izgrebenog pleksiglasa Toni Darien bila je prekrivena plavim pokrovom, blijeda lica, zatvorenih očiju, bezbojnih i suhih usana, dugačke, tamne kose još uvijek vlaţne od ispiranja. Njezina je majka dlanovima pritisnula prozor. Tako se pridrţavajući, počela je vrištati.

2 PETE MARINO BIO JE UZNEMIREN DOK JE RAZGLEDAVAO JEDNOSOBNI stan, pokušavao iščitati karakter i atmosferu, intuitivno nastojao spoznati što mu sve moţe pokazati.

Mjesta događaja nalik su mrtvacima. Mogu reći mnogo, samo ako razumijete njihov nijemi jezik, a njemu je već na prvi pogled zasmetalo to što nije bilo ni prijenosnog računala ni mobitela Toni Darien, iako su im punjači bili uključeni u utičnicu. I dalje ga je kopkalo to što se činilo da ne nedostaje ništa drugo, da je sve na svome mjestu, a da policija sada već smatra da stan nema nikakve veze s njezinim ubojstvom. Ipak, on je nekako slutio da je netko bio u njemu. Nije znao zašto to sluti, bio je to tek jedan od onih predosjećaja koji bi ga obuzeli u području ispod potiljka, kao da ga nešto promatra ili mu pokušava privući pozornost, a on ne vidi o čemu je riječ.

Marino se vratio u hodnik, gdje je policajac u uniformi čuvao stan. Onamo nije smio ući nitko tko nije imao dopuštenje Jaime Berger. Ona je ţeljela da stan bude posve nedostupan sve dok se ne uvjeri da joj iz njega ne treba više ništa, u vezi s tim bila je vrlo odlučna u telefonskom razgovoru s Marinom, ali je jednako tako i proturječila samoj sebi. Nemoj se previše baviti njezinim stanom, ali smatraj ga i mjestom zločina. Kako se onda točno postaviti prema tom stanu? Marino je imao preveliko iskustvo da bi obraćao previše pozornosti na ikoga, pa tako i na svoju šeficu. Radio je po svome. Što se njega ticalo, stan Toni Darien poprište je zločina i on će pretraţiti svaki kvadratni centimetar u njemu.

"Znaš kako ćemo", rekao je Marino policajcu pred vratima čije je prezime glasilo Mellnik.

"Moţda bi bilo dobro da nazoveš Bonnellicu. S njom bih se trebao čuti oko laptopa koji nedostaje, kao i mobitela, moram se uvjeriti da ih ona nije odnijela."

Bonnellica je bila istraţiteljica njujorške policije koja je tog dana već pretraţila stan u društvu tehničara jedinice za istraţivanje mjesta zločina.

"Ti nemaš telefon?" Mellnik se bio naslonio na zid u loše osvijetljenome hodniku. U blizini, kraj stuba, nalazila se sklopiva stolica.

Kad Marino ode, Mellnik će stolicu vratiti u stan i sjediti na njoj dok ne zatreba stanku za nuţnik ili dok mu u ponoć ne dođe zamjena. Jebeno ušljiv posao. Netko i to mora odraditi.

"Imaš tako puno posla?" reče Marino.

"To što ovdje stojim s palcem u dupetu ne znači da nemam posla. Vrijedno razmišljam."

Taj niski tip građen poput metka kucnuo se po crnoj kosi zalizanoj gelom. "Pronaći ću je, ali kao što sam ti rekao... Kad sam došao ovamo, tip kojeg sam zamijenio nije prestajao pričati o tome, o svemu što su rekli ljudi zaduţeni za analizu mjesta zločina. Kao na primjer: Gdje joj je telefon? Gdje joj je laptop? Ali ne smatraju da je netko došao ovamo i pokupio ih. O tome nema dokaza. Meni se čini da je prilično jebeno očito što joj se dogodilo. Zašto ljudi i dalje noću trče parkom, osobito ţene? Pa si ti misli."

"A vrata su bila zaključana kad su Bonnellica i forenzičari došli ovamo?"

"Rekao sam ti: otključao ih je nadstojnik zgrade, tip po imenu Joe, ţivi u prizemlju, na suprotnome kraju." Pokazao je rukom u tom smjeru. "I sam vidiš. Nema tragova o tome da je netko nešto petljao s bravom, provalio. Vrata su bila zaključana, rolete spuštene, sve na svome

mjestu, normalno. Tako mi je rekao tip koji je ovdje bio prije mene, a on je vidio što su radili tehničari, sve je vidio i čuo."

Marino je pregledao ručicu na vratima i bravu, dodirujući ih rukom na koju je bio navukao rukavicu. Iz dţepa je izvadio baterijsku svjetiljku, pomno gledajući, ali ne vidjevši očite znakove nasilnog ulaska. Mellnik je bio u pravu. Ĉinilo se da ništa nije oštećeno i da ništa nema svjeţe ogrebotine.

Marino reče: "Pronađi mi Bonnellicu, nazovi i dispečera, tako da čujem direktno. Jer će me o tome ispitivati pedeset puta kad se šefica vrati u grad, ako ne i ranije. Većina ljudi koja odnosi prijenosno računalo, uzme i punjač. To me kopka."

"Tehničari bi svakako uzeli punjač, da su uzeli kompjutor. Nisu ništa odnijeli", reče Mellnik. "Moţda je ţrtva imala još jedan punjač, je li ti to palo na pamet? Ako je nekamo odnijela laptop i ondje kamo ga je odnijela imala punjač ili, jednostavno, imala rezervni punjač... Ja mislim da je bilo tako."

"Uvjeren sam da će ti Bergerica poslati pismenu zahvalu za te stavove izvedene iz glasina."

"Kako je raditi za nju?"

"Seks nije loš", odgovori Marino. "Samo kad bi mi dala malo više vremena da se oporavim. Pet, deset puta na dan, pa čak i meni dođe malo previše."

"Da, a ja sam Spiderman. Koliko sam čuo, muškarci joj baš i nisu zanimljivi. Pogledam je i mislim si: nema šanse. Moraju biti zlobne glasine jer je tako moćna, ne? Svaka ţena koja je toliko jaka i toliko u javnosti... Osim toga to što se priča ne mora biti točno. Samo nemoj da ti moja cura počne blebetati o tome. Mala je vatrogasac. A to odmah znači ili da je lezba ili da se u badiću slika za kalendare... to je uvijek prva reakcija."

"Zbilja... Je li u kalendaru sa ţenskama iz vatrogasne postrojbe? Ovogodišnjem? Naručit ću primjerak."

"Rekao sam da je to uvijek prva reakcija. Što zapravo ţelim pitati... Je li to prva pretpostavka i u vezi s Jaime Berger? Moram priznati da bih to volio znati. Internet je prepun tekstova o njoj i onoj... što ono... kćeri, nećakinji... doktorice Scarpette? Onoj maloj koja je nekada radila u FBI-u, a sada za Bergericu radi sve kompjutorske istrage. Mislim, mrzi li Jaime Berger muškarce i motivira li je to da ih stavlja iza rešetaka? Istina je da gotovo uvijek zatvara muškarce. Nije baš da ţene čine većinu seksualnih delikata, ali ipak. Ako itko zna pravu istinu, pretpostavljam da bi to onda bio ti."

"Ne čekaj film. Pročitaj knjigu."

"Koju knjigu?" Mellnik je sjeo na sklopivu stolicu i izvadio telefon iz drţača na sluţbenome opasaču. "O kojoj knjizi pričaš?"

"Moţda bi je ti trebao napisati, kad si već tako znatiţeljan." Marino pogleda niz hodnik, taj smeđi sag, zapuštene ţutobijele zidove, ukupno osam stanova ovdje, na prvome katu.

"Kao što sam rekao, nekako si mislim da ne ţelim cijeli ţivot odrađivati ovakva sranja, kuţiš, moţda bih se trebao prebaciti na istrage." Mellnik je i dalje blebetao, kao da Marina to zanima i kao da su bliski već godinama. "Ishoditi premještaj u ured Jaime Berger kao ti, pod uvjetom da ne mrzi muškarce, to se podrazumijeva. Ili moţda u FBI-evu Udruţenu skupinu

zaduţenu za pljačke banaka ili u Terorizam ili tako nešto, gdje svaki dan odlaziš u pravi ured, dobivaš auto na korištenje, gdje te poštuju."

"Nema vratara", reče Marino. "U ovu zgradu ulazi se ključem, ili moraš pozvoniti nekome da te pusti, kao što si ti mene pustio kad sam došao. Kad se nađeš u predvorju u kojem su poštanski sandučići, moţeš birati. Skreneš li lijevo, prolaziš pokraj četiri stana, među njima je i nadstojnikov stan, pa ideš na stube. Ili ideš desno, pa prolaziš pokraj praonice rublja, prostora za odrţavanje, pogona raznih mehaničkih sustava i spremišta, pa dolaziš do ovih stuba. Dva koraka i već si lijepo tu, ni dva metra od Toninih vrata. Ako je netko došao u njezin stan, zbog nekog razloga moţda imao ključeve, mogao je doći i otići, a da ga susjedi nuţno nisu vidjeli.

Koliko dugo već sjediš ovdje?"

"Došao sam u dva. Kao što sam rekao, prije toga stan je čuvao drugi policajac. Ĉini mi se da su odmah poslali nekog, čim su pronašli tijelo."

"Da, znam. S time je neke sitne veze imala Bergerica. Koliko si ljudi otada vidio, mislim, znaš... stanara?"

"Otkad sam ovdje? Nikoga." "Ĉuo si kako teče voda, čuo si ljude kako hodaju amo-tamo, zvukove iz drugih stanova?" upita Marino.

"S mjesta na kojima sam bio, bilo ovdje, kraj samih stuba, bilo odmah iza vrata... Sve je bilo potpuno tiho. Ali ja sam ovdje samo, koliko...?" Gleda na ručni sat. "Oko dva sata."

Marino spremi svjetiljku u dţep. "U ovo doba dana svi su negdje vani. Nije baš zgrada za čovjeka koji je u mirovini ili ne izlazi. Kao prvo, nema dizala. Ako si star, bolestan ili invalid, to nikako nije mjesto za tebe. Nema ograničenja povećanja stanarine i nema udruţenja stanara, ovo nije tijesno povezana zajednica, nema stanara koji su ovdje već dugo, u prosjeku se zadrţavaju tek pokoju godinu. Mnogo samaca i parova bez djece. Stanari su u prosjeku u dobi između dvadeset i četrdeset godina. Stanova je četrdeset, osam ih je trenutačno prazno, a ja bih rekao da nema ni mnogo posrednika u trgovanju nekretninama koji dolaze i raspituju se kod nadstojnika. Budući da je ekonomska situacija tako loša, zbog čega i ima toliko praznih stanova, svi su se odselili unutar posljednjih šest mjeseci."

"Kako to, dovraga, znaš? Imaš neke vidovnjačke sposobnosti?"

Marino iz dţepa izvadi sveţanj presavijenih papira. "RTCC . Imam popis svih stanara ove zgrade, tko su, čime se bave, je li tko od njih kada uhićen, gdje rade, gdje kupuju, kakav imaju auto, koga ševe."

"Nikada nisam bio ondje." Mislio je na Centar, odnosno ono što je Marino smatrao zapovjednim mostom američkog svemirskog broda Enterprise, informacijsko-tehnološkog centra na broju jedan Police Plaze koji je u biti vodio svemirske operacije njujorške policije.

"Kućni su ljubimci zabranjeni", doda Marino.

"Kakve veze s time imaju kućni ljubimci?" Mellnik je zijevnuo. "Otkako su me prebacili u večernju smjenu, totalno sam poremećen. Ne mogu ni pošteno ubiti oko. Cura i ja jedva se vidimo."

"U zgradama u kojima ljudi danju nisu kod kuće, tko će izvesti psa u šetnju?" nastavi Marino. "Najniţa stanarina ovdje iznosi oko tisuću dvjesto dolara. To nisu stanari koji si mogu priuštiti šetača psa i koji se ţele gnjaviti s takvim stvarima. Još nešto... Tako dolazimo do toga

što zapravo ţelim reći. Ovdje se događa malo toga, nema drugih očiju, ni ušiju. Barem danju, kao što sam rekao. Da sam ja htio učiniti tako nešto, došao bih danju i ušao u njezin stan ako bih imao nečasne namjere. To bih obavio usred bijela dana, kada na ulici i pločniku vlada guţva, ali u zgradi nema nikoga."

"Podsjećam te da nije napadnuta ovdje", reče Mellnik. "Ubijena je dok je trčala u parku."

"Pronađi Bonnellicu. Što prije počni se obučavati za istraţitelja. Kad odrasteš, moţda postaneš Dick Tracy."

Marino se vratio u stan, ostavljajući vrata otvorenima. Toni Darien ţivjela je poput mnogih ljudi koji tek počinju samostalan ţivot, u minijaturnome prostoru koji je Marino nekako gotovo posve ispunio, kao da se svijet iznenada oko njega posve suzio. Moţda tek malo više od trideset pet kvadrata, zaključio je, iako ni njegov stan u Harlemu nije bio osobito veći, no on je barem imao spavaću sobu, nije spavao u prokletoj dnevnoj sobi, a imao je i dvorište iza kuće, komadić umjetne trave i plastični stol koji je dijelio sa susjedima, ne nešto čime se čovjek baš moţe hvaliti, ali ipak malo civiliziranije od ovoga. Kad je tek došao onamo, prije pola sata, učinio je ono što uvijek čini na mjestu zločina - stekao opći dojam, ne gledajući pojedinosti.

Sada će pomnije promotriti sve, od samog ulaza, prostora jedva dovoljnog da se čovjek u njemu okrene, s malenim stolom od trske. Na njemu se nalazila malena pepeljara iz Caesars Palacea , moţda za ključeve, koji su se nalazili na privjesku, srebrnoj igraćoj kockici, pronađenome u dţepu njezine jakne od flisa, u kojoj je bila u trenutku ubojstva. Moţda je bila poput svog starog, moţda je voljela kockati. Marino je bio provjerio tipa. Lawrence Darien, par puta uhvaćen u voţnji pod utjecajem alkohola, proglasio osobni bankrot, a nekoliko godina ranije optuţen je za sudjelovanje u jednoj inozemnoj kockarskoj skupini u okrugu Bergen u New Jerseyju. Bilo je naznaka o povezanosti s organiziranim kriminalom, moţda i mafijaškom obitelji Genovese, no optuţbe su odbačene, ali tip je gad, gubitnik, bivši inţenjer medicinske elektrotehnike s MIT-a koji je napustio obitelj, ništarija od oca. Upravo onakav tip koji bi kćer mogao gurnuti prema vezi s pogrešnim tipovima.

Toni nije izgledala kao da pije. Zasada se Marinu nije činilo da voli tulumariti i da ima nekakve kompulzivne navike, štoviše, činilo mu se suprotno: da se uvijek kontrolira, da je ambiciozna, da je posvećena cilju, posve orijentirana na fizičku spremu i brigu o zdravlju. Na onom stoliću odmah iza ulaza nalazila se uokvirena fotografija na kojoj sudjeluje u nekoj utrci, moţda maratonu. Bila je zgodna, poput kakve manekenke, dugačke tamne kose, visoka i vitka, tipično trkačkog tijela, bez izraţenih bokova, bez sisa, s izrazom ţestoke odlučnosti na licu, dajući sve od sebe na cesti prepunoj drugih trkača, dok su ih gledatelji sa strane bodrili. Marino se pitao tko je to snimio i kada.

Nekoliko koraka iza ulaza nalazila se kuhinja. Štednjak s dva plamenika, hladnjak, sudoper s jednim koritom, tri ormarića, dvije ladice, sve bijelo. Na radnoj plohi nalazila se hrpa pošte, nijedna omotnica nije bila otvorena, kao da je ušla u stan s poštom, odloţila je, a zatim su je zaokupile druge stvari, ili jednostavno nije bila zainteresirana. Marino je pregledao nekoliko kataloga i reklama s kuponima, ono što je on nazivao smećem od pošte, te jedan letak jarkoruţičaste boje koji je stanare izvještavao o tome da će sutra, 19. prosinca, voda u zgradi biti zatvorena od osam ujutro do podneva.

U blizini se nalazila sušilica za posuđe od nehrđajućeg čelika, a u njoj noţ za mazanje, vilica, ţlica, tanjur, zdjelica, šalica za kavu s prizorom iz Far Sidea na kojem klinac iz "Škole za nadarene Midvale" gura vrata na kojima piše "VUCI". Sudoper je bio prazan i čist, uz spuţvicu i tekući deterdţent Dawn, bez mrvica na radnoj plohi, bez mrlja od hrane, dok je pod od ulaštenog drva također bio besprijekorno čist. Marino je otvorio ormarić ispod sudopera i ondje pronašao malenu kantu za smeće čije su stijenke iznutra bile obloţene bijelom plastičnom vrećicom. Unutra su se nalazili kora od banane, već smeđa i prodorna mirisa, nekoliko sasušenih borovnica, tetrapak u kojem je ranije bilo sojino mlijeko, talog od kave, te mnoštvo papirnatih ubrusa.

Protresao je nekoliko njih, da ih rastvori, a unutra otkrio nešto što je mirisom podsjećalo na med i limun, poput amonijaka s mirisom limuna, moţda kakvo sredstvo za čišćenje pokućstva i stakla. Uočio je bočicu s raspršivačem Windexa s mirisom limuna, bočicu zaštitnog sredstva za drvo s voskom i narančinim uljem. Ĉinilo se da je Toni bila vrlo marljiva, moţda i opsesivna, te da je, kad je posljednji put boravila kod kuće, čistila, pospremala i vraćala u pravilan poloţaj. Što je čistila Windexom? Marino nigdje nije vidio ništa od stakla. Otišao je do zida na suprotnoj strani, zavirio iza roleta, pa prstom u rukavici prešao preko prozorskog stakla.

Prozori nisu bili prljavi, ali se nije stjecao ni dojam da su nedavno očišćeni. Moţda je Windexom očistila ogledalo ili tako nešto, ili je moţda netko drugi čistio stan, rješavao se otisaka prstiju i DNK ili barem mislio da ih se rješava. Marino se vratio u kuhinju, za što mu je trebalo manje od deset koraka. Papirnati ubrusi iz kante za smeće završili su u vrećici s dokaznim materijalom. Na njima će potraţiti tragove DNK. Toni je razne ţitarice i pahuljice drţala u hladnjaku, nekoliko kutija integralnih pahuljica Kashi, još mlijeka od soje, borovnica, sira, jogurta, zelenu salatu, mini rajčice, tu je zatim bila i plastična posuda s tjesteninom i, kako se činilo, umakom od parmezana, moţda iz nekog restorana, ili je moţda negdje večerala, pa je ostatak donijela kući. Kada? Sinoć? Ili je u stanu posljednje pojela zdjelicu ţitnih pahuljica s bananom i borovnicama, te kavu - za doručak?

Jutros nije doručkovala, to je bilo vraški sigurno. Je li ovdje doručkovala jučer ujutro, a onda cijeli dan provela vani, pa moţda također večerala negdje vani, moţda u nekom talijanskom lokalu? A nakon toga? Vratila se kući, ostatak tjestenine spremila u hladnjak, pa u jednom trenutku te kišne večeri otišla trčati? Razmišljao je o sadrţaju njezina ţeluca. Zanimalo ga je što je Scarpetta pronašla tijekom obdukcije. Tog ju je popodneva nekoliko puta pokušao dobiti, ostavio joj nekoliko poruka.

Drveni pod škripao je pod Marinovim nogama u čizmama dok se kretao stanom, ponovno dolazeći u dnevni prostor. Promet je u Drugoj aveniji bio bučan, čuli su se automobilski motori, sirene i ljudi na pločniku. Ta stalna buka i aktivnost Toni su mogli uljuljkati u laţan osjećaj sigurnosti. Bilo je malo vjerojatno da se ovdje mogla osjećati izolirano, samo kat iznad ulice, no nakon spuštanja mraka vjerojatno je spuštala rolete, kako nitko ne bi vidio što se događa unutra. Mellnik je tvrdio da su rolete bile spuštene kad je onamo stigla Bonnellica i ekipa tehničara i istraţitelja, što bi značilo da ih je spustila Toni. Kada? Ako je u stanu posljednji put jela jučer ujutro, nije se potrudila podignuti ih kad se probudila? Očito je voljela gledati kroz prozore, jer je između njih bila postavila stolić i dva naslonjača. Stolić je bio čist i prazan, na

njemu se nalazio tek jedan slamnati podloţak, a Marino ju je zamišljao kako je jučer ujutro sjedila upravo za njim i jela ţitne pahuljice. Ali baš sa spuštenim roletama?

Između prozora se nalazio tanki televizor, na tankome pomičnom stalku pričvršćenome za zid. Bio je to Samsung s dijagonalom ekrana od 81 centimetra, a daljinski upravljač nalazio se na stoliću u blizini dvosjeda. Marino je uzeo daljinski i uključio televizor, da vidi koji je program posljednji gledala. Na ekranu se pojavila emisija vijesti Headline News, a jedan od voditelja govorio je o ubojstvu "dţogerice u Central Parku čije ime vlasti još nisu objavile".

Slijedila je izjava gradonačelnika Bloomberga o toj temi, zatim i policijskog načelnika Kellyja, sve one uobičajene stvari koje političari i odgovorni ljudi govore ne bi li umirili javnost. Marino je slušao sve dok nisu prešli na temu najnovijeg skandala u vezi s financijskim spašavanjem AIG-a.

Vratio je daljinski na stolić, točno na mjesto na kojem je bio i dotada, izvadio blok iz dţepa, zapisao program koji je posljednji bio uključen, pitajući se jesu li to primijetili i istraţitelji i Bonnellica. Vjerojatno nisu. Potom se upitao kad je Toni gledala vijesti. Jesu li joj vijesti bile prve na programu kad je ujutro ustala? Je li uključivala vijesti tijekom dana ili ih gledala prije spavanja? Kad je posljednji put gledala vijesti, gdje je sjedila? Prema kutu pod kojim je stajao zidni nosač, televizor je bio okrenut prema bračnome krevetu. Preko njega je bio prevučen svijetloplavi satenski prekrivač, a na jastucima su se nalazile tri plišane ţivotinje: rakun, pingvin i noj. Marino se pitao je li joj ih netko poklonio, moţda majka, jer se baš nije činilo izglednim da ih joj je poklonio na primjer dečko. Nisu izgledale kao dar od nekog muškarca, osim moţda muškarca homoseksualne orijentacije. Marino je prstom u rukavici malko pogurnuo pingvina i pogledao etiketu, a zatim je pogledao i ostale dvije ţivotinje. Gund. Zapisao je taj podatak.

Kraj kreveta se nalazio stol s jednom ladicom. U njoj je ugledao rašpicu za nokte, dvije baterije formata AA, bočicu Motrina , dvije stare knjige u mekom uvezu, priče o stvarnim zločinima: Priča o Jeffreyju Dahmeru: Američka noćna mora i Ed Gein - Psiho. Marino je zapisao naslove, ovlaš prelistao knjige, da vidi je li moţda Toni negdje nešto zabiljeţila, ali nigdje nije vidio nikakvu bilješku. Među stranicama prve knjige naišao je na račun od 18. studenoga 2006. godine, kad je, kako se čini, već rabljena knjiga i kupljena u knjiţari Moe's Books u kalifornijskome Berkeleyju. Ţena koja ţivi sama i čita tako stravične stvari? Moţda je knjige od nekoga dobila. On ih je stavio u vrećicu s dokaznim materijalom. Knjige će prvo ići u laboratorij, gdje će na njima potraţiti otiske i DNK. Jednostavno ima osjećaj da bi tu moglo biti nečega.

Lijevo od kreveta nalazio se ormar. Odjeća u njemu bila je moderna i seksi: tajice, tunike i puloveri jarkih boja, majice s otisnutim uzorkom i dubokim izrezom, bicke, nekoliko vrlo elegantnih haljina. Marino nije prepoznao marke, iako se i nije moglo reći da je neki stručnjak za modnu odjeću. Baby Phat, Coogi, Kensie Girl. Na podu je ugledao deset pari cipela, medu njima i Asicsove tenisice kakve je nosila u trenutku smrti, te par Uggsica od ovčje koţe za zimsko vrijeme.

Posteljina je bila posloţena na polici iznad odjeće, kraj jedne kartonske kutije, koju je on spustio i zavirio u nju. DVD-i, filmovi, uglavnom komedije i akcijski naslovi, cijela serija Ocean's Eleven, ponovno kockarska tema. Sviđali su joj se George Clooney, Brad Pitt, Ben Stiller. Ništa osobito nasilno, ništa strašno i uţasno poput onih knjiga kraj uzglavlja. Moţda više nije

kupovala DVD-e, nego je gledala filmove, među njima i horore, ako joj je to bilo najdraţe, na kabelskoj televiziji, moţda iz kabelske videoteke. Moţda je filmove gledala na prijenosnom računalu. Gdje joj je, dovraga, laptop? Marino je snimio više fotografija i zapisao još nekoliko biljeţaka.

U jednom trenutku sinulo mu je da još nigdje nije vidio zimski kaput. Nekoliko jakna i dugačak crveni vuneni kaput koji je izgledao kao da je odavno izišao iz mode, moţda još iz srednje škole, moţda nešto što je naslijedila od majke ili nekoga, ali gdje je nekakav ozbiljan zimski kaput za situacije u kojima se za dana kao što je današnji kreće gradom? Zimska jakna, skijaška jakna, nešto punjeno perjem. Imala je mnogo leţerne sportske odjeće, mnogo odjeće za trčanje, među njima i mnogo stvari od flisa i šuškavaca, ali u čemu je išla na posao? U čemu je obavljala uobičajene poslove i obaveze, odlazila na večeru ili trčala za istinski hladnog vremena? Ni na njoj ni u blizini tijela nije pronađen nikakav topliji zimski odjevni predmet, samo ona jakna od flisa, što je Marinu bilo neobično s obzirom na uţasno i neugodno vrijeme koje je gradom vladalo sinoć.

Zastao je usred jedine kupaonice i uključio svjetlo. Bijeli umivaonik, bijela kada s tušem, plavi zastor za tuš s naslikanim ribama i bijela vrećica u košu za smeće. Nekoliko uokvirenih fotografija na bijelim zidnim pločicama, još snimaka na kojima trči, ne na istoj utrci kao na onoj fotografiji kraj ulaza. Imala je različite startne brojeve, bit će da je sudjelovala u mnogo utrka, bit će da joj je to bila vaţna stvar, a vaţni su joj bili i parfemi, imala je šest različitih bočica na ormariću, odreda dizajnerskih marki. Fendi, Giorgio Armani, Escada. Pitao se je li ih kupila u kakvom diskontu ili ih moţda naručila preko interneta, s popustom od sedamdeset posto, kao što je on to učinio prije mjesec dana, u sklopu ranog traţenja boţičnih darova.

Samo što mu se sada činilo da baš i nije najpametnije Georgiji Bacardi pokloniti parfem Trouble koji je uspio kupiti za 21,10 dolara. Bio je to velik popust, jer parfem nije imao kutiju.

Kad ga je pronašao na eBayu činilo mu se da bi to moglo biti smiješno, zabavno i primjereno svojevrsnom flertu. Sad mu više nije bilo smiješno, jer su njih dvoje definitivno imali problema . Ĉak toliko da su se samo svađali, da su se sve rjeđe viđali i čuli. Uvijek isti znakovi upozorenja.

Povijest se ponavlja. On nikad nije bio u vezi koja je potrajala, jer se inače ne bi ni viđao s Bacardicom, bio bi sretno oţenjen, moţda još s Doris.

Otvorio je ormarić iznad umivaonika, znajući da će Scarpetta medu prvim stvarima pitati upravo to: što je pronašao od lijekova. Motrin, Midol , sportska ljepljiva traka, flasteri, sterilni jastučići, lubrikant koji sprečava ţuljeve, te mnogo vitamina. Tri bočice na recept, sve za istu stvar, ali punjene u različitim terminima, posljednja neposredno prije Dana zahvalnosti.

Diflucan. Marino nije bio stručnjak za lijekove, ali je znao za Diflucan, znao što to dovraga znači ako ţena koja mu se sviđa uzima takvo sredstvo.

Moţda je Toni imala kroničan problem s gljivičnim infekcijama, moţda se često seksala, ili je to moţda imalo veze s tim silnim trčanjem. Moţda je često bila u tajicama ili materijalima koji ne dišu, poput lakirane koţe ili vinila. Vlaga koja ne moţe ispariti neprijatelj je broj jedan, govorili su uvijek Marinu, to i pranje rublja u nedovoljno vrućoj vodi. Slušao je priče o ţenama koje stavljaju gaćice u mikrovalnu, a jedna osoba s kojom je hodao još u doba kad je radio u richmondskoj policiji bila ih je posve prestala nositi, tvrdeći da je najbolja prevencija upravo

zrak koji cirkulira, a on protiv toga nije imao baš ništa. Marino je popisao sve što se nalazilo u ormariću i ispod umivaonika, a uglavnom se radilo o kozmetičkim sredstvima.

I dalje je bio u kupaonici i fotografirao kad se pojavio Mellnik, koji je razgovarao na mobitel, uzdignutim palcem pokazujući da je uspio doći do detektivke Bonnell.

Marino je uzeo njegov telefon i rekao: "Da." "Kako vam mogu pomoći?" Ţenski glas, ugodan, pomalo dubok, onakav kakav se Marinu sviđa.

Nije poznavao Bonnellicu, za nju do tog dana nije bio ni čuo. To nije nuţno bilo neobično u tako velikoj policijskoj organizaciji kao stoje njujorška, uz četrdesetak tisuća policajaca, od kojih je pribliţno šest tisuća detektiva. Marino je glavom dao znak Mellniku da ga pričeka u hodniku.

"Treba mi par informacija", reče Marino u mikrofon. "Radim s Bergericom, a čini mi se da se vi i ja nismo upoznali."

"Ja izravno surađujem s okruţnim tuţiteljima", reče ona. "To je vjerojatno razlog zbog kojeg se nismo upoznali."

"Nikad čuo za vas. Koliko ste dugo u Odjelu za ubojstva?"

"Dovoljno dugo da znam da ne smijem triangulirati."

"Vi ste nekakva matematičarka?"

"Treba li Bergerica informacije, moţe me nazvati."

Marino je bio naviknut na to da ljudi pokušavaju zaobići njega i doći izravno do Bergerice.

Bio se naviknuo na to da sluša razna sranja o tome zašto netko mora razgovarati s njom, a to nikako ne moţe obaviti s njim. Bonnellica nije dugo u tom odjelu, jer inače ne bi bila tako napadna i agresivna, ili je moţda čula glasine, pa je i bez izravnog kontakta zaključila da joj se Marino nikako ne sviđa.

"Znate, trenutačno je malo zauzeta", reče on. "I zato me zaduţila za to da umjesto nje odgovaram na pitanja. Ne ţeli sutrašnji dan započeti pozivom gradonačelnika koji se pita što, dovraga, čini da spriječi daljnje štete za turistički sektor, ili ono što je od njega preostalo.

Tjedan dana uoči Boţića netko je silovao i ubio dţogericu u Central Parku... Zbog toga se čovjek vrlo lako moţe predomisliti u vezi s tim hoće li ovamo dovesti ţenu i djecu da gledaju plesne trupe."

"Pretpostavljam da nije razgovarala s vama."

"Da, razgovarali smo. Što mislite zašto sam u stanu Toni Darien?"

"Ako Bergerica ţeli nešto doznati od mene, ima moj broj", reče Bonnellica. "Rado ću se pobrinuti za sve što joj treba."

"Zašto me tako vozaš uokolo?" Marino je već bio bijesan, iako nije telefonirao još ni punu minutu.

"Kad si posljednji put razgovarao s njom?"

"Zašto pitaš?" Nešto se tu događa. Nešto o čemu Marino nema pojma.

"Moţda bi bilo korisno da mi odgovoriš na pitanje", reče Bonnellica. "Ovo je dvosmjerna ulica. Ti pitaš mene. Ja pitam tebe."

"S njom sam razgovarao još dok ste jutros bili na mjestu događaja u parku. Ĉim su je izvijestili nazvala je mene, budući da je ona zaduţena za tu prokletu istragu." Sad je Marino zvučao uvrijeđeno. "S njom sam na jebenom telefonu cijeli dan."

To baš i nije bilo posve točno. S Bergericom je razgovarao triput, posljednji put prije pribliţno tri sata.

"Samo ţelim reći", nastavi Bonnellica, "da bi moţda trebao razgovarati s njom, a ne sa mnom."

"Da ţelim razgovarati s njom, nazvao bih je. Zovem jer imam par pitanja. To ti ne odgovara?" reče Marino, koji je sada već uzrujano šetao amo-tamo cijelim stanom.

"Moţda."

"Kako si ono rekla da ti je ime? Samo mi nemoj dati inicijale."

"L. A. Bonnell."

Marino se pitao kako izgleda i koliko joj je godina. "Drago mi je. Ja sam P. R. Marino. PR mi je specijalnost , posebno sam nadaren baš za odnose s ljudima i javnošću. Samo sam htio potvrditi da niste odnijeli laptop i mobitel Toni Darien. Da ih nije bilo kad ste ušli u stan."

"Nije ih bilo. Naišli smo samo na punjače."

"Je li Toni imala lisnicu ili novčanik? Osim par praznih torbica u ormaru, ne vidim ništa što je eventualno mogla redovito nositi. A sumnjam da bi na dţoging uzela torbicu ili novčanik."

Kratka stanka, a onda: "Ne, nismo vidjeli ništa slično."

"Dobro, to je vaţno. Ĉini se da je i to, ako je imala nešto od toga, nestalo. Jeste li odavde uzeli nešto za laboratorij?"

"Stan trenutačno ne smatramo mjestom zločina."

"Neobično mi je da to posve isključujete kao mogućnost, da kategorički niječete da je nekako povezano sa zločinom, bez obzira na način i oblik. Kako znate da je ubojica nije poznavao? Da to nije netko tko je bio u njezinu stanu?"

"Nije ubijena u stanu, a nema dokaza o tome da je netko u stan provalio, kao ni da je nešto ukradeno ili da je u stanu netko nešto učinio." Bonnellica je sve to izgovorila kao da je riječ o sluţbenoj objavi za medije.

"Hej... razgovaraš s kolegom murjakom, a ne s predstavnicima jebenih medija", reče Marino.

"Neobično je jedino to što nema laptopa i mobitela. I moţda lisnice i novčanika. U redu, slaţem se da to trebamo nekako prokljuviti", reče Bonnellica manje ukočenim glasom. "O pojedinostima bismo trebali razgovarati kasnije, kad se Jaime Berger vrati, pa da u miru sjednemo i popričamo."

"Meni se čini da bi vas moţda više trebao brinuti Tonin stan, moţda mogućnost da je netko u njega ušao i odnio stvari koje nedostaju." Marino nije kanio odustati od toga.

"Ništa ne ukazuje na to da ona sama nije nekamo odnijela te stvari." Bonellica je definitivno znala nešto što mu nije kanila reći preko telefona. "Primjerice, mogla je imati mobitel kod sebe i sinoć, dok je trčala u parku, pa ga je uzeo počinitelj. Moţda je na trčanje krenula s neke druge lokacije, od prijateljice, od dečka. Teško je odrediti kad je posljednji put bila kod kuće. Teško je znati mnogo toga."

"Razgovarala si sa svjedocima?"

"A što misliš, što radim cijelo vrijeme? Idem u šoping?" I ona je sad već bila bijesna.

"Mislim ovdje, u zgradi", reče Marino. Nakon stanke koju je protumačio kao njezinu nevoljkost da odgovori, još reče: "Sve to prenijet ću Bergerici čim prekinem vezu s tobom.

Predlaţem da mi preneseš i pojedinosti, kako joj ne bih morao reći da imam problema sa suradnjom."

"Ona i ja nemamo problema sa suradnjom."

"Izvrsno. Neka tako i ostane. Nešto sam te pitao. S kim si razgovarala?"

"S par svjedoka", odgovori Bonnellica. "Jedan muškarac koji ţivi na njezinu katu kaţe da ju je vidio kako dolazi kući jučer kasno popodne. Kaţe da se upravo bio vratio s posla i da se bio uputio u teretanu kad je vidio da se Toni uspinje stubama. Otključala je stan dok je on prolazio hodnikom."

"Išao je prema njoj?"

"Stube se nalaze na oba kraja hodnika koji povezuje ulaze u stanove. On se bio uputio prema stubama kraj svog, a ne njezina stana."

"Znači da joj se nije pribliţio, nije ju dobro pogledao, to mi ţeliš reći.

"Pojedinostima bismo se trebali pozabaviti kasnije. Moţda Jaime, kad budeš ponovno razgovarao s njom, moţeš reći da bismo svi trebali zajedno sjesti..." uzvrati Bonnellica.

"Pojedinosti mi moraš ispričati sada, a to je njezin neizravni nalog", reče Marino.

"Pokušavam zamisliti to što si mi upravo opisala. Tip je vidio Toni sa svog kraja hodnika. S udaljenosti od tridesetak metara. Osobno si razgovarala s tim svjedokom?"

"Neizravni nalog. To još nisam čula. Da, osobno sam razgovarala s njim."

"Broj njegova stana?"

"Dvjesto deset, tri stana od ţrtvina stana, s lijeve strane, na drugome kraju hodnika."

"Svratit ću kad budem odlazio", reče Marino, pa izvadi presavijeni izvještaj iz RTCC-a, da vidi tko ţivi u stanu broj 210.

"Ne bih rekla da će biti kod kuće. Rekao mi je da odlazi iz grada na produţeni vikend.

Imao je dvije torbe i avionsku kartu. Malo me brine mogućnost da si skrenuo s pravog puta."

"Kako to misliš?" Dobijesa. Što mu to nisu rekli?

"Mislim samo da moţda ne raspolaţemo istim informacijama", odgovori Bonnellica.

"Nešto ti pokušavam reći, to je jedan od onih tvojih neizravnih naloga, a ti ne obraćaš pozornost."

"Dopusti da ti nešto povjerim. Ja ću tebi reći što znam, pa bi ti moţda mogla reći što ti znaš. Graham Tourette", pročita Marino s izvještaja. "Ĉetrdesetjednogodišnjak, arhitekt. Moje su informacije plod onoga što otkrijem kad nečemu posvetim određeno vrijeme. Nemam pojma kako ti dolaziš do informacija, no čini mi se da se baš ne trudiš nešto traţiti."

"Razgovarala sam s Grahamom Touretteom." Bonnellica sada više nije bila onako razdraţljiva. Zvučala je oprezno.

"Je li taj Graham Tourette u prijateljskim odnosima s Toni?" upita Marino.

"Kaţe da nije. Kaţe da nije znao čak ni kako se zove, ali je siguran da je vidio kako jučer oko šest popodne ulazi u stan. Rekao je da je nosila poštu. Pisma, časopise i neki letak, rekao je. Ne volim o svemu tome razgovarati preko telefona, a neprestano dobivam znak da imam druge pozive. Moram ići. Kad se Jaime vrati, lijepo ćemo sjesti."

Marino ni u jednom trenutku nije spomenuo da Bergerica nije u gradu. Postajalo mu je sve jasnije da je Bonnellica razgovarala s njom i da mu neće reći što je tom prilikom rečeno.

Bergerica i Bonnellica znaju nešto što Marino ne zna.

"Kakav letak?" upita tada.

"Letak na svijetloruţičastome papiru. Rekao je da ga je prepoznao iz daljine jer su ga tog dana dobili svi - jučer."

"Pogledala si u njezin poštanski sandučić kad si bila ovdje?" upita Marino.

"Otvorio mi ga je nadstojnik", odgovori Bonnellica. "Moraš imati ključ. Ona je imala ključeve u dţepu kad su je pronašli u parku. Recimo to ovako. Pred nama je vrlo osjetljiva situacija."

"Da, znam. Seksualni delikti u Central Parku najčešće su osjetljiva stvar. Vidio sam fotografije s mjesta događaja, i to ne zahvaljujući tebi. Morao sam ih dobiti od Ureda glavnog mrtvozornika, njihovih istraţitelja. Tri ključa spojena privjeskom u obliku igraće kockice.

Pokazalo se da ta kocka baš i nije donijela sreću."

"Sandučić je bio prazan kad sam jutros pogledala, kad sam onamo došla s forenzičnim tehničarima", reče Bonnellica.

"Za tog Tourettea imam kućni telefon, ali ne i mobitel. Moţda bi mi mogla mailom poslati što imaš o njemu, za slučaj da s njim poţelim porazgovarati." Marino joj je dao elektroničku adresu. "Moramo pogledati što je snimila nadzorna kamera. Pretpostavljam da imaju kameru ispred ulaza, ili moţda postoji i neka kamera u blizini, pa moţemo pogledati tko je dolazio i odlazio. Ĉini mi se da bi bilo pametno da razgovaram s nekima od ljudi koje znam u RTCC-u, da ih zamolim da se povezu s tom kamerom i uţivo prate što se događa." "Ĉemu?" Bonnellica je sada već zvučala frustrirano. "Imamo murjaka koji ondje sjedi i danju i noću. Misliš da će netko doći po još nešto, ţeliš reći da je njezin stan nekako povezan s ubojstvom?"

"Nikad ne znaš tko bi mogao odlučiti svratiti", reče Marino. "Ubojice su znatiţeljne, paranoične osobe. Ponekad ţive na suprotnoj strani jebene ulice ili su prvi susjedi. Tko bi ga, dovraga, znao? Stvar je u tome da, u slučaju da se RTCC poveţe s tom sigurnosnom mreţom, moţemo biti sigurni da ćemo snimiti taj zapis i biti sigurni da se snimka slučajno ne izbriše.

Bergerica će svakako htjeti tu snimku, a to je vaţnija stvar. Traţit će i zvučni zapis, u formatu wav, poziva na broj 911, koji je nazvala osoba koja je jutros otkrila tijelo."

"Nije se radilo samo o jednoj osobi", reče Bonnellica. "Više je ljudi nazvalo. U automobilima su prolazili kraj tijela, učinilo im se da su nešto primijetili. Otkako se to pojavilo u vijestima, telefoni zvone bez prestanka. Moramo razgovarati. Dogovorimo razgovor, nas dvoje.

Ti ne prestaješ blebetati, pa se onda moţemo lijepo i naći."

"Dobit ćemo i zapise o Toninim telefonskim razgovorima, kao i mailovima", nastavi Marino. "Nadajmo se da će se pojaviti neko logično objašnjenje za mobitel i laptop, na primjer da ih je ostavila kod neke prijateljice. Isto vrijedi i za lisnicu ili novčanik."

"Kao što rekoh, nađimo se i razgovarajmo."

"Mislio sam da već razgovaramo." Marino joj nije kanio dopustiti da vodi igru. "Moţda se netko javi i ustvrdi da je Toni bila kod njega ili nje, pa je otišla trčati i više se nije vratila. Moţda pronađemo i laptop i telefon, i neku torbicu, lisnicu i novčanik, moţda ću se tada osjećati malo

bolje. Jer trenutačno se baš ne osjećam bajno. Jesi moţda primijetila onu uokvirenu fotografiju na stoliću odmah kraj ulaznih vrata?" Marino je prišao vratima i ponovno uzeo tu fotografiju.

"Trči u nekoj utrci, sa startnim brojem četrdeset tri. U kupaonici je još nekoliko takvih fotografija."

"I što s njima?" upita Bonnellica.

"Ni na jednoj od snimaka nema slušalice, ni iPod. A ni u stanu ne vidim ništa slično iPodu ili walkmanu."

"I?" "Upravo o tome i govorim. Opasno je kad si tako prokleto siguran u neko mišljenje", reče Marino. "Maratonci, ljudi koji su posvećeni utrkama, ne smiju slušati glazbu. Glazba je zabranjena. Dok sam ţivio u Charlestonu, Maraton marinaca uvijek je bio na naslovnicama.

Prijetili su diskvalifikacijom trkačima koji se pojave sa slušalicama."

"I što time točno ţeliš reći?"

"Ako ti netko pride s leđa i opali te po glavi, moţda imaš više izgleda za to da ga čuješ ako ti glazba u ušima nije pojačana do daske. A čini se da Toni Darien prilikom trčanja nije slušala glazbu. Ipak, netko joj je uspio prići straga i raspaliti je po glavi, a da se ona pritom nije čak ni okrenula. To te nimalo ne kopka?"

"Ne znaš je li se moţda ubojica pojavio pred njom, pa se ona okrenula, sagnula ili učinila nešto treće da zaštiti lice", reče Bonnellica. "I nije dobila udarac točno po potiljku, nego više po lijevoj strani, iza lijevog uha. Moţda se upravo počela okretati, moţda je reagirala, ali je bilo prekasno. Moţda iznosiš određene pretpostavke jer ti nedostaje informacija."

"Kad reagiraju i pokušavaju se zaštititi, ljudi obično refleksno podiţu ruke i tako zadobivaju obrambene ozljede", reče Marino. "Ona takvih nema na fotografijama koje sam ja pogledao, ali još nisam razgovarao sa Scarpettom, a to ću u razgovoru s njom svakako potvrditi. Ĉini mi se da Toni Darien nije imala pojma ni o čemu i da se iznenada našla na tlu. To mi izgleda pomalo neobično za nekoga tko trči po mraku, nekoga tko je moţda naviknut na to da je svjestan okoline jer često trči i nema slušalice."

"Sinoć je sudjelovala u utrci? Zašto misliš da nikada nije imala slušalice? Moţda ih je imala i sinoć, pa joj je ubojica uzeo iPod ili walkman."

"U vezi s ozbiljnim trkačima znam jedino da ne nose slušalice, ni u utrci ni izvan utrke, a osobito u gradu. Samo malo pogledaj uokolo. Reci mi koji ozbiljan trkač u New Yorku nosi slušalice, zbog čega moţe slučajno skrenuti na biciklističku stazu ili završiti pod kotačima vozača koji ne paze ili ga netko moţe opljačkati s leđa."

"I ti trčiš?" "Ĉuj... Ne znam kojim to informacijama raspolaţeš a koje očito ne ţeliš podijeliti sa mnom, ali moje informacije, na temelju onoga što vidim pred nosom govore da moramo dobro paziti i ne donositi zaključke naprečac dok još ne znamo baš ništa", reče Marino.

"Slaţem se. To isto ja pokušavam reći tebi, P. R. Marino." "Što znači L. A.?"

"Osim grada u Kaliforniji, ništa. Ako me ţeliš zvati nekako drukčije, a ne Bonnellica ili šupak, moţeš me zvati L. A."

Marino se nasmiješi. Moţda i nije tako beznadna. "Evo kako ćemo, L. A.", reče. "Za nekoliko minuta kanio sam krenuti u kuglanu High Roller. Kako bi bilo da se nađemo ondje.

Kuglaš?" "Ĉini mi se da ti kvocijent inteligencije mora biti ispod šezdeset, jer ti inače neće iznajmiti one cipele."

"Prije sedamdeset. Ja sam dosta dobar", reče Marino. "I imam vlastite tenisice."

3 SCARPETTU NIJE IZNENADILA ĈINJENICA DA MARINO DANAS POKUŠAVA doći do nje.

Ostavio joj je dvije govorne poruke, a prije nekoliko minuta i poslao poruku prepunu njegovih tipičnih tipfelera i gotovo nerazumljivih skraćenica, posve bez interpunkcija i velikih slova, osim onoga što automatski odradi njegov BlackBerry. Još nije uspio prokljuviti kako umetnuti određene simbole i razmake, ili mu se, a to je bilo još vjerojatnije, time uopće nije dalo zamarati: Berger vani ko što znaš ali vraća ppdn trazice detalje o Darien a ja imam nešto i još puno pitnj pa zov Marino je Scarpettu htio podsjetiti na to da Jaime Berger nije u gradu. Da, Scarpetta to dobro zna. Kad se Bergerica večeras vrati u New York, stajalo je dalje u Marinovim hijeroglifima, očekivat će rezultate obdukcije i eventualne pojedinosti o dokazima za koje bi Scarpetta mogla znati, budući da je upravo Bergeričina Jedinica za seksualne delikte zaduţena za taj slučaj. U redu. Scarpetti ni to posve sigurno nije trebalo naglašavati. Marino je ukazivao i na činjenicu da ima određene informacije i pitanja, te joj je htio reći da ga nazove kad joj se ukaţe prilika. I to je u redu, jer i ona njemu ţeli reći dosta toga.

Pokušala mu je odgovoriti porukom dok je ulazila u ured, ponovno razdraţena zbog BlackBerryja koji joj je Lucy kupila prije dva tjedna. Bilo je to vrlo obzirno i velikodušno iznenađenje koje je Scarpetta smatrala svojevrsnim trojanskim konjem, nečim što ti dolazi u dvorište, a donosi samo nevolje. Njezina je nećakinja bila zaključila da Bergerica, Marino, Benton i Scarpetta moraju imati isti, najnoviji i najbolji digitalni uređaj kao i Lucy, te je preuzela zadaću postavljanja sluţbenog servera, odnosno nečega što je nazvala dvosmjernom zaštićenom okolinom s trostrukim šifriranjem podataka i zaštitnim vatrozidom.

Novi mobitel, najsuvremeniji dlanovnik, imao je ekran osjetljiv na dodir, fotoaparat, snimač videozapisa, GPS, medijski reproduktor, beţični e-mail, chat - drugim riječima, više multimedijskih mogućnosti nego što je Scarpetta uopće imala vremena i interesa za takve stvari. Zasada je bila u dobrim diplomatskim odnosima sa svojim pametnim telefonom i bila je posve uvjerena u to da je pametniji od nje. Zastala je da palcima utipka poruku na ekranu.

Svaki drugi znak trebalo je izbrisati i iznova unijeti jer, za razliku od Marina, nije ţeljela da poruka bude puna pogrešaka: Nazvat ću kasnije. Moram se naći sa šefom. Imamo problema - neka sve još bude na čekanju.

U konkretnije pojedinosti od toga nije ţeljela ulaziti, budući da je bila vrlo nepovjerljiva prema instant-porukama, ali ih je sve teţe izbjegavala, jer su se njima sada sluţili praktički svi.

U uredu joj je zamalo pozlilo od ustajalog mirisa čizburgera i prţenih krumpirića. Još malo i njezin će objed postati zanimljiv arheolozima. Bacivši kutiju s hranom, iznijela je kantu za

smeće pred vrata i počela spuštati rolete na prozorima koji su gledali na granitne stube pred ulazom u sjedište Ureda glavnog mrtvozornika, gdje su članovi obitelji i prijatelji onih pacijenata koji bi završili u toj zgradi često sjedili kad više nisu mogli podnijeti čekanje u predvorju. Zastala je i gledala kako Grace Darien ulazi na straţnje sjedalo prljavog bijelog Dodge Chargera, malo manje uzdrhtala, ali i dalje dezorijentirana i šokirana.

Prilikom identifikacije zamalo se onesvijestila, a Scarpetta ju je dovela do sobe za obitelj, gdje je još dosta dugo sjedila uz nju, donijela joj vrući čaj, brinula se za nju koliko je bolje znala, sve dok joj se nije učinilo da izbezumljenu ţenu smije pustiti da ode. Scarpetta se pitala što će sada učiniti gospođa Darien. Nadala se da će prijateljica koja ju je dovezla ostati uz nju, da gospođa Darien neće ostati sama. Moţda će se za nju pobrinuti i kolegice iz njezine bolnice, a sinovi brzo doputovati u Islip. Moţda će ona i bivši suprug okončati bitku oko rješavanja pitanja ostataka i stvari ubijene kćeri, zaključiti da je ţivot prekratak za toliko gorčine i sukoba.

Scarpetta je sjela za svoj radni stol, zapravo improviziranu radnu stanicu koja ju je okruţivala s triju strana, dok su se u blizini nalazila dva metalna ormara za spise koji su sluţili kao postolje za printer i telefaks. Iza nje je bio stol za njezin mikroskop Olympus BX41, priključen na iluminator s optičkim vodom i videokameru, kako bi preparate i dokaze mogla gledati na monitoru i istodobno elektronički snimati slike ili ih printati na fotografskome papiru.

Pri ruci je bilo i mnoštvo dugogodišnjih prijatelja: Cecilov medicinski udţbenik, Robbinsova patologija, Merckov priručnik, Saferstein, Schlesinger, Petraco, kao i još nekoliko stvari koje je donijela od kuće da joj posluţe kao društvo. Komplet za seciranje još iz doba kad je studirala na Johnsu Hopkinsu i drugi suveniri podsjećali su je na veliku tradiciju forenzične medicine u razdoblju prije nje. Mjedena vaga, muţar i tučak. Apotekarske bočice i staklenke. Poljski kirurški komplet iz Građanskoga rata. Mikroskop s više leća s konca 19. stoljeća. Mnoštvo različitih policijskih kapa i značaka.

Nazvala je broj Bentonova mobitela. Odmah je dobila govornu poštu, a to je najčešće značilo da ga je isključio, da je negdje gdje se ne moţe sluţiti mobitelom, u ovom slučaju na muškom zatvorskom odjelu u bolnici Bellevue, gdje povremeno ima ulogu savjetnika za forenzičnu psihologiju. Nazvala ga je u ured i odmah joj je nekako laknulo kad se javio.

"Još si tu", rekla je. "Hoćemo zajedno pozvati taksi?" "Ţeliš me tako osvojiti?"

"Priča se da te nije teško obrlatiti. Treba mi još pribliţno sat vremena. Moram prvo razgovarati s dr. Edisonom. Kako je kod tebe?"

"Sat vremena trebalo bi biti OK." Zvučao je potišteno. "I ja se moram naći sa svojim šefom."

"Sve u redu?" Uglavila je telefon između ramena i donje vilice i počela provjeravati e-mail.

"Moţda ću trebati ubiti nekog zmaja." Onaj njegov dobro poznati glas, bariton koji umiruje, ali ona je u njemu sada začula određenu napetost i tjeskobu, kao i ljutnju. To je u posljednje vrijeme otkrivala sve češće.

"Mislila sam da zmajevima trebaš pomagati, a ne ubijati ih", rekla je. "Vjerojatno mi nećeš ispričati u čemu je stvar."

"U pravu si. Neću", odgovorio je.

Time je zapravo htio reći da ne smije. Benton zasigurno ima problema s pacijentima, a sada se već čini da se radi o pravome trendu. Proteklih mjesec dana Scarpetta je imala dojam da izbjegava McLean, psihijatrijsku bolnicu u Belmontu, u Massachusettsu, koja surađuje sa sveučilištem Harvard, gdje je zaposlen i gdje imaju dom. U posljednje vrijeme pokazuje više znakova stresa i rastresenosti nego inače, kao da ga nešto istinski izjeda, nešto što ne ţeli spomenuti, a što znači da mu to onemogućuje zakon. Scarpetta je znala kad smije dalje zapitkivati, a kada treba odustati, budući da se još davno naviknula na to da Benton smije reći vrlo, vrlo malo.

Taj njihov ţivot, prepun tajni, nalik na sobe u kojima sjena ima koliko i svjetla. To njihovo dugotrajno zajedničko hodočašće obiljeţila su samostalna skretanja i odredišta koja onome drugome uvijek nisu bila poznata, no koliko to god njoj bilo teško, njemu je umnogome bilo još gore. U rijetkim prilikama za nju je bilo neetično da o nekom slučaju razgovara sa suprugom forenzičnim psihologom, da traţi njegovo mišljenje i savjet, no ona je tek rijetko mogla uzvratiti takvom uslugom. Bentonovi su pacijenti bili ţivi i uţivali su određena prava i povlastice nedostupne Scarpettinim mrtvim pacijentima. Osim kad je netko bio opasan za sebe i druge ili osuđen za neki zločin, Benton o toj osobi nije mogao razgovarati sa Scarpettom, a da pritom ne prekrši odredbe o povjerljivosti odnosa s pacijentom.

"Jednom ćemo morati razgovarati i o tome kad se vraćamo kući." Benton je skrenuo razgovor na temu blagdana i ţivota u Massachusettsu od kojeg su se sve više udaljavali.

"Justine zanima treba li ukrastiti kuću. Moţda bijele lampice po stablima..."

"To je vjerojatno dobra ideja, izgledalo bi kao da je netko ondje", reče Scarpetta, letimično pregledavajući elektroničku poštu. "To odvraća provalnike, a na temelju svega što sam čula, provale i pljačke po brojnosti obaraju sve rekorde. Stavimo neke lampice. U šimšir, moţda samo s obiju strana ulaznih vrata i u vrtu."

"To ću smatrati negativnim odgovorom na sve ostalo."

"S obzirom na to što se događa ovdje", reče ona, "nemam pojma gdje ću biti za tjedan dana. Imam jedan zbilja gadan slučaj, a ljudi se svađaju."

"Biljeţim. Lampice koje će otjerati provalnike. Ostalo, čemu se uopće truditi."

"Uzet ću par amarilisa za stan, moţda i kakvu malu jelu koju kasnije moţemo presaditi", reče ona. "A nadajmo se da ćemo se i na nekoliko dana moći vratiti kući, ako to ţeliš."

"Ne znam što ţelim. Moţda bismo jednostavno trebali planirati ostanak ovdje. To onda više ne bi bilo pitanje kojim bismo se trebali baviti. Što kaţeš? Dogovoreno? Jesmo li odlučili?

Priredit ćemo večeru ili tako nešto? Jaime i Lucy. I Marino, valjda."

"Valjda."

"Svakako. Ako ga ţeliš."

Benton nije kanio reći da ţeli Marina. Nije ga ţelio. Nije bilo potrebe pretvarati se.

"Dogovoreno", reče ona, iako cijelom pričom nije bila osobito zadovoljna. "Ostajemo u New Yorku." Zbog toga je sada već počela osjećati veliko nezadovoljstvo, sada kada su već donijeli konačnu odluku.

Prisjetila se njihove prostrane dvoetaţne kuće, izgrađene 1910. godine, te jednostavnosti i sklada drva, ţbuke i kamena koja ju je svakodnevno podsjećala na to koliko oboţava Franka Lloyda Wrighta. Na trenutak je osjetila koliko joj nedostaje njezina velika kuhinja s

profesionalnim uređajima od nehrđajućeg čelika. Nedostajala joj je glavna spavaća soba s dubokim krovnim prozorima i golim dimnjakom od opeka.

"Svejedno je. Bilo kod kuće, bilo ovdje", rekla je još. "Vaţno je da smo zajedno."

"Dopusti da te nešto pitam", reče Benton. "Nisi dobila ništa neobično, moţda nekakvu čestitku, moţda nešto poslano u tvoj ured u Massachusettsu ili na adresu Ureda glavnog mrtvozornika ovdje, u New Yorku, ili moţda na CNN?" "Ĉestitku? Od neke točno određene osobe?"

"Samo me zanima jesi li primila nešto neuobičajeno."

"Mailove, elektroničke čestitke, uglavnom ono što dobivam od nepoznatih ljudi, šalje se na CNN i to, nasreću, gledaju drugi ljudi."

"Ne mislim baš na poštu od pravih oboţavatelja. Mislim na čestitku sa snimljenim glasom ili glazbom. Ne na elektroničku čestitku, nego na pravu", reče on. "Ĉini mi se da misliš na nekoga posve određenoga."

"Samo pitam." Mislio je na nekoga. Na nekog pacijenta. Moţda na onog zmaja kojeg mora ubiti.

"Ne", reče ona, otvarajući šefov e-mail. Izvrsno. Ĉovjek je u uredu, bit će ondje do pet.

"Ne moramo razgovarati o tome." To je značilo da Benton o tome neće govoriti. "Nazovi me kad budeš spremna za pokret, pa se vidimo ispred ulaza", reče on. "Nedostaješ mi cijeli dan."

Benton je navukao pamučne rukavice za preglede i iz plastične vrećice za dokazni materijal u koju ih je bio stavio ranije tog dana izvadio FedExovu omotnicu i boţičnu čestitku.

Uznemiravalo ga je to što mu je neprikladna blagdanska čestitka poslana ovamo, u Bellevue. Kako Dodie Hodge, koja je iz McLeana puštena prije pet dana, moţe znati da je Benton trenutačno u Bellevueu? Kako je uopće imala ikakvu predodţbu o tome gdje je on?

Benton je razmotrio niz različitih mogućnosti, opsesivno ih odvagivao čitav dan, budući da je Dodien duh u njemu probudio policajca, a ne stručnjaka za mentalno zdravlje.

Pretpostavio je da je moguće da je na televiziji vidjela najave Scarpettina nastupa uţivo u večerašnjem The Crispin Reportu, te je zaključila da Benton prati suprugu, osobito sada kada je do blagdana preostalo tako malo vremena. Dodie je potom mogla zaključiti da će on, ako je već u gradu, svratiti u Bellevue i u najmanju ruku pogledati poštu. Također je bilo moguće da se njezino psihičko stanje pogoršava sad kad je kod kuće, da joj se pogoršala i nesanica, ili da jednostavno ne dobiva onu dozu uzbuđenja za kakvom ţudi. Ali nije ga zadovoljilo nijedno od objašnjenja koja su mu pala na pamet. Sati su prolazili, a on je postajao sve uznemireniji i budniji, a ne sve mirniji. Brinula ga je mogućnost da Dodien potez koji ga je uznemirio nije u skladu s njezinim karakterom, da nije u skladu s njegovim predviđanjima, te da moţda ne djeluje sama. I brinuo se za sebe. Ĉinilo se da je ona u njemu pobudila određene sklonosti i oblike ponašanja neprihvatljive u njegovoj struci. Iako se nije moglo reći da je u posljednje vrijeme bio pri sebi. Jer nije bilo tako.

Na crvenoj omotnici u kojoj se nalazila čestitka nije bilo ničega, ni Bentonova, ni Scarpettina, ni Dodiena imena. To je barem bilo u skladu s onim što je znao o njoj. U McLeanu je odbijala pisati. Odbijala je crtati. U početku je tvrdila da je stidljiva. A onda je zaključila da od

lijekova koje je uzimala tijekom hospitaliziranja ima probleme s podrhtavanjem i koordinacijom, pa da zbog toga ne moţe precrtati ni najjednostavniji niz geometrijskih likova, niti povezati brojke određenim redom, razvrstati karte, slagati kockice. Gotovo cijeli mjesec samo je glumatala, iskaljivala se, izazivala nevolje, tuţila se, drţala predavanja, savjetovala, gurala nos, lagala i obraćala se svima koji su bili voljni slušati, ponekad iz svega glasa. Nikada joj nije bilo dosta tih dramatičnih situacija u kojima je veličala sebe, kao ni magičnih zamišljanja. Bila je zvijezda u vlastitome filmu i vlastita najveća oboţavateljica.

Benton se nijednog poremećaja ličnosti nije pribojavao više od neumjerenog histrioničkog poremećaja, a od trenutka Dodiena uhićenja u Detroitu, u Michiganu, zbog sitne krađe i remećenja javnog mira, sve strane pokušavale su joj osigurati psihijatrijsku skrb i odvesti što dalje od sebe. Nitko nije ţelio imati veze s tom bombastičnom ţenom koja je u kafiću Betty's u sklopu knjiţare vrištala i zapomagala, tvrdeći da je teta filmske zvijezde Hapa Judda, da je ona na njegovoj "besplatnoj listi" i da stoga nije krađa to što je četiri DVD-a s njegovim akcijskim filmovima strpala u hlače, s prednje strane. Ĉak je i sama Betty više nego rado odustala od tuţbe, pod uvjetom da Dodie više nikada ne stupi nogom u njezinu knjiţaru, kao ni u Detroit i saveznu drţavu Michigan. Dogovoreno je da Dodie mora biti hospitalizirana najmanje tri tjedna, a bude li se drţala dogovora, neće biti sudskog postupka.

Surađivala je, ali uz uvjet da je prime u McLean, jer onamo idu vaţne, bogate i slavne osobe, a ta se ustanova osim toga nalazi i blizu njezina imanja u Greenwichu, u Connecticutu, kao i blizu Salema, gdje voli kupovati u raznim prodavaonicama amajlija i vještičjeg pribora, za honorar čitati i izvoditi obrede, te za određenu cijenu nuditi vještičje umijeće. Ustrajno je traţila da joj za iznos koji će joj trebati za troškove hospitalizacije u privatnoj ustanovi moraju dodijeliti najuglednijeg i najistaknutijeg dostupnog forenzičnog stručnjaka, muškarca koji ima najmanje doktorat znanosti, te iskustvo rada u FBI-u, kao i otvoren pogled na svijet i nadnaravno, te toleranciju prema drugim vjerama, među njima i drevnoj druidskoj religiji.

Prvi izbor bio joj je forenzični psihijatar dr. Warner Agee, jer je, prema njezinim riječima, ranije izrađivao psihološke profile za FBI i pojavljivao se na televiziji. Taj joj je zahtjev odbijen.

Osim svega Agee ni na koji način nije bio povezan s McLeanom, a osim toga ured okruţnog tuţitelja iz Detroita nije htio imati nikakve veze s tim dr. Philom forenzične znanosti, kako su ga nazvali. Ageejevo ime spomenuto u toj kombinaciji bilo je dovoljno da Bentona usmjeri na posve suprotnu stranu, bez obzira na identitet pacijenta - toliko je prezirao tog čovjeka. No Benton je imao profesionalne obaveze prema McLeanu i zahvaljujući tome što nije imao sreće postao je očitim kandidatom za nimalo ugodnu zadaću procjenjivanja stanja ţene koja tvrdi da je vještica povezana sa slavnim osobama. Cilj je bio drţati je podalje od sudova i zatvora, iako bi se i na cijelome svijetu teško pronašao zatvor koji bi je htio.

Tijekom ta četiri tjedna koliko mu je bila pacijentica, Benton je boravio u New Yorku koliko je više mogao, ne samo da bude sa Scarpettom, nego i da se što više udalji od Dodie. Osjetio je takvo olakšanje kad su je otpustili, prošle nedjelje poslije podne, da je sve provjerio nekoliko puta, ne bi li se uvjerio da je netko doista došao po nju i odvezao je kući, ne na imanje u Greenwichu, jer je to bila još jedna laţ. Ostavili su je u jednoj malenoj kući u Edgwateru, u New Jerseyju, gdje je, kako se činilo, ţivjela sama, nakon što je promijenila četiri muţa, od kojih su svi ili bili umrli, ili su još davno pobjegli. Jadnici.

Benton je podignuo slušalicu i nazvao interni broj šefa forenzične psihijatrije u Bellevueu, dr. Nathana Clarka, te ga upitao ima li malo slobodnog vremena. Dok je čekao, Benton je ponovno pogledao onu FedExovu omotnicu, budući da su ga određene pojedinosti i dalje zbunjivale i zabrinjavale, te ga navodile na to da se ponaša na načine za koje je znao da mu nisu dopušteni. Na dostavnici nije bilo adrese pošiljatelja, a njegova adresa u Bellevueu bila je napisana rukom, funkcijskom kaligrafijom toliko preciznom da je izgledala poput otisnutih slova. Ni pribliţno nešto što bi očekivao od osobe kakva je Dodie, koja je za boravka u McLeanu pisala isključivo velike i široke ţvrljotine kada se morala potpisati na raznoraznim obrascima. Izvukao je debelu i sjajnu čestitku iz omotnice: veliki debeli Djed Mraz na naslovnici, a za njim juri bijesna gospođa Mraz, vitlajući valjkom za tijesto, uz natpis: "Kome si to rekao Ho?!? " Otvorio je čestitku, a snimljeni glas Dodie Hodge, koja nije imala osobit sluh, zapjevao je, na melodiju pjesme "A Holly, Jolly Christmas": Nek ti Boţić bude Ho-di, Do-di A kad sjetiš se mene Gurni imelu kamo i spada I objesi anđela na drvce Sretan, sretan Boţić, Bentone i Kay! I tako unedogled, isti stihovi koji su izluđivali, ta čestitka i pozdrav njezinim djetinjim, zadihanim glasom.

"Ne pjeva baš kao Burl Ives", rekao je dr. Clark u trenutku kad je ušao u ured, noseći kaput, šešir i ofucanu koţnu torbu s dugačkim remenom za nošenje preko ramena koja je Bentona podsjećala na poštanske torbe iz doba Pony Expressa i natkrivenih zapreţnih kola na Divljem zapadu.

"Ako moţeš otrpjeti, tako će pjevati do završetka snimke", reče Benton. "Točno četiri minute."

Dr. Clark je odloţio stvari na jedan naslonjač, pa je prišao Bentonu i nagnuo se da bolje promotri čestitku, pridrţavajući se tako što je oba dlana poloţio na rub pisaćeg stola. Bio je na početku osmog desetljeća ţivota, nedavno su mu bili dijagnosticirali Parkinsonovu bolest, a to je bila okrutna kazna za nadarenog čovjeka čije je tijelo uvijek bilo brzo i okretno kao i njegov um. Tenis, skijanje, planinarenje, upravljanje vlastitim avionom - nije bilo mnogo toga u čemu se nije okušao i u čemu nije uspio, iskazujući bezgraničnu ljubav prema ţivotu. Na koncu ga je iznevjerila biologija, okolina, moţda i nešto prozaično poput izloţenosti boji na bazi olova, ili starim cijevima koje su izazvale oštećenja slobodnih radikala u bazalnim ganglijima njegova iznimnog mozga. Tko je dovraga mogao znati kako je i zašto završio s takvom pokorom. Ali bolest je munjevito napredovala. Već je bio posve pogrbljen, dok su mu pokreti bili usporeni i nespretni.

Benton zatvori čestitku, a Dodien glas naglo se prekine, usred stiha. "Očito iz kućne radinosti", reče. "Uobičajena snimljena čestitka traje od desetak sekundi do eventualno četrdeset pet, ali ne i četiri minute. Koliko sam shvatio, dugotrajnije snimke nastaju tako da

kupiš prazni glasovni modul s više memorije. Takav modul moţe se naručiti preko interneta i na taj način moţeš sam izraditi glasovnu čestitku. A upravo to učinila je ta moja pacijentica. Ili je to učinio netko u njezino ime."

Uzeo je čestitku rukama u bijelim pamučnim rukavicama i stao je okretati pod raznim kutovima, kako bi dr. Clark bolje vidio rubove, uočio kako je sve pomno i precizno sastavljeno.

"Pronašla je tu čestitku, ona ili netko drugi", nastavi objašnjavati Benton, "i snimila glas na tom modulu, zalijepljenome unutra, a onda je preko toga zalijepljen papirnati pravokutnik, moţda izrezana prazna strana neke druge čestitke. I zbog toga je unutrašnjost njezine čestitke posve prazna. Nije ništa napisala. Za cjelokupnog boravka u McLeanu nije napisala ništa. Kaţe da ne piše."

"Grafofobija?"

"To i lijekovi, tako barem kaţe."

"Perfekcionist koji se ne moţe nositi s kritikama." Dr. Clark je zaobišao stol i našao se s njegove suprotne strane.

"Simulant."

"Ah... Fiktivni poremećaj s glumom i pretjeranim naglašavanjem simptoma. S kojim motivom?" Dr. Clark već je sumnjao u Bentonove riječi.

"Novac i pozornost dvije su najjače motivacijske sile. Ali ovdje moţda postoji još nešto", reče Benton. "Sve se više pitam koga smo i što mjesec dana imali u McLeanu. I zašto."

Dr. Clark je sjeo, polagano i oprezno, zdravo za gotovo više ne uzimajući ni najmanji tjelesni pokret. Benton je uočio koliko mu je kolega ostario samo od ljeta. "Ţao mi je što te time gnjavim", reče još Benton. "Znam da imaš mnogo posla."

"Nije nikakva gnjavaţa, Bentone. Nedostaju mi razgovori s tobom i već neko vrijeme razmišljam kako bih te trebao nazvati. Zanima me kako si." Dr. Clark to je izgovorio kao da postoje teme o kojima trebaju razgovarati, a Benton to već neko vrijeme izbjegava. "Znači, odbijala je testove olovkom i papirom."

"Odbila je Bender-Gestalt, Rey-Osterriethovo crtanje kompleksnih likova, zamjenu brojki simbolima, izbacivanje slova, čak i iscrtavanje tragova", reče Benton. "Sve što je iziskivalo pisanje ili crtanje."

"A ispitivanja psihomotoričkih funkcija?"

"Ništa od slaganja kockica, spajanja drvenih elemenata, kuckanja prstom."

"Zanimljivo. Ništa čime se moţe mjeriti vrijeme reakcije."

"Posljednji u nizu izgovora bili su lijekovi, rekla je da izazivaju drhtanje, da joj se ruke tresu toliko da ne moţe drţati olovku, te da se ne ţeli poniţavati pokušajima da piše, crta ili nešto radi određenim predmetima." Dok je objašnjavao navodne probleme Dodie Hodge, Benton nije mogao ne razmišljati o stanju u kojem je sada sam dr. Clark.

"Ništa što od nje iziskuje da fizički nešto izvede na zahtjev, ništa što bi, u njezinim očima, moglo potaknuti kritiku, osudu. Ne ţeli da joj netko biljeţi rezultate." Dr. Clark je nepomično gledao kroz prozor iza Bentonove glave, kao da se ondje vidi i nešto drugo, a ne samo ţutobijele opeke bolnice i noć koja se ubrzano spušta. "Kakvi lijekovi?"

"Ja bih rekao da sada ne uzima ništa. Ne moţe se reći da je baš poslušna i ne zanimaju je nikakva sredstva, osim ako se od njih osjeća dobro. Primjerice alkohol. U bolnici je uzimala risperidon, Risperdal."

"Koji moţe izazvati tardivnu diskineziju . No to je atipična pojava", razmišljao je dr. Clark.

"Nije imala grčenje ni trzanje mišića, osim kad je to glumila", reče Benton. "Dakako, tvrdi da je to njezino trajno stanje."

"Teoretski moguća trajna nuspojava risperidona, osobito u starijih ţena."

"U njezinu je slučaju to obično simuliranje, čista glupost. Ima određene ciljeve", ponovi Benton. "Hvala Bogu što sam se poveo za instinktom i zatraţio da se svi moji susreti s njom snimaju videokamerom." "Što je rekla na to?"

"Uţivjela se u ulogu i tako se odijevala. Koji god joj je lik pao na pamet, koje god raspoloţenje. Zavodnica ili Armija spasa ili poganska svećenica."

"Pribojavaš li se da bi mogla biti nasilna?" upita dr. Clark.

"Ima nasilne preokupacije, tvrdi da je doprla do sjećanja na zloporabu sotonskih kultova, kako je njezin otac ubijao djecu na kamenim oltarima, s njom imao spolni odnos. Nema dokaza o tome da se nešto slično ikada dogodilo."

"A kakvih bi dokaza moglo biti?"

Benton nije odgovorio. Nije smio provjeravati istinitost pacijentovih riječi. Nije smio istraţivati. Takav način rada po svemu se protivio njegovoj intuiciji, toliko da mu je to bilo gotovo nepodnošljivo, a granice su se sve više miješale i gubile.

"Ne voli pisati, ali voli dramatičnost", reče dr. Clark, pomno ga motreći.

"Dramatičnost je zajednički nazivnik", reče Benton, znajući da je dr. Clark na putu koji vodi prema istini.

Slutio je što je Benton učinio - ili da je nešto učinio. Bentonu je sinulo daje podsvjesno i potaknuo taj razgovor o Dodie jer zapravo ima potrebu razgovarati o sebi.

"Te neutaţive potrebe za dramatičnošću i poremećaji spavanja od kojih pati veći dio ţivota", nastavi Benton. "Ispitivali su je u laboratoriju za poremećaje spavanja u McLeanu, a tijekom godina sudjelovala je, kako se čini, u nizu aktigrarijskih istraţivanja, očito ima poremećaj cirkadijskog ritma i pati od kronične nesanice. Što to postaje gore, što joj se više pogoršavaju prosudbe i spoznaje, to joj je ţivot kaotičniji. Raspolaţe iznimnim znanjem. Kad je riječ o inteligenciji, svakako je u rasponu bistrih do inteligencijom nadmoćnih pojedinaca."

"Ima li kakvih poboljšanja uz Risperdal?"

"Raspoloţenje joj se ponešto stabiliziralo, više nije onoliko hipomanična , izvijestila je da bolje spava."

"Prestane li piti lijekove, stanje će se vjerojatno pogoršati. Koliko joj je godina?" upita dr.

Clark.

"Pedeset šest."

"Bipolarna? Shizofrenična?"

"Da jest, bilo bi je lakše liječiti. Poremećaj ličnosti druge osi, histrionična uz tragove graničnog i antidruštvenog."

"Zgodno. A zašto joj je prepisan Risperdal?"

"Prilikom primanja u bolnicu prošli mjesec činilo se da pati od samoobmana i laţnih uvjerenja, no zapravo je patološka laţljivica." Benton mu je ukratko prepričao kako je i zašto uhićena u Detroitu.

"Ima li izgleda za to da te optuţi za kršenje njezinih građanskih prava, da ustvrdi da je hospitalizirana protiv volje, da ste je nagovorili i prisilili da uzima sredstva koja su joj trajno naškodila?" upita dr. Clark.

"Potpisala je uvjetno dobrovoljnu hospitalizaciju, dobila komplet građanskih prava i obavijest o pravima na pravno savjetovanje i sve ostalo. Trenutačno me ne brine moguća parnica, Nathane."

"Nisam ni mislio da te rukavice nosiš jer se bojiš tuţbe."

Benton vrati čestitku i FedExovu plastičnu omotnicu u vrećicu za dokaze, pa je ponovno hermetički zatvori. Skinuvši rukavice, bacio ih je u smeće.

"Kada je otpuštena iz McLeana?" upita dr. Clark.

"U nedjelju popodne."

"Razgovarao si s njom prije nego što je izišla?"

"Dva dana ranije, u petak", odgovori Benton.

"I ničim ti nije pokazala naklonost, tada ti nije poţeljela sretne blagdane, kad je to mogla učiniti osobno i tako iskusiti zadovoljstvo promatranja tvoje reakcije?"

"Nije. Pričala je o Kay." "Tako... " Dakako da mu je odmah bilo jasno. Vraški je dobro znao o kakvim se sve stvarima Benton mora brinuti.

Dr. Clark reče: "Moguće je da je Dodie odabrala McLean jer je a priori znala da si ondje zaposlen upravo ti, istaknuti suprug istaknute Kay Scarpette? Moţda je Dodie odabrala McLean kako bi se što bolje i prisnije druţila s tobom?"

"Nisam joj bio prvi na listi ţelja."

"A tko je onda to bio?"

"Netko drugi."

"Netko koga moţda znam?" upita dr. Clark, kao da već pomalo sumnja.

"Ime bi ti bilo poznato."

"Moguće je da sumnjaš da joj je prvi izbor bio pravi prvi izbor, budući da su, kako se čini, Dodieni motivi i istinoljubivost vrlo upitni? Je li joj McLean bio prvi na popisu ţelja?"

"Jest."

"To je znakovito, budući da neki od ljudi s njezina popisa ţelja ondje moţda nemaju određene povlastice, jer ondje nisu zaposleni."

"Tako je i bilo", reče Benton.

"Ima novac?"

"Navodno od svih mogućih supruga koje je promijenila. Bila je u Paviljonu, koji se, kao što znaš, plaća. Platila je gotovinom. Točnije, platio je njezin odvjetnik."

"Koliko je to sada? Tri tisuće na dan?"

"Tako nekako."

"U gotovom je platila više od devedeset tisuća dolara."

"Polog prilikom dolaska, a zatim cjelokupan iznos nakon otpuštanja. Prijenos s bankovnog računa. Preko njezina odvjetnika iz Detroita", reče Benton. "Ţivi u Detroitu?"

"Ne." "Ali ondje ima odvjetnika."

"Tako izgleda", reče Benton. "Što je radila u Detroitu? Osim što je završila u policiji."

"Kaţe da je bila u posjetu. Na odmoru. Odsjela je u Grand Palaisu", reče Benton.

"Magijom je opsjedala kockarske automate i stolove za rulet."

"Veliki kockar?"

"Ako ţeliš, prodat će ti par amajlija za sreću." "Ĉini mi se da prema njoj osjećaš dosta intenzivnu antipatiju", primijeti dr. Clark uz isti onaj pronicavi pogled.

"Time ne tvrdim kategorički da u to nisam uračunao i njezin odabir bolnice. Kao i Kay", reče Benton.

"Koliko mogu čuti, toga si se počeo bojati", reče dr. Clark, pa skine naočale i počne ih brisati sivom svilenom kravatom. "Je li moguće da si zbog svega što se događa u posljednje vrijeme nervozan i da na sve oko sebe gledaš ni sa čim opravdanom sumnjom?"

"Misliš na neke točno određene događaje?"

"Kako bi bilo da to ti kaţeš meni..." reče dr. Clark.

"Nisam paranoičan."

"To kaţu sve paranoične osobe."

"To ću protumačiti kao tvoju osobitu vrstu ironičnog humora", reče Benton.

"Kako si? Osim ovoga? Događa se mnogo toga, zar ne?" reče dr. Clark. "Mnogo toga istovremeno u posljednjih mjesec dana."

"Uvijek se događa mnogo toga."

"Kay je na televiziji i pod reflektorima javnosti." Dr. Clark ponovno stavi naočale. "Kao i Warner Agee."

Benton je već neko vrijeme očekivao da će dr. Clark spomenuti Ageeja. Benton je vjerojatno izbjegavao dr. Clarka. Ne vjerojatno. Izbjegavao ga je. Sve do danas.

"Sinulo mi je da si morao nekako reagirati kad si vidio Warnera u vijestima, čovjeka koji ti je sabotirao karijeru u FBI-u, sabotirao čitav tvoj ţivot jer je htio biti ti", reče dr. Clark. "A sad javno igra tvoju ulogu - metaforički rečeno - preuzima lik forenzičnog stručnjaka, stručnjaka za psihološke profile u FBI-u, kao posljednju priliku za to da dosegne zvjezdani status."

"Mnogi ljudi tvrde pretjerane i neistinite stvari."

"Pročitao si njegovu biografiju u Wikipediji?" upita dr. Clark. "Predstavljaju ga kao jednog od utemeljitelja tehnike izrade psiholoških profila i tvog mentora. Piše da je, dok si ti bio na FBIevoj akademiji, bio šef odjela za behavioralnu znanost i tek započinjao preljubničku vezu, tu sada citiram, s Kay Scarpettom, s njom radio na nizu zloglasnih slučajeva. Je li istina da je surađivao s Kay? Koliko ja znam, Warner nikad nije radio psihološke profile ni za FBI, ni za nekog drugog."

"Nisam znao da Wikipediju smatraš pouzdanim izvorom", reče Benton, kao da upravo dr.

Clark širi te laţi.

"Pogledao sam jer upravo anonimni pojedinci koji podastiru navodne činjenice internetskim enciklopedijama i drugim internetskim izvorima često igrom slučaja imaju konkretne i ne tako nepristrane interese u temama o kojima potajno pišu", reče dr. Clark. "Što je najneobičnije, čini se da je tijekom posljednjih nekoliko tjedana njegov ţivotopis doţivio brojne modifikacije i da je znatno proširen. Baš me zanima tko je to učinio."

"Moţda osoba o kojoj je riječ." Benton je osjećao kako mu se ţeludac grči od kivnosti i gnjeva.

"Pretpostavljam da bi Lucy to mogla otkriti, ili već zna, te da bi mogla ukloniti pogrešne informacije", reče dr. Clark. "Ali ona se moţda nije sjetila provjeriti određene pojedinosti kao ja, jer njoj o svojoj prošlosti nisi povjerio ono što si povjerio meni."

"Vrijeme se moţe trošiti i korisnije nego na ograničene ljude koji očajnički traţe pozornost. Lucy ne treba računalne istraţiteljske kapacitete trošiti na raznorazne glasine koje se pojavljuju na internetu.U pravu si. Nisam joj rekao sve što sam rekao tebi." Benton se nije mogao sjetiti kad se posljednji put osjećao tako ugroţeno.

"Da me danas nisi nazvao, ja bih već bio ubrzo smislio neki razlog za to da razgovaramo, samo da to nekako izvedemo načistac", reče dr. Clark. "Imaš više nego opravdane razloge za to što ţeliš uništiti Warnera Ageeja. A ja se s punim pravom mogu nadati da ćeš nadrasti tu veliku ţelju."

"Nije mi jasno kakve to ima veze s time o čemu smo razgovarali, Nathane."

"Sve ima veze sa svime, Bentone." Promatrao ga je, čitao. "Ali vratimo se na temu tvoje bivše pacijentice, Dodie Hodge, jer ionako imam dojam da je nekako povezana. U oči mi upada više stvari. Prva je sama čestitka, očito ukazivanje na nasilje u obitelji, na muškarca koji ţenu poniţava nazivajući je kurvom, suprugu koja juri za muţem u namjeri da ga premlati valjkom za tijesto, na seksualne konotacije. Drugim riječima, to je jedna od onih šala koje nisu smiješne. Što ti to govori?"

"Projekcija." Benton je morao usmjeriti snagu volje na to da bijes koji je osjećao prema Werneru Ageeju nekako napusti prostoriju. "Ona to projicira", čuo je samog sebe kako govori razumnim tonom.

"U redu. Što to, po tebi, projicira? Tko je Djed Mraz? Tko je gospoda Mraz?"

"Ja sam Djed Mraz", reče Benton, osjećajući kako val prolazi. Ĉinio mu se velikim poput tsunamija, a onda se povukao i gotovo posve nestao. Malo se opustio. "Gospođa Mraz neprijateljski je raspoloţena prema meni zbog nečega što je s moje strane doţivjela kao neljubaznost i poniţenje. Ja, Djed Mraz, rekao sam 'ho, ho, ho', a gospoda Mraz to je protumačila kao da sam je nazvao kurvom."

"Dodie Hodge ima dojam da je nepravedno optuţena, poniţena, da je ne cijene i da je trivijaliziraju. Ipak, zna da je taj dojam pogrešan", reče dr. Clark. "To je plod djelovanja histrioničnog poremećaja ličnosti. Očita je poruka ove čestitke da će siroti Djed Mraz dobiti po nosu jer je gospođa Mraz posve pogrešno protumačila njegove riječi, a Dodie očito shvaća tu šalu, jer inače ne bi bila odabrala tu čestitku."

"Pod pretpostavkom da ju je odabrala."

"Neprestano se pozivaš na to. Na mogućnost da je imala određenu pomoć. Mogućeg suučesnika."

"Tehnički apsekt cijele priče", reče Benton. "Znati za module za snimanje, naručivanje, sastavljanje... Dodie je impulzivna i traţi trenutačno zadovoljenje. Ovdje imamo određeni stupanj promišljenosti koji nije u skladu s onime što sam vidio u bolnici. I kad je imala vremena za to? Kao što sam rekao, otpuštena je tek u nedjelju. Ovo je Federal Expressom poslano jučer, u srijedu. Kako je znala da čestitku treba poslati ovamo? Rukom ispisana adresa na FedExovoj etiketi je neobična. Sve je čudno." "Ţudi za dramatičnošću, a čestitka koja pjeva svakako je dramatična. Ne smatraš da je to u skladu s njezinim dramatičnim sklonostima?"

"I sam si istaknuo da nije svjedočila dramatičnim događajima", reče Benton.

"Dramatičnost nije zabavna ako nema publike. Nije vidjela da otvaram čestitku, pouzdano ne moţe znati ni da sam je otvorio. Zašto mi je nije dala prije odlaska iz bolnice, zašto to nije učinila uţivo?"

"To bi značilo da ju je na to netko nagovorio. Suučesnik."

"Muče me i stihovi", reče Benton.

"Koji dio?"

"Gurni imelu kamo i spada i objesi anđela na drvce", reče Benton.

"Tko je anđeo?"

"To bih ja volio čuti od tebe."

"Mogla bi biti Kay." Dr. Clark ga je netremice gledao u oči. "'Drvce' bi moglo predstavljati tvoj ud, tvoju seksualnu povezanost sa suprugom."

"I sluţiti kao aluzija na vješanje", reče Benton.

4 GLAVNI MRTVOZORNIK ZA GRAD NEW YORK BIO JE POGRBLJEN NAD mikroskopom u trenutku kad je Scarpetta tiho zakucala na otvorena vrata ureda.

"Znaš što se događa kad ne dođeš na sastanak osoblja, zar ne?" upita dr. Brian Edison, ne podiţući pogled i pomičući preparat. "O tebi se onda priča."

"Ne zanima me." Scarpetta je ušla u ured i sjela na stolicu s niskim naslonom na suprotnoj strani stola kolege s kojim je dijelio ured.

"Zapravo se nije konkretno razgovaralo o tebi." Okrenuo se prema njoj, razbarušene sijede kose, zaţarena orlovskog pogleda. "Samo usputno. CNN, TLC, Discovery, sve moguće kabelske postaje ovoga svijeta. Znaš ti koliko svaki dan imamo poziva?"

"Uvjerena sam da biste samo za to mogli angaţirati još jednu tajnicu."

"A moramo otpuštati ljude. Pomoćno osoblje, tehničare. Smanjili smo broj domara i pripadnika osiguranja", reče on. "Sam Bog zna na čemu će to završiti ostvari li savezna drţava New York prijetnju o tome da će nam proračun smanjiti za još trideset posto. Ne bavimo se televizijom i zabavom. To ne ţelimo i to si ne moţemo dopustiti." "Ţao mi je ako izazivam probleme, Briane."

Brian je po svoj prilici bio najbolji forenzični patolog kojeg je Scarpetta osobno znala i njegova mu je misija, ponešto drukčija od njezine, bila više nego jasna, a to se nikako nije moglo promijeniti. Forenzičnu medicinu smatrao je djelatnošću u sklopu javnoga zdravstva i mediji mu ni u kojem pojavnom obliku nisu trebali izvan uloge pukog informiranja javnosti o pitanjima ţivota i smrti, na primjer o pitanjima opasnosti i prenosivih bolesti, bilo da se radi o potencijalno smrtonosnome modelu dječjeg krevetića ili epidemiji mišje groznice. I ta njegova percepcija nipošto nije bila pogrešna. Stvar je bila samo u tome da je sve ostalo bilo pogrešno.

Svijet se u međuvremenu promijenio, i to ne nuţno nabolje.

"Pokušavam napredovati putem koji nisam odabrala", reče Scarpetta. "Ti ideš najuzvišenijim moralnim putem u svijetu koji je utonuo u duboki moralni kal. Što ćemo onda?"

"Spustiti se na njihovu razinu?"

"Nadam se da ne misliš da to radim."

"Kako gledaš na svoju karijeru na CNN-u?" Uzeo je lulu od vrijesa koju više nije smio pušiti u toj zgradi.

"To nipošto ne smatram nekakvom karijerom", reče ona. "To radim radi širenja informacija na način koji u današnje doba smatram nuţnim."

"Ako ih ne moţeš nadvladati, pridruţi im se."

"Prestat ću, ako tako ţeliš, Briane. To ti govorim od samog početka. Nikad ne bih učinila ništa, barem namjerno, što bi prouzročilo neugodnosti ovom uredu ili ga na neki način kompromitiralo."

"No, da, ne moramo neprestano okolišati kad je riječ o toj temi", reče on. "Teoretski, ne mogu reći da se ne slaţem s tobom, Kay. Javnost nikada nije bila manje upućena u pojedinosti djelovanja pravosudnog sustava i sve što ima veze s forenzikom. Da, to negativno utječe na poprišta zločina i sudske postupke i zakonodavstvo, kao i raspodjelu proračunskog novca. Ali

duboko u srcu ne vidim kako će sudjelovanje u tim emisijama riješiti problem. Dakako, to je moje osobno mišljenje, a ja sam dosta konzervativan i nefleksibilan, i s vremena na vrijeme imam dojam da te moram podsjetiti na određena osjetljiva mjesta koja moraš zaobići. A jedno je od njih i Hanna Starr."

"Pretpostavljam da je to bila bit razgovora na sastanku. Nije se raspravljalo konkretno o meni", uzvrati Scarpetta.

"Ja ne gledam te emisije." Dokono se poigravao lulom. "Ali sve te Carleyce Crispin, Warneri Ageeji ovoga svijeta kao da su Hannah Starr pretvorili u svoju igračku, novu Caylee Anthony ili Annu Nicole Smith. Ili ne daj Boţe da te pitaju nešto o našoj ubijenoj trkačici kad večeras budeš na televiziji."

"Sa CNN-om imam dogovor da ne razgovaramo o aktivnim slučajevima."

"A dogovor s tom Crispinicom? Ĉini mi se da baš i nije poznata po tome da igra po pravilima, a upravo će ona večeras blebetati uţivo na televiziji."

"Pozvali su me radi razgovora o mikroskopiranju, konkretno o analizi kose", reče Scarpetta.

"To je dobro, vjerojatno i korisno. Doista znam niz naših kolega u laboratorijima koji se brinu zbog toga što se njihove znanstvene discipline sve više smatraju sporednima i nepotrebnima jer javnost, političari, smatraju da je DNK čarobna svjetiljka. Protrljamo li je dovoljno, svi se problemi rješavaju, pa k vragu mogu ići i vlakna i dlake i toksikologija i upitni dokumenti, čak i otisci prstiju." Dr. Edison odloţio je lulu u pepeljaru u kojoj pepela nije bilo već godinama. "Pretpostavljam da s identifikacijom Toni Darien nemamo problema. Znam da policija taj podatak ţeli iznijeti u javnost."

"Meni nije problematična objava njezina imena, ali nipošto ne ţelim objaviti ništa o tome što sam otkrila. Brine me mogućnost da je mjesto događaja bilo pomno uređeno, da nije ubijena na mjestu na kojem je pronađena, da moţda čak nije ni trčala kad se dogodio napad."

"Na temelju...?"

"Niza stvari. Primila je udarac u straţnji dio glave, jedan udarac u straţnju stranu lijeve temporalne kosti." Scarpetta je dodirnula glavu, da mu pokaţe. "Nakon toga ţivjela je još moguće i nekoliko sati, o čemu svjedoči velika nestabilna i kašasta masa, kao i edematozno tkivo, posljedica krvarenja, pod tjemenom. Onda joj je, nešto nakon što je preminula, oko vrata netko vezao šal."

"Imaš kakvu predodţbu o oruţju?"

"Kruţna pulverizirana fraktura koja je u mozak utisnula mnogobrojne komadiće kosti. Ĉime god da je udarena, to nešto moralo je imati barem jednu zaobljenu plohu promjera pet centimetara."

"Nije izbijena, nego smrskana", reče on zamišljeno. "To, dakle, nije bilo nešto nalik na čekić, ni nešto okruglo ravne površine. I ne nešto poput bejzbolske palice ako je površina zaobljena i promjera pet centimetara. Pribliţno veličine kugle za biljar. Baš me zanima što je to moglo biti."

"Mislim da je mrtva od utorka", reče Scarpetta.

"Počela se raspadati?"

"Nimalo. Ali imala je mrtvačke pjege čiji raspored upućuje na to da je nakon smrti dosta dugo leţala na leđima, najmanje dvanaest sati, gola, ruku uz tijelo, dlanova okrenutih prema dolje. A tako nije pronađena, to nije bio poloţaj njezina tijela u parku. Leţala je na leđima, no ruke su joj bile iznad glave, blago savijene u laktu, kao da ju je netko moţda vukao po tlu, potezao za ručne zglobove."

"Ukočenost?" upita on.

"Vrlo se lako nadvladavala kad sam joj pokušala pomaknuti udove. Drugim riječima, ukočenost je bila potpuna i počela se povlačiti. I za to, naravno, treba vremena."

"Njome zacijelo nije bilo teško manipulirati, micati je, pa pretpostavljam da govoriš o tome. Da joj je tijelo ostavljeno u parku, što bi bilo dosta teško da je bila ukočena", reče on. "Je li bilo sušenja? To bi se moglo očekivati ako je bila na nekom hladnom mjestu na kojem se dan-dva mogla tako očuvati?"

"Nešto sušenja prstiju, usana, tache noir - oči su joj bile blago otvorene, a očna spojnica smeđa zbog isušenja. Aksilarna temperatura iznosila je deset stupnjeva", nastavi Scarpetta.

"Najniţa temperatura prošle noći bila je oko jednog stupnja iznad nule, najviša dnevna oko osam. Trag koji je ostavio šal površinska je i kruţna suha smeđa abrazija. Nema podljeva, nema petehija lica i očne spojnice. Jezik nije virio iz usta."

"Post mortem, znači", zaključi dr. Edison. "Šal je bio vezan pod kutom?"

"Ne. Na sredini grla." Pokazala mu je na svome vratu. "Dvostruki čvor sprijeda, koji, dakako, nisam prerezala. Skinula sam ga rezom sa straţnje strane. Nije bilo baš nikakvih vitalnih reakcija, a to je vrijedilo i na internome planu. Podjezična kost, štitnjača i infrahioidni mišići bili su netaknuti, bez ikakvih ozljeda." "Što samo potvrđuje tvoju tezu o tome da je moţda ubijena na jednome mjestu, a potom ostavljena ondje gdje su je pronašli, na rubu parka, gdje se danju jasno vidjela, moţda kako bi je jutros brzo pronašli, čim se pojave prolaznici", reče on. "Dokazi o tome da je moţda u jednom trenutku bila vezana? A napad spolne prirode?"

"Koliko sam vidjela, nema kontuzija i nema tragova vezivanja. Nema ozljeda koje pokazuju da se branila", reče Scarpetta. "Pronašla sam dvije kontuzije na unutarnjoj strani obaju bedara. Straţnji frenulum pokazuje površinske abrazije uz jedva primjetno krvarenje i kraj toga kontuziju. Stidne su usne crvene. Nema vidljivog sekreta na ulazu u vaginu, ni na vaginalnome svodu, ali ima nepravilnu abraziju straţnje stijenke. Primijenila sam PERK." Time je ţeljela reći daje upotrijebila komplet za uzimanje fizičkih dokaza , u kojem su i štapići za uzimanje uzoraka DNK. "Pregledala sam je i forenzičnim svjetlom i prikupila sve što je bilo moguće, pa tako i vlakna, uglavnom iz kose", nastavi ona. "Mnogo prašine i sitnih komadića u kosi, koju sam obrijala oko rubova ozljede. Pod ručnim povećalom vidjela sam nekoliko mrljica boje, od kojih su neke bile i duboko u rani. Svijetlocrvena, jarkoţuta i crna. Vidjet ćemo što kaţu nalazi. Sve ljude u laboratorijima potičem na to da maksimalno ubrzaju stvar."

"Ako se ne varam, to im uvijek govoriš."

"Još jedna zanimljiva pojedinost. Ĉarape su joj bile na pogrešnim nogama", reče Scarpetta.

"Kako čarape mogu biti na pogrešnoj nozi? Misliš da je unutarnja strana bila vani?"

"Trkačke čarape izrađene precizno, tako da anatomski pristaju lijevom i desnom stopalu.

Na lijevoj čarapi piše L, na desnoj D. Njezine su bile navučene obrnuto, desna na lijevoj nozi i lijeva na desnoj."

"Je li moguće da je to učinila sama, da nije primijetila dok se odijevala?" Dr. Edison je navlačio sako.

"Moguće je, dakako. Ali ako je bila tako sitničava u vezi s odjećom i obućom za trčanje, bi li pogrešno navukla čarape? I bi li trčala po kiši i hladnoći bez rukavica, bez štitnika za uši, bez jakne, samo u laganoj jakni od flisa? Gospođa Darien kaţe da je Toni mrzila trčati po lošem vremenu. Jednako tako, ne zna objasniti ni taj neobični ručni sat. Riječ je o velikome digitalnom satu od crne plastike na čijoj poleđini piše BioGraph. Moguće je da prikuplja određene podatke."

"Upisala si u Google?" Dr. Edison je ustao.

"I Lucy je pretraţila internet. Još će malo istraţiti stvar nakon što dovrše analizu DNK. Koliko se zasada čini, ne postoji sat ili uređaj koji bi se zvao BioGraph. Nadam se da netko od Toninih liječnika ili netko drugi od njoj poznatih osoba moţda zna nešto više o tome zašto je to nosila i o čemu se točno radi."

"Jasno ti je da se tvoja povremena suradnja pretvara u puni angaţman." Uzeo je aktovku i skinuo kaput koji je visio sa straţnje strane vrata. "Ĉini mi se da ovaj mjesec nijednom nisi bila u Massachusettsu."

"Ovdje sam malo imala guţvu." Ustala je i počela prikupljati stvari.

"Tko ti ondje vozi vlak?"

"Taj se vlak ubrzano vraća u Boston", rekla je ona, odijevajući kaput. Zajedno su izišli.

"Ponavljaju se stara vremena, a to je velika šteta. Moj ured za sjeveroistok u Watertownu bit će zatvoren, vjerojatno do ljeta. Kao da u Bostonu već i ovako nemaju posla preko glave."

"A Benton putuje amo-tamo."

"Stalno je u zraku", reče Scarpetta. "Ponekad ga Lucy poveze helikopterom. Ĉesto je ovdje."

"Od nje je lijepo što pomaţe s ručnim satom, tim BioGraphom. Ne moţemo si priuštiti njezine profesionalne usluge. Ali kad dovrše analizu DNK i ako se Jaime Berger sloţi, bude li kakvih podataka u tom uređaju, što god točno bio, volio bih znati o čemu se radi. Sutra ujutro u Gradskoj vijećnici imam sastanak s gradonačelnikom i ostalima. Naš posao škodi turizmu.

Hannah Starr. A sada i Toni Darien. Znaš što će mi reći."

"Moţda bi ih trebao podsjetiti na to da će, nastave li nam smanjivati proračunska sredstva, to što radimo imati još teţe posljedice za turizam, jer nećemo moći raditi svoj posao."

"Kad sam tek počeo raditi ovdje, početkom devedesetih, deset posto svih ubojstava u zemlji događalo se ovdje, u New Yorku", rekao je dok su prolazili kroz predvorje. S radija se čuo Elton John. "Dvije tisuće tristo ubojstava tijekom moje prve godine. Prošle godine imali smo ih manje od petsto, a to je smanjenje od sedamdeset osam posto. To svi nekako zaboravljaju. Sjećaju se samo najnovijeg senzacionalnog ubojstva. Filene i njezina glazba. Da joj oduzmem taj radio?"

"Ma ne bi valjda... " reče Scarpetta.

"U pravu si. Ljudi ovdje mnogo rade, a nemaju previše razloga za osmijeh."

Izišli su na hladan vjetar na pločniku, a Prvom avenijom odjekivali su zvukovi prometa.

Prometna je guţva bila na vrhuncu, taksiji su jurili, naglo skretali i trubili, čulo se zavijanje sirena. Kola hitne pomoći jurila su prema suvremenome bolničkome kompleksu Bellevue udaljenome nekoliko ulica i prema susjednome Medicinskom centru Sveučilišta New York. Bilo je prošlo pet sati i vani je vladala potpuna tama. Scarpetta je uvukla ruku u torbicu i potraţila BlackBerry, prisjetivši se da treba nazvati Bentona.

"Sretno večeras", reče dr. Edison, pa je potapše po podlaktici. "Neću gledati."

Dodie Hodge i njezina Knjiga magije u crnim koricama sa ţutim zvijezdama. Nosila ju je kamo god bi se uputila. "Ĉarolije, obredi, amajlije, prodaja stvari poput komadića koralja, ţeljeznih noktiju, malenih svilenih vrećica sjemenaka biljke tonka", objašnjavao je Benton dr. Clarku. "S njom smo u McLeanu imali vrlo konkretnih problema. Drugi pacijenti, pa čak i neki od zaposlenika, padali su na njezine samoproglašene duhovne darove, traţili njezine savjete i amajlije, plaćali određenu cijenu. Ona tvrdi da ima vidovnjačke sposobnosti i druge nadnaravne moći, a kao što se moţe i očekivati, ljudi, osobito oni koji imaju problema, iznimno su ranjivi pred takvim pojavama." "Ĉini se da nije imala vidovnjačke sposobnosti kad je ukrala one DVD-e iz knjiţare u Detroitu, jer bi inače predvidjela da će je uhititi", rekao je dr. Clark, napredujući putem istine, na kojem je cilj bio udaljen tek pokoji korak.

"Ona će reći da ih nije ukrala. Imala je pravo na njih jer joj je Hap Judd nećak", reče Benton.

"A to je stvaran rodbinski odnos ili još jedna laţ? Ili, po tebi, samoobmana?"

"Ne znamo jesu li u srodstvu", odgovori Benton. "Ĉini mi se da to ne bi trebalo biti teško utvrditi", reče dr. Clark.

"Danas sam nazvao ured njegova agenta u Los Angelesu." Bentonova je izjava bila priznanje. Nije točno znao zašto je to izgovorio, no znao je da će do toga doći.

Dr. Clark je čekao, ne govoreći ništa, ne odvajajući pogled od Bentona.

"Njegova zastupnica nije ništa ni potvrdila, ni porekla, rekla je da ne moţe razgovarati o privatnome ţivotu Hapa Judda", nastavio je Benton, osjećajući kako se onaj val gnjeva vraća, samo što je ovaj put još veći. "A onda ju je zanimalo zašto se raspitujem za osobu po imenu Dodie Hodge. Po tome kako je izgovorila ime, stekao sam dojam da točno zna o kome govorim, iako se pretvarala da nije tako. Dakako, bio sam vrlo ograničen u tome što smijem odati, pa sam samo rekao da sam dobio određenu informaciju i da je nastojim potvrditi."

"Nisi rekao tko si ni zašto te to zanima."

Benton je odgovorio tišinom. Nathan Clark poznavao ga je vrlo dobro, jer je Benton to bio dopustio. Bili su prijatelji. On je moţda jedini Bentonov prijatelj, jedini kojem Benton dopušta da uđe na njegova ograničena područja, jedini osim Scarpette, a čak su i za nju postojala ograničenja; izbjegavala je područja kojih se bojala, a sve ovo odnosilo se upravo na područje kojeg se najviše bojala. Dr. Clark je iz Bentona izvlačio istinu, a ovaj ga u tome nije namjeravao spriječiti. To je trebalo obaviti.

"To je problem kad si bivši zaposlenik FBI-a, zar ne?" reče dr. Clark. "Teško se oduprijeti tome da nešto obaviš u tajnosti, da do informacija dođeš pod svaku cijenu, bez obzira na način. Ĉak i nakon koliko godina u privatnome sektoru?"

"Vjerojatno je zaključila da sam novinar."

"Tako si joj se predstavio?"

Bez odgovora.

"Umjesto da joj kaţeš tko si, odakle zoveš i zašto. Ali time bi prekršio odredbe zakona o medicinskoj odgovornosti", nastavi dr. Clark.

"Da, tako je."

"Ali time što si učinio nisi..."

Benton je šutio, omogućujući dr. Clarku da ide dalje koliko god ţeli.

"Vjerojatno bismo trebali konkretnije razgovarati o tebi i FBI-u", reče dr. Clark. "Već dugo nismo razgovarali o tom vremenu, dobu kad si bio zaštićeni svjedok i kad je Kay mislila da te ubila zločinačka obitelj Chandonne. Bila su to najmračnija moguća vremena, dok si se skrivao, proţivljavao uţase koji nadilaze ono što većina ljudi uopće moţe spoznati. Moţda bismo ti i ja trebali istraţiti kako danas gledaš na tu prošlost u FBI-u. Moţda i nije prošlost..."

"Bilo je to davno. U jednom drugom ţivotu. U jednom drugom FBI-u." Benton o tome nije htio razgovarati, a razgovarao je. Dopustio je dr. Clarku da nastavi. "Ali vjerojatno je točno.

Jednom murjak..."

"Uvijek murjak. Da, znam taj klišej. Usudio bih se reći da ovo nadilazi razinu klišeja. Ti mi priznaješ da si danas postupio kao predstavnik zakona, policajac, a ne liječnik čiji je prioritet pacijentova dobrobit. Ta Dodie Hodge u tebi je svakako nešto pobudila."

Benton nije odgovorio.

"Nešto što zapravo nikada nije posve spavalo. Ti si samo mislio da spava", nastavi dr.

Clark.

Benton je i dalje šutio.

"I stoga se pitam što je točno moglo posluţiti kao okidač? Jer Dodie nije okidač. Nije dovoljno vaţna. Prije će biti da je katalizator", reče dr. Clark. "Slaţeš li se sa mnom?"

"Ne znam što je. Ali u pravu si. Nije okidač."

"Ja bih rekao da je okidač Warner Agee", reče dr. Clark. "U posljednja tri-četiri tjedna često je gostovao u emisiji u kojoj večeras gostuje Kay, a reklamiraju ga kao FBI-eva forenzičnog psihijatra, prvog i izvornog autora psiholoških profila, vrhunskog stručnjaka za sve što ima veze sa serijskim zločinima i psihopatima. Ti na njega reagiraš snaţno, što je i razumljivo. Štoviše, jednom si mi rekao da u vezi s njim osjećaš nagon za ubijanjem. Zna li Kay Warnera?"

"Osobno ne."

"Zna što ti je učinio?"

"Ne razgovaramo o tim vremenima", odvrati Benton. "Pokušali smo poći dalje, krenuti ispočetka. Mnogo je toga o čemu ne mogu govoriti, ali čak i da mogu, ona to ne ţeli, ne bi htjela. Iskreno govoreći, što to više analiziram, više nisam siguran čega se sjeća, a ja dobro pazim da previše ne navaljujem."

"Moţda se bojiš toga što bi se moglo dogoditi ako se prisjeti. Moţda se bojiš njezina bijesa."

"Ima potpuno pravo na bijes. Ali o tome ne govori. Ĉini mi se čak da se upravo ona boji tog svog bijesa", reče Benton.

"A tvoj bijes?"

"Bijes i mrţnja uvijek su destruktivni. Ne ţelim biti bijesan i ne ţelim mrziti." Bijes i mrţnja izjedali su ga, otvarali rupu u njegovu ţelucu, kao da je upravo popio kiselinu.

"Pretpostavit ću da joj nikada nisi ispričao pojedinosti o tome što ti je Warner učinio.

Pretpostavit ću da te to što ga viđaš na televiziji i u vijestima iznimno uzrujava, da je to otvorilo vrata sobe za koju daješ sve do sebe da u nju ne uđeš", reče dr. Clark.

Benton je šutio.

"Je li moguće da moţda misliš da je Warner hotimice birao istu emisiju u kojoj sudjeluje Kay jer uţiva u tome da se izravno nadmeće s tobom? Ĉini mi se da si mi spomenuo da Carley Crispin navaljuje s nastojanjima da istovremeno ugosti i tebe i Kay. Štoviše, čini mi se da je to čak spomenula u eteru. Ĉini mi se da sam to negdje vidio ili čuo. Ti odbijaš nastupiti u toj emisiji i to s pravom. I što se onda događa? Umjesto tebe pojavljuje se Warner. Zavjera?

Warnerova urota protiv tebe? Sve to vrti se oko njegova nadmetanja s tobom?"

"Kay nikada nije ni u jednoj emisiji kad gostuju i drugi, ne sudjeluje u raspravama s više sudionika, odbija biti dijelom onoga što naziva hollywoodskim štreberima, skupinom navodnih stručnjaka koji se prepiru i jedni na druge viču. I gotovo nikad ne sudjeluje u toj emisiji, The Crispin Report. " "Ĉovjek koji je pokušao ukrasti tvoj vlastiti ţivot nakon što si se vratio iz mrtvih postaje slavnim stručnjakom, pravom zvijezdom, on je ti, čovjek kojem je najviše zavidio. A sada se pojavljuje u istoj emisiji, na istoj postaji, kao i tvoja supruga." Dr. Clark je ponovno naglasio svoju tezu.

"Kay u toj emisiji ne sudjeluje redovito i nikada nije ondje kad imaju i druge goste", ponovi Benton. "Tek je povremeni gost u Carleynoj emisiji - i to protivno mojim savjetima, ako smijem dodati. Dvaput je došla iz usluge producentu. Carley je potrebna pomoć. Gledanost joj nezaustavljivo pada. Ove jeseni to je čak pravi slobodni pad."

"Drago mi je da te sve to ne vrijeđa i da ne izbjegavaš temu."

"Jednostavno bih se svega toga volio kloniti i ništa više. Biti što dalje od Carley. Kay je jebeno preljubazna, jebeno pretjerano spremna pomoći, ima dojam da mora poučavati svijet.

Znaš kakva je."

"To se u današnje vrijeme lako prepoznaje, čini mi se. To ti pada pomalo teško? Moţda te ugroţava?"

"Volio bih da se kloni televizije, ali i ona mora ţivjeti svoj ţivot."

"Koliko sam ja shvatio, Warner je na glavnu pozornicu stupio prije tri tjedna, pribliţno u vrijeme nestanka Hannah Starr", reče tada dr. Clark. "Dotada je bio uglavnom iza kulisa. Vrlo rijetko pojavljivao se u The Crispin Reportu."

"Nezanimljiva i nekarizmatična osoba, nitko i ništa, moţe se naći na televiziji u udarnom terminu jedino ako s Carley krajnje neprikladno razgovara o nekakvom senzacionalnom slučaju. Drugim riječima, mora biti jebena kurva."

"Drago mi je da nemaš određen stav o karakteru Warnera Ageeja."

"To je pogrešno, posve pogrešno. Ĉak i netko tako sjeban kao što je on zna da to nije u redu", reče Benton.

"Cijelo vrijeme odbijaš izgovoriti njegovo ime ili ga izravnije spomenuti. Ali moţda sad već dolazimo bliţe biti..."

"Kay ne zna pojedinosti o tome što se 2003. dogodilo u onoj motelskoj sobi u Walthamu, u Massachusettsu." Benton pogleda dr. Clarka u oči. "Ne zna pojedinosti ni o čemu, onako zapravo, ne zna zakučaste detalje tog stroja, konstrukciju mašinerije koja je pokretala cijelu operaciju. Misli da sam ja sve osmislio, da sam svojevoljno odlučio ući u program zaštite svjedoka, da je sve to bila samo moja zamisao, da sam ja radio profil kartela Chandonne i predvidio da ću biti mrtav i da će svi oko mene biti mrtvi ako neprijatelja ne navedemo na pomisao da sam ja već mrtav. Da sam bio ţiv, došli bi po mene, došli bi po Kay, po sve.

Svakako. Samo lijepo stani u red: ionako su došli po Kay, to je učinio Jean-Baptiste Chandonne, i pravo je čudo što je ostala ţiva. Ja to ne bih bio tako organizirao. Ja bih to bio sredio onako kako sam to na koncu i učinio, sredio sam ljude koji su pokušavali srediti mene, pokušavali srediti Kay i ostale. Ja bih bio učinio što je trebalo učiniti i bez tog stroja." "Što je taj stroj?"

"FBI, Ministarstvo pravosuđa, Domovinska sigurnost, vlada. Sve to pokrenulo se zbog pristranog savjeta, zbog savjeta pojedinca koji je time pogodovao sebi."

"Warnerov savjet. Njegov utjecaj."

"Određeni ljudi iza kulisa utjecali su na visoke duţnosnike. Jedna me se osoba posebno ţeljela riješiti, ţeljela da budem kaţnjen", reče Benton.

"Kaţnjen za što?"

"Za to što sam imao ţivot kakav je taj čovjek priţeljkivao. To je bila bit moje krivnje, čini mi se, iako se svatko tko poznaje moj ţivot moţe pitati zašto bi itko takvo što priţeljkivao."

"Moţda kad bi ljudi znali za tvoj unutarnji ţivot", reče dr. Clark. "Za to što te muči, za demone, onda moţda. Ali ovako, na površini, nije ti teško zavidjeti, čini se da imaš baš sve.

Izgled, podrijetlo obiljeţeno novcem, bio si u FBI-u, zvijezda njihove sluţbe za izradu psiholoških profila, a sada si istaknuti forenzični psiholog povezan s Harvardom. I imaš Kay. Posve mi je jasno zašto bi netko ţudio za time da bude na tvome mjestu."

"Kay misli da sam bio zaštićeni svjedok, da su me šest godina dobro skrivali, te da sam, prestavši se skrivati, dao ostavku u FBI-u", reče Benton.

"Jer si se okomio na FBI i više ga nisi ni najmanje poštivao."

"Neki smatraju da je to razlog."

"A ona?"

"Vjerojatno."

"A prava je istina da si imao dojam da se FBI okrenuo protiv tebe i da te više uopće ne cijeni. Da te izdao, jer je to učinio Warner", reče dr. Clark.

"FBI je zatraţio mišljenje svog stručnjaka, te je dobio i informacije i savjet. Jasno mi je zašto su se moţda brinuli za moju sigurnost. Bez obzira na sve pristrane oblike utjecaja, oni koji su donosili odluke imali su više nego dobre razloge za to da budu zabrinuti. Jasno mi je zašto ih je nakon svega počela brinuti moja stabilnost, nakon svega što sam proţivio."

"Onda smatraš da je Warner Agee bio u pravu u vezi s obitelji Chandonne i nuţnošću insceniranja tvoje smrti? Misliš, dakle, da je bio u pravu u vezi s tvojom stabilnošću i sudom o tome da više nisi sposoban obavljati duţnost?"

"Znaš odgovor. Bio sam sjeban", reče Benton. "Ali ne bih rekao da pojavljivanje na televiziji ima veze sa suparništvom sa mnom. Ĉini mi se da bi mogla biti riječ o nečem drugom, nečem što nema veze sa mnom, barem nema izravne veze. Samo bi mi bilo zgodnije bez tog podsjetnika, ništa više. Bilo bi mi ugodnije bez toga."

"To je zanimljivo. Warner je bio vrlo tih, ako ne i nevidljiv, tijekom čitave razmjerno dugotrajne i ne osobito istaknute karijere", reče dr. Clark. "A sada, odjednom, gledaš ga praktički u svakim vijestima. Priznajem da sam zbunjen i moţda daleko od istine kad je riječ o pravome motivu. Nisam siguran u to da se radi o tebi, odnosno barem u cijelosti o tebi i njegovoj zavisti ili ţudnji za slavom. Slaţem se s tobom. Vjerojatno se radi o nečemu drugom. Što bi to onda moglo biti? Zašto baš sada? Moţda je u tome jednostavno radi novca. Moţda, poput mnogih, ima financijske probleme, a to je u njegovoj dobi vraški neugodno i u čovjeku izaziva strah."

"Takve emisije ne plaćaju sudjelovanje gostima", reče Benton.

"Ali sudjelovanje gosta, ako je dovoljno primamljivo i provokativno, ako podiţe gledanost emisije, moţe dovesti do drugih načina stjecanja koristi. Ponude za knjige, konzultantske usluge."

"Svakako je točno da su mnogi ostali bez mirovine i da traţe načine na koje će preţivjeti.

Osobna korist. Zadovoljavanje ega. Nema načina da proniknem u motivaciju", uzvrati Benton.

"Osim što je očito da mu je Hannah Starr pruţila veliku priliku. Da nije nestala, on ne bi bio na televiziji, ne bi dobivao toliko pozornosti. Kao što si rekao, dotada je bio iza kulisa."

"To je sad već konkretnije. Ipak govorimo o istoj osobi. A to je već napredak."

"Da. Govorimo o njemu. O Warneru. On nije dobar." Benton je istodobno osjećao i poraţenost i olakšanje. Osjećao je bol i izmoţdenost. "Iako nikada nije ni bio dobar i nije mu bilo dobro. Nije dobra osoba, nikad to nije bio i nikada neće biti. Destruktivan, opasan i bešćutan, to da. Narcisoidan, sociopat, megaloman... Ali nije mu dobro i u ovoj fazi tog ojadnog ţivota zacijelo tone u još dublju dekompenzaciju. Usudio bih se reći i da ga motivira neutaţiva ţudnja za potvrđivanjem, za onim što percipira kao nagradu ako u javnosti iznosi svoje zastarjele i neutemeljene teorije. A moţda mu treba i novac."

"Slaţem se da mu nije dobro. Samo ne ţelim da i tebi nije dobro", reče dr. Clark.

"Meni nije tako loše. Priznajem da ne uţivam gledati to njegovo jebeno lice na svim mogućim programima i u tome što prisvaja jebene zasluge za moju karijeru, kao ni u tome što spominje moje ime, taj jebeni gad..."

"Bi li ti bilo imalo bolje da znaš što ja mislim o Warneru Ageeju, s kojim sam se tijekom godina susretao više puta nego što i ţelim pamtiti?"

"Daj si oduška."

"Redovito na stručnim skupovima, kad se pokušava nekako ulizivati ili, još bolje, kad me pokušava poniziti."

"Kako sam šokiran!"

"Samo lijepo zaboravimo što ti je učinio", nastavi dr. Clark.

"Nema šanse, nikada. Za to bi trebao završiti u jebenom zatvoru."

"Vjerojatno bi trebao završiti u paklu. To je pravi uţas od čovjeka. Što kaţeš na taj stupanj iskrenosti?" uzvrati dr. Clark. "Kad si star i raspadaš se, nude ti se barem neke prednosti, kad se svaki dan pitaš hoće li ovaj dan biti gori ili moţda malčice bolji. Moţda neću pasti i neću proliti kavu po košulji. Neku sam večer gledao što ima na raznoraznim kanalima i tako sam naišao na njega. Nisam si mogao pomoći. Morao sam gledati. A on nije prestajao, samo je u beskraj nizao te svoje gluposti o Hannah Starr. Ne samo da je riječ o slučaju koji nije pravno riješen, nego ta ţena još nije ni pronađena, ni ţiva ni mrtva, a on nagađa o svim jezovitim stvarima koje joj je mogao učiniti neki serijski ubojica. Nadmena stara budala. Ĉudi me da FBI ne pronalazi nekakav diskretan način da ušutka to janje. Sramoti ih, on je velika mrlja na radu Jedinice za behavioralnu analizu."

"Nikada nije surađivao s tim odjelom, a nije surađivao ni s Jedinicom za behavioralnu znanost dok sam joj ja bio na čelu", reče Benton. "To je samo dio mita koji stalno potiče.

Nikada nije bio u FBI-u."

"Ali ti si bio. I sada više nisi."

"U pravu si. Nisam."

"Evo onda i mog saţetka i viđenja situacije, a nakon toga zbilja moram ići, jer ću inače zakasniti na vaţan dogovor", reče dr. Clark. "Ured okruţnog tuţitelja iz Detroita od tebe je zatraţio psihološku procjenu stanja optuţenice, Dodie Hodge, što ti nije dalo pravo da je počneš istraţivati u vezi s drugim navodnim zločinima."

"Ne, to pravo nisam imao."

"To što si primio boţičnu čestitku sa snimljenom pjesmom nije ti dalo to pravo."

"Nije. Ali nije stvar samo u toj čestitki. Riječ je o prikrivenoj prijetnji." Benton u tome nije imao namjeru popustiti.

"Ovisi iz čijeg kuta... To je kao da dokazuješ da je neki Rorschachov test prepoznavanja mrlja zgnječeni kukac ili leptir. Je li jedno ili drugo? Neki će moţda reći da to što u čestitki vidiš prikrivenu prijetnju ukazuje na tvoju regresiju, da je to očit dokaz o tome da su tvoj dugogodišnji rad u pravosudnim i policijskim organizacijama te izloţenost nasilju i traumama doveli do pretjerano zaštitničkih nagona prema osobama koje voliš, te do temeljnog i sveprisutnog straha od toga da te se gadovi ţele dokopati. U tome pretjeruješ i izlaţeš se opasnosti da ostaviš dojam o osobi koja ima poremećaj razmišljanja."

"Poremećene misli zadrţat ću za sebe", reče Benton. "Neću komentirati ljude kojima više nema spasa i koji su pošast."

"To je dobra ideja. Nije na nama da odlučujemo kome nema spasa i tko je pošast." "Ĉak i ako znamo da je to točno."

"Znamo mnogo toga", reče dr. Clark. "I više bih volio da mnogo toga ne znam. Ovo sam počeo raditi još davno prije nego što se pojavio pojam psihološkog profila, dok se FBI još sluţio Thompsonovim strojnicama i više se posvećivao pronalaţenju komunista nego takozvanih serijskih ubojica. Misliš da ja oboţavam sve svoje pacijente?" Ustao je, pridrţavajući se za naslone za ruke. "Misliš da mi je baš drag onaj pacijent s kojim sam danas proveo nekoliko sati? Dragi Teddy, kojem se činilo da je razumno, logično i korisno uliti benzin u vaginu devetogodišnje djevojčice. Kao što mi je vrlo pomno i promišljeno objasnio, bilo je to

radi toga da ne zatrudni nakon što ju je silovao. Je li odgovoran? Treba li kriviti neliječenog shizofreničara, koji je i sam kao dijete bio ţrtva učestalog seksualnog zlostavljanja i mučenja?

Treba li mu injekcijom ubrizgati smrtonosnu dozu otrova, strijeljati ga, pogubiti na električnoj stolici?"

"Krivnja i odgovornost dvije su različite stvari", reče Benton u trenutku kad mu je zazvonio telefon.

Javio se u nadi da ga zove Scarpetta.

"Ispred zgrade sam." Njezin glas u njegovu uhu.

"Ispred zgrade?" To ga je uzbunilo. "Ispred Bellevuea?"

"Došla sam pješice."

"Kriste. U redu. Ĉekaj me u predvorju. Ne vani. Uđi u predvorje, a ja dolazim odmah."

"Nešto nije u redu?"

"Vani je hladno, gadno. Odmah dolazim", rekao je i ustao.

"Poţeli mi sreću. Idem na tenis." Dr. Clark je zastao na vratima, u kaputu i šeširu, torbe prebačene preko ramena, kao na kakvoj slici Normana Rockwella, prikazu krhkog starog psihijatra.

"Imaj milosti prema McEnroeu." Benton je počeo spremati stvari u torbu.

"Automat za loptice namješten je gotovo na minimalnu brzinu. I uvijek pobjeđuje. Bojim se da sam došao do završetka teniske karijere. Prije par tjedana bio sam na terenu kraj Billie Jean King. Pao sam, bio sam crven od mljevene cigle od glave do pete."

"Tako ti i treba kad se praviš vaţan."

"Skupljao sam loptice, pa sam se spotaknuo o onu prokletu traku, a ona mi je odmah priskočila, našla se iznad mene i pitala je li sve u redu. Kakav način upoznavanja junakinje. Ĉuvaj se, Bentone. Pozdravi mi Kay." Benton je još nekoliko trenutaka razmišljao o onoj čestitki koju je dobio od Dodie, pa ju je odlučio staviti u torbu, iako nije točno znao zašto. Nije ju mogao pokazati Scarpetti, ali je nije htio ni ostaviti u uredu. Što ako se dogodi nešto drugo? Ništa se neće dogoditi. Jednostavno je nervozan, preopterećen, bjeţi pred duhovima iz prošlosti. Sve će biti u redu. Zaključao je vrata ureda, koračajući brzo, uţurbano. Nema razloga za nervozu i tjeskobu, ali ipak je nervozan i tjeskoban. Tako se nije osjećao već dugo. Mučile su ga crne slutnje, psiha mu je bila ranjena i osjetljiva, zamišljao ju je nekako ljubičastom i povrijeđenom. To su upamćene emocije, više nisu stvarne, govorio je samome sebi, u glavi slušao vlastiti glas. Bilo je to davno. To je bilo tada, a sada je sve u redu. Vrata ureda njegovih kolega bila su zatvorena, svi su bili otišli, neki su i na odmoru. Do Boţića je preostalo točno tjedan dana.

Uputio se prema dizalu, prekoputa ulaza u zatvorski odjel. Iz tog smjera dopirala je uobičajena buka. Glasovi, netko je vikao: "Prolaz", jer čuvar u nadzornoj sobi nikada nije dovoljno brzo otvarao sigurnosna vrata. Benton je načas ugledao jednog zatvorenika u jarkonarančastom kombinezonu s Rikers Islanda , u okovima i u pratnji dvojice policajaca, vjerojatno nekog simulanta koji glumi bolest, moţda nešto što je sam izazvao, kako bi ovdje proveo blagdane. Benton se prisjetio Dodie Hodge kad su se čelična vrata zatvorila uz tresak, te je ušao u dizalo. Podsjetio se vlastitih šest godina nepostojanja, izoliranosti i zatočenosti u liku nepostojećeg muškarca, Toma Havilanda. Šest godina smrti zbog Warnera Ageeja. Benton

više nije mogao podnijeti to kako se osjećao. Uţasno je ţeljeti nekome nauditi, a on je dobro znao kakav je to osjećaj, to je osjećao više puta jer mu je to nalagala duţnost, ali nikada i jer je o tome maštao, jer je to bila ţelja nalik na ţudnju.

Sada je ţalio što ga Scarpetta nije nazvala ranije, što je sama izišla u tamu tog dijela grada, s iznadprosječnim brojem beskućnika, očajnika, ovisnika i psihičkih bolesnika, istih onih pacijenata koji neprestano ulaze u ustanove i izlaze, sve dok se ne dogodi da im preopterećeni sustav više nigdje i nikako ne uspijeva pronaći mjesto. Tada moţda gurnu nekog putnika pod kotače vagona podzemne ţeljeznice, ili noţem napadnu skupinu neznanaca, siju smrt i razaranje jer su čuli određene glasove, ali ih nitko nije slušao.

Benton je uţurbano prolazio, kako se činilo, beskonačnim hodnicima, prošao kraj kantine i prodavaonice, vijugajući kroz stalnu rijeku pacijenata i posjetitelja, te bolničkog osoblja u bijelim kutama i zaštitnim odijelima. Hodnici bolničkog centra Bellevue bili su uljepšani za blagdane, uz zvukove vedre glazbe i ukrase jarkih boja, kao da je, zahvaljujući tome, nekako u redu biti bolestan ili ozlijeđen ili kriminalno psihički poremećen.

Scarpetta ga je čekala u blizini staklenih ulaznih vrata, u dugačkom tamnom kaputu i crnim koţnim rukavicama. Još ga nije bila uočila u masi ljudi, iako je išao prema njoj, gledala je ljude oko sebe, promatrala kako je neki od njih gledaju kao da im je poznata. On je na nju uvijek reagirao jednako, snaţnom i dirljivom mješavinom uzbuđenja i tuge, uzbuđenja zbog toga što je s njom, uzbuđenja koje je kvarila upamćena bol zbog uvjerenosti da više nikad neće biti s njom. Kad god ju je promatrao iz daljine, a ona toga nije bila svjesna, iznova je proţivljavao trenutke kad je to činio u prošlosti, potajno i promišljeno, uhodio je, ţudio za njom.

U pojedinim se trenucima pitao kakav bi na koncu bio njezin ţivot da se ono u što je vjerovala pokazalo točnim, da je on doista bio mrtvac. Pitao se bi li joj tako bilo bolje. Moţda i bi. On joj je donio patnje i opasnosti, ugrozio je, naškodio joj, i to si nikada neće moći oprostiti.

"Moţda bi trebala otkazati večerašnji nastup", reče on kad je došao do nje.

Ona se okrenula prema njemu, iznenađena, sretna, tamnoplavih očiju nalik na nebo, misli i osjećaja nalik na vrijeme, svjetlo i sjenu, jarko sunce, oblake i izmaglicu.

"Trebali bismo otići na jednu finu i mirnu večeru", reče on još, pa je uhvati za ruku i privuče, kao da se moraju priviti da im bude toplije. "II Cantinori. Nazvat ću Franka, da vidim moţe li nam pronaći stol."

"Nemoj me mučiti", reče ona, rukom mu čvrsto obavijajući struk. "Melanzane alia parmigiana. I boca Brunella di Montalcina. Mogla bih pojesti tvoju porciju i popiti cijelu bocu."

"Bilo bi to neopisivo pohlepno." Zaštitnički ju je privijao i dok su hodali prema Prvoj aveniji. Vjetar je nadirao u snaţnim zapusima, a počinjala je i kiša. "Zbilja bi mogla otkazati, znaš. Reci Alexu da imaš gripu." Rukom je pozvao taksi i jedno vozilo odmah je skrenulo prema njima.

"Ne mogu i moramo otići kući", rekla je. "Ĉeka me konferencijski poziv."

Benton otvori straţnja vrata taksija. "Kakav konferencijski poziv?"

"Jaime." Scarpetta je ušla i pomaknula se na suprotnu stranu sjedala, a on je ušao za njom. Ona je vozaču rekla njihovu adresu, a zatim je Bentonu rekla: "Zakopčaj pojas." Ta njezina neobična navika da ljude podsjeća i kad im nešto ne treba reći. "Lucy misli da za koji sat mogu poletjeti iz Vermonta, da će fronta tada već biti dosta juţnije. U međuvremenu Jaime

na telefonskoj vezi ţeli imati tebe, mene, Marina, sve. Nazvala me prije desetak minuta, dok sam hodala do tebe. Nije mi baš bilo zgodno vrijeme za razgovor, pa ne znam pojedinosti."

"Ne znaš ni što ţeli?" upita Benton kad je taksi naglo skrenuo u Treću aveniju i krenuo na sjever, dok su brisači bučno strugali po staklu, uklanjajući sitne kapljice kiše, a vrhovi osvijetljenih zgrada bili zastrti u toj izmaglici.

"Jutrošnja situacija." Nije kanila reći ništa određenije pred vozačem i nije joj bilo vaţno razumije li engleski i moţe li ih čuti ili ne.

"Situacija kojom se baviš cijeli dan." Benton je mislio na slučaj Toni Darien.

"Informacija koju je netko dojavio danas popodne", reče Scarpetta. "Izgleda da je netko nešto vidio."

5 MARINO JE IMAO NEZGODNU ADRESU: SOBA BROJ 666 NA KUĆNOME broju jedan, Hogan Place . To mu je smetalo i više nego inače kad su on i L. A. Bonnell zastali u hodniku pokrivenom sivim pločicama, do stropa pretrpanome kartonskim kutijama sa spisima. Te tri šestice iznad njegovih vrata izgledale su mu poput osude njegova karaktera i upozorenje svima kojih se to moţe ticati da budu na oprezu.

"Uh, dobro", reče Bonnellica, podiţući pogled. "Ja ovdje ne bih mogla raditi. Ako ništa drugo, potiče negativne misli. Ako ljudi vjeruju da nešto donosi nesreću, tako će i biti. Ja bih se svakako preselila."

Otključao je ţućkastobijela vrata, prljava oko ručice, oljuštene boje na rubovima, dok je miris kineske hrane proţimao sve oko njih. Umirao je od gladi, jedva je čekao da navali na hrskave okruglice od pačjeg mesa i rebrica s roštilja, a bilo mu je drago da je Bonnellica naručila nešto slično, goveđi teriyaki, rezance i ništa sirovo, nikakvo sranje od sushija koje ga podsjeća na mamac za ribe. Nije bila ni pribliţno onakva kakvom ju je zamišljao, budući da je u glavi bio stekao sliku sitne i ţivahne ţenice, ţive vatre koja te moţe oboriti na pod, staviti ti lisice iza leđa i prije nego što dođeš k sebi. S Bonnellicom čovjek uvijek zna što se događa.

Bila je viša od metar osamdeset, krupnih kostiju, velikih šaka i stopala, velikih grudi, od onakvih ţena s kakvima muškarac u krevetu moţe imati pune ruke posla ili koje ga mogu dobro naprašiti, poput Ksene, princeze ratnice, u poslovnome kostimu, samo što je Bonnellica imala ledenoplave oči, a kosa joj je bila kraća i blijede plave boje, a Marino je bio poprilično siguran u to da je prirodna. Uz nju se u kuglani High Roller osjećao samouvjereno, vidio je kako su neki tipovi piljili, gurkali se laktom. Marino je samo ţalio što se nije stigao okušati na stazama, malo se razmetati svime što zna.

Bonnellica je vrećice s hranom iz kineskog restorana unijela u Marinov ured i rekla: "Moţda bismo trebali otići u konferencijsku salu."

Nije mu bilo jasno je li to rekla zbog onih 666 nad vratima ili činjenice da je njegov radni prostor bio pravo smetlište, pa je rekao: "Bergerica će nazvati ovamo. Bit će bolje da ostanemo ovdje. Osim toga treba mi računalo i ne ţelim da netko slučajno čuje razgovor." Odloţio je kovčeg s priborom za obradu mjesta zločina, čeličnosivu ribičku kutiju s četiri ladice, idealnu za njegove potrebe, pa zatvorio vrata. "I mislio sam da ćeš primijetiti." Mislio je na broj sobe.

"Nemoj misliti da to ima neke osobne veze sa mnom."

"Zašto bih to pomislila? Ti si odredio broj ureda?" S jedne stolice uklonila je papirologiju, pancirku, kutiju za ribički pribor i sjela.

"Zamisli samo kako sam reagirao kad su mi pokazali ured." Marino je sjeo iza pravih planinskih lanaca papira i stvari na pretrpanome metalnom stolu. "Ţeliš pričekati, pa da jedemo nakon poziva?"

"To je dobra ideja." Pogledala je uokolo kao da nema gdje jesti, što i nije bilo točno.

Marino je uvijek znao pronaći slobodno mjesto na koje moţe odloţiti hamburger, zdjelicu ili posudicu od stiropora.

"Razgovor ćemo odraditi ovdje, a onda ćemo jesti u konferencijskoj sali", reče on.

"Još bolje."

"Moram priznati da sam zamalo odustao. Zbilja sam razmišljao o tome." Nastavio je priču gdje ju je bio prekinuo. "Kad su mi prvi put pokazali ured, pomislio sam: ma serete."

Tada je iskreno mislio da se Jaime Berger šali, da je ta brojka iznad vrata dio uobičajenog perverznog humora ljudi koji rade u pravosuđu. Sinulo mu je čak i da mu ona moţda na nos nabija istinu o tome zašto je uopće završio ovdje - da ga je zaposlila iz usluge, da mu pruţa drugu priliku nakon uţasa koji je učinio. Kakav podsjetnik kad god ulazi u ured. Sve te godine on i Scarpetta bili su zajedno, a on ju je onda tako povrijedio. Bilo mu je drago što se ne sjeća mnogo toga, što je bio tako sjeban, totalno i usrano pijan, i nikada je nije namjeravao ni dotaknuti, učiniti to što je učinio.

"Ja se nekako ne smatram praznovjernim," govorio je sada Bonnellici, "ali odrastao sam u Bayonneu, u New Jerseyju. Pohađao sam katoličku školu, odradio krizmu, bio sam čak i ministrant, što nije potrajalo jer sam se neprestano tukao, počeo sam i boksati. Nisam bio neki velemajstor, vjerojatno ne bih bio izdrţao petnaest runda s Muhammadom Alijem, ali jedne sam godine dogurao do polufinala nacionalne Zlatne rukavice, razmišljao o profesionalnoj karijeri, pa sam umjesto toga postao murjakom." Svakako je htio da ona dozna pokoju stvar o njemu. "Nitko nikada nije opovrgnuo da je 666 znak Zvijeri, brojka koju valja izbjeći pod svaku cijenu. A ja to oduvijek i izbjegavam, bilo da se radi o adresi, broju poštanskog pretinca, registracijskoj oznaci, dobu dana."

"Dobu dana?" ponovi Bonnellica. Marino nije znao odrediti jesu li je te priče zabavile, budući da je njezino drţanje bilo teško i predvidjeti i dešifrirati. "Ne moţe biti šest sati i šezdeset šest minuta", reče ona. "Šest sati i šest minuta šestog dana u mjesecu, na primjer."

"Zašto te ne preseli? Nema drugog mjesta na kojem bi mogao raditi?" Bonnellica je uvukla ruku u dţep i izvadila USB-stick, te mu ga dobacila.

"To je sve?" Marino ga priključi na svoje računalo. "Stan, mjesto zločina i zvučni zapisi?"

"Osim onoga što si ti danas ondje fotografirao."

"Moram presnimiti s fotića. Ništa osobito vaţno. Vjerojatno ništa što nisi uočila kad si ondje bila s tehničarima. Bergerica kaţe da sam na šestoj etaţi i da mi je ured šezdeset šesti u nizu. A ja sam joj rekao da, ali je isto tako i u Otkrivenju."

"Bergerica je Ţidovka", reče Bonnellica. "Ona ne čita Otkrivenje."

"To je kao da kaţeš da se, ako ne čita novine, jučer nije ništa dogodilo."

"Nije tako. Otkrivenje ne govori o stvarnim događajima iz prošlosti."

"Nego o nečemu što će se dogoditi."

"A to je predviđanje ili su to puste ţelje... ili nekakva fobija", reče Bonnellica. "To nisu činjenice."

Uto je zazvonio telefon na njegovu stolu.

On munjevito podigne slušalicu i reče. "Marino."

"Jaime je. Ĉini mi se da smo sada svi na broju." Glas Jaime Berger.

Marino reče: "Upravo smo razgovarali o tebi." Gledao je Bonnellicu, nekako mu je bilo teško ne gledati je. Moţda zbog toga što je bila neuobičajeno visoka i krupna za ţenu, superdeluxe na svim područjima.

"Kay? Bentone? Svi ste još na vezi?" reče Bergerica.

"Tu smo." Benton je zvučao kao da je negdje vrlo daleko.

"Prebacit ću te na zvučnik", reče Marino. "Sa mnom je dektektivka Bonnell iz Odjela za ubojstva." Pritisnuo je tipku i spustio slušalicu. "Gdje je Lucy?"

"U hangaru, priprema helikopter. Nadamo se da ćemo za koji sat poletjeti", reče Bergerica. "Snijeg je napokon prestao. Svi biste u mailu već trebali imati dva fajla koja je ona poslala prije nego što se uputila na aerodrom. Prema Marinovoj preporuci, analitičari iz RTCC-a priključili su se na server koji je povezan s nadzornom kamerom ispred zgrade u kojoj je ţivjela Toni Darien. Uvjerena sam da svi znate da njujorška policija ima sporazum s više glavnih operatera koji upravljaju sustavima sigurnosnih kamera, tako da do snimaka moţe doći i bez traţenja lozinki od administratora. Igrom slučaja, policija ima takav ugovor i s operaterom za sigurnosni sustav u Toninoj zgradi, pa je RTCC tako došao do mreţnog videoservera i pregledao dio snimaka, prioritet dajući snimkama u posljednjih tjedan dana, te uspoređujući snimke s novijim Toninim fotografijama, pa tako i fotografijom s vozačke dozvole i snimkama na Facebooku i MySpaceu. Nevjerojatno je što se sve tako pronađe. Počet ćemo od fajla koji se zove Snimka 01. Ja sam je već pogledala, kao i drugi fajl, a to što sam vidjela potkrepljuje informaciju primljenu prije nekoliko sati o kojoj ćemo podrobnije za nekoliko minuta. Trebali biste moći skinuti te videosnimke i otvoriti ih. Pa onda pokušajmo."

"Radi." Bentonov glas. Nije zvučao osobito srdačno. U posljednje vrijeme to je bilo uobičajeno.

Marino je pronašao elektroničku poruku koju je spomenula Bergerica, te je otvorio snimku, a Bonnellica je ustala i došla s njegove strane stola da pogleda snimku. Ĉučnula je kraj njega. Snimka nije imala zvuk, nego se samo vidio promet ispred zdanja od opeke u Drugoj aveniji, zgrade u kojoj je ţivjela Toni Darien, automobili, taksiji, u pozadini autobusi, prolaznici odjeveni za kišno zimsko vrijeme, neki od njih s otvorenim kišobranom, i ne primjećujući kameru koja ih snima.

"Sad bi se trebala pojaviti u kadru." Bergerica je uvijek zvučala kao da je upravo ona glavna, kao da u svemu vodi glavnu riječ, čak i kad je samo normalno govorila, nije uopće bilo vaţno o čemu. "U tamnozelenoj jakni s krznenim obrubom kapuljače. Kapuljača joj je navučena na glavu, a ima crne rukavice i crveni šal. Crna torba preko ramena, crne hlače i tenisice."

"Bilo bi dobro dobiti tenisice u krupnome planu." Scarpettin glas. "Da vidimo jesu li to iste one tenisice koje je imala na nogama kad je jutros pronađena. Asicsov model Gel-Kayano, bijele s crvenom munjom i crvenim detaljima oko pete. Broj četrdeset."

"Ovdje su tenisice uglavnom bijele s nešto malo crvene", reče Marino, svjestan toga koliko mu je Bonnellica blizu. Osjećao je njezinu toplinu uz nogu, kraj lakta.

Osoba u zelenoj jakni snimljena je s leđa, lice joj se nije vidjelo jer je bilo okrenuto od kamere i jer ga je zakrivala kapuljača obrubljena krznom. Skrenula je desno i potrčala vlaţnim stubama pred ulazom u stambenu zgradu, u ruci već spremno drţeći ključeve, što je Marinu ukazalo na činjenicu da je organizirana i da razmišlja o tome što radi, da je svjesna okoline i da misli na sigurnost. Otključala je vrata i nestala u zgradi. Na snimci je pisalo 17:47, 17. prosinca, jučer. Slijedila je stanka, a zatim i nova snimka istog lika u zelenoj jakni s podignutom

kapuljačom, ista velika crna torba preko ramena. Osoba je izlazila iz zgrade i spuštala se stubama. Skrenula je desno i udaljila se u kišnu noć. Na snimci je bilo zabiljeţeno vrijeme: 19:01, 17. prosinca.

"Nešto me zanima." Bio je to Bentonov glas. "Budući da joj ne vidimo lice, kako analitičari u RTCC-u znaju o kome je riječ?"

"To sam se i ja pitala", reče Bergerica. "Ali čini mi se da to znaju zahvaljujući ranijim snimkama na kojima je očito ona - to su snimke koje ćete vidjeti ubrzo. Prema RTCC-u, sada gledamo posljednju snimku Toni Darien, tada je posljednji put snimljena pred ulazom u zgradu. Ĉini se da se vratila u stan, u njemu provela malo više od sata, a zatim ponovno izišla. Pitanje, glasi gdje je bila nakon toga."

"Ovdje bih morala dodati", bio je to Scarpettin glas, "da je Grace Darien SMS s Tonina mobitela primila pribliţno sat vremena nakon ovog drugog isječka. Oko osam navečer."

"Ja sam gospođi Darien ostavio glasovnu poruku", reče Marino. "Dobit ćemo njezin mobitel, pa ćemo utvrditi što je još na njemu."

"Ne znam je li sada dobro upuštati se u to. Ali vrijeme te poruke i ove videosnimke u koliziji su s onim što sam primijetila pregledom tijela", reče Scarpetta.

"Koncentrirajmo se prvo na ono što je utvrdio RTCC", uzvrati Bergerica. "A onda ćemo prijeći na rezultate obdukcije."

Bergerica je upravo rekla da smatra da je to do čega je došao RTCC za istragu vaţnije od onoga o čemu moţe izvijestiti Scarpetta. Već na temelju jedne izjave jednog svjedoka Bergerica je već sve prokljuvila? No s druge strane Marino ne zna pojedinosti, zna samo ono što mu je rekla Bonnellica, a ona se izraţavala podosta neodređeno, da bi na koncu priznala da je s Bergericom razgovarala telefonom i da joj je ova rekla da nikome ne govori ništa o tome o čemu su razgovarale. Marino je iz Bonnellice uspio izvući tek to da se pojavio neki svjedok s informacijom zahvaljujući kojoj će postati "kristalno jasno" zašto Tonin stan nema nikakvu vaţnost u slučaju njezina ubojstva.

"Dok gledam ove snimke", reče Marino, "ponovno se pitam što je bilo s njezinom zimskom jaknom. Te zelene jakne nema ni u njezinu stanu, niti ju je netko negdje pronašao."

"Ako se netko domogao njezina mobitela" - Scarpetta nije odustajala od te teme - "taj netko mogao je poslati SMS bilo kome iz njezina imenika, pa tako i njezinoj majci. Ĉovjeku ne treba lozinka da pošalje SMS. Treba mu samo mobitel osobe u čije ime ţeli poslati poruku - u ovom slučaju to je Toni Darien. Ako je netko imao njezin mobitel i ako je pogledao poslane i primljene poruke, taj netko mogao je zaključiti što treba napisati i kako točno formulirati poruku, ako mu je cilj bio nekoga zavarati i kod primatelja stvoriti dojam da poruku šalje Toni, ako je cilj bio ostaviti dojam da je sinoć još bila ţiva u trenutku kada zapravo više nije bila ţiva."

"Prema mojem iskustvu, ubojstva obično nisu tako pomno isplanirana i lukavo izvedena kako bi izgledalo iz te tvoje pretpostavke", reče Bergerica.

Marino nije mogao vjerovati. Bergerica Scarpetti u biti govori da nije Agatha Christie, da ovo nije jebeni krimić.

"Obično bih upravo ja upozorila na tako nešto", uzvrati Scarpetta, ničim ne pokazujući ni najmanju uvrijeđenost i razdraţenost. "Ali ubojstvo Toni Darien nije ni najmanje obično."

"Pokušat ćemo utvrditi odakle je poslana sljedeća poruka, samu fizičku lokaciju", reče Marino. "Više od toga ne moţemo. To je legitimno pitanje, budući da nema njezina mobitela.

Slaţem se. Što ako je kod nekoga, pa je taj netko poslao poruku Toninoj majci? Moţda zvuči nategnuto, ali kako moţemo znati?" Već je ţalio što je izgovorio riječ "nategnuto". Izgledalo je kao da kritizira Scarpettu ili sumnja u nju.

"Dok gledam ovu snimku, također se pitam: Kako znamo da je ta osoba u zelenoj jakni Toni Darien?" Bio je to Bentonov glas. "Ne vidim joj lice. Ni na jednoj snimci."

"Znamo samo da izgleda kao bjelkinja." Marino je vratio snimku unatrag, da pogleda još jednom. "Vidim joj donju vilicu, načas malo bradu, jer je navukla kapuljaču, vani je mračno, a ona nije okrenuta prema kameri. Kamera je snima straga, a ona u hodu gleda prema dolje. I kad ulazi u zgradu i kad odlazi."

"Molim da otvorite drugi fajl koji vam je poslala Lucy, naziv mu je Snimka 02”, reče Bergerica. "Vidjet ćete niz fotografija s ranijih videosnimaka, načinjenih više dana ranije. Ista jakna, ista pojava, samo što na njima jasno vidimo Tonino lice."

Marino zatvori prvi film i otvori drugi. Pokrenuo je automatsku izmjenu snimaka i zagledao se u prikaze Toni ispred zgrade u kojoj je ţivjela, prilikom ulazaka i izlazaka. Na svima njima imala je jarkocrveni šal i istu onu zimsku jaknu s kapuljačom obrubljenom krznom, samo što na tim snimkama nije padala kiša, pa kapuljača nije bila navučena, a dugačka tamnosmeđa kosa bila joj je raspuštena preko ramena. Na nekoliko fotografija skinutih s videosnimaka imala je tajice za trčanje, na drugima hlače ili traperice, a na jednoj je imala maslinastozelene i ţutosmeđe rukavice kod kojih je odvojen jedino palac, dok ni na jednoj nije imala crne rukavice, ni onu veliku crnu torbu. Svaki je put pješačila, osim jednom, kad je kišilo, pa je kamera zabiljeţila kako ulazi u taksi.

"To potvrđuje izjavu koju mi je dao njezin susjed", reče Bonnellica, ovlaš dodirujući Marinovu podlakticu, već treći put. To se jedva moglo nazvati dodirom, ali je bilo vraški uočljivo. "Opisao mi je upravo tu jaknu", nastavi ona. "Rekao mi je da je imala zelenu jaknu s kapuljačom i da je nosila poštu, koju je zacijelo pokupila neposredno nakon što je ušla u zgradu u pet četrdeset sedam. Pretpostavljam da je otključala svoj poštanski sandučić, uzela što je već bilo u njemu, pa se uspela stubama. I upravo tada vidio ju je susjed. Ušla je u stan, odloţila poštu na radnu plohu u kuhinji, gdje sam je ja pronašla jutros, kad sam onamo došla s ekipom tehničara na uviđaj. Pošta nije bila otvorena."

"Imala je navučenu kapuljaču u zgradi?" upita Scarpetta.

"Susjed u tome nije bio posve određen. Samo je rekao da je imala zelenu jaknu s kapuljačom."

"Graham Tourette", reče Marino. "Moramo ga provjeriti, kao i nadstojnika, Joea Barstowa.

Ni jedan ni drugi nemaju dosje, osim prometnih prekršaja, nepoštivanja prednosti, neispravne registracije, neispravnog stop-svjetla, i to iz davnih dana, a ništa od toga nije rezultiralo uhićenjem. RTCC mi je izvukao sve o svima iz zgrade."

"Graham Tourette izričito mi je naglasio da su on i njegov partner sinoć bili u kazalištu, jer im je netko dao ulaznice za mjuzikl Wicked”, reče Bonnellica. "Stoga ću odmah pitati dr.

Wesleyja..."

"Malo vjerojatno", reče Benton. "Izričito je malo vjerojatno da je ovaj zločin počinio homoseksualac."

"U stanu nisam vidio rukavice spojenih prstiju", reče Marino. "I nije ih bilo na mjestu zločina. Na ranijim snimkama nema crne rukavice, ni crnu torbu."

"Po meni, to je ubojstvo sa seksualnim motivima", doda Benton, kao da Marino nije na vezi.

"Je li obdukcija pokazala znakove seksualnog napada?" upita Bergerica.

"Ima ozljede genitalija", odgovori Scarpetta. "Modrice i crvenilo, dokaze o nekom obliku penetracije, traumi."

"Sjemena tekućina?"

"Koliko sam uspjela utvrditi, ne. Vidjet ćemo kakvi će biti laboratorijski nalazi." "Ĉini mi se da Doktorica ukazuje na mogućnost da su mjesto zločina, a moţda i sam zločin bili inscenirani", reče Marino, kojeg je i dalje pekla savjest zbog onog "nategnuto" od maločas, u nadi da Scarpetta nije pomislila da je to trebalo značiti nešto osobito. "Ako je tako, ubojica bi onda mogao biti i homoseksualac, je l' tako Bentone?"

"Na temelju onoga što znam, Jaime," odgovori Benton Bergerici, umjesto Marinu, "pretpostavljam da je insceniranje imalo svrhu prikrivanja prave prirode i motiva zločina, kao i vremena kad je počinjen i mogućih veza između ţrtve i napadača. Insceniranje u tom slučaju ima svrhu skrivanja. Tko god da je to učinio boji se da bi ga mogli uhvatiti. I ponavljam, motivi zločina bili su seksualne prirode." "Ĉini mi se da ne misliš da je to učinio neki neznanac", reče Marino. Benton nije odgovorio.

"Ako je točno ono što kaţe svjedok, meni se čini da je riječ upravo o tome", reče Bonnellica Marinu, ponovno ga dodirujući. "Mislim da nije riječ o njezinu dečku, moţda čak ni nekome koga je uopće poznavala prije jučerašnje večeri."

"Morat ćemo dovesti Tourettea na razgovor. I nadstojnika", reče Bergerica. "Ţelim razgovarati s obojicom, a osobito s nadstojnikom, Joeom Barstowom."

"Zašto osobito s njim?" zanimalo je Bentona. Ĉinilo se da je pomalo razdraţen.

Moţda se Benton i Doktorica baš ne slaţu. Marino nije imao pojam o tome što se događa, bilo s njim, bilo s njom, nije ih bio vidio već tjednima, ali već je bio sit toga da se toliko trudi biti uljudan prema Bentonu. Takvo je poniţavanje već bilo otrcana fora.

"Od RTCC-a sam dobila iste informacije kao Marino. Jesi uočio ranija zaposlenja Joea Barstowa?" upita Bergerica Marina. "Dvije tvrtke za iznajmljivanje limuzina, vozač taksija, uz još mnogo drugih poslova, konobarenja... Za jednog taksi-prijevoznika radio je još 2007. Izgleda da je radio mnogo toga dok se još dodatno školovao, na večernjim tečajevima na Manhattan Community Collegeu, s većim ili manjim prekidima posljednje tri godine, barem na temelju toga što vidim u podacima."

Bonnellica je u međuvremenu ustala i otvorila pisaći blok. Sada je stajala kraj Marina.

Ona reče: "Pokušao je steći diplomu više škole na području videoumjetnosti i tehnologije.

Svira bas-gitaru, nekoć je svirao u nekom bendu, volio bi raditi kao producent rock-koncerata, i dalje se nada da će mu se ukazati velika prilika u glazbenome biznisu." Ĉitala je bilješke, a bedro joj je dodirivalo Marina.

"U posljednje vrijeme honorarno radi u jednoj tvrtki za digitalnu produkciju", nastavi ona, "radi svašta, uglavnom prima posjetitelje i pozive, obavlja dostave. On bi rekao da je produkcijski pomoćnik, ja bih rekla da je potrčko. Dvadeset osam mu je godina. S njim sam razgovarala petnaestak minuta. Rekao je da Toni zna samo na temelju usputnih kontakata u zgradi, da nikada - citiram - nije hodao s njom, ali da je razmišljao o tome da bi je mogao pozvati da izađu."

"Jeste li ga izravno pitali je li s njom kada imao bliţi kontakt ili je o tome razmišljao?" upita Bergerica. "Ili je to spomenuo sam?"

"Sam. Sam je rekao i da je nije vidio već nekoliko dana. Kaţe da je jučer cijelu večer bio u stanu, da su mu dostavili pizzu i da je gledao televiziju jer je vrijeme bilo tako loše, a on je bio umoran."

"Ponudio je hrpu alibija", reče Bergerica.

"Da, to bi se moglo zaključiti, ali s druge strane i nije toliko neuobičajeno u ovakvim slučajevima. Svi misle da su osumnjičeni. Ili im se u ţivotu događa nešto za što ne ţele da doznamo, ako ništa drugo", reče Bonnellica, listajući bilješke. "Opisao ju je kao srdačnu, osobu koja se previše ne tuţi, a koliko on zna, nije bila sklona tulumarenju, niti je bila od onih koji u zgradu dovode druge ljude, na primjer - ponovno citiram - hrpe tipova. Uočila sam da je bio iznimno uzrujan i prestrašen. Ĉini mi se da sad ne radi kao vozač taksija", doda još, kao da je to vaţna pojedinost.

"To ne znamo pouzdano", reče Bergerica. "Ne znamo da nema pristup taksijima, što eventualno radi na crno, da izbjegne porez, na primjer, poput mnogih slobodnih vozača u gradu, osobito u današnje vrijeme."

"Taj crveni šal sličan je šalu koji sam Toni uklonila s vrata", reče Scarpetta. Marino ju je zamišljao kako sjedi negdje s Bentonom, zagledana u kompjutorski ekran, vjerojatno u njihovu stanu u Ulici Central Park West, nedaleko od CNN-a. "Jednobojan, jarkocrven, od vrlo naprednih vlakana koja su tanka, ali vrlo topla."

"Na snimci izgleda upravo tako", reče Bergerica. "Te snimke i SMS na telefonu njezine majke potvrđuju, kako se čini, da je jučer bila ţiva u sedam i jednu minutu, kad je izišla iz zgrade, te da je još bila ţiva i sat vremena kasnije, oko osam. Kay, bila si počela govoriti o tome da moţda imaš drukčije mišljenje o vremenu smrti, da se to ne poklapa s onim što, primjerice, govore ove snimke."

"Ja mislim da sinoć nije bila ţiva." Scarpettin glas, posve staloţen, kao da to što je upravo izgovorila nikoga ne bi trebalo iznenaditi. "Što smo onda upravo odgledali?" upita Bonnellica, mršteći se. "Nekog varalicu? Nekoga tko nosi njezinu jaknu i ulazi u njezinu zgradu? Nekoga tko ima ključeve?"

"Kay? Samo da razjasnimo... Sad kad si vidjela videozapise...? Nisi promijenila mišljenje?" upit Bergerica.

"Moje se mišljenje temelji na pregledu tijela, a ne na videosnimkama", odgovori Scarpetta.

"A sve to se osobito odnosi na livor mortis i rigor mortis , podljeve, mrlje i ukočenost tijela, ukazuje na mnogo ranije vrijeme smrti. Umrla je moţda čak u utorak."

"U utorak?" Marino je ostao zapanjen. "Prekjučer?"

"Po meni, do ozljede glave došlo je negdje tijekom utorka, moguće u poslijepodnevnim satima, nekoliko sati nakon što je pojela salatu od piletine", reče Scarpetta. "U probavnom traktu pronašla sam djelomično probavljenu zelenu salatu, rajčice i piletinu. Nakon udarca u glavu, probava se morala prekinuti, pa je hrana ostala neprobavljena kad je umrla, a to se po mojem mišljenju moralo dogoditi nešto kasnije, vjerojatno nakon nekoliko sati, barem na temelju reakcija na ozljedu."

"Imala je salatu i rajčice u hladnjaku", prisjeti se Marino. "To znači da je posljednji obrok moţda pojela u stanu. Sigurna si da to nije moglo biti kad je sinoć bila ondje, kad se čini da je u stanu provela jedan sat? U onom intervalu koji smo upravo odgledali na snimci?"

"To bi bilo logično", reče Bonnellica. "Jela je, a nekoliko sati kasnije, recimo u devet ili deset, bila je vani i doţivjela napad."

"To ne bi bilo logično. To što sam utvrdila prilikom obdukcije ukazuje na činjenicu da sinoć nije bila ţiva, a malo je vjerojatno i da je jučer uopće bila ţiva." Scarpettin staloţeni glas.

Gotovo nikada nije zvučala razdraţeno i smeteno, ni ljutito, i nikada se nije pravila vaţna, iako je vraški imala pravo zvučati kako god je poţeljela. Nakon tolikih godina koje je Marino proveo radeći s njom, veći dio svoje karijere, bez obzira na grad u kojem su surađivali, prema njegovu je iskustvu gotovo uvijek bilo točno upravo ono što joj je govorilo mrtvo tijelo. No to što je sada govorila nikako mu nije sjedalo. Ĉinilo mu se da jednostavno nema smisla.

"U redu. Moramo raspraviti mnogo toga", oglasila se Bergerica. "Stvar po stvar.

Koncentrirajmo se prvo na to što smo vidjeli na ovim snimkama. Pretpostavimo zasada da osoba u zelenoj jakni nije varalica, da je to doista Toni Darien, te da je sinoć poslala SMS majci."

Bergerica se nije priklonila Scarpettinoj priči. Smatrala je da Scarpetta griješi, a što je bilo najnevjerojatnije, činilo se da u njezinu teoriju sumnja i Marino. Njemu je palo na pamet da je Scarpetta moţda i sama počela vjerovati u legendu o sebi, da doista misli da moţe doći do odgovora na sve i da nikada ne griješi. Kako to ono bez prestanka opisuje CNN? Kako se ono na pretjeran način opisuju njezine sposobnosti u rješavanju zločina? Scarpettin faktor.

Dovraga, pomisli Marino. To je već viđao nebrojeno puta, to da ljudi povjeruju u vlastitu medijsku sliku i prestaju raditi ono što bi trebali raditi, pa sve zeznu i na kraju ispadnu budale.

"Pravo je pitanje", nastavi Bergerica, "gdje je Toni bila nakon što je izišla iz svoje zgrade?"

"Nije bila na poslu", reče Marino, pokušavajući se prisjetiti je li Scarpetta ikada počinila pogrešku koja ruši ugled nekog stručnjaka, upropaštava optuţnicu pred sudom.

Nije se mogao sjetiti ni jednog jedinog primjera. Ali ona nije oduvijek slavna i na televiziji.

"Krenimo od posla, počnimo od kuglane High Rollers." Bergeričin glas iz zvučnika bio je snaţan i glasan. "Marino, počnimo od tebe i detektivke Bonnell."

Marino se razočarao kad je Bonnellica ustala i prešla na drugu stranu stola. Rukom je podignuo nevidljivu čašu, misleći da će moţda shvatiti i donijeti koju Colu bez šećera. Dok ju je gledao, osjećaj je bio drukčiji, uočio je rumenilo njezinih obraza, blistave oči, koliko izgleda prepuna energije. Osjećao je njezin dodir na ruci iako mu više nije bila ni blizu, osjećao njezine čvrste obline, teţinu njezina tijela koje ga dodiruje, te je zamišljao kako izgleda, kakva bi bila pod njegovim dodirom. Bio je budan i koncentriran onako kako to već dugo nije bio. Morala je znati što radi kad ga je tako usput dodirivala.

"Kao prvo, dopustite da opišem taj lokal, jer se ne radi o tipičnoj kuglani", reče on.

"To vam je prije poput nekog lokala u Vegasu", reče Bonnellica, otvarajući papirnatu vrećicu i vadeći dvije limenke dijetalne Coca-Cole. Jednu je pruţila njemu, a pogledi su im se načas susreli, kao da su sijevnule dvije iskre.

"Tako je", reče Marino, pa otvori limenku. Napitak je uz prasak počeo curiti na sve strane, kapajući mu po stolu. Obrisao je tekućinu papirima, a dlanove obrisao o hlače. "To je svakako mjesto za bogate i utjecajne kuglače. Neonska rasvjeta, filmski ekrani, koţne sofe i blistavo predvorje s divovskim šankom i ogledalima. Dvadesetak staza, stolovi za biljar, prokleta pravila odijevanja. Ne moţeš ući ako izgledaš kao skitnica."

Prošle godine u lipnju onamo je odveo Georgiju Bacardi, da tako obiljeţe šest mjeseci veze. Gotovo da i nije bilo izgleda za to da će slaviti i godišnjicu. Kad su se posljednji put vidjeli, bio je to prvi vikend u ovome mjesecu, nije bila zainteresirana za seks, imala je barem deset različitih načina na koje mu je ţeljela reći istu svar: seks moţeš zaboraviti. Ne osjeća se dobro, preumorna je, njezin posao u policiji u Baltimoreu jednako je vaţan kao i njegov, ima valunge, on u ţivotu ima i druge ţene, a ona je toga već sita. Bergerica, Scarpetta, čak i Lucy.

Računajući i Bacardicu, Marino u ţivotu ima četiri ţene, a posljednji put poseksao se 7. studenoga, prije gotovo šest prokletih tjedana.

"Lokal je prelijep, kao i ţene koje te posluţuju dok kuglaš", nastavi on. "Mnoge od njih pokušavaju se ubaciti u šoubiznis, među manekenke, klijentela je uistinu bogata, fotke slavnih, čak i u WC-ima, barem u muškome nuţniku. Jesi nešto tako vidjela i u ţenskom WC-u?" obratio se Bonnellici.

Ona je slegnula ramenima, pa je svukla sako, za slučaj da on još sumnja što je pod njim.

Pogledao je. Neskriveno se zapiljio.

"U muškom WC-u je i fotka Hapa Judda", doda Marino, jer je znao da će to zanimati Bergericu. "Očito nije baš neko počasno mjesto, budući da se nalazi na zidu iznad pisoara."

"Znaš kad je snimljena i zalazi li on onamo često?" Bergeričin glas.

"On i mnoge druge zvijezde koje ţive u gradu, ili moţda kad ovdje snimaju ili tako nešto", reče Marino. "U toj je kuglani kao u nekom restoranu koji nudi odreske. Posvuda se vide samo fotografije slavnih ljudi. Fotografija Hapa Judda moţda je snimljena prošlog ljeta. Nitko s kim sam razgovarao ne moţe se točno sjetiti. Zalazi onamo, ali nije stalni gost." "Što je ondje tako privlačno?" upita Bergerica. "Nisam znala da je kuglanje tako popularno među slavnima."

"Nisi čula za Kuglajmo sa zvijezdama?" upita Marino.

"Nisam."

"Mnogi poznati ljudi kuglaju, ali ta je kuglana i pomodno mjesto za izlaske", reče Marino.

Misli su mu bile usporene, kao da mu se sva krv povukla iz glave, kao da otječe izravno prema dolje. "Vlasnik je neki tip koji ima restorane, lokale s igricama, zabavne centre u Atlantic Cityju, Indiani, juţnoj Floridi, Detroitu, Louisiani. Tip po imenu Freddie Maestro, star poput Metuzalema. Sve zvijezde snimljene su s njim, pa to mora značiti da ovdje, u gradu, provodi mnogo vremena."

S mukom je odvojio pogled od Bonnellice, kako bi se mogao usredotočiti.

"Stvar je u tome da nikad ne znaš koga ćeš vidjeti ili upoznati, na to ciljam", nastavi Marino. "Stoga je upravo to moţda bio dio privlačnosti za osobu poput Toni Darien. Ona je ţeljela zaraditi, a napojnice su ondje izdašne. Usto je ţeljela steći veze, poznanstva. Radila je u, rekao bih, udarnoj smjeni. Navečer, obično od šest, pa negdje do dva iza ponoći, od četvrtka do nedjelje. Na posao je odlazila pješice ili taksijem, nije imala auto."

Otpio je gutljaj gaziranog soka, fiksirajući pogled na bijelu ploču za pisanje na zidu u blizini vrata. Bergerica i njezine ploče, sve označeno različitim bojama, slučajevi spremni za suđenje zelenom, oni koji još nisu spremni plavom, datumi ročišta crvenom, tko je deţuran za preuzimanje seksualnih delikata crnom. Piljenje u ploču nije bilo opasno. Tako će moći bolje razmišljati.

"O kakvim je točno vezama riječ?" Bergeričin glas.

"Ja bih rekao da čovjek na tako skupome mjestu vjerojatno moţe dobiti praktički što god poţeli", reče Marino. "Moţda je jednostavno ondje naletjela na pogrešnog čovjeka."

"Ili ta kuglana moţda nema baš nikakve veze ni sa čim. Moţda uopće nije povezana s time što joj se dogodilo." Bonnellica je rekla što je mislila, a upravo je zbog toga moţda i nisu osobito zanimale one fotografije i ono što se vrtjelo na divovskim videoekranima iznad staza, kao ni susreti s bogatima i slavnima.

Bonnellica je bila uvjerena da je ubojstvo Toni Darien bilo nasumično, da je pala kao ţrtva nekog grabeţljivca, serijskog ubojice koji je vrebao ţrtvu. Moţda je i bila odjevena za dţoging, no posve sigurno nije dţogirala kad je u pogrešno vrijeme završila na pogrešnome mjestu.

Bonnellica je Marinu rekla da će to bolje shvatiti kad čuje poziv koji je svjedok uputio na broj 911.

"Pretpostavljam da i dalje nemamo pojma o tome što se dogodilo s njezinim mobitelom i laptopom." Scarpettin glas.

"I novčanikom i eventualno torbicom", podsjeti ih Marino. "Ĉini se da i oni nedostaju.

Nema ih u stanu. Nema ih na mjestu zločina. A sada se pitam i gdje su jakna i one rukavice."

"Predmeti kojih nema mogli bi se uklapati u priču s obzirom na poziv sluţbi 911, odnosno informaciju o tome koju je dobila detektivka Bonnell", reče Bergerica. "Što je rekao svjedok.

Toni je moţda ušla u taksi, kod sebe je zbog nekog razloga imala te stvari, jer nije izišla radi dţoginga. Izišla je s nekim drugim ciljem, moţda je trebala nekamo svratiti, pa kasnije trčati."

"A neki drugi punjači, osim punjača za računalo i mobitel?" reče Scarpetta. "Je li u njezinu stanu bilo još nečega sličnog?"

"Vidio sam samo to", reče Marino.

"A na primjer neki USB-docking? Nešto što bi ukazalo na to da je imala još neku vrstu uređaja koje bi trebalo puniti, poput onog sata koji je imala na ruci...?" upita Scarpetta. "Ĉini se daje to nekakav uređaj za prikupljanje podataka koji se zove BioGraph. Ni Lucy ni ja ne uspijevamo ga pronaći na internetu."

"Kako moţe postojati sat takvog naziva, a da ga nema na internetu? Netko ga mora prodavati, ne?" reče Marino.

"Ne nuţno." Benton mu je odgovarao isključivo kad se nije slagao ili kad ga je mogao poniziti. "Ne ako je još u fazi istraţivanja i razvoja ili ako je dio nekakvog tajnog projekta."

"Znači da je moţda radila za jebenu CIA-u", uzvrati Marino.

6 AKO JE TONI UBILA NEKA OBAVJEŠTAJNA SLUŢBA, TADA ONAJ TKO JE za to odgovoran na njezinoj ruci nipošto ne bi ostavio uređaj za prikupljanje podataka.

Benton je to izgovorio bezbojnim tonom kojim se obraćao ljudima koji mu zapravo nisu bili po volji. Bio je to suh i prazan ton, ton koji je Scarpettu, dok je sjedila na sofi u gostinskoj sobi koju je on bio preuredio u svoj ured u straţnjem dijelu stana, zgodan prostor s pogledom na grad, podsjećao na spaljenu zemlju, na kamen.

"Propaganda. Tako da pomislimo točno određenu stvar. Drugim riječima, podmetnuto", povikao je Marino sa zvučnika VoiceStationa kraj Bentonova računala. "Samo reagiram na tvoju teoriju o tome da bi to mogao biti sastavni dio nekog tajnog projekta."

Benton je bezizraţajno slušao iz koţnog naslonjača, ispred cijelog zida knjiga, raspoređenih po temama, u tvrdome uvezu, knjiga od kojih su mnoge bile prva izdanja, neke među njima i vrlo stare. Marino je postao razdraţen i na koncu je planuo jer je zbog Bentona ispao glup, a što je Marino više govorio, to je izgledao gluplje. Scarpetta je samo ţeljela da se njih dvojica prestanu ponašati poput dvojice pubertetlija.

"Ako već idemo tim putem...? Onda su moţda ţeljeli da pronađemo taj sat jer su na njemu sve same dezinformacije", reče Marino.

"A tko su ti 'oni'?" upita Benton neskriveno neugodnim tonom.

Marino više nije imao osjećaj da se ima pravo braniti, a Benton se više nije pretvarao da mu je oprostio. Kao da ono što se godinu i pol ranije među njima dogodilo u Charlestonu više nema nikakve veze sa Scarpettom. Posve tipično za takve napade, ona više nije ţrtva. Ţrtve su svi ostali.

"Ne znam, ali, iskreno govoreći, mislim da ne bismo trebali isključiti baš ništa." Marinov snaţni i nametljivi glas ispunio je Bentonov maleni privatni prostor. "Što se više baviš ovim poslom, to ti je jasnije da moraš biti što otvoreniji prema svim mogućnostima. A u ovoj zemlji događa se mnogo sranja, uz sav taj terorizam, protuterorizam, špijunaţu, kontrašpijunaţu, Ruse, Sjeverne Korejce i koga još sve ne..."

"Voljela bih da se udaljimo od te teorije o CIA-i." Bergerica je uvijek bila na zemlji, a smjer kojim je bio krenuo razgovor dovodio ju je na rub strpljenja. "Nema dokaza o tome da je pred nama ţrtva nekakvog organiziranog ubojstva s političkim motivima ili vezama s terorizmom i špijunaţom. Štoviše, mnoštvo dokaza govori upravo suprotno."

"Mene zanima poloţaj tijela na mjestu na kojem je pronađeno", rekla je detektivka Bonnell, tiha, ali samouvjerena, ali ponekad i ironična i teško čitljiva. "Doktorice Scarpetta, jeste li pronašli tragove o tome da ju je netko moţda vukao za ruke, po tlu? Jer meni je poloţaj bio neobičan. Gotovo malo apsurdan, kao da je plesala uz 'Hava Nagilu' kako su joj noge bile savijene kao u ţabe, a ruke ispruţene iznad glave. Znam da to vjerojatno zvuči čudno, ali to mi je prvo sinulo kad sam je vidjela."

Benton je na računalu gledao fotografije s mjesta zločina, te je odgovorio prije nego što je Scarpetta stigla išta zaustiti. "Poloţaj tijela poniţava i ţrtvu izvrgava poruzi." Otvorio je još neke fotografije. "Izloţena je na seksualno eksplicitan način koji treba ukazati na prijezir i šokirati.

Nije bilo ni najmanjeg truda s ciljem skrivanja tijela, nego je počinitelj učinio nešto posve suprotno tome. To je namještena poza."

"Osim poloţaja koji ste opisali, nema dokaza o tome da ju je netko vukao", odgovori Scarpetta na Bonnelličino pitanje. "Nema abrazija sa straţnje strane, nema modrica oko ručnih zglobova, ali morate voditi računa i o tome da nije moglo biti vitalnih reakcija na ozljede. Nije moglo biti modrica i tragova ako ju je netko za zglavke uhvatio nakon smrti. Ukupno uzevši, tijelo je imalo razmjerno malo ozljeda, izuzme li se ozljeda glave."

"Pretpostavimo da si u pravu u vezi s time da je već neko vrijeme bila mrtva", reče Bergerica, snaţnim glasom iz elegantnog crnog zvučnika kojim se Benton sluţio u konferencijskim pozivima. "Nekako mislim da za to moţda postoji neko objašnjenje."

"Objašnjenje se krije poznavanju činjenica što se tijelu događa nakon smrti", reče Scarpetta. "Koliko se brzo hladi, kako se krv koja ne cirkulira slijeva u određena područja zahvaljujući sili teţe i kako to izgleda, te kako se mišići karakteristično koče zbog pada razine adenozin trifosfata."

"Ali postoje iznimke", reče Bergerica. "Nedvosmisleno je potvrđeno da takvi dokazi povezani s vremenom smrti mogu u velikoj mjeri varirati ovisno o tome što je osoba radila neposredno prije smrti, ovisno o vremenskim prilikama, veličini tijela i odjeći, pa čak i vrsti lijekova koje je uzimala. Je li to točno?"

"Utvrđivanje vremena smrti nije egzaktna znanost." Scarpettu nije ni najmanje iznenadilo što se Bergerica upustila u raspravu s njom.

Bila je to jedna od onih situacija kad zbog istine sve postaje neusporedivo teţe.

"U tom je slučaju moguće i da su postojale okolnosti koje bi mogle objasniti zašto se činilo da su rigor i livor kod Toni već bili toliko uznapredovali", reče Bergerica. "Na primjer, ako je trošila mnogo energije, trčala, moţda i bjeţala od napadača kad ju je udario po glavi. Ne bi li to moglo biti objašnjenje za neuobičajeno brz nastup ukočenosti? Ili čak dovesti do trenutačnog ukočenja, takozvanog smrtnog grča?"

"Ne", odgovori Scarpetta. "Jer nije umrla odmah nakon udarca. Još je neko vrijeme bila ţiva i sve samo ne fizički aktivna. Bila je nepokretna, u biti u komi. Umirala je."

"Ali ako to promotrimo objektivno," kao da ţeli natuknuti da Scarpetta stvari ne gleda objektivno, "livor, primjerice, ne moţe točno pokazati kad je umrla. Na to mogu utjecati brojne varijable."

"Po njezinim mrtvačkim pjegama ne mogu točno odrediti vrijeme smrti, nego samo procijeniti. Ali one mi nedvosmisleno govore da ju je netko premjestio." Scarpetta je sve više imala dojam da je na mjestu za svjedoke. "Do toga je moţda došlo kad ju je netko prebacio u park, a taj netko po svoj prilici nije shvatio da je time što joj je onako postavio ruke ponudio i posve očitu nedosljednost. Ruke joj nisu bile iznad glave u vrijeme formiranja pjega, nego bliţe tijelu, dlanovima okrenute prema dolje. Osim toga nema udubljenja ni tragova odjeće, ali se vidi bijeli trag pod remenom sata, što ukazuje na činjenicu da joj je bio na ruci nakon što su se pjege počele intenzivno formirati i fiksirati. Ĉini mi se da je najmanje dvanaest sati nakon smrti bila posve gola, da je pritom imala samo sat na ruci. Nije imala čak ni čarape, jer bi tako elastičan materijal svakako bio ostavio tragove. Kad ju je netko odijevao prije prebacivanja u park, čarape su joj se našle na pogrešnim stopalima."

Objasnila im je da je Toni imala anatomski prilagođene čarape za trčanje, dodajući da najčešće postoje znakovi o tome da je napadač nakon samog čina odijevao ţrtvu. Napadači u tome često griješe. Primjerice, odjeća ne stoji ravno ili je izokrenuta. Ili je, kao u ovom slučaju, došlo do nehotične zamjene lijeve i desne strane.

"Zašto bi joj ostavio sat na ruci?" upita Bonnellica.

"To je onome tko ju je svlačio posve nevaţno." Benton je na ekranu gledao snimke s mjesta zločina, a sada je zumirao sat BioGraph na Toninoj lijevoj ruci. "Uklanjanje nakita i dodataka, osim kad je riječ o uzimanju suvenira, nema onakav seksualni naboj kao uklanjanje odjeće, razotkrivanje golog tijela. Ali tu sve ovisi o tome što je počinitelju simbolično i erotično.

Osim toga, tko god da je to učinio njezinu tijelu, nije mu se ţurilo. Pogotovo ako je imao dan i pol."

"Kay, zanima me jesi li ikad imala slučaj u kojem je netko bio mrtav samo osam sati ali je izgledalo kao da je mrtav gotovo pet puta dulje?" Bergerica je bila donijela čvrste zaključke i sada je davala sve od sebe da svjedoka navede na taj trag.

"Samo u slučajevima kada dolazi do drastične eskalacije raspadanja, na primjer u vrlo vrućem tropskom ili suptropskom okruţenju", reče Scarpetta. "Kad sam kao mrtvozornica radila u Miamiju, ubrzano raspadanje nije bila rijetka pojava. Ĉesto sam se susretala s time."

"Je li po tvojem mišljenju seksualno napadnuta u parku ili moţda u nekom vozilu, pa je zatim premještena i izloţena onako kako je to opisao Benton?" upita Bergerica.

"Samo trenutak... Zašto baš u nekom vozilu?" upita Benton, pa se nasloni.

"Nudim mogući scenarij prema kojem je seksualno napadnuta i ubijena u nekom vozilu, a zatim odbačena i poloţena u taj poloţaj na mjestu gdje su je pronašli", reče Bergerica.

"Ni prilikom vanjskog pregleda ni prilikom obdukcije nisam primijetila ništa što bi ukazivalo na to da je napadnuta u nekom vozilu", reče Scarpetta.

"Razmišljam o ozljedama koje bi mogla imati ako je seksualno napadnuta u parku, na tlu", reče Bergerica. "Zanima me govori li tvoje iskustvo da postoje modrice i abrazije kad je netko ţrtva seksualnog napada na tvrdoj podlozi, na primjer na tlu."

"To je čest slučaj."

"Za razliku od, recimo, silovanja na straţnjem sjedalu nekog auta, gdje je površina pod ţrtvom mekša od zamrznute zemlje s kamenjem, grančicama i drugim krhotinama i predmetima", nastavi Bergerica.

"Pregled tijela ne govori mi je li je netko napao u kakvom vozilu", ponovi Scarpetta.

"Moţda je ušla u vozilo, pa ju je napadač ondje udario po glavi, a onda je seksualno napao, bio s njom još neko vrijeme i tek je zatim odbacio na mjesto na kojem je pronađena."

Bergerica nije pitala. Bergerica je to govorila. "A mrtvačke pjege, ukočenost i temperatura tijela zapravo zbunjuju i navode na pogrešan trag jer joj je tijelo bilo gotovo posve golo i izloţeno temperaturama blizu nule. I ako je točno da je dugo umirala, moţda i satima, zbog ozljede glave - pjege su moţda bile toliko uznapredovale zbog toga."

"Postoje iznimke od pravila", reče Scarpetta. "Ali čini mi se da baš ne mogu ponuditi iznimke koje ti, kako mi se čini, traţiš, Jaime."

"Tijekom godina pretraţila sam mnoge naslove iz stručne literature, Kay. Na sudovima se često bavim i tumačim način određivanja vremena smrti. Tako sam došla i do par vrlo

zanimljivih stvari. Slučajeva ljudi koji dugo umiru, recimo od zatajenja srca ili raka, pa se mrtvačke pjege pojavljuju i prije nego što umru. Ponavljam, postoje zabiljeţeni slučajevi u kojima trenutačno dolazi do ukočenosti. Stoga bi se, hipotetski, moglo reći da je moţda, ako su se kod Toni pjege razvijale već i neposredno prije smrti, i tijelo zbog nekog neobičnog razloga doţivjelo trenutačnu ukočenost. A drţim da je to moguće kod asfiksacije. Oko vrata je imala crveni šal i čini se da je i ugušena, osim što je udarena tupim predmetom. Ne bi li bilo moguće da je zapravo bila mrtva mnogo kraće nego što pretpostavljaš? Moţda samo nekoliko sati? Manje od osam?"

"Po mojem mišljenju, to nije moguće", reče Scarpetta.

"Detektivko Bonnell", reče Bergerica. "Imate taj zvučni zapis? Moţda ga moţete pustiti na Marinovu računalu. Nadajmo se da ćemo moći čuti preko zvučnika. Snimku poziva na broj 911 do kojeg je došlo danas oko dva sata poslije podne."

"Evo, odmah", reče Bonnellica. "Recite ako ne čujete."

Benton je pojačao zvuk na VoiceStationu: "Policijski operater 519, o čemu se radi?"

"Pa, htio sam dojaviti nešto o ţeni koja je jutros pronađena u parku, na sjevernoj strani parka, kraj 110. ulice...?" Nervozan, prestrašen glas. Muškarac, po glasu mlad.

"Na koju ţenu točno mislite?"

"Onu ţenu... ovaj, ubijenu trkačicu, dţogericu. Ĉuo sam u vijestima... " "Gospodine, zovete li zbog nekog hitnog slučaja?"

"Da, čini mi se, zbog toga što sam vidio. Ĉini mi se da sam vidio tko je to učinio. Jutros oko pet vozio sam se onuda i vidio ţuti taksi koji je ondje stao, a neki je tip pomagao, kako se činilo, nekoj jako pijanoj ţeni, da iziđe sa straţnjeg sjedala. Prvo sam pomislio da joj je to dečko, da su cijelu noć bili vani. Nisam dobro vidio. Bilo je jako mračno i maglovito." "Ţuti taksi?"

"A ona je bila, onako, pijana, ili u nesvijesti. Sve se zbilo vrlo brzo i, kao što sam rekao, bilo je mračno i sve puno izmaglice i magle, teško se bilo što vidjelo. Vozio sam se prema Petoj aveniji i samo ih načas ugledao. Nisam imao razloga usporiti, ali znam što sam vidio i to je posve sigurno bio ţuti taksi. Svjetlo na krovu bilo je ugašeno, kao kad je taksi zauzet."

"Imate li broj registracijske pločice ili onaj identifikacijski broj s vrata?"

"Ne, ne. Ĉinilo mi se da nema razloga, ovaj... Ali vidio sam u vijestima, rekli su da je neka dţogerica, a ja se sjećam da je ta ţena imala neku takvu odjeću, za trčanje. Crvenu maramu na glavi ili tako nešto? Učinilo mi se da sam vidio nešto crveno oko vrata, a imala je i neku majicu svijetle boje ili tako nešto umjesto jakne, jer sam odmah primijetio da mi ne izgleda baš toplo odjevena. Prema onome što su rekli kad je pronađena... to nije bilo dugo nakon što sam se ja provezao onuda... " Snimka je završila.

"Javili su mi se iz dispečerskog centra, a ja sam razgovarala s tim gospodinom telefonom i još ću se s njim naći. Usto ga i provjeravamo", reče Bonnellica.

Scarpetta se odmah sjetila komadića ţute boje koji je pronašla u kosi Toni Darien, na području oko ozljede na glavi. Prisjetila se i da je u mrtvačnici, dok je tu boju gledala pod povećalom, pomislila kako je podsjeća na senf i ţute taksije.

"Harvey Fahley, dvadesetdevetogodišnji voditelj projekta u tvrtki Kline Pharmaceuticals u Brooklynu, ima i stan u Brooklynu", nastavi Bonnellica. "A djevojka mu ima stan na Manhattanu, u Morningside Heightsu."

Scarpetta nipošto nije mogla znati je li boja potekla s automobila. Mogla je poteći s nekog zdanja, iz zraka, s nekog alata ili pomagala, bicikla, prometnog znaka, gotovo bilo čega.

"To što mi je ispričao poklapa se s onim što je rekao u razgovoru s operaterom", reče Bonnellica. "Cijelu noć bio je s djevojkom, a tada se vraćao kući, kretao se u smjeru Pete avenije, te je kanio u Pedeset devetoj skrenuti na most Queensboro, da se spremi za posao."

Bilo je logično što se Bergerica toliko opire Scarpettinim zaključcima o trenutku smrti. Ako je vozač taksija ubojica, čini se uvjerljivijim da se vozio uokolo i uočio Toni dok je bila vani, vjerojatno dok je kasno prethodne večeri hodala ili trčala. Ĉinilo se malo vjerojatnim da ju je vozač pokupio negdje još u utorak, moţda poslije podne, a zatim njezino tijelo drţao gotovo do pet danas ujutro.

Kao što je Bonnellica nastavila objašnjavati: "U tome što mi je rekao ništa nije zvučalo sumnjivo, ništa u vezi s njegovom prošlošću. Što je najvaţnije, opis toga kako je ţena bila odjevena, opis nje dok joj je netko pomagao da iziđe iz taksija... Kako bi znao te pojedinosti?

Nitko ih nije objavio."

Tijelo ne laţe. Scarpetta je samu sebe podsjećala na ono što je naučila još na samome početku profesionalnog školovanja i učenja: Nikad ne pokušavaj prisiljavati dokaze da se uklope u zločin. Toni Darien nije ubijena sinoć. Nije ubijena jučer. Što god Bergerica točno ţeljela vjerovati, što god govorili svjedoci.

"Je li Harvey Fahley ponudio i podrobniji opis muškarca koji je ţeni koja je izgledala kao da je pijana navodno pomagao da iziđe iz taksija?" upita Benton, zagledan u strop, spojenih dlanova. Nervozno je lupkao prstima.

"Muškarac u tamnoj odjeći, s kapom koja ima zaslon, moţda naočale. Stekao je dojam da je muškarac bio vitak, moguće prosječne visine", reče Bonnellica. "Ali nije ga dobro vidio, jer nije usporio, ali i zbog vremenskih uvjeta. Rekao je da mu je smetao i sam taksi, jer su muškarac i ţena bili između taksija i pločnika, što bi bilo točno ako se vozite na istok 110-om, u smjeru Pete."

"A vozač taksija?" upita Benton.

"Nije gledao, ali pretpostavlja da je postojao", odgovori Bonnellica.

"Zašto bi to pretpostavio?" upita Benton.

"Bila su otvorena jedino straţnja vrata s desne strane, kao da je vozač i dalje bio za upravljačem, a muškarac i ţena bili su straga. Harvey je rekao da bi se vjerojatno bio zaustavio da je na takvome mjestu vidio da joj vozač pomaţe da iziđe. Bio bi zaključio da je ţena u nevolji. Pijanu osobu koja moţda i nije pri svijesti ne ostavlja se samo tako uz cestu."

"Meni se čini da samo traţi izgovore za to što se nije zaustavio", reče Marino. "Ne bi ţelio ni pomisliti da je zapravo vidio vozača taksija koji na ulici ostavlja ozlijeđenu ili mrtvu ţenu.

Lakše je misliti da je to bio par koji je cijelu noć vani pio."

"To mjesto koje opisuje na snimci", reče Scarpetta. "Koliko bi bilo daleko od mjesta na kojem je pronađeno tijelo?"

"Devet-deset metara", reče Bonnellica.

Scarpetta im je tada spomenula jarkoţuti komadić boje koji je izvadila iz Tonine kose.

Rekla im je kako toj pojedinosti ne bi trebalo pripisivati preveliku vaţnost, jer laboratoriji još nisu analizirali ništa od tragova, a na Toninu tijelu pronašla je i crvene i crne mikroskopske komadiće. Ta boja vjerojatno se prenijela s oruţja kojim joj je razbijena lubanja. Boja je mogla poteći i s nečega drugog.

"Ako je, dakle, bila u ţutome taksiju, kako je mogla biti mrtva trideset šest sati?" Marino je postavio pitanje koje je sada najviše bolo u oči.

"Morao ju je ubiti taksist", odgovori Bonnellica s više samopouzdanja nego što je itko od njih trenutno imao pravo osjećati. "Kako god pogledate stvar, ako je točno što kaţe Harvey, sinoć ju je morao pokupiti neki taksist, ubiti je i jutros ostaviti tijelo u parku. Ili je neko vrijeme bila kod njega, pa ju je onda ostavio, ako je doktorica Scarpetta u pravu u vezi s vremenom smrti. A ţuti taksi mogao bi povezati Toni Darien i Hannah Starr."

Scarpetta je i očekivala takvu pretpostavku.

"Hannah Starr posljednji je put viđena kako ulazi u ţuti taksi", doda Bonnellica.

"Nisam ni slučajno pripravna Tonin slučaj povezati s Hannom Starr", reče Bergerica.

"Stvar je u tome da ćemo, ne kaţemo li nešto, a to se ponovi", reče Bonnellica, "imati tri ţrtve."

"Nemam namjeru u ovom trenutku uspostavljati tu vezu." Bergerica je te riječi izgovorila kao upozorenje: i neka nikome drugom ne pada na pamet da javno spomene tu moguću vezu.

"Nije nuţno stvar u tome što ja mislim, barem o Hanni Starr", nastavi Bergerica. "U vezi s njezinim nestankom imamo i druge faktore. Mnogo stvari koje sam proučavala ukazuju na to da bi ona mogla biti izričito drukčiji tip slučaja. A ne znamo ni je li mrtva."

"Ne znamo ni da netko drugi nije vidio isto što i Harvey Fahley", reče Benton, pa pogleda Scarpettu, govoreći to radi nje. "Ne bi bilo dobro da je neki drugi svjedok učinio ono što je danas tipično, pa se umjesto policiji obratio nekoj televizijskoj kući. Ne bih volio biti ni u krugu od nekoliko kilometara od CNN-a i drugih medijskih kuća ako je procurila ta pojedinost o ţutome taksiju."

"Razumijem", reče Scarpetta. "Ali bez obzira na to je li procurila ili nije, mene bi brinulo to što bih, ako se večeras ne pojavim, samo pogoršala situaciju. Senzacionalnost bi samo eskalirala. CNN zna da neću razgovarati ni o Toni Darien, ni o Hanni Starr. Ne govorim o aktivnim slučajevima."

"Ja bih se toga klonio." Benton ju je prodorno gledao.

"To mi je u ugovoru. Nikada nisam imala problema", reče mu ona.

"Slaţem se s Kay. Ja bih sve radila kao i obično", reče Bergerica. "Otkaţeš li u posljednji tren, Carley Crispin samo će imati novu temu za blebetanje."

7 DR. WARNER AGEE SJEDIO JE NA NENAMJEŠTENOME KREVETU U SVOME malenom apartmanu s engleskim antikvitetima, navučenih zastora, kako bi imao potpuni mir.

Oko njegove hotelske sobe dizali su se neboderi, izravno je gledao u druge prozore, i nije mogao ne razmišljati o bivšoj supruzi i tome kako mu je bilo kada je bio prisiljen pronaći novo mjesto za ţivot. Uţasnuo se kad je uočio u koliko se stanova u središtu Washingtona nalaze teleskopi, neki tek kao ukras, ali funkcionalni, drugi za ozbiljno promatranje. Na primjer, jedno Orionovo postolje za dalekozor i tronoţac postavljeni ispred naslonjača koji nije bio okrenut ni prema rijeci, ni prema parku, već prema jednoj drugoj zgradi. Posrednik nekretninama ushićeno je pričao o pogledu dok je Agee gledao izravno u stan prekoputa, u nekog tko je hodao uokolo posve gol, bez navučenih zastora.

Koja je svrha teleskopa i dalekozora u prenapučenim područjima velikih gradova, poput Washingtona, ili ovdje, u New Yorku, ako to nije špijuniranje, ako to nije voajerizam? Neoprezni susjedi dok se svlače, seksaju, prepiru se i svađaju, kupaju, sjede na WC-u. Ako misle da im se u vlastitome domu ili hotelskoj sobi pruţa privatnost, ljudima bi bilo najbolje da još malo promisle o tome. Seksualni grabeţljivci, pljačkaši, teroristi, vlada - ne dopustite im da vas gledaju. Ne dopuštajte im da vas slušaju. Dobro pazite na to da vas ne gledaju. Pazite da ne slušaju. Ako vas ne vide i ne čuju, ne mogu vam ništa. Sigurnosne kamere na svakom uglu, praćenje vozila, špijunske kamere, pojačivači zvuka, prisluškivanje, promatranje neznanaca u najranjivijim trenucima koji donose najviše poniţenja. Samo jedna informacija u pogrešnim rukama dovoljna je da vam se iz korijena promijeni cijeli ţivot. Ako se kanite upustiti u tu igru, učinite to drugima, prije nego što oni to učine vama. Agee nije razmicao zastore, čak ni danju.

"Znate koji je najbolji sigurnosni sustav? Prozorske rolete." Taj savjet daje već cijeli radni vijek.

Istinitije riječi nikada nisu izgovorene, upravo to rekla je i Carley Crispin kad su se upoznali, na jednoj od večera Rupea Starra, dok je još u Bijeloj kući bila zaduţena za odnose s javnošću, a Agee konzultant koji se kretao mnogim orbitama, ne samo FBI-evom. Bilo je to 2000. godine, a kakva je ona samo bila seks-bomba, nevjerojatno zgodna, plamenocrvene kose, britka, pametna, te ţestoka kad nije razgovarala s novinarima, pa je mogla reći što doista misli. Njih dvoje nekako su završili u knjiţnici sa zbirkom rijetkih knjiga Rupea Starra, listajući stara izdanja o nekima od Ageejevih omiljenih tema, letećem heretiku Simonu Magu i lebdećem svetom Josipu Kupertinskom, koji je neprijeporno bio u stanju levitirati. Agee ju je upoznao s Franzom Antonom Mesmerom i objasnio iscjeljujuću moć biomagnetizma, a potom i s Braidom i Bernheimom i njihovim teorijama o hipnozi i uspavanim ţivcima..

Bilo je posve prirodno da se Carley uz one svoje novinarske strasti manje zanimala za paranormalno, a da ju je više privukla zbirka fotoalbuma, uvezana u firentinsku koţu, prava zbirka policijskih snimaka Rupeovih tzv. prijatelja, kako je Agee nazivao najpopularniju zbirku u toj prostoriji. Za dugih i samotnih sati na drugome katu te divovske kuće, Agee i Carley cinično su listali fotografije koje su obuhvaćale desetljeća i desetljeća, sjedeći jedno do drugoga, pokazujući ljude koje su prepoznavali.

"Nevjerojatno kakvi se sve prijatelji stječu zahvaljujući novcu, a on misli da je sve to iskreno. Meni bi to bilo tuţno, kad bih se mogao prisiliti na to da ţalim nekog jebenog multimilijardera", rekao je Agee ţeni koja nije vjerovala nikome, jer je bila jednako amoralna i jednako iskorištavala kao i svi mogući poznanici Rupea Starra.

Samo što Rupe Carley nikada nije omogućio nekakvu zaradu. Ona je bila jednostavno atrakcija koja je privlačila druge goste, baš kao i Agee. U Rupeovu ekskluzivnome klubu čovjek nije mogao doći ni do običnog razgovora bez minimuma od milijun dolara, ali je mogao biti gost ako se njemu sviđao i ako ga je smatrao ovakvim ili onakvim oblikom zabave. Pozivao vas je na večere, na zabave, kao nekoga tko će zabaviti njegove prave goste. One koji su imali novac za ulaganje. Glumci, profesionalni sportaši i najnoviji čarobnjaci Wall Streeta pohodili bi tu vilu u Aveniji Park, a za povlasticu zahvaljujući kojoj je Rupe postajao još bogatijim, druţili su se s ostalim uglednicima čija se imovina nije izraţavala u novcu. Političari, televizijski voditelji, novinski kolumnisti, forenzični stručnjaci, odvjetnici - mogao je to biti bilo tko iz vijesti s pokojom dobrom pričom, a koji je odgovarao profilu onoga na koga je Rupe već htio ostaviti snaţan dojam. Proučavao je potencijalne klijente da utvrdi što im je vaţno i što ih moţe dirnuti, pa bi onda ovisno o tome traţio ljude. Nije vas morao poznavati da vas stavi na svoju B-listu.

Dobili biste pismo ili bi vas netko nazvao. Rupert Starr ţelio bi da mu pruţite zadovoljstvo svog društva.

"Kao da bacaš kikiriki slonovima", rekao je Agee Carley jedne večeri koju neće nikada zaboraviti. "Mi smo kikiriki, oni su slonovi. Mi nikada nećemo biti teškaši iz prve kategorije, čak ni da doţivimo slonovsku starost, a nepravedna se ironija krije u činjenici da ti slonovi nisu dovoljno stari za to da nastupaju u cirkusu. Pogledaj samo ovu." Prstom je kucnuo po slici opako zgodne djevojke koja je smiono gledala u objektiv, istodobno grleći Rupea. Na stranici je bila naznačena 1996. godina.

"Neka mlada glumica, bit će." Carley je pokušavala utvrditi o kome je riječ.

"Pokušaj još jednom."

"No, pa tko je to?" upita Carley. "Zgodna je na nekakav drukčiji način. Kao jako zgodan dječak. Moţda i jest neki mladić. Ne, čini mi se da vidim grudi. Da." Pomaknuvši Ageejevu ruku, okrenula je stranicu, a njezin dodir njega je malko uzbunio. "Evo još jedne. Posve sigurno nije muškarac. Ĉovječe... Zapravo je fantastično zgodna ako pokušaš zanemariti tu rambovsku odjeću i nedostatak šminke. Vrlo lijepo tijelo, sportski građeno. Pokušavam se sjetiti u čemu sam je gledala."

"Nisi je gledala i nikad nećeš pogoditi." Nije micao ruku, u nadi da će je ona ponovno dodirnuti. "Evo ti i mala pomoć. FBI." "Bit će da je u mafiji kad si moţe priuštiti mjesto u ovoj starrovsko-zvjezdanoj zbirci." Kao da su ljudska bića isto što i Rupeovi dragocjeni oldtimeri na četiri kotača. "S pogrešne strane zakona, to je jedina poveznica s FBI-em koju moţe imati ako je perverzno bogata. Osim ako je nešto poput nas." Dakle na B-listi.

"Nije poput nas. Mogla bi kupiti ovu vilu i još bi joj preostalo više nego dovoljno."

"Tko je to, dovraga?"

"Lucy Farinelli." Agee je pronašao još jednu fotografiju. Lucy se na njoj nalazila u Starrovoj podzemnoj garaţi, sjedila je za upravljačem jednog Duesenberga. Ĉinilo se da daje sve od

sebe ne bi li prokljuvila neprocjenjivo vrijedni stari sportski auto koji bi bez oklijevanja pokrenula, što je moţda i učinila upravo tog ili nekog drugog dana kad je bila u Starrovu sjedištu i predavala novac.

Agee nije znao. Nije bio u vili u isto vrijeme kad i Lucy, iz jednostavnog razloga: Agee bi bio posljednja osoba pozvana radi zabave ili uţitka. U najmanju ruku ona bi ga se mogla sjećati iz Quantica, gdje je kao srednjoškolski vunderkind pomagala u oblikovanju i programiranju Kriminalističke mreţe umjetne inteligencije, koju je FBI jednostavno zvao CAIN .

"U redu, znam tko je to." Carley je priča zaintrigirala čim je shvatila kako je Lucy povezana sa Scarpettom, a osobito s Bentonom Wesleyjem, koji je bio visok i odlikovao se markantnom ljepotom, "poput uzora za onog glumca u Kadjaganjci utihnu”, kako se bila izrazila. "Kako se zove onaj koji je glumio Crawforda?" "Ĉisto sranje. Benton nije čak ni bio u Quanticu kad se to snimalo. Bio je negdje na terenu, radio na nekom slučaju, a to će ti potvrditi čak i on sam, koliko god bio arogantni gad", rekao je Agee, u kojem se nije pobudio tek gnjev. Osjećao je kako se u njemu pokreću i mnogi drugi osjećaji.

"To znači da ih poznaješ." Nje se to jako dojmilo.

"Cijelu tu kliku. Znam ih, a oni bi u najboljem slučaju mogli znati za mene, moţda su čuli da postojim. Nismo prijatelji. No, dobro, izuzev Bentona. On me zna dosta prisno. Ţivot i te disfunkcionalne poveznice. Benton ševi Kay. Kay oboţava Lucy. Benton je Lucy ishodio staţiranje u FBI-u. Warner je sjeban."

"Zašto?" "Što je umjetna inteligencija?"

"Zamjena za pravu stvar", rekla je ona.

"Znaš, to moţe biti teško ako čovjek ima ovo." Dodirnuo je slušne aparate. "Ĉini mi se da me čuješ posve dobro, tako da nemam pojma što ţeliš reći."

"Recimo samo da bih bio dobio određene zadaće, određene prilike, da se nije pojavio kompjutorski sustav koji je to mogao odraditi umjesto mene", rekao je tada.

Moţda je stvar bila u vinu, vrlo dobrome bordou, ali on je u svakom slučaju Carley počeo pričati o svojoj nepravednoj karijeri koja mu ne donosi ţeljeno zadovoljstvo i nagrade, kao i o cijeni koju zbog toga plaća, o ljudima i njihovim problemima, murjacima, njihovim traumama i stresu, a još su najgori agenti, koji ne smiju imati probleme, koji ne smiju biti ljudi, oni su perjanice FBI-a, pa svoje probleme moraju istresati pred psihologom ili psihijatrom kojeg je angaţirao FBI. Ĉuvanje djeteta, drţanje za ruku, tek rijetki razgovori o samim slučajevima, nikada ako su senzacionalne prirode. To što je zapravo htio reći ilustrirao je pričom smještenom u FBI-evu akademiju, u Quanticu u Virginiji, 1985. godine, kada je jedan pomoćnik ravnatelja, po imenu Pruitt, rekao Ageeju da gluha osoba nikako ne moţe ići u zatvor s najvišom razinom sigurnosti i voditi sluţbene razgovore.

Korištenje forenzičnog psihijatra koji nosi slušne aparate i čita s usana donosi određene temeljne opasnosti, a FBI nije kanio upotrijebiti nekoga tko bi mogao pogrešno protumačiti što govore nasilni prijestupnici ili nekoga tko ih neprestano mora moliti da nešto ponove. A što ako oni pogrešno protumače nešto što on kaţe njima? Što ako pogrešno protumače to što radi, neku gestu, način na koji je prekriţio noge ili nagnuo glavu? Što ako se nekom paranoidnom

shizofreniku koji je upravo raskomadao neku ţenu i iskopao joj oči ne svidi kako mu Agee pilji u usne?

I upravo je tada Agee shvatio tko je i što je FBI-u, što će uvijek biti toj agenciji. Osoba s hendikepom. Nesavršeni čovjek. Netko tko nema dovoljno autoriteta. Stvar nije u njegovoj sposobnosti da ocjenjuje serijske ubojice i atentatore. Stvar je u izgledu, u načinu na koji bi mogao predstavljati Svemogući FBI. Stvar je bila u tome što ih na taj način moţe sramotiti.

Agee je rekao da razumije Pruittov poloţaj, te da će, dakako, učiniti sve što FBI zatraţi. Ili će raditi kako oni kaţu ili uopće neće raditi, a Agee se oduvijek htio pribliţiti plamenu FBI-a, još otkako je bio krhki dječarac koji se igrao murjaka i lopova, vojske i Ala Caponea, pucao iz dječjih pištolja koje je jedva čuo.

FBI ga moţe koristiti interno, rekli su mu. Kritični incidenti, borba protiv stresa, Tajna sigurnosna jedinica, u biti psihološke usluge za policijsku sluţbu s naglaskom na agente koji dolaze iz duboke tajnosti. U toj mješavini našli su se i specijalni agenti nadglednici, pojedinci zaduţeni za izradu psiholoških profila. Budući da je Jedinica za behavioralnu znanost i dalje bila razmjerno nova i neiskusna na području obuke i razvoja, FBI je trebalo podosta brinuti sve ono čemu se stručnjaci za psihološke profile redovito izlaţu i ometa li to prikupljanje podataka i operativnu učinkovitost. U toj fazi ponešto jednostranog dijaloga Agee je upitao Pruitta je li FBI dobro promislio o papirnatim procjenama samih počinitelja, jer im Agee s time moţe pomoći.

Kad bi imao pristup neobrađenim podacima poput prijepisa razgovora, ocjena, fotografija s mjesta zločina i obdukcija, cjelokupnoj dokumentaciji o slučajevima, koje bi mogao asimilirati i analizirati, mogao bi stvoriti svrhovitu bazu podataka i tako postati vaţnim izvorom informacija, što bi mu i trebala biti funkcija.

To nije bilo isto što i sjesti s ubojicom, ali je bilo bolje od uloge briţne Florence Nightingale, sporedne uloge davanja potpore, dok bi rad koji donosi zadovoljstvo, priznanja i nagrade pripao manje stručnim ljudima čija se naobrazba, inteligencija i pronicavost nikako ne mogu mjeriti s njegovima. Manje vrijednim pojedincima poput Bentona Wesleyja.

"Dakako, ručna analiza podataka ne treba ti ako imaš umjetnu inteligenciju, ako imaš CAIN", rekao je Agee Carley dok su gledali fotografije u knjiţnici Rupea Starra. "Početkom devedesetih statistički proračuni i različiti oblici sortiranja i analiziranja već su se provodili automatski, a svi moji pokušaji bili su ugrađeni u Lucynu zgodnu radnu okolinu koja se temeljila na umjetnoj inteligenciji. Da sam nastavio raditi to što sam dotada radio bilo bi kao da pamuk čistiš ručno i nakon što je Eli Whitney izumio stroj za čišćenje pamuka. Vratili su me na procjenjivanje stanja i sposobnosti agenata - još sam jedino za to bio pogodan u očima jebenog FBI-a."

"Zamisli kako se ja osjećam kad znam da predsjedniku Sjedinjenih Drţava odaju priznanje za moje ideje." Carley je, kao i obično, priču skrenula na sebe.

A onda ju je poveo u razgledavanje ostalih dijelova vile, dok su gosti tulumarili dalje, na nekom drugom katu, a u gostinskoj sobi odveo ju je u krevet, vrlo dobro znajući da je ne uzbuđuje on sam. Stvar je bila u seksu i nasilnosti, moći i novcu, i razgovoru o njima, o Bentonu i Scarpetti i Lucy i svima koji potpadaju pod njihovu moć. Nakon toga Carley više nije ţeljela baš ništa, a Agee je htio još, htio je biti s njom, htio s njom voditi ljubav do konca ţivota, a kad mu je napokon rekla da joj mora prestati pisati e-mailove i ostavljati poruke, već je bilo

prekasno. Šteta se više nije mogla nadoknaditi. Nije uvijek mogao biti siguran tko je slučajno čuo njegove razgovore i koliko je glasan, a bio je dovoljan tek jedan propust, jedna poruka koju je ostavljao na Carleynu telefonu dok mu je supruga igrom slučaja bila pred zatvorenim vratima njegova ureda, spremala se ući sa sendvičem i šalicom čaja.

Brak je okončan brzo, a on i Carley nastavili su kontaktirati, ali rijetko i na daljinu.

Uglavnom se radilo o tome da je on pratio kako se ona seli na razne pozicije u brojnim medijskim kućama. A onda je prije gotovo godinu dana pročitao članak o planiranoj emisiji The Crispin Report, koju su najavljivali kao beskompromisni ţurnalizam posvećen stručnim policijskim i pravosudnim temama s naglaskom na aktualne slučajeve i pozive gledatelja, pa je Agee odlučio da će joj se javiti s prijedlogom, moţda i ne samo jednim. Osamljen je. Nije ju prebolio. Iskreno govoreći, treba mu novac. Legitimne savjetodavne usluge od njega se gotovo više i ne traţe, sve veze s FBI-em prekinule su se nedugo nakon što je veze s tom agencijom prekinuo i Benton, a to je djelomično bilo posljedica i te situacije s njim, koju su neki smatrali prijepornom, a drugi pravom sabotaţom. Tijekom proteklih pet godina Ageeja su raznorazni pokušaji i projekti odveli na druge strane, bio je svojevrstan smetlar koji je uglavnom dobivao siću u gotovini za usluge koje je pruţao raznim granama, pojedincima i organizacijama koje su stjecale lijepu zaradu od sposobnosti da manipuliraju kupcima, klijentima, pacijentima, policijom, njemu se ţivo fućkalo za to kime sve ne. Agee je samo ponizno slušao druge, koji su mu bili inferiorni, neprestano je putovao, često bio u Francuskoj, tonuo sve dublje u nevidljivost, dug i beznađe, a onda se našao s Carley, čija je perspektiva bila jednako riskantna, budući da ni jedno ni drugo više nisu bili mladi.

Osobi u njezinu poloţaju najviše od svega trebaju pristup i informacije, objasnio joj je, a susrest će se s problemom stručnjaka ključnih za njezin uspjeh koji se neće htjeti pojaviti pred kamerom. Dobri ljudi ne govore. Ne smiju. Ili, poput Scarpette, imaju ugovor, pa ih se ne usudiš pitati. Ali to se moţe zaobići, rekao joj je tada Agee. To je bila ta tajna kojoj je poučio Carley. Dođi na snimanje već oboruţana onim što trebaš znati i ne pitaj - nego reci. On moţe loviti i skupljati iza kulisa, te joj dostavljati prijepise, kako bi se njezine senzacionalne novosti mogle i potkrijepiti, potvrditi, ili barem kako ih ne bi bilo moguće opovrgnuti.

Dakako da će on rado nastupiti s njom u emisiji kad god ona poţeli. Bilo bi to nešto bez presedana, istaknuo je. On nikada nije bio na ekranima, čak ni na fotografijama, a intervjue daje vrlo rijetko. Nije rekao da je razlog to što ga nikad nisu ni zvali, a ona nije rekla da zna pravi razlog. Carley nije bila draga i poštena osoba, kao ni on, ali prema njemu je bila podnošljiva i ljubazna, onoliko koliko je to uopće bilo u njezinoj moći. Njih su se dvoje tolerirali i tako su nekako pronašli zajednički ritam, sklad profesionalnog zavjereništva, no to još nije bilo preraslo te okvire, a on je sada već bio prihvatio činjenicu da se ona njihova noć bordoa u Starrovoj vili neće ponoviti.

Nije bilo slučajno, jer on nije vjerovao u igru slučaja, što će to što je u početku spojilo Ageeja i Carley postati dijelom jedne šire sudbine. Ona nije vjerovala u izvanosjetilnu percepciju i poltergeiste, a nije ni slala ni primala telepatske poruke - sve informacije koje su eventualno išle prema njoj bile su odviše zakrivene osjetilnom komunikacijskom bukom. Ali ona je vjerovala u ono što je prepoznala u zvjezdanim Stanovima - osobito u Hanni, Rupeovoj kćeri - a kad je ona nestala, njih su dvoje to odmah prigrlili kao priliku, slučaj koji su cijelo

vrijeme čekali. Na njega su imali pravo, bio je samo njihov, zahvaljujući ranijoj povezanosti koja u Ageejevim mislima nije bila nasumična, već se radilo o prijenosu informacija od Hanne, koju je upoznao u njihovoj vili i upoznao je sa svojim paranormalnim zanimacijama, a potom je upoznao s ljudima i ovdje i u inozemstvu, među kojima je bio i muškarac za kojeg se udala.

Njemu nije bilo nezamislivo da bi Hannah nakon nestanka mogla početi slati telepatske poruke.

Nije bilo nezamislivo ni da bi nakon nje nešto mogao poslati i Harvey Fahley. Ne misao ili nekakvu sliku, nego poruku. Što učiniti u vezi s njim... Agee je bio krajnje nervozan i već razdraţen, budući daje na Harveyjev e-mail odgovorio prije pribliţno sat vremena, a nakon toga više nije doznao ništa.

Nije si mogao dopustiti taj luksuz da i dalje čeka ţeli li Carley vijest objaviti još večeras, i to u društvu forenzične patologinje, koja je radila obdukciju na Toni, koja u tom trenutku s njom sjedi u studiju. Bi li uopće mogao postojati bolji trenutak za takvo što? Ondje bi trebao sjediti Agee. To bi bio još bolji trenutak, ali njega nitko nije pozvao. Neće ga pozvati kad je u emisiji Scarpetta, ne bi mogao biti u studiju, čak ni u istoj zgradi. Ona se odbija pojaviti s njim, ne smatra ga vjerodostojnim, tako barem kaţe Carley. Moţda bi Agee mogao Scarpetti odrţati predavanje iz vjerodostojnosti i učiniti uslugu Carley. Treba mu neki prijepis.

Kako Harveyja dobiti na telefon. Kako ga uvući u razgovor. Kako se domoći njegovih informacija. Agee je razmišljao o tome da bi mu mogao poslati e-mail i drugi put, pa u poruci navesti svoj broj telefona, zamoliti Harveyja da ga nazove, no to mu ne bi pomoglo. Ageejevim ciljevima koristilo bi jedino kad bi Harvey nazvao besplatni broj internetske telefonske sluţbe za osobe oštećenog sluha, no Harvey bi tada znao da ga prati i treća strana, čovjek koji u stvarnome vremenu zapisuje sve njegove riječi. Ako je toliko oprezan i traumatiziran kako izgleda, takvo što neće dopustiti.

No ako Agee inicira poziv, Harvey neće imati pojma o tome da se to što govori zapisuje, da je to dokaz, gotovo jednako dobar kao i snimljeni glas, ali savršeno u skladu sa zakonom.

Agee je to radio cijelo vrijeme kad je u Carleyno ime razgovarao s izvorima, te u onim rijetkim prilikama kad bi se netko potuţio ili ustvrdio da ni slučajno nije rekao tako nešto, pa bi Carley izvukla prijepis, u kojem nije bilo Ageejevih rečenica, nego je u njemu pisalo samo ono što je rekao izvor, a to je bilo još bolje. Ako Ageejeva pitanja i opaske nisu bili zabiljeţeni, tada se ono što je govorio ispitanik moglo tumačiti podosta onako kako je najviše odgovaralo Carley.

Većina ljudi samo ţeli biti vaţna. Nije im stalo do toga je li ih netko pogrešno citirao, vaţno je samo da im se ispravno spomene ime ili da, kad je tako prikladno, ostanu anonimnima.

Agee je nestrpljivo kucnuo po razmaknici na tipkovnici prijenosnog računala, te ga pokrenuo. Provjerio je ima li koju novu poruku na adresi pri CNN-u. Ništa bitno. Tu adresu provjeravao je svakih pet minuta, a Harvey mu nije odgovarao. Još jedan bolan napadaj razdraţenosti i tjeskobe, samo ovaj put još intenzivniji. Ponovno je pročitao e-mail koji mu je Harvey poslao još ranije: Dragi dr. Agee, gledao sam vas u emisiji The Crispin Report i ne pišem vam kako bih dospio u nju. Ne traţim pozornost.

Zovem se Harvey Fahley. Svjedok sam u slučaju ubijene dţogerice za koju sam iz vijesti upravo doznao da se zvala Toni Darien. Rano jutros vozio sam se 110. ulicom kraj Central Parka i posve sam siguran da sam vidio kako je netko izvlači iz ţutog taksija. Sad pretpostavljam da je netko izvlačio njezino mrtvo tijelo. Bilo je to samo nekoliko minuta prije nego što su je pronašli.

Hannah Starr također je posljednji put viđena u ţutom taksiju.

Izjavu sam dao policiji, istraţiteljici po imenu L. A. Bonnell, koja mi je rekla da o tome što sam vidio ne smijem ni s kim razgovarati. Budući da ste forenzični psihijatar, smatram da mogu vjerovati da ćete s mojim informacijama postupiti inteligentno i u najstroţem povjerenju.

Najviše me brine pitanje treba li upozoriti javnost, ali imam dojam da to nije moja duţnost.

Osim toga, to ne smijem učiniti, jer ću si inače na vrat navući probleme s policijom. Ali ako netko drugi strada ili pogine, to si nikada neću moći oprostiti. Već me peče savjest jer se nisam zaustavio, nego sam samo prošao kraj tog taksija. Trebao sam se zaustaviti i provjeriti je li s njom sve u redu. Vjerojatno je bilo prekasno, no što bi bilo da nije bilo prekasno? To me neopisivo muči. Ne znam primate li pacijente i privatno, ali moţda ću prije ili kasnije morati s nekim razgovarati.

Molim vas da s mojim informacijama postupite kako smatrate prikladnim i dostojnim, ali nemojte otkriti da su potekle od mene.

S poštovanjem, Harvey Fahley Agee je kliknuo na direktorij s poslanom poštom i pronašao poruku kojom je odgovorio četrdeset šest minuta ranije. Ponovno ju je pogledao, pitajući se je li nečim što je napisao obeshrabrio Harveyja, tako da mu ovaj zbog toga nije odgovorio: Harvey, molim te, daj mi broj telefona na koji te mogu dobiti, pa ćemo u vezi s ovim slučajem postupiti promišljeno i razumno. U međuvremenu, izričito ti preporučujem da o ovome ne razgovaraš ni s kim drugim.

Pozdrav, dr. Warner Agee Harvey nije odgovorio jer ne ţeli da ga Agee nazove. To je po svoj prilici pravi razlog.

Policija je Harveyju rekla da ne govori o tome, a on se bojao otkriti više nego što je već otkrio, vjerojatno već ţaleći zbog toga što se uopće javio Ageeju. Ili moţda u posljednjih sat vremena nije provjeravao mail. Agee ga nije uspio pronaći ni u kojem imeniku. Bio je pronašao jedan broj na internetu, ali taj broj nije bio u upotrebi. Mogao je zahvaliti ili u najmanju ruku nekako pokazati da je primio Ageejevu poruku. Harvey ga ignorira. Moţda se javi nekom drugom. Uz loš nadzor nad impulzivnim nagonima i Harvey bi vrijedne informacije uskoro mogao otkriti nekom drugom izvoru, a Agee bi ponovno mogao ostati prevaren.

Usmjerio je daljinski prema televizoru i uključio ga. Na ekranu se ukazao program CNN-a.

Još jedna najava večerašnjeg gostovanja Kay Scarpette. Agee pogleda na ručni sat. Za manje od sata. Kolaţ slika: Scarpetta izlazi iz bijelog mrtvozorničkog terenca, torbe s priborom i

instrumentima prebačene preko ramena, Scarpetta u bijelom Tyvekovu kombinezonu za jednokratnu uporabu, na mobilnoj platformi, divovskoj prikolici sa stolovima za pretraţivanje materijala u slučaju masovnih katastrofa, poput nesreća putničkih zrakoplova, Scarpetta u CNN-ovu studiju.

"Potreban nam je Scarpettin faktor, a upravo stoga s nama je naša dr. Kay Scarpetta.

Najbolji forenzični savjeti na televiziji, samo ovdje, na CNN-u." U današnje doba uobičajene riječi voditelja prije nego što će prijeći na razgovor s njom. Agee je to neprestano slušao u pamćenju kao da sluša u svojoj spavaćoj sobi, dok gleda nijemu najavu na nijemome televizoru. Scarpetta i njezin posebni faktor spašavaju svijet. Agee je gledao njezine snimke, snimke Carley, poluminutnu najavu večerašnje emisije, emisije u kojoj bi trebao sudjelovati Agee. Carley se mahnito i opsesivno brine za gledanost, uvjerena je da neće dobiti još jednu sezonu ako se nešto iz temelja ne promijeni, a ako njoj otkazu emisiju, što će Agee onda raditi?

Njega uzdrţavaju, uzdrţavaju ga manje vrijedni smrtnici, uzdrţava ga Carley, koja prema njemu ne osjeća ono što on osjeća prema njoj. Ne nastavi li se njezina emisija, više neće biti ni njega.

Agee je ustao s kreveta i s ormarića u kupaonici uzeo slušne aparatiće. U ogledalu se zagledao u bradato lice, u sve rjeđu sijedu kosu. Muškarac koji ga je gledao sa suprotne strane bio mu je istodobno i dobro poznat i nepoznat. Poznaje se i ne poznaje se. Tko si ti sad uopće? Otvorio je jednu ladicu, ugledao škare i britvicu, pa ih poloţio na maleni ručnik koji je već poprimao neugodan miris. Uključio je slušne aparatiće i čuo da zvoni telefon. Netko se opet ţali na televiziju. Stišao je zvuk, a CNN se od nerazumljivog šuma pretvorio u umjereno jaku buku koja bi osobama sa zdravim sluhom bila vrlo glasna i neugodna. Vratio se do kreveta da se počne pripremati, te je uzeo svoja dva mobitela, Motorolu s brojem iz Washingtona, registriranu na njega, te Tracfone za jednokratnu uporabu, mobitel koji je za petnaest dolara kupio u prodavaonici elektronike namijenjenoj turistima na Times Squareu.

Daljinski upravljač s Bluetoothom slušnog aparata povezao je s Motorolom i na laptopu se ulogirao na internetski servis za ispisivanje telefonskih razgovora. Kliknuo je ikonu Dolazni pozivi pri vrhu ekrana i upisao broj svog washingtonskog mobitela. Sluţeći se onim jeftinim telefonom, nazvao je besplatni broj za uslugu prijepisa, a nakon zvučnog signala unio je deseteroznamenkasti broj koji je htio nazvati - svoj broj mobitela iz Washingtona, nakon čega je pritisnuo znak povisilice.

S jeftinog telefona koji je drţao u desnoj ruci nazvao je Motorolu u lijevoj. Motorola je zazvonila, a on se javio, drţeći aparat naslonjen na lijevo uho.

"Molim?" bio je to njegov uobičajeni duboki glas, glas koji je bio ugodan i ulijevao sigurnost.

"Harvey je." Nervozni tenor, glas neke mlade osobe, izrazito uzrujane. "Jeste li sami?"

"Da, sam sam. Kako si? Zvučiš uznemireno", reče Agee.

"Više bih volio da to nisam vidio." Tenor je podrhtavao, bio na rubu suza. "Razumijete li?

Nisam ţelio vidjeti takvu stvar, uplesti se u to. Trebao sam se zaustaviti. Trebao sam pokušati pomoći. Što ako je još bila ţiva kad sam vidio da je izvlače iz ţutog taksija?"

"Ispričaj mi točno što si vidio."

Agee je govorio razumno i racionalno, udobno smješten u svojoj ulozi psihijatra, zamjenjujući telefone na lijevome uhu. Njegov razgovor sa samim sobom u stvarnome je

vremenu zapisivao čovjek kojeg nikada nije vidio, niti s njim razgovarao, netko tko je imao tek oznaku Operater 5622. Krupna crna slova pojavljivala su se u prozoru internetskog preglednika na ekranu Ageejeva računala dok je dvama različitim glasovima govorio u dva različita telefona, ubacujući mumljanje i zvukove koji su podsjećali na lošu vezu, dok je sluţbenik ispisivao samo onaj dio razgovora koji je izgovarao navodni Harvey Fahley: ”... Policijska istraţiteljica u razgovoru je spomenula nešto o tome kako policija zna da je Hannah Starr mrtva na temelju pronađenih dlaka, odnosno kose koja se počela raspadati, (nerazumljivo) Odakle? Pa, ovaj, nije, istraţiteljica to nije rekla. Moţda već znaju za nekog vozača taksija jer je Hannah viđena kako ulazi u taksi? Moţda već znaju mnogo toga što nisu objavili zbog posljedica, jer bi to bilo jako loše za grad. Da, upravo tako. Novac, (nerazumljivo) Ali ako je Hannina kosa u stanju raspadanja pronađena u nekom taksiju i nitko to nije objavio, (nerazumljivo) loše, jako loše. (nerazumljivo) Ĉujte, ne čujem vas više... (nerazumljivo) lonako ne bih smio govoriti o tome. Zbilja me strah. Moram prekinuti.”

Warner Agee prekinuo je razgovor i označio ispisani tekst, te ga prekopirao u dokument otvoren u Wordu. Tu datoteku priloţio je e-mailu koji će se za koju sekundu naći u Carleynu iPhoneu: Carley, u prilogu imaš prijepis onoga što mi je u telefonskome razgovoru upravo ispričao jedan svjedok. Kao i obično: Nije za objavu ni proslijeđivanie, jer moramo zaštititi identitet moga izvora. Ali ovim putem nudim prijepis kao dokaz za slučaj da netko počne dovoditi u pitanje vjerodostojnost televizije.

Warner Pritisnuo je tipku i poslao poruku.

Studio iz kojeg se emitirala emisija The Crispin Report u sjećanje je dozivala crnu rupu.

Crne akustične ploče, crni stol i crne stolice na crnome podu ispod pravog labirinta crno obojenih drţača za rasvjetu. Scarpetta je pretpostavljala da sve to šalje poruku o trezvenosti nepatvorenih vijesti i uvjerljivoj dramatičnosti, što je bio stil CNN-a, ali i upravo ono što Carley Crispin nije nudila.

"DNK nije čudotvorno rješenje", rekla je Scarpetta, već uţivo u programu. "Ponekad nije čak ni relevantan."

"To mi je šokantan podatak." Carley, u napadno ruţičastome, boji koja se kosila s njezinom bakrenocrvenom kosom, te je večeri bila neuobičajeno ţivahna. "Najpouzdanije ime u svijetu forenzike DNK ne smatra relevantnim?"

"Nisam to rekla, Carley. Ţelim samo reći ono što ponavljam već dva desetljeća: DNK nije jedini dokaz i ne moţe zamijeniti temeljitu istragu."

"Ljudi, sve ste sami čuli!" Carleyno lice, popunjeno kolagenskim punilima i paralizirano od Botoxa, piljilo je u objektiv kamere. "DNK nije relevantan."

"Još jednom: nisam tako rekla."

"Doktorice Scarpetta. Budimo iskreni. DNK je relevantan. Štoviše, moglo bi se pokazati da je DNK na koncu i najrelevantniji dokaz u slučaju Hanne Starr."

"Carley..."

"Neću vas pitati o tome", prekine je Carley, uzdignute ruke, već iskušavajući novu strategiju. "Hannu Starr navodim samo kao primjer. DNK bi mogao dokazati da je mrtva."

Na studijskim monitorima: ista ona fotografija Hanne Starr koja se već tjednima vrti po svim medijima. Bosonoga i prelijepa, u bijeloj ljetnoj haljini s dubokim izrezom, na nekom pločniku uz more, čeznutljivo se smiješi stojeći pred palmama i svjetlucavo plavim morem.

"I tako je zaključilo mnogo ljudi iz svijeta pravosudnih institucija", nastavila je Crispinova. "Ĉak i ako to ne ţelite priznati u javnosti. A ne priznajući istinu" - u njezinu glasu čulo se sve više optuţbe - "dopuštate da se izvlače opasni zaključci. Ako je mrtva, ne bismo li to trebali znati? Ne bi li to trebao znati njezin siroti suprug, Bobby Fuller? Ne bi li trebalo otvoriti sluţbenu istragu i ishoditi naloge?"

Na monitorima se pojavila još jedna fotografija koja je medijima kruţila već tjednima: Bobby Fuller i njegov osmijeh izbijeljenih zuba, u odjeći za tenis, za upravljačem četiristo tisuća dolara vrijednog Porscheova modela Carrera GT. "Nije li to točno, doktorice Scarpetta?" upita Carley. "Teoretski, ne bi li DNK mogao dokazati da je netko mrtav? Kad biste imali DNK iz kose pronađene na određenoj lokaciji, na primjer u nekom vozilu?"

"DNK ne moţe dokazati da je netko mrtav", reče Scarpetta. "DNK-om se utvrđuje identitet."

"DNK nam posve sigurno moţe pokazati je li kosa pronađena u nekom vozilu na primjer Hannina."

"To neću komentirati."

"I osim toga moţe pokazati raspada li joj se kosa."

"Ne mogu razgovarati o činjenicama povezanima s tim slučajem."

"Ne moţete ili ne ţelite?" upita Carley. "Što to ne ţelite da doznamo? Moţda neugodnu istinu o tome da bi stručnjaci poput vas mogli biti u krivu u vezi s time što se doista dogodilo Hanni Starr?"

Još jedna mnogo puta reciklirana slika na monitorima: Hannah u kostimu Dolcea i Gabbane, dugačke plave kose vezane u rep, s naočalama, sjedi za bidermajerskim radnim stolom u prostranome uredu s veličanstvenim pogledom na rijeku Hudson.

"Da bi njezin tragični nestanak mogao biti nešto posve drukčije u odnosu na ono što svi ostali, pa i vi, pretpostavljaju." Carleyna pitanja, iznijeta poput činjenica, sve su više poprimala ton unakrsnog ispitivanja u izvedbi F. Leeja Baileyja .

"Carley, ja sam mrtvozornik u New Yorku. Uvjerena sam da znaš zašto ne mogu razgovarati o tome."

"Sluţbeno ste privatna ugovorna suradnica, a ne zaposlenik grada New Yorka."

"Zaposlena sam i izravno odgovaram glavnome mrtvozorniku grada New Yorka", uzvrati Scarpetta.

Nova fotografija: pročelje od plavičastih opeka, iz pedesetih godina 20. stoljeća, Ureda glavnog mrtvozornika grada New Yorka.

"Radite dobrovoljno, bez honorara. Ĉini mi se da je to bilo u vijestima... svoje vrijeme donirate njujorškom Uredu glavnog mrtvozornika." Carley se okrenula prema kameri. "Za one moje gledatelje koji moţda ne znaju, dopustite da objasnim da je doktorica Kay Scarpetta mrtvozornik u Massachusettsu, te da honorarno, bez naknade, radi u uredu glavnog mrtvozornika Grada New Yorka." Zatim se obratila Scarpetti: "Iako mi nije posve jasno kako moţete raditi i za Grad New York i za saveznu drţavu Massachusetts."

Scarpetta je nije prosvijetlila u vezi s tom temom.

Carley je uzela olovku, kao da bi mogla početi pisati bilješke, te je rekla: "Doktorice Scarpetta, sama činjenica da kaţete da ne moţete razgovarati o Hanni Starr plod je toga što smatrate da je mrtva. Da nije tako, ne bi bio problem kad biste izrazili svoje mišljenje. Ona nikako ne moţe biti vaš slučaj ako nije mrtva."

To nije bilo točno. Forenzični patolozi mogu, po potrebi, pregledavati ţive pacijente ili sudjelovati u rješavanju slučajeva nestalih osoba koje se smatraju mrtvima. Scarpetta nije kanila objašnjavati i takve pojedinosti.

Umjesto toga rekla je: "Neprikladno je razgovarati o pojedinostima bilo kojeg slučaja koji je pod istragom ili još nije sudski riješen. Kad sam pristala doći u večerašnju emisiju, Carley, pristala sam na opću raspravu o forenzičnim dokazima, osobito dokazima u tragovima, među kojima je najčešća mikroskopska analiza kose."

"U redu. Razgovarajmo onda o takvim dokazima, o kosi." Olovkom je kucnula po papirima. "Nije li činjenica da ispitivanja kose mogu dokazati da je vlas otpala nakon smrti osobe kojoj je pripadala? Ako je, primjerice, otkrivena u nekom vozilu, da je ono upotrijebljeno za prijevoz mrtvog tijela?"

"DNK ne moţe pokazati da je netko mrtav", ponovi Scarpetta.

"U tom slučaju, hipotetski, što nam kosa moţe reći, recimo pod uvjetom da je kosa identificirana kao Hannina kosa pronađena na nekom određenom mjestu, na primjer u nekom vozilu?"

"Kako bi bilo da razgovaramo općenito o mikroskopskim pregledima kose? Budući da je takav bio dogovor uoči ove emisije."

"Dobro, onda općenito", reče Carley. "Recite nam kako biste mogli odrediti da kosa potječe od umrle osobe. Pronašli ste vlasi negdje, recimo u nekom vozilu. Kako moţete odrediti je li osoba kojoj je pripadala kosa u vrijeme kada su vlasi ispale bila ţiva ili mrtva?"

"Oštećenja korijena nakon smrti ili njihov izostanak mogu nam pokazati je li vlas ispala sa ţivog ili neţivog čovjeka", odgovori Scarpetta.

"Upravo to i ţelim naglasiti." Kuckala je olovkom kao da je riječ o metronomu. "Jer, prema mojim izvorima, u slučaju Hanne Starr pronađene su vlasi, a na njima se posve pouzdano vide tragovi oštećenja kakvi se povezuju sa smrću i raspadanjem."

Scarpetta nije imala pojma o čemu je tu zapravo riječ, te se posve apsurdno pitala je li ova moţda pomiješala pojedinosti iz slučaja Hannah Starr s pojedinostima iz slučaja nestale djevojčice Caylee Anthony, čija je kosa pronađena u prtljaţniku obiteljskog automobila, a navodno je pokazivala znakove raspadanja.

"Kako onda objašnjavate kosu oštećenu onako kako se oštećuje nakon smrti ako osoba nije mrtva?" Carley ju je fiksirala neumoljivim pogledom koji je bez prestanka izgledao preneraţeno.

"Ne znam što podrazumijevaš pod izrazom 'oštećena'", reče Scarpetta. U tom trenutku sinulo joj je da bi trebala napustiti studio.

"Mislim na oštećenja koja su izazvali, primjerice, kukci." Carley je glasno kuckala olovkom.

"Moji izvori kaţu da kosa pronađena u slučaju Hanne Starr pokazuje tragove oštećenja, onakve kakvi se viđaju nakon smrti." Sada se obratila kameri: "A to još nije pušteno u javnost. O tome prvi put govorimo upravo ovdje, u ovom trenutku, u mojoj emisiji."

"Oštećenja koja izazivaju kukci nuţno ne znače da je osoba kojoj je pripadala kosa mrtva." Scarpetta je odgovorila na pitanje izbjegavajući temu Hanne Starr. "Ako kosa prirodno otpadne kod kuće, u autu, u garaţi, i ona moţe imati, štoviše, vrlo će vjerojatno imati oštećenja kakva izazivaju kukci."

"Moţda biste našim gledateljima mogli objasniti kako kukci oštećuju kosu."

"Jedu je. Na mikroskopskoj razini vide se tragovi ugriza. Pronađete li kosu s dokazima o takvoj vrsti oštećenja, općenito pretpostavljate da do ispadanja tih vlasi nije došlo nedavno."

"I zaključujete da je osoba mrtva." Carley je olovkom sada pokazivala prema njoj.

"Samo na temelju toga, ne, takav zaključak ne moţete izvući."

Na monitorima: mikroskopski prikazi dviju ljudskih vlasi povećanih pedeset puta.

"U redu, doktorice Scarpetta, imamo slike koje ste ţeljeli pokazati našim gledateljima", objavi Carley. "Recite nam što točno gledamo."

"Pojavu prstena na korijenu nakon smrti", objasni Scarpetta. "Odnosno, prema riječima uglednog stručnjaka za dokaze u tragovima, Nicka Petraca, neprozirni elipsoidni prsten koji izgleda kao da se sastoji od niza usporednih izduţenih zračnih prostora uz dio vlasi najbliţi tjemenu."

"Uh... moţemo to nekako prevesti gledateljima, ha?"

"Na ovim fotografijama riječ je o tamnome području na korijenu koji ima oblik gomolja.

Vidite taj tamni prsten? Recimo samo da do te pojave ne dolazi na kosi ţivućih ljudi."

"A ovdje gledamo vlasi Hanne Starr", reče Carley.

"Ne, nipošto." Kad bi sad napustila studio, samo bi pogoršala situaciju. Samo nekako izguraj do kraja, reče Scarpetta samoj sebi.

"Ne?" Dramatična stanka. "Ĉije su to onda vlasi?"

"Jednostavno pokazujem uzorke i primjere koji pokazuju što moţemo doznati zahvaljujući mikroskopskoj analizi kose", odgovori Scarpetta, kao da je riječ o razumnome pitanju, iako ni slučajno nije bilo tako. Carley je vraški dobro znala da te vlasi nisu iz slučaja Hanne Starr.

Vraški dobro znala je i da je riječ o običnim anonimnim uzorcima, iz jedne prezentacije u PowerPointu koju Scarpetta redovito prikazuje u obrazovnim ustanovama koje se bave medicinsko-pravnim aspektima istraga smrtnih slučajeva.

"To nisu Hannine vlasi i nemaju veze s njezinim nestankom?"

"Riječ je samo o primjerima."

"No, da, bit će da je to ono što nazivaju 'Scarpettinim faktorom'. Izvučete pokoji trik iz šešira koji podupire vašu teoriju, koja očito glasi da je Hannah mrtva, zbog čega nam i

pokazujete vlasi s mrtvog tijela. No, dobro, slaţem se, doktorice Scarpetta", reče Carley polagano, naglašavajući svaku riječ. "Smatram da je Hannah Starr mrtva. I smatram da je moguće da je to što joj se dogodilo povezano s onom dţogericom koja je upravo mučki ubijena u Central Parku, Toni Darien."

Na monitorima: fotografija Toni Darien u tajicama i oskudnoj bluzi, dok se u pozadini vide staze na kuglani. Još jedna fotografija - ovaj put snimka njezina tijela na mjestu na kojem je pronađeno.

Odakle joj to, dovraga? Scarpetta nije pokazala koliko je šokirana. Kako se Carley domogla fotografije s mjesta zločina?

"Kao što znamo", nastavi Carley Crispin, obraćajući se kameri, "imam svoje izvore i uvijek ne mogu detaljno govoriti o tome o kome je riječ, ali mogu potvrditi sve informacije. Recimo samo da imam informaciju o tome da je najmanje jedan svjedok njujorškoj policiji izjavio da je rano jutros vidio kako tijelo Toni Darien netko izvlači iz ţutog taksija, da je, kako se čini, neki vozač taksija njezino tijelo izvlačio iz ţutog vozila. Vi znate za to, doktorice Scarpetta?"

Polagano kuckanje olovke.

"Neću govoriti ni o istrazi u slučaju Toni Darien." Scarpetta je nastojala ne dopustiti da je fotografija s mjesta događaja dekoncentrira. Izgledala je kao jedna od onih fotografija koju je jutros snimio neki od medicinsko-pravnih istraţitelja Ureda glavnog mrtvozornika.

"Time mi zapravo govorite da postoje teme o kojima bi se moglo razgovarati", reče Carley.

"To nisam rekla."

"Dopustite da sve podsjetim na činjenicu da je Hannah Starr posljednji put viđena kako ulazi u ţuti taksi nakon što je večerala s prijateljima u Greenwich Villageu, dan uoči Dana zahvalnosti. Doktorice Scarpetta, znam da o tome nećete govoriti. No dopustite da vas pitam nešto na što biste trebali moći odgovoriti. Nije li dio zadaće mrtvozornika i prevencija? Ne biste li trebali otkriti zašto je netko umro kako biste eventualno spriječili da se nešto tako dogodi i nekome drugome?"

"Prevencija, apsolutno", reče Scarpetta. "A prevencija ponekad iziskuje da oni među nama koji odgovaraju za javno zdravstvo i sigurnost iskaţu krajnji oprez u vezi s objavom informacija."

"Onda dopustite da vas pitam sljedeće: zašto točno ne bi bilo u interesu javnosti da zna postoji li u New Yorku moţda neki serijski ubojica koji vozi ţuti taksi i traţi novu ţrtvu? Kad biste imali pristup takvoj informaciji, ne biste lije trebali objaviti, doktorice Scarpetta?"

"Ako je tu informaciju moguće potvrditi i ako bi zaštitila javnost, da, slaţem se. Trebalo bi je objaviti."

"Zašto onda nije objavljena?"

"Ja nuţno ne znam je li takva informacija objavljena ili nije, kao ni odgovara li činjenicama."

"Kako je moguće da ne znate? U mrtvačnicu vam dovoze tijelo, a od policije ili nekog vjerodostojnog svjedoka doznajete da bi u cijelu priču moţda mogao biti umiješan i neki ţuti taksi i vi ne mislite da ste duţni javnosti prenijeti informaciju o tome, tako da se još nekoj sirotoj i neduţnoj ţeni ne dogodi daje ubojica okrutno siluje i ubije?"

"Zastranili ste u vode koje su izvan mojeg neposrednog područja i jurisdikcije", odgovori Scarpetta. "Mrtvozornikova je duţnost utvrditi uzrok i način smrti, osigurati objektivne informacije onima čija je zadaća provoditi zakon. Ne očekuje se da mrtvozornik djeluje kao sudski duţnosnik ili da objavljuje nekakve preporuke i savjete na temelju informacija ili eventualno glasina koje prikupljaju i potiču drugi."

Carley je na pomoćnom ekranu vidjela da na liniji imaju nekoga od gledatelja. Scarpetta je zaključila da moţda producent, Alex Bachta, pokušava skrenuti tijek događaja, da Carley ţeli reći da odustane dok je još u kakvoj-takvoj prednosti. Scarpettin ugovor upravo je bio narušen praktički do krajnjih granica.

"No, da, mnogo je još tema za razgovor", obratila se Carley gledateljima. "Ali prvo da čujemo Dottie iz Detroita. Dottie, u eteru ste. Kako je u Michiganu? Je li vam drago što su izbori završili i što smo napokon doznali da smo u recesiji, za slučaj da netko nije znao?"

"Ja sam glasala za McCaina, a muţa su mi upravo otpustili iz Chryslera i ne zovem se..."

Scarpetta je u minijaturnoj slušalici začula tih, gotovo zadihan glas.

"Kako glasi pitanje?"

"Imam pitanje za Kay. Znaš, Kay, s tobom osjećam bliskost. Voljela bih da moţeš svratiti, pa da popijemo kavu, jer znam da bismo bile dobre prijateljice i ja bih ti voljela ponuditi duhovno usmjeravanje kakvo ti ne mogu pruţiti ni u jednom laboratoriju..."

"Kako glasi pitanje?" prekinula ju je Carley.

"Kakva se ispitivanja rade da se utvrdi je li se tijelo počelo raspadati? Ĉini mi se da se u današnje vrijeme moţe ispitivati zrak uz pomoć nekakvog robota..."

"Nisam čula ništa ni o kakvom robotu", prekine je ponovno Carley.

"Nisam pitala tebe, Carley. Više ne znam u što vjerovati, osim da forenzična znanost nikako ne rješava sve ono što u svijetu nije kako treba. Neki sam dan čitala članak dr. Bentona Wesleyja, silno cijenjenog forenzičnog psihologa i Kayina supruga, a po njemu je stopa rješavanja ubojstava u posljednjih dvadeset godina pala za trideset posto, s time da se očekuje daljnji strmoglavi pad. U međuvremenu, jedna od trideset odraslih osoba ili tako nekako u ovoj je zemlji u zatvoru, pa onda zamislite kako bi bilo da uhitimo sve koji su to zasluţili. Kamo ćemo ih smjestiti i kako ćemo sve to plaćati? Zanimalo me, Kay, je li istina to o robotu."

"To o čemu govorite detektor je koji je ponio naziv mehaničkog njuškala ili elektroničkog nosa. Da, u pravu ste", reče Scarpetta. "Takva stvar postoji, a koristi se u potrazi za tajnim grobovima, umjesto specijaliziranih pasa tragača."

"Ovo je pitanje za tebe, Carley. Šteta je što si tako banalna i nepristojna. Pogledaj samo kako se sramotiš iz večeri u večer... " "To nije pitanje." Carley je prekinula vezu. "I, naţalost, ponestaje nam vremena." Zagledala se u kameru i stala premetati papire na radnome stolu - papire koji su bili tek ukras, običan rekvizit. "Pridruţite mi se i sutra navečer u emisiji The Crispin Report, kada ćete doznati još ekskluzivnih pojedinosti o šokantnome nestanku Hannah Starr. Je li povezan s okrutnim ubojstvom Toni Darien, čije je oskvrnuto tijelo jutros pronađeno u Central Parku? Je li karika koja nedostaje ţuti taksi i treba li upozoriti javnost? Sa mnom će ponovno razgovarati bivši forenzični psihijatar FBI-a Warner Agee, koji drţi mogućim da je obje ţene ubio neki nasilni

seksualni psihopat koji bi mogao raditi kao njujorški taksist, te da gradski duţnosnici moţda ne objavljuju taj podatak ne bi li zaštitili turizam. Tako je. Turizam."

"Carley, više nismo u eteru." Glas jednog kamermana.

"Jesmo li emitirali taj posljednji dio o turizmu? Trebala sam ranije prekinuti onu ţenu", rekla je Carley, obraćajući se mračnome studiju. "Pretpostavljam da je na red čekala hrpa pozivatelja."

Tišina. A onda: "Išlo je to o turizmu. Jako dramatičan završetak i izvrsna najava za sutra, Carley."

"Zahvaljujući tome telefoni bi ovdje morali početi zvoniti k'o ludi", reče Carley Scarpetti.

"Hvala. Bilo je izvrsno. Ne čini se i tebi tako?"

"Ja sam mislila da smo se nas dvije bile nešto dogovorile." Scarpetta izvadi slušalicu.

"Nisam pitala ni za Hannu, ni za Toni. Samo sam iznijela određene izjave. Ne moţeš od mene očekivati da zanemarim vjerodostojne informacije. Ne moraš odgovoriti ni na što od onoga što ti nije ugodno i drţala si se besprijekorno. Kako bi bilo da dođeš i sutra navečer?

Gostovat ćete ti i Warner. Zamolit ću ga da izradi profil tog taksista", reče Carley.

"Na temelju čega?" upita Scarpetta sa ţestinom u glasu. "Na temelju neke zastarjele i anegdotalne teorije izrade profila koja se ne temelji na empirijskim istraţivanjima? Ako Warner Agee ima neke veze s informacijom koju si upravo objavila, onda si u velikim problemima.

Upitaj se kako on to moţe znati. Ni usputno nije povezan s tim slučajevima. Osim toga, posve sluţbeno, nikada nije radio profile za FBI." Scarpetta je otkopčala mikrofon, ustala od stola, prešla preko hrpe kabela i sama išetala iz studija. Našavši se u jarko osvijetljenome dugačkom hodniku, prošla je pokraj velikih fotografija Wolfa Blitzera, Nancy Grace, Andersona Cooper a i Candy Crowley , a u sobi za šminkanje iznenadila se ugledavši Alexa Bachtu, koji je sjedio u visokome okrenutome naslonjaču. Odsutno je piljio u televizor, koji je bio stišan, dok je on s nekim razgovarao na telefonu. Ona je uzela kaput s vješalice u zidnome ormaru. "... Iako zapravo i nije bilo nikakve sumnje, ali sloţio bih se, da, fait accompli. Ne moţemo imati takve... Znam, znam", rekao je Alex sugovorniku. "Moram ići."

Izgledao je ozbiljno i umorno u izguţvanoj košulji i kravati. Scarpetta je primijetila koliko mu uredno podšišana brada postaje sijedom, koliko mu je lice naborano i kako ima velike podočnjake. Carley često tako djeluje na ljude.

"Više me ne traţi da dođem", reče mu Scarpetta.

Alex joj rukom pokaţe da zatvori vrata u trenutku kad su počela sijevati svjetla na telefonu.

"Odustajem", reče ona još.

"Samo polako. Sjedni."

"Iznevjerili ste odredbe mog ugovora. Što je još vaţnije, iznevjerili ste moje povjerenje, Alex. Odakle vam ona fotografija s mjesta zločina, za ime svijeta?"

"Carley sama istraţuje građu. Ja s time nisam imao veze. CNN također. Nismo imali pojma o tome da će Carley uopće spomenuti bilo kakvo sranje o ţutom taksijiu i pronađenoj kosi. Isuse Kriste, samo se nadam da je to istina. Veliki naslovi, da, to je super. Ali vraški je vaţno da je sve to i točno."

"Nadaš se da je točno da je neki serijski ubojica taksist i da sad kruţi gradom?"

"Nisam tako mislio. Isuse, Kay. Ovo je vraţje osinje gnijezdo, telefoni su poludjeli.

Zamjenik šefa njujorške policije zaduţen za informiranje javnosti poriče priču. Kategorički. Kaţe da je utvrđeno da je ta pojedinost o kosi Hanne Starr koja se raspada neutemeljena, da je to obično sranje. Je li u pravu?"

"Ne kanim ti pomoći u ovom slučaju."

"Jebena Carley. Tako je prokleto ambiciozna, tako prokleto ljubomorna na Nancy Grace, Billa Kurtisa, Dominicka Dunnea. Bit će joj najbolje da ima nešto čime će potkrijepiti to što je upravo rekla, jer nas ljudi već opsjedaju sa svih strana. Ne mogu ni zamisliti kako će izgledati sutrašnji dan. Ali, što je najzanimljivije... ta povezanost sa ţutim taksijem? Njujorška policija to nije ni opovrgla, ni potvrdila. Što ti onda misliš o tome?"

"Neću misliti ništa", reče Scarpetta. "Kao forenzična analitičarka nisam duţna pomagati vam u rješavanju slučajeva u eteru."

"Bilo bi bolje da smo imali i fotografiju mehaničkog njuškala." Alex je energičnim pokretom prstima prošao kroz kosu.

"Nisam znala da ćemo dotaknuti tu temu. Imala sam obećanje da se neće spominjati Hannah Starr. Toni Darien uopće nije dolazila u obzir, ni kao mogućnost. Boţe presveti. Dobro znaš da je to slučaj Ureda glavnog mrtvozornika, da mi je jutros bila u ordinaciji. Obećao si mi, Alex. Što je bilo s ugovorima?"

"Pokušavam zamisliti kako izgleda. To je nekako dosta teško ozbiljno shvatiti, pomagalo za borbu protiv zločina koje se zove njuškalo. Ali s druge strane pretpostavljam da većina policijskih organizacija nema pristup posebno obučenim psima."

"Ne moţeš dovoditi stručnjake koji aktivno rade na slučajevima i dopuštati da se događaju takve stvari."

"Da si objasnila pse obučene za traţenje leševa. To bi bilo fantastično."

"Bila bih se rado posvetila tim pojedinostima, ali i onima drugima. Sloţili ste se da je slučaj Starr zabranjena tema. Vraški dobro znaš da je slučaj Toni Darien zabranjena tema." "Ĉuj... Večeras si bila izvrsna, kuţiš?" Pogledao ju je u oči i uzdahnuo. "Znam da ti ne misliš tako i da si uzrujana. Znam da si razjarena i to mi je razumljivo. I ja sam..."

Scarpetta je odloţila kaput u naslonjač za šminkanje i sjela. "Vjerojatno sam se trebala povući još prije više mjeseci, prije godinu dana. Na cijeli taj angaţman uopće nisam ni smjela pristati. Dr. Edisonu sam obećala da nikada neću razgovarati o aktivnim slučajevima, a on mi je vjerovao na riječ. Ti si me sad ugrozio."

"Nisam ja, nego Carley."

"Ne, ja sam to učinila sama. Ugrozila sam samu sebe, iako upravo ja sve to moram znati bolje nego ostali. Uvjerena sam da bez problema moţeš pronaći nekog forenzičnog patologa ili kriminalista koji bi to s radošću radio i rado iznosio senzacionalističke stavove i nagađanja, umjesto da se oprezno drţi teoretske razine i objektivnosti kao ja."

"Kay..."

"Ja ne mogu biti Carley. To jednostavno nisam ja."

"Kay, The Crispin Report je na dnu. Nije stvar samo u gledanosti, nego je čereče i kritičari, blogeri, a i ja dobivam prituţbe s vrha, i to već neko vrijeme. Carley je nekoć bila pristojna

novinarka, ali to više nije, barem je to vraški sigurno. Cijela priča s njom nije bila moja zamisao, a moramo biti pravedni i prema CNN-u i reći da i ona od početka zna da je ovo svojevrsna audicija." "Ĉija je to onda bila ideja? Ti si izvršni producent. Kakva audicija?"

"Kao bivša duţnosnica Bijele kuće zaduţena za odnose s javnošću, nekoć je bila gotovo prava zvijezda. Ne kuţim što se dogodilo. Bila je to greška, ali moram iskreno reći da je i ona znala da je to samo probna emisija. Ako ništa drugo, obećala je da će se posluţiti legitimnim vezama da dovede iznimne goste, poput tebe."

"Mene je dobila jer si me sad već tri puta ti na to prisilio."

"Pokušavam spasiti nešto što se ne moţe spasiti. Trudim se. Ti se trudiš. Pruţili smo joj sve moguće prilike. Nije vaţno čija je ideja, ništa od toga nije vaţno, a svi njezini gosti, osim tebe, zapravo su uţasni, dno dna, jer tko bi još pristao nastupiti uz nju? Onaj fosil od forenzičnog psihijatra dr. Agee, budem li morao poslušati još samo sekundu njegovih pedantnih monologa... Bit u ovom poslu glasi ovako: ako jedne sezone nisi baš totalni hit, moţda moţeš pokušati još jednu sezonu. Nakon dvije sezone, letiš. U njezinu je slučaju odgovor očit. Mjesto joj je na nekoj maloj lokalnoj televiziji, u vijestima, u nekom provincijskom gradiću. Moţda u prognozi ili u kulinarskoj emisiji ili u kakvom izdanju Vjerovali ili ne! Samo joj, dovraga, nikako nije mjesto na CNN-u."

"Pretpostavljam da ţeliš reći da ćete joj otkazati", reče Scarpetta. "To nije dobra vijest, osobito u ovo doba godine i u ovakvoj gospodarskoj situaciji. Ona zna za to?"

"Još ne. Molim te, nemoj ništa spomenuti. Ĉuj, odmah ću prijeći na stvar." Naslonio se na rub jednog ormarića i gurnuo ruke duboko u dţepove. "Ţeljeli bismo da je ti zamijeniš."

"Nadam se da se šališ. To nikako ne bi išlo. A takvo što ionako zapravo ne ţelite. Nisam baš stvorena za ovakvu vrstu predstava."

"Da, ovo su predstave, to je točno. Teatar apsurda", reče Alex. "U to je ona sve ovo pretvorila. Trebalo joj je manje od godine da sve do kraja sjebe. Nas ni najmanje ne zanima nastavak iste vrste emisije. Dovraga, nikako ne ţelimo takva sranja. Ţelimo emisiju o zločinu u istom terminu, ali sličnosti tu prestaju. Razmišljamo o nečem posve drukčijem. O tome se sad zapravo već neko vrijeme raspravlja, a svi ovdje dijelimo isti stav. Ti bi trebala imati svoju emisiju, nešto što bi savršeno odgovaralo tome tko si i što si zapravo."

"Tome tko sam i što sam posve bi odgovarala vikendica uz plaţu i dobra knjiga, ili moja ordinacija subotom ujutro, kad nema nikoga. Ne ţelim emisiju. Rekla sam ti da ću pomoći isključivo kao analitičarka - i samo ako mi to ne ometa ili ne šteti stvarnome ţivotu."

"Ovo što mi radimo također je stvarni ţivot."

"Sjećaš se naših ranijih razgovora?" upita Scarpetta. "Sloţili smo se oko jednoga: pod uvjetom da mi to ne ometa duţnosti forenzične patologinje. Nakon ove večeri u to više nema nikakve sumnje: ovo ometa moj posao." "Ĉitaš blogove i mailove. Reakcije na tvoje nastupe upravo su fenomenalne."

"Ne čitam ih."

"Scarpettin faktor", reče Bachta. "Izvrstan naziv za tvoju novu emisiju."

"To o čemu govoriš upravo je ono od čega ţelim što dalje pobjeći."

"Zašto bjeţati od toga? To je već svima poznat izraz, pravi klišej."

"A upravo to vraški sigurno ne ţelim postati", reče ona, trudeći se da ne zvuči onoliko uvrijeđeno koliko je zapravo bila. "Ţelim samo reći da ljudi o tome pričaju. Kad god nešto izgleda nerješivo, ljudi traţe Scarpettin faktor."

"Jer si to pokrenuo tako što su tvoji ljudi o tome počeli govoriti u eteru. Tako ste me predstavljali. Tako ste predstavljali to što sam ţeljela reći. A to je neugodno i navodi na pogrešan trag."

"Poslat ću ti prijedlog u stan", reče Alex. "Pogledaj, pa ćemo razgovarati."

8 SVJETLA NEW JERSEYJA SVJETLUCALA SU POPUT MILIJUNA SIĆUŠNIH plamenova, a avioni su izgledali poput supernova, od kojih su neke posve nepomično lebdjele u crnome prostoru. Bila je to iluzija, koja je Bentona podsjećala na nešto što je uvijek govorila Lucy: kad ti avion izgleda kao da se ne miče, ili da ide izravno prema tebi ili da se izravno udaljava od tebe, najbolje ti je da točno znaš u kojem smjeru leti, jer si inače gotov.

Napeto se nagnuo naprijed u svom najdraţem naslonjaču od hrastovine ispred prozora koji su gledali na Broadway, te je Scarpetti ostavio još jednu poruku. "Kay, ne idi sama kući pješice. Molim te, nazovi me, pa ću doći pred tebe."

Već ju je treći put pokušao nazvati. Nije se javljala, a trebala je biti kod kuće već prije sat vremena. Bio bi najradije zgrabio cipele i kaput i istrčao van. Ali to ne bi bilo pametno.

Kompleks Time Warner Centera i cjelokupno područje Columbus Circlea bili su nepregledno veliki. Bilo je malo vjerojatno da bi je pronašao, a ona bi se zabrinula kad bi se vratila kući i uvidjela da njega nema. Bolje je ostati kod kuće. Ustao je i pogledao u smjeru juga, gdje se nalazilo sjedište CNN-a, čeličnosivi stakleni tornjevi, sada nalik na šahovske ploče na kojima su pojedina polja blago osvijetljena.

Carley Crispin iznevjerila je Scarpettu, a gradski duţnosnici zacijelo su izvan sebe. Moţda se Harvey Fahley javio CNN-u, moţda je odlučio da će postati i-novinar ili kako se već nazivaju oni koji sami sebe proglase televizijskim izvjestiteljima. Moţda je netko drugi ustvrdio da je nešto vidio, da ima informacije, baš kao što se Benton i bio pribojavao i predviđao. Ali pojedinosti o kosi koja se raspada pronađenoj u nekom taksiju ne bi potekle od Fahleyja, osim ako je to izmislio i otvoreno širi laţi. Tko bi tako nešto rekao? Kosa Hanne Starr nije nigdje pronađena.

Ponovno je nazvao broj mobitela Alexa Bachte. Ovaj put producent mu se javio.

"Traţim Kay." Benton se nije ni potrudio pozdraviti ga.

"Otišla je prije nekoliko minuta, izišla je s Carley", reče Alex.

"S Carley?" ponovi zbunjeno Benton. "Siguran si?"

"Sto posto. Odlazile su u isto vrijeme i zajedno su izišle."

"Znaš li kamo su se uputile?"

"Zvučiš zabrinuto. Je li sve u redu? Samo da znaš, ona informacija o ţutom taksiju i Hanni..."

"Ne zovem zbog toga", prekine ga Benton.

"Ali svi ostali zovu zbog toga. Nije bila naša ideja. Carley to radi na svoju ruku i sad će to morati nekako opravdati. Uopće me ne zanima koji joj je izvor. Ona je odgovorna."

Benton je koračao amo-tamo ispred prozora. Nije ga zanimala ni Carley ni njezina karijera. "Kay se ne javlja na mobitel", reče.

"Mogu ti pokušati dobiti Carley. Radi se o nekom problemu?"

"Reci joj da pokušavam dobiti Kay i da će biti najbolje da kući dođe taksijem."

"To mi zvuči uvrnuto, s obzirom na situaciju. Ne znam bih li sada baš preporučio taksi", reče Alex, a Benton se upita pokušava li samo biti duhovit.

"Ne ţelim da ide pješice. Ne pokušavam izazvati nekakvu uzbunjenost", reče Benton.

"To znači da se brineš da bi taj ubojica mogao vrebati..."

"Ne znaš što me brine, a ja ne ţelim gubiti vrijeme na razgovor o tome. Samo te molim da nekako dođeš do Kay." "Samo trenutak. Odmah ću pokušati dobiti Carley", reče Alex. Benton je čuo kako traţi broj u drugom telefonu i Carley ostavlja poruku na sekretarici: "I nazovi me što prije. Benton pokušava doći do Kay. Ne znam jeste li vas dvije još zajedno. Ali hitno je." Ponovno se javio Bentonu. "Moţda su zaboravile uključiti mobitele nakon emisije."

"Ovo je broj recepcije u našoj zgradi", reče Benton. "Mogu te spojiti sa mnom ako nešto doznaš. A dat ću ti i broj mobitela."

Bilo bi mu draţe da Alex nije upotrijebio riječ hitno. Dao mu je brojeve i pomislio kako bi sada trebao nazvati Marina. Ponovno je sjeo i odloţio telefon u krilo, ne ţeleći s njim razgovarati, niti mu te večeri ponovno čuti glas, no trebala mu je njegova pomoć. Svjetla nebodera na suprotnoj strani Hudsona odraţavala su se u vodi uz obalu, rijeka je u sredini bila mračna, crna praznina, nigdje nije bilo ni teglenice, tek prazna, ledena praznina, ono što je Benton osjećao u prsima kad bi se prisjetio Marina. Benton nije točno znao što učiniti i još nekoliko trenutaka nije činio ništa. Ljutilo ga je to što je Marino uvijek prva osoba koja pada na pamet kad se Scarpetta nađe u opasnosti, ne samo njemu, nego svima, kao da gaje neka viša sila imenovala njezinim zaštitnikom. Zašto? Zašto bi mu Marino trebao za bilo što?

Benton je i dalje bio bijesan kao pas i to je najviše osjećao upravo u takvim trenucima. Na određeni je način to osjećao i više nego u vrijeme samog incidenta. Ovog proljeća bit će dvije godine od toga, od incidenta koji je u biti bio kaţnjiv. Benton je o tome znao sve, sve odvratne pojedinosti, s time se suočio nakon samog događaja. Marino, pijan kao vrag i lud, krivnju je svalio na cugu i sredstvo za pojačavanje libida koje je uzimao, jedan faktor pridodan drugome, posve nevaţno. Svima je bilo ţao, neopisivo i bez granica. Benton je cijelu situaciju podnio mirno, skladno i umješno, svakako i ljudski blagonaklono i s razumijevanjem, Marina je smjestio na liječenje, pronašao mu posao i stoga je sve to sada trebalo već biti daleko iza Bentona. No nije bilo tako. Sve to nadvijalo se nad njega poput jednog od onih aviona, jarko i veliko poput kakva planeta, ne mičući se i moţda samo što nije udarilo u njega. Psiholog je, a ne shvaća zašto se ne moţe skloniti s puta, kao ni zašto je uopće u istome zračnom prostoru.

"Ja sam", rekao je Benton kad se Marino javio čim je telefon zazvonio. "Gdje si?"

"U svom usranom stanu. Moţeš mi objasniti koji se vrag upravo dogodio? Odakle Carley Crispin ta sranja? Kad Bergerica dozna... Isuse Kriste. U helikopteru je i ne zna. Tko je, dovraga, došao do Carley? Te informacije nije mogla izvući samo tako, niotkuda. Netko joj je morao nešto reći. Odakle joj ona fotka s mjesta događaja?

"Pokušavam dobiti Bonnellicu. Kakvo iznenađenje, dobivam samo automatsku sekretaricu. Siguran sam da je na telefonu, vjerojatno je zove šef policije, sve zanima vozi li serijski ubojica neki njujorški taksi."

Marino je gledao Scarpettu u emisiji The Crispin Report. To je bilo i logično. Benton načas osjeti bolnu kivnost, a nakon toga ništa. Samome sebi neće dopustiti da utone u tu mračnu jamu.

"Ne znam što se dogodilo. Netko je očito došao do Carley. Moţda Harvey Fahley, moţda netko drugi. Siguran si da Bonnellica ne bi..." zausti Benton.

"Ti se, jebote, šališ ili što? Ona bi pojedinosti o vlastitome slučaju dostavila CNN-u?"

"Ne znam je, a nju je brinulo pitanje upoznavanja javnosti."

"Vjeruj mi na riječ, neće biti nimalo sretna zbog svega", reče Marino, kao da su on i Bonnellica odjednom najbolji prijatelji.

"Jesi li blizu kompjutora?"

"Mogu biti. Zašto? Što kaţe Doktorica?"

"Ne znam. Još se nije vratila kući", reče Benton.

"Ne znaš? Kako to da nisi s njom?"

"Nikad ne idem na CNN, nikad s njom ne idem onamo. Njoj se to ne sviđa. Znaš kakva je."

"Onamo je išla sama, pješice?"

"To je samo šest ulica, Marino."

"Nije vaţno. Ne bi trebala."

"Ali to radi. Svaki put ide sama, pješice, i ne ţeli ni čuti za nešto drugo - to radi sve otkako je počela gostovati u njihovim emisijama, prije više od godine. Ne ţeli da dođu po nju i ne dopušta mi da idem s njom, pod uvjetom da sam u gradu kad i ona, a to nije čest slučaj."

Benton je blebetao bez reda i smisla, a zvučao je razdraţeno. Ljutilo ga je što objašnjava vlastite postupke. Zbog Marina se sada osjećao kao nemaran suprug.

"Jedan od nas dvojice morao bi biti s njom kad uţivo nastupa na televiziji", reče Marino.

"Uvijek se najavljuje kad nastupa, na njihovim stranicama, u samom programu, i to danima unaprijed. Netko bi je prije ili nakon nastupa mogao čekati ispred zgrade. Netko od nas trebao bi biti uz nju, kao što sam ja uz Bergericu. Kad se negdje nastupa uţivo, poprilično je vraški očito gdje je tko i kada."

Upravo je to brinulo i Bentona. Dodie Hodge. Ona je nazvala Scarpettu na televiziju.

Benton nije znao gdje je Dodie. Moţda je u gradu. Moţda u blizini. Ne ţivi daleko odavde.

Odmah na suprotnoj strani mosta George Washington.

"Znaš što... Ti ćeš lijepo Kay odrţati predavanje o sigurnosti, pa ćemo vidjeti hoće li tvoje riječi poslušati više nego moje", rekao je Benton.

"Vjerojatno bih trebao pripaziti na nju tako da ona za to i ne zna."

"Tako će te najbrţe zamrziti."

Marino nije odgovorio, iako je mogao. Mogao je reći da je Scarpetta u duši takva da ga ne moţe mrziti, jer bi ga inače mrzila već odavno. Bila bi ga zamrzila još one proljetne večeri u Charlestonu, prije godinu i pol, kad ju je Marino, pijan i razjaren, napao u njezinoj vlastitoj kući.

Ali Benton je šutio. To što je upravo bio rekao o mrţnji kao da se nekako odrţalo, lebdeći poput jednog od onih aviona koji kao da se ne miču, pa je poţalio zbog tih riječi.

"Dodie Hodge", reče Benton. "Gledateljica navodno iz Detroita. Mogu ti reći da njezino ime znam jer nam je poslala anonimnu boţičnu čestitku. Kay i meni."

"Ako mi to moţeš reći, onda postoje i druge stvari, koje mi ne moţeš reći. Da pogodim...

Jedna od tvojih pacijentica, koja objašnjava zašto je navodno pročitala neki tvoj članak o

usranoj stopi rješavanja zločina. Iako je sve to točno. Još dvadesetak godina i ništa se neće rješavati. Svi će ţivjeti u utvrdama, oboruţani strojnicama."

"Nisam objavio članak o toj temi."

Nije dodao da je takav članak objavio Warner Agee. Nekakav nimalo originalni uvodnik u tko zna kojem listu, Benton je već zaboravio. Prezime Agee bilo mu je ubiljeţeno na popisu pojmova o kojima ga je Google izvještavao čim bi se pojavili u nekom novom tekstu. Bila je to mjera samoobrane, sve otkako su se počela pojavljivati ona sranja u Wikipediji. Dr. Clark Bentonu nije rekao ništa od stvari koje već nije znao.

"Ona je tvoja pacijentica. Točno ili netočno?" Marinov glas. Kriste, kako je samo glasan.

"Ne mogu ti reći je li bila ili nije", reče Benton.

"Prošlo vrijeme. Znači da je vani, slobodna kao prolupala ptičica. Reci što ţeliš da učinim", reče Marino.

"Mislim da bi je bilo dobro potraţiti u RTCC-u." Benton je mogao samo zamišljati što bi na to rekao dr. Clark.

"Ionako moram ići onamo, sutra ću vjerojatno ondje biti veći dio dana."

"Mislim večeras. Odmah", reče Benton. "Moţda da vidiš hoće li ta zvijer od računalnog sustava izbaciti nešto što bismo trebali znati. Sada moţeš pristupiti i od kuće ili moraš ići u sjedište na broju jedan na Police Plazi?"

"Ne mogu dubinski pretraţivati s druge lokacije." "Ţao mi je. Nikako te ne ţelim inkomodirati."

"Moram poraditi na analizi, a to je dobro. Nisam baš Lucy. I dalje tipkam s dva prsta i nemam pojma o jedinstvenim izvorima podataka, ţivim podacima. O onome što nazivaju lovom. Već navlačim cipele, pa krećem u 'lov', samo za tebe, Bentone."

Benton je već bio sit toga da ga Marino pokušava umiriti, da ga pokušava pridobiti kao da se ništa nije dogodilo. Benton nije bio srdačan, tek minimalno uljudan, i znao je da to ne moţe izgledati kao da poboljšava situaciju, a sve se posljednjih tjedana samo pogoršalo. Moţda bi bilo bolje da mu Marino jednostavno kaţe "jebi se". Moţda bi tada mogli sve ostaviti iza sebe.

"Ako ti ne smeta da pitam, kako si uspio povezati boţičnu čestitku s tom ţenskom, Dodie, koja je upravo nazvala iz Detroita? Navodno iz Detroita", nastavljao je Marino. "Zna Doktorica za tu čestitku?"

"Ne." "Ne na koje pitanje?"

"Na sva", reče Benton.

"Je li ta Dodie ikada upoznala Doktoricu?"

"Koliko znam, nije. Ne radi se o Kay. Radi se o meni. CNN je nazvala zbog mene."

"Da, znam, Bentone. Sve se vrti oko tebe, ali to nisam pitao." Agresija, poput prsta koji kuca po Bentonovim prsima. U redu. Samo nastavi i razbjesni se. Uzvrati.

"Prepoznao sam joj glas", odgovori Benton.

U nekom davnijem stoljeću njih bi dvojica moţda izišli na ulicu i počeli se mlatiti.

Primitivno ponašanje ima određene prednosti. Pročišćuje.

"Na boţičnoj čestitki? Sad sam zbunjen", nastavi Marino.

"Glazbena čestitka sa snimljenom pjesmom. Otvoriš je i začuje se snimka. Na njoj Dodie Hodge pjeva podosta neprimjerenu boţičnu pjesmicu."

"Još je imaš?"

"Naravno. Pa to je dokaz."

"Dokaz čega?" zanimalo je Marina.

"Samo pogledaj što moţeš pronaći u tom računalnom sustavu."

"Pitat ću još jednom. Doktorica ne zna za Dodie Hodge, ni za njezinu čestitku?"

"Ne zna. Javi mi što si pronašao u RTCC-u." Benton nije mogao osobno otići onamo i riješiti stvar, za to nije imao ovlasti, i to mu je bilo neopisivo mrsko.

"To znači da ću nešto pronaći. Zato to i predlaţeš", reče Marino. "Već znaš što ću pronaći.

Jasno ti je koliko se vremena uzaludno gubi zbog tvojih sranja o povjerljivosti?"

"Ne znam što ćeš pronaći. Samo se moramo uvjeriti u to da nije opasna, da negdje već nije zbog nečega bila privedena", reče Benton.

Marino bi morao pronaći podatak o Dodienu uhićenju u Detroitu. Moţda ima i drugih stvari. Benton je ponovno policajac, samo ovaj put preko posrednika, a nemoć koju je osjećao postajala je sve nepodnošljivijom.

"Brinu me nestabilni pojedinci koje agresivno zanimaju poznate osobe", doda još Benton.

"Kao na primjer... tko osim Doktorice? Iako se to što je učinila Dodie zapravo odnosi na tebe. Tko još? Pada ti na pamet još netko od poznatih osoba?"

"Na primjer, filmske zvijezde. Samo hipotetski... filmska zvijezda poput Hapa Judda."

Tišina, a zatim Marinov glas: "Pomalo je zanimljivo da si spomenuo baš njega."

"Zašto?" Što zna Marino?

"Moţda bi mi trebao reći zašto si ga spomenuo", reče Marino.

"Kao što sam rekao, vidi što moţeš pronaći u RTCC-u." Benton je već rekao previše. "Kao što znaš, nisam u mogućnosti voditi istragu."

Kad sjedne u sobu s pacijentom, ne smije ga traţiti ni da mu pokaţe vozačku dozvolu. Ne smije ga pretraţiti da utvrdi ima li oruţje. Ne smije provjeriti činjenice iz njegove prošlosti. Ne moţe ništa.

"Potraţit ću Dodie Hodge", reče Marino. "Pogledat ću Hapa Judda. Ako te još nešto zanima, samo mi reci. Mogu potraţiti što god dovraga ţeliš. Drago mi je što ne radim profile, sa svim tim usranim ograničenjima. To bi me izludilo."

"Da se još uvijek bavim psihološkim profilima, ne bih imao ograničenja i ne bih te trebao ni za što", reče Benton razdraţeno. "Ĉujem li se s Doktoricom prije tebe... U redu je da joj spomenem Dodie?"

Pomisao na to da Marino sa Scarpettom razgovara prije Bentona uţasno je iritirala.

Benton reče: "Budeš li iz nekog razloga s njom razgovarao prije mene, bio bih ti više nego zahvalan da joj kaţeš da pokušavam doći do nje."

"Sve jasno i sad izlazim", reče Marino. "Malo me čudi da još nije kod kuće. Mogao bih poslati par patrola da malo pogledaju što se zbiva."

"U ovom trenutku još ne bih, osim ako ţeliš da ta priča preplavi vijesti. Samo se sjeti s kim je. Iz zgrade je izišla s Carley Crispin. Ako im priđu murjaci, što misliš čime će sutra navečer započeti Carleyna emisija?"

"Ja bih rekao da će naslov glasiti Taksi-uţas na Manhattanu.”

"Sad već smišljaš i naslove?" reče Benton.

"Ne ja. To se već spominje. Ta veza sa ţutim taksijem. Tijekom ovih blagdana u vijestima vjerojatno neće ni biti drugih tema. Moţda su Doktorica i Carley svratile nekamo na kavu ili tako nešto."

"Ne vidim zašto bi Kay s njom išla na kavu nakon onoga što je upravo učinila."

"Javi ako još nešto zatrebaš." Marino je prekinuo vezu.

Benton je ponovno pokušao nazvati Scarpettu, ali je odmah dobio automatsku sekretaricu. Moţda je Alex bio u pravu, moţda je zaboravila ponovno uključiti mobitel, a nitko je nije podsjetio, ili joj se moţda istrošila baterija. Ali to jednostavno nije u njezinu stilu, bez obzira na objašnjenje. Zacijelo je nečim jako zauzeta. Nije joj bila navika ne biti dostupna za komunikaciju kad bi nekamo išla i kad bi znala daje on očekuje u određenom vremenu. Nije se javljao ni Alex. Benton je počeo proučavati snimku Scarpettina gostovanja u emisiji The Crispin Report načinjenu prije sat vremena, dok je istovremeno otvarao videozapis na prijenosnom računalu koje mu se nalazilo u krilu. Bila je to snimka iz McLeana načinjena sredinom studenoga. "... Neki sam dan čitala članak dr. Bentona Wesleyja, silno cijenjenog forenzičnog psihologa i Kayina supruga... " Dodien zadihani glas, bestjelesan, s televizora ravnog ekrana.

Benton je prevrtio snimku na računalu, dok je gledao Scarpettu na televizoru, iznad ukrasnog kamina u njihovu predratnom stanu u Central Park Westu. Izgledala je fantastično, profinjena lica mladog za njezinu dob, opuštene i nehajno uređene plave kose, koja je ovlaš dodirivala ovratnik savršeno skrojenog kostima, tamnoplavog s naznakama ljubičaste. Pogled na nju bio je nekako nespojiv sa situacijom, uznemiravao ga dok je istodobno na računalu u krilu gledao snimku Dodie Hodge. "... Moţeš se malčice uţivjeti, zar ne? Gotovo si u istome sosu, Bentone...?" krupna i neugledna ţena, nemarno odjevena, sijede kose vezane u punđu. Pred njom Knjiga magije s crnim koricama i ţutim zvijezdama. "Dakako, nije isto kao kad u obitelji imaš filmsku zvijezdu, ali ti imaš Kay. Nadam se da ćeš joj reći da nikada ne propuštam njezine nastupe na CNN-u.

Zašto ti ne nastupaš s njom, umjesto onog ispraznog Warnera Ageeja, s onim njegovim slušnim aparatićima poput pijavica boje koţe iza ušiju?" "Ĉini mi se da imate nešto protiv njega." Jer je Dodie već ranije rekla nešto slično.

Benton je gledao sebe na snimci, gledao kako ukočeno sjedi, izraza lica u koji nije moguće proniknuti, u prikladno tamnom odijelu i kravati. Bio je napet, a Dodie je to slutila.

Uţivala je u njegovoj nelagodi i kao da je intuitivno shvaćala da bi spominjanje Ageeja kod njega moglo izazvati nešto slično.

"Imao je svoju priliku." Dodie se smiješila, no oči su joj bile bezizraţajne.

"Koju točno?"

"Imamo neke zajedničke poznanike i njemu je trebalo odati priznanje..."

Benton tim riječima tada nije pridao osobito značenje, odviše ga je zaokupljala ţelja da što prije iziđe iz te sobe za razgovor. Sada, nakon što je primio onu čestitku i nakon što je Dodie nazvala CNN, počeo se pitati što je ona ţeljela reći tom opaskom o Ageeju. Tko njima moţe biti zajednički poznanik ako to nije Warner Agee. I zašto bi ga ona poznavala? Osim ako ga moţda ne poznaje. Moţda ga poznaje njezin odvjetnik iz Detroita. Apsurdni zahtjev za to da je u McLeanu pregleda i ocijeni upravo Agee iznio je njezin odvjetnik, neki Lafourche, muškarac koji je govorio vrlo sporo, zvučao cajunski , i imao, kako se činilo, točno određene ciljeve. Benton ga nikad nije vidio i o njemu nije imao pojma, ali su više puta razgovarali telefonom, kad bi ga Lafourche nazvao na pager, pronašao ga da provjeri kako je "naša djevojka", šaleći se o klijentici koja "priča priče bajkovitije nego što su same bajke". "... Šteta je što si toliko banalna i nepristojna..." Dodien glas s televizora iznad kamina.

Kamera snima Scarpettu, koja odsutno dodiruje slušalicu u uhu, sluša, a zatim ponovno spušta ruke na stol i smireno sklapa dlanove. Tu gestu mogao je prepoznati jedino netko tko ju je poznavao dobro koliko i Benton. Daje sve od sebe da se kontrolira. Trebao ju je upozoriti.

Dovraga i propisi HIPAA i povjerljivost informacija. Othrvao se porivu da izjuri u ledenu prosinačku noć i potraţi suprugu. Gledao je i slušao, osjećao koliko je voli.

9 SVJETLA COLUMBUS CIRCLEA POTISKIVALA su TAMU CENTRAL PARKA, a u blizini ulaza u park, područje oko fontane Maine Monumenta i pozlaćene skulpture Slavodobitne Kolumbije , bilo je pusto.

Crveni štandovi prigodnog blagdanskog sajma bili su zatvoreni, broj posjetitelja te godine bio je drastično manji, a oko kioska s novinama nije bilo ni ţive duše, čak ni uobičajenih policajaca, nego tek neki starac, koji je izgledao kao beskućnik, i koji je, umotan u bezbrojne slojeve, spavao na klupi. Na taksijima koji su jurili kraj tog mjesta nije bilo reklama na osvijetljenim znakovima na krovu, a više nije bilo ni dugačkih kolona limuzina pred stambenim zgradama i hotelima. Kamo god bi pogledala, Scarpetta je nailazila na znakove neveselih vremena, najgoreg razdoblja u njezinu sjećanju. Odrasla je u siromaštvu u rubnome dijelu Miamija, no to je bilo drukčije, jer tako nije bilo svima. Siromašni su bili samo oni, obitelj Scarpetta, talijanski doseljenici koji su s mukom spajali kraj s krajem.

"Nisi li prava sretnica što ţiviš baš ovdje?" Carley je virila preko podignuta ovratnika kaputa dok je sa Scarpettom hodala pločnikom pod neravnomjernim svjetlom ulične rasvjete: "Netko ti dobro plaća. Ili je to moţda Lucyn stan. Ona bi bila idealna za moju emisiju, za razgovor o forenzičnim istragama računalnih sustava. Još je dobra s Jaime Berger? Neku večer vidjela sam ih u Monkey Baru. Ne znam jesu li ti to spomenule. Jaime odbija doći u emisiju, a ja je više neću moliti. Zbilja nije fer. Nisam joj baš ništa učinila." Ĉinilo se da Carley nema pojma o tome da neće biti novih emisija, barem ne s njom kao voditeljicom. Ili moţda samo ispituje situaciju jer nekako sluti što se zbiva iza kulisa CNN-a.

Scarpettu je kopkalo to što su Alex i ona, kad su izišli iz sobe za šminkanje, Carley zatekli u hodniku, ni pola metra od vrata. Navodno je upravo odlazila, pa bi ona i Scarpetta trebale ići zajedno, što nije imalo nikakva smisla. Carley uopće nije ţivjela u blizini, nego u Stamfordu, u Connecticutu. Nije ni pješačila, niti se vozila vlakom ili taksijem, nego su je uvijek vozili autom koji je osiguravao CNN. "Nakon što je prošle godine nastupila u emisiji American Morning. Ne znam jesi li gledala." Carley je zaobilazila prljave plohe leda na pločniku. "U vezi s onim slučajem zlostavljanja ţivotinja, lancem prodavaonica kućnih ljubimaca. CNN ju je doveo da govori o tome, više iz usluge. A ona se uzrujala jer su je dočekala nesmiljena pitanja. I što misliš, koga su kaznili? Mene. Da je ti zamoliš, vjerojatno bi došla. Uvjerena sam da bi ti s tim svojim vezama mogla dovesti bilo koga."

"Kako bi bilo da ti pozovemo taksi", reče Scarpetta. "Tebi ovo nije nimalo usput, a ja bez problema mogu nastaviti sama. Već sam blizu kuće." Ţeljela je nazvati Bentona, da mu kaţe zašto je nema tako dugo i da se ne brine, ali nije imala BlackBerry. Bit će da ga je ostavila u stanu, vjerojatno ga odloţivši kraj umivaonika u glavnoj kupaonici. Sad joj je već nekoliko puta palo na pamet da bi mogla posuditi Carleyn mobitel. No to bi značilo da bi s njega zvala privatni broj kojeg nema u imenicima, a Scarpetta je, ako ništa drugo, te večeri doznala da Carley nikako ne moţe vjerovati.

"Drago mi je da Lucy svoje bogatstvo nije uloţila kod Madoffa, iako on ni slučajno nije jedini prevarant", rekla je potom Carley.

Pod njima se čuo štropot vlaka podzemne ţeljeznice, a topao zrak uzdigao se kroz rešetke na pločniku. Scarpetta nije kanila zagristi taj mamac. Carley samo ruje i traţi.

"Ja se nisam povukla s trţišta kad je trebalo, čekala sam da Dow padne ispod osam tisuća", nastavi Carley. "I eto me... ponekad na istim događajima kao i Suze Orman... a jesam li ikad traţila njezin savjet? Koliko je Lucy izgubila?"

Kao da bi joj Scarpetta rekla, čak i da zna.

"Znam da je zgrnula pravo bogatstvo računalima i ulaganjima, da je neprestano na Forbesovoj ljestvici, među prvih stotinu. Osim sada", nastavi Carley. "Primijetila sam da više nije na popisu. Nije li jednom, ne tako davno, vrijedila milijarde zahvaljujući onim visokobrzinskim tehnologijama i svim mogućim vrstama softvera koje smišlja praktički još otkako je bila u pelenama? Osim toga sigurna sam da dobiva dobre financijske savjete. Ili je tako barem bilo."

"Ne pratim Forbesove ljestvice", reče Scarpetta. I nije znala odgovor. Lucy nikad nije bila toliko otvorena u vezi s financijskim pitanjima, a Scarpetta nije pitala. "I ne razgovaram o članovima obitelji", reče još.

"Nekako je mnogo tih stvari o kojima ne govoriš."

"I tu smo..." Bile su došle do Scarpettine zgrade. "Ĉuvaj se, Carley. Ţelim ti ugodne blagdane i sretnu Novu godinu."

"Posao je posao, zar ne? Nema zabranjenih stvari. Ne zaboravi da smo prijateljice." Carley je zagrli. Bilo je to prvi put da je učinila tako nešto.

Scarpetta je ušla u predvorje od ulaštenog mramora, u dţepovima kaputa traţeći ključeve. Učinilo joj se da se nekako sjeća da joj je upravo ondje posljednji put bio i BlackBerry. Je li sigurna? Nije se mogla sjetiti, pokušavala je rekonstruirati što je sve činila te večeri. Je li se uopće posluţila mobitelom, moţda ga izvadila negdje na CNN-u, pa ga slučajno ostavila? Ne. Bila je sigurna da se to nije dogodilo.

"Bili ste dobri na televiziji." Portir, mlad i ondje zaposlen tek odnedavno, elegantan u skladnoj plavoj odori, srdačno joj se nasmiješio. "Carley Crispin vas je dobro namučila, ha? Da sam ja bio na vašem mjestu poludio bih. Nešto je upravo stiglo za vas." Uvukao je ruku ispod pulta. Scarpetta se prisjetila da se zove Ross.

"Upravo sada?" upita ona. "Tako kasno?" A onda se sjetila. Alex joj šalje prijedlog.

"Ovaj grad nikad ne spava." Ross joj je uručio paket koji je dostavio FedEx. Ušla je u dizalo i pritisnula tipku za devetnaesti kat. Prvo je samo usput pogledala obrazac s adresom, a onda ga još malo bolje promotrila. Traţila je potvrdu pretpostavke da je pošiljatelj Alex, sa CNN-a, no nije bilo adrese pošiljatelja, a i njezina je adresa bila neobična: DR. KAY SCARPETTA GLAVNA MRTVOZORNICA U GOTHAM CITYJU CENTRAL PARK WEST 111,10023, SAD Titula glavne mrtvozornice u Gotham Cityju bila je sarkastična. Bizarna i luckasta.

Rukopis je bio toliko skladan i precizan da je izgledao poput tiskanog teksta, gotovo poput

računalnog fonta, ali ona je ipak vidjela da su slova ispisana rukom, te je slutila određenu podrugljivu inteligenciju koja je upravljala tom rukom. Upitala se kako taj netko zna da ona i Benton imaju stan u toj zgradi. Ni adresa ni brojevi njihovih telefona nisu bili nigdje objavljeni, nisu bili ni u kakvom imeniku, a ona je sada uz sve izraţeniju uzbunjenost uviđala daje na pošiljci i primjerak obrasca namijenjen pošiljatelju. Paket nije dostavila sluţba FedEx. Boţe mili, samo da nije bomba.

Dizalo je bilo staro, s raskošnim mjedenim vratima i stropom od ukrasnog drva, a uspinjalo se mučno polagano, tako da je zamišljala prigušenu eksploziju i kako pada niz mračno okno, nakon zaglušujućeg treska ostaje na njegovu dnu. Osjetila je neugodan katranast i ljepljiv miris neke kemikalije, nalik na miris akceleranta na bazi nafte, slatkast, ali odvratan. Koncentrirala se na taj miris, ne znajući točno o čemu se radi i ne znajući je li stvaran ili ne. Dizelsko gorivo. Diforon pentaperoksid i aceton peroksid i C4 i nitroglicerin. Mirisi i opasnosti koje je poznavala zahvaljujući radu s poţarima i eksplozijama, na temelju predavanja na seminarima za rješavanje situacija nakon eksplozija, još potkraj devedesetih, kad je Lucy bila specijalna agentica u ATF-u , kad su Scarpetta i Benton pripadali ekipi za međunarodno djelovanje te agencije. Prije nego što je Benton umro, pa ponovno oţivio.

Srebrna kosa, nagoreno meso i kosti, njegov Breitlingov sat u lokvi čađave vode na onom poprištu poţara u Philadelphiji, gdje je osjetila da joj se srušio cijeli svijet. Mislila je da su to Bentonovi ostaci. Njegove osobne stvari. To nije samo mislila, nego je bila i sigurna da je mrtav, jer se očekivalo da bude sigurna u to. Taj prljavi, ogavni smrad paljevine i akceleranata.

Praznina koja zjapi pred njom, neprobojna i vječna, dok su joj preostali tek izoliranost i bol.

Bojala se ništavila jer je znala kakav je to osjećaj. Godina za godinom nepostojanja, velike snage u mozgu, ali ne i u srcu. Kako to opisati? Benton ju je ponekad pitao o tome, ali ne često. Bio se skrivao od kartela Chandonne, od organiziranih zločinaca, šljama koji ubija, a pritom je, dakako, štitio i nju. Ako je on u opasnosti, i ona je u opasnosti. Kao da je nekako manje ugroţena kad njega nema. I nitko je nije ništa pitao. Bolje je da svi misle da je mrtav.

Rekli su iz FBI-a. Molim te, Boţe, samo da ne bude bomba. Naftni, asfaltni miris. Neugodan miris goriva, katrana, naftenske kiseline, napalma. Oči su joj počele suziti. Osjećala je mučninu.

Mjedena su se vrata otvorila, a ona se trudila da joj paket u rukama stoji što nepomičnije.

Ruke su joj drhtale. Ne moţe tu kutiju ostaviti u dizalu. Ne moţe je odloţiti, ne moţe je se riješiti, a da pritom ne ugrozi nekoga od stanara ili zaposlenika. Nervozno je petljala s ključevima, a srce joj je divlje udaralo, slina se neumjereno lučila, jedva je uspijevala doći do daha. Metal uz metal. Trenje, statički elektricitet, nešto takvo moglo bi aktivirati napravu.

Duboko diši, polagano, budi mirna i pribrana. Vrata stana otključala je uz neočekivano glasan škljocaj koji ju je prenuo. Molim te, Boţe, samo da nije ono što mislim.

"Bentone?"

Ušla je u stan, vrata ostavljajući širom otvorenima.

"Hej! Bentone...?"

Oprezno je odloţila kutiju nasred stolića u praznoj dnevnoj sobi s mnoštvom vrijednih umjetnina i namještajem u stilu kalifornijskih misija iz 19. stoljeća. Zamišljala je kako se veliki prozori rasprskavaju, kako se raspada divovska staklena bomba, a oštri komadići stakla poput kiše s velike visine padaju na ulicu. Uzela je jednu staklenu skulpturu, valovitu zdjelicu ţivih

boja, uklonila je sa stolića i poloţila na sag, dobro pazeći da ostavi slobodan prolaz od vrata do dostavljene kutije.

"Bentone, gdje si?"

Hrpa papira nalazila se u njegovu uobičajenom, tradicionalnom Morrisovu naslonjaču kraj prozora koji su gledali na svjetla Upper West Sidea i rijeku Hudson. U daljini su zrakoplovi izgledali poput NLO-a nad jarko osvijetljenim pistama Teterboroa . Lucy vjerojatno upravlja svojim helikopterom, vraća se u New York, u okrug Westchester. Scarpetta nikako nije voljela kad je Lucy letjela nakon spuštanja mraka. Ostane li bez motora, moţe još rotirati, ali kako će vidjeti kamo se spustiti? Što ako bez motora ostane nad kilometrima i kilometrima šume?

"Bentone!"

Scarpetta se hodnikom uputila prema njihovoj spavaćoj sobi. Duboko udišući, ubrzano je gutala slinu, pokušavajući primiriti srce i utrobu. Začula je vodu u kotliću u kupaonici.

"Kriste, što je dovraga s tvojim mobitelom?" Bentonov se glas pojavio prije nego što se on ukazao na vratima sobe. "Jesi li dobila moje poruke? Kay? Što se dovraga događa?"

"Ne prilazi mi", reče ona.

Još je uvijek bio u odijelu, jednostavnom tamnoplavom odijelu od flanela koje nije izgledalo skupo, jer nikada nije nosio nešto skupo u zatvorske odjele i forenzične ustanove, dobro je pazio koju će poruku prenijeti zatvorenicima i psihijatrijskim pacijentima. Bio je skinuo kravatu i cipele, a bijela košulja bila mu je otkopčana pod vratom i izvučena iz hlača.

Srebrnasta kosa izgledala je onako kako uvijek izgleda kad prstima često prolazi kroz nju. "Što se dogodilo?" upita on, ne mičući se s vrata. "Nešto se dogodilo. Što?"

"Uzmi cipele i kaput", reče Scarpetta, pa se nakašlje. "Ne prilazi mi. Ne znam što sve imam na sebi." Očajno se ţeljela oprati otopinom bjelila, dekontaminirati se, dugo se tuširati vrućom vodom, ukloniti slojeve šminke i šamponom oprati kosu. "Što se dogodilo? Naletjela si na nekoga? Nešto se dogodilo? Pokušavao sam doći do tebe." Benton je i dalje nepomično poput kipa stajao na vratima, blijeda lica, pogleda usmjerena nekamo kraj nje, prema ulaznim vratima, kao da se pribojava da je netko moţda došao s njom.

"Moramo krenuti." Televizijska šminka činila joj se ljepljivom, već zgrudanom, poput ljepila. Osjećala je onaj miris, ili joj se tako barem činilo. Katran, sumpor, te molekule zatočene u njezinoj šminki, u spreju za kosu, negdje u straţnjem dijelu njezina nosa. Miris vatre i sumpora , miris pakla.

"Ona gledateljica iz Detroita...? Pokušao sam te dobiti", reče Benton. "Što se događa?

Netko ti je nešto učinio?"

Svukla je kaput i rukavice, te ih bacila na pod u hodniku. Odgurnuvši ih nogom u stranu, rekla je: "Moramo poći. Odmah. Sumnjiva pošiljka. Ostavila sam je u dnevnoj sobi. I sebi i meni uzmi neki topli kaput." Nemoj da ti bude zlo. Nemoj povraćati.

Načas se izgubio u spavaćoj sobi, a ona je čula kako otvara svoj ormar, zatim kako povlači vješalice po drţaču. Ponovno se pojavio s gleţnjačama, vunenim kaputom i skijaškom jaknom koju već dugo nije nosio, i koja je na patentnom zatvaraču još uvijek imala ski-pas. Njoj je dodao jaknu i nakon toga ţurno su hodnikom krenuli prema vratima. Benton je nesmiljena izraza lica pogledao kroz širom rastvorena vrata, prema onoj pošiljci s oznakama dostavne

sluţbe FedEx koja je stajala u dnevnoj sobi, kao i onu umjetnički oblikovanu staklenu zdjelu i orijentalni sag. Otvori prozore da maksimalno umanjiš pritisak i štetu dođe li do eksplozije. Ne, to ne moţeš učiniti. Ne ulazi u dnevnu sobu. Ne prilazi stoliću. Ne paničari. Iziđite iz stana, zatvori vrata i ne dopuštaj drugima da uđu. Ne izazivaj buku. Ne izazivaj udarne valove. Ona je tiho zatvorila vrata. Nije ih zaključala, kako bi policajci mogli nesmetano ući. Na njihovu katu nalazila su se još dva stana.

"Jesi li portira pitala kako je paket došao ovamo?" upita Benton. "Ja sam u stanu cijelu večer. Nisu me nazvali da kaţu da je nešto dostavljeno."

"Određene pojedinosti nisam primijetila sve dok se nisam našla u dizalu. Ne, nisam pitala.

Ima čudan miris." Navukla je njegovu skijašku jaknu, koja ju je posve obavila, seţući joj gotovo do koljena. Aspen. Kad su posljednji put bili ondje?

"Kakav miris?"

"Slatkast, po katranu, pomalo podsjeća na pokvarena jaja. Ne znam. Moţda sam sve to samo zamislila. I ta etiketa s adresom, kako je naslovljena. Nisam smjela ponijeti paket gore.

Trebala sam ga ostaviti na recepciji i reći Rossu da ga ukloni, da svi budu podalje od njega do dolaska policije. Boţe, kako sam samo glupa."

"Nisi glupa."

"Oh, glupa sam, itekako glupa. Carley Crispin posve me dekoncentrirala i glupa sam kao noć."

Pozvonila je na vrata susjednog stana, stana u kutu zgrade, u vlasništvu nekog dizajnera odjeće kojeg je vidjela samo u prolazu. To je New York. Ĉovjek godinama moţe ţivjeti kraj nekoga, a da s njim nikad ne razgovara.

"Izgleda da ga nema", reče Scarpetta, dok je zvonila i kucala na vrata. "U posljednje vrijeme nema mu ni traga ni glasa."

"Kako je glasila adresa?" upita Benton.

Ispričala mu je kako se na obrascu nalazio i primjerak namijenjen pošiljatelju, kako je na adresi pisalo da je ona glavni mrtvozornik Gotham Cityja. Opisala je i neobični rukopis i istovremeno još jednom pozvonila. Zatim su došli do ulaza u treći stan, u kojem je ţivjela neka postarija ţena, nekadašnja komičarka, najpoznatija po nastupima u The Jackie Gleason Showu. Suprug joj je bio umro prije pribliţno godinu dana i to je bilo uglavnom sve što je Scarpetta znala o njoj, o Judy, osim da ima vrlo nervoznog minijaturnog pudla koji je započeo kakofoniju lajanja čim je Scarpetta pozvonila. Kad je otvorila vrata, Judy se doimala iznenađenom i nije se stjecao dojam da joj je osobito drago što joj netko zvoni. Zapriječila je ulaz, kao da skriva nekakvog ljubavnika ili bjegunca, dok joj je pas iza nogu poskakivao i jurio amo-tamo.

"Da?" rekla je, upitno pogledavajući Bentona, koji je bio u kaputu, ali i samo u čarapama, budući da je gleţnjače drţao u ruci.

Scarpetta joj je objasnila da bi trebala posuditi telefon.

"Nemate telefon?" Judy se jezik malko pleo. Imala je skladne crte, ali i potrošeno lice.

Cugerica.

"Ne moţemo se posluţiti mobitelima ni telefonom u stanu, a nemamo ni vremena objašnjavati", reče Scarpetta. "Treba nam vaša fiksna linija."

"Moje što?"

"Kućni telefon, a onda ćete morati poći s nama u prizemlje. Stvar je hitna."

"Ni slučajno. Apsolutno ne idem nikamo."

"Dostavljena nam je sumnjiva pošiljka. Treba nam vaš telefon, a svi s ovog kata moraju se što prije spustiti u prizemlje", objasni Scarpetta.

"Zašto ste ga donijeli ovamo? Zašto ste to učinili?"

Scarpetta je osjetila miris alkohola. Tko zna što bi se sve moglo pronaći u Judynu ormariću s lijekovima. Razdraţljiva depresivnost, zloporaba raznih sredstava, bez razloga za ţivot. Ona i Benton ušli su u dnevnu sobu obloţenu drvenim pločama i pretrpanu lijepim francuskim antikvitetima, kao i Lladrovim porculanskim figuricama, prikazima zaljubljenih parova u gondolama i kočijama, na konjima i ljuljačkama, kako se ljube i razgovaraju. Na jednoj prozorskoj dasci nalazio se raskošno izveden boţični prizor od kristala, a na drugoj zbirka Djedova Mrazova Royal Doultona, ali nigdje nije bilo boţičnih lampica, ni drvca, ni menore, već su se posvuda vidjeli samo kolekcionarski predmeti i fotografije iz blistavije prošlosti, među njima i jedna nagrada Emmy u vitrini u stilu vernis Martin i rukom oslikanim amorima i ljubavnicima.

"Nešto vam se dogodilo u stanu?" upitala je Judy dok je pas prodorno štektao.

Benton je uzeo telefon s postolja od pozlaćenog drva. Nazvao je neki broj iz glave, a Scarpetta je bila podosta sigurna u to da zna koga pokušava dobiti. Benton je sve situacije uvijek rješavao djelotvorno i diskretno, uvijek spominjući sluţenje "glavnom linijom", prenošenje informacija izravno do i od izvora, a to je u ovom slučaju bio Marino.

"Dostavili su vam sumnjivu pošiljku? Zašto, zaboga?" nije prestajala Judy.

"Vjerojatno nije ništa. Ali za svaki slučaj", umirivala ju je Scarpetta.

"Jesi već u sjedištu? Trenutačno se time uopće nemoj gnjaviti", rekao je Benton Marinu, dodajući kako postoje minimalni izgledi za to da je Scarpetti netko dostavio opasnu pošiljku.

"Pretpostavljam da ljudi poput vas imaju hrpe luđaka na raznim stranama." Judy je navlačila dugački kaput, meko činčilino krzno - nabranim čipkastim orukavljem. Njezin je psić i dalje poskakivao, štektao još mahnitije dok je Judy s police od kineskog jasena uzimala uzicu.

Benton je pridignuo rame, drţeći telefon bez ruku dok je obuvao cipele, te je rekao: "Ne, iz susjedina stana. Nismo se ţeljeli posluţiti svojim i odaslati elektronički signal, budući da ne znamo što je u paketu. Navodno se radi o FedExovoj pošiljci. Na stoliću je u dnevnoj sobi.

Sada se spuštamo u prizemlje."

Prekinuo je vezu, a Judy se ljuljala, nestabilno se saginjući da učvrsti uzicu za pseću ogrlicu od plave koţe i s Hermesovom kopčom, vjerojatno i s ugraviranim imenom neurotičnoga psa. Izišli su iz stana i ušli u dizalo. Scarpetta je osjetila prodorno slatkast kemijski miris dinamita. Halucinacija. Samo njezina mašta. Nikako ne moţe osjećati miris dinamita. Nema dinamita.

"Osjećaš li kakav miris?" upita Bentona. "Ţao mi je što vam se pas tako uzrujao." Tim riječima pokušala je zamoliti Judy da prokleto stvorenje natjera da ušuti.

"Ne osjećam ništa", reče Benton.

"Moţda je to moj parfem." Judy je omirisala ručne zglobove "Oh. Mislite na nešto neugodno. Nadam se da vam netko nije poslao ant-traks, ili kako se već to zove. Zašto ste to morali donijeti gore To nije u redu prema nama ostalima."

Scarpetta je tada shvatila da joj je torbica ostala u stanu, na stoliću u hodniku. U njoj su joj novčanik, iskaznice i propusnice, a vrata nisu zaključana. Nije se mogla sjetiti gdje joj je završio BlackBerry. Trebala je pregledati paket prije nego što ga je odnijela gore. Što joj je, dovraga?

"Marino je već na putu, ali neće stići ovamo prije ostalih", reče Benton, i ne potrudivši se Judy objasniti tko je Marino. "Dolazi iz središta grada, iz sjedišta, iz Centra za hitne operacije."

"Zašto?" Scarpetta je gledala kako katovi polagano promiču.

"RTCC. Pretraţuje podatke. Odnosno, to je kanio učiniti."

"Da je ovo nekakva stambena zadruga, ne biste dobili dovoljno glasova za to da se nastanite u našoj zgradi." Judy je te riječi uputila Scarpetti. "Idete na televiziju i razgovarate o svim tim zločinima i pogledajte što se onda dogodi. To donosite kući i tome podvrgavate i nas ostale. Ljudi poput vas privlače luđake."

"Nadat ćemo se da to ipak nije ništa i ispričavam se što smo vas uzrujali. I vašeg psa", reče Scarpetta.

"Ovo je najsporiji mogući prokleti lift. Smiri se, Fresca, smiri se. Znate da samo laje. Ne bi naudila ni mravu. Ne znam što očekujete, kamo da pođem... Valjda u predvorje. Ne kanim cijelu noć sjediti u predvorju."

Judy je piljila ravno naprijed, u mjedena vrata dizala, lica zgrčena od nelagode i nezadovoljstva. Benton i Scarpetta više nisu razgovarali. Slike i zvukovi kojih se Scarpetta nije sjetila već dugo, dugo. U ono vrijeme, potkraj devedesetih, ţivot je postao tragičan do krajnjih granica, bilo je to u doba ATF-a. Letjeli su nisko iznad krţljavih borova i tla toliko pjeskovitog da je izgledalo poput snijega dok je elisa parala zrak i stvarala ritmičan zvuk. Površinu vode boje metala nabirao je vjetar, a prestrašene ptice izgledale su poput zrnaca papra bačenog prema izmaglici, jureći prema staroj bazi za diriţable u Glyncu, u Georgiji, gdje je ATF imao poligon za eksplozivna sredstva, kuće za uvjeţbavanje nasilnih upada, betonske bunkere i kontejnere za sagorijevanje. Nikada nije voljela te tečajeve i seminare za postupanje u situacijama nakon eksplozija. Prestala je predavati na tim seminarima nakon onog poţara u Philadelphiji.

Napustila je ATF, kao i Lucy. Obje su krenule dalje bez Bentona.

On je sada ovdje, u dizalu, kao da je taj dio Scarpettine prošlosti noćna mora, nadrealni san, san koji nije i ne moţe preboljeti. Otada nije predavala na seminarima o posljedicama eksplozija, izbjegavanje... ne moţe biti onoliko objektivna koliko bi trebala biti. Osobno je uznemiruju raznijeta tijela. Opekline ljudskog mesa i šrapneli, masivna otrgnuća mekog tkiva, fragmentacija kostiju, razrezani i rasprsnuti šuplji organi, šake tek jezoviti batrljci. Razmišljala je o paketu koji je bila unijela u stan. Nije pazila, odviše je razmišljala o Carley i onome što joj je povjerio Alex, odviše bila obuzeta onim što je dr. Edison nazvao njezinom karijerom u CNN-u.

Trebala je odmah primijetiti da na dostavnici nema adrese pošiljatelja, da je pošiljateljev primjerak i dalje na kutiji.

"Je li Fresca ili Fresco?" upita Benton Judy.

"Fresca. Kao onaj gazirani napitak. Baš sam imala čašu tog soka u ruci kad je Bud s njom ušao u stan, noseći je u pletenoj košari. Za moj rođendan. Već sam po tome trebala nešto zaključiti, po tim silnim rupicama na pokrovu. Mislila sam da je torta, a onda je počela lajati."

"Mogu misliti", reče Benton.

Fresca je počela potezati uzicu i prodorno lajati, tako da se Scarpetti učinilo da će joj se rasprsnuti uši. Zvuk joj je bolno i duboke prodirao u mozak. Ţlijezde su joj nezaustavljivo lučile slinu, srce joj nepravilno udaralo. Nemoj da ti pozlije. Dizalo se zaustavilo, a masivna mjedena vrata polagano su se otvorila. Crvena i plava svjetla bljeskala su kroz ulazna vrata predvorja, a ledeni zrak počeo je navirati zajedno sa šestoricom policajaca u tamnoplavim BDU-ima , taktičkim jaknama i čizmama, opasača opterećenih drţačima baterija, torbicama za streljivo, pendrecima, baterijskim svjetiljkama i pištoljima u koricama. Jedan policajac svakom je rukom uhvatio po jedna kolica za prtljagu i izgurao ih kroz vrata. Jedan drugi odmah je prišao Scarpetti, kao da je zna. Bio je to krupan muškarc, mlad, tamne kose i koţe, mišićav, a na jakni je imao znak sa zlatnim zvijezdama i prikazom crvene bombe, znak jedinice za minskoeksplozivna sredstva.

"Doktorica Scarpetta? Poručnik Al Lobo", rekao je, stišćući joj ruku. "Što se to ovdje događa?" upita energično Judy.

"Gospođo, morat ćete napustiti zgradu. Molim da iziđete dok ovdje sve ne bude sigurno.

Radi osobne sigurnosti."

"Na koliko dugo? Boţe, pa to nije u redu."

Poručnik ju je pogledavao kao da mu je nekako poznata. "Gospođo, molim vas lijepo da iziđete. Netko će vas vani uputiti..."

"Ne mogu biti vani na hladnoći s psom. To nikako nije u redu." Bijesno je piljila u Scarpettu.

"Moţe u susjednom baru?" reče Benton. "Smije li otići onamo?"

"U tom baru ne dopuštaju ulazak psima", reče Judy ogorčeno.

"Uvjeren sam... ako ih lijepo zamolite..." Benton ju je otpratio sve do ulaznih vrata.

Zatim se vratio do Scarpette i uhvatio je za ruku. Predvorjem su odjednom zavladali kaos, buka i propuh, vrata dizala otvorila su se uz zvučni signal, a pripadnici specijalne jedinice uputili su se gore, da odmah počnu evakuaciju iznad, ispod i s obje strane stana koji je pripadao Scarpetti i Bentonu, odnosno onoga što je poručnik označio kao "metu". On je počeo ispaljivati rafale pitanja.

"Uglavnom sam sigurna u to da na našem katu, devetnaestome, više nema nikoga", odgovorila je Scarpetta. "Jedan susjed nije otvorio vrata i čini se da nije kod kuće, iako biste to trebali još jednom provjeriti. Druga je susjeda ona." Mislila je na Judy.

"Na nekog me podsjeća. Na nekoga iz onih starih emisija, poput Carol Burnett . Iznad vas je samo jedan kat?"

"Dva. Dva su kata iznad nas", reče Benton.

Scarpetta je kroz staklo gledala kako se pred zgradom zaustavljaju i druga vozila, bijela s plavim prugama, a jedno od njih vuklo je i laganu prikolicu. Tada je uvidjela da je promet ulicom obustavljen u oba smjera. Policija je bila zatvorila taj dio Central Park Westa. Dizelski su motori grmjeli, sirene koje su se pribliţavale prodorno su zavijale, a područje oko njihove

zgrade sve je više nalikovalo na poprište snimanja filma, uz kombije i policijska vozila poredana na ulici i halogene svjetiljke koje su blistale s postolja i prikolica, dok su crveno-plava signalna svjetla vozila za hitne intervencije neprestano treperila.

Pripadnici posebne jedinice za eksplozivna sredstva otvarali su vrata kombija, uzimali sanduke Pelican i torbe Roco, kao i vreće, poveze i pribor, trčali uza stube punih ruku i odlaţući opremu na kolica za prtljagu. Scarpetta je osjećala kako joj se ţeludac smirio, ali u njemu je ipak osjećala hladan čvor dok je gledala neku tehničarku iz specijalnog odreda kako otvara jedna vrata na vozilu i uzima zaštitnu tuniku i hlače, četrdesetak kilograma tešku i debelo podstavljenu pancirnu odjeću na vješalici otpornu na vatru. Odjeća za rukovanje eksplozivnim napravama. Pred zgradom se zaustavio i neki neobiljeţeni crni terenac, a iz njega je izišao neki drugi tehničar, koji je iz straţnjeg dijela vozila pustio labradora boje čokolade.

"Morate mi dati što više informacija o tom paketu", rekao je Lobo, obraćajući se portiru Rossu, koji je stajao za pultom, pomalo omamljen i prestrašen. "Ali moramo ga iznijeti van.

Doktorice Scarpetta, Bentone...? Molim da pođete sa mnom."

Njih četvero izišli su na pločnik, gdje su halogena svjetla bila tako jaka da je Scarpetta osjetila bol u očima, dok je grmljavina dizelskih motora odjekivala poput potresa. Policajci iz patrola i jedinice za hitne situacije zatvarali su pristup širem području oko zgrade jarkoţutom trakom, a na suprotnoj strani ulice skupljali su se deseci ljudi, duboko u sjeni parka, sjedeći na zidiću i uzbuđeno razgovarajući, te snimajući fotografije mobitelom. Bilo je vrlo hladno, arktički zapuši odbijali su se od zgrada, no zrak je nekako bio ugodan. Scarpetta je osjećala da joj se misli bistre i da lakše diše.

"Opišite mi paket", reče Lobo, obraćajući se njoj. "Koliko je velik?"

"FedExova kutija srednje veličine moţda nekih 25 puta 35 centimetara, debljine sedamosam centimetara. Odloţila sam je nasred stolića u dnevnoj sobi. Između nje i vrata nema ničega, pa bi vam trebala biti lako dostupna, vama ili, ukaţe li se potreba, vašem robotu. Nisam zaključala ulazna vrata."

"Kako biste procijenili teţinu?"

"Moţda maksimalno sedamsto grama."

"Je li se sadrţaj pomicao kad ste mijenjali poloţaj kutije?"

"Nisam je previše micala. Ali nisam primijetila da se nešto unutra pomiče", odgovori ona.

"Jeste li što čuli ili namirisali?"

"Nisam ništa čula. Ali moguće je da sam osjetila neki miris. Nešto nalik na naftu. Poput katrana, ali slatkasto i neugodno, moţda pirotehnički miris koji podsjeća na sumpor. Nisam ga znala točno odrediti, ali bio je to neugodan smrad od kojeg su mi zasuzile oči."

"A vi?" upita Lobo Bentona.

"Ja nisam ništa osjetio, ali ja nisam bio ni blizu paketu."

"Primijetili ste neki miris kad je paket dostavljen?" upita Lobo Rossa.

"Ne znam. Malko sam prehlađen, nekako mi je začepljen nos."

"Kaput koji sam imala na sebi i rukavice... " reče Scarpetta, obraćajući se Lobu. "Nalaze se na podu u predsoblju. Moţda bi bilo dobro da ih spremite u vreće za dokaze i ponesete, da utvrdite ima li tragova čega."

Poručnik to neće reći, ali ona mu je upravo dala mnoštvo korisnih informacija. Na temelju veličine i teţine pošiljke, unutra se nije moglo nalaziti više od sedamstotinjak grama eksploziva i to eksploziva koji nije osjetljiv na pokrete, osim ako je upotrijebljen neki kreativno zamišljeni vremenski mehanizam povezan s prekidačem koji se aktivira naginjanjem.

"Nisam primijetio baš ništa neobično." Ross je govorio brzo, promatrao dramu koja se odvijala na ulici, dok su mu svjetla bljeskala na dječačkome licu. "Tip ga je odloţio na pult, okrenuo se i izišao. Ja sam ga onda spremio ispod pulta, a ne u straţnju prostoriju, jer sam znao da će se doktorica Scarpetta ubrzo vratiti."

"Kako si to znao?" upita ga Benton.

"U prostoriji za odmor imamo televizor. Znali smo da je večeras na CNN-u..."

"Tko to 'mi'?" zanimalo je Loba.

"Ja, vratari, jedan od dostavljača. A ja sam bio ovdje kad je otišla onamo, na CNN." "Opiši osobu koja je dostavila paket", reče Lobo.

"Crnac, dugački tamni kaput, rukavice. Kapa s logotipom FedExa, podloţak s formularom. Ne znam dob, ali nije bio osobito star."

"Već si ga viđao da u ovoj zgradi ili u susjedstvu obavlja dostave ili preuzima pošiljke?"

"Koliko se sjećam, ne."

"Došao je pješice ili je ispred zgrade parkirao kombi ili neki kamionet?"

"Nisam vidio nikakvo vozilo", odgovori Ross. "Obično se parkiraju gdje god pronađu slobodno mjesto, pa dođu pješice. I to je uglavnom sve. Više od toga nisam primijetio."

"Zapravo ţeliš reći da nemaš pojma je li tip doista zaposlen u FedExu", reče Lobo.

"Ne mogu to dokazati. Ali nije učinio ništa sumnjivo. Više od toga ne znam."

"A zatim? Odloţio je pošiljku i što se dogodilo nakon toga?"

"Otišao je. " "Istog trena? Odmah je izišao? Siguran si da se nije malo zadrţao, moţda još malo šetkao uokolo, prišao stubištu ili sjeo u predvorju?"

Policajci iz interventne jedinice izlazili su iz dizala, izvodeći stanare iz zgrade.

"Siguran si da je tip iz FedExa ušao i odmah prišao tvome pultu, a zatim se okrenuo i odmah izišao?" upita Lobo Rossa.

Ross je zapanjeno piljio u povorku koja se primicala zgradi, patrolna kola koja su pratila TCV, kontejner za potpuno blokiranje, postavljen na kamion.

U tom trenutku uskliknuo je: "Sveca mu... Ovo je nekakav teroristički napad ili što? I sve to zbog te kutije koju je dostavio FedEx? Bit će da se šalite... " "Je li moţda prišao onom boţičnom drvcu u predvorju? Siguran si da nije prišao dizalima?" ustrajao je Lobo. "Ross, slušaš ti mene? Jer ovo je vaţno."

"Svih mu svetaca."

Bijelo-plavi kamion pirotehničarske jedinice za deaktiviranje eksplozivnih sredstava, s TCV-om u tovarnom prostoru, prekrivenim crnom ceradom, zaustavio se točno pred zgradom.

"Sitnice mogu mnogo značiti. Vaţni su čak i najsitniji detalji", rekao je Lobo. "Stoga te pitam još jednom. Tip iz FedExa... Je li ikamo pošao? Makar i na sekundu? Na WC? Popiti vode? Je li pogledao što je pod boţičnim drvcem u predvorju?"

"Ne bih rekao. Isuse Kriste." I dalje je razjapljenih usta piljio u onaj kamion.

"Ne bi rekao? To mi nije dovoljno, Ross. Moram apsolutno pouzdano znati kamo je išao i kamo nije išao. Je li ti jasno zašto? Reći ću ti zašto. Kamo god da je eventualno išao, ta mjesta moramo provjeriti i uvjeriti se u to da negdje nije postavio neku napravu o kojoj baš nitko ne razmišlja. Gledaj me kad ti se obraćam. Provjerit ćemo snimke sa sigurnosnih kamera, ali bit će brţe da mi odmah kaţeš što si primijetio. Jesi li siguran da na ulasku u predvorje nije nosio još nešto? Ispričaj mi sve pojedinosti, i najsitnije. A ja ću onda pogledati snimke."

"Dosta sam siguran da je samo ušao, dao mi pošiljku i nakon toga odmah izišao", reče mu Ross. "Ali nemam pojma je li što radio ispred zgrade ili moţda išao na neko drugo mjesto.

Nisam ga slijedio. Nisam imao razloga za zabrinutost. Računalo priključeno na sustav nadzornih kamera nalazi se straga. Drugo mi ništa ne pada na pamet."

"U kojem se smjeru udaljio na odlasku?"

"Vidio sam kao izlazi kroz ova vrata" - rukom je mahnuo prema staklenim ulaznim vratima - "i to je bilo sve."

"Koliko je tada bilo sati?"

"Nešto malo nakon devet."

"Znači da si ga posljednji put vidio prije pribliţno dva sata, dva i petnaest."

"Tako nekako."

Benton pogleda Rossa: "Je li imao rukavice?"

"Crne. Moţda podstavljene zečjim krznom. Ĉini mi se da sam, dok mi je predavao pošiljku, vidio krzno koje proviruje iz rukavica."

Lobo se iznenada za nekoliko koraka udaljio od njih i počeo razgovarati preko radioveze.

"Sjećaš li se još nečega - bilo čega - u vezi s njegovom odjećom?" upita Benton Rossa.

"Tamna odjeća. Moguće je daje imao tamne visoke cipele i tamne hlače. Dugačak kaput, znate, onako, do ispod koljena. Crn. Pridignut ovratnik, rukavice, kao što sam rekao, moţda podstavljene krznom. I kapa sa znakom FedExa. I to je sve."

"Naočale?"

"Onako, malo zatamnjene, napadne."

"Napadne?"

"Ma znate, kao zrcalne... I još nešto... Upravo sam se sjetio. Učinilo mi se da osjećam miris cigareta, moţda šibica. Kao da je moţda do maločas pušio."

"Mislio sam da ti je začepljen nos, da ne osjećaš nikakve mirise", podsjeti ga Benton.

"To mi je tek sada sinulo. Ĉini mi se da sam moţda osjetio nešto poput cigareta."

"Ali to nije miris koji si ti osjetila", reče Benton, obraćajući se Scarpetti.

"Nije", reče ona, ne napominjući da je Ross moţda osjetio miris sumpora, nečega što je mirisom podsjećalo na miris zapaljene šibice, pa ga je to podsjetilo na cigarete.

"A taj čovjek kojeg je opisao Ross..." reče joj Benton. "Jesi li nekoga tko bi odgovarao tom opisu vidjela dok si se pješice vraćala ovamo, ili moţda ranije, kad si išla prema CNN-u?"

Razmislila je o tome, ali se nije ničega sjetila, no onda joj je nešto sinulo. "Onaj podloţak za pisanje", upitala je sada Rossa. "Je li te traţio da se negdje potpišeš?"

"Nije." "Ĉemu je onda sluţio taj drţač papira?"

Ross je slegnuo ramenima. Dok je govorio dah mu se pretvarao u bijelu maglicu. "Nije ništa traţio od mene. Baš ništa. Samo mi je uručio pošiljku."

"Je li izričito rekao da ga daš doktorici Scarpetti?" upita Benton.

"Da, rekao je da se svakako pobrinem za to da ga dobije. I da. sad kad ste to spomenuli, izgovorio je njezino ime. Rekao je: 'Ovo je za doktoricu Scarpettu. Očekuje tu pošiljku.'"

"Je li FedEx i inače tako konkretan, osobno određen? Nije li to malo neuobičajeno? Jer nikada nisam čuo da ljudi iz FedExa govore takve stvari. Odakle bi mogao znati da ona nešto očekuje?" reče Benton.

"Ne znam. Bit će da je ipak bilo malo neuobičajeno." "Što je bilo na tom podlošku za pisanje?" Scarpetta se vratila na tu temu.

"Zapravo nisam gledao. Moţda računi, potvrde. Hoću li zbog ovoga imati problema? Ţena mi je trudna. Ne trebaju mi sad nikakvi problemi", reče Ross, koji ni slučajno nije izgledao kao da ima dovoljno godina da ima suprugu i dijete.

"Zanima me zašto nisi nazvao u stan i rekao mi da je došao paket", reče mu Benton.

"Jer je tip iz FedExa rekao da je za nju, kao što sam vam i rekao, a znao sam da će se ona ubrzo vratiti, te sam pretpostavio, sad kad već sve rekonstruiramo, da ga očekuje."

"A kako si ono znao da će se ubrzo vratiti?"

"Bio je na recepciji kad sam odlazila, oko osam", odgovori umjesto Rossa Scarpetta, "i poţelio mi je sreću u televizijskom nastupu."

"Kako si znao da večeras ima emisiju?" upita Benton.

"Vidio sam najave, reklame. Samo pogledajte." Ross je pokazao prema vrhu jedne zgrade na suprotnoj strani Columbus Circlea, gdje su se i s udaljenosti od nekoliko ulica na velikome displeju vidjele najnovije vijesti CNN-a, tekst koji je promicao ekranom. "Ime vam je ispisano prokletim svjetlećim slovima."

Ispod CNN-ova neonskog crvenog logotipa, oko vrha nebodera na displeju su promicale Scarpettine riječi, riječi koje nije izgovorila pred kamerama: ... povezala je Hannu Starr i ubijenu trkačicu i rekla da je FBI -eva metoda izrade psiholoških profila "zastarjela", te se ne temelji na vjerodostojnim podacima. U večerašnjoj emisiji The Crispin Report, mrtvozornica dr. Kay Scarpetta povezala je Hannu Starr i ubijenu trkačicu i rekla da je FBI -eva metoda...

10 PETE MARINO UKAZAO SE USRED ULICE ZATVORENE BARIKADAMA. iz pozadine osvijetljen halogenim svjetlima, kao da se pojavio iz zagrobnog ţivota.

Svjetla rotirki bljeskala su mu na velikome i naboranome licu, te nimalo elegantnim naočalama ţicanog okvira. Bio je visok i širok, u jakni s perjem, širokim hlačama s mnoštvom dţepova i visokim cipelama. Nisko na ćelavoj glavi bila mu je navučena kapa njujorške policije, s amblemom Avijacijske jedinice preko zaslona, starim helikopterom Bell 47 koji je podsjećao na M*A*S*H. Bio je to Lucyn dar. Poklon sa skrivenom porukom. Marino je mrzio sve oblike letenja.

"Pretpostavljam da ste se upoznali s Lobom", rekao je Marino, došavši do Scarpette i Bentona. "Dobro se brine za vas? Nigdje ne vidim vruću čokoladu. Sad bi dobro došao i viski.

Sjednimo u moj auto prije nego što se smrznete."

Marino ih je poveo prema svome autu, parkiranome sjeverno od onog pirotehničarskog kamiona, koji je bio jarko osvijetljen halogenim svjetiljkama na stupovima. Policajci su bili uklonili ceradu i spustili čeličnu rampu, poseban zakošeni prilaz koji je Scarpetta viđala u nekim ranijim prilikama, s nazubljenim gazištima, utorima veličine zupca na pili. Kad biste se spotaknuli i pali na toj rampi, ti bi vas zupci sasjekli do kosti, no kad biste se spotaknuli noseći bombu, problem bi bio još i veći. TCV, kontejner za potpuno blokiranje nalazio se na prikolici od najkvalitetnijeg čelika i izgledao je poput jarkoţutog ronilačkog zvona hermetički zatvorenog višekrakim polugama koje je jedan pripadnik Jedinice za intervencije u hitnim situacijama oslobodio i uklonio. Ispod se nalazio desetak centimetara debeo poklopac, a policajac je za njega učvrstio čelično uţe, te ga vitlom spustio na tovarni prostor prikolice. Zatim je izvukao policu s drvenim okvirom i najlonskom mreţom, na njega poloţio uređaj za upravljanje vitlom, te uklonio čelični kabel, sve pripremajući za tehničara koji će Scarpettinu sumnjivu pošiljku staviti unutar četrnaest tona visokoizdrţljivog čelika, prije nego što ga odvezu na mjesto na kojem će ga njujorška policija deaktivirati ili uništiti.

"Uţasno mi je ţao zbog ovoga", rekla je Scarpetta Marinu kad su došli do njegova tamnoplavog Crown Vica, na sigurnoj udaljenosti od onog kamiona i TCV-a. "Uvjerena sam u to da će se na koncu pokazati da nije ništa."

"A ja sam siguran da će se Benton sloţiti sa mnom. Nikada nismo ni u što sigurni", reče Marino. "Vas ste dvoje ispravno postupili."

Benton je gledao prema CNN-ovu logotipu, neonski crvenim slovima iza hotela Trump International, s tom sjajnom srebrnom zemaljskom kuglom, umanjenom verzijom deset katova visoke kugle u Flushing Meadowsu, samo što je ovaj čelični prikaz planeta bio posvećen širenju svemira Donalda Trumpa, a ne svemirskome dobu. Scarpetta je gledala displej s vijestima, istu onu glupost izvučenu iz konteksta koja je i dalje promicala, te se pitala je li Carley dogovorila vrijeme kad će se početi emitirati, zaključujući da je ipak moralo biti upravo tako.

Nema šanse da je Carley htjela da se njezina zasjeda pokrene jarkocrvenim svjetlima dok ona ciljanu ţrtvu prati kući. Pričekaj barem sat, pa onda Scarpetti izazovi nevolje s FBI-em i moţda je natjeraj da još jednom dobro promisli o tome hoće li se ikada ponovno pojaviti u

nekoj televizijskoj emisji. Dobijesa. Zašto je uopće potrebno takvo ponašanje? Carley je znala da joj je gledanost na niskim granama, eto to je razlog. Očajnički i senzacionalistički pokušaj da se nekako odrţi karijera. A moţda i sabotaţa. Carley je načula onaj Alexov prijedlog, doznala što je čeka. To više nije bila sumnja. Scarpetta je sada bila uvjerena.

Marino je otključao auto i rekao Scarpetti: "Kako bi bilo da sjedneš naprijed, tako da lakše razgovaramo. Oprosti, Bentone, moram te gurnuti straga. Lobo i neki drugi dečki zaduţeni za eksplozive upravo su se vratili iz Mumbaija, gdje su pokušavali doznati sve što se moglo doznati, kako nam se isto sranje ne bi dogodilo i ovdje. Trend u terorističkoj taktici, što Benton vjerojatno zna, više nisu bombaši samoubojice, nego malene skupine vrhunski obučenih komandosa."

Benton nije odgovorio, a Scarpetta je jasno osjećala njegovu nesklonost Marinu, neprijateljstvo nalik na statički elektricitet. Kad se Marino pretjerano trudio da uključuje i njega ili da bude srdačan, samo je pogoršavao situaciju, a Benton je tada često bio neuljudan, pa se Marino nakon toga morao nametnuti, jer bi se osjećao poniţeno i gnjevno. Zamorno i apsurdno osciliranje, jedno, pa drugo drţanje, malo ovako, malo onako, i Scarpetti je već bilo toliko dosta da je samo ţeljela da to prestane. Dovraga, sita je toga.

"Stvar je u tome da ne moţeš biti u boljim rukama. Ovi su dečki najbolji, dobro će se pobrinuti za tebe, Doktorice." Kao da se Marino nekako osobno pobrinuo za to.

"Uţasno mi je zbog toga." Scarpetta je zatvorila vrata sa svoje strane i posegnula za pojasom, iz navike, ali se onda predomislila. Neće se nikamo voziti.

"Kad sam posljednji put provjeravao, ti nisi ništa poduzeo." Bentonov glas iza nje.

Marino je pokrenuo motor i uključio grijanje na maksimum. "Vjerojatno kutija s keksima", rekao je Scarpetti. "Ti i Bill Clinton. Ista stvar. Pogrešna adresa i ide poziv pirotehničarima. Na koncu se pokaţe da su keksi."

"Baš mi takva utjeha treba", reče ona.

"Više bi voljela da je bomba?"

"Više bih voljela da se ništa od toga nije dogodilo." Nije si mogla pomoći. Obuzeo ju je neizmjeran stid. Osjećala je griţnju savjesti, kao da je za sve to nekako ona kriva.

"Ne trebaš se ispričavati", reče Benton. "S takvim se stvarima ne riskira, čak i ako u devedeset posto slučajeva nema opasnosti. Nadajmo se da nije ništa."

Scarpetta je primijetila što se pojavilo na ekranu računala za mobilne podatke pričvršćenog za ploču s instrumentima: zemljovid koji je prikazivao aerodrom okruga Westchester u White Plainsu. Moţda to ima veze s Bergericom, s time što ona te večeri leti s Lucy, pod pretpostavkom da već nisu doputovale. Ali to je ipak neobično. Nema logike po kojoj bi Marino na ekranu imao prikaz tog aerodroma. U tom trenutku ništa nije imalo smisla.

Scarpetta je bila zbunjena i uzrujana i osjećala se poniţenom.

"Zna li već itko išta?" upita Benton Marina.

"U blizini su primijećena dva televizijska helikoptera", reče on. "Nema teorije da ovo prođe bez podizanja prašine. Kad dovedeš najveći pirotehničarski kamion koji postoji, ne gine ti policijska pratnja kao za prokletog predsjednika zemlje kad Doktoričin paket pošalju u Rodman's Neck. To što sam izravno nazvao Loba oslobodilo nas je hrpe sranja, ali ovo ne

mogu zadrţati u tajnosti. Iako se ne moţe reći da ti treba pozornosti, budući da ti je ime osvijetljeno na onom neboderu i da si se ţestoko okomila na FBI." "Nisam se okomila na FBI", reče Scarpetta. "Samo sam govorila o Warneru Ageeju i to nije bilo pred kamerama, nego totalno nesluţbeno."

"Tako nešto ne postoji", reče Benton.

"Osobito kad je riječ o Hrskavoj Crispin, čija ţelja za slavom prţi izvore. Nikako mi nije jasno zašto dovraga uopće gostuješ u toj emisiji", reče Marino. "Iako se nemamo vremena baviti time, ali kakva je to prokleta zbrka. Vidiš kako je ulica sad pusta? Nastavi li Carley sa svojim sranjima o ţutom taksiju, sve će ulice odsada biti ovako puste, a ona to vjerojatno i priţeljkuje. Još jedna ekskluziva, zar ne? Trideset tisuća ţutih taksija, a niti jedan nema putnike, dok mase uspaničenih ljudi divljaju na ulicama kao da je netko pustio Kinga Konga. Sretan Boţić."

"Mene bi zanimalo zašto na ekranu računala imaš aerodrom okruga Westchester."

Scarpetta nije ţeljela razgovarati o svojim greškama na CNN-u i nije ţeljela razgovarati o Carley, kao ni slušati Marinove prispodobe. "Jesu li ti se javile Lucy i Jaime? Nekako sam mislila da su dosad već trebale sletjeti."

"I ja sam to mislio", reče Marino. "Pretraţivao sam MapQuestom, pokušavao otkriti najbrţi put, iako ne idem onamo. Radi se o tome da one idu ovamo."

"Zašto bi išle ovamo? Znaju što se događa?" Scarpetta nije ţeljela da joj se usred svega ovoga u blizini pojavi i nećakinja.

Lucy je u ranijem ţivotu, u ulozi specijalne agentice i ovlaštene istraţiteljice poţara u ATFu, redovito imala posla s eksplozivima i podmetnutim poţarima. U tome je bila dobra, totalno se isticala u svim tehničkim i riskantnim područjima, a što su se drugi nečega više klonili ili u nečemu biljeţili neuspjeh, to je ona time brţe ovladavala i dokazivala im se. Zahvaljujući daru i ţestini nije stjecala nove prijatelje. I premda je sada emotivno bila gipkija nego ranije, dok joj je bila dvadeset i koja, ophođenje i natezanje s ljudima i dalje joj nisu išli prirodno, a poštivanje granica i zakona bili su joj gotovo nemogući. Da je ovdje, Lucy bi imala jasno izraţeno mišljenje i teoriju, a moţda i rješenje primjereno kakvom građaninu koji uzima pravdu u ruke.

Scarpetta u tom trenutku nije bila raspoloţena za takve stvari.

"Ne mislim ovamo gdje smo mi", rekao je Marino. "Nego ovamo, u grad."

"Otkada im to treba MapQuest da pronađu put do grada?" upita Benton sa straţnjeg sjedala.

"Riječ je o situaciji o kojoj zapravo ne mogu govoriti."

Scarpetta pogleda toliko joj poznat Marinov profil čvrstih i grubih crta lica, a zatim i ono što je bilo osvijetljeno na računalnome ekranu postavljenome iznad konzole. Okrenula se i pogledala Bentona na straţnjem sjedalu. On je piljio kroz svoj prozor, gledao kako specijalci i tehničari izlaze iz zgrade.

"Pretpostavljam da smo svi isključili mobitele", reče Benton. "A tvoj radio?"

"Nije uključen", reče Marino, kao da ga je optuţio da je glup.

Tehničar u specijalnom odijelu za deaktiviranje eksploziva i kacigi izlazio je iz zgrade, amorfno podstavljenih ruku ispruţenih daleko ispred tijela. U rukama je drţao crnu zaštitnu vreću.

"Bit će da su na rendgenu vidjeli nešto što im se nije svidjelo", primijeti Benton.

"I ne sluţe se Androidom", reče Marino.

"Kime?" upita Scarpetta.

"Robotom. Nosi nadimak Android, zbog one tehničarke. Ona se zove Ann Droiden.

Neobično je to s imenima ljudi, kao u slučaju liječnika i zubara koji se zovu Hurt, Paine ili Puller . Dobra je. I k tome zgodna. Svi tipovi uvijek ţele da im ona rukuje paketom, ako shvaćate što ţelim reći. Zasigurno joj nije lako, budući da je jedina ţena u toj jedinici. A to znam..." - kao da nekako mora objasniti zašto u beskonačnost trabunja o zgodnoj pirotehničarki po imenu Ann "jer je nekoć radila u Dvojci, u Two Trucku u Harlemu, sjedištu specijalaca u kojem su drţali TCV, a i dalje tu i tamo svrati i druţi se s nekadašnjim kompićima iz specijalnih snaga. Dvojka nije daleko od mog stana, tek par ulica. Ponekad se odšećem onamo, popijem kavu, donesem nešto njihovu sluţbenom psu, bokseru, vraški zgodnome psu, Macu. Tragaču. Kad god mogu, ako su svi zauzeti, odvedem Maca kući, da cijelu noć ne provede sam samcat."

"Ako ona radi umjesto robota, to znači da ono što je u kutiji, što god to bilo, nije osjetljivo na pokrete", reče Scarpetta. "Bit će da su u to sigurni."

"Da je osjetljivo na pokrete, čini mi se da bismo tvoje ostatke sada skidali s Mjeseca, budući da si stvar odnijela u stan", reče Marino, uobičajeno taktično i diplomatski.

"Moţe biti osjetljivo na pokrete, ali i priključeno na nekakav tajmer. Očito nije", reče Benton.

Policajci su promatrače drţali podalje od svega, dobro pazeći na to da se nitko ne nađe u krugu od barem stotinjak metara od pirotehničarke koja se spuštala stubama pred ulazom u zgradu, lica zakrivena vizirom. Polagano je, pomalo ukočeno, ali neočekivano energično koračala prema kamionu, čiji je dizelski motor grmio.

"Jedanaestog rujna ostali su bez tri tehničara za hitne slučajeve. Vigiano, D Allara, Curtin, a jedinica za eksplozivne naprave ostala je bez Dannyja Richardsa", reče Marino. "To se odavde ne vidi, ali imena su im ispisana na ovom kamionu. Na svim kamionima u Dvojci.

Unutra imaju malenu spomen-sobu, do nje se dolazi iz kuhinje, maleno svetište u kojem se nalazi i nešto opreme pronađene s njihovim tijelima. Ključevi, baterijske svjetiljke, radiouređaji, dio toga rastopljen. Dobiješ posve drukčiju predodţbu kad vidiš nečiju rastopljenu baterijsku svjetiljku, kuţiš?"

Scarpetta već neko vrijeme nije bila vidjela Marina. Posve neizbjeţno, kad god bi došla u New York, raspored bi joj bio pretrpan i pomalo mahnit. Dotada joj nije sinulo da bi on mogao biti osamljen. Pitala se ima li problema s djevojkom, Georgijom Bacardi, detektivkom iz Baltimorea u vezi s kojom je prošle godine postao ozbiljan. Moţda je to gotovo ili pred samim svršetkom, a ako je tako, to nije osobito veliko iznenađenje. Marinove veze najčešće imaju ţivotni vijek leptira. Scarpettu je sada počela peći savjest. Bilo joj je krivo što je onu pošiljku odnijela gore, a da je prvo nije pregledala, a osjećala je i grizodušje u vezi s Marinom. Kad je u gradu, trebala bi provjeriti kako ţivi. Trebala bi provjeriti kako je i kad nije u gradu, tu i tamo jednostavno nazvati ili poslati e-mail.

Ona pirotehničarka došla je do kamiona, a njezina stopala u čizmama našla su se na nazubljenoj površini prilazne rampe. Bilo je teško vidjeti kraj Marina, kroz prozor i niz ulicu, no Scarpetta je shvatila što se događa, taj joj je postupak bio poznat. Tehničarka će vreću

postaviti na izvučenu policu i tako je gurnuti u TCV. Sluţeći se vitlom, povući će čelični kabel i vratiti teški čelični poklopac na mjesto, preko kruţnog otvora, a zatim na mjesto vratiti i višekraku polugu i zategnuti je, po svoj prilici golim rukama. Pirotehničari u najboljem slučaju nose tanke rukavice Nomex ili eventualno od nitrilnog lateksa da ih zaštite od vatre ili potencijalno toksičnih tvari. Sve što ima debelu podstavu moglo bi onemogućiti i neku najjednostavniju zadaću, a prilikom detonacije po svoj prilici ionako ne bi spasilo prste.

Nakon što je tehničarka dovršila posao, ostali policajci i poručnik Lobo našli su se iza kamiona, te su uvukli rampu, pokrili kontejner ceradom i učvrstili je. Kamion je zagrmio i krenuo prema sjeveru ulicom zatvorenom za promet, s obiljeţenim policijskim vozilima i ispred i iza.

Povorka je izgledala poput uzburkanog mora uţurbanih bljeskova svjetala koja su se kretala prema West Side Highwayu. Odande će propisanim sigurnim putem doći do poligona njujorške policije na Rodman's Necku, vjerojatno do Cross Bronxa i 95 Northa. Na koji god način bi se promet, zgrade i pješaci najbolje zaštitili od udarnih valova, biološke opasnosti, radijacije ili šrapnela dođe li do eksplozije dok je naprava na putu i dođe li nekako do probijanja zaštite.

Lobo im je sada prilazio. Došavši do Marinova auta, sjeo je straga, kraj Bentona. Zapuh ledenog zraka ispunio je kabinu kad je rekao: "Dao sam poslati slike na e-mail." Zatvorio je vrata. "Snimke sa sigurnosnih kamera."

Marino je počeo nešto upisivati u Toughbook učvršćen na postolje između dvaju prednjih sjedala. Plan White Plainsa tako je zamijenio ekran koji je traţio njegovo korisničko ime i lozinku.

"Tip iz FedExa ima zanimljivu tetovaţu", reče Lobo, pa se nagne naprijed, ţvačući gumu.

Scarpetta je osjetila miris cimeta. "Veliku tetovaţu na lijevoj strani vrata, malo se teško vidi, jer ima tamnu koţu."

Marino je otvorio mail i privitak. Fotografija sa sigurnosne videokamere ispunila je ekran: muškarac s FedExovom kapom prilazio je recepciji.

Benton se premjesti da je bolje vidi i reče: "Ne. Nemam pojma. Nije mi poznat."

Muškarac nije bio poznat ni Scarpetti. Afričkog podrijetla, visoke jagodične kosti, brada i brkovi, FedExova kapa navučena nisko na oči zakrivene zrcalnim staklima naočala. Ovratnik njegova kaputa od crne vune dijelom je zakrivao tetovaţu koja mu je pokrivala lijevu stranu vrata, do uha, prikaz lubanja. Scarpetta je nabrojila osam lubanja, ali nije vidjela na čemu se nalaze, već je razabrala tek linearni rub nečega.

"Moţeš to povećati?" Prstom je pokazala prema tetovaţi, prema nečemu što je izgledalo poput ruba nekog sanduka koji se nakon što je Marino kliknuo povećao. "Moţda je to nekakav lijes. Lubanje na hrpi u lijesu. Zbog toga se odmah pitam je li sluţio u Iraku ili Afganistanu.

Lubanje, kosturi, kosturi koji izlaze iz lijesova, nadgrobni spomenici. Uspomene na pale vojnike, drugim riječima. Svaka lubanja obično simbolizira izgubljenog ratnog druga. Takve tetovaţe stekle su posljednjih godina veliku popularnost."

"RTCC moţe obaviti pretragu", reče Marino. "Ako je taj tip zbog nekog razloga u bazi podataka, moţda moţemo pronaći njegovu tetovaţu. Imamo cijelu bazu posvećenu tetovaţama."

Ponovno se osjetio prodoran miris cimeta, a to je Scarpettu podsjetilo na prizore poţara, na pravu simfoniju neočekivanih mirisa na mjestima koja su izgorjela do temelja. Lobo joj je dodirnuo rame i rekao: "Znači, ništa u vezi s tim tipom nije vam poznato. Ne podsjeća vas ni na što."

"Ne", reče ona.

"Izgleda kao opasan gad", reče još Lobo.

"Portir, Ross, kaţe da ništa u vezi s tim čovjekom nije ukazivalo na nekakvu opasnost", reče Scarpetta.

"Da, tako je rekao." Guma za ţvakanje. "Naravno, posao u vašoj zgradi dobio je jer je bio bez posla, nakon što su ga najurili iz zgrade u kojoj je radio prije toga. Jer je ulaz ostavio bez nadzora. U vezi s time barem je bio iskren. Naravno, nije spomenuo da su ga u oţujku ove godine optuţili za posjedovanje nedozvoljenih sredstava."

"Sigurni smo da ni na koji način nije povezan s tim tipom?" Benton je mislio na muškarca prikazanog na ekranu.

"Nismo sigurni ni u što", reče Lobo. "Ali taj tip...?" Pokazivao je muškarca s tetovaţom na vratu. "Vjerojatno ne radi u FedExu, samo da spomenem najočitiju stvar. Takve kape mogu se bez muke kupiti na eBayu. Ili ju je moguće izraditi. A kad ste se pješice vraćali sa CNN-a?" upita Lobo Scarpettu. "Jeste li koga vidjeli, osobito nekoga tko vam je zbog nečega zapeo za oko?"

"Na pamet mi pada samo jedan beskućnik koji je spavao na klupi."

"Gdje?" upita Benton.

"U blizini Columbus Circlea. Ondje." Scarpetta se okrenula i pokazala prema tome mjestu.

Tada je uvidjela da više nema ni vozila za hitne intervencije, ni znatiţeljnika, da su halogene svjetiljke ugašene, te da ulicom ponovno vlada nepotpuna tama. Ubrzo će se nastaviti odvijati i promet, stanari će ponovno ući u zgradu, a prometni čunjevi, prepreke i ţute vrpce nestat će kao da se nije dogodilo baš ništa. Nije znala ni za jedan drugi grad u kojem se hitne situacije mogu riješiti tako brzo, a uobičajeno se stanje stvari obnoviti jednako brzo.

Pouke izvučene iz 11. rujna. Stručna sposobnost plaćena uţasnom cijenom.

"Sada u tom području nema nikoga", reče Lobo. "Nema nikoga na klupama, ali svi koji su eventualno bili ondje morali su otići zbog tolike aktivnosti. I nitko drugi nije vam zapeo za oko dok ste se vraćali kući?"

"Nije", odgovori Scarpetta.

"Stvar je samo u tome što ljudi ponekad ostavljaju nesocijalne darove, pa se vole zadrţati i gledati ili se pojaviti nakon toga, da vide kakvu su štetu prouzročili."

"Ima još fotografija?" upita Benton. Njegov je dah došao do Scarpettina uha i pomaknuo joj pramen kose.

Marino je kliknuo na još dvije fotografije s videozapisa, prikazao ih jednu kraj druge. Bile su to cjelovite snimke muškarca s tetovaţom koji prolazi predvorjem zgrade, ide prema recepciji, te se udaljava od nje.

"Nema FedExovu uniformu", primijeti Scarpetta. "Obične tamne hlače, crne gleţnjače i crni kaput zakopčan do grla. I rukavice. Da, čini mi se da je Ross bio u pravu. Ĉini mi se da vidim naznake krzna, moţda su podstavljene nečim poput zečjeg krzna."

"I dalje vas ne podsjeća ni na što", reče Lobo.

"Mene ne", reče Benton.

"Ni mene", sloţi se Scarpetta.

"No, da, tko god to bio, ili je glasnik ili je pošiljatelj, a glavno je pitanje znate li nekoga tko bi vam htio nauditi ili vam zaprijetiti", reče joj Lobo.

"Konkretno, ne."

"A općenito?"

"Općenito to moţe biti bilo tko", reče ona.

"Je li bilo kakvih neobičnih pisama oboţavatelja, poruka poslanih u vaš ured u Massachusettsu ili ovamo, u ured njujorškog mrtvozornika? Moţda na CNN?" "Ništa mi ne pada na pamet."

"Meni je nešto palo na pamet", reče Benton. "Ona ţena koja te večeras nazvala u emisiju.

Dodie."

"Upravo tako", reče Marino.

"Upravo tako?" ponovi Lobo.

"Dodie Hodge, vjerojatno bivša pacijentica u McLean'su." Marino je uvijek pogrešno izgovarao naziv bolnice. U njemu nikada nije bilo apostrofa i slova S. "Još je nisam potraţio u RTC-u jer me u tome prekinuo Doktoričin incidentić."

"Ja je ne poznajem", reče Scarpetta, a podsjećanje na gledateljicu koja je spomenula Bentonovo ime, kao i neki članak koji on nikada nije napisao, u njoj je izazvalo novi val mučnine.

Okrenula se i obratila Bentonu: "Neću ništa pitati."

"Ne mogu ništa reći", odgovori on.

"Dopusti meni, budući da mi se ţivo fućka za zaštitu luđaka", reče joj Marino. "Ta dama izišla je iz McLean'sa, a Benton je od nje dobio raspjevanu čestitku, koja je naslovljena i na tebe, a ti nakon toga dobiješ poziv uţivo na telki i još ti dostave paket."

"Je li to istina?" upita Lobo Bentona.

"Ne mogu potvrditi ništa od navedenoga i nikad nisam rekao da je bila pacijentica u McLeanu."

"Reći ćeš nam da nije bila pacijentica?" ustrajavao je Marino.

"Neću reći ni to."

"U redu", reče Lobo. "A moţe onda ovako... Znamo li je li ta pacijentica, Dodie Hodge, trenutno na ovom području, moţda i u gradu?"

"Moţda", reče Benton.

"Moţda?" ponovi Marino. "Ne misliš li da bismo trebali znati ako je ovdje?"

"Osim ako znamo da je učinila nešto protuzakonito ili je opasna", počeo je objašnjavati Benton. "Znaš kako to funkcionira."

"O, Isuse. Propisi koji štite sve osim neduţnih ljudi", reče Marino. "Da, znam kako to funkcionira. Luđaci i maloljetnici. Danas imaš osmogodišnjake koji ubijaju. Ali pod svaku cijenu treba zaštititi povjerljivost podataka o njima."

"Kako je dostavljena ta glazbena čestitka?" upita Lobo.

"FedExom." Benton je bio spreman reći toliko. "Ne kaţem da nema poveznice. Ne kaţem da ima. Ne znam."

"Provjerit ćemo stvar na CNN-u, ući u trag pozivu Dodie Hodge u emisiju", reče Lobo.

"Utvrditi odakle je nazvala. A treba mi i snimka emisije, a potraţit ćemo i nju, s njom razgovarati.

Je li vam kada dala naslutiti da bi mogla biti opasna, da biste se trebali brinuti?" upita on sada Bentona. "Nije vaţno. Vi o njoj ne moţete govoriti."

"Ne, ne mogu."

"Super. Moţda kad već nekog digne u zrak", reče Marino.

"Ne znamo tko je ostavio pošiljku, osim da se radi o muškarcu crne rase s tetovaţom na vratu", reče Benton. "I ne znamo što je u paketu. Pouzdano ne znamo da je riječ o nekoj eksplozivnoj napravi."

"Znamo dovoljno da se ne osjećam nimalo lagodno", reče Lobo. "Na rendgenu smo vidjeli nešto ţica, minijaturnih baterija, jedan mikroprekidač i nešto što me duboko uznemiruje, malenu prozirnu posudicu, nešto nalik na epruvetu, s nekakvim čepom. Nije otkriveno nikakvo zračenje, ali nismo upotrijebili nikakvu drugu opremu za otkrivanje, nismo se ţeljeli toliko pribliţiti."

"Super", reče Marino.

"Jeste li osjetili kakav miris?" upita Scarpetta.

"Ja se nisam pribliţio", odgovori Lobo. "Mi koji smo došli na vaš kat radili smo sa stubišta, a tehničarka koja je ušla u vaš stan bila je posve obavijena zaštitnim odijelom i maskom. Nije mogla osjetiti ništa, osim ako je miris bio izrazito jak."

"To ćete riješiti još večeras?" upita Marino. "Pa ćemo moţda znati koji je vrag unutra?"

"Noću ne radimo takve deaktivacije. Droidenova, koja je ujedno i tehničarka za opasne tvari, na putu je za Rodman's Neck, trebala bi ubrzo stići onamo radi prijenosa iz TCV-a u dnevni spremnik. Detektorima će utvrditi postoji li mogućnost za kemijsku, biološku, radiološku ili nuklearnu kontaminaciju, pušta li nešto plin ili nešto što se moţe na siguran način prepoznati. Kao što sam rekao, nije bilo aktivacije alarma za radijaciju i nije bilo dokaza o bijelome prahu, ali ne znamo. Na rendgenu smo vidjeli nešto poput epruvete ili bočice u čemu bi se svakako moglo nešto nalaziti i to zabrinjava. Pošiljka će biti zaključana u dnevnome spremniku, a stvar ćemo riješiti odmah ujutro, sve osigurati, tako da moţemo utvrditi o čemu se radi."

"Ti i ja ćemo razgovarati", rekao je Marino Lobu dok je ovaj izlazio iz auta. "Ja ću vjerojatno cijelu noć biti u RTCC-u, da vidim što mogu pronaći o toj luđakinji Dodie, o tetovaţi i svemu ostalome na što još eventualno naiđem."

"Sviđa mi se plan." Lobo je zatvorio vrata.

Scarpetta je gledala kako se udaljava prema tamnoplavome terencu. Uvukla je ruke u dţepove, traţeći telefon i tako se prisjetila da nije u svome kaputu i da ne zna gdje joj je BlackBerry.

"Moramo paziti da Lucy za to ne dozna u vijestima i da ne vidi informaciju na OEM-u", rekla je.

Ured za upravljanje kriznim situacijama, OEM, stalno je osvjeţavao informacije na internetu, a osoblje koje je trebalo biti upućeno u najsvjeţije podatke imalo je pristup najnovijim

podacima o svemu, od nestalih poklopaca šahtova do ubojstava. Dozna li Lucy da je pirotehničarska ekipa upućena u Central Park West, samo će se nepotrebno brinuti.

"Kad sam posljednji put gledao, još su bile u zraku", reče Marino. "Mogu je nazvati na telefon u helikopteru."

"Nazvat ćemo kad uđemo u zgradu." Benton je htio napustiti auto. Ţelio se udaljiti od Marina.

"Ne zovi je u helikopter. Ne treba joj smetati dok leti", rekla je Scarpetta.

"Znate kako ćemo", reče na koncu Marino. "Bilo bi dobro da vas dvoje pođete u stan i pokušate se opustiti i nekako doći do njih. Ja ionako moram reći Bergerici što se događa."

Scarpetti se činilo da je sve u redu sve dok Benton nije otvorio vrata njihova stana.

"Dovraga", uzviknula je, svlačeći skijašku jaknu i bacajući je na stolicu, odjednom toliko bijesna da bi najradije bila počela vikati.

Policajci su bili obazrivi, na drvenome podu nigdje nije bilo ni traga prljavim cipelama, njezina torbica nije bila ni pomaknuta na uskome stoliću u hodniku, kamo ju je bila odloţila prije nego što se uputila na CNN. Ali ona staklena skulptura s cvjetnim uzorkom koju je pred njezinim očima izradio majstor puhač na venecijanskome Muranu vraćena je na pogrešno mjesto. Nije se nalazila na stoliću, nego na pomoćnom stoliću, uza sofu, s kamenom plohom.

To je pokazala Bentonu, koji nije rekao ni riječ. Znao je kad treba šutjeti, a to je bio jedan od takvih trenutaka.

"Ima i otiske prstiju." Pridignula je skulpturu prema svjetlu, pokazujući mu posve vidljive brazde i vijuge, spirale i lukove, prepoznatljive otiske na jarko obojenome staklenom rubu.

Dokaz zločina.

"Ja ću to očistiti", rekao je on, no ona mu je nije ţeljela dati.

"Netko nije imao rukavice." Bijesno je brisala staklo rubom svilene bluze. "Zasigurno ona pirotehničarka. Oni ne nose rukavice. Kako se ono zove... Ann. Ona nije imala rukavice.

Premjestila ju je." Kao da je tehničarka Ann nekakva provalnica. "Što su još dirali ovdje, u našem stanu?"

Benton je znao da na to ne treba odgovoriti. Znao je što treba, a što ne smije činiti u rijetkim prilikama kad bi se Scarpetta tako uzrujala, a njoj se učinilo da ponovno osjeća miris one pošiljke, a onda joj se učinilo da osjeća miris venecijanske Lagune. Plitku slanu vodu i toplinu proljetnog sunca dok je s Bentonom izlazila iz brodice-taksija na pristaništu u Colonni, pa zatim obalom s njim šetala do Calle San Cipriano. Posjeti tvornici nisu bili dopušteni, no to je nije spriječilo: vukla je Bentona za ruku i tako su prošli kraj teglenice sa staklenim otpadom, do ulaza s natpisom "Fornace - Entrata Libera ", te ušli, traţeći demonstraciju u otvorenome prostoru s pećima nalik na krematorij, tamnocrveno obojenim zidovima od opeke i visokim stropovima. Majstor-umjetnik Aldo bio je nizak i imao brkove, bio u kratkim hlačama i tenisicama, pripadnik cijele dinastije puhača stakla, neprekinute linije koja se u prošlost protezala i sedamsto godina, predaka koji nikada nisu napustili otok, koji nisu smjeli izići iz lagune jer bi ih inače snašla smrtna kazna ili bi im odrezali šake.

Scarpetta mu je na licu mjesta naručila da izradi nešto za njih, za Bentona i nju, za sretan par, bilo što po Aldovu izboru. Bilo je to osobito putovanje, sveto, i ona je htjela imati nešto što će je podsjećati na taj dan, na svaki njegov trenutak. Benton će kasnije reći kako nikada nije

čuo da ona toliko govori, kako objašnjava koliko je opčinjuje staklarska znanost. Pijesak i spojevi sa sodom pretvaraju se u nešto što nije ni tekućina ni kruta tvar, ali nema empirijskih podataka o tome da i dalje teče nakon što je tvari pridan oblik prozorskog okna ili vaze, rekla je na talijanskome koji je bio daleko od savršenoga. Nakon što se kristalizira, ostaju aktivni tek neznatni stupnjevi slobode, no oblik se više ne mijenja. Zdjelica i dalje izgleda jednako i tisuću godina kasnije, a pretpovijesne oštrice od opsidijana ne gube na oštrini. Svojevrsna zagonetka, moţda upravo zbog toga toliko voli staklo. Zbog toga i onoga što čini vidljivoj svjetlosti, rekla je tada Scarpetta. Što se događa kad se dodaju agensi za bojenje, poput ţeljeza, kobalta, bora, mangana i selenija radi dobivanja zelene, plave, ljubičaste, jantarne i crvene boje.

Scarpetta i Benton vratili su se na Murano i sutradan, da uzmu svoju skulpturu nakon što se polagano zagrijavala i hladila u peći za sušenje, te je na koncu bila posve hladna i zaštićena omotačem s mjehurićima. Nosila ju je u rukama, paţljivo smjestila u pretinac iznad sjedala na povratku kući sa sluţbenog putovanja na kojem nije trebalo biti nikakvih uţitaka, no Benton ju je uspio iznenaditi. Zaprosio ju je. Ti dani provedeni u Italiji duboko su se urezali u pamćenje, barem njoj. To je razdoblje postalo zamišljenim hramom u koji su joj se misli vraćale kad je bila i sretna i tuţna, a sad je imala dojam da joj je netko pregazio i uprljao taj hram, sada, dok je staklenu skulpturu vraćala na stolić od trešnjina drveta, gdje je i pripadala. Osjećala se oskvrnutom, kao da se vratila u stan i otkrila da im je netko provalio u dom i poharao ga, kao da je riječ o mjestu na kojem se dogodio zločin. Počela je hodati amo-tamo, traţiti je li još nešto na pogrešnome mjestu ili nedostaje, provjeravajući umivaonike, sudopere i sapune, da utvrdi tko je prao ruke ili puštao vodu u nuţnicima.

"Nitko nije bio u kupaonicama", objavila je.

Otvorila je prozore dnevne sobe da se riješi tog mirisa.

"Osjećam miris paketa. I ti ga moraš osjećati", rekla je.

"Ne osjećam nikakav miris." Benton je stajao kraj ulaznih vrata, i dalje u kaputu.

"Da", ustrajala je ona. "Moraš to osjetiti. Miris podsjeća na ţeljezo. Ne osjetiš?"

"Ne", reče on. "Moţda samo pamtiš što si osjetila. Pošiljke više nema. Paket više nije tu i mi smo na sigurnome."

"Stvar je u tome što ga ti nisi dodirnuo, a ja jesam. Gljivičastometalni miris", objasni ona.

"Kao da mi je koţa došla u dodir s ionima ţeljeza."

Benton ju je posve smireno podsjetio na to da je imala rukavice dok je rukovala paketom u kojem se moţda nalazi eksplozivna naprava.

"Ali mogao mi je dodirnuti golu koţu između rukavica i ruba rukava kaputa." Prišla mu je.

Ona pošiljka na ručnim joj je zglobovima ostavila pravi buke, mješavinu zloslutnih mirisa, lipidne perokside od ulja na koţi, od znoja, oksidirane zahvaljujući enzimima, tako da je došlo do korozije, do raspadanja. Kao kod krvi, objasnila je. Miris je podsjećao na krv.

"Onako kako miriše krv razmazana na koţi", rekla je. Pridignula je ručne zglobove, a Benton ih je omirisao.

On je rekao: "Ne osjećam ništa."

"Nešto na bazi nafte, nešto kemijsko, ne znam što. Znam da osjećam miris hrđe." Nije mogla prestati govoriti o tome. "Nešto je u toj kutiji gadno i opasno, jako opasno. Drago mi je da je nisi dodirnuo."

U kuhinji je oprala ruke, zglobove i podlaktice sredstvom za pranje posuđa i vodom, kao da se detaljno pere uoči kakve operacije, kao da se dekontaminira. Murphyjevim tekućim sredstvom za čišćenje oprala je stolić na kojem je ranije bila odloţila pošiljku. Bjesnjela je i opsjednuto se bavila sitnicama dok je Benton bez riječi stajao, gledao je, pokušavao ne ometati je dok se ne ispuše, nastojao pokazivati razumijevanje i razumnost, a zbog njegova drţanja ona je postajala samo još uzrujanijom i kivnijom.

"Mogao bi reagirati barem na nešto", rekla je. "Ili ti moţda nije stalo."

"Itekako mi je stalo." Svukao je kaput. "Nije fer reći da mi nije stalo. Posve mi je jasno koliko je ovo uţasno."

"Ni po čemu ne vidim da ti je stalo. To nikada ne vidim. Nikada nisam uspjela zaključiti da ti je stalo." Kao da joj je Benton ostavio pošiljku u kojoj je moţda bomba.

"Bi li ti bilo lakše da izgubim ţivce?" Gledao ju je smrtno ozbiljna izraza lica.

"Idem se otuširati."

Bijesno se razodjenula i ljutitim korakom hodnikom otišla do glavne spavaće sobe, gdje je odjeću nagurala u vreću za kemijsko čišćenje. Donje rublje ubacila je u košaru. Stala je pod tuš, namjestila maksimalno vruću vodu, koliko je mogla podnijeti, a para joj je onaj miris samo još dublje natisnula u nos, u sinuse. Bio je to taj miris pošiljke, miris vatre i sumpora, a vrućina i njezina osjetila zajednički su pokrenuli još jedan slijed prizora. Philadelphia i tama i pakao u plamenu, ljestve koje se proteţu prema noćnome nebu, zvukovi pila koje reţu rupe u krovu i voda koja u mlazovima nadire iz šmrkova. gotovo šest tisuća litara u minuti, glavni vod s vrha cisterne za tako veliki poţar.

Voda se u lukovima slijevala s vatrogasnih vozila raspoređenih oko cijelog uličnog bloka, a pougljenjena olupina nekog automobila bila je izobličena poput posude za formiranje leda, dok su gume bile posve izgorjele. Rastopljeni aluminij i staklo, te kuglice bakra, mrlje na zidovima i devijacija čelika, nazubljeno drvo oko razbijenih prozora, gusti crni dim. Stup električne mreţe izgledao je poput izgorjele šibice. Rekli su da je riječ o eruptivnom poţaru, od onakvih pojava kakve zavaraju vatrogasce, u prvi mah nije previše vruć, no onda postane toliko vruć da ti rastopi kacigu. Gaze kroz prljavu vodu, na čijoj površini pluta benzinska mrlja koja se prelijeva u duginim bojama, baterijske svjetiljke prodiru kroz mrklu tminu, zvuk kapanja, voda kapa kroz četvrtaste rupe od sjekira u krovu pokrivenom ter-papirom. Zgusnuti zrak mirisao je poput nagorjelih sljezovih kolačića, slatkast i prodoran i mučan, dok su je vodili do njega, do onoga što je preostalo. Mnogo kasnije reći će joj da je bio mrtav kad je sve to počelo, da ga je netko onamo namamio i ubio.

Scarpetta je zatvorila vodu i ostala stajati u pari, udišući oblake kroz nos i usta. Nije vidjela ništa kroz staklena vrata kabine, koliko su bila zamagljena, no promjena svjetla označila je Bentonov ulazak. Još nije bila spremna razgovarati s njim.

"Donio sam ti piće", reče on.

Svjetlo se ponovno promijenilo, Benton je prošao kraj tuša. Ĉula je kako izvlači stolicu ispred toaletnog stolića i sjeda.

"Nazvao je Marino."

Scarpetta otvori vrata i posegne za ručnikom koji je visio kraj njih, pa ga uvuče u kabinu.

"Molim te, zatvori vrata kupaonice, da se ovdje sve ne rashladi", reče ona.

"Lucy i Jaime tek su na nekoliko minuta od White Plainsa." Benton ustane i zatvori vrata.

Potom ponovno sjedne.

"Još nisu sletjele? Što se, dovraga, događa?"

"Tako kasno krenule su zbog vremena. Vrijeme je izazvalo mnogo kašnjenja. S Lucy je razgovarao telefonom. Sve je u redu."

"Rekla sam mu da to ne radi, dovraga. Ne treba joj još i telefoniranje dok upravlja helikopterom."

"Rekao je da je s njom razgovarao samo nekoliko trenutaka. Nije joj rekao što se dogodilo. Sa svime će je upoznati nakon što slete. Uvjeren sam da će te nazvati. Budi bez brige. S njima je sve u redu." Bentonovo lice koje je promatra kroz paru.

Brisala se u tuš-kabini, uz napola otvorena vrata. Nije ţeljela izići. On je nije pitao što joj je, zašto se skriva poput malog djeteta.

"Sve sam pregledao - još jednom - u potrazi za tvojim telefonom. Nije u stanu", reče još.

"Pokušao si ga nazvati?"

"Kladim se da je na podu zidnog ormara u sobi za šminkanje na CNN-u. Gdje uvijek ostavljaš kaput, ako se ne varam."

"Lucy ga moţe pronaći, budem li ikada ponovno razgovarala s njom."

"Mislio sam da si danas s njom već razgovarala, dok je još bila u Stoweu." Na taj način poticao ju je na to da bude razumna.

"Jer sam je ja nazvala." Scarpetta sada nikako nije mogla biti razumna. "Ona mene nikada ne zove, u posljednje vrijeme praktički uopće. Moţda kad bi me tu i tamo nazvala, kao na primjer kad kasni zbog nekakve oluje ili kad još nije sletjela..."

Benton je pogleda.

"Tada bi mi mogla pronaći prokleti telefon. To bi svakako trebala učiniti, dovraga, budući da je to bila upravo njezina ideja, to da mi u BlackBerry, ne samo moj, nego i tvoj, Jaimein, Marinov... u vrat njezina buldoga... ugradi prijemnik Wide Area Augmentation Systema, kako bi znala gdje smo - odnosno, točnije, gdje su naši telefoni i njezin pas - uz pozicijsku preciznost od dva-tri metra."

Benton je šutio, promatrao je kroz zrak ispunjen parom. Ona je još bila u tuš-kabini i brisala se, uzaludno zbog tolike pare. Obrisala bi se, a zatim se ponovno znojila.

"Ista tehnologija koju FAA kani upotrijebiti za prilaze aerodromima i slijetanje uz pomoć autopilota, naravno." Kao da netko drugi govori kroz njezina usta, netko koga ne zna i tko joj se : sviđa. "Moţda se njima koriste u bespilotnim letjelicama, kome se još, dovraga, fućka za to.

Osim što moj prokleti telefon prokleto zna gdje je, čak i ako ja to u ovom prokletom trenutku ne znam. a takvo je praćenje za Lucy prava igra. Poslat ću joj mail. Moţda m: počne traţiti telefon." Ručnikom je brisala kosu, na rubu suza, iako nije točno znala zašto. "Moţda nazove jer je ipak malčice mogućnost da mi je netko ostavio bombu."

"Kay, molim te, nemoj se toliko uzrujavati..."

"Znaš da uistinu mrzim kad mi netko govori da se ne uzrujavam. Cijeli se ţivot ne uzrujavam jer mi jebeno ne dopuštaju da se jebeno uzrujavam. E pa, sad sam uzrujana i bit ću uzrujana, jer mi se čini da si ne mogu pomoći. Da si mogu pomoći, sada ne bih bila uzrujana nije li tako...?" Glas joj je podrhtavao.

Općenito se osjećala slabo i drhturavo, kao da je hvata neki bolest. Moţda će se doista razboljeti. Mnogi zaposlenici u Uredu glavnog mrtvozornika imali su gripu. Zaraza se širila.

Zatvorila je oči i naslonila se na vlaţne pločice koje su se postupno hladile.

"Rekla sam joj da me nazove prije nego što polete iz Vermonta." Pokušala se smiriti, oduprijeti se boli i bijesu koji su je obuzimali. "Nekoć me zvala prije nego bi uzletjela i sletjela, samo da me pozdravi."

"Ne znaš da te nije zvala. Ne moţeš pronaći telefon. Uvjeren sam da te pokušala nazvati."

Bentonov pomirljivi ton, onako kako zvuči kad pokušava dovesti do deeskalacije situacije koja postaje sve eksplozivnijom. "Pokušajmo rekonstruirati tvoje kretanje. Sjećaš li se da si ga u bilo kojem trenutku izvadila nakon što si izišla iz stana?"

"Ne." "Ali sigurna si da ti je bio u dţepu kad si izišla iz stana."

"Trenutno baš ni u što nisam prokleto sigurna."

Sjetila se da je kaput ostavila u jednom od naslonjača za šminkanje kad je razgovarala s Alexom Bachtom. Moţda joj je tada ispao, moţda je još u tom naslonjaču. Poslat će mail Alexu, zamoliti ga da netko potraţi mobitel i drţi ga pod ključem dok ona ne uspije doći po njega.

Mrzila je taj uređaj, a učinila je nešto glupo. Nešto toliko glupo da gotovo nije mogla vjerovati.

Taj BlackBerry nije bio zaštićen lozinkom, a ona to nije kanila reći Bentonu. Neće to reći ni Lucy.

"Lucy će ga pronaći", reče Benton. "Marino je spomenuo da ćeš moţda htjeti otići u Rodman's Neck da vidiš što će otkriti, budeš li znatiţeljna. Pokupit će te kad god poţeliš.

Odmah ujutro, oko sedam. Ja ću ići s tobom."

Omotala se ručnikom i stala na prostirku od trske. Benton, bez košulje i bosonog, u donjem dijelu pidţame, sjedio je leđima okrenut prema toaletnom stoliću. Njoj je bilo uţasno zbog toga kako se osjećala. Nije se ţeljela tako osjećati. Benton to nije baš ničim zasluţio.

"Smatram da bismo trebali doznati sve što moţemo od pirotehničara, i iz laboratorija.

Zanima me tko je dovraga poslao paket i zašto i što je točno u njemu." Benton ju je promatrao, a zrak je bio topao i magličast od pare.

"Da, kutija s keksima koju mi je ostavila neka tvoja briţna pacijentica", reče ona cinično.

"Mogli bi biti keksi na baterije i bočica alkohola, u obliku epruvete, koji miriše poput akceleranta."

"A Marino ţeli da i ti pođeš? Ne samo ja? Oboje?" Ĉešljala se, no ogledalo iznad umivaonika bilo je odviše zamagljeno da bi se išta u njemu vidjelo.

"U čemu je stvar, Kay?" "Samo se pitam je li Marino izričito pozvao tebe, ništa više." Obrisala je ogledalo tkaninom za pranje.

"U čemu je točno stvar?"

"Dopusti da pogodim. Nije te pozvao. A ako te pozvao, to nije mislio iskreno." Ĉešljala se, zagledana u odraz u ogledalu. "Ne čudi me što te nije pozvao, ni što u tome nije bio iskren.

Nakon onoga kako si se danas prema njemu ponio. Dok smo bili na konferencijskoj vezi. Pa onda i u njegovu autu."

"Nemojmo sad o njemu." Benton uzdigne čašu, čisti burbon s ledom.

Osjetila je miris Maker's Marka, a to ju je podsjetilo na jedan slučaj iz davne prošlosti.

Neki muškarac, nasmrt opečen u rijeci plamena kad su bačve s viskijem počele pucati u skladištu jedne destilerije koju je bio obavio plamen.

"Nisam bio ni ljubazan, ni neljubazan", doda Benton. "Drţao sam se profesionalno. Zašto si tako neraspoloţena?" "'Zašto'?" ponovi ona, kao da on to nikako nije mogao izgovoriti ozbiljno.

"Osim očitih razloga."

"Umorna sam od tog hladnog rata koji vodiš protiv Marina. Nema se smisla pretvarati.

Znaš da je tako", reče ona.

"Nije tako."

"Mislim da on više ne ratuje. A sam Bog zna da ranije nije bilo tako. Doista se čini da je to nadrastao, ali kod tebe nije tako i on se onda uvrijedi, pa se počne ljutiti. Meni je to nevjerojatno ironično nakon toliko godina kada si ti njemu bio problematičan."

"Budimo precizni, problematična si mu bila ti." Bentonovo se strpljenje raspršivalo zajedno s parom. Ĉak je i on imao određene granice.

"Trenutno ne govorim o sebi, ali ako već to spominješ, da, ja sam mu bila velik problem.

Ali sada više nije tako."

"Slaţem se da mu je bolje. Nadajmo se samo da će potrajati." Benton se poigravao pićem, kao da ne moţe odlučiti što će s njim.

Usred pare koja se razilazila Scarpetta je razabrala poruku koju je samoj sebi bila ostavila na granitnoj plohi ormarića: Jaime - nazvati u petak prijepodne. Ujutro je kanila dostaviti orhideju na kućni broj jedan na Hogan Placeu, u Bergeričin ured. Bit će to rođendanska čestitka sa zakašnjenjem. Moţda onu raskošnu princezu Mikasu. Bergerica je najviše voljela safirnoplavu boju.

"Bentone, nas smo dvoje u braku", reče Scarpetta. "Marino itekako svjestan toga i to je prihvatio, vjerojatno s olakšanjem. Ĉini mi se da mora biti mnogo sretniji zbog činjenice da je to prihva da ima ozbiljnu vezu, da si je stvorio novi ţivot."

Nije bila baš toliko uvjerena u Marinovu ozbiljnu vezu, kao ni novi ţivot, nakon one osamljenosti koju je naslutila ranije, dok je sjedila kraj njega u njegovu autu. Zamišljala ga je kako svraća u ESU, u sjedište specijalne jedinice za hitne intervencije, u Dvojku, kako je on to zvao, u Harlemu, i druţi se sa spašenim psom.

"Nastavio je ţivjeti, a sada to trebaš učiniti i ti", nastavila je ona. "Ţelim da to nekako završi. Što god ti morao učiniti. Prekini s tim. Nemoj se samo pretvarati. Jasno vidim što se zbiva, čak i ako šutim. Svi smo u cijeloj toj kaši zajedno."

"Velika sretna obitelj", reče Benton.

"Eto, mislim baš na to. Na te tvoje neprijateljske osjećaje, na ljubomoru. Ţelim da to prestane."

"Popij koji gutljaj pića. Bit će ti bolje."

"Sad imam dojam da mi se obraćaš svisoka i hvata me bijes." Glas joj je ponovno podrhtavao.

"Ne obraćam ti se svisoka, Kay." Tiho. "A već si bijesna. Već si dugo bijesna."

"Imam dojam da mi se obraćaš svisoka i nisam dugo bijesna. Nije mi jasno zašto si to rekao. Provociraš." Nije se ţeljela svađati, mrzila je svađe, ali je sve gurala upravo u tom smjeru. "Ţao mi je ako imaš dojam da ti se tako obraćam. Jer nije tako, najiskrenije. Ne krivim te zbog bijesa." Otpio je gutljaj pića, zagledan u čašu, tjerajući led u njoj da se pomiče. "Ni u snu te ne ţelim provocirati."

"Problem je u tome što ti doista ne opraštaš, a još manje zaboravljaš. I u tome je bit tvojih problema u vezi s Marinom. Nećeš mu oprostiti i posve sigurno nećeš zaboraviti, a kako to u konačnici pridonosi bilo čemu? Učinio je to što je učinio. Bio je pijan i drogiran i lud i učinio je nešto što nije smio učiniti. Da, tako je bilo. Moţda ja ne bih trebala oprostiti i zaboraviti. Mene je prokleto grubo dohvatio i zlostavljao. Ali to je sada prošlost. Ţao mu je zbog toga. Ţao mu je, izbjegava me. Tjednima s njim nemam nikakvog kontakta. Pretjerano je uljudan u mojoj blizini, u našoj blizini, pretjerano se trudi u sve uključiti i tebe, gotovo se drţi servilno, a sve to samo pojačava opću nelagodu. To nikada nećemo nadići ako ti to ne dopustiš. Sve ovisi o tebi."

"Istina je da ne zaboravljam", reče on sumorno.

"A to nije osobito fer kad se sjetiš svega što su neki među nama morali oprostiti i zaboraviti", reče ona, toliko uzrujana da ju je to prestrašilo. Imala je dojam da bi mogla eksplodirati poput one pošiljke koju su odvezli.

Gledao ju je smeđim očima, pomno je motrio. Sjedio je posve mirno, čekao ono što bi još moglo uslijediti.

"A osobito Marino. Osobito Lucy. Tajne koje su zbog tebe morali čuvati. Meni je bilo gadno, ali prema njima je to bilo totalno nepravedno, morali su lagati zbog tebe. Iako me ni najmanje ne zanima prekopavanje po prošlosti." Ali nije se uspijevala zaustaviti. Prošlost se uzdizala i već joj je bila napola izišla iz grla. S mukom je progutala slinu, pokušavala samu sebe onemogućiti u tome da sve to iziđe iz nje i prelije čitav njihov ţivot, Bentonov i njezin zajednički ţivot.

Gledao ju je, s neizmjernom blagošću, neizmjernom tugom, u očima, dok mu se znoj skupljao u udubini ispod vrata, nestajao među sijedim dlakama na prsima, curio niz trbuh, natapao pojas sive pidţame od sjajnog pamuka koju mu je ona kupila. Bio je vitak i snaţno oblikovan, čvrstih mišića i koţe, i dalje naočit, lijep muškarac. Kupaonica je bila poput kakvog staklenika, vlaţna i topla od dugotrajnog tuširanja od kojeg se ona nije osjećala manje kontaminiranom, manje prljavom i nepromišljenom. Nije mogla isprati onaj paket neobičnog mirisa, kao ni emisiju Carley Crispin, ni onaj CNN-ov displej, kao ni bilo što drugo i zbog toga se osjećala nemoćnom.

"Nemaš što reći na to?" Glas joj je nezaustavljivo drhtao.

"Znaš u čemu je stvar." On je ustao.

"Ne ţelim da se svađamo." U očima su joj se počele skupljati suze. "Bit će da sam umorna. Ništa više. Umorna sam. Ţao mi je što sam toliko umorna."

"Olfaktorni sustav jedan je od najstarijih dijelova našeg mozga, šalje informacije koje upravljaju emocijama, pamćenjem, ponašanjem." Bio je iza nje i sada ju je obavio oko struka.

Oboje su gledali u zamagljeno ogledalo. "Pojedinačne molekule mirisa stimuliraju raznorazne

receptore." Ljubio ju je u potiljak, grlio je. "Reci mi što si osjetila. Ispričaj mi sa što više pojedinosti."

U ogledalu sada više nije vidjela ništa, oči su joj bile pune suza. Počela je mumljati: "Vrući pločnik. Nafta. Šibice koje gore. Ljudsko meso koje gori."

On je uzeo drugi ručnik i stao joj njime trljati kosu, masirati tjeme. "Ne znam. Ne znam točno", rekla je ona.

"Ne moraš točno znati. Stvar je u tome koje je osjećaje to u tebi izazvalo. To moramo točno utvrditi."

"Tko god je ostavio tu pošiljku ostvario je ţeljeni cilj", reče ona. "Bila je to prava bomba, čak i ako se utvrdi da nije bomba."

11 LUCY JE HELIKOPTEROM BELL 407 LEBDJELA IZNAD LINIJE ZA ĈEKANJE na rulnici K. Vjetar ju je, dok je čekala da joj iz tornja daju znak za slijetanje, poput divovskih ruku grubo gurao lijevo-desno.

"Ne opet", rekla je Bergerici, koja je sjedila na lijevome sjedalu, na mjestu kopilota, jer nije bila od onih koji bi, kad mogu birati, sjedili straga. "Ne mogu vjerovati kamo su postavili prokleto postolje."

Zapadna pristanišna platforma aerodroma okruga Westchester bila je prepuna parkiranih zrakoplova, u rasponu od jednomotoraca i eksperimentalnih letjelica iz kućne radinosti, do jednog Challengera supersrednje veličine i jednog Boeingova poslovnog mlaţnjaka ultradalekog dometa. Lucy je snagom volje odrţavala pribranost, budući da su uzrujanost i letenje opasna kombinacija, no nije joj trebalo mnogo da joj tlak poleti uvis. Bila je razdraţljiva, nije se mogla smiriti, i to je mrzila, no zbog toga što nešto mrziš, to se neće samo tako raspršiti, a ona se nije mogla riješiti bijesa. Nakon svih nastojanja da se s njime nekako nosi i određenih dobrih, sretnih stvari koje su se događale, a koje su joj to olakšavale, bijes se sada bio vratio, moţda još eksplozivniji nego ranije, nakon što ga je predugo zanemarivala. Nije nestao. Samo je mislila da jest. "Nitko nije inteligentniji, ni tjelesno nadareniji od tebe, ni voljeniji", voljela je govoriti njezina teta Kay. "Zašto si cijelo vrijeme toliko uzrujana?" Sada je to govorila.Bergerica.

Bergerica i Scarpetta zvuče jednako. Isti jezik, ista logika, kao da poruke prenose na istoj frekvenciji.

Lucy je proračunala koji je najbolji način prilaţenja dodijeljenome postolju, malenoj drvenoj platformi na kotačićima, parkiranoj preblizu drugim letjelicama, dok je kuka za teglenje bila okrenuta u pogrešnome smjeru. Najbolja je mogućnost bila visoko lebdenje između vršaka krila onog Learjeta i King Aira na poloţaju deset sati. Ti će zrakoplovi lakše podnijeti zračno strujanje njezina rotora nego oni malci. Potom, točno iznad njezine platforme, strmiji kut spuštanja nego što bi joj bilo po volji, a morat će sletjeti uz vjetar od dvadeset osam čvorova koji joj udara rep, pod uvjetom da joj se kontrolor leta uopće ikada javi. Zbog takvog vjetra u straţnji dio mora se brinuti i zbog spuštanja kroz zračni stup vlastitih turbulencija, ruţno i neugodno, uz ispušne plinove koji će početi ulaziti u kabinu. Bergerica će se ţaliti zbog mirisa, uhvatit će je jedna od njezinih tipičnih glavobolja, u skorije vrijeme više neće ţeljeti putovati s Lucy. Još jedna stvar koju neće raditi zajedno.

"Ovo je namjerno", reče Lucy preko interfona, napetih ruku i nogu, dlanova i stopala čvrsto na upravljačkim polugama, svom snagom obuzdavajući helikopter, tako da je u biti tek nepomično lebdio na desetak metara iznad tla. "Traţit ću njegovo ime i broj."

"Kontrolni toranj nema nikakve veze s time gdje se ostavljaju postolja." Bergeričin glas u Lucynim slušalicama. "Ĉula si ga." Lucy je pozornost bila usmjerila na ono što se događalo s vanjske strane vjetrobranskog stakla. Pogledom je prelazila po tamnim obrisima zrakoplova, zgusnutome mnoštvu letjelica, uočavajući konopce za vezivanje učvršćene za kuke u asfaltu, labavo namotane, dok su pohabani i raspleteni krajevi uţeta lepršali pod njezinim reflektorom

NightSun od dvadeset milijuna svijeća. "Rekao mi je da skrenem na smjer Echo. I točno to sam učinila, ni slučajno se nisam oglušila na njegove upute. Samo me vuče za nos."

"Toranj ima i većih problema od pitanja gdje su parkirana postolja."

"Moţe učiniti što god ţeli."

"Odustani. Nije vrijedno toga." Raskošna punina Bergeričina odlučnog glasa, poput najprofinjenijeg drveta. Prašumskog tvrdog drva, mahagonija, tikovine. Prelijep, ali nepopustljiv, bolan.

"Kad god je on deţuran nešto se događa. Jednostavno ima nešto protiv mene." Lucy je i dalje lebdjela, gledala van, dobro pazila da ne promijeni poloţaj.

"Nije vaţno. Odustani." Ona odvjetnica u Bergerici.

Lucy je imala dojam da je neopravdano optuţuje. Imala je osjećaj da je Bergerica kontrolira i osuđuje, a nije bila sigurna zašto. Isti takav osjećaj imala je i uz tetu. Ĉak i kad je Scarpetta rekla da je ne ţeli ni kontrolirati ni osuđivati, uvijek je u Lucy budila dojam da je kontrolira i osuđuje. Scarpetta i Bergerica gotovo su vršnjakinje, iz posve druge generacije, a Lucy i njih odvaja cijeli jedan sloj civilizacije. Ona to ranije nije smatrala problematičnim, čak je bila posve uvjerena u suprotno. Napokon je pronašla nekoga tko zasluţuje njezino poštovanje, nekoga tko je moćan, uspješan i nikada nije dosadan.

Jaime Berger bila je neodoljiva, kratke tamnosmede kose i prelijepih crta lica, genetski čistokrvna ljepotica koja se brine za sebe i doista izgleda fantastično, te je još i opako pametna.

Lucy je oboţavala sve pojedinosti Bergeričina izgleda, način na koji se kreće, kako se izraţava, oboţavala način na koji se odijeva, njezine kostime od mekog samta i trapera, njezinu politički nekorektnu jebenu bundu. Lucy i dalje nije mogla vjerovati da je napokon dobila što je oduvijek ţeljela, što je oduvijek zamišljala. Nije bilo savršeno. Ni pribliţno savršeno, a njoj nije bilo jasno što se u međuvremenu dogodilo. Nisu bile zajedno još ni cijelu godinu. Posljednjih nekoliko tjedana bilo je upravo uţasno.

Pritisnula je tipku za govor na poluzi ciklične komande i u mikrofon izgovorila: "Helikopter 9LF i dalje čeka."

Nakon podulje stanke začuo se vrlo odrješit i sluţben glas: "Helikopterski poziv, nadglasali su vas. Ponovite zahtjev."

"Helikopter 9LF i dalje čeka", ponovi Lucy otresito i otpusti tipku, pa se obrati Bergerici preko interfona: "Nitko me nije nadglasao. Ĉuješ trenutačno kakav drugi promet?"

Bergerica joj nije odgovorila, a Lucy je nije pogledala, nije gledala nikamo, osim kroz vjetrobransko staklo. Jedna je od dobrih stvari u vezi s letenjem to što ne mora nekoga gledati ako je bijesna ili povrijeđena. Nijedno dobro djelo neće proći nekaţnjeno. Koliko joj je puta to rekao Marino, samo što je on umjesto djela govorio o usluzi. Nijedna usluga neće proći nekaţnjeno, to joj je govorio još otkako je bila klinka i uţasno mu išla na ţivce. Trenutno je imala dojam da joj je on jedini prijatelj. Nevjerojatno. Još ne tako davno htjela mu je metkom prosvirati glavu, baš kao što je učinila i onom njegovu usranom sinu, bjeguncu s Interpolove prioritetne tjeralice, kojeg su traţili zbog ubojstva, a koji je sjedio u naslonjaču, u sobi 511, u hotelu Radisson, u poljskome Szczecinu. Ponekad joj se Rocco Mlađi ukazivao u mislima bez ikakve najave, onako oznojen, uzdrhtao i izbuljenih očiju, prljavih podloţaka za hranu posvuda, zraka smrdljivog zbog toga što se pomokrio. Preklinje. A kad to nije upalilo, nudi mito. Nakon

svega što je učinio neduţnim ljudima, preklinje i moli još jednu priliku, traţi milost ili se pokušava izvući potkupljivanjem.

Nema tog dobrog djela koje će ostati nekaţnjeno, a Lucy nije učinila nikakvo dobro djelo, nije ga kanila učiniti, jer da je pokazala milosrđe i pustila Rocca da preţivi, ovaj bi bio ubio oca murjaka, bio bi to atentat, osveta. Peter Rocco Marino Mlađi bio je promijenio prezime, zvao se Caggiano, koliko je mrzio vlastitog oca, a mali je Rocco, taj izopačeni čovjek, imao određene naloge, precizan hladnokrvni plan prema kojem bi ubio svog starog, Marina, dok bi ovaj bio u redovitom godišnjem ribolovu, gledao svoja posla u brvnari uz jezero Buggs. Tako da izgleda kao provala koja nije završila po planu. Afo, dobro, promisli još jednom, mali Rocco. Kad je Lucy izišla iz tog hotela, dok joj je u ušima još odzvanjalo od praska pištolja, osjećala je jedino olakšanje - no dobro, to ipak nije bilo baš sve. Bilo je tu još nečega o čemu ona i Marino nisu razgovarali. Ona mu je ubila sina, bilo je to diskretno smaknuće koje je izgledalo poput samoubojstva, tajnih operacija, njezina posla, onako kako treba. Ipak, bio je to Marinov sin, njegov jedini potomak, posljednja grana na njegovu obiteljskom stablu, barem koliko je ona znala.

Kontrolor joj se javio: "9LF budi u pripravnosti."

Jebeni jadnik. Lucy je zamišljala kako sjedi u zamračenom prostoru kontrolnog tornja, kako se samozadovoljno i prijezirno smiješi dok je gleda s visine, s najvišeg kata kontrolnog tornja.

"9LF", ponovi ona, a potom se obrati Bergerici: "Isto je učinio i prošli put. Zavitlava me."

"Samo se nemoj uzrujavati."

"Moram dobiti njegov broj telefona. Otkrit ću tko je taj jebeni gad."

"Već se previše uzrujavaš."

"Nadam se samo da mi nisu izgubili auto ili s njim nešto izvodili."

"Toranj nema veze s parkiralištem."

"Nadam se da imaš određeni utjecaj na prometnu policiju. Vozit ću daleko iznad ograničenja", reče Lucy. "Ne smijemo kasniti."

"Ovo nije bila dobra ideja. To smo trebale učiniti nekom drugom prilikom."

"Nekom drugom prilikom ne bi bio tvoj rođendan", reče Lucy.

Nije si namjeravala dopustiti da osjeti bolan ubod, pogotovo sada kada je odrţavala gotovo devedesetpostotni moment sile, dok joj je vjetar postranično zanosio rep, pokušavao ga okrenuti, dok ga je ona odrţavala u stalnom poloţaju pedalama, sitne prilagodbe obavljajući glavnim upravljačkim polugama: cikličkom i kolektivnom komandom. Bergerica je to priznala, rekla je istinu: nije ţeljela za rođendan ići u Vermont. Iako Lucy to nipošto nije trebalo ponavljati, za ime svijeta. Bila je sama ispred vatre, promatrala svjetla Stowea, gledala snijeg, a Bergerica je jednako tako mogla biti i u Meksiku, koliko je bila udaljena i zaokupljena. Kao šefica Odjela za seksualne delikte u Uredu javnog tuţitelja okruga New York nadgledala je nešto za što bi se uvijek pokazalo da su najsvirepiji slučajevi u svih pet gradskih općina, a već nekoliko sati nakon nestanka Hanne Starr pretpostavljalo se da je i ona ţrtva nekih mutnih radnji, vrlo lako moguće spolnog delikta. Nakon tri tjedna kopanja Bergerica je imala bitno drukčiju teoriju - zahvaljujući Lucy i njezinim forenzičarskim sposobnostima u računalnome svijetu. Što je Lucy za to dobila? Bergerica gotovo i nije uspijevala razmišljati ni o čemu

drugome. A onda je još morala umrijeti i ona dţogerica. Izlet koji je Lucy kao iznenađenje spremala mjesecima bio je sjeban. Još jedna kazna za dobro djelo.

S druge strane Lucy je, sa svojim vlastitim preokupacijama i emocijama, uspijevala pijuckati jedan grand eru Chablis uz ognjište, dok se istovremeno neprimjetno bavila vlastitim tamnim mislima, vrlo mračnim i zasjenjenim mislima, mislima prepunima straha, mislima posvećenima pogreškama koje je počinila - osobito pogreškama u vezi s Hannom Starr. Lucy si to nije mogla oprostiti i nije se iz toga mogla izvući, toliko bijesna i prepuna mrţnje da je to bilo poput mučnine i bolesti, poput kroničnog umora ili mioneuralgije, koja kod nje u svakom trenutku izaziva jad. Ali nije ništa otkrila. Bergerica nije ništa znala, nikako nije mogla ni pojmiti, što sve kuha u Lucy. Godine rada u dubokoj tajnosti za FBI i ATF, kao i paravojne i privatne istrage, dovele su do toga da je pomno nadzirala sve što odaje i što zadrţava za sebe, da je morala biti pod besprijekornim nadzorom kad su i najmanji tik lica ili gesta mogli upropastiti slučaj ili je usmrtiti.

Objektivno gledano, i etički, nije trebala pristati raditi forenzičnu računalnu analizu u slučaju Hanne Starr, a tek sad bi se vraški sigurno trebala povući, ali to nije kanila učiniti, znajući što je Hannah hotimice učinila. Upravo je Lucy trebala paziti na takvu grotesku. Ona je imala i osobnu povijest povezanu s Hannom Starr, priču daleko razorniju nego što je i zamišljala prije nego što je počela pretraţivati i rekonstruirati elektroničke datoteke te paţene i maţene kučke, kao i elektroničku poštu, te je danima sjedila i gledala kako njezin ljubavnik i suprug, Bobby, i dalje šalje elektroničke poruke. Sto je više otkrivala, to je Lucy osjećala više prijezira, više pravičnoga gnjeva. Sada neće odustati i na to je nitko ne moţe natjerati.

Lebdjela je iznad ţute linije za čekanje, slušala kako kontrolor navodi nekog sirotog pilota Hawkera na sve moguće strane. Što je zapravo svim tim ljudima? Kad je ekonomska situacija doţivjela strmoglavi pad, kad se činilo da se svijet raspada, Lucy je nekako mislila da će se ljudi moţda ponašati bolje, kao nakon 11. rujna. Ako ništa drugo, čovjek se prestraši i kod njega se aktivira mehanizam za preţivljavanje. Izgledi za preţivljavanje bolji su kad ste uljudni i ne činite sve da nekoga uzrujate, osim ako se na taj način moţe postići nešto opipljivo. A ništa opipljivo nije se moglo steći time što je onaj šupak od kontrolora zračnog prometa radio Lucy i drugim pilotima, a to je činio jer je gore na svome tornju anoniman, ta prokleta kukavica. Bila bi se najradije suočila s njim, otišla pješice do tornja i pritisnula tipku interfona ispred zaključanih ulaznih vrata. Netko bi je već pustio unutra. Ljudi u tornju vraški dobro znaju tko je. Kriste presveti, rekla je samoj sebi. Smiri se. Ako ništa drugo, nemaš vremena.

Nakon što sleti i ugasi motor, neće puniti gorivo. Neće čekati cisternu. To bi potrajalo cijelu vječnost, a cisterna, kako se stvari razvijaju, moţda nikad ne bi ni došla do nje. Zaključat će helikopter, uskočiti u auto i odjuriti na Manhattan. Ne bude li novih kašnjenja, u Villageu bi, u njezinu prostranom stanu, preuređenome skladištu, trebale biti najkasnije u pola dva. A to je samo malo prije razgovora zakazanog za dva ujutro, za koji im se više nikada neće pruţiti prilika - razgovora koji bi mogao dovesti do Hanne Starr, čiji je nestanak poticao morbidnu maštu javnosti još od uoči Dana zahvalnosti, kad je navodno posljednji put viđena, dok je ulazila u onaj ţuti taksi u Ulici Barrow. Što je bilo najironičnije, samo nekoliko ulica od Lucyna stana, istaknula je više puta Bergerica. "A ti si te večeri bila kod kuće. Vraški je velika šteta što nisi ništa vidjela."

"Helikopter 9LF", rekao je kontrolor preko radioveze. "Moţete nastaviti prema rampi.

Slijećete na vlastitu odgovornost. Ako ne poznajete aerodrom, morate nas izvijestiti."

"9LF", rekla je Lucy, posve bezbojnim glasom, onako kako je zvučala prije nego bi nekoga ukokala ili zaprijetila da će to učiniti. Pomaknula je helikopter nekoliko metara naprijed.

Lebdeći, pribliţila se rampi, okomito se spustila i tako se našla na svome postolju, platformi na kotačima između helikoptera Robinson koji ju je podsjećao na vretence i mlaznog Gulfstreama koji ju je podsjećao na Hannu Starr. Vjetar je zahvatio rep, a ispušni plinovi počeli su ispunjavati kabinu.

"Ne poznajem?" Lucy je smanjila gas i isključila zvučno upozorenje za mali broj okretaja.

"Ja ne poznajem? Jesi čula? Ţeli pokazati da sam usrano loš pilot."

Bergerica je šutjela, miris ispuha sve je više jačao.

"Sad to radi svaki prokleti put." Lucy je podignula ruku i pritisnula nekoliko prekidača iznad glave. "Ţalim zbog ispušnih plinova. Je li ti dobro? Izdrţi još dvije minute. Stvarno mi je ţao." Mora se nekako suočiti s kontrolorom. Ne smije mu dopustiti da se nekaţnjeno izvuče.

Bergerica je skinula slušalice i otvorila prozor sa svoje strane, te mu pribliţila lice koliko je god to bilo moguće.

"Uz otvoreni je prozor samo još gore", podsjeti je Lucy. Trebala bi pješice otići do tornja, uspeti se dizalom do vrha, pa mu dati jezikovu juhu ondje, pred svim kolegama.

Gledala je kako na digitalnome satu promiču sekunde, još samo pedesetak. Nervoza i bijes u njoj samo su jačali. Doznat će ime tog prokletog kontrolora i srediti ga. Što je ona ikada učinila, bilo njemu bilo nekome drugom tko ondje radi, osim što je uvijek pokazivala poštovanje i nije zabadala nos u tuđe stvari, davala dobre napojnice i plaćala sve pristojbe? Još trideset jedna sekunda. Nije znala kako se tip zove. Nije ga poznavala. U radijskoj komunikaciji uvijek je bila krajnje profesionalna, koliko god on bio neuljudan, a on je uvijek prema svima bio neuljudan. U redu. Ţeli li rat, dobit će ga. Isuse Kriste. Nema pojma na koga se namjerio.

Lucy je radiovezom pozvala toranj, a javio joj se isti onaj kontrolor.

"Traţim broj telefona vašeg nadređenog", reče Lucy.

Dao joj je broj, jer nije imao izbora. Pravila Savezne uprave za zračni promet. Ona je zapisala broj na papir na podlošku u krilu. Nek se brine. Nek se preznojava. Radiovezom pozvala je aerodromsku servisnu sluţbu i zatraţila da joj izvezu auto, a helikopter odvuku u hangar. Pitala se hoće li iduće neugodno iznenađenje biti neko oštećenje na njezinu Ferrariju.

Moţda se onaj kontrolor pobrinuo i za to. Smanjila je gas i posljednji put utišala zvučno upozorenje. Skinula je slušalice i objesila ih na za to predviđenu kuku.

"Izlazim", rekla je Bergerica u mračnoj kabini ispunjenoj smradom. "Ne moraš ni s kim zapodijevati svađu."

Lucy je podignula ruku prema kočnici rotora i povukla je. "Ĉekaj dok zaustavim elise. Sjeti se da smo na platformi, a ne na tlu. To nemoj zaboraviti pri izlasku. Još samo koja sekunda."

Bergerica je otkopčala pojas učvršćen na četiri mjesta dok je Lucy dovršavala gašenje svih uređaja. Dobro pazeći na to da kompresorska brzina bude na nuli, isključila je prekidač akumulatora. Izišle su, a Lucy je uzela njihove torbe i zaključala letjelicu. Bergerica nije čekala, nego se uputila prema servisnoj zgradi, brzo prolazeći među letjelicama, zaobilazeći kabele i uţad, kao i cisternu s gorivom. Ta vitka pojava u bundi od nerca brzo se udaljavala, da bi na

koncu i nestala. Lucy je dobro znala kako to ide. Bergerica će odjuriti u ţenski toalet, progutati četiri Advila ili jedan Zomig , te se umiti hladnom vodom. U drukčijim okolnostima, u tom trenutku ne bi ušla u automobil, nego bi si pruţila priliku da se malo oporavi, da prošeće svjeţim zrakom. Ali za to nije bilo vremena.

Ne dođu li u Lucyn stan do dva, Hap Judd će se prestrašiti, nestati i više se nikada neće javiti Bergerici. On nije od ljudi koji trpe raznorazne izgovore, zaključit će da je izlika tek trik. Da mu je netko smjestio, da su paparazzi iza ugla, upravo će tako razmišljati, jer je prokleto paranoičan i prokleto kriv. Odbit će ih. Angaţirat će odvjetnika, a čak će mu i najgluplji odvjetnik reći da ništa ne govori. Tako će ostati bez traga koji ima najveći potencijal. Hannu Starr neće pronaći, ni ubrzo, ni ikada, a zasluţila je da je pronađu, radi istine i pravde - ne njezine pravde. Ona nije zavrijedila nešto što je uskraćivala svima ostalima. Kakva lakrdija.

Javnost nema pojma. Cijeli ju jebeni svijet ţali.

Lucy je nikada nije ţalila, ali do prije tri tjedna nije točno znala što prema njoj osjeća. U vrijeme kad je objavljeno da je Hannah nestala, Lucy je bila bolno svjesna štete koju ta ţena moţe prouzročiti i koju je zapravo već prouzročila, samo što tada nije uvidjela da je to bilo namjerno. Sve je pripisala nesreći, trţištu, gospodarstvu u raspadu te površnim savjetima površne osobe, usluzi koja je izazvala kaznu, ali ničemu unaprijed osmišljenome ili zlobnome.

Bilo je to pogrešno. Pogrešno. Pogrešno. Hannah Starr bila je izopačena. Bila je zla. Da se Lucy barem više oslonila na instinkt, jer predosjećaj u trenutku kad je nasamo upoznala Hannu na Floridi nije bio dobar, ni pribliţno dobar, to je sada shvatila. I premda je Hannah bila uljudna i draga, gotovo otvoreno očijukala, bilo je tu još nečega. Lucy je to shvatila sada, jer to nije ţeljela shvatiti tada.

Moţda je stvar bila u tome kako je Hannah promatrala ultrasnaţne glisere koji su jurili ispred obale, odvratno bučne pod balkonom njihova raskošnog stana u North Miami Beachu, toliko glasne da je Lucy jedva čula i samu sebe. Pohlepa, bestidna pohlepa. I sklonost nadmetanju.

"Sigurna sam da negdje imaš spremljeno i neko takvo plovilo." Hannin glas, promukao, poţudan kao model 46 Rider XP, sa stepenastom oplatom, unutarnjim motorima od po najmanje devedeset pet KS, dok juri prema pučini, i zvuči poput Harleyja pod punim gasom ako ti je glava kraj ispušnih cijevi Screamin' Eagle.

"Mene ne zanimaju gliseri." Lucy ih je, zapravo, mrzila.

"Ma nema šanse. Uza sve te tvoje sprave i uređaje? Sjećam se kako si slinila za autima moga oca. Jedino je tebi ikada dopustio da voziš njegov Enzo. Nisam mogla vjerovati. Bila si tek klinka. Nekako mislim da je gliser za utrke baš prava stvar za tebe."

"Ni slučajno."

"A mislila sam da te poznajem."

"Ne bi me odvezli do mjesta do kojih trebam stići, osim ako u tajnome ţivotu dostavljam drogu za račun ruske mafije."

"Tajni ţivot? Pričaj", rekla je tada Hannah.

"Nemam ga."

"Boţe, pogledaj samo kako juri." Još jedan gliser za sobom je ostavljao široku čipkastu bijelu brazdu, grmeći i jureći u zaljev iz kanala, ispod mosta, prema Atlantiku. "Još jedna moja ambicija. Da ga jednog dana imam. Ne tajni ţivot, nego takav gliser."

"Budeš li ga imala, bit će ti bolje da ja za to ne doznam. Pritom ne mislim na glisere."

"Ništa od toga, srce. Moj je ţivot otvorena knjiga." Hannin dijamantni prsten u stilu art decoa bljesnuo je na suncu kad je dlanove poloţila na ogradu balkona, zagledana u svijetlu zelenkastoplavu vodu i blijedoplavo nebo, te dugačak pojas ţutobijele obale načičkane sklopljenim suncobranima koji su izgledali poput lizalica na štapiću, te raskošnih palma čije je lišće na vanjskim rubovima ţutjelo.

Lucy se prisjetila kako je pomislila da Hannah izgleda kao da je ispala iz neke reklame za ultraluksuzni hotel ili turističko odredište, u svilenom Ungaru, onako prelijepa i plavokosa, uz tek toliko kilograma da bude seksi i tek toliko godina da bude uvjerljiva u ulozi velike financijašice. Savršena četrdesetogodišnjakinja, jedna od onih rijetkih osoba koje običnost nije ni dotaknula, koja nije upoznala probleme niti nešto ruţno, netko od onih koje je Lucy uvijek izbjegavala na raskošnim večerama i zabavama koje je organizirao Rupe Starr, njezin otac. Ĉinilo se da Hannah nije u stanju izvesti nikakav zločin, ako ni zbog čega drugog, onda i zbog toga što se nije morala nositi ni sa čim tako nesređenim kao što su ţivot u laţi i bezočne krade.

Lucy je pogrešno protumačila Hanninu otvorenu knjigu, u to nije bilo sumnje, toliko pogrešno da je to dovelo do nemjerljive štete. Zbog Hannine male usluge izgubila je deveteroznamenkasti iznos. Jedna laţ neizbjeţno vodi do druge, a Lucy sada ţivi u jednoj laţi, iako ima i vlastitu definiciju laganja. Nešto nije doslovce laţ ako je krajnji ishod istina.

Zastala je oko sredine prilazne rampe, sa svog BlackBerryja pokušala dobiti Marina. On bi sada trebao raditi na nadzoru, provjeravati gdje je Hap Judd, dobro paziti na to da se ne odluči dati petama vjetra nakon onog usranog okolišanja u vezi sa sastankom u sitnim jutarnjim satima jer ne ţeli da ga prepoznaju. Ne ţeli ništa na šestoj stranici Posta i širom interneta.

Moţda je na to trebao misliti prije nego što je otkantao ljude poput Jaime Berger kad je tri tjedna ranije prvi put pokušala doći do njega. Moţda je trebao jednostavno razmišljati prije nego što se izbrbljao pred neznancem koji je, zamislite samo, igrom slučaja Lucyn prijatelj, doušnik.

"Ti si?" Marinov glas u njezinoj beţičnoj slušalici prislonjenoj na vilicu. "Već me počela brinuti mogućnost da si odlučila posjetiti Johna Denvera ."

Lucy se nije nasmijala, nije se čak ni nasmiješila. Nikad se nije šalila u vezi s poginulima u nesrećama. Nesrećama zrakoplova, helikoptera, motocikala, automobila, space-shuttlea. Ni najmanje smiješno.

"Mailom sam ti poslao MapQuest", reče Marino kad je nastavila hodati, prebacujući prtljagu preko ramena. "Znam da onaj tvoj trkaći auto nema GPS." "Zašto bi mi, dovraga, trebao GPS da pronađem put do kuće?"

"Zbog zatvorenih prometnica, preusmjerenog prometa, zbog one male situacije koju nisam htio spominjati dok si upravljala tom svojom malom smrtonosnom zamkom. Osim toga imaš i prtljagu." Mislio je na Bergericu, svoju šeficu. "Da se izgubiš ili zadrţiš, pa ne stigneš na dogovor u dva ujutro... što misliš, tko bi bio kriv? Šizit će već i kad shvati da ne dolazim."

"Ne dolaziš? Još bolje", reče Lucy.

Ona je od njega bila traţila samo da se ne ţuri, da zakasni trideset-četrdeset minuta, kako bi ona imala priliku izvući nešto od Hapa Judda. Kad bi Marino ondje sjedio od samog početka ne bi mogla manevrirati razgovorom onako kako bi ţeljela, a priţeljkivala je dekonstrukciju.

Lucy je imala poseban dar za ispitivanje, a kanila je otkriti to što je ţeljela doznati, kako bi se mogla pobrinuti za određene stvari.

"Pratiš vijesti?" upita Marino.

"Usputno, prilikom popunjavanja goriva. Znamo ono što se razvlači po cijelom internetu o povezanosti sa ţutim taksijem, one stvari o Hanni i onoj dţogerici." Pretpostavila je da on misli na to.

"Pretpostavljam da ne pratiš OEM ."

"Nema šanse. Nemam vremena. Dvaput su me preusmjerili. Na jednom aerodromu nisu imali Jet-A , drugi nije bio očišćen od snijega. Što se zbiva?"

"Pošiljka s oznakama FedExa ostavljena u zgradi tvoje tete. S njom je sve u redu, ali trebala bi je nazvati."

"Pošiljka iz FedExa? O čemu pričaš?" Lucy se zaustavila.

"Ne znamo što je u paketu. Moţda ima neke veze s jednom Bentonovom pacijenticom.

Nekom luđakinjom koja je Doktorici ostavila boţični dar. Djedovim saonicama morali su ga prebaciti u Rodman's Neck. Prije nepunih sat vremena, ide ravno prema vama, na Cross Bronx Expressway, koji ćete prelaziti na putu iz White Plainsa, zato sam ti i poslao kartu. Za svaki slučaj usmjerio sam vas daleko na istok od Bronxa."

"Sranje. S kime od pirotehničara si komunicirao? Ja ću razgovarati s kim god treba." Šesta postaja, gdje je bilo sjedište pirotehničkog odjela, nalazila se u Villageu, u blizini Lucyna stana. Poznavala je nekoliko tehničara.

"Hvala, specijalna agentice iz ATF-a, ali sve je riješeno. NYPD će se nekako snaći i bez tebe. Radim sve što treba, budi bez brige. Doktorica će ti sve ispričati. S njom je sve u redu. Ta ista Bentonova luđakinja mogla bi biti povezana s Hollywoodom." Marinov sarkastični nadimak za Hapa Judda. "Provjerit ću na RTCC-u. Ali moţda bi trebalo potaknuti tu temu. Zove se Dodie Hodge. Psihijatrijska pacijentica u McLean'su."

"Zašto bi ga ona znala?" Lucy je ponovno počela hodati.

"Moţda više nešto što si je umislila, nekakva halucinacija, je li tako? Ali s obzirom na taj incident u zgradi tvoje tete, moţda bi Hollywoodu trebala postaviti pitanje o njoj. Ja ću vjerojatno cijelu noć biti u RTCC-u. Objasni šefici." Mislio je na Bergericu. "Ne ţelim da se naljuti na mene. Ali ovo je vaţno. Doći ću do nekog rješenja prije nego što se dogodi nešto još gore."

"Gdje si ti? U TriBeCi ?" Lucy je vijugala medu krilima, pazeći na produţetke vršaka koji su stršali poput leđnih peraja i komunikacijskih antena koje su čovjeku mogle iskopati oko.

Jednom je gledala kako se neki pilot zabio u spušteno zakrilce dok je pio kavu i telefonirao i kako mu se lubanja od udarca rastvorila.

"Prije nekoliko minuta prošao sam kraj Hollywoodova stana, dok sam išao prema centru.

Izgleda da je kod kuće. To je dobra vijest. Moţda se ipak pojavi", reče Marino.

"Trebao bi ga pratiti, pobrinuti se za to da svakako dođe. Tako smo se bili dogovorili."

Lucy nije mogla podnijeti pomisao da nešto što treba odraditi ovisi o drugima. Prokleto

nevrijeme. Da je doputovala ranije, osobno bi pratila Hapa Judda i pobrinula se za to da dođe na dogovoreni sastanak.

"Trenutačno imam vaţnijih stvari od praćenja nekakvog perverznjaka koji misli da je novi James Dean. Nazovi ako vas skrenu ili ako se negdje izgubiš, Amelia Earhart."

Lucy je prekinula vezu i ubrzala korak, već razmišljajući o tome da bi mogla nazvati tetu, no onda se sjetila broja koji je bila zapisala u blok s podloškom u krilu. Moţda bi šefa sluţbe trebala nazvati prije nego što napusti aerodrom. Moţda bi bilo bolje pričekati do sutra i nazvati voditelja kontrole zračnog prometa ili, još bolje, podnijeti prigovor Saveznoj upravi za zračni promet, pa oni tipa pošalju na tečaj ponavljanja gradiva. U sebi je kiptjela dok je razmišljala o tome što je sve izgovorio preko frekvencije tornja, tako da su ga svi na toj frekvenciji čuli kako je optuţuje da je nesposobna pilotkinja, koja ne zna doći na aerodrom s kojeg polijeće i na koji slijeće nekoliko puta tjedno.

Ondje u hangaru drţi i helikopter i mlazni Citation X, za ime svijeta. Moţda njega motivira upravo to. Moţda je ţeli spustiti za stupanj-dva, utrljati joj sol na ranu, jer je čuo određene glasine ili došao do određenih pretpostavki u vezi s time što joj se dogodilo tijekom onoga što su svi nazivali najvećim financijskim krahom još od tridesetih godina 20. stoljeća. Samo što najveću štetu njoj nije izazvao Wall Street. Najviše joj je naškodila Hannah Starr. Usluga, dar za koji je njezin otac, Rupe, htio da ga Lucy dobije. Gesta za rastanak. Dok je Hannah hodala s Bobbyjem, slušala je samo o tome. Lucy ovo i Lucy ono.

"Smatrao te Einsteinom. Zgodnim Einsteinom, ali malo muškobanjastim. Oboţavao te", rekla je Hannah Lucy, prije nepunih pola godine.

Bilo da je samo bila zavodljiva, ili da ju je ismijavala, Lucy nije znala odrediti što Hannah ţeli reći, što zna ili što pretpostavlja. Rupe je poznavao činjenice u vezi s Lucynim ţivotom, to je barem bilo prokleto sigurno. Tanke naočale sa zlatnim okvirom, paperjasta sijeda kosa i mutnoplave oči, sićušni muškarac u skladnim odijelima, iskren koliko i pametan i pronicav. Ţivo mu se fućka tko uvlači ruku u Lucyne gaćice, pod uvjetom da joj nitko ne uvlači ruke u dţepove, pod uvjetom da je to ne stoji ništa u vaţnim stvarima. Bilo mu je jasno zašto ţene vole ţene jer je i on sam volio ţene, govorio da je i on sam moţda lezbijka jer bi, da je ţena, ţelio ţene. Što je onda uopće itko? Stvar je u tome što ti je u srcu, običavao je reći. I uvijek se smiješio. Bio je to ljubazan i pristojan čovjek. Otac kakvog Lucy nikada nije imala. Kad je prošlog svibnja umro za vrijeme poslovnog putovanja u Georgiju, od infekcije salmonelom koja ga je pokosila poput parnog valjka, Lucy nije mogla vjerovati, ostala je izbezumljena i izvan sebe. Kako je moguće da je čovjeka poput Rupea pokosila papričica jalapeno? Ovisi li ţivot tek o jebenoj odluci o tome da čovjek naruči nachose?

"Uţasno nam nedostaje. Bio mi je mentor i najbolji kompić." Prošlog lipnja. Hannah na svome balkonu, dok je gledala kako uz grmljavinu promiču gliseri vrijedni milijun dolara. "U njegovim si očima postigla mnogo, u mojima moţeš još više."

Lucy joj je zahvalila, više puta rekla da od toga neće biti ništa. Jednostavno nije bila spremna samo tako cijeli ulagački portfelj povjeriti Hanni Starr. Ni slučajno, jebote, rekla joj je Lucy uljudno. Barem je u tome poslušala instinkt, no trebala je paziti i na to što je osjećala u vezi s uslugom. Nemoj. Ali Lucy se ipak upustila u to. Moţda je stvar bila u njezinoj potrebi za tim da ostavi snaţan dojam na Hannu, budući da je Lucy naslutila konkurenciju. Moţda je stvar

bila u njezinoj rani, u rani u koju je Hannah ugurala prst jer je bila dovoljno lukava da to spozna.

Lucy je u djetinjstvu napustio otac. a sada, kao odrasla osoba, nije ţeljela da je napusti Rupe.

On se od prvog dana brinuo za njezine financije i u svakom se trenutku ponašao isključivo časno, a bilo mu je stalo do nje. Bio joj je prijatelj. Sigurno joj je htio priskrbiti nešto posebno u trenutku svog odlaska s ovoga svijeta jer mu je ona bila toliko osobita.

"Savjet koji bi ti bio dao, samo da je dovoljno poţivio..." rekla je Hannah, ovlaš dodirujući Lucyne prste u trenutku kad joj je dodala posjetnicu, s izvjeţbanim raskošnim švrakopisom na poleđini: Bay Bridge Finance i telefonskim brojem.

"Bila si mu gotovo poput kćeri i natjerao me da obećam da ću se brinuti za tebe", rekla joj je tada Hannah.

Kako je uopće mogao obećati takvo što? Lucy je to shvatila prekasno. Prebrzo se razbolio, Hannah ga nije ni vidjela, niti je s njim razgovarala prije nego što je preminuo u Atlanti.

Lucy se to nije upitala prije nego što je izgubila deveteroznamenkasti iznos, a sada je bila uvjerena da se u priči moralo raditi još o nečemu, a ne samo o značajnome profitu koji je Hannah zacijelo izvukla zahvaljujući tome što je bogataše usmjerila prema pravome pokolju. Ţeljela je uvrijediti Lucy iz čistog zadovoljstva, tako da je osakati, da je oslabi.

Kontrolor zračnog prometa nikako nije mogao znati ništa o tome što se dogodilo s Lucynim imetkom, nije mogao znati baš ništa o njezinim gubicima i poniţenju. Ona je samo pretjerano tjeskobna i budna, neumjereno iracionalna, patološki, rekla bi Bergerica, gadno neraspoloţena zbog iznenađenja koje je planirala mjesecima i koje se izjalovilo, zbog tog vikenda tijekom kojeg je Bergerica bila odsutna i nedostupna, razdraţljiva, te ju je odbijala na sve moguće vaţne načine. Bergerica ju je ignorirala u kući i kad je Lucy izlazila iz nje, a u helikopteru se situacija nije ni najmanje poboljšala. Tijekom prve polovice leta nije uopće spominjala ništa od osobnih tema, a onda je tijekom druge polovice putovanja slala SMS-ove s mobitela u helikopteru, zbog Carley Crispin i ţutih taksija i tko zna čega još sve ne, a svaka od tih uvreda neizravno je vodila do iste proklete teme: Hanne. Ona je bila posve preuzela Bergeričin ţivot i Lucy oduzela još nešto, ovaj put nešto neprocjenjivo vrijedno.

Lucy je načas pogledala prema kontrolnome tornju, čiji je najviši dio, obloţen staklom, blistao poput kakva svjetionika, te je zamišljala onog kontrolora, neprijatelja koji sjedi pred radarskim zaslonom, zagledan u točkice i šifre koje su predstavljale stvarne ljude u stvarnim letjelicama, od kojih su svi davali sve od sebe ne bi li sigurno sletjeli na odredište, dok je on izvikivao zapovijedi i uvrede. Malo govno. Morala bi se suočiti s njim. S nekim će se svakako suočiti.

"Onda, tko je izvukao moju platformu i okrenuo je niz vjetar?" upitala je prvog pripadnika osoblja servisne sluţbe na aerodromu na kojeg je naletjela.

"Sigurni ste?" Bio je to neki mršavi, pristavi klinac u prevelikom podstavljenom kombinezonu, koji je u dţepovima radne jakne Dickies imao signalne štapove.

"Jesam li sigurna?" ponovila je ona, kao da ga nije dobro čula.

"Hoćete pitati mog šefa?"

"Ne, ne ţelim pitati tvog šefa. Ovo je treći put u dva tjedna da ovdje slijećem s vjetrom u rep, F. J. Reed." Pročitala je ime na njegovoj identifikacijskoj pločici. "Znaš što to znači? Znači

da onaj tko ga izvlači iz hangara, tko god to bio, moje postolje okreće tako da je kuka za vuču okrenuta pogrešno - točno niz vjetar, tako da slijećem s vjetrom u rep."

"Nisam ja. Ja nikad ne bih nešto orijentetirao niz vjetar."

"Nema tetiranja."

"Molim?!?"

"Orijent. Kao Daleki istok. Orijentirati", reče Lucy. "Znaš li ti išta o aerodinamici, F. J. Reed? Zrakoplovi, a to se odnosi i na helikoptere, slijeću i polijeću u vjetar, a ne s vjetrom u dupe. I postranični je vjetar koma. Zašto? Jer je brzina vjetra jednaka razlici brzine leta u odnosu na zrak i brzine leta u odnosu na tlo, a smjer vjetra mijenja putanju leta, često moţe sjebati prilazni kut napada. Kad pri polijetanju ne ideš u vjetar, teško je doseći translacijski uzgon. Kad slijećeš, moţeš ući u turbulenciju koju si sam izazvao, moţeš se jebeno srušiti. S kojim sam kontrolorom razgovarala? Znaš dečke u tornju, zar ne, F. J. Reed?"

"Zapravo ne znam nikoga u tornju."

"Zbilja?"

"Tako je, gospođo. Vi ste crni helikopter s infracrvenim uređajima i jakim reflektorima.

Pomalo podsjeća na helikopter Domovinske sigurnosti. Ali znao bih da ste u toj sluţbi. Znamo tko dolazi na o aerodrom i odlazi s njega."

Lucy je u to bila posve uvjerena. On je taj idiot koji je izvukao njezinu platformu i namjerno je okrenuo niz vjetar, jer ga je tako uputio onaj kreten iz tornja ili ga u najmanju ruku poticao na to da se namjeri na nju, da je ismije, da je ponizi i omalovaţi.

"Hvala. Rekao si mi sve što me zanima", reče ona.

Počela se udaljavati bijesnim korakom kad se Bergerica pojavi iz ţenskog toaleta, zakopčavajući bundu od nerca. Lucy je jasno vidjela da se bila umila, da se osvjeţila velikim količinama hladne vode. Bergerici nije trebalo mnogo da je obuzmu, kako ih je zvala "bolesne glavobolje", koje je Lucy nazivala migrenama. Njih dvije napustile su servisnu zgradu i ušle u 599GTB. Dvanaestcilindrični motor grmio je dok je Lucy baterijskom svjetiljkom Surefire pretraţila sjajnom bojom Rosso Barchetta, tamnocrvenom bojom skupogacrnog vina, traţeći i najmanju nepravilnost, najsitniji znak koji joj pokazao da se s njezinim superdvosjedom od 611 konjskih snaga događalo nešto što se nije trebalo događati. Provjerila je specijal gume i pogledala u prtljaţnik, kamo je zatim sloţila prtljagu. Potom je sjela za upravljač od karbonskih vlakana i pogledala ploču sa instrumentima, provjeravajući kilometraţu, provjeravajući radijsku postaju, bit će im bolje da je još na postaji na kojoj je ona ostavila radio, te tako provjeravala da nitko nije uţivao u voţnji Ferrarija dok nje i Bergerice nije bilo, odnosno, kako se Bergerica izraz dok su bile "zaglavile u Stoweu". Lucy se sjetila e-maila koji joj joj poslao Marino, ali ga nije potraţila. Ne treba joj njegova pomoć s navigacijom, bez obzira na moguća preusmjeravanja prometa j zatvorene ceste. Trebala bi nazvati tetu.

"Nisam ga riješila", reče Bergerica, jasnog i draţesnog profila gotovo potpunoj tami.

"Neka se samo nada da ga ja neću riješiti", reče Lucy, pa ubaci u prvu brzinu.

"Mislim na napojnicu. Nisam dala napojnicu onom radniku."

"Ništa od napojnica. Nešto nije kako treba. Dok to ne prokuţim, više neću biti ljubazna.

Kako ti je?"

"Dobro mi je."

"Marino kaţe da je netko, neka bivša Bentonova psihijatrijska pacijentica, ostavila neku pošiljku u zgradi moje tete. Morali su pozvati pirotehničare. Paket je sada u Rodman's Necku", reče Lucy.

"Zato ja nikad ne idem na odmor. Malo se maknem i vidi što se sve događa."

"Zove se Dodie Hodge, a Marino kaţe da je moţda nekako povezana s Hapom Juddom.

Potraţit će je u RTCC-u."

"Naišla si na nešto o njoj?" upita Bergerica. "Uza sva ta pretraţivanja podataka koja si obavila, nekako mislim da bi mogla znati ako nešto postoji."

"Nije mi poznato ime", reče Lucy. "O njoj bismo trebali pitati Hapa, doznati kako je zna i zna li je uopće. Zbilja mi se ne sviđa to što se sada čini da je taj šupak povezan s nekim tko je moţda ostavio paket namijenjen mojoj teti."

"Prerano je za takve zaključke."

"Marino je do grla među aligatorima. Rekao mi je da ti to prenesem."

"A time točno ţeli reći...?"

"Samo mi je rekao da ti kaţem da mora srediti puno stvari. Zvučao je dosta izbezumljeno", reče Lucy.

Vratila je mjenjač u treću nakon što je za točno tri sekunde dosegla stotku. Samo polagano na prilaznoj cesti i obuzdaj konje na autocesti 120. I u polusnu moţeš voziti 160 Parkwayem. Nije kanila reći Bergerici da Marino neće doći na razgovor.

"Uspori", prigovori joj Bergerica.

"Dobijesa. Rekla sam teti Kay što mislim o nastupu uţivo na televiziji." U zavoje i skretanja ulazila je kao da ih ţeli preletjeti, kao da je manettino namješten na poloţaj za utrke, a servouređaj isključen. "Isto što brine i tebe. Ako si uţivo na televiziji, ljudi znaju gdje si. Bilo je očito da je večeras u gradu, a mnogo je načina na koje ljudima moţemo oteţati da joj rade takva sranja. Morala bi vraški oteţati svima da joj rade takva sranja."

"Nemojmo kriviti ţrtvu. Nije Kay kriva."

"Više puta rekla sam joj da se kloni jebene Carley Crispin." LUCY je dugim svjetlima upozorila nekog praznoglavca koji se vukao pred njom, zatim projurila kraj njega, bacajući mu pijesak u oči.

"Nije ona kriva. Misli da pomaţe", reče Bergerica. "Sam Bog zna koliko posvuda ima smeća. To osobito vrijedi za članove porote. Svi su stručnjaci. Polagano ali sigurno pametni ljudi poput Kay moraju ispraviti nepravdu. Svi mi to moramo činiti."

"Pomagati Carley. Teta Kay vjerojatno pomaţe isključivo njoj. A s takvom se osobom ništa ne moţe ispraviti. Očito. I pogledaj što se upravo dogodilo. Vidjet ćemo koliko će ljudi još ujutro traţiti taksi."

"Zašto si toliko nepopustljiva prema njoj?"

Lucy je samo jurila i nije odgovarala.

"Moţda iz istog razloga zbog kojeg si nepopustljiva prema meni, reče Bergerica, gledajući ravno naprijed.

"A koji bi to mogao biti razlog? Viđam te... koliko...? Dvije večeri tjedno? Ţao mi je što ti je rođendan bio tako uţasan."

"Svi su mi uţasni, svi redom", reče Bergerica, tonom kojim je obično pokušavala umanjiti napetost. "Pričekaj samo da napuniš četrdeset. I tebi će rođendani biti uţasni."

"Nisam mislila na to."

"Znam na što si mislila."

Lucy je još više ubrzala.

"Pretpostavljam da je Marino sada na putu do tvog stana...?" upita Bergerica.

"Rekao je da će moţda malo zakasniti." Jedna od onih laţi koje nisu prava laţ.

"Nemam dobar predosjećaj." Bergerica je razmišljala o Hanni Starr, o Hapu Juddu.

Obuzeta, opsjednuta, ali ne mislima o Lucy. Koliko je god Bergerica uvjeravala, koliko se god ispričavala, stvari su se u međuvremenu promijenile.

Lucy se pokušala sjetiti kada se to točno dogodilo. Moţda tijekom ljeta, kad je grad počeo najavljivati proračunsku štednju i kad se cijeli planet zaljuljao. A onda, tijekom posljednjih nekoliko tjedana, ma zaboravi... A sada? Ništa. Ĉinilo se da je sve završilo. To nije moguće. Lucy to neće samo tako ispustiti iz ruku. To mora nekako spriječiti.

"Ponovit ću još jednom. Sve ovisi o ishodu." Lucy je uhvatila Bergericu za ruku, privukla je i stala je milovati palcem. "Hap Judd progovorit će jer je arogantni sociopat, jer ga zanimaju isključivo vlastiti interesi i jer vjeruje da je to u njegovu interesu."

"To ne znači da sam ja mirna i opuštena", reče Bergerica. Ispreplela je prste s Lucynim prstima. "To je samo na koji milimetar od hvatanja u zamku. Moţda čak ni toliko."

"Evo nje opet. S nama je sve u redu. Budi bez brige. Eric je kod sebe imao osminu bijele udovice radi suzbijanja bola. Marihuana je u medicinske svrhe dopuštena. A odakle ju je nabavio? Moţda od Hapa. Hap je dţanki."

"Sjeti se samo s kim razgovaraš. Uopće ne ţelim znati odakle Eric - ili ti - nabavlja takozvanu medicinsku marihuanu i drţim se pretpostavke da je ti nemaš i da je nikada nisi imala." Bergerica joj je to rekla već nebrojeno puta. "Samo nemoj da otkrijem da je uzgajaš negdje u stanu."

"Ne. Takve stvari više ne radim. Nisam zapalila već godinama. Ĉasna riječ." Lucy se nasmiješila, ubacujući u niţu brzinu na izlaznoj cesti za 1-684 u smjeru juga. Bergeričin joj je dodir donio novu sigurnost, podignuo joj samopouzdanje. "Eric je popušio par dţointa. Igrom je slučaja uţivao kad je igrom slučaja naletio na Hapa, koji igrom slučaja zalazi na ista mjesta i koji je ovisan o svojim navikama. A to nije pametno. Ĉovjeka je tako lako pronaći i s njim se sprijateljiti."

"Da, to si mi već rekla. A ja i dalje ponavljam isto: Što ako Eric odluči razgovarati s nekim s kim ne bi smio razgovarati? Kao na primjer s Hapovim odvjetnikom, jer će ga ovaj dobiti.

Nakon što ja završim s njim, to je sigurno."

"Ericu sam simpatična i dajem mu posao."

"Upravo tako. Vjeruješ jednom majstoru za sitne poslove."

"Priznatom dţankiju s dosjeom", reče Lucy. "Nije vjerodostojan, nitko mu ne bi vjerovao da dođe do toga. Nemaš se zbog čega brinuti, vjeruj mi."

"Itekako imam razloga za brigu. Navukla si slavnoga glumca..."

"Pa nije baš Christian Bale, za ime svijeta", reče Lucy. "Do svega ovoga nigdje nisi čula za Hapa Judda."

"Sad sam čula za njega i dosta je poznat. Što je još vaţnije, poticala si ga na kršenje zakona, na korištenje sredstvom čija je uporaba ograničena zakonom, a sve to učinila si u ime javnog duţnosnika kako bi došla do dokaza protiv njega."

"Nisam bila ondje, nisam bila čak ni u New Yorku", reče Lucy. "Ti i ja bile smo u Vermontu u ponedjeljak navečer kad su se Hap i moj majstor dobro zabavili."

"Zbog toga si me, znači, zapravo htjela odvesti usred radnog tjedna."

"Nisam ja odredila da ti je rođendan sedamnaestoga prosinca i nisam isplanirala snjeţnu mećavu koja je sve paralizirala." Ponovno bocnuta. "Ali, da, bilo je logično da Eric malo obiđe barove dok nas nema u gradu. Osobito dok ti nisi u gradu."

"Nisi od njega traţila tek da obiđe razne barove, nego si mu nabavila i nedopušteno sredstvo."

"Ne. Eric ga je kupio."

"Odakle mu novac?" upita Bergerica.

"Sve smo to već prošle. Samo se nepotrebno izluđuješ."

"Obrana će tvrditi da je riječ o vabljenju u zamku, o skandaloznom ponašanju drţavnih sluţbi."

"A ti ćeš reći da je Hap imao sve predispozicije za to da učini to što je učinio."

"Sad me i podučavaš?" Bergerica se tuţno nasmije. "Ne znam zašto sam se uopće trudila studirati pravo. Sve u svemu, budimo iskreni, Hapu si u glavu usadila ideje zbog kojih bi mogao biti optuţen za stvari koje nikako ne moţemo dokazati. U biti si ga napušila, a tvoj majstor za cinkarenje namamio ga je na razgovor o bolnici Park General, koja ti je postala sumnjiva jer si hakirala Hapov e-mail i tko zna što sve još. Vjerojatno i mail te proklete bolnice.

Isuse presveti."

"Do njihovih informacija došla sam zakonito i časno."

"Molim te lijepo."

"Osim toga to ne moramo dokazati", reče Lucy. "Nije li to najvaţnije? Nasmrt prestrašiti g.

Hollywooda, tako da postupi kako treba?"

"Ne znam zašto te slušam", reče Bergerica, pa snaţnije stisne Lucynu ruku i privije je bliţe sebi.

"Mogao je postupiti časno. Mogao se pokazati korisnim. Mogao je biti normalan građanin koji se pridrţava zakona, ali znaš što... nije takav", reče Lucy. "Sam si je to natovario na leđa."

12 SNAŢNI REFLEKTORSKI SNOPOVI PRELAZILI SU PREKO PRAVE MREŢE čeličnih greda i elemenata na vrhu mosta George Washington, gdje se neki skakač drţao za čeličnu uţad. Bio je to krupan muškarac, moţda šezdesetih godina, čije su se nogavice nezaustavljivo vijorile na vjetru, a goli gleţnjevi pod jarkim svjetlom blistali poput bijelog ribljeg trbuha, dok mu je izraz lica bio omamljen. Marino nije uspijevao spriječiti da mu pozornost neprestano privlači taj prijenos uţivo na ravnome televizijskom ekranu na suprotnoj strani prostorije. Ţalio je što se kamere dulje ne zadrţavaju na skakačevu licu. Htio je vidjeti što je ondje, a što nedostaje. Nije bilo vaţno koliko je puta svjedočio takvim situacijama. Jer svaki je očajnik bio drukčiji. Marino je gledao kako ljudi umiru, gledao kako uviđaju da će preţivjeti, gledao kako ljudi ubijaju i ginu, gledao ih u oči i svjedočio trenutku spoznaje o tome da je gotovo ili da nije gotovo. A taj pogled nikad nije bio posve isti. Gnjev, mrţnja, šok, bol, tjeskoba, uţas, prijezir, zabavljenost, razne kombinacije pojedinih elemenata i ništa. Različito kao što su i ljudi različiti.

Plava prostorija bez prozora u koju je posljednjih dana razmjerno često dolazio prekopavati po podacima Marina je podsjećala na Times Square, na prodavaonicu sportske opreme Niketown. Okruţivali su ga vrtoglavi nizovi slika, i dinamičnih i statičnih, a sve su bile nestvarne, na ravnim ekranima i na dvorednom podatkovnom zidu koji se sastojao od spojenih divovskih Mitsubishijevih pravokutnika. Prikaz pješčanog sata vrtio se u jednom od tih pravokutnika dok je softver Real Time Crime Centera pretraţivao više od tri terabita pohranjenih podataka, traţeći sve osobe koje bi eventualno mogle odgovarati opisu onog muškarca s kapom FedExa, čija je snimka s nadzorne kamere bila visoka tri metra na zidu, dok se kraj njega vidjela satelitska snimka Scarpettine granitne stambene zgrade u Central Park Westu.

"Ako skoči, ni slučajno neće doći do vode", rekao je Marino iz ergonomskog naslonjača za jednim terminalom, gdje mu je pomagao analitičar po imenu Petrowski. "Isuse. Udarit će u jebeni most. Gdje mu je bila pamet kad se počeo penjati po tim kabelima? Da će pasti na neki auto? Da će ubiti nekog jadnika koji gleda svoja posla u Mini Cooperu."

"Ljudi u tom psihičkom stanju ne razmišljaju." Petrowski, detektiv tridesetih godina, u štreberskome odijelu i kravati, nije pokazivao osobito zanimanje za to što se događa na mostu George Washington nekoliko minuta prije dva ujutro.

Marljivo je unosio ključne riječi u zadani izvještaj o tetovaţama. In vino i Veritas i In vino Veritas i kosti, lubanje i sada lijes. Pješčani sat na ekranu vrtio se poput štapa u rukama maţoretkinje, u svome kvadrantu zida s podacima, u blizini prikaza onog muškarca s FedExovom kapom i satelitskog prikaza Scarpettine zgrade. Na ravnome televizijskom ekranu onaj je muškarac razmišljao o svemu, zaglavljen među kabelima poput poludjelog artista na trapezu. Svakog trenutka vjetar bi ga mogao osloboditi iz tog poloţaja. To bi bio svršetak.

"Nemamo ništa osobito korisno kad je riječ o pretraţivanju", reče Petrowski.

"Da, već si mi rekao", reče Marino.

Nije uspijevao dobro vidjeti skakačevo lice, no za tim moţda i nije bilo potrebe. Moţda je dobro poznavao taj osjećaj. Tip je na koncu rekao: jebiga. Pitanje je glasilo što je time htio reći.

U to rano doba dana ili će umrijeti ili će ostati u paklu u kojem ţivi, što je onda mislio kad se uspeo na sjeverni toranj mosta i došao među kabele? Je li se htio ubiti ili samo poslati određenu poruku jer je toliko bijesan i izvan sebe? Marino je pokušao odrediti čovjekov socioekonomski status na temelju kose i uređenosti, na temelju odjeće, nakita. Teško je bilo odrediti. Široke svijetle hlače, bez čarapa, nekakve tenisice, tamna jakna, bez rukavica. Metalni sat, moţda. Pomalo neuredan izgled i ćelav. Vjerojatno je ostao bez novca, bez posla, bez ţene, moţda i bez svega toga. Marino je znao kako se osjeća. U to je bio podosta uvjeren. Prije pribliţno godinu i pol i on se tako osjećao, razmišljao o skoku s mosta, bio na samo koji centimetar od toga da autom prođe kroz zaštitnu ogradu, da se sunovrati s visine od nekoliko desetaka metara i padne u rijeku Cooper u Charlestonu.

"Nema adrese, osim ţrtvina prebivališta", doda Petrowski.

Mislio je na Scarpettu. Ona je ţrtva, a Marina je podosta uznemirilo kad je čuo da je netko naziva ţrtvom.

"Tetovaţa je jedinstvena. Bolje od toga sada nemamo." Marino je gledao kako se skakač grčevito drţi za čeličnu uţad visoko iznad mosta, visoko iznad crnog ponora rijeke Hudson.

"Isuse, pa nemojte ga zasljepljivati tim prokletim svjetlima. Koliko je to milijuna svijeća? Sigurno ne osjeti ruke. Moţeš zamisliti koliko su hladni ti čelični kabeli? Učini si uslugu, stari moj, sljedeći put progutaj cijev pištolja. Popij bočicu tableta."

Marino nije mogao prestati razmišljati o sebi, sve ga je podsjećalo na Juţnu Karolinu, na najcrnje razdoblje u ţivotu. Tada je htio umrijeti. Zasluţio je smrt. I dalje nije bio sto posto siguran zašto nije umro, zašto nije završio na televiziji jednako kao taj jadnik na mostu. Marino je zamišljao murjake i vatrogasce, ronioce, kako iz rijeke Cooper diţu njegov kamionet, s njim unutra, kako bi to bilo ruţno, kako nepravedno prema svima, ali kad si toliko očajan, toliko udaren, ne razmišljaš o tome što je pravedno, a što nije. Naduti od raspadanja plutači su najgori, od silnih se plinova izobličuju i postaju zeleni, oči su izbuljene kao u ţabe, usne i uši, moţda i kurac, puni tragova ugriza rakova i riba.

Najveća bi kazna bila izgledati tako odvratno, smrdjeti toliko da bi ljudima bilo zlo, biti uţas nad uţasima na Doktoričinu stolu. Bio bi njezin slučaj, jer je njezin mrtvozornički ured bio jedini u Charlestonu. Ona bi radila na njemu. Ne bi bilo šanse da ga transportira stotinama kilometara, nikako ga ne bi bila predala nekom drugom forenzičnom patologu. Ona bi ga bila sredila. Marino je u to bio sto posto siguran. Već je viđao kad je radila obdukciju na tijelima osoba koje je poznavala, preko lica im prebacila ručnik, gola mrtva tijela bila su maksimalno prekrivena plahtom, iz poštovanja. Jer je ona bila najbolja osoba za to da se pobrine za njih i toga je bila svjesna. "... Nije nuţno jedinstvena i vjerojatno nije u bazi podataka", objašnjavao je Petrowski. "Što to?"

"Tetovaţa. A kad je riječ o fizičkome opisu tipa, time bismo obuhvatili pribliţno pola grada", reče Petrowski. Skakač na ravnome ekranu kao da je bio dio filma koji je već gledao.

Petrowski gotovo i nije okretao glavu u tom smjeru. "Tamnoputi muškarac u dobi između dvadeset pet i četrdeset pet godina, visina između metar sedamdeset dva i metar osamdeset osam. Bez broja telefona, bez adrese, bez registarskih oznaka, bez podatka prema kojim bi se moglo pretraţivati bazu. Trenutačno ne mogu učiniti mnogo više od ovoga." Kao da Marino

zapravo nije trebao doći na sedmi kat zgrade na broju jedan Police Plaze i analitičara RTCC-a gnjaviti takvim sitnicama.

Sve je to bilo točno. Marino je mogao prvo nazvati i pitati. Ali bolje se pojaviti s diskom u ruci. Kao što je običavala reći njegova majka: "Noga u vratima, Pete. Noga u vratima, tako ćeš jedino ući."

Skakačeva se noga okliznula na jednom čeličnom uţetu i on se trgnuo i uhvatio za kabel. "Ĉovječe", reče Marino, obraćajući se ravnom televizijskom ekranu, napola se pitajući je li to što je pomislio na riječ noga izazvalo pomicanje skakačeve noge.

Petrowski je pogledao u smjeru njegova pogleda i rekao: "Popnu se, pa se onda predomisle. To je normalna stvar."

"Ako zbilja ţeliš kraj, čemu se tako gnjaviti? Ĉemu se predomišljati?" Marino je sad već osjećao prijezir prema skakaču, ljutnju i bijes. "Ako se mene pita, to je sranje. Takvi luđaci...?

Samo traţe pozornost, ţele biti na televiziji, ţele nešto izvući, drugim riječima ţele nešto osim smrti."

Na gornjoj razini mosta stvarala se kolona, čak i u to doba noći, a na mjestu izravno ispod skakača policija je pripremala prostor, postavljala veliki zračni jastuk. Jedan ga je pregovarač pokušavao odgovoriti od skoka, dok su se drugi policajci uspinjali na toranj mosta, pokušavali mu se pribliţiti. Svi su izlagali ţivot opasnosti radi nekoga kome se ţivo fućka, nekoga tko je rekao: Jebiga, što god to točno značilo. Ton je bio isključen i Marino nije čuo što se na televiziji govori, a to nije bilo ni potrebno, jer se nije radilo o njegovu slučaju, nije imao veze s njim i on time ne bi trebao biti zaokupljen. Ali u RTCC-u mu je uvijek nešto remetilo koncentraciju, ondje je uvijek bilo previše osjetilnih podraţaja, a ipak ne dovoljno. Raznorazne slike i prikazi na zidovima, ali bez prozora, samo plave akustične ploče, zakrivljeni nizovi terminala s dvostrukim ekranom, te sivi sag.

Tek kada su rolete susjedne konferencijske dvorane bile podignute, a to sada nije bio slučaj, imao je referentnu točku, pogled na Brooklynski most, crkvu Downtown Presbyterian, studentsku zgradu Sveučilišta Pace, stari Woolworth Building . New York koji je pamtio još iz dana kad se tek zaposlio u njujorškoj policiji, dok je bio tek nitko i ništa iz Bayonnea, tip koji je odustao od boksa, od premlaćivanja ljudi i odlučio da će im, umjesto toga, pomagati. Nije bio točno siguran u razloge za to. Nije bio siguran ni kako se uopće dogodilo daje napustio New York i završio u Richmondu, u Virginiji, još početkom osamdesetih. U ovoj fazi razvoja stvari činilo mu se da se jednog dana jednostavno probudio i otkrio da je detektivska zvijezda u bivšoj prijestolnici Konfederacije. Ţivotni troškovi, dobro mjesto za podizanje obitelji. Točno ono što je Doris priţeljkivala. To je po svoj prilici pravo objašnjenje.

Kakva hrpa gluposti. Njihov jedinac, Rocco, otišao je od kuće, uronio je u organizirani kriminal i sada je bio mrtav, a Doris je pobjegla s nekim trgovcem autima i također je moţda mrtva, a dok je Marino boravio u tom gradu, Richmond je imao jednu od najviših stopa ubojstava u odnosu na broj stanovnika u Sjedinjenim Drţavama. Odmorište preprodavača droge uz 1-95, koridor koji povezuje New York i Miami, gdje protuhe usput obavljaju posao jer Richmond ima potrošačku bazu, sedam saveznih stambenih naselja. Plantaţe i ropstvo. Sve se vraća, sve se plaća. Richmond je dobro mjesto za prodaju droge i ubijanje ljudi jer su murjaci glupi, tako se pričalo na ulici uz Koridor, po cijeloj Istočnoj obali. Marina je to nekoć uţasno

vrijeđalo. Više ne. Bilo je to tako davno i čemu stvari uzimati k srcu kad nemaju veze s osobnom razinom. Većina je stvari nasumična. Što je više stario, to je manje bio u stanju jedan događaj u svome ţivotu povezati s drugim na način koji bi ukazao na dokaze o nečemu inteligentnome i briţnome u pozadini donijetih odluka i kaosa, kao i kaosa onih koji su prelazili njegove granice, a to se osobito odnosilo na ţene. Koliko ih je volio i izgubio, ili jednostavno ševio? Sjećao se prvog puta, kristalno jasno. Drţavni zaštićeni park Bear Mountain, na molu s pogledom na Hudson, kad mu je bilo šesnaest godina. Ali ukupno, nije imao pojma, koliko je puta samo bio pijan, kako bi se mogao sjetiti? Računala ne piju i ne zaboravljaju, ne ţale, nije im stalo. Sve povezuju, na podatkovnom zidu iscrtavaju logička stabla. Marino se pribojavao vlastitog podatkovnog zida.

Bojao se da nema smisla, bojao se da je gotovo svaka njegova odluka bila loša, bez smisla i razloga, bez velikog strateškog plana. Nije htio vidjeti koliko izdanaka i grana ne vodi nikamo i koliko ih je povezano sa Scarpettom. Na određeni način, ona je postala ikonom u središtu njegovih veza i prekinutih veza. Na određeni način ona je imala najviše i najmanje smisla.

"Neprestano mislim da nekako moţeš spariti prikaze i fotografije", reče Marino Petrowskom, zagledan u onog čovjeka na mostu na ravnome ekranu. "Na primjer ako je policijska snimka tog tipa s FedExovom kapom u nekoj bazi podataka i ako imaš opis crta lica i tetovaţu za spajanje s onim što smo ovdje dobili s nadzorne kamere."

"Shvaćam na što ciljaš. Osim što mislim da smo utvrdili da zapravo nije zaposlen u FedExu." "Računalo tako radi svoje, prekopava po podacima i spaja slike."

"Pretraţujemo po ključnim riječima ili kategorijama. Ne prema slikama. Moţda jednog dana", reče Petrowski.

"Kako onda moţeš guglati slike kao fotografije koje ţeliš i lijepo ih skinuti?" upita Marino.

Nije mogao odvojiti pogled od skakača. Bilo je to točno. Bit će da se predomislio. Kako se predomislio? Zbog straha od visine? Ili je stvar od početka bila u jebenoj pozornosti? Isuse.

Helikopteri, murjaci i televizijski prijenos uţivo. Moţda je odlučio ostati, zadrţati se još malo, pojaviti se na naslovnici Peoplea.

"Jer pretraţuješ po ključnim riječima, a ne po samoj slici", objasni strpljivo Petrowski.

"Aplikacija za pretraţivanje slika iziskuje ključnu riječ ili više ključnih riječi, kao na primjer, eto... vidiš onaj logotip na zidu? Upišeš ključne riječi RTCC logo ili nadimak i softver pronalazi sliku ili slike koje imaju te iste ključne riječi - zapravo pronalazi lokaciju hostinga. ” "Zid?" Marino je bio zbunjen, budući da je promatrao zid s logotipom, orlom i američkim zastavama.

"Ne, lokacija hostinga nije zid. Riječ je o bazi podataka - u našem slučaju skladišta podataka zbog silne veličine i sloţenosti otkako smo sve počeli centralizirati. Svaki nalog, izvještaj o prijestupu i incidentu, oruţje, zemljovid, uhićenje, prituţba, nalog, zaustavljanje, ispitivanje i pretraţivanje, maloljetnički zločini, sve što ti padne na pamet. Ista vrsta analize poveznica koju provodimo na području protuterorističkog djelovanja", rekao je Petrowski.

"Dobro. A kad biste mogli povezivati slike," reče Marino, "mogli biste identificirati teroriste, različita imena, ali iste osobe. Zašto to onda ne radimo? U redu. Već su gotovo kod njega.

Isuse. Kao da se tako trebamo spuštati s mosta radi nekog luđaka."

Policajci iz interventne jedinice u ormi su visjeli s uţadi i pribliţavali se s tri strane.

"To ne moţemo. Moţda će jednog dana biti moguće", odgovori Petrowski, ne obazirući se na čovjeka na mostu i na pitanje hoće li preţivjeti ili ne. "To što povezujemo spada u javno dostupne podatke, poput adresa, lokacija, objekata i drugih velikih zbirki podataka, ali ne radi se o stvarnim fotografijama lica. Sustav zapravo pronalazi ključne riječi, a ne prikaze tetovaţa.

Ima li smisla to što govorim? Jer čini mi se da ti nije jasno o čemu točno pričam. Moţda kad bi usmjerio pozornost ovamo, na ovu sobu i mene, umjesto na taj most... " "Volio bih mu bolje vidjeti lice", reče Marino, obraćajući se ravnome ekranu s čovjekom na mostu. "Ima nešto u vezi s njim... Kao da ga odnekud znam."

"Odasvuda. Takvih danas imaš na bacanje. Neopisivo sebično. Ako se ţeliš ubiti, ne vuci za sobom i druge, ne ugroţavaj ih, ne nabijaj troškove poreznim obveznicima. Večeras će ga zatvoriti u Bellevue. Sutra ćemo doznati da je sudjelovao u nekoj velikoj financijskoj prijevari.

Upravo su nam smanjili proračun za stotinu milijuna, a ovdje mu spašavamo dupe na mostu.

Za tjedan dana ubit će se na neki drugi način."

"Neee. Nastupit će u Lettermanu”, reče Marino.

"Nemoj mi dizati tlak."

"Vrati se na onu pijanu tetovaţu Mount Rushmorea koju si prikazao maloprije", reče Marino, poseţući za kavom dok su specijalci riskirali ţivot ne bi li spasili nešto što toga nije vrijedno, nešto čega ima na bacanje i vjerojatno se već trebalo razbiti, naći u rijeci, odakle bi ga pokupila Obalna straţa i odakle bi bilo prevezeno u mrtvačnicu.

Petrowski je kliknuo na jedan zapis koji je već ranije bio otvorio, te je mišem odvukao sliku u veliki prazni pravokutnik na ekranu prijenosnog računala. Na podatkovnom zidu pojavila se snimka. Crnac s tetovaţom koja mu je prekrivala desnu stranu vrata: četiri lubanje na izbočenim stijenama, koje su Marinu izgledale kao Mount Rushmore, te latinska izreka In vino veritas.

"Boca vina, plod loze", rekao je Marino, a dvojica specijalaca u tom su trenutku već gotovo drţala onog čovjeka na mostu. Marino mu nije vidio lice, nije mogao razabrati što osjeća i govori li što ili ne.

"U vinu je istina", rekao je Petrowski. "Ĉini mi se da to potječe iz staroga Rima. Kako se ono dovraga zvao. Plinije još nešto... Moţda Tacit."

"Roze iz Mateusa i Lancersa . Sjećaš se tih dana?"

Petrowski se nasmiješio, ali nije odgovorio. Bio je premlad, vjerojatno nikad nije čuo ni za Mad Doga, ni za Boone's Farm .

"Popiješ bocu Lancersa u autu i ako ti se posreći, ţenskoj s kojom si izišao daš bocu za uspomenu", nastavi Marino. "Cure su u njih stavljale svijeće, puštale da sav vosak iscuri po njima, mnoštvo svijeća različitih boja. To sam ja nazivao ševom uz svijeću. No da, to, bit će, ipak treba doţivjeti."

Petrowski i njegov osmijeh. Marino nikad nije bio posve siguran što znači, osim što je shvatio da je tip podosta zakopčan. Tako je s većinom kompjutoraša, osim s Lucy. Ona nije nimalo zakopčana, barem u posljednje vrijeme. Pogledao je na ručni sat, upitao se kako njoj i Bergerici ide s Hapom Juddom dok Petrowski slaţe nizove slika na podatkovnome zidu.

Tetovaţa na vratu onog muškarca s FedExovom kapom sada se nalazila uz prikaz tetovaţe četiriju lubanja i riječi In vino Veritas.

"Ne." Marino je otpio još jedan veliki gutljaj kave, crne i hladne. "Ni pribliţno, kad se bolje zagledaš."

"Pokušao sam ti reći."

"Mislio sam na obrasce, na primjer na to gdje se tetovirao. Kad bismo pronašli nešto što ima pribliţno isti dizajn, mogao bih pronaći majstora koji to radi, pokazati mu sliku tog tipa iz FedExa", reče Marino.

"To nije u bazi podataka", reče Petrowski. "Nipošto vezano uz te ključne riječi. Ni uz lijes, ni uz pali drug, Irak... ništa od sličnih stvari koje smo pokušali traţiti. Treba nam ime, incident, lokacija, zemljovid, nešto..."

"A FBI i njihova baza podataka?" predloţi Marino. "Onaj novi kompjutorski sustav koji su nedavno nabavili za milijardu dolara, zaboravio sam kako se zove."

"ING. Identifikacija nove generacije. Još je u razvojnoj fazi."

"Ali sve je postavljeno i funkcionira, koliko sam čuo." Marino je za to čuo od Lucy.

"Riječ je o iznimno naprednoj tehnologiji koja obuhvaća višegodišnje vremenske okvire.

Znam da su obuhvaćene rane faze, IAFIS , CODIS , čini mi se i Međudrţavni fotosustav, MFS. Ne znam točno što još, znaš, s obzirom na to u kakvom je stanju gospodarstvo. Mnogo je toga ukinuto."

"Ali čuo sam da imaju i bazu podataka o tetovaţama", reče Marino.

"To svakako."

"Stoga predlaţem da u lov ubacimo i širu mreţu, pa provedemo nacionalnu, moţda i međunarodnu potragu za tim usranim tipom iz FedExa", reče Marino. "Pod uvjetom da odavde ne moţeš pretraţiti FBI-evu bazu podataka, ING." "Nema šanse. Ne dijelimo ništa. Ali poslat ću im tvoju tetovaţu. Nema frke. No da, više nije na mostu." Petrowski je mislio na onog muškarca. Konačno je pokazao znatiţelju, ali nekako kao da se totalno dosađuje.

"To ne moţe biti dobro." Marino je pogledao ravni ekran, uviđajući da je propustio najvaţniji trenutak. "Sranje. Vidim specijalce, ali ne i njega."

"Evo ga."

Reflektorski snopovi s helikoptera prelazili su preko muškarca na tlu, iz daljine snimljenog tijela na asfaltu. Promašio je veliki zračni jastuk.

"Specijalci će biti bijesni", glasio je saţet prikaz situacije iz usta Petrowskog. "Mrze kad se dogodi takva stvar."

"Kako bi bilo da FBI-u pošalješ tu fotku s tetovaţom" - zagledan u navodnog tipa iz FedExa na podatkovnome zidu - "dok iskušamo još par mogućnosti za pretraţivanje. FedEx. Moţda uniforma FedExa, kapa FedExa. Bilo što povezano s FedExom”, reče Marino.

"To moţemo izvesti." Petrowski stane nešto tipkati.

Na zidu se ponovno pojavio onaj pješčani sat, koji se sada ponovno vrtio. Marino je primijetio da je s ravnog ekrana na zidu nestala slika, da je prekinut prijenos kamere u policijskome helikopteru jer je prekinut i ţivot onog muškarca. Odjednom mu je sinulo zašto mu je izgledao poznato. Bio je to jedan glumac kojeg je negdje vidio... u kojem ono filmu? Šef

policije koji je upao u nevolje zbog neke kurve...? Koji je to, dovraga, bio film? Marino se nije mogao sjetiti naslova. Ĉinilo mu se da mu se to u posljednje vrijeme često događa.

"Jesi kad gledao onaj film s Dannyjem DeVitom i Bette Midler? Kako se ono zvao, dovraga?" upita Marino.

"Nemam pojma." Petrowski je gledao pješčani sat i poruku koja je umirivala: Vaš je izvještaj u pripremi. "Kakve veze film ima s bilo čim?"

"Sve ima veze s nečim. Nekako sam mislio da je to glavna svrha ove vaše rupe." Marino je rukom pokazao veliku plavu prostoriju.

Pronađeno jedanaest zapisa.

"Sad se već nešto događa", reče Marino. "Ne mogu vjerovati da sam nekada davno mrzio kompjutore. Kao i seratore koji na njima rade."

Nekoć davno doista ih je mrzio i uţivao je ismijavati ljude koji na njima rade. Više nije tako. Već se bio posve naviknuo na to da presudno vaţne informacije otkriva kroz nešto što se naziva "analizom linkova", te da to elektronički prenosi dalje gotovo istog trenutka. S vremenom je čak i zavolio dolaziti na mjesto događaja kako bi istraţio neki incident ili razgovarao s podnositeljem prituţbe, već unaprijed znajući što je osoba u središtu zanimanja učinila u prošlosti i kome, kao i to kako izgleda, s kim se druţi i s kim je u srodstvu, te je li opasna za sebe ili za druge. Bio je to vrli novi svijet, volio je reći Marino, pozivajući se na knjigu koju nikad nije pročitao, ali će je moţda jednog skorijeg dana pročitati.

Petrowski je prikazivao zapise na podatkovnome zidu. Izvještaji o napadima, pljačkama, jednom silovanju i dvije pucnjave u kojima se dostavna sluţba FedEx spominjala ili u vezi s ukradenim pošiljkama, izgovorenim riječima, zanimanjima ili, u jednom slučaju, napadom pitbula s kobnim posljedicama. Ništa od podataka povezanih s nekim od izvještaja nije izgledalo korisno do trenutka kad je Marino pogledao sluţbeni poziv TAB-a, Transit Adjudication Bureaua , od prvog kolovoza, divovski dokument na podatkovnome zidu. Marino je pročitao prezime, ime, adresu u Edgewateru, u New Jerseyju, spol, rasu, visinu i teţinu.

"Ma zamisli samo. Pogledaj tko nam je tu isplivao. A baš sam se spremao zatraţiti da nju potraţiš iduću", rekao je, čitajući pojedinosti prijestupa: Prijestupnica je primijećena kako ulazi u autobus New York Transita na uglu Southern Boulevarda i Istočne 149. ulice u 11:30, te se počela prepirati s nekim putnikom za kojeg je tvrdila da joj je zauzeo sjedalo. Počela je vikati na tog putnika. Kad se niţepotpisani kontrolor obratio prijestupnici i rekao joj da prestane vikati i da sjedne, ona je rekla: "Moţeš si fino FedExom poslati dupe u pakao, jer ja nisam učinila baš ništa. Ovaj je čovjek obični nepristojni kučkin sin."

"Sumnjam da baš ima tetovaţu s lubanjama", reče ironično Petrowski. "Ne bih rekao da je ţenska onaj tip s pošiljkom kojeg traţiš."

"Jebote, pa ovo je nevjerojatno", reče Marino. "Moţeš mi to isprintati?"

"Trebao bi brojiti koliko puta u jednom satu opsuješ. Kod mene bi te to stajalo hrpu love."

"Dodie Hodge", reče Marino. "Ta jebena luđakinja koja je nazvala CNN."

13 LUCYNA AGENCIJA ZA FORENZIĈNE KOMPJUTORSKE ISTRAGE, Connextions, imala je sjedište u istoj zgradi u kojoj je ona i ţivjela, u bivšem skladištu iz 19. stoljeća tvrtke koja je proizvodila sapune i svijeće, u Ulici Barrow u Greenwich Villageu, sluţbeno u Far West Villageu.

Dvoetaţno zdanje od opeka, smiono romaničkog stila, sa zaobljenim lukovima prozora, bilo je upisano u registar povijesnih spomenika, kao i susjedno bivše spremište za kočije koje je Lucy kupila prošlog proljeća i u njemu uredila garaţu.

Ona je bila san svih mogućih odbora za očuvanje, budući da je nije ni najmanje zanimalo mijenjanje samog integriteta zdanja, osim pomno izvedenih retrouređenja nuţnih za njezine neuobičajene internetske i nadzorne potrebe. Još vaţnije za sve neprofitne organizacije bilo je to što je bila toliko sklona filantropskome djelovanju, koje nije bilo lišeno osobnih probitaka, iako Jaime Berger nije ni najmanje vjerovala u čistoću altruističnih motiva, ni pribliţno. Nije imala pojma o tome koliko je Lucy donirala nečemu što je de facto bio sukob interesa, a o tome je trebala imati barem predodţbu i to ju je kopkalo. Lucy pred njom ne bi trebala ništa skrivati, ali skrivala je, a tijekom posljednjih nekoliko tjedana Bergerica je počela osjećati određenu nelagodu u vezi s njihovim odnosom, nelagodu koja se razlikovala od svih njezinih dotadašnjih sumnji i nepovjerenja.

"Moţda bi to trebao istetovirati na ruci." Lucy je pridignula ruku i pokazala dlan. "Da si malo pomogneš. Glumci vole takvu pomoć. Sve ovisi. ” Pretvarala se da čita nešto što joj je ispisano na dlanu. "Istetoviraj riječi Sve ovisi i to pogledaj kad se spremaš nešto slagati."

"Ne treba mi nikakva pomoć i ne laţem", odgovorio je Hap Judd, ne dajući se smesti.

"Ljudi govore razne stvari, a to nuţno ne znači da su nešto skrivili."

"Tako, znači", rekla je Bergerica Juddu, istodobno silno ţeleći da se Marino poţuri. Gdje je, dovraga? "U tom slučaju sve što ste rekli u baru u ponedjeljak navečer, petnaestog prosinca, ovisi o tome kako netko - u ovom slučaju ja - tumači to što ste rekli Ericu Menderu.

Ako ste mu rekli da shvaćate znatiţelju u vezi s devetnaestogodišnjakinjom u komi i da je ţelite vidjeti nagu i moţda je seksualno dodirivati, tada sve ovisi o samom tumačenju. Samo pokušavam utvrditi kako bih ja protumačila takvu opasku, osim što bi me podosta uznemirila."

"Boţe presveti, pa to vam i pokušavam reći. Tumačenje, interpretacija. Pa nije... Nije stvar u načinu razmišljanja. Njezina je slika bila u svim medijima. A ja sam tada radio ondje, njezina bolnica igrom slučaja bila je moje radno mjesto", rekao je Judd, više ne onako smireno. "Da, bio sam znatiţeljan. Ljudi su znatiţeljni kad god su iskreni. Meni je znatiţelja dio posla, od toga ţivim i znatiţeljan sam u vezi s raznoraznim stvarima. To ne znači da sam nešto i učinio."

Hap Judd nije izgledao poput filmske zvijezde. Nije izgledao kao netko od onih koji dobivaju uloge u visokobudţetnim serijalima poput Tomb Raidera i Batmana. Bergerica nije mogla prestati razmišljati o tome dok mu je sjedila nasuprot za konferencijskim stolom od poliranog čelika u Lucynu prostoru nalik na veliku sušu, s otkrivenim stropnim gredama i podovima od duhanskog drva , te ravnim kompjutorskim ekranima na stand-byu na radnim stolovima bez papira. Hap Judd bio je prosječne visine, ţilav na granici pretjerane mršavosti, ni po čemu osobite smeđe kose i očiju, besprijekorna ali bezlična lica, izgleda kakav se dobro

prenosi na filmu, ali uţivo nije ništa posebno. Da se radilo o mladiću iz susjedstva, Bergerica bi ga bila opisala kao urednog i zgodnog. Da mu je trebala dati novo ime, bila bi se odlučila za Nesretni ili Nasumični , budući daje nešto u vezi s njim bilo toliko tragično tupo i nemarno, a Lucy taj dio nije shvaćala, ili moţda jest, te ga je zato mučila. Posljednjih pola sata opsjedala ga je na način koji je kod Bergerice budio veliku zabrinutost. Gdje je, dovraga, Marino? Već je trebao doći. On bi joj trebao pomagati s ispitivanjem, a ne Lucy. Ona je prešla granice, drţi se kao da joj je Judd nekako osobno naudio, kao da postoji neka a priori povezanost. A moţda i jest tako. Lucy je poznavala Rupea Starra.

"Samo to što sam navodno rekao određene stvari nekom neznancu u baru nuţno ne znači da sam nešto učinio." Judd je to rekao sada već desetak puta. "Morate se pitati zašto sam rekao to što sam navodno rekao."

"Ja sebe ne pitam ništa. Pitam tebe", reče Lucy, zadrţavajući njegov pogled laserskim snopom svojih učiju.

"Govorim vam što znam."

"Govoriš nam ono za što ţeliš da doznamo", uzvrati Lucy i prije nego što se Bergerica stigla umiješati.

"Ne sjećam se ničega. Pio sam. Prezauzet sam poslom, moram se brinuti za mnogo toga.

Neizbjeţno određene stvari zaboravljam", reče Judd. "Nisi odvjetnica. Zašto ona sa mnom razgovara kao odvjetnica", reče on, obraćajući se Bergerici. "Nisi pravi murjak, nego samo neka pomoćnica ili tako nešto", rekao je Lucy. "Tko si ti, dovraga, da me tako ispituješ i optuţuješ?"

"Sjećaš se dovoljno da kaţeš da nisi ništa učinio." Lucy se činilo da se nema potrebe opravdavati, bila je sigurna u sebe za svojim konferencijskim stolom, u svome prostoru, s otvorenim računalom ispred sebe, s prikazom plana grada na ekranu, prikazom nekog područja koje Bergerica nije uspijevala prepoznati. "Sjećaš se dovoljno da promijeniš priču", doda Lucy.

"Ništa ja ne mijenjam. Ne sjećam se te večeri, kad god točno bila", odgovori Judd Lucy, gledajući Bergericu, kao da bi ga ona mogla nekako spasiti. "Što, dovraga, ţelite od mene?"

Lucy mora popustiti. Bergerica joj je već poslala više nego dovoljno signala u tom smislu, no ona se nije obazirala, a uopće ne bi smjela razgovarati s Hapom, osim kad bi je Bergerica izravno zatraţila da objasni pojedinosti vezane za forenzične računalne istrage, do čega još uopće nisu bili došli. Gdje je Marino? Lucy se ponaša kao da je Marino, zauzima njegovo mjesto, a u Bergerici su se već počele buditi sumnje koje dotada nije osjećala, vjerojatno i zato što je već i ovako znala dovoljno, a još više sumnjati u Lucy bilo joj je gotovo nepodnošljivo.

Lucy nije iskrena. Poznavala je Rupea Starra i to nije spomenula Bergerici. Lucy ima vlastite motive, a nije tuţiteljica, više nije u policijskim i pravosudnim organizacijama, pa, prema vlastitome mišljenju, nema što izgubiti.

Bergerica moţe izgubiti baš sve i ne treba joj neka zvijezda koja će naškoditi njezinu ugledu. Imala je već više nego dovoljno takvih slučajeva, a sva šteta njezinu ugledu bila je nanijeta nepravedno. Svemu nije pomogla ni njezina veza s Lucy. Isuse, kako joj je to samo štetilo. Opaka ogovaranja i zlobni komentari na internetu. Kao lezba koja mrzi muškarce, ţidovska lezba na mjestu okruţne tuţiteljice, Bergerica se našla među prvih deset osoba na popisu za odstrel neonacističkih skupina, a njezina adresa i ostali osobni podaci bili su

objavljeni u nadi da će netko postupiti kako treba. Tu su još bili i evangelički kršćani koji su je podsjećali na to da treba spakirati prtljagu za jednosmjerno putovanje u pakao. Bergerica nikada nije mogla ni zamisliti da bi iskrenost mogla biti tako teška i bolna. Pojavljivanje s Lucy u javnosti, umjesto skrivanja ili laganja... sve je to naškodilo Bergerici, naškodilo joj mnogo više nego što je mogla i zamisliti. A radi čega? Da na koncu ostane prevarena. Koliko to ide duboko, dokle sve seţe? Završit će, budi bez brige. Završit će, ponavljala je samoj sebi bez prestanka. U jednom trenutku doći će do razgovora, a Lucy će sve objasniti i sve će biti u redu.

Lucy će joj ispričati sve o Rupeu. "Ţelimo samo da nam ispričate istinu." Bergerici se ukazala prilika da progovori prije nego što se u razgovor ubaci Lucy. "Stvar je vrlo, vrlo ozbiljna. Ne igramo nikakve igrice."

"Ne znam što radim ovdje. Nisam ništa učinio", reče joj Hap Judd. Njoj se nije svidio izraz njegovih očiju.

U nju je piljio smiono, mjerkao je od glave do pete, svjestan učinka na Lucy. Zna što radi, prkosan je, a Bergerici se činilo i da ga njih dvije ponekad zabavljaju.

"Ljude ne šaljem olako u zatvor", reče Bergerica.

"Nisam ništa učinio!"

Moţda nije, moţda je, ali u svemu tome nije bio ni osobito koristan. Bergerica mu je dala gotovo tri tjedna da bude koristan. A tri su tjedna mnogo kad netko nestane, kad je moguće da je otet, da je mrtav ili, što je još izglednije, marljivo radi na stvaranju novog identiteta negdje u Juţnoj Americi, na otočju Fidţi, u Australiji ili tko zna gdje.

"To nije najgore u cijeloj priči", reče mu Lucy, nepokolebljiva pogleda zelenih očiju, kratke kose koja je blistala ruţičastozlatnim sjajem pod stropnom rasvjetom. Bila je spremna ponovno navaliti, poput kakve egzotične mačke. "Ne mogu ni zamisliti što bi ostali zatvorenici učinili tako sjebanom bolesniku kao što si ti." Počela je nešto tipkati, sada je bila u programu za obradu elektroničke pošte.

"Znate što? Zamalo uopće nisam došao. Ne biste vjerovali koliko je malo nedostajalo da ne dođem", rekao je Bergerici. Spominjanje zatvora očito je imalo učinak. Više nije bio onako nadmoćan i samouvjeren. Nije joj piljio u grudi. "I onda me dočekaju ovakva sranja", reče, više se uopće ne kontrolirajući. "Neću sjediti ovdje i samo tako slušati vaša sranja."

Nije ni pokušao ustati, noga u izblijedjelom traperu i dalje je samo poskakivala gore-dolje, mrlje od znoja vidjele su se pod pazusima široke bijele košulje. Bergerica je vidjela kako mu se prsa diţu i spuštaju dok diše, a neobičan srebrni kriţ na koţnoj ogrlici pritom se kretao pod bijelim pamukom kad god je kratko i plitko udahnuo. Rukama se grčevito drţao za naslone za ruke, veliki srebrni prsten u obliku lubanje pritom je blistao, mišići su mu se napeto zatezali, ţile se isticale na vratu. Sada doista mora sjediti ondje, više se ne moţe izvući iz te situacije, jednako kao što ne bi mogao odvratiti pogled od dvaju vlakova koji ne mogu izbjeći sudar.

"Sjećaš se Jeffreyja Dahmera?" upita Lucy, ne podiţući pogled s tipkovnice. "Sjećaš se što se dogodilo tom jebenom bolesniku? Što su mu učinili zatvorenici? Nasmrt ga premlatili drškom metle, moţda mu i još štošta radili drškom metle. A on se bavio istim bolesnim stvarima kao ti."

"Jeffrey Dahmer? Šališ se?" Judd se preglasno nasmijao. To nije bio pravi smijeh. Hvatao ga je strah. "Ţenska je jebeno luda", reče, obraćajući se Bergerici. "U ţivotu nisam nikome naudio. Jednostavno ne činim zlo ljudima."

"Misliš za sada", reče Lucy. Na njezinu ekranu sada se vidio plan grada, kao da traţi nešto u MapQuestu.

"S njom ne razgovaram", reče on sada Bergerici. "Ne sviđa mi se. Natjerajte je da iziđe, jer ću to inače učiniti ja, jebote..."

"A da ti ja dam popis ljudi kojima si naudio?" reče Lucy. "Od članova obitelji i prijatelja Farrah Lacy."

"Ne znam tko je to, a ti se fino jebi", obrecne se on.

"Znate što je krivično djelo klase E?" upita ga Bergerica.

"Nisam ništa učinio. Nisam nikoga povrijedio."

"Do deset godina zatvora. Eto, to je to."

"U izolaciji, radi tvoje vlastite sigurnosti", nastavi Lucy, ne obazirući se na Bergeričine migove, na to što joj je pokušavala reći da se ohladi. Na ekranu se pojavio novi prikaz plana grada.

Bergerica je razabirala zelene plohe koji su predstavljale parkove, plave plohe koje su predstavljale vodu, na području s pravim labirintom ulica. Bergeričin BlackBerry oglasio se zvučnim signalom. Netko joj je upravo poslao e-mail, gotovo u tri ujutro.

"Samica. Vjerojatno Fallsburg", reče Lucy. "Ondje su naviknuti na poznate zatvorenike.

Samov Sin . Attica baš nije toliko dobra. Ondje su mu prerezali vrat."

Poruku je poslao Marino: Psihijtr pacijentica mzda povz s doktoricnm incidnt dodie hodge pronašao sam nešto u rtcc ne zaboravi pitati svjedoka zna li je zauzet sam objsn cu kasnije Bergerica je podignula pogled s BlackBerryja, a Lucy je i dalje terorizirala Hapa Judda, objašnjavajući mu što se u zatvoru događa ljudima poput njega.

"Recite mi nešto o Dodie Hodge", reče Bergerica. "O svome odnosu s njom."

Judd je u prvi mah izgledao zbunjeno, a potom se na njegovu licu pojavio bijes. Zatim je izlanuo: "Ciganka, jebena vještica. Ja bih ovdje trebao biti ţrtva, koliko me ta luda kučka gnjavi.

Zašto, dovraga, pitate mene? Kakve ona ima veze bilo s čime? Moţda me ona optuţuje za nešto. Stoji li ona iza svega ovoga?"

"Moţda vam i odgovorim na pitanje kad vi odgovorite na moje pitanje", reče Bergerica.

"Ispričajte mi sve o tome odakle je i kako poznajete."

"Vidovnjakinja, bavi se duhovnim savjetima, kako god to točno ţelite nazvati. Mnogi ljudi ljudi iz Hollywooda, istinski uspješni ljudi, čak i političari - znaju Dodie, od nje traţe savjete u vezi s novcem, karijerom, vezama. Bio sam glup. Razgovarao sam s njom, a ona me otada ne prestaje gnjaviti. Neprestano zove moj ured u Los Angelesu."

"Znači da vas prati i maltretira."

"To i ja kaţem. Da, tako je."

"A to je počelo... kada?" upita Bergerica.

"Ne znam. Lani. Moţda u jesen prošle godine. Netko mi ju je preporučio."

"Tko?" "Netko iz branše kome se činilo da bih od toga mogao imati određene koristi.

Usmjeravanje karijere."

"Traţim ime", reče Bergerica.

"Moram poštivati povjerljivost. Mnogi joj se ljudi obraćaju. Ne biste vjerovali."

"Vi ste išli njoj ili je ona došla vama?" upita Bergerica. "Gdje se odvijaju ti sastanci?"

"Došla je u moj stan u TriBeCi. Poznati ljudi baš neće ići onamo gdje ona ţivi, gdje god to bilo, i izloţiti se opasnosti od toga da ih netko prati ili moţda snimi. Ili čita preko telefona."

"A kako dobiva naknadu?"

"U gotovini. Ili ako je preko telefona, onda joj pošaljete gotovinski ček na adresu jednog poštanskog pretinca u New Jerseyju. Moţda sam nekoliko puta s njom razgovarao telefonom, a onda je prekinuo jer je prokleto luda. Da, prati me. Trebali bismo razgovarati o tom njezinu zlostavljanju mene."

"Pojavljuje li se na mjestima gdje ste vi? Na primjer kod vašeg stana u TriBeCi, gdje snimate, na mjestima na koja redovitije dolazite, kao na primjer u onaj bar u Ulici Christopher, ovdje u New Yorku?" upita Bergerica.

"Neprestano ostavlja poruke u uredu moje agentice."

"Zove u Los Angeles? U redu. Dat ću vam broj dobre veze u FBI-evu područnom uredu u Los Angelesu", reče Bergerica. "FBI rješava takve slučajeve. To im je jedna od specijalnosti."

Judd nije ništa rekao. Nije ga ni najmanje zanimao razgovor s predstavnicima FBI-a u Los Angelesu. Oprezan je to gad, a Bergerica se upitala štiti li moţda identitet Hanne Starr. Na temelju onoga što je upravo rekao, Dodie je upoznao pribliţno u isto vrijeme kad su počele njegove financijske transakcije s Hannom. Prošle godine u jesen.

"Taj bar u Ulici Christopher", preusmjerila ga je Bergerica, nezadovoljna činjenicom da Dodie Hodge ima veze s ičim vaţnim i razdraţena činjenicom da joj je Marino prekinuo ispitivanje osobe prema kojoj je počela osjećati snaţnu antipatiju.

"Ne moţete ništa dokazati." Ponovno onaj inat.

"Ako doista smatrate da ne moţemo ništa dokazati, zašto ste se uopće pojavili ovdje?"

"Osobito s obzirom na to da zamalo nisi došao", prekine ih Lucy, koja je i dalje nešto marljivo radila na MacBooku. Pisala mailove i proučavala zemljovide. "Ţelim surađivati", reče Judd, obraćajući se Bergerici. "Došao sam jer ţelim surađivati."

"Tako... A suradnju niste mogli ubaciti u prenatrpani raspored prije tri tjedna kad sam tek doznala za vas i kad sam više puta pokušavala doći do vas."

"Bio sam u L. A.-u."

"Zaboravila sam. Tamo ne postoje telefoni."

"Imao sam pune ruke posla, a dobivao sam nejasne poruke. Nije mi bilo jasno."

"Izvrsno. Sad, znači, razumijete i odlučili ste surađivati", reče Bergerica. "Razgovarajmo onda o vašem malom incidentu prošlog ponedjeljka - konkretno o tome što se dogodilo nakon što ste izišli iz Stonewall Inna na broju pedeset tri u Ulici Christopher, kasno u ponedjeljak navečer. Bar ste napustili s onim klincem kojeg ste upoznali, Ericom. Sjećate se Erica? Klinca s kojim ste pušili travu? Klinca s kojim ste tako otvoreno razgovarali?"

"Bili smo napušeni", reče Judd.

"Da, napušeni ljudi svašta govore. Napušili ste se i pričali ste mu razne lovačke priče, to su njegove riječi, o tome što se dogodilo u bolnici Park General u Harlemu", reče Bergerica.

Bili su nagi pod pokrivačem punjenim perjem i nisu mogli spavati, čvrsto pripijeni i zagledani u prizor koji se pruţao pred njima. Neboderi Manhattana nisu ni more ni Veliki stjenjak, kao ni ruševine Rima, ali taj su prizor ipak voljeli, te su noću, nakon što bi ugasili svjetla, običavali podizati rolete.

Benton je gladio Scarpettinu koţu, brade poloţene na njezino tjeme. Ljubio joj je vrat, uši, a ona je na koţi osjećala svjeţinu na mjestima koja joj je dotaknuo usnama. Prsa su mu bila priljubljena uz njezina leđa i osjećala je usporeni ritam njegova srca.

"Nikad te ne pitam ništa o tvojim pacijentima", reče ona.

"Očito ti osobito ne zaokupljam paţnju ako razmišljaš o mojim pacijentima", reče joj Benton u uho.

Ona se obgrli njegovim rukama i poljubi mu dlanove. "Moţda mi moţeš ponovno odvući pozornost za koju minutu. Voljela bih te nešto pitati, samo teoretski, kao pretpostavku."

"Imaš pravo na to. Ĉudi me da imaš samo jedno pitanje."

"Odakle bi netko, kao na primjer tvoja bivša pacijentica, znao gdje ţivimo? Time ne ţelim reći da je ona ostavila onu pošiljku." Scarpetta nije ţeljela u krevetu izgovoriti ime Dodie Hodge.

"Moţemo pretpostavljati da netko, ako je dovoljno sklon manipulaciji, moţe uspješno izvući informacije od drugih", reče Benton. "Na primjer, pojedini zaposlenici u McLeanu znaju gdje se nalazi naš stan, budući da i ovdje povremeno primam poštu i druge pošiljke."

"A zaposlenici bi tako nešto rekli nekom pacijentu?"

"Nadam se da ne bi i ne kaţem da se dogodilo upravo to. Ne kaţem čak ni da je ta osoba ikada bila u McLeanu, da je ondje bila pacijent."

To nije bilo potrebno izgovoriti. Scarpetta nije ni najmanje sumnjala u to da je Dodie Hodge bila pacijentica u McLeanu.

"Ne govorim ni da je ona imala nekakve veze s time što je ostavljeno u našoj zgradi", reče on još.

Ni to nije trebalo posebno naglašavati. Ona je znala da se Benton pribojava da je pošiljku ostavila njegova bivša pacijentica.

"Kaţem samo da bi drugi mogli u to posumnjati, što god mi otkrili a da je u suprotnosti s time." Benton je govorio tiho, a prisnost njegova tona nikako nije bila u skladu s temom razgovora.

"Marino sumnja u takvu mogućnost i vjerojatno je u nju i uvjeren, a ti nisi. To mi zapravo ţeliš reći." Scarpetta u to nije vjerovala.

Smatrala je da je Benton siguran u vezi sa svojom bivšom pacijenticom po imenu Dodie koja je onako drsko nazvala CNN. Benton je uvjeren u to da je opasna.

"Marino je moţda u pravu. A moţda i nije", reče Benton. "I premda osoba poput te konkretne bivše pacijentice moţe biti neugodna i potencijalno opasna, bilo bi još opasnije ako je onaj paket poslao netko drugi, a svi su ga prestali traţiti jer misle da znaju odgovor. A što ako ga ne znaju? Što tada? Što nakon toga? Moţda bi sljedeći put netko doista mogao stradati."

"Ne znamo što je u pošiljci. Moţda nije ništa. Trčiš pred rudo."

"Sigurno je nešto unutra. To ti već sada mogu jamčiti", reče on. "Osim ako si nastupila u nekoj od glavnih uloga u Batmanu, a to mi nisi rekla, nisi glavni mrtvozornik u Gotham Cityju.

Ne sviđa mi se taj ton. Nisam posve siguran zašto me to toliko muči."

"Jer je podlo. Jer je zločesto i neugodno."

"Moguće. Zaintrigirao me rukopis. Taj tvoj opis... kad si rekla da izgleda toliko precizno i stilizirano da nalikuje nekom fontu."

"Tko god da je ispisao adresu ima vrlo sigurnu ruku, moţda čak i umjetničku", reče Scarpetta, sluteći da on misli na nešto drugo.

Zna nešto o Dodie Hodge što ga tjera na to da se koncentrira na rukopis.

"Sigurna si da adresa nije ispisana laserskim printerom", reče Benton.

"Imala sam više nego dovoljno vremena u dizalu. Crna tinta, kemijska olovka. U formiranju slova bilo je dovoljno varijacija da bude očito da je ispisana rukom", reče ona.

"Nadajmo se da ćemo još imati što pogledati kad dođemo u Rodman's Neck. Obrazac s adresom mogao bi još posluţiti kao najbolji dokaz."

"Bude li sreće", reče ona.

Sreća će odigrati veliku ulogu. Pirotehničari će po svoj prilici onesposobiti eventualne strujne krugove u kutiji tako što će ih raznijeti uređajem za deaktiviranje PAN , koji se u ţargonu naziva i vodenim topom, a koji ispaljuje pribliţno po decilitar vode, koju potiskuje modificirani metak sačmarice kalibra 12 . Glavni cilj bio bi izvor energije navodnog eksplozivnog sredstva malene baterije koje su se ukazale na rendgenskoj snimci. Scarpetta se mogla samo nadati da se baterije ne nalaze izravno iza rukom ispisane adrese na obrascu. Ako su ondje, kasnije će joj za proučavanje preostati jedino vodom natopljena kaša.

"Moţemo razgovarati općenito", rekao je potom Benton, malo se pridignuvši i mijenjajući poloţaj jastuka. "Poznat ti je pojam graničnih poremećaja ličnosti. Osoba kod koje dolazi do prekida ili podjele granica ega, uz dovoljno stresa, moţe se ponašati agresivno, nasilno.

Agresivnost se temelji na nadmetanju. Nadmetanju za muţjaka, za ţenku, nadmetanja za osobu najprikladniju za razmnoţavanje. Nadmetanja za izvore, poput hrane i skloništa.

Nadmetanja za moć, jer bez hijerarhije nema društvenog poretka. Drugim riječima, do agresije dolazi kad donosi korist."

Scarpetta se prisjetila Carley Crispin. Prisjetila se izgubljenog BlackBerryja. Već je satima razmišljala o svome BlackBerryju. Tjeskoba joj je snaţno obavijala srce, što god da je radila. Ĉak i dok je vodila ljubav, osjećala je strah. Osjećala gnjev. Bila je uţasno uzrujana na sebe i nije znala kako će se Lucy nositi s istinom. Scarpetta se ponijela glupo. Kako je mogla biti tako glupa?

"Naţalost, ti temeljni primitivni porivi koji bi mogli biti logični u smislu preţivljavanja vrste mogu postati vrlo štetni i opasni, kao i smetnja prilagodbi, mogu se iskazivati na silno neprikladne i štetne načine", nastavljao je Benton. "Jer, na koncu konca, agresivan čin, poput zlostavljanja ili prijetnje istaknutoj ličnosti kao što si ti, štetan je za onoga tko ga inicira. Ishod će biti kazna, gubitak svih stvari za koje se vrijedi nadmetati. Bilo da se radi o smještaju u psihijatrijsku ustanovu ili zatvorskoj kazni."

"Zbog toga bih trebala zaključiti da ta ţena koja me večeras nazvala na CNN ima granični poremećaj ličnosti, da moţe biti nasilna, uz dovoljno stresa, te da se sa mnom nadmeće oko muţjaka, a to bi onda bio ti", reče Scarpetta.

"Nazvala te da uznemiri mene i plan joj je uspio", reče on. "Traţi moju pozornost. Osobe s graničnim poremećajem ličnosti uţivaju u negativnim potvrdama, u ulozi središta uragana.

Dodaš li u mješavinu još neki neugodni poremećaj ličnosti, središte oluje moţe postati moţda i oluja monstruoznih razmjera."

"Transferencija. Sve te tvoje pacijentice nemaju šanse. Ţele ono što ja imam u ovom trenutku."

I to je ţeljela ponovno. Ţeljela je njegovu pozornost i nije ţeljela i dalje razgovarati o poslu, o problemima, o ljudskim bićima koja su pravi uţas. Ţeljela mu je biti blizu, osjetiti da ništa nije nedopušteno, a ta ţudnja za bliskošću bila je neutaţiva jer nije mogla dobiti to što je ţeljela. S Bentonom nikada nije imala što je ţeljela, i upravo ga je zbog toga i dalje ţeljela, opipljivo ţeljela. Zato ga je uopće i ţeljela od samog početka, osjećala koliko je privlači, osjetila intenzivnu ţelju za njim kad su se tek upoznali. Isto to osjećala je i sada, dvadeset godina kasnije, očajničku privlačnost koja ju je ispunjavala i istodobno u njoj stvarala osjećaj praznine, a takav je bio i seks s njim, ciklus uzimanja i davanja, ispunjavanja i praţnjenja, a potom ponovnog punjenja mehanizma, kako bi mogli krenuti ispočetka.

"Doista te volim, to znaš", rekla mu je u usta. "Ĉak i kad sam ljutita."

"Uvijek ćeš biti ljutita. Nadam se i da ćeš me uvijek voljeti." "Ţelim shvatiti." To nije ţeljela, a vjerojatno nije ni mogla.

Kad bi je nešto na to podsjetilo, nije uspijevala shvatiti njegove odluke i izbore, nije mogla shvatiti da ju je napustio tako naglo, tako konačno i da nikada nije ni provjerio što je s njom.

Ona nikada ne bi učinila ono što je on učinio, no to nije kanila ponovno spomenuti.

"Znam da ću te uvijek voljeti." Poljubila ga je i uspela se na njega.

Premjestili su se, intuitivno su znali kako se trebaju kretati, dani kad su svjesno morali proračunavati koja je čija najbolja strana i koje su granice kod kojih nastupaju premorenost i nelagoda bili su već davna prošlost. Scarpetta je već čula sve moguće varijante očekivanih šala u vezi sa svojim poznavanjem anatomije i koliko joj to mora pruţati prednosti u postelji, što je bilo apsurdno i smiješno, čak ni to, jer njoj to nije bilo čak ni zabavno. Njezini su pacijenti uz vrlo rijetke iznimke bili mrtvi, a njihova reakcija na njezin dodir stoga nije bila čak ni teoretske naravi, u praksi posve beskorisna. To nije značilo da u mrtvačnici nije naučila nešto presudno vaţno, jer to nipošto nije bio slučaj. Mrtvačnica ju je naučila tome da profini osjete, da gleda, miriše i osjeća najneprimjetnije nijanse, promjene kod ljudi koji više ne mogu govoriti, ljudi koji nisu voljni surađivati i kojima je ona potrebna, ali koji joj zauzvrat ne mogu pruţiti baš ništa.

Mrtvačnica joj je podarila snaţne, sposobne ruke i snaţne ţudnje. Ţeljela je toplinu i dodir. Ţeljela je seks.

Nakon svega Benton je zaspao, utonuo u dubok san. Nije se ni pomaknuo kad je ustala, kad su joj se misli ponovno počele ubrzano komešati, kad su je ponovno počele opsjedati tjeskobe i razlozi za kivnost. Bilo je nekoliko minuta nakon tri ujutro. Pred njom je bio naporan dan tijekom kojeg će doznati mnogo toga kako se bude razvijao, jedan od onih dana koje ona naziva "danima bez scenarija". Poligon u Rodman's Necku i njezina eventualna bomba, moţda i

laboratoriji, a moţda i ured, gdje će diktirati izvještaje o obdukciji, odraditi nagomilane telefonske pozive i papirologiju. Prema rasporedu nije trebala raditi obdukcije, ali to se uvijek moţe promijeniti ovisno o tome koga nema i što sve pristigne. Što će učiniti u vezi s BlackBerryjem. Moţda joj je Lucy već odgovorila. Što poduzeti u vezi s nećakinjom. U posljednje se vrijeme ponaša tako čudno, tako je razdraţljiva, tako nestrpljiva. S druge strane što je učinila u vezi s pametnim telefonima, zamijenila ih ne traţeći dopuštenje, kao da je to nekako velikodušno i obzirno. Trebaš se vratiti u krevet i odmoriti. Uz premorenost sve izgleda još gore, govorila je Scarpetta samoj sebi. San trenutačno više nije bio među mogućnostima.

Mora se pobrinuti za određene stvari, mora se pozabaviti pitanjem koje se zove Lucy, to mora nekako riješiti. Reci joj što si učinila. Reci joj koliko je njezina teta Kay zapravo glupa.

Lucy je vjerojatno bila tehnički najnadarenija osoba koju je Scarpetta ikada upoznala, znatiţeljna u vezi s time kako što funkcionira još od dana kad se rodila, sastavljajući ovo i ono, rastavljajući sve moguće stvari, uvijek uvjerena u to da moţe poboljšati funkcioniranje svega, o čemu god bila riječ. Takve sklonosti, uz neopisivu nesigurnost i potrebu za moći i nadzorom koje nije bilo moguće nadjačati... i ishod svega bila je Lucy, čarobnica koja bez poteškoća moţe uništiti koliko moţe i popraviti, ovisno o motivima, ali još najviše i o raspoloţenju.

Zamjena telefona bez dopuštenja nije bila primjerena i Scarpetti i dalje nikako nije bilo jasno zašto je njezina nećakinja to iznenada učinila. Ranije bi za takve stvari bila pitala. Ne bi postala samoprozvanim sistemskim administratorom svima bez dopuštenja, čak i bez upozorenja.

Osim toga bit će izvan sebe od bijesa kad dozna istinu o Scarpettinoj gluposti, o njezinoj nepromišljenosti. Lucy će reći da je to bilo isto što i ne gledati na obje strane prije nego što prelaziš ulicu, isto što i ušetati u repni rotor.

Scarpetta se uţasavala bukvice koja je nedvojbeno očekuje kad prizna da je isključila lozinku na svome BlackBerryju dva dana nakon što ju je primila, koliko je bila neopisivo frustrirana. To nisi smjela učiniti, to nikako nisi smjela učiniti - ta misao u beskonačnost se ponavljala, vrtjela u njezinim mislima. No kad god bi uređaj izvadila iz futrole, morala ga je otključati. Kad se njime ne bi sluţila deset minuta, ponovno bi se zaključao. Kap koja je prelila čašu: neopisivo se prestravila kad je zbog pogrešaka u unosu netočno unijela lozinku šest puta zaredom. Osam neuspjelih pokušaja - to je jasno stajalo u Lucynim uputama - i BlackBerry će praktički izazvati samouništenje, sve u njemu izbrisat će se poput onih snimaka u filmu Mission: Impossible.

Kad je Lucy poslala e-mail u kojem je pisalo da je "zagubila" BlackBerry, Scarpetta nije spomenula tu pojedinost u vezi s lozinkom. Ako je taj pametni telefon sada kod nekoga, to je uţasno loše, i Scarpetta se toga uţasno pribojavala, kao što se pribojavala i Lucy, a najviše od svega pribojavala se same sebe. Kad si počela biti tako neoprezna? Unijela si bombu u stan i isključila lozinku na pametnom telefonu. Što je tebi, dovraga? Poduzmi nešto. Sredi nešto.

Pobrini se za određene stvari. Nemoj se samo brinuti i uzrujavati.

Mora nešto pojesti, to je dio problema, ţeludac joj je pun kiseline, jer u njemu nije bilo ničega. Pojede li nešto, bit će joj bolje. Mora nešto raditi rukama, mora ih angaţirati u nekom činu koji donosi zalječenje, u nečemu osim seksa. Priprema hrane obnavlja i umiruje.

Priprema jednog od njoj najdraţih jela, poklanjanje pozornosti pojedinostima, pomaţe ponovnom uspostavljanju reda i normalnosti. Ili kuhanje ili čišćenje, a iza nje je već bilo

dovoljno čišćenja, još je osjećala primjese mirisa Murphyjeva sredstva za čišćenje dok je kroz dnevnu sobu dolazila do kuhinje. Otvorila je hladnjak, pogledom traţeći nadahnuće. Neka fritaja, omlet, nije osjećala ţelju za jajima, kruhom i tjesteninom. Treba joj nešto lagano i zdravo, s maslinovim uljem i svjeţim začinskim biljem, nešto kao insalata caprese . To bi bilo dobro. Ljetno jelo, koje se posluţuje samo kad je sezona rajčica, po mogućnosti ručno ubranih u Scarpettinu vlastitom povrtnjaku. Ali u velegradovima poput Bostona i New Yorka, gdje postoje prodavaonice organskih namirnica Whole Foods ili gurmanske trţnice, moţe doći do prirodnih rajčica tijekom cijele godine, do raskošnih sorta Black Krims, opojnih Brandywinesa, sočnih Caspian Pinksa, slatkastih Golden Eggsa, slatkastokiselih Green Zebrasa.

Odabrala je nekoliko rajčica iz košare na radnoj plohi i poloţila ih na dasku za rezanje, pa ih razrezala na kriške. Zagrijala je svjeţu bivolju mozzarellu na sobnu temperaturu, tako što ju je stavila u plastičnu vrećicu koju je hermetički zatvorila i na nekoliko je minuta potopila u toplu vodu. Posloţivši rajčice i sir kruţno na tanjur, dodala je listiće svjeţeg bosiljka i obilnu količinu hladno prešanog djevičanskog maslinovog ulja, pa sve još dovršila prstohvatom krupne morske soli. Maleni obrok odnijela je u susjednu blagovaonicu, iz koje se pruţao pogled izravno na zapad, prema osvijetljenim stambenim neboderima i Hudsonu, te udaljenome zračnom prometu u New Jerseyju.

Uzela je zalogaj salate i istovremeno otvorila internetski preglednik na svome MacBooku.

Vrijeme je da se suoči s Lucy. Ona joj je sada već vjerojatno odgovorila. Sada se već vjerojatno moţe suočiti s istinom i činjenicom o BlackBerryju koji je nestao. To nije tek trivijalna stvar, ništa u vezi s time nije sitno i nevaţno, a to je Scarpettu mučilo još otkako je primijetila da joj je uređaj nestao, da bi sada već preraslo u opsjednutost. Već se satima nastojala prisjetiti što je sve na njemu, pokušavala zamisliti čemu bi sve netko mogao imati pristup, dok je dio nje ţalio što se ne moţe vratiti u prošlost, kada ju je najviše brinula mogućnost da netko njuška, da joj netko prekopava adresar ili prelistava popise poziva, obdukcijske protokole i fotografije koje su joj se posve uobičajeno nalazile na radnome stolu. U to davno vrijeme, na većinu potencijalnih indiskrecija i curenja odgovarala je zaključavanjem brava. Izrazito osjetljivi podaci završavali su u zaključanim ormarima za spise, a ako se na njezinu radnom stolu nalazilo nešto što nije ţeljela podijeliti s drugima, dok je nije bilo zaključavala je vrata svog ureda. Kratko i jasno. Cista logika i zdrav razum. Sve to bilo je lako izvedivo. Samo trebaš sakriti ključ.

Dok je bila glavna mrtvozornica u Virginiji i kad je njezin ured dobio prvo računalo, i to je bilo izvedivo, tako da nije osjećala velik strah od nepoznatoga, imala je dojam da se moţe nositi i s dobrim i s lošim stvarima. Dakako, bilo je propusta u sigurnosti, ali sve je bilo moguće srediti i spriječiti. Mobiteli u to vrijeme nisu bili osobito ozbiljan problem, barem u početku, kad je njezino nepovjerenje prema tim uređajima imalo više veze s potencijalnim korištenjem skenerskih uređaja za prisluškivanje i, na svjetovnijoj razini, ljudima koji su se neuljuđeno i bezobzirno sve više navikavali na to da razgovaraju tako da ih netko moţe prisluškivati. Te opasnosti nikako se nisu mogle mjeriti s opasnostima koje su postojale danas. Jednostavno nije bilo prikladnog opisa za to o čemu se sada brinula iz dana u dan. Suvremena tehnologija više joj nije izgledala kao nešto što bi joj moglo postati najboljim prijateljem. Ĉesto joj je nanosila neugodnu bol. Ovom prilikom bolni je ugriz mogao imati i dalekoseţne posljedice.

Scarpettin BlackBerry bio je mikrokozam njezina osobnog i profesionalnog ţivota, budući da je sadrţavao telefonske brojeve i elektroničke adrese osoba koje bi se razjarile ili bi se našle u neugodnoj situaciji kad bi se netko zlonamjeran dokopao njihovih privatnih podataka. Najviše od svega ţeljela je zaštititi obitelji, one koji su ostali na ovome svijetu nakon nečije tragične smrti. Na određeni način, ti preţivjeli članovi obitelji također su postajali njezinim pacijentima, oviseći o njoj kad su u pitanju informacije, nazivajući je u vezi s nekom pojedinošću koje su se odjednom prisjetili, pitanjem, teorijom ili jednostavno potrebom za razgovorom, često u vrijeme godišnjica ili ovo doba godine, blagdansko. Povjerljivi podaci koje je Scarpetta dijelila s članovima obitelji i voljenim osobama preminulih bile su svete, najsvetiji aspekt njezina rada.

Kako bi neizrecivo uţasno bilo kad bi pogrešna osoba, osoba koja radi za neku kabelsku televiziju, na primjer, naišla na neka od tih imena, od kojih su mnoga povezana s medijski vrlo eksponiranim slučajevima, na primjer na ime Grace Darien. S njom je Scarpetta posljednjom razgovarala, negdje oko sedam i petnaest navečer, nakon što je završila konferencijski razgovor s Bergericom, ţureći se da se spremi za CNN. Gospođa Darien bila je nazvala Scarpettu na BlackBerry, već na rubu histerije jer je u objavi za medije u kojoj je Toni Darien identificirana imenom navedeno i da je seksualno napadnuta i potom ubijena udarcima.

Gospođa Darien bila je zbunjena i uspaničena, mislila je da udarac u glavu nije isto što i smrt koja je nastupila zbog udaraca, a ništa od onoga što joj je Scarpetta bila u stanju reći nije ju moglo umiriti. Scarpetta nije bila neiskrena. Nije ju navodila na pogrešan zaključak. To nije bila njezina izjava za javnost, nisu bile njezine formulacije, a koliko god to bilo teško, gospođa Darien morala je shvatiti zašto Scarpetta ne moţe iznijeti više pojedinosti nego što ih je već rekla. Bilo joj je uţasno ţao, ali jednostavno nije mogla više govoriti o slučaju.

"Sjećate se što sam rekla?" Dok je razgovarala s njom, Scarpetta se preodijevala.

"Povjerljivost je presudna, jer određene pojedinosti znaju jedino ubojica, mrtvozornik i policija.

Zbog toga vam trenutačno ne mogu reći ništa više."

A sada se njoj, najvećoj pobornici diskrecije i etičnosti, moţda dogodilo da je netko pronašao podatke Grace Darien u BlackBerryju koji nije zaštićen lozinkom, te je moţda nazvao ţenu koja je izvan sebe. Scarpetta nije mogla prestati misliti na ono što je Carley tako bombastično objavila, na tu pojedinost o ţutome taksiju i tome kako navodno povezuje Toni Darien s Hannom Starr, kao i laţne informacije o tome kako je pronađena Hannina vlas u stanju raspadanja. Dakako da bi novinar, osobito beskrupulozni i očajni novinar, htio razgovarati sa svakom Grace Darien ovoga svijeta, a popis mogućih teških narušavanja etičnosti zbog Scarpettina izgubljenog pametnog telefona sve je više rastao kako se više toga prisjećala. I dalje je u sjećanje prizivala imena s popisa kontakata koje je skupljala još od početka karijere, prvo na papiru, a kasnije i u elektroničkome obliku, kontakata koje je selila iz mobitela u mobitel, dok je prelazila na suvremenije uređaje, da bi na koncu imala uređaj koji joj je kupila Lucy.

Stotine imena nalaze se u Scarpettinu poddirektoriju s brojevima, zaključila je sada, a mnogi među njima su ljudi koji joj moţda više nikada neće vjerovati nazove li ih netko poput Carley Crispin na mobitel, na direktnu liniju ili kod kuće. Gradonačelnik Bloomberg, šef policije Kelly, dr. Edison, nebrojeni moćni duţnosnici i u zemlji i u inozemstvu, uz Scarpettinu široku mreţu kolega s područja forenzike, liječnika, tuţitelja i odvjetnika, članova obitelji, prijatelja,

liječnika, zubara, frizerke, osobnog trenera, spremačice. Mjesta na kojima kupuje. Sto naručuje s Amazona, knjige koje čita. Restorani. Računovođa. Privatni bankar. Popis je samo rastao što je više razmišljala o tome, postajao opširniji i sve je više mučio. Spremljene glasovne poruke koje se prikazuju na ekranu i moguće ih je reproducirati bez lozinke. Dokumenti i prezentacije u PowerPointu u kojima ima eksplicitnih snimaka preuzetih iz elektroničke pošte - među njima su bile i fotografije Toni Darien s mjesta na kojem je pronađena. Fotografija koju je Carley prikazala u programu mogla je poteći sa Scarpettina telefona, a njezine zabrinute misli sada su skrenule na instant-poruke, sve one aplikacije koje omogućuju i traţe stalni kontakt.

Scarpetta nije vjerovala u instant-poruke i chat, takve je tehnologije smatrala oblicima kompulzivnog ponašanja, a ne poboljšanjem, moţda i jednim od najnesretnijih i nepromišljenijih izuma u povijesti: ljudi nešto tipkaju na minijaturnim ekranima i tipkovnicama dok bi trebali paziti na podosta vaţnije aktivnosti, poput voţnje, prelaska prometne ulice, rukovanja opasnim napravama, na primjer upravljanja zrakoplovima ili vlakovima, ili sjedenja u učionici, predavaonici, sudjelovanja u viziti, gledanja predstave ili slušanja koncerta, ili obraćanja pozornosti na osobu koja im se već nalazi nasuprot u kakvom restoranu ili kraj njih u postelji. Nedavno je u njujorškoj ordinaciji zatekla studenta medicine koji je slao instant-poruku za vrijeme obdukcije, pritiskao minijaturne tipke palčevima zaštićenima gumenim rukavicama.

Izbacila ga je iz mrtvačnice, izbacila sa svog mentorskog popisa, te pokušala navesti dr.

Edisona na to da zabrani sve elektroničke uređaje iz svih prostora dalje od predvorja, no do toga ipak nikada neće doći. Za to je prekasno, to bi značilo vratiti kazaljke na satu unatrag, a nitko se toga ne bi pridrţavao.

Policajci, medicinski i pravosudni istraţitelji, znanstvenici, patolozi, antropolozi, odontolozi, forenzični arheolozi, pogrebnici, tehničari i čuvari neće se odreći svojih dlanovnika, iPhonea, BlackBerryja, mobitela i pagera, a unatoč njezinim stalnim upozorenjima kolegama u vezi sa širenjem povjerljivih informacija preko instant-poruka, pa čak i e-mailova ili, ne daj Boţe, snimanja fotografija ili videozapisa na nekom od tih uređaja, to se ipak događalo. Ĉak je i ona upala u zamku pisanja SMS-ova i skidanja slika i informacija više nego što je bilo mudro, postala podosta opuštena u tim pitanjima. U posljednje vrijeme previše vremena provodi u taksijima i na aerodromima, dotok informacija nikad i ne zastaje, čovjek nikad nema mira, a gotovo ništa od toga nije zaštićeno lozinkom, jer je već postala frustrirana ili moţda jer ne ţeli imati osjećaj daje pod nećakinjinim nadzorom.

Scarpetta je otvorila elektroničku poštu. Najnoviji e-mail, poslan prije samo nekoliko minuta, stigao je od Lucy, s provokativnim naslovom: SLIJEDI MRVICE KRUHA Scarpetta otvori poruku: Teta Kay, u prilogu je zapis s GPS-a taktičkog praćenja koji se osvjeţuje svakih 15 sek. Unijela sam samo ključne trenutke i lokacije, od pribliţno 19:35, kad si objesila kaput u ormaru sobe za šminkanje, po svoj prilici s BlackBerryjem u dţepu. Slika vrijedi kao tisuću riječi. Pogledaj slijed i

na temelju toga formiraj vlastite zaključke. Znam što ja mislim, Ne trebam ni naglašavati: drago mi je da je s tobom sve u redu.

Marino mi je rekao za FedEx, L. Prvu sliku u nizu Lucy je nazvala "Time Warner Center iz ptičje perspektive", bio je to u biti pogled iz zraka snimljen iz relativne blizine. Slijedio je plan grada s adresom, uz podatak o zemljopisnoj širini i duljini. Bez imalo sumnje, Scarpettin BlackBerry bio je u Time Warner Centeru u devetnaest sati i trideset pet minuta, kada je došla do ulaza u sjevernu zgradu u 59. ulici, kada je prošla sigurnosnu provjeru, dizalom se uspela na četvrti kat, hodnikom došla do sobe za šminkanje te objesila kaput u ormar. U tom su trenutku u prostoriji bile jedino ona i šminkerica, a nitko joj ni slučajno nije mogao pretraţiti dţepove kaputa tijekom tih dvadesetak minuta dok je sjedila i čekala da joj ta ţena malo popravi šminku, a potom samo sjedila i čekala, gledala Campbella Browna na televizoru koji je ondje uvijek bio uključen.

Koliko se uspijevala prisjetiti, jedan zvučni tehničar postavio joj je mikrofon oko pola devet, barem dvadeset minuta ranije nego inače, sad kad je bolje promislila o svemu, a zatim su je odveli u studio i posjeli za stol. Carley Crispin pojavila se tek nekoliko minuta prije devet i sjela joj nasuprot, pijući vodu na slamku. Razmijenile su nekoliko kurtoaznih riječi i emisija je zatim počela. Za vrijeme emisije i do trenutka kad je Scarpetta izišla iz zgrade, već gotovo u jedanaest navečer, poloţaj BlackBerryja, prema Lucynim podacima, nije se mijenjao, uz jedan izuzetak: Ako je netko premjestio tvoj BB na drugo mjesto na istoj adresi - u neku drugu prostoriju ili neki drugi kat, primjerice - koordinate se nisu mijenjale. Tako da ne znam. Samo znam da je bio u zgradi.

Nakon toga, već gotovo u jedanaest navečer, kad su Carley Crispin i Scarpetta izišle iz Time Warner Centera, i BlackBerry je napustio tu zgradu. Scarpetta je u zapisu pratila njegovo putovanje, na slijedu snimaka, kliknula je prikaz iz zraka, ovaj put Columbus Circlea, a potom i prikaz iz zraka svoje stambene zgrade u Central Park Westu, koji je snimljen u jedanaest i šesnaest navečer. U tom se trenutku moglo zaključiti da je Scarpettin BlackBerry i dalje bio u dţepu njezina kaputa, a prijemnik s WAAS-om pratio je i svakih petnaest sekundi biljeţio njezin poloţaj dok se pješice vraćala kući. Ali to nije moglo biti tako. Benton ju je zvao više puta. Ako se BlackBerry nalazio u dţepu Scarpettina kaputa, zašto nije zvonio? Nije ga bila isključila. Gotovo ga nikad ne isključuje. Što je još vaţnije, uvidjela je Scarpetta, kad je ona ušla u zgradu, njezin BlackBerry ostao je vani. Sljedeće su snimke u slijedu bile fotografije snimljene iz zraka, zemljovidi i adrese koje su prikazivale neobično putovanje njezina BlackBerryja, od povratka u Time Warner Center, zatim Šestom avenijom, do zaustavljanja na broju 60 u Istočnoj 54. ulici. Scarpetta je uvećala sliku, počela pomnije promatrati skupinu sivkastih granitnih zgrada šćućurenih medu neboderima, automobilima i taksijima koji nepomično stoje na ulici, u pozadini prepoznajući Museum of Modern Art, Seagram Building i zvonik crkve Sv. Tome u stilu francuske gotike.

Lucyna bilješka:

Na br. 60 u Istočnoj 54. nalazi se hotel Elysee, u kojem se, znakovito, nalazi i Monkey Bar koji nije "sluţbeno otvoren”, osim ako znaš o čemu se radi i ako znaš ljude. Nešto poput privatnog kluba, vrlo ekskluzivan, izrazito u holivudskom stilu. Mjesto na koje zalaze velike zvijezde i veliki igrači.

Je li moguće da je Monkey Bar otvoren i sada, u tri i sedamnaest iza ponoći? Ĉinilo se, na temelju zapisa o praćenom signalu, da je Scarpettin BlackBerry još uvijek na toj adresi u Istočnoj 54. ulici. Prisjetila se onoga što je Lucy napisala o geografskoj širini i duljini. Moţda Carley ipak nije otišla u Monkey Bar, nego se samo nalazi u istoj zgradi.

Scarpetta je poslala e-mail nećakinji: Bar još radi ili je BB moţda u hotelu?

Lucyn odgovor: Moţe biti u hotelu. Zauzeta sam jednim svjedokom, inače bih osobno otišla onamo.

Scarpetta: Moţe otići Marino, osim ako je s tobom.

Lucy: Ĉini mi se da bih ga trebala uništiti. Većina tvojih podataka pohranjena je i na serveru. Sve bi bilo u redu. Marino nije sa mnom. Ţeljela je reći da sa svog računala moţe ući u Scarpettin BlackBerry i izbrisati većinu podataka pohranjenih u uređaju, kao i osobne postavke - u biti moţe ga vratiti na tvorničke postavke. Ako je točno ono u što je Scarpetta sada sumnjala, za to je malo prekasno. Njezin BlackBerry nije kod nje posljednjih šest sati, a ako ga je Carley Crispin ukrala, imala je više nego dovoljno vremena da se domogne pravog skrivenog blaga povlaštenih informacija, a moguće je da se time posluţila i ranije, što bi objasnilo onu fotografiju mjesta zločina koju je objavila u emisiji. Scarpetta to ni pod koju cijenu neće oprostiti, a to će ţeljeti i dokazati.

Sada je napisala: Nemoj uništiti. BB i sve što je u njemu sada su dokaz.

Molim te nastavi pratiti. Gdje je Marino? Kod kuće?

Lucyn odgovor: BB se s te lokacije nije pomaknuo posljednja tri sata.

Marino je u RTCC-u.

Scarpetta joj nije odgovorila. Ne kani joj spomenuti problem s lozinkom, s obzirom na okolnosti to nikako neće učiniti. Lucy bi mogla odlučiti uništiti BlackBerry, unatoč tome što joj je ona rekla, budući da se u posljednje vrijeme činilo da ni za što ne treba dopuštenje.

Bilo je poprilično nevjerojatno čemu sve Lucy ima pristup. Scarpetta je zbog toga osjetila nervozu, mučilo ju je nešto što nije znala posve točno odrediti. Lucy zna gdje je BlackBerry, čini se da zna gdje je Marino, sa svima izgleda nekako povezana drukčije nego u prošlosti. Što još zna njezina nećakinja i zašto je tako čvrsto odlučila pratiti baš sve, odnosno, u najmanju

ruku, zašto ima tu mogućnost? Za slučaj da te otmu, rekla joj je onom prilikom Lucy i pritom se nije šalila. Ili ako izgubiš BlackBerry. Ako ga slučajno ostaviš u taksiju, moći ću ga pronaći, objasnila je tada.

Bilo je to neobično. Scarpetta se prisjetila vremena kad su se ti ultranapredni uređaji tek bili pojavili, te se divila promišljenosti, točnosti i domišljatosti, tome kako ih je Lucy uspjela iznenaditi darom. Bilo je to jedne subote popodne, posljednje subote u studenome, dvadeset devetoga, prisjetila se Scarpetta. Ona i Benton vjeţbali su u teretani, imali zakazane termine s trenerom, nakon toga saunu, a zatim ranu večeru i kino, Billy Elliot. Imali su ustaljene navike, a Lucy ih je poznavala.

Znala je da je teretana u njihovoj zgradi jedino mjesto na koje nikad ne nose telefone.

Signal je bio uţasno loš, a osim toga to ionako nije bilo nuţno, budući da su bili dostupni.

Hitne pozive bilo je moguće proslijediti preko recepcije teretane. Kad su se vratili u stan, ondje su ih već čekali novi BlackBerryji, ukrašeni crvenom vrpcom, na stolu u blagovaonici, uz poruku u kojoj je stajalo da je Lucy, koja je imala ključ, ušla u stan dok ih nije bilo, te im podatke iz starih mobitela prenijela u nove uređaje. Objašnjenje i detaljne upute. Bit će da je nešto slično izvela i u slučaju Bergerice i Marina.

Scarpetta ustane od stola u blagovaonici. Zatim podigne slušalicu.

"Hotel Elysee. Kako vam moţemo pomoći?" javio se neki muškarac s francuskim naglaskom.

"Molim vas Carley Crispin."

Dugotrajna tišina, a zatim: "Gospođo, traţite da je nazovem u sobu? Prilično je kasno."

14 LUCY JE NAPOKON PRESTALA TIPKATI. PRESTALA JE GLEDATI PLANOVE grada i pisati e-mailove. Reći će nešto što ne bi trebala reći. Bergerica je to predosjećala i nije ju mogla spriječiti.

"Sjedim ovdje i pitam se što bi pomislili tvoji oboţavatelji", reče Lucy, obraćajući se Hapu Juddu. "Pokušavam razmišljati kao netko od tvojih poklonika. Zaljubljena sam u filmsku zvijezdu - i sad razmišljam kao oboţavateljica. I zamišljam svog idola Hapa Judda s gumenom rukavicom koja mu sluţi kao kondom, kako ševi mrtvo tijelo devetnaestogodišnje djevojke u hladnjaku bolničke mrtvačnice."

Hap Judd ostao je osupnut, kao da ga je netko pljusnuo. Piljio je razjapljenih usta, jarkocrvena lica. Bio je na korak od erupcije.

"Lucy, upravo mi je sinulo da bi moţda trebalo prošetati Jet Rangera", reče Bergerica nakon nekoliko trenutaka.

Stari je buldog bio na katu u Lucynu stanu, a u šetnji je bio prije nepuna dva sata.

"Još ne." Lucyne zelene oči prodorno su se zagledale u Bergeričine oči. Smionost, svojeglavost. Da to nije bila Lucy, Bergerica bi joj istog trenutka dala otkaz.

"Moţe još jedna voda, Hap?" upita Bergerica. "Meni bi, zapravo dobro došla Pepsi bez šećera." Bergerica je netremice gledala Lucy u oči. To nije bio prijedlog. Bila je to zapovijed.

Trebalo joj je nekoliko trenutaka nasamo sa svjedokom i trebalo joj je da se Lucy malo povuče i prestane s tim što već radi. Riječ je o istrazi zločina, a ne osvetničkom nasilju na cesti. Što je njoj, dovraga?

Bergerica je nastavila razgovor s Juddom. "Razgovarali smo o tome što ste rekli Ericu.

Tvrdi da ste u seksualnome kontekstu spominjali djevojku koja je bila tek umrla u bolnici."

"Nikada nisam rekao da sam učinio nešto tako odvratno!"

"Ericu ste pričali o Farrah Lacy. Rekli ste mu da ste posumnjali na neprilično ponašanje u bolnici. Da su se pripadnici osoblja i zaposlenici pogrebnih poduzeća upuštali u nedolično ponašanje s njezinim mrtvim tijelom, moţda i s drugim tijelima", rekla je Bergerica Juddu kad je Lucy ustala i izišla iz sobe. "Zašto ste sve to spomenuli osobi koju ne poznajete? Moţda jer ste očajnički ţeljeli priznati, jer ste morali ublaţiti vlastiti osjećaj krivnje. Kad ste govorili o tome što se događa u bolnici Park General, zapravo ste govorili o sebi. O tome što ste učinili."

"To je obično sranje! Tko mi to dovraga ţeli smjestiti?" vikao je Judd. "Radi li se tu o novcu? Ţeli li me taj mali gad ucijeniti ili tako nešto? Je li ovo nekakva bolesna laţ koju je smislila ona bolesna kučka Dodie Hodge?"

"Nitko vas ne ţeli ucijeniti. Ne radi se ni o novcu ni o tome da vas netko navodno uhodi.

Riječ je o tome što ste radili u Park Generalu prije nego što ste imali novac, moguće i prije nego što ste imali ljude koji vas prate."

Na Bergeričinu BlackBerryju, koji se nalazio kraj nje na stolu oglasio se zvučni signal.

Netko joj je upravo poslao e-mail.

"Mrtva tijela. Sama pomisao na to tjera me na povraćanje", reče Judd.

"Ali niste samo razmišljali o tome, zar ne?" reče Bergerica.

"Kako to mislite?"

"Vidjet ćete", reče ona.

"Traţite ţrtveno janje ili se na moj jebeni račun ţelite proslaviti."

Bergerica nije rekla da se već odavno proslavila i da joj u tome ne treba pomoć jednog drugorazrednog glumca.

Samo je rekla: "Ponovit ću još jednom: ţelim samo istinu. Istina liječi. Osjećat ćete se bolje. Ljudi griješe."

On je obrisao oči, a noga mu je poskakivala tako jako da je izgledao kao da bi mogao izletjeti iz naslonjača. Bergerici nije bio nimalo simpatičan, no samoj sebi ona se sviđala još i manje od njega. Prisjetila se da je on sam izazvao sve ovo, da je to mogao izbjeći da je pokazao spremnost na suradnju kad ga je ona prvi put nazvala, prije tri tjedna. Da je razgovarao s njom, ona ne bi morala smisliti plan koji je već uglavnom stekao samostalan ţivot, neovisan o njoj. Bergerica nikad nije imala namjeru kazneno goniti Hapa Judda za nešto što se navodno dogodilo u bolnici Park General, a nekakvom malom majstoru i cinkarošu koji puši travu po imenu Eric i s kim nikad nije razgovarala, nije ga čak ni vidjela, vjerovala je vrlo malo ili čak nimalo. Marino je razgovarao s Ericom. Marino je rekao da mu je Eric ispričao to o bolnici Park General i da, ta je informacija uzrujavala, moţda je i mogla posluţiti kao osnova za progon. Ali Bergericu je zanimao mnogo veći slučaj.

Hap Judd bio je klijent silno cijenjene i uspješne tvrtke Hanne Starr za upravljanje novčanim sredstvima, ali on nije izgubio bogatstvo, ni jedan jedini dolar, u nečemu što je Bergerica nazivala prevarantskom ulagačkom piramidom preko posrednika. Spasio se kad je Hannah njegova ulaganja navodno izvukla s burze 4. kolovoza. Istog dana točno dva milijuna dolara poslana su na njegov bankovni račun. Njegovo početno ulaganje koje se sastojalo od četvrtine tog iznosa od godine ranije nikad i nije dospjelo na burzu, nego je završilo u dţepovima banke specijalizirane za ulaganja u nekretnine, Bay Bridge Finance, a čijeg je generalnog direktora FBI nedavno uhitio zbog prijevare. Hannah bi tvrdila da nema pojma, da o planu prijevare koji je izvela tvrtka Bay Bridge Finance nije znala više nego ugledne financijske institucije, dobrotvorne organizacije i banke koje su pale kao ţrtve Bernarda Madoffa i njemu sličnih.

Nema sumnje u to da bi Hannah ustvrdila da je prevarena kao i mnogi drugi.

Ali Bergerica na to nije nasjedala. Vrijeme transakcije koju je Hannah Starr pokrenula u ime Hapa Judda, kako se činilo bez njegova ili nekog drugog zahtjeva, dokazivalo je da je točno znala što radi i u čemu sudjeluje, te da je bila suzavjerenica. Istraga njezinih financijskih podataka koja traje otkako je nestala, dan prije Dana zahvalnosti, ukazivala je na to da se Hannah, jedina nasljednica bogatstva i tvrtke pokojnog oca, Rupea Starra, sluţila kreativnim poslovnim metodama, osobito kad je bila riječ o slanju računa klijentima. Ali zbog toga nije bila kriminalka. Ništa se nije osobito isticalo dok Lucy nije otkrila tu transakciju, dva milijuna dolara prebačena Hapu Juddu. Tada je, odjednom, Hannin nestanak, za koji se pretpostavljalo da je nasilni zločin, pa stoga i na Bergeričinu terenu, počeo poprimati i drukčije nijanse. Bergerica se bila udruţila s ostalim tuţiteljima i analitičarima u Istraţivačkome odsjeku svog ureda, ponajprije Uredom za prijevare, a posavjetovala se i s FBI-em.

Javnost nije imala pojma o njezinoj izrazito tajnoj istrazi, jer nipošto nije ţeljela cijelome svemiru objaviti da smatra nešto što je u suprotnosti s već općeraširenim teorijama i da misli da Hannah Starr nije ţrtva nekog seksualnog sociopata, a ako je u priči i sudjelovao neki ţuti taksi, tada se njime najvjerojatnije odvezla do aerodroma na kojem se ukrcala u neki privatni avion, jer je upravo to bilo u već ugovorenome planu. Trebala se na Dan zahvalnosti ukrcati u svoj Gulfstream, otputovati u Miami, a nakon toga, na St. Barts. Nije došla u zakazanome terminu, jer je imala druge, tajnije planove. Hannah Starr bila je prava prevarantica, vrlo lako moguće ţiva i u bijegu, a Hapa Judda nikako ne bi bila poštedjela uţasne financijske sudbine, osim ako je njezin interes za njega prelazio puke profesionalne okvire. Bila se zaljubila u svog slavnog klijenta, a on bi mogao imati određenu predodţbu o tome gdje je ona.

"Ali ni u jednom trenutku niste pomislili da bi Eric u utorak ujutro mogao nazvati moj ured i mojem istraţitelju preko telefona ponoviti sve što ste mu rekli", reče Bergerica Juddu.

Da se pojavio na ovom razgovoru, Marino joj je sada mogao pomoći. Mogao bi ponoviti što mu je rekao Eric. Bergerica se osjećala izolirano i banalizirano. Lucy nije pokazala dovoljno poštovanja i neke joj je stvari zatajila, dok je Marino prokleto prezaposlen. "Što je najironičnije," nastavi Bergerica, "nisam sigurna u to da je Eric toliko sumnjao u vas, koliko se htio napraviti vaţnim. Htio se hvaliti time da se druţi s filmskom zvijezdom, pohvaliti time da ima informacije o velikome skandalu, postati novim američkim idolom time što će završiti u svim vijestima, a to je, kako se čini, danas glavni motiv svima. Na vašu nesreću, kad smo počeli istraţivati Ericovu priču, taj skandal u Park Generalu...? Pokazalo se da tu ima nečega... " "Običan klinac koji previše blebeće." Judd je sada, nakon što je Lucy izišla, bio mirniji.

"Sve smo provjerili, Hap." "Bilo je to prije četiri godine. Ili tako nekako. Davno, dok sam radio ondje." "Ĉetiri, pet godina", reče Bergerica. "Nema zastare. Iako moram priznati da ste pred saveznu drţavu New York postavili neobičan pravosudni izazov. Općenito uzevši, kad naiđemo na slučaj u kojem je došlo do skrnavljenja ljudskih ostataka, više je riječ o arheologiji, a ne o nekrofiliji."

"Voljeli biste da je to istina, ali nije tako", reče on. "Kunem se. Nikad ne bih nikome naudio."

"Vjerujte mi. Nitko ne ţeli da tako nešto bude točno", reče Bergerica.

"Došao sam pomoći." Ruke su mu drhtale dok je brisao oči. Moţda glumi, moţda ţeli da se saţali nad njim. "A ta druga stvar? Pogrešno je, jebeno pogrešno to što je tip rekao."

"Eric je bio vrlo uvjerljiv." Da je Marino ovdje, dovraga, mogao bi joj pomoći. Sad je bila bijesna na njega.

"Jebeno malo govno, jebena budala. Samo sam se šalio nakon što smo izišli iz bara.

Zapalili smo dţoju. Ja sam se zajebavao u vezi s tom bolničkom pričom. Samo sam se razmetao. Isuse Kriste, ne trebaju mi takve stvari. Zašto bih tako nešto učinio? Obična priča, i to pod utjecajem trave i moţda još, za svaki slučaj, malo tekile. Napet sam i slučajno u nekom baru s tim tipom... Jebeni nitko i ništa, malo govno. Jebena budala. Tuţit ću ga i opelješiti do gaća, jebeno ga upropastiti. To mi je zahvalnost za to što sam ljubazan prema nekom jebenom govnu koje oboţava zvijezde."

"Zašto mislite da Eric toliko voli zvijezde?" upita Bergerica.

"Prišao mi je u baru. Ja sam gledao svoja posla, pio, a on me traţio autogram. Pogriješio sam i bio ljubazan, a već koju minutu kasnije zajedno smo hodali ulicom, a on me pita razna sranja o meni, očito u nadi da sam gay, što nisam, nisam bio nikad u ţivotu."

"Eric je gay?"

"Zalazi u Stonewall Inn." "Kao i vi", reče Bergerica.

"Rekao sam vam, nisam gay i nikada nisam bio gay."

"Neobičan lokal za vas", primijeti Bergerica. "Stonewall Inn jedno je od najpoznatijih lokala za homoseksualce u zemlji, štoviše, simbol prava homoseksualaca. Baš i nije neko mjesto za izlaske heteroseksualaca."

"Glumci odlaze na razna mjesta, kako bi mogli igrati razne vrste likova. Ja sam u glumi poklonik metode, znate, uvijek istraţujem građu i likove. Jednostavno sam takav, tako dolazim do ideja i tako rješavam nedoumice. Poznat sam po tome da uvijek zasučem rukave i radim sve što je potrebno."

"Odlazak u bar za homoseksualce je istraţivanje?"

"Nije mi bitno kamo izlazim, jer sam siguran u sebe."

"Kakvim se još istraţivanjima bavite, Hap? Je li vam poznat Body Farm u Tennesseeju?"

Judd se doimao zbunjenim. A onda se na njegovu licu pojavila nevjerica. "Molim? Sad mi ulazite i u e-mail?"

Nije mu odgovorila.

"Da, nešto sam naručio od njih. Radi istraţivanja. U jednom filmu glumim arheologa i u njemu otkrivamo i iskopavamo masovnu grobnicu ţrtava kuge, s ostacima kostura. Stotine i tisuće kostura. Obično istraţivanje građe, a čak sam namjeravao ispitati mogu li otići u Knoxville, ne bih li stekao predodţbu o tome kako je biti u blizini nečeg sličnog."

"Biti u blizini tijela koja se raspadaju?"

"Ako nešto ţelite odraditi kako treba, to morate i vidjeti, omirisati, da biste mogli dobro odigrati. Znate, zanima me što se događa nakon što je tijelo bilo u zemlji ili negdje leţalo. Kako izgleda nakon mnogo vremena. Ne moram vam to objašnjavati, objašnjavati vam glumačke metode, svoju prokletu karijeru. Nisam ništa učinio. Narušili ste mi prava upadom u e-mail."

"Ne sjećam se da sam rekla da smo ušli u e-mail."

"Ali nema druge mogućnosti."

"Pretraţivanje podataka", odgovori ona. On ju je gledao u oči ili uokolo, ali je više nije mjerkao od glave do pete. To je činio samo kad je u blizini bila Lucy. "Ĉovjek posudi računalo povezano sa serverom, naruči nešto preko interneta... nevjerojatno je kakav trag ljudi ostavljaju. Razgovarajmo još malo o Ericu", reče Bergerica.

"Taj jebeni peder."

"Rekao vam je da je gay?"

"Upucavao mi se, kuţite? Bilo je to očito, shvaćate, zapitkivao me, o meni, o mojoj prošlosti, a već sam spomenuo da sam radio mnoštvo različitih poslova, pa tako i na mjestu honorarnog tehničara u bolnici. Pederi mi se neprestano nabacuju", doda on.

"Vi ste prvi spomenuli bivši posao u bolnici ili je to učinio on?"

"Ne sjećam se kako smo došli do toga. Počeo me ispitivati u vezi s mojom karijerom, kako sam počeo raditi kao glumac, a ja sam mu ispričao to o bolnici. Pričao sam o raznim stvarima koje sam radio dok sam pokušavao toliko usavršiti glumu da od toga mogu ţivjeti.

Tako sam, na primjer, pomagao s flebotomijom, skupljao uzorke, pomagao čak i u mrtvačnici, brisao podove, spremao i vadio leševe iz hladnjaka, što god im je trebalo."

"Zašto?" upita Lucy, koja se vratila s Pepsi bez šećera i bocom vode.

"Kako to misliš 'zašto'?" Judd je nakrivio glavu u stranu, a drţanje mu se odmah promijenilo. Mrzi je i to se uopće ne trudi sakriti. "Ĉemu prihvaćati tako usrane poslove?" Otvorila je limenku Pepsi i postavila je pred Bergericu, a zatim sjela.

"Imam samo srednjoškolsku diplomu", reče on, ne gledajući je.

"Zašto nisi radio kao maneken ili nešto tako dok si se pokušavao probiti kao glumac?"

Lucy je samo nastavila ondje gdje je bila prekinula, i dalje ga vrijeđajući, i dalje ga podbadajući.

Bergerica je dijelom obraćala pozornost, a dijelom joj je pozornost odvlačio zvuk BlackBerryja koji je pokazivao da je primila i drugu poruku. Dobijesa, tko to pokušava doći do nje u četiri ujutro? Moţda opet Marino. Nema vremena da se pojavi, a sada je ponovno prekida. Ili to čini netko drugi. Moţda nije on. Pribliţila je BlackBerry za nekoliko centimetara dok je Hap Judd i dalje govorio, odgovore upućujući njoj. Bit će najbolje da provjeri poruke.

Diskretno je unijela lozinku.

"Malo sam se bavio i manekenstvom. Radio sam što god sam stigao, samo da nešto zaradim i steknem stvarno ţivotno iskustvo", reče on. "Ne bojim se rada. Ne bojim se ničega osim kad ljudi o meni jebeno laţu."

Prvi e-mail, poslan nekoliko minuta ranije, bio je od Marina: trebat ću hitno nalog za pretres u vezi s incidentom vezano za doktoricu šaljem činjenice za nekoliko "Ništa mi nije odvratno", nastavi Judd. "Jedan sam od onih ljudi koji čine sve što treba.

Nikad mi ništa nije palo s neba."

Marino je porukom htio reći da piše nacrt naloga za pretres koji će uskoro mailom poslati Bergerici. Ona će potom trebati provjeriti točnost i same formulacije, te doći do suca kojeg moţe nazvati u bilo koje doba, te otići do njega i ishoditi potpis na nalog. Kakav nalog za pretres i što je toliko hitno? Što se događa sa Scarpettom? Bergerica se pitala je li to kako povezano s onim sumnjivim paketom koji joj je sinoć dostavljen u zgradu.

"Zato mogu igrati uloge koje igram i biti uvjerljiv. Jer se ne bojim, ni zmija ni kukaca", objašnjavao je Judd Bergerici, koja je pomno slušala i istovremeno se bavila mailovima. "Hoću reći, mogao bih biti poput Genea Simmonsa i u usta staviti šišmiša i rigati vatru. Najčešće sve radim sam, sve trikove, bez dublera. S njom ne ţelim razgovarati. Odlazim budem li morao razgovarati s njom." Bijesno je pogledao Lucy.

Druga poruka, koja je tek došla, bila je od Scarpette:

Tema: nalog za pretres. Na temelju profesionalnog znanja i iskustva, čini mi se da će potraga za izgubljenim uređajem za pohranu podataka iziskivati forenzičnog stručnjaka.

Bilo je očito da su Marino i Scarpetta bili u kontaktu, iako Bergerica nije imala pojma o tome o kakvom se ukradenom uređaju radi, kao ni što treba pretraţiti. Nije mogla ni zamisliti zašto Scarpetta jednake upute nije dala i Marinu, tako da on u dodatak naloga koji piše ubaci i forenzičnog stručnjaka. Umjesto toga, Scarpetta je Bergerici izravno navodila da ţeli da joj stručnjak koji je izvan sustava pomogne s pretragom, netko tko poznaje uređaje za pohranu podataka, poput računala. No Bergerica je onda ipak shvatila. Scarpetti treba Lucy na mjestu događaja i od Bergerice traţi da se za to pobrine. Zbog nekog je razloga to jako vaţno.

"Ono u bolničkoj mrtvačnici zbilja je bio pravi trik", reče Lucy Juddu.

"Tamo nije bilo nikakva trika." Sve je usmjeravao prema Bergerici. "Samo sam pričao, rekao da bi se to moţda moglo događati, moţda kad dođu pogrebnici i jer je bila zbilja zgodna, a nije uopće bila onako unakaţena s obzirom na teţinu ozljeda. Napola sam se šalio, iako sam se više puta pitao što sve rade neki od tih pogrebnika, to je istina. Neki od njih na koje sam nailazio bili su mi sumnjivi. Ĉini mi se da ljudi rade raznorazne stvari, samo ako se mogu nekaţnjeno izvući."

"To ću ti pribiljeţiti", reče Lucy. "Hap Judd kaţe da ljudi čine sve što mogu činiti nekaţnjeno. Naslov kao stvoren za Yahoo! i slične portale."

Bergerica joj reče: "Moţda bi sad bilo zgodno da mu pokaţemo što smo otkrile." Zatim se obrati Juddu: "Ĉuli ste za umjetnu inteligenciju. Ovo je naprednije i od toga. Pretpostavljam da vas nije zanimalo zašto smo vas pozvale na susret ovamo."

"Ovamo?" Pogledao je uokolo, a na pravilnome licu odraţavala se potpuna zbunjenost.

"Vi ste odredili vrijeme. Ja sam odredila mjesto. Ovo je tehnološki vrlo napredni minimalistički prostor", reče Bergerica. "Vidite ova računala posvuda? Ovo je tvrtka za forenzične kompjutorske istrage."

Nije reagirao.

"Zbog toga sam odabrala ovo mjesto. I dopustite da pojasnim. Lucy je savjetnica za istrage koja radi za ured okruţnog tuţitelja, ali je i mnogo više od toga. Ranije je radila u FBI-u, ATF-u, neću vas gnjaviti njezinim ţivotopisom, predugo bi trajalo, ali to što je opisujete kao osobu koja nije pravi policajac nije posve točno." Ĉinilo se da ne razumije.

"Vratimo se na vrijeme kad ste radili u bolnici Park General", reče Bergerica.

"Doista se ne sjećam... no dobro, gotovo ničega, vrlo malo u vezi s tom situacijom."

"Kojom situacijom?" upita Bergerica, uz, kako je to Lucy voljela opisivati, "smirenost planinskog jezerca". Samo što taj Lucyn opis nije bio izgovoren kao kompliment.

"Ta djevojka", reče on.

"Farrah Lacy", reče Bergerica.

"Da, mislim, ne. Ţelim, hoću reći da je to bilo davno."

"Upravo se u tome krije ljepota kompjutora", reče Bergerica. "Njima je svejedno je li nešto bilo davno. Osobito Lucynim računalima, njezinim aplikacijama za neuronske mreţe, programske konstrukcije koje oponašaju rad mozga. Dopustite da vas malo podsjetim na te

davne dane u Park Generalu. Prilikom ulaska u bolničku mrtvačnicu, morali ste se posluţiti sigurnosnom karticom. To vam zvuči poznato?"

"Valjda. Hoću reći, to je morao biti uobičajeni postupak."

"Kad god ste se sluţili sigurnosnom karticom, vaš sigurnosni kod ulazio je u bolnički računalni sustav."

"Zajedno sa snimkama sigurnosnih kamera", doda Lucy. "Kao i vašim e-mailovima, jer su se nalazili na bolničkome serveru, koji redovito arhivira podatke, a to znači da imaju tvoje elektroničke podatke iz doba kad si bio ondje. Pa tako i podatke sa svega na čemu si pisao koje si god stolno računalo posuđivao u bolnici. A ako si se odande logirao na privatne mailove, no da, i to je ondje. Sve je povezano. Treba samo znati kako doći do toga. Neću te tupiti pretjerano stručnim ţargonom, ali ja se ovdje bavim upravo time. Povezujem stvari onako kako ih u ovom trenutku povezuju i neuroni u tvome mozgu. Ulaz, izlaz, iz senzornih i motoričkih ţivaca u očima, u rukama, signal koji mozak slaţe na odgovarajući način radi ispunjavanja zadaća i rješavanja problema. Slike, zamisli, pisane poruke, razgovori. Ĉak i pisanje na ekranu. Sve je to međusobno povezano i formira određene obrasce, pa omogućuje otkrivanje, donošenje odluka i predviđanje."

"Kakvo pisanje po ekranu?" Usta Hapa Judda bila su suha, zvučala su ljepljivo dok je govorio. "Ne znam o čemu govoriš."

Lucy stane nešto tipkati. Usmjerila je daljinski prema jednom ravnom ekranu učvršćenom na zidu. Judd je posegnuo za bocom vode, stao je nešto petljati s čepom, pa je otpio velik gutljaj.

Ravni ekran podijelio se na prozore, a svaki od njih ispunila je po jedna slika: mladi Hap Judd u zaštitnoj bolničkoj odjeći ulazi u bolničku mrtvačnicu, iz kutije uzima gumene rukavice, otvara divovski hladnjak od nehrđajućeg čelika; novinska fotografija devetnaestogodišnje Farrah Lacy, vrlo zgodne Afroamerikanke svijetlosmeđe koţe u odjeći organiziranih sportskih navijačica, s pomponima i nasmiješena; jedna elektronička poruka; stranica nekog scenarija.

Lucy klikne na tu stranicu, dio scenarija, koja je sada ispunila cijeli ekran: NOVI KADAR: UNUTRAŠNJOST SPAVAĆE SOBE, NOĆ Prelijepa ţena u krevetu, pokrivača spuštenog i skupljenog oko golih stopala. Izgleda mrtvo, dlanova sklopljenih na prsima u vjerničkome poloţaju. Posve je gola, ULJEZ kojeg ne vidimo sve se više pribliţava, pribliţava, pribliţava!

Hvata je za gleţnjeve i vuče beţivotno tijelo prema donjem dijelu kreveta, te joj širi noge. Ĉujemo zveckanje remena koji otkopčava.

ULJEZ Dobre vijesti. Sada ideš u raj.

U trenutku kad mu hlače padaju na pod.

"Odakle vam to? Tko vam je to, dovraga, dao? Nemate pravo pretraţivati moj mail", poviče Hap Judd. "I nije to što mislite. Samo mi ţelite smjestiti!"

Lucy je kliknula mišem i na ravnome ekranu pojavio se mail:

Hej, šteta za ono mlado dupe. Jebi je. Ne mislim doslovno. Nazovi ako se zaţeliš ukočenosti.

Hap "Mislio sam na piće." Riječi mu se lijepe za jezik. Glas mu je drhtao. "Ne sjećam se tko... Ĉujte, moralo se odnositi na ukočenost od pića. Pitao sam nekoga ţeli li se sa mnom naći na piću."

"Ne znam", reče Lucy Bergerici. "Ĉini mi se da misli da smo zaključile nešto drugo. Moţda da smo mislile na mrtvo tijelo? Moţda bi ponekad trebao provjeriti što pišeš", reče mu Lucy. "I paziti što radiš, što šalješ mailom, što pišeš na računalima povezanima sa serverom. Na primjer bolničkim serverom. Ako ţeliš, moţemo ovdje s tobom sjediti i cijeli tjedan. Imam računalne aplikacije koje mogu povezati baš svaki djelić tvog cjelokupnog sjebanog i izmišljenog ţivota."

Blefirala je. U toj fazi imale su vrlo malo konkretnoga, tek tekstove koje je napisao na bolničkim računalima, njegove mailove, sve ono što je tada bilo pohranjeno na serveru, kao i snimke s nadzornih kamera i evidenciju ulaza u mrtvačnicu tijekom dvotjednog razdoblja hospitalizacije Farrah Lacy. Nije bilo vremena za to da detaljno pretraţe i nešto drugo.

Bergerica se pribojavala da joj se, bude li odgađala razgovor s Hapom Juddom, prigoda za to više neće pruţiti. Ovo je nazivala "blic-napadom". Ako joj se u početku nije sviđalo kako se osjeća u vezi s time, sada je već bila daleko izvan zone ugode. Mučile su je sumnje. Vrlo ozbiljne sumnje. Iste sumnje koje su je mučile cijelo vrijeme, samo što su sada bile još gore.

Sve to poticala je Lucy. Ona je u glavi imala odredište. Ĉinilo se da je uopće ne zanima kako će točno stići onamo.

"Ne ţelim vidjeti ništa drugo", reče Judd.

"Tu su još hrpe stvari koje treba pregledati. Već gledam ukriţ." Lucy kaţiprstom kucne po MacBooku. "Sve je skinuto. Stvari za koje sumnjam da ih pamtiš, o njima nemaš pojma. Nisam sigurna što bi murjaci učinili s tim stvarima. Gospođo Berger? Što bi murjaci učinili s tim materijalom?"

"Mene brine što se događalo dok je ţrtva još bila ţiva", reče Bergerica, jer je morala do kraja odigrati ulogu. Sad više nije mogla prestati. "Farrah je prije smrti dva tjedna provela u bolnici."

"Točnije, dvanaest dana", reče Lucy. "Na aparatima, više nikada nije došla k svijesti. Pet od tih dvanaest dana Hap je radio u bolnici. Jesi li kada ušao u njezinu sobu, Hap? Moţda si se posluţio dok je bila u komi?"

"Ti si bolesna, a ne ja!"

"Jesi li?"

"Rekao sam vam", reče on Bergerici. "Pa ja čak ne znam ni tko je to."

"Farrah Lacy", ponovi Bergerica. "Devetnaestogodišnja navijačica čiju ste sliku vidjeli u vijestima, u The Harlem Newsu. Ista ona slika koju smo vam maločas pokazali."

"Ista slika koju si mailom poslao samome sebi", reče Lucy. "Da pokušam pogoditi. Ne sjećaš se. Ja ću te podsjetiti. Poslao si je sebi istog dana kad se pojavila u vijestima na internetu. Sebi si poslao članak o toj prometnoj nesreći. Meni je to jako zanimljivo."

Ponovno je vratila fotografiju na ravni ekran na zidu. Fotografiju Farrah Lacy u uniformi navijačice. Hap Judd odvratio je pogled.

Tada je rekao: "Ne znam ništa ni o kakvoj prometnoj nesreći."

"Obitelj se vraća kući s Memorijalnog stadiona Marcusa Garveyja u Harlemu", reče Bergerica. "Lijepo subotnje poslijepodne u srpnju 2004., a neki tip koji razgovara na mobitelu prolazi kroz crveno u Aveniji Lenox, pogađa ih izravno u bok."

"Ne sjećam se", reče Judd.

"Farrah je zadobila, kako se to naziva, zatvorene ozljede glave, u biti ozljede mozga izazvane traumom bez penetracije", reče Bergerica.

"Ne sjećam se. Samo se mutno sjećam da je bila u bolnici."

"Tako je. Sjećate se da je Farrah bila pacijentica u bolnici u kojoj ste radili. Na aparatima na intenzivnoj njezi. Ponekad ste išli na intenzivnu vaditi krv, sjećate se toga?" upita ga Bergerica.

Nije odgovorio.

"Nije li točno da ste bili na glasu kao osoba koja vješto vadi krv?" upita Bergerica.

"Mogao je izvaditi krv i iz kamena", reče Lucy. "Prema onome što je jedna od bolničarki ispričala Marinu."

"Tko je dovraga Marino?"

Lucy ga nije trebala spomenuti. Samo Bergerica ima pravo spomenuti istraţitelje i druge osobe koje joj pomaţu u istrazi, jedino ona, ne Lucy. Marino je razgovarao s više ljudi iz bolnice, telefonom i vrlo oprezno. Bila je riječ o osjetljivoj situaciji. Bergerica je još izraţenije osjećala odgovornost zbog identiteta potencijalnog okrivljenika. Lucy očito nije ţeljela iskazati zabrinutost, činilo se da ţeli upropastiti Hapa Judda, moţda isto onako kako je razmišljala o onom kontroloru zračnog prometa nekoliko sati ranije i onom radniku kojeg je ukorila u servisnoj postaji na aerodromu. Bergerica je tada kroz vrata nuţnika čula sve do posljednje riječi. Lucy je ţeljela doći do krvi, moţda ne samo krvi Hapa Judda, moţda do krvi mnogih ljudi. Bergerica nije znala razloge za to. Više nije znala što misliti.

"Mnogi ljudi sada razmatraju vašu situaciju", reče Bergerica Juddu. "Lucy već danima u računalima analizira vas i raznorazne podatke."

To nije bilo posve točno. Lucy je tome bila posvetila moţda jedan dan, iz Stowea. Ĉim je Marino pokrenuo postupak, bolnica je pokazala spremnost na suradnju te je bez pogovora mailom poslala određene podatke jer se radilo o pitanju povezanom sa zaposlenicima, stvari koja se odnosila na jednog bivšeg zaposlenika, a Marino je na samo sebi svojstven način natuknuo da će se sve to lakše riješiti diplomatski i diskretno što Park General pokaţe više spremnosti na suradnju. Uz naloge i sudske pozive i odluke, te bivšeg zaposlenika koji je danas slavan, cijela priča našla bi se u svim medijima. Nepotrebno, kad moţda nitko na koncu neće dobiti nikakvu optuţnicu, a kakva bi šteta bila obitelji Farrah Lacy ponovno izazvati toliko boli, nije li upravo sramotno kako danas svi neprestano tuţe sve, rekao je tom prigodom Marino, ili barem nešto u tom smislu.

"Dopustite da vam osvjeţim pamćenje", rekla je Bergerica Hapu Juddu. "Navečer šestog srpnja 2004. ušli ste na intenzivnu, u sobu do sobe u kojoj je leţala Farrah, kako biste uzeli uzorak krvi jednoj drugoj pacijentici, u poodmakloj dobi. Imala je uţasne vene, pa ste se sami prijavili, govoreći da ćete se pobrinuti za nju, budući da ste mogli izvaditi krv i kamenu."

"Mogu ti pokazati njezin karton", reče Lucy.

Ponovno blefiranje. Lucy mu nije mogla pokazati baš ništa. Bolnica Bergerici ni u snu nije ţeljela dati pristup povjerljivim podacima o drugim pacijentima.

"Mogu izvući videosnimku na kojoj onamo ulaziš s rukavicama, s malim kolicima, ulaziš u njezinu sobu." Lucy nije popuštala. "Mogu izvući videosnimku svake sobe u koju si ikada ušao u Park Generalu, pa tako i sobe u kojoj se nalazila Farrah."

"To nisam nikada učinio. To su laţi, laţ do laţi." Judd je već gotovo beţivotno sjedio u naslonjaču.

"Sigurni ste da te večeri dok ste bili na intenzivnoj niste ušli u njezinu sobu?" upita Bergerica. "Ericu ste rekli da jeste. Rekli ste da vas je Farrah zaintrigirala, da je bila jako zgodna, da ste je ţeljeli vidjeti golu."

"Jebene laţi. On je običan jebeni laţljivac."

"Isto će ponoviti i pod prisegom na mjestu za svjedoke", doda Bergerica.

"To je bila obična priča. Ĉak i da sam to učinio, htio sam samo vidjeti. Nisam ništa učinio.

Nisam nikome naudio."

"Seksualni zločini počivaju na osjećaju moći", reče Bergerica. "Moţda ste se osjećali moćno silujući bespomoćnu tinejdţericu u nesvijesti, koja nikada nikome ništa neće ispričati, moţda ste se osjećali snaţno i moćno, osobito ako ste se mučili probijajući se u svijetu glume, jedva dobivajući beznačajne uloge u nekakvim sapunicama. Nekako mi se čini da ste se osjećali dosta nezadovoljno dok ste zabijali igle u ruke bolesnih, mrzovoljnih ljudi, brisali podove, slušali naloge medicinskih sestara, zapravo sviju, koliko ste bili nisko u toj hijerarhiji."

"Ne", reče on, odlučno odmahujući glavom. "Nisam to učinio. Ništa nisam učinio."

"Ali čini se da jeste, Hap", reče Bergerica. "I dalje ću vam nastojati osvjeţiti pamćenje određenim činjenicama. Sedmog srpnja mediji su objavili da će Farrah Lacy skinuti s aparata.

Upravo u vrijeme kad su joj isključili aparate, vi ste došli na posao iako vas iz bolnice nisu pozvali. Pozivali su vas i plaćali po danu, po potrebi. Ali bolnica vas nije pozvala poslije podne sedmog srpnja 2004. godine. Ipak ste došli i na sebe preuzeli zadaću čišćenja mrtvačnice.

Oprali ste pod, brisali nehrđajući čelik, a o tome je posvjedočio čuvar koji je još uvijek ondje.

Snimljen je čak i na videosnimci koju ćemo vam pokazati. Farrah je umrla, a vi ste odmah pošli na deveti kat, na intenzivnu, da biste joj tijelo odvezli dolje, u mrtvačnicu. To vam zvuči poznato?"

Bez riječi je piljio u plohu stola od brušenog čelika. Nije uspijevala pročitati što se događa u njemu. Moţda je u šoku. Moţda pokušava smisliti što će reći.

"Tijelo Farrah Lacy spustili ste u mrtvčanicu", ponovi Bergerica. "Sve je snimljeno kamerom. Ţelite pogledati snimku?"

"Ovo je totalno sjebano. Nije tako kao što govorite." Dlanovima je protrljao lice.

"Sada ćemo vam pokazati tu snimku."

Dva klika miša i na ekranu se pokrenula snimka: Hap Judd u zaštitnoj odjeći i kuti gura kolica u bolničku mrtvačnicu, zaustavlja se kod zatvorenih vrata hladnjaka od nehrđajućeg čelika. U prostoriju ulazi čuvar, otvara vrata, gleda karticu s podacima na pokrovu koji prekriva tijelo i kaţe: "Zašto je stavljaju ovamo? Bila je klinički mrtva i onda su joj isključili aparate." Hap Judd govori: "Ţelja obitelji. Ne pitaj mene. Bila je jebeno zgodna, navijačica. Poput cure iz snova koju bi čovjek poveo na maturalni ples." Ĉuvar kaţe: "Da?" Hap Judd podiţe plahtu i

otkriva tijelo mrtve djevojke, govori: "Kakva šteta". Ĉuvar odmahuje glavom i kaţe: "Ubaci je unutra, imam još posla." Judd gura kolica u hladnjak, njegove su riječi nerazumljive.

Hap Judd odgurnuo je stolicu unatrag i ustao. "Traţim odvjetnika", reče.

"Ne mogu vam pomoći", reče Bergerica. "Niste uhićeni. Osobe koje nisu uhićene nemaju takva prava. Ako ţelite odvjetnika, sve ovisi o vama. Nitko vas u tome ne onemogućuje. Samo izvolite."

"Tako da me moţete uhititi. Pretpostavljam da ćete to i učiniti, jer sam valjda zato ovdje."

Doimao se zbunjenim i nije htio ni pogledati Lucy.

"Ne još sada", reče Bergerica. "Što onda radim ovdje?"

"Ne mislimo vas privesti. Barem zasada. Moţda ćete biti privedeni, moţda ne. Ne znam", reče Bergerica. "Prije tri tjedna nisam traţila razgovor zbog toga."

"Nego zbog čega? Što ţelite?"

"Sjednite", reče Bergerica.

On ponovno sjedne. "Ne moţete me optuţiti za tako nešto. Shvaćate? Ne moţete. Imate ovdje negdje jebeni pištolj? Zašto me lijepo ne ukokate?"

"Dvije odvojene stvari", reče Bergerica. "Kao prvo, moţemo nastaviti istraţivati, pa ćemo vas moţda i optuţiti. Moţda vas očekuje sud. Što se događa nakon toga? Okušat ćete sreću pred porotom. Kao drugo, nitko vas neće ukokati."

"Kaţem vam da toj djevojci nisam ništa učinio", reče Judd. "Nisam joj naudio."

"A rukavica?" upita Lucy znakovito.

"Znaš što. Ja ću ga ispitati o tome", reče joj Bergerica.

Već joj je bilo dosta. Lucy će s time prestati istog trenutka.

"Ja ću postavljati pitanja", reče Bergerica, prodorno gledajući Lucy u oči do trenutka kad se uvjerila da će je ovaj put poslušati. "Ĉuvar kaţe da je izišao iz mrtvačnice i ondje vas ostavio samog s tijelom Farrah Lacy."

Bergerica je nastavila ispitivati, ponavljajući informacije koje je prikupio Marino, nastojeći ne razmišljati o tome koliko je trenutno njime nezadovoljna. "Rekao je da je zavirio unutra dvadesetak minuta kasnije i da ste upravo odlazili. Pitao je što ste cijelo to vrijeme radili u mrtvačnici, a vi niste imali odgovor na to. Prisjetio se da ste na ruci imali samo jednu gumenu rukavicu i da ste izgledali kao da ste bez daha. Gdje je bila druga rukavica, Hap? Na snimci koju smo upravo pogledali imali ste obje rukavice na rukama. Moţemo vam pokazati i druge snimke na kojima ulazite u hladnjak i unutra ostajete gotovo petnaest minuta, uz širom otvorena vrata. Što ste radili unutra? Zašto ste skinuli jednu od rukavica? Jeste li je za nešto upotrijebili, moţda je navukli preko nekog dijela tijela? Jeste li je moţda stavili na penis?"

"Nisam", reče on, odmahujući glavom. "Ţelite to objasniti i poroti? Ţelite da sve to čuje i građanska porota?"

Nepomično je piljio u stol, prstom prelazeći po brušenome metalu, poput kakva djeteta koje nešto slika prstom. Ubrzano je disao, a lice mu je bilo jarkocrveno.

"Imam dojam da biste ţeljeli da sve to ostane daleko iza vas", reče Bergerica.

"Recite mi kako to postići." Nije podignuo pogled.

Bergerica nema tragove DNK. Nema svjedoke, ni druge dokaze, a Judd neće ništa priznati. Nikad neće imati ništa osim indicija koje su praktički u rangu aluzija. Ali i to joj je bilo dovoljno da uništi Hapa Judda. Uz njegovu slavu, već je i sama optuţba ravna osudi. Optuţi li ga za skrnavljenje ljudskih ostataka, a to je jedina moguća optuţba za nekrofiliju, uništit će mu ţivot, a Bergerica takve stvari ne shvaća olako. Nije poznata po zlobnim progonima, po konstruiranju slučajeva na temelju necjelovitih ili nezakonitih postupaka, kao ni na temelju neprimjereno pribavljenih dokaza. Nikada nije pribjegla neopravdanim i nerazumnim parnicama, a u takve se stvari nije kanila početi upuštati ni sada, niti je namjeravala dopustiti da je na to nekako natjera Lucy.

"Vratimo se tri tjedna unatrag, u vrijeme kad sam nazvala vašeg agenta. Sjećate se da ste dobili moje poruke", reče Bergerica. "Vaš agent kaţe da vam ih je proslijedio."

"Kako sve ovo mogu ostaviti iza sebe?" Judd je pogleda. Traţio je odgovor.

"Suradnja je dobra stvar. Zajednički napor - kao kad snimate filmove. Ljudi surađuju sa zajedničkim ciljem." Bergerica je poloţila olovku na blok i sklopila ruke. "Prije tri tjedna, kad sam nazvala vašeg agenta, niste bili spremni na suradnju. Htjela sam razgovarati s vama, ali vi mi se niste udostojali ni javiti. Mogla sam poslati murjake u vaš stan u TriBeCi ili vas pronaći u Los Angelesu, ili gdje god ste već bili, i dati vas privesti, ali poštedjela sam vas takve traume.

Pokazala sam razumijevanje zbog vašeg statusa. Sada smo već u drukčijoj situaciji. Trebate moju pomoć, a ja trebam vašu pomoć. Jer pred vama je sada problem kojeg prije tri tjedna nije bilo. Prije tri tjedna niste bili upoznali Erica u onom baru. Ja prije tri tjedna nisam znala za bolnicu Park General, ni za Farrah Lacy. Moţda moţemo jedno drugome pomoći."

"Recite mi." Strah u pogledu.

"Razgovarajmo o vašem odnosu s Hannom Starr."

Nije reagirao. Nije odgovorio.

"Nećete poreći da znate Hannu Starr", reče potom Bergerica.

"Zašto bih to porekao?" Slegnuo je ramenima.

"Ni na trenutak niste pretpostavili da bih mogla zvati u vezi s njom?" upita Bergerica.

"Znate da je nestala, zar ne?"

"Naravno."

"I nije vam palo na pamet..."

"U redu. Da, je. Ali o njoj nisam htio razgovarati zbog privatnosti", reče Judd. "To ne bi bilo fer prema njoj, a ja ne shvaćam kakve to veze ima s time što joj se dogodilo."

"Znate što joj se dogodilo", reče Bergerica, kao da on zna.

"Zapravo ne."

"Meni izgleda da znate."

"Ne ţelim se miješati. To nema nikakve veze sa mnom", reče Judd. "Moj odnos s njom nije se ticao nikoga. Ali ona bi vam rekla da mene ne zanima ništa bolesno i nastrano. Da je dostupna, rekla bi vam da je ta priča o bolnici Park General obična glupost. Hoću reći, ljudi koji čine takve stvari rade to jer ne mogu doći do ţivućih ljudi, zar ne? Ona bi vam rekla da ja na tom području nemam baš nikakvih problema. Nemam problema kad je u pitanju seks."

"Bili ste u vezi s Hannom Starr."

"To sam prekinuo u vrlo ranoj fazi. Pokušao sam."

Lucy je prodorno piljila u njega.

"U njezinu ulagačku tvrtku prijavili ste se prije malo više od godine", reče Bergerica.

"Mogu vam dati i točan datum, ako ţelite. Jasno vam je, dakako, da zbog svega što se dogodilo raspolaţemo pravim obiljem informacija."

"Da, znam. U vijestima se priča samo o tome", reče on. "I sada o onoj drugoj djevojci.

Maratonki. Ne mogu se sjetiti njezina imena. I moţda o nekom serijskom ubojici koji vozi ţuti taksi. To me ne bi čudilo."

"Zašto mislite da je Toni Darien trčala maratone?"

"Bit će da sam čuo na televiziji, vidio na internetu ili tako nešto."

Bergerica se pokušavala prisjetiti je li tko igdje spomenuo Toni Darien kao maratonku.

Nije se sjećala da je taj podatak pušten u medije, samo činjenica da rekreativno trči.

"Kako ste upoznali Hannu?" upita.

"U Monkey Baru, u koji zalazi mnoštvo ljudi iz Hollywooda", reče on. "Jedne je večeri bila ondje i tako smo počeli razgovarati. Bila je istinski lukava i promišljena u vezi s novcem, rekla mi je toliko stvari o kojima nisam imao baš nikakvog pojma."

"I znate što joj se dogodilo prije tri tjedna", reče Bergerica. Lucy je napeto slušala.

"Imam podosta dobru predodţbu o tome. Mislim da je netko nešto učinio. Znate, jako je dignula ţivac ljudima."

"Kome je dignula ţivac?" upita Bergerica.

"Imate telefonski imenik? Dopustite da krenem od imena do imena."

"Mnogima", reče Bergerica. "Ţelite reći daje dignula ţivac gotovo svima koje je upoznala?"

"Među njima i meni. Priznajem. Uvijek je ţeljela sve raditi po svome. Apsolutno u svemu moralo je biti onako kako je ona zamislila."

"O njoj govorite kao da je mrtva."

"Nisam naivan. Većina ljudi smatra da joj se nešto dogodilo."

"Ne bi se reklo da ste uzrujani zbog mogućnosti da je mrtva", reče Bergerica.

"Naravno da to čovjeka uzrujava. Nisam je mrzio. Samo sam se zasitio toga da me bez prestanka tjera i tjera. Da me progoni i progoni, ako baš ţelite da budem iskren. Nije voljela kad bi joj netko rekao ne."

"Zašto vam je vratila novac - čak i četverostruko više od onoga što ste uloţili? Dva milijuna dolara. To je podosta visok prinos na ulaganje u samo jednoj godini."

Ponovno slijeganje ramenima. "Trţište je bilo vrlo nepredvidivo. Lehman Brothers bio je pred propašću. Nazvala me i rekla da preporučuje da izvadim ulog, a ja sam samo rekao kako god ti kaţeš. I nakon toga primio sam novac. A kasnije? Kako je samo bila u pravu. Bio bih ostao bez svega, a još ne zarađujem milijune i milijune. Još nisam na A-listi. To što mi preostaje nakon svih davanja... bez toga ni u ludilu ne ţelim ostati."

"Kad ste se posljednji put seksali s Hannom?" Bergerica je ponovno pisala bilješke u blok, svjesna Lucy, njezina okamenjena izraza lica, toga kako pilji u Hapa Judda.

Morao je promisliti. "Pa, dobro. Sjećam se. Nakon tog poziva. Rekla mi je da mi vadi novac i da mogu svratiti, a ona će mi objasniti što se događa. Bila je to tek izlika."

"Svratiti kamo?"

"Do nje. Svratio sam i tako, malo-pomalo... Bilo je to posljednji put. U srpnju, čini mi se.

Trebao sam otputovati u London, a osim toga ona je imala muţa. Bobbyja. Nisam se baš osjećao najugodnije u njezinoj kući kad je on bio ondje."

"Bio je i tom prigodom? Kad je rekla da svratite prije Londona?"

"Ovaj... ne sjećam se je li bio tada. To je ogromna kuća."

"Njihova kuća u Aveniji Park."

"Njega gotovo nikad nije bilo kod kuće." Judd joj nije odgovorio na pitanje. "Neprestano putuje njihovim privatnim mlaţnjacima, čas je u Europi, čas ovdje, ima ga posvuda. Stekao sam dojam da mnogo vremena provodi na jugu Floride, da je dio scene u Miamiju, a ondje imaju stan na samoj obali. Dolje ima i Enza. Jedan od onih Ferrarija koji stoje više od milijun dolara. Zapravo ga ne poznajem. Samo sam se s njim nekoliko puta vidio."

"Gdje ste ga upoznali i kada?"

"Kad sam počeo ulagati u njihovu tvrtku, prije nešto više od godine dana. Pozvali su me u kuću. S njima sam se viđao kod njih."

Bergerica je razmišljala o razdoblju u kojem se to događalo i ponovno se sjetila Dodie Hodge.

"Je li vam upravo Hanna preporučila onu proročicu, Dodie Hodge?"

"Da, tako je. Ona je u kući predviđala sudbinu i Hanni i Bobbyju. Hannah mi je predloţila da razgovaram s Dodie i to je bila greška. Ta je ţenska luda. Ja sam joj postao opsesijom, rekla je da sam reinkarnacija sina kojeg je u prošlome ţivotu imala u Egiptu. Da sam bio faraon, a ona mi je bila majka."

"Samo da provjerim znam li točno o kojoj kući govorite. O istoj onoj u kojoj ste bili prošlog srpnja, kad ste se posljednji put poseksali s Hannom", reče Bergerica.

"Kuća njezina starog, vrijedna, valjda, osamdeset milijuna, divovska zbirka automobila, nevjerojatni antikviteti, Michelangelove slike na zidovima i stropovima, freske, ili kako se već zovu."

"Sumnjam da su to Michelangelova djela", reče Bergerica sarkastično.

"Stara valjda stotinu godina, totalno nevjerojatna, zauzima praktički cijeli ulični blok. I Bobby potječe iz bogate obitelji. On i Hannah tako su imali poslovni odnos. Ĉesto mi je govorila da se uopće ne seksaju. Ali baš nikada."

Bergerica je zabiljeţila da Hap Judd i dalje o Hanni govori u prošlom vremenu. I dalje ju je spominjao kao da je mrtva.

"Ali starom je dojadilo to da ona bude mala zaigrana bogatašica, pa je rekao da se mora skrasiti s nekim, kako bi on bio siguran da će se dobro brinuti o poslu", nastavi Judd. "Rupe nije htio njoj ostaviti sve bude li i dalje, shvaćate, samo tako lepršala uokolo, neudana i posvećena tulumima, pa da se na koncu uda za nekog idiota koji će se tako dočepati svega.

Sad vam je jasno zašto je varala Bobbyja - iako mi je govorila da ga se ponekad boji. To zapravo nije bilo varanje, jer su imali dogovor."

"Kad ste počeli odrţavati spolne odnose s Hannom?"

"Onaj prvi put u toj palači? Reći ću to ovako. Bila je više nego srdačna. Imaju unutarnji bazen, prave male toplice, kao negdje u Europi. Ja sam se ondje našao s još nekim vaţnim i uglednim klijentima, novim klijentima, na kupanju, piću i večeri, posvuda je bila posluga, Dom

Perignon i Cristal tekli su u potocima. Tako sam se našao u bazenu, a ona mi je počela poklanjati puno pozornosti. Ona je to inicirala."

"To je inicirala za vašeg prvog posjeta kući njezina oca prošle godine u kolovozu?"

Lucy je sjedila i piljila u njega, ruku prekriţenih na prsima. Šutjela je i nije ţeljela pogledati Bergericu.

"Bilo je to očito", reče Judd.

"Gdje je bio Bobby dok se ona drţala tako očito?"

"Ne znam. Moţda se negdje razmetao novim Porscheom. Toga se sjećam. Bio je kupio crvenu Carreru GT. Ona njegova fotka koja se pojavila u svim medijima...? To je bio taj auto.

Vozikao je ljude amo-tamo Avenijom Park. Ako mene pitate, trebali biste provjeriti tog Bobbyja.

Na primjer, gdje je bio u vrijeme kad je Hannah nestala, ha?"

Bobby Fuller u vrijeme njezina nestanka bio je u njihovu stanu u North Miami Beachu, a Bergerica to nije kanila spomenuti.

Samo je upitala: "Gdje ste bili večer uoči Dana zahvalnosti?"

"Ja?" Zamalo se nasmijao. "Sad već mislite da sam joj ja nešto učinio? Nema šanse. Ja ljudima ne radim ništa naţao. Jednostavno se ne bavim takvim stvarima."

Bergerica je to zabiljeţila. Judd pretpostavlja da je Hanni netko nešto učinio.

"Postavila sam jednostavno pitanje", reče Bergerica. "Gdje ste bili večer uoči Dana zahvalnosti, u srijedu, dvadeset šestoga studenoga?"

"Samo da razmislim." Noga mu je ponovno poskakivala gore-dolje. "Iskreno, ne sjećam se."

"Prije tri tjedna, blagdan Dana zahvalnosti, a vi se ne sjećate?"

"Samo trenutak. Bio sam u gradu. A onda sam sutradan otputovao u Los Angeles. Volim putovati praznicima, jer na aerodromima obično nema guţve. Otputovao sam avionom u Los Angeles. Na Dan zahvalnosti prije podne."

Bergerica je to zapisala u blok i obratila se Lucy: "To ćemo provjeriti." Zatim Juddu: "Sjećate se koji prijevoznik, koji broj leta...?"

"American. Oko podneva, ne sjećam se broja. Ne slavim Dan zahvalnosti, fućka mi se za purice, nadjeve i slične stvari. To mi ne znači ništa, pa sam zato morao malo razmišljati." Noga mu je ubrzano poskakivala. "Vjerojatno smatrate da je to sumnjivo." "Što smatram sumnjivim?"

"To što je nestala, a ja sam već sutradan otputovao iz grada avionom", reče on.

15 MARINOV CROWN VIC BIO JE PREKRIVEN FINIM SLOJEM SOLI, ŠTO GA je podsjetilo na njegovu suhu, ljuskavu koţu u to doba godine. I on i njegov auto slično su proţivljavali njujorške zime.

Voţnja u prljavome vozilu s oštećenjima i ogrebotinama s obiju strana, izlizana sjedala presvučena tkaninom i malena poderotina u ovješenome tapecirungu iznad glave, nikada nije bila u njegovu stilu i toga je kronično bio svjestan, povremeno ga je iritiralo i u njemu čak izazivalo stid. Kad se ispred zgrade ranije vidio sa Scarpettom, primijetio je veliku mrlju bjeličaste prljavštine na njezinoj jakni, na mjestu na kojem je njome okrznula prednja desna vrata njegova vozila. Sad je treba pokupiti i najviše od svega ţali što nigdje usput nema otvorene praonice.

Uvijek je pomno pazio na to kako mu izgleda vozilo, barem izvana, bilo da se radilo o policijskome autu, kamionetu ili Harleyju. Muškarčeva su ratna kola odraz onoga što jest i što misli o sebi, a jedine su iznimke nered i višak nepotrebnih stvari, koji mu nekada nisu smetali, pod uvjetom da ih drugi ne vide. Ipak, a za to je krivio svoje ranije autodestruktivne sklonosti, nekoć je bio neuredna lijenčina, osobito dok je ţivio u Richmondu, unutrašnjost njegova policijskog automobila bila je opako pretrpana papirologijom, plastičnim šalicama za kavu, omotima hrane, pepeljara je bila toliko pretrpana da je nije mogao zatvoriti, odjeća leţala na hrpama na straţnjem sjedalu, dok su se u prtljaţniku isprepletali razni dijelovi opreme, vrećice s dokaznim materijalom i Winchesterka Marine. Više nije bilo tako. Marino se promijenio.

Prestao je cugati i pušiti i nekadašnji ţivot sravnio je do zemlje, kao da je srušio kakvu zgradu. To što je podignuo umjesto zgrade za sada je bilo podosta dobro, ali unutarnji kalendar i sat bili su mu poremećeni, a tako će moţda biti i zauvijek, ne samo zbog toga kako provodi ili ne provodi vrijeme, nego jer ga ima toliko više, po njegovim proračunima tri do pet sati više na dan. To je proračunao na papiru, to mu je u lipnju prošle godine bila zadala njegova psihoterapeutkinja Nancy, u lječilištu na North Shoreu u Massachusettsu. On se bio povukao na jednu leţaljku ispred kapelice, gdje je osjećao miris mora i čuo valove kako zapljuskuju stijenje. Zrak je bio svjeţ, sunce toplo na njegovu tjemenu, dok je tako sjedio i računao. Nikada neće zaboraviti koliko se šokirao. I dok mu je svaka cigareta navodno odnosila po sedam minuta ţivota, još dvije-tri minute odlazile su na sami obred: gdje i kada, vađenje kutije, vađenje cigarete lupkanjem, paljenje, uvlačenje prvog snaţnog dima, a potom još pet-šest uvlačenja, gašenje, rješavanje opuška. Cuga je još gore ubijala vrijeme, dan je uglavnom završavao u vrijeme početka happy houra.

"Spokoj se stječe spoznajom o tome što moţeš, a što ne moţeš promijeniti", rekla mu je Nancy kad joj je predočio zaključke. "A ne moţeš promijeniti to, Pete, da si tijekom većeg dijela pedeset godina uludo utrošio najmanje dvadeset posto vremena provedenog u budnome stanju."

Sada je trebalo ili mudro ispuniti dane koji su se produljili za dvadeset posto, ili se vratiti lošim navikama, a to nije dolazilo u obzir nakon svih problema koje su prouzročile.

Zainteresirao se za čitanje, praćenje aktualnih događaja, surfanje internetom, čišćenje,

pospremanje, organiziranje, popravljanje stvari, lutanje među policama Zabar'sa i Home Depota , a kad nije mogao spavati, visio je u Dvojci, pio kavu, vodio psa Maca u šetnju i nešto radio za sebe u divovskoj mehaničarskoj radionici Jedinice za hitne situacije. Svoj usrani policijski auto pretvorio je u pravi projekt, osobno ga koliko je mogao bolje dotjerivao ljepilom i bojom za sitne popravke, trampom i makinacijama došao do posve nove sirene Code 3 za tajne operacije, kao i signalnih svjetala. Ljude u radionici za popravak radiouređaja uspio je uvjeriti u to da mu po narudţbi programiraju mobilni radio Motorola P25 tako da osim pojasa Odjela za posebne operacije moţe slušati i širok spektar drugih frekvencija. Vlastitim novcem kupio je ormarić s ladicama TruckVault i postavio ga u prtljaţnik, te onamo spremao opremu i zalihe, u rasponu od baterija i dodatnog streljiva, do torbe s opremom u kojoj se nalazio njegov osobni devetmilimetarski Berettin karabin Storm, kišni ogrtač, terenska odjeća, meka pancirka i rezervni par čizama s patentnim zatvaračem Blackhawk.

Marino sada uključi brisače i obilno zalije vjetrobransko staklo tekućinom za pranje, tako posve obrisavši dva velika luka dok se udaljavao iz Zamrznute zone, područja na broju jedan Police Plaze na kojem je kretanje bilo ograničeno, i kamo su mogle pristupiti isključivo osobe s posebnim dopuštenjem. Većina prozora na zgradi od smeđe opeke bila je mračna, a osobito oni na trinaestome katu, gdje se nalazio Izvršni zapovjedni centar, gdje su se nalazili Soba Teddyja Roosevelta i ured glavnog zapovjednika. Ondje nije bilo nikoga. Bilo je prošlo pet ujutro, trebalo mu je podosta vremena da natipka nalog i pošalje ga Bergerici, zajedno s podsjetnikom na to zašto ne moţe doći na razgovor s Hapom Juddom i je li sve prošlo u redu i ţao mu je što nije ondje, ali morao je hitno riješiti određenu situaciju.

Podsjetio ju je na moguću bombu ostavljenu u Scarpettinoj zgradi, a sad ga je brinula i mogućnost da je narušena sigurnost Ureda glavnog mrtvozornika, pa čak i njujorške policije i ureda okruţnog tuţitelja, jer je Doktorici ukraden BlackBerry. A u njemu su poruke i povlaštene informacije koje se odnose praktički na cijelu njujoršku policijsko-pravosudnu zajednicu.

Moţda je to malo pretjerana ocjena, no on se nije pojavio na mjestu na kojem ga je trebala Jaime Berger, njegova šefica. Njoj je pretpostavio Scarpettu. Bergerica će ga optuţiti za probleme s postavljanjem prioriteta i to joj neće biti prvi put. Za istu stvar optuţila ga je i Bacardica, tvrdeći da se ne slaţu upravo zbog toga.

Na raskriţju Ulice Pearl i Police Plaze usporio je kod bijele čuvareve kućice. Murjak u njoj bio je tek nejasan obris koji mu je domahnuo kroz zamagljeno staklo. Marino je pomislio da bi mogao nazvati Bacardicu, onako kako je to običavao činiti kad nije bilo vaţno koliko je sati, kao ni što ona radi. Na početku njihove veze ništa nije bilo nezgodno, a on je s njom razgovarao kad god mu se prohtjelo, pričao joj što se događa, slušao što ona misli, slušao njezine duhovite opaske, slušao kako mu neprestano govori koliko joj nedostaje i kada će se ponovno naći. Bio bi najradije nazvao Bonnellicu - L. A., kako ju je sada zvao - no to još nipošto ne moţe učiniti. Sada je shvatio koliko se raduje tome što će se vidjeti sa Scarpettom, iako samo radi posla. Bio se iznenadio, gotovo nije mogao vjerovati, kad ga je nazvala i rekla da ima određenih problema i da joj treba njegova pomoć. Bilo mu je drago kad ga je tako podsjetila na to da čak i ta velika zvjerka, Benton, ima određena ograničenja. Benton ne moţe poduzeti baš ništa u vezi s time što je Carley Crispin ukrala Doktoričin BlackBerry, ali Marino moţe. On će je pošteno srediti.

Bakreni toranj stare zgrade Woolwortha poput vještičjeg se šešira dizao prema noćnome nebu iznad mosta Brooklyn, na kojem je promet bio slab, ali stalan, stvarajući buku nalik na nailazak vala, na vjetar u daljini. Pojačao je zvuk na policijskom radiouređaju, slušao dispečere i policajce, taj jedinstveni jezik kodova i skraćenih rečenica koji nije imao smisla nikome iz vanjskoga svijeta. Marino je imao dobro uho za takve stvari, kao da cijeli ţivot govori tim jezikom, uspijevao je prepoznati svoj broj koliko god bio zauzet nečim drugim. "... osam-sedam-nula-dva."

Ta je šifra djelovala poput zviţdaljke za pse i on se odjednom posve razbudio. Osjetio je provalu adrenalina, kao da je netko snaţno pritisnuo papučicu gasa, te je ščepao mikrofon.

"Nula-dva na vezi, slušam", rekao je, izostavljajući kompletan broj, 8702, jer je htio postići određeni stupanj anonimnosti kad god je to bilo moguće.

"Moţeš nazvati jedan broj?"

"Svakako."

Dispečer iz centra dao mu je broj, a on ga je u voţnji zapisao na papirnati ubrus. Broj iz New Yorka koji mu je izgledao poznato, ali ga nije uspijevao smjestiti. Nazvao ga je, a netko se javio čim je telefon zazvonio.

"Lanier", rekla je neka ţena.

"Detektiv Marino, iz njujorške policije. Upravo sam dobio ovaj broj od dispečera. Netko me ondje treba?" Skrenuo je u Ulicu Canal, prema Osmoj aveniji.

"Ja sam specijalna agentica FBI-a, Marty Lanier", reče ona. "Hvala što ste se javili."

Zove ga praktički u pet ujutro? "Što se zbiva?" upita on, shvaćajući zašto mu je broj izgledao poznato.

Bila je to centrala 384 FBI-eve njujorške podruţnice, s kojom je imao posla nebrojeno puta, ali nije znao ni Marty Lanier ni njezin kućni broj. Nikada nije ni čuo za nju i nikako mu nije bilo jasno zašto ga traţi tako rano ujutro. A onda se sjetio. Petrowski je poslao one fotografije FBI-u, snimke s nadzorne kamere koje su prikazivale muškarca s tetovaţom na vratu. Ĉekao je da dozna što ţeli agentica Lanier.

Ona reče: "Iz RTCC-a smo upravo dobili informaciju u kojoj vas navode kao kontaktosobu kod zahtjeva za pretraţivanje podataka. Radi se o onom incidentu u Central Park Westu."

To ga je malko uznemirilo. Zove ga u vezi s onim sumnjivim paketom dostavljenim u Central Park Westu u trenutku kad je on išao onamo po Scarpettu.

"U redu", reče. "Nešto ste doznali?"

"Računalo je nešto pronašlo u jednoj od naših baza podataka", reče ona.

Baza s podacima o tetovaţama, nadao se. Jedva je čekao da dozna nešto o onom šupku s FedExovom kapom koji je Doktorici ostavio pošiljku.

"O tome moţemo uţivo, ovdje, u našoj podruţnici. Kasnije tijekom jutra", reče Lanier.

"Kasnije? Nešto ste pronašli, ali to moţe čekati?"

"Morat će pričekati dok stvar ne obradi njujorška policija." Mislila je na FedExovu pošiljku.

A ona je bila zaključana u sigurnosnome kontejneru u Rodman's Necku i nitko još nije znao što se u njoj točno nalazi. "Ne znamo imamo li zločinačku poveznicu sa Central Park Westom", doda ona.

"A to znači da biste mogli imati poveznicu s nečim drugim?"

"Razgovarat ćemo kad se vidimo."

"Zašto me onda zovete kao da je stvar jako hitna?" Podosta ga je uzrujavalo to što ga je FBI morao smjesta nazvati, a onda mu nije htio priopćiti pojedinosti, tjerajući ga da čeka trenutak kad će njima biti zgodno sazvati prokleti sastanak.

"Pretpostavila sam da ste na duţnosti, budući da smo upravo dobili tu informaciju", objasni Lanierova. "Vremenska oznaka na podacima o pretrazi podataka. Izgleda da odrađujete noćnu."

FBI-evska detektivska sranja, pomisli on iziritirano. Stvar nije bila u tome da Marino odrađuje noćnu smjenu. Stvar je u Lanierici. Ona zove s centrale 384 jer je očito u FBI-evoj podruţnici, a to znači da je nešto dovoljno vaţno da je u to doba noći došla na posao. Događa se nešto krupno. Ona mu objašnjava da će ona odlučiti tko još treba nazočiti sastanku - u prijevodu: Marino neće znati baš ništa dok ne dođe onamo, kad god bi to dovraga moglo biti.

Mnogo toga ovisi o tome što će pirotehničari otkriti u vezi sa Scarpettinom pošiljkom.

"Koji je vaš točan poloţaj u FBI-u?" Marinu se učinilo da bi to morao upitati, budući da ga ona tako povlači za nos i govori mu što da radi.

"Trenutačno surađujem s Udruţenom akcijskom skupinom za pljačke banaka. I glavna sam koordinatorica za Nacionalni centar za analizu nasilnih zločina", odgovori ona.

Udruţena akcijska skupina za pljačke banaka bila je praktički opća akcijska skupina za raznorazne namjene, najstarija takva skupina u Sjedinjenim Drţavama, a u njoj su djelovali istraţitelji njujorške policije i agenti FBI-a koji su rješavali sve, od pljačaka banaka, otmica i uhođenja, do zločina na otvorenome moru, poput seksualnih napada na kruzerima i piratstva.

Marino se nije nuţno iznenadio činjenicom da bi upravo ta skupina mogla biti povezana s nekim slučajem koji zanima FBI, ali Nacionalni centar za analizu nasilnih zločina...? Drugim riječima, ţenska je koordinatorica u Jedinici za behavioralnu analizu. Drugim riječima, Quantico . Dobijesa, Marino to nikako nije očekivao. Agentica Marty Lanier bila je ono što je on još uvijek smatrao stručnjakom za izradu psiholoških profila, isto što je nekoć bio i Benton. Marinu je sad bilo malo jasnije zašto je preko telefona bila toliko suzdrţana. FBI je naišao na nešto vrlo ozbiljno. "Ţelite reći da Quantico sada radi i na slučaju u Central Parku West?" Marino je iskušavao sreću.

"Vidimo se u toku dana", glasio je njezin odgovor, kojim je i okončala razgovor.

Marino je bio na samo nekoliko minuta od Scarpettina stana, u blizini Ĉetrdesete ulice, u Osmoj aveniji, u neposrednoj blizini Times Squarea. Osvijetljene reklame, plastični transparenti, znakovi, sjajni i raznobojni displeji podsjećali su ga na RTCC. Ţuti su taksiji prolazili ulicama, ali u njima nije bilo mnogo ljudi, a Marino se pitao što donosi dan koji je pred njim. Hoće li javnost doista obuzeti panika, pa će se zbog Carley Crispin kloniti taksija? U to je ozbiljno sumnjao.

Ovo je ipak New York. Najveću paniku koju je on vidio u tom gradu nije izazvao čak ni 11. rujna, nego gospodarstvo. To gleda već mjesecima, taj terorizam u Wall Streetu, katastrofalne financijske gubitke i kronični strah od toga da bi se situacija mogla samo nastaviti pogoršavati. Ĉovjeka će mnogo vjerojatnije upropastiti besparica nego neki serijski ubojica koji navodno

vreba iz nekakvog ţutog taksija. Ako si bez proklete love, ne moţeš si ni priuštiti prokleti taksi i daleko više brine te mogućnost da postaneš beskućnikom nego da te netko ukoka dok trčiš.

CNN-ov displej na Columbus Circleu prikazivao je druge vijesti, koje nisu imale veze sa Scarpettom i The Crispin Reportom, nešto o Peteu Townshendu i The Whou, jarkocrvenim slovima koja su se isticala u noći. Moţda FBI ţeli sazvati hitan sastanak jer je Scarpetta navodno u javnosti kritizirala FBI, rekla da je izrada psiholoških profila zastarjela tehnika. Takva izjava iz usta osobe na njezinu poloţaju shvaća se ozbiljno i preko nje se ne prelazi tek tako. Ĉak i ako to zapravo nije rekla ili je riječi izgovorila nesluţbeno, no svakako su bile izvučene iz konteksta i to joj nije bila namjera.

Marino se upitao što je zapravo rekla i što je time ţeljela reći, a onda je zaključio da sve to, što god FBI smjerao, vjerojatno nema baš nikakve veze s kritiziranjem FBI-a, koje ionako nije bilo ništa novo i neuobičajeno. Osobito murjaci bez prestanka kritiziraju FBI. Uglavnom iz ljubomore. Da doista vjeruju u kritike kojima se nabacuju, policajci ne bi preklinjali, posuđivali i krali da se nađu u zajedničkim akcijskim skupinama s FBI-em ili da idu na posebnu obuku u Quantico. Dogodilo se još nešto, nešto što nema veze s negativnim publicitetom. I dalje se vraćao na istu stvar: to mora imati veze s onom tetovaţom, s onim muškarcem u FedExeovoj kapi. Marino će izludjeti zbog toga što mora toliko čekati pojedinosti.

Parkirao se iza jednog ţutog terenca-taksija, hibridnog vozila, velike novotarije - New York se okreće ekološkome razmišljanju. Izišao je iz svog prljavog Crown Vica koji guta uţasne količine goriva i ušao u predvorje. Scarpetta je sjedila na kauču, u debelom i sjajnom koţnom kaputu i čizmama, odjevena za jutro za koje je pretpostavljala da će je odvesti na poligon u Rodman's Necku, a koji se nalazi uz vodu i uvijek je vraški vjetrovit i hladan. Preko ramena je imala crnu najlonsku torbu s opremom koju je uvijek nosila kad je radila, a unutra se nalazilo mnoštvo nuţnih stvari. Rukavice, pokrivala za obuću, kombinezoni, digitalni fotoaparat, osnovne medicinske potrepštine. Njihov je ţivot jednostavno takav, nikad ne znaju gdje bi mogli završiti, što će pronaći i uvijek imaju dojam da moraju biti spremni. Izraz njezina lica bio je odsutan, umoran, ali se smiješila onako kako je to obično činila kad je na nečemu bila zahvalna. Bila mu je zahvalna na tome što joj je došao pomoći i to je u njemu pobudilo zadovoljstvo. Ustala je i s njim se našla na vratima, pa su tako zajedno izišli i stubama se spustili na mračnu ulicu.

"Gdje je Benton?" upita Marino dok je otvarao vrata na suvozačkoj strani. "Pazi na kaput.

Auto je prokleto prljav. Uza svu tu sol i sranja na cesti od snijega, nema šanse da to riješiš na vrijeme. Nije kao na Floridi, u Juţnoj Karolini ili Virginiji. Pokušaš pronaći praonicu i što time dobivaš...? Već ulicu kasnije izgleda kao da sam se vozio kroz nalazište cementa." Ponovno je bio nesiguran.

"Rekla sam mu da ne ide", odgovori Scarpetta. "Ne moţe nam pomoći s mojim BlackBerryjem, ali ne ţelim ni da ide u Rodman's Neck. Događa se mnogo toga. On mora odraditi i druge stvari."

Marino je nije pitao ni zašto ni kako. Nije pokazao koliko je sretan zbog činjenice da Benton neće biti u blizini, da neće biti izvrgnut njemu i njegovim stavovima. Benton nikada nije bio prijateljski naklonjen prema Marinu, i to tijekom svih dvadeset godina koliko su se poznavali. Nikad nisu bili frendovi, nikad se nisu druţili, nikad ništa zajedno radili. To nije bilo

kao da znaš nekog drugog murjaka, nikada nije bilo tako. Benton ne ide u ribolov, ne kugla i ţivo mu se fućka za motocikle i kamionete. Njih dvojica nikada se nisu druţili u nekom baru, razmjenjivali priče o slučajevima ili o ţenama, onako kako muškarci inače razgovaraju. Prava je istina bila da je Marinu i Bentonu jedina dodirna točka bila Doktorica, a on se pokušao prisjetiti kada je posljednji put s njom bio nasamo. Bilo je uistinu ugodno imati je samo za sebe. On će se pobrinuti za njezin problem. Carley Crispin je gotova.

Scarpetta je rekla isto što i svaki put: "Zakopčaj pojas."

Pokrenuo je automobil i povukao pojas, iako je silno mrzio tako se sputavati. Jedna od onih starih navika, poput cigareta i pića, koje moţe prekinuti, ali ih nikada neće zaboraviti, niti će se u vezi s time osjećati osobito dobro. Pa što ako mu je tako bolje. Ne podnosi pojas i to se neće promijeniti, a on se samo vraški nadao da se nikad neće naći u situaciji u kojoj bi morao izjuriti iz auta i kad bi, o-pa, kakvo sranje, bio sputan zakopčanim pojasom i zbog toga na koncu poginuo. Pitao se luta li uokolo još ista ona posebna jedinica koja nasumično provjerava murjake, ţeli nekoga nagaziti jer nije zakopčao pojas i tako ga suspendirati na pola godine.

"No hajde... Sigurno znaš za situacije u kojima su te proklete stvari nekoga ubile", reče on Scarpetti, koja je svakako morala znati pošten odgovor na to pitanje.

"Koje stvari?" upita ona kad su se počeli udaljavati od zgrade.

"Sigurnosni pojasovi. Znaš, te luđačke košulje u vozilima o kojima neprestano drţiš propovijedi, doktorice zvana Najgori Mogući Slučaj. Za svih onih godina u Richmondu...? Nisu imali murjake-cinkaroše koji su se vozili uokolo i traţili načine da nama ostalima na vrat navuku nevolje jer se nismo vezali. Svima se ţivo fućkalo i ja nikada nisam imao pojas. Baš niti jednom. Ĉak ni kad bi mi ti ušla u auto i počela tupiti o raznoraznim načinima na koje bih se mogao ozlijediti ne budem li pazio." Rado se sjećao tih dana, kad se vozio s njom, bez Bentona.

"Sjećaš se kad sam se našao u onoj pucnjavi u Gilpin Courtu? Da se tada nisam uspio izvući iz auta, znaš što bi se dogodilo?"

"Nisi refleksno otkopčavao pojas jer si imao jako lošu naviku", reče ona. "A koliko se sjećam, ti si progonio tog dilera, a ne on tebe. Ne bih rekla da je pojas igrao neku ulogu u tome, bio zakopčan ili ne."

"Povijesno gledano, postoje točno određeni razlozi zbog kojih se policajci ne veţu. Ne veţeš se i nikad nemaš uključeno svjetlo u kabini. Zašto? Jer je od toga da neki besposleni idiot puca na tebe dok si vezan pojasom u autu gora jedino situacija u kojoj si vezan i imaš upaljeno svjetlo u kabini, tako da te šupak bolje vidi."

"Mogu ti podastrijeti statističke podatke", reče Scarpetta, zagledana kroz prozor i nekako tiha. "Podatke o svima poginulima koji bi preţivjeli da su bili vezani. Nisam sigurna da ti mogu navesti i jedan jedini primjer osobe koja je poginula jer je bila vezana pojasom."

"A recimo da prijeđeš preko ruba obale i završiš u rijeci?"

"Nemaš pojas, glavom moţeš udariti u vjetrobransko staklo. Ako se tako onesvijestiš, to ti baš neće osobito pomoći kad si pod vodom. Bentona su upravo nazvali iz FBI-a", reče ona.

"Pretpostavljam da mi nitko ne moţe reći što se događa."

"Moţda on zna, jer ja posve sigurno nemam pojma."

"Javili su ti se?" upita ona. Marino je slutio da je tuţna.

"Prije nepunih petnaest minuta, kad sam išao po tebe. Je li Benton što rekao? Ţenska po imenu Lanier koja se bavi psihološkim profilima?" Marino skrene u Aveniju Park i prisjeti se Hanne Starr.

Vila obitelji Starr nalazila se nedaleko od mjesta na koje su se bili uputili on i Scarpetta.

"Razgovarao je telefonom kad sam odlazila", reče ona. "Znam samo da je razgovarao s FBI-em."

"Znači nije rekao ništa o tome što je traţila." Pretpostavljao je da je Bentona nazvala Marty Lanier, da ga je nazvala nakon razgovora s Marinom.

"Ne znam odgovor. Razgovarao je kad sam odlazila", ponovi ona.

O nečemu ne ţeli razgovarati. Moţda se svađala s Bentonom ili je moţda napeta i potištena zbog ukradenog BlackBerryja.

"Ne uspijevam sastaviti sliku", nastavi Marino. Nije si mogao pomoći. "Zašto bi zvali Bentona? Marty Lanier u FBI-u izrađuje psihološke profile. Zašto bi trebala nazvati bivšeg kolegu koji se bavio istim poslom?"

U sebi je uţivao izgovarajući te riječi, jer je njima barem malo mogao oštetiti Bentonov sjajni oklop. Više nije u FBI-u. Nije čak ni policajac.

"Benton je radio na nizu slučajeva koji imaju veze s FBI-em." Nije se branila i govorila je tiho i trezveno. "Ali ja ne znam." "Ţeliš reći da FBI od njega traţi savjete?"

"Povremeno."

Marina je to razočaralo. "To me čudi. Mislio sam da se on i FBI mrze." Kao da je FBI nekakav čovjek.

"S njim se ne savjetuju jer je nekoć bio u FBI-u, nego jer je cijenjeni forenzični psiholog, jer vrlo aktivno nudi svoje procjene i mišljenja o raznim slučajevima u New Yorku i drugdje."

Gledala je Marina iz tame suvozačkog mjesta, a onaj poderani komad presvlake krova visio joj je na samo nekoliko centimetara od kose. Trebao bi jednostavno naručiti spuţvu presvučenu tkaninom i termo-ljepilo i zamijeniti tu prokletu presvlaku.

"Pouzdano mogu reći jedino da to ima nekakve veze s onom tetovaţom." Udaljio se od Bentona kao teme. "Dok sam bio u RTCC-u predloţio sam da bacimo širu mreţu i pretraţimo više toga, a ne samo podatke njujorške policije, jer nismo došli ni do čega o tetovaţi, lubanjama, lijesu... na vratu tog tipa. Iskopali smo nešto o Dodie Hodge. Osim što su je prošli mjesec u Detroitu uhitili, pronašao sam i prijavu zbog izazivanja nereda u gradskome autobusu, ovdje, u New Yorku. Nekome je rekla da se FedExom pošalje u pakao. A to je malčice zanimljivo, budući da se čestitka koju je poslala Bentonu nalazila u FedExovoj omotnici, a tip s tetovaţom koji ti je dostavio FedExovu pošiljku imao je FedExovu kapu."

"Nije li to pomalo nalik povezivanju pošte budući da sve pošiljke imaju poštansku marku?"

"Znam. Vjerojatno je malko nategnuto", reče Marino. "Ali ne mogu se ne pitati postoji li veza između njega i te psihijatrijske pacijentice koja je poslala tu glazbenu boţičnu čestitku, a zatim te nazvala na televiziju uţivo. I ako je tako, to će me brinuti, jer... znaš što? Tip s tetovaţom na vratu nije kandidat za nagradu za uzornog građanina ako je u FBI-evoj bazi podataka, je li tako? U bazi je jer je bio uhićen ili ga negdje zbog nečega traţe, moţda i zbog nekog saveznog zločina."

Usporio je. Crvena nadstrešnica ispred hotela Elysee nalazila se pred njima s lijeve strane.

Scarpetta reče: "Isključila sam lozinku na BlackBerryju." Ĉinilo se da ona baš i ne bi učinila nešto tako. U prvi mah nije znao što da kaţe, a onda je uvidio da je njoj neugodno. A Scarpetti gotovo nikad nije neugodno.

"I meni je već zlo od toga što ga stalno moram otključavati." Za to je u određenoj mjeri imao razumijevanja. "Ali nema teorije da nemam lozinku." Nije ţelio zvučati kao da je kritizira, ali doista nije postupila pametno. Bilo mu je teško i zamisliti da je mogla biti tako neoprezna.

"Onda, što se događa s time?"

Počela ga je hvatati nervoza kad se sjetio vlastite komunikacije s njom. E-mailovi, govorna pošta, SMS-ovi, kopije izvještaja, fotografije iz slučaja Toni Darien, među njima i one koje je snimio u njezinu stanu, kao i njegove opaske. "Ţeliš zapravo reći da je Carley mogla pregledati sve na tvom prokletom BlackBerryju?

Sranje", reče on.

"Ti nosiš naočale", reče Scarpetta. "I nosiš ih stalno. Ja naočale imam samo za čitanje i ne nosim ih u svakom trenutku. Pa zamisli onda kako je to kad hodam unutar zgrade ili sam negdje vani, idem po sendvič pa trebam nekoga nazvati, a ne vidim i ne mogu utipkati prokletu lozinku."

"Moţeš povećati slova."

"Zbog tog prokletog dara koji smo dobili od Lucy osjećam se kao da mi je devedeset godina. I zato sam isključila lozinku. Je li to bilo pametno? Nije. Ali sam to učinila."

"Rekla si joj?" upita Marino.

"Namjeravala sam poduzeti nešto u vezi s tim. Ne znam što sam mislila učiniti. Bit će da sam se htjela pokušati prilagoditi, naviknuti, vratiti lozinku, samo što to na koncu nisam uspjela učiniti. Nisam joj rekla. Ona moţe preko računala izbrisati sve što je na BlackBerryju, ali još ne ţelim da to učini."

"Ne. Ako ga dobiješ natrag, a ništa na njemu ne povezuje BlackBerry s tobom osim serijskog broja? I dalje mogu optuţiti Carley za kazneno djelo, jer vrijednost prelazi dvjesto pedeset dolara. Ali volio bih da optuţnica ipak bude konkretnija." Dugo je razmišljao o tim pitanjima. "Ako je ukrala podatke, imam širi prostor za djelovanje. Sva ona sranja koja imaš na BlackBerryju...? Tako moţda moţemo podignuti optuţnicu za krađu identiteta, kazneno djelo klase C, moţda mogu dokazati i namjeru, pokazati da je planirala prodavati informacije iz Ureda glavnog mrtvozornika, ostvariti zaradu njihovom objavom. Moţda kod nje moţemo izazvati ţivčani slom."

"Nadam se da neće učiniti neku glupost."

Marino nije bio siguran na koga Scarpetta točno misli, na Carley Crispin ili na Lucy.

"Ako na tvom telefonu nema podataka..." htio je još jednom naglasiti.

"Rekla sam joj da ga ne uništi. Da se posluţim njezinim izrazom."

"Onda to neće učiniti", reče Marino. "Lucy je iskusna istraţiteljica, stručnjak za računalnu forenziku i bivša agentica FBI-a. Zna kako funkcionira sustav i vjerojatno također zna da se nisi sluţila prokletom lozinkom. Budući da je postavila mreţu na serveru, samo ne traţi od mene da

se sluţim njezinim ţargonom u vezi s time što je točno učinila da nam navodno učini veliku uslugu... Bilo kako bilo, doći će ovamo i donijeti nalog."

Scarpetta je šutjela.

"Samo ţelim reći da je vjerojatno mogla provjeriti i znati za tvoju lozinku, je li tako?" reče Marino. "Mogla je znati da si se prestala sluţiti lozinkom, zar ne? Siguran sam da provjerava takve stvari, nije li tako?"

"Ne bih rekla da je u posljednje vrijeme provjeravala mene", reče Scarpetta.

Marino je sve više uviđao zašto se drţi kao da je nešto grize, nešto osim ukradenog pametnog telefona ili mogućeg rječkanja s Bentonom. Marino nije ništa rekao. Njih dvoje sjedili su u njegovu ofucanom autu ispred jednog od najzgodnijih hotela u New Yorku. Vratar ih je gledao i nije pokušao izići, ostavljajući ih na miru. Zaposlenici hotela uvijek znaju prepoznati policijski auto.

"Ali rekla bih da cijelo vrijeme ipak nekoga provjerava", reče Scarpetta potom. "O tome sam počela razmišljati nakon onog ispisa pozicija na GPS-u koji sam ti spomenula. Lucy u svakom trenutku moţe znati gdje je tko od nas, ako ţeli. I čini mi se da ne prati ni tebe, ni mene. Ni Bentona. Ne bih rekla da je tek igrom slučaja odjednom zaključila da svi trebamo imati te pametne telefone."

Marino je drţao ruku na ručici vrata i nije znao što da točno kaţe. Lucy je već tjednima bila čudna, drukčija, razdraţljiva i gnjevna, pa i pomalo paranoična i on je trebao obratiti više pozornosti. Trebao je jednako tako povezati stvari, jer mu se to sada činilo sve očitijim što mu je ta misao više lebdjela u mračnoj unutrašnjosti prljavog automobila. Marinu nikada nije sinulo da Lucy uhodi Bergericu. To mu ne bi ni sinulo jer u to ne bi htio povjerovati. Nije ţelio da ga nešto podsjeti na to što je sve Lucy spremna učiniti kad joj se učini da je stjerana u kut ili kad jednostavno ima dojam da je to opravdano. Nije se ţelio sjećati onoga što je učinila njegovu sinu. Rocco se rodio izopačen, bio je okorjeli kriminalac kojem se ţivo fućkalo baš za sve. Da ga Lucy nije ukokala, to bi bio učinio netko drugi, ali Marino se toga nije volio sjećati. To mu je bilo gotovo nepodnošljivo.

"Jaime samo radi. Nije mi jasno zašto bi Lucy bila toliko paranoična i ne mogu ni zamisliti što će se dogoditi ako Jaime shvati... no, da, ako je to istina. A nadam se da nije. Ali poznajem Lucy i znam da nešto nije u redu i to već neko vrijeme. A ti ništa ne govoriš i ovo vjerojatno nije najprikladnije vrijeme za razgovor o tome", reče Scarpetta. "Onda, kako ćeš postupiti u vezi s Carley?"

"Kad jedna osoba bez prestanka radi, ona druga ponekad malo skrene. Znaš, počne se drukčije ponašati", reče Marino. "Ja trenutačno imam isti problem s Bacardicom."

"Pratiš je GPS-uređajem koji ima WAAS i ugrađen je u pametni telefon koji je ujedno bio i dar?" upita Scarpetta ogorčeno.

"Ja sam poput tebe, Doktorice. Već sam bio u iskušenju da taj novi telefon bacim u prokleto jezero", reče on posve ozbiljno. Bilo mu ju je ţao. "Znaš kako očajno tipkam, čak i na pravoj tipkovnici, a neki dan mislio sam da sam pritisnuo tipku za pojačavanje zvuka, pa sam snimio vlastitu jebenu cipelu."

"Ti ne bi pratio Bacardicu GPS-om čak i da misliš da te vara. Ljudi poput nas to ne rade, Marino."

"Da, ali Lucy nije poput nas. I time ne ţelim reći da to radi." To nije znao pouzdano, ali je ona to ipak vjerojatno radila.

"Radiš za Jaime. Ne ţelim pitati ima li kakvih osnova..." Nije dovršila rečenicu.

"Nema. Ne radi ništa", reče Marino. "To mogu jamčiti. Da se negdje s nekim ševi, da ima nešto sa strane, vjeruj mi da bih to znao. A nije da nema prilike. Vjeruj mi, i to dobro znam.

Nadam se samo da će se na koncu pokazati da Lucy zapravo ne radi to što govoriš. Da je ne uhodi. Dozna li Jaime nešto slično tome, neće samo tako prijeći preko toga."

"Bi li ti prešao preko toga?"

"Dovraga, ni slučajno. Ako ti nešto kod mene smeta, samo lijepo reci. Ali nemoj mi dati besplatan skupi telefon da me moţeš špijunirati. To je granica, ako nekome navodno vjeruješ."

"Nadam se da nije tako", reče ona. "Kako ćemo ovo obaviti?" Mislila je na suočavanje s Carley.

Izišli su iz auta.

"Ja ću pokazati značku na recepciji i doći do broja njezine sobe", reče Marino. "Onda ćemo je malo posjetiti. Samo je nemoj raspaliti po njupalici ili tako nešto. Ne ţelim te privoditi zbog napada."

"Da to barem mogu učiniti", reče Scarpetta. "Nemaš pojma..."

16 U SOBI 412 NITKO SE NIJE JAVLJAO. MARINO JE DIVOVSKOM ŠAKOM lupao po vratima i počeo dozivati Carley Crispin po imenu.

"Njujorška policija", reče glasno. "Otvorite."

On i Scarpetta osluškivali su u dugačkome i elegantnome hodniku, s kristalnim zidnim svjetiljkama i smeđe-ţutim sagom, kombinaciji koja je podsjećala na tradicionalne kurdske sagove. "Ĉujem televizor", reče Marino. Jednom rukom je kucao, dok je u drugoj drţao terensku opremu u kutiji za ribolov. "Malo čudno da gleda telku u pet ujutro. Carley?" zazove. "Njujorška policija. Otvori." Pokazao je Scarpetti da se udalji od vrata. "Ma zaboravi", reče. "Neće otvoriti.

Znači da skidamo rukavice."

Izvadio je BlackBerry iz drţača i stao unositi lozinku, što je Scarpettu podsjetilo na kaos koji je izazvala, kao i na deprimantnu činjenicu da sada uopće ne bi stajala ovdje da Lucy nije učinila nešto podosta uţasno. Njezina je nećakinja postavila server i svima kupila ultranapredne telefone, time ţeleći prikriti prave namjere. Sve ih je iskoristila i prevarila.

Scarpetti je bilo uţasno zbog Bergerice. Kao i zbog sebe - zbog sviju. Marino je nazvao broj s vizitke koju mu je maločas dao voditelj noćne smjene, kad su on i Scarpetta krenuli prema dizalu. Pod pretpostavkom da je Carley u sobi i budna, nisu ţeljeli da čuje što govore.

"Da, morat ćete doći ovamo", govorio je Marino u telefon. "Ne. A kucao sam toliko glasno da bi to probudilo i mrtvaca." Mala stanka, a zatim: "Moţda, ali televizor je uključen. Zbilja. To je korisno znati." Prekinuvši vezu, rekao je Scarpetti: "Ĉini se da su imali problema s jako glasno uključenim televizorom i da su se drugi gosti ţalili."

"To mi se čini pomalo neobičnim."

"Ima li Carley problema sa sluhom ili tako nešto?"

"Koliko znam, ne. Ne bih rekla."

Došli su do drugog kraja hodnika, u blizini dizala, gdje je on otvorio teška vrata iznad kojih se nalazio osvijetljeni natpis "Izlaz".

"Znači, ako ţeliš izići iz hotela, a da ne prođeš kroz predvorje, moţeš se spustiti stubama.

Ali na povratku bi se morao posluţiti dizalom", reče on, pridrţavajući vrata i gledajući niz krakove betonskih stuba. "Nema šanse da na stube moţeš doći s ulice, iz posve očitih sigurnosnih razloga."

"Misliš da je Carley moţda kasno sinoć došla ovamo, pa izišla preko stubišta jer nije ţeljela da je netko vidi?" Scarpettu je zanimalo zašto. Ĉinilo se da Carley, u onim svojim visokim potpeticama i suknjicama krojenima po mjeri, nije bila od onih koji bi išli stubama i fizički se naprezali ako to nije apsolutno nuţno.

"Nije da je baš tajila da je ovdje", istakne Scarpetta. "A to mi je također neobično. Ako znaš da je ovdje ili se jednostavno pitaš je li tu, kao ja, trebaš samo nazvati i traţiti da te spoje s njezinom sobom. Većina poznatih ljudi ne prijavljuje se upravo kako bi spriječila takvo narušavanje privatnosti. A ovaj je hotel osobito dobro naviknut na slavne goste. To potječe iz dvadesetih godina, ovo je praktički nezaobilazno mjesto za bogate i slavne."

"Po kome je, na primjer, poznat?" Odloţio je kutiju na sag.

Ne zna napamet, odgovorila je, osim da je Tennessee Williams 1983. umro u hotelu Elysee, ugušivši se čepom neke bočice.

"Nekako sam i mislio da znaš tko je ovdje umro", reče Marino. "Carley baš i nije toliko slavna, tako da je baš i ne bih stavio na popis onih koji su ovdje spavali ili umrli. Nije baš ni Diane Sawyer, ni Anna Nicole Smith, a sumnjam da je većina ljudi prepoznaje kad prolazi ulicom. Moram još smisliti kako to najbolje riješiti."

Razmišljao je, naslonjen na zid, i dalje u odjeći koju je na sebi imao i kad ga je Scarpetta posljednji put vidjela, pribliţno prije šest sati. Crno-bijele čekinje poput sjene su mu pokrivale lice.

"Bergerica je rekla da nalog moţe ovamo dostaviti za manje od dva sata." Pogledao je na ručni sat. "S njom sam razgovarao prije gotovo sat vremena. Znači, još moţda sat, pa će se i Lucy pojaviti s tim nalogom. Ali neću toliko čekati. Ulazimo. Pronaći ćemo tvoj BlackBerry i uzeti ga, kao i štošta od stvari koje bi još mogle biti unutra." Pogledao je niz prazni i tihi hodnik.

"U sluţbenoj izjavi naveo sam nuţne činjenice, uglavnom sve i još štošta. Digitalna pohrana, digitalni mediji, tvrdi diskovi, USB-i, dokumenti, e-mailovi, telefonski brojevi, misleći na to da je Carley mogla skinuti sve što je na tvom BlackBerryju i to isprintati ili kopirati na računalo.

Najviše volim kad mogu uhoditi uhode. I drago mi je da se Bergerica sjetila Lucy. Ako ja nešto ne pronađem, ona će sasvim sigurno doći do nečega."

Nije se Bergerica sjetila Lucy. Sjetila je se Scarpetta, a trenutačno ju je manje zanimala nećakinjina pomoć nego mogućnost da se s njom vidi. Njih su dvije trebale razgovarati. To doista više ne moţe čekati. Nakon što je Scarpetta poslala e-mail Bergerici i predloţila da se dodatku pridoda i odlomak koji će zajamčiti legalnost pomaganja civilne osobe u pretraţivanju Carleyne sobe, Scarpetta je razgovarala s Bentonom. Bila je sjela uz njega i dodirnula mu ruku, te ga probudila. Ide na mjesto događaja s Marinom, s njim će vjerojatno provesti veći dio jutra i prijepodneva, a mora riješiti i ozbiljan problem osobne naravi, objasnila mu je. Najbolje je da Benton ne ide s njima, rekla mu je prije nego što je on to uspio predloţiti, a onda mu je zazvonio mobitel. Zvao ga je netko iz FBI-a.

Vrata dizala sada su se otvorila i na njima se pojavio voditelj noćne smjene u hotelu Elysee, Curtis, sredovječni muškarac s brkovima, sitničavo elegantan u tamnome odijelu od tvida. S njima je pošao na suprotni kraj hodnika i ondje pokušao otvoriti vrata sobe 412, pokucavši i pozvonivši, a zatim opaţajući i uključen svjetlosni znak na kojem je pisalo "Ne ometati". Rekao je da je taj znak uključen gotovo stalno, a zatim je otvorio vrata, provirio glavom, dovikujući: "Dobro jutro", da bi se vratio u hodnik, gdje ga je Marino zamolio da pričeka. Marino i Scarpetta ušli su u sobu i zatvorili vrata. Nigdje nije bilo tragova, ni zvukova koji bi pokazivali da je netko unutra. Televizor učvršćen na zidu bio je uključen, ostavljen na CNN-u, prigušena zvuka.

"Ti ne bi smjela biti unutra", reče joj Marino. "Ali budući da BlackBerryja u upotrebi već ima toliko mnogo, trebaš mi ga identificirati. To će biti moja priča i nje ću se ustrajno drţati."

Stajali su na nekoliko koraka od ulaznih vrata, pogledom kruţili luksuznim manjim apartmanom u kojem je ţivio netko nemaran, netko moţda i antidruštven i deprimiran, netko tko ovdje boravi sam, zaključila je Scarpetta. Bračni krevet manjih dimenzija nije bio namješten,

a po njemu su bile porazbacane razne novine i komadi muške odjeće, dok se na stoliću nalazilo mnoštvo praznih bočica vode i plastičnih čaša za kavu. Lijevo od kreveta nalazila se komoda konveksne prednje strane i veliki prozor s navučenim zastorima. Desno se nalazio maleni dnevni boravak: dva plavim materijalom presvučena francuska naslonjača na kojima su se vidjele hrpe knjiga i papira, stolić od finog mahagonija s prijenosnim računalom i malenim printerom, a na hrpi papira, ničim zaklonjen, uređaj s ekranom osjetljivim na dodir, BlackBerry u mutnosivoj zaštitnoj gumiranoj futroli. Kraj njega je leţala plastična kartica za otvaranje vrata.

"To je to?" Marino je pokazivao prema uređaju.

"Tako izgleda", reče Scarpetta. "Moj ima sivi zaštitni omot."

On je otvorio kutiju s opremom i navukao kirurške rukavice, te i njoj dodao jedan par.

"Iako nećemo raditi ništa što ne bismo smjeli, ali ja ovo nazivam iznimnim i hitnim okolnostima."

To vjerojatno nije odgovaralo činjenicama. Scarpetta nije vidjela ništa što bi ukazivalo na to da netko pokušava pobjeći ili se riješiti dokaza. Ĉinilo se da su joj dokazi točno pred nosom, a u sobi nije bilo nikoga osim njih dvoje.

"Pretpostavljam da te ne moram podsjećati na plodove otrovnog stabla." Mislila je na činjenicu da sud neće priznati dokaze prikupljene tijekom nerazumne pretrage ili oduzimanja.

Nije navukla gumene rukavice.

"Ne, na to me uvijek podsjeća Bergerica. Nadam se daje sad već izvukla iz kreveta svog najdraţeg suca, suca Fablea, kakvo prezime. . , Sam sebe smatra legendom. S njom sam detaljno prešao sve, činjenični dio, preko uključenog zvučnika, kao i s drugim detektivom kojeg je dovukla kao svjedoka i koji će s njom potvrditi potrebu za nalogom pred sucem. To se inače naziva dvostrukim prepričavanjem, malčice komplicirano, ali nadajmo se da neće biti nikakvih problema. Stvar je u tome da se Bergerica nikad ne izlaţe rizicima sa sluţbenim izjavama i izbjegava situacije u kojima ih osobno podnosi kao da je riječ o kugi. Meni je svejedno čiji je nalog, kao i čemu je namijenjen. Nadajmo se da će se Lucy uskoro dovući ovamo."

Prišao je BlackBerryju i uhvatio ga za gumirane rubove.

"Od svih ploha, za otiske će biti dobar jedino ekran, koji ne ţelim dirati prije uzimanja otisaka", reče na koncu. "Nakon toga uzet ću uzorke za analizu DNK." Ĉučnuo je i nadvio se nad kutiju s opremom, izvadio crni prah za uzimanje otisaka i kist s ugljikovim vlaknima, a Scarpetta je pozornost usmjerila na mušku odjeću na krevetu, pribliţivši joj se dovoljno da osjeti ustajali miris, smrad nečistog tijela. Uočila je da su novine izdanja od proteklih nekoliko dana, The New York Times i The Wall Street Journal, a zbunio ju je mobitel na jastuku: crna preklopna Motorola. Po izguţvanoj posteljini bili su porazbacani razni odjevni predmeti, prljave hlače od kepera, plavo-bijela košulja od finog materijala, nekoliko pari čarapa, svijetloplava pidţama, te muške gaće sa ţutim mrljama u području prepona. Sva je odjeća izgledala kao da dulje vrijeme nije bila na pranju, kao da je netko iste stvari nosio dan za danom i uopće ih nije slao na pranje. A taj netko nije bila Carley Crispin. To nije mogla biti njezina odjeća, a Scarpetta nigdje u cijelome prostoru nije vidjela tragove njezina boravka. Da se ovdje nije nalazio njezin BlackBerry, Carley joj baš ni zbog čega ne bi mogla pasti na pamet.

Scarpetta je pogledala u nekoliko koševa za smeće, ali ih nije ispraznila na pod, niti po njima prekopavala. Zguţvani papir, papirnate maramice, još novina. Krenula je prema kupaonici, ušla i zastala na samo korak od vrata. Umivaonik i mramor oko njega, pa i mramorni

pod, bili su prekriveni ošišanom kosom, čupercima sijede kose različite duljine, od kojih su neki bili dugački i po sedam-osam centimetara, neki kratki poput čekinja. Na krpici za pranje nalazili su se škare, britvica i pjena za brijanje Gillette kupljena u Walgreensu, te još jedna kartica od hotelske sobe kraj naočala sa staromodnim četvrtastim crnim okvirom.

Na straţnjem dijelu toaletnog stolića nalazila se samo jedna četkica za zube i tuba paste Sensodyne, potrošena gotovo do kraja, kao i komplet za čišćenje i štapić za uši. Srebrni Siemensov punjač bio je otvoren, a u njemu su se nalazila dva Siemensova slušna aparatića Motion 700, u boji koţe, od onih koji se cijeli smještaju u usnu školjku. No Scarpetta nije vidjela daljinski upravljač, te se vratila u sobu, dobro pazeći da ništa ne dodirne i ne poremeti, opirući se iskušenju da otvori ormar i ladice.

"Netko s umjerenim do teškim oštećenjem sluha", rekla je dok je Marino uzimao otiske s BlackBerryja. "Vrhunski slušni aparati, s mogućnošću smanjenja pozadinske buke, blokiranja povratnog zvuka, s Bluetoothom. Moţeš ih povezati s mobitelom. Negdje bi morao postojati i daljinski upravljač." Hodala je uokolo, i dalje ga ne vidjevši. "Za namještanje glasnoće, provjeru stanja baterije i slične stvari. Ljudi ih obično nose u dţepu ili torbici. Moţda je kod njega, ali sad ne nosi aparatiće. Što nema osobitog smisla, ili bi moţda bilo bolje reći da ne sluti na dobro."

"Naišao sam na par dobrih primjeraka", reče Marino, koji je sada vrpcu za otiske oprezno polagao na bijeli karton. "Nemam pojma o čemu govoriš. Tko ima slušne aparate?"

"Muškarac koji je u kupaonici obrijao glavu i bradu", odgovori ona, otvarajući vrata sobe i izlazeći na hodnik, gdje ih je čekao Curtis, nervozan i obuzet nelagodom.

"Ne ţelim pitati nešto što ne bih smio, ali ne shvaćam što se događa", reče joj on.

"Dopustite da vam postavim par pitanja", uzvrati Scarpetta. "Rekli ste da ste na duţnost došli u ponoć."

"Tako je, radim od pola noći do osam ujutro", reče Curtis. "Nisam je vidio otkako sam došao ovamo. Ne mogu reći ni da sam je ikada vidio, kao što sam maločas objasnio. Gospoda Crispin u hotel se doselila u listopadu, po svoj prilici jer je ţeljela imati stalno mjesto u gradu.

Vjerojatno zbog one emisije. Iako me se njezini razlozi ni najmanje ne tiču, ali tako su mi rekli.

Prava je istina da se ona osobno rijetko sluţi tom sobom, a njezin prijatelj, taj gospodin, ne voli da ga smetaju."

Bio je to nov podatak, upravo ono što je Scarpetta i traţila. Ona sada upita: "Znate li kako joj se zove taj prijatelj i gdje bi mogao biti?"

"Naţalost, ne. Nikad ga nisam ni upoznao, upravo zbog smjene u kojoj radim."

"Postariji muškarac sijede kose i brade?"

"Nisam ga nikada vidio i ne znam kako izgleda. Ali koliko sam čuo, često gostuje u njezinoj emisiji. Ne znam kako se zove i ne mogu vam reći ništa drugo o njemu osim da je vrlo povučen. To ne bih trebao reći, ali ipak je malo čudan. Nikad ni s kim ne razgovara. Izlazi, donosi hranu, pred vratima ostavlja vreće smeća. Ništa ne naručuje od hotelske posluge, ne sluţi se telefonom, ne traţi spremačicu. U sobi nema nikoga?" Neprestano je pogledavao prema odškrinutim vratima sobe broj 412.

"Dr. Agee", reče Scarpetta. "Forenzični psihijatar Warner Agee. Ĉesto gostuje u emisiji Carley Crispin."

"Ne gledam je."

"Jedini česti gost koji mi pada na pamet a koji je gotovo gluh i ima sijedu kosu i bradu."

"Ne znam. Znam samo to što sam vam upravo ispričao. Ovdje odsjeda mnogo poznatih ljudi. Ne zabadamo nos u njihove stvari. Muškarac koji boravi u toj sobi jedino nam radi probleme s bukom. Sinoć su se, primjerice, neki gosti ponovno ţalili na njegov televizor. Na temelju biljeţaka koje su mi ostavljene znam da je nekoliko gostiju ranije u toku večeri nazvalo recepciju i tuţilo se."

"Kada pribliţno?" upita Scarpetta.

"Oko pola devet, petnaest do devet."

Ona je u to vrijeme bila na CNN-u, kao i Carley. Warner Agee bio je u hotelskoj sobi s glasno uključenim televizorom, a drugi su se gosti na to ţalili. Kada su Scarpetta i Marino maločas ušli u sobu televizor je još bio uključen, ostavljen na CNN-u, no ton je bio stišan.

Zamišljala je Ageeja kako sjedi na neurednome krevetu i gleda The Crispin Report. Ako se nitko nije ţalio nakon pola devet ili petnaest do devet, a televizor je bio uključen, to mora značiti da je stišao zvuk. Bit će da je tada stavio slušne aparate. Što je bilo nakon toga? Izvadio ih je i napustio sobu nakon što je obrijao bradu i glavu?

"Ako netko nazove i traţi Carley Crispin, vi nuţno ne znate je li ovdje", reče Scarpetta Curtisu. "Znate tek da je gošća prijavljena pod pravim imenom, jer se ono pojavljuje na ekranu kad netko na recepciji provjerava podatke. Ima sobu prijavljenu na svoje ime, ali u njoj boravi njezin prijatelj. Dr. Agee, kako se čini. Samo provjeravam jesam li sve dobro shvatila."

"To je točno. Pod pretpostavkom da ste u pravu u vezi s identitetom njezina prijatelja."

"Tko podmiruje račun za sobu?"

"To doista ne bih smio... " "Muškarac koji boravi u sobi, dr. Agee, nije ovdje. Zabrinuta sam", reče Scarpetta.

"Razloga je mnogo i vrlo sam zabrinuta. Nemate pojma gdje bi mogao biti? Ima oštećen sluh, a čini se da nije ponio slušne aparate."

"Ne. Nisam vidio da je izišao. To doista jako uznemiruje. Pretpostavljam da je to objašnjenje za njegovu naviku da povremeno gleda televiziju sa zvukom na maksimumu."

"Mogao se spustiti stubama."

Curtis je pogledao niz hodnik, na čijem je suprotnom kraju svijetlio znak za izlaz. "Ovo već doista jako zabrinjava. Što očekujete da ćete ondje naći?" Ponovno je pogledao prema sobi broj 412.

Scarpetta mu nije namjeravala pruţiti tu informaciju. Kad se Lucy pojavi s nalogom, on će dobiti jedan primjerak i steći određenu predodţbu o tome što traţe.

"A da je izišao preko stubišta, nitko ga ne bi vidio", nastavi ona. "Vratari ne čekaju na pločniku kasno noću, pogotovo kad je ovako hladno. Kome se prosljeđuje račun za sobu?" upita još jednom.

"Njoj, gospodi Crispin. Ona je sinoć oko petnaest do dvanaest svratila do recepcije.

Ponavljam, ja još nisam bio ovdje, došao sam nekoliko minuta kasnije."

"Zašto bi svratila na recepciju ako je u ovom hotelu gost još od listopada?" upita Scarpetta. "Zašto jednostavno ne bi otišla ravno u svoju sobu?"

"U ovom hotelu sluţimo se magnetnim karticama umjesto ključeva", reče Curtis.

"Nesumnjivo ste se i sami našli u situaciji da se neko vrijeme niste sluţili karticom i da ona

nakon toga više ne radi. Kad god radimo nove ključeve, sve se biljeţi u računalu, pa tako i datum odjave iz sobe. Gospodi Crispin dali smo izraditi dva nova ključa."

To je sad već jako zbunjivalo. Scarpetta je Curtisa zamolila da na trenutak razmisli o tome što je upravo rekao. Ako je u Carleynoj sobi boravio prijatelj - dr. Warner Agee - ona mu ne bi ostavila ključ čija je valjanost istekla.

"Ako on nije prijavljen i ne plaća račun," objasni ona, "ne moţe zatraţiti izradu novog ključa ako je stari istekao jer je datum odjave kodiran na ključu premašen. Ne bi mogao sam produljiti rezervaciju, pretpostavljam, ako ne podmiruje račune, a ime mu uopće nije prijavljeno."

"To je točno."

"U tom slučaju moţda moţemo zaključiti da ključ nije istekao i da to moţda nije pravi razlog zbog kojeg je dala izraditi još dva ključa", reče Scarpetta. "Je li učinila još nešto kad je sinoć svratila do recepcije?"

"Samo trenutak, molim vas... da vidim mogu li još nešto doznati." Uzeo je mobitel i nekoga nazvao. Njegovo je pitanje glasilo: "Znamo li je li gospođa Crispin moţda ostala vani, dok joj je ključ ostao u zaključanoj sobi, ili je jednostavno svratila na recepciju po nove ključeve? I ako je tako, zašto?" nekoliko je trenutaka slušao. A onda je rekao: "Svakako. Da, da, molim te, odmah. Ţao mi je što ga budimo." Nastavio je čekati.

Netko s recepcije zvao je sluţbenika koji je večer ranije odradio Carleyne zahtjeve, nekoga tko je vjerojatno kod kuće i spava. Curtis se Scarpetti neprestano ispričavao zbog čekanja. Postajao je sve napetiji, te je brisao čelo rupčićem i često se nakašljavao. Iz sobe se začuo Marinov glas, a ona je čula kako se kreće sobom. S nekim je razgovarao telefonom, no Scarpetta nije uspijevala razabrati riječi.

Curtis sada reče: "Da, još sam tu." Počeo je kimati. "Tako, znači. No da, to zvuči logično."

Vratio je mobitel u dţep sakoa od tvida. "Gospođa Crispin ušla je u hotel i odmah došla do recepcije. Rekla je da već neko vrijeme nije bila u hotelu, pa ju je brinula mogućnost da ključ više ne radi, a njezin prijatelj ima problema sa sluhom. Bojala se da je on moţda neće čuti pokuca li mu na vrata. Znate, njezina se rezervacija produljivala iz mjeseca u mjesec, a posljednji put produljila ju je dvadesetog studenog, što je značilo da bi ključ prestao funkcionirati sutra, u subotu. Stoga je trebalo produljiti rezervaciju ako je kanila zadrţati sobu i ona ju je produljila, pa je stoga dobila dva nova ključa."

"Produljila je rezervaciju do dvadesetoga siječnja?"

"Zapravo samo do isteka vikenda. Rekla je da će vjerojatno isprazniti sobu u ponedjeljak ujutro, dvadeset drugoga", reče Curtis, zagledan u djelomično otvorena vrata sobe broj 412.

Scarpetta je čula kako se Marino unutra kreće.

"Nije vidio da odlazi iz hotela", doda Curtis. "Recepcionar koji je u to vrijeme radio vidio je da dizalom odlazi gore, ali nije vidio da se spustila. A ja je, kao što sam već rekao, posve sigurno nisam vidio."

"Bit će onda da se spustila stubištem", reče Scarpetta. "Jer je ovdje nema, kao ni njezina prijatelja, po svoj prilici dr. Ageeja. Prema vašim spoznajama, kad je gospođa Crispin ranije dolazila ovamo, je li se kada sluţila stubama?"

"Većina ljudi to ne čini. Nikada nisam čuo da je netko spomenuo da se ona sluţila stubištem. S druge strane neki od naših najslavnijih gostiju nastoje biti vrlo diskretni kad su u pitanju dolasci i odlasci. Ali, iskreno govoreći, ne bih rekao da gospođu Crispin moţemo nazvati stidljivom."

Scarpetta se prisjetila onih ošišanih dlaka u umivaoniku. Upitala se je li Carley ušla u sobu i moţda vidjela što je u kupaonici. Ili je moţda Agee i dalje bio u sobi kad se pojavila i onamo dostavila Scarpettin ukradeni BlackBerry. Jesu li zajedno napustili hotel? Jesu li se oboje spustili stubama i Scarpettin Blackberry ostavili u sobi? Scarpetta je zamišljala Ageeja obrijana lica i glave, bez slušnih aparata i moţda bez naočala, kako se iskrada stubama u društvu Carley Crispin. To nije imalo smisla. Dogodilo se nešto drugo.

"Nalaze li se u kompjutorskome sustavu vašeg hotela i podaci o tome kada netko ulazi u sobu i izlazi iz nje, sluţeći se magnetnim karticama?" Scarpetti se činilo da je takvo što malo vjerojatno, ali je ipak pitala.

"Ne. Većina hotelskih sustava, barem oni za koje ja znam, nemaju tu mogućnost. Niti raspolaţu informacijama o karticama."

"Nema imena, adresa, brojeva kreditnih kartica... Ništa od toga nije kodirano na magnetnim karticama?" upita ona.

"Apsolutno ne", odgovori on. "To je pohranjeno u računalu, ali ne i na kartici. Kartice otvaraju vrata i to je sve. Nemamo zapise. Štoviše, većina hotelskih kartica, barem onih koje ja poznajem, nemaju kodiran čak ni broj sobe koju otvaraju, ne sadrţe nikakve informacije osim datuma odlaska iz hotela." Pogledao je sobu broj 412 i rekao: "Pretpostavljam da niste nikoga zatekli. Unutra nema nikoga."

"Unutra je detektiv Marino."

"No, da, to mi je drago", reče Curtis s olakšanjem. "Nisam ţelio ni pomisliti na najgoru mogućnost u vezi s gospođom Crispin ili njezinim prijateljem."

Htio je reći da ne ţeli ni pomisliti da je netko od njih, ili oboje, mrtav u toj sobi.

"Ne morate čekati ovdje", reče mu Scarpetta. "Izvijestit ćemo vas kad završimo. Moglo bi potrajati."

Sobom je vladala tišina kad se vratila u nju i zatvorila vrata. Marino je u međuvremenu isključio televizor i sad je stajao u kupaonici, drţao BlackBerry u ruci na koju je bila navučena gumena rukavica, zagledan u ono što je bilo razasuto po umivaoniku, plohi ormarića i podu.

"Warner Agee", reče ona, pa navuče rukavice koje joj je on ranije dao. "On je boravio u ovoj sobi. Carley vjerojatno nije, moţda i nikada. Ĉini se da se pojavila sinoć, oko jedanaest četrdeset pet, to je moja pretpostavka, izričito radi toga da Warneru Ageeju uruči moj BlackBerry. Moram posuditi tvoj mobitel. Ne mogu se posluţiti svojim."

"Ako je on autor svega ovoga, to nije dobro", reče Marino, unoseći lozinku u BlackBerry i dodajući joj ga. "To mi se ne sviđa. Kad netko obrije sve dlake s glave i nestane bez slušnih aparata i naočala."

"Kad si posljednji put provjerio stanje na OEM-u i SOD-u? Događa li se nešto što bih trebala znati?" Zanimalo ju je ima li kakvih novosti iz Ureda za upravljanje kriznim situacijama i Odjela za specijalne operacije.

Na Marinovu licu pojavio se neobičan izraz.

"Mogu ja provjeriti", doda ona. "Ali neću znati je li netko završio u bolnici, ili je uhićen, ili odveden u utočište, ili tumara ulicama. Neću doznati ništa, osim ako je netko mrtav ili umro na području grada New Yorka." Utipkala je neki broj u Marinov BlackBerry.

"Most George Washington", reče Marino. "Nema teorije." "Što je s tim mostom?" To je upitala kad je počeo zvoniti telefon u Jedinici za istrage Ureda glavnog mrtvozornika.

"Tip koji je skočio. Oko dva u noći. Gledao sam uţivo na telki dok sam bio u RTCC-u. Šezdesetak godina, ćelav, bez brade. Policijski helić snimao je cijelu prokletu predstavu."

Javio se medicinsko-pravni istraţitelj po imenu Dennis.

"Trebam provjeriti što se u međuvremenu pojavilo", reče mu Scarpetta. "Dobili smo slučaj s mosta George Washington?"

"Naravno", reče Dennis. "Skok sa svjedocima. Specijalci su ga pokušali odgovoriti, ali nije slušao. Sve je snimljeno. Snimio je policijski helikopter, a ja sam zatraţio primjerak snimke."

"Pametno. Imamo li već neke pretpostavke o identitetu?"

"Policajac s kojim sam razgovarao kaţe da nemaju ništa na temelju čega bi mogli nešto utvrditi. Bijelac, muškarac od pedeset i koje, šezdeset i koje godine. Nije imao osobnih stvari koje bi nam mogle pokazati o kome je riječ. Nije bilo novčanika, ni telefona. Nećete dobiti ni dobru sliku. Izgleda poprilično loše. Ĉini mi se da je skočio s najmanje šezdeset metara. To je, znate, kao kakva dvadeseterokatnica. Sigurno nećete ţeljeti nikome pokazati sliku."

"Učini mi jednu uslugu", reče Scarpetta. "Spusti se dolje i pregledaj mu dţepove. Potraţi nešto što je moţda moglo biti uz njega. Snimi ga i pošalji mi fotku. Nazovi me dok još budeš kraj tijela." Dala mu je Marinov broj. "Je li bilo još kakvih neidentificiranih bijelaca?"

"Koliko znamo, nije. Ĉini nam se da je sve ostale zasada moguće identificirati. Još jedno samoubojstvo, pucnjava, pregaţeni pješak, predoziranje, tipa su dovezli s tabletama u ustima...

Ja to vidim prvi put. Traţite neku konkretnu osobu?"

"Moţda imamo nestalog psihijatra. Dr. Warner Agee."

"Zašto mi to nekako zvuči poznato? Ali nema nikoga pod tim imenom."

"Pogledaj još jednom tog samoubojicu, pa me odmah nazovi."

"Nekako mi je izgledao poznato", reče Marino. "Gledao sam razvoj događaja dok sam bio u RTCC-u i neprestano mi se činio poznatim."

Scarpetta se vratila u kupaonicu i uzela karticu koja se nalazila na ormariću, drţeći je za rubove.

"Potraţimo otiske. Kao i s one kartice koja se nalazi na stoliću. Uzet ćemo nešto dlaka i četkicu za zube, sve što je potrebno za identifikaciju. Učinimo to sada, dok smo još ovdje."

Marino je navukao nove rukavice i uzeo magnetnu karticu koju mu je dodala. Počeo ju je prekrivati prahom za otiske, a ona je za to vrijeme uzela BlackBerry i provjerila popis poruka govorne pošte. Otkako je posljednji put upotrijebila svoj telefon, sinoć u sedam i petnaest kad je prije odlaska na CNN razgovarala s Grace Darien, primila je jedanaest novih poziva.

Gospođa Darien otada ju je pokušala nazvati još tri puta, između deset i pola dvanaest navečer, nesumnjivo zbog ovoga što se sada širilo svim vijestima, zahvaljujući Carley Crispin.

Za ostalih osam novih poziva pisalo je da je pozivatelj "nepoznat", a prvi takav poziv zabiljeţen je u deset i pet navečer, posljednji nekoliko minuta prije ponoći. Benton i Lucy. On ju je

pokušavao dobiti dok se pješice vraćala kući s Carley, a Lucy ju je vjerojatno pokušala dobiti nakon što je doznala novost o mogućoj eksplozivnoj napravi. Scarpetta je po zelenim ikonama kraj novih glasovnih poruka znala da niti jedna nije preslušana, iako je netko to mogao učiniti.

Vizualni pregled poruka ne iziskuje pretplatničku lozinku, nego samo lozinku uređaja, BlackBerryja, koja je, dakako, bila isključena.

Marino je ponovno promijenio rukavice i počeo raditi na drugoj hotelskoj magnetnoj kartici dok je Scarpetta razmišljala o tome treba li s njegova telefona preslušati nove glasovne poruke. Osobito su je zanimale poruke koje je ostavila gospođa Darien, koja je morala biti nezamislivo uznemirena nakon što je čula priče o ţutome taksiju i laţnu informaciju o tome da je u jednome od njih pronađena kosa Hanne Starr. Gospođa Darien vjerojatno je zaključila ono što je moralo zaključiti još mnogo ljudi, da joj je kći ubio neki manijak koji je ubio i Hannu, a da je policija ranije objavila tu informaciju, moţda Toni nikada ne bi ušla u taj taksi. Ne budi još jednom toliko glupa, pomisli Scarpetta. Ne otvaraj nikakve datoteke dok Lucy ne dođe ovamo.

Pregledavala je popis instant-poruka i e-mailova. Nije pročitano ništa od novih poruka.

Nigdje nije vidjela nikakve dokaze o tome da je netko pogledao što je na njezinu BlackBerryju, ali u to nije mogla biti posve sigurna. Nije znala odrediti je li tko pogledao prezentacije izrađene u PowerPointu ili fotografije s mjesta zločina, kao ni neke od datoteka koje je ona već bila pogledala. Ali nije imala razloga smatrati da je Warner Agee nekako dospio pogledati što je na njezinu BlackBerryju, a to ju je zbunilo. Njega bi nedvojbeno zanimale poruke koje joj je ostavila majka ubijene trkačice. Kakve bi to samo bile ekskluzivne informacije koje bi Carley prva mogla objaviti u svojoj emisiji. Zašto to nije učinio? Ako je Carley onamo došla petnaestak minuta prije dvanaest, on tada nije bio mrtav, pod pretpostavkom da je on bio onaj muškarac na mostu George Washington pribliţno dva i pol sata kasnije. Depresija i gubitak zanimanja za sve, pomisli ona. Moţda je stvar bila u tome.

Marino je bio dovršio obradu kartica, a ona je od njega uzela novi par rukavica. Njihove upotrijebljene rukavice sada su na urednoj hrpi leţale na podu, poput latica magnolije. Ona je uzela karticu pronađenu na ormariću u kupaonici, te je njome pokušala otključati vrata sobe.

Karticom je aktivirala ţuto signalno svjetlo.

"Ne", reče ona, pa iskuša drugu karticu, onu koja se nalazila na stoliću, u blizini njezina BlackBerryja, a sada se upalilo zeleno svjetlo i brava je škljocnula. "Nova", reče ona. "Carley mu je ostavila moj BlackBerry i novi ključ, a zacijelo je drugi novi ključ zadrţala."

"Na pamet mi pada jedino mogućnost da nije bio ovdje", reče Marino, koji je markerom Sharpie obiljeţavao vrećicu s dokazima koju je uredno posloţio uz ostale takve vrećice u svojoj kutiji.

Scarpettu je to podsjetilo na prošlost, kada je on običavao odlagati dokaze, ţrtvine osobne stvari, policijsku opremu, u ono što bi se već našlo pri ruci, te je s mjesta zločina obično odlazio s brojnim smeđim papirnatim vrećicama za namirnice ili recikliranim kutijama koje bi čvrsto zatvorio u Bermudski trokut prtljaţnika u kojem bi se često nalazila i oprema za pecanje, kugla za kuglanu, kao i kartonska kutija s limenkama piva. Nekako je uspijevao nikada ne izgubiti ili kontaminirati nešto što je eventualno bilo vaţno, a ona se sjećala tek nekoliko primjera kada je njegova nediscipliniranost prouzročila omanji korak unatrag u

istraţivanju slučaja. On je uglavnom uvijek bio opasnost samome sebi i svima koji su ovisili o njemu.

"Došla je i svratila do recepcije jer nije imala osobitog izbora. Morala se uvjeriti da će imati ključ koji funkcionira, a ţeljela je i promijeniti rezervaciju, a onda je otišla gore, ušla i vidjela da njega nema." Marino je pokušavao utvrditi što je Carley sinoć radila u hotelu. "Osim ako je odlučila ovdje otići u zahod, nije bilo razloga da primijeti što je u kupaonici. Sve te njegove dlake, slušni aparati. Ja osobno...? Ne bih rekao da je vidjela sve to, a nije vidjela ni njega. Ĉini mi se da je ostavila tvoj telefon i novi ključ, a onda se iskrala odavde, preko stubišta, ţeleći privući što manje pozornosti, budući da nije imala nimalo časne namjere."

"Moţda je neko vrijeme bio vani, malo tumarao uokolo." Scarpetta je razmišljala o Ageeju.

"Razmišljao o svemu. Razmišljao o tome što namjerava učiniti. Pod pretpostavkom da je učinio nešto s tragičnim posljedicama."

Marino je zatvorio kutiju, a u tom trenutku zazvonio mu je telefon. Pogledavši ekran, dodao ga je Scarpetti. Zvali su je iz ureda.

"Ništa u dţepovima, koji su bili izokrenuti van", reče Dennis. "Budući da su ih već pregledali policajci, traţeći nešto po čemu bi ga mogli identificirati, nešto nedopušteno, neko oruţje, bilo što. Stavili su nekoliko stvari u vrećicu s dokaznim materijalom, nešto sitniša i nešto što izgleda kao minijaturni daljinski upravljač. Moţda nešto što se povezuje s nekakvim kasetofonom ili satelitskim radioprijemnikom...?"

"Piše li na njemu i naziv proizvođača?" upita Scarpetta.

"Siemens", reče Dennis, ponavljajući natpis slovo po slovo.

Netko je uto zakucao na vrata, a Marino ih je otvorio u trenutku kad je Scarpetta Dennisu rekla: "Moţeš nekako vidjeti je li daljinski uključen?"

"Pa, ima mali ekran, znate, displej..."

U sobu je ušla Lucy. Marinu je dodala veliku smeđu omotnicu i odmah svukla crnu koţnu letačku jaknu. Bila je odjevena za letenje, u hlačama s mnoštvom dţepova, nezapaljivoj košulji za taktičke operacije i laganim gleţnjačama gumenih potplata. Preko ramena je imala prebačen tamnosmeđi ruksak PUSH, univerzalnu praktičnu torbu, koji je nosila kamo god je išla, nesluţbenu torbu s brojnim dţepovima i mreţicama, a u nekom od njih zacijelo je bio i pištolj. Skinula ga je s ramena, otkopčala glavni prostor i iz njega izvadila MacBook.

"Mora postojati neka tipka za uključivanje", reče Scarpetta, gledajući kako Lucy otvara prijenosno računalo dok joj Marino usmjerava pozornost na Scarpettin BlackBerry. Njih dvoje komunicirali su tiho, a Scarpetta je te glasove potiskivala, koncentrirajući se na telefonski razgovor. "Pritisni ga i drţi dok ti se ne učini da si isključio daljinski", uputila je Dennisa. "Jesi li poslao fotografiju?"

"Morala bi biti kod vas. Ĉini mi se da je sad isključen."

"Onda mu je u dţepu morao biti uključen", reče Scarpetta.

"Tako i ja mislim."

"Ako je bio uključen, policija na ekranu nije mogla vidjeti ništa po čemu bi ga identificirala.

Takve poruke vide se tek kad uključiš uređaj, o čemu god točno bila riječ. I ti to trebaš učiniti sada. Ponovno drţi tu tipku dok ne uključiš daljinski, pa ćeš vidjeti hoće li se pojaviti kakva

sistemska poruka. Slično kao kad uključiš mobitel, pa se na ekranu pojavi tvoj broj. Ĉini mi se da je to što je kod tebe daljinski jednog slušnog aparata. Zapravo je riječ o dva takva aparata."

"Uz tijelo nema nikakvih slušnih aparata", reče Dennis. "Naravno, takve stvari vjerojatno ispadnu kad skočiš s mosta."

"Lucy?" zazove Scarpetta. "Moţeš se priključiti na moj mail u uredu i otvoriti fajl koji sam upravo primila? Fotografiju. Znaš moju lozinku. Ista koju si uključila i na mojem BlackBerryju."

Lucy je postavila računalo na policu ispod televizora učvršćenog na zidu. Počela je tipkati. Na ekranu se pojavila neka slika, a ona je uvukla ruku u torbu i izvadila adapter za VGA i kabel. Adapter je tako uključila u jedan od portova na računalu.

"Pojavilo se nešto na ekranu. U slučaju da pronađete uređaj, molim da se javite dr.

Warneru Ageeju.” Dennis je izdeklamirao i telefonski broj. "To je već nešto." Uzbuđeni glas u Scarpettinu uhu. "To mi je totalni vrhunac noći. Što je 202? Pozivni za Washington?"

"Nazovi taj broj, pa da vidimo što će se dogoditi." Scarpetta je imala podosta dobru predodţbu o tome što će se dogoditi.

Lucy je upravo uključila ţicu u televizor na zidu kad je zazvonio mobitel na krevetu u sobi.

Zvuk je bio vrlo glasan, Bachova Fuga u d-molu, a u tom trenutku jezovit prikaz mrtvog tijela na kolicima ispunio je ravni ekran na zidu.

"To je tip s mosta", reče Marino, prilazeći televizoru. "Prepoznao sam odjeću."

Crna vreća za leševe bila je otkopčana i rastvorena, obrijana glava i lice bez brade prekriveni tamnom sasušenom krvi deformirani do neprepoznatljivosti. Tjeme se sastojalo od malenih komadića, a krv i mozak provirivali su s rubova poderanog tkiva na gadno izranjavanoj glavi. Lijeva strana donje vilice bila je slomljena najmanje na jednome mjestu, čeljust razjapljena i nakrivljena, ogoljeni donji zubi krvavi i slomljeni, neki i poispadali, dok mu je lijevo oko bilo gotovo posve ispalo, jabučica jedva učvršćena za duplju. Tamni sako koji je imao na sebi bio je poderan u području šavova na ramenima, kao i šav lijeve nogavice, a nazubljeni kraj bedrene kosti virio je iz poderanog svijetlog kepera hlača poput prekinute grane. Gleţnjevi su mu bili savijeni pod neprirodnim kutom.

"Pao je na noge, a zatim na lijevi bok", reče Scarpetta kad je mobitel na krevetu prestao zvoniti, pa je i ona fuga utihnula. "Pretpostavljam da je, dok je padao, glavom udario u neku izbočinu na mostu."

"Na ruci je imao sat", reče Dennis. "Nalazi se u vrećici zajedno s ostalim stvarima.

Razbijen je. Stari srebrni metalni sat Bulova na rastezljivom remenu, zaustavio se u dva i osamnaest. Bit će da znamo i vrijeme smrti. Da te informacije dojavim policiji?"

"Ja sam s policajcima", reče Scarpetta. "Hvala, Dennise. Ja ću se pobrinuti za sve ostalo."

Prekinula je vezu, a Marinov BlackBerry počeo je zvoniti i prije nego što mu ga je dodala.

Javio se i počeo šetati amo-tamo.

"U redu", rekao je, gledajući Scarpettu. "Ali vjerojatno ću doći samo ja." Prekinuo je vezu i rekao joj: "Lobo. Upravo je stigao u Rodman's Neck. Moram ići."

"Ja sam ovdje tek počela", reče ona. "Uzrok i način smrti bit će totalno jednostavni. Ali stvar je u ostalome..."

Na tijelu dr. Warnera Ageeja morat će provesti obdukciju psihološke prirode, a takvo što moglo bi trebati i njezinoj nećakinji. Scarpetta je uzela torbu s opremom s mjesta na kojem ju je

bila ostavila, na sagu kraj zida odmah iza vrata. Izvadila je prozirnu plastičnu vrećicu za dokaze u kojoj se nalazila FedExova omotnica i glazbena boţična čestitka koju je snimila i poslala Dodie Hodge. Scarpetta je dotada nije ni pogledala. Nije ju poslušala. Benton joj ju je dao kad je ranije jutros bez njega napustila stan.

Sada reče Marinu: "Ovo bi vjerojatno trebao ponijeti."

17 SVJETLA MANHATTANA MUTNO SU SE SJAJILA NA OBZORU, KOJI JE zbog njih postajao ljubičastoplav, poput modrice, dok se Benton vozio na jug West Side Highwayem, uz Hudson, u tami se pribliţavajući gradskome središtu.

Između skladišta i ograda nekoliko je puta načas ugledao zgradu Palmolivea, a Colgateov sat pokazivao je da je dvadeset do sedam. Kip slobode izgledao je poput bareljefa na pozadini rijeke i neba, visoko uzdignute ruke. Bentonov je vozač presjekao Ulicom Vestry, ušao dublje u financijsku četvrt, gdje su simptomi usporenog gospodarstva bili opipljivi i izazivali potištenost: izlozi restorana prekriveni smeđim papirom, obavijesti o zapljeni lokala i tvrtki zalijepljeni na vratima, završne rasprodaje, maloprodajni prostori i stanovi za iznajmljivanje.

Ljudi su se iseljavali, a grafiti se sve više useljavali, pa je tako boja u spreju narušavala izgled napuštenih restorana i prodavaonica, metalnih kapaka i rešetki, kao i praznih prostora za plakatiranje. Grube, nemušte ţvrljotine, uglavnom skandalozne i besmislene, posvuda i crteţi, neki od njih i nevjerojatni. Burza kao Humpty Dumpty koji pada s velike visine. Divovski brod pod nazivom Ekonomija tone poput Titanica. Mural koji prikazuje Freddieja Maca kao Grincha u saonicama prepunima dugova, a njegovih osam sobova, nepouzdanih posuditelja, galopira preko krovova zaplijenjenih kuća. Ujak Sam saginje se tako da ga AIG moţe poševiti u dupe.

Warner Agee je mrtav. Bentona o tome nije izvijestila Scarpetta, nego Marino. Nazvao ga je prije samo nekoliko minuta, ne jer je znao ili mogao nagađati o Ageejevoj ulozi u Bentonovu ţivotu. Marino je jednostavno smatrao da bi Bentona mogla zanimati činjenica da je jedan forenzični psihijatar skočio s mosta, te da je Scarpettin BlackBerry pronađen u hotelskoj sobi u kojoj je on boravio negdje od sredine listopada, od početka jesenske sezone na CNN-u. Carley Crispin zacijelo je razradila određeni aranţman s Ageejem - ili je to učinio netko drugi. Ona će ga dovesti u New York i smjestiti, pobrinuti se za njega, u zamjenu za informacije i pojavljivanje u njezinoj emisiji. Zbog nekog je razloga smatrala da je to isplativo. Benton se pitao koliko je doista vjerovala, ili joj nije bilo stalo do istinitosti Ageejevih tvrdnji pod uvjetom da se s time mogla izvući i još se proslaviti na televiziji u udarnome terminu. Ili je Agee bio povezan s nečim što Benton nije mogao ni zamisliti? Ne zna, doista ne zna ništa i sada se pitao hoće li ikada moći ostaviti Warnera Ageeja iza sebe, zašto ne osjeća ni olakšanje ni da je pravda zadovoljena, zašto ne osjeća nešto, bilo što. Bio je posve otupio. Osjećao se onako kako se osjećao kad je napokon izišao iz duboke tajnosti, nakon što su ga svi već smatrali mrtvim.

Kad se prvi put prošetao uz luku u Bostonu, gradu svoje mladosti, gdje se bio skrivao u raznoraznim rupama, s manjim ili većim prekidima punih šest godina, te je uvidio da više ne mora biti izmišljeni muškarac Tom Haviland, nije osjetio euforiju. Nije imao dojam da je slobodan. Jednostavno nije osjećao. Posve je shvaćao zašto neki ljudi iziđu iz zatvora pa opljačkaju prvu prodavaonicu na koju naiđu, kako bi se vratili u zatvor. Benton se htio vratiti u egzil od samoga sebe. Bilo mu je postalo lagano i zgodno da više ne nosi teret toga da bude Benton. Postajao je sve bolji u tome da se osjeća loše. Bio je pronašao smisao i utjehu u besmislenome postojanju i patnji čak i dok je očajnički radio na tome da nekako isplanira

izlazak iz svega toga, računajući, vaţući i smišljajući kirurškom preciznošću kako bi eliminirao one zbog kojih je nuţno njegovo nepostojanje, kartel organiziranog kriminala, francusku obitelj Chandonne.

Proljeće 2003. godine. Svjeţe, gotovo hladno, vjetar puše s mora, a sunca nema. Benton je stajao u pristaništu Burroughs i gledao kako pripadnici Pomorske jedinice bostonske Vatrogasne sluţbe prate razarač s norveškom zastavom, kako crvena vatrogasna plovila okruţuju divovski sivi brod nalik na morskog psa, vatrogasci dobro raspoloţeni dok opsluţuju topove na palubama, ciljaju uvis, a voda štrca visoko u zrak, u sklopu svečanog pozdrava.

Dobro došli u Ameriku. Kao da je dobrodošlica izraţena njemu. Lijepo je što si nam se vratio, Bentone. Ali on se nije osjećao dobrodošlim. Nije osjećao ništa. Gledao je cijeli prizor i pretvarao se da je spektakl pripremljen za njega, kao da se htio uštipnuti da vidi je li još ţiv.

Jesi li ţiv? pitao se bez prestanka. Tko sam ja? Nakon što je napokon uspješno proveo misiju u mračnome srcu Louisiane, u močvarnim palačama prepunima raspadanja i lukama, gdje se, sluţeći se mozgom i pištoljem oslobodio ugnjetavača, Chandonnea i njihovih plaćenika, i na koncu je pobijedio. Gotovo je, rekao je tada samome sebi. Pobijedio si, rekao je. Ne bi se trebao tako osjećati, razmišljao je dok je koračao pristaništem i gledao kako se vatrogasci zabavljaju. Fantazije o tome kako će osjećati bezgraničnu radost pokazale su se laţnima i neukusnima, sve se promijenilo u tren oka, kao da zagrizeš odrezak i shvatiš da je od plastike, kao da se voziš pustinjskom autocestom i ni za centimetar se ne pribliţavaš fatamorgani.

Uvidio je da se uţasava povratka u nešto što više ne postoji, uvidio da se boji izbora, kao što se boji situacija kad nema izbora, jednako kao što se boji toga da ima Kay Scarpettu, kao što se bojao da je više nikada neće imati. Ţivot i sve kompleksnosti i kontradikcije koje donosi.

Ništa nema smisla i sve ima smisla. Warner Agee dobio je što je i zasluţio i to je učinio samome sebi i on nije kriv i ne treba ga kriviti. Meningitis u dobi od četiri godine uništio mu je sudbinu jednako sigurno kao da ju je pregazio neki automobil, a onda se lančana reakcija nastavila, nesreća za nesrećom, bez prestanka sve dok se njegovo tijelo nije zaustavilo na mostu. Agee je bio u mrtvačnici, a Benton u taksiju, a u tom trenutku imali su jednu dodirnu točku: našli su se oči u oči s posljednjim sudom, spremali su se za susret sa Stvoriteljem.

FBI je zauzimao šest katova u Saveznoj zgradi i carinskoj sudnici Jacob K. Javits, u samome srcu vladina centra, kompleksa modernističke arhitekture od stakla i betona okruţene tradicionalnijim zdanjima sa stupovima Saveznog suda, zdanja s uredima savezne drţave i, nekoliko ulica dalje, Gradske vijećnice, zgrade na broju jedan Police Plaze, zgrade na broju jedan Hogan Placea, te gradskoga zatvora. Kao što je vrijedilo za većinu centara savezne uprave, i ovaj je centar okruţivala ţuta policijska traka i ograde, dok su betonske prepreke bile raspoređene strateški kako bi onemogućile pretjerano pribliţavanje vozila. Cjelokupni trg s prednje strane, pravi labirint zaobljenih zelenih klupa i humaka uvele trave prošaranih snijegom, nije bio dostupan javnosti. Da bi ušao u zgradu, Benton je morao izići iz taksija u parku Thomas Paine i prijeći prometom već zagušenu Ulicu Lafayette. Skrenuo je desno u Ulicu Duane, također zatvorenu za promet, s prijenosnom preprekom i bušaćem guma, kao i straţarom u kućici, za slučaj da netko ne primijeti znakove na kojima je pisalo Ne ulazi. Ĉetrdeseterokatno zdanje od stakla i granita još nije bilo otvoreno, pa je pritisnuo tipku interfona i predstavio se uniformiranome policajcu FBI-a na suprotnoj strani ulaznih vrata od

stakla. Benton je rekao da je došao posjetiti specijalnu agenticu Marty Lanier, a nakon nekoliko trenutaka provjeravanja, policajac ga je pustio unutra. Benton mu je dao vozačku dozvolu, ispraznio dţepove, te je prošao kroz rendgenski skener, gotovo poput useljenika koji svakog radnog dana čekaju u redu u Ulici Worth u ţelji da postanu američkim drţavljanima. Na suprotnoj strani granitnog predvorja nalazila se druga kontrolna točka, iza masivnih vrata od stakla i čelika, u blizini dizala, pa je ondje ponovio cijeli postupak, samo što je ovaj put morao ostaviti vozačku, a u zamjenu za nju dobio je magnetni ključ i iskaznicu.

"Svi elektronički uređaji, pa tako i telefoni, idu onamo", rekao je policajac iz svoje kabine, pokazujući niz malenih ormarića iznad jednog stola, kao da je Benton ondje prvi put. "Iskaznica vam u svakom trenutku mora biti vidljiva, a vozačku ćete dobiti kad vratite ključ."

"Hvala. Pokušat ću sve to nekako zapamtiti."

Benton se pretvarao da zaključava BlackBerry, ali ga je umjesto toga potajno spremio u rukav. Kao da postoji nekakva velika opasnost da bi mogao snimati jebenu lokalnu podruţnicu FBI-a. Ključ ormarića spremio je u dţep kaputa, a u dizalu je pritisnuo tipku za dvadeset sedmi kat. Iskaznica s velikim slovom V, koja je pokazivala da je posjetitelj , bila je još jedna uvreda, pa ju je spremio u dţep, razmišljajući o tome je li ispravno postupio kad ga je Marino nazvao u vezi s Ageejevim samoubojstvom.

Marino je tada spomenuo da je u Rodman's Necku i da će se kasnije vidjeti s Bentonom na sastanku, kad god već FBI odluči zakazati termin. Tek ušavši u taksi, Benton je tada išao upravo na sastanak koji je Marino spomenuo, ali je odlučio ne reći ništa. To je opravdao činjenicom da nije na njemu da nudi takve informacije. Bilo je očito da Marty Lanier nije traţila i Marinov dolazak. Benton nije znao koga je sve pozvala, no Marino nije bio na tom popisu, jer bi inače bio ovdje, a ne na putu za Bronx. Benton je pomislio da je Marino u ranijem razgovoru s njom moţda uspio nekako razljutiti Laniericu.

Vrata dizala otvorila su se pred Odjelom za izvršno upravljanje, iza staklenih vrata s grbom Ministarstva pravosuđa. Benton nigdje nije vidio ni traga nikome i nije ušao da sjedne, nego je ostao čekati u hodniku. Prošao je kraj tipičnih vitrina kakvima su se razmetali u svim sjedištima FBI-a u kojima je ikada bio - lovačkim trofejima, barem ih je on takvima smatrao.

Svukao je kaput, osluškujući i pogledom traţeći bilo kakav znak o nečijoj nazočnosti dok je dokono pregledavao uspomene iz Hladnoga rata. Izdubljeno kamenje, novčići i kutije cigareta koji su sluţili za tajno prenošenje mikrofilmova. Protutenkovsko oruţje iz sovjetskoga bloka.

Prošao je kraj plakata za filmove o FBI-u G Men, Priča o FBI-u, Kuća u 92. ulici, Thunderheart, Donnie Brasco. Cijeli zid plakata koji su se nizali unedogled, a njega nikad nije prestajalo fascinirati to neutaţivo zanimanje javnosti za sve povezano s FBI-em, ne samo u zemlji, nego i u inozemstvu. Ništa u vezi s agentima FBI-a nije dosadno osim kad si jedan od njih. Tada je to tek još jedan posao, osim što si u vlasništvu FBI-a. Ne samo ti, nego i svi koji su s tobom povezani na bilo koji način. Kad ga je FBI imao u vlasništvu, imao je i Scarpettu, a Warneru Ageeju dopustio je da ih nasilno razdvoji, da ih otrgne jedno od drugoga, da ih prisilno smjesti u različite vlakove koji su vozili u različite logore smrti. Benton je samome sebi govorio da mu ne nedostaje nekadašnji ţivot, da mu ne nedostaje jebeni FBI. Jebeni Agee učinio mu je jebenu uslugu. Agee je mrtav. Benton je načas osjetio tračak emocije, to ga je zbunilo, kao da se šokirao.

Okrenuo se začuvši zvuk brzih koraka na pločicama. Pribliţavala mu se neka ţena koju nije nikada vidio, brineta, neodoljivo zgodna, skladna tijela, oko trideset pet godina, u mekoj ţutosmeđoj koţnoj jakni, tamnim hlačama i čizmama. FBI je imao naviku angaţiranja natprosječnog broja zgodnih i uspješnih ljudi. To nije stereotip, nego činjenica. Pravo je čudo da se više ne druţe i povezuju, muškarci i ţene, rame uz rame, iz dana u dan, osobe velikog kalibra, pomalo opijene moći, uz obilne doze narcisoidnosti. Najvećim se dijelom suzdrţavaju.

Dok je Benton bio agent FBI-a, ljubavne veze na poslu bile su iznimka ili toliko u tajnosti da ih se rijetko otkrivalo.

"Benton?" Ĉvrsto mu je stisnula ruku. "Marty Lanier. Iz osiguranja su mi rekli da si krenuo gore, a ja te nisam ţeljela dovesti u situaciju da čekaš. Već si bio ovdje." To nije bilo pitanje. Ne bi pitala da već nije znala odgovor i sve ostalo što je uopće mogla doznati o njemu. On je nju odmah svrstao u točno određenu kategoriju. Vraški pametna, hipomanijakalna, ne zna za neuspjeh. NUP, prema njegovoj klasifikaciji. Neprestano u pokretu. Benton je u ruci drţao BlackBerry. Fućkalo mu se hoće li ga ona vidjeti. Bez skrivanja je provjeravao poruke. Nemoj mu određivati što treba raditi. Nije nekakav prokleti posjetitelj.

"Smjestili smo se u konferencijsku sobu SAC-a", reče ona. "Prvo ćemo uzeti kavu."

Ako se posluţila konferencijskom sobom glavnog specijalnog agenta zaduţenog za slučaj, SAC, to znači da na sastanku neće biti samo njih dvoje. U njezinu naglasku čule su se primjese Brooklyna ili bjelačke periferije New Orleansa, bilo ih je teško razlikovati. Koji joj god bio prirodni naglasak, radila je na tome da ga se riješi.

"Detektiv Marino nije ovdje", reče Benton, pa spremi BlackBerry u dţep.

"On nije ključan", odgovori ona u hodu.

Bentona je ta opaska uzrujala.

"Kao što znaš, s njim sam razgovarala ranije, a s obzirom na najnoviji razvoj događaja, svima koji imaju veze sa slučajem on će biti najkorisniji ondje gdje je sada." Pogledala je na ručni sat, crni gumeni Luminox, popularan među specijalcima Ratne mornarice iz postrojbe SEAL, vjerojatno je članica Ronilačke jedinice, još jedna FBI-eva svemoguća čudotvorka.

"Ubrzo bi trebao stići onamo." Mislila je na Rodman's Neck. "Sunce izlazi u nula sedam plus petnaestak minuta. Pošiljka o kojoj je riječ stoga bi ubrzo trebala biti osigurana, pa ćemo znati o čemu se radi i kako dalje postupiti."

Benton je šutio. Sve ga je to iziritiralo. Osjećao se neprijateljski nastrojeno prema njoj.

"Trebala bih dodati ako. Dakle bude li razloga da dalje postupamo. Još pouzdano ne znamo je li to uopće esencijalno i povezano s ostalim pitanjima." I dalje je odgovarala na pitanja koja nitko nije postavio.

Klasična pripadnica FBI-a, kao da novi agenti polaze neku Berlitzovu školu birokratskog jezika i samo tako uče te gotovo nerazumljive besmislice. Reci ljudima ono što im ţeliš priopćiti. Nije vaţno što im treba. Navodi na krivi put, izbjegavaj ili, što je najčešće, ne reci im ništa.

"U ovom trenutku teško je reći što je doista esencijalno za što", doda ona.

Imao je dojam da se na njega spustila staklena kupola. Nema smisla komentirati. Nitko ga neće čuti. Glas ni do koga neće doći. Moţda ga i nema.

"Njega sam bila nazvala jer je naveden kao kontakt-osoba kod elektroničkog zahtjeva za podacima koji je poslao RTCC", govorila je ona dalje. "Tetovaţa na osumnjičeniku koji je dostavio pošiljku u vašu zgradu. To sam ti objasnila i u našem kratkom telefonskom razgovoru, Bentone, i jasno mi je da ne znaš baš ništa drugo. Zbog toga se ispričavam, ali budi uvjeren da te ne bismo zvali ovako rano da stvar nije iznimno hitna."

Hodali su dugačkim hodnikom, prolazili kraj soba za ispitivanja, praznih, tek s po jednim stolom i dvjema stolicama, kao i čeličnom prečkom za vezivanje lisica. Sve je bilo sivkastosmeđe i plavo, "savezno plavo", kako je običavao reći Benton. Plava pozadina svih fotografija svih ravnatelja FBI-a koje je ikada vidio. Plave haljine Janet Reno . Plave kravate Georgea W. Busha. Plava boja ljudi koji leţe dok ne poplave u licu. Republikanska plava. U FBI-u radi vraški mnogo plavih republikanaca. To je oduvijek bila ultrakonzervativna vladina sluţba. Nije ni čudo što su Lucy jebeno istjerali, dali joj otkaz. Benton je neovisni glasač. Više nije ništa.

"Imaš kakvo pitanje prije nego što se pridruţimo ostalima?" Lanierica je zastala pred sivosmeđim metalnim vratima. Unijela je šifru u brojčanik uz vrata i brava je škljocnula.

Benton reče: "Pretpostavljam da od mene očekuješ da detektivu Marinu objasnim zašto mu je rečeno da treba doći ovamo. I kako je došlo do toga da smo mi ovdje na sastanku, a da on o tome nema pojma." Bijes je u njemu ključao.

"Iza tebe je višegodišnja povezanost s Peterom Roccom Marinom."

Zvučalo je čudno kad ga je netko nazvao punim imenom. Lanierica je ponovno ţustro koračala. Još jedan hodnik, ovaj put još duţi. Bentonov gnjev. Počinjao se prelijevati preko ruba.

"S njim si radio na nizu slučajeva, još devedesetih, kad si bio šef jedinice BSU-a. To je danas BAU", reče ona. "A onda je došlo do prekida u tvojoj karijeri. Pretpostavljam da znaš novosti." Nije ga gledala dok su hodali. "O Warneru Ageeju. Nisam ga poznavala, nikad ga nisam upoznala. Iako je već neko vrijeme bio interesantan."

Benton zastane. Bili su sami usred beskonačnog praznog hodnika, bezličnog niza već mutnih sivosmeđih zidova i iskrzanih sivih pločica. Posve depersonalizirano, institucionalizirano. Upravo s namjerom da bude neprovokativno i nemaštovito, neugodno i nesmiljeno. On joj je poloţio ruku na rame, blago se iznenadivši njegovom čvrstoćom. Bila je malena, ali snaţna, a pogledala ga je s pitanjem u očima.

On reče: "Ne zajebavaj me."

Gotovo metalni bljesak u njezinim očima. "Molim te da povučeš ruku s mog ramena."

On spusti ruku uz tijelo i ponovi to što je rekao, tiho i bez određenije intonacije. "Ne zajebavaj me, Marty."

Ona prekriţi ruke na prsima, zagledana u njega, pomalo prkosno, ali bez straha.

"Moţda pripadaš novoj generaciji i moţda si se informirala do jaja, ali ja znam više o tome kako sve funkcionira nego što bi ti mogla spoznati i da ţiviš deset ţivota", reče on.

"Nitko ne dovodi u pitanje ni tvoje iskustvo ni tvoju stručnost, Bentone."

"Dobro znaš o čemu govorim, Marty. Nemoj mi fućkati i pozivati me kao kakvo prokleto pseto, a onda me vući na nekakav sastanak, tako da svima moţeš pokazivati trikove kojima me

FBI naučio još u davno i mračno doba. FBI me nije naučio baš ničemu. Sve sam sam naučio, a ti nikada nećeš moći ni pribliţno shvatiti što sam sve proţivio i zašto. I tko su oni." "'Tko su oni'?" Ĉinilo se da je on ni najmanje ne uznemiruje.

"Ljudi s kojima je bio povezan Warner. Jer na to ciljaš, zar ne? Poput kakvog noćnog leptira, Warner je poprimao nijanse okoline. Nakon nekog vremena jedinke poput njega ne moţeš razlikovati od zagađenih zdanja za koja se tako grčevito drţe. Bio je parazit. S antidruštvenim poremećajem ličnosti. Sociopat. Psihopat. Sve ono kako vi danas nazivate prokleta čudovišta. I upravo kad sam već počeo ţaliti tog gluhog kučkinog sina... " "Ne mogu ni zamisliti da ga ţališ", reče ona. "Nakon svega što je učinio."

Bentona je to posve smelo.

"Recimo samo ovo: da Warner Agee nije izgubio sve, i to ne mislim samo u financijskome smislu, da nije skrenuo izvan granica sposobnosti da se kontrolira, drugim riječima postao očajan...?" nastavi ona. "Imali bismo vraški mnogo više briga. A kad je riječ o njegovoj hotelskoj sobi, moţda ju je i plaćala Carley Crispin, ali iz vrlo prozaičnog i praktičnog razloga. Agee nije imao kreditne kartice. Sve su istekle. Bio je bez prebijene pare, te je Carley vraćao dugove u gotovini, ili joj barem uzvraćao nekakvim doprinosom. Usput, iskreno sumnjam da ona ima neke veze s ovim. Njoj je bilo vaţno jedino da se predstava nastavlja."

"S kim se povezao..." To nije bilo pitanje.

"Imam osjećaj da znaš. Pronađeš li točno određene slabe točke, s vremenom ćeš uspjeti onesposobiti i nekoga tko je dvostruko veći i krupniji od tebe."

"Slabe točke. Mnoţina. Kao da ih je više od jedne", reče Benton.

"Već neko vrijeme radimo na tim ljudima, ne znamo tko su, ali sve smo bliţe tome da ih sredimo. Zbog toga si ovdje", reče ona.

"Nisu nestali", reče on.

Ona je nastavila hodati.

"Nisam se mogao riješiti sviju", reče on. "Na raspolaganju su imali godine i godine... da marljivo rade, izazivaju nevolje, da prokljuve što ţele."

"Poput terorista", reče ona.

"I jesu teroristi. Samo druge vrste."

"Pročitala sam dosje o tome čega si se riješio u Louisiani. Više nego dojmljivo. Dobro nam se vratio. Nikako ti ne bih bila u koţi dok je sve to trajalo. Ni u Scarpettinoj. Warner Agee nije posve pogriješio - bio si u najvećoj uopće zamislivoj opasnosti. Ali motivi mu nisu mogli biti pogrešniji. Htio je da nestaneš. A to je zapravo gore nego da te ubio." To je izgovorila kao da opisuje što je neugodnije, meningitis ili ptičja gripa. "Za sve ostalo bili smo krivi mi, iako ja tada nisam bila ovdje, tek sam se počinjala probijati kao pomoćnica saveznog tuţitelja u New Orleansu. U FBI sam došla godinu kasnije, a nakon toga magistrirala sam forenzičnu psihologiju jer sam se htjela početi baviti behavioralnom analizom, i sada sam koordinatorica NCAVC-a za podruţnicu u New Orleansu. Ne mogu reći da na mene nisu utjecali situacija ondje dolje i ti."

"Bila si dolje kad i ja. Kad i oni. Sam Lanier. Mrtvozornik u East Baton Rougeu", reče Benton. "U srodstvu ste?"

"To mi je stric. Vjerojatno bi se moglo reći da nam je bavljenje mračnijom stranom ţivota obiteljska tradicija. Znam što se dogodilo dolje i zapravo sam pridruţena područnom uredu u New Orleansu. Ovamo sam došla prije samo nekoliko tjedana. Mogla bih se naviknuti na ovo, na New York, kad bih nekako uspjela pronaći mjesto za parkiranje. Nikako te nisu smjeli istjerati iz FBI-a, Bentone. Tada nisam tako mislila."

"Tada?"

"Warner Agee bio je preočit. Njegova procjena tebe navodno u ime Tajne sigurnosne jedinice. Ona hotelska soba u Walthamu, u Massachusettsu. Ljeto 2003., kad te više nije smatrao doraslim sluţbi, kad je predloţio uredski posao ili poučavanje novih agenata. Više sam nego svjesna toga. Ponavljam, ispravna odluka zbog pogrešnih razloga. Njegovo se mišljenje moralo dopustiti, a tako je moţda bilo i najbolje. Da si ostao, što točno misliš da bi učinio?"

Pogledala ga je i zaustavila se kraj sljedećih zatvorenih vrata.

Benton nije odgovorio. Utipkala je šifru i tako su ušli u Odjel za zločine, pravi labirint pregrađenih radnih prostora, odreda plavih.

"Ipak, bio je to gubitak za FBI, vrlo velik gubitak", reče ona. "Predlaţem da kavu popijemo u sobi za stanke, kakva god bila." Krenula je u tom smjeru, prema malenoj prostoriji s aparatom za kavu, hladnjakom, stolom i četiri stolice. "Neću reći sve se vraća, sve se plaća. U vezi s Ageejem", doda još, ulijevajući kavu u dvije šalice. "Ishodio je samoubojstvo tvoje karijere, ili je to barem pokušao učiniti, a sada je isto učinio sa svojom karijerom."

"Autodestrukciju svoje karijere počeo je još davno."

"Da, točno."

"Onaj koji je pobjegao s odjela za osuđenike na smrt u Texasu", reče potom Benton.

"Nisam se riješio sviju do jednoga. Nisam se riješio njega, nisam ga uspio pronaći. Je li još ţiv?" "Što ţeliš u kavi?" Otvorila je Tupperwareovu posudu s nadomjestkom za slatko vrhnje i plastičnu ţlicu isprala u sudoperu.

"Do jednoga nisam došao", ponovi Benton.

"Kad bismo ih se mogli riješiti do kraja", reče Lanierica, "ja bih ostala bez posla."

Odjel za vatreno oruţje i taktičko djelovanje njujorške policije u Rodman's Necku okruţivala je tri metra visoka ograda na čijem su vrhu bili namotani nizovi bodljikave ţice. Da nije bilo te prepreke i detonacija teškog naoruţanja, te na svakom koraku znakova na kojima je pisalo EKSPLOZIJE, NE PRILAZI i NE POMIŠLJAJ NA PARKIRANJE, taj najjuţniji vršak Bronxa, koji se poput prsta pruţao u zaljev Long Island, bio bi, prema Marinovu mišljenju, najtraţenije zemljište na cijelome sjeveroistoku zemlje.

Rano je jutro bilo sivo i oblačno, a morsku travu i golo drveće zahvaćao je vjetar dok se on s poručnikom Alom Lobom u crnome terencu vozio, po njegovu mišljenju, zabavnim parkom na 50 jutara bunkera sa streljivima, kuća za taktičke vjeţbe, radionica za odrţavanje, hangara s kamionima za hitne intervencije i oklopnim vozilima, te otvorenim i zatvorenim streljanama, među kojima su bili i prostori za uvjeţbavanje snajperista. Policija, FBI i duţnosnici drugih agencija ondje su ispucavali toliko streljiva da su metalne bačve s potrošenom mjedi bile česte kao i velike kante za smeće na prostorima za piknike. Ništa se nije uzalud trošilo i

bacalo, čak ni policijska vozila koja su doţivjela totalke na duţnosti ili su ih jednostavno vozili do posljednjeg izdisaja. Takva su vozila završavala ovdje, gdje su u njih pucali ili ih dizali u zrak, koristili ih u urbanim simulacijama, poput nemira i samoubilačkih napada.

Unatoč toj silnoj ozbiljnosti svrhe i tu su bazu obiljeţavali elementi policijskog humora, motivi, kao iz kakva stripa, jarko obojenih bomba, raketa i projektila za haubice prednjim dijelom zakopanih u tlo, tako da su straţnjim virile na najneobičnijim mjestima. Za lijepa vremena i razdoblja neaktivnosti, tehničari i instruktori pripremali su hranu ispred polucilindričnih limenih kućica Quonset, kartali ili se zabavljali s pirotehničarskim psima, ili su, u ovo doba godine, sjedili i razgovarali, usput popravljajući neispravne elektroničke komponente u igračkama doniranim siromašnim obiteljima koje nemaju novca za proslavu Boţića. Marino je oboţavao Neck, a dok su se on i Lobo vozili i razgovarali o Dodie Hodge, sinulo mu je da je to prvi put da je ovdje, a da ne čuje pucnjavu poluautomatskih i automatskih modela MP5, zvuk toliko stalan da je njega umirivao, kao kad u kinu čuješ rasprskavanje kokica u aparatu.

Na taj su se zvuk naviknule čak i morske patke, moţda ga čak počele i očekivati, pa su sjeverne patke i patke ledare plivale u blizini i gacale po obali. Nije ni čudo da je upravo u tom kraju najbolji lov na vodene ptice. Patke ne slute opasnost u prasku pušaka - a to je vraški nesportski, barem ako se pita Marina. To bi trebali nazivati "sezonom nepomičnih pataka", razmišljao je, pitajući se kako stalna pucnjava i detonacije djeluju na ribolov, jer je bio čuo da u tom zaljevu ima zgodnih kirnja, listova i iveraka. Jednog će dana on imati vlastitu brodicu i drţati je u marini na City Islandu. Ondje će moţda i ţivjeti.

"Mislim da bismo ovdje trebali izići", reče Lobo i zaustavi Tahoe nasred poligona za uništavanje eksploziva, stotinjak metara niz vjetar od mjesta na kojem je bila zatvorena Scarpettina pošiljka. "Moram paziti na auto. Jako se uzrujaju kad slučajno razneseš nešto što je gradska imovina."

Marino je izišao, dobro pazeći kamo će stati, budući da je tlo bilo neravno od kamenja, krhotina i ostataka metala. Posvuda uokolo nalazile su se jame i zakloni od vreća s pijeskom, te grubi putovi koji su vodili do dnevnih kontejnera i promatračnica od betona i balističkog stakla, a iza svega toga vidjela se voda. Voda dokle je pogled sezao, nekoliko brodica u daljini, te jedriličarski klub na City Islandu. Bio je čuo priče o plovilima koja su se odvezala i otplovila na plimnome valu, te završila na obali Rodman's Necka, tako da se civilne vučne sluţbe nisu trgale oko toga tko će ići po njih, a neki su govorili i da im se nikako ne moţe dovoljno platiti za taj posao. Tko pronađe, njegovo je, tako bi to trebalo biti. Za World Cat 290 s dva četverotaktna Suzukijeva motora nasukan na pijesku i šljunku Marino se ne bi obazirao ni na pravu kišu metaka i šrapnela, samo pod uvjetom da brodicu ne mora vratiti vlasniku.

Pirotehničarka Ann Droide bila je ispred njih, u TDU-u, posebnoj radnoj odori Taktičke jedinice, od tamnoplavog platna, s hlačama koje imaju sedam dţepova, vjerojatno podstavljenima flanelom zbog vremenskih uvjeta, u zimskoj jakni, ATAC-ovim čizmama Storm te zaobljenim zaštitnim naočalama jantarne boje. Nije imala kapu, a čeličnu cijev vodenog topa PAN na sklopivo je postolje stavljala golim rukama. Bila je privlačna, ali vjerojatno premlada za Marina. Tek trideset i koja, zaključio je.

"Pokušaj biti pristojan", reče Lobo.

"Ĉini mi se da bi je trebalo reklasificirati kao oruţje za masovno uništenje", reče Marino.

Uvijek je imao problema kad je trebalo prikriti koliko pilji u nju i slini.

Imala je ono nešto, u toj ljepoti snaţnih crta lica i nevjerojatno spretnim rukama, a sada je uvidio da ga malo podsjeća na Doktoricu, na to kakva je bila u njezinoj dobi, kad su tek počeli zajedno raditi u Richmondu. U to je vrijeme bilo upravo nečuveno da se jedna ţena nađe na čelu mrtvozorničkog sustava cijele savezne drţave i to još tako velikog i jakog sustava kakav je postojao u Virginiji, a Scarpetta je bila prvi mrtvozornik ţenskog spola kojeg je Marino uopće bio upoznao, moţda čak i vidio.

"Telefonski poziv iz hotela Elysee CNN-u. To mi je samo tako sinulo, a spomenut ću to čak i ako zvuči jako nategnuto, jer toj je ţeni, koliko... pedesetak godina?" Lobo se vratio na razgovor koji su bili započeli u terencu.

"Kakve veze dob Dodie Hodge ima s time što je nazvala televiziju?" upita Marino, ne znajući je li postupio dobro kad je Lucy i Scarpettu ostavio same u hotelu Elysee.

Nije mu bilo jasno što se ondje događa, osim da Lucy vraški dobro zna kako se pobrinuti za sebe, da je u tome, ako ćemo pravo, vjerojatno bolja od Marina. Ona s pedeset metara moţe metkom sa štapića skinuti lizalicu. Ali on je totalno zaokupljen pokušajima da pronikne u stvarno stanje stvari. Prema Lobovim riječima, Dodie Hodge sinoć je nazvala CNN iz hotela Elysee. Taj je broj zabiljeţen prilikom prihvaćanja poziva, no Dodie Hodge nije bila prijavljena kao gošća u tom hotelu. Isti onaj voditelj noćne sluţbe s kojim je Marino razgovarao ranije rekao je da nigdje nije zabiljeţeno daje osoba tog imena ikada boravila u hotelu, a kad mu je Marino opisao Dodie, na temelju informacija dobivenih u RTCC-u, ovaj je rekao apsolutno ne.

Nema pojma tko je Dodie Hodge, a osim toga nitko iz hotela sinoć nije nazvao besplatni broj emisije The Crispin Report. Štoviše, točno u to vrijeme - u devet četrdeset tri - nitko iz hotela Elysee nije nazvao nijedan vanjski broj i čekao da ga spoje u emisiju uţivo.

"Koliko znaš o spoofingu? " upitao je Lobo dok su on i Marino hodali dalje. "Ĉuo si za to da se mogu kupiti te spoof-kartice?" "Ĉuo sam za to. Još jedna velika gnjavaţa koja nam samo donosi nove probleme", reče Marino.

Na poligonu se nije smio sluţiti mobitelom, ničim što emitira elektronički signal. Htio je nazvati Scarpettu i ispričati joj za Dodie Hodge. Ili bi moţda trebao reći Lucy. Dodie Hodge moţda je nekako povezana s Warnerom Ageejem. Sada ne moţe nikoga nazvati, jer je na poligonu, na kojem je najmanje jedna moguća bomba zatvorena u dnevnom spremniku kontejnera.

"Misliš da ne znam..." reče Lobo dok su hodali dalje, uz ledeni vjetar koji je u snaţnim zapusima dopirao sa zaljeva, kroz ogradu i između humaka i nasipa. "Kupiš savršeno zakonitu karticu kojom moţeš postići to da se na ekranu onoga koga već zoveš pojavi koji god poţeliš broj."

Marino je razmišljao o tome da ako je Dodie Hodge bila povezana s Warnerom Ageejem, koji je očito bio povezan s Carley Crispin, a u čijoj je emisiji Agee ove jeseni gostovao mnogo puta, i ako je ona sinoć nazvala CNN, to moţda znači da su sve troje povezani. A to je ludost.

Kako Agee, Dodie i Carley mogu biti povezani i zašto? To je poput svih onih grananja i stranputica na podatkovnome zidu u RTCC-u. Traţiš jedno ime, a s njim je povezano još

pedeset drugih, što ga je podsjetilo na katoličku školu Saint Henry's, na prenapučene grane stabla koje je crtao na ploči kad je na satovima engleskoga morao shematski prikazati sve vrste zavisnih rečenica.

"Prije otprilike dva mjeseca", nastavi Lobo, "zazvonio mi je telefon, a na ekranu stoji broj jebene centrale u Bijeloj kući. Prvo sam pomislio: 'Koji je sad ovo vrag?' Javio sam se i začuo svoju desetogodišnju kćer koja je pokušavala prikriti pravi glas dok je govorila: 'Molim vas da pričekate da vas spojim s Predsjednikom'. Nije mi bilo smiješno. Taj mi mobitel sluţi za posao i na trenutak mi je zamalo zastalo srce."

Ako su sve grane i izdanci povezani s jednim imenom, kako ono glasi?

"Pokazalo se da je karticu i ideju preuzela od jednog prijatelja, klinca kojem je moţda jedanaest godina", reče Lobo. "Pogledaš na internet i bez problema ćeš pronaći broj Bijele kuće. Sve je tako sjebano. Kad god prokljuvimo kako prekinuti ta sranja, pojavi se nešto drugo što poništi sve naše napore."

Hannah Starr, zaključi Marino. Osim što mu se sad činilo da je svima njima zajednička jedino Doktorica, razmišljao je zabrinuto. Upravo zbog toga tog ledenog jutra, malo nakon svitanja, prolazi poligonom za eksplozive. Pridignuo je ovratnik kaputa. Bilo mu je toliko hladno za uši da mu se činilo da će otpasti.

Sada se obrati Lobu: "Ali čini mi se da ti je, ako kupiš tu karticu za laţno predstavljanje, moguće ući u trag preko davatelja usluga."

Ann Droiden prilazila je bijelom metalnom spremniku s praznim vrčem za mlijeko u ruci.

Stavila ga je pod rezervoar i počela puniti vodom.

"Ako davatelju uručiš sudski nalog, moţda ti se posreći, pod uvjetom da imaš osumnjičenika. Ako ga nemaš, kako ćeš dovraga znati s kim se moţe povezati laţni broj, osobito ako taj netko nije zvao sa svog telefona? Prava jebena noćna mora", reče Lobo. "I tako je ta ţenska, Dodie Hodge, pod uvjetom da je pametna, barem koliko i jedna desetogodišnjakinja, mogla upotrijebiti laţni identifikacijski broj da nas zavede na pogrešan trag. Moţda je laţni broj koristila kad je sinoć nazvala The Crispin Report, pa izgleda da je u hotelu Elysee, iako zapravo ne moţemo znati gdje je. Ili je moţda samo ţeljela smjestiti tom Ageeju kojeg si mi spomenuo. Moţda joj nije bio drag, moţda je to trebala biti gadna i neslana šala. Ali drugo je pitanje zašto si tako siguran da je ona, na primjer, poslala tu glazbenu čestitku... " "Ona pjeva na snimljenoj poruci."

"Tko to kaţe?"

"Benton. A on valjda zna, budući da se s njom viđao u ludari."

"To ne znači da je ona poslala čestitku. Samo ţelim reći da moramo biti oprezni u vezi s pretpostavkama. Dobijesa, kako je hladno. A što god radimo ovdje ne omogućuje mi da nosim rukavice koje imalo vrijede."

Droidenova je vrč s vodom stavila na tlo pored velikog i čvrstog crnog sanduka u kojem su se nalazile patrone za dvanaesticu i komponente vodenog topa PAN. U blizini se nalazio metalni sanduk i nekoliko velikih torba za opremu Roco, u kojima se nalazilo još raznorazne opreme i dodataka, a među njima su bili i odijelo i kaciga za rukovanje eksplozivnim sredstvima koje će navući kad sve bude spremno za vađenje pošiljke iz spremnika. Ĉučnula je kraj

otvorenog sanduka i uzela crni plastični čep, komoru s navojima te jednu patronu. U daljini se začuo neki dizelski motor - pojavilo se vozilo hitne koje je pripadalo Sluţbi za upravljanje hitnim situacijama, koje se zaustavilo na zemljanome putu, pripravno za slučaj da nešto ne ide po planu.

"Ponavljam," reče Lobo, skidajući torbu s ramena, "ne kaţem da se ta ţenska Dodie posluţila spoof-karticom. Samo ţelim reći da identifikacijski broj pozivatelja više ne znači baš ništa."

"Meni to nemoj govoriti", reče Droidenova, pa začepi jednu stranu cijevi. "Mog su dečka nazvali s laţnog broja, neka gadura kojoj je i sudskim putem bio zabranio pribliţavanje.

Nazvala ga je, a na ekranu je pisalo da ga zove njegova mama."

"Kakva šteta", reče Marino. Nije znao da ima dečka.

"To je poput onih programa za anonimiziranje kojima se ljudi sluţe tako da im ne moţeš ući u trag IP-a, ili ako ga pronađeš, misliš da su negdje u inozemstvu, a zapravo ţive u susjednoj kući." Patronu sačmarice ubacila je u komoru, koju je učvrstila za straţnji dio cijevi.

"Kad nešto ima veze s telefonima, s kompjutorima, više ne moţeš biti siguran ni u što. Zločinci sad imaju plašt koji im pruţa nevidljivost. Ne znaš tko što radi, a čak i ako znaš, to je teško dokazati. Nitko više ne odgovara ni za što."

Lobo je iz svoje torbe u međuvremenu izvadio prijenosno računalo i sad ga je uključio.

Marino se pitao zašto se računalo ondje smije koristiti, a njegov mobitel ne. To nije pitao. Bio je preopterećen, kao da bi mu se motor svakog trena mogao pregrijati.

"Znači, ne treba mi ni odijelo ni ništa", rekao je. "Sigurni ste da unutra nema nečega poput antraksa ili kakve kemikalije od koje ću dobiti rak?"

"Prije nego što sam sinoć stavila pošiljku u ovaj kontejner", reče Droidenova, "sve sam pregledala, od početka do kraja, uz FH Forty, 2200 R i APD 2000, ionsku komoru visokog raspona, plinski monitor, sve moguće detektore koje uopće moţete zamisliti, dijelom i zbog mete."

Mislila je na Scarpettu.

"U najmanju ruku moţe se reći da smo stvar shvatili ozbiljno", nastavi Droidenova. "Nije da smo ovdje inače opušteni i nemarni, ali ovo se smatra posebnim okolnostima. Ništa od bioloških agenasa, barem od poznatih, poput antraksa, ricina, botulizma, SEB-a i kuge. Ništa od neutronske radijacije, ni alfa, beta, gama-zračenja. Ništa od sastojaka kemijskog oruţja ili iritanata. Ni nervnih sredstava, ni plikavaca - ponavljam, nikad se ne zna. Nema otrovnih plinova, poput amonijaka, klora, sumporovodika, sumpornog dioksida. Nisu se aktivirali nikakvi alarmi, no to što je u pošiljci, što god to bilo, svakako pomalo ispušta određeni plin. Jasno sam osjetila miris."

"Vjerojatno to nešto što je u nečemu nalik na bočicu ili epruvetu", reče Marino.

"Nešto neugodna mirisa, prodorno neugodna, nalik na katran", reče ona. "Ne znam o čemu se radi. To nije prepoznao nijedan detektor."

"Barem znamo što nije", reče Lobo. "A to već pomalo umiruje. Nadajmo se da nije ništa zbog čega bismo se trebali zabrinuti."

"Moţda je to samo neki kontaminant iz okoline?" Marino je mislio na sve te različite naprave koje su deaktivirane na poligonu. Desetljeća bomba i pirotehničkih sredstava aktiviranih uz zalijevanje vodenim topovima.

"Kao što rekosmo, nismo došli ni do čega u radu s tim uređajima", reče Droidenova.

"Osim toga računamo na potencijalna interferencijska isparavanja koja mogu dovesti do laţno pozitivnih rezultata. Naprave koje smo ovdje detonirali ili deaktivirali, a iz kojih se moţe isparavati svašta, od benzina do dizelskog goriva ili izbjeljivača za kućnu uporabu...?

Interferencijskih isparavanja trenutačno ne bi bilo dovoljno za razine na kojima bi ih bilo moguće otkriti. Sinoć nije bilo laţnih alarma, iako ovako niske temperature nisu idealne, LCD-i nikako ne vole ove vremenske uvjete, a zaštitnu vreću nismo ţeljeli unijeti ni u kakav zaklon kad ne znamo kakva bi vrsta naprave mogla biti unutra."

Nagnula je PAN, usmjerivši ga gotovo ravno uvis, te ga ispunila vodom, a onda prednju stranu zatvorila crvenim čepom. Ĉeličnu cijev postavila je u vodoravni poloţaj i učvrstila drţače.

Ponovno uvukašvi ruku u otvoreni sanduk, uzela je laserski uređaj za ciljanje koji je skliznuo preko ruba cijevi poput optičkog nišana. Lobo je prijenosno računalo postavio na jednu vreću s pijeskom, a na ekranu je bila prikazana rendgenska snimka Scarpettina paketa. Droidenova će na temelju tog prikaza izvesti koordinatni sustav za ciljanje koji će uskladiti s laserskim nišanom, kako bi vodenim topom uništila izvor energije - malene baterije nalik na dugmad.

"Moţda bi mi mogao dodati udarnu cijev", rekla je Lobu.

On je otvorio magazin, čelični sanduk srednje veličine, vojnički zelene boje, te izvadio namotaj nečega što je izgledalo kao jarkoţuta ţica, dvanaestica presvučena plastikom, neelektrična detonacijska nit male snage kojom se moţe sigurno rukovati bez retardantne odjeće i odijela za deaktiviranje eksploziva. Unutarnja strana cijevi bila je prekrivena eksplozivnim HMX-om , kojeg je bilo tek toliko da prenese neophodne detonacijske valove i pogodi udarnu iglu u komori, koji će pak pogoditi upaljač patrone, a ovaj će zapaliti barutni naboj, samo što je ova patrona bila prazna. Bez projektila. Iz cijevi će tako izletjeti pribliţno stotinu pedeset grama vode koja leti brzinom od kojih 250 metara u sekundi, dovoljno da načini poštenu rupu u Scarpettinoj kutiji iz FedExa i onesposobi izvor energije.

Droidenova je odmotala nekoliko metara savitljive cijevi i jedan kraj spojila na konektor na komori, a drugi na uređaj za detoniranje, nešto što je izgledalo poput malenog zelenog daljinskog upravljača s dvjema tipkama, jednom crvenom, drugom crnom. Otkopčavši patentne zatvarače na dvije torbe Roco, izvadila je zelenu jaknu, hlače i kacigu pirotehničarskog odijela.

"A sada se, momci, ispričavam", rekla je. "Moram se odjenuti."

18 PRIJENOSNO RAĈUNALO WARNERA AGEEJA, NEKOLIKO GODINA STARI Dell, bilo je povezano s malenim printerom, a oba uređaja bila su uključena u zidnu utičnicu. Ţice su se protezale preko saga, a isprintane stranice gomilale se i rasipale na sve strane, tako da je bilo teško hodati, a da se čovjek ne spotakne ili ne stane na neki papir.

Scarpetta je pretpostavljala da je Agee neprestano radio u hotelskoj sobi koju mu je, kako se činilo, unajmila Carley. Uţurbano je radio na nečemu još neposredno prije nego što je uklonio slušne aparate i naočale, magnetni ključ ostavio na ormariću u kupaonici, pa se spustio stubama i po svoj prilici ušao u taksi, te se tako odvezao u smrt. Pitala se što je uspio čuti u posljednjim trenucima ţivota. Vjerojatno nije čuo specijalce s uţadi, ormom i opremom, koji su riskirali vlastiti ţivot u pokušaju da dođu do njega. Vjerojatno nije čuo promet na mostu. Ĉak ni vjetar. Isključio je zvuk i zamutio sliku kako bi lakše skočio u ništavilo, bez mogućnosti da se vrati. Ne samo da više nije ţelio biti ovdje, nego je zbog nekog razloga zaključio da to više nije čak nijedna od opcija.

"Počnimo od najsvjeţijih poziva", reče Lucy, koja se sada posvetila Ageejevu telefonu, stavivši ga na punjač koji je pronašla u utičnici kraj kreveta. "Ĉini se da se njime nije mnogo sluţio. Par poziva jučer prije podne, a onda ništa do šest minuta iza osam sinoć. Nakon toga još jedan poziv oko dva i pol sata kasnije, u deset četrdeset. Počet ću od poziva u osam-nulašest, pretraţiti podatke i vidjeti do koga će nas dovesti." Počela je tipkati na svome MacBooku.

"Isključila sam lozinku na svome BlackBerryju." Scarpetta nije bila posve sigurna zašto je to izgovorila upravo u tom trenutku. To joj je bilo u mislima, ali ne i na jeziku, a sada se našlo pred njima, poput prezrelog ploda koji je otpao sa stabla. "Ĉini mi se da Warner Agee nije zavirio u moj BlackBerry. Kao ni Carley, osim ako je došla do fotografija s mjesta zločina.

Koliko sam uspjela vidjeti, pozivi, poruke i e-mailovi koji su mi pristigli od trenutka kad sam se posljednji put sluţila uređajem nisu otvoreni."

"Znam sve o tome", reče Lucy. "Što bi to trebalo značiti?"

"Isuse. Kao da je milijun ljudi imalo taj broj s kojeg je nazvan Ageejev mobitel. Usput, mobitel mu je prijavljen na njega, na adresi u Washingtonu. Račun otvoren kod Verizona, najjeftinija tarifa s malim brojem minuta. Ĉini se da nije često i mnogo razgovarao, moţda zbog sluha."

"Sumnjam da je to razlog. Slušni su mu aparati proizvod najsuvremenije tehnologije, imaju i Bluetooth", reče Scarpetta.

Pogled na hotelsku sobu govorio joj je da je Warner Agee veći dio vremena provodio u klaustrofobičnome svijetu koji je često obavijala tišina. Sumnjala je da je imao prijatelje, a ako je i imao obitelj, s njima nije bio blizak. Pitala se je li mu jedini dodir s ljudima, jedina emocionalna veza na koncu, bila ţena koja mu je postala pokroviteljicom posvećenom vlastitim interesima: Carley. Ona mu je osiguravala posao i krov nad glavom, kako se činilo, a tu i tamo pojavila bi se s novim ključem. Scarpetta je pretpostavljala da je Agee bio bez novca, te se pitala što mu se dogodilo s novčanikom. Moţda nije htio da ga identificiraju, ali je previdio

Siemensov daljinski, koji je po svoj prilici i inače uvijek drţao u dţepu. Moţda je zaboravio na poruku na njemu koja bi osobu poput Scarpette odvela izravno do njega.

"Kako to misliš da znaš sve o tome?” ponovno je upitala Lucy. "Što znaš? Već si znala da nitko nije ušao u moj BlackBerry?"

"Samo polako. Nešto ću pokušati." Lucy je uzela svoj BlackBerry i nazvala broj koji je gledala na ekranu MacBooka. Još je dugo slušala, a onda je prekinula poziv i rekla: "Samo zvoni i zvoni. Mogla bih se okladiti da se radi o jeftinom telefonu, praktički za jednokratnu uporabu, a to bi bilo i objašnjenje za činjenicu da je toliko različitih ljudi imalo isti broj i zašto nije aktiviran pretinac glasovne pošte." Ponovno je gledala Ageejev mobitel. "Malo sam provjerila stvari", reče tada. "Kad si mi poslala e-mail i kad sam ti rekla da ţelim uništiti tvoj BlackBerry, a ti si rekla ne, odmah sam provjerila stvar i vidjela da nitko nije pristupio novim porukama, mailovima i glasovnim porukama. To je jedini razlog zbog kojeg ga nisam samo tako uništila, bez obzira na tvoje upute. Zašto si isključila lozinku?"

"Koliko dugo već znaš?"

"Nisam znala dok mi nisi rekla da si izgubila mobitel."

"Nisam ga izgubila."

Lucy je baš i nije uspijevala gledati u oči. Ne zbog toga što ju je pekla savjest, Scarpetta nije imala takav dojam. Nećakinja joj je bila pod snaţnim utjecajem emocija. Bila je prestrašena, oči su joj bile tamnozelene, poput duboke vode u nekadašnjem kamenolomu, a lice neuobičajeno frustrirano i iscrpljeno. Doimala se mršavom, kao da više ne vjeţba onoliko kao ranije, kao da su joj snaga i tjelesna sprema, njezin zaštitni znak, na najniţoj razini. Tijekom nekoliko proteklih tjedana otkako ju je Scarpetta posljednji put vidjela, Lucy se promijenila: više nije izgledala kao da joj je petnaest, nego kao da joj je četrdeset godina.

Lucy je još malo kuckala po tipkovnici, a zatim rekla: "Sad gledam taj drugi broj s kojeg je sinoć primio poziv na mobitel."

"U deset četrdeset?"

"Tako je. Dobivam podatak da nije objavljen i nije u imeniku, ali taj netko nije se potrudio blokirati identifikacijsku oznaku pozivatelja, pa se zato pojavio na Ageejevu mobitelu. Tko god to bio, riječ je o posljednjoj osobi s kojom je razgovarao. Barem koliko znamo. To znači da je u deset četrdeset još bio ţiv i zdrav." "Ţiv, ali sumnjam da je bio zdrav."

Lucy je još nešto utipkala u MacBook, a usput je pregledavala i datoteke u Dellovu prijenosnom računalu, uvijek u stanju odrađivati i desetak stvari istodobno. Bila je u stanju raditi gotovo sve, osim iskreno razgovarati o onome što joj je u ţivotu istinski vaţno.

"Nije bio toliko pametan da izbriše povijest i isprazni cache ", rekla je. "Ako te zanima. To me neće spriječiti da otkrijem za što je smatrao da se toga riješio. Carley Crispin", reče ona tada. "Onaj broj koji nije u imeniku a s kojeg ga je netko nazvao u deset četrdeset. To je bila ona. Carley. To je njezin mobitel, račun otvoren pri AT&T-ju. Nazvala je Ageeja i razgovarali su pribliţno četiri minute. Bit će da i nije bio osobito ugodan razgovor ako je par sati kasnije skočio s mosta."

Sinoć u deset četrdeset Scarpetta je još bila na CNN-u, u sobi za šminkanje, razgovarala s Alexom Bachtom iza zatvorenih vrata. Pokušavala je točno odrediti kad je otišla. Moţda

deset-petnaest minuta kasnije, a nekako ju je sve više obuzimao neugodan osjećaj daje ono čega se pribojavala bilo istinito. Carley ju je prisluškivala i čula je dovoljno da shvati što je pred njom. Scarpetta će je zamijeniti kao voditeljica, odnosno tako je barem Carley mogla zaključiti, budući da joj ni u snu ne bi palo na pamet da bi netko mogao odbiti ponudu kakvu je iznio Alex. Carley će otkazati suradnju i to ju je moralo dotući. Ĉak i ako je pred vratima ostala dovoljno dugo da čuje kako se Scarpetta opire tom prijedlogu i objašnjava kako misli da to nije dobra zamisao, Carley je morala prihvatiti neizbjeţnost koju je svim silama ţeljela spriječiti: u dobi od šezdeset jedne godine morat će traţiti novi posao, a gotovo da i nije bilo izgleda za to da će pronaći angaţman u televizijskoj kući cijenjenoj i moćnoj poput CNN-a. U takvoj gospodarskoj situaciji i u njezinim godinama, moguće je da neće uspjeti pronaći ništa.

"A nakon toga?" upita Scarpetta, nakon što je Lucy objasnila što se dogodilo sinoć, nakon Carleyne emisije. "Je li se udaljila od vrata, moţda se vratila u svoju garderobu i brzo nazvala Warnera? Što mu je rekla?"

"Moţda da više neće trebati njegove usluge", reče Lucy. "Nakon što je ostala bez emisije, za što bi joj još on bio potreban? Ako nije u eteru, ni on neće biti u eteru."

"Otkada to voditelji govornih emisija gostima osiguravaju hotelske sobe?" Scarpetta je sada došla do tog pitanja. "Osobito danas, kad svi smanjuju troškove."

"Ne znam."

"Iskreno sumnjam da joj je CNN nadoknađivao taj trošak. Ima li ona novca? Ovaj hotel na dva mjeseca zacijelo stoji pravo malo bogatstvo, koliko joj god dali razumnu cijenu. Zašto bi utrošila toliko novca? Zašto ga nije smjestila u neki drugi hotel ili mu unajmila nešto neusporedivo jeftinije?"

"Ne znam."

"To moţda ima veze s lokacijom", razmišljala je Scarpetta. "Moţda je još netko financirao cijelu priču. Ili njega. Netko o kome nemamo pojma." Ĉinilo se da je Lucy ne sluša.

"A ako je nazvala u deset četrdeset da Warneru kaţe da je ostao bez angaţmana i da će se morati iseliti, zašto bi se onda još trudila dostaviti mu moj BlackBerry?" Scarpetta je i dalje razmišljala naglas. "Zašto mu nije samo tako rekla da se spakira i sutradan napusti hotel? Ako ga je kanila izbaciti, zašto mu je donijela moj telefon? Zašto bi on trebao osjećati obavezu da joj i dalje pomaţe ako ga se ona namjeravala riješiti? Moţda je Agee moj BlackBerry trebao predati nekom drugom?"

Lucy nije odgovorila.

"Zašto je moj BlackBerry toliko vaţan?"

Lucy kao da nije čula ni jednu jedinu riječ iz njezinih usta.

"Osim što vodi do mene. Do svega u vezi sa mnom. Zapravo do svega o svima nama", odgovorila je sama na svoje pitanje.

Lucy je šutjela. Nije ţeljela i dalje razgovarati o ukradenom BlackBerryju jer nije ţeljela razgovarati o tome zašto ga je uopće kupila.

"Uređaj čak zna gdje sam zbog tog GPS-a koji si ugradila", doda Scarpetta. "Pod uvjetom da je uz mene, dakako. Iako mi se ne čini da te osobito brinulo pitanje gdje sam i gdje bih mogla biti."

Scarpetta je počela pregledavati kompjutorske ispise na stoliću. Ĉinilo se da je riječ o stotinama pretraga interneta, pretraţivanju vijesti, uvodnika, tekstova i blogova u vezi sa slučajem Hanne Starr. No bilo joj se teško koncentrirati, budući da je najvaţnije pitanje bilo poput prepreke nalik na betonski zid.

"Ne ţeliš ni razgovarati o tome, ni priznati što si učinila", reče Scarpetta.

"Razgovarati o čemu?" Nije ni podignula pogled.

"Ali ipak ćemo razgovarati." Scarpetta je to rekla pregledavajući isprintane tekstove, materijale koje je Agee očito pripremao za Carley. "Dala si mi dar koji nisam traţila i koji, iskreno govoreći, nisam ţeljela, taj krajnje napredni pametni telefon, a moj cijeli ţivot odjednom je na nekoj mreţi koju si stvorila, a ja sam talac nekakve lozinke. A onda zaboraviš provjeriti kakva je kod mene situacija? Da si doista bila tako čvrsto odlučila unaprijediti moj ţivot - kao i Marinov, Bentonov, Jaimein - zašto nisi učinila ono što bi učinio svaki pošteni sistemski administrator? I provjerila što rade tvoji korisnici, tako da budeš sigurna da su im lozinke aktivne, da su podaci zaštićeni i cjeloviti, kakvi bi i trebali biti, da nema narušavanja sigurnosti i da nema problema?"

"Mislila sam da ne voliš kad te provjeravam." Lucy je ubrzano kuckala po tipkama na Dellovu prijenosniku, otvarala direktorij s datotekama skinutima s interneta.

Scarpetta je uzela još jednu hrpu papira i rekla: "Što Jaime kaţe na to da je provjeravaš i pratiš?"

"U rujnu je potpisao sporazum s jednom agencijom za posredovanje nekretninama u Washingtonu", reče Lucy.

"Zna li Jaime za GPS-prijemnik s WAAS-om?"

"Izgleda da je ponudio kuću na prodaju i iselio se. U oglasima se navodi kao nenamještena." Lucy je prešla na MacBook i utipkala nešto drugo. "Da vidimo je li je i prodao."

"Hoćeš li razgovarati sa mnom?" upita Scarpetta.

"Ne samo da nije prodana, nego je na korak od zapljene. Zapravo stan, dvije spavaće sobe, dvije kupaonice, u Ĉetrnaestoj ulici, ne predaleko od Dupont Circlea. Početna cijena šesto dvadeset tisuća, sada je tek malko iznad petsto. Moţda je jedan od razloga zbog kojih je završio ovdje to što nije imao kamo otići."

"Molim te, nemoj me pokušavati ne primjećivati."

"Prije osam godina, kupio ga je za malo manje od šesto. Bit će da su to za njega bila bolja vremena."

"Jesi li Jaime spomenula GPS?" "Rekla bih da tip nema prebijene pare. No dobro, sad je mrtav", reče Lucy. "Stoga vjerojatno i nije vaţno ako mu banka oduzme kuću."

Scarpetta reče: "Znam za GPS-prijemnik koji si postavila. No zna li ona to? Jesi li rekla Jaime?"

"Izgubiš sve i to te moţda u konačnici natjera preko ruba ili, u Ageejevu slučaju, na skok s mosta", reče Lucy. Drţanje joj se promijenilo, a glas joj je gotovo neprimjetno zadrhtao. "Što si mi ono često čitala kad sam bila mala? Onu pjesmu Olivera Wendella Holmesa... 'The OneHoss Shay'. Pri gradnji kočije, slušaj dobro I najslabija točka uvijek postoji... I to razlog je izvan svake sumnje / Zbog kojeg kočija se raspada, ali se ne troši... Dok sam te kao klinka

posjećivala u Richmondu, dok sam s prekidima ţivjela s tobom i neizmjerno ţeljela da me zadrţiš kod sebe. Moja jebena majka. Uvijek isto u ovo doba godine... Stiţem li kući za Boţić.

Ne javi mi se mjesecima, a onda me pita hoću li doći za Boţić, jer zapravo ţeli biti sigurna da joj neću zaboraviti poslati boţični dar. Da joj neću zaboraviti poslati nešto skupo, po mogućnosti kakav ček. Jebena bila."

"Zbog čega si postala nepovjerljiva prema Jaime?" upita Scarpetta.

"Sjedila si uz mene u toj sobi, malo dalje niz hodnik od tvoje sobe, u sobi koja je na koncu postala moja, moja soba u tvojoj kući u Windsor Farmsu. Oboţavala sam tu kuću. Ĉitala si mi iz knjige njegovih pjesama. 'Old Ironsides', 'The Chambered Nautilus', 'Departed Days.'

Pokušavala mi objasniti ţivotne činjenice i smrt. Običavala si govoriti da su ljudi poput te kočije iz pjesme. Funkcioniraju stotinu godina, a onda se jednog dana iznenada sruše i pretvore u hrpu prašine." Lucy je govorila, ne diţući ruke s obiju tipkovnica, a datoteke i linkovi otvarali su se i zatvarali na ekranima prijenosnih računala dok je gledala sve osim rođene tete. "Rekla si da je to idealna metafora smrti, ti ljudi koji završavaju u tvojoj mrtvačnici, ljudi kod kojih je pogrešno sve pod kapom nebeskom, a ipak su funkcionirali sve dok ih jednog dana nije dokrajčila ta jedna od mnogih stvari. Ta jedna jedina stvar koja je moţda imala veze s njihovom najslabijom točkom."

Scarpetta reče: "Pretpostavljala sam da je tvoja najslabija točka Jaime."

Lucy reče: "A ja sam pretpostavljala da je to novac." "Špijuniraš je? Zato si nam nabavila ove uređaje?" Scarpetta je pokazala dva BlackBerryja na stoliću, svoj i Lucyn. "Bojiš se da ti Jaime uzima novac? Bojiš se da je poput tvoje majke?

Pomozi mi da shvatim."

"Jaime ne treba moj novac i ne trebam joj ja." Pokušala je primiriti glas. "Nitko nema ono što je imao. U ovakvoj gospodarskoj situaciji, sve ti se pred očima topi poput leda, kao neka sloţena i skupa skulptura koja je stajala pravo malo bogatstvo, a pretvara se u vodu i isparava.

I pitaš se je li uopće postojalo i čemu je sluţilo sve to silno uzbuđenje. Nemam ono što sam imala." Oklijevala je, kao da joj je to o čemu razmišlja gotovo nemoguće izgovoriti. "Ne radi se o novcu. Radi se o nečem drugom u što sam se upetljala, a onda sam sve pogrešno pročitala.

Moţda više od toga ne bih ni trebala reći. Počela sam pogrešno tumačiti stvari."

"Lijepo griješiš u čitanju za nekoga tko tako dobro citira poeziju", reče Scarpetta.

Lucy nije odgovorila. "Što si ovaj put pogrešno protumačila?" Scarpetta ju je svakako namjeravala navesti na to da progovori.

Ali Lucy se nije dala. Još trenutak-dva njih su dvije šutjele, tipke su škljocale dok je Lucy tipkala, a čulo se i šuštanje papira dok je Scarpetta pregledavala isprintane stranice u krilu.

Pogledom je brzo prelazila po podacima i tekstovima, pronađenima na internetu, o Hanni Starr, kao i o Carley Crispin i njezinoj propaloj emisiji, prikaze o tome što je jedan kritičar nazvao Carleynim slobodnim padom na ljestvicama gledanosti, a spominjali su se i Scarpetta i Scarpettin faktor. Carley je ove sezone, napisao je jedan bloger, od zabave ponudila jedino gostovanja više CNN-ove forenzične analitičarke, neustrašive i čelično odlučne Scarpette, britke poput skalpela, čiji su komentari uvijek pogađali bit problema. Kay Scarpetta dopire do

srţi problema pronicavim opaskama i jaka je konkurencija - prejaka - za neupućenu i prenapuhanu Carley Crispin. Scarpetta je ustala.

Obraćajući se nećakinji rekla je: "Sjećaš se kako si jednom došla na Windsor Farms ljutita na mene, pa si mi formatirala sve na računalu i potom ga još rastavila? Ĉini mi se da ti je bilo oko deset godina i da si pogrešno protumačila nešto što sam rekla ili učinila, pogrešno pročitala, pogrešno shvatila, pretjerano reagirala, da se najblaţe izrazim. Formatiraš li i svoj odnos s Jaime i pritom ga posve demontiraš i jesi li je upitala je li to opravdano?"

Otvorila je torbu s opremom i izvadila novi par rukavica. Prolazeći kraj neurednog kreveta Warnera Ageeja prepunog porazbacane odjeće, počela je pregledavati ladice komode. "Što je to Jaime učinila, a da si ti moţda pogrešno protumačila?" Scarpetta je tim riječima ispunila tišinu.

Još muške odjeće, od koje ništa nije bilo sloţeno. Gaće, potkošulje, čarape, pidţame, maramice i malene baršunaste kutije s dugmadi za manšete, od kojih su neki primjerci bili antikni, ali ništa od toga nije bilo skupo. U drugoj ladici imao je majice dugih i kratkih rukava s logotipovima i natpisima. FBI-eva akademija, razni područni uredi FBI-a, jedinice za spašavanje talaca i nacionalne jedinice za izvanredne situacije, odreda stare i isprane, znakovi pripadnosti za kojima je Agee toliko ţudio, ali ih nikada neće ostvariti. Nije morala poznavati Warnera Ageeja da shvati da ga je motivirala očajnička potreba za potvrđivanjem, kao i nepokolebljiva vjera u to daje ţivot nepravedan. "Što si to mogla pogrešno protumačiti?" ponovno upita Scarpetta.

"O tome nije jednostavno govoriti."

"Barem pokušaj."

"Ne mogu razgovarati o njoj. Barem ne s tobom", uzvrati Lucy.

"Ni s kim, budimo iskreni."

Lucy je pogleda.

"Ni s kim ne moţeš samo tako razgovarati ni o čemu što je duboko relevantno i dalekoseţno vaţno", reče Scarpetta. "Neprestano govoriš o stvarima koje su u konačnici bez duše, beznačajne i bez pravog smisla. Uređaji, nevidljivi i neopipljivi elementi cyberspacea i ljudi koji nastanjuju ta mjesta ništavila, ljudi koje ja nazivam sjenama, a koji trate vrijeme na Twitter i razne chatove, blogove i naklapanje ni o čemu, obraćajući se nikome."

Najniţa je ladica bila zapela i Scarpetta je u nju morala uvući prste i pokušati osloboditi nešto što joj je pod njima izgledalo kao karton i tvrda plastika.

"Ja sam stvarna i ovdje sam, u hotelskoj sobi koju je posljednji nastanjivao muškarac koji sav slomljen i unakaţen leţi u mrtvačnici jer je zaključio da više ne vrijedi ţivjeti. Pričaj mi, Lucy, i točno mi objasni što nije u redu. Pričaj mi jezikom stvarnog ţivota, jezikom osjećaja. Misliš li da te Jaime više ne voli?"

Ladica se oslobodila, te je sada vidjela da su u nju nagurani prazni paketići jednokratnih kartica Tracfone i SpoofCard, kao i knjiţice i vodiči s uputama, te aktivacijske kartice koje su izgledale neupotrijebljeno, jer su PIN-ovi na poleđini još bili pod zaštitnim neprozirnim slojem koji je trebalo ostrugati. Naišla je i na isprintane upute za jedan internetski servis koji korisnicima koji mogu govoriti ali imaju problema sa sluhom omogućuje da čitaju, riječ po riječ.

Prijepise telefonskih razgovora u stvarnome vremenu.

"Vas dvije ne komunicirate?" I dalje je postavljala pitanja, a Lucy je i dalje šutjela.

Scarpetta je prekopavala po mnoštvu zapetljanih punjača i sjajnih plastičnih omotnica za recikliranje mobitela na bonove, kojih je bilo najmanje pet.

"Svađate se?"

Vratila se do kreveta i počela prekopavati po prljavoj odjeći na njemu, poteţući posteljinu prema donjoj strani kreveta.

"Ne seksate se?"

"Isuse", izlane Lucy. "Za ime svijeta, pa teta si mi."

Scarpetta je počela otvarati ladice noćnog ormarića, govoreći: "Po cijele dane polaţem ruke na gola tijela, a seks s Bentonom sluţi nam za izmjenu energije, međusobno davanje nove snage, izraţavanje međusobne pripadnosti, komuniciranje i međusobno podsjećanje na to da postojimo." Ĉlanci iz časopisa, još isprintanih stranica u ladicama, ništa drugo, i dalje nije bilo Tracfonea. "Ponekad se svađamo. Sinoć smo se svađali."

Spustila se na pod, da zaviri ispod pokućstva.

"Nekoć sam te kupala i viđala ti rane i slušala tvoje ispade i rješavala kaos koji si ostavljala za sobom, ili te barem izvlačila iz kaotičnih situacija, na ovaj ili onaj način, a ponekad sam plakala u svojoj prokletoj sobi koliko si me izluđivala", reče Scarpetta. "Upoznala sam beskonačan niz tvojih partnerica i usputnih vezica i imam podosta dobru predodţbu o tome što s njima radiš u krevetu jer svi smo mi isti, svi imamo u biti iste dijelove tijela i njima se sluţimo na sličan način, a rekla bih čak i da sam vidjela i čula mnogo toga što ti ne moţeš čak ni zamisliti."

Ustala je, nigdje ne vidjevši ni trag Tracfonea.

"Zašto bi se, pobogu, preda mnom trebala stidjeti?" upita. "A nisam ti majka. Hvala bogu što nisam ona moja jadna sestra, koja te praktički darovala. Da mi te barem doista darovala. Ţao mi je što te nije dala meni, pa da sam te imala cijelo vrijeme od samog početka. Ja sam ti teta. Ja sam ti prijateljica. U ovoj smo ţivotnoj fazi kolegice. Moţeš razgovarati sa mnom. Voliš li Jaime?"

Lucy nije micala ruke koje su joj počivale u krilu i sada ih je nepomično gledala.

"Voliš li je?"

Scarpetta je počela prazniti koševe za smeće i prekopavati po izguţvanim papirima. "Što to radiš?" upita na koncu Lucy.

"Imao je Tracfoneove, moţda čak pet takvih uređaja. Vjerojatno ih je kupio nakon što se prije dva mjeseca doselio ovamo. Samo bar-kodovi, nema naljepnica koje bi mogle pokazati gdje ih je kupio. Vjerojatno se njima sluţio zajedno s karticama za spoofing, kako bi prikrio laţne identifikacije broja pozivatelja. Voliš li Jaime?"

"Koliko vremena provedenog na Tracfoneima?"

"Svaki put uz šezdeset minuta razgovora i/ili devedeset dana usluge."

"To, znači, kupiš na nekom aerodromskom kiosku, turističkoj prodavaonici, Targetu, Walmartu ili nekoj drugoj samoposluzi, i platiš gotovinom. Nakon što iskoristiš tih šezdeset minuta, umjesto da nadoplatiš i dobiješ još vremena, što obično iziskuje kreditnu karticu, jednostavno baciš telefon i kupiš novi. Prije pribliţno mjesec dana, Jaime me prestala pozivati da prespavam kod nje." Lucyno lice poprimalo je crvenu boju. "Prvo se radilo o jednoj do dvije

noći u tjednu, pa onda tri-četiri. Rekla je da je razlog to što je toliko izbezumljena od posla.

Posve očito, ako s nekim ne spavaš... " "Jaime je uvijek izbezumljena od posla. Tako je sa svima nama koji se bavimo takvim poslovima", reče Scarpetta.

Otvorila je ormar i ugledala maleni zidni sef. Bio je prazan, a vrata su bila širom rastvorena.

"I to je još gore, zar ne? To je prava jebena bit, nije li tako?" Lucy se doimala jadnom, s bijesom i povrijeđenošću u očima. "To znači da je njoj drukčije, nije li tako? Ti i dalje ţeliš Bentona, bez obzira na to koliko si zauzeta, čak i nakon dvadeset godina, ali Jaime ne ţeli mene, a mi smo zajedno jedva godinu dana. Znači da se ipak ne radi o tome da si jebeno prezauzet."

"Slaţem se. Stvar je u nečemu drugom."

Scarpetta je prstima u rukavici prelazila preko odjeće koja je osamdesetih i devedesetih bila elegantna i moderna, prugasta trodijelna i dvoredna odijela širokih revera i s rupčićem u dţepu na prsima, te bijelih košulja s francuskim manšetama koje su podsjećale na karikaturalne prikaze gangstera iz doba FBI-a koji je vodio J. Edgar Hoover. Preko vješalica je bilo obješeno i pet prugastih kravata, a oko jedne druge vješalice bila su omotana dva remena upotrebljiva s obje strane - jedan prošiven, drugi s otisnutim uzorkom krokodilske koţe - u skladu sa smeđim i crnim svečanim cipelama Florsheim, s perforiranim ukrasnim vršcima, na podu.

Sada je rekla: "Kad smo ti i ja pokušavale ući u trag mojem BlackBerryju koji je nestao, postalo je posve jasno što sve moţe učiniti tvoj GPS s WAAS-om. Zato se i nalazimo u ovoj sobi. Te večeri i noći kad Jaime nije bila uz tebe i kad si pratila kuda se kreće...? Jesi li došla do korisnih informacija?"

U straţnjem dijelu zidnog ormara, kraj samoga zida, nalazio se veliki crni kovčeg od tvrdog materijala, gadno iskrzan i izgreben, s isprepletenom hrpom oznaka za prtljagu i njihovim nitima omotanima oko drška.

"Nije išla nikamo", reče Lucy. "Dokasna je radila u uredu i kod kuće. Osim ako nekamo nije nosila BlackBerry, a to ne znači da netko nije dolazio u njezin stan ili da nema nešto s nekim u uredu."

"Moţda moţeš provaliti u sustav davatelja usluga koji se brine za nadzorne kamere u njezinoj stambenoj zgradi, za kamere u sjedištu Ureda drţavnog tuţitelja, za cijeli kompleks na broju jedan u Hogan Placeu. I što će biti sljedeći korak? Ili jednostavno postavi nekoliko nadzornih kamera u njezin ured, u njezinu konferencijsku sobu, u njezin stan, pa je tako uhodi.

Samo mi, molim te, nemoj reći da si to već učinila."

Scarpetta je s mukom izvlačila onaj kovčeg iz ormara, primjećujući koliko je teţak.

"Isuse Kriste. Nisam."

"Tu se ne radi o Jaime. Radi se o tebi." Scarpetta je pritisnula kopče na kovčegu i otvorila ih uz glasan škljocaj.

Prasak metka.

Marino i Lobo skinuli su štitnike za uši i izašli iz zaklona od nekoliko tona betonskih blokova i balističkoga stakla, pribliţno stotinu metara od Droidenove, koja je bila u balističkome

odijelu. Ona je prišla rupi u kojoj je Scarpettina pošiljka iz FedExa upravo bila pogođena, te je kleknula da pogleda što je onemogućila. Kacige okrenute prema Marinu i Lobu, pokazala im je uzdignuti palac, gole šake malene i blijede usred tamnozelenog zaštitnog materijala koji ju je cijelu obavijao, tako da je izgledala dvostruko veće od uobičajene veličine.

"Kao da otvaraš kutiju Cracker Jacksa ", reče Marino. "Jedva čekam da vidim koje je iznenađenje unutra."

Nadao se daje to što se već nalazi u Scarpettinu paketu vrijedno svih muka i peripetija, a nadao se i da nije tako. Cijela je njegova karijera jedan kronični sukob o kojem ne govori, ne voli čak ni samome sebi priznati kako se doista osjeća. Da bi istraga bila uspješna, mora postojati prava opasnost ili šteta, ali koje bi se čestito ljudsko biće nadalo nečem takvom? "Što to imamo?" upita je Lobo.

Jedan drugi tehničar pomagao joj je da svuče teško odijelo. Droidenova je na licu imala izraz koji je odraţavao nelagodu dok je ponovno navlačila kaput i zakopčavala ga patentnim zatvaračem.

"Nešto što smrdi. Onaj isti gadni smrad. Nije neka laţna naprava, ali nije ni nalik na nešto što sam ranije vidjela. Ili onjušila", rekla je Lobu i Marinu dok je onaj drugi tehničar marljivo spremao njezino zaštitno odijelo. "Tri malene baterije AG-10 i repetitori, pirotehnika. Nekakva čestitka s nečim što izgleda kao lutka za vudu učvršćena s gornje strane. Smrdljiva bomba."

FedExova kutija bila je rastvorena od udara. Bila je to sada hrpa natopljenog i u sitne komadiće pretvorenog kartona, razbijenog stakla, ostataka malene bijele lutke od tkanine te nečega što je izgledalo poput psećih dlaka unutar udubljenog prostora okruţenog prljavim vrećama s pijeskom. Modul za snimanje glasa ne veći od kreditne kartice bio je raznijet na nekoliko komadića, izobličene baterije nalazile su se u blizini, a kad se pribliţio, Marino je osjetio miris toga o čemu je govorila Droidenova.

"Podsjeća na mješavinu asfalta, pokvarenih jaja i psećih govana", reče. "Što je to, dovraga?"

"Nešto što je bilo u onoj bočici." Droidenova je otvorila crnu torbu Roco i izvadila vrećice za dokazni materijal, aluminijsku limenku presvučenu ojačanom plastikom, maske za lice, te gumene rukavice. "Nikada u ţivotu nisam osjetila sličan miris, kao nešto na bazi nafte, ali ipak nije tako. Poput katrana, sumpora i izmeta." "Što je tome trebala biti svrha?" upita Marino. "Ĉini mi se da je stvar bila u tome da otvoriš kutiju, pa ugledaš čestitku i na njoj lutku. Kad je otvoriš, čestitka eksplodira, a bočica s tom smrdljivom tekućinom tada se razbije. Izvor energije modula za snimanje glasa, one baterije, bio je povezan s tri komercijalne repetitorske bombe povezane s električnom šibicom, profesionalnim pirotehničkim upaljačem." Pokazala je ostatke triju petarda povezanih tankom ţicom.

"E-šibice su vrlo osjetljive na struju", reče Lobo Marinu. "Bilo je dovoljno tek nekoliko baterija. No netko je morao pomaknuti prekidač glasovnog modula i strujni krug modula za snimanje, pa da struja iz baterija izazove eksploziju, a ne reprodukciju snimke."

"To prosječan čovjek ne bi mogao sklopiti?" upita Marino.

"Prosječan bi čovjek to svakako mogao izraditi, pod uvjetom da nije glup i da se pridrţava uputa."

"Na internetu", Marino je razmišljao naglas.

"O, da. Tako moţeš praktički izraditi jebenu atomsku bombu", reče Lobo.

"A da je Doktorica otvorila paket?" zausti Marino.

"Teško je reći", odgovori Droidenova. "Mogao ju je ozlijediti, to je sigurno. Moţda joj raznijeti pokoji prst ili joj komadićima stakla zasuti lice i oči. Unakaziti je. Oslijepiti. Ali nema sumnje da bi je ona tekućina gadna mirisa poprskala od glave do pete."

"Pretpostavljam da je to bio cilj", reče Lobo. "Netko ju je ţelio politi tom tekućinom, što god to bilo. I dobro je udesiti. Daj mi da pogledam čestitku."

Marino je otkopčao svoju torbu za spise i Lobu dao vrećicu za dokaze koju je njemu bila dala Scarpetta. Lobo je navukao rukavice i počeo je pregledavati. Otvorio je boţičnu čestitku, uzrujanog Djeda Mraza kojeg na sjajnoj naslovnici progoni Baka Mraz s valjkom za tijesto. Neki slabašni ţenski glas, bez previše sluha, pjevao je: "Nek ti Boţić bude Ho-di, Do-di..." Lobo je zadignuo tanki karton i izvukao glasovni modul, a melodija koja je išla na ţivce i dalje se nastavljala: "Gurni imelu kamo i spada..." Odvojio je modul od baterija, tri malene okrugle baterije tipa AGIO, poput onih kakve idu u ručni sat. Tišina, vjetar koji u naletima nadire kroz ogradu, s vode. Marino više nije osjećao uši, a usta su mu bila poput usta Limenog Ĉovjeka, kao da ih treba podmazati. Bilo je sve teţe govoriti, koliko je bilo hladno.

"Goli modul za snimanje glasa idealan za postavljanje u čestitke." Lobo je pribliţio modul Marinu, da ga ovaj bolje vidi. "Od onakvih kakvima se sluţe hobisti. Potpune tiskane pločice sa zvučnikom. Gotovi klizni prekidač za automatsku aktivaciju, koji je zapravo ključan za cijelu priču. Taj klizni kontakt zatvara strujni krug i aktivira bombu. Naručuju se gotovi. A to je neusporedivo lakše nego da nešto takvo izrađuješ sam."

Droidenova je iz vlaţnog i prljavog kaosa u jami vadila dijelove bombe. U jednom je trenutku ustala i prišla Marinu i Lobu, u ruci noseći srebrne, crne i tamnozelene komadiće plastike i metala, kao i crne i bakrene ţice, na dlanu zaštićenom nitrilnom rukavicom. Uzela je netaknuti modul za snimanje i počela ih uspoređivati.

"Stvar će potvrditi mikroskopska analiza", rekla je, no bilo je posve jasno na što misli.

"Ista vrsta snimača", reče Marino, pa svojim krupnim dlanovima zaštiti njezine otvorene dlanove, kako bi komadiće i krhotine zaštitio od vjetra, ţaleći što ne moţe tako, uz nju, stajati još dugo, dugo. Nije mu smetalo što je bio budan cijelu noć i već se pretvarao u kocku leda.

Sada mu je odjednom bilo toplo i osjećao se posve budnim. "Isuse, kako to smrdi. I što je to, pseća dlaka?" Prstom zaštićenim sintetičkom gumom, dodirnuo je nekoliko dugačkih, grubih dlaka. "Zašto je tu, dovraga, i pseća dlaka?"

"Izgleda da je lutka bila punjena dlakom. Mogla bi biti pseća", reče ona. "Uočavam značajne sličnosti u izradi. Tiskana pločica, klizni prekidač, tipka za snimanje i zvučnik s mikrofonom."

Lobo je proučavao čestitku s Djedom Mrazom. Okrenuo ju je da vidi što je na poleđini.

"Izrađeno u Kini. Papir za recikliranje. Ekološki prihvatljiva boţična bomba. Baš zgodno", reče.

19 SCARPETTA JE OTVORENI KOVĈEG POVUKLA NA SUPROTNU STRANU poda. Unutra se nalazilo dvadeset devet rastezljivih pretinaca za spise, vezanih elastičnim vrpcama i označenih bijelim naljepnicama s rukom ispisanim datumima. Pokrivali su razdoblje od dvadeset šest godina. Veći dio profesionalne karijere Warnera Ageeja.

"Kad bih razgovarala s Jaime, što misliš što bi mi rekla o tebi?" nastavila je ispitivati.

"To je barem lako. Ja sam patološki slučaj." Bljesak Lucyna gnjeva.

Bijes je kod nje ponekad bio toliko iznenadan i intenzivan da je Scarpetta u njemu vidjela bljesak munje.

"Neprestano sam nadrkana. Ţelim nekoga povrijediti", reče Lucy.

Bit će da je Agee u hotel Elysee preselio velik dio osobnih stvari, svakako ono što mu je bilo vaţno. Scarpetta je odabrala najsvjeţije fascikle i sjela na sag, uz nećakinjine noge.

"Zašto ţeliš nekoga povrijediti?" upita je Scarpetta.

"Da povratim ono što mi je jebeno oduzeto. Da se nekako iskupim i dobijem drugu priliku, kako nikad nikome ne bih dopustila da mi ponovno takvo što učini. Znaš što je uţasno?"

Lucyne su oči sijevale. "Uţasno je zaključiti da postoje određeni ljudi koje je u redu uništiti, ubiti. I to zamišljati, sve razraditi u glavi, a ne osjetiti ni tračak ţaljenja, ni mrvicu grizodušja. Ne osjećati ništa. Onako kako se on vjerojatno osjećao." Mahnula je rukom kao daje s njima u sobi i Warner Agee. "I tada se događaju najgore stvari. Kad više ne osjećaš ništa. Tada to radiš činiš nešto što više ne moţeš vratiti. Uţasno je znati da zapravo nisi drukčiji od onih šupaka koje progoniš i od kojih pokušavaš zaštititi ljude."

Scarpetta je skinula jednu elastičnu vrpcu s fascikla koji se činio najnovijim, a koji je počinjao od prvog dana siječnja ove godine, bez završnog datuma.

"Drukčija si od njih", reče.

"To ne mogu povući, ni vratiti kako je bilo", reče Lucy. "Što to ne moţeš povući?" Šest odjeljaka rastezljivog fascikla bilo je pretrpano papirima, računima, a unutra se nalazila i čekovna knjiţica, smeđi koţni novčanik, posve gladak od izlizanosti i iskrivljen od dugogodišnjeg nošenja u straţnjem dţepu.

"Ne mogu povući to da sam to učinila." Lucy duboko udahne, odbijajući zaplakati. "Zla sam osoba."

"Ne, nisi", uzvrati Scarpetta.

Ageejeva vozačka dozvola bila je istekla prije tri godine. Bio mu je istekao i MasterCard.

Kao i Visa i American Express.

"Jesam", reče Lucy. "Znam što sam učinila."

"Nisi zla osoba, a to govorim svjesna toga što si učinila. Moţda ne svega, ali mnogo toga", reče Scarpetta. "Bila si u FBI-u, ATF-u i, poput Bentona, sudjelovala u toliko toga što nisi mogla spriječiti i o čemu posve sigurno nisi mogla govoriti, a vjerojatno ne moţeš ni sada.

Dakako da sam toga svjesna, a svjesna sam i toga da je to bio dio tvojih duţnosti ili da si to činila zbog vrlo čvrstih razloga. Poput vojnika u prvim redovima bojišnice. Tako to ide s

policajcima, oni su vojnici koji prelaze granice normalnoga kako bi nekako zadrţali ţivot u okvirima normalnoga za nas ostale."

Izbrojila je tisuću četiristo četrdeset dolara u gotovini, odreda u novčanicama od dvadeset dolara, kao da je novac bio povučen iz bankomata.

Lucy tada reče: "Doista? A Rocco Caggiano?" "Što bi bilo s njegovim ocem, Peteom Marinom, da to nisi učinila?" Scarpetta nije znala pojedinosti o tome što se dogodilo u Poljskoj, i nije ih ţeljela znati, ali je razumjela razloge.

"Marino bi bio mrtav", reče. "Rocco je sudjelovao u organiziranom kriminalu i bio bi ga ubio.

Akcija je već bila pokrenuta, a ti si je prekinula."

Počela je pregledavati račune od hrane, kozmetičkih sredstava i prijevoza, mnogi od njih bili su iz hotela, prodavaonica, restorana i taksija u Detroitu, u Michiganu. Podmireni gotovim novcem.

"Više bih voljela da to nisam učinila, daje to obavio netko drugi. Ubila sam mu sina.

Učinila sam mnogo toga što više ne mogu povući i poništiti", reče Lucy.

"A što bilo tko od nas moţe povući? To su glupe riječi, obična fraza. Ljudi je neprestano ponavljaju, ali zapravo ništa ne moţemo povući", reče Scarpetta. "Moţemo samo pokušati zaobići kaos koji smo izazvali, preuzeti odgovornost, ispričati se i pokušati poći dalje."

Na podu je slagala hrpe, prekopavala po fasciklima i pretincima, proučavala što je to Agee u vezi s vlastitim ţivotom smatrao toliko vaţnim da je to i čuvao. Pronašla je omotnicu s poništenim čekovima. Prošlog siječnja potrošio je više od šest tisuća dolara na dva Siemensova slušna aparata Motion 700 i na raznu dodatnu opremu. Stare je donirao Goodwillu i za to dobio potvrdu o preuzimanju. Ubrzo nakon toga uplatio je pretplatu za internetski telefonski servis za ispis telefonskih razgovora. Nije bilo odrezaka od plaće, ni bankovnih izvještaja koji bi pokazivali odakle prima novac. Izvukla je smeđu omotnicu označenu slovima IAP. Bila je debela, prepuna biltena, konferencijskih programa, članaka iz časopisa, odreda na francuskome, te računa i avionskih karata. U srpnju 2006. Agee je otputovao u Pariz i sudjelovao na nekoj konferenciji koju je organizirao Institut Anomalous Psychologic.

Scarpetta se u razgovoru nije osobito dobro sluţila francuskim, ali joj je čitanje išlo podosta dobro. Pogledom je preletjela pismo jednog člana odbora organizacije Global Consciousness Project, koji je Ageeju zahvalio na tome što je pristao sudjelovati u raspravi o korištenju znanstvenih pomagala u traţenju strukture nasumičnih podataka tijekom velikih globalnih događaja, poput 11. rujna. Tom je članu odbora bilo drago što će se ponovno vidjeti s Ageejem, te se pitao nailaze li njegova istraţivanja na području psihokineze još uvijek na poteškoće u repliciranju zaključaka. Poteškoća se, dakako, krije u neobrađenome materijalu ljudskih ispitanika ipravnim i etičkim ograničenjima, prevodila je.

"Zašto razmišljaš o ubijanju i smrti?" upita Scarpetta Lucy. "Koga ţeliš ubiti i ţališ li što nisi mrtva?" upita. Reakcija je i ovaj put bila tišina. "Bilo bi najbolje da mi kaţeš, Lucy. Namjeravam ostati u ovoj sobi, s tobom, koliko god bude trebalo."

"Hannah", odgovori Lucy. "Ţeliš ubiti Hannu Starr?" Scarpetta je načas pogleda. "Ili si je ubila ili samo ţeliš da bude mrtva?"

"Nisam je ubila. Ne znam je li mrtva i fućka mi se. Samo ţelim da bude kaţnjena. I ţelim je kazniti osobno."

Agee je onom članu odbora odgovorio na francuskome: "I premda je točno da su ljudski ispitanici subjektivni i da su zbog toga najčešće nepouzdani, tu je prepreku moguće riješiti ako ih u istraţivanju pratimo na način koji onemogućuje svijest o sebi."

"Kazniti za što? Što ti je učinila da to zasluţuje tvoj osobni angaţman na osveti?" upita Scarpetta.

Otvorila je drugi rastezljivi fascikl-harmoniku. Još o parapsihološkim temama. Ĉlanci iz časopisa. Agee se tečno sluţio francuskim i isticao se na području psihologije paranormalnoga, proučavanju "sedmog čula", znanosti o nadnaravnome. Pariški Institut za anomalijsku psihologiju plaćao mu je putne troškove i moţda mu osiguravao stipendije i druge oblike financiranja. Zaklada Lecoq, koja je financirala IAP, silno se zanimala za Ageejev rad.

Više puta spominjalo se kako se monsieur Lecoq ţeli naći s Ageejem i razgovarati o njihovim "zajedničkim strastima i interesima".

"Nešto ti je učinila", nastavi Scarpetta. To nije bilo pitanje. Lucy zacijelo zna Hannu. "Što se dogodilo? S njom si bila u vezi? Spavala si s njom? Što?"

"Nisam spavala. Ali... " "Ali što? Ili jesi ili nisi. Gdje ste se upoznale?"

Saţetak. Dans cet article, public en 2007, Warner Agee, Vun des pionniers de la recherche en parapsychologie, enparticulier I'expcrience de mort imminente et de sortie hors du corps... "Ţeljela je da nešto pokušam, da nešto pokrenem, da učinim prvi korak", reče Lucy.

"U fizičkome smislu."

"Pretpostavljala je da svi s njom ţele nešto pokušati, nabacivati joj se", reče Lucy. "Ja nisam. Počela je očijukati. Sve otvorenije. Bile smo same. Mislila sam da će s njom biti i Bobby, ali njega nije bilo. Bila je sama i mamila me. Ali nisam popuštala. Kakva jebena kučka."

Iskustva na rubu smrti i izvantjelesna iskustva. Ljudi koji umiru, pa se vraćaju u ţivot s paranormalnim mogućnostima i sposobnostima: iscjeljuju i mentalnom snagom nadvladavaju materiju. Stav prema kojem misli mogu nadzirati naše vlastito tijelo i utjecati na fizičke sustave i predmete, nastavljala je čitati Scarpetta... poput elektroničkih uređaja, buke, kocke, onako kako mjesečeve faze mogu utjecati na visinu ukupnog iznosa koji kasino isplaćuje dobitnicima.

Sada upita Lucy: "Što je Hannah točno učinila da je to toliko uţasno?"

"Više puta spominjala sam ti osobu koja mi radi financijske planove."

"Zvala si ga 'čovjekom od novca'."

Ageejeva porezna prijava za 2007. godinu. Prihod od mirovinskog fonda, ali bez drugih honorara. Ipak, na temelju korespondencije i ostale papirologije bilo je jasno da dobiva novac od nekoga ili iz nekog drugog izvora. Moţda od pariške zaklade Lecoq.

"Njezin otac. Rupe Starr. On mi je bio čovjek od novca", reče Lucy. "Od početka, kad još nisam bila napunila ni dvadeset i kad mi još nije išlo toliko dobro, vodio mi je stvari. Da nije bilo njega? No da, moţda bi bilo isto kao da sam sve jednostavno razdijelila, kuţiš, koliko sam bila presretna dok sam osmišljavala, izmišljala, sanjarila, oblikovala ideje koje bih mogla pretočiti u stvarnost. Stvarala nešto ni iz čega i postizala to da ljudi te moje stvari ţele."

Godina 2008. Nije bilo putovanja u Francusku. Agee je često putovao u Detroit i vraćao se. Odakle je dobivao novac?

"U jednoj fazi radila sam neke zgodne digitalne stvari za koje mi se činilo da bi mogle imati određenu budućnost na području animacije," nastavila je Lucy, "a ta jedna osoba koju sam upoznala i koja je radila za Apple uputila me na Rupea. Vjerojatno znaš da je on bio jedan od najcjenjenijih i najuspješnijih menadţera novčanih fondova u Wall Streetu."

"Nije mi jasno zašto si imala dojam da sa mnom nikako ne moţeš razgovarati ni o njemu ni o novcu", reče Scarpetta.

"Nisi ni pitala." Što se još nalazilo u Detroitu osim automobilske industrije na koljenima? Scarpetta uzme Lucyn MacBook.

"Zasigurno sam pitala." Ali nije se mogla sjetiti ni jedne jedine prilike kad je to učinila.

"Nisi", reče Lucy.

U Googleu je potraţila zakladu Lecoq, ali nije ništa pronašla. Pretragom imena monsieura Lecoqa došla je jedino do očekivanih spominjanja francuskog detektivskog romana iz 19. stoljeća Emilea Gaboriaua. Scarpetta nigdje nije uspjela pronaći ništa što bi se odnosilo na stvarnog čovjeka po imenu Lecoq, bogatog filantropa koji se ţivo zanima za psihologiju paranormalnoga.

"A nimalo ne oklijevaš kad me treba ispitivati u vezi sa svim ostalim što ti padne na pamet", nastavi Lucy. "Ali nikad me nisi pitala ništa određeno u vezi s mojim financijama, a kad sam spominjala tog 'čovjeka od novca', nisi ništa pitala čak ni o njemu."

"Moţda sam se bojala." Scarpetta je sada razmišljala o toj tuţnoj mogućnosti. "Pa sam se stoga klonila te teme, sve opravdavajući time da ne smijem zabadati nos u tvoje stvari."

U Googleu je potraţila hotele Motor City Casino i Grand Palais u Detroitu. Računi iz oba hotela u posljednjih nekoliko godina, ali bez dokaza o tome da je Agee ikada boravio u njima. Što je ondje radio? Kockao? Je li bio pasionirani kockar, pa je moţda sobe dobivao besplatno?

Kako si je mogao priuštiti kockanje? List papira iz personaliziranog bloka za bilješke: Sa stola Freddieja Maestra i nešto što je izgledalo kao PIN i City Bank of Detroit i adresa napisana flomasterom. Zašto joj je ime Freddie Maestro nekako poznato? Je li to PIN za karticu za neki bankomat?

"Da", reče Lucy. "Moţeš razgovarati o leševima i o seksu, ali ne o tome koliko netko ima love. Moţeš prekopavati po dţepovima nekog mrtvaca, po ladicama komode i osobnim dokumentima i računima, ali mi ne moţeš postaviti totalno osnovna pitanja o tome od čega ţivim i s kim poslujem. To me nikad nisi pitala", naglasi Lucy. "Nekako sam mislila da ne ţeliš znati jer smatraš da radim nešto protuzakonito. Da kradem ili varam drţavu, pa sam samo prešla preko toga, jer se ni u ludilu nisam ţeljela nekome opravdavati, ni tebi ni bilo kome drugome."

"Nisam znala jer nisam ţeljela znati." Scarpettina nesigurnost zbog činjenice da je odrasla u siromaštvu. "Jer sam ţeljela ravnopravne odnose." Njezina vlastita nedoraslost jer je kao dijete bila nemoćna i jer joj obitelj nije imala novca i otac joj je umirao. "I ne mogu se s tobom nadmetati kad je riječ o zarađivanju novca. Podosta dobro zadrţavam to što imam, ali nikad nisam bila poput kralja Mide, niti bila u biznisu radi biznisa samog. To mi ne ide osobito dobro."

"Zašto bi se uopće nadmetala sa mnom?"

"To ti i ţelim reći. Nisam se nadmetala s tobom. Nisam ni pokušala, jer ne mogu. Moţda sam se bojala da bih mogla ostati bez tvog poštovanja. A zašto bi ti poštovala moju poslovnu pronicavost? Da sam bila genijalna poslovna ţena ne bih bila studirala pravo, pa medicinu, i onda se još dvanaest godina specijalizirala da bih u konačnici zarađivala manje od mnogih trgovaca nekretninama i prodavača automobila."

"Da sam ja bila tako genijalna poslovna ţena, sad ne bismo o tome razgovarale", reče Lucy.

Scarpetta je u Googleu traţila Michigan. Novi Las Vegas, ondje se snimalo mnogo filmova, a ta savezna drţava činila je sve što je bilo u njezinoj moći da ubrizga novac u gospodarstvo koje je krvarilo na sve strane. Porezni poticaj u visini od četrdeset posto. Kasino do kasina. Michigan je imao obrtničku školu za obuku djelitelja karata u kasinu, a među organizacijama koje su osiguravale novčanu pomoć bili su i Uprava za ratne veterane, Ujedinjeni radnici čeličana te Ujedinjeni radnici u automobilskoj industriji. Vratiš se kući iz Iraka ili ostaneš bez posla u General Motorsu, pa postaneš djeliteljem karata.

"Zajebala sam stvar. Rupe je umro u svibnju, a Hannah je naslijedila sve i posve preuzela sve konce. Ima magisterij iz poslovnog upravljanja s Whartona, ne kaţem da nije pametna", reče Lucy.

"Preuzela je tvoj račun?"

"Pokušala ga je preuzeti."

Ljudi u današnje vrijeme moraju preţivljavati kako god znaju i umiju, a područja poroka i zabave doţivljavaju procvat. Filmovi, hrana i pića. Osobito alkoholna pića. Kad se ne osjećaju dobro, ljudi aktivno traţe kakvo-takvo zadovoljstvo. Kakve to veze ima s Warnerom Ageejem? U što se on to bio upetljao? Scarpetta se prisjetila privjeska u obliku igraće kocke Toni Darien, te činjenice da je kuglana High Roller nalik na Las Vegas, kao što je to rekla Bonnellica. Gospođa Darien rekla je kako se Toni nadala da će jednog dana završiti u Parizu ili Monte Carlu, a njezin otac, koji se školovao na MIT-u, Lawrence Darien, bio je kockar koji je moţda bio povezan i s organiziranim zločinom, barem prema Marinovim riječima. Freddie Maestro, sada se prisjetila Scarpetta. Ime vlasnika kuglane High Roller. Tip ima lokale s igricama i razne druge poslovne lokale i aktivnosti u Detroitu, Louisiani, na jugu Floride i nije se mogla sjetiti gdje još. U konačnici, bio je to šef Toni Darien. Moţda joj poznaje oca.

"S njom sam se vidjela nekoliko puta i jednom smo imale poveću raspravu u njezinu stanu na Floridi, a ja sam joj rekla ne", reče Lucy. "Ali popustila sam s oprezom i povela se za njezinom preporukom. Izbjegla sam metak i dobila noţ u leđa. Nisam se povela za vlastitim instinktom, a ona me zajebala. I to pošteno."

"Bankrotirala si?" upita Scarpetta.

U Google je upisala Dr. Warner Agee uz kombinaciju ključnih riječi. Kockanje, kasino, igre na sreću i Michigan.

"Nisam", reče Lucy. "Nije vaţno što je bilo sa mnom. Nije vaţno čak ni što sam izgubila. Ţeljela me povrijediti. U tome je uţivala."

"Ako Jaime tako temeljito provodi istragu, kako je moguće da ne zna za to?"

"Tko provodi temeljitu istragu, teta Kay? Ne ona. To nisu elektroničke informacije. Sve to potječe od mene."

"Nema pojma da si poznavala Hannu, da si u sukobu interesa. Jer riječ je upravo o tome."

Scarpetta je govorila, usput pregledavajući druge fascikle.

"Izbacila bi me iz cijelog postupka, a to bi bilo krajnje kontraproduktivno i apsurdno", odgovori Lucy. "Ako bi netko trebao pomagati, onda sam to svakako ja. I nisam bila Hannina klijentica. Bila sam Rupeova klijentica. Znaš što se nalazi među njegovom dokumentacijom i evidencijom? Recimo to ovako: neće se pojaviti ništa od onoga što je povezano s time što je Hannah učinila meni. Za to sam se dobro pobrinula."

Scarpetta reče: "To nije u redu."

"Nije u redu to što je ona učinila."

Jedan članak koji je Agee objavio u jednom britanskom časopisu, Kvantna mehanika, dvije godine ranije. Kvantna epistemologija i mjerenja. Planck, Bohr, de Broglie, Einstein. Uloga čovjekove svijesti u raspadu valnih funkcija. Interferencija pojedinačnog fotona i narušavanja kauzalnosti u termodinamici. Neuhvatljivost čovjekove svijesti. "Što to dovraga gledaš?" upita Lucy.

"Ne znam točno."

Scarpetta je okretala stranice, ovlaš čitala, pomno čitala, zaustavljala se na određenim dijelovima.

Zatim je rekla: "Studenti angaţirani za istraţivanja. Odnos između kreativnih i umjetničkih sposobnosti i parapsihologije. Istraţivanje provedeno ovdje, u New Yorku, na Juliardu.

Istraţivanja na sveučilištima Duke, Cornell, Princeton. Eksperimenti Ganfeld."

"Parapsihološki fenomeni? Izvanosjetilna percepcija?" Na Lucynu licu vidjelo se koliko je zbunjena.

Scarpetta je podignula pogled prema njoj i rekla: "Uskraćivanje osjeta. Zašto bismo ţeljeli ostvariti stanje uskrate osjeta?"

"To je obrnuto proporcionalno percepciji, radi stjecanja informacija", odgovori Lucy. "Što više uskraćujem osjetilima, to više percipiram i stvaram. Zato ljudi meditiraju."

"Zašto bismo onda ikome ţeljeli nešto što je suprotno tome? Drugim riječima, pretjerano stimuliranje?" reče Scarpetta.

"I ne ţelimo."

"Osim ako vodiš kasino", reče Scarpetta. "U tom slučaju traţiš najdjelotvornije načine za pretjeranu stimulaciju, onemogućivanja stanja deprivacije osjetila. Tada ţeliš da se ljudi povode za nagonom, za impulsima, da se gube, pa ih bombardiraš vizualnim i auditivnim okruţenjem, cjelovitim poljem, Ganzfeldom, a tvoji klijenti tako postaju smetenim plijenom koji uopće nema pojma o tome što je sigurno, a što nije. Zasljepljuješ ih i zaglušuješ jarkim svjetlima i bukom, kako bi im uzeo to što imaju. Kako bi od njih mogao krasti."

Scarpetta nije mogla prestati razmišljati o Toni Darien i njezinu poslu u sjajnome prostoru prepunom blistavih svjetala i slika koje se munjevito izmjenjuju na videoekranima, gdje se ljude potiče na to da troše novac na hranu, piće i igre. Loše kuglaj, pa zaigraj još malo. Loše kuglaj, pa malo više popij. U kuglani High Roller bila je izloţena i fotografija Hapa Judda. On je moţda poznavao Toni. Moţda je poznavao i Bentonovu bivšu pacijenticu, Dodie Hodge. Marino je

tako nešto spomenuo Bergerici tijekom sinoćnjeg konferencijskog poziva. Warner Agee moţda je poznavao šefa Toni Darien, Freddieja Maestra. Ti ljudi moţda se svi međusobno znaju ili su nekako povezani. Bilo je već gotovo devet ujutro, a Scarpettu su okruţivali računi, iskorištene karte, rasporedi, časopisi - ostaci Ageejeva ţivota posvećenog sebi i moralnim ciljevima. Taj bezdušni gad. Ustala je s poda.

"Moramo krenuti", rekla je, obraćajući se Lucy. "U Centar za DNK. Odmah."

Slike s nadzornih kamera, snimke ţene i muškarca, ispunjavale su višestruke ravne ekrane u konferencijskoj sobi SAC-a. Isti par drskih lopova, koje je FBI počeo nazivati Granny i Clyde , od lipnja je opljačkao najmanje devetnaest različitih banaka.

"Ti dobivaš sve ovo?" Jaime Berger okrenula je svoj MacBook prema Bentonu, tako da i on vidi ono što je ona vidjela, još jedan e-mail koji je upravo pristigao.

On kimne. Znao je sve. Otvarao je poruke kako su mu pristizale na BlackBerry, iste one poruke koje su Lucy i Marino slali Bergerici, tako da su njih četvero komunicirali praktički u stvarnome vremenu. Bomba poslana FedExom bila je stvarna, mogla je eksplodirati, a modul za snimanje glasa izvađen iz te pošiljke pripadao je istom tipu modula kakav je pronađen u glazbenoj čestitki koju je poslala Dodie Hodge, samo što Benton više nije smatrao da je tu čestitku poslala Dodie. Ona ju je snimila, moţda čak i napisala adresu na onom obrascu, ali Benton je sada sumnjao da je ta neprijateljski nastrojena blagdanska pjesmica bila plod njezinih zamisli. Ona nije bila taj idejni začetnik svega, mozak koji je osmislio nešto od onoga što se dosada dogodilo, pa tako i njezin poziv CNN-u, čiji je cilj bio uzrujati Bentona, upozoriti ga prije nego što dođe do sljedeće senzacionalne detonacije. Doslovce.

Dodie je uţivala u dramatičnosti, ali ovo nije bila njezina dramatična predstava, uopće nije bila njezina predstava, čak ni njezin modus operandi. Benton je znao tko tako djeluje i funkcionira, u to je bio uvjeren, i to je trebao shvatiti ranije, ali dotada nije traţio znakove.

Prestao je gledati i traţiti jer je htio vjerovati da ne treba traţiti. Nevjerojatno je reći da je jednostavno zaboravio, ali doista je bilo tako. Zaboravio je nastaviti pratiti i pretraţivati, a čudovište se sad vratilo, preuzevši drukčije obličje, drukčiji obris, iako je osobni pečat i dalje bio prepoznatljiv poput kakva smrada. Sadizam. Sadizam je bio neizostavan element, a kad je jednom počeo, nije se mogao zaustaviti. Poigravaj se mišem i muči ga, tako da se nađe na rubu smrti, prije nego što ćeš ga ubiti divovskim maljem. Dodie nije bila dovoljno kreativna, nije bila dovoljno iskusna, nije bila dovoljno poremećena, ni genijalna da sama smisli tako velik i sloţen plan. Ali imala je histrionični poremećaj i bila rubni slučaj, te bila voljna i u stanju traţiti suradnike.

U jednom trenutku Dodie Hodge udruţila se s organiziranim zločincima. Kao i Warner Agee, koji je, kako se činilo, bio odgovoran za neetične istraţivačke projekte povezane s međunarodnim sektorom igara na sreću, kasinima u Sjedinjenim Drţavama i inozemstvu, a osobito u Francuskoj. Benton je smatrao da su Agee i Dodie tek vojnici, obični pješaci koji djeluju za obitelj Chandonne, koji su se spetljali s najgorima među njima, s tim perverzno nasilnim sinom koji je preţivio, Jean-Baptisteom, koji je ostavio DNK na straţnjem sjedalu crnog Mercedesa iz 1991. koji je prošli mjesec iskorišten u naručenoj pljački banke u Miamiju.

Nije bilo jasno što je radio u tom autu. Moţda je samo radi uzbuđenja pošao s pljačkašima ili je

stvar moţda bila tako prozaična da ga je netko vozio u ukradenom Mercedesu, zbog nekog nejasnog razloga, prije nego što je taj automobil upotrijebljen kao vozilo za bijeg. Jean-Baptiste posve je sigurno znao da je njegov DNK u FBI-evoj bazi podataka CODIS. Ipak je bila riječ o osuđenome ubojici i bjeguncu. Postajao je sve neoprezniji, sve se više prepuštao kompulzivnim oblicima ponašanja. Ako se išta moglo suditi po njegovu dosadašnjem ponašanju, vjerojatno je zlorabio i alkohol i drogu.

Tri dana nakon pljačke u Miamiju došlo je do nove pljačke posljednjeg poznatog slučaja od njih devetnaest, ovaj put u Detroitu. Igrom slučaja, ta se pljačka dogodila istog dana kad je Dodie u tom gradu uhićena zbog krađe u prodavaonici i remećenja javnog reda i mira, zbog izazivanja incidenta nakon što je u hlače, s prednje strane, ugurala tri DVD-a Hapa Judda. Bila je posve izvan nadzora. Kod osobe poput nje bilo je tek pitanje vremena kad će izazvati neku epizodu, kad će se izgubiti, kad će neumjereno dramatizirati, kao tada u kafiću Betty's Bookstorea. Bio je to loše odabran trenutak, nesretan slučaj, a pojedini ljudi morali su prokljuviti što s njom učiniti prije nego što izazove još više eksponiranosti onima koji si to ne mogu priuštiti. Netko joj je osigurao odvjetnika u Detroitu, Sebastiana Lafourchea, rodom iz Baton Rougea, u Louisiani, gdje je obitelj Chandonne nekoć imala vrlo snaţne veze.

Lafourche je predloţio da Dodie pregleda i ocijeni Warner Agee. Tome ga nije privukao njegov tek stečeni status zvijezde, nego povezanost s organiziranim zločinom, s mreţom obitelji Chandonne, premda tek rubno. Bilo je to kao da jednog gangstera prepuštate brizi čuvara kojeg plaća mafija. Ali plan nije uspio. Ured okruţnog tuţitelja i McLean nisu nasjeli.

Mreţa se morala reorganizirati, iznova osmisliti stvari i iskoristiti prednost prilike koja se ukazala za izazivanje nedaća i kaosa. Dodie je otišla u Belmont, a to je bio znak za sljedeći korak: neprijatelj je prešao na stranu mete, na Bentonovu stranu, moţda neizravno i na Scarpettinu stranu. Dodie se prijavila u bolnicu i puhala je Bentonu za vrat, a poigravanje i mučenje nastavili su se dok je smijeh odzvanjao unutar srednjovjekovne kuće Chandonne.

Benton je pogledao na suprotnu stranu stola, prema Marty Lanier, i rekao: "Taj vaš novi kompjutorski sustav...? Je li u stanju povezati podatke onako kako to čini RTCC? Da nam pruţi opcije za odlučivanje, nešto poput stabla s opcijama, tako da uočimo uvjetovane vjerojatnosti?

Tako da moţemo vizualizirati to o čemu govorimo? Jer mi se čini da bi to moglo pripomoći pojašnjavanju. Korijeni su duboki, a grane guste i podosta široke, pa je vaţno odgonetnuti, koliko bolje moţemo, što je vaţno, a što nije. Na primjer... Pljačka banke prvog kolovoza u Bronxu... Tog petka prije podne, u deset i dvadeset, zabiljeţen je napad na poslovnicu banke American Union." Pogledavao je bilješke. "Ni sat kasnije Uprava za javni prijevoz kaznila je Dodie Hodge u autobusu na uglu Southern Boulevarda i Istočne sto četrdeset devete ulice.

Drugim riječima, ona je bila na tom području, nekoliko ulica od opljačkane banke. Bila je uzrujana, uznemirena, upustila se u prepirku... " "Nemam pojma o prijavi Uprave za promet", reče detektiv njujorške policije, Jim O'Dell, muškarac koji je tek bio prevalio četrdeset i koju, prorijeđene crvene kose, pomalo trbušast.

Sjedio je kraj svog partnera iz Udruţene akcijske grupe za pljačke banaka, specijalnog agenta FBI-a Andyja Stockmana, koji se tek primicao četrdesetoj, imao crnu kosu, u izobilju, i posve ravan trbuh.

"To se pojavilo tijekom prekopavanja po podacima, kad smo traţili bilo što povezano s FedExom", reče Benton O'Dellu. "Kad se suočila s duţnosnikom jer je uznemirivala putnike u autobusu, Dodie je rekla da mu moţe FedExom poslati dupe ravno u pakao, prioritetnom dostavom idući dan. Do te poveznice došao je RTCC." "Kakva neobična prijetnja. To još nisam čuo", reče Stockton.

"Voli slati stvari FedExom. Uvijek joj se nekamo ţuri i ţeli odmah doći do rezultata svojih malih drama. Ne znam", reče Benton nestrpljivo, jer Dodieni klišeji i hiperbole nisu bili ni najmanje vaţni, a i sama pomisao na nju neopisivo ga je iritirala. "Vaţan je obrazac koji ćete uočavati nebrojeno puta dok budemo još dublje ulazili u ovu problematiku. Impulzivnost. Vođa, šef mafije, koji je kompulzivan i impulzivan i kojeg pokreću unutarnje sile nad kojima u konačnici nema nadzor. A ni ljudi oko njega nisu mnogo bolji. Suprotnosti se uvijek ne privlače.

Ponekad se privlače iste strane."

"Svaka ptica..." reče Lanierica.

"Jean-Baptiste i njegove ptice", reče Benton. "Da." "Treba nam ovakav podatkovni zid", reče O'Dell Bergerici, kao da ona u vezi s tim moţe nešto poduzeti.

"Sretno." Stockton je posegnuo za kavom. "Mi ovdje sami plaćamo i vodu u bocama."

"Pomaţe kad vidiš veze i sve međupoveznice", sloţi se Bergerica.

"Neke stvari jednostavno ne znaš do posljednjeg trenutka", reče Benton. "Osobito kod ovako kompleksnih stvari. Jer ti zločini nisu počeli u lipnju, nego seţu još i u vrijeme prije 11. rujna, dakle traju više od desetljeća, barem toliko traje moja povezanost s njima. Ne konkretno pljačkama banaka, ali s obitelji Chandonne, divovskom zločinačkom mreţom koja je nekoć pripadala njima."

"Kako to misliš 'nekoć pripadala'?" upita O'Dell. "Ĉini mi se da su ţivi i zdravi, ako je točno sve što čujem."

"Nisu više što su bili. To ne moţete ni pribliţno shvatiti. Dovoljno je reći da je sve drukčije", reče Benton. "Zlo sjeme koje je preuzelo obiteljski dućan i upropastilo ga ili odvelo preko ruba."

"Meni zvuči kao posljednjih osam godina u Bijeloj kući", primijeti duhovito O'Dell.

"Obitelj Chandonne nije onakva obitelj organiziranog kriminala kakva je nekad bila, ni pribliţno." Benton tog jutra nije bio raspoloţen i nije imao smisla za humor. "U konačnici je dezorganizirana i na putu prema potpunome kaosu, jer za upravljačem sjedi Jean-Baptiste.

Njegova priča moţe završiti samo na jedan način, koliko je god puta on pričao i koliko god različitih likova igrao. Neko kraće vrijeme moţe biti koncentriran, i moţda jest koncentriran dok mu se intruzivne i opsesivne misli i dalje vrzmaju glavom, jer jednostavno ne prestaju. Kod njega ne prestaju i ishod je uvijek predvidiv. Pobjeđuju misli koje mu se same nameću. Malko skreće s puta. Jako skreće. Prelazi dopuštene granice. Njegova destruktivnost nema granice.

Osim što to uvijek završava smrću. Netko umire. A onda umiru mnogi."

"Naravno, moţemo predviđati stvari modelima, na zidu iscrtati grafikon", reče Lanierica O'Dellu i Stockmanu.

"Potrajat će par trenutaka." Stockman je počeo nešto utipkavati u prijenosno računalo.

"Ne samo pljačke banaka, nego sve?" Pogledao je Laniericu.

"Ne govorimo samo o pljačkama banaka", reče ona, uz tračak nestrpljivosti u glasu. "Ĉini mi se da Benton ţeli naglasiti upravo to i da je to zapravo bit ovog sastanka. Pljačke banaka zapravo su gotovo usputne. Vršak ledenog brijega. Ili, u skladu s ovim dijelom godine, anđeo na vrhu boţičnog drvca. A mene zanima cijelo drvce."

Te su riječi Bentona ponovno podsjetile na onu glupu Dodienu pjesmicu, na to kako je Scarpetti i njemu bez sluha poţeljela sretan Boţić, uz mnogo nasilno seksualnih konotacija i najavu onoga što bi moglo slijediti. Scarpetta će završiti na vješalima, a Benton si to moţe zabiti u dupe, ili tako nekako. Zamišljao je uţitak Jean-Baptistea Chandonnea. Ĉestitka je po svoj prilici bila njegova zamisao, prva šala za kojom će ubrzo uslijediti i druga: FedExova kutija s bombom. I to ne bilo kakvom bombom. U Marinovim mailovima spominjala se "smrdljiva bomba koja je Doktorici mogla raznijeti prste ili je zbog nje mogla izgubiti vid".

"Da, apsurdno je da FBI ne moţe postaviti nešto slično tome", ţalio se O'Dell. "Prokleti podatkovni zid kao u RTCC-u. Treba nam nešto deset puta veće od konferencijske sobe, jer ovo nije stablo za donošenje odluka, nego cijela šuma."

Stockman mu reče: "Ubacit ću na ekran. Sto pedeset dva centimetra odgovaraju jednom Mitsubishijevu kvadratu u RTCC-u."

"Ne bih baš rekao."

"Ali nije ni daleko."

"Ne. Trebat će ti ekran iz IMAX-a."

"Prestanite kukati i stavite to na ekran, pa da vidimo."

"Samo kaţem da nam za nešto sloţeno poput ovoga treba zid od barem dvije etaţe, i to najmanje. Sve to na jedan ravni ekran? Morat ćeš smanjiti na veličinu novinskih slova."

O'Dell i Stockman zajedno su provodili toliko vremena da su se često natezali i prepirali poput kakva starog bračnog para. Proteklih šest mjeseci radili su na obrascu takozvanih pljački Granny i Clyde, surađujući s drugim operativnim jedinicama u drugim FBI-evim podruţnicama, ponajviše u Miamiju, New Yorku i Detroitu. FBI je uspio postići to da se ta brojna razbojstva i njihove teorije o njima drţe podalje od udarnih vijesti, namjerno i s dobrim razlogom.

Pretpostavljali su da su pljačkaši tek pijuni u nečemu mnogo većem i opasnijem. Tek sitne ribe, maleni mesojedi koji plivaju u društvu morskih pasa.

FBI se htio domoći upravo tih morskih pasa, a Benton je bio uvjeren da poznaje i vrstu i obitelj tih grabeţljivaca. Francuski morski psi. Morski psi iz obitelji Chandonne. No pravo je pitanje bilo kako oni sada nazivaju same sebe i kako ih pronaći. Gdje je Jean-Baptiste Chandonne? On je nesumnjivo velika bijela psina, šef, izopačeni čelnik onoga što je još preostalo od te istaknute zločinačke obitelji.

Otac, monsieur Chandonne, uţiva u umirovljeničkome ţivotu u strogo čuvanome zatvoru La Sante nadomak Pariza. Brat Jean-Baptistea, prvi logični nasljednik, bio je mrtav. JeanBaptiste nije bio stvoren za predvodničku ulogu, ali je bio motiviran, pokretale su ga nasilne fantazije i seksualno opsesivne misli, te je ţudio za osvetom. Neko se vrijeme mogao kontrolirati, istinske sklonosti drţati pod nadzorom određeno vrijeme, prije nego što će se krhki omot rasprsnuti, razotkriti neurone i ţivce, premreţenost impulsa koji pulsiraju i u stanju su dovesti do ubilačke poţude i bijesa i okrutnih igara eksplozivnijih od svega što su pirotehničari

ikada deaktivirali na poligonu. Treba deaktivirati Jean-Baptistea. I to se mora dogoditi odmah sada.

Benton je bio uvjeren da je Jean-Baptiste poslao bombu. On stoji iza toga. On ju je po svoj prilici i izradio. Moţda je i gledao kako su je sinoć dostavili. Osakatiti Scarpettu i fizički i mentalno. Benton je zamišljao Jean-Baptistea ispred zgrade u kojoj su ţivjeli, negdje u tami, kako promatra, čeka da se Scarpetta vrati kući sa CNN-a. Benton ju je zamišljao kako nevoljko hoda s Carley Crispin, prolazi kraj nekog beskućnika obavijenog slojevima odjeće i pokrivačem na nekoj klupi u blizini Columbus Circlea. To spominjanje beskućnika mučilo je Bentona još onda kad ga je Scarpetta prvi put spomenula dok su razgovarali s Lobom u Marinovu autu.

Jednostavno je imao nekakav predosjećaj u utrobi, nešto što ga je uznemirivalo. To ga je sve više mučilo što je o tome više razmišljao. Tko god da je stajao iza te bombe namijenjene Scarpetti ili Bentonu, ili i jednome i drugome, teško bi se othrvao mogućnosti da je sinoć gleda.

Osakatiti nju ili osakatiti Bentona. Tko god da je bio pogođen, vrlo se lako moglo dogoditi da su oboje ranjeni, uništeni, moţda ne mrtvi, moţda i gore nego mrtvi. Jean-Baptiste vrlo je lako mogao znati da je Benton u New Yorku, da je sinoć bio kod kuće, da je čekao da mu se supruga vrati s nastupa uţivo na CNN-u. Jean-Baptiste znao je sve što ga je zanimalo i znao je što Scarpetta i Benton imaju. Jean-Baptiste znao je što imaju, jer je vrlo dobro znao što on nema i što nikad nije imao. Nitko nije bolje shvaćao odvojenost od Jean-Baptistea, a shvaćanje paklene izoliranosti omogućavalo mu je da shvati i njezinu antitezu. Tama i svjetlost. Ljubav i mrţnja. Stvaranje i destrukcija. Suprotnosti svega tijesno su povezane. Benton ga mora pronaći. Benton ga mora zaustaviti.

Najsigurnija se metoda sastojala u napadanju najslabijih točaka. Bentonov moto: Dobar si onoliko koliko su dobri ljudi oko tebe. Neprestano si je ponavljao, uvjeravao se, da je JeanBaptiste pogriješio. Loše je odabrao suradnike, angaţirao sitne mesojede koji nemaju ni snaţnu volju niti su valjano programirani, a posve sigurno nisu ni iskusni, a sada će platiti za nepromišljene odluke, bolesne teţnje i subjektivne odluke. Upropastit će ga njegova vlastita nerazboritost. Past će zbog Granny i Clydea. Jean-Baptiste nikada se nije smio spustiti na razinu onoga što je prema mjerilima obitelji Chandonne sitni kriminal. Trebao je izbjegavati ljude nedorasle sluţbi, nestabilne ljude koje pokreću njihove vlastite slabosti i disfunkcionalnosti. Jean-Baptiste trebao se u širokome luku kloniti sitnih kriminalaca s poremećajima karaktera i banaka.

Obrazac je bio isti u svakom prepadu, kao iz udţbenika, kao da je netko pročitao priručnik. Podruţnica banke o kojoj je bila riječ bila je već opljačkana najmanje jednom, u nekim slučajevima i više puta, i nije imala pregradu otpornu na metke, takozvanu "pljačkašku prepreku", koja blagajnike odvaja od klijenata. Pljačke su se uvijek događale petkom, između devet i jedanaest ujutro, kad je u poslovnici obično najmanje mušterija i najviše novca.

Postarija ţena neduţna izgleda, koju su do tog jutra u FBI-u poznavali samo kao Granny, odnosno Bakicu, ušla bi u banku, izgledajući poput kakve vjeroučiteljice u neuglednoj haljini i tenisicama, glave pokrivene maramom ili šeširom. Uvijek je nosila zatamnjene naočale u staromodnome okviru. Ovisno o vremenskim prilikama, ponekad je imala i kaput i vunene rukavice. Za topla vremena nosila je prozirne plastične rukavice za jednokratnu uporabu, od

onakvih kakvima se sluţe ljudi koji prodaju namirnice, kako bi spriječila ostavljanje otisaka prstiju i DNK. Granny je uvijek nosila torbicu koju bi počinjala otkopčavati prilazeći blagajni. Uvukla bi ruku i izvukla oruţje za koje je forenzičnim uvećanjem snimke utvrđeno da je svaki put bilo istoga tipa, devetmilimetarski pištolj kratke cijevi, igračka. Narančasti vršak koji se prema saveznim propisima morao nalaziti na cijevi tako realističnih igračaka bio je uklonjen. Tada bi blagajniku pruţila poruku, svaki put istu vrstu poruke, koja je glasila: Sadrţaj ladica isprazni u torbu! Bez smicalica i obiljeţivača! Ili si mrtav! Sve to bilo je napisano vrlo pomno i precizno, smjelim, širokim slovima, na malenom papiru iz običnog bijelog bloka. Drţala bi otvorenu torbu, a blagajnik bi je napunio gotovinom. Granny bi je potom zakopčala patentnim zatvaračem, jureći prema van i odmah ulazeći u auto koji je vozio njezin suučesnik, muškarac kojeg je FBI zvao Clyde. U svim prilikama automobil je bio ukraden, da bi ubrzo zatim bio pronađen napušten na parkiralištu nekog trgovačkog centra.

Kad je Benton nekoliko sati ranije tek ušao u konferencijsku salu, odmah je prepoznao Granny i njezine poruke. Rukopis je bio toliko savršen da je izgledao poput kompjutorski ispisanog fonta. Iz FBI-a su rekli da je praktički identičan slogu koji se naziva Gotham, nepretencioznome osnovnom tipu pisma urbanih krajobraza, jednostavnog izgleda koji se često viđa na raznim natpisima i reklamama, isti onaj tip slova kojim se posluţio i onaj tko je već napisao adresu na FedExovoj omotnici u kojoj se nalazila glazbena čestitka Dodie Hodge, a moţda je istim tipom slova napisana i adresa na FedExovoj kutiji u kojoj se nalazila bomba.

Taj je drugi slučaj bilo teško točno utvrditi. Prema informacijama u pravoj lavini Marinovih mailova, obrazac s adresom nije uspio preţivjeti udar vodenog topa. Ali to moţda i nije bilo vaţno.

Snimke Dodie Hodge u raznoraznim krinkama i njezin rukopis gledali su ih sa svih strana sa zidova konferencijske sobe, snimke s videozapisa na kojima je u odjeći kakve drage bakice, neduţne poput idiličnog televizijskog gradića, kako ulazi u banke i izlazi iz njih. Benton bi je bio prepoznao svugdje, bez obzira na to koliko se trudila oko prerušavanja. Nije se mogla riješiti tog krupnog lica s ovješenom koţom, tankih usana i krumpirastog nosa, kao ni klempavih ušiju. Ograničavala ju je i tijelo prave matrone, kao i nerazmjerno tanke noge. U većini pljački bila je bjelkinja. U nekoliko njih crnkinja. Za jedne skorije pljačke, izvedene u listopadu, imala je smeđe lice. Bezopasna susjeda, baka, neduţna i draga. Na nekima od snimaka smiješila se dok je izlazila s najviše deset tisuća dolara u vatrootpornoj torbi, svaki put drukčije boje: crvene, plave, zelene, crne, a sve su nudile primjerenu zaštitu u slučaju da je blagajnik zanemario njezine napisane upute i da je među novcem eksplodirao sigurnosni sustav koji na novčanice ispušta boju, praveći pravi oblak crvenog dima i boje, moţda čak i suzavca.

Bilo je moguće da Dodie Hodge nikad ne bi pobudila ničiju pozornost i da bi i dalje pljačkala banke, moţda još dugo, da njezin zločinački partner, koji se zvao Jerome Wild, nije odlučio na vrat staviti vrlo prepoznatljivu tetovaţu dok je prošlog svibnja boravio u bazi marinaca Camp Pendleton, neposredno prije nego što će dezertirati. Tu tetovaţu nijednom nije uspio uspješno pokriti, nije se čak ni trudio, nije podizao ovratnik, ni vezao maramu, niti se sluţio profesionalnom šminkom kao Dodie, onom čiji su ostaci u tragovima otkriveni u automobilima kojima su bjeţali. Mineralna šminka, objasnila je Marty Lanier. U FBI-evim

laboratorijima u Quanticu otkriveni su borov nitrid, cinkov oksid, kalcijev karbonat, kaolin, magnezij, ţeljezni oksidi, silicijev dioksid i tinjac - aditivi i pigmenti koji se koriste u tehnički profinjenim sjenilima za oči, ruţevima za usne, podlogama i puderima popularnima medu glumicama i manekenkama.

Jerome Wild imao je veliku i sloţenu tetovaţu čiji je početak bio neposredno iznad lijeve ključne kosti, a završetak iza njegova lijevog uha, a on to moţda i nije smatrao problematičnim.

Vozio je automobile kojima je Dodie napuštala opljačkane poslovnice i nikada nije ulazio u banke, te je po svoj prilici smatrao da ga nitko nikad neće snimiti. Prevario se. Tijekom jedne od pljački jedna sigurnosna kamera na uglu jedne druge banke, na suprotnoj strani ulice, jasno ga je snimila za upravljačem ukradenog bijelog Forda Taurusa. Rukom ispruţenom kroz prozor namještao je vanjski retrovizor. Imao je crne rukavice podstavljene bijelim zečjim krznom.

Ta fotografija, koja ga je upropastila, nalazila se na videoekranu u konferencijskoj dvorani SAC-a, a Benton je to lice negdje već bio vidio, sinoć, na fotografijama sa zapisa sigurnosnih kamera postavljenih u zgradi u kojoj je ţivio sa Scarpettom. Jerome Wild u tamnim naočalama i kapi, te rukavicama od crne koţe podstavljenima zečjim krznom. Kosturi koji izlaze iz lijesa na lijevoj strani njegova vrata. Ta snimka iz pljačke banke i sinoćnja snimka, jedna kraj druge u prozorima na velikom ravnom ekranu. Isti muškarac, sitna riba, maleni grabeţljivac, angaţirani pomoćnik odviše neprofinjen i neoprezan da uopće pomisli da bi ga jednom mogli uhvatiti i da o tome uopće promisli. Wild nije znao za njih, ili mu se ţivo fućkalo za činjenicu da postoje baze podataka o tetovaţama, a činilo se da je to bio slučaj i sa Jean-Baptisteom.

Wildu su bile tek dvadeset tri godine, bio je bistar, ţudio za uzbuđenjima i oboţavao se izlagati opasnostima, ali nije imao ni vrijednosti, ni stavove. Bio je bez savjesti. Nipošto nije bio domoljubno nastrojen i ţivo mu se fućkalo i za domovinu i za one koji se za nju bore.

Marincima je pristupio radi novca, a kad su ga poslali u Camp Pendleton, u marincima još nije bio dovoljno dugo da doţivi gubitak nekog druga u borbi. Još se nije bio ukrcao u C-17 koji bi ga prebacio u Kuvajt, nije bio učinio baš ništa, osim što se dobro provodio u Kaliforniji, a pritom su mu svi troškovi bili plaćeni. Jedina inspiracija potrebna za duboko simboličnu i ozbiljnu tetovaţu bila je sama ideja stavljanja tetovaţe, bilo kakve tetovaţe, pod uvjetom da je "cool", prema riječima jednog drugog vojnika s kojim je FBI sad već razgovarao nekoliko puta.

Wild je stavio tu tetovaţu i ubrzo se vratio u rodni grad, Detroit, na slobodan vikend prije odlaska na zadaću. Više se nije vratio u bazu marinaca. Posljednji put navodno ga je vidio netko s kim je išao u srednju školu, netko tko je bio razmjerno siguran da je Wilda prepoznao u kasinu hotela Grand Palais, gdje je igrao na automatima, a snimke s hotelskih sigurnosnih kamera potvrdile su da je riječ o njemu. Igrao je na kockarskim automatima, za stolom za rulet, a u jednom trenutku prolazio je dvoranom s elegantno odjevenim starijim muškarcem kojeg je FBI identificirao kao Freddieja Maestra, smatrajući da je povezan s organiziranim kriminalom i da je, među ostalim, vlasnik njujorške kuglane High Roller. Dva tjedna kasnije, početkom lipnja, podruţnicu jedne banke u blizini Tower Center Malla u Detroitu opljačkala je neugledna bjelkinja u lanenom kostimu koju je s mjesta pljačke odvezao neki crnac u ukradenom Chevy Malibuu.

Benton je ostao osupnut, osjećajući se glupo. Mora iznova preispitati cijeli ţivot, a sada za to nije pogodan trenutak, to nikako ne bi bilo dobro za vrijeme takve rasprave, uz takve ljude

u konferencijskoj sobi SAC-a. U praktičnome smislu, od policajca i agenta pravosudnih sluţbi, te sudskog duţnosnika postao je jebenim pripadnikom akademske zajednice. Pljačkašica banke bila mu je prokleta pacijentica, a on o tome nije imao pojma, jer mu nije bilo dopušteno provjeriti prošlost Dodie Hodge, jer nije smio pogledati ništa o tome tko je i što ta neugodna i prijezira vrijedna ţena s teškim poremećajem ličnosti koja tvrdi da je teta Hapa Judda.

Benton je samome sebi mogao do mile volje govoriti da, čak i da joj je temeljito provjerio prošlost, moţda i nije imao što otkriti. Ništa je bio logičan odgovor. Osjećao se bijesno i poniţeno, ţaleći što više nije u FBI-u, ţaleći što nema pištolj i sluţbenu iskaznicu, kao i dopuštenje da otkrije sve što ga prokleto zanima. Ali ne bi otkrio ništa, ponavljao si je bez prestanka sjedeći za konferencijskim stolom u sobi koja je, dakako, bila plava, od saga i zidova do presvlaka na naslonjačima. Nitko nije ništa otkrio dok ti nisi ugledao njezine slike na zidu, rekao je samome sebi. Nisu je prepoznali. Kompjutorske pretrage nisu je pronalazile.

Dodie nije imala prepoznatljive crte lica, ni elemente poput tetovaţe, koji bi se mogli naći u nekoj bazi podataka. Nikad je nisu optuţili ni za što ozbiljnije od remećenja javnog reda u gradskome autobusu u Bronxu, te krađe u prodavaonici i remećenja mira u Detroitu prošlog mjeseca. Niti u jednom niti u drugom slučaju nije bilo baš nikakvih razloga za to da netko tu bombastičnu i neugodnu pedesetšestogodišnjakinju poveţe s nizom lukavo izvedenih pljački koje su ne tako slučajno posve prestale dok je kao pacijentica boravila u McLeanu. Benton se više puta podsjećao na to da ju je mogao i u beskonačnost provjeravati, a da je ipak nikada ne bi povezao ni s Jeromeom Wildom, ni s obitelji Chandonne. Ta je poveznica bila čista slučajnost. Velika nesreća Jean-Baptistea, jer njemu nikada ništa nije bilo dovoljno. Neoprezno je ostavio DNK u ukradenome Mercedesu, u posljednje vrijeme učinio niz stvari kojima je pretjerao. Riječ je o dekompenzaciji, a on je sada pred njima, ponovno pred Bentonom. To nije tek neka poveznica ili grana, nego i sami korijen stabla.

Njegova sluţbena snimka nalazila se na jednom ravnom ekranu na suprotnoj strani stola u odnosu na Bentona, posljednja poznata fotografija, koju je snimilo Ministarstvo pravosuđa savezne drţave Teksas prije gotovo deset godina. Kako taj gad izgleda danas? Benton nije mogao prestati piljiti u tu sliku na ekranu učvršćenome na zidu. Ĉinilo se da se njih dvojica gledaju, da se izravno suočavaju, spremaju za sukob. Ta obrijana glava, asimetrično lice, jedno oko niţe od drugoga, a koţa oko njih crvena, navodno jako upaljena od kemijske opekline od koje je Jean-Baptiste, kako je tvrdio, ostao slijep. Nije bilo tako. Dvojica čuvara iz Polunsky Unita to su otkrila na neugodniji način kad ih je Jean-Baptiste svom snagom priljubio uz betonski zid i pritisnuo im grkljan. U proljeće 2003. Jean-Baptiste izišao je iz ćelije u kojoj je iščekivao smrtnu kaznu, noseći uniformu s pločicom na kojoj je bilo ispisano ime, dok je u dţep praktično bio spremio i ključeve automobila ubijenog čuvara.

"Nije nova grana, nego samo prijelaz", objašnjavala je Lanierica Bergerici. Njih dvije nekako su se često prepirale, a Benton ih dotada zapravo nije slušao.

Upravo je primio još jedan Marinov e-mail: Na putu za Centar za DNK, naći se s lucy i doktoricom "Postat će očitije kad dobijemo vizualnu potvrdu. Slaţem se s Bentonom. Ali Jerome nije nasilan", govorila je Lanierica. "Oduvijek je nenasilan. Toliko nenasilan da je dezertirao. U

vojsku se prijavio jer se nije mogao zaposliti, a onda je odustao jer mu se igrom slučaja pruţila nezakonita prilika."

Benton je Marinu poslao mail koji je glasio: Zašto?

Lanierica je nastavila govoriti. "Obitelj Chandonne ima pipke u Detroitu. Jednako kao i u Louisiani, Las Vegasu, Miamiju, Parizu, Monte Carlu. U lučkim gradovima. U gradovima u kojima ima kasina. Moţda čak i u Hollywoodu. U svemu što privlači organizirani kriminal."

Benton je sada sve za stolom podsjetio: "Ali više ne govorimo o ocu. Ni o bratu JeanBaptistea. Trulu jabuku razrezali smo 2003. godine. Nismo došli do srţi, ali on nije čovjek istog soja."

Marinov odgovor: Sat toni darien Benton nastavi: "Riječ je o ubojici iz poţude, osobi koja je odviše kompulzivna, koja se previše povodi za nagonima, da bi uspješno vodila kartel, da vidi bilo što kompleksno onoliko koliko je njegova obiteljska tvrtka kompleksna veći dio stoljeća. Ovome ne moţemo pristupiti kao slučaju organiziranog zločina. To moramo shvatiti kao ponavljanje ubojstava sa seksualnim motivima."

"Bomba je bila funkcionalna", reče Bergerica Lanierici, kao da Benton nije rekao baš ništa.

"Mogla je ozbiljno ozlijediti Kay ili je čak usmrtiti. Kako to uopće moţeš stavljati u rubriku nenasilnoga?"

"Ne shvaćaš što ţelim reći", reče joj Lanierica. "Ovisi o njegovoj namjeri, a ako je Wild zapravo bio samo glasnik, onda moţda nije čak ni znao što je bilo u FedExovoj kutiji."

"To i tipov način djelovanja? U svim tim pljačkama banaka? Ništa nije bilo nasilno. Tip je kukavica, ne izlazi iz auta. Ĉak je i pištolj laţan." Stockman se oglasio dok je radio na tome da na jednom ravnom ekranu prikaţe stablo - šumu, kako se izrazio - za donošenje odluka.

"Moram se sloţiti s Marty oko toga da su on i Granny... ta ţenska, Dodie. Ispričavam se. Već šest mjeseci zovem je Granny. U svakom slučaju, Jerome i Dodie su samo pijuni."

"Dodie Hodge nije ničiji pijun", reče Benton. "Pristaje na nešto ako joj to nešto donosi zadovoljstvo ili neku nagradu. Ako se zabavlja. Ali nije naporni parazit. Surađuje i moguće ju je nadzirati samo do određene točke, a upravo je zbog toga Jean-Baptiste pogriješio kad ju je odabrao, kad je odabrao Jeromea, kad je odabrao sve koje je vjerojatno odabrao. Svi oni zacijelo imaju mane, jer i on ima mane."

"Zašto je onda, za ime svijeta, ukrala one DVD-e?" obrati se Bergerica Lanierici. "Nekoliko filmova s Hapom Juddom vrijedno je uhićenja?"

"To nije bio razlog", reče Benton. "Nije si mogla pomoći. A mreţa se sada našla u problemima. Jedna od pljačkašica banaka je uhićena. Angaţirali su odvjetnika koji je s njima kuhan i pečen, a on pak pokušava angaţirati forenzičnog stručnjaka koji je s njima kuhan i pečen. Umjesto toga, zbog Dodiena glumatanja, zbog njezine narcisoidnosti, dobivaju mene. Ţeljela je ići u bolnicu u koju idu bogati i slavni. Ponavljam, nije marioneta, ni pijun. Nego loš odabir."

"Pogrešan korak, to s krađom DVD-a", sloţio se Stockman s Bergericom. "I dalje bi pljačkali banke da u hlače nije nagurala te proklete filmove."

"Pogrešan korak je i blebetanje o Hapu Juddu", doda Benton. "Iako si nije mogla pomoći, ali stvara probleme, izlaţe se. Ne znamo kakvu ulogu točno u svemu ima Hap Judd, ali povezan je s Dodie i povezan je s Hannom Starr, a fotografija na kojoj su on i Fredie Maestro nalazi se u kuglani High Roller, što Hapa moţe povezati i s Toni Darien. Moramo postaviti to stablo na zid, da steknemo i vizualnu predodţbu. Pokazat ću vam kako je sve to povezano."

"Vratimo se na pitanje bombe", reče Bergerica Lanierici. "Tek tako da sve bude posve jasno. Ti misliš da netko drugi stoji iza dostave tog paketa, Jean-Baptiste, a ta se teorija temelji na...?"

"Ne mislim reći da se temelji na zdravom razumu..." reče Lanierica.

"To misliš i to si upravo rekla", uzvrati Bergerica. "A govor svisoka ne pomaţe."

"Dopusti da dovršim. Prema tebi ni slučajno ne ţelim nastupati nimalo s visine, Jaime.

Kao ni prema ikome od nazočnih. Iz analitičke perspektive" - Lanierica je pritom zapravo ţeljela reći, Iz perspektive FBI-eve analitičarke specijalizirane za istraţivanje zločina, stručnjakinje za izradu profila zločinaca - "to što je učinjeno dr. Scarpetti, ili pokušano, nešto je na osobnoj razini." Lanierica je pogledala Bentona. "Rekla bih i na intimno osobnoj razini." Gotovo kao da ţeli reći da je moţda Benton ostavio bombu supruzi.

"Ne shvaćam gdje je tu zdravorazumski dio." Bergerica pogleda Laniericu u oči.

Bergerici se ta ţena nije ni najmanje svidjela. Vjerojatno se nije radilo ni o ljubomori, ni o nesigurnosti, kao ni o nekom od ostalih uobičajenih razloga zbog kojih se moćne ţene međusobno hvataju za vrat. Trebalo se suočiti s jednim praktičnim problemom. Preuzme li FBI cjelokupnu istragu, pa tako i eventualnu povezanost Dodie Hodge ili Hapa Judda ili nekog drugog o kome se u toj prostoriji razgovara s Hannom Starr, za slučajeve će pred sudom biti zaduţen Ured američkog saveznog tuţitelja, a ne ured okruţnog tuţitelja New Yorka, dakle ne Bergerica. Prijeđi već jednom preko toga, pomisli Benton. Ovo je jebeno veći slučaj od tih pet gradskih općina. Ovo je nešto za saveznu razinu. Međunarodnu. Stvar je prljava i krajnje opasna. Da samo na trenutak promisli o svemu, Bergerica ne bi ţeljela ni primirisati cijelom slučaju.

"Tip bombe, onako kako nam je opisan", objašnjavala je Lanierica Bergerici. "Implicitna prijetnja. Zastrašivanje. Izrugivanje. I prethodno poznavanje ţrtve i njezinih navika, kao i svega što joj je vaţno. Dodie Hodge moţda je i sluţila kao glavna suučesnica, ali glavnu riječ i najveću korist definitivno je imao Chandonne."

"Volio bih otići onamo." Stockman je gledao nešto na zaslonu svog računala. "U kuću Dodie Hodge u Edgewateru." Počeo je pisati e-mail. "Ima problema s cugom? Posvuda ima vinskih boca."

"Moramo ući onamo." O'Dell je gledao prikaz na Stockmanovu ekranu. "Da vidimo hoćemo li pronaći bilješke, poruke, neke druge stvari koje bi je mogle povezati s pljačkama i tko zna čime još sve ne. Hoću reći, u redu je da traţe i ti dečki, ali oni ne znaju sve što mi znamo."

"Hitniji je problem Jean-Baptiste", reče Benton, budući da su policija i FBI traţili Dodie, ali nitko nije traţio Chandonnea.

"Još nema poruka, ali pronađena su dva pištolja-igračke", reče O'Dell Stockmanu dok su agenti i policajci iz Udruţene akcijske skupine za pljačke banaka pretraţivali Dodienu kuću i u

stvarnome vremenu slali elektroničke informacije. "To je to!" usklikne Stockman tada, čitajući.

"Droga. Ĉini se da naša bakica voli koku. Osim toga puši. Hej, Bentone... Prema tvojim saznanjima, puši li Dodie francuske cigarete? Gauloises? Znam da to nisam pravilno izgovorio."

"Moţda je netko boravio kod nje", reče Stockman, dok je odgovarao kolegama na terenu.

Benton reče: "Na trenutak ću prestati slušati."

Te su riječi gotovo bez iznimke imale ţeljeni učinak. Kad se ljudi prepiru ili nisu koncentrirani, kad se njihovi osobni ciljevi probijaju na površinu i strše poput ledenih santa, a Benton objavi da će prestati slušati, svi odjednom ušute.

"Reći ću što mislim, a vi to morate poslušati jer će vam pomoći da shvatite što ćete vidjeti kad se sve veze pokaţu na zidu", reče Benton. "Kako stojimo s tim dijagramom u obliku stabla?" upita znakovito.

"Treba još netko osim mene kavu?" reče frustrirano O'Dell. "Previše je prokletih stvari koje se odvijaju istovremeno, a i ja moram otići na jedno mjesto."

20 NA SEDMOME KATU CENTRA ZA DNK KOJI JE PRIPADAO UREDU glavnog mrtvozornika Scarpetta, Lucy i Marino bili su sami u laboratoriju koji je sluţio za obuku znanstvenika. Ondje se nisu analizirali slučajevi, no pravila rada u čistoj okolini vrijedila su i ondje.

Njih je troje bilo teško raspoznati u zaštitnim ogrtačima za jednokratnu uporabu, s pokrivalima za kosu i cipele, pod maskama i u rukavicama, kao i zaštitnim naočalama koje su navukli u predvorju, prije nego što će kroz komoru za sterilizaciju ući u nekontaminirani radni prostor opremljen najsuvremenijom analitičkom tehnologijom, onim što je Marino nazivao napravama: uređajima za analizu genoma, genetskim pojačalima, centrifugama, vrtloţnim miješalicama, rotorima koji rade u stvarnome vremenu, te ekstrakcijskim robotima za rukovanje velikim količinama tekućine, na primjer krvi. Nemirno je koračao amo-tamo, šuštao i ispuštao zvukove nalik na guţvanje papira, potezao plavi Tyvekov ogrtač, dirao i pomicao zaštitne naočale i masku, kao i ono što je nazivao "kapom za tuširanje", bez prestanka popravljajući poloţaj ovoga i onoga, neprestano se tuţeći na tu zaštitnu odjeću.

"Jeste li kada mački stavili papirnate cipele?" Maska na ustima pomicala se dok je govorio. "Pa ona sirota izbezumljeno trči uokolo i pokušava ih se riješiti? Eto, osjećam se baš jebeno tako."

"Kao klinka nisam mučila ţivotinje, nisam podmetala poţare, niti sam piškila u krevet", reče Lucy, uzimajući jedan mikro USB-kabel koji je prethodno sterilizirala i omotala.

Ispred nje na smeđim papirom pokrivenoj radnoj plohi nalazila su se dva MacBooka, obrisana izopropanolom i obavijena prozirnim polipropilenom, te uređaj BioGraph nalik na sat, s kojeg su kasno sinoć uzeti uzorci DNK, u sobi za ispitivanje dokaza malo dalje niz hodnik i koji se sada smio dirati. Lucy je uključila kabel u BioGraph i povezala ga s jednim od prijenosnih kompjutora.

"Kao da tako povezuješ iPod ili iPhone", rekla je. "S nečim se sinkronizira. Što je to?"

Ekran se zacrnio i na njemu se pojavio dijalog koji je traţio korisničko ime i lozinku.

Natpis na vrhu stranice sastojao se od dugačkog niza nula i jedinica u kojima je Scarpetta prepoznala binarni kod.

"Neobično", reče.

"Jako neobično", reče Lucy. "Ne ţeli da doznamo kako se zove. Sve je šifrirano u binarnom kodu, a to bi trebalo odbijati, sluţiti kao velika prepreka. Ako si netko od tih ljudi koji surfaju internetom, pa nekako dođeš na ovu stranicu, moraš uloţiti određeni trud samo u to da pokušaš shvatiti gdje si se to našao. Ĉak i tada ne moţeš ući ako nemaš dopuštenje ili univerzalni ključ."

Univerzalni ključ bio je jedan od njezinih eufemizama za hakiranje.

"A mogla bih se okladiti i u to da ta adresa u binarnome kodu ne daje tekst koji glasi BioGraph. ” Lucy je nešto utipkala u drugi MacBook i otvorila neku datoteku. "U protivnom bi moje traţilice to otkrile, jer vraški dobro znaju kako traţiti nizove malih podataka i riječi i sekvence koje predstavljaju."

"Isuse", reče Marino. "Već sada nemam prokletog pojma o čemu to dovraga govoriš."

Bio je blago neugodan još od trenutka kad se Scarpetta s njim našla dolje u predvorju i kad ga je dopratila na sedmi kat. Bio je uzrujan zbog one eksplozivne naprave. To joj nije kanio reći, no nakon dvadeset godina nije joj trebao ništa govoriti. Poznavala ga je bolje nego što je on znao sebe. Marino je bio razdraţljiv jer je bio uplašen.

"Počet ću ispočetka i ovaj put pomicat ću i usne", uzvrati zajedljivo Lucy.

"Usne su ti pokrivene. Ne vidim ih. Moram skinuti barem ovu kapu. Ionako nemam kose.

Počinjem se znojiti."

"S tvoje ćelave glave otpadat će stanice koţe", reče Lucy. "Zato vjerojatno i imaš toliko problema s prašinom u stanu. Ovaj takozvani sat zamišljen je tako da sinkronizira podatke s prijenosnim računalom, poveziv je praktički s bilo kojim računalom i sličnim uređajem preko porta za mikro-USB. Vjerojatno zbog toga što razni ljudi nose te takozvane satove, prikupljajući podatke baš kao i Toni Darien. Pretvorimo binarni sustav u ASCII." Utipkala je onaj niz jedinica i nula u jedno polje na drugome MacBooku i pritisnula "enter".

Kodirani zapis istog se trenutka pretvorio u tekst od kojeg je Scarpetta zastala - od kojeg se, zapravo, najeţila.

Na ekranu je pisalo Caligula.

"Nije li to bio onaj rimski car koji je spalio Rim?" upita Marino.

"To je bio Neron", odgovori Scarpetta. "Kaligula je po svoj prilici bio još i gori. Vjerojatno najporemećeniji, najizopačeniji, najizrazitije sadistički nastrojeni car u povijesti Rimskoga Carstva."

"Trenutno čekam", reče Lucy, "zaobilaţenje korisničkog imena i lozinke. Najjednostavnije rečeno, upala sam u taj sajt i podatke s BioGrapha kako bi nam u svemu mogli pomoći programi s mog servera." "Ĉini mi se da sam gledao film o njemu", reče Marino. "Spavao je sa sestrama i ţivio u palači s konjem ili tako nešto. Moţda se i seksao s tim konjem. Kakav podli gad. Mislim da je bio totalno izopačen."

Scarpetta reče: "Prilično jezovit naziv stranice."

"No, hajde." Lucy je bila nestrpljiva, nikako nije mogla dočekati da joj računalo i programi koji su nevidljivo odrađivali posao omoguće pristup ţeljenim podacima.

"Rekao sam ti što mislim o tome da onamo ideš i vraćaš se sama, pješice", reče Marino Scarpetti, misleći na bombu, na ono što je upravo proţivio u Rodman's Necku. "Kad nastupaš uţivo na televiziji, moraš imati zaštitu. Moţda se tome sad više nećeš protiviti."

Pretpostavljao je da bi, da ju je sinoć pratio, nekako uočio da je FedExova pošiljka sumnjiva, te joj nikako ne bi dopustio ni da je dotakne. Marino se osjećao odgovornim za njezinu sigurnost, već je iz navike u tome pretjerivao, a najironičnije je bilo to što je najugroţenija u ţivotu bila upravo uz njega i to ne tako davno.

"Caligula je vjerojatno naziv nekog zaštićenog projekta." Lucy je marljivo radila na drugome MacBooku. "To je moja pretpostavka."

"Ali stvar je u ovome: što sada?" obrati se Marino Scarpetti. "Imam dojam da se netko samo za nešto zagrijava. Ta glazbena čestitka koju je Benton jučer dobio u Bellevueu. A onda,

ni dvanaest sati kasnije, FedExova bomba s lutkom za vudu. Isuse, kako je to samo smrdjelo.

Jedva čekam da čujem što kaţe Geffner."

Geffner se bavio proučavanjem dokaza u tragovima u kriminalističkim laboratorijima njujorške policije u Queensu.

"Nazvao sam ga kad sam išao ovamo i rekao mu da će mu biti najbolje da se baci na mikroskopsko proučavanje čim mu se ostaci pojave na vratima." Marino je pogledao svoj rukav od plavog papira, te ga zadignuo rukom u gumenoj rukavici, da pogleda na ručni sat. "Sad bi već trebao mikroskopirati. Dovraga, trebali bismo ga nazvati. Isuse. Već je gotovo podne.

Poput vrućeg asfalta, trulih jaja i psećih govana, kao na uistinu gadnom poprištu poţara, kao da je netko akcelerantom spalio kakav jebeni zahod. Zamalo sam se ugušio, a meni treba puno da me natjera na povraćanje. Plus pseća dlaka. Bentonova pacijentica? Ona luđakinja koja te nazvala na CNN? Teško mi je i zamisliti da bi mogla učiniti tako nešto. Lobo i Ann kaţu da je bilo izvedeno jako dobro."

Kao da treba nekako pohvaliti izradu bombe koja nekome moţe raznijeti šake ili učiniti nešto još gore.

Lucy reče: "I ulazimo..."

Crni prozor s binarnim natpisom poprimio je tamnoplavu boju, a na njegovoj sredini pojavila se riječ CALIGULA, ispisana, kako se činilo, trodimenzionalnim srebrnastim slovima koja su podsjećala na lijevano ţeljezo. Font je izgledao nekako poznato. Scarpetta je gotovo osjetila mučninu.

"Gotham", reče Lucy. "Zanimljivo. Font je Gotham."

Marinova zaštitna odjeća šuštala je kad se pribliţio da vidi na što ona točno misli. Krvavih očiju iza zaštitnih naočala, rekao je: "Gotham? Nigdje ne vidim Batmana."

Na ekranu je pisalo da Lucy za nastavak treba pritisnuti bilo koju tipku. Ali ona to nije učinila. Zaintrigirao ju je font i sve što bi mogao značiti.

"Autoritativan, praktičan, poznat i kao 'radnički' font javnih mjesta", rekla je. "To je onaj oblik sans-serifa koji viđaš u nazivima i brojkama na raznim natpisima, zidovima, zgradama i kamenu-temeljcu Tornja slobode na mjestu nekadašnjeg Svjetskog trgovinskog centra. Ali font Gotham u posljednje vrijeme privlači toliko pozornosti zbog Obame."

"Prvi put čujem za font koji se zove Gotham", reče Marino. "S druge strane ne dobivam bilten o fontovima, ni mjesečnik, a ne idem ni na jebene fontovske konvencije."

"Gotham je font kojim su se Obamini ljudi sluţili u njegovoj kampanji", reče Lucy. "I trebao bi voditi računa o fontovima, kao što sam ti rekla već koliko puta... ? Fontovi su dio analiziranja dokumenata u dvadeset prvom stoljeću, pa to zanemaruješ na vlastitu odgovornost. Koji su i zašto ih netko odabire za određene oblike komuniciranja moţe biti vrlo znakovito."

"Zašto je Gotham upotrijebljen na ovoj stranici?" Scarpetta je u glavi imala sliku obrasca s adresom na FedExovoj pošiljci, te besprijekornog, gotovo savršenog rukopisa.

"Ne znam, osim što taj font navodno zrači vjerodostojnošću", reče Lucy. "Potiče povjerenje. Na podsvjesnoj razini, tu bismo stranicu trebali shvaćati ozbiljno."

"Kaligulino ime moţe poticati sve, samo ne povjerenje", reče Scarpetta.

"Gotham je popularan", reče Lucy. "Gotham je cool. Navodno ukazuje na sve pozitivno kad ţeliš utjecati na nekoga tako da ozbiljno shvati tebe ili tvoj proizvod, ili nekog političkog kandidata, ili moţda neku vrstu istraţivačkog projekta."

"Ili da ozbiljno shvati neku opasnu pošiljku", reče Scarpetta, odjednom bijesna. "Ovaj je font vrlo sličan, ako ne i posve jednak slovima na pošiljci koju sam sinoć dobila. Pretpostavljam da nisi vidio kutiju prije nego što su je raznijeli PAN-om", reče, obraćajući se Marinu.

"Kao što sam ti rekao, baterije koje su ciljali nalazile su se neposredno iza adrese. Rekla si da su te na adresi naveli kao glavnog mrtvozornika Gotham Cityja. Znači, tu se ponovno spominje Gotham. Muči li još koga osim mene činjenica da je Hap Judd glumio u jednom filmu o Batmanu i da ševi leševe?"

"Zašto bi Hap Judd poslao teti Kay nešto što si nazvao smrdljivom bombom?" upita Lucy, zaokupljena radom na drugom MacBooku.

"Moţda zato što je taj bolesni gad ubio Hannu? Ili moţda ima neke veze s Toni Darien, budući da je zalazio u High Roller i u najmanju je ruku vjerojatno upoznao. Doktorica je radila obdukciju na Toni i mogla bi kao mrtvozornica raditi i na Hanninu slučaju."

"I zato je teti Kay dostavio bombu? I to će nekako onemogućiti uhićenje Hapa Judda ako se negdje pojavi Hannino tijelo ili zbog tko zna čega već ne?" reče Lucy, kao da Scarpetta više nije s njima u laboratoriju. "Ne kaţem da taj šupak nije nešto učinio Hanni ili da ne zna gdje je ona."

"Da, on i mrtva tijela", reče Marino. "Podosta zanimljivo sad kad znamo da je Toni moţda bila mrtva nekoliko dana prije nego što je ondje ostavljena. Pitam se gdje je bila i kako se netko s njom zabavljao. Vjerojatno je ševio onu mrtvu djevojku u bolničkome hladnjaku. Zašto bi inače unutra proveo petnaest minuta i izišao samo s jednom rukavicom?"

"Ali ne bih rekla da je teti Kay ostavio bombu misleći da će je to prestrašiti i otjerati s tog ili ta dva ili bilo kojeg slučaja. To je maloumno", reče Lucy. "A font Gotham nema veze s Batmanom."

"Moţda ima, ako se netko upušta u nekakve bolesne igrice", ustvrdi Marino.

Miris plamena i sumpora, Scarpetta je i dalje razmišljala o toj bombi. Smrdljiva bomba, drukčija vrsta prljave bombe, emotivno destruktivna bomba. Netko tko poznaje Scarpettu.

Netko tko poznaje Bentona. Netko tko njihovu prošlost poznaje gotovo jednako prisno kao i oni sami. Igrice, razmišljala je. Bolesne igrice.

Lucy je pritisnula tipku enter i riječ CALIGULA je nestala, da bi je zamijenile riječi: Dobro došla, Toni.

A onda: Ţeliš li sinkronizirati podatke? Da Ne Lucy je odgovorila potvrdno, a sljedeća je poruka glasila: Toni, ocjene ti kasne tri dana. Ţeliš sada dovršiti? Da Ne Lucy je kliknula DA, pa se taj dijalog izgubio i umjesto njega pojavilo se novo pitanje: Molim da ocijeniš kako ovi pridjevi opisuju kako si se danas osjećala Uslijedio je niz mogućnosti, na primjer ushićeno, smeteno, zadovoljno, sretno, razdraţljivo, bijesno, gorljivo, nadahnuto, a iza svakog pitanja nalazila se i ljestvica s pet vrijednosti, u rasponu od 1 za vrlo malo ili uopće ne do 5 za izrazito.

"Ako je Toni to radila svakodnevno," reče Marino, "to bi onda bilo na njezinu laptopu? I moţda zato nedostaje?"

"Ne bi joj bilo na laptopu. To što vidiš pohranjeno je na serveru ove stranice", reče Lucy.

"Ali sat je bila povezivala s laptopom", reče Marino.

"Da. Da prekopira podatke i da ga napuni", reče Lucy. "Podaci koje prikuplja taj uređaj sličan satu nisu namijenjeni njoj i ne bi postojali na njezinu laptopu. Ne samo da ona ne bi imala koristi od tih podataka, nego nije imala ni softver potreban za njihovo prikupljanje, sortiranje i prezentaciju na smislene načine."

Lucy je morala odgovarati na nove nizove pitanja i to je marljivo radila, ţeleći vidjeti što slijedi. Raspoloţenja je ocjenjivala s vrlo malo ili uopće ne. Daje Scarpetta odgovarala na ta ista pitanja, trenutačno bi vlastita raspoloţenja odreda ocijenila pridjevom izrazito.

"Ne znam", reče Marino. "Ne mogu prestati razmišljati o tome da bi taj projekt Caligula mogao posluţiti kao objašnjenje razloga zbog kojih je netko ušao u njezin stan, uzeo njezin laptop i mobitel i tko zna što sve još ne." Pogledao je Scarpettu kroz zaštitne naočale i rekao: "Ne znamo da je ono na snimci sa sigurnosne kamere bila Toni, tu si u pravu. Samo zato što je netko na sebi imao nešto što je izgledalo kao njezin kaput. Koliko bi to bilo teško, ako si pribliţno njezinih proporcija i na nogama moţda imaš slične tenisice? Nije bila niska, bila je mršava, ali visoka. Negdje oko stotinu sedamdeset osam centimetara, zar ne? Nikako mi nije jasno kako je to baš ona mogla ući u svoju zgradu u srijedu navečer, oko petnaest do šest i izići u sedam... Ti smatraš da je mrtva od utorka. A taj Caligula sad moţda govori to isto. Već tri dana nije ispunila upitnik."

"Ako je točno da ju je netko glumio na tim snimkama nadzorne kamere," reče Lucy, "tada je taj netko imao njezin kaput ili nešto vrlo slično tome, kao i ključeve njezina stana."

"Bila je mrtva najmanje trideset šest sati", reče Scarpetta. "Ako je u dţepu imala ključeve stana i ako je ubojica znao gdje ţivi, ne bi mu bio problem uzeti ključeve, ući, iz stana uzeti što je htio, pa joj potom vratiti ključeve u dţep prije nego što je tijelo ostavio u parku. Moţda je taj netko imao i njezin kaput. Moţda ga je imala na sebi kad je posljednji put izišla iz zgrade. Tako bismo objasnili činjenicu da se činilo da nije bila odjevena osobito toplo kad joj je pronađeno tijelo. Moţda joj je nedostajalo nešto od odjeće."

"Mnogo muke i mnogo rizika", reče Lucy. "Netko to nije osobito dobro isplanirao. Ĉini se da je sve bilo nekako proračunato nakon samog događaja, a ne prije samog zločina. Moţda je to bio više impulzivan čin, a ubojica neka njoj poznata osoba."

"Ako je komunicirala s tom osobom, to je moţda razlog zbog kojeg kod nje u stanu nije bilo ni laptopa, ni telefona." Marino nikako nije odustajao od toga. "SMS-ovi pohranjeni u njezinu mobitelu. Moţda kad joj napokon uđeš u e-mail. Moţda je slala mailove tim ljudima iz Caligule ili u njezinu računalu postoje dokumenti koji nekoga inkriminiraju."

"Zašto joj je onda ostavio BioGraph na ruci?" upita Lucy. "Zašto se izlagati opasnosti od toga da netko učini to što mi upravo radimo?"

Scarpetta reče: "Moguće je da se ubojica htio domoći njezina kompjutora i telefona. No to ne znači da je postojao samo jedan, posve racionalan razlog. Moţda joj BioGraph nije skinut s ruke upravo zbog nepostojanja logičnog razloga."

"Uvijek postoji nekakav razlog", reče Marino.

"Ali ne od onakvih kakve ti spominješ, jer ovo moţda i nije tip zločina o kakvom govoriš", reče Scarpetta, prisjećajući se svog BlackBerryja.

Ponovno je razmišljala o motivima te krađe, imala je dojam da je moţda pogriješila u vezi s mogućim razlozima zbog kojih se Carley Crispin ţeljela domoći njezina BlackBerryja, da stvar nije bila samo u onome što je Carley rekla kad su nakon odlaska sa CNN-a prolazile Columbus Circusom: "Uvjerena sam da bi tis tim svojim vezama mogla dovesti bilo koga." Kao da je ţeljela reći da bi Scarpetta bez problema mogla navesti goste na to da se pojave u televizijskoj emisiji, pod uvjetom da ima svoju emisiju, a Scarpetta je iz toga izvukla motive za nestanak svog pametnog telefona. Carley je traţila informacije, ţeljela Scarpettine veze i kontakte, a moţda se doista posluţila fotografijama s mjesta događaja dok je još imala priliku. No BlackBerry moţda u konačnici nije trebao doći u ruke Carley, moţda čak ni Ageeja, nego nekog drugog. Nekoga tko je lukav i podmukao. BlackBerry je posljednji put bio kod Ageeja, a moţda bi ga on bio predao nekoj trećoj strani da se nije ubio.

"Ljudi ubijaju i vraćaju se na mjesto zločina, ne uvijek jedino zbog toga što su paranoični i pokušavaju prikriti tragove", objasni Scarpetta. "Ponekad dolaze kako bi iznova proţivjeli nasilan čin koji im je donio uţitak. Moţda je u slučaju Toni bilo više motiva. Njezin telefon i laptop svojevrsni su suveniri, ali i sredstvo za igranje njezine uloge prije nego što je pronađeno tijelo, sredstvo pomoću kojeg je nas bilo moguće skrenuti s pravog traga u vezi s vremenom njezine smrti, tako što se netko pretvarao da je ona i sluţio se njezinim mobitelom da u srijedu navečer oko osam navečer pošalje SMS njezinoj majci. Manipulacije, igrice i fantazije, pod utjecajem emocija, sa seksualnim i sadističkim motivima. Mješavina motiva koja je stvorila zlokobni nesklad. Kao i toliko stvari u ţivotu. Rijetko se kad radi samo o jednoj stvari."

Lucy je označila i posljednji odgovor u upitniku koji se odnosio na raspoloţenja, a na ekranu se pojavio dijalog kojim je trebala potvrditi sve dane odgovore. Kliknula je i dobila potvrdu o tome da su njezine kompletirane ocjene uspješno poslane na pregled. Tko će ih pregledati, pitala se Scarpetta. Sponzor istraţivanja koji je psiholog, psihijatar, neuroznanstvenik, znanstveni asistent, polaznik postdiplomskog studija. Tko bi to, dovraga, znao, ali zacijelo ih ima više. Vjerojatno se radi o velikoj skupini. Ti nevidljivi sponzori mogli bi biti bilo koji ljudi, mogli bi postojati bilo gdje i sudjelovati u projektu koji bi očito trebao nuditi predviđanja u vezi s čovjekovim ponašanjem i koji bi se nekome mogao pokazati korisnim.

"To je skraćenica", reče Lucy.

Na ekranu se vidio natpis: HVALA NA SUDJELOVANJU U ISTRAŢIVANJU CALCULATED INTEGRATION OF GPS UPLOADED LIGHT AND ACTIVITY .

"CALIGULA", reče Scarpetta. "I dalje ne shvaćam zašto bi netko odabrao takvu kraticu."

"Kronično je patio od noćnih mora i nesanice." Lucy je letimično pregledavala datoteke na drugome MacBooku, rezultate pretrage o Kaliguli na Googleu. "Po cijele noći običavao je tumarati palačom i čekati izlazak sunca. Naziv moţda ima veze s time. Ako je, na primjer, istraţivanje povezano s poremećajima sna i djelovanjem svjetlosti i tame na raspoloţenja. Ime mu je izvedeno iz latinske riječi caliga, što znači 'čizmica'."

Marino reče Scarpetti: "Tvoje ime znači 'cipelica'."

"No, hajdemo", izusti Lucy jedva čujno, obraćajući se svojim programima i traţilicama prilagođenima neuronskim mreţama. "Ovo bi bilo neusporedivo lakše kad bih to mogla odnijeti u svoj ured." Mislila je na BioGraph.

"Internet je prepun tekstova o tome da Scarpetta na talijanskom znači 'cipelica'", nastavi Marino, s nelagodom u pogledu iza debele plastike. "Cipelica, mala tajna detektivka, malena dama koja ţestoko udara."

"To je sad već nešto", reče Lucy.

Podaci su samo promicali ekranom, teško razumljiva mješavina slova, simbola i brojki.

"Baš me zanima je li Toni točno znala što sve prikuplja uređaj koji je na ručnome zglobu nosila ujutro, u podne i noću", reče Lucy. "Ili je li to znao onaj tko ju je već ubio."

"To je malo vjerojatno", reče Scarpetta. "Pojedinosti o teoriji koju istraţivači ţele dokazati ne iznose se u javnost i ne prenose drugima. Sami ispitanici ne znaju pojedinosti, nego samo generalije. Inače bi mogli utjecati na rezultate."

"Tu je moralo biti i neke koristi za nju", reče Marino. "Kad je taj sat nosila cijelo vrijeme.

Svaki dan odgovarala na pitanja."

"Moţda se osobno zanimala za pitanja poremećaja spavanja, sezonskih afektivnih poremećaja , tko zna čega, pa je vidjela oglas za istraţivanje ili joj je netko prenio tu informaciju. Njezina je majka rekla da je bila ćudljiva i da je na nju ozbiljno utjecalo sumorno vrijeme", reče Scarpetta. "Ljudi koji sudjeluju u takvim istraţivanjima obično dobivaju novčanu naknadu."

Pomislila je na njezina oca, Lawrencea Dariena, te na njegove agresivne pokušaje da preuzme Tonine osobne stvari i tijelo. Inţenjer medicinske elektrotehnike s MIT-a. Kockar i pijanac povezan s organiziranim kriminalom. Kad je izazvao onu scenu u mrtvačnici, moţda se zapravo samo htio domoći BioGraphova uređaja.

"Nevjerojatno je što je sve pohranjeno u ovome." Lucy je stolac bez naslona privukla ispred svojih MacBookova i sjela, zagledana u sirove podatke pohranjene u Toninu BioGraphu.

"Očito se radi o kombinaciji aktigrafskog zapisivača podataka s visokoosjetljivim akcelerometrom ili biomorfnim elementom u dvoslojnome piezoelektričnom senzoru koji u biti mjeri bruto-motoričku aktivnost. Ne vidim baš ništa što bi me podsjećalo na vojne ili vladine sluţbe."

"A što si očekivala?" upita Marino. "Ako je ovo CIA-ina stvar ili tako nešto."

"Ni slučajno. Ništa nije šifrirano onako kako to obično viđam kad vlada nešto označi kao drţavnu tajnu. To nisu uobičajene šifre od tri bloka s veličinama bitova i blokova koje inače povezujem s algoritmima za kriptografiju simetričnih ključeva. Znaš, oni istinski dugački ključevi, dulji od četrdeset bitova, koji bi trebali biti prenosivi, ali hakerima istinski oteţavaju razbijanje koda. To ovdje nemamo. Ovo nije nikakva vojna sluţba, ni organizacija koja prikuplja obavještajne podatke. Ovo je iz privatnog sektora."

"Pretpostavljam da ne bismo trebali pitati zašto znaš kako vlada šifrira najtajnije informacije", primijeti Marino.

"Svrha je ovog uređaja prikupljati podatke za neku vrstu istraţivanja, a ne špijuniranje, ne rat. U igri, za promjenu, nisu čak ni teroristi", reče Lucy dok su podaci promicali ekranom. "Ovo nije namijenjeno krajnjem korisniku, nego istraţivačima. Ĉudacima i štreberima koji obrađuju

podatke, ali za koga? Varijabilnost rasporeda spavanja, količina sna, obrasci dnevne aktivnosti, u korelaciji s izloţenošću svjetlosti. No, hajde, počni se slagati u određeni poredak koji je lakše pratiti." Ponovno se obraćala svojim programima. "Daj mi tablice. Daj mi zemljovide i grafičke prikaze. Sortira ih po tipovima podataka. Mnoštvo podataka. Hrpe, tone podataka. Biljeţi podatke svakih petnaest sekunda. Pet tisuća sedamsto šezdeset puta na dan ovaj je uređaj snimao sam Bog zna koliko različitih tipova podataka. Očitanja vrijednosti GPS-a i pedometra.

Podaci o lokacijama, brzini, udaljenosti, nadmorskoj visini, te korisnikovim vitalnim mjerenjima.

Broj otkucaja srca i SPO-2."

"SPO-2? To mora biti neka greška", reče Scarpetta.

"Upravo gledam SPO-2", reče Lucy. "Stotine tisuća takvih podataka. SPO-2 biljeţi se svakih petnaest sekunda."

"Nije mi jasno kako bi to bilo moguće", reče Scarpetta. "Gdje je taj senzor? Ne moţeš mjeriti pulsnu oksimetriju, krvnu zasićenost kisikom, bez nekog senzora. Taj je senzor obično na vršku prsta, ponekad na noţnome prstu, ponekad na usnoj resici. Mora biti riječ o nekom tankom dijelu čovjekove anatomije, tako da svjetlost prolazi kroz tkivo. Svjetlost koja se sastoji i od crvenih i od infracrvenih valnih duljina koje određuju oksigenaciju, postotak zasićenosti kisikom, u krvi."

"BioGraph ima mogućnost povezivanja Bluetoothom", reče Lucy. "Moţda je i uređaj za oksimetriju i puis također povezan Bluetoothom."

"Bio beţičan ili ne, morao je postojati takav uređaj koji je biljeţio mjerenja koja vidimo", odgovori Scarpetta. "Nekakav senzor koji je nosila praktički bez prestanka."

Crvena laserska točka prelazila je preko imena i lokacija i grana koje su ih povezivale na grafičkome prikazu u obliku stabla koji je posve ispunjavao jedan ravni ekran.

"Zamislite monsieura Chandonnea, oca, koji više nije na vlasti." Benton je drţao laserski pokazivač, tijekom izlaganja pokazivao na što točno misli. "A ono malo obiteljskih veza koje su mu preostale sada su raspršene. On i niz njegovih prvih suradnika sada su u zatvoru.

Nasljednik dinastije Chandonne, brat Jean-Baptistea, sada je mrtav. Policija i ostale pravosudne sluţbe uglavnom su se koncentrirale na druge međunarodne probleme. Al-Qa'ida, Iran, Sjeverna Koreja, globalna gospodarska katastrofa. Jean-Baptiste, dijete koje je preţivjelo, koristi priliku i preuzima vlast, započinje s novim ţivotom i ovaj put ţeli biti uspješniji."

"Nije mi jasno kako bi to bilo moguće", reče O'Dell. "Tip je lud."

"Nije lud", reče Benton. "Iznimno je inteligentan, iznimne intuicije, a na određeno vrijeme njegov intelekt moţe nadvladati njegovo kompulzivno ponašanje i opsesije. Pitanje je samo koliko to moţe potrajati."

"Uopće se ne slaţem", reče O'Dell Bentonu. "Taj tip da je šef mafije? Nije baš da moţe samo tako šetati u javnosti ako glavu ne prekrije nekom vrećom. Međunarodni bjegunac, na Interpolovoj listi traţenih osoba, deformiran, nakaza."

"Moţeš izraţavati neslaganje koliko god ţeliš. Ne poznaješ ga", reče Benton.

"Taj njegov genetski poremećaj", nastavi O'Dell. "Ne mogu se sjetiti kako se zove."

"Kongenitalna hipertrihoza universalis." U razgovor se uključila Marty Lanier. "Osobe koje pate od tog vrlo rijetkog poremećaja proţivljavaju neumjeren rast paperjaste dlake, poput

fetusa ili novorođenčadi, po cijelome tijelu, pa tako i dijelovima koji inače nisu obrasli dlakama ili nisu pretjerano dlakavi. Ĉelo, nadlanice, laktovi.

A ponekad se javljaju i drugi deformiteti, hiperplazija desni, maleni i široko razmaknuti zubi."

"Kao što sam rekao, nakaza, izgleda kao prokleti vukodlak", reče O'Dell, obraćajući se svima za stolom. "Legenda je vjerojatno i nastala zahvaljujući ljudima s tim poremećajem."

"Nije vukodlak, a taj poremećaj ne pripada povijesti horora. Nije riječ o legendi. To je vrlo stvarna pojava", reče Benton.

"Ne znamo koliko ima slučajeva", doda Lanierica. "Otprilike pedeset, stotinu. Vrlo je malo zabiljeţenih slučajeva širom svijeta."

"Ključna je riječ zabiljeţenih”, reče Jaime Berger, tiho i neraspoloţeno. "Ne moţete brojiti slučajeve ako nisu zabiljeţeni, a jasno je zašto hipertrihoza ima izrazito negativne konotacije i zašto je stigmatizirana, zašto se smatra da je osoba pogođena tim poremećajem čudovište, utjelovljenje zla."

"A onda se pri liječenju prema njoj moţda tako i odnosiš, pa je pretvoriš upravo u to", doda Lanierica.

"Obitelji su skrivale pojedince s tim poremećajem, a Jean-Baptiste nije bio iznimka", nastavi Benton. "Odrastao je u podrumu, u biti u podzemnoj tamnici bez prozora u obiteljskoj kući obitelji Chandonne iz sedamnaestog stoljeća na pariškome lieu Saint-Louis. Moguće je da gen koji je naslijedio Jean-Baptiste potječe od jednog muškarca koji se sredinom šesnaestog stoljeća rodio sav prekriven dlakom, te je kao novorođenče u Parizu predstavljen kralju Henriku II. i odrastao u kraljevskoj palači kao kuriozum, kao izvor zabave, kao svojevrstan kućni ljubimac. Taj se muškarac oţenio jednom Francuskinjom, pa je poremećaj naslijedilo nekoliko njihove djece. Potkraj devetnaestog stoljeća, jedan od njihovih potomaka navodno je stupio u brak s nekim iz obitelji Chandonne, a stotinu godina kasnije taj je recesivni gen postao dominantnim u liku Jean-Baptistea."

"Ja ovdje samo pokušavam reći", reče O'Dell, "da ljudi vrište i bjeţe od osobe koja tako izgleda. Kako je Jean-Baptiste mogao preuzeti konce i djelovati iz obiteljske kuće u Parizu?"

"Ne znamo gdje cijelo vrijeme ţivi Jean-Baptiste", odgovori Benton. "Ne znamo što radi proteklih pet godina. Ne znamo kako izgleda. Lasersko uklanjanje dlaka, protetični zubarski zahvati, plastična kirurgija, sva medicinska tehnologija koja je danas dostupna. Nemamo pojma što je učinio sa sobom otkako je pobjegao sa zatvorskog odjela na kojem je iščekivao smrtnu kaznu. Ali znao je da ste pronašli njegov DNK na straţnjem sjedalu ukradenog Mercedesa u Miamiju, te da ga to nedvosmisleno povezuje s pljačkama banaka koje izvode Jerome Wild i Dodie Hodge. Oboje su povezani s Detroitom, a zbog toga je vrlo vjerojatno da i Jean-Baptiste ima veze u Detroitu. I u Miamiju. I ovdje."

"I u djelatnosti igara na sreću", reče Lanierica. "Moţda i u filmskoj industriji."

"Obitelj Chandonne imala je prste u svemu što bi se moglo pokazati unosnim", reče Benton. "Svijet zabave, kockanje, prostitucija, droga, nezakonito oruţje, krivotvoreni dizajnerski proizvodi, krijumčarena roba svih mogućih vrsta. Što god se kroz povijest povezuje s organiziranim zločinom, Jean-Baptiste s time je prisno upoznat, u tome verziran. To mu je u obitelji. To mu je u krvi. Imao je pet godina vremena da se koristi moćnom mreţom zahvaljujući

obiteljskim vezama. Imao je pristup novcu. Radio je na onome što mu je već bio plan, a svaki organizirani plan iziskuje i angaţiranje novih ljudi. Trebali su mu ljudi. Ako je ţelio iznova izgraditi mafijašku obitelj Chandonne ili stvoriti vlastito carstvo, početi ispočetka, za sebe stvoriti novu ulogu, morao je angaţirati mnogo pomagača, a odabir mu je pritom morao biti loš. Ĉovjek koji je u prošlosti zlostavljao kao on, koji je iza sebe imao toliko psihopatologije i nevjerojatno nasilnih zločina, neće biti dorastao zadaći koja iziskuje prefriganog i uspješnog vođu, barem ne na dulje staze. A pokreću ga seksualno nasilne kompulzije. I pokreće ga ţelja za osvetom."

Korijen prikaza stabla na ekranu bio je Jean-Baptiste. Njegovo se ime nalazilo na sredini ekrana, a sva ostala imena bila su povezana s njim, bilo izravno, bilo neizravno, i širila su se poput krošnje kakva stabla.

"S njim su tako povezani i Dodie Hodge i Jerome Wild." Benton je usmjerio laserski snop, a točka je prelazila preko imena redom kojim ih je spominjao.

"Trebali bismo dodati Hapa Judda", reče Bergerica, drukčija, krajnje ozbiljna i mračno raspoloţena. "Povezan je s Dodie ali tvrdi da s njom više nema nikakve veze."

Bergerica nije bila pri sebi, a Benton nije znao što joj se dogodilo. Nakon što su svi uzeli kavu, ona je bila sjela za radni stol nekog agenta kojeg nije bilo u uredu, pa je nekog nazvala preko fiksne linije. Otada je bila posve utihla. Prestala je iznositi spoznaje i argumentaciju, kao i uzvraćati kad god bi Lanierica nešto zaustila. Benton je imao osjećaj da to nema veze s pitanjima jurisdikcije, zaštite teritorija, sitnim čarkama u vezi s time tko će koga za što tuţiti. Ĉinilo se da je Jaime Berger nekako poraţena. Doimala se posve iscrpljenom.

"Hap je navodno određeno vrijeme traţio duhovne savjete", reče Bergerica bezličnim tonom, gotovo bez ikakve intonacije. "To je izjavio kad sam rano jutros razgovarala s njim. Kaţe da je ţenska prava gnjavaţa, da često zove njegov ured u Los Angelesu i da je izbjegava."

"Kako se upoznao s Dodie?" zanimalo je Laniericu.

"Izgleda da je ona davala duhovne savjete, da je proricala sudbinu Hanni Starr", odgovori Bergerica. "To nije neuobičajeno. Poprilično velik broj zvijezda i vrlo bogatih istaknutih pojedinaca, među kojima su i političari, traţi savjet samoproglašenih vidovnjaka, cigana, vještica, čarobnjaka i proroka, od kojih su većina prevaranti."

"Pretpostavljam da se za većinu njih na koncu ipak ne pokaţe da su pljačkaši banaka", reče Stockman.

"Iznenadili biste se kad biste doznali u što se prometnu mnogi među njima", reče Bergerica. "Krađe, iznude, financijske prijevare... posve su prirodna stvar kad je riječ o toj branši."

"Je li Dodie Hodge ikada bila u kući obitelji Starr u Aveniji Park?" upita Lanierica Bergericu.

"Hap kaţe da jest."

"Hapa smatrate osumnjičenikom u slučaju Hanne Starr?" upita O'Dell. "Zna gdje je ili s time ima neke veze?"

"Trenutačno ga smatram najvaţnijim osumnjičenikom", reče ona. Zvučala je posve izmoţdeno, gotovo isključeno, ili moţda slomljeno.

Nije bila riječ o tome daje umorna. Radilo se o nečemu drugom.

"Hap Judd trebao bi biti na zidu zbog Dodie i zbog Hanne." Bergerica je gledala uokolo, od lica do lica smještenih za stolom, ali se nije izravno obraćala nikome ponaosob, gotovo kao da se obraća velikoj poroti. "I Toni Darien. Njegove veze s kuglanom High Roller i moţda Freddiejem Maestrom, a trebali bismo dodati i bolnicu Park General u Harlemu, koja nije jako daleko od mjesta na kojem je pronađeno tijelo Toni Darien, u blizini Sto desete ulice."

Nove grane na ravnome ekranu: Hannah Starr povezana s Hapom Juddom koji je povezan s Dodie i, neizravno, s Jeromeom Wildom. Sve veze sada vode do Toni Darien, kuglane High Roller i bolnice Park General, te su povezane s korijenom, Jean-Baptisteom Chandonneom. Bergerica je objasnila Hapovu prošlost u toj harlemskoj bolnici, kao i priču o mladoj ţeni, po imenu Farah Lacy, koja je ondje preminula, a onda se vratila na Hapovu povezanost sa Starrovima, posjetima raskošnoj kući u Aveniji Park, najmanje jednom radi večere, a u ostalim prilikama radi seksa. O'Dell ju je prekinuo da istakne činjenicu da Rupe Starr ne bi vabio nekakvog drugorazrednog glumca koji nema više od pola milijuna dolara za ulaganje.

"Ti veliki igrači poput Rupea", objasnio je O'Dell, "s tobom neće ni razgovarati ne doneseš li prokleto mnogo više novca."

"Bilo je to pribliţno godinu dana prije smrti Rupea Starra", reče Bergerica. "Hannah je tada već bila udana za Bobbyja Fullera."

"Moţda je to jedna od onih situacija kad obitelj počinje istiskivati šefa i voditi stvari onako kako ţeli", reče Stockman.

"Znam da ste proučili Hannine financije", reče Bergerica, misleći na FBI. "Zbog informacija koje sam proslijedila o tome što smo otkrili, što smo otkrile Lucy i ja."

Kao da svi znaju tko je Lucy i, što je još vaţnije, što je Bergerici.

"Mnoštvo aktivnosti u mnoštvu banaka i ovdje i u inozemstvu", reče Stockman. "Sve je počelo prije pribliţno dvije godine. A onda, nakon što je u svibnju umro Rupe Starr, većina je novca izgubljena."

"Hap tvrdi da je večer uoči Dana zahvalnosti, kad je nestala Hannah, bio u New Yorku.

Sutradan je avionom otputovao u L. A. Trebat ćemo sudske naloge za pretres njegova stana u TriBeCi. To moramo obaviti bez odlaganja. Tvrdi da se Hannah i Bobby uopće nisu seksali", nastavi Bergerica, bez uobičajene snage u glasu i bez tračka njezina uobičajenog ironičnog humora. "Prema njegovim riječima, baš niti jednom."

"Aha, baš", reče O'Dell sarkastično. "Kakav izlizani trik. Nema vatre na ognjištu, pa toplinu traţiš negdje drugdje."

"Hannah Starr pripadala je elitnome društvu, druţila se s moćnim i utjecajnim ljudima, s bogatima i slavnima, i ovdje i u inozemstvu, ali nikada u toj kući", nastavi Bergerica. "Bili su joj vaţniji nastupi u javnosti, bilo joj je vaţnije izići na šestoj stranici Posta nego biti u obiteljskoj blagovaonici, tako da je njezin stil bio antiteza stilu njezina oca. Prioriteti su joj očito bili bitno drukčiji. Upravo je ona inicirala kontakt s Hapom, kaţe on. Upoznali su se u Monkey Baru.

Ubrzo potom on je bio gost na jednoj od Rupeovih večera i postao je klijentom. Hannah se osobno brinula za njegov novac. Hap tvrdi da se Hannah bojala Bobbyja."

"Bobby nije bio u gradu one noći kad je nestala Hannah i nije sljedeći dan otputovao avionom", primijeti zajedljivo Lanierica.

"Upravo tako", reče Bergerica, gledajući Bentona. "Jako me brine ta Hapova povezanost sa svima. I njegove sklonosti. Kay kaţe da je Toni Darien bila mrtva dan i pol prije nego što je netko njezino tijelo ostavio u parku. Netko ju je drţao u hladnome prostoru, negdje unutra.

Moţda to sada ima određenog smisla."

Na grafičkome prikazu na ekranu pojavljivala su se nova imena.

"I Warner Agee i Carley Crispin", reče Benton Stockmanu. "I oni se trebaju naći na prikazu."

"Nemamo razloga smatrati da su Agee i Carley imali nekakve veze s nekim tko je ovdje na zidu", reče O'Dell.

"Znamo da je Carley povezana s Kay", reče Benton. "A ja sam povezan s Ageejem."

Kuckanje tipaka. Scarpettino i Bentonovo ime pojavili su se na ravnome ekranu. Bilo je uţasno gledati ih na tom prikazu. Povezane sa svima. Povezane s korijenom, Jean-Baptisteom Chandonneom.

Benton nastavi: "A na temelju onoga što su Lucy i Kay pronašle u Ageejevoj hotelskoj sobi, pretpostavljam da je bio povezan s poslovanjem raznih kasina."

Na zidu se našla i riječ Kasina.

"Na temelju zanimanja za paranormalno i svog utjecaja nešto je istraţivao, nečim manipulirao."

Paranormalno je postalo još jednom granom na podatkovnome stablu.

"Moţda je sve to radio pod pokroviteljstvom nekog bogatog Francuza koji se navodno zove Lecoq", nastavi Benton, pa se i to ime pojavilo na ekranu. "Netko je - moţda upravo taj monsieur Lecoq - plaćao Ageeja u gotovini. Moţda i Freddie Maestro. Tako bi i Lecoq i Maestro mogli biti povezani, a time bismo povezali Detroit i Francusku."

"Ne znamo tko je Lecoq i postoji li doista", reče Lanierica Bentonu.

"Postoji. Ali ne znamo tko je."

"Misliš da je taj Lecoq vukodlak?" upita O'Dell Bentona.

"Nemojmo ga tako zvati. Jean-Baptiste Chandonne nikako ne pripada nekom stereotipu.

Nije mit. To je čovjek koji bi u ovoj fazi posve lako mogao izgledati totalno normalno. Moţe imati i niz laţnih imena. Štoviše, to je vjerojatno nuţno."

"Govori s francuskim naglaskom?" Stockman je radio na svom prijenosnom računalu, dodavao ogranke koji su se pojavljivali na stablu na ekranu.

"Moţe govoriti s više različitih naglasaka i posve bez naglaska", reče Benton. "Osim francuskoga, tečno govori talijanski, španjolski, portugalski, njemački i engleski. Sada već moţda i neke druge jezike. Ne znam."

"Zašto Carley Crispin?" upita Stockman, dok je radio na grafičkome prikazu. "I zašto je Ageeju plaćala sobu? Ili je netko drugi ubrizgavao novac preko nje?"

"Vjerojatno nekakvo sitno pranje novca." Lanierica je pisala bilješke. "Ĉini mi se da ovdje toga ima mnogo, čak i na razmjerno sitne načine. Plaćanje ljudi u gotovini. Ljudi plaćaju drugim ljudima da plaćaju drugim ljudima. Bez kreditnih kartica i čekova koji ostavljaju papirnati trag.

Barem kod poslova koji se moţda ne mogu smatrati legitimnima."

"Carley ga je ovaj vikend namjeravala izbaciti iz hotelske sobe." Bergerica je pogledala Bentona u oči. Njezin je pogled bio neprobojan poput kamena. "Zašto?"

"Mogu ponuditi jednu teoriju", reče Benton. "Agee je Carley mailom dostavio informacije navodno od svjedoka, a mi znamo da su to bile laţne informacije. Oponašao je Harveyja Fahleyja sluţeći se internetskim servisom za ispisivanje razgovora. Lucy je taj i još niz drugih prijepisa pronašla u Ageejevu računalu. Producenti emisije The Crispin Report u vraški su neugodnoj kaši zbog onoga što je ona u sinoćnjoj emisiji objavila o kosi Hanne Starr pronađenoj u jednom ţutom taksiju. Tu pojedinost Agee je izmislio u laţnom telefonskom razgovoru, a Carley je nasjela. Ili joj je tako odgovaralo. Bilo kako bilo, nije računala na to da će na CNN-u imati još više nevolja nego što joj je već bilo za vratom."

"I zato ga je otpustila", reče mu Lanierica.

"A zašto ne? Znala je i da će kuća njoj otkazati suradnju. Agee joj više neće trebati, bez obzira na to tko je plaćao njegovu sobu. Moţda je tu bio i neki osobni element", reče Benton.

"Ne znamo što je Carley rekla Ageeju kad ga je nazvala sa CNN-a sinoć nešto prije jedanaest navečer. Ĉini se da je to bio posljednji telefonski poziv koji je primio."

"Moramo razgovarati s Carley Crispin", reče Stockman. "Šteta je što je Agee mrtav. Meni se sve čini da bi on mogao biti ključ svega."

"Učinio je neopisivu glupost", reče O'Dell. "Bio je forenzični psihijatar. Morao je znati što se smije, a što ne. Taj tip, Harvey Fahley, zanijekao bi da je s njim ikada razgovarao."

Bergerica reče: "I zanijekao je. Kad smo išli po kavu, razgovarala sam s detektivkom Bonnell. Ona ga se domogla jučer nakon emisije. Priznaje da je poslao mail Ageeju, ali tvrdi da s njim nikad nije razgovarao i da nikad nije spomenuo da je pronađena Hannina kosa."

"Ispisi telefonskih razgovora Harveyja Fahleyja trebali bi pokazati je li razgovarao s njim..." zausti O'Dell.

"Poziv je išao preko Tracfonea i nema zapisa", prekine ga Benton. "Agee je imao ladicu prepunu praznih kutija Tracfonea. Smatram da je razgovor s Fahleyjem izmišljen, a to drţi i Lucy. Ali sumnjam da je Agee svjesno htio ishoditi otkaz."

"Bila je to nesvjesna namjera", reče Lanierica.

"To je i moje mišljenje." Benton je smatrao da je Warner Agee bio spreman na autodestrukciju. "Ozbiljno sumnjam u to da mu je sinoć mogućnost samoubojstva prvi put pala na pamet. Stan u Washingtonu samo što mu nisu zaplijenili. Kreditne mu kartice više ne vrijede.

Oslanja se na druge koji mu osiguravaju gotovinu, parazit je koji se moţe radovati isključivo svojim slabostima, manama i demonima, a čini se da se nekako zapetljao u nešto čemu više nije bio dorastao. Vjerojatno je znao da će ga uhvatiti."

"Još jedan loš odabir u angaţiranju ljudi", reče Lanierica, obraćajući se svima, a gledajući Bentona. "Misliš da bi Jean-Baptiste znao?" "Što?" Benton više nije mogao susprezati bijes. "Znao da se Agee pobrinuo za to da me protjeraju iz mog ţivota, a nagrada mi je bila to što me odbacio FBI? A sve to uspio je učiniti zbog obitelji Chandonne?"

Potpuna tišina u FBI-evoj konferencijskoj dvorani.

"Mislim li da je sreo Jean-Baptistea, da su se nekako poznavali? Da, tako mislim", reče Benton. "Vječiti aspirant Agee upravo bi ţudio za time da razgovara s takozvanim čudovištem poput Jean-Baptistea Chandonnea, a ovaj bi ga privukao čak i ako nije znao o kome se radi, pod uvjetom, recimo, da ga je Agee upoznao pod nekim drugim identitetom. Privukla bi ga

psihopatologija Jean-Baptistea, zlo kojim zrači, i to bi bila najveća jebena greška koju bi Warner Agee ikada učinio."

"Očito", reče Lanierica nakon nekoliko trenutaka tišine. "Budući da u ovom trenutku leţi u mrtvačnici."

"Hotel Elysee nalazi se vrlo blizu kuće obitelji Starr u Aveniji Park." Bergerica se drţala vrlo smireno. Presmireno. "Samo tri ili četiri ulice dalje. Kad iziđeš iz hotela, u njihovoj kući moţeš se naći za pet-deset minuta."

Stockman je nešto utipkao, a na ekranu su se pojavile riječi Hotel Elysee i Vila Starr, najnovije grane na stablu.

"Treba ubaciti i ime Lucy Farinelli", reče Bergerica. "A to znači da morate ubaciti i moje ime. Ne samo zato što istraţujem nestanak Hanne Starr i jer sam razgovarala s njezinim suprugom i s Hapom Juddom, nego i jer sam povezana s Lucy. Ona je bila klijentica Rupea Starra. Više od desetljeća. Teško je zamisliti da nikad nije ni upoznala Hannu, a moţda i Bobbyja."

Benton nije znao o čemu ona govori, kao ni odakle su potekle te informacije. To joj je pitanje postavio očima, jer ga nije htio izreći naglas, a njezin dugi pogled posluţio je kao odgovor. Ne. Nije joj rekla Lucy. Doznala je nekim drugim putem.

"Fotografije", rekla je Bergerica, obraćajući se svima. "Albumi uvezani u koţu u sobi s rijetkim knjigama Rupea Starra. Zabave i večere s klijentima tijekom tolikih godina. I ona je u jednom od tih albuma. Lucy."

"Kada si to otkrila?" upita Benton.

"Prije tri tjedna."

Ako to zna toliko dugo, onda je iznenadna promjena u drţanju povezana s nečim drugim.

Bit će da joj je Bonnellica preko telefona prenijela neke druge informacije, nešto što ju je još više uznemirilo.

"Tisuću devetsto devedeset šeste. Bilo joj je dvadeset godina, još je studirala. Njezine fotografije nisam vidjela ni u jednom drugom albumu, moţda i zato što je nakon studija postala agenticom FBI-a, pa je zacijelo bila silno oprezna u vezi s pojavljivanjem na velikim zabavama i večerama, te nipošto ne bi bila dopustila da je netko snimi", nastavi Bergerica. "Kao što znate, nakon što je njezin suprug, Bobby, prijavio da je Hannah nestala, traţili smo dopuštenje da uzmemo osobne stvari i njezin DNK iz kuće u Aveniji Park, a ja sam ţeljela razgovarati s njim."

"On je u vrijeme njezina nestanka bio na Floridi, zar ne?" upita O'Dell.

"Te se večeri nije vratila kući iz restorana", rekla je Bergerica, "Bobby je bio u njihovu stanu u North Miami Beachu, a to smo potvrdili prema e-mailovima poslanima s IP-adrese tog stana. Imamo i potvrde na temelju evidencije telefonskih razgovora, kao i njihove domaćice u kući na Floridi, Rosie. S njom smo razgovarali. Ja sam osobno razgovarala s njom preko telefona, a ona mi je potvrdila da je Bobby navečer dvadeset šestoga studenoga, dan uoči Dana zahvalnosti, bio ondje."

"Pouzdano znaš da je Bobby slao te mailove i zvao telefonom?" upita Lanierica. "Kako znaš da to nije radila Rosie i da je lagala da zaštiti gazdu?"

"Nemam vjerojatni uzrok, pa čak ni razumne temelje za sumnju da mu odredim nadzor kad nema apsolutno nikakvih dokaza o njegovoj kriminalnoj aktivnosti", reče Bergerica posve bezbojnim glasom. "Znači li to da mu vjerujem? Ne vjerujem nikome."

"Znamo što je u Hanninoj oporuci?" upita Lanierica.

"Hannah je kći jedinica Rupea Starra, a kad je on u svibnju umro, sve je ostavio njoj", odgovori Bergerica. "Ubrzo nakon toga promijenila je oporuku. U slučaju njezine smrti, sve ide jednoj zakladi."

"Znači da je izbacila Bobbyja. To vam izgleda malo neobično?" upita Stockman.

"Najbolji predbračni ugovori jamče da bračni drug ne moţe imati koristi od toga da vas prevari ili ubije", odgovori Bergerica. "No to je sad diskutabilno. Hannah Starr još uvijek ima nekoliko milijuna dolara i velike dugove. Navodno je sve izgubila na burzi i zbog prevara, a sve ostalo u rujnu."

"Vjerojatno je na jahti negdje u Sredozemlju, na manikuri u Cannesu ili Monte Carlu", reče Lanierica. "A Bobby tako ne dobiva ništa. Kakav je ostavio dojam? Izuzmemo li tvoju prirodnu nesklonost tome da bilo kome vjeruješ."

"Krajnje uzrujan." Bergerica nije ništa usmjerila ni prema kome određenome. I dalje kao da se obraćala stolu, kao da je stol porota. "Krajnje zabrinut, pod pritiskom, kad sam s njim razgovarala u njihovu domu. Uvjeren je da je ona ţrtva ubojstva ili barem otmice, tvrdi da ni u snu ne bi pobjegla i da ga nikako ne bi napustila. Bila sam sklona tome da tu mogućnost shvatim vrlo ozbiljno sve dok Lucy nije otkrila financijske informacije koje sada svi znate."

"Vratimo se na tu večer kad je Hannah nestala", reče O'Dell. "Kako je Bobby znao da je nema?"

"Pokušao ju je nazvati, a to se vidi i u ispisima poziva u koje nam je omogućio uvid", reče Bergerica. "Sutradan, na Dan zahvalnosti, Hannah je privatnim avionom trebala otputovati u Miami da s njim provede produljeni vikend, a odande u Saint Barts."

"Sama?" upita Stockman. "Ili oboje?"

"U Saint Barts trebala je ići sama", odgovori Bergerica.

"Znači da se moţda spremala pobjeći iz zemlje", reče Lanierica.

"To sam se i ja pitala", reče Bergerica. "Ako je to i bio plan, nije pobjegla svojim privatnim mlaţnjakom, Gulfstreamom. Nije se ni pojavila u zračnoj luci u White Plainsu."

"To ti je Bobby rekao?" upita Benton. "Znamo da je to istina?"

"On je to rekao, a za taj let postoji i sluţbena prijava. Nije se pojavila na aerodromu. Nije ušla u avion, a Bobby nije bio na sluţbenoj prijavi leta za Saint Barts", odgovori Bergerica. "I nije se javljala na telefon. Njihova domaćica u New Yorku..."

"A ona se zove?" upita Lanierica.

"Nastya." Ponovila je ime slovo po slovo. "Ţivi u njihovoj kući i, prema njezinim riječima, Hannah se nije vratila kući nakon što je dvadeset šestog studenog večerala negdje u Villageu.

No to nekako nije bio dovoljan razlog da nazove policiju. Hannah ponekad nije dolazila kući.

Bila je na nekoj rođendanskoj proslavi s večerom. 'One if by Land, Two if by Sea', restoran u Ulici Barrow. Ondje je bila sa skupinom prijatelja i navodno je kad su svi odlazili iz restorana viđena kako ulazi u ţuti taksi. Zasada ne znamo više od toga."

"Bobby zna da se ševila uokolo?" upita O'Dell.

'"Mnogo slobodnog prostora u njihovu zajedništvu', tako je on to opisao. Ne znam što zna", reče Bergerica. "Moţda je istina što je rekao Hap. Bobby i Hannah bili su iznad svega poslovni partneri. On tvrdi da je voli, ali to svakako slušamo uvijek."

"Drugim riječima, imaju svojevrstan dogovor. Moţda se oboje ševe uokolo. I on je naslijedio lovu, ne?" upita O'Dell.

"Ne takvu lovu kao ona. Ali iz imućne je obitelji u Kaliforniji, studirao je na Stanfordu, magistrirao poslovno upravljanje na Yaleu, bio uspješan voditelj za alternativna ulaganja, bio povezan s dva fonda, jednim sa sjedištem u Velikoj Britaniji, drugim sa sjedištem u Monacu."

"Ti tipovi iz investicijskih fondova... Mislim, neki od njih zarađuju i stotine milijuna", reče O'Dell.

"Mnogi od njih sada ne zarađuju, a neki su i u zatvoru. A što je s Bobbyjem?" upita Stockman Bergericu. "Ostao bez svega?"

"Poput mnogih sličnih ulagača, računao je na to da će se cijene energenata i rudarskih dionica nastaviti nezaustavljivo uzdizati, dok će financijska ulaganja i dalje padati. Tako mi je rekao", odgovori ona.

"A onda se u srpnju preokrenuo trend", reče Stockman.

"To je opisao kao pokolj", reče Bergerica. "Bez bogatstva obitelji Starr više si ne moţe priuštiti način ţivota na koji se s vremenom naviknuo, to je posve sigurno."

"Znači da su njih dvoje više plod nekakvog poslovnog udruţivanja nego pravi bračni par", reče O'Dell.

"Ne mogu znati kakvi su njegovi stvarni osjećaji. Tko bi, dovraga, ikada mogao znati pravu istinu o tome što ljudi doista osjećaju", reče ona, bez tračka emocija. "Kad sam razgovarala s njim, činilo se da je izvan sebe. Kad se na Dan zahvalnosti nije pojavila na aerodromu, tvrdi da ga je obuzela panika, da je nazvao policiju, a policija je izvijestila mene.

Bobby tvrdi da se bojao da mu je supruga postala ţrtvom nasilja, a ustvrdio je i da je ranije imala problema s ljudima koji su je pratili i špijunirali. Doputovao je u New York, s nama se našao u kući, pokazao nam cijeli prostor, a mi smo tada uzeli Hanninu četkicu za zube radi njezina DNK, za slučaj da se za tim ukaţe potreba. Za slučaj da se negdje pojavi njezino tijelo."

"Ti albumi s fotografijama..." Benton je i dalje razmišljao o Lucy i pitao se koje još tajne krije. "Zašto bi ti ih uopće pokazao?"

"Raspitivala sam se o Hanninim klijentima, o tome je li je netko od njih mogao odabrati za cilj praćenja, ucjena i tako dalje. On je rekao da ne zna većinu klijenata njezina pokojnog oca, Rupea Starra. Bobby nam je predloţio..."

"Tko je to 'mi'?"

"Sa mnom je bio Marino. Bobby nam je predloţio da pregledamo albume s fotografijama, jer je Rupe običavao pozvati novog klijenta u goste, u kuću. Bila je to više inicijacija nego poziv u goste. Ako netko nije došao na večeru, on ga nije uzeo za klijenta. Htio je s klijentima imati pravi odnos, a čini se da je tako u većini slučajeva i bilo."

"Vidjela si Lucynu sliku iz 1996.", reče Benton. Pritom je mogao samo zamišljati što Bergerica zapravo osjeća. "I Marino ju je vidio?"

"Prepoznala sam je na fotografiji. Marino nije bio sa mnom u knjiţnici kad sam je pronašla. Nije ju vidio."

"Pitala si Bobbyja u vezi s time?" Benton je nije namjeravao pitati zašto je Marinu uskratila tu informaciju.

Pretpostavljao je da zna odgovor. Bergerica se nadala da će joj Lucy reći istinu, da se s njom neće morati suočiti. Sada je bilo očito da Lucy to nije učinila.

"Nisam pokazala fotografiju Bobbyju, niti sam je spomenula", reče Bergerica. "On u to vrijeme nije mogao znati Lucy. Hannah i Bobby bili su zajedno manje od dvije godine."

"To ne znači da on ne zna za Lucy", reče Benton. "Hannah mu ju je mogla spomenuti.

Začudio bih se da je nije spomenula. Kad si bila u toj knjiţnici, Jaime, jesi li upravo taj album skinula s police, samo ga tako odabrala? Jer Rupe Starr zacijelo ih je imao na desetke."

"Desetke i desetke", reče ona. "Bobby mi je na stolu ostavio cijelu hrpu."

"Je li imalo moguće da je htio da pronađeš Lucynu fotografiju?" Bentona je ponovno kopkao jedan od onih predosjećaja. Nešto duboko u utrobi slalo mu je poruku.

"Stavio ih je na stol i izišao iz knjiţnice", odgovori Bergerica.

Igrica. Okrutna igrica, ako je Bobby to učinio namjerno, razmišljao je Benton. Ako je znao ponešto o Bergeričinu privatnom ţivotu, znao je i da bi je moralo uzrujati da otkrije da je njezina partnerica, stručnjakinja za računalnu forenziku, bila u kući obitelji Starr, da se druţila s tim ljudima i da o tome nije rekla ni riječ.

"Neće ti smetati ako to upitam," reče Lanierica Bergerici, "ali zašto si Lucy dopustila da vodi računalni dio forenzične analize u ovoj istrazi ako je bila povezana s navodnom ţrtvom? Štoviše, s cijelom obitelji Starr?"

Bergerica u prvi mah nije odgovorila. A onda je rekla: "Ĉekala sam da mi to objasni."

"I kako glasi objašnjenje?" upita Lanierica.

"Još ga čekam."

"U redu. No da, to bi u perspektivi moglo biti problematično", reče Stockman. "Nađe li se sve to pred sudom."

"Ja to i sada smatram problemom." Bergeričino lice bilo je sumorno i nepopustljivo.

"Daleko većim problemom nego što uopće ţelim opisivati."

"Gdje je sada Bobby?" Upita Lanierica, tonom koji je bio blaţi od svega što je dotada upotrijebila. "Ĉini se da je ponovno ovdje, u gradu", reče Bergerica. "Šalje mailove Hanni.

Svakodnevno joj šalje e-mailove."

"To je totalno sjebano", reče O'Dell. "Što god to bilo ili nije, on to radi. Znamo jer smo, očito, pristupili njezinu mailu. Poslao joj je poruku kasno sinoć i rekao da je doznao za neki novi moment u slučaju, te da se rano jutros vraća u New York. Pretpostavljam da je sad već ovdje."

"Osim ako je tip imbecil, mora pretpostavljati da joj netko prati e-mail. Nekako počinjem sumnjati da sve to radi zbog nas", reče O'Dell.

"To sam i ja prvo pomislila", reče Lanierica.

Igrice, pomisli Benton. Onaj osjećaj nelagode samo se pojačao.

"Ne znam što pretpostavlja. Ĉini se da se nada da je Hannah negdje još ţiva i da čita te emailove", reče Bergerica. "Pretpostavljam da je svjestan toga što je sinoć objavljeno u emisiji

The Crispin Report, o tome kako je Hannina kosa navodno pronađena u jednom taksiju. I zato se odjednom vraća u grad."

"To je isto kao da je doznao da je mrtva. Prokleti novinari", reče Stockman. "Dali bi sve za gledanost, a ţivo im se fućka za to što čine ljudima čiji ţivot upropaštavaju." Zatim se obratio Bentonu: "Doista je to rekla o nama? To, znaš, o FBI-u... da je izrada psiholoških profila zastarjela...?"

Stockman je mislio na Scarpettu i ono što se sinoć pojavilo na CNN-ovu displeju s vijestima, a zatim i širom interneta.

"Smatram da su pogrešno citirali njezine riječi", reče Benton bezličnim glasom. "Rekao bih da je ţeljela reći da su dobra stara vremena iza nas i da zapravo nikad nisu bila tako dobra."

21 ZAŠTITNE SU DLAKE BILE DUGAĈKE I GRUBE, UZ ĈETIRI PRSTENA BIJELE i crne boje uza samu vlas, koja se stanjivala prema vršku.

"Moţete obraditi DNK ako ţelite potvrditi vrstu", govorio je Geffner preko telefonskog zvučnika. "Znam jedan laboratorij u Pennsylvaniji, Mitotyping Technologies, koji se specijalizirao za određivanje ţivotinjskih vrsta. Ali neke stvari već vam mogu reći na temelju toga što gledam. Klasični vuk. Vuk iz Velike nizine , podvrsta sivog vuka."

"Dakle nije pas, ako tako kaţeš. Priznajem da meni izgleda poput dlake njemačkog ovčara", reče Scarpetta, koja je sjedila za terminalom na kojem je gledala snimke koje joj je slao Geffner.

Na suprotnoj strani laboratorija Lucy i Marino pratili su što se događalo na MacBookovima, a s mjesta na kojem je sjedila, Scarpetta je vidjela kako se podaci brzo sastavljaju i formiraju tablice, grafičke prikaze i zemljovide.

"Ovakve prugaste zaštitne dlake nećete pronaći na njemačkim ovčarima." Geffnerov glas.

"A ove tanje sivkaste dlake koje vidim?" upita Scarpetta.

"Pomiješane sa zaštitnim vanjskim slojem. To je samo malo unutarnjeg krzna. A ona lutka kao za vudu koja je bila zalijepljena za prednju stranu čestitke...? Bila je punjena krznom, i vanjskim i unutarnjim dlakama, a s njima je bilo pomiješano i nešto ostataka, moţda malo izmeta, uvelog lišća i sličnih stvari. To pokazuje da dlaka nije bila obrađena, da je po svoj prilici potekla iz prirodnog staništa, moţda iz brloga. Očito nisam pregledao svu dostupnu dlaku. Ali rekao bih da se radi o vučjoj dlaci. Vanjskim i dlakama iz unutarnjeg dijela krzna."

"Gdje bi netko mogao doći do takve dlake?"

"Malo sam istraţio stvar i došao do informacija o nekoliko mogućih izvora", odgovori Geffner. "Prirodni rezervati, utočišta za vukove, zoološki vrtovi. Vučja dlaka prodaje se i u poznatoj prodavaonici vještičjih potrepština u Salemu, u Massachusettsu, koja se zove Magika."

"U Pickering Wharfu, u povijesnome dijelu grada", reče Scarpetta. "Bila sam ondje.

Mnoštvo zgodnih ulja i svijeća. Ništa povezano s crnom magijom i izopačenošću."

"Bit će da i ne mora biti izopačeno i zlo da bi se upotrijebilo u zle svrhe", reče Geffner.

"Magika nudi amajlije, napitke, a vučja dlaka moţe se kupiti u malenim zlatnim svilenim vrećicama. Navodno štiti i ima ljekovite moći. Sumnjam da je nešto što se tako prodaje i procesirano, a to znači da je moţda dlaka iz lutke potekla iz kakve prodavaonice potrepština za magiju."

Lucy je gledala Scarpettu sa suprotne strane prostorije, kao da nailazi na nešto značajno što će Scarpetta svakako ţeljeti vidjeti.

Geffner je dalje objašnjavao: "Vukovi imaju dva sloja krzna. Unutarnji, koji je mekši i više nalik na vunu i sluţi kao izolacija, a ja ga nazivam popunom. A tu je onda još i vanjski sloj, zaštitni sloj, te grube dlake koje zaustavljaju prodiranje vode i imaju pigmentaciju koju vidite na slikama koje sam poslao. Vrste se razlikuju po boji. Vuk iz Velike nizine ovdje nema prirodno

stanište. Uglavnom ţivi na Srednjem zapadu. A u kriminalistici obično nema slučajeva s vučjom dlakom. Barem ovdje, u New Yorku." "Ĉini mi se da je ja nikada nisam imala", reče Scarpetta. "Ni ovdje, ni bilo gdje drugdje."

Lucy i Marino u zaštitnoj su odjeći stajali i napeto razgovarali. Scarpetta nije čula što govore. Nešto se događalo.

"Ja sam je viđao iz raznoraznih razloga." Geffnerov opušteni tenor. Njega je malo toga moglo uzbuditi. Već je niz godina mikroskopom traţio tragove kriminalaca. "To smeće u kućama. Jeste kad gledali one kućne loptice prašine pod mikroskopom? To je zanimljivije i od astronomije, cijeli jedan svemir informacija o tome tko i što ulazi u nečiji stan i izlazi iz njega.

Raznorazne dlake i krzno."

Marino i Lucy promatrali su zemljovide koji su promicali na ekranima MacBookova.

"Sranje", opsuje glasno Marino. Njegove sigurnosne naočale gledale su Scarpettu.

"Doktorice...? Ovo bi trebala pogledati."

A Geffner je i dalje govorio. "Neki ljudi uzgajaju vukove ili najčešće hibride, mješance vuka i psa. Ali čista, netretirana vučja dlaka u lutki za vudu? Vjerojatnije je da je to nekako povezano s ritualnim motivom bombe. Sve što istraţujem ukazuje na to da je ovdje riječ o nečemu što ima veze s crnom magijom, iako je simbolika suprotstavljena i pomalo proturječna. Vukovi nisu zli. Ali sve ostalo jest, pa tako i eksploziv, petarde, što bi svakako bilo ozlijedilo vas ili nekoga, počinilo istinsku štetu."

"Ne znam što si otkrio." Scarpetta ga je podsjećala na to da ona zasada zna jedino da je iz ostataka bombe izvučeno ono za što je Marino bio zaključio da je pseća dlaka, a sad se utvrdilo da je riječ o vučjoj dlaci.

Na suprotnoj strani laboratorija karte su promicale na jednome od MacBookova. Prikazi ulica. Fotografije, nacrti i topografski zemljovidi.

"Preliminarno ne mogu reći više od toga." Geffnerov glas. "Onaj uţasni smrad, koji nedvojbeno postoji. Pomalo podsjeća na katran i na govno, ispričavam se na izrazu. Poznata vam je asafetida?"

"Ne spremam indijska jela, ali to mi je poznato. Začinska biljka na glasu upravo po odvratnome mirisu."

Marino je šuštao dok joj je prilazio, govoreći: "Cijelo je vrijeme bio na njoj." "Što to?" upita Scarpetta.

"Onaj sat i jedan od onih senzora." Onaj dio lica koji mu se vidio između maske i nabrane kape bio je zajapuren i vidjelo se da se znoji.

"Ispričavam se", reče ona Geffneru. "Ţao mi je. Istovremeno radim valjda dvadeset stvari. Što je s tim vragom?"

"Postoji razlog zbog kojeg ga nazivaju vraţjim izmetom," ponovi Geffner, "a moţda će vas zanimati činjenica da miris asafetide navodno privlači vukove."

Zvuk nogu zaštićenih papirnatim navlakama. Lucy preko poda od bijelih pločica dolazi do jednog terminala, pregledava raznorazne konektore, pa izvlači ţicu velikog ravnog monitora.

Zatim je prišla čvorištu jednog drugog terminala i iskopčala i taj monitor.

"Netko je uloţio poveći trud i samljeo asafetidu i nešto što izgleda kao asfalt, pa sve to pomiješao s nekakvim prozirnim uljem, nalik na ulje koštica groţđa, na laneno ulje."

Lucy je monitore donijela do mjesta na kojem je sjedila Scarpetta, pa ih postavila na stol.

Uključila ih je u jedan hub i oni su se odmah aktivirali. Prikazi su promicali polagano i mutno, a zatim su se posve izoštrili. Ponovno ono šuštanje: Lucy se vratila svojim MacBookovima i Marinu. Njih su dvoje ponovno razgovarali. Scarpetta je načula riječi jebeno sporo i pogrešno poredani. Lucy je bila uzrujana.

"Obavit ću plinsku kromatografiju i masenu spektrometriju. FTIR . Ali ovo dosada, s pomoću mikroskopa...?" govorio je Geffner.

Prikazi, karte i snimke i dalje su promicali ekranima. Osnovni tjelesni podaci, s ubiljeţenim datumom i vremenom. Pokretljivost i izloţenost ambijentalnoj svjetlosti. Scarpetta je pogledom prelazila po podacima iz BioGrapha, te je pogledala datoteku koja se upravo otvorila na računalnome zaslonu pred njom. Mikroskopske snimke: srebrnasti zavijuci s točkicama hrđe i nešto što je nalikovalo fragmentima metaka.

"Posve sigurno ţeljezne strugotine" - Geffnerov glas - "koje je bilo lako identificirati i vizualno i magnetom, a s njima su pomiješane mutnosive čestice, također teške. Potonule su na dno epruvete napunjene vodom. Moţda olovo."

Podaci o tjelesnim funkcijama Toni Darien, lokacije, vremenski uvjeti, datumi i vrijeme, zabiljeţeni svakih petnaest sekundi. U dva i dvanaest poslije podne, u utorak, 16. prosinca, temperatura je iznosila 21 Celzijev stupanj, jakost ambijentalne bijele svjetlosti pet stotina luksa, uobičajena unutarnja rasvjeta, pulsna oksimetrija devedeset devet posto, broj otkucaja srca šezdeset četiri, brzina pet koraka, a lokacija njezin stan u Drugoj aveniji. Bila je kod kuće, budna i kretala se. Pod pretpostavkom da je upravo ona nosila BioGraph. Scarpetta će nastaviti raditi pod tom pretpostavkom.

Geffner je dalje opisivao: "Potvrdit ću rendgenskom fluorescentnom spektroskopijom.

Posve sigurno krhotine kvarca, što se moţe očekivati kod mljevenog asfalta. Uţarenom iglom od tungstena dodirnuo sam nešto one tamnosmeđe i crne ljepljive, viskozne tekuće tvari, da vidim hoće li se tako smekšati i doista se smekšala. Ima karakterističan miris po asfaltu/nafti."

Miris koji je Scarpetta osjetila dok je FedExovu kutiju nosila u stan. Asafetida i asfalt.

Gledala je kako ekranom polagano promiču karte i slike. Pratila je put Toni Darien koji ju je sve više pribliţavao smrti. U dva i petnaest 16. prosinca ubrzala je tempo, a temperatura je pala na četiri stupnja. Vlaga osamdeset pet posto, ambijentalna svjetlost osamsto luksa, sjeveroistočni vjetar. Bila je vani, a vani je bilo hladno i oblačno, pulsna oksimetrija devedeset devet posto, dok joj se puis počeo ubrzavati: šezdeset pet, šezdeset sedam, sedamdeset, osamdeset pet, sve više rastući kako su minute prolazile, a ona se kretala na zapad Istočnom 86. ulicom, brzinom od trideset tri koraka u petnaest sekundi. Toni je trčala.

A Geffner je objašnjavao: "Vidim nešto što moţe biti mljeveni papar, fizičkih svojstava i morfologije karakterističnih za crni, bijeli i crveni papar. Provjerit ću analizom GCMS . Asafetida, ţeljezo, olovo, papar, asfalt. Komponente mješavine koja treba posluţiti kao svojevrsno prokletstvo."

"Ili ono što je Marino nazvao smrdljivom bombom." Scarpetta je razgovarala s Geffnerom, istodobno prateći Toni Darien koja je napredovala u smjeru zapada Istočnom 86. ulicom.

Skrenula je na jug u Aveniji Park, uz oksimetriju od devedeset devet posto, puis stotinu dvadeset tri otkucaja u minuti.

"Ritualna crna magija, ali ne uspijevam pronaći ništa što bi konkretno ukazivalo na određenu sektu ili religiju", nastavljao je Geffner. "Nije ni Palo Mayombe ni Santeria , ništa od toga što sam vidio ne podsjeća me na ono što inače povezujem s njihovim obredima i magijom. Znam samo da ta mješavina nipošto nije trebala donijeti nikakvu sreću, pa se tako ponovno vraćamo na proturječje. Vukovi bi trebali donositi sreću, snaţno utjecati na ponovnu uspostavu mira i sklada, liječiti i donositi sreću u lovu."

U četiri minute i trideset sekundi nakon tri poslije podne Toni je prešla 63. ulicu, i dalje trčeći na jug Avenijom Park. Intenzitet ambijentalne svjetlosti iznosio je manje od sedamsto luksa, relativna vlaţnost sto posto. U međuvremenu je postalo još oblačnije i padala je kiša.

Oksimetrija se nije mijenjala, puis se ubrzao na stotinu četrdeset. Grace Darien rekla je da Toni nije voljela trčati za ruţna i sumorna vremena. Ali sada je trčala, po hladnoći i kiši. Zašto?

Scarpetta je i dalje pratila podatke, a Geffner je i dalje govorio.

"Jedinu poveznicu s vješticama i čarobnjaštvom pronalazim u riječi naroda Navajo koja znači 'vuk' - mai-coh - a moţe značiti i 'vještica'. Osoba koja se moţe pretvoriti u nešto ili nekoga drugoga ako navuče vučje krzno. Prema tom mitu, vještice ili vukodlaci mijenjaju pojavni oblik kako bi mogli neopaţeno putovati. A narod Pawnee sluţi se vučjim krznom i koţom za zaštitu blaga i u raznim magičnim obredima. Dok smo radili na ovome, usput sam pretraţio sve do čega sam uspio doći. Ne bih htio da pomislite da sam najveći svjetski stručnjak za vještice, obrede i narodne običaje." "Ĉini mi se da će glavno pitanje glasiti je li to ista osoba koja je poslala glazbenu boţičnu čestitku." Scarpetta je mislila na bivšu Bentonovu pacijenticu Dodie Hodge. I dalje je gledala podatke koji su promicali ekranom.

Pulsna oksimetrija nepromijenjena, ali broj otkucaja Tonina srca sada se smanjivao. Na uglu Avenije Park i Istočne 58. ulice zacijelo je prestala trčati. Broj otkucaja stotinu trideset dva, stotinu trideset jedan, stotinu trideset, sve manji i manji. Po kiši je pješačila na jug Avenijom Park. Sada je bilo tri i jedanaest poslije podne.

Geffner reče: "Meni se čini da je najvaţnije pitanje kakve bi veze osoba koja je izradila tu prljavu bombu mogla imati s ubojstvom Toni Darien."

"Moţeš to, molim te, ponoviti?" reče Scarpetta dok je gledala snimku s GPS-a s podacima koje je BioGraph Toni Darien zabiljeţio u utorak poslije podne u tri i četrnaest. Crvena strelica na topografskoj karti koja je pokazivala neku adresu u Aveniji Park.

Kuća Hanne Starr. "Što si rekao o Toni Darien?" upita Scarpetta, dok je gledala nove snimke, misleći da nešto pogrešno tumači, no nije bilo tako.

Toni je dotrčala do adrese obitelji Starr. Zato je trčala unatoč lošem vremenu. Trebala se s nekim naći.

"Još vučje dlake", reče Geffner. "Komadići vanjske dlake."

Pulsna oksimetrija devedeset devet posto. Puis osamdeset tri i u padu. Snimka za snimkom s GPS-a, minute prolaze, a Tonin se puis usporava i dolazi na razinu tijela u mirovanju. Zvuk zaštite za obuću na pločicama. Marino i Lucy prilazili su Scarpetti.

"Vidiš gdje je?" Lucy ju je prodorno gledala kroz zaštitne naočale. Htjela se uvjeriti u to da Scarpetta shvaća vaţnost podataka s GPS-a.

"Ni pribliţno nisam pri kraju analiziranja toga što ste mi poslali u vezi sa slučajem Darien."

Geffnerov glas u laboratoriju za obuku. "Ali s tim uzorcima koje ste jučer poslali pomiješani su fragmenti vučje dlake, vanjske zaštitne dlake, mikroskopski fragmenti slični onome što sam upravo vidio kad sam pogledao dlake iz one lutke. Bijele, crne, grube. To moţda ne bih bio u stanju odrediti kao vučju dlaku jer nije dovoljno neoštećena, no ta mi je mogućnost pala na pamet. Vuk ili pas. Ali nakon što sam vidio što je još došlo s vašom bombom? Eto, mislim da je riječ o tome. Štoviše, mogao bih se i okladiti."

Marino se namršti. Bio je vidno uzrujan kad je rekao: "Ţeliš reći da to nije pseća dlaka. Da je u oba slučaja vučja? I u slučaju Toni Darien i u slučaju bombe?"

"Marino?" Geffner se doimao zbunjenim. "Ti si?"

"Tu sam, u laboratoriju s Doktoricom. O čemu to, dovraga, pričaš? Siguran si da nisi nešto pomiješao?"

"Pretvarat ću se da to nisam čuo. Onaj laboratorij za DNK koji sam vam spominjao, doktorice Scarpetta?"

"Slaţem se", odgovori ona. "Trebali bismo odrediti vrstu vuka, uvjeriti se da je riječ o istoj vrsti, da dlake u oba slučaja potječu od sivih vukova iz Velike nizine."

Slušala ga je i pogledom pratila podatke. Temperatura tri stupnja, relativna vlaţnost devedeset devet posto, puis sedamdeset sedam. Dvije minute i petnaest sekundi kasnije, u tri i sedamnaest, temperatura je bila dvadeset jedan stupanj, a vlaţnost trideset posto: Toni Darien ušla je u kuću Hanne Starr.

Detektivka Bonnell parkirala se ispred velike kamene kuće koja je Bergericu podsjećala na Newport, na Rhode Islandu, na divovske spomenike iz razdoblja američke povijesti kad se veliko bogatstvo stjecalo na temelju ugljena, pamuka, srebra i čelika, od opipljive robe koja više gotovo ne postoji.

"Ne shvaćam." Bonnellica je piljila u pročelje od vapnenca prave palače koja je zauzimala veći dio uličnog bloka samo na nekoliko minuta šetnje od Central Park Southa. "Osamdeset milijuna dolara? Tko dovraga ima toliko novca?" Na licu joj se odraţavala mješavina strahopoštovanja i gađenja.

"Bobby više nema", reče Bergerica. "Barem koliko znamo. Pretpostavljam da će je morati prodati, a moći će je kupiti samo kakav šeik iz Dubaija."

"Ili ako se pojavi Hannah."

"Nje i obiteljskog bogatstva već odavno nema. Na ovaj ili onaj način", reče Bergerica.

"Isuse." Bonnellica je gledala veliku kuću, pa zatim automobile i pješake koji su prolazili kraj nje. Gledala je sve osim Bergerice. "Zato mi se nekako čini da ne ţivimo na istom planetu kao neki ljudi. Moj stan u Queensu? Ne bih znala kako je to ţivjeti negdje i ne slušati šupke kako viču i aute kako trube i razne sirene... ujutro, u podne i navečer. Prije par tjedana imala sam štakora. Pretrčao je pod kupaonice i nestao iza zahodske školjke i sad svaki put mislim samo na to kad idem onamo, shvaćaš što ţelim reći. Vjerojatno nije točno da mogu doći kroz kanalizaciju."

Bergerica je otkopčala pojas i ponovno pokušala s BlackBerryja dobiti Marina. Nije joj se javljao, kao ni Lucy. Ako su još u Centru za DNK, ili nemaju signala ili unutra ne smiju imati

mobitele, ovisno o tome u kojem su laboratoriju ili radnoj sobi. Odjel za forenzične biološke znanosti Ureda glavnog mrtvozornika vjerojatno je najveći i najsuvremeniji na svijetu. Marino i Lucy mogu biti bilo gdje u tom kompleksu, a Bergerica nije imala volje nazvati prokletu centralu i tako ih potraţiti.

"Spremam se za razgovor u Aveniji Park", ostavila je još jednu poruku Marinu. "Pa ti se moţda neću moći javiti kad nazoveš. Samo me zanima što ste otkrili u laboratoriju."

Zvučala je hladno, bezbojnog i nimalo srdačnog tona. Ljutila se na Marina i nije znala što zapravo osjeća prema Lucy, bol ili bijes, ljubav ili mrţnju, te još nešto što je pomalo nalikovalo na umiranje. Ili barem na ono što Bergerica zna o umiranju. Zamišljala je da je to zasigurno nešto poput klizanja niz neku liticu, grčevitog drţanja do trenutka kad na koncu izgubiš uporište, a dok padaš pitaš se koga treba kriviti. Bergerica je krivila Lucy, a krivila je i sebe.

Poricanje, gledanje na drugu stranu, moţda isto ono što radi Bobby dok Hanni svakodnevno šalje e-mailove.

Puna tri tjedna Bergerica je znala za fotografije koje su 1996. snimljene upravo u istoj raskošnoj kući u koju se ona i Bonnellica upravo spremaju ući, a na to je reagirala izbjegavanjem, ubrzavanjem i bijegom od onoga s čime se ne moţe nositi. Ako itko zna nešto o neistinitosti i skretanjima s puta koji iz toga proizlaze, onda to svakako zna Bergerica. Svaki dan razgovara s nerealističnim ljudima koji izbjegavaju istinu, no to nije značilo baš ništa znanje i spoznaje nikad ne pomaţu kad je pred čovjekom patnja, kad moţe ostati bez svega a ona je bjesomučno bjeţala sve do tog prijepodneva. Sve dok je Bonnellica nije pronašla u područnome uredu FBI-a i prenijela joj informacije za koje je mislila da bi ih tuţiteljica trebala znati.

"Reći ću samo ovo prije nego što uđemo", reče Bergerica. "Nisam slab karakter i nisam kukavica. Jedno je vidjeti nekoliko fotografija snimljenih prije dvanaest godina. To što si mi ti rekla nešto je sasvim drugo. Imala sam razloga smatrati da je Lucy na faksu znala Rupea Starra, ali ni po čemu nisam mogla zaključiti da je imala financijske veze s Hannom još prije samo šest mjeseci. Priča se sada promijenila i postupit ćemo u skladu s time. Ţeljela sam da to čuješ izravno, jer me ne poznaješ. A ovo nije dobar početak."

"Nisam namjeravala učiniti ništa izvan granica duţnosti." Bonnellica je to ponovila već nekoliko puta. "Ali to što je Lucy pronašla u hotelskoj sobi Warnera Ageeja, u njegovu računalu...? To se sad odnosi i na moj slučaj jer je on oponašao mog svjedoka, Harveyja Fahleyja. I ne znamo koliko će daleko sve to ići, s obzirom na to koliko je ljudi povezano s cijelom pričom, osobito uz moguće veze s organiziranim kriminalom i to što si mi ispričala o onom Francuzu s genetskim poremećajem."

"Ne moraš se stalno opravdavati."

"Stvar nije u tome da sam ţeljela njuškati, da sam bila znatiţeljna ili da sam zlorabila povlastice ili poloţaj u policiji. Ne bih bila zatraţila RTCC da me legitimno nije brinula Lucyna vjerodostojnost. Trebala sam se osloniti na nju, a bila sam načula određene stvari. Davno je bila i u nekim paravojnim snagama, nije li tako? I najurili su je iz FBI-a ili ATF-a. To što ti pomaţe s Hannom Starr nije imalo nikakve veze sa mnom. Ali sad ima. Glavna sam detektivka zaduţena za slučaj Toni Darien."

"Razumijem te." Bergerica ju je doista razumjela.

"Samo se ţelim uvjeriti u to da doista razumiješ", reče Bonnellica. "Ti si okruţna tuţiteljica, vodiš Odjel za seksualne delikte. Ja sam na Odjelu za ubojstva samo godinu dana i još nismo surađivale. Ni ja ovo ne smatram dobrim početkom. Ali neću samo tako, zdravo za gotovo, prihvatiti nekog svjedoka, bez pitanja, samo zato što ga ti znaš - što ti je prijateljica. Lucy će mi biti svjedokinja, pa sam morala provjeriti određene stvari."

"Nije mi prijateljica."

"Nađe li se Tonin slučaj pred sudom, ona će završiti na mjestu za svjedoke. Kao i ako pred sud dođe Hannin slučaj."

"Nije mi samo prijateljica. Obje znamo što mi je", reče Bergerica, osjećajući kako je iznutra razdiru emocije. "Uvjerena sam da sam se i ja našla na tom prokletom podatkovnom zidu u RTCC-u, tako da to vidi cijeli svijet. Više je od prijateljice. Znam da nisi naivna."

"Analitičari iz poštovanja nisu prikazali njezine informacije na zidu. Kao ni bilo što o tebi.

Samo smo na terminalu pregledavali podatke, sve pronađene veze. Ne pokušavam preuzeti tvoj posao. Ne zanima me što ljudi rade privatno, osim ako je to nešto protuzakonito, i nisam očekivala da će RTCC izbaciti to što je izbacio o tvrtki Bay Bridge Finance. Lucy to izravno povezuje s Hannom. Time ne ţelim reći da je Lucy sudjelovala u financijskoj prijevari."

"Sve ćemo otkriti", reče Bergerica.

"Ako nam bude rekao ili ako zna." Bonnellica je mislila na Bobbyja. "A moţda i ne zna, iz istog razloga kao Lucy. Neki ljudi s tolikim novcem ne znaju pojedinosti jer ga drugi ljudi ulaţu, njime upravljaju i rade sve ostalo. To se dogodilo i ţrtvama Bernieja Madoffa. Ista stvar. Nisu znali i nisu učinili ništa pogrešno."

"Lucy nije od onih koji ne znaju", reče Bergerica. Usto je znala i da Lucy nije od onih koji će samo tako prijeći preko svega.

Posrednička tvrtka Bay Bridge Finance navodno se bila specijalizirala za projekte diversifikacije portfelja poput drvene građe, rudarstva, eksploatacije nafte i nekretnina, među kojima su bili i ekskluzivni stanovi na samoj obali na širem području Miamija. Na temelju onoga što je Bergerica znala o razmjerima prijevare koju je izvela ta nedavno razotkrivena organizacija, postojali su veliki izgledi za to da je Lucy pretrpjela velike gubitke. Stoga je namjeravala izvući sve što se moţe iz Bobbyja Fullera, ne samo o Hanninim financijama, nego i o njezinoj vezi s Hapom Juddom, čije su sklonosti duboko uznemiravale i moţda bile i opasne.

Kucnuo je čas da se s Bobbyjem suoči u vezi s Hapom i još nizom drugih stvari, da mu predoči bezbrojne poveznice u nadi da ih moţe rasvijetliti, a činilo se daje to spreman pokušati. Kad ga je Bergerica dobila na mobitelu prije manje od sata, rekao je da će rado razgovarati s Bonnellicom i njom, pod uvjetom da se ne nađu na nekom javnom mjestu. Kao i prošli put, s njim se trebaju naći ondje.

"Idemo", reče Bergerica Bonnellici. Izišle su iz automobila bez sluţbenih oznaka.

Bilo je hladno i jako vjetrovito, a tamni oblaci promicali su nebom onako kako se obično događa uoči nailaska neke fronte. Vjerojatno sustav visokog tlaka, pa će sutra nebo biti vedro, kako Lucy kaţe "opako vedro", ali će biti i jako hladno. Krenule su stazom koja je vodila od avenije, a iznad raskošnog ulaza u kuću nalazila se zeleno-bijela zastava s grbom obitelji Starr, uspravljenim lavom i kacigom, te motom na francuskome, Vivre en espoir, ţivjeti u nadi. Kakva ironija, pomisli Bergerica. Od svih emocija trenutačno nije osjećala jedino nadu.

Pritisnula je tipku interfona na kojoj je pisalo Starr i Privatna rezidencija. Uvukla je ruke duboko u dţepove kaputa dok su ona i Bonnellica u tišini čekale na vjetru, a zastava se bučno vijorila, misleći na to da ih vjerojatno snimaju sigurnosne kamere i da bi netko mogao čuti svaku njihovu riječ. Glasan škljocaj brave i pomno izrezbarena vrata od mahagonija sada su se otvorila, a kroz otvore u vratima od kovanog ţeljeza ukazao se obris nekoga u crno-bijeloj odjeći glavne domaćice u kućanstvu.

Nastya ih, zaključi Bergerica, pušta unutra ne pitajući tko su preko interfona jer zna, jer ih je vidjela na monitoru i jer ih očekuju. Njezin status zakonite useljenice razvlačio se po svim medijima, a javnim je prostorom kolalo i nekoliko njezinih fotografija, zajedno s glasinama o uslugama koje Bobbyju pruţa osim kuhanja i namještanja kreveta. Domaćici koju su mediji već zvali "Nasty" bilo je oko trideset pet godina, imala je izraţene jagodične kosti, maslinastu koţu i više nego dojmljive plave oči.

"Molim vas, uđite." Nastya se pomaknula u stranu.

Predvorje je bilo pokriveno talijanskim mramorom, s otvorenim lukovima i šest metara visokim stropom s uvučenim drvenim pločama s čijeg je središta visio antikni luster od ametista i mutnog kvarca. S jedne se strane nalazilo stubište s raskošnom ţeljeznom ogradom koja se u luku uspinjala prema katu, a Nastya ih je zamolila da za njom pođu u knjiţnicu. Bergerica se prisjetila da se knjiţnica nalazi na drugome katu, u straţnjem dijelu zdanja, da je riječ o divovskoj prostoriji koja nema dodira s vanjskim zidovima u kojoj je Rupe Starr čitav ţivot skupljao antikvarsku zbirku dostojnu kakvog sveučilišta ili palače.

"Gospodin Fuller proveo je vrlo napornu noć i ustao vrlo rano, a to što je objavljeno u vijestima uţasno nas je uzrujalo." Nastya je zastala pred stubištem i osvrnula se prema Bergerici. "Je li to istina?" Zvuk njezinih cipela na kamenu dok je hodala dalje, obraćajući im se prema njima okrenuta leđima, glave tek malko okrenute u stranu. "Uvijek me brine pitanje tko vozi te taksije. Uđeš i nemaš pojma, odjednom te vozi neki neznanac koji te moţe odvesti bilo kamo. Mogu vam ponuditi kakvo piće? Kavu, čaj ili vodu ili nešto ţešće? U knjiţnici smijete piti, ali pod uvjetom da ništa ne odloţite negdje u blizini knjiga."

"Ne treba nam ništa", reče Bergerica.

Na drugome katu uputile su se dugačkim hodnikom prekrivenim antiknim svilenim sagom u različitim nijansama tamnocrvene i ruţičaste boje, a prošle su kraj niza zatvorenih vrata.

Knjiţnica je mirisala po plijesni izraţenije nego stoje Bergerica pamtila otprije tri tjedna. Srebrni lusteri bili su električni, svjetla prigušena, a prostorija hladna i očito nekorištena, kao da nitko nije bio u njoj još od Dana zahvalnosti, kad je Bergerica bila ondje. Albumi s fotografijama uvezani u firentinsku koţu koje je tada pregledala i dalje su leţali na hrpi na stolu, a pred njima se nalazila izvezena antikna stolica na kojoj je sjedila kad je pronašla onih nekoliko fotografija na kojima je bila Lucy. Na jednom manjem stolu s postoljem u obliku grifona nalazila se prazna kristalna čaša koju je, sjećala se, Bobby bio odloţio nakon što je popio podosta konjaka ne bi li primirio ţivce. Stojeći sat u visokome drvenom ormariću u blizini kamina u međuvremenu nitko nije navio.

"Podsjetite me još jednom na svoj poloţaj ovdje", reče Bergerica kad su ona i Bonnellica sjele na koţnu sofu. "Imate stan na kojem ono katu?"

"Na trećem katu, u straţnjem dijelu", reče Nastya, koja je uočila iste pojedinosti kao i Bergerica. Nenavijeni sat i neopranu čašu. "Nisam bila u kući sve do danas. Budući da gospodina Fullera nije bilo..."

"Bio je na Floridi", reče Bergerica.

"Rekao mi je da dolazite, pa sam brzo došla. Boravila sam u hotelu. On je bio ljubazan i smjestio me u jedan obliţnji hotel, tako da sam na raspolaganju po potrebi, ali ne spavam sama u ovoj kući. Jasno vam je zašto bi mi to sada bilo vrlo nelagodno."

"U kojem hotelu?" upita Bonnellica.

"Elysce. Obitelj Starr sluţi se uslugama tog hotela već godinama kad im doputuju gosti i poslovni partneri koji ne ţele odsjesti u kući. Hotel se nalazi na samo nekoliko minuta hoda.

Jasno vam je zašto sada ne ţelim biti ovdje. Proteklih nekoliko tjedana bilo je vrlo stresno. Što se dogodilo Hanni i potom ti mediji, kombiji i kamere. Nikad ne znaš kad će se pojaviti, a sve je još gore zbog one ţene koja je sinoć sve to rekla na CNN-u. Svake večeri govori isključivo o tome i neprestano opsjeda gospodina Fullera i traţi intervju. Ljudi zbilja nemaju nimalo poštovanja. Gospodin Fuller dao mi je slobodne dane, jer zašto bih sada ovdje bila posve sama?"

"Carley Crispin", reče Bergerica. "Ona gnjavi Bobbyja Fullera?"

"Ne mogu je smisliti, ali gledam jer me zanima. Ali više ne znam kome što vjerovati", reče Nastya. "To što je sinoć rekla bilo je uţasno. Briznula sam u plač koliko me uzrujala."

"Kako to gnjavi gospodina Fullera?" upita Bonnellica. "Nekako mi se čini da do njega nije jednostavno doći."

"Znam samo da je već navraćala ovamo." Nastya je privukla jedan naslonjač i sjela.

"Ranije je bila najmanje na jednoj ili dvije zabave. Dok je još bila u Bijeloj kući, što je ono radila?

Bila je glasnogovornica. Mene nije bilo ovdje, bilo je to prije mene, ali znate za to kako je gospodin Starr imao te poznate večere i zabave. Zato i postoje svi ti albumi." Pokazala je albume na stolu. "I još ih je mnogo, mnogo na policama. Pokrivaju više od trideset godina, a vi ih vjerojatno niste sve pregledali?" upitala je, jer je nije bilo kad su ondje bili Bergerica i Marino.

Kod kuće je tada bio jedino Bobby, a Bergerica nije pregledala sve albume, nego samo njih nekoliko. Nakon što je naišla na one fotografije iz 1996. godine, prestala je gledati.

"Ne kaţem da je neko čudo što je Carley Crispin ovamo dolazila na večere", nastavi Nastya ponosno. "U ovoj ili onoj prilici u ovoj se kući vjerojatno našlo barem pedeset posto svih slavnih ljudi na svijetu. Ali Hannah ju je vjerojatno poznavala ili barem upoznala. Mrzim to koliko je ovdje sada tiho i mirno. Otkako je umro gospodin Starr, no da... ti su dani sada prošlost. A nekad je bilo toliko proslava, toliko uzbuđenja, toliko ljudi. Gospodin Fuller neusporedivo je povučeniji i najčešće ga nema." Ĉinilo se da je kućedomaćica potpuno opuštena i da se osjeća prirodno dok sjedi u knjiţnici koju nije ni pospremila ni počistila tijekom posljednja tri tjedna. Da nije bilo njezine uniforme, izgledala bi poput vlasnice palače, a bilo je zanimljivo i to što je Hannu Starr nazvala samo krsnim imenom i o njoj govorila u prošlom vremenu. Ipak, Bobbyja je zvala "gospodin Fuller", a on je kasnio. Bilo je četiri i dvadeset, a njemu još nije bilo ni traga. Bergerica se pitala je li moguće da nije kod kuće i da je zaključio da se ipak neće vidjeti s njima. Kućom je vladala potpuna tišina, kroz debele zidove od vapnenca unutra nisu dopirali čak ni prigušeni zvukovi

prometa. Soba nije imala prozore i cijeli je prostor podsjećao na kakav mauzolej ili riznicu, moţda kakav veliki sef namijenjen zaštiti rijetkih knjiga, umjetnina i antikviteta od neţeljenog izlaganja sunčevoj svjetlosti i vlazi.

"Zato je još groznije što tako govori o Hanni", nastavi Nastya, govoreći o Carley Crispin.

"Iz večeri u večer. Kako to moţe raditi kad je riječ o osobi koju je upoznala?"

"Imate neku predodţbu o tome kad je Carley Crispin posljednji put boravila u ovoj kući?" upita Bergerica, vadeći mobitel.

"Ne znam."

"Rekli ste da dodijava gospodinu Fulleru." Bonnellica se sad vratila na to pitanje. "Poznaje ga, moţda zahvaljujući Hanni?"

"Samo znam da je već nazivala ovamo."

"Odakle joj broj?" upita Bonnellica.

Bergerica je ţeljela pokušati nazvati Bobbyja na mobitel, da utvrdi gdje je, ali u knjiţnici nije bilo signala.

"Ne znam. Više se ne javljam na telefon. Uvijek se bojim da zove netko od novinara.

Znate, ljudi u današnje vrijeme uspijevaju doznati toliko toga. Nikad ne znate tko se nekako moţe dokopati vašeg broja", reče Nastya, a pogled joj je pritom odlutao do divovskog platna na kojem su bili prikazani kliperi, do slike koja je izgledala kao djelo Montaguea Dawsona , a koja je ispunjavala zidnu ploču od mahagonija između dviju polica s knjigama koje su se protezale od poda do stropa.

"Zašto bi se Hannah posluţila taksijem?" upita Bonnellica. "Kako je obično odlazila nekamo na večeru?"

"Sama je upravljala automobilom." Nastya nije odvajala pogled od naslikanih jedrenjaka.

"Ali ako je kanila nešto popiti, nije vozila. Ponekad bi je vozili klijenti ili prijatelji, ili bi pozvala unajmljenu limuzinu. Ali, znate kako je to, kad ţivite u New Yorku, tko god i što god bili, ako nema druge, idete taksijem. A to je ponekad radila ako je kasnila. Svi ti njihovi auti... mnogi su vrlo stari i nisu ni namijenjeni ulici. Ta zbirka gospodina Starra? Vidjeli ste je. Moţda vam je pokazao gospodin Fuller kad ste bili ovdje?"

Bergerica nije vidjela aute i nije odgovorila.

"U podzemnoj garaţi", doda Nastya.

Kad je Bobby Fuller Bergerici i Marinu pokazivao kuću, nije ih odveo u podrum. Zbirka starih automobila tada se nije činila vaţnom.

"Neki od njih ponekad ostanu blokirani", reče Nastya.

"Blokirani?" ponovi Bergerica.

"Bentley, jer je gospodin Fuller dolje preraspoređivao stvari." Nastya je ponovno svu pozornost usmjerila na onaj morski pejzaţ s velikim trgovačkim jedrenjacima. "Silno se ponosi svojim autima i s njima provodi mnogo vremena."

"Hannah se na večeru nije mogla odvesti svojim Bentleyjem jer je bio zagrađen, blokiran", ponovi Bergerica.

"I vrijeme je bilo loše. Toliki auti, a većinu ih ne moţeš izvesti na ulicu. Duesenberg.

Bugati. Ferrai." Nazive nije izgovorila kako treba.

"Moţda sam nešto pomiješala", reče Bergerica. "Ali mislila sam da Bobby te večeri nije bio kod kuće."

22 SCARPETTA JE SJEDILA ZA TERMINALOM, SAMA U LABORATORIJU ZA obuku, budući da su Lucy i Marino nekoliko trenutaka ranije otišli u potragu za Bergericom i Bentonom.

I dalje je pregledavala materijale koje joj je slao Geffner, kao i ono što je promicalo na druga dva monitora, proučavala višeslojne komadiće boje, jedan krom-ţuti, drugi jarkocrveni, te podatke koji su pokazivali kako se ţivot Toni Darien iz minute u minutu pribliţava svršetku.

"Komadići koje ste uzeli s rane na glavi Toni Darien, a osobito iz kose", rekao je Geffner sa zvučnika ugrađenog u telefonsko postolje. "Secirao sam te koje gledate, ali još nisam stigao staviti uzorke u mikroskopsku otopinu Meltmount, tako da je sve još grubo, provizorno i nečisto. Imate slike na ekranu?"

"Da." Scarpetta je gledala komadiće boje, tablice i zemljovide, te mnoštvo grafova.

Tisuće podataka s BioGrapha, a ona nije mogla zaustaviti prikaze, niti ih ponoviti, niti preskočiti dalje, nije imala izbora, morala je gledati podatke dok su ih Lucyni programi pretraţivali i sortirali. Cijeli postupak nije bio osobito brz ni jednostavan, tako da ju je sve podosta zbunjivalo. Problematičan je bio Caligula. Nisu raspolagali zaštićenim softverom stvorenim upravo radi udruţivanja i manipuliranja pravom galaksijom podataka koje prikupljaju uređaji BioGraph.

"U slučaju ţutog komadića radi se o uljanoj boji, akrilnome melaminu i alkidnoj smoli, s nekog starijeg vozila", objašnjavao je Geffner. "Onda dolazimo do crvenog komadića. Mnogo je noviji. To se jasno vidi jer su pigmenti boje s organskom bazom, a ne anorganski teški metali."

Scarpetta je posljednjih dvadeset sedam minuta pratila Toni Darien kako se kreće kroz kuću Hanne Starr, minute Toni Darien, od tri dvadeset šest poslije podne do tri pedeset tri u utorak. U tom se razdoblju temperatura zraka u toj velikoj kući u Aveniji Park zadrţavala između 20,5 i 22 Celzijeva stupnja, dok se Toni kretala različitim dijelovima kuće, polagano i sporadično, pri čemu joj puis nije prelazio šezdeset sedam otkucaja u minuti, kao da je bila opuštena, moţda hodala uokolo i s nekim razgovarala. A onda je temperatura naglo počela padati. Dvadeset, pa osamnaest, pa sedamnaest, pa i dalje sve niţe, a ona se i dalje neprestano kretala, deset do dvadeset koraka svakih petnaest sekundi, laganim, opuštenim tempom. Prolazila je nekim dijelom kuće obitelji Starr u kojem je bilo hladnije.

"Boja se očito nije prenijela s oruţja", reče Scarpetta Geffneru. "Osim ako je oruţje bilo premazano automobilskom bojom."

"Vjerojatniji je pasivni prijenos." Geffnerov glas. "Ili od onoga čime je udarena, što god to bilo, ili moţda od vozila koje joj je prevezlo tijelo."

Petnaest stupnjeva, četrnaest, trinaest i sve niţe, a Toni se i dalje kretala, sporim korakom. Osam koraka. Tri koraka. Sedamnaest koraka. Nula koraka. Jedan korak. Ĉetiri koraka. Svakih petnaest sekundi. Temperatura dvanaest stupnjeva. Bilo je hladno. Njezino je kretanje bilo dosljedno. Koračala je i zaustavljala se, moţda razgovarala, moţda nešto gledala.

"Nije iz istog izvora, osim ako se radi o još jednom pasivnom prijenosu", reče Scarpetta. "Ţuti komadić boje potječe s nekog starijeg vozila, crveni s mnogo novijeg auta."

"Upravo tako. Pigmenti u ţutim komadićima nisu organskog porijekla i sadrţe olovo", reče Geffner. "Već znam da ću pronaći olovo iako još nisam primijenio mikro-FTIR i pirolizu GC-MS. Komadići koje gledate lako se razlikuju po starosti. Novija boja ima deblji, prozirni zaštitni gornji sloj, tanku osnovu s crvenim organskim pigmentom, a potom još tri temeljna sloja. Ţuti komadić nema prozirni gornji sloj, ima debeli osnovni sloj, a zatim temeljnu boju. A ona dva crna komadića? I oni su novi. Star je jedino ţuti."

Tablice i zemljovidi i dalje su se polagano izmjenjivali na ekranima. Tri i pedeset devet poslije podne po vremenu Toni Darien. Ĉetiri nula jedan. Ĉetiri nula tri. Pulsna oksimetrija devedeset devet posto, puis šezdeset šest, osam do šesnaest koraka, iluminacija stalna na tri stotine luksa. Temperatura okoliša je u međuvremenu pala na dvanaest Celzijevih stupnjeva.

Hodala je nekim hladnim i oskudno osvijetljenim prostorom. Svi podaci ukazivali su na to da nije ni uzrujana, ni pod nekim opterećenjem.

"Olovo se u bojama ne koristi već koliko...?" upita Scarpetta. "Dvadeset i nešto godina?"

"Pigmenti s teškim metalima potječu iz sedamdesetih i osamdesetih, kao i iz ranijih razdoblja, jer nisu u skladu s ekološkim standardima", odgovori on. "Poklapa se s vlaknima koja ste uzeli iz njezine rane, kose, različitih dijelova tijela. Sintetska monoakrilna, pretjerano obojena crna, najmanje petnaest različitih tipova vidio sam do sada, a povezujem ih s otpalim vlaknima, jeftinim materijalima tipičnima za sagove i obloge u prtljaţniku starijih vozila."

"A vlakna iz novijeg vozila?" upita Scarpetta.

"Iz onoga što ste poslali dosad sam vidio samo mnoštvo otpadnih vlakana."

"To potvrđuje pretpostavku da joj je tijelo prebačeno automobilom", reče Scarpetta. "Ali ne baš osobito vjerojatno ţutim taksijem." Ĉetiri i deset poslije podne po vremenu Toni Darien i nešto se dogodilo. Nešto iznenadno, munjevito i razorno odlučno. Unutar samo trideset sekundi brzina joj je s dva koraka pala na nulu, a mobilnost se posve prekinula. Nije micala ni ruke ni noge, niti jedan dio tijela, a pala joj je i pulsna oksimetrija: devedeset osam posto, pa onda devedeset sedam. Puis se usporio na šezdeset.

"Očekivao sam da ćete to reći zbog onoga što se spominje u svim vijestima", reče Geffner. "Prosječan ţuti taksi u New York mlađi je od četiri godine. Moţete samo zamisliti kakvu kilometraţu prelaze ta vozila. Malo je vjerojatno, štoviše čak i krajnje nevjerojatno, da je komadić ţute boje potekao s nekog ţutog taksija. Boja je s nekog starog vozila, samo ne pitajte kojeg." Ĉetiri i šesnaest minuta po vremenu Toni Darien. Ponovno se pokrenula, ali nije hodala, pedometar ugrađen u uređaj BioGraph pokazivao je nulu. Kreće se, ali bez koraka, vjerojatno ne stoji uspravno. Nešto je drugo pokreće. Pulsna oksimetrija na devedeset pet posto, puis pedeset sedam. Ista temperatura i osvijetljenost okoline. Nalazila se u istome dijelu kuće i sada je umirala. "... Ostali su tragovi hrđe. I mikroskopske čestice poput pijeska, kamena, gline, raspadnute organske tvari, kao i dijelovi kukaca. Drugim riječima, zemlja."

Scarpetta je zamišljala kako netko udara Toni Darien s leđa, jednim jedinim snaţnim udarcem u lijevi straţnji dio glave. Vjerojatno se srušila odmah, pala na pod. Više nije bila pri svijesti. Ĉetiri i dvadeset poslije podne, zasićenost krvi kisikom na devedeset četiri posto, puis

na pedeset pet. Ponovno se kreće. Mnogo kretanja, ali koraci i dalje na nuli. Ne hoda. Netko je pomiče. "... Mogu vam poslati slike", nastavljao je Geffner, a Scarpetta ga više gotovo i nije slušala.

"Pelud, fragmenti kose na kojima se vidi šteta koju su počinili kukci, izmet kukaca i, dakako, grinje. Mnogo grinja posvuda po njoj, a sumnjam da potječu iz Central Parka. Moţda iz sredstva kojim je već prevezena. Ili nekog mjesta s mnogo prašine."

Podaci i dalje promiču ekranima. Krivulje na aktigrafskim grafikonima. Dosljedno kretanje svakih petnaest sekundi, minutu za minutom. Netko je pokreće ili premješta stalno i ritmično. "... A to su mikroskopski sitni paučnjaci, pa ih u velikim količinama očekujem u kakvom starom sagu ili prostoriji s mnogo prašine. Grinje ugibaju ako se više nemaju čime hraniti, kao na primjer otpalim stanicama koţe, što uglavnom i traţe u kućama..." Ĉetiri i dvadeset devet poslije podne po vremenu Toni Darien. Pulsna oksimetrija devedeset tri posto, puis četrdeset devet otkucaja u minuti. Tone u hipoksiju, niska zasićenost krvi kisikom mozgu više nije dovoljna, mozgu koji otječe i krvari zbog katastrofalne ozljede.

Krivulje na aktigrafima, njezino se tijelo kreće u ritmu valova i linija, obrascu koji se ponavlja u produljenim vremenskim razdobljima koja se mjere sekundama, minutama. "... drugim riječima, kućna prašina..."

"Hvala", reče Scarpetta. "Moram ići", rekla je Geffneru i prekinula vezu.

Laboratorijem za obuku zavladala je potpuna tišina. Grafikoni, tablice i zemljovidi promicali su na dva velika ravna ekrana. Sjedila je kao hipnotizirana dok se ritam neumoljivo nastavljao, ali sada drukčiji, s povremenim zastajanjima i naglim pokretanjima, u pojedinim intervalima ekstreman, da bi se zatim smirivao, pa počinjao ispočetka. U pet poslije podne po vremenu Toni Darien, pulsna joj je oksimetrija bila na sedamdeset devet, puis na trideset tri.

Bila je u komi. Minutu kasnije aktigraf je prešao u ravnu liniju jer se kretanje zaustavilo. Ĉetiri minute kasnije više nije bilo kretanja, a osvijetljenost okoline s tri stotine luksa odjednom je pala na manje od jednog luksa. Netko je ugasio svjetla. U pet i četrnaest poslije podne Toni Darien umrla je u tami.

Lucy je otvorila prtljaţnik Marinova automobila kada su Benton i neka ţena izišli iz crnog terenca i ţustrim korakom stali prelaziti Aveniju Park. Bilo je prošlo pet sati, bila je pala noć i bilo je hladno, a naleti vjetra zahvaćali su zastavu iznad ulaza u palaču obitelji Starr.

"Ima li što?" upita Benton i podigne ovratnik kaputa.

"Obišli smo sve, pokušavali vidjeti nešto kroz prozor, otkriti bilo kakvu aktivnost u kući.

Zasada ništa", reče Marino. "Lucy smatra da nešto ometa signal, a ja mislim da bismo trebali provaliti i upasti unutra s puškama, i ne čekati specijalce."

"Zašto?" upita neki tamni ţenski obris.

"Znamo li se?" Lucy je bila napeta i nimalo srdačna, u sebi izbezumljena.

"Marty Lanier, FBI." "Ja sam već bila ovdje", reče Lucy, pa otkopča torbu i otvori jednu ladicu u TruckVaultu, ormariću koji je Marino bio postavio u svoj prtljaţnik. "Rupe je mrzio mobitele i nije dopuštao njihovo korištenje u svojoj kući."

"Industrijska špijunaţa..." zausti Lanierica.

Lucy je prekine. "Mrzio ih je, smatrao ih nepristojnima. Kad bi čovjek iz kuće pokušao upotrijebiti mobitel ili se spojiti na internet, ne bi bilo signala. Nije se bavio špijunaţom. Brinula ga je mogućnost da se time bave drugi."

"Pretpostavljam da bi unutra moglo biti mnogo mrtvih zona", reče Benton, misleći na veliko zdanje od vapnenca s tim visokim prozorima i balkonima okruţenima ogradom od kovanog ţeljeza, tako da je podsjećalo na hotelsparticuliers, velike i raskošne privatne kuće, prave palače koje je Lucy povezivala sa samim središtem Pariza, s lie Saint-Louis.

Dobro poznat bio joj je hotel Chandonne, u kojem je ţivjelo izopačeno plemstvo od kojeg je potekao Jean-Baptiste. Velika kuća obitelji Starr bila je slična i po stilu i po veličini, negdje unutra bile su Bonnellica i Bergerica, a Lucy je bila spremna učiniti sve što je trebalo da uđe i pronađe ih. Kriomice je u torbu spremila hidraulički Rabbit Tool , a potom, bez imalo skrivanja, i uređaj za termalno izviđanje koji je Marinu poklonila povodom prošlog rođendana. Bio je to u biti ručni FLIR , ista tehnologija koju je imala na helikopteru.

"Koliko god mrzim političke obzire..." reče tada Lanierica.

"To je posve legitimno pitanje", reče Benton, glasa oštra od nestrpljivosti. Zvučao je zabrinuto i frustrirano. "Mi provalimo, a oni sjede u dnevnoj sobi i piju kavu. Mene više brine talačka kriza i naš potez koji onda dovodi do eskalacije. Ja nisam naoruţan." To je rekao Marinu, te riječi izgovorio je kao optuţbu.

"Znaš što ja imam", rekao je Marino Lucy, dajući joj neizravne upute.

Specijalna agentica Lanier drţala se kao da nije čula te riječi i kao da nije primijetila da je Lucy uzela crnu torbu pribliţno dimenzija teniskog reketa, na kojoj je bio izvezen natpis Beretta CX4. Dodala ju je Bentonu, a on ju je prebacio preko ramena, dok je ona zatvorila prtljaţnik.

Nisu znali tko je u kući, ni u blizini, ali su očekivali Jean-Baptistea Chandonnea. Ili je on Bobby Fuller ili netko drugi, i surađuje s drugima, onima koji ga bespogovorno slušaju, ljudima koji su izopačeni i koji će se spustiti koliko god treba nisko. Dođe li do takvog susreta, Benton se ne kani braniti golim rukama, nego kompaktnim karabinom koji ispaljuje devetmilimetarske metke.

"Predlaţem da pozovemo Jedinicu za hitne situacije i ovamo dovedemo interventnu ekipu za provale." Lanierica je bila oprezna, nije ţeljela njujorškoj policiji objašnjavati kako da odradi posao za koji je zaduţena.

Marino se na nju nije obazirao, samo je piljio u kuću i Lucy upitao: "A to je bilo kada? Kad si posljednji put bila ovdje i vidjela sustav za ometanje?"

"Prije par godina", reče ona. "Imao je takav sustav još najmanje od početka devedesetih godina. Snaţan sustav za ometanje, scrambler koji moţe paralizirati radiofrekvencijske pojasove između dvadeset i tri tisuće megaherca. Radiouređaji njujorške policije rade na osamsto megaherca i ovdje ne vrijede baš ništa, kao ni mobiteli. Par taktičkih savjeta? Slaţem se." Pogledala je Laniericu. "Odmah dovedi specijalce, ekipu A, jer provaliti kroz ulaz nije teško.

Stvar je u tome što se radi pojavi li se otpor, budući da ne znaš tko je ili što jebeno unutra.

Nasilno uđeš posve sama, pa ti moţda raznesu dupe ili te kasnije razapnu plavci. Biraj."

Lucy je bila staloţeni glas razuma jer je u sebi vrištala i više nije bila spremna čekati nikoga.

"Na kojem si Tacu ako nekoga ugledam?" upita sada Marina.

"Tac I" , odgovori on.

Lucy je ţustrim korakom krenula prema Central Park Southu, a kad je zamaknula za ugao počela je trčati. Iza kuće se nalazilo područje pokriveno betonskim pločama koje je vodilo do drvenih garaţnih vrata, obojenih crnom bojom koja su se otvarala na lijevu stranu, a u blizini se nalazio uniformirani policajac kojeg je Lucy već bila upoznala. On je baterijskom svjetiljkom pregledavao grmlje, a četiri etaţe kuće iznad njega bile su mračne, niti jedan prozor nije bio osvijetljen.

"Znaš kako ćemo", reče Lucy, pa otkopča torbu i izvadi uređaj za infracrveno termalno promatranje. "Ja ću ostati ovdje i provjeriti ima li na prozorima izvora topline. Ti bi mogao doći s prednje strane kuće. Ondje namjeravaju razvaliti ulazna vrata."

"Mene nitko nije zvao." Policajac ju je pogledao, a njegove crte lica nisu se vidjele pod neravnomjernim sjajem ulične rasvjete. Na ljubazan način Bergeričinoj je čudakinji i stručnjakinji za računala govorio da odjebe.

"Ekipa A već je na putu i nitko te neće zvati. Moţeš provjeriti s Marinom. On je na Tacu Ida." Lucy je uključila uređaj i usmjerila ga prema prozorima, a oni su u infracrvenome pojasu postali mutnozelenima, zastori na njima sivkastobijeli s mrljama. "Moţda nešto isijavanja topline iz hodnika", reče ona. Policajac se već udaljavao.

Otišao je, bio izvan vidokruga, krenuo na mjesto nasilnog ulaska do kojeg neće doći ondje kamo se uputio. Dogodit će se na mjestu koje je upravo napustio. Lucy je izvadila Rabbit Tool, ručni hidraulični uređaj koji je mogao stvoriti pritisak od gotovo sedamsto bara. Vrške vilice za širenje uvukla je između lijeve strane garaţnih vrata i okvira, pa počela pritiskati noţnu pumpu, a drvo se počelo naprezati. Začulo se nekoliko prasaka i ţeljezne šarke počele su se savijati i popuštati. Uzela je pribor i stala se probijati kroz otvor, odmah zatim zatvarajući vrata za sobom, kako se otvor ne bi vidio s ulice. Zastala je u hladnoj tami, osluškujući, orijentirajući se na donjoj razini garaţe obitelji Starr. Uređaj za termičko izviđanje ovdje joj neće biti od koristi jer otkriva samo izvore topline, pa je sada izvadila i uključila baterijsku svjetiljku SureFire.

Alarm u zgradi nije bio aktiviran, a to je značilo da osoba koja je Bonnellicu i Bergericu pustila unutra nije resetirala sigurnosni sustav. Moţda Nastya, pomisli Lucy. Upoznala ju je kad je prošli put bila u kući, pamteći tu domaćicu kao nemarnu ţenu koja samoj sebi pridaje velik značaj. Ţena koju je Hannah bila angaţirala tek nedavno, ili ju je moţda odabrao Bobby. Ali Lucy se učinilo neobičnim da su ljudi poput Nastye odjednom i samo tako postali dijelom Rupeova ţivota. To nije njegov tip ljudi, pa ni odluka po svoj prilici nije bila njegova, pa se Lucy stoga počela pitati što se njemu zapravo dogodilo. Smatrala je da nije moguće nekoga usmrtiti salmonelom, a bilo je malo vjerojatno da je dijagnoza bila pogrešna, pogotovo u Atlanti, gradu poznatome po centrima za prevenciju i suzbijanje bolesti. Moţda je snagom volje izazvao vlastitu smrt jer su mu Hannah i Bobby upropastili ţivot, a on je znao što slijedi, znao da će ostati bez svega, da će biti star i nemoćan, prepušten njima na milost i nemilost. To je bilo moguće. Ljudi to čine. Dobiju rak, izazivaju nesreće, ubrzavaju neizbjeţno.

Odloţila je torbu i izvukla pištolj Glock iz drţača na gleţnju, dok je dugački snop taktičke svjetiljke pretraţivao neposredno okruţenje, prelazio po bijelo obojenim kamenim zidovima i pločicama od terakote. Neposredno lijevo od garaţnih vrata nalazio se prostor za pranje automobila, a voda je polagano kapala iz završetka neuredno namotanog crijeva, dok su prljavi ručnici bili razbacani po podu, plastična kanta leţala na strani, a u blizini se nalazilo više litara

sredstva za izbjeljivanje Clorox. Posvuda su se vidjeli tragovi obuće i mnogobrojni tragovi guma, a ugledala je i tačke i lopatu, obloţene sasušenim betonom.

Slijedila je tragove guma na podu i druge tragove obuće, različitih uzoraka, različitih veličina, te mnogo prašine, moţda neka tenisica, moţda čizma, najmanje dvoje različitih ljudi, a moţda i više. Osluškivala je i istraţivala svjetlosnim snopom, znajući kako bi trebao izgledati podrum i uočavajući što je drukčije, posvuda nailazeći na znakove aktivnosti koji nisu imali veze s time da netko još uvijek odrţava stare modele automobila. Snaţni je snop osvijetlio radni dio s radnim stolovima, alatom, mjeračima, zračnim kompresorima, punjačima akumulatora, dizalicama, spremnicima ulja i gumama, odreda prekrivenima prašinom i postavljenima nasumično, kao da ih je netko sklonio s puta, ali ih ne upotrebljava i ne cijeni.

A to nije bilo ni slično dobrim starim vremenima, kad se s poda ondje moglo praktički i jesti, jer se Rupe silno ponosio svojom zbirkom vozila i garaţom, kao i knjiţnicom, a ta dva prostora bila su povezana skrivenim vratima iza velike slike koja je prikazivala brodove.

Svjetlost je prelazila preko debelih slojeva prašine i paučine na dizalici koju je postavio kad su zakonom zabranili mehaničarske jame, servisne kanale u podu, smatrajući ih nesigurnima zbog ugljikova monoksida koji se u njima skuplja dok motor radi. Ondje tada nije bilo leţaja, golog madraca kraj zida, prekrivenog velikim smeđim mrljama i tragovima nečega što je izgledalo kao krv, a Lucy je ugledala i vlasi, dugačke, tamne, plave. Osjetila je i neki miris, ili joj se to barem učinilo. U blizini se nalazila kutija s gumenim kirurškim rukavicama.

Pribliţno deset koraka dalje nalazila se stara mehaničarska graba, kanal u podu prekriven ličilačkom zaštitnom folijom koje ondje ranije nije bilo. Okolni je pod bio prepun kaotičnih tragova obuće sličnih onima koje je Lucy već ranije vidjela, a ondje je bilo i mrlja i komada sasušenog betona. Ĉučnula je da pridigne rub zaštitnog prekrivača i ispod je ugledala komade šperploče, a snop njezina svjetla ispod njih je osvijetlio rupu. Na dnu se vidio neravan sloj betona koji nije bio osobito dubok, ni šezdesetak centimetara. Tko god da je onamo ubacio svjeţi beton, nije ga se ni potrudio zagladiti. Površina je bila neravna i gruba, puna rupa i malih uzvisina, a njoj se učinilo da ponovno osjeća onaj miris i sada je postala ţivo svjesna svog pištolja.

Koračajući sada brţe, uputila se prilaznom rampom, drţeći se zida, i tako došla do sljedeće razine, gdje je Rupe Starr drţao svoje aute, a kad je kosina skrenula, Lucy je počela razabirati svjetlost. Njezine su gleţnjače bile tihe na talijanskome podu koji je nekoć bio besprijekoran, a sada prepun prašine i iskriţan tragovima guma, pun pijeska i soli. Začula je neke glasove i zastala. Ţenski glasovi. Učinilo joj se da je čula Bergericu. Nešto o tome kako je nešto "blokirano" i neki drugi glas koji kaţe: "No da, netko jest" i "Upočetku nam je rečeno" i nekoliko puta iste riječi: "Očito nije točno."

A onda: "Koji prijatelji? I zašto nam to ranije niste rekli?" upitala je Bergerica.

Nakon toga čuo se glas s dosta izraţenim stranim naglaskom, prigušen, glas ţene koja brzo govori, a Lucy je pomislila na Nastyu, osluškujući i traţeći neki muški glas, glas Bobbyja Fullera. Gdje je on? Poruka koju je Bergerica ostavila Marinu dok su on i Lucy još bili u onom laboratoriju bez telefona, glasila je da će se Bergerica i Bonnellica naći s Bobbyjem. On je navodno bio doputovao iz Fort Lauderdalea rano jutros, zbog stvari koje je čuo u vijestima, o pronađenim Hanninim vlasima, a Bergerica je zatraţila ponovni razgovor s njime jer je imala još

niz neriješenih pitanja. On je odbio susret u Hogan Placeu i bilo kojem javnom prostoru, te je predloţio da se nađu u kući, ovoj kući. Gdje je on? Lucy je bila provjerila, nazvala kontrolni toranj u Westchesteru, razgovarala s istim onim kontrolorom koji je uvijek onako neuljudan.

Zvao se Lech Peterek, mrzovoljni Poljak, vrlo neljubazan preko telefona, jer je jednostavno bio takav, to nije imalo nikakve veze s time tko je i što Lucy. Štoviše, činilo se da je uopće ne uspijeva prepoznati dok mu nije izrecitirala brojčanu oznaku helikoptera, a čak i nakon toga drţao se nekako neodređeno, kao da je ne moţe posve smjestiti.

Rekao je da nigdje nema podataka o tome daje netko danas doletio s juga Floride, pogotovo u Gulfstreamu kojim su se redovito sluţili Bobby Fuller i Hannah Starr - Rupeovu Gulfstreamu. Taj je avion i dalje bio u hangaru, i to tjednima, istom onom kojim se sluţila i Lucy, budući da je njezina kupnja letjelica uvijek išla preko Rupea. Upravo ju je Rupe upoznao s jedinstvenim strojevima, velikim tehnološkim dosezima poput helikoptera Bell i Ferrarija. Za razliku od Hanne, njegove kćeri, on je uvijek bio dobronamjeran, a do njegove smrti Lucy nikada nije osjetila nesigurnost u vezi sa svojim sredstvima za ţivot, te nije mogla ni zamisliti da bi ih netko poţelio uništiti tek tako.

Došla je do vrha prilazne kosine, drţeći se zida u potpunoj tami, a jedina svjetlost vidjela se u području u blizini daljeg lijevog kuta, odakle su dopirali glasovi, no ondje nije vidjela nikoga. Bergerica, a po svoj prilici i Bonnellica i Nastya, bile su skrivene iza vozila i debelih stupova obloţenih mahagonijem i za zaštitu prekrivenih crnim neoprenom, kako se dragocjenim automobilima prilikom otvaranja ne bi oštetila vrata. Lucy im je prišla, osluškujući ne bi li čula kakve znakove uznemirenosti ili naznake opasnosti, no glasovi su zvučali smireno, zaokupljeno intenzivnim razgovorom koji je povremeno zvučao konfrontacijski.

"Ali netko jest. Očito." Nije bilo mjesta sumnji: Bergerica.

"Ljudi uvijek dolaze i odlaze. Ĉesto imaju goste. Oduvijek je tako." Ponovno onaj naglasak.

"Rekli ste da se to smanjilo nakon smrti Rupea Starra."

"Da. Ne toliko. Ali i dalje postoji nekoliko ljudi koji dolaze. Ne znam. Gospodin Fuller vrlo je povučena osoba. On i njegovi prijatelji dolaze ovamo dolje. Ja im ne smetam."

"Trebale bismo povjerovati da ne znaš tko ulazi i izlazi?" Treći glas. Mora biti Bonnellica.

Automobili Rupea Starra. Zbirka promišljena i sentimentalna koliko i dojmljiva i rijetka.

Packard iz 1940. poput auta koji je imao njegov otac. Thunderbird iz 1957. o kakvom je Rupe sanjario dok je kao srednjoškolac vozio Volkswagenovu "bubu". Camaro iz 1969. poput onoga koji je imao nakon što je na Harvardu magistrirao poslovno upravljanje. Mercedes iz 1970. kojim se nagradio kad mu je tako dobro krenulo u Wall Streetu. Lucy je prošla kraj njegova ljubljenog Duesenbergova Speedstera iz 1933., Ferrarija 355 Spydera i posljednjeg auta koji je nabavio prije smrti, a nije stigao obnoviti, ţutog Checkerova taksija iz 1979., koji ga je podsjećao na New York na vrhuncu, kako je sam rekao.

Novi primjerci u njegovoj zbirci, Ferrariji, Porschei i Lamborghiniji, ondje su se našli nedavno, kupljeni pod utjecajem Hanne i Bobbyja, a među njima je bio i bijeli kabriolet Bentley Azure parkiran prednjim dijelom posve kraj zida na suprotnoj strani, dok mu je izlazak blokirala Bobbyjeva crvena Carrera GT. Bergerica, Bonnellica i Nastya stajale su kraj straţnjeg odbojnika tog Bentleyja i razgovarale, leđima okrenute prema Lucy, još je ne primjećujući, a

ona im je doviknula pozdrav, upozorila ih da se ne prestraše kada je došla do onog taksija i uočila ostatke pijeska na gumama i tragove koji su vodili do tih kotača. Sve je glasno upozorila da je naoruţana, i dalje im se pribliţavajući, a one su se okrenule i ona je tada prepoznala izraz na Bergeričinu licu, koji je već vidjela. Strah. Nepovjerenje i povrijeđenost.

"Nemoj", reče Bergerica. Bojala se Lucy. "Spusti pištolj. Molim te."

"Molim?" reče Lucy, posve osupnuta. Primijetila je kako se Bonnellici trza desna ruka.

"Molim te, spusti pištolj", reče Bergerica, bez imalo emocija u glasu.

"Pokušavali smo nazvati, pokušavali vas dobiti preko radioveze. Samo polako i oprezno", upozori Lucy Bonnellicu. "Polagano udalji ruke od tijela. Ispruţi ih ispred sebe." Lucy je u ruci spremno drţala pištolj.

Bergerica joj reče: "Ništa od svega što si učinila nije vrijedno ovoga. Molim te, spusti ga."

"Samo polako. I smireno. Prilazim vam, pa ćemo razgovarati", reče im Lucy, koračajući prema njima. "Ne znate što se dogodilo. Nismo uspjeli doći do vas. Isuse, jebote!" poviče na Bonnellicu. "Da više nisi mrdnula tu jebenu ruku!"

Nastya je promumljala nešto na ruskome i zaplakala.

Bergerica je za korak-dva prišla Lucy i rekla: "Daj mi pištolj, pa ćemo razgovarati. O čemu god ţeliš. Sve je u redu. Nije vaţno što si učinila. Bilo da se radi o novcu ili o Hanni."

"Nisam ništa učinila. Poslušaj me."

"Sve je u redu. Samo mi daj pištolj." Bergerica je piljila u nju, dok je Lucy netremice gledala Bonnellicu, dobro pazeći na to da ne posegne za oruţjem.

"Ništa nije u redu. Ne znate tko je ova." Lucy je mislila na Nastyu. "Ni tko su svi ostali. Toni je bila ovdje. Ne znate jer nismo uspjeli doći do vas. Onaj sat koji je Toni nosila ima GPS u sebi. Bila je ovdje. Došla je u utorak i ovdje je umrla." Lucy pogleda ţuti Checkerov taksi. "A on ju je neko vrijeme drţao ovdje. Ili oni."

"Nitko nije bio ovdje." Nastya je odlučno odmahivala glavom i plakala.

"Kakva jebena laţljivica", reče Lucy. "Gdje je Bobby?"

"Ne znam ništa. Samo radim što mi kaţu", plakala je Nastya.

"Gdje je bio u utorak poslije podne?" upita je Lucy. "Gdje ste bili ti i Bobby?"

"Ne dolazim ovamo kad ljudima pokazuju aute."

"Tko je još bio ovdje?" upita Lucy. Nastya nije odgovorila. "Tko je bio ovdje u utorak poslije podne i cijelu srijedu? Tko se odavde odvezao negdje nakon četiri ujutro, jučer ujutro?

Ovim autom." Lucy je glavom pokazala prema taksiju, a zatim se obratila Bergerici: "U tom taksiju bilo je Tonino tijelo. Nismo vam uspjeli javiti. Ţuti komadići boje s njezina tijela potječu s nečeg starog. Sa starog auta premazanog tom bojom."

Bergerica reče: "Već je počinjeno dovoljno štete. To ćemo nekako srediti. Molim te, daj mi pištolj, Lucy."

Ona je tek tada počela shvaćati na što Bergerica misli.

"Bez obzira na to što si učinila, Lucy."

"Ništa nisam učinila." Lucy se obraćala Bergerici, ali nije odvajala pogled od Bonnellice i Nastye.

"Meni to nije vaţno. To ćemo već nekako nadići", reče Bergerica. "Ali sad mora prestati.

Moţeš prestati odmah. Daj mi pištolj."

"Kraj onog Duesenberga su metalne kutije", reče Lucy. "Taj vam stacionarni sustav ometa telefone i radiovezu. Vidjet ćete ih ako pogledate. Lijevo od mene, kraj onog zida. Izgledaju poput malih perilica rublja, s nizovima lampica s prednje strane. Prekidači za razna radiofrekvencijska područja. Rupe je to dao postaviti, a i odavde vidite da su uključeni.

Lampice su crvene jer se ometaju sve frekvencije."

Nitko se nije pomaknuo i nitko nije pogledao. Svi pogledi bili su prikovani za Lucy, kao da bi ih svakog trenutka mogla ubiti, učiniti im ono što je, kako si je Bergerica to utuvila u glavu, učinila Hanni. "I te si večeri bila kod kuće. Kakva je samo šteta što ništa nisi vidjela.” Bergerica je te riječi često ponavljala tijekom posljednjih nekoliko tjedana jer se Lucyn stan nalazio u Ulici Barrow, a Hannah je posljednji put viđena upravo u toj ulici. Bergerica je znala što je Lucy u stanju učiniti i nije joj vjerovala, bojala je se, smatrala je neznankom, čudovištem. Lucy nije znala kojim bi riječima to mogla promijeniti, vratiti njihov ţivot u točku u kojoj je nekada bio, ali nije kanila dopustiti da se to razaranje nastavi. Ni za centimetar. Ona će to sada okončati.

"Jaime, pođi onamo i pogledaj", reče Lucy. "Molim te. Priđi onim metalnim kutijama i pogledaj. Prekidači za različite frekvencije."

Bergerica je prošla kraj nje, ali joj se nije pribliţila, a Lucy je nije pogledala. Nije odvajala pogled od Bonnelličinih ruku. Marino je bio spomenuo da Bonnellica nije dugo detektivka na Odjelu za ubojstva, a Lucy je jasno vidjela da je neiskusna i da ne shvaća što se događa jer ne sluša instinkt nego glavu, i hvata je panika. Da je slušala instinkt, Bonnellica bi naslutila da je Lucy agresivna zbog toga što je i ona sama, Bonnellica, agresivna, da tu pat-poziciju, mogući obračun, nije potaknula Lucy.

"Kod kutija sam", reče Bergerica, koja je stajala uz pokrajnji zid.

"Pritisni sve prekidače." Lucy je nije gledala, prokleta bila ako će dopustiti da je ubije nekakva jebena policajka. "Lampice bi trebale postati zelene, a ti i Bonnellica vidjet ćete hrpu poruka koje će vam doći na mobitele. To će vam pokazati da su ljudi pokušavali doći do vas, da vam govorim istinu."

Zvuk prekidača.

Lucy se sada obrati Bonnellici: "Provjeri radiovezu. Marino je na ulici ispred kuće. Ako ekipa A već nije razvalila ulazna vrata, on i ostali još su točno ispred ulaza. Uključi vezu. On je na Tacu Ida." Bonnellici je objašnjavala da prijeđe na frekvenciju za izravnu komunikaciju Tac I, umjesto da se posluţi standardnom mreţom repetitora i komunicira preko dispečera. Bonnellica je otkopčala radiouređaj s pojasa, promijenila kanal i pritisnula tipku za emitiranje.

"Smoker, čuješ me?" rekla je, gledajući Lucy. "Smoker, jesi u eteru?"

"Da, čujem te, Los Angeles." Marinov napeti glas. "Kakva ti je dvadesetica?"

"U podrumu smo s Velikom Zvjerkom." Bonnellica mu nije odgovorila na pitanje.

On je pitao je li kod nje sve u redu, a ona mu je odgovorila gdje je. Sluţili su se kodnim imenima koja su njih dvoje zacijelo dodijelili jedno drugome, kao i Lucy. Lucy je Velika Zvjerka, a Bonnellica joj ne vjeruje. Bonnellica nije rekla Marinu da je sve u redu i da su svi na sigurnome. Ĉinila je upravo suprotno.

"Velika Zvjerka je s tobom?" Marinov glas. "A Orao?"

"Potvrdno u oba slučaja."

"Još netko?"

Bonnellica pogleda Nastyu i odgovori: "Hazel." Još jedan naziv koji je upravo izmislila.

"Reci mu da sam otvorila vrata garaţe", reče Lucy.

Bonnellica je prenijela poruku dok se Bergerica vraćala, gledala ekran BlackBerryja, pratila poruke koje je uređaj ubrzano primao, uz nizove zvučnih signala. Propušteni pozivi, neki od Marina, neki od Scarpette. I od Lucy, najmanje pet kad je shvatila da Bergerica ide ovamo i da ne zna što se događa, da joj nedostaju presudne informacije. Lucy je i dalje nazivala, bila je uţasnuta, još se nikada u ţivotu nije bojala kao tada.

"Kakva ti je dvadesetica?" Marino pita Bonnellicu je li sve u redu.

"Ne znam točno tko je unutra i imali smo problema s radiovezom", odgovori Bonnellica.

"Kad vas moţemo očekivati vani?"

Lucy reče: "Reci mu neka uđu kroz garaţu. Otvorena je i trebaju se uspeti prilaznom kosinom do gornje razine podruma."

Bonnellica je prenijela poruku, pa se obratila Lucy: "Sve je sad u redu." Ţeljela je reći da neće izvući pištolj, da neće učiniti neku jebenu glupost i upucati je.

Lucy je spustila Glock uz bok, ali ga nije vratila u drţač. Ona i Bergerica počele su obilaziti prostor i Lucy joj je pokazala ţuti Checkerov taksi, zemlju i pijesak na gumama i podu, ali nisu ništa dirale. Nisu otvorile vrata, nego su pogledale kroz straţnje prozore i ugledale iskrzani i truli crni sag, poderane i umrljane crne platnene presvlake i sklopljeno pomoćno sjedalo. Na podu je leţao kaput. Zeleni. Ĉinilo se da je riječ o zimskoj jakni. Onaj svjedok, Harvey Fahley, rekao je da je vidio ţuti taksi. Ako nije bio zaljubljenik i poznavatelj automobila, nije nuţno morao primijetiti da je taj ţuti taksi star tridesetak godina, da ima prepoznatljivu kariranu ukrasnu traku koju suvremeni modeli nemaju. Prosječan čovjek koji bi se kraj tog vozila provezao u tami primijetio bi krom-ţutu boju, četvrtastu karoseriju General Motorsa i svjetlo na krovu, za koje se Fahley sjećao da je bilo ugašeno, pokazujući da taksi nije slobodan.

Lucy je ukratko prepričala najvaţnije informacije koje je Scarpetta prenijela telefonom dok su se Lucy i Marino vozili ovamo, bojeći se da se dogodilo nešto stravično. Bergerica i Bonnellica nisu se javljale na policijski radio ni na telefon i nikako nisu mogle znati da je Toni Darien kasno u utorak dotrčala do te adrese, da je po svoj prilici umrla u podrumu i da je moguće da nije jedina ţrtva. Lucy i Bergerica razgovarale su, traţile i čekale Marinov dolazak, a Lucy je govorila da joj je ţao, sve dok joj Bergerica nije rekla da prestane. Obje su bile krive jer su za sebe zadrţale stvari o kojima su trebale razgovarati, ni jedna ni druga nisu bile iskrene, rekla je Bergerica kad su prišle radnim stolovima, od kojih su dva bila plastična, s ladicama i kantama. Po njima su bili porazbacani razni dijelovi alata i automobilski dijelovi, ukrasi za poklopce motora i ventili, spojnice od kroma, vijci i matice. Jedan je komplet ručnog mjenjača imao veliku čeličnu ručicu na kojoj se vidjela krv, ili moţda hrđa. Nisu dirale ni to, ni namotaje tanke ţice i nešto što je izgledalo kao malene tiskane pločice, a u kojima je Lucy prepoznala module za snimanje glasa, te jednu biljeţnicu.

Izvana je bila presvučena crnom tkaninom sa ţutim zvijezdama, a Lucy ju je otvorila vrškom cijevi pištolja. Knjiga magije, čarolija, recepata i napitaka za vještice, za zaštitu, za pridobivanje i sreću, sve ispisano rukom, savršenim slovima, Gothamom, slovima

besprijekornima poput kakva fonta, a na radnome stolu nalazile su se i malene svilene vrećice protkane zlatnim nitima. Iz nekih od njih bile su ispraţnjene dlake koje su se u njima nalazile ranije, dugačke crno-bijele dlake i čuperci slijepljenih unutarnjih dlaka. Nešto što je nalikovalo vučjim dlakama bilo je porazbacano po radnim plohama i po podu, očišćenome širokim potezima: nešto je nedavno bilo obrisano ili oprano u blizini metalik-narančastoga Lamborghinija Diablo VT. Krov mu je bio spušten, a na suvozačevu sjedalu nalazile su se dvije Hestrine sintetičke rukavice maslinaste boje sa ţutosmeđim dlanovima od kravlje koţe, a Lucy je zamišljala kako Toni Darien nakon trčanja u kuću ulazi gore, kroz glavni ulaz.

Zamišljala je kako se osjećala sigurno i ugodno u društvu osobe koja joj je otvorila vrata, osobe koja ju je već dopratila u podrum, gdje nije bilo više od dvanaest-trinaest stupnjeva. Dok je razgledavala garaţu, još je moţda bila u kaputu, dok joj je taj netko pokazivao aute, a zacijelo je se osobito dojmio upravo Lamborghini. Moţda je čak i sjela za upravljač i skinula rukavice, da bolje osjeti upravljač od ugljikovih vlakana i da moţe maštati, a kad je izišla, to se moţda dogodilo upravo tada. Mala stanka kad se okrenula na drugu stranu, a netko je ščepao neki predmet, moţda onaj čelični mjenjač, te je raspalio po glavi.

"Nakon toga je silovana", reče Bergerica.

"Nije hodala, a netko ju je premještao", reče joj Lucy. "Teta Kay kaţe da je sve to trajalo više od sata. A nakon što je umrla, to je počelo ponovno. Kao da ju je netko ovdje dolje ostavio, moţda na onom madracu, a onda se vratio. To je tako trajalo dan i pol."

"Kad je počeo ubijati" - Bergerica je mislila na Jean-Baptistea - "to je radio s bratom, Jayem. Jay je bio zgodni brat, seksao se sa ţenama, a Jean-Baptiste potom bi ih nasmrt pretukao. On se nikad nije seksao sa ţenama. Uzbuđivalo ga je ubijanje."

"Jay se seksao. Moţda je onda pronašao drugog Jaya", reče Lucy.

"Moramo smjesta pronaći Hapa Judda."

"Kako si to uopće dogovorila s Bobbyjem?" upita Lucy kad su se Marino i četvorica policajaca odjevenih i opremljenih poput specijalaca pojavili na vrhu prilazne kosine i uputili prema njima, drţeći ruke u blizini oruţja.

"Nakon sastanka u FBI-evoj podruţnici nazvala sam ga na mobitel", reče Bergerica.

"To znači da nije bio kod kuće, barem nije bio u ovoj kući", reče Lucy. "Osim ako je isključio ovo ometanje, a onda ga nakon razgovora s tobom ponovno uključio."

"Na katu, u knjiţnici, nalazi se jedna čaša u kojoj je bio konjak", reče Bergerica. "Mogla bi nam pokazati je li Bobby on." Ponovno je mislila na Jean-Baptistea Chandonnea.

Došavši do njega, Lucy se obrati Marinu: "Gdje je Benton?"

"On i Marty otišli su po Doktoricu." Pogled mu je sijevao na sve strane, upijao ono što se nalazilo na pokretnim stolovima i podu, gledao ţuti taksi. "Forenzični tehničari su na putu, da vidimo moţemo li nekako prokljuviti što se to, dovraga, ovdje dogodilo, a Doktorica donosi i njuškalo."

23 U PROSTORIJI KOJU JE OSOBLJE CENTRA ZA DNK PROZVALO KRVAVOM sobom, Scarpetta je umočila štapić u bocu heksana. Zatim ga je razmazala po petrijevoj posudici koju je bila ostavila na podu prekrivenom vinilom, te uključila LABRADOR, prijenosni uređaj za analizu zakopanih ostataka i mirisa raspadanja .

Ta e-njuška, ili njuškalo, podsjećala je na robota u obliku psa kakav bi projektirao netko od autora Jetsonsa, cijev u obliku slova S, s malenim zvučnicima s obiju strana ručke koji su podsjećali na uši, te nosom od metalnog saća s dvanaest senzora koji su otkrivali različite kemijske potpise onako kako pravi pas prepoznaje mirise. Akumulator je bio pričvršćen za remen koji je Scarpetta prebacila preko ramena, te je kućište privukla tijelu i njušku dovela nad uzorak u plitkoj posudici. LABRADOR je reagirao osvijetljenim grafičkim prikazom, stupcima na upravljačkoj konzoli i zvučnim signalom, nečim što je podsjećalo na sintesajzer koji oponaša zvuk harfe, harmoničnim obrascem tonova jedinstvenim za heksan. Njuškalo je bilo sretno.

Upozorilo je na alkanski ugljikovodik, jednostavno otapalo, i poloţilo ispit. Sada ga očekuje neusporedivo sumornija zadaća.

Scarpetta je imala vrlo jednostavnu pretpostavku. Po svemu je izgledalo da je Toni Darien ubijena u kući obitelji Starr, a pitanje je glasilo kamo i jesu li uopće i druge ţrtve ranije namamljene onamo, ili je Toni bila jedina? Bila je u jednom od podruma, pretpostavljala je Scarpetta, na temelju podataka o temperaturi koje je zabiljeţio BioGraph i na temelju Scarpettinih vlastitih zaključaka nakon obdukcije, a koji su ukazivali na to da je tijelo bilo čuvano na nekom hladnom mjestu, zaštićeno od vremenskih utjecaja. Gdje god da je tijelo točno bilo, ostavilo je molekule kemijskih tvari i spojeva. Ostavilo je mirise koje ljudski nos neće otkriti, ali bi to mogao učiniti LABRADOR. Scarpetta ga je sad isključila i vratila u crnu sintetičku torbu. Isključila je stropne pokretljive svjetiljke, koje su je na trenutak podsjetile na televizijski studio, na Carley Crispin. Scarpetta je navukla kaput. Izišla je i staklenim se stubištem spustila u predvorje, te izišla iz zgrade. Bilo je već gotovo osam navečer, a maleni park pred ulazom i granitne klupe bili su prazni, šibani vjetrom i obavijeni tamom.

Skrenula je desno u Prvu aveniju i pločnikom prošla kraj bolničkog centra Bellevue, vraćajući se u ured, gdje se trebala naći s Bentonom. Ulaz u njezinu zgradu bit će zaključan, pa je ponovno skrenula desno na uglu Tridesete i primijetila svjetlost koja je padala na ulicu iz jednog otvora za ukrcaj i iskrcaj, budući da su metalna vrata bila podignuta. Unutra se nalazio bijeli kombi, s upaljenim motorom i otvorenim straţnjim vratima, no nikoga nije bilo na vidiku.

Posluţivši se magnetnom karticom, otvorila je unutarnja vrata na vrhu prilaza, a kad se našla u poznatome okruţenju obiljeţenom mješavinom bijelih i zelenkastoplavih pločica, začula je glazbu. Pop-rock. Bit će da je Filene deţurna na ulazu. Vrata koja su ostala otvorena nipošto nisu u njezinu stilu.

Scarpetta je kraj podne vage došla do ureda mrtvačnice, ne vidjevši nikoga. Stolica ispred šaltera od pleksiglasa bila je okrenuta u stranu, Filenein je radio bio na podu, njezina jakna s natpisom OSIGURANJE visjela je sa straţnje strane vrata. Začula je korake, a čuvar u

tamnoplavoj radnoj uniformi pojavio se iz prostora u kojem je bila smještena garderoba, vjerojatno se vraćao iz WC-a.

"Otvorena su vrata utovarnog prostora", rekla mu je ona. Nije znala kako se zove i nikad ga nije vidjela.

"Dostava", reče on. Nešto u vezi s njim bilo joj je poznato.

"Odakle?"

"Autobus je pregazio neku ţenu u Harlemu."

Bio je vitak, ali snaţan, šake su mu bile bijele i ispresijecane ţilama, a čuperci crne, kao u novorođenčeta tanke, paperjaste kose stršali su ispod kape, dok su mu oči bile zakrivene sivo zatamnjenim naočalama. Lice mu je bilo glatko izbrijano, zubi odviše bijeli i pravilni, moţda čak proteze, ali za to je bio premlad. Doimao se razdraţenim, uzbuđenim ili nervoznim, a njoj je sinulo da moţda osjeća nelagodu zbog činjenice da nakon spuštanja mraka radi u mrtvačnici.

Moţda je samo honorarac. S pogoršanjem gospodarske situacije došlo je i do pogoršanja na području angaţiranja osoblja, a kad se drastično smanjuju proračuni, postaje praktičnim angaţirati više honoraraca, više vanjskih izvođača i dobavljača, a osim toga mnogi stalni zaposlenici bili su odsutni zbog gripe. Rascjepkane misli grozničavo su joj strujale glavom, a istodobno je osjećala kako joj tjeme bridi, kao i kako joj se ubrzava puis. Usta su joj se sušila i već se okrenula da potrči kad ju je ščepao za nadlakticu. Torbe koje je nosila skliznule su joj s ramena dok se otimala, a on ju je privukao šokantnom snagom i povukao prema tovarnom prostoru gdje je bio parkiran bijeli kombi otvorenih straţnjih vrata i upaljena motora.

Zvukovi koje je ispuštala nisu bili razumljivi, bili su odviše primitivni da formiraju riječi i odraz misli, bile su to eksplozije panike dok se pokušavala oteti, nastojala osloboditi se remenja i torbi, udarajući ga nogom i poteţući dok je on otvarao vrata kroz koja je ona prošla prije samo nekoliko trenutaka, a ona su o zid udarila tolikom silinom da je sve zvučalo kao da je netko maljem udario po betonskome bloku, i to nekoliko puta. Dugačka torba u kojoj se nalazio LABRADOR nekako se vodoravno zaglavila u okviru vrata, a ona je pomislila da ju je on zato pustio, te joj se srušio pod noge, dok se krv počela nakupljati na vrhu prilazne kosine i slijevati niz nju. Benton se pojavio iza bijelog kombija, s pištoljem u ruci. Potrčao je do nje, puškom nišaneći prema onome muškarcu, dok je ona uzmicala od nepomičnoga tijela.

Krv je šikljala iz rane na čelu koja je imala izlaz na potiljku, a krvi je bilo i na okviru vrata, samo koji centimetar od mjesta na kojem se do maločas nalazila. Lice i vrat hladilo joj je nešto vlaţno, a sada je s koţe brisala krv i komadiće moţdanog tkiva, ispustivši torbe na pod od bijelih pločica kad se u utovarnom prostoru pojavila neka ţena, koja je drţala pištolj objema rukama, cijevi usmjerene uvis. Pribliţivši se, spustila je pištolj.

"Gotov je", reče ona, a Scarpetti sine da je moţda još netko upravo ustrijeljen. "Pojačanja su na putu."

"Dobro provjeri je li vani sve čisto", reče Benton toj ţeni, pa prekorači tijelo i krv. "Ja ću se za isto pobrinuti unutra." Dok mu je pogled sijevao na sve strane, obratio se Scarpetti: "Ima li još koga? Znaš li je li još tko unutra?"

Ona upita: "Kako je ovo moguće?"

"Drţi se uz mene", reče joj on.

Benton je hodao ispred nje, provjeravao hodnike, provjeravao ured mrtvačnice, nogom rastvarao vrata muške i ţenske garderobe. Neprestano je ispitivao Scarpettu je li s njom sve u redu. Rekao je da u kući obitelji Starr ima stvari, odjeće, kapa, sličnih uniformama koje nose pripadnici osiguranja u Uredu glavnog mrtvozornika, u jednoj sobi u podrumu, da je to bio dio plana. Ponovio je da je dio plana bio doći onamo po nju, a moţda i to da Bergerica dođe po njega i na to ga natjera. Nekako je uvijek znao gdje su svi i gdje nisu, ponavljao je Benton, neprestano govorio o njemu, i neprestano je pitao je li ozlijeđena, je li s njom sve u redu.

Marino je bio nazvao Bentona i rekao mu za tu odjeću, rekao mu čega se pribojava, čemu bi sve to moglo biti namijenjeno, a kad su Lanierica i Benton stigli ovamo i vidjeli otvorena vrata, istog su trenutka krenuli u akciju. Bili su u 30. ulici kad se Hap Judd odjednom stvorio iz tame i prošao kroz ta vrata, da uđe u kombi. Kad ih je ugledao, potrčao je, a Lanierica je pošla za njim istovremeno kad se Jean-Baptiste Chandonne na unutarnjim vratima pojavio sa Scarpettom.

Benton je nastavio hodati hodnikom pokrivenim bijelim pločicama, provjeravajući predvorje i glavnu salu za obdukcije. Hap Judd bio je naoruţan i sad je mrtav, rekao je Benton.

Bobby Fuller, za kojeg Benton smatra da je Jean-Baptiste Chandonne, također je mrtav. Na kraju hodnika, iza dizala koje podiţe tijela do stakla iza kojeg dolaze članovi obitelji da ih pogledaju, vidjele su se kaplje krvi na podu, potom i veće mrlje, a zatim i vrata koja vode do stubišta, a na odmorištu se nalazila Filene, kraj nje krvavi čekić, onakav kakav se koristi u sastavljanju lijesova od borovine. Ĉinilo se da je netko odvukao čuvaricu do tog mjesta.

Scarpetta je čučnula do nje i prstima joj pritisnula vratnu arteriju.

"Zovi hitnu", reče Bentonu.

Opipala je ozljedu na Fileneinu potiljku, s desne strane, natečeno meko i vlaţno krvavo područje. Otvorila joj je oči, da pogleda zjenice. Desna je bila raširena i fiksirana. Disala je isprekidano, puis joj je bio ubrzan i nepravilan, a Scarpettu je brinula mogućnost da joj je donji dio moţdanog debla pod sve većim pritiskom.

"Moram ostati ovdje", reče Bentonu, koji je zvao pomoć. "Mogla bi početi povraćati ili doţivjeti napadaj. Moram paziti da nesmetano diše. Tu sam", rekla je, obraćajući se Filene.

"Sve će biti u redu", reče joj Scarpetta. "Pomoć je već na putu."

Epilog Šest dana kasnije U MEMORIJALNOJ DVORANI DVOJKE, TWO TRUCKA, STOLICE I KLUPE bile su postavljene u blizini automata s Coca-Colom i sefa s oruţjem jer u kuhinji nije bilo dovoljno prostora da svi sjednu. Scarpetta je donijela previše hrane.

Tjestenina sa špinatom i jajima, makaroni, pene i špageti ispunjavali su velike zdjele na stolu, a posude s umacima zagrijavale su se na štednjaku, ragu s vrganjima, pa umak bolonjez i još jedan s pršutom. Jednostavan umak od zimskih rajčica bio je namijenjen Marinu, jer ga je on volio na lazanjama, koje je naručio, s više mesa i ricotte. Benton je traţio prţene teleće odreske u umaku s maršalom, a Lucy svoje omiljeno jelo, salatu s komoračem, dok se Bergerica zadovoljila piletinom s limunom. Zrak je ispunjavala miomirisna aroma parmezana, gljiva i češnjaka, a poručnika Ala Loba najviše je brinulo eventualno izbijanje nemira.

"Ovamo će doći cijela postaja", reče on, provjeravajući stanje s kruhom. "Ili moţda cijeli Harlem. A ovo bi moglo biti pečeno."

"Mora šuplje odzvanjati kad kucneš", reče Scarpetta, brišući ruke o pregaču i pogledavajući unutra, dok je val miomirisne pare kuljao iz pećnice.

"Meni zvuči šuplje." Lobo je oblizao prst kojim je kucnuo po kruhu.

"Tako provjerava i bombe." Marino je ušao u kuhinju, a u stopu su ga slijedili bokser Mac i Lucyn buldog, Jet Ranger, čije su kandţe kuckale po pločicama. "Raspali po njoj, a ako ne eksplodira, kući se vraća ranije, sve u rok sluţbe. Mogu oni dobiti nešto?" Marino je mislio na pse.

"Ne", dovikne Lucy iz Memorijalne dvorane. "Ništa od ljudske hrane."

Na suprotnoj strani okvira bez vrata ona i Bergerica postavljale su nizove bijelih lampica na vitrinu s osobnim stvarima Joea Vigiana, Johna D'Allare i Mikea Curtina, deţurnih pripadnika Dvojke koji su poginuli 11. rujna. Njihova oprema izvučena iz ruševina bila je raspoređena na policama, niz raznih lisica, ključeva, futrola, kliješta, baterijskih svjetiljaka, prstena u obliku D i kopča s opasača i pojasova Roco, rastaljenih i deformiranih, dok se na podu nalazio komad čelične grede iz zgrade World Trade Centera. Fotografije trojice muškaraca i drugih pripadnika Dvojke koji su poginuli na duţnosti bile su raspoređene po zidovima prekrivenima pločama od javorovine, a iznad Macova leţaja nalazio se pokrivač s uzorkom američke zastave koji su izradili učenici jedne srednje škole. Boţična glazba pratila je čavrljanje s policijskih radiouređaja, a Scarpetta je na stubama začula korake.

Benton je bio izišao da s Bonnellicom odabere posljednju pošiljku namirnica, zamrznutu pjenu od čokolade i pistacija, biskvitni kolač bez maslaca, sušene kobasice i sireve. Scarpetta nije štedjela na količini predjela, jer je znala da se neće pokvariti, a nema boljega od ostataka hrane kad policajci besposleno sjede u bazi i rade na vozilima, čekaju hitne intervencije. Bilo je kasno poslije podne, na sam Boţić, hladno s nešto snijega nošena vjetrom, a Lobo i Ann Droiden bili su svratili iz 6. postaje. Svi su se okupili u Dvojci jer je Scarpetta bila zaključila da boţičnu večeru moraju podijeliti s ljudima koji su u posljednje vrijeme najviše za nju učinili.

Benton se na vratima pojavio s kutijom, lica rumena od hladnoće.

"L. A. još parkira auto. Ĉak ni murjaci ovdje nemaju mjesta za ostaviti auto. Kamo da ovo stavim?" Ušao je, gledajući oko sebe, ne vidjevši prazan prostor ni na radnoj plohi, ni na kuhinjskome stolu.

"Ovamo." Scarpetta je pomaknula nekoliko posuda. "Pjena zasada ide u frizer. A vidim da si donio i vino. No da, pretpostavljam da ti nećeš pomagati ni u kakvim intervencijama. Je li uopće dopušteno ovamo unositi vino?" doviknula je, traţeći nekoga tko bi joj eventualno odgovorio iz Memorijalne dvorane, gdje su Lobo i Droidenica bili s Bergericom i Lucy.

"Samo ako ima čep s navojem ili se toči iz kutije", odgovori joj Lobo.

"Zabranjeno je sve što je skuplje od pet dolara", doda Droidenica.

"Tko je deţuran?" upita Lucy. "Ja nisam. Jaime nije. Ĉini mi se da Mac treba na WC." "Opet nas pokušava ugušiti plinom?" upita Lobo.

Sivosmeđi bokser bio je star i artritičan, kao i Jet Ranger, obojica su bili spašeni psi, a Scarpetta je pronašla paketić sa slasticama koje im je ispekla, zdravim keksićima od maslaca od kikirikija i pirovog brašna. Zazviţdala je, a psi su pojurili prema njoj, ne osobito ţustro, ali ipak nisu bili ni posve ostali bez oduševljenja. Naredila im je da sjednu, a zatim ih nagradila.

"Da je barem tako jednostavno i s ljudima", reče ona, pa skine pregaču. "Dođi", reče Bentonu. "Macu treba malo kretanja."

Benton je uzeo uzicu i njih su dvoje navukli kapute, a Scarpetta je usput u dţep nagurala nekoliko plastičnih vrećica. S Macom su se spustili oštećenim i izlizanim drvenim stubama i kroz divovsku garaţu punu kamiona i opreme za hitne intervencije, kroz koju se jedva prolazilo, izišli na ulicu kroz pokrajnja vrata. Na suprotnoj strani Desete avenije nalazio se mali park, uz crkvu Sv. Marije, a ona i Benton usmjerili su Maca onamo jer su i zamrznuti ostaci trave bili bolji od pločnika.

"Provjera statusa", reče Benton. "Kuhaš već puna dva dana."

"Znam."

"To ne ţelim spominjati ondje", reče on kad je Mac počeo njuškati, vući ga prema jednom golom stablu, a zatim i prema nekom grmu. "Ionako će o tome razgovarati cijelu večer. A mislim da bismo im to trebali dopustiti, a nakon nekog vremena ti i ja trebali bismo poći kući.

Trebali bismo biti sami. Cijeli tjedan nismo bili nasamo."

Nisu se baš ni naspavali. Iskopavanje u podrumu kuće obitelji Starr potrajalo je nekoliko dana, budući da je elektronički nos, LABRADOR, u njuškanju bio marljiv isto koliko je sada bio i Mac, i Scarpettu vodio na sva moguća mjesta, upozoravajući na tragove krvi koja se raspada.

Još se neko vrijeme pribojavala da na dvjema razinama ispod kuće na kojima je Rupe Starr odrţavao i čuvao svoje automobile ima mnogo tijela, no nije bilo tako. Na koncu su dolje pronašli samo Hannu, pod slojem betona u mehaničarskoj rupi u podu, uzroka smrti ne osobito drukčijeg u odnosu na Toni Darien, osim što su ozljede kod Hanne bile daleko veće i ţešće. Napadač ju je po glavi i licu udario šesnaest puta, vjerojatno istim oruţjem koje je upotrijebio i na Toni, ručnim mjenjačem s velikom čeličnom ručicom oblika i veličine biljarske kugle.

Mjenjač je potjecao iz ručno izrađenog automobila Spyker za koji je Lucy rekla da ga je Rupe obnovio i potom prodao prije pribliţno pet godina, a DNK iz tog vozila povezan je s više

ljudi, od kojih je troje nedvosmisleno identificirano: Hannah, Toni i osoba za koju je Scarpetta smatrala da ih je ubila, Jean-Baptiste Chandonne, poznat i kao Bobby Fuller, američki poslovni čovjek izmišljen kao i brojni drugi Chandonneovi laţni likovi. Scarpetta nije obavila obdukciju na Chandonneu, ali joj je nazočila, smatrajući je vaţnom kako za svoju budućnost, tako i za svoju prošlost. Slučaj je bio preuzeo dr. Edison, postupak je bio kao i svaki drugi u Uredu glavnog mrtvozornika New Yorka, a Scarpetta nije mogla prestati razmišljati o tome kako bi to vjerojatno razočaralo Chandonnea.

Nije bio nimalo poseban u odnosu na druge, tek još jedan leš na stolu, samo što je imao više ostataka estetskih operacija i dodataka. Korektivni zahvati na njemu zacijelo su iziskivali godine i godine operacija, te dugotrajne oporavke koji su morali biti prava muka. Scarpetta je mogla samo zamišljati koliko je bolno i neugodno trpjeti lasersko uklanjanje dlaka s cijelog tijela i stavljanje kruna na sve zube. Ali moţda je bio zadovoljan završnim ishodom, jer koliko god ga je pomno proučavala u mrtvačnici, uspjela je naići tek na malobrojne tragove njegovih deformiteta, samo naznake kirurških šavova, te oţiljke u obliku uskih ţeljezničkih tračnica, koji su se ukazali kad su mu obrijali glavu oko ulazne i izlazne rane koju je prouzročio devetmilimetarski metak koji je Benton ispalio u gornji dio čela Jean-Baptistea.

Jean-Baptiste Chandonne je mrtav, a Scarpetta je znala da je to on. DNK ne moţe pogriješiti i mogla je biti sigurna da se više nikada neće naći na nekoj klupi u parku, u njezinoj mrtvačnici ili u nekoj kući, baš nigdje i nikada. Hap Judd također je mrtav, a unatoč tome koliko je dobro koreografirao svoje parafiličke sklonosti i zločine, uspio je ostaviti podosta obilan trag DNK: na BioGraphu koji je Toni počela nositi u sklopu istraţivanja pod nazivom Caligula, koje je financirao Chandonne, a s kojim se nekako bio povezao i njezin otac, gangster koji se školovao na MIT-u; u njezinoj vagini, budući da gumene rukavice nisu jednako pouzdane kao kondomi; na crvenom šalu koji je imala oko vrata, na zguţvanim papirnatim ubrusima koje je Marino pokupio u njezinu stanu, a koje je Hap po svoj prilici upotrijebio kad je mislio da uklanja sve dokaze iz njezina stana; i na dvije knjige u mekom uvezu o stvarnim zločinima, koje su se nalazile u jednoj ladici njezina noćnog ormarića. Prema najizglednijoj teoriji, na snimkama nadzornih kamera bio je Hap, bio je to njegov posljednji nastup.

Navukao je Toninu jaknu i tenisice slične njezinima, ali je pogriješio s rukavicama, jer je ona u međuvremenu počela nositi skijaške rukavice, maslinasto-ţutosmeđi model Hestra koje je na koncu ostavila na suvozačkome sjedalu u Lamborghiniju, u jednoj od njih ostavivši i beţični pulsni oksimetar koji se nosi na vršku prsta. Hap je tako ušao u Toninu zgradu, sluţeći se ključevima koje je uzeo s njezina mrtvog tijela, a koje je kasnije vratio, i premda Scarpetta nikada neće točno znati što mu je bila namjera, pretpostavljala je da se radilo o kombinaciji postavljenih ciljeva. Htio je ukloniti sve dokaze o svojoj povezanosti s njom, a takvih je bilo mnogo, pronađenih na njezinu mobitelu i laptopu. Oba uređaja nalazila su se u njegovu stanu u TriBeCi, zajedno s njezinim novčanikom i drugim predmetima, pa tako i punjačima koji su ukazivali na to da je s njim ondje provela određeno vrijeme. Napisala mu je na stotine SMSova, a on je njoj mailom poslao nekoliko svojih mučnih scenarija, koje je ona pohranila na svoj tvrdi disk. Njegovi SMS-ovi nedvosmisleno su govorili o tome da njihov odnos mora ostati u tajnosti, budući da je on slavna zvijezda, a Scarpetta je sumnjala da je Toni imala određenu

predodţbu o tome da su seksualne fantazije njezina slavnog dečka o njoj upravo onako groteskne kako ih je pisao i kako ih je volio čitati.

Pojedince koji bi mogli reći više o obitelji Chandonne i njihovoj mreţi i svemu što se moglo dogoditi i dalje je privodio FBI. Dodie Hodge i odbjegli marinac po imenu Jerome Wild ubrzo će se naći među deset najtraţenijih osoba. Carley Crispin, koja je ostavila otiske prstiju na Scarpettinu BlackBerryju, angaţirala je jednog istaknutog odvjetnika i više nije nastupala na televiziji, što moţda više nikada i neće činiti, pogotovo na CNN-u. Sluškinje Rosie i Nastya podvrgnute su ispitivanjima, a govorkalo se i da će vlasti ekshumirati Rupea Starra, no Scarpetta se nadala da do toga neće doći, jer je smatrala da od toga ne bi bilo koristi, da bi to posluţilo kao tek još jedna medijska senzacija. Benton je rekao da je popis likova dugačak, tih sitnih izopačenih riba koje je angaţirao Chandonne, te da će proteći još dosta vremena dok se ne odredi tko je bio stvaran, kao na primjer Freddie Maestro, a tko tek još jedan pojavni oblik Jean-Baptistea, poput onog francuskog filantropa, monsieura Lecoqa.

"Kako si ti samo dobar dečko", pohvalila je Scarpetta Maca, obilno mu zahvaljujući na tome što je ostavio na tlu.

Pokupila je izmet u vrećicu, pa su ona i Benton ponovno prešli Desetu aveniju, u kojoj više gotovo i nije bilo poslijepodnevnog svjetla. Snijeg je padao u sićušnim pahuljama koje se nisu hvatale za tlo, no barem se vidjelo nešto bijelo, kako se izrazio Benton, a bio je Boţić, a to je znak, rekao je.

"Kakav znak?" upita ona. "Isprat će nam sve grijehe? I moţeš me drţati za ovu ruku. Samo me ne hvataj za drugu."

Dala mu je ruku u kojoj nije drţala plastičnu vrećicu, a onda je on pozvonio na ulazu u Dvojku.

"Ako nam se isperu svi grijesi," reče Benton, "što će ostati?"

"Ništa zanimljivo", reče ona kad je škljocnula brava. "Štoviše, kad se večeras vratimo kući, namjeravam griješiti koliko je to uopće moguće. To neka ti posluţi kao upozorenje, specijalni agente Wesley."

Gore, u malenoj kuhinji, svi su se natiskivali, jer je Benton otvarao vino i točio ga u plastične čaše. Dobar Chianti za sve koji su se smjeli prepustiti. Marino je otvorio hladnjak i izvadio sokove za Loba i Droidenicu, te bezalkoholno pivo za sebe. U međuvremenu se pojavila i Bonnellica, pa su svi zaključili da je pravo vrijeme za zdravicu. Prešli su u Memorijalnu dvoranu, a Scarpetta je ušla posljednja, noseći košaricu punu svjeţeg kruha.

"Voljela bih vam prenijeti jednu obiteljsku tradiciju, ako ste voljni malo slušati", reče. "Kruh uspomena. Moja ga je majka običavala peći dok sam bila malena, a tako se zove jer bi se kad pojedeš komadić tog kruha trebao sjećati nečega vaţnog. To moţe biti i nešto iz djetinjstva.

Moţe biti iz bilo kojeg doba i s bilo kojeg mjesta. Pa sam tako pomislila da bismo mogli nazdraviti i pojesti malo kruha i prisjetiti se što smo sve proţivjeli i tko smo bili, jer je to ujedno i to što jesmo."

"Jeste sigurni da je to u redu raditi ovdje?" upita Bonnellica. "Ne bih htjela pokazati nekakvo nepoštovanje..."

"Misliš na ove tipove?" Lobo je mislio na poginule drugove, čije stvari nisu izgledale onoliko samotno pri sjaju sićušnih bijelih lampica. "Oni bi prvi ţeljeli da sada budemo ovdje i

radimo baš ovo. U iskušenju sam da im napunim jedan tanjur. Sjećam se koliko je John volio ţivotinje." Pogledao je fotografiju DAllare, dok je Marino mazio Maca. "U ormaru još imamo njegov štap za hvatanje zmija." "Ĉini mi se da na Manhattanu nikad nisam vidjela zmiju", reče Bergerica.

"Samo što ih viđamo svaki dan", reče Lucy. "Ţivimo od zmija."

"Ljudi ih puštaju u parku", reče Droidenica. "Pitone koje više ne ţele kao ljubimce.

Jednom smo imali i aligatora. I koga onda zovu?"

"Nas", uskliknuše svi uglas.

Scarpetta im je dala košaru s kruhom, koja je počela kruţiti. Svatko je odlomio komadić i pojeo ga, a ona je objasnila da se tajna krije u tome da se za taj kruh moţe upotrijebiti što god čovjek poţeli. Preostale grubo mljevene ţitarice, krumpir, sir ili začinsko bilje, jer bi ljudima bilo bolje da paze na to što im je preostalo i da ne bacaju što se moţe iskoristiti. Uspomene su nalik na ono što pronađeš u kuhinji, rekla je, na sve one mrvice i ostatke u ladicama i mračnim ormarićima, sitnice koje se doimaju nevaţnima i suvišnima, ili čak neupotrebljivima, ali zapravo mogu poboljšati nešto što radiš.

"Nazdravimo prijateljima", reče ona i uzdigne čašu.

Zahvale Osobita hvala ovim stručnim savjetnicima: Dr. Štaci Gruber, ravnateljici Centra za kognitivno i kliničko neurosnimanje, bolnica McLean, Odsjek za psihijatriju, Medicinski fakultet Sveučilišta Harvard.

Barbari A. Butcher, šefici kabineta i ravnateljici za forenzična istraţivanja, Ured glavnog mrtvozornika grada New Yorka.

Zamjeniku ravnatelja Paulu J. Browneu, Policija grada New Yorka.

Nicholasu Petracu, tehničkom voditelju za kriminalistiku, Odjel za forenzične istrage njujorške policije.

Poručniku Marku Torreu, zapovjedniku Detektivske jedinice Pirotehničarske jedinice njujorške policije.

Dr. Louisu Schlesingeru, profesoru forenzične psihologije, Kriminalistički fakultet John Jay. Dr. Marcelli Fierro, bivšoj glavnoj mrtvozornici savezne drţave Virginije.

Pomoćnici okruţnog tuţitelja Lisi Friel, voditeljici Odjela za seksualne delikte, Ured okruţnog tuţitelja okruga New York.

Svećenici Lori Bruno, vidovnjakinji i mediju, Magika, Salem, Massachusetts.