Nebo je naše

Naslov izvornika We Own The Sky

LUKE ALLNUTT

Prevela s engleskoga

Lidija Milenkov Ečimović

Zagreb, 2018.

2

Za MarkĂŠtu, Tommyja i Dannyja

3

Prvi dio

4

1.

P

RIJE NEGO ŠTO JE OTIŠLA, čitala je kao da nema sutra. U svojoj omiljenoj fotelji s tvrdim naslonom za leđa; u krevetu, podbočena na gomilu jastuka. Knjige su se prelijevale s noćnog ormarića i slagale u hrpice na podu.

Najviše je voljela strane detektivske romane. Gutala ih je, čvrsto stisnutih usana na skamenjenu, nepomičnom licu.

Ponekad bih se probudio usred noći i vidio da svjetiljka još uvijek gori: Anna je poput neke sablasne siluete sjedila uspravljenih leđa, baš kao što su je učili. Ničime nije pokazala da je primijetila da sam budan, premda sam se okrenuo prema njoj, samo je nastavila zuriti u knjigu i brzo okretati stranice, kao neki kampanjac koji štreba za test.

Isprva su to bili popularni skandinavski autori - Henning Mankell, Stieg Larsson - ali onda je krenula dalje: njemački noir 40-ih godina prošlog stoljeća, serija tajlandskih krimića s radnjom smještenom u provinciju Phuket 1960-ih. Naslovnice su mi ispočetka bile poznate - prepoznatljivi fontovi i dizajn najznačajnijih izdavača - no uskoro su postale tajnovitije, nepoznate tipografije i različitih uveza.

A onda je jednog dana otišla. Ne znam gdje su sada te knjige. Tražio sam ih poslije, želio sam vidjeti je li koja od njih zalutala na moje police, ali nisam našao ni jednu. Pretpostavljam da ih je sve uzela sa sobom spakiravši ih u jednu od raznobojnih vreća za razvrstavanje otpada.

Dani nakon njezina odlaska su u izmaglici. Sjećanja zamućena anestetikom. Navučeni zastori i čista votka. Uznemirujuća tišina, kao kad ptice utihnu prije pomrčine sunca. Sjećam se da sam sjedio u dnevnoj sobi i zurio u kristalnu čašu pitajući se jesu li prsti kojima sam mjerio votku stajali vodoravno ili okomito.

Kroz kuću je puhao propuh. Ispod vrata, kroz pukotine u zidovima.

Mislim da sam znao otkuda je dolazio, ali nisam mogao otići onamo. Nisam mogao otići na gornji kat. Jer to više nije bila naša kuća. Te sobe nisu postojale, kao da su ih odrasli koji skrivaju neke tajne proglasili zabranjenom zonom. Stoga sam samo sjedio u prizemlju, u toj staroj, mrtvoj kući, dok mi je hladan vjetar puhao za vratom. Oni su otišli, a tišina je procurila u sve.

O, SIGURAN SAM da bi me voljela sada vidjeti, zavaljenog u ovom sumornom separeu u malom neurednom pubu - samo ja, treperavi zaslon televizora i neki tip koji se pretvara da je gluh i prodaje privjeske za ključeve s Disneyjevim likovima koji svijetle u mraku. Ulazna vrata puba imaju rupu, kao da ih je netko pokušao srušiti nogom, a kroz lamatajuću najlonsku 5

zakrpu vidim neke klince koji se motaju po parkiralištu, puše i izvode trikove na nekom starom BMX-u. »Rekla sam ti.« Ne bi to izgovorila naglas - previše je otmjena za to - ali te bi joj se riječi vidjele na licu, u gotovo neprimjetnom dizanju obrva, nagovještaju osmijeha.

Anna je uvijek smatrala da sam pomalo sirov, da se nikada nisam uspio do kraja osloboditi utjecaja života u socijalnim stanovima. Sjećam se kada sam joj ispričao da je tata običavao subotnja poslijepodneva provoditi u kladionici. Pristojna zbunjenost, onaj samodopadni smiješak. Jer nitko iz njezine obitelji ne ide u pubove. Čak ni na Božić, upitao sam jednom? Ne, rekla je. Možda bi popili čašu vina poslije ručka, ali to je to, ništa više. Umjesto toga su satima stajali na ulici i zvonom prolaznike pozivali na davanje dobrovoljnih priloga za potrebite.

Pao je mrak, ali uopće se ne sjećam zalaska sunca. Izvana se čuje turiranje nekog auta, a svjetla mu lete po pubu kao zatvorski reflektori. Odem natrag do šanka i naručim još jednu kriglu. Glave se okrenu prema meni, ali ih i ne pogledam izbjegavajući znatiželjno zurenje i kimanja glavom čija je značenja uglavnom nemoguće protumačiti.

Krupni ribar kočoperi se na stolcu, licem okrenut prema vratima. Priča rasistički vic o ženi koja vara muža i čupanju jedne stidne dlake i sjetim se da sam jednom već čuo, poslije škole, u istočnom Londonu, u jednom od onih uskih prolaza između zgrada gdje ljudi bacaju pornografske časopise i prazne limenke Coca-Cole. Stalni se gosti smiju poanti vica, ali šankerica šuti i okrene se na drugu stranu. Na zidu iza njezinih leđa obješene su slike pinup djevojaka iz tabloida i uokvirena stranica novina datirana dan poslije napada na Blizance u New Yorku. »Četiri funte i deset, dušo«, kaže šankerica spuštajući kriglu pred mene.

Ruke mi se tresu dok petljam po novčaniku pa prospem sitniš po šanku. »Oprosti«, kažem, »ruke su mi hladne.« »Znam«, odgovori, »vani je da se smrzneš. Daj, ja ću.« Pokupi kovanice i potom, kao da sam krhki starčić, broji ostatak novca s mog raširenog dlana. »Evo ga«, kaže. »Četiri funte i deset.« »Hvala«, kažem pomalo posramljeno, a ona se nasmiješi. Lice joj je blago i ljubazno, kakvo se na ovakvim mjestima ne viđa baš često.

Sagne se isprazniti perilicu za suđe, a ja za to vrijeme otpijem gutljaj votke iz svoje pljoske. To mi je lakše nego naručiti čašicu sa svakom kriglom.

To te obilježi kao pijanca, a onda te drže na oku.

Vratim se za svoj stol i zamijetim mladu ženu koja sjedi na udaljenom kraju šanka. Prije je sjedila s jednim od muškaraca, jednim od ribarovih prijatelja, ali on je otišao, odjurivši u nabrijanom Golfu uz prodornu škripu 6

guma. Čini se da je odjevena za večernji izlazak, u minici i oskudnoj svjetlucavoj majici, s tamnim, zašiljenim trepavicama.

Promotrim šankericu da se uvjerim da me ne može vidjeti i potegnem još jedan gutljaj votke, osjetim ono dobro poznato zujanje, taj tužni, mali blagoslov. Pogledam ženu koja sjedi za šankom. Ispija žestice i viče na šankericu. Mislim da su prijateljice. Smije se i umalo padne sa stolca, ali u posljednjem trenutku uhvati ravnotežu i dođe do daha.

Uskoro ću otići do nje. Samo da popijem još koje piće.

ODEM NA FACEBOOK i zaškiljim da bolje vidim zaslon. Moj profil je prazan, bez slika, samo silueta muškarca. Nikada nisam »lajkao« niti komentirao objave niti nekome čestitao rođendan, ali tu sam svaki dan, listam, osuđujem, listam, osuđujem, kroz male prozore zavirujem u živote ljudi koje više ne poznajem, u njihove izlaske i zalaske sunca, biciklističke izlete u planine, beskonačne bujice slika tajlandskih specijaliteta i tosta s avokadom na Instagramu, neshvatljivu samodopadnost fotografiranja sušija pripremljenog kod kuće.

Duboko udahnem, pa potegnem po gutljaj piva i votke. Žalim ih. Sve te dežurne narikače s trobojnicama i duginim bojama koje svoje profilne slike mijenjaju u skladu s onim do čega bi nam taj dan trebalo biti stalo - izbjeglice, najnovije žrtve terorističkog napada u nekom zabitom mjestu gdje je Bog rekao laku noć. Svi njihovi heštegovi i suosjećajne objave o »davanju« zato što su jednom na slobodnoj studijskoj godini pomogle izgraditi neku školu u Africi i svojim biserno bijelim ustima poljubile smeđu ruku nekog prosjaka.

Premjestim se na drugu stranu stola tako da mogu gledati curu za šankom. Naručila je još jedno piće i glasno se smije, gotovo da kokodače, dok gleda video na svom mobitelu i prstom pokazuje na njega pokušavajući privući pozornost šankerice.

Ponovno spustim pogled na svoj mobitel. Ponekad se natjeram pogledati slike tuđe djece. To je, pretpostavljam, isti onaj poriv koji nas tjera da kopamo po novonastaloj krasti i ne puštamo je dok opet ne prokrvari. Izbočine od bebinih nogu dok se ritaju u trbuhu, djeca prorijeđenih zubića na prvi dan škole sa školskim torbama i prevelikim blejzerima; pa praznici na moru, kule od pijeska, opkopi i sladoled ispušten u pijesak. Velike i male cipele posložene jedne kraj drugih na otiraču.

I onda majke. Ah, te majke s Facebooka. Kako samo govore, kao da su one izumile majčinstvo, kao da su one izmislile maternicu, i uvjeravaju same sebe da su drugačije od svojih majki jer jedu kvinoju, pletu kosu u sitne pletenice i na Pinterestu objavljuju ideje za kreativne aktivnosti s nestašnom djecom mlađom od pet godina.

7

VRATIM SE ZA ŠANK i stanem blizu pripite žene. Unijevši dovoljno alkohola u sebe, osjećam se bolje, a ruke su mi se prestale tresti. Nasmiješim joj se, a ona me odmjeri od glave do pete ljuljajući se na stolcu. »Jesi za piće?« kažem veselo, kao da se već poznajemo.

U njezinim zacakljenim očima zatreperi iskrica iznenađenja. Natjera se uspraviti leđa, tako da više ne sjedi zavaljena preko šanka. »Rum i kolu«, odgovori povrativši samouvjeren nastup pa okrene glavu od mene tapkajući prstima po šanku.

Dok ja naručujem piće, ona se pretvara da nešto radi na mobitelu. Vidim joj zaslon: nasumice se prebacuje između aplikacija i poruka. »Usput, ja sam Rob«, kažem. »Charlie «, odvrati ona. »Ali, svi me zovu Charls.« »Odavde si?« pitam. »Iz Cambornea.« Cijelim se tijelom okrene prema meni. »Ondje sam se rodila i odrasla, ali trenutno sam kod sestre.« Oči su joj kao gušterovi jezici koji palucaju prema meni kad misli da ne gledam. »Vjerojatno nikada nisi ni čuo za Camborne, zar ne?« »Ondje je neki rudnik, ako se ne varam?« »Aha. Nekad bio. Tata je radio u rudniku bakra u South Croftyju, dok ih nisu zatvorili«, odgovori odajući cornwallski naglasak. Gutanje slova, blago kotrljavo »r«. »A ti?« »Iz Londona.« »London. Jako lijepo.« »Poznaješ London?« »Bila sam tam« jednom il’ dvaput«, kaže ponovno odvraćajući pogled prema drugom kraju šanka i uvlačeći dugi dim iz cigarete.

Mlađa je nego što sam isprva mislio, oko dvadeset pet, crvenkasto smeđe kose i nježnih, dječjih crta lica. Ima u njoj nečeg blago otkačenog, nečeg što ne mogu točno odrediti, dubljeg od pripitosti i razmrljane šminke oko očiju.

Ne djeluje mi kao da spada u pub kao što je The Smugglers, nego kao da je pobjegla iz nekih svatova i zalutala ovamo. »Ovdje si na odmoru?« »Nešto takvo.« »Onda, sviđa ti se Tintagel?« pita. »Tek sam danas stigao. Sutra idem u dvorac. Odsjeo sam u hotelu odmah pokraj puba.« 8

»Znači, prvi put si ovdje?« »Da.« To je laž, ali ne mogu joj pričati o našem boravku ovdje. Nas troje, na kraju vlažnog engleskog ljeta, umotani zbog vjetra, s kabanicama iznad kratkih hlača. Sjećam se kako je Jack trčao po travi kraj parkirališta i kako se Anna bojala - »daj mi ruku, Jack, daj mi ruku« - da se ne bi previše približio rubu. Sjećam se kako smo hodali po strmoj, zavojitoj stazi i popeli se na vrh litice i tada se vrijeme naglo promijenilo, gotovo kao u nekom biblijskom prizoru, kiša je prestala, oblaci se razišli i pojavila se duga. »Duga, duga«, uzvikivao je Jack skakućući s noge na nogu, a lišće mu je plesalo oko nogu poput malih plamenih vila. Potom, kao da ga je nešto dodirnulo ili kao da mu je netko nešto šapnuo u uho, stao je kao ukopan i zagleda se uvis, kroz zraku svjetla koja se probila kroz oblake dok je duga sve više blijedjela i stapala se s plavim nebom. »‘si dobro?« »Molim? Da, jesam«, kažem i otpijem gutljaj piva. »Odlutao si nekamo.« »O, oprosti.« Ne odgovori mi na to, nego otpije pola čaše rum kole i protrese led po čaši. »Dobro je ovdje, u Tintagelu«, kaže. »Radim u selu, u jednoj poklongaleriji. Ovdje mi radi prijateljica.« Pokaže na šankericu, onu s blagim licem. »Zgodan pub.« »Dobar je«, kaže. »Vikendom je još bolje, a utorkom su karaoke.« »Voliš pjevati?« Zahihoće se. »Samo jednom i nikad više.« »Šteta, volio bih to vidjeti«, osmjehnem se gledajući je u oči. Nasmije se i uzvrati mi smiješak, a potom sramežljivo skrene pogled. »Može opet isto?« pitam. »Ja ću još jedno.« »A nećeš malo ovoga?« Pruži ruku prema meni i potapša me po džepu jakne tražeći pljosku.

Neugodno mi je što me vidjela i dok smišljam što bih rekao, ona me nježno dodirne po ruci. »Nisi bio baš neprimjetan, druškane.« Pogleda na sat na ruci i onda shvati da ga ne nosi pa umjesto toga provjeri vrijeme na mobitelu. »Dobro, onda. Zadnje piće«, kaže smijuljeći se sama sebi dok s mukom silazi s visokog stolca u uskoj suknji. Gledam za njom dok ide prema toaletu - što je prethodno smjerno najavila - i vidim obrise rublja ispod suknje i otisak barskog stolca na bedrima.

9

Kada se vrati, miriše po parfemu, šminka joj je popravljena, a kosa svezana u rep. Naručimo još žestica i razgovaramo i pijemo i zajedno potežemo iz moje pljoske i onda mi pokazuje video snimke pasa na YouTubeu jer njezina obitelj uzgaja rodezijske goniče, a potom još i snimke ulične tučnjave i nokautiranih ljudi snimljene nadzornim kamerama jer je jedan od njezinih frendova iz Cambornea kick-boxer, ali sada je u zatvoru zbog tjelesnog napada.

Podignem pogled sa zaslona mobitela i sve mi je mutno, svjetla su upaljena, čujem CD koji preskače i prodorno zavijanje usisavača. Upitam se jesam li zaspao ili se onesvijestio, ali Charlie još uvijek sjedi kraj mene i vidim da sada pijemo votku i Red Bull. Pogledam je, a ona mi se smiješi vlažnim, pijanim očima i opet prasne u smijeh pokazujući na namrštenu prijateljicu, šankericu, koja po tepihu gura crveni Hoover.

Potom odemo iz puba posluživši se malom farsom kada je rekla da misli da bi trebala poći kući i zatim hodamo ruku pod ruku niz praznu Glavnu ulicu, hihoćemo se i utišavamo jedno drugo i padamo po stubama koje vode do malog stana iznad poklon-galerije u kojoj radi. Kada dođemo na vrh stubišta, okrene se prema meni s usnama u obliku srca, a mene preplavi val pijane požude pa je privučem sebi i počnemo se ljubiti, a ruka mi poleti pod njezinu suknju.

NAKON ŠTO ZAVRŠIMO, ležimo na uskom madracu na podu, ne gledajući se u oči, s glavama zakopanim jedno drugome u vrat. Nakon što smo tako zagrljeni ležali neko vrijeme, koliko se činilo pristojno, dignem se i krenem niz hodnik tražeći kupaonicu. Upalim svjetlo i shvatim da to nije kupaonica, nego dječja soba. Dok je Charliena gotovo prazna i nenamještena, ova soba izgleda kao izlog u robnoj kući. Svjetiljka u obliku zrakoplova, čija je uvećana zrcalna verzija naslikana na zidu. Uredno posložene kutije pune igračaka.

Stol sa šarenim bojicama i blokovima za crtanje. A na jednoj ploči na zidu svjedodžbe i nagrade, za nogomet i džudo i za to što je super u školi.

Pokraj kreveta ugledam noćnu svjetiljku i ne mogu se zaustaviti da je ne uključim. Gledam svijetlo plave mjesece i zvijezde koje njezino svjetlo baca po stropu. Krenem prema prozoru udišući blagi miris omekšivača za rublje i dječjeg šampona. U kutu sobe ugledam žutu baterijsku svjetiljku, istu kakvu je imao Jack. Uzmem je u ruke i pod prstima osjetim tvrdu plastiku, izdržljivu gumu i velike tipke napravljene za male, nespretne prste. »Hej«, kaže Charlie. Prestrašeno se trgnem. U glasu joj se gotovo čuje pitanje. »Oprosti«, promucam, odjednom potpuno trijezan, a ruke mi se počnu tresti. »Tražio sam kupaonicu.«

10

Ona spusti pogled na moje ruke i shvatim da još uvijek u ruci držim bateriju. »To je soba mog sina«, odvrati. Na licu joj treperi mjesec sa zaslona noćne svjetiljke. »Večeras je ostao spavati kod moje sestre, zato sam izašla van na piće.« Poravna neke papire i bojice, tako da stoje paralelno s rubom stola. »Nedavno sam je dala preurediti«, kaže odlažući nešto u ladicu noćnog ormarića. »Morala sam prodati puno svojih stvari da bih to mogla platiti, ali lijepo ‘zgleda, zar ne?« »Predivna je«, odgovorim jer to stvarno i jest, a ona se nasmiješi pa ostanemo tako stajati neko vrijeme i promatrati ples planeta i zvijezda po sobi.

Znam da me Charlie želi nešto pitati: imam li djece, volim li djecu, ali ne želim na to odgovoriti pa je poljubim. Još uvijek osjećam okus votke i cigareta. Mislim da joj nije ugodno ljubiti se sa mnom ovdje, u sobi svog sina, pa se odmakne, uzme baterijsku svjetiljku iz moje ruke i pažljivo je vrati na policu. Ugasi noćnu svjetiljku i izvede me van iz sobe.

Kada se vratimo na madrac, usnama mi lagano dodirne vrat, kao da ljubi dijete za laku noć, a potom mi okrene leđa i zaspi bez riječi. Obnažen bok i bedro su joj razotkriveni, a u sobi je hladno, pa pružim ruku i zataknem pokrivač ispod nje i to me podsjeti na Jacka ušuškanog u dekicu. Popijem ostatak votke iz pljoske i ležim budan na blijedo žutom svjetlu slušajući je kako diše.

11

2.

JE HLADNO, ali sunčano. Prolazim preko parkirališta i pokraj JUTRO poklon-galerije Magic Merlin i sendvič-plakata na kojima se oglašavaju

ture kralja Arthura i posebna ponuda čaja s kolačima, dva za jedan. S opremom privezanom na leđima spustim se u podzemni prolaz i potom prijeđem preko malog kamenog mosta koji kopno povezuje s otokom. S moje desne strane prostire se travnata padina koja seže dolje sve do ruba litice, prošarana pokojom zečjom rupom i manjim nanosima pijeska.

Nisam ostao spavati kod Charlie. Promeškoljila se kada sam odlazio i praktički sam je mogao zamisliti kako se s jednim okom otvorenim pretvara da spava i čeka da čuje škljocaj brave. Gostionica u kojoj sam odsjeo samo je nekoliko kuća dalje. Bilo mi je malo neobično spavati u hotelu iako živim u blizini, ali htio sam slobodno popiti koliko želim, a da se ne moram brinuti zbog vožnje kući.

Dok se penjem po stjenovitoj stazi, u glavi mi bubnja, a u ustima i dahu još uvijek osjećam okus Red Bulla. Usporivši korak na sve većoj uzbrdici, popnem se strmim drvenim stubama do ruševina dvorca, s teškom torbom za fotoaparat na ramenu. Približivši se rubu, osjetim kako mi lice zapljuskuju sitne morske kapljice pa stanem malo se odmoriti i promatram plimu kako brzo nadire i nemilosrdno ruši kule od pijeska i morsku travu koju je nanio prethodni val.

Uspnem se još malo dalje uzbrdo do mjesta na kojem se nalazio stari vidikovac. Ovdje gore nema turista, samo vjetar i kriještanje galebova.

Pronađem manju ravnu površinu i na nju postavim drvenu ploču kako bih učvrstio tronožac i tako ga dodatno opteretio da se ne pomakne s mjesta.

Namjestim objektiv i potom pričvrstim fotoaparat te provjerim okreće li se glatko.

Uvjeti su savršeni. More, pijesak i trava djeluju tako živo i nestvarno; na jutarnjem svjetlu izgledaju kao boje duge, naslikane dječjoj rukom. Leđima okrenut moru gledam prirodne pregibe brežuljaka, lagani pad prema dolini, dolje prema živopisnom gradiću. Ovo je mjesto nevjerojatno iskonsko.

Odavde gotovo da možete pružiti ruku i dlanovima prelaziti po reljefu, osjetiti sve izbočine i udubine kao da čitate brajicu. Vjetar se pojačava i znam da moram ubrzo početi. Prve slike podesim tako da snimaju panoramu, gledajući na sjeverozapad prema kopnu, a potom polako okrećem okruglo podnožje tronošca, zaustavljajući se u pravilnim razmacima kako bih 12

napravio uzastopne, kontinuirane fotografije, sve dok ne napravim puni krug.

Kada tiho zujanje fotoaparata prestane, provjerim LCD zaslon da provjerim jesu li sve slike ondje, a potom spakiram opremu i spustim se natrag na parkiralište.

KUĆA JE OD OBALE udaljena otprilike sat vremena vožnje. Vozim kroz prazne seoske ulice. Na prodavaonici na uglu i dalje su spuštene rolete, zatvorena je van sezone. Prolazim kraj crkve i nastavljam zavojitom cestom preko pješčanih dina, pokraj informacijskog centra National Trusta1 i dalje uskom neasfaltiranom cestom prema rubu litice i prema kući.

Osama na kojoj se ta seoska kućica nalazi nije jedino što me njoj privuklo, nego i način na koji je potpuno izložena elementima i prepuštena njihovom djelovanju na milost i nemilost. Smještena je visoko na izbočenoj stijeni iznad zaljeva St. Ives i jedina je građevina na vidiku. Nema nikakva zaklona, nikakve doline koja bi razlomila opaki vjetar s Atlantskog oceana. Kada kiša tuče u prozore, kada morski vjetrovi pušu nesmiljenom silinom, kuća se trese i čini se kao da će se srušiti u more.

Odmah čim uđem, nalijem si veliku čašu votke. Potom odem u radnu sobu na katu, sjednem za pisaći stol i zapiljim se kroz tavanski prozor koji gleda na zaljev. Ulogiram se na svoje profile na stranicama za traženje partnera OKCupid i Heavenly Sinful da provjerim imam li kakvih poruka. Pronađem jednu od Samanthe, žene s kojom sam razgovarao prije dva-tri tjedna. »Bokić, nestao si. Još uvijek želiš da se nađemo?« Gledam njezine slike, preskačem dosadni niz fotografija lakiranih cipela, odbačenih kišobrana, krila zrakoplova i srčeka na pjeni cappuccina pa naposljetku naiđem na njezinu sliku negdje na odmoru i sjetim se da se radi o zgodnoj, krhkoj, sramežljivoj brineti. »Ja sam mislio da si ti nestala! I da, volio bih da se nađemo...« Spojim fotoaparat na računalo i počnem prebacivati slike iz Tinta gela. Nakon što su sve nasnimljene na disk, na brzinu ih pregledam, jednu za drugom. Drago mi je vidjeti da su dobro posložene i da ih neće trebati puno obrađivati. Učitam ih u računalni program koji sam sam napisao i koji počne spajati slike, a pikseli se stapaju jedan s drugim kao koža koja zacjeljuje.

Nikada ne možete predvidjeti kakvo će biti svjetlo. Ima dana kada izađem van s fotoaparatom i kada mi se čini da je baš kako treba, ali slike ipak ispadnu zrnate ili previše eksponirane. Danas je, međutim, sve ispalo National Trust, humanitarna britanska organizacija koja se bavi zaštitom prirode i kulturne baštine.

1

13

savršeno. More svjetluca, trava na liticama je zelena i gusta kao platno na biljarskom stolu. U daljini vidim blijedi obris mjeseca.

Kada program završi s obradom panorame, a pojedinačne su fotografije međusobno povezane poput minijaturne tapiserije iz Bayeuxa, završenu sliku upakiram u kodirani sloj, tako da ljudi mogu zumirati, odzumirati i okretati sliku. Nakon što sve to završim, učitam sliku na svoju internetsku stranicu, Nebo je naše.

Popularnost stranice prilično me iznenadila. Započelo je kao hobi, nešto čime sam popunjavao preduga poslijepodneva. Međutim, netko je poveznicu na stranicu ubrzo podijelio na amaterskim fotografskim forumima. Ljudi su mi pisali i raspitivali se o mojoj tehnici, zanimalo ih je kakvom se opremom služim. Stranica je spomenuta i u Guardianu, u članku o panoramskoj fotografiji. »Simplicizam i ljepota u jednom«, napisao je novinar i ispunio me ponosom, što se prilično rijetko događa.

Ljudi me ponekad u komentarima ili u e-mailovima koje mi šalju pitaju: »Što znači Nebo je naše? Je li to referenca na nešto?« Istina je, zapravo, da ne znam što bih im rekao. Otkako sam otišao iz Londona, te mi riječi plešu u glavi, a nemam pojma zašto. Dok šetam po dinama, ili sjedim za stolom i kroz prozor gledam more, šapućem te riječi sebi u bradu - Nebo je naše, nebo je naše. Te tri riječi čujem ujutro kada se probudim i navečer prije nego što utonem u san, kao da su neka mantra ili molitva koju mi je netko utuvio u glavu još dok sam bio dijete.

Slika je završila s učitavanjem, a ja se zagledam kroz prozor, pijuckam votku i čekam ping. Ovaj put traje duže nego inače. Deset minuta umjesto uobičajenih pet. I evo ga, stiže. Komentar - uvijek prvi i uvijek od istog korisnika.

Swan09.

Prelijepo. Samo tako nastavi.

Komentari su uvijek u tom stilu - »Prekrasno.«, »Lijepo.«, »Čuvaj se.« - i uvijek tako brzo nakon objave slike pa pretpostavljam da je korisnik postavio neki oblik alarma tako da mu dolaze obavijesti čim se pojavi nova.

Spustila se noć pa si prije odlaska u krevet natočim još jednu votku. Zbog omamljujućeg učinka alkohola počne mi se spavati i želim to ubrzati i čim prije dozvati san. Ponekad volim misliti da Jack komentira te slike. Znam da bi ih prepoznao jer sve su to mjesta na kojima je bio, prizori koje je vidio svojim očima. Box Hill, London Eye, vidikovac u South Downsu. I sada, Tintagel.

Da budem siguran da će se sjetiti, da neće zaboraviti mjesta na kojima smo bili, ostavljam mu poruke, odlomke teksta skrivenog u kodu, nevidljive 14

posjetiteljima stranice, koje mogu pročitati samo programerove oči - i njegove, nadam se. To je ono što bih mu, pretpostavljam, rekao kada bih mogao. Ono što bih rekao da ga nije odvela.

15

Tintagel sjećaš li se, jack, kada smo se vratili na parkiralište i kada si pao u divlje kupine i napravile su ti se ranice, obje ruke, tata, obje ruke, male crvene ogrebotine na tvojim dlanovima, pa sam ti ljubio prste da više ne buba, a ti si me zagrlio i zaronio lice u moj vrat. sjećam se tvojih pusica, poput tajnih šapata, nikada ih neću zaboraviti, ni pjegice na tvom licu. tvoje oči, tople kao ljetna kiša.

16

Drugi dio

17

1.

N

E IZGLEDAŠ MI kao računalni znanstvenik«, rekla je.

Pomalo pripit, bio sam započeo razgovor s njom za šankom u studentskom pubu u Cambridgeu. Bilo je to ono vrijeme kada smo svi zapeli u nekoj vrsti čistilišta između polaganja ispita i objave rezultata, lijeno i sunčano, na izmaku naših studentskih dana. »Zato što ne nosim aktovku i majicu s motivom iz Gospodara prstenova?« Nasmiješila se, ne okrutno, već znalački, kao da je neki sličan vic već bila čula o sebi. Kada se okrenula prema šanku pokušavajući dobiti piće, potajno sam je odmjerio. Bila je sitne građe, crne kose uredno vezane u rep. Oštre crte lica ublažila je svijetla put. »Inače, ja sam Rob.« »Anna«, rekla je. »Drago mi je.« Umalo sam se nasmijao. Zvučala je tako službeno da nisam bio siguran je li se šalila. »Što studiraš?« upitam pokušavajući se sjetiti što bih još mogao reći. »Ekonomiju«, odgovori Anna škiljeći prema meni kroz naočale. »O, cool.« »Zapravo, trebao si reći da ne izgledam kao ekonomistica.« Pogledam njezinu kosu, tako glatku i crnu da mi se činilo kao da se gledam u zrcalo, njezinu torbu punu knjiga s naramenicom pričvršćenom za nogu stolca na kojem sjedi. Nasmiješim se. »Što je?« »Ali, zapravo malčice izgledaš«, rekao sam. »Mislim, na dobar način.« Oči joj se zacakle pa otvori usta kao da se sjetila nečeg što bi željela reći, nešto što joj zvuči zabavno, ali onda se predomislila.

Znao sam da je dobra s Lolom, osobom čiji smo rođendan slavili. Teško da bi itko pogodio da su njih dvije prijateljice. Razuzdana Lola, koja je svima voljela pričati da je ime dobila po poznatoj pjesmi grupe The Kinks i uvijek bi je pjevala kad bi netko to zatražio. Lola, koja je u gradu bila poznata kao cura koja se na sveučilišnom ljetnom balu povodom završetka akademske godine skinula do gola.

I onda je tu Anna, sa svojom pristojnom odjećom i čvrstim cipelama. Znao sam je viđati po kampusu, često s glazbenim instrumentom na leđima. Ne ležerno prebačenim preko jednog ramena, već pažljivo i čvrsto zakopčanim.

Uvijek se činilo da hoda s određenom, izričito jasnom namjerom, kao da žuri na važan sastanak.

18

»A što ćeš raditi s tom tvojom računalnom znanošću?« upitala je.

Zbunjeno pogledam prema svojim prijateljima koji su stajali kraj aparata za pikado jer nisam znao kako bih trebao odgovoriti na pitanje za koje sam mislio da je inače rezervirano za studente arheologije. U njezinu je držanju bilo nečeg gotovo edvardijanskog, kao da je došla ravno iz vremena s početka dvadesetog stoljeća - njezini napučeni samoglasnici i kristalno čisti suglasnici. Govorila je preciznošću i sa stavom likova iz romana Enid Blyton.

Malo svetica, malo sladunjava razmažena princeza. »Mape«, rekoh. »Mape?« »Izrada internetskih mapa.« Anna nije ništa rekla. Izraz lica bio joj je prazan i nečitljiv. »Jesi li čula za ove nove Google mape?« Odmahne glavom. »Nedavno su o tome govorili na vijestima. Pišem računalne programe u vezi s tim.« »Znači, zaposlit ćeš se u nekoj kompaniji?« upitala je Anna. »Ne. Osnovat ću vlastitu tvrtku.« »O«, reče, lagano dodirujući rub svoje prazne čaše. »To zvuči ambiciozno, premda, da budem iskrena, ne znam baš puno o tim stvarima.« »Mogu li vidjeti tvoj mobitel?« »Molim?« »Mogu ti pokazati na što mislim...« Sa zbunjenim izrazom lica Anna prokopa po svojoj torbi i izvuče staru Nokiju.

Nasmiješim se. »Što je?« odvrati osmjehujući se i otkrivajući dvije gotovo simetrične jamice na obrazima. »Radi sve što mi je potrebno.« »Vjerujem«, kažem uzimajući ga od nje i rukom joj ovlaš dodirnem prste. »Dakle... zamisli, u budućnosti ćeš imati puno veći zaslon, možda čak i zaslon osjetljiv na dodir i ovdje ćeš negdje imati mapu. Ljudi će, bilo tko, na tu mapu moći dodavati različite stvari, primjerice restorane, uobičajene rute za jogging, što god požele. Trenutno pišem računalni program koji će ti takvo nešto omogućiti pa ćeš moći dodavati što god želiš i mapu prilagoditi svojim potrebama.« Anna zamišljeno dodirne plavi zaslon svoje Nokije. »Zvuči zanimljivo«, odvrati, »premda ja baš i nisam veliki pobornik najnovije tehnologije. Hoću li i dalje moći slati SMS poruke?« 19

»Da«, kažem kratko se nasmijavši. Bila je tako ozbiljna, tako nedokučiva izraza lica, da nisam mogao zaključiti šali li se možda. »Dobro. Odmah mi je lakše. Znači, i ti si dobar s Lolom?« »Da, malo«, odgovorih. »Poznavao sam je na prvoj godini. Stanovali smo u istom hodniku.« »Ah«, reče Anna. »Znači, ti si taj Rob.« Taj Rob. Pokušam se prisjetiti. Jesam li napravio neku glupost dok sam bio pijan? Sjećam se da sam s Lolom razgovarao jedne večeri u studentskom klubu prije nekoliko semestara. Nije prestajala govoriti o svom odrastanju u Kensingtonu i opisivati ga kao nekakvo prokletstvo, poput zvona koje su gubavcima stavljali oko vrata. Bila mi je prilično naporna i pomalo dosadna, ali ne mislim da sam bio nepristojan. »Taj Rob?« upitao sam nervozno se smiješeći. »Ma, ništa, Lola te jednom spomenula«, ležerno odvrati Anna ponovno pokušavši privući pozornost barmena. »Rekla je da si nekakav kompjutorski genij, vunderkind, i k tome još dečko iz socijalnih stanova.« Prije nego što je izgovorila »iz socijalnih stanova« odglumila je začuđen uzdah, dok su joj se na licu mogli iščitati šok i nevjerica. »Rekla je da je fantastično to što si dobio priliku doći ovamo kao i mi ostali«, dovrši Anna smijući se. »Lijepo od nje«, nasmiješim se. »Bravo, mali.« »Molim?« »Bravo, mali.« »Ne razumijem na što misliš?« »Ma ništa, to je referenca iz nogometa.« »A, oprosti, ne pratim sport«, reče kao da se radi o kategoriji u igri Trivial Pursuit.

Pub se počeo popunjavati pa su nas drugi gosti nagurali bliže jedno drugom, a gole su nam se ruke povremeno dodirivale. Na vratu je imala sitni madež u obliku srca. Na trenutak sam se izgubio, zagledan u finu zrnatost njezine kože, i tada nam se pogledi sretnu. »Otkud ti poznaješ Lolu?« upitam brzo skrenuvši pogled. »Išle smo zajedno u školu«, odgovorila je Anna neodređeno, kao da razmišlja o nečem drugom. »U Roedean?« »Da.« Pretpostavio sam da je Anna cura iz visokog društva, ali ne toliko da bi išla u Roedean. »A što je s tobom?« upitam.

20

»Što bi bilo sa mnom«, odvrati odrješito, odjednom zauzevši obrambeni stav. »Mislim, što ćeš raditi kad diplomiraš ovdje?« »A, to. Računovodstvo«, odgovori Anna bez stanke. »Imam pet ponuda za posao u Cityju i do kraja tjedna moram odlučiti koju ću prihvatiti.« »Opa, super.« »Nije baš super, ali to radim. Ili, bolje rečeno, to ću raditi.« Slabašno se nasmiješi. »Nikada nećemo dobiti to piće, zar ne?« »Ne. Naročito ne sada.« Pokažem glavom prema grupi muškaraca u rugby majicama. Jedan od njih na sebi je imao samo gaće i zaštitne naočale. »Očito«, reče Anna i skrene pogled. Odjednom se učinilo kao da je više ne zanimam i već sam je mogao vidjeti kako se kroz gužvu probija do svojih prijatelja, a ja je više nikada neću vidjeti. »Bi li htjela koji put izaći sa mnom?« upitam. »Da«, reče gotovo istog trenutka. Tako je brzo odgovorila da sam pomislio da me nije razumjela. »Mislio sam...« »Oprosti«, rekla je, »možda sam krivo shvatila, mislila sam da me pozivaš na spoj.« »I jesam, pozvao sam te«, odgovorio sam, naginjući se malo bliže kako bih je mogao čuti od glazbe iz zvučnika. »Dobro, može«, rekla je smiješeći se i mirišući na sapun i svježe opranu kosu. »Oprosti, ovdje je užasno glasno«, rekoh. »Mogu li onda dobiti tvoj broj mobitela ili e-mail adresu ili nešto?« Anna uzmakne korak unatrag i shvatim da sam se praktički naslonio na nju. »Da, ali pod jednim uvjetom.« »Okej«, odgovorim, još uvijek razmišljajući o onom komentaru »taj Rob«. »Kojim?« »Vrati mi mobitel.« Spustim pogled i shvatim da još uvijek držim njezinu Nokiju. »O, kvragu, oprosti.« Nasmiješila se i ubacila mobitel u torbu. »Okej«, reče. »Adresa je annamitchellrose@yahoo.co.uk. Sve jedna riječ. Mitchell s dva »l«, bez točki ili crtica.« *** TJEDAN DANA POSLIJE otišli smo u kino. Dok smo gledali najave novih filmova, osjetio sam toplinu njezina tijela i poželio pružiti ruku i dodirnuti je, 21

staviti joj dlan na golu nogu. Nekoliko sam puta bacio pogled prema njoj nadajući se da će se okrenuti prema meni i da će nam se pogledi sresti, ali ona je samo zurila u platno, uspravnih leđa kao da je u crkvi, s naočalama za čitanje s debelim okvirom na nosu. Pomaknula bi se jedino kada bi tiho posegnula za bombonima iz vrećice. Promatrao sam kako ih pažljivo broji dok ih je kupovala: pet iz najvišeg, pet iz najnižeg reda.

Vrpoljio sam se cijelo vrijeme dok je trajao film o bahatom skitnici koji putuje auto-stopom po Sjevernoj Americi i naposljetku umire na Aljasci.

Jedva sam čekao da završi. Anni se, pak, film izgleda svidio - sudeći po tome kako je mirno sjedila i nijednog trenutka nije skinula pogled s platna.

Kada je film završio, pomislio sam da je ona jedna od onih ljudi koji na kraju ostanu pobožno sjediti dok se odjavna špica ne odvrti do kraja, ali ustala je i uzela kaput čim se ekran zatamnio. »Pa, kako ti se svidio film?« pitao sam dok smo žurili niz stube prema kafiću u sklopu kina. »Nimalo«, rekla je Anna. »Nijedna jedina minuta.« »Stvarno?« »Da. Stvarno je užasan.« U malom kafiću u predvorju sjeli smo za stol odmah pokraj starinskog pijanina. »Čudno«, rekoh, »mislio sam da gledaš s uživanjem.« »Ne, grozan je. Glavni lik krajnje je antipatičan. Putuje posvuda, a obitelj nema pojma gdje je. Ne ferma nikoga ni pol’ posto osim samog sebe.« Ne ferma nikoga. Zamišljam trenutak kada ću je upoznati sa svojim prijateljima iz socijalnog naselja. »Ne misliš da je baš bilo fora kada se odrekao svega što posjeduje i spalio novac?« upitam, podbadajući je s veseljem. Anna skine naočale, obriše ih malom mekom krpicom i spremi u starinsku futrolu. »Što bi pobogu moglo biti >fora< u tome?« upitala je zajapurenih obraza.

Potom lagano zaškilji, kao da bi trebala opet staviti naočale. »Aha, šališ se«, rekla je smiješeći se. »Shvaćam. Ali, mislim, stvarno. Njegova je obitelj napornim radom stekla sve što je imao, a on se svega toga odrekao zbog... zbog čega, zbog neke nategnute tinejdžerske filozofije.

Bio je krajnje sebičan i ugađao isključivo svojim hirovima.« Odjednom se učinila malo nesigurnom pa je zašutjela kada nam je konobarica donijela piće. »Je li se tebi film svidio?« upitala je kada smo ponovno ostali sami. »Ne«, odgovorim. »Bio mi je apsolutno užasan.« Anna zablista. »Dobro. Drago mi je.« 22

»Što je ono stalno govorio ljudima? >Neka vam svaki dan bude novi horizont.< « »Joj, da«, reče Anna. »To su te propovjedničke new-age bedastoće.« »A znaš što je još glupo?« upitam. »Što?« »Jedino što je želio - jedino što je uistinu želio - bilo je živjeti u divljini, ali ni u tome nije bio naročito dobar, zar ne? Nije uspio.« »Točno tako«, složila se Anna kroz smijeh, a plave joj oči zablistaju na prigušenu narančastom svjetlu. »U pravu si, čak je i u tome bio loš. Poanta je, da je zapravo poslušao savjet onih koji se u to razumiju, ljudi koji su iskusili život u divljini - stručnjaka za preživljavanje u divljini, na primjer - možda bi još bio živ.« »Stručnjaka za preživljavanje?« »Da, stručnjaka za preživljavanje u divljini«, ponovila je gledajući me s ozbiljnim izrazom na licu. »Mislim da je to službeni naziv za njih.« Promatrao sam je dok je ispijala svoje piće. Bila je stvarno lijepa, s usnama uvijek na rubu osmijeha i očima iz kojih iskrice frcaju kao obećanje.

Bila je predobra za mene. Očekivao bih da će otići u London i završiti s tipom kakvi se obično pozivaju na maturalne zabave. »A tvoji roditelji, gdje oni žive?« upita Anna i shvatim da zurim u nju. »Tata još uvijek živi u Romfordu.« Anna oklijeva pa otpije još jedan gutljaj. »Jesu li ti roditelji razvedeni?« »Mama je umrla kad mi je bilo petnaest godina.« »O«, reče Anna. »Jako mi je žao.« »U redu je«, odvratim, »nisi ti kriva.« Pričekam trenutak da shvati da se šalim, pa se samouvjereno nacerim, a ona mi uzvrati malo opuštenijim smiješkom.

Nisam volio pričati o tom jutru, kada me tata čekao pred školom. Iz nekog je razloga na sebi imao svoje najbolje odijelo. Nije puno rekao. Nije ni morao.

Mama se srušila na poslu, rekao je, masivni moždani udar. Uvijek su se šalili kako će on biti taj koji će otići prvi. »A ti, koje mjesto ti zoveš domom?« upitam Annu. »Glavna kuća je u Suffolku, ali nismo ondje proveli dovoljno dugo vremena da bih se ondje osjećala kao doma.« »Ah, taj težak život, toliko kuća...« Ne znam zašto sam to rekao. Trebalo je biti vrckavo i duhovito, a zvučalo je sitničavo i neljubazno.

23

Anna me namršteno pogleda i žurno otpije gutljaj, kao da mora poći. »Zapravo, Robe, ako baš moraš znati, imala sam stipendiju za Roedean, a moji roditelji nemaju ni prebijena novčića.« »Oprosti, nisam mislio...« promucam. I dalje se čini kao da je uzrujana. »I prije nego što me pokušaš uvjeriti da si siromašniji od mene, moji su roditelji bili misionari i veći dio djetinjstva proživjela sam u kenijskim slamovima u usporedbi s kojima su tvoji socijalni stanovi kao kraljevske palače.« Odmaknula se od mene i oboje smo nastavili bez riječi pijuckati svoja pića. »Ispričavam se još jednom, nisam tako mislio, stvarno nisam«, rekao sam.

Anna je uzdahnula nervozno se igrajući s menijem. Potom me opet pogledala i nasmiješila se. »Oprosti, vjerojatno sam malo pretjerano reagirala. Očito nisi jedini koji u sebi nosi puno gnjeva.« Te smo se noći poljubili čim smo za sobom zatvorili vrata spavaće sobe.

Nakon nekoliko minuta koje su nas oboje ostavile bez daha, Anna se odmaknula od mene i pomislio sam da se predomislila, ali onda se počela razodijevati, kao da je sama u svojoj sobi, a ja sam je promatrao: uglate kosti na kukovima, lijepe male grudi, bijele, tanke ruke. Kada se skinula, složila je odjeću i uredno je odložila na moj radni stol.

Još od tinejdžerskih dana seks je za mene uvijek bio povezan s krajnjim oprezom. Postupno bih ispitivao teren, neprestano očekujući da će moje znatiželjne ruke biti brzo odgurnute. Anna je bila potpuna suprotnost - željna i nesputana, toliko drugačija od smjernog držanja kakvo je pokazivala u javnosti. Njezina je požuda bila fokusirana - a tu sam osobinu tada, zbog svog nedovoljnog poznavanja žena, uglavnom pripisivao muškarcima. Ostali smo budni do ranih jutarnjih sati, zaklonjeni iza na brzinu navučenih zastora, potpuno mokrih tijela, a onda smo napokon zaspali. ČEKAO SAM JE na terenu osjećajući se pomalo nelagodno u dresu West Hama i Umbrovu šorcu. Igralište je mirisalo po gumi i svježem znoju. Htio sam na nju ostaviti dojam da volim sport i da ne provodim cijele dane pred računalom pa sam pristao na partiju skvoša jer je Anna rekla da ga je jednom ili dvaput igrala u školi.

Napokon, nakon što je prošla gotovo cijela vječnost, izašla je na teren. U širokom muškom šorcu i bijeloj bluzici izgledala je kao teniska zvijezda iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. »Što je?« rekla je. »Što, što je?« odvratio sam susprežući smijeh. »Pa, ni tvoj nogometni dres nije baš po propisima.« 24

»Ništa nisam rekao«, prosvjedovao sam smješkajući se, skrenuvši pogled u stranu. »Aha. Hoćemo li igrati?« reče nespretno držeći reket s obje ruke. Počeli smo se zagrijavati i lagano napucavati loptice. Jedino što Anna baš i nije uspijevala pogoditi nijednu loptu, samo je lamatala rukama i s mukom povezivala pokrete, čak i dok je pokušavala servirati. »Ne ide mi baš dobro s naočalama«, rekla je zahvativši jednu lopticu tako da je odletjela prema stropu.

Neko smo vrijeme nastavili u istom stilu, premda to nimalo nije nalikovalo igri. »Dobro, priznajem. Lagala sam«, reče Anna nakon što je ponovno promašila lopticu. »Lagala si?« »Zapravo nikada prije nisam igrala skvoš.« »O«, rekoh, ponovno susprežući smijeh. »Pitala sam Lolu i ona mi je rekla da je lako. Rekla je da to svatko može.

Očito ne može.« Da sam je barem mogao tada uslikati, na tom igralištu za skvoš. Izgledala je prekrasno - tamni šore od flanela isticao joj je bijele noge, a obrazi s jamicama bili su zajapureni od napora. »Jesi li stvarno igrao samo nekoliko puta?« upita Anna. »Ne znam, četiri ili pet puta. U školi.« Anna je šutjela i grizla usnicu. »Pa, eto, priznajem, mrzim sport.« »Mislio sam da želiš igrati?« rekoh stavljajući joj ruku oko ramena. »Zapravo i nisam. Mislila sam da ti želiš«, blagim je glasom rekla tapkajući reketom po svojoj nozi. »Napravila sam to samo zato što nisam htjela da pomisliš da sam sjedilački tip.« Nasmiješim se kada je to rekla. Sjedilački. Tipična Annina riječ. Nakon što smo se još pet minuta pretvarali da igramo, odustali smo i izašli.

Vani je bilo užasno vruće. Sjeli smo na niski zidić s kojeg se pogled pruža na zatvoreno hokejsko igralište. Djeca, većinom vrtićke dobi i nekoliko starijih tinejdžera trčalo je uokolo po nekoj vrsti sportskog kampa.

Oboje smo bili odlučili da ćemo preko ljeta ostati u Cambridgeu i živjeti od ostatka studentskih kredita. Anna je rekla da želi kao turist obići sve znamenitosti u Cambridgeu, što do sada nikada nije mogla jer je naporno radila da ispite položi s najboljim mogućim ocjenama. Stoga smo odlazili na vožnju čamcem i šetali oko nekih koledža, jedno poslijepodne proveli u muzeju Fitzwilliam i jedno jutro u botaničkim vrtovima. Veći dio vremena jednostavno smo provodili u krevetu.

25

Kako je ljeto odmicalo, naši su prijatelji postupno odlazili. Većina je nekamo otputovala: s ruksakom na leđima po Australiji ili kamperom po Južnoj Americi. Premda me na trenutak obuzelo žaljenje kada su otišli, osjećaj kao da nešto propuštam, Anna i ja smo se složili da putovanje nije za nas. Nismo došli u Cambridge da bismo to samo tako profućkali »pronalazeći sebe« negdje u Andama. Osim toga, morao sam misliti i na svoje mape, računalni program koji sam pisao, tvrtku koju sam želio osnovati.

Pravi je razlog, međutim, bio taj da se nismo htjeli rastati. Bili smo nerazdvojni, poput tinejdžera čiji roditelji i prijatelji jasno vide da njih dvoje glavinjaju u propast. Kad god smo pokušali provesti samo jednu noć sami, svatko u svojoj sobi, bili smo nesretni i uznemireni. Obično bismo se slomili za manje od sat vremena. Ima jedan stih u staroj pjesmi grupe Blur koju smo oboje voljeli: opsjednuti ljubavlju. To je ono što se nama dogodilo. Bili smo opsjednuti ljubavlju.

Ljudi su mislili da je Anna zatvorena, hladna kao riba, ali sa mnom nije bila takva. Jedne večeri, ničim izazvana, pričala mi je o svom životu u Keniji i svojim roditeljima misionarima. Pažljivo, odmjerenim i promišljenim rečenicama, govorila je o svom ocu, njegovim aferama, otuđenju od crkve.

Govorila je i o svojoj majci: kako je odbijala prihvatiti očeve prijestupe, kako je svoju ljubav preusmjerila u vlastita dobra djela.

Spoznaja da se osoba za koju sam mislio da je krajnje nepovjerljiva potpuno i bezrezervno otvorila, i to ne svom ocu, Loli ili nekome od svojih sustanara, nego baš meni, preplavila me osjećajem nalik duhovnom prosvjetljenju.

Sunce je pržilo sve jače, a mi smo sjedili na zidiću i pili vodu koju je Anna bila ponijela u termosici. »Želiš opet ići igrati skvoš?« »Ne«, rekla je Anna. »Mislim da mi je za danas bilo dosta poniženja.« »Ja sam uživao.« »Da«, rekla je, »vjerujem da jesi.« »Stvarno preslatko izgledaš u tom šorcu.« Nasmiješila se i laktom me lagano udarila u rebra. »Ajme, kako je vruće«, rekla je brišući čelo.

Kratki predah od vrućine prošao je zajedno s povjetarcem i sada se činilo da je temperatura gotovo 40 stupnjeva. »Možda bismo mogli otići preko u hlad?« rekoh pokazujući tendu na drugoj strani igrališta.

Anna podigne pogled. »Da, ali morali bismo prijeći preko igrališta«, odgovorila je. »A vidi ono.«

26

Nismo to prije primijetili, ali skupina životinja - odraslih u čupavim kostimima - pridružila se djeci na terenu. Lav, tigar, panda - svi su izgledali kao ofucani ostaci neke parade Disneyjevih likova. Pred nama se odvijala nekakva dodjela nagrada i djeca su uredno čekala u redu da prime svoju. »Što rade?« upitala je Anna. »Mislim da dobivaju medalje.« »Dobro, to sam shvatila, ali čemu životinje?« Slegnuo sam ramenima, a Anna je zaškiljila da bolje vidi. »Nimalo mi se ne sviđaju«, rekla je. »Životinje ili djeca?« »Životinje.« Pogledam prema njima. Pod određenim su svjetlom stvarno djelovali zlokobno, s krznenim ustima razjapljenim u fiksiranom osmijehu. »Puno ih je«, primijetio sam. »Doista«, oprezno je odvratila Anna. »Onda, hoćemo li riskirati?« rekoh spustivši se sa zida. »Ne«, uzrujano će Anna. »Ne možemo samo tako pretrčati preko terena, Robe. To je nekakva školska utakmica.« »Neće nas uhititi.« »Možda i hoće«, rekla je. »Pa, ja idem.« Osvrnem se prema njoj očekujući da će krenuti za mnom. »Bolje nego ostati sjediti ovdje i umrijeti na suncu.« Potrčao sam preko igrališta, ali Anna je ostala uz rubnu liniju igrališta. Izgledala je prestrašeno i neodlučno, kao da skuplja hrabrost uskočiti u bazen.

Stigavši u hladovinu na drugoj strani, mahnem joj da dođe i ona oprezno krene. U želji da bude što manje upadljiva, odlučila je hodati umjesto trčati, ali nešto u njezinim nervoznim koracima privuklo je pozornost prisutnih.

Voditelj ceremonije prestao je govoriti u mikrofon, a sve glave - djece, roditelja i životinja - okrenu se i zapilje u Annu.

Pristojno se nasmiješila, svjesna da su sve oči uprte u nju, a potom ubrzala korak. Odjevena u kratke hlačice i bluzicu mogla je bez problema proći kao tinejdžerica, što je vjerojatno i bio razlog zbog kojeg ju je veliki narančasti tigar presreo u središnjem krugu, uhvatio je pod ruku i odvukao do reda s ostalom djecom. Prasnuo sam u smijeh misleći da će se izvući i otići odande, ali Anna - pristojna, marljiva Anna - ostala je stajati u redu i čekati svoju nagradu.

Nakon što je primila svoju medalju, morala je proći pokraj životinja postrojenih na pozdrav. Čak i s ove udaljenosti mogao sam joj vidjeti strah na 27

licu. S medaljom oko vrata prolazila je kraj njih i redom pozdravljala životinje, dopuštajući da ju jedna po jedna zagrle. Unatoč njihovim srdačnim naporima, Anna im nije uzvraćala zagrljaj. Čak se odmaknula kada je medvjed pokušao nasloniti glavu na njezin vrat.

Kada je sve bilo gotovo i kada su djeca otišla svojim ponosnim roditeljima, Anna je pokunjeno prišla mjestu gdje sam stajao u hladovini.

Obrazi su joj bili zažareni, a komadići krzna zalijepili su joj se za bluzu. »O, moj Bože«, rekao sam i dalje se smijući. »Što si to napravila?« Anna se zahihotala i obrisala znoj s obrve. »Uhvatila me panika. Nisam znala što bih. Tigar me stjerao u kut.« »Zašto nisi jednostavno otišla?« pitao sam pružajući joj termosicu. »Ne znam. Stala sam u red i onda... bilo je prekasno... Prestani se smijati«, rekla je mršteći se. »Nije smiješno.« »Je, smiješno je.« »Dobro, možda mrvicu. Uostalom, ti si kriv.« »Kako?« »Tako što si me natjerao da prijeđem preko igrališta. Ti si apsolutni idiot«, reče otpivši nekoliko gutljaja vode. »To mi je doslovno najstrašnija noćna mora. Da me netko grli u javnosti.« »I k tome još životinja.« »Pa, da.« Sjedili smo ondje još neko vrijeme u hladovini i znao sam već tada da je volim svim srcem. Anna se nikada nije ustručavala nasmijati na svoj račun. I znao sam da, dokle god sam živ, nikada neću zaboraviti prijekorni pogled koji je uputila pretjerano razdraganom medvjedu.

SJEDILI SMO KRAJ RIJEKE, S bocom vina i sendvičima.

Bio je to još jedan užasno sparan dan. Toplina je isparavala iz tla grleći riječno korito poput nepopustljive jutarnje magle, a iz kafića na obali dopirala je glazba s jazz-pijanina. »Hoćeš li to već jednom ostaviti?« reče Anna. Ostatak studentskog kredita bio sam potrošio na digitalni fotoaparat i nekoliko dodatnih objektiva. »Aha, budem«, odvratih petljajući po postavkama, pokušavajući dokučiti kako promijeniti ekspoziciju. »Ozbiljno, prestani to okretati prema meni. Osjećam se kao foto-model ili nešto takvo.« »Ti izgledaš kao foto-model«, rekao sam i uslikao je. Isplazila mi je jezik i okrenula se prema vodi, ispruživši noge prema rijeci. »Onda, ima li što novog?« upita Anna.

28

»U vezi s čim?« »S traženjem posla.« »A, to«, rekoh. »Poslao sam životopis na nekoliko adresa, ali nisam još dobio nijedan odgovor. Želiš li još vina?« Anna stavi ruku preko svoje plastične čaše i odmahne glavom pa sebi nalijem još malo. »Djeluješ mi prilično opušteno u vezi sa svim tim.« Slegnuo sam ramenima. »Nemam se namjeru brinuti.« Anna napuči usne. To bi obično radila kada se s nečim ne slaže. »Pa poslao si samo nekoliko životopisa. Ja sam poslala petnaest zamolbi i dobila samo pet ponuda za posao.« »Što se dogodilo s ostalih deset?« upitah. »Ne znam«, odvrati. Djeluje pomalo obeshrabreno i nije shvatila da sam se šalio. »Živcira me to što nisu odgovorili. Ne razumijem zašto nisu.« Posljednjih je tjedana postala pomalo uznemirena, odjednom zabrinuta zbog mojih poslovnih planova.

Annu je čekao posao u jednoj računovodstvenoj tvrtki u Cityju i počela je postavljati pitanja. Što ću učiniti sljedeće? Hoću li joj se pridružiti u Londonu i potražiti posao?

Nisam baš bio previše zagrijan za traženje posla jer sam razmišljao samo o mapama - živim mapama prepunim podataka, mapama koje može kreirati tinejdžer s računom na MySpaceu i prijenosnim računalom. »Da budem iskren, još uvijek se nadam da će moja zamisao s mapama uspjeti«, odgovorio sam natočivši si još vina i ispruživši noge. Annino se lice zategne. »U čemu je fora s tim mapama?« upitala je skidajući sunčane naočale. »Nisi mi to nikada zapravo objasnio.« »Mislio sam da jesam.« »Dobro, možda jesi. Ali ja to i dalje ne razumijem«, nastavila je. Djelovala je ljutito, ali nisam mogao dokučiti zbog čega. »Pa«, započnem pridižući se u sjedeći položaj i okrećući se prema njoj. »Sve je to još u ranoj fazi razvoja, ali program korisnicima načelno omogućava izradu mapa prilagođenih vlastitim potrebama. Tako možeš, na primjer, napraviti mapu svoje biciklističke rute ili staze kojom si išla trčati.

Ili možeš učitati slike na turističku mapu tako da ih i drugi ljudi mogu vidjeti.« »Stavljao bi slike na mapu?« »Da.« Anna se namršti. »Ne zvuči li to prilično čudno? Zašto bi itko to želio napraviti?« 29

»Ne znam«, odgovorio sam, pomalo uzrujan. »Zato što može.« Neko smo vrijeme sjedili šuteći, a onda je Anna počela spremati stvari za piknik u svoj ruksak. »Uostalom, ti ništa ne znaš o mapama, zar ne?« rekla je. »Hoću reći, ljudi godinama studiraju da bi postali kartografi. Bratić mog oca bio je kartograf.

Ta profesija zahtijeva visoku kvalifikaciju i iskustvo.« »Zašto te to toliko muči?« »Ne muči me, Rob. Samo pitam.« »Ništa se nije promijenilo, Anna.« »Na što misliš?« »Svejedno dolazim u London, ako se o tome radi.« Frkne nosom. »Ne radi se o tome. Nema nikakve veze s tim.« »Pa zašto te onda toliko smeta?« Nije odgovorila, samo je nastavila pakirati stvari za piknik. Znao sam zašto je to smeta. Mučio ju je moj plan da u taj posao krenem sam. Ona je u tome vidjela rizik, odstupanje od pravilnog puta. Po njezinu mišljenju, trebao bih se javiti na neki natječaj za posao koji sa sobom donosi zdravstveno i mirovinsko osiguranje. To je, na koncu, razlog zašto smo uopće došli u Cambridge, zašto smo toliko naporno studirali. »Ponekad me stvarno izbezumljuješ«, rekla je zagledavši se preko rijeke na drugu obalu. »Uvijek si apsolutno uvjeren da ćeš dobiti ono što želiš.« »A što je loše u tome?« »Zato što to ne funkcionira uvijek tako.« »Do sada je funkcioniralo.« »Što hoćeš reći?« »Pa, sve za što sam do sada radio, to sam i dobio.« Znao sam da to zvuči arogantno, ali osjećao sam se napadnuto. Anna mi je ljutito okrenula leđa i poravnala suknju. »Pa, bitno je da ti znaš što radiš.« »Zašto te to toliko smeta?« pitao sam. »Ne smeta me.« »Da, smeta. Sad si ljuta.« Pružila je ruku preko mene i natočila si vino. »Samo mi se čini previše impulzivno, kao da nisi dobro razmislio o svemu. Upravo si diplomirao s najboljim ocjenama, Robe, tvrtke bi se otimale za tebe i molile te da radiš za njih, ali ti samo želiš raditi to s mapama.« »Točno, zato što vjerujem da mogu uspjeti. Osim toga, ne želim raditi u nekoj tvrtki.« Anna glasno izdahne. »Da, to si prilično jasno dao do znanja«, rekla je.

30

Dosegnuli smo mrtvu točku i oboje smo samo sjedili i promatrali veslače na rijeci Cam. Osim nekoliko manjih prepirki, ovo je bila naša prva svađa. »Radi se o onome«, rekla je Anna nakon nekog vremena, jedva čujno. »O čemu?« »O onome što sam prije rekla. Da se ne radi o Londonu, ali to nije istina.

Samo želim znati da ćeš i ti doći onamo.« Pogledao sam je. Bila je tako lijepa, s koljenima čedno podvučenim pod bradu i sićušnim sjemenkama maslačka u kosi. »Naravno da ću doći u London«, rekoh približivši joj se. »Ali, ima još nešto.« »Što?« »Želim da živimo zajedno. Znam da nismo dugo zajedno, ali želim živjeti s tobom.«

31

2.

A

NNA, MOŽEŠ LI RAZGOVARATI? Nećeš mi vjerovati kad ti kažem.« Stajao sam ispred dvorane za sastanke u jednom uredu na Old

Streetu. »Je li sve u redu?« upitala je.

Nastojao sam tiho govoriti budući da su zidovi hodnika bili tanki. »Žele ga. Program. Žele kupiti vražji program.« Stanka, tiho pucketanje na liniji. »Ovo nije jedna od tvojih šala, Robe?« upita Anna. »Ne, ni slučajno. Ne mogu dugo razgovarati, ali eno ih u uredu, gledaju papire. Ne moram ga čak ni previše hvaliti. Jednostavno ga žele. Razumiju.« Prijatelj programer preporučio mi je tu tvrtku, Simtech, start-up koji je vodio neki tip po imenu Scott, koji je diplomirao na Cambridgeu nekoliko godina prije mene. »To je apsolutno fantastično, Robe. Divne vijesti«, rekla je, ali zvučalo je kao da čeka da još nešto kažem. »Pogodi koliko su spremni platiti za to?« »Ne znam, hm, ovaj...« »Milijun i pol.« Čak ni Anna nije mogla skriti uzbuđenje. »Funti?« »Da, britanskih funti. Još ne mogu vjerovati.« Anna je duboko udahnula i čuo sam nekakvo šuškanje, kao da ispuhuje nos. »Anna, jesi li dobro?« »Da«, rekla je lagano šmrcnuvši. »Ja samo... Ne znam što bih rekla...« »Znam, ni ja isto. Moramo večeras proslaviti.« »Da, naravno«, rekla je s notom opreza u glasu. »Premda, ne razumijem. Što se zapravo dogodilo? Što su...« Čuo sam struganje stolaca po podu sale za sastanke, siguran znak da ustaju od stola. »Anna, moram ići. Uskoro ću te nazvati, okej...?« »Okej«, rekla je, »ali nemoj učiniti ništa naprečac, Robe. Nemoj još ništa potpisati, dobro? Reci da se moraš konzultirati sa svojim odvjetnicima.« »Da, da... Moram...« »Ozbiljno ti govorim, Robe...« »Dobro, dobro, ne brini se. Nazvat ću te kasnije...« 32

VRUĆI ZRAK POMIJEŠAN S prašinom zapuhnuo me čim sam izašao iz zgrade.

Neko sam vrijeme samo stajao, trepćući gledao sunce, promatrao kolone automobila koje su se slijevale u kružni tok i izlijevale iz njega, osluškivao sretnu, prljavu vrevu središta Londona.

Posljednjih devet mjeseci nije bilo lako. Živjeli smo u Claphamu, u unajmljenom prizemnom stanu koji je plaćala Anna. Dok sam ja po cijele noći odrađivao mahnite seanse kodiranja na kofeinski pogon, Anna se ustajala rano ujutro i odlazila na posao. Nismo se baš puno viđali, samo bismo si mahnuli u prolazu na stubištu, odjeveni u kućne ogrtače - ona nakon što bi se digla iz kreveta, a ja na odlasku na počinak. To je samo privremeno, složili smo se. Bit će bolje kada njoj završi stažiranje, a ja dovršim pisanje programa.

Anna je voljela svoj posao u odjelu koji je nadzirao usklađenost poslovanja banke s financijskim propisima. Taj je posao bio kao izmišljen za nju: s obzirom na to da se u životu uvijek savjesno, gotovo opsjednuto, pridržavala pravila, znala je gdje bi banka mogla pogriješiti i posrnuti. A budući da je poznavala propise, znala je i kako ih se može zaobići, poznavala je sve pravne prečice, sporedne putove i sitno otisnute klauzule napisane u svrhu izbjegavanja obveza. Vrlo brzo su prepoznali njezin talent pa je već nakon šest mjeseci dobila unapređenje i ubrzanim postupkom došla do rukovodeće pozicije.

U glavi mi je još uvijek zujalo i nisam znao što bih sa sobom pa sam krenuo prema Liverpool Streetu, ne više na suncu, nego po hladovini Cityja.

Pokušao sam nazvati Annu, ali joj je mobitel bio isključen pa sam se zavukao u neki pub popiti pivo.

Znao sam da sam u pravu. Sve one cjelodnevne seanse kodiranja, spavanje pod starom dekom na podu. Govorio sam ljudima da će pametni telefoni sve promijeniti, a oni su kolutali očima. Ali, to je bila istina. Mape su nekada bile statične, nešto što smo držali uredno složeno u ruksaku ili u pretincu za rukavice u automobilu. Sada ćemo ih uvijek imati uza sebe, prilagođene osobnim potrebama, dinamične, na našim mobitelima, u našim džepovima.

Pivo je počelo umirujuće djelovati i osjećao sam se kao da mi netko skida ogroman teret s leđa. Definitivno nije bilo u planu da će Anna plaćati stanarinu i posuditi mi novce za novo odijelo. Nije to otvoreno rekla, ali znao sam što misli. Da bih trebao otići na poslovni tečaj, stažirati u nekoj tvrtki koja programira i prodaje računalne igrice i svoju šašavu ideju o mapama za sada gurnuti u stranu.

To me je strahovito živciralo. Jer svi su oduvijek mislili da ću ja biti taj nadobudni vunderkind koji se valja u lovi. Jer sam imao reputaciju. Rekao 33

sam ljudima da ću diplomirati kao najbolji u generaciji - i jesam. Rekao sam svojim sumnjičavim mentorima da ću pobijediti na hakerskom natjecanju u Cambridgeu - i jesam, svake godine. Ali, u Londonu je bilo drugačije. Kada bi Anna svaka dva tjedna otišla u Ženevu na službeno putovanje, sjedio bih pred televizorom u boksericama, gledao Countryfile2 i jeo ostatke riže iz Chicken Kinga.

Mobitel mi zazvoni. Anna je. »Halo.« »Upubu si, zar ne?« »Kako si pogodila?« »Ranije sam završila s obukom. Hoćeš da se nađemo negdje u Liverpool Streetu?« Bio JE ČETVRTAK U užurbanim večernjim satima. Ulice su bile prepune ljudi u poslovnim odijelima koji su žurili na vlak ili neko drugo prijevozno sredstvo koje će ih odvesti kući u predgrađe, a u zraku se praktički moglo osjetiti uzbuđenje zbog sve bližeg kraja radnog tjedna. Stigao sam u pub prije Anne i stajao u mnoštvu ljudi čekajući piće.

Vidio sam je kada je ušla. Premda smo u Londonu živjeli već devet mjeseci, nisam je do tada vidio na njezinu teritoriju. Uživao sam gledajući je kako oprezno prilazi šanku i kalkulira koje je najbolje mjesto za stajanje, kako stalno petlja po novim naočalama koje nosi na poslu i za koje kaže da s njima izgleda kao tajnica u porniću. »Hej«, rekao sam, a ona se okrenula i nasmiješila. Na trenutak sam pomislio da će me zagrliti, ali samo me promatrala trepćući kao da joj svijetlo ide u oči. »Dugujem ti ispriku«, rekla je. »Zašto?« »Zato što te nisam uvijek podržavala, ni tebe, ni tvoju ideju, tvoj program i žao mi je.« »To nije točno, Anna, ti si praktički financirala sve ovo time što si plaćala stanarinu...« »Da, ali nisam na to mislila. Grozno je to reći, ali mislim da sam sumnjala u tebe. Jako mi je žao. Užasno me sram zbog toga.«

Countryfile je britanska televizijska emisija koja se emitira jednom tjedno na BBC One i izvještava o ruralnim, poljoprivrednim i ekološkim temama u Ujedinjenom Kraljevstvu, (nap. prev.)

2

34

Progutala je knedlu i odjednom izgledala vrlo pokunjeno. »U redu je, Anna«, rekao sam stavljajući joj ruku oko struka. »Shvaćam da je ponekad teško prepoznati genija.« Munula me u rebra i maknula moju ruku sa svog struka. »Nemoj se uobraziti. Čekaj, što ja to govorim? Ti si najuobraženije stvorenje koje sam u životu upoznala.« »Okrutna si. Hoćemo nešto naručiti?« Anna je sjetno pogledala prema šanku. »Pokušavam, ali čini se da moj plan ne djeluje.« Odjednom se okrenula prema meni i nespretno me poljubila u obraz. Bio je to čedan poljubac, kakav biste dali starijoj teti, ali za Annu je to bio vrlo rijedak javni iskaz nježnosti. »Obećala sam sama sebi da neću plakati«, rekla je, »a ja držim obećanja, ali htjela sam reći da sam silno ponosna na tebe. Stvarno, Robe. Naporno si radio i zaslužio si sav taj uspjeh.« Zaustio sam nešto reći, ali sam u tom trenutku vidio kako Anna zateže naramenicu na svojoj torbi za laptop. Pokaže glavom prema šanku. »Idemo«, rekla je. »Imamo slobodno mjesto.« »JESI LI JAVIO SVOM TATI?« upitala je Anna nakon što smo pronašli stol i nakon što sam joj prepričao sve što se na sastanku događalo. »Jako sam sretan, sine. Bogme, to je nogometaška plaća«, rekao sam imitirajući tatine istočno londonske samoglasnike. »Stvarno mu je bilo drago.

Znaš kako zna biti sentimentalan.« Osjetio sam da tata pokušava ne zaplakati kada sam mu rekao. Još uvijek je bio na stajalištu taksija i čekao poziv. »Jebeš mi sve, sine«, ponavljao je. »Jebeš mi sve.« Kada je došao do daha, rekao mi je koliko je ponosan. »Još ne mogu vjerovati«, rekao je. »Prvo Cambridge, a sad još i ovo. Ja taksist, a mama čistačica - nemam pojma na koga si tako pametan, sine.« Anna izvadi notes iz torbe. »Strašno mi je drago, naravno, ali imam nekoliko pitanja.« »O-ho. Sastavila si popis, zar ne?« »Naravno da jesam.« Anna okrene stranicu i na papiru se ukaže numerirani popis ispisan njezinim nevjerojatno urednim rukopisom. »O, Bože, stvarno jesi.« Lagano je porumenjela. »Ovo je velika prilika za tebe, Robe. Neću ti dopustiti da je upropastiš.« »Ovo je velika prilika za nas.« Anna se poigravala sa soljenkom i otpila još jedan gutljaj. »Ozbiljno, možemo li proći pitanja s popisa? Postajem nervozna.« 35

»Mogli bismo prvo naručiti šampanjac.« Anna je polako i demonstrativno odmahnula glavom. »Što, stvarno? Ma daj, moramo proslaviti.« »Ne želim ti kvariti veselje, Robe. Samo se radi o tome da ćemo ovdje za to morati platiti cijelo bogatstvo.« »Zaboga, Anna. Upravo sam zaradio milijun i pol funti.« »Znam, i to je dobro«, rekla je tiše, za slučaj da netko sluša. »I to me dovodi do mog prvog pitanja.« »Jako si seksi s tim novim naočalama«, rekao sam podižući obrvu. »Hvala. To je vrlo ljubazno od tebe, ali molim te, surađuj.« Obrisala je zrnce prašine s papira. »Hoće li ti dati plaću?« »Molim?« »Povrh tih milijun i pol, hoće li ti dati i plaću?« Pokušao sam se prisjetiti sastanka. Bilo mi je malo mutno, ali stvarno su spomenuli nešto o plaći. »Zapravo, hoće. Žele da im ja vodim tvrtku.« Annino lice zablista. »O, tako mi je drago.« »Čekaj malo, sretnija si zbog toga nego zbog iznosa koji su mi platili za program?« »Da, na neki način jesam. Zvučat će ti čudno, ali redovit prihod mi puno više znači.« »Čekaj, što?« Annino je lice odjednom poprimilo svečan izraz, kao da razgovara s klijentom. »Ozbiljno to mislim. Gle, dobio si fantastično puno novaca, ali to je samo hrpa koja će se polako smanjivati, dok je redoviti prihod nešto od čega će ta hrpa s vremenom sve više rasti.« »To mi čak ima smisla.« »Eto, to ti je jedna od brojnih prednosti hodanja s računovotkinjom«, rekla je Anna smiješeći se i okrećući stranicu notesa. »A sada, mogu li proći ostatak popisa?« *** U KUĆI ANNINIH RODITELJA osjetio se čudan miris: podsjećao me na tvrde bombone Parma Violets ili na maramice s mirisom jasmina koje su stari ljudi stavljali u ladice s rubljem.

Sjedili smo i jeli šuteći, čulo se samo zlokobno kucanje zidnog sata i grebanje pribora za jelo po finom porculanu. Na stolu je bila jeftina purica, kupljena u samoposluzi smrznuta i puna vode, gnjecavo, prekomjerno kuhano povrće i čaša slatkog vina, za koje je Anna rekla da je izneseno iz podruma u moju čast.

36

»A kako je tvoj otac, Roberte?« upitao je Annin otac odloživši vilicu. Na sebi je imao sivo trodijelno odijelo, pohabano i pomalo iskrzano po rubovima. »Dobro je, hvala. Da, još uvijek vozi taksi, premda mu zdravlje nije baš najbolje. Problemi s dijabetesom.« Annin otac je šutio i gledao u svoj tanjur. Posljednja tri Božića proveli smo kod tate. Zbog blizine, rekli smo Anninim roditeljima. Romford je bio puno bliže, a tata živi sam. Međutim, ove godine, više zbog Annina osjećaja dužnosti nego bilo čega drugog, odlučili smo otići u njihovo malo selo na obali u Suffolku. »A hoće li on sam provesti Božić?« »Ne, ići će kod svog kompe... najboljeg prijatelja, Stevena, na ručak.« »Misliš na Malog Stevea?« upita Anna smijuljeći se. Silno ju je zabavljalo, rekla mi je, kako se pravim fin pred njezinim roditeljima. »Da, Mali Steve. Bit će mu dobro, bez brige. Počastio se velikim televizorom s ravnim zaslonom, a mi smo mu uplatili novu pretplatu na Sky Sports, tako da je sretan kao prase u...« Umalo se ugušim gutajući brokulu. »Mislim, stvarno je zadovoljan...« Na drugom kraju stola Anna zatomi smijeh i otpije gutljaj vina. »Skupi su ti novi televizori, zar ne«, reče Annina majka obrisavši usta ubrusom. Kao i uvijek, bila je odjevena u karirani kostim, poput stroge guvernante. Iz nekog je razloga večeru poslužila u gumenim rukavicama, ispod kojih su se nazirale bijele ruke, kao da su oribane grubom stranom spužvice za suđe. »Otplaćuje ga u ratama«, rekao sam. »Kupio ga je na specijalnoj božićnoj ponudi bez kamata.« Tišina. Svi smo osluškivali kucanje sata, vjetar i kišu koji su bubnjali po prozorima. »Mi se nikada nismo zadužili, Janet, zar ne? Nikada nismo imali hipoteku niti kupili bilo što na kredit. Afrikanci vas mogu u tom smislu mnogočemu poučiti.« Pristojno sam se nasmiješio. Pa, želio sam reći, to je zato što vam je crkva dala kuću i zato što u trideset godina niste kupili ni novu košulju.

Nekoć je bio izvrstan, bila mi je ispričala Anna. Energičan, poduzetan. Na svahiliju su ga zvali daktari, liječnik. U selu je bio ponajprije svećenik, a potom liječnik, ali i inženjer, sudac, mirovni posrednik. U svim selima u kojima su živjeli po cijeloj Keniji, prema njemu su se odnosili kao prema plemiću.

37

A onda su došle nevolje, rekla je Anna. Baš je tu riječ upotrijebila. Nevolje.

Afere s lokalnim ženama, kćerima vjere. Naposljetku to crkva više nije mogla ignorirati pa su i, vrlo diskretno, zamolili obitelj da se vrati kući. »Pa, eto, on uživa gledajući nogomet i sve one silne filmove«, rekao sam, a Annina je majka samo promrmljala »baš lijepo« i još nešto što nisam uspio čuti.

Stalno sam razmišljao o tome što tata sada radi. Sjedi za večerom s Malim Stevejem i njegovom ženom. Prate kraljičin govor i igraju bingo. »A ti, Roberte?« Annin otac napokon prekine tišinu. »Radiš li puno ovih dana?« Nisam baš puno radio, ali nisam mu to mogao reći. Simtech više nije imao ured. Nema potrebe za tim, rekao je Scott, ulagač. Za veći dio programiranja možemo jednostavno angažirati tvrtku u Belgiji. Stoga bih dva ili tri puta tjedno odradio konferencijski poziv s Marcom u Bruxellesu. Za sve ostalo koristili smo elektroničku poštu i Google chat. Nisam baš imao previše posla.

Većinu vremena provodio sam pišući komentare na programerskim forumima i igrajući nogomet na internetu. »Ma, nešto malo. Razne sitnice u firmi.« Očekivao sam da će Annin otac nešto reći, ali on je samo kimnuo, zureći pokraj mene u nešto na zidu. Nije odobravao moj odabir karijere, mislio je da mi se samo posrećilo, kao da je zarađivanje novaca nekakav mađioničarski trik. Živciralo me to što je mislio da smo rastrošni. Novac smo većinom uložili u kuću, visoku, lagano zapuštenu kuću u nizovima, u georgijanskom stilu, na vrhu Parliament Hilla. Kupili smo i novu odjeću i auto, ali nismo svaki tjedan letjeli na Bahame. »Pa, danas nije lako naći posao, to je sigurno«, rekao je kao da sam nezaposlen, kao da nisam sposoban donijeti novac u kuću. »A ti, Anna? Mislim, tvoj posao«, ukočeno je rekao, a meni se činilo nezamislivo da su njih dvoje otac i kći. »Dobro je«, rekla je Anna. Očekivao sam da će nastaviti i nešto više reći o svom poslu, ali nije. Šutjela je i zurila u afrički drvorez na komodi.

Prije nego što sam ih upoznao, Anna me upozorila na to kakvi su joj roditelji. Rekla je da su hladni, čudni i da nikada nisu bili naročito bliski.

Problem je, rekla je, u tome što su Afriku i svoj misionarski rad voljeli više nego nju. Kada je sve bilo u redu, ponašali su se kao mladenci na medenom mjesecu, a Anna se osjećala suvišnom. Kada su stvari bile loše, kada je njezin otac otišao »na put«, majka se ljutila na nju, kao da je njegova nezasitna požuda prema seoskim djevojkama nekako bila Annina krivica.

Ima jedna priča o životu u Nairobiju, koju, kako god je ona ispričala, nikako nisam mogao shvatiti. Njezini roditelji ponekad bi u svoj dom primili 38

djevojčice iz svoje župe, siromašne ili zlostavljane. Od Anne se očekivalo da ih služi, ne samo da se pobrine da se osjećaju dobrodošlima (što je i više nego rado činila), nego i da im poslužuje čaj, slaže im krevete, donosi im ručnike nakon kupanja. Mogla je shvatiti, rekla mi je, potrebu da se pomogne onima koji su imali manje sreće. To su joj se trudili utuviti u glavu otkako je bila dijete. Ipak, ponekad se činilo da su one njihove kćeri, a ne ona, rekla je.

Te večeri u kući Anninih roditelja zavukao sam se pod deku u svojoj sobi i počeo čitati stari roman Jamesa Herriota. Premda smo tada već bili u braku - improvizirano vjenčanje na plaži na Baliju - svejedno su nam dali odvojene spavaće sobe. Soba je bila vrlo oskudno namještena: krevet, noćni ormarić i Biblija. Nije bilo WiFi-ja niti signala za mobitel, samo jedna jedina polica puna starih knjiga u tvrdom uvezu bež boje, čiji su naslovi već odavno izblijedjeli.

Ovakav raspored spavanja bio je kazna, smatrala je Anna, za naše neplanirano i nenajavljeno vjenčanje, zajednicu koju crkva nije blagoslovila.

U tome je bila razlika između njih. Moj otac nije mogao biti sretniji kada je čuo vijest, iznenađenje ga je oduševilo. Rekao je da je to naše vjenčanje i da s njim možemo raditi što god želimo. Annini roditelji samo su se durili. Čuo sam tiho kucanje na vratima i Anna je ušla u sobu, odjevena u kaput. »Ne mogu ovo više podnijeti«, rekla je. »Moramo pronaći neki pub.« Rekli smo da idemo samo u kratku večernju šetnju, ali smo umjesto toga otišli do najbližeg grada udaljenog nešto više od tri kilometra. Povjetarac na našim licima nikada nam se nije učinio tako ugodnim. Bili smo toliko fokusirani na traženje bilo kakvih znakova života da smo putem jedva progovorili koju riječ, dok smo brzim koracima hodali mračnom seoskom cestom.

Primorski gradić Southwold bio je mrtav. Jedino se svjetionik činio živim, nesrazmjerno velik i visok izdizao se iznad grada, a njegova svjetla izazivala su mjesec na dvoboj. Čuli su se samo naši koraci i blagi šum mora. »Sve je već zatvoreno, zar ne?« rekao sam. »Moramo nastaviti tražiti, jednostavno moramo«, rekla je Anna dok smo skretali u još jednu mračnu ulicu popločanu kamenjem.

Upravo kada smo pomislili da bismo trebali odustati ili pokušati naći taksi do sljedećeg grada, skrenuli smo iza ugla i svjetlo se razlilo po ulici. Pred nama je stajao hotel, koji je istovremeno bio i pub.

Kada smo otvorili vrata, činilo nam se kao da ulazimo u saunu. Stajali smo na vratima i svim osjetilima upijali topla svjetla i žamor za šankom, bljeskanje i zvonjavu automata za igre na sreću. U uglu je bila glasna skupina mještana odjevenih u božićne pulovere, s crvenim kapama u stilu Djeda Mraza na glavi.

39

»Što želiš?« pitao sam Annu kada smo prišli šanku, nadvikujući se s bukom. »Kriglu lagera i mislim da ću nešto duplo.« »Što?« »Bilo što. Želim nešto duplo. Dvostruku mjeru nečeg žestokog.« Prasnuo sam u smijeh. Anna ne pije puno i nikada je nisam vidio da pije žestice. »Okej. Ja ću samo pivo.« »U redu«, rekla je Anna zazvučavši pomalo kao njezin otac. Podigla je pogled prema svjetlećem panou iznad šanka. »Džin. Mislim da želim popiti džin.« »Okej«, rekao sam pokušavajući privući pozornost barmena. »Pivo i džin.« Gurnula me laktom u rebra. »Ali, Robe, mora biti dupli. Dvije mjerice u jednoj čaši« »Dobro, skužio sam, srce«, nasmiješio sam se.

Sjeli smo za šank, na dva stolca okrenuta jedan prema drugom. Anna je naiskap popila džin i malo se lecnula, a obrazi su joj se zažarili. Odahnula je s olakšanjem. »Žao mi je«, rekla je ispirući džin pivom. »Zbog njih, mislim. Znam da ti nije lako.« »U redu je«, odvratio sam.

Anna je odmahnula glavom. »Zapravo, nije u redu. Što su stariji, to su sve čudniji. A najgore od svega, ovo je zapravo njihovo ljubazno izdanje.« »Stvarno?« Umalo sam ispljunuo pivo. »Stvarno«, rekla je. »Jednostavno im se ne sviđa ovdje, u Engleskoj.

Nesretni su i to se vidi.« Otpila je dugi gutljaj piva. »Kod tvog tate mi je puno ljepše. Znam da to zvuči jako ružno, ali voljela bih da k njemu idemo svake godine.« Sada znam zašto je Anna tako rado provodila Božić u Romfordu, u našoj maloj kući u nizovima, koju je tata ukrasio svjetlećim sobovima i divovskim Djedom Mrazom na napuhavanje u vrtu ispred kuće.

Bio sam prilično nervozan kada sam prvi put odveo Annu doma za Božić.

Otkako je mama umrla, tata nije uopće želio slaviti blagdane. Jedne bismo godine naručili hranu iz kineskog restorana, a neke druge otišli na ručak u pub.

Međutim, zbog Annina je dolaska tata najavio da će napraviti sve što treba, baš kao što je to mama običavala raditi. Zamolio je ženu Malog Steveja da mu pokaže kako se priprema purica i pečeni krumpiri. Spustio je umjetno 40

drvce iz potkrovlja i kupio krekere u Tescou. I po prvi put u životu, kupio je narezanu štrucu crnog kruha umjesto uobičajenog bijelog.

Od trenutka kada ju je upoznao, tata je Annu smatrao članom obitelji.

Mislio sam da će se možda našaliti - naš’o si finu curu, sine - ali nikada to nije učinio. Tog prvog Božića većinu vremena proveli su čavrljajući u dnevnom boravku. Volio je slušati Annine priče o djetinjstvu provedenom u Africi i životu u internatu. Ona je pak uživala slušajući ga kako priča o dogodovštinama iz taksi službe i navijanju za West Ham. Kada je nešto kasnije tog poslijepodneva poteklo piće, tata je izvadio fotoalbume i sve troje smo se zgurali na stari, pohabani kauč. »A ovo je tvoja mama, Robe?« upitala je Anna pokazujući na njezinu sliku, sa slamnatim šeširom na plaži u Brightonu. »Da. Kad je to bilo, tata?« rekoh. »O, ne znam, sine. To je bilo negdje kad si imao sedam ili osam godina, mislim...« rekao je tata lagano napuklim glasom. »Lijepa je«, iznenada je izjavila Anna i svi smo se ponovno zagledali u sliku. »Da, je...« potvrdi tata, namjerno odabravši sadašnje vrijeme jer nikada nije prihvatio da je više nema. »Gle«, reče okrećući stranice. »Ovo je lijepa slika. To smo mi za Božić. Mama se upravo vratila od frizera.« »Predivno izgleda«, rekla je Anna. »Ajme, a vidi tebe«, nastavila je pokazujući prstom na moj trapavi pubertetski lik. »Kako si mršav.« »Oduvijek je to bio. Ne znam na koga je. Svakako ne na mene«, glasno se nasmijao tata.

Nikada prije nisam Annu vidio tako opuštenu i udomaćenu nego tog poslijepodneva, s nogama podignutim na stolić i limenkom Carlsberga u ruci.

Nakon toga smo svaki Božić odlazili u Romford, a Annina prisutnost unijela je novo veselje u našu obiteljsku tradiciju. Ona je voljela sve te naše običaje, stvari za koje je rekla da ih nikada nije imala. Pjenušac usred prijepodneva i ceremonijalno otvaranje velike limenke čokoladnih pralina. Odlazak u puh na pivo dok se purica peče. Igranje binga. Šareni papirnati šeširi koje bi nas tata tjerao da nosimo od jutra do mraka.

Do poslijepodneva bi se tata prilično raznježio i stalno bi meni i Anni ponavljao koliko nas voli, kako mu je ona kao kći koju nije imao. I tada bi, gotovo uvijek u isto vrijeme svake godine, zaspao na kauču, odmah nakon tradicionalnog pjevanja »Hey Jude« uz PlayStationov uređaj za karaoke. »Mogli bismo ga svi zajedno provesti - nas dvoje, moj tata i tvoji roditelji«, rekao sam spuštajući dlan na Anninu ruku. »Premda nikako ne mogu zamisliti tvoju majku kako pjeva karaoke.« 41

»Ha«, rekla je Anna i odjednom se nagnula i poljubila me u usta. Preplavio me val požude, suspregnuta želja, poput onog sumanutog poriva koji ljudi osjete za seksom nakon sprovoda. »Opa. Pazi, Anna. Ovo je definitivno javno pokazivanje nježnosti.« Naslonila se leđima na stolac. »To je vjerojatno od džina. Premda, ozbiljno mislim ono što sam rekla. Ne želim nikada više doći ovamo za Božić. Znam da su to moji roditelji, ali to ipak ne želim.« Spustila je glavu, kao da joj je neugodno zbog izgovorenih riječi. »Nedostajao si mi prošle noći«, rekla je. »U tvojoj tinejdžerskoj sobi?« »Da. Zapravo sam bila prilično napaljena.« »Zbilja? Pa, mogu doći k tebi.« »Ne«, brzo odvrati Anna i zavjerenički se osvrne oko sebe. »Ja ću doći k tebi.« Počeo sam se smijati. »Jesi pijana?« Zahihotala se. »Malo jesam. To je zbog blagdanskog duha. Ozbiljno, Robe, zabranjujem ti da izlaziš iz svoje sobe. Meni je puno lakše. Znam u koje vrijeme će njih dvoje otići na spavanje. Znam koje daske na stubištu škripe.

Znam zatvoriti vrata bez škljocaja.« »Zadivljen sam.« »Nisam baš takva svetica kao što misliš, dragi.« »Ali, što ako budemo bučni?« rekoh, napola u šali, sretno ošamućen pivom. »Nećemo. Ili barem ja neću.« Pogledam je upitno podižući obrvu. »Išla sam u internat, Robe. Naučila sam kako ne praviti buku.« Vragolasto mi se nasmiješi i napokon privuče barmenovu pozornost. »Mogu li dobiti još jedan džin?« Barmen potvrdno kimne. »Dupli, molim.« Kući smo se vraćali pomalo pijani. Radi sigurnosti, Anna je naredila da moramo hodati jedan iza drugog uz rub ceste, u susret nadolazećim vozilima.

Kada bi se neki automobil približio, povukla bi me u stranu i propustila ga.

Posljednja je dionica imala nogostup pa smo hodali ruku pod ruku. »I dalje imaš namjeru doći u moju sobu?« upitam. »Da, naravno. Dogovorili smo se«, rekla je gotovo svečano. Potom je zastala, pomislio sam da nailazi još jedan auto, ali cesta je bila prazna. »Možda bismo trebali pokušati...« rekla je. »Što?« 42

»Napraviti dijete.« »Jesi li pijana?« »Pripita«, rekla je. »Stvarno?« rekao sam. Nikada nismo zapravo puno razgovarali o djeci.

Bili smo zadovoljni svojim životom u Londonu bez djece: Annina karijera, maratoni Ratova zvijezda i ulični festivali hrane vikendima. Vožnja čamcem u parku, posjete muzejima kad pada kiša, lijena poslijepodneva u puhovima.

Takav smo si život u Londonu uvijek zamišljali. Svijet u kojem imamo djecu još uvijek nam se činio kao daleka budućnost - budućnost koja se nije činila nimalo realnijom, nimalo više našom nego budućnost u kojoj bismo živjeli u Peruu.

Promatrao sam Annu kad god bi se našla u blizini djece. Nije im gugutala i tepala kao druge žene.

Jednom sam je vidio kako je držala dijete svoje prijateljice: bebicu je ljuljala nespretno, poput nezainteresirane i bezosjećajne Marije u živim jaslicama. Nakon što je dijete vratila majci, djetetovu slinu s ruke diskretno je obrisala o traperice. »Da, stvarno«, rekla je Anna nervozno grizući usnu. »Danas za vrijeme ručka razmišljala sam o tvom tati i o tome koliko volim odlaziti onamo za Božić. Koliko volim taj topli osjećaj pripadanja obitelji. Stvarno želim imati i to, stvoriti vlastitu obitelj.« Privukao sam je k sebi i poljubio u tjeme. Voljeti Annu bilo je kao imati tajnu za koju nitko ne zna. Tajnu koju držite samo za sebe i nikada je ne biste otkrili. Jer ja sam bio jedini, jedino se meni povjeravala. Neko smo vrijeme tako stajali, uz rub ceste, i nježno se ljuljali na mjesečini.

MISLIM DA SMO začeli te noći, ili možda sljedećeg jutra nakon što su Annini roditelji otišli u crkvu.

Nekoliko tjedana poslije Anna me pozvala u kupaonicu. Sjedila je na rubu kade i izbliza, mijenjajući kut svjetla, proučavala jasnu plavu crtu na testu za trudnoću. Pročitao sam upute da se uvjerim da smo ga ispravno pročitali.

Da, stvarno je bila ondje, neosporna, debela plava crta. »Ne mogu vjerovati«, rekao sam. »Znam«, rekla je Anna. »Nećemo još slaviti. Još ne znamo za sigurno.« Vidjela je kako mi se lice snuždilo i stavila mi je dlan na ruku. »Uzgred, ova marka testa«, nastavila je, »ima najniži postotak lažno pozitivnih rezultata na tržištu. Upravo zbog toga sam je izabrala.« Ništa nisam rekao pa me zagrlila i zarila lice u moj vrat. »Samo ne želim da se previše uzbudimo, okej?« 43

Âť Okej ÂŤ, rekoh i ostali smo tako stajati i promatrati plavu crtu, sjajniju i jasniju nego ikada prije.

44

Durdle Door nije voda, rekao si, napravila tu veliku rupu u stijeni, bio je to batman sa svojim batarangom i blasterom. gledali smo dolje prema litici koja strši u more, gumeni čamac pun djece ispod luka stijene, a ti si počeo trčati i skakati po travi, izbjegavajući zečje rupe, i vikao si iz sveg glasa, pa sam počeo trčati za tobom, pokušavao te uhvatiti, i smijali smo se kao ludi dok smo trčali i trčali, a pod našim su nogama nastajale male duge u travi.

45

3.

P

LAVA CRTA. Na kraju je samo to i bila. Sjećam se kako je liječnica zastala usred rečenice.

Mislio sam da se monitor ultrazvučnog aparata zamrznuo, jer se mala sivo bijela mrlja nije pomicala. Stajao sam tik do Anne i osjetio kako je zadržala dah dok je pokušavala odgonetnuti što znače sjene na zaslonu iznad njezine glave. »Hm, bojim se da ovaj tren ne mogu očitati otkucaje srca«, rekla je liječnica pomičući sondu po Anninu trbuhu. Ondje gdje smo jednom vidjeli otkucaje srca, ljuljanje elektrona, treperavu bijelu točku, sada nije bilo ničega.

Počela je mjeriti veličinu fetusa. Je li narastao, upitao sam. Malen je, osam tjedana, rekla je liječnica, ali Anna je trudna deset tjedana. Znači, malen je, rekoh, jer se nisam razumio u te stvari. Je li premršav?

Anna se razumjela u te stvari. Ne čekajući da joj liječnica to kaže, papirnatim je ručnikom obrisala trbuh i pridigla se u sjedeći položaj očiju prikovanih za monitor na zidu.

Kada je drugi put pobacila, Anna je bila u trinaestom tjednu trudnoće. »Žao mi je«, rekla je liječnica. »Na fetusu jednostavno ne vidim onaj stupanj razvoja koji u ovoj fazi očekujemo.« Ovaj put to nije bila samo skupina amnionskih stanica. Plod je imao ljudski oblik, s udovima, srcem i ustima. Beba je imala očne kapke. To dijete, koje su morali evakuirati, odnosno izvaditi iz Annina tijela, bilo bi nam stalo na dlan. Premda mu nismo znali spol, Anna mi je poslije rekla da ga je nazvala Lucy.

Anna je tugovala u sebi. Nije rekla svojoj majci; nije rekla Loli, koja je o svom pobačaju javno govorila. Anna je jednostavno bila takva, tako su je učili.

Stoicizam iznad svega.

Dok je odrastala u Keniji, kao dijete s ključem oko vrata, čiji su roditelji rijetko bili kod kuće, u siromašnoj, prljavoj četvrti, mještani su je svako jutro na putu do škole dočekivali kamenjem i uvredama, nazivajući je bijelim vragom i smrdljivom bivolskom pizdom. Kada je Anna to rekla svojim roditeljima, rekli su da se samo žali, da je razmažena, da nije spremna trpjeti za Gospodina.

Nikome nismo govorili o tome. Naše izgubljene bebe bile su naša tajna.

One su nas povezivale. Da, te vas tajne mogu uništiti, ali bile su naše i samo naše.

46

Ispričala mi je sve, čak i osjećaje kojih se sramila. Mislila je da je netko ili nešto kažnjava, ali nije znala zbog čega. Rekla je da se ne može natjerati otići u samoposlugu i gledati mlade mame jer joj se činilo kao da su joj one ukrale njezine bebe. Rekla je da ne vjeruje da nešto nije u redu s njezinim jajašcima ili s fetusima koje smo zajedno stvorili, nego je krivnju svalila na svoju nesposobnost nošenja djeteta.

Mislila je da je na neki način oštećena, da njezino tijelo ima neki mehanički defekt zbog kojeg odbacuje bebice umjesto da trudnoću iznese do kraja. Odbaciti - pobaciti. Nikada prije nisam razmišljao na taj način niti vidio povezanost između te dvije riječi.

Anna se, međutim, nije dala obeshrabriti. U novu trudnoću uložila je jednako velik trud i energiju kao i za polaganje ispita na fakultetu. Otišli smo kod liječnika specijalista na Harley Streetu i oni su napravili pretrage, bezbroj testova, ali nisu našli ništa što bi upućivalo na to da nešto nije u redu s njom. To je jednostavno jedna od onih stvari koje se dogode, više sreće drugi put.

Stoga smo i dalje pokušavali, nismo htjeli odustati, jer Anna je tako gledala na svijet: kao borbu - moraš stalno biti na oprezu i čuvati si leđa. To nam je bila dodirna točka. Dečko odrastao u socijalnim stanovima u Essexu i cura sa stipendijom - oboje smo imali osjećaj da nešto moramo dokazati.

Na Annin prijedlog, otišao sam u kliniku i u toaletu opremljenom rukohvatom i užetom za dozivanje u pomoć napunio čašicu nakon što sam se samozadovoljio gledajući slike u prastarom pornografskom časopisu.

Međutim, s mojom je spermom sve bilo u najboljem redu. Prva liga, rekao je liječnik. Savršena.

Nismo se iznenadili kada je Anna i treći put zatrudnjela, jer sa začećem nikada nismo imali poteškoća. Trudnoći smo pristupili s priličnom dozom fatalizma. Oko osmog tjedna očekivali smo da će se priča ponoviti: neobični grčevi u Anninu trbuhu, osjećaj koji je opisala kao prazninu, premda je oba puta dijete još bilo ondje, živjelo i umiralo u njoj. Ali, ne, na monitoru su se jasno vidjeli otkucaji srca. I to ne bilo kakvi, već snažni otkucaji srca.

Vidjele su se ruke i noge, krhki obrisi rebara. Bile su tu i oči, napola formirana gušterača. Očni kapci.

U drugom su nam tromjesečju rekli da su šanse za gubitak bebe, čak i kod visoko rizične trudnoće, vrlo male. Nismo im vjerovali. Nije baš bilo primjereno, ali rekao sam Anni da mi se čini kao da smo na kvizu Tko želi biti milijunaš?, u fazi kada pitanja postaju sve teža, a mi izazivamo sreću time što ostajemo u igri. »Nije ti dobra usporedba«, rekla je Anna, »jer ne možemo osvojiti lovu.

Kad bi s djetetom mogao osvojiti novčanu nagradu, onda bi bila dobra.« 47

Zamijetio sam ih na početku trećeg tromjesečja. Jednog sam dana otišao u vrt, a ondje su bila dva suncokreta koje prije nisam vidio. Anna nije voljela raditi u vrtu. To je obaveza, rekla je, a ona nikada u životu ništa nije zasadila.

Otišao sam u kuhinju. Stajala je pokraj sudopera, s pregačom vezanom oko struka, i prala šalice od kave. »Sviđaju mi se tvoji suncokreti«, rekao sam. »Jesi li ih ti zasadila?« »Jesam«, rekla je djelujući zadovoljno sama sobom. »Lijepi su, zar ne?« »Jesu. Samo sam iznenađen. Mislio sam da ne voliš raditi u vrtu.« »Me ne, ne volim, ne brini se zbog toga... Samo sam...« Progutala je knedlu i spustila šalicu. »Mislit ćeš da sam šašava, ali samo sam htjela nešto napraviti. Znaš, za naše malene. Znam da inače ne radim takve stvari, ali pomislila sam da bi to bilo lijepo.« Potom se okrenula od mene jer nije željela da je vidim kako plače pa sam je zagrlio s leđa, a ona je naslonila glavu u udubinu ispod mog vrata. »Prodavačica u vrtnom centru rekla je da su robusni, da dobro podnose sve vremenske uvjete.« SJEDIO SAM NA podu kupaonice i promatrao Annu kako se kupa u kadi. Čitala je knjigu, podbočenu o žičani most na kojem je stajao sapun. Sjećam se da sam nešto slično vidio u bakinoj kući. Odsutno je prstima uvijala kosu, a ja sam gledao mjehuriće sapunice kako plutaju oko njezina trbuha.

Bio sam zadivljen time koliko se koža može rastegnuti. Njezin je trbuh sličio napetom bubnju, a vanjski su slojevi bili gotovo prozirni. Bojao sam se dodirnuti ga. Želio sam to, ali me brinulo to da bih mogao pritisnuti na krivom mjestu i da bi moje nestručne ruke mogle oštetiti ono što je unutra.

Promatrao sam je dok čita. Njezina ružičasta britvica stajala je na rubu kade i, čak i nakon svih tih godina, u tome sam nalazio nešto umirujuće. Sjetio sam se kakav je to bio osjećaj na samom početku, kada smo počeli živjeti zajedno u mojoj sobi u Cambridgeu. Volio sam vidjeti njezinu zbirku gelova za tuširanje i šampona u tuš kabini; njezinu knjigu na noćnom ormariću; njezine naušnice pažljivo odložene u tanjuriću na komodi. Da, zauzela mi je dio prostora, ali meni se to činilo kao oslobođenje. »O, htjela sam ti reći«, reče Anna odloživši knjigu i zamahnuvši rukama kroz vodu. »Učlanila sam se u jednu grupu na Facebooku: Bebe i mala djeca.« »Što je to?« »Samo ime govori, Robe. Bebe i djeca. To je neka grupa za mame.« »Je li korisna?« »Pa, tek sam se priključila, ali, ukratko, ne, užasna je. Lola me na to natjerala.« 48

»Još uvijek je drži ono sa sirovom hranom?« »Drži? Ona živi za to, Robe. Ima svoj blog, Sirove delicije, i priprema svoju prvu knjigu recepata.« »Bože. Jadna India.« »Baš. Premda, kune se da se Indiji sviđa. Kaže da joj se krup potpuno povukao otkad jede samo sirovu hranu.« »Inače, Lola ima profil i na Twitteru«, rekao sam. »Znaš li što joj piše u biografiji?« »Hm, da pogodim...« »Čekaj, samo malo.« Izvadim mobitel. »Lola Bree-Hastings. Majka, kći, sestra, prijateljica, plesačica s vatrom, jogi, guru za sirovu hranu.« »Bože dragi. To je baš tipično za Lolu«, rekla je Anna, potežući pramen kose. »Dobro da se nije proglasila božicom sirove hrane. Kad smo već kod toga, znaš li što je na Facebooku navela kao svoj posao?« »Što?« »Izvršna direktorica za zagrljaje i glavna asistentica za hranjenje.« »Ajme meni«, rekoh smijući se. »Pa po čemu je ta grupa Bebe i djeca tako strašna?« Natočio sam si novu čašu dječjeg šampanjca koji je Anna cijelo vrijeme pila i ponudio joj gutljaj.

Anna odmahne glavom. »Popila sam ga dosta za cijeli život... uglavnom, mislila sam da će tu biti novopečene mame kao ja i postavljati pitanja o dojenju ili o tome kako bebe spavaju, ali, zaboga, ti su ljudi tako čudni.« »Kako to misliš?« »Miranda, jedna od administratorica grupe, poslala mi je popis kratica kojima se služe u grupi i, stvarno, nikad nisam čula ni za jednu od njih.« »Kao Yolo?« »Što to znači?« »You only live once. Samo jednom se živi.« »Aha. Zašto bi to itko rekao?« »Ne znam, ako primjerice planiraš otići na bungee jumping ili nešto slično.

Ono, Yolo!« Anna odmahne glavom i zaškilji. »No, dakle, samo su mi se neke od tih kratica učinile krajnje bizarnima.« »Misliš ono, mm, ms i mk?« »Molim?« Anna se okrene prema meni glumeći frustrirano zaprepaštenje. »Ti to znaš?« »Svi to znaju. Moj muž, moj sin, moja kći.« 49

»Pa, očito ne znaju svi«, reče Anna. »Dobro, pametnjakoviću. IMM. Što je IMM?« Malo sam razmislio. »Imati malo mlijeka?« »To je zapravo prilično dobar pokušaj. Mlijeko si pogodio.« »Zato što dolazi iz tako lijepih posudica.« Anna podigne obrve. »Nisi duhovit, znaš.« »Ne, nimalo«, odvratio sam dirajući joj leđa i škakljajući je po ruci. »Nemoj, molim te, nemoj«, rekla je kroz smijeh. »Boli me kad se smijem, od sve te silne težine.« »Dobro, što je onda IMM?« »Izdojeno majčino mlijeko.« »Ahaaa«, rekoh okrećući joj leđa i kradomice provjeravajući West Hamov rezultat na mobitelu. »Jedna od tih žena«, nastavi Anna, »mislim da je jedna od administratorica, stalno objavljuje svoje ideje za ručne radove, sve preeekrasne stvari koje radi sa svojom djecom.

Danas je objavila post u kojem pita gdje bi mogla nabaviti kuglice od stiropora jer joj trebaju da njima napuni ručno izrađeni jastuk za dojenje. To je dovelo do rasprave o tome mogu li joj kemikalije iz stiropora ući u mlijeko.« »Što je bio zaključak?« »Leća i sušeni grah. Jeftinije i sigurnije.« »Naravno.« Anna snuždeno spusti pogled i vrhovima prstiju pogladi si trbuh. Gornja usna i obrva presijavale su se od vode.

Odložio sam čašu i primaknuo joj se bliže. »Da ti operem leđa?« »Mislim da ćeš morati.« Nagnula se naprijed. Gledao sam kako joj se kapljice vode slijevaju niz leđa. Koža joj je bila topla i glatka, poput mokrog vodenog tobogana na suncu.

Anna je izašla iz kade i otišla u spavaću sobu. Malo se gegala: kretala se sitnim, polaganim koracima poput pingvina, kao da hoda po oblucima. Nije posjedovala onu nonšalantnu samouvjerenost drugih trudnica. Spavala je isključivo na boku. Ako bi se slučajno udarila u trbuh, danima bi samu sebe mučila zbog toga.

Mogao sam to shvatiti. Čak i sada, tri tjedna prije termina, činilo mi se kao da su nam svi rokovi istekli i da živimo neki ukradeni život. Stalno sam očekivao da će mu srce prestati kucati. Očekivao sam crnu rupu na ultrazvuku. Evakuaciju. Nismo željeli razgovarati o imenima.

50

Sjeo sam kraj Anne na krevet. Bez ikakvog upozorenja, počela je plakati i protrljala glavu o moja prsa. »Jesi li dobro, zlato?« upitao sam gladeći je po kosi. »Da«, rekla je brišući suze i šmrcajući. »Mislim da me samo malo pucaju hormoni. Ta glupa grupa na Facebooku užasno me uzrujala.« »Kako to misliš?« »Brine me da neću biti dovoljno dobra. Mislim, dobra majka. Zato što jednostavno nisam kao te žene i ne želim biti kao one.« Dodirnem joj ruku, a ona se udobnije namjesti. »Ali, opet«, nastavila je, »pretpostavljam da je ipak ljepše brinuti se o takvim stvarima nego o onome o čemu obično brinemo.« Legli smo jedno kraj drugog na krevet i gledali se u oči. To je ono što me uvijek privlačilo poput magneta. Njezine oči. Meke zjenice, vjeđe tanke kao papir koje trepere sa svakim otkucajem njezina srca. »Jedva čekam«, rekoh napuklim glasom. »Volio bih samo da ga je tata mogao vidjeti.« Anna me privuče bliže i pogladi me po vratu. »Znam. Stvarno nije fer. Bio bi tako ponosan.« Tata je umro od srčanog udara dva dana nakon što smo mu priopćili novost. Mali Steve, koji je imao rezervni ključ, našao ga je u krevetu, na maminoj strani, na kojoj je uvijek spavao. Pokraj njega, na noćnom ormariću, bila je snimka s ultrazvuka koju smo mu dali.

Anna me pogleda još uvijek vlažnim očima. »Jedva čekam«, rekla je, »da vidim njegovo malo lice«. »I ja isto.« »Ne mogu vjerovati da je ovo stvarno«, rekla je. »Kad nešto tako silno želiš, kada tako dugo čekaš i onda se napokon - napokon - stvarno dogodi, ja samo...« Nije više mogla govoriti, riječi joj se zaguše u suzama.

BIO SAM VANI U VRTU i radio pokuse sa svojim helikopterima na daljinsko upravljanje - mojim igračkama, kako ih je Anna zvala, premda su bili sve samo ne igračke. Nabavio sam novu letjelicu za obuku, s koaksijalnim elisama, s čije sam donje strane zavario malu digitalnu kameru. Uspio sam dignuti helikopter u zrak, ali je kamera ipak bila preteška pa se srušio u grmove ruža.

Osluhnuo sam jer mi se učinilo da sam čuo povik. Svaki tren bi moglo krenuti, svaki tren. Čekali smo kao ozebli sunce. Anna je bila gore u sobi i odmarala na krevetu. Termin joj je prošao prije tjedan dana, a čekanje je, kako su nam rekli, najgori dio.

51

Podigao sam helikopter i pokušao još jednom nakon što se vjetar smirio.

Uzletio je i neko sam vrijeme uspijevao postići da stabilno lebdi kraj francuskih prozora, ali onda ga je nalet vjetra zabio u staklo i otrgnuo jedan od rotora. »Robe«, čuo sam Annu kako viče u trenutku kada sam se vratio u dnevni boravak. »Da?« »Možeš doći gore?« Potrčao sam uza stube i zatekao je kako sjedi na rubu kreveta, raširenih nogu. »Kvragu, jesi li dobro?« »Mislim da imam trudove.« »Stvarno? Jesi li sigurna?« »Da«, rekla je stavljajući ruke na koljena kako bi se smirila. »Mjerila sam vrijeme. Definitivno nikada prije nisam takvo nešto osjetila.« Pogledala je na sat, glomazni Casio koji je posebno cijenila zbog noćnog svjetla i točnosti. »Koliko ih dugo imaš?« pitao sam. »Ne znam. Možda nekih četrdeset pet minuta.« »Isuse, Anna, trebala si me zvati...« »Htjela sam biti sigurna.« Izgledala je prestrašeno, lice joj je bilo pepeljasto sivo. »Mislim da moramo krenuti.« »Uzet ću torbu.« »Onu za dan.« Anna je bila spakirala dvije zasebne torbe i obje su stajale u hodniku, s etiketama za prtljagu zavezanim oko ručke. Na jednoj je pisalo »Dan«, a na drugoj »Noć«. »Dobro«, rekoh dok smo stajali kraj vrata sobe, ja držeći torbe u ruci, a Anna grozničavo prolazeći kroz neki svoj popis u glavi. U trenutku kada smo krenuli prema hodniku, posegnuo sam za fotoaparatom s noćnog ormarića. »Da ti nije palo na pamet, Robe.« Pogledao sam je. Njezino lice mi je potvrdilo da sada definitivno nije vrijeme za raspravu.

LIJEČNICA JE UPRAVO IZAŠLA kada je Anna vrisnula i prvo što sam pomislio bilo je da je izgubila bebu. Pritisnuo sam zvono za hitne slučajeve, ali se pramen kose, početak Jackove glavice, već počeo nazirati. Liječnica je dotrčala natrag i pozvala medicinsku sestru, ali ona je bila negdje drugdje, vjerojatno na pauzi.

52

Anna je i dalje vrištala, pa joj je liječnica ubacila noge u stremene i potom mi u ruke gurnula pladanj s instrumentima. Nešto mi je doviknula, ali nisam je razumio, pa sam samo stajao uz rub kreveta, čvrsto držeći pladanj dok je Anna vrištanjem izbacivala bol i kroz vrisak istisnula Jacka.

Isprva smo se šalili da uopće nije čovjek - zvali smo ga »naš mali vanzemaljac«. Jer čak i kada sam vidio njegovu tamnu slijepljenu kosicu, njegovo sitno tijelo obloženo gustom sluzi; čak i kada sam čuo kako njegov plač para hladan zrak dok je ležao na starinskoj mehaničkoj vagi, nisam mogao vjerovati da je stvaran.

Nikada neću zaboraviti kako mu se Anna smiješila kada je to malo šmrcavo tijelo primila u naručje i stavila ga na grudi, tako prirodno, kao da ju je podučavala neka božanska babica. Osmijeh joj je bio tako prirodan, bez imalo zadrške, i pomislio sam tada kako je nikada prije nisam vidio da se nekome tako smiješi. »Želite li ga držati dok ja zašijem mamu?« upitala je liječnica.

Primio sam ga u naručje, nježno i oprezno, bojeći se da ga ne zdrobim. Bio je čvrsto umotan, kao da je još u majčinoj utrobi, povezanih ruku i nogu, a oči su mu bile kao natečeni prorezi. Bio sam sretan što mu je kod mene sada udobnije nego na hladnoj vagi ili u grubim rukama liječnice.

U knjigama o odgoju djece koje sam pročitao pisalo je da će proći neko vrijeme dok se ne razvije povezanost, da će Anna to odmah osjetiti, ali meni će trebati vremena. To nije istina. Osjetio sam tu povezanost istog trena, poput udara munje koja mi se slijeva niz vrat, niz leđa, osjećaj da je sve, baš sve vodilo upravo ovome.

Da smo uspjeli napraviti ovo - ovo - malo klupko koje kmeči i guguće - ne, to ne može biti istina. Da smo nas dvoje uspjeli stvoriti još jedno ljudsko biće, s prstima na rukama i nogama, s mozgom, s dušom. Da smo stvorili život. Da smo stvorili Jacka.

53

4.

B

IO JE PRILIČNO VRUĆ proljetni dan pa je Hampstead Heath bio pun trkača, izletnika, obitelji u šetnji s dječjim kolicima. Trava je izgledala kao patchwork načinjen od raznobojnih dekica i pletenih košara za piknik.

Redoviti gosti, stariji ljudi koji su ovamo dolazili svaki dan, sjedili su na svojim uobičajenim klupama i uz uho prislanjali male radio-prijemnike.

Dječak i djevojčica našutavali su nogometnu loptu sa svojom majkom: veliki zalet, slabašni šut i lopta koju vjetar gura amo-tamo.

Jack je upravio dobio novi bicikl s motivima iz filma Spiderman, s vjetrobranom i topovima sa strane, i želio ga je isprobati. U kvartu oko naše kuće na Parliament Hillu bilo je teško naći ravnu površinu koja nije u blizini prometne ceste pa smo, kao i uvijek, došli u Heath.

Gledao sam ga kako se penje uz brežuljak gurajući bicikl, još malo prevelik za njega. Kako su se brzo promijenili obrisi našeg svijeta. Jack je imao pet godina, pravi dečko, kao što bi rekao moj tata. Nestao je zaobljeni luk bucmastih nogu, a u njegovu se govoru više nije moglo čuti tepanje. Sada su naš svijet činile knjige iz knjižnice, roditeljski sastanci i nastojanja da Jacka uvjerimo u to da je dramska grupa poslije škole baš super. »Može ovdje?« rekao sam kada smo stigli do ravne površine. »Okej«, odvratio je Jack podižući nogu preko prečke bicikla. »Ne, dečki«, rekla je Anna. »Ovdje je prestrmo. Mislila sam da idemo negdje gdje je ravno.« »Ovdje je ravno«, pokušao sam je uvjeriti. »Dobro je tu, mama«, dodao je Jack.

Anna je malo razmislila pogledom premjeravajući stazu. »Ne, mislim da nije. Prestrmo je.« Jack je uzdahnuo i zakolutao očima. To je naučio u školi. »Dođi, Jack«, rekao sam, »idemo onamo gore.« »Okej«, rekao Jack i počeo gurati bicikl uzbrdo.

Nakon što smo se popeli na vrh, gdje se prostire široka zaravan, nekoliko smo trenutaka promatrali dječaka na triciklu i njegova oca koji je tjeskobno trčao za njim. »Ovdje bi trebalo biti sigurno«, rekao sam.

Anna je djelovala uznemireno, pomalo zabrinuto. »Dobro«, rekla je proučivši teren, »ali budi oprezan, Jack.« Jack je pričvrstio remen na kacigi, poput pilota borbenog zrakoplova i potom se odgurnuo niz stazu, zaobilazeći šetače. Trčao sam uz njega, smiješeći se i pucajući od ponosa. Bio je to pravi filmski trenutak, s drvećem 54

koje šumeći promiče pokraj nas i odbljeskom na leći od jarkog, zasljepljujućeg svjetla.

Osjetio sam da mi je nešto dodirnulo ruku i shvatio da Anna trči zajedno sa mnom. Isprva sam pomislio da je to zbog nervoze, da se sprema uletjeti i spasiti Jacka, ali sam odmah potom shvatio da se smiješi i zadovoljno ga pušta da se otkotrlja niz brdo.

Jack je malo usporio naišavši na laganu uzbrdicu pa sam pritrčao i pogurao ga držeći ruku na stražnjem dijelu njegova sjedala, baš kao što je i moj otac nekoć pomagao meni, kličući od ponosa kada sam prvi put vozio bicikl ispred zgrade. »BRAVO, JACK, BIO SI ODLIČAN«, rekao sam kada je znalački usporio i zaustavio se.

Jack je sišao s bicikla i počeo provjeravati jesu li topovi još na mjestu i rade li. »Stvarno je to brzo svladao«, rekao sam Anni. »Da, stvarno je.« »Mogu li opet?« upita Jack zatežući remen na kacigi. »Naravno da možeš.« Jack je opet sjeo na bicikl i vježbao vožnju ukrug, izbjegavajući panjeve koji su izvirivali iz trave. Anna i ja smo razgovarali, nismo obraćali pozornost, kada se Jack, umjesto da se okrene, zabio ravno u drvo.

Anna je vrisnula i oboje smo pritrčali. Ležao je na tlu, sa zamućenim pogledom u očima. »Jesi dobro?« upitao sam kleknuvši kraj njega.

Neodređeno je kimnuo, kao da ne zna što se dogodilo. »Boli li te što?« pitao sam. »Koliko prstiju pokazujem?« Jack mi se nasmiješi. »Milijun.« »Znaš li kako se zoveš?« »Jack.« »Znaš li kako se ja zovem?« »Gospodin Prasac«, rekao je hihoćući se. »Dobro. Mislim da je sve u redu.« Pomogao sam mu ustati i podigao bicikl. »Što se dogodilo, mišiću? Jesi li dobro?« upitala je Anna otresajući mu prašinu s jakne i hlača. »Dobro sam«, rekao je Jack, i dalje zbunjen. »Što se dogodilo, kompa?« 55

»Ne znam. Vozio sam se i onda... Ne znam... Osjećao sam se skroz čudno i zabio se u drvo...« NAKON ŠTO SMO SE VRATILI KUĆI, Jack i ja sjedili smo u dnevnom boravku, pili toplu čokoladu i gledali emisiju o nogometu, Final Score. Jack je pozorno slušao i usnama oblikovao nazive nekih klubova. Accrington, Chesterfield, Blackburn. Pokušao je neke od težih izgovoriti naglas: Gillingham, Scunthorpe, Shrewsbury.

Dok je slušao emisiju, Jack je počeo pregledavati snimke koje je napravio dječjim kompaktnim fotoaparatom. Dobio ga je za peti rođendan i nikamo nije išao bez njega. Uvijek bi ga čvrsto držao s obje ruke, kao što smo mu pokazali, jer to nije igračka, Jack, to nije igračka. Kada bi završio s fotografiranjem, obrisao bi zaslon listićem toalet-papira i spremio ga u torbicu. »Tata«, rekao je pažljivo odlažući fotoaparat na stolić, »mogu li dobiti specijalni tost sa sirom?« Specijalni tost sa sirom bio je tost namazan maslacem, Marmiteom3, i obložen s par kriški sira otopljenih u mikrovalnoj. »Naravno da možeš. Mislim da ga mama upravo pravi.« »Hoće li i tebi napraviti?« »Ne«, rekao sam. »Ja ću pojesti tvoj.« »Neeeee.« Jack zaškilji prema meni gledajući u križ. »Ako to napraviš, ja ću tebi napraviti nešto ružno.« »Kao na primjer?« »Hmm.« Jack stavi prst na usta. »Morat ćeš ići u krevet i... i...« Duboko se zamislio, a ja sam podigao obrve. »I... i ne smiješ gledati nogomet«, usklikne trijumfalno. »Aha, okej«, rekao sam češući se po bradi. »Pobijedio si. Onda neću pojesti tvoj specijalni tost.« Jackovo je lice zadovoljno zablistalo, a ja sam otišao u kuhinju vidjeti je li gotov. Anna je rezala tost na kvadratiće. »Je li dobro?« upitala je. »Da, sve je apsolutno u redu.« »Još uvijek ne razumijem što se dogodilo.« »Anna, pao je s bicikla, to je sve. To je potpuno normalno.« Marmite je komercijalni naziv za gusti tamni namaz slanog, karakterističnog okusa, izuzetno popularan u Engleskoj. Proizvodi se od ekstrakta kvasca koji nastaje kao nusproizvod prilikom proizvodnje piva. Jede se na tostu preko maslaca ili sira i bogat je vitaminom B (nap. prev.).

3

56

»Ali, činilo se kao da je izgubio svijest. Rekao je da se osjećao čudno.« »Samo je izgubio koncentraciju. To je nova vještina, puno toga treba svladati.« Anna nije djelovala uvjereno. Pružila mi je tanjur i odnio sam ga Jacku.

To je bilo jedino što je moj tata znao pripremiti za jelo. Po kući je radio sve, ali nikada nije naučio kuhati. Dok je mama čistila urede u Cityju, to mi je pravio za večeru. Znao ga je napraviti baš kako treba. Lagano prepečen tost premazao bi maslacem čim iskoči iz tostera. Tanki sloj Marmitea i potom tanke kriške sira. Uvijek ga je stavljao u mikrovalnu na trideset sekundi, ali bi pazio, sagnut iznad kuhinjskog pulta, i čekao onaj savršeni trenutak netom prije nego što sir počne bacati mjehuriće.

Nakon što je mama umrla, ja sam njemu pripremao specijalni tost sa sirom. Sjedio bi šuteći za kuhinjskim stolom, a mamin podmetač, nož i vilica bili bi postavljeni odmah kraj njega. Svake bi večeri sjeo za stol i plakao, i sve što sam mogao učiniti bilo je pripremiti mu večeru, kao što je to mama uvijek radila. »Hvala, ljepoto«, rekao bi kada bih stavio tanjur pred njega jer je to ono što bi mi uvijek govorio. Pred mojim prijateljima ili na utakmicama West Hama obraćao bi mi se sa »zlato« ili »sine«, ali kada smo bili sami, uvijek bi govorio »ljepoto«.

Pa sam to onda činio, to je jedino što sam mogao. Godinu dana pripremao sam tati njegove omiljene gotove smrznute pizze, palačinke Crispy Pancakes punjene šunkom ili mljevenim mesom ili gotove mesne pite Fray Bentos.

Kada bi petkom došao kući nakon odrađene poslijepodnevne smjene, uvijek bi ga na stolu čekala njegova poslastica: dva tosta sa specijalnim sirom i ketchup sa strane.

Gledao sam Jacka kako jede, usta zamrljanih umakom od rajčica. I dalje je gledao rezultate nogometnih utakmica i bez glasa ponavljao nazive klubova.

Ponekad bih stvarno vidio tatu u njemu. Obziran, odmjeren način na koji jede. Način na koji bi lagano zakrenuo glavu dok sluša, kao da ne čuje dobro.

Ponekad bih se prepustio sanjarenju i zamišljao ih zajedno. Kako bi mu tata dao da mu sjedi na trbuhu, kao ja kad sam bio mali. Kako bismo jednog dana, kada Jack bude dovoljno velik, nas trojica zajedno išli na West Hamove utakmice. Kako bi mu dao da sjedi na prednjem sjedalu taksija i putem radija razgovara s dispečerima. Tata bi uz Jacka blistao od sreće. *** »OZBILJNO, STARI, NEMOJ OPET O DRONOVIMA. Molim te, Bože, ne opet o prokletim dronovima.« Sjedio sam sa Scottom u kafiću The Ship, našem improviziranom uredu.

Poslijepodne je ovdje uvijek bilo mirno, a veliki stolovi dovoljno prazni da se 57

možemo raširiti s našim laptopima. Zbog drvene lamperije na zidovima imali ste osjećaj da ste na brodu, a zbog vitraja na prozorima kao da ste u crkvi. »Stvar je u tome da...« počeo sam. »Ne.« »Ali, Scotte, postigao sam napredak...« »Zaboga, Robe, molim te, ne opet...« »Častim te svime što danas popiješ ako mi dopustiš da pet minuta govorim o dronovima.« Scott se nasmijao i dlanom lupio po stolu. »Doslovno nema toga čime bi me mogao častiti zbog čega bi vrijedilo slušati te kako govoriš o dronovima.« »Jebi se.« Premda je Scott odrastao samo nekoliko ulica dalje i studirao na Cambridgeu, nikada se nismo sreli prije nego što sam ušao u salu za sastanke u Simtechu. Paralelni životi, često smo se znali šaliti. Osim Scotta nisam upoznao nijednog drugog diplomca s Cambridgea koji donje rublje kupuje na tržnici u Romfordu i koji je sve do osamnaeste godine za svaki rođendan imao tortu s grbom West Hama. »Nego, nešto sam ti drugo htio reći. Stvarno mi hitno treba onaj program«, rekao je Scott.

Pogledao sam svoj mobitel kao da sam upravo primio važan e-mail.

Trebao sam napisati nekoliko skripti programskih kodova za jednu kinesku kartografsku tvrtku, ali sam odugovlačio s tim i Scott je to znao. »Radim na tome, Scotte. Radim na tome. Samo se radi o tome da je složenije nego što sam mislio.« »Daj ga onda Marcu.« »I njemu će to biti previše složeno.« Scott je htio da nam to izradi naš vanjski tim programera u Belgiji, ali ja sam inzistirao na tome da to napravim sam. »Dobro, ali njih je šest«, rekao je Scott. »Da, ali u programiranju to ne funkcionira uvijek tako.« To je bio moj adut. Zaslijepiti Scotta znanošću. Bio je bogat, genijalan poduzetnik, ali nije znao programirati. Uzdahnuo je i zavrtio se na stolcu.

Na Scottovu se licu pojavi nekoliko zabrinutih bora. Znao sam da razmišlja o prodaji tvrtke. Nakon sloma burze pretrpio je gubitak i sada je »malo preslagivao stvari«. Zato je i želio da napišem taj program: da bi impresionirao potencijalnog kineskog kupca. »Robe, slušaj me, dobri smo si i već dugo radimo zajedno. Uvijek sam ti nastojao dati dovoljno slobodnog prostora, ali ovdje moram povući crtu.

Treba mi taj program do kraja tjedna, okej?« 58

Zagledao se kroz prozor i primijetio sam da nogom tapka po podnožju barskog stolca. Nisam želio da proda tvrtku. Ostao bih bez plaće, a to bi Annu prestravilo. Osim toga, da bih lansirao svoju ideju o dronovima, trebao mi je Simtech. Trebalo mi je ime tvrtke, njezin ugled, Scottovi kontakti u financijskom svijetu. Bez toga bih bio ondje gdje sam i počeo, u odijelu koje mi je Anna kupila i pokušavao prezentirati svoj naškrabani poslovni plan. »Ako napišem program do petka, mogu li govoriti o dronovima?« »Jebem ti sve, Robe«, smijući se odgovori Scott izraženim naglaskom, kao da smo na trkalištu za pse u Romfordu. »Juan«, rekao je gledajući prema barmenu, s besprijekornim španjolskim izgovorom, »možeš nam donijeti dva piva kad stigneš?« Juan je kimnuo, uslužno napunio dvije krigle i donio nam ih na stol. »Ajde, onda, pričaj. Sav sam se pretvorio u uho«, rekao je Scott otpivši velik gutljaj. »Ali obećaj mi da ćeš mi do petka napraviti taj program.« »Obećavam.« Scott se nasmiješi i odmahne glavom. »Dobro, onda. Dronovi. Moja omiljena tema.« »Dakle«, rekoh, »pričali smo o tome. Znaš što ja o tome mislim. To je budućnost. Uređaji su jeftini i ljudi će ih posvuda koristiti. Dostavljat će nam pizzu, narudžbe s Amazona. Građevincima će pomoću njih dostavljati užinu na...« »Robe, poštedi me epskih uvoda«, rekao je Scott. »Čuo sam to već milijun puta. Sljedeće si htio spomenuti potražne i spasilačke timove...« »Da, ali ima nešto novo i o tome sam htio razgovarati s tobom.« »Dobro, nastavi.« »Osobni dronovi.« »Osobni dronovi?« »Da. Super jeftini, super lagani i super izdržljivi.« »Okej«, reče Scott. »A što ti osobni dronovi rade?« »Uglavnom fotografiraju.« »Fotografiraju?« »Da, vidio si štapove za selfije.« »Nažalost, jesam.« »Pa, to je upravo ono što će ti mali dronovi raditi, a ti ćeš to moći kontrolirati sa svog mobitela. Samo zamisli: na vjenčanju si i treba ti velika grupna fotka. Ili si negdje u planinama i želiš ljudima pokazati na kojoj si visini, kako je lijepa priroda... Ili si u mnoštvu na nogometnoj utakmici. Do prije nekoliko godina, takvo što mogli su napraviti samo profesionalni 59

fotografi. Sada to može svatko pomoću komada plastike koji košta pet dolara.« Scott je nekoliko trenutaka razmišljao gladeći se po jednodnevnoj bradi. »Gle, kužim, Robe, ima nečeg u tome i možda si to dobro nanjušio. Samo, previše je...« »Što?« »Previše je ograničeno na jednu tržišnu nišu, Robe.« »To su rekli i za štapove za selfije.« Scottov mobitel se oglasi i on pogleda na sat. »Kvragu, moram ići.« »Sastanak?« »Ne, nova cura.« »Opa.« »Ruskinja. Divna, ali malčice zahtjevna.« »Za šest mjeseci će ti dosaditi.

Scott spusti pogled na laptop. »Malo preoštro«, rekao je uzimajući ključeve auta sa stola. »Oprosti, šalio sam se.« »Premda, vjerojatno si u pravu«, reče Scott mahnuvši Juanu na pozdrav. »Uostalom, seronjo jedan, to bih i ja mogao reći za tebe. Voliš potjeru i voliš pokretati novi projekt, ali onda ti dosadi.« »Touché.« »U redu«, reče Scott pa iskapi ostatak piva. »Ne brini se za račun. Ja ću to riješiti. I, molim te, lijepi moj, molim te, napravi mi taj jebeni program, okej?«

60

Hampstead Heath tada si prvi put vidio snijeg pa smo se išli sanjkati, gore na brdu gdje su bili veliki dečki i sjećam se samo kako smo se sjurili dolje, ti si bio stisnut između mojih nogu, snijeg nam je letio u lice kao milijun malih svemirskih brodova, jedino što bih promijenio, jack, je da sam ti mogao vidjeti lice, da sam ti mogao vidjeti lice dok smo se spuštali.

61

5.

L

AGANO JE KIŠILO dok smo stajali u podnožju spomenika velikom londonskom požaru. Podigli smo pogled duž stupa čija se sivobež kamena površina stopila s kišom pa smo vidjeli samo jednu boju - zlatna ptičja pera na vrhu.

Počeli smo se uspinjati spiralnim stubama, Jack ispred mene, koliko god je brzo mogao, s fotoaparatom pričvršćenim remenjem na leđima. Kada smo stigli na pola puta, osjetio sam hladan vjetar koji je puhao niz stube dok nas je blijedo žuto svjetlo pozivalo odozgora.

Otkako pamtimo, možda čak i otkako je progovorio, Jack je volio visine.

Isprva je to bio vrh stubišta, potkrovlje, ali potom su uslijedile visoke zgrade, brda, litice - sva mjesta na koja se mogao uspeti i promatrati s visine.

Znali smo odlaziti na vrh Parliament Hilla i promatrati panoramu Londona. Jack bi mi sjedio na ramenima i nožicama mi lupkao po prsima, a ja bih mu pokazivao sve zgrade na obzoru: Telecomov toranj, neboder Gherkin, koji je tako nazvan jer njegov oblik ljude podsjeća na krastavac, zgrade u poslovnoj četvrti Canary Wharf.

Kada je porastao, isprintao je slike poznatih nebodera - Burj Khalifa, Taipei 101, tornjeva u Šangaju i tornjeva Petronas u Kuala Lumpuru - i zalijepio ih na zid oko kreveta. Rekao je da će se jednog dana popeti na sve njih.

Na vrhu spomenika nas smo dvojica bili sami na panoramskoj platformi i iznenadio sam se koliko je zapravo uska ta kružna staza ograđena žičanom mrežom, sa zidovima s kojih se bijela žbuka mrvi i rasipa. »Kako je danas bilo u školi? Jesi li nešto naučio?« Još uvijek je bio u školskoj uniformi - sivim hlačama i zelenoj polo-majici s logotipom osnovne škole Amberly.

Jack nije odgovorio, bio je previše zauzet pokušajima da proviri preko barijere. »Jack?« Uzdahnuo je kao tinejdžer. »Matematika, čitanje, pisanje i tjelesni«, ispalio je rafal i potom podigao pogled prema meni. »Tata, zašto se ovaj toranj zove Spomenik?« »Sjećaš li se što sam ti pričao o velikom požaru u Londonu?« »U stara vremena?« »Da, u stara vremena. Izgradili su ovaj spomenik da se sjete ljudi.« 62

»Zašto?« »Zato što to ljudi ponekad rade. Grade razne stvari da se sjete ljudi.« »Zašto je bio požar?« »Pa, izbio je ovdje u blizini, odmah iza ugla, a u stara vremena mnoge su kuće bile od drveta.« »I onda su ih ponovno izgradili?« »Da.« »To je super.« Jack je opet pokušao izviriti iznad zida. Super. Otkad je krenuo u školu, sve je super. »Želiš li da te dignem?« pitao sam. »Tako ćeš moći bolje vidjeti.« »Nisam ti sad već prevelik?« »Velik jesi, ali ne toliko velik«, rekao sam podižući ga na ramena. Osjetio sam kako okreće glavu, namješta svoje male kukove, naslanja pete na moja prsa.

Prišli smo bliže rubu i okrenuli se prema istoku, gledajući niz rijeku.

Usred svog tog sivila tu i tamo vidjelo se malo boje: zelene krošnje stabala duž sjeverne obale, crveno asfaltirano dječje igralište stisnuto između dvije zgrade. »Tata, gle, vidim Tower Bridge.« »Ajme, da, baš se lijepo vidi odavde. Želiš ga slikati?« Svečano je kimnuo i odmah potom osjetio sam kako povlači torbicu s leđa i pažljivo vadi fotoaparat.

Jack je počeo slikati, a ja sam osjetio kako vrti kukovima dok pokušava dobiti najbolji mogući kadar. Volio je slikati s visine pa smo neke od njegovih najboljih snimaka isprintali i dodali zbirci oko kreveta. Jutarnje sunce s prozora njegove sobe. Vikend u Dorsetu, bijeli svjetionik s ljubičastim nebom u pozadini. Kišne kapi na prozorskom staklu snimljene na vrhu nebodera u Canary Wharfu.

Jack se prestao micati i ostao nepomično sjediti na mojim ramenima.

Pomislio sam da nešto možda nije u redu pa sam podigao pogled prema njemu, ali on je samo mirno sjedio zagledan u panoramu grada, kao neki stari seljak koji promatra svoje oranice.

London je sve što je Jack u životu uistinu upoznao. Njegovi su zmajevi bili vlakovi podzemne željeznice i znao je da će ga medvjedi pojesti ako stane na crtu između ploča na nogostupu. Kada je imao dvije godine, otišli smo u Kinesku četvrt na dim sum i znao je nabrojati sve mostove preko Temze. Volio je sve to. Volio je promatrati ljetni zalazak sunca s južne obale rijeke, u gumenim čizmicama skakati po lokvicama na ribljoj tržnici u Billingsgateu.

63

Volio je topao vjetar koji bi ga zapuhnuo na ulazu u stanicu podzemne i prljavi zrak koji se čini kao da je postao dio nas.

Neko smo vrijeme ondje stajali, kao div s četiri ruke, i osluškivali policijske sirene u daljini, tmurno brujanje prometa, statički žamor grada, zvuk koji primijetite tek kada nestane.

JACK JE ŠUTIO U VLAKU podzemne na putu kući. Znao sam da broji stanice osobina koju je pokupio od Anne. Ona to i dalje radi, svaki put kad se vozi podzemnom. Brzi pogled na kartu i potom jedva primjetan drhtaj usana dok u glavi nabraja sve stanice.

Kada je došla u London, zapamtila je sve svoje rute. Znao sam je testirati i postavljati joj blic-pitanja. Bez razmišljanja znala je reći kako se dolazi od Piccadillyja do Camden Towna ili koja je najbrža ruta od Lancaster Gatea do Regent s Parka. Ponekad je bilo jednostavnije pitati Annu nego tražiti na karti.

Kiša je još uvijek padala kada smo izašli iz podzemne. Išli smo u softplay igraonicu u Hampsteadu, onu koja nudi jogu za mame i bebe i jedino mjesto gdje možete naručiti bhaji, indijske žličnjake od luka, načinjene od organski uzgojenih namirnica i šalicu kave sa Sumatre. Jack se zaputio prema bazenu s lopticama, a ja sam našao slobodan stol i naručio produženu kavu. Slušao sam kako dvije žene za susjednim stolom razgovaraju o nekoj drugoj majci, čije dijete odbija jesti i vrti je oko malog prsta. To se dogodi, složile su se, ako ih hraniš na bočicu i daješ im ono prerađeno smeće.

Pio sam kavu i pregledavao e-mailove na mobitelu. Bilo je tu ponuda za ulaganje u start-upove i neke papirologije od našeg računovođe. Dobio sam poziv da održim predavanje na konferenciji o tehnološkim inkubatorima, nešto o novim načinima razmišljanja u virtualnoj stvarnosti.

Jack je izašao iz bazena s lopticama i sada je s još jednim dječakom, kojeg je poznavao iz škole, jurio kroz plastični tunel. Dvije žene i dalje su razgovarale, ali sada o svojim dadiljama koje su bile u depresiji i o tome kako to sigurno ima veze s njihovim slavenskim mentalitetom, i bilo mi je više nego jasno zašto Anna nikako nije voljela dolaziti ovamo. Bolje je kada si muškarac. Ostave te na miru.

Moj mobitel zacvrkuče. Poruka od Scotta.

Mislio sam da ćeš mi poslati onaj program.

U igraonici sam s malim, možemo se kasnije čuti?

Stanka za razmišljanje. Potom vidim da opet tipka.

Rob, molim te nazovi me, sad sam već ljut.

64

Budem kasnije, nema problema.

Nisam htio napisati taj program. Kineska tvrtka bila je ogromna, krcata lovom i progutala bi nas u trenu. Imali su svoje ljude i svoju infrastrukturu.

Simtech kakav poznajemo zauvijek bi nestao - a s njim i moje šanse za lansiranje dronova.

Pogledom sam potražio Jacka. S još jednim dječakom pokušavao se kroz prozor uvući u plastični automobil, u stilu likova iz Majstora opasnosti.

Odložio sam mobitel i promatrao ga. Još otkako je bio malen, volio sam ga gledati kako se igra s drugom djecom, njegove prve nespretne pokušaje da se sprijatelji s nekim: kako se oprezno smiješio i podizao obrve prije nego što bi nekome prišao; kako bi pokušao pridobiti novog prijatelja pokazujući mu sve svoje stvari, svoje bojice, igračke, sliku otisnutu na majici.

U DŽEPU SAM potražio popis za kupovinu koji mi je Anna dala. Njezini su mi popisi uvijek mamili osmijeh na lice. Nevjerojatno uredni i precizni navodili su točno određenu marku cherry rajčica te sadržavali zvjezdicama označene napomene i detaljne upute za to koje šparoge izabrati. Običavao sam njezine stare popise za kupovinu čuvati u novčaniku i čitati ih u vlaku, autobusu, kad god sam negdje sjedio i čekao da ona stigne. »Okreni drugu stranicu«, napisala je jednom, »da vidiš koje sireve možeš kupiti ako nemaju grojer.« Na poleđini papira uredno je numerirala popis od sedam sireva, uz napomenu sa strane da su sirevi poredani od najvažnijeg prema najmanje važnom.

Podigao sam pogled s popisa i odjednom više nisam vidio Jacka. Naglo sam ustao prolivši kavu po stolu, ali nije bio u bazenu s lopticama niti u velikom automobilu. Tada sam ga ugledao u kutu prostorije kako nepomično leži na podu, na rubu strunjače.

Pritrčao sam mu. Još uvijek je bio u istom položaju i zurio u strop. »Jack, Jack, jesi li dobro?« Pogledao me zamućenim očima. Činilo se kao da se upravo probudio i nije znao gdje je. »Jesi li se ozlijedio?« »Ne«, rekao je Jack, »samo sam pao.« »Boli li te nešto?« Jack zaškilji. »Malo mi je... Čudno se osjećam...« »Kako čudno, zlato? Vrti ti se u glavi? »Što to znači?« upitao je. »Znaš ono, kad si na vrtuljku na igralištu?« 65

»Na velikom igralištu ili na malom igralištu?« »Na velikom.« Jack kimne. »Znaš ono kad se jako brzo vrtiš na vrtuljku i onda skočiš, i onda ti je sve čudno. Za to kažemo da nam se vrti u glavi. Tako se osjećaš?« »Aha, mislim da je tako.« »A je li ti se to dogodilo još koji put, kad si u školi?« Jack je malo razmislio. »Bio sam s Nathanom na trampolinu i činilo mi se kao da mi svemirski brodovi lete kroz glavu.« »A sada, osjećaš li svemirske brodove?« »Ne, tata, ne budi smiješan«, rekao je pridižući se u sjedeći položaj, a boja mu se vratila u obraze. Otkako je u parku pao s bicikla, Anna je bila sigurna da je Jacku poremećena ravnoteža. Ja nisam bio uvjeren u to. Samo je bio malo nespretan ili previše uzbuđen, rekao sam joj. Normalno je da se djeca zabijaju u stvari. Ali, Anna je bila uporna. Nije to samo dok trči uokolo, rekla je. Primijetila je to i jednom kada je išao na toalet prije spavanja. »Mogu li se opet ići igrati s mojim prijateljem?« »Jesi li sada dobro?« Jack se potapšao po glavi i pogladio si trbuh i noge. »Da, dobro sam.« »Dobro onda, ali budi oprezan«, rekoh, odmjeravajući ga od glave do pete.

Otrčao je i našao svog prijatelja. Promatrao sam ga dok je prolazio kroz tunele i penjao se u policijski auto i potom, zajedno sa svojim novim partnerom u zločinu, počeo gumenim lopticama gađati Wendynu kuću. »KAKO TI JE PROŠAO DAN?« upitala je Anna kada je došla kući. Imala je sastanak s klijentom pa je uobičajenu torbu za laptop i udobne cipele zamijenila štiklama i šminkom. »Dobro. Prilično mirno«, odgovorio sam miješajući rižoto. »Jesi li dobro?« »Aha, dobro sam, samo malo umoran.« »Gdje je Jack?« »Gore u svojoj sobi.« »Aha, okej. Otići ću gore.« Napunila je čašu vodom iz slavine, naslonila se na kuhinjski ormarić i izula cipele. Znao sam da joj nije lako raditi u banci cijeli dan dok se ja brinem o Jacku i vodim ga u školu. Premda je išla u progresivnu školu u kojoj su djevojke učile biti neovisne i snažne, ipak joj je teško padalo doći kući i zateći me u kuhinji dok Jacku pripremam večeru i slušati kako se šalimo o stvarima 66

koje smo taj dan radili - za koje je, negdje duboko u duši, osjećala da ih je ona trebala raditi.

Anna, međutim, nikada nije dopustila da bilo kakav osjećaj ovlada njome.

Našla je kompromisno rješenje. Kada bi došla kući, umjesto da digne sve četiri u zrak, sve je vrijeme provodila s Jackom, kupala ga, čitala mu priču prije spavanja, pomagala mu s domaćim zadaćama koje je sada dobivao.

Nakon što je cijeli dan radila, Anna je bila ta koja se pobrinula da Jackova čaša za vodu bude puna, da vrata njegove sobe ostanu odškrinuta pod željenim kutom, da Veliki Medo i Mali Medo čuvaju stražu.

Ovila mi je ruke oko struka i nosom mi protrljala vrat. »Večeras jedemo dječju hranu ili hranu za odrasle?« »Za odrasle.« »Stvarno?« »Htjela bi opet riblje štapiće i grah, zar ne? Ne, napravio sam rižoto.« »Ooo, fino.« »Jesi li razočarana?« »Ne, rižoto zvuči odlično«, rekla je. »Uzgred, kako je bilo danas u igraonici?« »Dobro. Jacku je bilo lijepo, sreo je prijatelja. O, i mislim da sam vidio jednu od Lolinih prijateljica.« »Koju?« »Onu umišljenu.« »Pa, sad si mi baš puno pomogao.« »Ne znam. Nosila je šal i podrapane traperice.« Anna je odmahnula glavom. »Upravo si opisao sve njezine prijateljice.« Počeo sam rezuckati vlasac mozgajući kako načeti temu. »Nema razloga za brigu, ali opet je pao.« »Stvarno«, rekla je Anna okrenuvši se prema meni. »Je li dobro?« »Da, sve je u najboljem redu. Pao je i onda mi je rekao da mu se vrtjelo u glavi.« Anna je problijedjela i počela zabijati prste u dlan. »Znala sam, znala sam da nešto nije u redu.« »Ljubavi, uvijek si to radiš«, rekao sam ovijajući ruku oko nje. »Hoćeš li ga sutra odvesti liječniku?« rekla je Anna odmičući se od mene. »Naravno da hoću, ali zar stvarno misliš da je neop...« »Da. Neophodno je, Robe. To već dovoljno dugo traje.«

67

»U redu, odvest ću ga. Sutra poslije škole otići ćemo u ambulantu.

Vjerojatno je samo nekakva manja infekcija uha ili nešto takvo. Sjećaš se da ih je znao imati dok je bio mali?« »Znači, ipak misliš da mu je nešto?« rekla je. »Pobogu, Anna. Ne, uopće to ne mislim. Samo kažem da stvarno mislim da se ne bi trebala brinuti...« Dok smo razgovarali, odjednom smo ugledali Jacka kako se penje na kauč sa stražnje strane i onda hoda po naslonu za ruku, kao po zategnutom užetu. »Pogledaj ga«, rekao sam. »Sve je u redu s njim.« »Nadam se«, odgovorila je Anna. »Škola ga dosta izmori, zar ne?« Jack je u međuvremenu sišao s kauča i pokušao na podu napraviti stoj na glavi. »Ozbiljno, ljubavi. Bit će sve u najboljem redu.«

68

6.

N

E BIH VAS želio prestrašiti, ali tu se nešto malo vidi, što mislim da bismo trebali dodatno istražiti«, rekao je liječnik čitajući nalaz.

Osjetio sam kako se Anna kraj mene lecnula, a potom se nagnula naprijed na svom sjedalu.

Prije dva tjedna bio sam s Jackom u ordinaciji ovog istog liječnika.

Promatrao ga je kako hoda po ravnoj crti, svijetlio mu baterijom u oči, provjeravao mu reflekse gumenim čekićem. Sve je u redu, rekao je liječnik, apsolutno u redu. Ipak, ono što se Jacku događa malo zvuči kao epilepsija, pa bi predostrožnosti radi trebalo napraviti pretrage krvi i CT mozga.

Na CT smo otišli svi zajedno. Rekli smo mu da ga ništa neće boljeti i da će mu samo slikati glavu. Obećali smo mu da ćemo, ako bude vrlo, vrlo mirno ležao - mirno kao kip, Jack - svi poslije otići u McDonald’s na Happy Meal i sladoled. »Dakle«, rekao je liječnik, »nalaz CT-a pokazuje nešto malo na Jackovu mozgu. Ne znamo još točno što je to, ali moramo biti maksimalno oprezni i naručiti vas za pregled kod specijalista.« »Nešto malo. Što to znači?« upitao sam. »Pa, kao prvo, nemojte paničariti. Te stvari gotovo uvijek ispadnu sasvim bezazlene. Postoji nekoliko mogućnosti: neka vrsta izrasline, cista. I u vrlo malom broju slučajeva, tumor. Ali, čak i da se radi o tumoru, oni se uglavnom pokažu dobroćudnima.« Tumor. Pomislio sam na Jacka, koji je bio vani u igraonici. »I ništa nam više ne možete reći?« upitala je Anna.

Liječnik je gledao svoj zaslon i pomicao usne čitajući nalaz. »Ne, ništa više, bojim se. Samo da se na nalazu vidi neka lezija koja zahtijeva daljnje pretrage.« Anna je duboko udahnula i vidio sam kako si štipa kožu na ruci. »Što sada slijedi?« pitao sam. »Hoće li morati na operaciju?« Liječnik sklopi ruke kao na molitvu. »Zaboga, nemojmo još govoriti o tome, gospodine Coates. Ne znamo još ni što je to. Moguće je da nije ništa, ali da budemo sigurni, uputio sam Jacka na konzultacije kod specijalista, kako ne bismo izgubili ni malo vremena.« »Možemo li te konzultacije napraviti ovaj tjedan?« pitala je Anna. Liječnik je duboko udahnuo i pogledao svoj kalendar. »Mogu vas ubaciti u srijedu, ako vam to odgovara.« »Hvala«, rekla je.

69

Konzultacije kod specijalista? Zašto bi Jack morao ići specijalistu, ako je najvjerojatnije sve u redu? »I stvarno nam ništa više ne možete reći?« upitao sam liječnika. »Žao mi je, stvarno ne mogu. Doktor Kennety je za prosudbu nalaza skeniranja daleko bolje kvalificiran od mene.« »U redu«, rekao sam, »shvaćam to, ali sigurno nam možete nešto reći na temelju svog iskustva...« Na njegovu stolu stajala je uokvirena fotografija, okrenuta od nas, i upitao sam se jesu li na slici njegova djeca. »Ako je tumor«, rekao je liječnik, »onda bi u Jackovoj dobi operacija svakako bila neophodna. Ali mi to jednostavno ne znamo i bilo bi neetično i nepošteno od mene da nagađam. Kao što sam rekao, ako je tumor - a to je veliki, veliki ako - većinom se ispostavi da su dobroćudni. Stoga, znam da vam nije lako, ali molim vas pokušajte se ne brinuti.« Dobroćudni. Većinom dobroćudni. Noge su mi se tresle kada smo izašli iz ordinacije i upravo u trenutku kada sam htio to prokomentirati s Annom, Jack se zaletio prema nama zaogrnut nekom vrstom plašta. »Možemo li ići u McDonald’s?« »Naravno da možemo«, rekao sam razbarušivši mu kosu i ravnajući plašt.

Dok sam ja hvatao stol u McDonaldsu, Jack je s Annom otišao do pulta. Na sebi je imao pulover s likovima iz crtica Angry Birds i traperice. Kosa mu je bila malo predugačka, pa su mu se plave kovrče zaplitale iza ušiju.

Trijumfalno je prišao stolu noseći u ruci svoju kutiju s Happy Mealom.

Jack je sjeo za stol i vrlo pažljivo rastavio svoj hamburger. Promatrali smo ga dok je metodički uklanjao krastavce, sastrugao umak i potom nastavio jesti u dostojanstvenoj tišini. Kada je završio, osmjehnuo se, s mrljama od umaka oko usta, i pitao može li dobiti još jedan. S njim je sve u redu. Mora biti. Samo ga pogledajte! »NE ŽELIM IĆI, ROBE.« »Znam, ali to će ti malo odvratiti misli od ovoga.« »Baš«, reče Anna skrećući pogled u stranu. »A zašto ti toliko silno želiš ići? Obično ne voliš takve stvari.« Bili smo pozvani na domjenak povodom izdanja Loline knjige recepata. »Priznajem, nisam baš ljubitelj takvih događanja«, rekao sam, »ali ako ne odemo, samo ćemo sjediti doma i brinuti.« Anna me pogledala s druge strane kuhinjskog stola. »Ja samo... samo...

Bože, ne mogu, ne želim ni pomisliti na to...« »Dušo«, rekao sam pružajući ruku preko stola i spuštajući dlan na njezinu podlakticu. »Znam što radiš, ali ne smiješ tako razmišljati. Sjeti se što je 70

liječnik rekao. U samo vrlo malom broju slučajeva radi se o tumoru, a čak i tada su najčešće dobroćudni. Samo su oprezni, to je sve.« Anna nije odgovorila i vidio sam kako škrguće zubima. »Daj, idemo. Jack se veseli što će vidjeti Indiju.« »U pravu si«, rekla je Anna nakon stanke. »To će mi malo skrenuti misli.« *** »HALO, EKIPA«, pozdravila nas je Lola na ulasku u preuređeno skladište u Hackney Wicku. Stajali smo ispod stubišta od kovanog željeza koje nije vodilo nikamo. Pokraj nas su dvojica muškaraca, s naočalama od žice obložene vunom, sjedili na kauču koji je izgledao kao da je izvađen iz kontejnera za otpad.

Lola je na sebi imala kombinezon s uzorkom leopardova krzna. »O, divno, doveli ste Jacka. India će biti presretna.« »Bok, teta Lola«, rekao je Jack. »Pa, dakle, to je stvarno moj najdraži dečko«, rekla je Lola. Sagnula se i poljubila Jacka u tjeme, našto se Anna pokraj mene nesvjesno lecnula. »Svi prekrasno izgledate. Dobro, dajte da vas uvedem unutra. Iznenadit ćete se kada čujete da sam sama napravila sve što je večeras ponuđeno na stolu. Sve je sirovo, organsko - naravno - i bez ikakve kemije.« Nasmiješio sam se, pitajući se trebam li ubaciti svoj standardni odgovor da je kemija u svemu. Naša tijela, Lola, tvoj kombinezon, tvoja jantarna ogrlica, tvoje jabuke iz organskog uzgoja, tvoji sendviči s estragonom i narančama, sve su to kemijski spojevi. »Hvala što si došao, Robe«, rekla je Lola stisnuvši mi ruku. »Znam da baš ne voliš ovakve stvari.« »Ne znam, Lola. Možda mi se svidi. Znaš ono, ne kudi dok nisi probao.« Lola se činila zadovoljno zbog mojih riječi i dalje me držeći za ruku. »A osim toga«, dodao sam uzimajući okrhnutu starinsku čašu šampanjca sa stola prekrivenog tapetom. »Uvijek stignemo navratiti u McDonald’s na putu doma.« »Da se niste usudili«, reče Lola, ali već gleda preko mog ramena, spremna pozdraviti nove goste. Jack se otišao igrati s Indijom, a Anna i ja smo ostali stajati kraj stola krcatog hranom i pićem. »Jesi dobro?« upitao sam. »Da, dobro sam.« »Sigurno?« »Možeš li me prestati zapitkivati jesam li dobro?« otresla se Anna. »Oprosti, samo sam...« 71

Okrenula mi je leđa i sa stola uzela nešto što je izgledalo kao tortica od komprimiranih zobenih pahuljica. »Želiš li nešto popiti?« upitao sam. »Ja vozim, Robe.« »Ne moraš voziti. Možemo ostaviti auto i vratiti se taksijem.« »Nisam toliko očajna da bih zbog jednog pića auto ostavila u Hackneyu.« »Okej.« Otišao sam pogledati neku sliku na zidu. Kada sam se vratio, Anna je i dalje jela. Tortica se na njezinu dlanu mrvila i raspadala na sitne komadiće. »Je li dobro?« »Ne«, šapnula je prišavši mi bliže. »Užasno je, kao da jedem piljevinu.« Prasnuo sam u smijeh i iz usta mi je izletjelo malo šampanjca. »Htjela bih se toga riješiti, ali ne znam kako.« »Zar nema...« »Ne, tražila sam. Nema ničega, nema kanti za smeće, nema prljavih tanjura, ničega. Kako je moguće da nema tanjura?« Anna je i dalje tražila nešto u što bi odložila svoju torticu, a lice joj je bilo napeto i samrtnički blijedo. Sjećao sam se tog lica iz dana nakon pobačaja zategnuta koža na čelu, jedva zamjetno pomicanje mišića na obrazu dok škrguće zubima. »Idem provjeriti kako je Jack«, rekla je Anna.

Stajao sam neko vrijeme kraj stola, ne poznavajući zapravo nikoga ovdje i bez ideje što bih trebao raditi. »A ja sam mislio da me izbjegavaš«, začuh kada sam krenuo po još jednu čašu šampanjca. Okrenuo sam se i ugledao Scotta, kraj kojeg je stajala visoka žena smeđe kose. »Bok, stari. Nisam znao da ćeš biti ovdje«, rekao sam smiješeći se njemu i njegovoj prijateljici. »Baš sam te mislio večeras nazvati.« »Aha«, rekao je Scott. »Nisam znao da voliš ovakve stvari«, veselo sam rekao. »Sirova hrana...« »I ja izlazim među ljude, Robe...« Nikada ga prije nisam vidio ovakvog. Bio je otvoreno neprijateljski raspoložen. Nekoliko me puta bio nazvao i slao mi e-mailove u vezi s programom koji sam trebao napisati, onu skripticu za koju se nadao da će mu pomoći zaključiti posao s Kinezima i okončati financijske poteškoće, ali ja sam ga ignorirao, odbijao, kupovao vrijeme - a sada, uza sve što se događa s Jackom, nisam više ni trenutka razmišljao o tome. »Pa, čini se kao zgodna zabava...« rekao sam pokušavajući prekinuti šutnju.

72

»Inače, ovo je Karolina«, rekao je Scott kimnuvši prema njoj. »Zdravo«, rekla je ledenim glasom i s izraženim slavenskim naglaskom.

Potom se sjetno zagledala u skupinu mladih ljudi na drugom kraju prostorije. »Ovo je Rob«, rekao je Scott. »Aha«, rekla je Karolina. Očekivao sam da će još nešto reći, ali samo je kimnula, više za sebe. »Čuj, Scotte, žao mi je«, rekao sam. »Pod stresom sam, imam nekih obiteljskih problema, ali nadao sam se da bismo se mogli naći i porazgovarati...« »Prodajem firmu, Robe. Čvrsto sam odlučio. Od tebe sam tražio samo jedno...« »Znam, žao mi je, ali nije sve baš tako jednostavno...« Scott je duboko udahnuo i skrenuo pogled prema mnoštvu. »Robe, možemo sutra razgovarati. Neću se ni potruditi tražiti da mi pošalješ taj program jer znam da nećeš. Kao što sam rekao, čvrsto sam odlučio.« Neko smo vrijeme stajali šuteći i prebirući po tanjurima. »Jesi li probala hranu, Karolina?« upitao sam naposljetku. »U redu je«, rekla je ne gledajući me. »Ništa posebno.« Kimnuo sam i progutao zalogaj, pokušavajući smisliti što bih još mogao reći, kada su Jack i India dotrčali k nama.

India je osamnaest mjeseci starija od Jacka. Dok je bila malena, običavala je Jacka zvati svojom lutkom. Igrala se njegovom kosom, slagala mu frizure i pokušavala njegove kovrče oblikovati u rep. Jack je bio opčinjen njome, bila mu je kao starija sestra. »Bok, striček Rob. Kako si?« India je imala šest godina, ali govorila je kao da joj je dvanaest. »Dobro sam, India. Kako si ti?« »Vrlo dobro, hvala na pitanju.« »Vas dvoje se dobro zabavljate?« Jack je kimnuo. »Ondje je bio pauk na podu, pa smo došli ovamo.« »O. Misliš da je još uvijek ondje?« pitao sam. »Mislim da je sada već otišao, Jack«, rekla je India, a Jack je lagano porumenio, baš kao njegova majka. »Idemo vidjeti treba li moja mama kakvu pomoć?« rekla je India.

Jack je tako energično kimnuo da su mu se uši zaljuljale. »Jesi li negdje vidio mamu, Jack?« pitao sam. »Rekla je da te ide potražiti.« Jack je odmahnuo glavom. »Ne. Možda je mama otišla kući.« »Ne, tu je negdje«, rekao sam ponovno se osvrćući.

73

»Dođi, Jack.« India je primila Jacka za ruku i odvela ga u kutak za igru. Čuo sam je kako mu govori o hranjivim sastojcima i o tome kako je hrana ovako puno čišća. »Jesu li to tvoja djeca?« upitala je Karolina kada sam se ponovno okrenuo prema njoj i Scottu. »Samo dečko. Curica je Lolina kći.« »Tko je Lola?« »Domaćica, dušo«, rekao je Scott osvrćući se da vidi je li tko čuo. »Žena koja promovira sirovu hranu.« »A, ona«, odvrati Karolina okrećući se prema meni. Njezin me prodoran pogled uznemirio. »Izgleda umorno, tvoj sin.« Zbunila me njezina neobična izjava i nisam znao što bih joj odgovorio. »Vjerojatno i jest malo umoran«, uzrujano sam rekao. »Dan je bio naporan i dug.« »Ima te - kako se kaže, Scottie?« Okrenula se prema Scottu i prstom iscrtala polumjesece ispod svojih očiju. »Te crne krugove, ovdje.« »Da, pa, trenutno je stvarno malo umoran«, rekao sam nastojeći ublažiti frustraciju u glasu. »Ponekad to znači probleme s jetrom ili bubrezima, to je povezano«, nastavila je Karolina. »Ispričajte me na trenutak«, rekao sam i dok sam se udaljavao, čuo sam kako Scott podiže glas.

Otišao sam u toalet, sjeo na školjku u jednoj od kabina i na mobitelu proguglao »tumor na mozgu podočnjaci«. Za manje od sekunde izbacilo mi je 1.250.000 rezultata. Drhtavim prstima kliknem na jedan: »Pet znakova upozorenja na maligna oboljenja kod djece«. Tu sve piše. Simptomi neuroblastoma na koje treba obratiti pozornost: izbočene oči, tamni podočnjaci, obješeni očni kapci.

Sjedio sam na školjci i osluškivao kapanje iz cijevi. Iz galerije se čulo kako netko drži govor, a potom i Lola na mikrofonu. Još sam malo guglao, otvarao jednu poveznicu za drugom. Postojali su i drugi simptomi - staklaste oči, mucanje koje se pogoršava, osjetljivost na jako svjetlo. Jack nije imao ništa od toga. Samo sam se nepotrebno naživcirao pa sam duboko udahnuo i vratio se na zabavu.

Lola je i dalje nešto govorila u mikrofon na drugom kraju galerije, ali nisam vidio Annu. Nastavio sam je tražiti i naposljetku je našao vani, kako sjedi u autu s ugašenim svjetlima. »Žao mi je, znam da sam nepristojna. Sada jednostavno ne mogu izdržati unutra«, rekla je Anna. »Stalno razmišljam o tome i ne mogu se smiješiti i pretvarati da je sve normalno.« 74

»Znam«, rekao sam stavljajući ruku na Annino rame. »Želiš li da odemo?

Mogu smisliti neki izgovor.« »Ako ti to ne bi bio problem? Jednostavno se ne mogu vratiti onamo.« »Ne brini. Smislit ću nešto.« »Žao mi je, nisam trebala doći, to je bila greška.« »U redu je, ljubavi. Idem po Jacka, okej?« »Hvala.« Anna je izgledala slomljeno, kao da se smanjuje na sjedalu.

Vratio sam se unutra i rekao Loli da Anni nije dobro i onda otišao potražiti Jacka. Sjedio je s Indijom ispod stola sa šampanjcem. Skinuli su cipele i čarape i raširili papirnate tanjure po podu. »Mi smo na pikniku«, rekao je Jack pretvarajući se da pije iz svoje tenisice. »Vidim. Izgleda jako fino.« »Mogu li se još malo igrati, tata?« »Žao mi je, moramo ići. Mami nije dobro.« »O, ta-ti-ceee.« »Ali, uskoro ćeš opet vidjeti Indiju.« Jack se nevoljko obuo i potom poljubio Indiju u obraz. »Doviđenja, Jack«, formalno je rekla India. »Bilo mi je lijepo igrati se s tobom danas.« Dok smo odlazili, Jack se stalno osvrtao da vidi Indiju, da vidi maše li mu još uvijek na pozdrav. Zaspao je čim je ušao u auto. Vozili smo se u tišini, osluškujući brujanje automobilskih guma po asfaltu. »Jesi li dobro?« upitao sam kada smo se dovezli pred kuću. »Da, oprosti, znam da sam neugodna, ali jednostavno ne mogu prestati razmišljati o tome.« Anna je provjerila spava li Jack još uvijek i potom stišala glas. »Razmišljam što ako, što ako, i znam da je glupo, ali ne mogu...« »Znam«, rekao sam. Želio sam joj reći što je Karolina bila rekla, ali znao sam da će je to samo baciti u još veću brigu. »Ne smiješ tako razmišljati, jednostavno ne smiješ«, rekao sam stavljajući dlan na njezinu nogu.

Kada smo ušli u kuću, odnijeli smo Jacka gore u krevet. Bio je pospan, ali uspjeli smo ga uspraviti na noge da mu možemo obući pidžamu i oprati zube.

Kada je Anna otišla donijeti mu neku kremu za osip, pogledao sam mu oči da vidim jesu li ispupčene i jesu li mu kapci spušteni - simptomi o kojima sam čitao na internetu. Pregledao sam ga s obje strane, okretao prema svjetlu, ali nisam vidio ništa neuobičajeno.

Ušuškali smo ga zajedno, stavljajući njegove stvari - poklopac limenke u kojoj su bili keksi, Darth Vaderov podrapani plašt - s jedne strane kreveta, a 75

zatim smo mu najdraže predmete - Malog Medu i baterijsku svjetiljku - stavili odmah pokraj glave, tako da ih može pronaći po noći.

Sjedio sam u dnu kreveta i gledao njegove fotografije i slike nebodera na zidu. Ponekad bih ga, nakon što bih mu dao pusu za laku noć, promatrao kroz odškrinuta vrata. Ležao bi na leđima i baterijom osvjetljavao slike, šaptom izgovarao nazive svih zgrada, mjesta na kojima je bio, nebodera na koje se namjeravao popeti. Večeras je, međutim, bio tih. Večeras je samo spavao.

76

7.

N

ISMO NIŠTA GOVORILI U taksiju do Harley Streeta niti u čekaonici liječnika specijalista. Anna je uspravno sjedila na stolcu. Nije se micala, niti čitala, niti provjeravala mobitel. Nasuprot nama sjedila je žena odjevena u burku. Ona je bila ta koja je bolesna. Vidio sam to po tome kako je lagano trljala palac o kažiprst, kako je njezin muž nervozno koračao po čekaonici, kako je molitvenu brojanicu grčevito omotao oko dlana.

Tajnica nas je prozvala i uvela u ured doktora Kennetyja, sitnog čovjeka koji je sjedio za velikim pisaćim stolom, kao maleni dječak na praksi u velikoj firmi, odjeven u očevo odijelo. »Dobar dan, gospodine i gospođo Coates«, rekao je pročistivši grlo kada smo sjeli. »Hvala što ste došli«, rekao je. »Jeste li izdaleka doputovali?« »Ne, iz Hampsteada«, tiho je odgovorila Anna. »O, baš lijepo, i ja živim u blizini.« Pogledao je prvo nas, a potom svoje papire na stolu. »Pa, trebamo razgovarati o Jackovim nalazima. Prije nego što počnemo, molim vas imajte na umu da sam ja samo jedan liječnik. Neki drugi liječnik mogao bi drugačije vidjeti cijelu situaciju i ja zato uvijek svojim pacijentima, i roditeljima svojih pacijenata, savjetujem da potraže i drugo mišljenje.« Liječnik nas je gledao uzdignutih obrva, a ja nisam znao očekuje li nekakav odgovor od nas. »Dakle, to je moj uobičajeni uvod. A sada: na temelju nalaza s CT-a jasno se vidi da Jack ima ono što nazivamo gliomom, a to je vrsta tumora na mozgu.« Čuo sam automobilski alarm, prigušeni razgovor u čekaonici. S vanjske strane stakla golub je hodao po zasranoj prozorskoj dasci. Liječnik je zastao, čekajući da vidi hoćemo li reagirati, ali mi smo bili nepomični i nijemi. Kao da su njegove riječi bile upućene nekom drugom, kao da u kazalištu gledamo neku dramu koja se zapliće na pozornici. Zurio sam u pritiskivač papira iz Disneyworlda na njegovu stolu, u kojem je bila fotografija djeteta odjevenog u majicu s motivom iz filma Potraga za Nemom.

Doktor Kennety podigao je pogled sa svojih papira, a iz jedne od nosnica stršila mu je dlaka. »Trebate li malo vremena?« upitao je.

Pokušao sam nešto reći, ali grlo mi je ostalo zatvoreno, kao da je začepljeno čađom. Nisam znao što Anna radi. Samo sam osjetio da se ne miče i čuo kako diše pokraj mene. »Žao mi je«, rekao je liječnik. »Siguran sam da vam je ovo veliki šok. Međutim, čini se - a to je dobra vijest - da sporo raste.« Uspio sam se uspraviti na stolcu i doći do daha. »Neki od tih tumora ne rastu. Uglavnom su dobroćudni i samo čuče ondje godinama i ni ne znate za njih. S druge strane, neki započnu kao dobroćudni, ali mogu postati zloćudni.

77

U Jackovu slučaju uistinu se čini da je u ranoj fazi, ali bismo ga ipak morali izvaditi kako bismo spriječili da izraste u nešto neugodno.« »Evo, pogledajte«, nastavio je doktor Kennety vadeći skeniranu sliku Jackove glave iz svog fascikla. Anna i ja nagnemo se naprijed. »Vidite li ovaj svjetliji dio ovdje?« Oboje smo kimnuli glavom. Bio sam očekivao da će tumor biti okrugao, bolje definiran, ali bila je to samo bezoblična sjena, poput prekomjerno eksponirane fotografije. »Čini se da Jack ima tumor koji se zove astrocitom, a ovaj specifični tip nazivamo pleomorfni ksantoastrocitom. Teško je za izgovoriti, znam, zato se koristimo kraticom PKA.« Soba se počela okretati oko mene i želio sam premotati film, još jednom pustiti liječnikove riječi jer mi ništa od onoga što je rekao nije imalo smisla. »Sada bismo trebali razgovarati o sljedećim koracima«, rekao je zapisujući nešto u svoj notes. »Želim da se usredotočite na pozitivne aspekte - a ovdje ih uistinu ima mnogo.« Doktor Kennety izvadi plastičnu maketu mozga iz svog stola. »Dakle«, rekao je stavljajući je pred nas. »Ovo sa strane su dva sljepoočna moždana režnja. Jackov tumor je ovdje s lijeve strane. Tumori koje je teže dosegnuti nalaze se puno dublje u mozgu, ali ovdje to očito nije slučaj. To znači da će kirurg imati puno lakši posao.« »Znači, morat će na operaciju?« upitala je Anna. Bile su to prve riječi koje je izgovorila. »Da, oprostite, malo brzam. Da, trebat će operaciju da se tumor ukloni.« »I hoće li to onda biti to?« upitao sam. »Neće trebati nikakvu drugu terapiju?« »Nadamo se da će to biti dovoljno«, rekao je liječnik. »Kada se napravi potpuna resekcija - što znači da je kirurg uspio izvaditi sav tumor - stopa izlječenja iznosi osamdeset ili devedeset posto.« Osamdeset ili devedeset posto. Jedan od pet, jedan od deset. »A ako ne uspije izvaditi sve?« rekla je Anna klinički odmjerenim i jasnim glasom. »Pa, onda postaje malo složenije, ali nemojmo još o tome razmišljati«, rekao je sklopivši ruke. »Nalazi skeniranja upućuju na to da neće biti problem sve izvaditi.« »To je dobro«, rekao sam, ali riječi su mi i dalje rezale grlo kao oštrice noža. »Znam da je čekanje najgore«, rekao je doktor Kennety, »ali tek nakon operacije znat ćemo puno više.« Oboje smo kimnuli, jer što smo drugo mogli?

78

»Naručit ću vas za dogovor s neurokirurginjom, doktoricom Flanagan, ona je stvarno najbolja u tome. Naravno, vi slobodno možete i sami istraživati i pronaći nekog drugog, ali ja bih vam svakako preporučio nju. Osim toga, trebate mi dovesti Jacka na detaljan neurološki pregled.« Doktor Kennety demonstrativno pogleda mene pa Annu, nastojeći s oboje uspostaviti kontakt očima. »Dobro, onda«, tiho je rekao. Gledao sam njegove male, gotovo dječje ruke kako kuckaju po tipkovnici poput kvočke. *** HODALI SMO BRZO niz Harley Street prema Oxford Streetu. Prešao sam preko ceste ne gledajući, jureći ispred Anne. Obično ne zamjećujete život koji se odvija oko vas - bilo je to samo tiho brujanje, žamor u pozadini. Mogli ste se praviti da ga ne vidite, izbaciti ga iz glave. Ipak, sada mi je odjednom sve bilo užasno glasno i paralo mi uši kao zviždaljka za pse. Školarke u suknjahlačama jedu čips i piju Colu iz limenke; dostavljači dovikuju upute iz svojih vozila, ljutiti jer nešto kasni ili im se netko našao na putu; skupina zalizanih tipova koji izgledaju kao reklama za Soho grohotom se smiju ispred nekog vinskog bara.

Nastavili smo hodati brzim i dugim koracima, kao da se utrkujemo, ali ne znamo dokle. U glavi mi je vrvjelo od brojeva, postotaka, osamdeset, devedeset - koliko su šanse da moj sin preživi. »Možeš li pričekati? Možeš li, molim te, malo pričekati?« rekla je Anna.

Stao sam. Zatekli smo se u vrtovima na Cavendish Squareu, ispod brončane statue i počelo je kišiti. »Ne mogu vjerovati«, rekao sam. »Ne shvaćam. Izgleda li on kao da ima...« »Ne«, rekla je Anna. »Ne, ne izgleda.« Odmahnula je glavom i na bradi su joj se počele pojavljivati jamice i onda je počela drhtati i onda je, na poslijepodnevnom pljusku, počela plakati. »Da sam to ja, da sam to barem ja«, rekla je. Ovio sam ruku oko nje i privukao je bliže, a ona je naslonila glavu na moje rame i tako smo stajali dok su mi njezine suze močile košulju - i slušali zvukove grada, zvukove ostalih ljudi na svijetu. »Moramo se vratiti«, odjednom reče Anna sablasno bijelog lica. Kiša se spustila po nama, uz rub ceste pojavile su se dugine boje od nafte, nad grad se nadvili tamni oblaci i gušili ga.

Moram vidjeti Jacka, pomislio sam. Uzeti ga u naručje i osjetiti njegovu toplu kožu na svojoj. Nisam želio da bude sam. Jednom, kada je imao tri ili četiri godine, rekao mi je da je tužan jer mu Peppa, lik praščića iz crtanog filma, nije željela biti prijateljica. To mi je slomilo srce. Nisam mogao podnijeti pomisao na Jackovu usamljenost, kao kad sam se kao dijete bojao da ću se popiškiti u krevet u tuđoj kući.

79

KADA SMO STIGLI kući, Jack je potrčao prema nama. Podigao sam ga i zavrtio. Te je večeri bio tako pun života, neobuzdan i glasan, nabrijan od previše slatkiša koje mu je dala baka. Annina majka vidjela je na našim licima da nešto nije u redu. »Onda, kako je bilo, što su rekli?« pitala je. »Poslije ćemo o tome«, brzo je odvratila Anna. Janet je zaškiljila, a potom raširila oči, kao psić koji očekuje nagradu i htio sam viknuti na nju: možeš li malo pričekati, možeš li samo jebeno malo pričekati ? »Pa, Jack je bio jako dobar«, rekla je Janet, razbarušivši mu kosu. »Čitali smo priče.« Nije mi se svidjelo to što je Janet ovdje, u našem domu, u Londonu. Žena koja je svoj život provela na selu u Suffolku i Keniji, koja je uvijek govorila da gradski život nije za nju. Nakon što je Annin otac odjednom digao sidro i otišao u svoju voljenu Afriku, Janet je rekla da je više ništa ne veže za Suffolk.

O naglom odlasku njezina muža, mjesec dana prije Jackova rođenja, rijetko se govorilo. Osjetio je poziv, rekla je Janet, želju za samoćom, želju da bude bliže Bogu. Želju da bude bliže seoskim ženama, rekla je Anna, premda takvo što nije mogla izravno reći svojoj majci.

Crkva joj je osigurala mali stan iznad brijačnice nekog Libanonca, samo par kuća dalje od dnevnog prihvatilišta u kojem je posluživala gulaš beskućnicima. Pokušavala je, ali nije mogla skriti svoju bol i osjećaj srama zbog toga što je tako ostavljena. Vidjelo se to po lagano pogrbljenim ramenima i obješenoj koži na licu koja nema nikakve veze s godinama. »Čitali smo priču o Danijelu«, rekao je Jack. »Bacili su ga lavovima, ali ga lavovi nisu pojeli jer bi upali u nevolje.« Nisam želio da Janet Jacku čita biblijske priče, ali sad nije bio trenutak za raspravu. »O, znam tu priču o lavovima«, rekao sam. »Dobra je to priča.« Janet mi se nasmiješila s odobravanjem. »Dobro, zlato«, rekoh. »Idemo te spremiti u krevet.« Te smo večeri otezali s Jackovom rutinom odlaska na spavanje. Oboje smo mu čitali slikovnicu Morski pas u parku i potom smo ga ušuškali tri puta odradivši uobičajeni ritual. Kako pomiriti sve to - našeg prelijepog sina kako leži u krevetu, čvrsto stežući Malog Medu i baterijsku svjetiljku, s koljenima privučenim uz grudi, i ono što nam je danas rečeno?

Kada sam se spustio u prizemlje, Anna i njezina majka ukočeno su sjedile u tišini - njihova tipična obiteljska reakcija u kriznim situacijama. »Jako mi je žao«, rekla je Janet podižući pogled prema meni. »Hvala, Janet.« 80

Odmahivala je glavom. »Jadni mali miš«, rekla je. Mali miš, kao bespomoćno siromašno dijete iz viktorijanskog doba, mali Tim iz Dickensove pripovijetke, ali još puno gore. »Molit ću za sve vas, svakog dana«, rekla je Janet gledajući u svoje krilo.

Anna je ostala potpuno mirna. Nije se ni pomaknula otkako sam ušao u sobu. »Mislim da Jacku trenutno nisu potrebne molitve«, odvratio sam.

Ponašala se kao da već umire. »To se može izliječiti. Rekli su nam to.« Annina majka suosjećajno je kimnula, ali nešto me u njezinoj reakciji podsjetilo na robote, poput naučenog odgovora, kao da daje savjet tvrdokornom pijancu u prihvatilištu. Stalno je odmahivala glavom. »Naravno, naravno, ali to je baš užasno. I k tome u tako mladoj dobi. Tek je dijete.« Nisam je više mogao slušati i otišao sam iz sobe te potražio utočište u radnoj sobi. U njezinu je odgovoru bilo nečeg samodopadnog, gotovo kao da je oduvijek znala da će se to dogoditi. Jadni mali miš, kao da je Jack već gotov, osuđen na smrt.

NAKON ŠTO JE Janet otišla, sjedili smo u dnevnoj sobi. I dalje blijeda, Anna je šutjela i gledala neku emisiju na financijskom kanalu.

Poslije smo zajedno proučili popis pedijatrijskih neurokirurga koji nam je doktor Kennety već poslao elektroničkom poštom. Kada je otišla u krevet, ostao sam sjediti dolje i čuo sam je kako zastaje pred vratima Jackove sobe i potom ulazi unutra. Nakon nekog vremena opet je izašla i čuo sam da je zaplakala.

Otišao sam obići Jacka. Kroz poluotvorena vrata vidio sam svjetlo njegove baterije. Volio je spavati s njom, kako bi lakše našao put do toaleta. Svake je noći, rekao mi je jednom, to bilo kao avantura.

Promatrao sam ga kroz vrata. Ležao je na boku i gledao svoje Pokemon sličice za razmjenu. Bile su raširene po krevetu, organizirane po redovima i stupcima kao da igra pasijans. To je naslijedio od Anne. Razvrstavanje.

Potrebu za uređivanjem stvari. Njezine plastične posude u različitim bojama.

Njezine tablice i liste.

Svaku je sličicu pozorno pregledao pomoću baterije, okretao je proučavajući svaki detalj, a potom bi je spustio na krevet. Čuo sam ga kako im šapuće - »Ti idi tamo... evo, tu budi... ti sjedi ondje s njim...« Volio ih je organizirati u timove, dijeliti ih po boji, po vrsti, po tome žive li na kopnu ili u moru. »Bok, zlato«, rekao sam ulazeći u sobu. »Bok, tata.« Pokazao je na Pokemona. »Stavljam ih u timove.« »To je baš super«, rekao sam i sjeo na krevet.

81

»Ovo su zločesti«, rekao je Jack pokazujući na jednu hrpu karata. »A ovo su dobri. A sutra, rano ujutro, odigrat će se velika bitka između njih.« »Opa«, rekao sam, »i tko će pobijediti?« Jack je malo razmislio. »Zločesti«, rekao je i glasno se nasmijao. »Hajde, trebaš spavati.« »Okej«, rekao je skupivši karte i odloživši ih na ormarić kraj kreveta.

Smjestio se natrag na jastuke i ponovno sam ga ušuškao. »Kako se osjećaš, Jack? Ne vrti ti se u glavi ili nešto takvo?« Zagledao sam se u lijevu stranu njegove glave. Sljepoočni režanj. »Ne, tata«, rekao je polako sklapajući oči. Zaspao je ubrzo nakon toga.

Gledao sam kako mu disanje postaje sve dublje, kovrče koje su mu se omotale oko ušiju poput malih upitnika, svijetlo smeđe madeže na zatiljku.

Minijaturna verzija mene, Anna je uvijek govorila. Mini ja.

Poljubio sam ga u čelo i sjedio neko vrijeme na kauču promatrajući ples zvijezda i kometa po zidovima i stropu. Potpuno sam se umirio, pokušavajući usporiti disanje kako bih mogao slušati njegovo, ali to nije bilo dovoljno: i dalje sam čuo svoj dah, svoje otkucaje srca. Stoga sam zadržao dah koliko sam god dugo mogao - deset, dvadeset, trideset sekundi - i onda sam napokon čuo samo Jacka, njegovo disanje, povremeno šmrcanje i mrmljanje, jedine zvukove na svijetu koje sam želio čuti.

82

Gherkin do vrha »krastavca« vozili smo se dizalom, brzim kao svemirska raketa, i onda su se vrata otvorila i ušli smo u veliku staklenu prostoriju, a ti si rekao da je kao da smo zakoračili na nebo. i bilo je tako, jack, stvarno je tako bilo, jer smo mogli vidjeti cijeli london, sve do brežuljaka na jugu, gotovo do mora. hodali smo uokolo, gledali gore i dolje, lijevo i desno, kao timothy pope sa svojim teleskopom4 i nikada neću zaboraviti taj dan, jack, dokle god sam živ. tvoj smijeh kao čokolada dok si plesao sa sjenama, sitne kapi kiše na staklu.

Glavni lik iz prethodno spomenute slikovnice »Morski pas u parku« (eng. Shark in the Park).

4

83

8.

P

ROBUDIO SAM SE RANO, prije zore. Anna mi je bila okrenuta leđima, s nogama privučenim uz grudi, baš kao Jack, i pokrivačem navučenim do brade. Otišao sam potražiti Jacka, ali nije bio ondje. Rano je ustajao i često bi se ušuljao u našu sobu prije nego što bismo se probudili, sjedio na podu uz naš krevet i šaputao sebi u bradu slažući i preslagujući svoje Pokemon sličice.

Sišao sam u prizemlje i sjeo za kuhinjski stol s laptopom i počeo pretraživati. »Pleomorfni ksantoastrocitom«, »Liječenje tumora na mozgu kod djece«. »Prognoze ishoda tumora na mozgu kod djece«. Pročitao sam izvještaje Nacionalne zdravstvene službe, stranice na Wikipediji, dugačak intervju s jednim liječnikom, članom Američkog udruženja za tumor na mozgu.

Mijenjao sam postavke pretrage, kopao po trećim, četvrtim, petim stranicama ponuđenih rezultata. Sve što sam pronašao potvrdilo je ono što nam je rekao doktor Kennety. Postoje dva tumora drugog stupnja, vrlo rijetka, naročito kod djece. I kao što nam je liječnik rekao, ukupna stopa preživljavanja vrlo je visoka, u oko devedeset posto slučajeva. Čuo sam topot nožica i ugledao Jacka kako stoji u dnu stubišta. U svojoj Spiderman pidžami izgledao je tako maleno i tako gipko. Još uvijek pospan popeo mi se na krilo i ovio ruke i noge oko mene. Osjetio sam njegov dah na svom vratu. »Tata, mogu dobiti tost sa sirom?« »Naravno da možeš.« »Specijalni tost sa sirom.« »Specijalni?« rekao sam glumeći zaprepaštenje. »Zbilja? Ovako rano ujutro? Pa, ne znam baš. Što ćeš mi dati zauzvrat?« Jack je razmišljao o mogućoj nagodbi. »Dat ću ti pusu«, rekao je smiješeći se. »Samo pusu. Hm, može još nešto?« Osvrnuo se oko sebe i potom otrčao do pletene košare s igračkama.

Prokopao je po košari i vratio se čvrsto stišćući nešto u svojoj maloj šaci. »Dobit ćeš i poklon.« Raširio je šaku i pokazao mi strganu ruku jednog od Transformera. »Bumbarovu ruku?« »Da«, kimnuo je Jack i prasnuo u smijeh. »Dogovoreno. Mogu li sad dobiti pusu?« 84

Jack je kimnuo i dok mi je utiskivao sočnu pusu na lice, čuo sam tihi jecaj, nagli udah, i ugledao Annu kako stoji u dnu stubišta, kose još uvijek mokre od tuširanja. Brzo se okrenula i vratila gore. »Kamo je mama otišla?« »U kupaonicu.« »Zašto?« »Vjerojatno je otišla piškiti. Hoćemo li onda raditi specijalni tost? Idem samo prvo provjeriti je li mama dobro.« »Mogu li gledati iPad?« »Naravno da možeš.« Jack se nasmiješi, uzme iPad s police i sjedne na kauč prekriženih nogu. »Ali nemoj gledati onaj glupi video s igračkama, okej?« »Da, da, gospon Prasac.« »Jack. Ozbiljno to mislim.« Gore na katu, Anna je bila u kupaonici spojenoj s našom spavaćom sobom i čuo sam zvuk vode koja teče. »Anna?« blagim sam je glasom zazvao kroz vrata. »Da«, rekla je promuklo, nekako daleko. »Odmah dolazim.« Sjeo sam na krevet i čekao je. »Jesi dobro?« upitao sam kada je izašla i sjela kraj mene.

Slegnula je ramenima. Lice joj je bilo mokro od suza, a oči crvene. »Progurat ćemo mi ovo«, rekao sam zagrlivši je.

Kimnula je i okrenula glavu na drugu stranu jer nije željela da vidim njezine suze. »Stvarno, hoćemo. Sjeti se, izlječenje u devedeset posto slučajeva«, rekao sam gladeći je po leđima. »Još uvijek ne mogu vjerovati«, rekla je Anna. »Ne bih mogla podnijeti da mu se što dogodi. Jednostavno to ne bih mogla podnijeti. Želim samo...« Utihnula je i obrisala suze. »Borit ćemo se protiv toga i pobijediti, okej?« rekao sam. »Dok je Jack u igraonici, možemo još malo istražiti neurokirurge.« Anna se ugrizla za donju usnicu i odmahnula glavom. »Ne želim da danas ide u igraonicu«, rekla je. »Zašto?« Anna me pogleda lagano stisnutim očima. »Ne možemo... Ne želim ništa riskirati.« »Anna, jesi li ga vidjela jutros? Juri po cijeloj kući. Moramo nastaviti kao da je sve normalno.« 85

Odozdo sam čuo glas dječaka iz Ryanovih igračaka na Jackovu iPadu. »Rekla sam Emmi da ne može ići.« »Već si razgovarala s njom?« »Poslala sam joj poruku.« »Nisi joj rekla, zar ne?« »Ne, naravno da nisam.« »Ali, Anna, moramo se ponašati kao da je sve u redu. Zbog Jacka. Ne želim da zna da je bolestan.« »Slažem se, ali nije više mala beba«, rekla je. »Jednom ćemo mu morati reći. Pitat će se zašto mora toliko ići liječniku i zašto se loše osjeća.« Otišao sam u kupaonicu i donio joj papirnatu maramicu da si obriše oči. »Sada se ne osjeća loše«, rekao sam. Sjeo sam kraj nje i spustio dlan na njezinu nogu. »Želi tost sa sirom. Specijalni tost sa sirom.« Anna se tužno nasmijala, šmrcnula i obrisala lice. »Samo ne želim da negdje udari glavom«, rekla je i opet počela plakati, ali ovaj put nikakve maramice, zagrljaji ili riječi više nisu mogli zaustaviti suze. Privukao sam je bliže sebi i osjetio kako joj tijelo podrhtava, njezine isprekidane udahe. »Zašto mama plače?« Okrenuli smo se i ugledali Jacka na vratima spavaće sobe.

Anna je rukavom obrisala suze s lica i šmrcnula. »Pa, ponekad se ljudi rastuže bez razloga, kao što se i ti nekada rastužiš«, pokušao sam objasniti. »Jesi li ti mami napravio nešto ružno?« obrati mi se Jack približavajući se Anni. »Ne, ni slučajno«, odgovorio sam. »Jesi li ljut, tata?« »Ne.« »Je li mama pocrvenjela od bijesa, kao čovjek u slikovnici o vatrogascima?« Anna se slabašno nasmijala, a njezini jecaji bili su sve tiši. »Tata, mogu li ti nešto pokazati?« »Dobro, idemo, a mama će ubrzo doći za nama.« Otišli smo u prizemlje, a na stolu su me dočekali komadi kruha otkinuti iz štruce, na kojima su bile poslagane tvrde grudice maslaca i veliki komad sira. »Napravio sam specijalni tost sa sirom.« »Stvarno jesi«, rekao sam razbarušivši mu kosu. »To je stvarno impresivno, Jack.« 86

»Jesi li sretan, tata?« »Jako sam sretan, Jack«, rekao sam. Gledao sam ga kako jede kruh i sir, dok je jutarnje sunce stvaralo stupove svjetlucave prašine, aureole u Jackovoj kosi. *** POSLIJEPODNE SE OGLASILO zvono na vratima. Jack je spavao, a mi smo sjedili u dnevnoj sobi. Pogledao sam kroz prozor i vidio Lolin mali Fiat parkiran pred kućom. »Jesi li joj rekla?« pitao sam Annu. »Ne, nisam.« »Što onda ...« Anna je ustala. »Ne znam. Znaš da ponekad jednostavno svrati.« »Možeš li joj reći da...« Anna je već otvarala vrata. »Bok, lutko«, rekla je Lola. Čuo sam kako razmjenjuju poljupce, a potom je zavladala tišina. »Zaboga, draga, čemu tako snuždeno lice ?« Anna nije odgovorila i mogao sam si predočiti kako je Lola pokušava pročitati, tu curu koju tako dobro poznaje, kraj koje je spavala u internatu i s kojom je dijelila sobu na faksu. »Bok, Robe«, rekla je Lola kada su ušle u dnevnu sobu. Sumnjičavo me odmjerila, gotovo optužujući podigavši obrve. »Gdje je Jack?« »Spava gore«, odgovorio sam.

Lola pogleda Annu, koja je stajala nepomično, skamenjena lica. »Anna, dušo?« rekla je i opet pogledala prema meni i učinilo mi se da joj na licu vidim da je uzrujana, kao da osjeća da je isključena iz nečega. Lola je uvijek morala sve znati.

Progutao sam knedlu i duboko udahnuo. »Jučer smo čuli neke loše vijesti u vezi s Jackom«, rekao sam glasom koji je počeo podrhtavati. »U posljednje je vrijeme imao problema s ravnotežom pa smo otišli na pregled. Išao je na CT i na slici su našli nešto za što misle da je... da je...« Tumor, tumor. Nisam mogao naglas izgovoriti tu riječ. »Lezija, da. Ima leziju...« Lola me zbunjeno pogleda. »Lezija. Što to znači ? Nešto kao tumor?« Naravno da ta riječ njoj ništa ne znači: to su samo samoglasnici i suglasnici, a ne nešto što raste u mozgu mog sina. »Da, misle da je to.« »O, Bože, jadni Jack. Hoće li se morati liječiti?« Lola se pomakne bliže Anni na kauču i zagrli je.

87

»Da«, odgovorio sam nešto čvršćim, sigurnijim glasom. »Ići će na operaciju da se ukloni... znaš, da se sve izvadi van i onda ćemo znati više.

Liječnik misli da će to biti dovoljno, da neće trebati dodatno liječenje...« »I onda će biti dobro, zar ne?« upitala je Lola gledajući Annu pa mene. »Da, nadamo se«, rekao sam. »Bože, koji užas. Ne mogu ni zamisliti kako vam je.« Lola je duboko udahnula i nastavila pričati, da razbije tišinu. »S Indijom je u vrtić išao jedan dječak koji je imao nešto slično. Uklonili su mu tumor i sada je dobro.

Potpuno se oporavio...« Lola privuče Annu bliže sebi. »O, dušo moja, grozno mi je vidjeti te takvu.

Bit će sve u redu, obećavam.« Anna je kimnula, ukočena u njezinu zagrljaju, i Lola nije znala što bi rekla.

Osvrnula se po dnevnoj sobi, kao da je na trenutak pomislila da u sobi ima još nekog osim nas. »Zapravo, ima jedna žena koju pratim na Twitteru. Bio joj je dijagnosticiran tumor na mozgu i poslije toga, mislim, rak još nečega. U svakom slučaju, okrenula se alternativnim načinima liječenja, zaboravila sam točno kojima, ali sada je potpuno zdrava. Mogu vam poslati poveznicu na njezin blog ako želite.« Loline riječi lepršale su zrakom poput sjemenki maslačka na vjetru. »Hvala, Lola. Trenutno istražujemo sve opcije.« U tom trenutku Anna ustane i izađe iz sobe. Čuo sam njezine sitne, brze korake na stubištu. »Da idem za njom?« obeshrabreno je upitala Lola. »Ne, u redu je. Najbolje da je sad ostavimo samu.« »SCOTTE.« »Hej.« Ton mu je bio hladan, neumoljiv. »Imaš li vremena da se nađemo danas?« rekao sam. »Mislio sam da ćemo se naći prije tjedan dana. Znaš, da razgovaramo o prodaji.« »Oprosti«, rekao sam, »nešto se dogodilo.« »Ma baš, uvijek se nešto dogodi, zar ne? Stari, najbolji si mi prijatelj, ali ne mogu se sada baviti tvojim hirovima.« Šutio sam, nisam znao što bih rekao. Osjetio sam kako mi suze naviru na oči. »Robe? Još si tu?« 88

»Možemo li se sada naći?« Glas mi je prepuknuo. »Na starom mjestu?« »Da, naravno.« Scottov se ton smekšao. »Je li sve u redu?« Ništa nisam rekao, nisam mogao ništa reći. »Bit ću ondje za petnaest minuta.« SCOTT JE VEĆ sjedio za šankom kada sam stigao i prelistavao nešto na mobitelu. »Naručio sam ti kriglu i jednu žesticu«, rekao je pokazujući na viski. »Zvučao si kao da ti treba.« »Hvala.« Scott je otpio dugi gutljaj iz krigle. »Pa, što ima, stari? Nevolje s gospođom?« Iskapio sam viski u jednom potezu, a led je zazveckao u čaši. »Radi se o Jacku«, rekao sam duboko udahnuvši, štipajući se po nogama s donje strane bedara. »Našli su mu nešto, nekakvu leziju u mozgu.« »Leziju? Što je lezija? Je li to tumor?« »Da.« »Jebote, žao mi je. To je strašno.« Scott je konobarici pokazao da želimo još jednu rundu viskija. »A što je liječnik rekao?« »Pa, prvo će morati na operaciju i onda ćemo znati više«, odgovorio sam podižući kriglu. »I nadamo se da će to biti sve.« Prije nego što je Scott stigao odgovoriti, zazvonio mu je mobitel i on pogleda na zaslon. Odmahnuo je glavom kao da se ne želi javiti. »Oprosti, zapamti što si htio reći. Karolina me zove, a u nemilosti sam...« Spustio se s barskog stolca i zamijetio sam da na sebi ima nove broguesice i traperice uskog kroja. »Zdravo, lutkice«, rekao je udaljavajući se. Stajao je na drugom kraju šanka, smijao se i šaputao. Ja sam za to vrijeme zurio u sat na zidu, u barometar, brod u boci. »Oprosti, stari«, rekao je sjedajući ponovno na svoj barski stolac. »Trenutno je užasno zahtjevna. Nego, pričao si o liječenju... Mislim, rano su ga otkrili, zar ne?« »Da«, rekao sam, ali odjednom više nisam bio toliko siguran i nisam se mogao sjetiti što je liječnik točno rekao. »Mora ići na operaciju i misle da će sve moći izvaditi.« »Pa, to je dobra vijest. Stvarno mi je to drago čuti.«

89

»Hvala«, rekao sam ponovno se uštipnuvši za bedra, ovaj put tako jako da sam se lecnuo. »Ja to jednostavno ne razumijem jer... jer tako dobro izgleda, tako je aktivan i... i... pa, normalan, ja jednostavno ne...« »Bože, Rob, stvarno mi je žao«, rekao je Scott i nisam znao zašto se ispričava dok nisam shvatio da mu mobitel zvoni, ali bez zvuka, vibrira na šanku. »Oprosti, oprosti«, rekao je odbivši poziv, ali mobitel je gotovo istog trena ponovno zasvijetlio i obojica smo zurili u zaslon koji je bljeskao. »Što vam je onda sljedeći korak?« pitao je Scott kada je Karolina napokon prekinula. »Pa«, rekao sam, »tijekom sljedećih nekoliko tjedana ići će na operaciju da se ukloni... znaš, da se sve izvadi. I onda se nadamo da će to biti to.« »Siguran sam da hoće, stari«, rekao je kucnuvši svoju čašu viskija o moju. »I, molim te, javljaj mi novosti, reci mi ako mogu kako pomoći. Uzgred, iz golf kluba znam neke doktore koji rade u klinikama na Harley Streetu pa se mogu raspitati koji su ljudi najbolji za takvo što.« Scott je počeo skrolati po svom mobitelu. »Da, evo. Ovaj tip, doktor Khan. Indijac. Jako pametan. Nazvat ću ga poslije, ako želiš?« Počeo sam se znojiti i osjetio sam kako mi se hladne kapljice kotrljaju niz leđa. »Moram ići«, rekao sam odjednom osjetivši napad panike. »Dobro, stari«, reče Scott ležerno otpijajući gutljaj piva. Kada sam se spustio sa stolca, stavio mi je ruku oko ramena, mislim da me pokušao zagrliti, ali nisam reagirao, tijelo mi je bilo potpuno ukočeno. »Ozbiljno, javi mi ako bilo što trebate. Tvoj Jack je borac, posebno ako je imalo na svog starog.« Ako bilo što trebamo, razmišljao sam uspinjući se natrag na Parliament Hill. Ako bilo što trebamo? Možda mi treba da ne razgovaraš mobitelom sa svojom novom curom i ne zuriš u poprsje šankerice dok ti govorim da moj sin ima tumor na mozgu.

KADA SAM STIGAO KUĆI, Anna je sjedila na kauču u dnevnoj sobi, s laptopom na stoliću za kavu. »Još spava?« pitao sam. »Da, baš sam maloprije išla gore i spava kao truba... Žao mi je zbog onog maloprije. Znam da Lola ne misli ništa loše, ali jednostavno nisam mogla...« Sjeo sam kraj nje. Našminkala se i svezala kosu u rep. »Prošla sam kroz popis neurokirurga i unijela sve kontakte u tablicu. Isprintala sam jednu za tebe. Možemo se podijeliti i pročešljati popis.« Pogledao sam tablicu: liječnici, njihove adrese i brojevi telefona, napomena o području specijalizacije.

90

»Odmah ću početi.« »Razmišljala sam o razgovoru s doktorom Kennetyjem«, rekla je, »i sve mi je nekako u magli. Ljuta sam na sebe jer ništa nisam zapisala. Toliko je pitanja koje bih voljela da sam postavila, ali bilo mi je kao da me poklopio neki oblak...« »Da, znam. I ja sam o tome razmišljao.« Anna je uzdahnula, a ja sam spustio ruku na njezino koljeno. »Za sljedeći sastanak bit ćemo spremni«, rekao sam. »Doći ćemo s puno pitanja. Borit ćemo se protiv ovoga, okej?« Moje su riječi zvučale mlitavo i nemoćno, ali Anna mi je stisnula ruku. »Da, hoćemo. Moramo«, dodala je. »Inače, Lola mi je poslala vrlo lijepu poruku. Zabrinula se da me je nečim uzrujala. Kako je prošlo sa Scottom? Jesi li mu rekao?« »Aha.« »I što je rekao?« »Ništa posebno, znaš njega, Scott k’o Scott.« Anna je htjela još nešto reći, još malo ispipavati, ali se zaustavila i ugrizla za usnu. »Dobro«, rekla je ustajući. »Mislim da mi nedostaje stranica.« Zbunjeno sam je pogledao. »Stranica tablice.« Otišla je do printera, a ja sam otvorio laptop da potražim liječnika kojeg je Scott spomenuo. Jedan otvoren prozor pretraživača sadržavao je rezultate pretrage. Anna je u tražilicu unijela »pobačaji i tumori na mozgu kod djece«.

U drugom je prozoru bila otvorena priča iz Huffington Posta: »Kako su moji pobačaji uzrokovali rak kod mog djeteta.« Nisam je čitao, samo sam pogledao arhivsku fotografiju žene koja se pognute glave drži za trbuh.

ANNA JE UVIJEK pisala pisma za Božić - tradicija koju je naslijedila od majke.

Prije sam je zadirkivao zbog tih pisama. Užasna su, govorio sam, iz nekog drugog doba. Malograđansko hvalisanje upakirano u lažnu skromnost. (»Jonathan je odradio još jednu fantastičnu godinu na Oxfordu, ali ponekad bismo željeli da učenju posveti jednako puno vremena kao veslanju i zbližavanju s pripadnicama suprotnog spola!«) Ne moraju biti takva, rekla je Anna. Njezina nisu takva. Osim toga, to je dobar način da se ostane u kontaktu s ljudima. Stoga je svake godine, unatoč mom izrugivanju, ispisivala i pažljivo presavijala A4 list papira i umetala ga u božićne čestitke.

91

Nisam bio previše siguran da je slanje tog e-maila dobra ideja. Zabrinuo sam se da ćemo morati trošiti vrijeme na odgovaranje na poruke podrške i braniti se od najezde prijatelja oboružanih košarama s hranom. Ipak, Anna me razuvjerila. Bolje je ovako, rekla je. Sve ćemo zajedno obavijestiti i onda će nam biti lakše upravljati time. Malo me zasmetao njezin izbor riječi »upravljati« - kao da se radi o nekom od njezinih klijenata, o krizi na poslu u koju svi moraju biti upućeni i davati usklađene izjave.

Predmet: Jack Poslano: Ponedjeljak, 12. svibnja 2014. 14:00 Šalje: Anna Coates Prima: (neprikazani primatelji) CC: Rob Dragi prijatelji, Nadamo se da ste svi dobro i ispričavamo se zbog masovnog slanja poruke. Željeli bismo vam svima javiti da je Jacku nedavno dijagnosticiran astrocitom, oblik tumora na mozgu.

Uskoro će ići na operaciju kako bi se tumor uklonio i liječnici su optimistični te vjeruju da će se potpuno oporaviti.

Ovo je za nas očito bio ogroman šok, ali nadamo se i uvjereni smo da ćemo ovo uspješno prebroditi. Svima zahvaljujemo na podršci.

Srdačan pozdrav, Anna i Rob

Ja sam dodao »uvjereni smo da ćemo ovo uspješno prebroditi«. To je istina, rekao sam Anni, a, osim toga, ne želimo da se ljudi nepotrebno brinu i pomisle da će Jack umrijeti.

Ponekad je nisam mogao shvatiti - taj njezin genetski uvjetovan impuls da uvijek vidi negativnu stranu svega. To je naslijedila od svojih roditelja, poput nekog ukletog obiteljskog blaga. Obitelj u kojoj su čaše uvijek napola prazne, običavala se šaliti.

Odgovori su brzo stigli. Ljudi su pisali da im je žao, da su u šoku, da su tužni. Ispričali su nam svoje priče o majkama, očevima, prijateljima prijatelja koji su se borili protiv raka i pobijedili. Ispričali su nam o djeci koju poznaju, a kojoj je dijagnosticirano to isto - ili nešto slično - i sada su dobro. Rekli su 92

nam da ostanemo pozitivni jer to je, naglasili su, najvažnije od svega. Rekli su nam da će moliti za Jacka, da ga nose u svojim srcima i da će cijelo vrijeme u mislima biti s njim.

Nebrojeno sam puta pročitao Anninu poruku. Da će se potpuno oporaviti.

To je ono što je napisala. Zašto se onda svi ponašaju kao da umire? Znaju li nešto što mi ne znamo?

93

9.

S

JEDIO SAM ZA STOLOM, nabrijan od kofeina, a prsti su mi se trzali dok sam pregledavao e-poštu. Više sam volio raditi na kauču, ili u krevetu, bilo gdje, gdje bih laptop mogao staviti na koljena, ali Anna me natjerala da napravim kućni ured. Otišli smo odabrati radni stol i udobni uredski naslonjač, a ona mi je kupila papir i nekoliko registratora. Važno je to, rekla je, za moje stanje uma i duševni mir, jer će se činiti kao da idem na posao.

Pregledao sam sandučić s ulaznim porukama. Organizatori tehnološkog inkubatora i dalje su me naganjali, ali su mi sada ponudili i plaćene troškove putovanja i honorar za predavanje. Marc je želio dodatne informacije o nekom od programa. Došlo je i nešto iz Jackova vrtića, što se nisam usudio otvoriti i na kraju, skrivena između reklame za vrtni centar i potvrde od PayPala, e-pošta od Scotta.

Predmet: Poslano: Srijeda, 21. svibnja 2014. 01:05 Šalje: Scott Wayland Prima: Rob Coates Bok stari samo sam htio reći da mi je žao zbog onog neki dan u pubu. znam da trenutno imaš puno briga i vjerojatno nisam bio pažljiv i obziran koliko sam trebao biti. usput, razgovarao sam s onim svojim prijateljem liječnikom, povukao neke veze i on mi je rekao da je najbolji doktor kennety na harleyu. čovjek je očito stručnjak za svoje područje, javi mi ako želiš da te spojimo s njim... što se tiče drugih stvari, i dalje očajnički trebam razgovarati s tobom o Kinezima, odnosno o prodaji, stalno me gnjave i ne bih volio propustiti priliku, imaš malo vremena da popričamo o tome? ako ne želiš dolaziti u ured, možemo se naći u kafiću ili mogu svratiti k tebi doma. što se ostalih vijesti tiče, Karolina je prekinula sa mnom i nisam to baš najbolje podnio, tako da i sam prolazim kroz prilično tmurno razdoblje...

94

uglavnom, glavu gore, stari, nadam se da se skoro vidimo.

Poslano s mog iPhonea

Glavu gore, stari, kao da je West Ham ispao iz prve lige. Zar on stvarno ne shvaća kako zvuči? Uza sve što se događa, je li me stvarno trebalo dirnuti to što je Scottova najnovija slavenska prijateljica s povlasticama pronašla boljeg i bogatijeg frajera?

Nakon što sam se smirio i napravio si još kave, nastavio sam dalje istraživati. U tražilicu sam unio »mogućnosti liječenja PKA« i kliknuo na poveznicu koja me odvela na forum Hope’s Place. Na početnoj stranici žuti su leptiri plesali na svijetlo plavom i ružičastom nebu. U jednom uglu, ispod velike duge, bila je slika Hope: sedmogodišnje djevojčice u majici s natpisom iz serije Glee.

Kliknuo sam na sliku i dospio na forum za roditelje čija djeca imaju različite oblike tumora na mozgu. Kopao sam dalje i pronašao temu o tipu tumora kakav ima Jack, PKA. Brzo sam čitao, skrolajući kroz postove. Na temelju pročitanog moglo se zaključiti da je uklanjanje operacijom preporučena opcija liječenja, ali neka su djeca išla i na zračenje, a nisam znao zašto. Je li to za djecu s ozbiljnijim tumorima? Je li to opcija koju trebamo uzeti u obzir i za Jacka?

Može li nam netko pomoći?

Rob» srijeda, 21. svibnja 2014. 8:45 Pozdrav svima, nov sam na forumu. Nedavno smo saznali da naš petogodišnji sin, Jack, ima pleomorfni ksantoastrocitom.

Za nekoliko tjedana Jack će ići na operaciju radi uklanjanja tumora i tada ćemo znati više.

Jack je inače vrlo dobra zdravlja. Ima nekih problema s ravnotežom, što nas je i navelo da ga odvedemo na pregled, ali ni po čemu ne biste znali da je bolestan. I dalje je vrlo aktivan i lucidan.

Liječnik je prilično optimističan i vjeruje da Jack može ozdraviti, ali jasno nam je da i dalje postoji rizik da se to ne dogodi.

Preporučili su nam samo operaciju, ali vidim da su neka djeca išla i na zračenje. Što bi bilo normalno očekivati u slučaju našeg sina?

95

Osim toga, čitao sam i o liječenju gama-nožem i protonskoj terapiji. Trebamo li i to istražiti kao mogućnost?

Bili bismo zahvalni za svaku informaciju.

Lijep pozdrav, Rob

Čuo sam kada je Anna došla kući i nježno zatvorila vrata, čuo sam zveket njezinih ključeva na stolu u predvorju, ali nisam čuo Jacka i njegovo uobičajeno »Zdravo svima!« Požurio sam prema vratima i zatekao Annu kako stoji u hodniku, s Jackom prebačenim preko njezina ramena. »Zaspao je u autu«, rekla je skidajući drugu cipelu. Čini se da sada puno spava, zadrijema dok gleda crtice, pa čak i tijekom najkraće vožnje autom.

Uzeo sam ga u naručje i odnio gore. Poslijepodnevno sunce bilo je toliko jako da sam navukao zastore i spustio ga na njegov krevet. Promeškoljio se, okrenuo na stranu i privukao koljena na prsa.

Kada sam se vratio u prizemlje, Anna je zurila u prazan prostor, s čašom vina na stoliću ispred sebe. »Jesi dobro?« upitao sam. »Ne, zapravo nisam«, rekla je. Koža na vratu i grudima joj se crvenjela osip koji bi se pojavio kada je ljuta ili nervozna. »Što se dogodilo?« »Bože, kako sam bijesna. Glupi je...« Zaustavila se. Sve ovo vrijeme otkad smo zajedno, nikada je nisam čuo da psuje. »Glupi, glupi ljudi posvuda.« Otpila je velik gutljaj vina i vratila čašu na stolić. »Bila sam u Costi, onom kafiću u podnožju brda i bilo je mirno, Jack je nešto crtao u kutku za igru. I bilo je lijepo, nas dvoje već neko vrijeme nismo bili sami. Pio je čokoladni shake i stvarno je bio predivan. Onda sam ugledala tu ženu, Joannu. Sjećaš se nje? Iz Jackove vježbaonice.« »Joanna, da, zvuči poznato. O, ona žena koja je uvijek pričala o svom razvodu?« »Da, to je ona. Pa, sjela je kraj mene, na krajnje jeziv način, i pozdravila me i znala sam da zna jer se nervozno smješkala. Onda je rekla da joj je jako žao i pogledala prema Jacku i rekla: jadničak mali, a on je bio ondje, odmah pokraj nje. A onda je rekla: Pretpostavljam da sada stvarate lijepa sjećanja.

Stvarate sjećanja. Stvarno je to rekla. Jednostavno nisam znala što bih joj na 96

to odgovorila pa sam samo rekla: pa, Jack će se potpuno oporaviti, kao da se moram opravdavati. Njoj. Kao da se nje to tiče. I znaš što se onda dogodilo?« »Što?« »Zagrlila me. Zagrlila me usred kafića.« »O, moj Bože.« »Upravo tako. Pa, znaš da se užasavam takvih stvari, čak i s tobom. Bilo je prestrašno. Mislila sam da me nikada neće pustiti.« Zahihotao sam se pri pomisli na Annu kako ukočeno sjedi u kafiću, ne uzvraćajući zagrljaj. »Bila je to jedna od onih situacija nakon kojih se ljutim na sebe jer bih voljela da sam joj rekla kako je nepristojna i bezosjećajna, ali nisam mogla jer je Jack bio ondje i, uostalom, što bih time postigla?« »Grozno«, rekao sam. »Neki su ljudi baš gadovi.« Otišao sam u kuhinju i natočio si čašu vina te se pridružio Anni na kauču. »Glupo je živcirati se zbog takvih stvari«, rekao sam, »naročito s obzirom na sve što se događa, ali neki sam se dan silno naljutio zbog jebenog posta na Facebooku.« »Čijeg?« »Od jedne cure iz škole. Bio je to jako, jako dugačak post o tome kako je imala neku izraslinu na vratu i uplašila se da je rak i mislila je da će umrijeti.

Onda su joj to odrezali i, naravno, ispostavilo se da nije rak. Onda je dalje beskonačno mljela o tom liječniku koji ju je pogledao u oči i rekao: »Sada se morate prestati brinuti i morate nastaviti živjeti svoj život.« I onda još svi ti heštegovi. Hešteg pozitiva. Hešteg rak. Hešteg odjebi.« Anna se nasmijala, a ja se nisam mogao sjetiti kada sam je zadnji put vidio da se smije. To je bio naš običaj. Ohrabreni vinom besramno smo tračali prijatelje i kolege. Sretni urotnici, koji ostaju sjediti budni do dugo u noć. »Sutra ću na poslu zatražiti slobodne dane u vrijeme operacije«, rekla je Anna. »Dobro«, odgovorio sam. »Samo mislim da bih trebala biti s Jackom dok se oporavlja.« »Misliš da će pristati?« »Ne znam. U nekim situacijama nude sućutni dopust, ali to je za, pa, znaš...

Znam da su neki ljudi uzimali neplaćeni dopust, pa sam mislila da bi mi nešto takvo mogli odobriti.« »Da, pretpostavljam da bi to moglo funkcionirati.« Anna zaškilji. »Znači, ti se ne slažeš s tim?«

97

»Ma ne, slažem se... Da budem iskren, nisam baš o tome razmišljao. Jesi li sigurna da je to neophodno? Ja ću svaki dan biti ovdje poslije operacije, dok ne ide u školu. A tu je još i pitanje novca. Hoćemo li sve to moći podmiriti bez tvoje plaće?« Anna me oštro odmjeri, obraza rumenih od vina. »Ne znam, Robe. Nadam se da hoćemo. A ako si toliko zabrinut zbog novca, možda bi trebao razgovarati sa Scottom jer ako proda tvrtku, ostajemo bez pola prihoda.« Šutio sam, pažljivo birajući riječi. Znao sam što misli. Da sam lijen i neodgovoran, da ne poduzimam dovoljno kako bih Scotta uvjerio da ne proda tvrtku Kinezima. Uvijek se brinula zbog novca, čak i kada smo oboje zarađivali. London je skup, rekla je, a mi smo živjeli iznad svojih mogućnosti.

Nismo štedjeli, a sada nam se još počela skupljati i Jackova školarina. »Pa jesi li razgovarao s njime o tome?« upitala je. »Da, naravno da jesam, ali nisam siguran da mogu više puno učiniti.

Nemam više snage prepirati se s njim.« »Odlično«, rekla je Anna skrenuvši pogled. »Ti nemaš snage.« Odmahnula je glavom. »Ponekad me zapanjuješ, Robe. Ti ne radiš, a ja radim i sada želim samo uzeti malo slobodnog vremena kako bih više vremena mogla provesti s Jackom, a ti mi namećeš krivnju zbog toga.« »Oprosti«, rekao sam. »Stvarno to nisam tako mislio.« Anna je ustala i skinula Jackove traperice s radijatora. »Uostalom, možda si u pravu, možda si to ne možemo priuštiti.« »Ne odustajem još od Scotta«, rekao sam. »Kako to misliš?« »Pa, možda sad nije najbolje vrijeme za razgovor o tome, ali uspio sam postići pravi napredak s dronovima. U stvari, mislim da bi ta kineska tvrtka mogla pomoći.« Anna je uzdahnula i podigla složenu hrpu odjeće. »Što je?« Protrljala je čelo kao da je hvata migrena. »Molim te, ne počinji opet o dronovima. Znaš da te podupirem, ali sada je prošlo više od pet godina, a ti i dalje nemaš što pokazati unatoč svom radu koji si u to uložio...« »Razumijem što misliš«, rekao sam. Njezine su me riječi malo zaboljele.

Takva je bila i u vezi s mapama, pretjerano oprezna, uvjerena da je moj trud uzaludan. »Za te stvari treba vremena. Sjećaš se kako je bilo s mapama?

Godinama ništa i onda smo odjednom bili puni novca. Zato neću još odustati od dronova.« Anna je odmahnula glavom i sjela kraj mene na kauč. »Uvijek misliš da će sve biti u redu«, rekla je napola se smiješeći i pomičući se bliže meni.

98

»Naravno«, rekao sam. »Što je alternativa? Misliti da će sve biti sranje?« »Istina«, rekla je podigavši noge na kauč i potom je glavu spustila na moje krilo.

Jednom je tako spavala, leđima smo bili naslonjeni na promenadu na plaži u Brightonu. Prljavi vikend u gostinskoj kući na obali. S obzirom na to da smo još uvijek jedno drugom bili nepoznanica, tog smo vikenda većinu vremena proveli u krevetu. Počeo je padati mrak kada smo se izvukli van na ribu i pomirit i šećernu vunu na Palace Pieru. Nakon toga obilazili smo noćne klubove i na kraju našli nekakav otrcani indie disko gdje smo plesali na glazbu bendova The La’s i The Happy Mondays.

Te smo noći bili neustrašivi na plesnom podiju, bez srama, ruke su letjele posvuda. Poslije smo se vratili u kuću, tijela usplamtjelih od požude. Izašli smo van oko četiri ujutro, smijući se i posrćući, potpuno mokri, a jutarnji zrak hladio nam je znojna leđa.

Anna je željela gledati izlazak sunca pa smo sjeli na plažu i neko vrijeme razgovarali, o Londonu, o tome gdje bismo mogli živjeti. Salili smo se (kao što to novi parovi obično rade) o djeci koju ćemo jednog dana imati.

Upravo dok je sunce izlazilo, Anni se počelo spavati i spustila mi je glavu na krilo. Sjećam se. Valovi su nježno razmicali šljunak, crveno praskozorje probudilo je ptice; topao, slan vjetar. Anna je bila blaženo nesvjesna svega toga. Gledao sam je kako spava, utonula u našu preveliku sreću, naše beskrajno ljeto, a grudi su joj se podizale i spuštale u ritmu savršeno usklađenom s morem.

TE VEČERI PONOVNO sam se ulogirao na forum i našao petnaest odgovora na svoj post.

Odg: Može li nam netko pomoći? dxd576» srijeda, 21. svibnja 2014. 10:34 Ne mogu ti pomoći što se tiče tvoje konkretne situacije niti preporučiti bilo kakve kirurške opcije ili nešto tome slično, ali mogu ti reći da je sada prošlo 18 mjeseci otkako je našoj kćeri dijagnosticiran tumor. Počeli smo raditi sokove i naša je malena (i cijela obitelj) prešla na vegansku prehranu te jede isključivo sirovu hranu. Premda ne znamo što nam još predstoji, naša malena Jade je dobro i znamo da to ima veze s promjenom u prehrani, a manje s lijekovima koje su joj liječnici davali.

99

Odg: Može li nam netko pomoći?

Chemoforlifer» srijeda, 21. svibnja 2014. 10:58 Robe, Žao mi je zbog situacije u kojoj ste se našli. Sigurno ste doživjeli pravi šok. Premda se radi o tumoru na mozgu (a nitko ne želi čuti te tri riječi), neka vas tješi činjenica da je PKA vrlo izlječiv tumor koji Ima veliku stopu preživljavanja.

(Za tvoju informaciju, s obzirom da si nov ovdje: prije pet godina izgubio sam svoju jedinu kćer, Hope, umrla je od multiformnog glioblastoma kada joj je bilo osam godina.

Ovaj sam forum pokrenuo u sjećanje na nju i s ciljem da pokušam pomoći drugim ljudima. Po struci sam znanstvenik i istraživač.)

Stoga, što se tiče konkretnog savjeta: najtoplije bih preporučio da sina odvedete na genetsko testiranje, ako već niste.

Premda će operacija kod njega najvjerojatnije dovesti do izlječenja, uvijek je dobro imati još nešto u pričuvi, za slučaj da se tumor ipak vrati.

Slobodno me pitaj što god želiš. Ovdje sam da pomognem.

Lijep pozdrav, Chemoforlifer Admln Odg: Može li nam netko pomoći?

Trustingod» srijeda, 21. svibnja 2014. 11:44 Žao mi je što to čujem, Robe, premda, kao što i sam kažeš, imaš puno razloga za optimizam. Mi smo u sličnoj situaciji, premda je našem djetetu dijagnoza postavljena prije nekoliko mjeseci. U ovim teškim trenucima pronašli smo utjehu u vjeri.

Neka Bog položi svoje iscjeliteljske ruke na vašeg dječaka.

Molit ću se za tebe i tvoju obitelj.

100

Prestao sam čitati. Ti ljudi nisu kao mi. To su očajni roditelji o kojima čitate u časopisima, koji gledaju kako im se djeca gase pred njihovim očima.

Nemamo ništa zajedničko s njima jer Jack je tako pun života, liječnik je rekao da će ozdraviti. Odjednom sam osjetio potrebu da ga vidim, da ga dodirnem, i u posljednje su vrijeme takvi trenuci postali sve učestaliji i bolniji, poput paralizirajućeg napada gihta.

Pružio sam ruku da zatvorim laptop i krenem dolje, ali u tom se trenutku na zaslonu pojavila ikonica u obliku poštanske omotnice, dajući mi do znanja da sam dobio privatnu poruku preko foruma. Poruka je bila od nekog tko se zove Nev. Predmet: Pozdrav Poslano: srijeda, 21. svibnja 2014. 22:16 Šalje: Nev Prima: Rob Pozdrav, Robe. Žao mi je zbog Jackove situacije, premda mi se čini da imaš puno razloga nadati se najboljem. Želio sam ti ispričati svoju priču, za slučaj da se stvari ipak ne odviju prema planu. Mom sinu Joshu dijagnosticiran je glioblastom prije tri godine, kada mu je bilo šest godina.

Liječnici su ga praktički otpisali. Nakon što su odstranili tumor, rekli su da više ništa ne mogu učiniti, da će sigurno ponovno narasti i da mogu ponuditi samo kemoterapiju i zračenje kao palijativni tretman.

Tada sam saznao za doktora Sladkovskog. Prije nego što prestaneš čitati, molim te saslušaj me do kraja. To je legitimna klinika smještena u Pragu. Ne radi se ni o kakvoj fikus-klinici nego o klinici koja primjenjuje modernu tehnologiju i sve najnovije metode liječenja, a posebno metodu koja se naziva imuno-inženjering.

Naravno, odlazak u Prag bio je rizik. Ipak, napravili smo to i naš je Josh podvrgnut različitim terapijama. Da skratim priču, šest mjeseci poslije, tumor je nestao i više se nije vratio.

On je danas sretan devetogodišnjak, živi normalnim životom, a bolest polako postaje samo blijedo sjećanje.

Na forumu mi je zabranjeno objavljivati poveznice na doktora 101

Sladkovskog i njegovu kliniku (program mi čak ne dopušta slati ih u privatnim porukama) pa ti jedino mogu reći da u Google ukucaš »doktor Sladkovský u Pragu« i naći ćeš sve što trebaš znati.

Ako želiš saznati više o Joshevu liječenju, možeš potražiti moj blog na stranici nevbarnes.wordpress.com ili mi slobodno pošalji poruku. Želim ti svu sreću ovog svijeta. Držim fige na rukama i nogama da sve bude u redu. Pošalji mi PP ako želiš više informacija.

Nev

Nev je zvučao kao varalica. Ukucao sam ime »Sladkovský« u tražilicu na forumu i iskočilo mi je više od stotinu rezultata.

MOLIM PROČITATI u svezi s »Eksperimentalno liječenje na klinici Sladkovský« Chemoforlifer» ponedjeljak, 26. siječnja 2012. 6:03 Dragi svi, redoviti korisnici foruma vjerojatno su vidjeli nekoliko postova od Neva o eksperimentalnoj metodi liječenja koja se provodi na klinici koju vodi doktor Sladkovský. Te su postove moderatori izbrisali i više ne postoje. Izbrisani su jer su izričito kršili pravilo o strogoj zabrani svih oblika reklamiranja.

Na ovom se forumu vodila opsežna rasprava o klinici Sladkovský. Ovdje je jedna od poveznica, za nove korisnike koji možda nisu upoznati s »radom« klinike: forum.hope's-place. topic/article/1265%444 Klinika doktora Sladkovskog nije na dobru glasu. Nikada nije dopustio da se njegove metode liječenja imuno-inženjeringom podvrgnu ocjeni na nekoj od neovisnih, akreditiranih klinika, niti je ikada rezultate svog rada podijelio s drugim istraživačima.

102

Svi ugledni stručnjaci za liječenje karcinoma zaključili su da je »imuno-inženjering« kao metoda liječenja čista prevara.

Lijep pozdrav, Chemoforlifer Admin

Bio sam ljut i razmišljao sam o tome da odgovorim tom Nevu, da mu kažem što mislim o ljudima koji vrebaju roditelje bolesne djece i putem interneta promoviraju lažne lijekove i metode. Ponovno sam pročitao njegovu poruku. Zvučao je uvjerljivo i činilo se da uistinu vjeruje u ono što piše. Pretpostavljam da je tako mamio ljude. Odjavio sam se foruma, zatvorio laptop i otišao potražiti Annu i Jacka.

103

10.

B

ILA JE RANA VEČER i Jack nije mogao spavati. To je bila nuspojava steroida, koje je morao uzimati kako bi se smanjio otok od tekućine koja okružuje tumor. Do operacije je ostalo samo tjedan dana i Jack je bio nervozniji nego ikada prije. Pokušali smo ga izmoriti, čitali mu priče, dopuštali mu da gleda crtane filmove, ali ponekad bi jedino odlazak u šetnju imao kakvog-takvog učinka. »Kako se danas osjećaš, zlato?« pitao sam dok smo uzbrdo hodali jednom zavojitom stazom do Heatha. »Kako je tvoja ranica?« Bili smo mu rekli da ima ranicu u glavi i da mora ići u bolnicu da je maknu.

Jack nije bio ni najmanje zabrinut. Činilo se da misli da to nije ništa ozbiljnije od ogrebotine na laktu ili mučnine u želucu. Prošle je godine pao sa zida u našem vrtu i morali smo otići u bolnicu da mu stave nekoliko šavova na bradu. Hoće li to biti isto, pitao je? Još bolje, odgovorili smo. Spavat će i neće ništa osjetiti.

Jack se potapšao po glavi, kao što je sada znao raditi otkad zna da nešto nije u redu. »Mislim da je dobro, ali...« Oklijevao je i vukao cipelu po stazi. »Ali što, Jack?« »Ponekad je teško misliti, u školi.« »Da?« »Danas smo učili zbrajanje i ja...« Riječi su mu utihnule. »I bilo ti je teško?« »Da. Dodavali smo i zbrajali i... i... zaboravio sam svoje brojeve. « »Pa«, rekoh stavljajući mu ruku oko ramena. »Zbrajanje nije lagano. Osim toga, ne radiš to dugo.« Jack je kimnuo i pogledao me svojim svijetlo plavim očima. »Učili smo i slova i dobio sam naljepnicu.« »Stvarno?« »Da, vidi.« Na reveru Jackova kaputića bila je mala zvijezda na kojoj je pisalo »Odlično!« »Stavio sam je tu da se ne potrga.« »Bravo. Stvarno ti dobro ide, Jack. I ne brini zbog škole jer ćemo sve ranice izvaditi iz glave, okej ?« »U bolnici?« »Da, u bolnici.« 104

»I spavat ću? Izvadit će mi ranice dok budem spavao?« »Točno tako, zlato.« Jackovo lice zablista. »Tata, hoću li ondje biti prije puno, puno vremena?« Nasmiješio sam se sklanjajući mu kosu s lica. »Ne, samo nekoliko dana, rekao je liječnik, možda tjedan. I, Jack, ne moraš reći >prije puno, puno vremena<.« »Zašto?« »Zato što ti ne treba. Možeš reći samo puno vremena. Ne moraš reći >prije<.« Jack nije djelovao uvjereno. »Ali u pričama uvijek kažu >prije puno, puno vremena<.« »Da, ali...« Jack me pogledao i zatreptao trepavicama. »Nije važno, sine«, rekao sam i privukao ga bliže sebi.

Nastavili smo šetati kroz Heath prema kući i Jack je djelovao zadovoljno, ali jako ozbiljno, kao da mu je nešto na umu. Stiskao je oči, kao što radi kad pokušava riješiti zagonetku ili neku od svojih slagalica. »Tata, hoće li mi poslije bolnice biti bolje?« odjednom je upitao. »Naravno da hoće«, rekao sam veselo mu se smiješeći. »Zato i ideš u bolnicu, da te izliječe.« Jack je podigao pogled prema meni, ali je potom opet pognuo glavu. »Tata«, rekao je gledajući u svoje cipele. »Znaš Jamieja Redmonda?« »Mislim da ne.« »Ide sa mnom u školu. Ide u drugi razred, ali s nama sluša neke predmete.« »Je li ti on prijatelj?« »Neee«, reče Jack zaustavivši se na pločniku, kao da sam izrekao najveću glupost na svijetu. »Jamie Redmond nikome nije prijatelj!« »O. Pa, budi ljubazan prema njemu, ako nema nijednog prijatelja.« Hodali smo šuteći i vidio sam da o nečemu razmišlja. »Dobro, zašto si onda spomenuo tog Jamieja Redmonda?« upitao sam nakon nekog vremena.

Jack je malo razmislio. Izgledao je pokunjeno, kao da je u nevolji. »Zato što je Jamie Redmond rekao da ću umrijeti. Rekao je da imam ranicu u glavi i da svi koji imaju ranicu u glavi umiru.« Jack nije zvučao uznemireno, kao da umiranje nije ništa strašno, kao odlazak na spavanje ili kad ranije završiš sa školom. »Pa, Jamie Redmond ne zna što govori. Nećeš umrijeti, Jack, i ozdravit ćeš.

Dobro? On ne bi smio govoriti takve stvari.« 105

»U redu je, tata, rekao sam mu da je bedast«, rekao je Jack. »Rekao sam mu da svi umiru jednog dana i da svi to znaju.« »Dobro«, rekao sam. »Ima puno toga što Jamie Redmond ne zna. Možda zato i jest u drugom razredu, ali mora ići s nama na nastavu.« Zahihotao sam se. »Nisi mu to valjda rekao, ha?« »Neee«, odvratio je Jack. »Dobro, jer čak i ako je on bio zao prema tebi, ti ne moraš biti zao prema njemu.« Jack je kimnuo. »Nisam mu to rekao jer je Jamie Redmond jako velik i tuče ljude. Veći je i od tebe, tata.« »Dobro«, rekao sam stegnuvši mu rame. »Je li veći od Nevjerojatnog Hulka?« »Ne budi bedast. Nitko nije veći od Nevjerojatnog Hulka.« ORDINACIJA DOKTORICE FLANAGAN bio je potpuna suprotnost onoj doktora Kennetyja, s visokim georgijanskim stropovima i prevelikim antiknim namještajem. Njezina je ambulanta izgledala kao dječji odjel u nekoj bolnici, s oslikanim zidovima i minijaturnim namještajem i kutkom za igru, uz koji se nalazio i bazen s lopticama. »Dobar dan«, rekla je doktorica Flanagan izašavši iz ureda u čekaonicu. U žutoj kuti i jarko narančastim kroksicama izgledala je kao pomoćna odgajateljica u vrtiću. Ne dajte da vas njezin izgled zavara, rekao nam je doktor Kennety. Julia Flanagan je apsolutno najbolja u svom poslu. Čitali smo o njoj na internetu. Roditelji su je zvali čudotvorkom: avangardna, uspješna neurokirurginja koja je svoju karijeru posvetila spašavanju dječjih života. »A ovo je sigurno Jack«, rekla je uvodeći nas u ured. »Sviđa mi se tvoja majica«, rekla je pokazujući na šišmiše koji lete oko glave dinosaura. Jack je porumenio i nasmiješio se.

Kada smo sjeli, doktorica Flanagan okrenula se nama. »Prije nego što počnemo, jedna napomena za mamu i tatu.« Odjednom je zauzela krajnje poslovan stav. »Sigurna sam da ste to već vidjeli na mojoj web-stranici, ali imam jedno pravilo. Ne dopuštam da konzultacije traju dulje od dvadeset minuta i nesmiljeno mjerim vrijeme. Vrlo je važno da se toga pridržavam jer na taj način mogu primiti što je moguće više pacijenata.« »Da, naravno«, rekao sam. Čitali smo o tome da strogo vodi računa o trajanju konzultacija. Ljudi na forumu rekli su da ih je znala prekinuti u pola rečenice, pokazujući na sat.

106

»Dobro«, rekla je okrećući se prema Jacku. »A sad, u svom radnom stolu imam lizalice. Želiš li jednu?« Jack je nervozno kimnuo. »I mislila sam da želiš. Ali, da bi je dobio, moraš mi pomoći, okej?« »Okej.« »Dobro, Jack. Možeš li molim te zatvoriti oči i brojati naglas, od jedan pa dokle god možeš?« Jack je zažmirio i počeo brojati. »Jedan, dva, tri, četiri...« Još od trećeg rođendana znao je brojati do dvadeset, ali sada je zastao kada je stigao do jedanaest. »Jedan i dva, jedan i četiri«, rekao je i potom zašutio. Izgledao je posramljeno, kao da je učinio nešto loše. »Jako dobro, Jack, super si bio«, rekla je liječnica. »Možeš li sada doći ovamo i pokušati pronaći lizalice ? Tu su negdje u mom stolu.« Jack joj je prišao i počeo tražiti oko stola, dodirujući doktoričin pritiskivač papira i kalendar. Pažljivo ga je promatrala, kako hoda, što radi s rukama. »Sada si vrlo blizu. Možda su ovdje negdje«, rekla je otvarajući ladicu.

Jackovo je lice zablistalo kada je zavirio unutra. »Ajme, kako ih je puno.« Liječnica je posegnula u ladicu i izvukla crvenu lizalicu. »Evo je. Možeš li mi reći koje je boje?« »Crvene«, brzo je odgovorio Jack. »Odlično«, rekla je. »Znaš li kako ovo zovemo? Što je ovo, Jack?« pitala je držeći mu lizalicu ispod nosa.

Jack je gledao u lizalicu očito misleći da se radi o trik-pitanju. »To je lizalica.« »Odlično«, rekla je doktorica i pružila mu lizalicu. Lice mu je zasjalo od zadovoljstva i pažljivo ju je spremio u džep. »A sada, Jack, vidiš li ovu crtu?« Pokazala je na traku zalijepljenu na pod, prekrivenu naljepnicama u obliku ribica. Jack je kimnuo. »Želim da hodaš po crti, okej?« Jack se nije pomaknuo. Pogledom je od Anne i mene zatražio ohrabrenje i mi smo mu se nasmiješili potičući ga da posluša. Oklijevao je, grizao nokte i činilo se kao da od njega tražimo da hoda po rubu litice. Naposljetku je polako počeo koračati, ali nije mogao hodati ravno po crti, nego je teturao kao pijanac. »Odlično«, rekla je liječnica. »Još samo jedno. Možeš li stati ovdje, Jack?« Nježno ga je dodirnula po obrazima i potom mu pregledala glavu, kvržice koje su mu se pojavile pod kožom. »Ti si stvarno divan dečko, Jack. Želiš li se ići igrati sa Suzie vani u čekaonici?« 107

Jack se nije pomaknuo nervozno gledajući Annu i mene. »Imamo PlayStation«, dodala je liječnica, »a trenutno se nitko ne igra na njemu.« »Stvarno?« rekao je Jack blistavih očiju. »Stvarno«, rekla je doktorica, pružila mu ruku i izvela ga van. »To ih uvijek pridobije«, komentirala je kada se vratila u ured. »Moj nećak ga ima i mi kao da ne postojimo dok se igra.« Pogledala je na sat. »Dobro, imamo još jedanaest minuta. Dakle, proučila sam sve skenove i nalaze i slažem se s procjenom doktora Kennetyja i radiologa. Gotovo se sigurno radi o astrocitomu. Međutim, s obzirom na oblik tumora na slikama, mislim da je možda malo uznapredovao.« Ostao sam bez daha, kao na onom prvom sastanku kod doktora Kennetyja. Osjećaj beznađa u dnu trbuha, kao kada me u djetinjstvu mučila nostalgija za domom. »Znači, mogao bi biti neki uznapredovali oblik tumora?

Glioblastom?« pitao sam drhtavim glasom. Čitao sam o tome na forumu.

Glioblastom je zločestiji rođak astrocitoma, tumor toliko složen i agresivan da ljude može ubiti za nekoliko tjedana. »Ne, nisam to mislila«, rekla je liječnica vadeći jedan od Jackovih nalaza iz fascikla. Nešto je utipkala na računalu i potom okrenula zaslon prema nama. »Ovako izgleda glioblastom. Ovdje vidite sva ta bijela područja oko vanjskih rubova. Usporedite to sada s Jackovim.« Pogledali smo sliku. Nije bilo bijelih dijelova, samo amorfna crna mrlja. »Ne, prilično sam sigurna da je astrocitom. Jedino što je možda uznapredovao više nego što smo mislili.« »I to bi moglo utjecati na Jackovu prognozu?« upitala je Anna.

Liječnica je zastala. »Moglo bi, ali ne želim da spekulirate o ishodima ili brojevima dok operacija ne prođe. Vjerujte mi, shvaćam potrebu jednostavno morate znati - ali doista, tako si ne pomažete.« Želio sam nešto reći, ali glasnice su mi se ukočile. Doktor Kennety spominjao je osamdeset ili devedeset posto. Rekao je da će Jack ozdraviti.

Liječnica je pogledala na sat. »Dobro, vrijeme nam je na izmaku pa mi samo recite koliko vam je doktor Kennety rekao o operaciji?« »Nešto malo«, rekla je Anna. »Oboje smo dosta čitali o tome. Dao nam je neke materijale.« »Dobro«, rekla je. »Dakle, cilj nam je odstraniti sve. To će Jacku dati najbolje šanse za izlječenje. Koliko se vidi na skenovima, lokacija i nije tako strašna, premda sam malo zabrinuta zbog ovog dijela ovdje«, rekla je pokazujući na jednu od sjena.

108

Opet sam osjetio kako mi se spušta ona magla, osjećaj da sam ovdje, ali da zapravo nisam, da lebdim i gledam sebe dolje. Potajno sam se od doktorice Flanagan nadao dobrim vijestima, da je tumor zapravo dobroćudan, ili da uopće nije tumor. Nisam očekivao da ću čuti da bi Jackova prognoza mogla biti lošija.

Tihi alarm oglasio se negdje iz unutrašnjosti doktoričina stola. »Znam da je meni to lako reći«, rekla je ispraćajući nas van, »ali molim vas pokušajte ostati pozitivni. Ti se tumori mogu preživjeti i postoji vrlo velika šansa da ćemo ga cijelog izvaditi i da će to biti to. Molim vas, nastojte to zapamtiti.« »Hvala«, rekli smo uglas, ali njezine su riječi zvučale prazno, kao da su tek puka primisao. »Dobro. Onda se vidimo u utorak na dan operacije. Morate potpisati neke obrasce u vezi s Jackovim boravkom u bolnici, ali Suzie će vam sve objasniti.« Rukovali smo se s njom i vratili se do recepcije. Jack je bio u dječjem kutku i igrao Super Mario Kart. Naginjao se na svakom zavoju i gotovo je pao s vreće na kojoj je sjedio. »Jesi dobro, kompa?« upitao sam kada je završio s igrom. »Da, karting je baš super.« »Dobro izgleda«, rekao sam. Nisam mogao prestati razmišljati o tome što je doktorica Flanagan rekla, kako je zabrinuta zbog sjene na slici. Jack podigne pogled s vreće. »Tata, zašto si tako tužan?« Nasmiješio sam se i refleksno obrisao oči. »Nisam tužan, jako sam sretan.« Jack me sumnjičavo pogledao i pružio mi kontroler. »Želiš li ti malo voziti? Možda te to razveseli.« »Okej«, rekao sam spuštajući se na vreću kraj njega. »Igrica ima opciju za dva igrača pa se možemo utrkivati ako želiš.« »Super«, rekao je Jack. Odigrali smo nekoliko rundi i na trenutak sam zaboravio da smo u liječničkoj čekaonici. Okrenuo sam se, pogledom tražeći Annu. Sjedila je na stolcu i obojicu nas promatrala sa smiješkom na licu, strpljivo čekajući da završimo s igrom.

109

Epsom Downs sjećaš li se tog dana, jack? mama je bila na poslu a mi smo prkosili prometu i otišli u epsom downs i ti si slikao, vježbao zumiranje a onda smo u autu jeli nešto što sam nam spakirao za ručak, promatrajući grad s visine, vjerojatno si zaboravio što se dogodilo na povratku kući, ali morao si piškiti i nisi to htio napraviti uz cestu jer si rekao da ću upasti u nevolje i da će me policajac odvesti u zatvor, pa si držao, cijelim putem do kuće. bio si tako smiješan, jack, pravio si grimase, prekrižio noge i svaki put se potužio kada sam se prevezao preko neke kvrge na cesti.

110

11.

I

ZAŠLI SMO VAN kupiti neke stvari: Jackov omiljeni sok od naranče, Jaffa kekse, njegov časopis o superjunacima. Ostavili smo ga s Anninom majkom, a kada smo se vratili, sjedila je na njegovu bolničkom krevetu, naslonjena na jastuke, a Jack se sklupčao uz nju. »Možemo li opet onu o kitu?« pitao je Jack. »Voliš tu priču, zar ne?« Jack je kimnuo i Annina majka je ponovno počela čitati priču o tome kako je Jona razljutio Boga i izazvao oluju i kako su ga mornari zbog toga bacili u more. I onda je Bog, u svojoj pravedničkoj milosti, poslao kita da ga spasi.

Otkako smo stigli u bolnicu, oko Jackova se kreveta slijevala neprestana rijeka posjetitelja: kirurzi, stažisti, medicinske sestre. Jacka su pregledavali, bockali i ponovno pregledavali. Izvadili su mu krv, uzeli bris ispod jezika, prikopčali ga na EKG. To su ga jutro odveli na magnetsku rezonanciju kako bi mu mapirali mozak, odakle je izronio obrijane glave, s malim naljepnicama u obliku krafni na glavi, koje će voditi kirurge za vrijeme operacije. »To je baš bilo lijepo od Boga nakon što je Jona bio zločest«, rekao je Jack. »Pa, Bog je takav«, rekla je Janet podigavši pogled prema meni. »Uvijek će ti pomoći. On pomaže svima. I to radi i na nebu.« Pogledao sam Annu s nevjericom, očekujući da će nešto reći, da će opomenuti majku da prestane, ali ona je šutjela, razmišljala je o nečem drugom. »Janet«, tiho sam rekao dok je medicinska sestra nešto radila oko Jacka. »Molim vas nemojte mu govoriti o tim stvarima. Te biblijske priče o smrti i nebu.« »Zašto ne, zaboga?« rekla je. »On voli te priče.« »Možda ih voli«, rekao sam stišavajući glas, »samo, mi ne želimo s njime razgovarati o nebu ili nečem takvom...« »Pa, Anna mi ništa nije rekla«, odgovorila je izbjegavajući moj pogled.

Pogledao sam Annu, ali ona je pospremala ormarić kraj Jackova kreveta i obrisala nekoliko kapi prolivenih iz vrča s vodom.

U posljednjih nekoliko tjedana Janet je počela glasno govoriti o tome da bi Jacka trebalo krstiti. Sada je pravi trenutak, rekla je, isprva oprezno, ispitujući teren, ali kada je vidjela da se Anna koleba, njezino je zagovaranje postalo intenzivnije. Mislio sam da će Anna, kći misionara, koja je tolike godine provela uz vjeronauk, na kraju popustiti, ali nije. Apsolutno ne dolazi 111

u obzir, rekao sam, očekujući svađu, ali na moje iznenađenje, premda znam da ju je to izjedalo iznutra, Anna se složila sa mnom.

Dok sam razmišljao što da kažem Janet, u sobu je ušla Lola s Indijom i velikim svežnjem balona. Jackovo je lice zasjalo jer to nisu bili bilo kakvi baloni, već bucmasti i tako jako napuhani da se činilo kao da će svakog trenutka prsnuti, pažljivo odabranih boja, vezani pletenim vunenim uzicama.

Na svakom je balonu sa strane bilo ispisano #SnažniJack. »Bok, dušice«, rekla je ljubeći Annu u oba obraza. »Bok i tebi, sunašce«, rekla je ljubeći Jacka u glavu. »Bok, teta Lola.« Anna se nasmiješila. Činilo se da se u Lolinoj blizini uvijek opusti. »Svi su baloni za tebe, Jack, ali želiš li odabrati jedan koji ćeš držati?« Jackovo lice zarumeni se od veselja. Uvijek je volio balone. Tražio ih je na ulici, one koji su dijelili telefonski operateri i političari u kampanji. Na dječjim bi zabavama pitao smije li dobiti još jedan i ponijeti ga kući. »Dakle, ovako«, rekla je Lola nakon što je Jack odabrao crveni balon. »Na balone sam dala ispisati #SnažniJack i pokrenula sam malu kampanju na Twitteru, samo za one s dobrim željama, i post je već proslijedio netko iz onog programa u Essexu i ona draga cura, Scarlett, iz Goggleboxa.« »Što je Gogglebox?« upitala je Anna. »Jedan reality show, moraš to pogledati. Jako je smiješno. Uglavnom, mislila sam da bi bilo dobro podići svijest o Jackovoj bolesti, ali ponekad se dogodi da se poznate osobe uključe i onda se svašta može dogoditi. Putovanja u Disneyland, vožnje balonom i tako dalje, i tako dalje.« Govorila je o njemu kao da umire. Svi su govorili o njemu kao da umire. »India«, rekla je Lola stavljajući sve vunene uzice u stisnutu šaku svoje kćeri, »želiš li Jacku dati ostatak balona?« India je oklijevala. Na trenutak je bila neuobičajeno sramežljiva, ali Lola ju je malo pogurnula naprijed pa je stala kraj Jackova kreveta, u ružičastoj haljinici i pletenim šalom oko glave.

Davala mu je jedan po jedan balon, a Jack ih je pažljivo primao u ruku.

Dok smo promatrali Jacka i Indiju, na vratima se začulo kucanje. Ušla je medicinska sestra i pružila Jacku paket. »Je li to za mene ?« upitao je Jack. »Zoveš li se ti Jack Coates?« Jack je uzbuđeno kimnuo zureći u kutiju, opipao ju je, lagano je protresao, kao što obično radi s poklonima za Božić. Anna mu je pomogla otvoriti paket, uredno podrapavši papir koji su potom složili i odložili na krevet. Unutra je bio spomenar, a na prednjoj stranici je pisalo: »Dragi Jack, od svih tvojih prijatelja iz 1.a.« 112

Jack je pažljivo otvorio spomenar kao da je svaka stranica načinjena od nježnih, krhkih latica. Na prvoj stranici riječi su bile ispisane različitim velikim i malim slovima, iscrtane rukama različite djece: Jack, znamo koliko voliš biti negdje jako visoko pa smo ti željeli napraviti nešto posebno... Nadamo se da ćeš brzo ozdraviti i jedva čekamo da se opet vidimo!

Polako je počeo okretati stranice. Na papiru duginih boja bile su zalijepljene fotografije djece iz njegova razreda na vrhovima visokih zgrada, na liticama, pogleda uprtog u more. Telecomov toranj, Canary Wharf, svjetionik na Beachy Headu. Djeca su u rukama držala transparente na kojima je pisalo »Brzo ozdravi, Jack«. »Najbolji si, Jack«. »Volimo te, Jack!« Nikada ga prije nisam vidio takvog. Izgledao je kao da je razmotao cijeli svijet. S uživanjem je proučio sve i jednu sliku, sve i jednu poruku na sve i jednoj stranici. Potom je na trenutak zastao, zadržavši se na jednoj slici. Na njoj su bili njegovi najbolji prijatelji iz škole, Martin, Tony i Emil, na vrhu nekog nebodera negdje u Cityju. Smiješili su se i držali transparent na kojem je pisalo: »Jack Coates: skupljač Pokemona i superstar«. Jackova donja usnica je zadrhtala i tada je, prvi put otkad se sve ovo počelo događati, zaplakao.

NA DAN OPERACIJE Jack je veselo, uspravno sjedio na kolicima, a u benkici koju su mu obukli za operaciju izgledao je kao mali vilenjak. Dok smo se spuštali u utrobu bolnice, svijetlo žute i crvene tonove koji su prevladavali na dječjem odjelu zamijenile su sumorno zelene i smeđe boje na ulazu u kompleks hodnika i predkomora gdje smo na kraju ostavili Jacka.

Poljubili smo ga i rekli da se vidimo za koju minutu jer nismo željeli da pomisli da nekamo odlazi na duže vrijeme. »Pa-pa«, rekao je nimalo prestrašen. »Dajte Malom Medi pusu«, dodao je podižući svog medvjedića, čiju je ruku medicinska sestra povezala zavojem.

TOG SMO DANA satima sjedili na klupi u parku čekajući da nas nazove tajnica doktorice Flanagan. Kad samo pomislim da smo se jednom silno zabrinuli zbog madeža ili zbog sićušne kvržice na Jackovu vratu. Kad pomislim da smo nekoć očajavali zbog prekretnica u njegovu razvoju, pitali se zašto još nije počeo hodati, zašto mu nije bilo zanimljivo složiti više od tri kocke odjednom. Kad pomislim da smo se brinuli zbog takvih stvari, a doktorica Flanagan sada reže Jackovu lubanju kružnom pilom. Uredan okrugli rez, kao otvor u ledu u crtićima. Ruke drugog ljudskog bića kopaju po mozgu mog djeteta.

To poslijepodne sjedili smo u parku i pokušavali ignorirati ubitačan protok vremena. Kada živite mirno, kada nemate velikih briga, ne 113

zamjećujete vrijeme: ono teče poput aplikacije koja tiho radi u pozadini. Sada ga nismo mogli ignorirati: prijetilo je, odbrojavalo, poput kazaljke na divovskom orvelovskom satu.

Nisam više znao što bih radio pa sam iz navike otvorio forum Hope’s Place na svom mobitelu i vidio da imam puno privatnih poruka.

Najbolje želje Camilla» srijeda, 9. srpnja 2014. 13:58 Pozdrav, Robe, iz tvojih postova prošlog tjedna vidjela sam da Jack danas ide na operaciju. Samo sam ti htjela poželjeti sve najbolje i reći da mislim na sve vas. Ja sam dugogodišnja veteranka na ovom forumu. Mojoj je kćeri 2009. godine dijagnosticiran PKA. Danas je zdrava i sretna i živi normalnim životom. Znam da ti to sada možda i ne sjeda najbolje, ali uistinu se imate čemu nadati. Čuvajte se.

»Vidi«, rekao sam pružajući Anni mobitel. »Od nekog s foruma.« Bez naočala, Anna je škiljila dok je čitala. »Jako lijepo«, rekla je. »Poznaješ li tu osobu?« »Ne, uopće ne. Postavio sam pitanje na forumu u vezi s trajanjem oporavka i rekao sam da je Jackova operacija ovaj tjedan. Vidi, ima ih još.« Otvorio sam još jednu.

Sretno!!

TeamAwesome» srijeda, 9. srpnja 2014. 17:16 Moram biti brza jer sam upravo na odlasku, ali htjela sam vam poželjeti svu sreću danas. Ovdje na forumu razvili smo tradiciju slanja poruka s dobrim željama na dan operacije... pa se samo javljam da vam kažem da mislim na vas i molim za vas. Jako dobro znam kako se čovjek u tim trenucima osjeća usamljeno, slomljeno i nervozno. Mom je sinu tumor dijagnosticiran prije osam godina i danas je sretan, zdrav tinejdžer koji uspješno pronalazi milijun načina da me izludi!

Govorim ti to jer se sjećam koliko mi je tada bilo potrebno da čujem priče koje pružaju nadu, ne samo od liječnika nego i od stvarnih ljudi, ljudi koji su proživjeli to isto. To je dakle moja priča o nadi. Javi nam kako je prošlo (ako želiš).

Svi tvoji prijatelji s Hope's Placea navijaju za vas.

114

»Bože, ti ljudi su tako dragi«, rekla je Anna ponovno pregledavajući poruke. »Jesi li dobro?« upitao sam stisnuvši joj rame i privukavši je bliže sebi. »Ne, zapravo nisam. Jednostavno sam tako, tako...« Riječi su joj se prekinule dok je pogledom slijedila stariji par u šetnji s vrećicom krušnih mrvica za ptice. »I ja isto«, rekao sam i duboko udahnuo, puštajući zrak u pluća. Uzeo sam mobitel i počeo čitati ostatak poruka, priča ispunjenih nadom, od stranaca na internetu.

JACK SE PROBUDIO i otišli smo ga vidjeti na odjel intenzivne njege. Polovica glave bila mu je prekrivena zavojem i mrežicom. Povremeno bi zatreptao očima i otvorio ih, ali bi ih potom brzo zatvorio. Mi smo sjedili svaki s jedne strane kreveta držeći ga za ruku. »Žao mi je«, odgovorila nam je medicinska sestra kada smo je upitali je li operacija dobro prošla. »Ja vam to ne mogu reći, ali možete pitati doktoricu.

U čekaonici je, na kraju hodnika.« Znao sam da nešto nije u redu čim sam ušao u prostoriju. Doktorica Flanagan je sjedila, još uvijek u zelenoj uniformi za operacije, i nešto mahnito provjeravala na mobitelu. Sada je sve imalo smisla: kako je sestra skrenula pogled u stranu, to što nas je liječnica čekala u izdvojenoj sobi za razgovor na kraju hodnika. »Dakle«, rekla je doktorica Flanagan odloživši mobitel. »Vijesti su dobre.« Čekao sam ne usuđujući se disati. »Operacija je prošla vrlo dobro. Sve je vani.

Nije bilo komplikacija. I Jack je to izvrsno podnio.« »Uspjeli ste izvaditi cijeli tumor?« upitao sam osjetivši kako mi je srce zakucalo, a dah mi se ubrzao. »Da, sve smo izvadili« rekla je liječnica skidajući kiruršku kapicu. »Bilo je jednostavnije nego što smo predvidjeli. Neki su tumori složeni, isprepleteni s krvnim žilama, ali ovdje to nije bio slučaj. Moramo još napraviti sken da bismo to mogli potvrditi, ali uvjerena sam da smo napravili potpunu resekciju.« Potpuna resekcija. Čuli smo za te riječi. Pročitali smo ih na forumu, u medicinskoj literaturi. To je zlatni standard za djecu koja su izliječena. Svi vidljivi znakovi karcinoma su uklonjeni. »Onda to... to«, zamucala je Anna hvatajući zrak, »to bi moglo značiti da je izliječen?« 115

»Da, moglo bi«, brzo je odvratila doktorica Flanagan. »Službeno vam to ne bih smjela reći. Mi liječnici vrlo smo nervozni kada govorimo o izlječenju, ali u Jackovu slučaju operacija je prošla iznimno dobro i doista očekujem da će se potpuno oporaviti. Međutim, moram biti potpuno iskrena prema vama i reći da uvijek postoji rizik da će se tumor vratiti. U Jackovu slučaju je taj rizik vrlo malen, ali ipak postoji.« Rizik, vrlo mali rizik. Ali, rizici uvijek postoje, prelazak preko ceste, igranje ragbija u školi. »Hoće li trebati dodatnu terapiju?« upitao sam. »Dakle«, rekla je liječnica gledajući na sat, »u narednim danima napravit ćemo još jedno snimanje da budemo sigurni da smo napravili totalnu resekciju, da više nema znakova tumora. I ako nalaz potvrdi naše pretpostavke, ne, Jack neće trebati dodatnu terapiju.« »Hvala«, rekao sam, »puno, puno hvala.« »Pa, lijepo je biti donositelj dobrih vijesti«, rekla je liječnica ustajući i koračajući prema vratima. »Ispričavam se, ali moram se otići pripremiti za još jednu operaciju.« Anna se odjednom digla i ovila ruke oko liječnice. Njihov je zagrljaj izgledao prilično nezgrapno, jer nijedna od njih nije znala koliko čvrsto treba stisnuti niti koliko dugo zadržati. Ali, Anna jednostavno nije popuštala, grčevito je grlila liječnicu kao da grli vlastito dijete. Stajale su tako, lagano se ljuljajući pokraj aparata za gašenje požara, a Anna je šaputala »hvala, hvala« doktorici Flanagan u vrat.

116

12.

S

LUŠAO SAM KAKO valovi lagano zapljuskuju obalu; tu i tamo neki bi se val razbio o stijene, ostatak brazde za nekim udaljenim brodom.

Anna je sjedila naslonjena na ležaljci i čitala knjigu. Jack je sjedio na svojoj prostirci za plažu i igrao se svojim Pokemon kartama. Kosa mu se slijepila od soli i pijeska, a pramenovi na vratu posvijetlili su mu od sunca.

Uživali smo gledati kako mu kosa ponovno raste nakon operacije, kao kada je bio mali i kada je odlazak frizeru bio patnja. Anna ju je željela pustiti da raste, da se kovrča i pada mu na oči. Nije ju nikada više željela šišati.

Doktorica Flanagan imala je pravo. Magnetska rezonancija pokazala je da je sve odstranila. Jack je ubrzo povratio snagu. Ponovno je počeo ići u školu.

Sa svojim je razredom otišao na London Eye. Čak je počeo trenirati nogomet u klubu Hampstead Colts. Jesmo li sve to sanjali? Pogledaj ga, samo ga pogledaj, mislio sam si dok sam ga promatrao kako igra nogomet ili skače u bazen. Izgleda li on doista kao dječak koji je imao tumor na mozgu?

Dolazak na Kretu bila je Annina ideja. Odsjeli smo u jednom od apartmana koje joj je preporučila kolegica s posla. Uzeli smo apartman na najgornjem katu, s terasom s koje se pruža nesmetani pogled na more.

Apartmani su se nalazili uz mirniji dio plaže, daleko od izletničkih brodova i iznajmljivača skutera, napornih prodavača koji su nudili haljine, koraljne ogrlice i slani kuhani kukuruz.

Jack je odjednom zavrištao, skočio s prostirke i potrčao prema vodi, saginjući se i izmičući, ostavljajući mokre stope u pijesku. Skočili smo pomislivši da nešto nije u redu, a onda smo vidjeli leptira koji mu pleše oko glave. »Naganja me osa«, viknuo je Jack mašući rukama i gazeći po pijesku. »To je leptir, Jack. Neće ti ništa«, rekao sam. »Kako znaš?« rekao je. »Leptiri ponekad jedu ljude.« Hodao je prema meni držeći ruke kao dinosaur. »Stvarno, tata. Kako znaš?« »Zato što sam jako pametan.« »Ha«, rekao je uhvativši me za nožni palac i zakrećući ga, »nisi pametan kao Philip Cleaver.« »Koliko je on pametan?« »Zna čitati i pisati i sve zbrajati, još otkako je bio beba.« »Opa, zovu li ga onda Pametni Cleaver?« »Molim?« rekao je Jack podbočivši se rukama o bokove. »Ne zove se Pametni, nego Philip.« 117

Anna se nasmijala. »Dobro je, Jack«, rekla je. »Tatine viceve ionako nitko ne razumije. Usput, je li prerano za pivo?« »Jedanaest i pet je«, rekoh pogledavši na sat. »To je prihvatljivo na odmoru, zar ne?« »Mislio sam da smo zaključili da je pola jedanaest prihvatljiva granica.« »Aha, onda molim te jedno pivo i malo onih čokoladnih pereca.« Anna se ispružila na ležaljci, a noge su joj počele poprimati preplanulu boju. »Još nešto?« upitao sam. »Ne, ne«, rekla je, »to bi bilo sve, ali mogao bi mi još namazati leđa prije nego što odeš.« Anna je uspravila leđa i pružila mi kremu za sunčanje. Bilo je lijepo opet je dodirivati, osjetiti meke pregibe njezine kože. »Kako je to dobro«, rekla je uzdahnuvši malo preglasno, kao da smo sami nakon što Jack ode spavati. »Bogami je.« »Ali, bolje je da prestaneš, inače bih mogla napraviti nešto neprimjereno.« »Dobro«, odgovorih smijući se i utrljam ostatak kreme. »Okej, kompa«, rekoh Jacku. »Idemo na sladoled?« »Opet?« pitao je Jack. »Je li vikend?« »Na odmoru smo, Jack. Možemo jesti sladoled svaki dan.« Šetali smo plažom do bara, Jack je trčkarao ispred mene noseći štap koji je usput pronašao. Torbica s fotoaparatom bila mu je obješena preko ramena podsjetivši me na to kako je Anna običavala po kampusu nositi svoj kofer za violu.

Zastali smo na jednoj maloj izbočenoj stijeni, na mjestu gdje plaža zavija i prelazi u novi zaljev, i promatrali more. »Lijepo je ovdje, tata.« »Je, zar ne? Gle, vidiš one male ribe kako skaču iz vode?« Pokazao sam mu mjehuriće i namreškanu površinu vode. »Ribice, ribice«, uskliknuo je Jack poskakujući gore-dolje. »Zašto skaču, tata? Igraju se?« Razmišljao sam što bih odgovorio, ali nisam zapravo znao zašto. »Mislim da je tako, ili možda traže hranu.« Jack je počeo vaditi fotoaparat iz torbice. »Hoćeš ih slikati?« Jack je kimnuo, pažljivo držeći fotoaparat s obje ruke.

Potom ga je usmjerio prema ribama i počeo okidati.

118

Promatrao sam ga kako čuči i nastoji se približiti vodi što više može.

Vrijeme je bilo savršeno, sunce je tuklo, bez ijednog oblačka na nebu. U daljini su se na pučini vidjele dvije jahte, a njihovi jarboli presijavali su se na suncu. »Tata, tata, vidi«, viknuo je Jack. Pružio mi je fotoaparat. Pogledao sam mali zaslon i vidio krupni kadar ribe koja iskače iz vode, svjetlucave srebrne kože i razjapljenih usta. »Ajme, Jack, ovo je fantastično. Ta bi slika mogla pobijediti na nekom natjecanju. Moraš je pokazati mami.« Jack je blistao od ponosa. »Pokazat ću je učiteljici kada se vratimo u Englesku.« Bar je bio mala okrugla koliba u havajskom stilu, s palmama i prućem, a iz malog zvučnika treštao je reggae. Podigao sam Jacka na jedan od barskih stolaca i sjeo kraj njega. »Halo«, pozdravio je barmen s naglaskom koji je zvučao kao da je s Jamajke. »Da pogodim. Dva piva, jedan gazirani sok od naranče i ništa više.« Namignuo mi je i potom se sagnuo u ledenu škrinju. »I definitivno nikakav sladoled za ovog malog dječaka.« Jack se zahihotao, kao što je to činio svaki dan. Barmen je izvadio kornet, stavio po jednu kuglicu vanilije i čokolade i onda ga stavio iza leđa. »Definitivno nikakav sladoled za ovog mladog gospodina...«, ponovio je naglašeno odmahujući glavom i onda odjednom pred Jacka spustio sladoled, sada posut šarenim mrvicama i ukrašen komadićem čokolade. Jack je vrisnuo od veselja, a mi i dalje nismo imali pojma kako je to napravio.

Neko smo vrijeme sjedili za šankom dok nam je sunce tuklo po leđima.

Gledao sam Jacka kako jede sladoled, metodički, baš kao Anna, procjenjujući gdje se najbrže topi i gdje bi prvo mogao procuriti. »Možemo li ići vidjeti ribice, tata?« pitao je Jack dok smo se vraćali prema Anni. »Naravno. Samo ćemo prvo odnijeti mami pivo i onda možemo ići, okej...« Vidio sam Annu kako nas promatra iza sunčanih naočala i čeka da se pojavimo na travnjaku uz rub plaže. »Mislila sam da ste se izgubili«, rekla je. »Sladoled je zahtijevao hitnu intervenciju«, rekao sam. »A tata je popio pivo. To mu je drugo.« »Hvala, Jack.« »Nema na čemu, tata«, zapjevušio je Jack, a ja ga lagano gurnem u rebra. »Oprosti ako smo se predugo zadržali«, rekao sam pružajući Anni njezino pivo.

119

»U redu je. Bilo mi je sasvim lijepo s knjigom, da budem iskrena.« Odložila je knjigu na ručnik. Anna je oduvijek voljela čitati. Tijekom dugih, ispraznih dana u Africi kada su joj roditelji bili zaokupljeni crkvom, a prijatelji iz škole živjeli nekoliko sela dalje, ona bi sjedila na trijemu i čitala.

Progutala je djela Geralda Durrella i Willarda Pricea. Mogla je napamet recitirati odlomke iz romana Jamesa Herriota jer ih je bezbroj puta pročitala.

Nakon što je pročitala sve knjige iz zbirke svojih roditelja, u obližnjem je gradiću pronašla knjižnicu i započela književno putovanje kroz stoljeća čitajući Jane Austen, Daphné du Maurier, Virginiju Woolf.

Popili smo pivo do kraja i potom otišli šetati uz obalu, pokraj velikih hotela i diskoteka, sve dok nismo stigli do javne plaže, širokog prostranstva čistog, bijelog pijeska. Tu je bilo samo nekoliko lokalnih obitelji, koje su se smjestile bliže cesti i roštiljale janjetinu.

Nas troje zagazili smo u plitki bazen među stijenama. »Tiho budi, tata«, rekao je stojeći vrlo mirno. »Gle, eno ribica.« Jack je ponio svoju kanticu i sada je pokušavao uhvatiti minijaturne ribice, ali bile su prebrze i mijenjale smjer kretanja prije nego što bi on vrhom prsta dodirnuo površinu vode. »Eno ih, eno ih«, viknuo je Jack pokazujući i podižući oblak pijeska. I tako smo pokušavali i pokušavali, isprva se fokusirajući na osamljene ribice koje su se odvojile od jata. Onda smo pokušali cijelo jato zahvatiti kanticom kao mrežom, ali uvijek bi nam pobjegle pa smo se naposljetku odgegali natrag na plažu praznih ruku. »Prebrzo plivaju«, rekao je Jack odmahujući glavom. »To su turbo ribe.« »Dobro, ja ću vam pokazati kako se to radi«, odjednom izjavi Anna popravljajući bikini i skidajući sunčane naočale. »Mama! Ideš u vodu?« Anna nije bila dobra plivačica. Uvijek je govorila da više voli kopno. »Da i uhvatit ću sve ribe.« »Neeee, nećeš«, rekao je Jack. »Samo me gledaj«, rekla je uzimajući kanticu.

Anna je polako ušla u vodu, usredotočena izraza lica. Zamahnula je, Jack je ciknuo, ali ribe su bile prebrze i uspjela je zagrabiti samo pijesak.

Nije se dala zbuniti i ponovno je zauzela pozu, zureći u dno bazena, čekajući pravi trenutak. Upravo u trenu kada je htjela napasti, izgubila je ravnotežu na kamenu i pala u vodu, podigavši oblake pijeska.

Nismo se mogli prestati smijati. »Što to radiš, mama?« Jack je vrištao od smijeha kada se bezuspješno pokušala ustati iz vode. Naposljetku je ipak 120

uspjela i dovukla se natrag do nas, potpuno mokra, sa slojem vlažnog pijeska na licu. »Nije lako, jel’da?«, rekla je brišući pijesak s lica i hvatajući dah. »Mislim da je za sada bilo dosta.« Ostali smo tako sjediti i sunčati se uz rub bazena. U sendviču između Jacka i mene, Anna nas je vrhovima prstiju nježno gladila po nogama. »Pogledajte se samo. Moji lijepi brončani dečki.« Nasmiješio sam se Anni dok smo gledali Jacka kako nožnim prstima iscrtava spiralne oblike po pijesku. »Ali to ne znači da vas neću namazati kremom za sunčanje čim se vratimo do naših ručnika«, dodala je Anna.

Ne znam koliko smo dugo sjedili ondje, zureći u daljinu iznad plavog mora, u planine koje su se nazirale kroz izmaglicu. Čuli su se samo povici djece koja su se igrala i brujanje skutera negdje u daljini. Spoznaja što imamo, što smo umalo izgubili, odjednom me prignječila, kao da mi netko stoji na prsima. Duboko sam udahnuo i pogledao ih oboje: Annu kako broji školjke i stavlja ih na Jackov ispruženi dlan. Život koji sada imamo je svetinja.

ANNA JE ČITALA, Jack je spavao na kauču, pa sam sjeo van na terasu i pregledao pristiglu e-poštu na mobitelu.

Predmet: Pozdrav još jednom Poslano: srijeda, 13. kolovoza 2014. 12:16 Šalje: Nev Prima: Rob Pozdrav, Robe. Ovdje Nev s foruma Hope’s Place. Prije nekoliko tjedana poslao sam ti e-mail. Ne brini se, nemam namjeru gnjaviti te u vezi s klinikom doktora Sladkovskog. Samo sam želio pitati kako je prošla Jackova operacija? Znam da ti trenuci mogu biti užasni i da ponekad prijatelji i obitelj jednostavno ne shvaćaju, pa ako ikada poželiš razgovarati... Nadam se da je sve dobro prošlo. Čuvaj se, Nev

121

Nev, manijak s foruma koji promovira onu sumnjivu kliniku. Htio sam njegovu poruku prevući u koš za smeće, ali sam iz nekog razloga pritisnuo odgovori. Možda sam ga krivo procijenio. Barem se potrudio pitati za Jacka.

Predmet: Odg: Pozdrav još jednom Poslano: srijeda, 13. kolovoza 2014. 14:26 Šalje: Rob Prima: Nev Neve, hvala na javljanju i dobrim željama. Vrlo ljubazno od tebe. Zapravo, Imamo dobre vijesti. Jack je bio na operaciji prije otprilike mjesec dana i napravljena mu je potpuna resekcija. Neurokirurginja je sve odstranila i nije potrebno daljnje liječenje. Morat će, doduše, ići redovito na kontrole, ali vijesti su dobre. Trenutno smo na odmoru u Grčkoj. Hvala još jednom na javljanju, a tebi i tvom sinu želim svako dobro.

Poslano s mog iPhonea.

Nevov odgovor stigao je gotovo istog trenutka.

Predmet: Odg: Pozdrav još jednom Poslano: srijeda, 13. kolovoza 2014. 14:27 Šalje: Rob Prima: Nev Robe, to je uistinu divno čuti. Iskrene čestitke od mene, sigurno vam je to veliko olakšanje. Uživajte u odmoru.

Puno pozdrava, Nev

Jack je zaspao držeći fotoaparat u ruci i činilo se kao da bi mu svaki tren mogao ispasti na pod pa sam se ušuljao u njegovu sobu, nježno mu ga izvukao iz ruku i odnio van. Sjeo sam i počeo prelistavati njegove fotografije. Prve snimke s ljetovanja bile su slike pločica s uzorkom morskog konjica, njegov 122

kauč na razvlačenje, putni kovčeg s likom Spidermana. Potom uzburkano more, plaža u noći i odbačeni sladoled prekriven pijeskom.

Bilo je fascinantno vidjeti kako Jack promatra svijet. Bila je tu slika biljke, ali ne cvijeta ili stabljike, nego zemlje i pukotine na tegli. Kanta za smeće na Heathu za koju je smatrao da izgleda kao R2-D2. Slika iz časopisa koja prikazuje kravu kako sjedi.

Listajući dalje, naišao sam na fotografije koje je Jack snimio s naše terase ovdje u Grčkoj. Isprva sam pomislio da se ista slika ponavlja nekoliko puta, kao da je aparat ostao podešen na kontinuirano snimanje. Ipak, kada sam bolje pogledao, shvatio sam da je svaki snimak napravljen pod malo drugačijim kutem.

Otvorio sam jednu po jednu i tada sam shvatio što je Jack pokušavao postići. Popeo se na stolac i stojeći na njemu, polako se okretao i slikao more, nebo, planine obrubljene bijelim oblacima, sve dok ne bi napravio puni krug.

Slika za slikom - beskonačne snimke neba. Zadivljeno sam se smiješio. Jack je radio panoramski snimak.

JACK SE PROBUDIO i Anna je sjedila kraj njega gladeći ga po kosi. »Bok, spavalice«, rekoh. »Bok«, pospano je odvratio Jack. »Je li odmor završio?« »Ne, nije. Imamo još pet dana.« Jack se naglo uspravio i protrljao oči. Odjednom više nije bio pospan. »Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak. Pet dana«, rekao je brojeći prstima. »Točno«, rekao sam i sjeo kraj njega na kauč. »Inače, vidio sam tvoje slike, one na tvom fotoaparatu. One na kojima si slikao nebo. Stvarno su dobre. Želiš li još slikati sa mnom? Mogu ti pokazati kako se radi s velikim fotoaparatom.« Jack je svečano kimnuo glavom. »Htio sam napraviti krug, kao krug od slika.« Odjednom se silno pokunjio. »I, žao mi je, tata.« »Zbog čega ti je žao, Jack?« Ugrizao se za usnu. »Zbog toga što sam stajao na stolcu dok sam radio te slike, a ti i mama ste mi rekli da se ne smijem penjati na stolac.« Raskuštrao sam mu kosu. »To je u redu, ne mora ti biti žao. Ali, drugi put pazi da smo mama ili ja kraj tebe. Onda, želiš li probati napraviti panoramu s velikim fotoaparatom?« »Što je panorama?« »To je ono što si ti radio, kad se slika jako puno fotografija u krug.« 123

Jack se uspravi i nasmiješi. »Možemo sad odmah?« Otišao sam po svoj fotoaparat i svi zajedno smo se spiralnim stubištem popeli na terasu na krovu. Bilo je vrijeme odmora, a sunce je neumoljivo pržilo, ublaženo tek povremenim blagim naletima povjetarca.

Produžio sam tronožni stalak, a Jack me promatrao pažljivo proučavajući svaki moj pokret na krajnje metodičan način, kako je njegov mozak i inače funkcionirao. »To je stalak, Jack, a zovemo ga još i tronožac. Sada moramo još samo spojiti fotoaparat. Možeš li mi pomoći?« Jack je uzbuđeno kimnuo, a ja sam privukao bijeli plastični stolac. Popeo se na njega i stolac se malo zaljuljao. Anninim licem preleti strah, koji je trajao možda djelić sekunde. Stao sam iza njega tako da ne može pasti i potom mu pokazao kako fotoaparat treba prikopčati na stalak.

Pogledao sam kroz okular prema uvali koja zavija i nestaje u izmaglici i osjetio sam Jackov pogled na sebi kako pozorno promatra što radim. »Zapravo sam ovo do sada pokušao samo jednom, ali probat ćemo«, rekao sam. »Pogledaj kroz ovo.« Jack se sagnuo i pogledao kroz okular. »Ajoj, tata, predivno je.« »Sad pritisni ovu tipku. Ali, budi oprezan - samo je lagano pritisni.« »Ovako?« pitao je Jack i osjetio sam miris soli i kreme za sunčanje na njegovoj koži. »Upravo tako. Bravo. Sad poslušaj.« Jack se sagnuo kako bi mogao čuti tiho zujanje fotoaparata. »Zvuči kao avion.« »Točno, zato što radi ono što zovemo uzastopno snimanje. Snima puno, puno fotografija jednu za drugom.« »Milijun?« »Pa, ne baš toliko. Možda nekoliko stotina.« »Opa, to je jako puno.« Zujanje se zaustavilo pa sam prebacio brojčanik na stalku i ponovno podesio broj snimaka u sekundi. »Sada ćemo ga malo okrenuti - hoćeš li mi pomoći?« Jack mi je vrlo nježno pomogao namjestiti stalak. »Sada će napraviti još slika i onda ćemo ga opet pomaknuti i onda ćemo imati slike svega.« »Cijelog svijeta?« pitao je Jack. »Cijelog svijeta.« Anna mi je ovila ruku oko struka. »Stvarno mu je dobro, zar ne?« rekla je.

Gledali smo kako Jack metodički zakreće fotoaparat i potom gleda kroz okular kako bi se uvjerio da mu ništa nije promaknulo, da je sve uhvatio.

124

13.

G

DJE JE JACK?« upitala je Anna. Došli smo gledati vatromet u osnovnoj školi Amberly i činilo se da se te večeri cijela škola sjurila kroz jedan

hodnik. »Otišao je na toalet«, rekao sam. »Da, znam, ali još prije pet minuta.« »Da odem provjeriti?« »Molim te.« Bilo je neobično vratiti se u dječji muški toalet. Sve je bilo tako maleno.

Spušteni pisoari; minijaturne kabine.

Provjerio sam niz umivaonika i potom zavirio iza ugla gdje su bile kabine, ali ondje nije bilo ničega, ni djece ni bilo kakvih zvukova. »Jack«, zvao sam ga. Nije bilo odgovora. »Jack«, ponovno sam viknuo, u laganoj panici, nalik onom osjećaju kada ga izgubim iz vida na igralištu.

Vratio sam se u hodnik pomislivši da je možda izašao i da smo se mimoišli, ali nisam ga vidio u gomili roditelja i djece koji su prolazili kraj mene. Vratio sam se do toaleta i nervozno koračao uokolo, siguran u to da ga nisam vidio da je izašao, a onda sam čuo cerekanje iz jedne od kabina. Otvorio sam vrata i ugledao Jacka s nekim dječakom kojeg nisam poznavao, obojica s lepezom Pokemon karata u rukama. »Isuse, Jack, nemoj mi to raditi. Zabrinuo sam se da si nekamo otišao.« »Oprosti, tata, igrali smo se Pokemonima, ali Sasha nema nijednu energetsku kartu pa sam mu dao jednu svoju.« Sasha je izgledao nervozno, kao da je on u nevolji. »Idemo gledati vatromet? Uskoro počinje.« »Okej.« Jack je na brzinu promiješao svoje karte i pažljivo izvukao jednu. »Ova je za tebe«, rekao je Sashi. »Porygon je vrlo snažan i on će te štititi, ali moraš ga voditi sa sobom u krevet po noći.« Sasha je svečano kimnuo i pažljivo spremio kartu u džep svoje jakne.

Izveo sam ih van, a Anna je čekala pred vratima. »Je li dobro?« upitala je s izrazom olakšanja na licu. »Aha, dobro je. Igrao se Pokemona s još jednim dečkom.« »A-ha. Moramo ići. Vatromet počinje za pet minuta.« 125

Igralište je mirisalo po kasnoj jeseni - vlažnom lišću i pečenim kestenima - i čulo se pucketanje krijesova. Udruženje prijatelja osnovne škole Amberly imalo je štand s hamburgerima i miris prženog luka podsjetio me na odlazak na West Hamov stadion s tatom.

Tata je volio taj miris. Najbolji miris na svijetu, sine, uvijek bi govorio.

Sjetio sam se zadnjeg odlaska na utakmicu s njim. Hodali smo njegovom uobičajenom rutom duž Green Streeta i potom skrenuli na Barking Road.

Poznavao je sve ondje, moj tata, mahao je bangladeškim trgovcima koji su mu uvijek davali male komade manga, jedino voće koje je htio jesti. U tom su dijelu istočnog Londona tatu svi voljeli jer je bio taksist koji će vas pokupiti u bilo koje doba dana ili noći. »Hitna pomoć«, zvali su ga od milja jer ih je u bolnicu uvijek vozio besplatno. »Bok, Jack«, pozdravila su djeca dok smo prelazili preko igrališta prema vatrometu, stariji klinci iz trećeg ili četvrtog razreda. »To su ti prijatelji?« upitala je Anna.

Jack je nonšalantno slegnuo ramenima. »Igramo se Pokemonima ponekad.« Bilo nam je drago što Jack u školi više nije bio poznat kao dječak s tumorom na mozgu. Boležljivo dijete za koje su molili na okupljanjima.

Dječak koji je dobio veliku kartu sa željama za brzo ozdravljenje koju je potpisala cijela škola. Sada ga znaju zbog njegovih Pokemona, sličica koje je u albumu pedantno razvrstavao po snazi, a dupliće je čuvao u staroj limenoj kutiji od keksa.

Pronašli smo dobro mjesto za gledanje vatrometa i osvrtali se oko sebe ne bi li ugledali nekog poznatog, ali vidjele su se samo sjene, sablasna lica povremeno osvijetljena plamenom krijesova. »Mogu li ti sjediti na ramenima?« pitao je Jack. »Nisi li sada već malo prevelik?« »Neeeee«, rekao je Jack najljuće što je mogao. Podigao sam ga na ramena.

To sam nekada izvodio glatko, u jednom potezu, čistim trzajem kao podizač utega, ali ovaj put sam se mučio i malo zaljuljao. »Jesi li dobro?« pitala je Anna. »Aha, samo sam malo izgubio ravnotežu. Nisam ni ja više snagator kakav sam bio.« »Dobro, dragi«, odvrati Anna smiješeći se sebi u bradu i okrene se na drugu stranu kako bi gledala vatromet.

Odjeknuli su prvi tonovi glazbene teme iz Zvjezdanih ratova i osjetio sam kako me Jack udara petama i uzbuđeno mi se drži za uši. Obožavao je vatromet, ushićeno vrištao nakon svakog fijuka i trzao se od velikih prasaka.

126

Kada je vatromet završio, a u zraku se osjetio intenzivan miris baruta, pljeskao je i klicao gledajući u noćno nebo u nadi da će vidjeti još.

Nakon vatrometa održan je mali jesenski koncert i Jackov je razred odabran za izvođenje završne pjesme. Pjevali su »Jeruzalem« - jednu od Anninin najdražih pjesama - i bio sam iznenađen time jer mi se učinila previše patriotska, ili previše religiozna ili previše ozbiljna za osnovnu školu.

Dok sam promatrao Jacka i malu aureolu njegove plave kose osvijetljenu reflektorima pozornice, srce mi se topilo dok sam gledao kako se s mukom prisjeća riječi. Vidio sam kako trepće prema svjetlu i pogledom nas traži u publici. I onda ga odjednom više nije bilo. Mislio sam da se radi o nekoj igri svjetla, ali ne, ondje gdje je stajao sada je bila praznina, kao da ga je netko izrezao sa školske fotografije. Upravo u trenutku kada su djeca počela pjevati »I je li božje lice«, začuo sam vrisak, a potom i škripu klavira. Oboje smo se trkom probili kroz mnoštvo i skočili na pozornicu. Jack je ležao sklupčan na podu, i dalje u rukama držeći knjižicu s pjesmama.

VJEROJATNO SE SAMO ONESVIJESTIO, rekli su liječnik i tehničar koji su stigli kolima hitne pomoći, premda smo im rekli da je imao tumor na mozgu. Ma ne, ne brinite se, rekli su kao da smo im rekli da je alergičan na orahe. Unutra je bilo vruće, djeca zbog toga često gube svijest.

Svi smo ušli u kola hitne pomoći, a sirene su zatulile na Jackovo ogromno oduševljenje. Pogledao sam Annu. Znao sam što joj se mota po glavi.

Doktorica Flanagan bila je rekla da postoji četrnaestpostotna šansa da će se tumor vratiti. Znao sam kako joj mozak funkcionira. Četrnaest posto. Uzme li u obzir standardnu statističku pogrešku i tome doda malo loše sreće, to znači dva na deset ili jedan na pet.

Sjedila je s jednom rukom preko Jackovih nogu prekrivenih dekom i znao sam da zna. Vidio sam joj to po tupom izrazu u očima, po načinu kako je pognula glavu.

U BOLNICI SAM s Jackom gledao crtić s Pokemonima na njegovu iPadu kada je u sobu ušla doktorica Flanagan. »Zdravo«, rekao je Jack i milo se nasmiješio. Nismo je očekivali, nismo znali da će doći u ovu bolnicu u drugom dijelu Londona. »Zdravo, Jack«, rekla je smiješeći se. »Kako si? Čujem da se bacaš po pozornici.« Jack se nasmiješio i sramežljivo spustio pogled na svoj iPad. »A kako se sada osjećaš, Jack?« upitala je liječnica.

127

Jack se potapšao po glavi, a potom po grudima i nogama. »Dobro je, nema ranica, ali izgubio sam neke sličice Pokemona. Pale su na pod.« »Ne brini se, zlato«, rekla je Anna. »Obećavam da ćemo ih pronaći.« Jack je kimnuo, premda nije djelovao uvjeren u to. »Odlično«, rekla je doktorica Flanagan. »Sada se pokušaj malo naspavati, Jack. Noćas ćeš ostati ovdje i ujutro ideš doma.« Osjetio sam navalu olakšanja, da možda i nije tako ozbiljno, možda samo manja komplikacija nakon operacije. Doktorica Flanagan pogledala je Jackov karton i potom nam glavom pokazala da želi razgovarati s nama vani.

Odvela nas je u praznu čekaonicu. Svi smo sjeli na plastične stolce, a zbog jakog svjetla imao sam osjećaj kao da smo na ispitivanju u policijskoj stanici.

Liječnica je otpila gutljaj kave i djelovala je nervozno. U takvom je stanju nikada prije nismo vidjeli. »Dakle«, započela je nastojeći gledati oboje istovremeno preko stola. »Na temelju onog što možemo reći, Jack je imao još jedan epileptički napad.« Zastala je i progutala slinu. Primijetio sam da su joj usne suhe. »Neizmjerno mi je žao, ali na temelju skenova koje smo upravo napravili izgleda da se tumor vratio.« Nisam shvatio što želi reći. Sve su izvadili. Doktorica Flanagan nekoliko je puta ponovila da su sve izvadili. Osamdeset šest posto šanse da će ozdraviti. »Jack... Jackov tumor?« zamucao sam. »Ali mislio sam da ste sve izvadili.

Vani je, rekli ste da je sve vani.« Doktorica Flanagan ponovno nespokojno proguta slinu. Anna je ukočeno sjedila na svom stolcu, ruku sklopljenih pred sobom kao da se moli. »Izvadili smo sve što smo mogli vidjeti«, rekla je, »sve što se moglo vidjeti na skenu, ali nažalost, u vrlo malom broju slučajeva s astrocitomom dogodi se nešto ovakvo. Pojave se mikroskopski sitni krakovi koji urastu u okolno tkivo mozga...« »I to je ono što Jack ima?« upitao sam.

Doktorica Flanagan duboko je udahnula. »Na temelju onog što je pokazala magnetna rezonancija, sada izgleda kao glioblastom.« Čuli smo za glioblastom. Viđali smo roditelje na forumu Hope՚s Place.

Nekoliko tjedana mahnito bi objavljivali postove i onda se nikada više ne bi vratili. »Ali... ali... može se odstraniti, zar ne, kao prije?« rekao sam. »Postoje metode liječenja...«

128

Odmahnula je glavom. »Žao mi je. Ne postoji apsolutno nikakav jednostavan način da vam ovo kažem. Magnetna rezonancija pokazala je mnoge mikroskopske lezije posvuda po Jackovu mozgu.« Nisam razumio. Nije imalo nikakvog smisla. Jack je plivao i igrao nogomet svaki dan. Pogledao sam Annu očekujući, želeći da i ona nešto kaže, ali ona je šutjela i nepomično sjedila čvrsto sklopljenih ruku. »A te se lezije ne mogu izvaditi?« Liječnica je odmahnula glavom »Bojim se da ne. Jednostavno ih je previše. Čak i kada bismo ih mogli izvaditi, s obzirom na to koliko je tumor agresivan, samo bi ponovno narasle.« Izdahnula je trljajući ruke jednu o drugu, kao da ih je namazala kremom. »Stvarno mi je jako, jako žao.« Pogledao sam Annu kraj sebe. Glava joj je bila pognuta, a kosa joj je pala preko lica. »A postoji li neka terapija da... da...?« »Moramo naravno i o tome razgovarati, ali prvo trebam napraviti još neke pretrage.« Anna je polako podigla glavu. Oči su joj bile staklene, a lice sivo i blijedo.

Glas joj je bio jedva čujan, ali je ipak ispunio tišinu dvorane. Dok sam ja zamuckivao i posrtao preko vlastitih riječi, njezina je dikcija bila odmjerena i jasna. »Znači li to da se Jack ne može izliječiti?« Doktorica Flanagan zadržala je pogled na nama, pažljivo odmjeravajući svoj odgovor. »Žao mi je, to vam sada još ne mogu reći. Ali, mogu vam obećati da ćemo sutra znati više.« PROBUDILI SMO SE i osluškivali zvukove bolnice koja se budi. Čavrljanje medicinskih sestara s recepcije, nosači koji raspravljaju o sinoćnjem nogometu. Tiranija tuđih života.

Sjedili smo u naslonjačima kraj kreveta, bez riječi, komunicirajući samo s Jackom. Svijet je postojao negdje drugdje. Činilo mi se kao da plivam pod vodom s tek blijedim, neodređenim dojmom o tome što se događa iznad površine.

Znajući ono što znamo, kako uopće možemo Jacku pogledati u oči?

Skrivati takvu tajnu pred njim dok sjedi u krevetu i jede tost očekujući da će se sutra vratiti u školu. Kako ga možemo tako izdati? »KAO PRVO«, rekla je doktorica Flanagan kada smo tog jutra ušli u njezin ured. »Danas nema ograničenja od dvadeset minuta. Ostat ćemo koliko god dugo budete trebali. U redu?« Kimnuli smo sjedajući na svoja mjesta, previše uplašeni da bi išta rekli. »Jutros sam razgovarala s multidisciplinarnim timom, koji obuhvaća 129

radiologa, doktora Kennetyja i još jednog neurokirurga i svi se slažemo da operacija ne bi imala nikakvog smisla.« Pričekala je da odgovorimo, ali mi smo samo nijemo i nepomično sjedili. »Složili smo se da trebamo započeti s kemoterapijom da vidimo možemo li smanjiti tumore.« »A može li to...« rekao sam pokušavajući primiriti glas. »Može li to eliminirati tumore, čitao sam da ponekad...« Doktorica Flanagan pričekala je da nastavim, ali nisam uspio dovršiti rečenicu. Nagnula se preko stola i oboje nas pogledala. »Žao mi je, stvarno nema laganog načina da vam to kažem, ali sva terapija koju će Jack od sada dobivati bit će samo palijativna. Samo ćemo mu pokušati produžiti život.« Palijativno, riječ čije se užasno značenje skriva iza mekoće njezinih samoglasnika. Hospicij i vrtovi puni ruža. Zabadala koja dovode svoje pse da bi ih umirući mogli podragati. Mjesto gdje stari ljudi provode svoje posljednje dane slušajući tihu glazbu u pozadini i dobronamjerne propovjednike laike.

Palijativno nije riječ namijenjena djetetu.

Anna je bila ta koja je pitala. Drago mi je da je ona to učinila, jer ja nisam mogao. »Koliko dugo?« rekla je. »Koliko je Jacku još ostalo?« Doktorica Flanagan duboko udahne. »Nemoguće je točno reći«, rekla je. »Uobičajeni vremenski okvir je godinu dana, uz terapije. Možda manje. Tek toliko da znate, možemo vam ponuditi i psihološku pomoć, ako mislite da će vam trebati. Za sada, koliko god se to čini strašno za reći, najbolje bi bilo da se usredotočite na to da preostalo vrijeme što ljepše provedete zajedno.« Preostalo vrijeme. Ta implikacija da Jack više neće neodređeno dugo živjeti. Godina dana. Kako to može reći? Je li ga vidjela kako je prije tri dana šutao nogometnu loptu u našem dvorištu? Sigurno je neka greška. Sve su zaključili samo na temelju slika. »Stvarno mi je žao«, rekla je liječnica. »Znam da roditelji to ne vole čuti jer misle da to znači da odustaju, ali sada je najvažnije pobrinuti se da Jacku bude maksimalno udobno.« Udobno, kao da se radi o bolesnoj teti koja nema drugih želja do para dobrih čarapa za krevet i komorne glazbe s radija. »Postoji li kakvo eksperimentalno liječenje?« upitao sam. »Klinički pokusi, novi lijekovi s kojima bismo mogli pokušati?« Čuo sam kako mi glas drhti.

Doktorica Flanagan nešto zabilježi u svoj notes. »Tražila sam i nastavit ću tražiti«, rekla je. »Ali, u ovom trenutku nema ničeg prikladnog za Jacka. Ima jedan eksperiment koji se trenutno provodi na klinici Marsden, ali je zapravo namijenjeno oboljelima od leukemije i melanoma, prva faza ispitivanja, ali 130

mislim da bi Jack mogao odgovarati genetskom profilu. Razgovarat ću s njima danas i javiti vam, premda mislim da je šansa da bi ga primili iznimno mala.« »Hvala«, rekao sam. Još sam nešto želio pitati, ali hrvao sam se s vlastitim riječima pokušavajući pronaći pravi način da to kažem. »Samo ne razumijem zašto... Mislio sam da je izliječen... rekli ste... devedeset posto šanse da će ozdraviti.« Liječnica se opet nagnula naprijed i na trenutak sam pomislio da će me primiti za ruku. »Bojim se da je Jack jedan od onih koji nisu imali sreće«, rekla je. »Ovo što se dogodilo, da mu se tumor tako transformirao, iznimno je rijetko.« Rijetko. Već smo čuli tu riječ. Njegov je tumor bio rijedak. Rijetkost je da ga je dobio u tako ranoj dobi. A sada je rijetko i to što mu je tumor mutirao i postao zloćudan. Jesu li nam to rekli kako bi ublažili udarac? Kao da se radi o glupoj slučajnosti, nečem izvan naše kontrole.

Uzeli smo taksi za povratak od Harley Streeta do bolnice. Vidjevši naša skamenjena lica i tijela ukočena i nagnuta u stranu jedno od drugog, taksist je šutio. Slušali smo otkucaje taksimetra i bubnjanje kiše po krovu auta.

Izvadio sam mobitel i počeo tražiti kliničke pokuse koje je liječnica spomenula, s mukom održavajući zaslon ravnim dok smo prelazili preko neravnina na cesti.

Okrenuo sam se prema Anni kada smo zaglavili u prometu. »Istražujem ono ispitivanje u Marsdenu«, rekao sam. »Ono koje je doktorica Flanagan preporučila.

Anna me pogledala, ali ništa nije rekla, a lice joj je bilo sablasno bijelo. »Na temelju onog što čitam, čini se kao nešto što bi vrijedilo pokušati.« »Rekla je da je to za djecu s leukemijom i melanomom.« Annin je glas zvučao kao da pripada robotu, bez ikakvih osjećaja. »Da, ali Jackov genetski profil odgovara.« Anna okrene glavu i opet se zagleda kroz prozor. Vidio sam da nas taksist pozorno promatra, a onda je brzo skrenuo pogled. »Kao da smo slušali dva različita razgovora«, rekla je Anna i dalje gledajući kroz prozor. »Kako to misliš? To je preporučila. To je rekla.« »Nije to preporučila«, rekla je Anna. »Rekla je da će se raspitati o tome.

Rekla je da je šansa da bi ga primili iznimno mala.« U retrovizoru sam vidio kako taksist trepće očima prema nama. Podsjetio me na mog tatu i na to kako je znao spustiti sjedalo koliko god je mogao.

Uredno posloženi napitci, mali televizor uglavljen u ploču s instrumentima.

131

Pokušao sam se prisjetiti što je doktorica Flanagan rekla o tom pokusu, ali sve mi je bilo mutno. »Znači, ti ne misliš da bismo to trebali napraviti?« »Nisam to rekla, Robe.« Anna je zastala, očiju uprtih u svoje krilo. »Vidjet ćemo što će doktorica reći.« Kimnuo sam. Ostatak puta nismo razgovarali. Činilo se kao da smo magneti istog polariteta, pa se odbijamo i odgurujemo jedno drugo.

Taksist je imao ozbiljan, svečan izraz na licu kada nas je dovezao do bolnice. Pružio sam mu dvadeseticu da platim vožnju, ali on je samo odmahnuo glavom. »Ovaj put ja častim«, rekao je, a u očima sam mu vidio suze.

Ponekad ljubav dolazi s najčudnijih mjesta. Ljudi ne shvaćaju koliko vam mogu slomiti srce.

NEŠTO KASNIJE TOG DANA odveli smo Jacka kući. Nastojali smo ne biti previše ozbiljni, pa smo namaknuli vedra lica, glumatali, na putu doma svratili na sladoled.

Gledali smo televiziju do kasno u noć. Kao posebnu poslasticu, rekli smo mu da može gledati što želi i koliko god dugo želi. Napravili smo mu specijalni tost sa sirom, dali mu čokolade i još sladoleda. Što smo drugo mogli?

Nakon što je Jack napokon zaspao i nakon što smo ga odnijeli u krevet, otvorio sam bocu vina i počeo pretraživati. Nešto je moralo postojati: izuzetak od stope preživljavanja, nova metoda liječenja, pojašnjenje nečega što smo pogrešno shvatili. Pronašao sam brojne studije, objave na forumima, rasprave na servisima Yahoo Answers i Quora, ali sve to nije bilo ni od kakve koristi. Što sam zapravo mislio da ću naći? Olakšanje? Odgodu? Drugačiju prognozu?

Akademski članak na zabranjenim stranicama interneta koji će mi reći da je liječnica pogriješila, da ima šanse, da će moj predivni dječak živjeti ?

Može li nam netko pomoći?

Rob» četvrtak, 6. studenog 2014. 21:20 Pozdrav svima. Prije nekoliko mjeseci pisao sam ovdje nakon što je našem petogodišnjem sinu dijagnosticiran PKA. Nakon toga je bio na operaciji i bilo mu je dobro. Upravo smo primili poražavajuću vijest da mu se tumor vratio i to kao multiformni glioblastom.

Danas smo razgovarali s njegovom neurokirurginjom i rekla je da liječenje nije moguće i da Jacku mogu ponuditi samo 132

palijativnu kemoterapiju. Pitali smo je koliko će Jack još živjeti i rekla je vjerojatno ne duže od godine dana.

Jednostavno ne razumijemo što se događa. Jack se i dalje čini da je zdravstveno u vrlo dobrom stanju. Zar stvarno ne postoje druge opcije?

Liječnica je rekla da postoji mogućnost da se negdje provodi kliničko ispitivanje i to će istražiti. (Živimo u UK, ali možemo otići kamo god treba.) Je li netko možda čuo za još nešto takvo u vezi s mutiformnim glioblastomom? Ili možda netko ima iskustva s novim ili čak alternativnim metodama liječenja?

Bili bismo zahvalni za svaku informaciju. Slomljeni smo i očajni i jednostavno ne znamo što učiniti.

Rob

Pogledao sam po stolu i našao Jackov nalaz magnetske rezonancije i počeo pretraživati neke medicinske izraze po forumu. Iskočila mi je jedna stara tema iz 2012. o nekom kliničkom ispitivanju i dok sam čitao stranicu, osjetio sam kako me obuzima val uzbuđenja, ushićenja. Radilo se o čudotvornom lijeku, hvaljenom u medijima, za djecu koja su iscrpila sve druge opcije.

Kliknuo sam na korisnički profil od nekog čiji je sin sudjelovao u tom ispitivanju. Njezina zadnja posjeta forumu bila je 2012. Potpis na kraju svakog njezinog posta glasio je: Kliničko ispitivanje listopad ‘12, Damon je otišao anđelima 23/12/2012 Kliknuo sam na još nekoliko profila. Nitko od tih ljudi koji su pisali o toj temi nije bio na forumu od 2012. Njihova su djeca sva umrla.

133

14.

D

OGODILO SE TO U trenutku kada sam se probudio. Sekunda, tisućinka sekunde ili možda manje. U tom zamagljenom svijetu između svjetova, bilo je to samo još jedno jutro u kojem je trebalo uslijediti sunce i odlazak u školu ili kasni doručak i sretne prepirke. A onda sam se sjetio i poželio da se mogu vratiti natrag i ponovno se probuditi jer mi se čak i taj minijaturni djelić sekunde, taj poludah, taj treptaj oka, učinio kao raj.

Anna je i dalje spavala, disala je duboko i pravilno, pa sam posegnuo za mobitelom i otvorio Hope’s Place.

Odg: Može li nam netko pomoći?

SRCcaregiver» petak, 7. studenog 2014. 01:20 Pozdrav, Robe, strašno mi je žao zbog situacije u kojoj ste se našli. Moja je kći imala sličnu dijagnozu i sručila se na nju svom silinom. Tumor se tako brzo proširio da je hospicij na kraju bio jedino rješenje. Rak je strašna bolest, molit ću za vas...

Odg: Može li nam netko pomoći?

Camilla» petak, 7. studenog 2014. 01:58 Jako mi je žao zbog Jackove dijagnoze. Ovdje si dobrodošao u svakom trenutku i tu ćeš naći puno podrške. Ne možeš znati kada ili gdje ćete stići do cilja na kraju ove utrke, stoga jednostavno uživajte u putovanju.

Odg: Može li nam netko pomoći?

LightAboveUs» petak, 7. studenog 2014. 07:30 Molimo se za vas, Robe. Možda to sada ne želiš čuti, ali morate se usredotočiti na vrijeme koje vam je preostalo.

Rak stvarno može biti dar. Meni je pomogao da počnem cijeniti ono što je važno u životu i moju je obitelj naučio živjeti. Moja je kći živjela puno dulje nego što je itko smatrao mogućim i to je vrijeme maksimalno iskoristila.

Molit ću se za vas na vašem putu. Puno pozdrava.

134

Je li to nekakav konsenzus? Da trebamo uživati u vremenu koje nam je preostalo s Jackom? Da trebamo slaviti svaki izlazak sunca, svako jutro okupano rosom? Jer Jack je sada dijete s »dijagnozom«, koje je krenulo na »putovanje«. Kako sam već zamrzio te riječi.

BILA JE VEČER, Jack je otišao u krevet, a Anna je čitala u dnevnoj sobi, s nogama prebačenim preko naslona za ruku i čašom vina u ruci. Promatrao sam je dok je čitala. Još od djetinjstva na jednom je obrazu, uz rub lica, imala mali madež. U njegovu je središtu sada rasla dlačica. Isprva sam mislio da je nije primijetila, da je jednostavno bila previše zaokupljena svime, ali dlačica je sada bila dugačka kao vrh prsta i počela se kovrčati.

Da ste mi prije rekli: zamisli se u takvoj situaciji. Kako ćeš reagirati? Kako ćeš provesti svaki naredni dan nakon što ti kažu da će ti dijete umrijeti? Ne znam što bih rekao. Možda bih zamislio duge večeri ispunjene suzama, nas dvoje kako se tučemo šakama o prsa, preklinjemo i proklinjemo Boga klečeći na koljenima i molimo se, molimo i molimo da se dogodi čudo.

Nije bilo tako. Najviše me ubijala svakodnevnost svega toga. Kako su nekad sjajne i blistave stvari sada bile trule, ogrezle u tugu i iščekivanje, ljepljivo kao katran.

Male stvari su me pogađale, uvijek te male stvari. Kada u zamrzivaču pronađem hranu koju sam pripremio dok je Jack još bio zdrav. Kada me antivirusni program pita želim li da skenira cijeli sustav jer koga sada više briga ima li virusa u mom računalu. Mrzovoljni stari ljudi na ulici koji namršteno vuku svoja kolica s kariranim uzorkom uz brdo. Kako ne shvaćaju što imaju?

Anna je uzela neplaćeni dopust i Jack više nije išao u školu, pa smo mu udovoljavali, služili ga, igrali društvene igre, pravili beskonačne runde tosta sa sirom. Zasigurno je bilo još nečega, pitate se? Riblji štapići i gledanje crtica Peppa Pig. Morski pas u parku. Maratonske runde Pogodi tko i Gladni Hippo.

Ne bismo li trebali raditi nešto, bilo što, a ne ovo?

Kada sam otvorio laptop, nekoliko je kartica još bilo otvoreno u pretraživaču, a jedna od njih bila je stranica s rezultatima pretrage u Googleu.

U tražilici su još uvijek ostale riječi: Kako šestogodišnjaku reći da umire.

Pročitao sam ih naglas, gotovo bez razmišljanja, i Anna je podigla pogled s knjige, zbunjena izraza lica. »Tvoja pretraga.« »Da«, odgovorila je.

135

»Znači, misliš da bismo to trebali napraviti?« tiho sam rekao. »Reći mu da umire.« »Ne znam, Robe, zato sam to išla istražiti.« Lupkao sam prstima po naslonu kauča. Zar nije o tome mogla razgovarati sa mnom? Ponekad je bila tako iritantno izravna u vezi sa svime. »Mislim da mu ne trebamo ništa reći«, rekao sam, »naročito zato što ništa ne znamo sigurno. Još uvijek postoje opcije. Ne možemo samo tako dići ruke od njega.« Ne odustajemo od njega, Robe«, rekla je Anna okrećući mi leđa. »Ali, moramo se suočiti sa stvarnošću. Stalno govoriš o opcijama, ali koje to opcije još postoje?« »Pa, u cijelom svijetu postoje klinike za liječenje raka, bolnice o kojima sam čitao. A tu je i eksperimentalno liječenje koje je doktorica Flanagan spomenula...« »Molim te, molim te, samo ne počinji opet o tom pokusu na Marsdenu.

Raspravljali smo o tome i ne znam što bih ti više rekla.« »Nisam ni mislio to spomenuti, Anna«, rekao sam osjetivši peckanje po licu i vratu od vrućine koja me obuzimala. »Ono što želim reći, kad bi me samo htjela poslušati, jest da i dalje mislim da opcije postoje. Mislim da smo s liječnicima s kojima smo razgovarali samo zagrebli po površini. Ima i druge djece koja su imala ono što Jack ima i izliječena su...« »Nemoj izgovarati tu riječ«, rekla je Anna ljutito me gledajući. Oči su joj bile mračne, mutne. »Nema lijeka, Robe, nema nikakve šanse za izlječenje, ne u ovakvim slučajevima. Misliš da ja nisam istraživala? Čitala sam i o novim lijekovima i o pokusima, i u ovom trenutku nema ničega - ničega, Robe - što bi moglo sugerirati da bi išta od toga moglo pomoći Jacku.« Duboki grimiz raširio se po Anninim obrazima. Naglo se okrenula prema meni, umalo prolivši vino iz čaše. »I prije nego što me opet prekineš i kažeš mi da ne znam o čemu govorim, ne tvrdim to samo ja. To tvrde liječnici, Robe.

A prije nego što me optužiš da mi nije stalo ili da >dižem ruke od njega<, rado ću potražiti i treće i četvrto i peto mišljenje, ako to želiš, ali svi će nam reći isto.« »Ali, to ne možemo znati.« »Ne možemo to znati? Pa, zapravo, ne možemo ništa znati, zar ne? Doktor Kennety, doktorica Flanagan, njih dvoje su među vodećim specijalistima za tumore na mozgu kod djece i oboje su nam rekli isto. Bože, Robe, Jack nije nešto što možeš programirati. On nije računalo koje možeš hakirati. Ne možeš jednostavno prošetati kroz ovo kao što radiš gotovo sa svim drugim...« »Zašto to uopće spominješ? Ne radi se o tome...« »Točno, ne radi se o tome, radi se o Jacku. Radi se o njegovoj kvaliteti života, o tome da se moramo pobrinuti da se ne muči na nekom ispitivanju ili 136

pokusu koji nema praktički nikakve šanse da uspije. Samo zato da bismo se mi osjećali bolje, da možemo reći da smo nešto poduzeli.« Vidjela je gnjev na mom licu pa se zaustavila i duboko udahnula. »Oprosti, to nije bilo fer. Nisam željela implicirati da bi bilo čime naudio Jacku. Ja jednostavno ne vidim nikakav drugi način. Oni ništa ne mogu učiniti, Robe.

Srce mi se slama zbog toga, baš kao i tebi, ali moramo slušati liječnike.« Slušati liječnike. Anna je oduvijek pokazivala neizmjerno poštovanje prema profesijama. Liječnici, pravnici, učitelji u cijelom svijetu - tip osobe koju biste zamolili da vam se potpiše na zahtjev za izdavanje putovnice. U tim je ljudima Anna vidjela sebe. Marljivost, razboritost, mudrost. Te su profesije, smatrala je, plemenite i bilo je nezamislivo sumnjati u njih. U Romfordu, gdje sam ja odrastao, ti su ljudi često bili neprijatelji. Nisu mogli raditi što su htjeli. »Žao mi je«, rekla je dodirujući mi ruku. »Ne želim se svađati. Samo mislim da je jedino što uistinu možemo učiniti to da što je moguće ljepše provedemo vrijeme s njim.« »Ljepše«, rekoh prekinuvši je. »Što je lijepo u ovome? Samo sjedimo i ništa jebeno ne radimo.« Mišići na Anninu vratu se ukoče i ona odloži vino na stolić. Čaša se lagano zaljuljala na podmetaču. Pokupila je knjigu i otišla ne rekavši ni riječ.

OTIŠAO SAM PROVJERITI JACKA, koji je čvrsto spavao. Zavukao sam dekicu pod njega umotavši ga kao u čahuru i stavio mu Malog Medu na pregib ruke.

U našoj spavaćoj sobi čuo sam tihi šum vode koja teče - Anna se otišla tuširati - pa sam se spustio u prizemlje, natočio si viski i sjeo za radni stol.

Ulogirao sam se na Hope՚s Place - to je sada već bio ritual koji se ponavljao svaki sat - i pronašao novu temu na vrhu, već ispunjenu postovima na nekoliko stranica. Sin jednog od članova foruma je umro pa su mu iskazivali počast, zamijenivši svoje profilne slike njegovom - slikom malog dječaka glave nagnute u jednu stranu kao da je imao moždani udar. Bio je hrabar, rekli su, pravi ratnik. Nebo je dobilo anđela.

Nisam to više mogao čitati. Samo su gubili vrijeme, sa svojim slikama zalaska sunca, zahvalnim utorcima i ljubaznim srijedama5, umovanjima o »zahvalnosti« i »obzirnosti«. Jer sve te njihove priče o nečijoj »hrabrosti« i »blagoslovljenosti« bile su obična zabluda, prevara kojom su uljepšavali neprihvatljivu istinu da im djeca umiru, a oni nisu poduzimali ništa da ih spase.

Eng. Thankful Thursday; Welcoming Wednesday; inicijativa da se na forumima, blogovima i slično utorkom iskazuje zahvalnost za nešto, a srijedom pokazuje više ljubaznosti prema drugim ljudima.

5

137

Tada sam se sjetio Neva. Kako mu se ono zove sin? Otvorio sam e-poštu i pronašao njegovu poruku od prije nekoliko mjeseci. Josh, da, to je to. Njegov je sin imao glioblastom i liječili su ga na onoj klinici u Pragu.

Ponovno sam pročitao Nevov e-mail i počeo istraživati o klinici i liječniku kojeg je preporučio. Web-stranica doktora Sladkovskog bila je jednostavna i njome se lagano navigiralo pa sam počeo čitati o patentiranom liječenju metodom imuno-inženjeringa koju provode na toj klinici. Pacijentima se vadi krv i njihovi se T-limfociti nadograđuju cjepivom.

Krv se potom ponovno ubrizgava u tijela pacijenata. Ta je tehnika, prema riječima doktora Sladkovskog, predivno jednostavna. Prirodni imunološki sustav tijela jednostavno se ojačava umjesto da ga se uništi kemoterapijom.

Počeo sam gledati svjedočanstva pacijenata liječenih na klinici. Kirsty, dvadeset i tri godine, imala je rak gušterače. Snimili su je odmah po dolasku.

Izgledala je ispijeno, glave umotane u maramu, s ljuskavim crvenim osipom po vratu i licu. Narator je ozbiljnim glasom izjavio da bi uz standardnu terapiju za IV. stadij raka gušterače umrla u roku od šest mjeseci.

Zatim ponovno vidimo Kirsty, sada s kratkom plavom kosom, kako sjedi na krevetu i razgovara sa svojim ocem na Skypeu. Javlja dobre vijesti, rekla je prepuklim glasom, a oči joj se pune suzama. Djeluje, rekla je gutajući jecaje, djeluje, tata. Potom opet Kirsty nekoliko godina poslije, vrti se na vrtuljku s djetetom od tri ili četiri godine, a njezin muž u pozadini na rukama drži novorođenče.

Pogledao sam još jedan video: majka dječaka po imenu Ash, koji je bolovao od uznapredovalog tumora na mozgu, Amerikanka, snimljena u svojoj dnevnoj sobi. Rasvjeta je bila vrlo slaba i činilo se kao dnevna soba s pogledom na ulicu iz 1950-ih, uredna, ali nenastanjena, i pomislio sam da je dječak najvjerojatnije umro. Međutim, tada su se filteri promijenili i Asheva je majka izgledala potpuno preobraženo, kao na onim slikama »prije« i »poslije« u lošim časopisima. I bio je tu i Ash, prekrasni mali Ash, koji je trčao uokolo, izgledao starije, zdravije, ali nije imao pojma niti ga je bilo briga zašto ga snimaju jer ga vani čekaju stabla na koja se treba popeti i potoci koje treba preskočiti.

Zvučalo je predobro da bi bilo istina. Mora biti neka caka, neki propust, nešto što na prvi pogled nije tako očito.

Predmet: Odg: Jack Poslano: utorak, 11. studenog 2014. 08:33 Šalje: Rob Prima: Nev

138

Dragi Neve, ne znam sjećaš li me se, ali nakratko smo bili u kontaktu prije nekoliko mjeseci.

Na žalost, dobili smo dosta loše vijesti. Kada sam ti posljednji put pisao, Jack se dobro oporavljao nakon operacije. Na žalost, tumor se vratio u agresivnijem obliku. Jack sada ima glioblastom s dodatnim tumorima koji izbijaju svuda po njegovu mozgu. Liječnici su rekli da ništa ne mogu učiniti. Čitao sam o klinici doktora Sladkovskog u Pragu i pitao sam se možeš li mi dati više informacija.

Nadalje, nadam se da mi nećeš zamjeriti, ali mogu li te pitati kakve je sve terapije Josh imao? Ne samo u klinici doktora Sladkovskog, već sve zajedno. I da još jednom provjerim: Josh je imao multiformni glioblastom trećeg stupnja, je li tako?

Nadam se da nisam bio previše nametljiv. Kao što sam rekao, čitao sam tvoj blog u kojem detaljno opisuješ Joshevo liječenje, ali želim biti potpuno siguran da sam dobro shvatio.

Oprosti što ti pišem ovako iz vedra neba. Nadam se da razumiješ.

Puno pozdrava, Rob

139

Box Hill mama je za vikend bila na službenom putu pa smo nas dvojica otišli na jednodnevni izlet, van londona, na selo. bio je to predivan dan, jack, sunce je pržilo, a mi smo se prašnjavom cestom odvezli do vrha box hilla i ondje se smjestili na vidikovac i jeli sendviče i jaffa kekse, sjećam se kako si volio grickati čokoladu, jack, a potom zubima oguliti žele, baš kao što ti je tata pokazao, prvo čokolada, pa onda žele. prvo čokolada, onda žele.

140

15.

N

ISMO ZAUVIJEK MOGLI ignorirati telefonske pozive, e-poštu, poruke na Facebooku. Stizale su od ljudi koji su se samo htjeli javiti jer su čuli da je Jack bolestan. Prijatelji su pitali mogu li svratiti, samo na pet minuta, da čuju najnovije vijesti.

Anna je predložila da pošaljemo još jedan e-mail svim našim prijateljima.

Tako će nas, rekla je, ostaviti na miru. Slegnuo sam ramenima, rekao sam da mi je potpuno svejedno.

Odgovori su brzo stigli i zapunili nam sandučiće. Ne mogu vjerovati, rekli su. Plaču, drhte, ne mogu razmišljati ni o čemu drugom. Zašto se to događa nama, pitali su, zašto, o zašto? I mogu li oni išta učiniti? Mogu li nam donijeti hranu, pomoći očistiti kuću, stvarno, bilo što, jer jednostavno se osjećaju tako bespomoćno.

A kako je Jack? Kako on to sve podnosi? Prestrašno je da se nešto takvo događa malom dječaku jer znaju koliko ga obožavamo. Znaju to jer znaju koliko vole svoju djecu. Bože, ne mogu ni zamisliti što sada proživljavamo.

Tada sam ugledao ažurirane statuse na Facebook profilima naših prijatelja, prijatelja naših prijatelja, ljudi koje čak nismo ni poznavali tako dobro.

Upravo sam čula vrlo tužnu vijest...

Shrvani smo, potpuno u šoku...

Ponekad dobijete podsjetnik na to da je život užasno kratak. Čuvajte ono što imate. *** Prebrajao sam: Jack je, putem posrednika, dobio 126 »lajkova«. Dok sam razmišljao o tome kako odgovoriti na to, novi postovi koji su se pojavljivali više nisu bili o Jacku.

RIP David Frost.

Tužan trenutak: RIP Sir David. *Plačem* taj je čovjek bio genije. RIP. U roku od samo nekoliko minuta Jack je zaboravljen. Shrvani su, rekli su, potpuno shrvani. Jer film o njegovim intervjuima s Nixonom oduvijek im je bio najdraži. Jer takvih novinara više nema, pravi gospodin, čestit do srži, bolji od Murdocha i njegovih trikova s prisluškivanjem telefona. »Prerano je otišao«, napisali su svi. Prerano. Ta mi je riječ poskakivala po glavi. Prerano. Imao je sedamdeset četiri godine. Živio je sedam punih 141

desetljeća i gotovo pola osmog. David Frost vjerojatno je na toaletu proveo više vremena nego što je moj sin do sada živio. Jebeno prerano ?

Predmet: Liječenje Poslano: utorak, 11. studenog 2014. 22:59 Šalje: Nev Prima: Rob Bok, Robe, tvoja me vijest uistinu ražalostila. Znam da sada proživljavate užasne trenutke i ne postoji ništa što bi itko mogao učiniti da vam bude bolje.

Dobro, prijeđimo sada na praktične stvari. Što se tiče Josheva liječenja, dijagnoza mu je postavljena prije tri godine i, da, radilo se o multiformnom glioblastomu trećeg stupnja.

Napravljena je resekcija tumora u bolnici Royal Preston 2009. godine. Nakon toga išao je na zračenje gama-nožem radi tretiranja mikroskopskih izraslina.

Ubrzo nakon toga rekli su nam da više ništa ne mogu učiniti i da je preostala samo palijativna skrb. Tada sam se počeo raspitivati o klinici doktora Sladkovskog. Skupi su, ali mom su sinu spasili život. Molim te, javi se bez oklijevanja ako trebaš više informacija. Rado ću ti odgovoriti na e-mail, a možemo se čuti i telefonom (01772 532676) kad god želiš. Čuvaj se, Nev

Mobitel mi je zazvonio. Scott. »Bok, Robe.« Ton mu je bio formalan, neugodan, rezerviran za telefonske razgovore. »Hej«, rekao sam. Još je neko vrijeme šutio, pa sam u pozadini čuo zvukove koji bi mogli dolaziti iz nekog kafića ili bara. »Pročitao sam strašnu vijest i užasno mi je žao.« »Hvala.« Još jedna stanka i prigušeni zvuk žvakanja žvakaće. »Molim te javi mi ako išta mogu učiniti«, rekao je.

142

Nisam odgovorio. Ako išta mogu učiniti. Tu sam frazu u zadnjih sat vremena puno puta čuo. »Trebao si mi reći, stari«, rekao je Scott manje formalnim tonom, kao da razgovaramo o nogometu. »Trebao si mi reći, možda sam nešto mogao... znaš.

Taj me je grupni mail prilično iznenadio... Mislio sam da je sve u...« »Nesretan si zbog načina na koji smo ti rekli, Scotte, e-poštom?« »Ne, ne«, rekao je posrćući preko vlastitih riječi. »Nisam tako mislio...« »Trebao sam svratiti i osobno te obavijestiti? To bi ti bilo draže?« »Ne, stari, oprosti, nisam to htio reći. Molim te ne budi takav. Samo sam ti htio reći da me možeš nazvati kad god želiš ili možemo otići na pivo ili bilo što, popričati o svemu.« Popričati o svemu. Kao da razgovaramo o Scottovoj najnovijoj propaloj vezi ili West Hamovim problemima na sredini terena. Počeo je govoriti nešto o liječniku kojeg poznaje i koji mu duguje uslugu, ali prekinuo sam vezu. *** Predmet: Odg: Jack Poslano: četvrtak, 13. studenog 2014. 08:33 Šalje: Rob Prima: Nev Dragi Neve, Hvala ti na informacijama o Joshu. Da budem iskren, bio sam isprva pomalo sumnjičav u vezi s klinikom doktora Sladkovskog. Čitao sam dosta oštrih kritika na forumu, pa je vrlo zanimljivo i ohrabrujuće čuti tvoju priču.

Brzo ostajemo bez opcija. Jučer nam je liječnica rekla da Jack nije primljen u kliničko ispitivanje na Marsdenu. Sada nam govore da je preostala jedino kemoterapija i da će ona barem malo usporiti razvoj bolesti.

U trenu bih se mijenjao s njim, da mogu. Dao bih mu svoj mozak, sve, da mogu. Jednostavno ne znam čime je to zaslužio.

Ispričavam se što ti sve ovo govorim, Neve; znam da se ne poznajemo, ali s obzirom na to da si i sam to već proživio, znam da razumiješ.

143

Čuvaj se, Rob

Predmet: Odg: Jack Poslano: petak, 14. studenog 2014. 10:42 Šalje: Nev Prima: Rob Dragi Robe, tvoj dječak nije to ničime zaslužio i nemoj to nikada zaboraviti. Ja sam to isto radio kada je mome Joshu postavljena dijagnoza, stalno sam se pitao zašto. Zašto Josh? Što je on kome učinio? Jesmo li to ikako mogli spriječiti? Je li to zbog toga što živimo u blizini antenskog stupa teleoperatera?

Je li to zbog kemikalija koje stavljaju u dječju hranu?

Razumijem što proživljavaš jer sam to i sam proživio. Stalno sam pokušavao zamisliti svijet bez Josha i to me uništilo.

Pretpostavljam da me upravo to i pogurnulo prema klinici u Pragu. Ništa od onog što su liječnici govorili nije mi više imalo smisla i jednostavno sam osjećao da gubimo vrijeme.

Strašno mi je žao zbog svega. Molim te, imaj uvijek na umu da sa mnom o tome možeš razgovarati kad god želiš. Dovoljno je samo da mi pošalješ e-mail ili me nazoveš. Čuvaj se, prijatelju.

Nev P.S. Prilažem nekoliko slika Josha da stekneš dojam o tome što liječenje obuhvaća. Počinju u vrijeme kada je dobio dijagnozu i sežu do danas. (Više fotografija možeš naći na mom blogu, nevbarnes.wordpress.com)

Počeo sam prelistavati slike. Josheva prva kemoterapija. Josh, sada potpuno ćelav, izlazi s magnetske rezonancije. Josh sjedi na krevetu, s kanilom u ruci, a doktor Sladkovský stoji kraj njega. Jednu sliku nisam mogao prestati gledati. Na njoj Josh sjedi na velikom kamenu na nekoj plaži. Lice mu je punije, kosa duga, kovrčava i plava. Škiljio je, sunce mu je išlo u oči; na 144

nogama je imao peraje, a u ruci je držao ronilačku masku. Izgledao je potpuno drugačije od bolesnog, sablasno ispijenog dječaka od prije. Josh je bio stariji. Zreliji. Bio je živ.

STIGLA JE NOVA pošiljka tableta. Vakumirano pakiranje, u kutijama obloženim zračnom folijom. Uvezene su iz Kine, isporučene u roku od dvadeset i četiri sata preko neke švicarske tvrtke koju sam našao na internetu. Hidrazin sulfat, indijski tamjan, resveratrol, cink, lijek protiv akni koji se zove Accutane, koji jača imunološki sustav.

Svaki sam dan istraživao, ostajao dugo u noć budan uz kavu i viski, čitao sve čega bih se dočepao. Informacije su bile dostupne, ali skrivene iza svih tih šumova, čavrljanja na forumima za oboljele, prehrambenih savjeta, svih tih gluposti o čudotvornom djelovanju bijelog lima graha i graviole. Ipak, bile su nadohvat ruke, ako znate gdje treba tražiti, u izvještajima s burze, na onkološkim forumima, u bazama podataka o kliničkim ispitivanjima, koje se može lako hakirati.

Brzo sam učio. Činilo mi se kao da učim novi programski jezik. Sada znam čitati između redova objava za tisak farmaceutskih kompanija. Znam da ono što djeluje na miševima ne mora bezuvjetno djelovati i na ljudima. Znam da, premda Jacku nije odobren pristup kliničkom ispitivanju, i dalje postoje neke mogućnosti: dobivanje lijeka na humanitarnoj osnovi; klinike u Kini koje kloniraju vodeće lijekove obuhvaćene ispitivanjima i nude ugovorene usluge klijentima koji to mogu platiti.

Jer bilo je djece koja su preživjela ono što Jack ima. Morate dublje kopati, slijediti tragove, poveznice, mračne blogove. Ali, sve je ondje: hiperbarične komore s kisikom, protonsko zračenje, kirurški zahvat koji se naziva devaskularizacija, a radi se samo na Barbadosu.

To su nazivali anomalijama. Oni koji su unatoč svemu ozdravili. Liječnici su o njima govorili kao o natprirodnom fenomenu, pojavi koju medicinska znanost ne može objasniti.

Istina je, međutim, da liječnici jednostavno nisu znali zašto su neki pacijenti ozdravili. Jednog dana, kada genom bude dekodiran i otkriven, sve će imati smisla. Bit će očito samo po sebi, kao gravitacija ili zakoni gibanja.

Neke se stvari uvijek mogu hakirati. U računalstvu, ako postoji problem, nađete način da ga zaobiđete. Napravite kod kojim ćete ga eliminirati, isprogramirate prijevaru. Međutim, za takvo nešto morate riskirati. Sjećam se onog dana u školi kada su mi zabranili ulazak u informatičku učionicu.

Rekli su mi da pauze za ručak provodim na neprimjeren način, da se računalima ne služim u predviđenu svrhu. Stoga sam sustav hakirao od kuće, 145

postavio se za administratora i poput duha se kretao školskom računalnom mrežom.

Anna nikada nije ozbiljno shvatila tu moju stranu. Mislila je da sam neoprezan i nemaran, da previše riskiram, čak i u vezi s najmanjim stvarima.

Zato što odbijam platiti putno osiguranje za let. Zato što uporno nosim velike svote gotovine sa sobom. Ona je uvijek slijedila protokol, propisane načine na koje se nešto obavlja. Annina pravila. Uvijek dođi ranije, za večeru uvijek jedi malo. Uvijek složi odjeću prije spavanja.

Sada sam nemaran jer želim spasiti svog sina. Slušaj liječnike. Slijedi »standarde liječenja«. Ali, ništa od toga neće pomoći Jacku. Budemo li slijedili savjete liječnika, Jack neće imati nikakve šanse.

KADA SMO PROŠLI kroz vanjska vrata osnovne škole Amberly, ovaj put radi božićnog sajma, činilo mi se kao da smo se vratili na mjesto zločina. Koliko je sada sve bilo drugačije nego one večeri s vatrometom. Jack je tada s veseljem proletio kroz vrata, pozdravio prijatelje, pokazivao nam svoje crteže na zidovima.

Danas je bio povučen i slab. Držao se uz nas i više se nisam mogao pretvarati da nije bolestan. Hodao je polako, pažljivo odmjerenim koracima; usne su mu bile plave, a lice blijedo, kao dječaku sa slabim srcem kojeg se sjećam iz škole. Ljudi bi se zagledali u njega i potom brzo skrenuli pogled.

Dok smo čekali da Anna kupi ulaznice, petljao sam po Jackovu kaputu nastojeći izbjeći kontakt očima s ljudima koji su prolazili. Bilo je čudno pojaviti se vani u javnosti. Prošlo je mjesec dana otkako se Jack srušio na pozornici u školi i mi smo se uglavnom povukli i živjeli odsječeno od svijeta, pristojno odbivši ljubazne i obzirne ponude od prijatelja.

Anna je sada radila samo ujutro, pa bismo poslijepodne, ako je Jack bio raspoložen ili ako se osjećao sposobno, izlazili van: u kino, u park s dinosaurima, na putujuću predstavu o gusarima. Činilo se da nam je život stavljen na neko monstruozno čekanje.

Kemoterapija nam je zadala novi ritam. Jack je jednom tjedno odlazio u bolnicu kao vanjski pacijent i onda se sljedećih nekoliko dana oporavljao kod kuće. U toj je rutini čak bilo neke utjehe. Imali smo se za što pripremati, nešto raditi. Mogli smo otići kupiti mala pakiranja soka od naranče u tetrapaku koji je volio ili neke gumene bombone jer je to ponekad bilo jedino što mu je želudac mogao prihvatiti. Mogli smo oprati i izglačati njegov ogrtač s likom Spidermana i pobrinuti se da mu šlapice za bolnicu budu čiste.

Oboje smo se složili da bi mu odlazak u školu bio prenaporan. Rekao je da mu to ne smeta - čitati i pisati može i kod kuće - ali nedostajali su mu prijatelji. Djeca su se dolazila igrati s njim kod nas doma i te su posjete bile 146

pod strogim nadzorom i kontrolom, kao da je Jack mladi princ, a njegovi sluge i dvorjani vire iz prikrajka za slučaj da nešto pođe krivo. Premda sam volio gledati koliko se Jack veselo igra s prijateljima, mrzio sam te posjete, najviše zbog nategnutih, eliptičnih razgovora koje smo vodili s roditeljima, nastojeći pri tome što je moguće više razgovarati o njima i njihovim životima.

Dugi, neodlučni rastanci na kraju bili su gotovo nepodnošljivo teški.

Zajedno s Jackom promatrao sam sliku na zidu, razredni projekt iz informatike, svjetlucava slova kroz koja se provlače dugine boje. Jack je prstom prelazio po nalijepljenoj riječi i tiho je sricao. DIJELITI. Dijeliti.

Vani je zrak bio sladak od zemljanog mirisa pečenih kestena i kuhanog vina. Na travi gdje smo prije stajali i promatrali vatromet sada su bili štandovi na kojima su se prodavale figurice, žongler, i jedan štand na kojem ste mogli drvenim lopticama gađati i osvojiti kokosove orahe. Djeca su jurcala od štanda do štanda, nabrijana od šećera i uzbuđena zbog nadolazećeg kraja polugodišta.

Jack se odjednom učinio jako prestrašenim i čvrsto se držao Anni za ruku.

Prešli smo preko igrališta, pokraj roditelja neke djece iz Jackova razreda, ali nisu nas pozdravili, glave su im bile spuštene i pretvarali su se da nešto rade na mobitelu. Nije mi bilo važno. Nisam želio njihovo sažaljenje, njihovo skretanje pogleda u stranu, niti koliko se silno trude pretvarati se da je sve u redu.

Zaputili smo se prema tomboli i štandu s toplom čokoladom. Jack je hodao kao starac, oprezno, kao da hoda po ledu i boji se da ne padne. »Gle, Jack«, rekla je Anna pokazujući dva dječaka. »Nije li ono Martin?« Jack je slegnuo ramenima i čvršće stisnuo Anninu ruku. »Želiš li ga otići pozdraviti ?« pitala je kada smo prošli pokraj štanda s ručno izrađenim božićnim ukrasima.

Jack je odmahnuo glavom i pogledao na suprotnu stranu od one gdje je stajao Martin. Martin Catalan bio mu je prvi prijatelj u školi kojeg je uistinu obožavao. Uvijek nam je bilo simpatično kako bi Jack izgovarao njegovo ime.

Nikada ne bi rekao samo Martin, već uvijek Martin Catalan.

Prema onome što nam je Jack ispričao, Martin Catalan može sve. Može trčati brže, bacati dalje, skakati više od bilo kojeg čovjeka. Kad su mu bile samo tri godine, znao je čitati, pisati i zbrajati brojeve veće od milijun. Čitao je knjige - najveće knjige na cijelom svijetu - i bio je tako dobar u nogometu da je već igrao za Španjolsku.

Vidio sam Martina Catalana na nekoj školskoj priredbi i definitivno je u njemu bilo nečeg posebnog. Dok su druga djeca bila šmrkljiva i košulje im ispadale iz hlača, Martin Catalan izgledao je besprijekorno: blještavo bijela 147

košulja i samterice i zalizana kosa koja mu je isticala široku mušketirsku čeljust. »Zašto mu se ne odeš javiti, Jack?« rekao sam. »Siguran sam da bi Martinu bilo drago da te vidi.« Jack bi me inače ispravio kada bih rekao samo Martin, inzistirajući na punom imenu i prezimenu, ali ovaj put nije odgovorio i samo je zaronio licem u Annin kaput.

Malo poslije, kada je Anna otišla stati u red za vruću čokoladu, izgubio sam Jacka iz vida. Na trenutak sam se okrenuo da Anni dam nešto sitniša i odjednom više nije bio ondje. Uhvatila me panika, počeo sam ga mahnito tražiti, a onda sam ugledao njegov usamljeni mali lik kako stoji pod reflektorima i promatra djecu kako skaču po dvorcu na napuhavanje.

Jack je stajao mirno kao kip i upijao prizor pred sobom: ushićene povike, nemarno odbačene cipele na podu, zaljuljane glave starijih dječaka koji se zaletavaju jedan u drugog iza jarko žutog parapeta i kao da pokušavaju prevrnuti dvorac. »Jesi li dobro, zlato?« rekao sam zagrlivši ga kada je Anna stigla s toplom čokoladom. »Želiš li da odemo negdje sjesti?« upitao sam. Jack se odmaknuo od mene, ali i u mraku sam mogao vidjeti suze koje su mu blistale u očima. »Želim ići kući«, rekao je Jack i dalje gledajući djecu koja skaču po dvorcu. »Ali, tek smo stigli, Jack. Mislio sam da želiš vidjeti svoje prijatelje.« »Nemam ja prijatelje. Želim ići kući.« »Ne, dušo, nemoj to govoriti«, rekla je Anna. »Imaš puno prijatelja.« Jack je oštro odmahnuo glavom. »Ne, nemam nikakvih prijatelja. Lažete mi.« Upravo u tom trenutku Martin Catalan pojavio se kraj nas. »Zdravo, Jack«, rekao je i nasmiješio se, besprijekorno dotjerane odjeće i začešljane kose.

Jack se okrenuo i ugledao Martina, a lice mu je zasjalo. »Želiš li se doći igrati na dvorac s nama?« pitao je Martin.

Jack je blistao i brzo obrisao suze, ali tako da Martin ne vidi. »Mogu li, mamice?« upitao je podigavši pogled prema Anni. »Ne znam, Jack«, rekla je gledajući starije dečke kako se bacaju na trbuh. »Igra mi se čini malo gruba, sa svim tim velikim dečkima.« »U redu je«, reče Martin Catalan. »To je moj brat. Reći ću mu da mora sići.« Bez imalo oklijevanja ili upozorenja, Martin Catalan je otrčao do dvorca i nešto doviknuo starijim dečkima. Jedan od njih, starija verzija Martina, okrenuo se prema nama i kimnuo, a potom skočio na strunjaču. Jedan po 148

jedan, ostali dečki su slijedili Martinova brata i poredali se tako da su blokirali ulaz ostalima. »Je li sad u redu, gospođo Coates?« pitao je Martin kada se vratio. »Možemo sami biti ondje, a moj brat će čuvati stražu i neće nikoga pustiti gore.« Jack pogleda Annu pa mene. »Dobro«, rekla je Anna. Znao sam da je ta pomisao užasava, ali morali smo ga pustiti. »A smiju li Tony i Emil doći?« pitao je Martin. Nismo primijetili Jackove prijatelje kako izviruju iza nas. »Obećavam da nećemo previsoko skakati.« »Naravno«, rekao sam, »ali, Jack, budi oprezan, u redu?« Kimnuo je i zajedno su krenuli prema dvorcu, Martinova ruka zaštitnički oko Jackova ramena. »Ne znam više onako dobro skakati«, čuli smo kako Jack govori Martinu dok smo ih slijedili na sigurnoj udaljenosti. »U redu je«, rekao je Martin. »Možemo samo malo skakati... Gledaj ovo.« Huknuo je i napravio mali oblak magle koji je ostao visjeti u zraku. »Super«, rekao je Jack i napravio isto, a dah mu je svjetlucao pod reflektorima. »Mi smo zmajevi.« Pridružili su se Tonyju i Emilu na strunjači i više nisam mogao čuti što govore, ali pretpostavio sam da im Jack priča o svom tumoru jer se tapkao sa strane po glavi i pokazivao im je ožiljak.

Već smo i prije vidjeli Jacka i njegove prijatelje na dvorcima na napuhavanje. Zaletavali bi se i ronili, pokušavali napraviti salto i škarice. Ovaj su se put svi savršeno suzdržavali. Martin Catalan oprezno je primio Jacka za ruke, kao da su na nekoj plesnoj čajanci, i onda su počeli sasvim lagano skakati. Tony i Emil napravili su isto, odoljevši porivu da se zalete u zidove ili preskoče bočne stranice.

Nakon nekog vremena dečki su počeli usporavati, a brat Martina Catalana više nije mogao zadržavati djecu koja su se htjela igrati na dvorcu. Martin, Tony i Emil pomogli su Jacku da se spusti na strunjaču i obuje cipele.

Prije nego što su se razdvojili, zagrlili su se prilično formalno, kao da tješe jedan drugog, s dostojanstvom staraca koji su u životu svašta vidjeli i doživjeli. Martin Catalan je zadnji zagrlio Jacka. Neko su vrijeme ostali stajati zagrljeni. Jack je naslonio glavu na Martinovo rame, a Martin je zaštitnički položio dlan Jacku na glavu, s one strane na kojoj je bio tumor.

ISPRINTAO SAM još nekoliko članaka o doktoru Sladkovskom i ubacio ih u mapu koju sam pripremao za Annu, baš onako kako bi ona voljela: metodički posložena i uredno uvezana.

149

Pročitao sam još jedan intervju s liječnikom o tome što ga je potaknulo na istraživanje kada je bio još mladi onkolog u Čehoslovačkoj. Najviše su ga fascinirali oni pacijenti čije su reakcije bile neobjašnjive. Čudesne. Zašto su oni ozdravili, a drugi nisu? Treba istražiti one koji odskaču, zaključio je doktor Sladkovský, one rijetke slučajeve remisije i možda pronađemo lijek.

Pročitao sam još nekoliko rasprava o doktoru Sladkovskom i imunoinženjeringu na forumu Hope՚s Place. Bilo je više skeptika nego vjernika.

Učinkovitost liječenja nije dokazana i ne nudi veća jamstva od tradicionalne kemoterapije. To je zmijska jama, shema za izvlačenje novaca od naivnih, rekli su.

Ali, što je s Joshem? Stalno sam se vraćao na to. Ako je pomoglo njemu, moglo bi i Jacku. Sjetio sam se jednog komentara doktorice Flanagan. Rekla je da je ono što liječnici znaju o karcinomu samo vrh ledenog brijega. Da ima puno više toga što ne znaju.

Pretpostavljam da nas je time htjela utješiti, reći nam da je Jackova bolest tako nevjerojatno, ubitačno složena da zaista ništa više ne mogu učiniti.

Međutim, ja sam iz njezinih riječi izvukao ohrabrenje. Što ako Jack posjeduje neku neistraženu genetsku mutaciju, nešto što medicinska znanost još nije ispitala? I što ako mu ta mutacija omogući da reagira na određene metode liječenja, baš kao što je bio slučaj s Joshem?

Obično sam ja prvi frktao na homeopatiju i indologiju i sve te gluposti. Ja sam programer. Živim od podataka i sanjam u programskim kodovima.

Uvijek sam gnjavio Annu s pričama oopasnostima loše znanosti. Ali, svaki put kada bih sam sebi rekao da zaboravim, da su skeptici vjerojatno u pravu, da je Nev obična varalica, pomislio sam na sva ona svjedočenja. Sjetio sam se Kirsty i Asheve majke i Jamesa i Robsona i male djevojčice Marie koja je s jedanaest godina dobila tumor na mozgu, a sada ide na maturalnu večeru, držeći se tati pod ruku. Ta djeca nisu bila samo običan podatak u kliničkom ispitivanju, bila su od krvi i mesa.

Provjerio sam letove za Prag. Ima ih više od deset na dan i možemo onamo stići za pet sati. Istraživao sam hotele u blizini klinike kada mi je stigao e-mail.

Predmet: Re: Jack Poslano: utorak, 2. prosinca 2014. 12:05 Šalje: Nev Prima: Rob Bok, Robe, danas smo dobili odlične vijesti iz bolnice. Išli smo na kontrolno 150

skeniranje i svi Joshevi nalazi potpuno su čisti.

Nema znaka karcinoma i svi tumorski markeri su na najnižoj mogućoj razini od dijagnoze. Naravno, moramo i dalje ići na redovite kontrole svakih nekoliko mjeseci I godina, ali svaki novi negativan nalaz za nas je još jedan veliki korak u pravom smjeru.

Otišli smo se počastiti poslije bolnice i otišli smo u kino gledati Zvjezdane ratove. (U našem lokalnim kinu pokazuju stare filmove.) Film mu se silno svidio i bilo je uistinu lijepo vidjeti ga kako uživa u njemu kao i ja dok sam bio dijete prije toliko godina.

Pitao sam se trebam li ti to reći s obzirom na to da znam koliko vam je sada teško i nisam želio ispasti bezosjećajan ili nešto takvo. U svakom slučaju, lijepo te pozdravljam.

Ima nade, Robe. Nikada ne odustaj, prijatelju moj.

Nev P.S. Jack je vjerojatno malo premlad za Minecraft, ali Josh je trenutno lud za tom igricom. Upravo je sagradio ovaj dvorac i rekao da bi ga želio poslati Jacku da ga razveseli. (Rekao sam mu da je Jack loše.) Šaljem ti screenshot. Nadam se da će do tebe doći u redu i da će se Jacku svidjeti.

KLIKNUO SAM SLIKU zaslona iz Minecrafta, 8-bitni blok s kulama i stijegom za zastavu i velikim znakom na kojem je pisalo »Jackov dvorac«. Pogled na dvorac natjerao mi je suze na oči, ali ne zbog toga što sam pomislio na Jacka.

Podsjetio me na vrijeme kada sam tek počeo programirati, pisati male skripte na starom laptopu koji mi je tata kupio na nekoj rasprodaji iz prtljažnika auta.

Opet sam pogledao dvorac. Mogao sam zamisliti Jacka kako igra Minecraft kada bude stariji, kako gradi kuće, sadi drveće, penje se na planine koje vode u nove svjetove. Ponekad bih si dopustio takvo sanjarenje. Što bih sve radio s Jackom kada bude stariji i zdraviji. Subotnja poslijepodneva u kinu, Jack odjeven u traperice, na nogama tenisice s kotačićima, a u ruci nosi porciju kokica veću od svoje glave.

151

O, što bismo sve radili zajedno. Imali bismo sezonske ulaznice za West Ham. Subotom ujutro jeli bismo dim sum na Gerrard Streetu. Pa onda svi ti ljetni praznici, sjedili bismo zajedno u baru, a ja bih ga zadirkivao zbog zgodnih cura.

Nisu to bile samo obične maštarije. Sve sam to radio sa svojim tatom.

Koliko me puta samo došao gledati kako igram nogomet i nakon toga bismo, bez obzira na rezultat, otišli u The Crown na kolu i pomirit. Obiteljske TVvečeri, s prženim ribicama i krumpirićima na krilu: Dallas srijedom, Čuvar četvrtkom. Sjećanja su kao hrskavica: tvrdoglava, teško ih je slomiti.

Nekoliko mjeseci nakon što je mama umrla, tražio sam neku knjigu u našoj kući u Romfordu. Mislio sam da se sjećam da sam je vidio negdje u prizemlju, spremljenu u komodu u dnevnoj sobi. Unutra je bilo puno prašine, što bi mamu sigurno užasnulo. Nisam našao ono što sam tražio, ali ispod starih drangulija i limenih kutija od keksa punih dugmadi, pronašao sam bilježnice umotane u plastičnu vrećicu.

Izvadio sam jednu i u njoj našao stranice i stranice ispisane tatinim sitnim, urednim rukopisom. Oklijevao sam, ne želeći čitati nešto privatno, ali mi je onda jedna rečenica upala u oko: »Cottee izvrstan, Goddard katastrofalno loš.« Počeo sam prelistavati sve bilježnice i smiješiti se kada sam shvatio o čemu se radi: tata je zapisivao dojmove sa sve i jedne West Hamove utakmice na kojoj je bio.

Svaki je unos bio savršeno čist i uredan, kao da je prvo pisao koncept na nekom starom papiru, a potom prepisivao u bilježnicu. Bilješke su bile kratke, ali prekrasno napisane.

Jennings je večeras bio fantastičan. Paddon je, pak, bio potpuno beskoristan, kao osa u klopci, jedva da je dodirnuo loptu.

Tommy Taylor u napadu oštar kao sabljarka; u obrani, međutim, neprobojan kao brana hidroelektrane. Apsolutno genijalna igra. Čak su se i zapadne tribine digle na noge.

Nastavio sam čitati bilješke sve do kasnih 1980-ih. Pobjeda nad Chelseajem kod kuće 5 :3 nakon što smo gubili 3 :2. Naš fantastični prijelaz u drugu sezonu prve lige 1993. Dok sam čitao, uočio sam da su neki zapisi obilježeni zlatnom zvjezdicom, poput onih kakve smo dobivali u školi. Isprva sam mislio da su to utakmice u kojima smo pobijedili, ali znam da nismo porazili Aston Villu 1995. jer sam bio ondje. Tada sam shvatio što je tata napravio. Stavio je zlatnu zvjezdicu uz svaku utakmicu na koju smo otišli zajedno.

Je li stvarno previše tražiti da i Jack doživi to isto? Mora postojati način, jednostavno mora. Jer ako nešto sanjaš, znači da je to istina, uvijek je govorio tata.

152

Ako nešto sanjaš, znači da je istina.

LEŽAO SAM NA NAŠEM KREVETU na katu i čuo sam Lolin cvrkutavi glas kako se penje uza stube. Spustio sam se u kuhinju i ugledao je kako s Annom sjedi na barskom stolcu i pije kavu. »Zdravo, Robe«, rekla je, »kako si?« »Dobro, hvala«, rekao sam, a ona me zabrinuto odmjerila. Podignuta obrva i jedva vidljiv ugriz za usnu govorili su mi: znam, znam. »Lola mi baš pokazuje ovu zakladu Zaželi želju«, rekla je Anna pokazujući otvorene brošure na stolu. »Bolesnoj djeci priređuju iznenađenja i organiziraju im putovanja.« »Aha«, rekao sam puneći kuhalo vodom. »Čuo sam za njih.« Premda sam im bio okrenut leđima, znao sam da se Anna i Lola pogledavaju i pokušavaju procijeniti moje raspoloženje. »Pisala sam im«, rekla je Lola, »i poslali su mi ovo.« U ruci je držala još jednu brošuru. »Gle, ovo je zgodno«, rekla je Lola prelistavajući stranice. »Dan sa Spidermanom«, rekla je kao da se obraća djetetu. »Jack bi dobio kostim i onda bi se sreo s pravim Spidermanom i onda idu u neku posebnu igraonicu gdje dolaze i drugi likovi, Green Goblin, Flash, Aquaman.« »Aha«, rekao sam. »Mislim da bi se Jacku svidjelo, zar ne, Robe?« rekla je Anna. »Bili su jako ljubazni i odmah prihvatili moju molbu i praktički možemo izabrati što god želimo«, dodala je Lola. »Želiš li malo pogledati?« Gurnula mi je brošure u ruke. Na naslovnici je bila slika djeteta s vatrogasnom kacigom na glavi. Ispod se vidjelo da mu je glava ćelava i bijela, poput malog, goluždravog ptića. Na brzinu sam prelistao brošuru dok sam čekao da voda u kuhalu zakipi. »Gle, imaju i ovo«, rekla je Anna podižući još jednu brošuru i pokazujući sliku dječaka koji sjedi u pilotskoj kabini zrakoplova. »Ovo bi mu se svidjelo.« »Da, možda«, rekao sam.

Anna je tiho uzdahnula i odložila brošuru na šank. »Pa, ima tu stvarno puno različitih stvari. Ne moramo odmah odlučiti. Lola je samo mislila da bi to bilo lijepo.« »Pogledat ću ih kasnije«, rekao sam odlažući brošuru na kuhinjski stol. »Baš sam pričala Anni«, rekla je Lola, »o Johnovoj kolegici s posla. Pa, njihovoj je kćeri upravo dijagnosticirano nešto slično kao Jacku i mislila sam da biste se mogli povezati s njima. Sjećam se kada je moja majka imala rak dojke i kako su svi pokušavali reći pravu stvar, biti od pomoći, ali mislim da to ne možeš nikada stvarno shvatiti osim ako i sam ne prolaziš isto.« 153

Lola je čekala da nešto kažem ili barem potvrdno kimnem, ali ja sam šutio. »Jednostavno se čini da je to zlo sada posvuda, zar ne«, rekla je praktički sebi u bradu. »Pretpostavljam da je to prokletstvo modernog života, cijena koju plaćamo.« Kuhalo je završilo uz crescendo i odmah potom čuo sam iskakanje tipke. »Što hoćeš time reći, cijena koju plaćamo?« tiho sam upitao. »Ma, ništa, dušo, samo tako kažem.« »Samo želim znati što si htjela reći«, rekao sam tihim, ali odlučnim tonom, a Anna je pognula glavu pustivši da joj se para iz šalice s kavom valja preko usne. »Misliš li da smo mi krivi za ovo?« »O, Bože, ne, Robe, ne, ni slučajno. Ne, nisam to ni na trenutak pomislila.

Niste vi ništa loše učinili, nemojte takvo nešto ni pomišljati. Ne, želim samo reći - i kao i obično lupam gluposti - da se radi o svima nama, našem društvu, našem modernom načinu života. Hrana, stres, WiFi, sav taj ludi ritam. Ne, zaboga, dušo, niste vi krivi, svi smo, svi koliko nas ima i to se sve zbraja.

Ponekad mi se čini da moramo usporiti, razmisliti...« Već sam znao sve što je Lola htjela reći jer sam sve to već prije čuo. Uvijek je prisutno, bilo u osobnom razgovoru ili u porukama koje su nam ljudi slali e-poštom, poput opake vodene struje na prekrasnoj plaži. »A znate li zašto ga je dobio?« pitali bi na neki skriveni, neizravan način, svjesni da je takvo pitanje neprihvatljivo. »Jednostavno se tako dogodilo«, rekli bismo, ili ponudili neku drugu otrcanu frazu, a oni bi suosjećajno kimnuli, ali u očima im vidite što zapravo misle.

Jer oni su znali. O, kako dobro su znali. To je zbog WiFi-ja, slatkih napitaka, onih dječjih šampona koji su puni kemikalija. Pitali su, ne zbog zabrinutosti za Jacka, već zbog toga što su željeli zaštititi svoju djecu. Da se pobrinu da se takvo nešto njima nikada ne dogodi. Na licima ste im mogli vidjeti kako si u glavi stvaraju bilješku da se moraju sjetiti Timothyju ograničiti vrijeme na iPadu i napokon napisati ono pismo školi o nedostatnom izboru zdrave hrane. »Odjebi, Lola«, rekao sam gledajući je ravno u oči. »Robe!« pobunila se Anna. »Što je, dopustit ćeš joj da tu istrese sva ta sranja, sve te gluposti za koje sam apsolutno siguran da ne vjeruješ u njih i ne slažeš se s njima? Ili i ti odjednom misliš da smo mi krivi?« »Ne mislim, Robe, naravno da ne mislim. Ni Lola to ne misli. I, molim te, nemoj vikati.« 154

»Da ne vičem? Trebao bih puno više vikati, umjesto pričati o... svim tim sranjima«, rekao sam pokazujući brošure. »Možeš li prestati? Možeš li, molim te, prestati?« rekla je Anna podižući glas. U neko drugo vrijeme, u nekom drugom svijetu nikada se ne bismo ovako prepirali pred nekim drugim. »Mogu li prestati? Prestati s čime, Anna? Trebam li prestati tražiti načine da mi sin ozdravi dok sjedimo za stolom i biramo jebene jednodnevne izlete.« »Ne radi se o tome, Robe«, rekla je Anna i počela plakati, »molim te, ne čini to, molim te.« Lola ju je zagrlila i Anna je zarila lice u njezino rame.

Nisam je više mogao slušati. Samo gubimo vrijeme, vrijeme koje nemamo.

Vratio sam se za svoj stol i napisao e-mail Nevu.

Predmet: Odg: Jack Poslano: srijeda, 10. prosinca 2014. 21:12 Šalje: Rob Prima: Nev Dragi Neve, Oprosti na smetnji, ali želio sam te nešto pitati u vezi s klinikom doktora Sladkovskog.

Već sam im poslao e-mail, ali znaš li možda kako bi brzo Jack mogao započeti s liječenjem ondje? Je li lista čekanja duga? Želim odmah rezervirati let i otići u Prag jer ovdje samo gubimo vrijeme.

Bilo mi je drago čuti da su Joshevi nalazi dobri i s uživanjem sam pogledao njegove slike koje si mi poslao. Ne samo zbog toga što sam sretan zbog vas već i zato što tako silno želim da to jednog dana bude Jack. Volio bih da to bude Jack četiri godine od danas i da živi sretan život, okružen ljubavlju.

Stoga, molim te, šalji ih i dalje. Pružaju mi nadu, više od ičeg drugog u ovom trenutku. Čuvaj se, Neve.

Rob 155

P.S. Molim te, zahvali Joshu na dvorcu Minecraft. Pokazao sam ga Jacku i jako mu se svidio.

156

16.

SPAVA?« UPITALA je Anna kada sam izašao na terasu noseći laptop JOŠ pod rukom. »Kao beba.« Tako smo se običavali šaliti dok je Jack bio mali. Kako spava? Kao beba.

Zato što i jest beba, kužite ?

Jack je puno spavao otkako je krenuo na kemoterapiju. Kada je bio budan, većinu je vremena provodio na kauču, gledao crtane filmove, okružen omiljenim igračkama i knjigama. Dok je spavao, mi smo gledali Poirota i Homes Under tbe Hammer, dokumentarnu seriju o preuređivanju i licitaciji kuća, uvijek osluškujući i čekajući da se Jack probudi.

Anna je brisala prozore terase s vanjske strane. Otkad se Jack razbolio, kuća je bila besprijekorno čista. Čistačica nam je dolazila jednom tjedno, ali to nije bilo dovoljno, rekla je. Stoga je svaki dan ribala kupaonicu i zahodske školjke. Čistila je ispod umivaonika i sudopera. Bacila se na pećnicu, ostrugala sve zapečene ostatke i potom je ispolirala iznutra.

Sredstva za čišćenje držala je u ormaru u ostavi. Unutra je imala punu kutiju spužvica, brisača za staklo i krpa od mikrovlakana. Na najgornjoj polici stajale su bočice deterdženta, amonijaka, alkoholnog octa, sve uredno poredano kao da se radi o ormariću s trofejima.

Vani je bilo hladno, čak i za prosinac, pa sam se samo u košulji malo smrzavao. Duboko sam udahnuo i otpio velik gutljaj kave. »Istraživao sam tu jednu kliniku«, rekao sam Anni.

Očekivao sam da nešto kaže, da se okrene prema meni, ali samo je nastavila krpicom brisati prozor. »Nalazi se u Češkoj i vodi je doktor Sladkovský.« Trzaj na Anninu licu, gotovo neprimjetan pomak nosa. Imao sam osjećaj da će me svaki tren prekinuti, da moram što brže izgovoriti te riječi. »Gle, znam što misliš o svemu tome, ali molim te, saslušaj me.« »Da te saslušam?« »Pa, da, znam da imamo različita mišljenja o opcijama liječenja.« Anna se vratila prozorima usredotočivši se na malu mrlju blizu poda. »Nisam sigurna kako bih to točno nazvala«, rekla je. »Ali, rado ću poslušati.

Odluke donosimo zajedno, zar ne?« »Da. Dobro, onda, ta klinika u Pragu - isprintao sam ti sve o njoj primjenjuje metodu liječenja imuno-inženjeringom. Dosta sam istražio i čini se da je znanstveno prilično dobro utemeljena. Radi se o tome da su mnoga 157

djeca ondje izliječena, čak i djeca s tumorima na mozgu. Dopisujem se s Nevom s foruma. Njegov sin, Josh, također je imao glioblastom i liječio se ondje. Sada je već tri godine u remisiji.« »Da. Nev. Vidjela sam njegove postove.« »Jesi ?« »Da, na Hope՚s Placeu. Vidjela sam njegove postove o doktoru Sladkovskom.« »O. Nisam znao...« Anna je uzdahnula. »I ja pratim forum, znaš«, rekla je. »Onda, što misliš?« »O klinici?« »Da.« »Nemam baš neko naročito mišljenje o njima. Prije nekog vremena pogledala sam web-stranicu. Mislim, djeluje prilično impresivno, sa svim tim svjedočanstvima i svime ostalim. Ali, onda sam pročitala neka mišljenja na forumu i jedan članak na Quackwatchu, web-stranici za razotkrivanje prijevara u vezi sa zdravljem. Ondje je pisalo da vrlo malo znanstvenih dokaza može potkrijepiti tvrdnje doktora Sladkovskog i da nema apsolutno nikakvih dokaza da taj imuno-inženjering djeluje.« Pročitao sam taj dugi, podrugljiv članak na koji se Anna poziva i u kojem se tupi o stručnoj reviziji drugih liječnika i o tome da doktor Sladkovský ne poštuje pravila znanstvene metodologije. Sjećam se da me naživcirala umišljenost i pedanterija novinara, poput onih dosadnih analitičara koji traže propuste u radnjama popularnih filmova. »Znam, znam, i ja sam to čitao. Ali, možda uspije. Možda ima nečeg u tome.

Ljudi - druga djeca - uspiju se izliječiti. Ne vjerujem da su oni ljudi lagali u svojim svjedočanstvima.« Anna je slegnula ramenima i ta me gesta razljutila, kao tvrdoglavo dijete koje se odbija ispričati. »Samo mislim da vrijedi pokušati«, rekao sam, a glas mi je pucketao. »Što drugo sada možemo učiniti?« Pogledala me s neodobravanjem - poput Jackie Onassis s onim ogromnim naočalama. »Ne misliš li da bih i ja to učinila za Jacka kad bih mislila da u tome ima nečeg?« »Znam. Nisam to mislio, stvarno ne želim reći da...« »A bez obzira na to«, nastavila je Anna, »što je s novcem? Grozno je uopće govoriti o tome, ali jesi li vidio koliko to liječenje košta? Čak i kada bismo htjeli, kako bismo to mogli platiti?« 158

»Naći ćemo novac«, rekao sam. »Skupit ćemo ga. Novca uvijek negdje ima.« Anna je uzdahnula. »Gdje je taj novac, Robe? Gdje? Pogledala sam njihovu web-stranicu. Liječenje može koštati stotine tisuća funti. Jednostavno ne razumijem kako misliš da to možemo platiti. Scott prodaje tvrtku, Robe, prodaje je, a ja ne radim. I... i što bismo onda? Uskoro nećemo imati nikakvih prihoda.« »Naći ćemo novce, mogu zamoliti Scotta da mi posudi.« »Pobogu, Robe«, rekla je Anna zgrabivši krpu i kantu. »Scott nema novaca. Praktički je bankrotirao.« Vratila se u kuću i ja sam je slijedio u dnevnu sobu. »Žao mi je, ja to jednostavno ne mogu«, rekla je sjedajući na kauč. »Užasno se loše osjećam zbog toga, kao da samo želim umrijeti, kad razgovaramo o novcu. I kad bih mislila da bi to liječenje moglo uspjeti, prodala bih sve, kuću, auto. Sve. Prosila bih, posudila, ukrala, samo da namaknem novac.« Anna je počela jecati. Zagrlio sam je. Osjetio sam kako joj je koža hladna, a tijelo ispijeno ispod vunenog pulovera. »Znam«, rekao sam, »strašno je jednostavno strašno - što moramo o tome razgovarati, ali siguran sam da bismo mogli pronaći način, ako postoji i najmanja šansa da bi moglo uspjeti...« »Hoćeš li više začepiti?« viknula je Anna. »Jesi li uopće čitao o metodama liječenja u toj klinici u Pragu?« upitala je kroz stisnute zube, nastojeći govoriti što tiše da ne probudi Jacka. »Je li ti tvoj prijatelj Nev govorio o tome? Jer, znaš što, Robe, ja sam stvarno pročitala cijeli vražji forum i znam da ima puno roditelja koji su otišli kod Sladkovskog i imali su sasvim drugačija iskustva.

Jesi li čitao i njihove priče? Trebao bi, jer možda bi onda Nevove tvrdnje počeo promatrati pod drugačijim svjetlom.« »Nevove tvrdnje? Znači, ti misliš da Nev laže o tome da mu je sin ozdravio? Pogledaj«, rekao sam gurnuvši joj laptop pod nos. »Tu je e-mail od Neva. Pročitaj ga. Tri godine u remisiji. Tri godine. Josh je upravo bio na kontroli i svi su nalazi negativni.« »Možeš li, molim te, prestati biti tako agresivan?« Duboko sam udahnuo, pokušavajući se smiriti. »Oprosti, nisam mislio...

Samo ti želim pokazati da ta metoda liječenja može biti uspješna.« »Ne znamo je li bila uspješna.« »Što ti to uopće znači? Imao je isti tumor kao Jack - multiformni glioblastom - i nema ga više. Nema ga, Anna.« »Dobro, ali kako znamo da to ima ikakve veze s klinikom?« rekla je Anna. »Nema tu nikakve znanosti, Robe. Ne objavljuju rezultate svojih kliničkih ispitivanja. Sve što se nudi su svjedočanstva tih ljudi.« 159

»Znači, sad si i znanstvenica, Anna? Stručnjak za medicinu. Liječnici ne znaju uvijek sve, znaš.« »Zaboga, sad već počinješ zvučati kao Nev. Ako je uopće stvaran...« »Ako je uopće stvaran? Što bi to sad trebalo značiti?« »Ne znam, to su neki ljudi na forumu rekli. Da ga možda klinika plaća za vrbovanje pacijenata ili nešto takvo. Kako možeš biti siguran da je onaj koji tvrdi da jest? On je samo korisničko ime, Rob.« »A-ha, kužim. Sve se to čini podrobno razrađeno. Prava smicalica.« Anna je slegnula ramenima. »Pretpostavljam da su se događale i čudnije stvari. Vrebanje očajnih roditelja. Meni to ima smisla.« »Pogledaj, pogledaj ovo«, rekao sam skrolajući kroz Nevove poruke dok nisam našao onu s Joshevim slikama. »Što bih trebala vidjeti?« pitala je kada sam joj gurnuo laptop pod nos. »To je Nevov sin, Josh.« »Znam, Robe, već si mi rekao. Stalno stavlja njegove slike na forum.« Potražio sam barem iskricu osjećaja na Anninu licu, ali nije bilo ničega.

Ljudi su za Annu govorili da je hladna, ljudi koji je nisu poznavali. Sjećam se njezine sobe na koledžu i koliko je oskudna bila. Nije bilo mekih jastučića ni plutenih ploča s kolažima slika prijatelja na tinejdžerskim tulumima. Imala je samo stol i stolac i neke tanke knjige s tvrdim uvezom na polici. Pokrivač na krevetu bio je jednostavan, blijedo zelene boje.

Je li to sve zbog njezina oca? Nikada nije o tome govorila, ali znam da se osjećala napušteno. Nije željela razgovarati o njegovu naglom odlasku u Afriku i o tome što nikada nije vidio svog unuka. On je jednostavno takav, rekla je, i na tome je ostalo. »Gle«, rekao sam otvorivši Nevov zadnji e-mail. Kliknuo sam na sliku i pojavila se Josheva kreacija iz Minecrafta. »To je igra koja se zove Minecraft.

Josh je to napravio za Jacka.« Anna me pogledala s nevjericom. »Govoriš kao da se poznaju, Robe. Kao da su prijatelji. Tu osobu čak ni ne poznaješ.« »Samo zato što ga nisam osobno upoznao, ne znači da ga ne poznajem.« Anna je odmahnula glavom. »Mogu ga sad nazvati, ako želiš«, podigao sam glas. »Radi što hoćeš«, rekla je Anna.

Sjedili smo na kauču, ne dodirujući se, tijela okrenutih pod kutom jedno od drugog. Kuća se nikada nije činila tako tihom, tako hladnom. »Što nam se to događa?« pitao sam. »Ne možemo više ni normalno razgovarati.« 160

»Sin nam umire, eto, to nam se događa«, rekla je. Annin se rječnik već sada razlikovao od mog. Dok sam se ja mučio izgovoriti riječ »hospicij« - s njezinim blagim, piskutavim prizvukom - Anna bi bez problema izgovarala riječi »neizlječiv« ili »umiranje«. »Dobro«, rekao sam nastojeći se ne naljutiti. »Znam da je to strašno - to je nešto najstrašnije što si čovjek može zamisliti - ali u tome smo na istoj strani.« »Na istoj strani?« odvratila je Anna. »Već danima jedva da si progovorio koju riječ sa mnom. Čini mi se kao da me više ne možeš ni pogledati.

Opsjednut si, Robe, s tim tipom, Nevom, i s tom... tom lažnom nadom za koju se čvrsto držiš...« Anna se vratila brisanju prozora prema terasi, nastojeći se riješiti zaostalih mrlja na staklu. U tom trenutku jedino što sam mogao napraviti bilo je nazvati Neva. Ne samo zbog Anne, nego i zbog sebe. Istina, nije tražio novac (»Samo 25$ da se riješimo raka!«), niti je tražio da se pretplatim na njegov newsletter o holističkim metodama iscjeljivanja, pa ipak su me mučile neke sumnje. Sitnice koje se nisu uklapale. Jednom sam Neva pitao nešto o njegovoj ženi ili partnerici, ali mi nije odgovorio. U drugom sam e-mailu pitao gdje živi. Opet ništa.

Još me nešto tjeralo na oprez. Nev je vrlo otvoreno pokazivao svoju podršku doktoru Sladkovskom. Bio je aktivan na forumima, ali na webstranici klinike nije bilo njegova svjedočanstva. Dječak izliječen od glioblastoma, jednog od najagresivnijih i najrazornijih oblika karcinoma kod djece. Zašto Josh nije postao zaštitno lice klinike?

Jedne noći, da si umirim savjest, malo sam istraživao. Neću nasjesti na neku prijevaru, kao neki usamljeni dotjerani tinejdžer. Napravio sam pretragu po slikama na Googleu, ali sve su Josheve slike vodile natrag do Nevova fotoalbuma. Propustio sam ih kroz jedan program koji sam napisao kako bih skinuo i analizirao meta-podatke s fotografija, da vidim kada su i gdje snimljene, ali nije bilo ničega. Nikakvih podataka. Apsolutno ničega. »Halo«, čuo sam glas sa sjevernjačkim naglaskom. »Nev ovdje.« Na trenutak sam ostao bez riječi, iznenađen što se netko uopće javio, nagrižen sumnjom da bi Anna mogla biti u pravu. »Halo«, ponovio je glas. »Čujete li me?« »Da, halo, Nev. Ovdje Rob.« Stanka. »Halo, Robe, drago mi je što te čujem.« Znao sam da je Nev sa sjevera jer je Josh bio operiran u bolnici Royal Preston, ali ipak me iznenadila jačina naglaska. U pozadini se čulo nešto nalik na dječju igru.

161

»Pričekaj sekundu«, rekao je Nev. »Možeš li izuti cipele?« U daljini se čuo nekakav prigušen zvuk, kao nekakvo lupanje. »Oprosti, molim te. Upravo smo se vratili iz parka. Pa, kako si, Robe? Što ima kod tebe?« »Nije loše«, rekao sam. Bilo je prilično čudno izgovoriti jednu takvu staru, otrcanu frazu. »Zapravo, Jack nije baš dobro, na žalost.« Još jedna stanka. Linija je bila prilično slaba, kao da razgovaramo na fiksni telefon između dva kontinenta. »Pa, sve što mogu reći je da ću misliti na sve vas. Sjećam se kakvi su to užasni trenuci bili.« »Hvala.« S mukom sam tražio riječi. »Čuj, razlog zašto te zovem...

Maloprije sam razgovarao sa svojom ženom o liječenju u onoj klinici u Pragu...« Anna me ljutito pogledala odmahujući glavom. Brzo se uspravila i izašla iz dnevne sobe. »Ona se protivi, znaš, pročitala je dosta loših stvari o klinici.« Nev je šutio. »Jesi li još ondje?« »Da, još sam ovdje«, odgovorio je Nev, a sva toplina iz njegova glasa je nestala. »Nisam htio, znaš...« Počeo sam zamuckivati. »Ne, ne, u redu je«, reče Nev. »Znam da mnogi ljudi to isto misle.

Razumijem to. Čuj me, Robe, ja nisam medicinar; po struci sam inženjer. Ne mogu te uvjeriti da je ta klinika pravo rješenje za tvog Jacka. To ovisi isključivo o tebi. Nikada te ne bih pokušao uvjeriti ili nagovoriti - niti bilo koga drugoga - što da učiniš. Mogu ti samo reći što se dogodilo s mojim sinom.

To je sve.« Telefon je na trenutak utihnuo i u pozadini sam čuo nešto nalik crtanim filmovima za djecu. »Hvala, cijenim to. Kao što i sam znaš, ovi su nam trenuci izuzetno teški.« Podigao sam pogled i vidio Jacka kako se polako spušta niz stepenice, a Anna ga drži za ruku. Bio je malo nesiguran na nogama i pod rukom je čvrsto stezao Malog Medu.

Nisam znaš što bih još rekao Nevu. Sve se činilo besmisleno. Trebam li ga pitati je li mi lagao o tome da mu je sin ozdravio, dok Josh sjedi samo dva-tri koraka dalje i gleda crtane filmove? »Žao mi je, Neve, moram ići. Jack se upravo probudio.« »Naravno, Robe, naravno«, rekao je Nev opet s toplinom u glasu. »Bilo mi je drago popričati s tobom, Robe. I molim te, ako ikada želiš opet razgovarati - o bilo čemu - slobodno nazovi.« »Hvala, Neve, stvarno to cijenim.« 162

Čekao sam da prekine vezu, osluškujući kada ću čuti klik, ali nije se dogodio pa sam nekoliko sekundi slušao Nevovo disanje s druge strane linije.

Upravo u trenutku kada sam htio odložiti mobitel, čuo sam dječji glas u pozadini: »Taaaa-taaa, taaa-taa«, a potom Nevov povik. »Stižem, dušo.« Ostao sam na vezi, slušao prigušene glasove, pomicanje stvari uokolo, dok napokon nisam prekinuo. *** Kada sam došao u spavaću sobu, unutra je vladala ubitačna tišina. Anna je čitala i nije me ni pogledala kada sam se uvukao u krevet. Nakon razgovora s Nevom nismo više progovorili ni riječ, izbjegavajući jedno drugo po kući. »Žao mi je«, rekao sam. »Nisam bio fer prema tebi i malo sam pukao. Žao mi je, okej?« Anna je spustila knjigu i rukom zagladila plahtu. »I meni je žao. Nisam se lijepo ponijela. Znam da pokušavaš pomoći Jacku, razumijem to, ali samo mislim...« Zaustavila se, ne želeći se vratiti na nesigurno tlo, a potom me oprezno pogledala, gotovo kao dijete u nevolji. »Sram me je što to uopće spominjem, jer mi se to čini tako sebičnim, ali imam osjećaj da te gubim«, rekla je.

Razumio sam taj osjećaj srama. Razmišljati sada o sebi, o našoj vezi, nekako se činilo groteskno. »Nećeš me izgubiti«, rekao sam okrećući se prema njoj i gladeći je po nozi. »Zašto to misliš?« Anna je slegnula ramenima. »Užasno smo se udaljili jedno od drugog. Ne krivim tebe zbog toga. I ja sam ista takva. Pretpostavljam da je to neizbježno.« »Aha«, rekao sam piljeći u uzorak na prekrivaču i potežući mali komad konca. »Nekada smo razgovarali o svemu, zar ne?« rekla je Anna. »Sjećaš li se, kako smo nakon što smo izgubili bebe sjedili dokasno i razgovarali o tome?

Do jedan ili dva u noći. Bilo je strašno i jako tužno, ali nekako je ipak bilo dobro razgovarati, jer smo oboje patili zbog toga i razumjeli smo se. Činilo mi se da imam toliko toga za reći. Ali sada, kada je Jack u pitanju, jednostavno ne mogu, ne mogu naći riječi.« Soba je bila mračna, gorjela je samo Annina svjetiljka za čitanje. Činilo mi se kao da smo u sobi u nekom hotelu, u sobi koja nije naša. »Znam«, rekao sam. »I ja se isto osjećam.« »Ne želim te izgubiti«, rekla je Anna. »Jer to je ono što se dogodi kada...« Zaustavila se, a potom opet nastavila. »A ne želim da se to nama dogodi.« Znao sam na što misli, što nije izgovorila. Jer to je ono što se parovima dogodi kada im dijete umre. Vidjeli smo to na filmovima. Anna je o tome čitala 163

u svojim romanima. Znali smo kako to ide s tim nesretnim parovima. Svaki put kada bi pogledali jedno drugo, svaki put kada bi čuli glas onog drugog, to bih ih podsjetilo na ono što su izgubili. Dijete koje ih je nekad povezivalo, sada ih razdvaja.

Anna je počela plakati i premda sam s godinama postao stručnjak za njezine suze, a i ona za moje, ove su bile nove, neotkrivene, nimalo nalik nečemu što sam već vidio, kao da su došle s nekog drugog mjesta, iz nekog drugog vremena.

Privukao sam je k sebi, a lice joj je bilo mokro od suza i sluzi iz nosa. »Ja sam kriva, znam da sam ja kriva«, stalno je ponavljala. Čvršće sam je stegnuo jer sam se zabrinuo da si želi nauditi, udariti šakom u lice. »Nisi ti kriva, molim te, ne govori to. Kako bi, pobogu, za išta od ovoga ti mogla biti kriva?« A onda je naglo kao što je i počela Anna prestala plakati. Glas joj je bio neobično spokojan, ali ustrajan. »Jesam, znam da jesam.« »Ljubavi, kako bi ti bila kriva? Što želiš reći?« Anna je progutala slinu. »Moji pobačaji.« »Anna, ne, nemoj to misliti...« »Nisam ih uspjela sačuvati i sada ne mogu sačuvati Jacka«, rekla je. »Moje tijelo je krivo. Odbacilo je naše bebice i sada odbacuje Jacka.« »Ne, Anna, ne«, zaplakao sam. »To jednostavno nije istina i ti znaš da nije.

Te dvije stvari nisu povezane i ti to znaš. Molim te, nemoj si to raditi.« Ništa više nisam mogao reći ni učiniti. Obuzeo me užas kao da promatram kako netko na sebi izvodi neku čudnu operaciju bez anestezije. Mogao sam jedino čvrsto grliti njezino krhko tijelo i pustiti da se njezine suze i potoci koji su joj se slijevali iz nosa izmiješaju s mojima. Mogao sam je privući još bliže k sebi, gladiti je po vratu i leđima, ali to ne može biti dovoljno. »Volim te«, rekao sam i te su se riječi sada činile nekako gorke, opterećene krivnjom. »I ja tebe volim«, rekla je i neko smo vrijeme ostali ležati u tišini. Želio sam nešto reći, ukloniti taj klin koji se ukliještio između nas, ali nisam mogao naći prave riječi, kao da sam od straha zanijemio pred mnoštvom ljudi.

Bilo je neobično opet je držati u naručju. Već se dugo vremena nismo ni dodirnuli. Nekad davno, pak, nismo se željeli prestati dirati. Kako sam je samo brzo upoznao, još dok smo bili u Cambridgeu: svaki centimetar, svaki kutak i pregib njezina tijela; svaki miris, svaku jamicu i madež na njezinu licu i leđima.

164

Od samog početka bili smo savršeno usklađeni. Nije bilo nikakvih krivulja učenja ni testova. Naša su se tijela međusobno tako dobro razumjela kao da govore materinski jezik.

Tijekom godina uspjeli smo očuvati to uzbuđenje i užitak dodira.

Međutim, kako je jednom brzo došao, tako je sada brzo i nestao. Ponovno smo bili stranci, tijela su sam služila određenoj površnoj svrsi i postala su mjesta u kojima smo živjeli, ali ih više nismo istraživali.

Zato sam posegnuo pod pokrivač i počeo gladiti Annu po nogama, rukama oprezno kružeći oko njezina međunožja. Želio sam pokušati nešto vratiti, nešto što smo izgubili. Mislio sam da će se oduprijeti, jer sada sasvim sigurno nije bio trenutak za to, ali nije to učinila, već se malo okrenula prema meni i lagano podigla jednu nogu pa sam pod prstima osjetio da se navlažila.

Poljubio sam je i potom, skliznuvši prema dnu kreveta, zavukao glavu pod pokrivač, kao u nekoj dječjoj igri. Podigao sam joj spavaćicu i zagnjurio lice u nju. Osjetio sam kako se trza i izvija, kako se odgurava nogama i potom ih ovija oko moje glave.

Predmet: Odg: Jack Poslano: petak, 12. prosinca 2014. 10:42 Šalje: Rob Prima: Nev Dragi Neve, hvala ti na podacima o klinici. Nazvao sam ih i spomenuo tvoje ime i bili su vrlo srdačni. Iznijeli su mi neke opcije plaćanja i mislim da ćemo to moći izvesti, barem za prvih nekoliko terapija.

Već sam rezervirao zrakoplovne karte za Prag za nas troje.

Svojoj ženi još ništa nisam rekao. Više smo puta o tome razgovarali, ali ona je jasno dala do znanja da neće dopustiti da Jack ide na liječenje u Prag. Još uvijek je pokušavam nagovoriti da se predomisli.

Vremena je sve manje. Vidim to u Jackovim očima. Kao da plivamo na mjestu svjesni da ćemo se na kraju utopiti. Javit ću ti se s vijestima.

Rob

165

Napravili su sve što su mogli kako bi odjel za kemoterapiju izgledao kao neko sretno mjesto, posebice u vrijeme blagdana. Po hodnicima i sobama postavili su nekoliko profesionalno ukrašenih božićnih jelki i okružili ih hrpama doniranih poklona za djecu. Medicinske sestre nosile su crvene nosove i božićne kapice, a spremačice i servirke bile su odjevene kao vilenjaci, pomagači Djeda Mraza.

Gledao sam kako sestra podešava ventil na Jackovoj kanili. Malo se lecnuo, ali je ostao miran. Do sada je već dobro naučio mirno sjediti. »Je li Steven tu, tata?« »Mislim da danas nije, zlato.« »O«, reče Jack. »Vjerojatno je s mamom i tatom.« »Aha«, rekao sam gladeći ga po ruci. »Možda će sljedeći put biti tu.« Steven je imao leukemiju i često je dolazio na terapiju u isto vrijeme. Brzo su se sprijateljili, dodavali si stvari s kreveta na krevet, razmjenjivali igračke i albume sa sličicama. Dok sestre nisu bile u blizini, dečki su se glupirali, pravili smiješne grimase i zvukove.

Jedno poslijepodne zapričali smo se sa Stevenovim roditeljima i, dok su dječaci drijemali, otišli na kavu u bolničku kantinu. Znajući koliko je Jack teško bolestan, Stevenov je otac krajnje diplomatski vrlo malo govorio o dijagnozi i liječenju svog sina.

Međutim, ja sam znao. Stevena je očekivao potpuni oporavak. Svrha njegove terapije nije bilo samo produljenje života, način da se iskamči nekoliko dodatnih mjeseci. Njegova je leukemija bila izlječiva.

Zašto su Stevenovi tumori mirovali, potonuvši natrag u krv i plazmu odakle su bili izronili, dok su se Jackovi poput gljiva širili po njegovu mozgu, to nisam znao. Je li razlog u mojim i Anninim genima? Greška u kodu, pukotina koja je u našim tijelima prošla nezamijećeno, ali se kod Jacka razvila u fatalnu manu. Proizvod nas dvoje: mutacija rođena iz naše veze. Pogreška koju smo mi skovali.

Bilo mi je drago da Steven danas nije ovdje jer svaki put kad bih ga vidio, poželio bih da je to on. Poželio bih da mogu zamijeniti mjesta, tako da Jackov karcinom za liječnike bude tek mrlja na ekranu. Takvu bih trampu rado prihvatio. Bez imalo razmišljanja prihvatio bih, ne, pozdravio bih, molio bih se za to da Steven - dragi, obzirni Steven - dobije tumor na mozgu umjesto Jacka.

Pumpica se ponovno pokrenula i njezin me ritam podsjetio na Ivora Lokomotivu. Jack je šutio i gledao crtane filmove na mom laptopu i pijuckao sok. Zavalio sam se u stolac i čitao e-poštu na mobitelu. Stigla je nova poruka od Neva.

166

Predmet: Re: Jack Poslano: nedjelja, 14. prosinca 2014. 08:17 Šalje: Nev Prima: Rob Dragi Robe, bit ću iskren prema tebi jer znam da vam ponestaje vremena. Da sam slušao liječnike, moj Josh danas ne bi bio ovdje.

Mislim da si donio ispravnu odluku o odlasku u Prag. Da, nema nikakvih jamstava, ali barem dobivate šansu.

Ne želim nikoga nagovarati i poštujem pravo svakog roditelja da donese vlastite odluke, ali ponekad ipak moram progovoriti. Koliko se tih života moglo spasiti? Svaki dan mi se čini kao da gledam zrakoplove koji se ruše. Zrakoplove pune djece koja ne moraju umrijeti. Ne želim sudjelovati u tome.

Jesi li siguran da ne možeš uvjeriti Annu u vezi s klinikom?

Ako želiš, mogao bih ja razgovarati s njom. Ako ti se to čini previše nametljivim, ispričavam se. Samo želim pomoći.

Nev P.S. Šaljem ti video koji smo Josh i ja napravili za Jacka.

Nadam se da će mu se svidjeti.

Kliknuo sam na video i na zaslonu su se ukazali Nev i Josh, odjeveni kao Batman i Robin, kako sjede za kuhinjskim stolom. »Zdravo, Jack«, rekla su obojica mašući prema kameri, a onda je Nev nastavio svojim izraženim sjevernjačkim naglaskom: »Znamo da si u zadnje vrijeme malo bolestan, pa ti nas dvojica, Batman i Robin, želimo da što prije ozdraviš.« »Brzo ozdravi«, uskliknuo je Josh. Maska mu je skliznula i vidio sam mu lice, samouvjereno, puno života, s opuštenom školskom kravatom oko vrata. »Vidimo se, Jack«, rekla su obojica uglas. Josh je mahao jednom rukom, a drugom je popravio masku. Onda je Nev pružio ruku prema kameri i zaslon se zatamnio. »Hej, Jack«, rekao sam, »pogledaj ovo.« Podigao sam mobitel i pokrenuo video. »Tko je to?« 167

»To je Josh, sjećaš se da sam ti pričao o njemu. Napravio ti je onu sliku dvorca.« »Dečko koji je imao ranice kao ja?« »Da.« »I sada je zdrav?« »Da«, rekao sam obgrlivši ga rukom, pazeći da ne gurnem kanilu. »Možemo li ga opet gledati?« Jack je odgledao video još nekoliko puta, a onda mi dodirnuo ruku i pogledao me. »Tata, hoću li večeras spavati u svom krevetu?« »Da.« »U svojoj kući?« »Da, zlato, u našoj kući.« »Hoće li mama biti tamo?« »Da.« »I tata?« »Da.« »Svi?« »Svi, Jack.« Bio je umoran, oči su mu se počele sklapati i zaspao je za nekoliko sekundi. Povukao sam mu deku skroz do brade i gledao kako diše. I dalje nije imalo nikakvog smisla. Kako je moguće da Jack umire? Netko je u nečemu pogriješio, bio sam siguran u to.

Pogledao sam njegove ruke koje su počivale na sklopivu, pomičnom stoliću. Činio se tako neizbrisivim. Njegovi prsti, od kostiju i kože, čvrsto su stezali bijeli plastični rub pladnja. Mršavi listovi i bedra utonuli u meku tkaninu ležaja. Ako se prignem bliže, mogu osjetiti njegov dah na svom vratu.

Kako bi išta od toga moglo prestati postojati?

TE NOĆI, nakon što smo se vratili kući iz bolnice, Jack je povratio u krevetu.

Odnio sam ga do stolca, potpuno omlitavjelog, i potom skinuo prljavu posteljinu. Tresao se, zubi su mu počeli cvokotati pa sam ga umotao u veliki ručnik.

Gledao sam ga dok je sjedio na stolcu. Bjeloočnice mu više nisu bile bijele.

Koža mu je bila blijedo žuta, poput kože starca. Kosa mu se stanjila i prorijedila. Kemoterapija ga je iscrpljivala i proždirala, kao da mu je tijelo sprženo izbjeljivačem. Dok je tako drhtao, malo slomljeno tijelo se zgrčilo i iz sebe izbacilo i zadnju kap tekućine.

168

Podigao sam ga sa stolca i smjestio na čistu posteljinu i ubrzo je zaspao.

Sjetio sam se odmora u Cornwallu, kamp-kućici s mojim roditeljima. Imao sam četrnaest godina i jedne sam večeri izašao s nekim lokalnim klincima i vratio se pijan. Povratio sam u zahodu i po cijelom kuhinjskom podu. Mama je bila ljuta, očitala mi bukvicu, rekla da nije zbog toga došla na odmor.

Ujutro sam, posramljena izraza lica, slušao još jednu tiradu. Trebaš zahvaliti ocu, rekla je ljutito perući posude. Ostao je budan cijelu noć i pazio na tebe. Navio si je budilicu na svakih petnaest minuta u slučaju da zaspi.

Nakon što me Anna došla zamijeniti, ležao sam budan dok mi alarm nije zazvonio tri sata poslije. Jack je sada čvrsto spavao pa sam ga promatrao sretan što mu je barem privremeno malo bolje.

Njegov mir nije dugo trajao. Čuo sam kako mu u želucu žubori i potom kako se počinje napinjati. Protresao sam ga da se probudi, prinio mu kanticu.

Povratio je opet i opet, želudac mu se nadimao, a slabašno se tijelo lomilo.

Drhtao je, ispucale usne su mu se ljuštile, oči utonule u tamna udubljenja.

I dalje se napinjao, ali ništa nije izlazilo osim žuči i pjenaste sline. Držao sam ga u naručju, svog divnog, predivnog sina, ali nisam mogao ništa učiniti osim prazniti kanticu za kanticom.

Dok sam mu pomagao da se ponovno smjesti u krevet, Jack se naslonio na mene i osjetio sam miris rigotine u njegovu dahu. Pogledao me u oči i tako jasno izgovorio ove riječi, da sam znao da ih moram ispoštovati: »Tata, molim te, ne želim više biti bolestan.« ZVONJAVA FIKSNOG TELEFONA, RIJETKA POJAVA OVIH DANA, razbila je tišinu, a mi smo osluškivali dok je zvuk odjekivao po kući.

Anna je protrljala oči i otišla do stolića u hodniku. »Hampstead 2706296... Da, ja sam, da, Anna Coates...« Gledao sam kako je Annino lice problijedjelo, dok je jedva primjetno pomicala usne. »O, Bože... Je li...« Lice joj je sada bilo sablasno bijelo i rukom se naslonila na komodu da ne padne. »Da, naravno... hvala što ste mi javili.« Anna je spustila slušalicu, lica izobličenog i bijelog kao kreda. »Radi se o mojoj majci«, rekla je ne gledajući me, zureći kroz prozor. »Imala je srčani udar.« »Ajoj, je li...?« »Da, živa je«, brzo je odvratila Anna glasom koji je počeo drhtati. »Ali, čini se da je prilično nestabilna i ne izgleda dobro. U bolnici misle da je najbolje da dođem.« 169

»U kojoj je bolnici? Mogu te odvesti.« »Gore u Norwichu.« »U Norwichu?« »Da, to je bila njezina prijateljica, Cynthia. Mama joj je došla u posjet i srušila se na željezničkom kolodvoru.« Anna se zaljuljala i brzo sjela. »Jesi li dobro?« »Da, oprosti, samo sam osjetila laganu slabost.« Otišao sam u kuhinju i donio joj čašu vode. Malo joj se boje vratilo u lice. »Moraš otići k njoj«, rekao sam.

Podigla je pogled prema meni, namrštene obrve, sa suzama u očima. »Kako da sad odem?« rekla je. »Neće te biti samo dan ili dva«, rekao sam. »Znam da je sad najgori mogući trenutak, ali nećeš si moći oprostiti ako se ne odeš... pa, znaš...« »Oprostiti od nje«, šapnula je Anna. Prišao sam joj i zagrlio je. Osjetio sam kako joj srce tuče o moja prsa. Znao sam da mora sada otići, inače će biti prekasno. Ali, nisam na to mislio dok sam je gladio po kosi. Mislio sam na Jacka.

170

Seven Sisters sjedili smo u onom kafiću na vrhu sedmog brežuljka i postalo ti je hladno jer se vrijeme promijenilo i mama se zabrinula pa smo ušli unutra, sklonili se od vjetra i kiše, od kapljica uzburkanog mora, i igrali smo kamen-škare-papir da se ugrijemo, uveo si i dinamit, koji pobjeđuje sve, rekao si, i ti si onda stalno pobjeđivao i pobjeđivao i toliko si se glasno smijao, obrazi su ti se zažarili poput žeravice, tog smo poslijepodneva dugo ostali ondje, unutra je bilo tako ugodno toplo, a mi smo bili sretni i pili vruću čokoladu sa sljezovim kolačićima sa strane.

171

17.

K

AMO IDEMO, TATA?« »Idemo na odmor, zlato.« »Ide li i mama s nama?« »Ne, ne može.« »Zašto?« »Zato što je s bakom.« Jack je sjedio u predvorju u svojoj jakni, s kapom na glavi i omiljenim ruksakom s Nemom prebačenim preko oba ramena. Bilo mu je malo bolje nakon što mu je zadnja tjedna runda kemoterapije izašla iz organizma, a dao sam mu i jake tablete protiv bolova. I dalje je bio blijed, tijelo mu je bilo onemoćalo i užasno mršavo. Hodao je polako i čvrsto me držao za ruku. Na potiljku su mu izrasle vidljive kvrge od nakupljene tekućine. »Mi ne idemo baki?« »Ne, ne sada. Baka se ne osjeća dobro.« Jack je šutio i razmišljao o tome što sam rekao. »Idemo autom?« »Pa, idemo taksijem do zračne luke i onda idemo na avion.« »Stvarno? Možemo li slikati kroz prozor?« »Naravno da možemo.« »Super«, rekao je zablistavši. »Kamo idemo?« »Idemo u Prag.« »Je li Prag neka plaža?« »Ne, to je grad, kao London.« Taksi je ponovno zatrubio pred kućom pa sam polako izveo Jacka iz kuće.« Netom prije nego što sam zatvorio vrata, na stoliću u predvorju ostavio sam omotnicu naslovljenu na Annu.

JACKU SE PUTOVANJE AVIONOM svidjelo i nijednom nije ni pogledao svoj iPad niti slikovnice. Sjedio je tijela lagano okrenutog od mene s nosom zalijepljenim za prozor i promatrao oblake i prostrano nebo. Sletjeli smo po sunčanu vremenu, na pistu okruženu poljima prekrivenim snijegom.

Zračna luka je bila uredna i svijetla. Glatko smo prošli provjeru putovnica, a prtljaga nas je već čekala. Pripremio sam se za cjenkanje s taksistima, ali 172

vani sam ugledao cijelu flotu jarko žutih automobila i dispečera koji govori engleski. »Je li mama zvala?« pitao je Jack kada se taksi odvojio od terminala. »Nije. Ali, ne zaboravi, ona je kod bake, a baka je bolesna.« »Baka ima ranice, kao ja?« »Da. Ali, tvoje ćemo ranice izliječiti.« Jack ničime nije pokazao da je shvatio što sam rekao. »Kada će mama doći?« »Neće sada doći, Jack. Mora biti sa svojom mamom.« »Svojom mamom?« »Da, baka je mamina mama.« »O«, rekao je Jack.

Taksi je jurio kroz uredne ulice predgrađa Praga. Očekivao sam redove i redove jednoličnih sivih stambenih zgrada i autobusna stajališta zašarana grafitima - dojam koji mi je ostao u sjećanju s poslovnog putovanja u Katovice prije nekoliko godina, ali ovaj dio Praga podsjetio me na Austriju, s velikim kubističkim vilama, prostranim vrtovima, zastavama stranih veleposlanstava koje se vijore na vjetru.

Taksist je s nekim razgovarao na mobitel i slušao sam ga kako govori češki. Nikada do sada nisam čuo takav jezik: činilo mi se kao da uopće nema samoglasnika, ali ipak je zvučao meko, precizno, kao da slušate neko predavanje. Jack je bio sretno zaokupljen gledanjem kroz prozor i fotografiranjem snijega.

Prošli smo kraj malog dvorca i nekih zatvorenih štandova s hranom i tu se, iza nekolicine stabala, smjestila klinika doktora Sladkovskog, modema montažna zgrada s fasadom od velikih plavih keramičkih ploča i ogromnim kockastim prozorima.

Vani je bilo hladno, oko tri stupnja ispod nule, ali sunce je bilo jako i klinika je blistala poput nekih skupih toplica, namijenjenih klijentima s dubokim džepom. Nekoliko je pacijenata sjedilo vani, čitalo knjige i časopise, umotano u kapute i pokrivače. Kada smo se približili ulazu, vidio sam vrt s malim zaleđenim jezerom kako se presijava na suncu i vijugavu stazu, za koju je na web-stranici pisalo da je predviđena za hodanje bez obuće.

Unutrašnjost klinike bila je topao spoj stakla i mekog drva. U čekaonici su uza zid bili poredani zeleni stolci u obliku polukugle i velike, mekane, pravokutne sofe. »Gdje smo, tata?« pitao je Jack. »Došli smo kod liječnika, Jack. Liječnika koji bi mogao izliječiti tvoje ranice.« 173

Jack me povukao za ruku i u očima sam mu vidio strah. »Tata, neće mi davati onaj lijek, zar ne? Onaj kemo-lijek?« »Ne, neće, Jack. Ne brini se.« Na recepciji sam ostavio svoje podatke pa smo otišli sjesti na stolce s visokim zakrivljenim naslonom. Klinika je imala listu čekanja, ali Nev je i dalje bio u dobrim odnosima s recepcionerkom i uspio je povući neke veze da brže dođemo na red. Kroz staklena vrata vidio sam kafić gdje se okupilo nekoliko pacijenata. Izgledali su mršavo i ispijeno, ali se po tome koliko su njegovani i po skupocjenim šalovima prebačenim preko ramena vidjelo da su imućni. »Kao svemirski stolci«, rekao je Jack dok su mu noge visjele iznad poda. »Izgledaš kao kornjača«, rekao sam.

Jack se nasmiješio »Ti si kornjača.« *** U liječnikovu uredu središnje je mjesto zauzimala crna kožna sjedeća garnitura, a brojne su police bile prepune medicinske literature i starinskih kirurških instrumenata.

Na zidu su bile izložene ugravirane liječnikove nagrade i uramljene svjedodžbe, zajedno s fotografijama. Sladkovský u lovačkoj ekspediciji, Sladkovský se rukuje s različitim uglednicima; Sladkovský na planinarenju, dok mu iza leđa lebdi oblak.

Kada je liječnik ušao kroz bočna vrata, izgledao je mlađe nego što sam očekivao. Lice mu je bilo zdrave, rumene boje, a brkovi su skrivali ostatke zečje usne. Na sebi je imao bijelu kutu s inicijalima, Z. S., izvezenim na lijevoj strani prsa. Ten mu je djelovao pomalo plastično i voštano, kao da su mu dijelovi lica premazani televizijskom šminkom. »Gospodine Coates, kako ste?« Doktor Sladkovský srdačno mi je pružio ruku, a koža mu je na dodir bila neobično suha. »A ovo je sigurno Jack. Zdravo, Jack.« Jack se slabašno nasmiješio i nagnuo se bliže meni. »Voliš se igrati u bazenu s lopticama, Jack?« Jack je nervozno kimnuo glavom. »Pa, odlično. Mi ovdje imamo jedan prekrasan bazen. Želiš li ga ići vidjeti s Lenkom? Možda čak dobiješ i slatkiše.« Podigao sam pogled i na bočnim se vratima pojavila visoka plavuša.

Lenka se smiješila i pružila mu ruku, ali Jack je ostao neodlučno sjediti. »U redu je, Jack«, rekao sam. »Slobodno se odi igrati s ovom tetom.« Jack je oprezno skliznuo sa stolca i dao Lenki ruku. »Hvala što ste došli, gospodine Coates«, rekao je liječnik kada su Jack i Lenka izašli iz ureda. Sada sam po prvi put zamijetio slavenski naglasak. Bilo 174

je u tome nečeg simpatičnog i podsjetilo me na jednog starijeg urara iz Poljske. »Drago nam je da ste se odlučili za našu kliniku. Hvala vam na dostavljenoj dokumentaciji. Proučio sam Jackove snimke i bilješke i, premda je njegova bolest prilično uznapredovala i čini se prilično agresivnom, mislim da ipak vrijedi pokušati s nekim terapijama.« Nasmiješio se i zamijetio sam kako mu je gornja usna tanka kad nije skrivena ispod brkova. »Pretpostavljam da imate određenu predodžbu o tome kako ovdje radimo, gospodine Coates?« »Da«, rekao sam. »Dosta sam pročitao, a Nev - njegov je sin Josh ovdje bio na liječenju zbog tumora na mozgu - puno mi je ispričao o tome.« »A, da, Josh. Divan dječak. Koliko čujem, dobro je. Redovito mi šalju njegove skenove«, rekao je Sladkovský. Zamijetio sam da određene riječi izgovara šuškajući, ostatak govorne mane koju je godinama marljivo korigirao. Počešao se po bradi i spustio pogled na papire ispred sebe. »Kao što ste već telefonski razgovarali s jednim od naših liječnika, u Jackovu bismo slučaju ponudili kompletan tretman imuno-inženjeringa.

Htjeli bismo provesti i dodatna genetska ispitivanja, da vidimo koje bismo mu još terapije mogli dati. Imali smo dobrih rezultata s pacijentima poput Jacka.« »Kada kažete da ste imali dobre rezultate, što to znači? Može li Jack ozdraviti ?« upitao sam. »Da«, brzo je rekao gledajući me u oči. »Ozdraviti.« »Mislite na djecu s glioblastomom?« »Da.« »I to glioblastomom visokog stupnja, kao što je Jackov.« »Da, naravno.« Dr. Sladkovský me tako prodorno pogledao da sam pomislio da će me uhvatiti za ruku preko stola. »Gledajte, gospodine Coates, otkako radim ovaj posao, ove konzultacije nikada nisu bile jednostavne. Vaš je sin očito vrlo bolestan. Rekao bih da me to neizmjerno rastužuje, ali neću to reći, jer si to ne dopuštam. Moram se držati na profesionalnoj distanci, ali ponekad je teško jer i ja imam djecu.« Sklopio je ruke i zamijetio sam veliki pečatnjak na desnoj ruci. »Znači, bit ću iskren prema vama. Dolaze mi djeca s glioblastomom i prežive, a ima dosta i onih koji ne prežive. Ne nudim vam nikakva jamstva da će Jack ozdraviti i bilo bi vrlo neetično od mene kada bih to učinio. Međutim, drugi onkolozi će, kako vi kažete, otpisati svoje pacijente, ali ja to neću učiniti. Zato, sve što vam mogu reći - i molim vas ispričajte me zbog lošijeg 175

engleskog - ako odlučite Jacka podvrgnuti liječenju kod nas, onda vam ne mogu dati nikakvo obećanje, ali mu barem mogu dati šansu.« »Mogu li vas nešto pitati?« rekao sam. »Naravno.« »Biste li svoju djecu liječili imuno-inženjeringom? Mislim, kad bi bolovala od raka.« »Da«, rekao je. »Bez imalo razmišljanja. Gurnuo bih ih na početak reda, da ne čekaju. To su moja djeca i za njih bi učinio sve. Tko ne bi?« Sladkovský je lagano lupnuo olovkom o stolu. »Jeste li samo vas dvojica?

Ili je i Jackova majka ovdje?« »Nije još, ali doći će. Njezina je majka trenutno vrlo bolesna.« Osjetio sam peckanje znoja na leđima kada sam zamislio Annu kako se vraća kući i pronalazi poruku na stoliću u predvorju. »Dobro. Molim vas da razmislite o tome. Ako odlučite da će se Jack liječiti kod nas, onda trebamo početi što je prije moguće. Samo da znate, ove konzultacije su besplatne, ako odlučite da nećete ostati kod nas...« »Hoće li boljeti?« odjednom sam pitao.

Sladkovský se namršti. »Mislite imuno-inženjering, terapije?« »Da. Jack je već toliko toga pretrpio, kemoterapiju, oporavak od operacije. Ne želim da trpi bolove.« »Pa«, rekao je liječnik. »Bit ću iskren s vama. Terapija različito utječe na ljude. Neki pacijenti nemaju gotovo nikakvih nuspojava, a kod djece je to najčešće tako. Ipak, u skladu s liječničkom etikom moram vam reći da možda trideset posto naših pacijenata iskusi nuspojave, neki čak i ozbiljne.

Povraćanje, groznica i znojenje, uglavnom ono što možete vidjeti kod kemoterapije. Ali, dodao bih još da smo naučili kontrolirati te nuspojave.

Imamo puno, puno novih lijekova. Treba li Jack ići na još koju kemoterapiju u Engleskoj?« »Da, sljedeći tjedan.« »Vjerujte mi, neće biti gore od toga.« Telefon na stolu doktora Sladkovskog zazvoni. »Oprostite, samo trenutak. Moram se javiti.« Podigao je slušalicu i, nakon što je rekao nekoliko riječi na češkom, privukao notes koji je stajao na stolu. Promatrao sam ga kako sluša, kima glavom, povremeno vrhom olovke dodiruje usne. Sjetio sam se da su ga neki ljudi na forumu nazivali »doktor Ljigavi«. Rekli su da se previše trudi s elegantnim odijelima i leptir-mašnama i pokušajima imitiranja naglaska engleske više klase. Međutim, dok sam ga promatrao kako zapisuje brojeve 176

na prazan list papira, poput profesora u urednoj bijeloj kuti, iz njega je zračila samo staloženost. »Jeste li odlučili?« »Kad možemo početi?« Doktor Sladkovský me pogledao i počešao se po bradi. »Drago mi je da želite odmah početi s terapijom, ali moramo prije toga napraviti nekoliko provjera da vidimo može li je Jack primiti.« »Naravno«, rekao sam. »To je standardni postupak«, rekao je. »Ne trebate se brinuti. Europski medicinski zakon nas obvezuje da pazimo da ne naudimo Jacku.« »Da, naravno, razumijem.« Slijedio sam doktora Sladkovskog van iz ureda i niz hodnik, sve dok nismo došli do atrija sa staklenim stropom gdje smo Jacka zatekli kako se dobacuje lopticom s Lenkom. »Zdravo, Jack«, rekao je liječnik, ali Jack mu nije uzvratio smiješak i čvrsto se uhvatio za moju nogavicu. »Dakle, sada bih Jacka odveo na pretrage. Imamo li slobodnu sobu, Lenka?« upitao je liječnik recepcionerku. »Naravno.« Lenka se nasmiješila. »Jack«, rekla je, »želiš li poći sa mnom?« »Hoću li sada dobiti lijek?« pitao je Jack.

Lenka je zastala jer nije znala što treba reći. »Ne još, Jack«, rekao sam zagrlivši ga i vodeći ga van iz atrija. »Samo par pretraga. Neće boljeti, obećajem.« » Okej «, rekao je Jack. »Ima li u sobi televizor?« »Ima«, reče Lenka. »Veliki televizor.« Lenka nas je odvela u privatnu sobu i Jack je legao na krevet. Došla je jedna medicinska sestra i provjerila Jackove otkucaje srca, a potom uzela uzorak krvi. Držao sam ga za ruku kada mu je zabola iglu, ali nije se ni trznuo.

Dok smo čekali liječnika, sjetio sam se svih onih pretraga koje je Jack morao proći prije operacije u Londonu. Upitnici, beskonačni testovi i predoperativne procjene. Ovdje nije bilo ničeg takvog. Sve je bilo tako brzo.

Jesu li stvarno mogli procijeniti je li sposoban primiti terapiju samo na temelju brze pretrage krvi ?

Nakon nekog vremena doktor Sladkovský vratio se u sobu, pogledao Jackov karton i potom me pozvao van. Obuzeo me onaj poznati osjećaj straha, drhtaj kojeg se sjećam od one večeri nakon vatrometa kada sam s Annom sjedio u onoj hladnoj čekaonici londonske bolnice.

177

»Možemo nastaviti«, rekao je. »Svi su vitalni znakovi odlični. On je snažan dječak i mislim da je odličan kandidat za imuno-inženjering.« »Hvala«, rekao sam i u tom mi je trenutku bilo gotovo kao da je rekao da je Jackov tumor nestao. »Dobro. Morate mi samo potpisati neke dokumente«, rekao je Sladkovský dok me vodio niz hodnik do jednog ureda u kojem je bila prilično velika gužva. »Naša tajnica donijet će vam obrazac izjave o suglasnosti i sve podatke za plaćanje. Idem sada u vizitu, ali budete li željeli o bilo čemu razgovarati, ako budete imali još nekih pitanja ili sumnji, molim vas javite se Lenki pa ću poslije naći vremena.« »Hvala«, rekao sam i rukovao se s njim. Počeo sam čitati dokumente na kojima je bio otisnut logotip klinike. Većinom su to bili odlomci napisani pravnim žargonom koji su se pozivali na različite članke Europskog medicinskog zakona.

Da je Anna ovdje, ona bi znala pročitati i ono otisnuto sitnim slovima i provjeriti usklađenost s propisima.

Sada je prekasno. Ovo je Jackova jedina šansa. Potpisao sam dokumente i ispunio podatke za plaćanje. Terapija je bila skupa, ali imao sam kreditne kartice i počeo sam prazniti svoj štedni račun. Nekako ću već pronaći ostatak.

Možemo reprogramirati hipoteku na kuću ili poharati Annin mirovinski fond.

Naći ćemo način. Moramo. »POGLEDAJ SVE TE LASERE, JACK«, rekao sam nakon što mu je medicinska sestra došla izvaditi krv. U privatnoj sobi, gdje će dobiti prvu infuziju, bilo je nekoliko bijelih instrumenata, uređaja koji su izgledali kao svemirski topovi, ali Jack ih nije gledao. Zurio je u svoje krilo. »Tata?« »Da.« »Hoću li dobiti lijek?« »Pa«, rekao sam oklijevajući, »to je malo drugačiji lijek, ali od njega će ti biti bolje.« Jack je šutio, nije djelovao uvjereno.

Počeo sam Jacku nešto pokazivati na iPadu kada je doktor Sladkovský ušao u sobu. Prišao je kolicima s lijekovima, istresao tabletu iz jedne bočice i stavio je u čašicu. »Dakle«, rekao je, »htjeli bismo Jacku dati lagani sedativ, ako je to u redu.

Ipak, za to mi treba vaša suglasnost. Pacijent je od toga opušteniji za vrijeme postupka. Je li to u redu? Izuzetno brzo djeluje.« »Naravno«, rekao sam.

178

»Dobro, Jack, hoćeš li molim te popiti ovu tableticu?« rekao je liječnik pružajući mu plastičnu čašicu i čašu vode. »Okej«, rekao je i stručno stavio tabletu na jezik te je progutao s malo vode. »O, pa ti si baš vješt dječak«, rekao je liječnik, a Jack se ponosno nasmiješio. »Sada ćemo početi. Možeš biti moj pomagač, ako želiš, Jack. Ili ti možeš biti liječnik, a ja tvoj pomagač. Bi li to volio?« Jack je slegnuo ramenima i pogledao me kao da ja imam odgovor na to pitanje. U sobu je ušla medicinska sestra i umetnuli su mu kanilu u venu na ruci. Jack se zagledao u kalendar na zidu, sa slikom neke plaže na Tajlandu. Žena odjevena u dugu bijelu haljinu gleda prema pučini.

Pogledao sam svoj mobitel da vidim je li Anna zvala ili poslala poruku, ali nije bilo ničega. Možda bih joj sada trebao reći, umjesto da pustim da otkrije poruku na stoliću u hodniku. »Dobro, Jack, to je bio najgori dio. Nećeš ni osjetiti kada počne ulaziti«, rekao je doktor Sladkovský skidajući rukavice. »Dakle.« Okrenuo se meni. »Prvo ćemo ubrizgati malo krvi.« »To je krv koja je obrađena cjepivom?« pitao sam. »Da, upravo tako.« »Od krvi koju je sestra upravo izvadila?« »Da, točno. Ne želimo ga stalno bosti pa samo upotrijebimo krv koju smo izvadili kada smo radili testove da vidimo može li primiti terapiju.« »To... to je... sve se čini jako brzo«, rekao sam, uvjeren da sam jednom nešto čitao o tome na forumu, kojom brzinom klinika prima pacijente.

Doktor Sladkovský je slegnuo ramenima. »Dnevno obradimo više od sto ljudi. Nama je to normalno.« Sestra je u sobu ugurala stalak za infuziju i kolica s tri velike vrećice tekućine boje urina. »A ovo je drugi dio«, rekao je doktor Sladkovský privukavši kolica bliže sebi. »Ovo su različiti spojevi i minerali koji omogućavaju da se krv pravilno rasprši i slegne.« »To je puno tekućine«, rekao sam. Bilo mi je nemoguće zamisliti da će sve to proći kroz Jackovo tijelo. »Da, jest. Ipak, nemojte se brinuti. Ustanovili smo da pacijenti lakše podnose ako je bolje razrijeđeno. Dok bude dobivao infuziju, primijetit ćete da će morati često ići na toalet... Jack«, rekao je liječnik vadeći iz posude za hlađenje dvije injekcije pune krvi. »Je li to moje? To je moja krv?« 179

»Da, je, i to je ono što će ti pomoći da ti bude bolje. Možda će ti se učiniti malo hladno, ali neće boljeti, časna riječ.« »Ooo, hladno je. Krv je hladna«, uzbuđeno je komentirao Jack kada mu je doktor Sladkovský ubrizgao prvu injekciju u kanilu. »A jel’ boli?« »Ne«, rekao je Jack. »Ne boli.« »Vidiš, rekao sam ti«, odvratio je liječnik. »Nije kao ona ružna kemoterapija.« Jack je uskoro zaspao, a ja sam osluškivao zvuk pumpe i zamišljao kako se njegovi T-limfociti okupljaju i pripremaju za završnu bitku.

Opet sam pogledao svoj mobitel, ali još ništa nije stiglo od Anne. Nisam bio siguran što bi mogla napraviti kada sazna. Nadao sam se da će doći u Prag, da neće zvati policiju niti angažirati veleposlanstvo. Ne bi bilo u njezinu stilu da od svega napravi dramu i javnu predstavu. Što sam drugo mogao učiniti? Nakon svih onih beskonačnih rasprava znao sam da se neće predomisliti. Ali, kad bi bila ovdje, kad bih je natjerao da upozna doktora Sladkovskog, vidjela bi svojim očima kako klinika funkcionira. U Londonu se ta opcija činila previše apstraktnom da bi je uopće razmotrila.

Neću joj još reći. Pričekat ću još malo. Treba mi još vremena da Jackova terapija ozbiljno započne. Opet sam pogledao na mobitel. U Pragu je bilo sedam sati, u Engleskoj jedan sat manje, pa sam joj poslao poruku: Ovdje je sve u redu. Jack je zadovoljan, trenutno spava. Kako ti je mama? x Čekao sam odgovor, ali nije došao. Prije smo se uvijek zafrkavali na tu temu: koliko će brzo Anna odgovoriti na poruku. Zašto čekati, rekla bi ona.

Poslije možeš samo zaboraviti odgovoriti. Jack je i dalje spavao, pa sam provjerio e-poštu na mobitelu i našao poruku od Neva.

Predmet: Odg: Jack Poslano: utorak, 16. prosicna 2014. 13:05 Šalje: Nev Prima: Rob Dragi Robe, samo da ti se kratko javim i poželim vam sve najbolje.

Nadam se da ste sretno stigli i da sve ide prema očekivanjima.

180

Rekao sam Joshu da Jack ide na liječenje u Prag pa mu je nešto nacrtao. Skenirao sam sliku i prilažem je ovom e-mallu. Čuvajte se i javi mi ako išta mogu učiniti.

Nev

Otvorio sam prilog. Bio je to crtež malog dječaka sa zavojem oko glave koji sjedi u bolničkom krevetu. Pokraj njega su stajala dva dinosaura u odori medicinskih sestara i držala pladanj s lijekovima. Sve se to događalo vani, na travi, pod blještavo žutim suncem.

JACK JE OSTAO preko noći na klinici na promatranju. Bila je to samo mjera predostrožnosti, rekli su, nešto što prakticiraju sa svim novim pacijentima.

Anna je navečer nazvala pa sam zatvorio vrata Jackove sobe da ne bi čula nepoznate zvukove klinike iz hodnika. Jack je u krevetu i spava, rekao sam, što zapravo i nije bila laž.

Sljedeće jutro probudio sam se u naslonjaču kraj kreveta i još onako pospan i ukočen vidio doktora Sladkovskog kako stoji iznad Jacka i prstom mu gura tabletu na jezik. »Dobro jutro«, rekao je liječnik. »Samo dajem Jacku njegove jutarnje lijekove.« Okrenuo sam se Jacku, koji se smiješio sjedeći na krevetu s crijevom tlakomjera omotanim oko ruke. Na stoliću položenom preko kreveta stajao je tanjur s tostom. »Kako si, zlato?« upitao sam. »Dobro«, rekao je Jack. »Jeo sam tost sa sirom, ali nije specijalan. Ovdje to nemaju.« »To je super, Jack, stvarno si bio dobar.« Upravo u tom trenutku mobitel mi se oglasio - stigla je poruka od Anne.

Mama je i dalje na intenzivnoj i nije pri svijesti. Jack mi strašno nedostaje i želim doći kući, ali ne mogu je sada ostaviti. Kako je on? Nazvat ću te uskoro. x Zurio sam u Jacka. Već dugo ga nisam vidio da tako dobro izgleda. Obrazi su mu bili rumeni, a kosa mu je opet dobila sjaj. Dok je govorio, u očima su mu blistale iskre.

Dok je ispunjavao Jackov karton, doktor Sladkovský se okrenuo prema meni i spustio glas da ga Jack ne može čuti. »Imam dobre vijesti za vas«, rekao je. »Premda je još rano, čini se da Jack izvanredno dobro reagira na terapiju.

181

Njegovi proteinski markeri su izvrsni. Već dugo vremena nismo vidjeli takvo što.« Liječnik je izvadio komad papira i prstom pratio liniju na grafikonu. »Da, ovo je vrlo dobro. Njegov GML i CB-11.« »To su proteini u krvi, je li tako?« upitao sam. »Da, proteini u krvi, upravo tako. To su vrlo osjetljivi indikatori. To je jedan od načina na koji pratimo kako terapija djeluje. Jednostavno rečeno, tako mjerimo koliko se dobro njegov imunološki sustav bori protiv raka.« Ostao sam bez daha, a dlačice na potiljku su mi se nakostriješile. Ni na jednim konzultacijama s Jackovim liječnicima nikada nismo dobili ni tračak dobrih vijesti. »Ja... ja... Nisam znao da ćete tako brzo moći vidjeti da djeluje.« »Zapravo, gospodine Coates, o tome sam i želio razgovarati s vama.

Vidite, s imuno-inženjeringom je kao da vas nosi val i najvažnije je da taj val bude što je moguće veći. Razumijete što želim reći?« »Žao mi je, nisam siguran da sam shvatio.« »Oprostite, molim, ispričajte me zbog mog lošeg engleskog. Dopustite da vam to probam objasniti da drugi način. Jackovo tijelo se bori. Vrlo snažno.

Vidite to po njegovim rumenim obrazima, kako je postao aktivniji, fokusiran.

Pa, to znači da njegovo tijelo radi »prekovremeno« i to je ono što zovemo imuno-reakcijom. To je dobar, više nego dobar znak. Kod prethodnih pacijenata ustanovili smo da je upravo to dobar trenutak da pojačamo i damo mu još jednu infuziju.« Opet sam pogledao Jacka kako igra neku igricu na iPadu, za koju je prije tjedan dana izgubio zanimanje. Doktor Sladkovský je imao pravo. Nešto se dogodilo. Bio je puno živahniji, neprepoznatljiv u odnosu na dječaka kakav je bio prije. Jack je podigao pogled i nasmiješio mi se, očiju krupnih i sjajnih kao porculanske šalice, tamne sjene oko njih gotovo su nestale. »Znači, želite ubrzati sljedeću terapiju?« »Da, upravo to, gospodine Coates. Trebao je dobiti sljedeću rundu za tri dana, ali preporučili bismo da je napravimo već danas. To bi značilo da će ostati ovdje na promatranju.« »Razumijem«, rekao sam uzimajući mobitel. »Dajte mi samo trenutak, moram nešto provjeriti.« »Naravno«, rekao je liječnik skrenuvši pogled dok sam se ulogirao na aplikaciju za mobilno bankarstvo. Ušteđevina je već bila prebačena. »U redu, napravimo to«, rekao sam, a doktor Sladkovský se nasmiješio i kimnuo sestri.

182

»Odlično«, rekao je liječnik kada mu je sestra pružila podlogu za pisanje s nekim papirima. »Međutim, morate mi potpisati još jednu suglasnost.

Zakon EU o postupcima doziranja obvezuje nas da zatražimo vaš pristanak za skraćivanje razmaka između dviju doza.« Nakon što sam potpisao obrazac, izašao sam na hodnik na čijem su zidu visjele fotografije izliječenih pacijenata doktora Sladkovskog i osjetio sam kako mi trnci prolaze kralježnicom. Što ako se Jacku stanje stvarno poboljšava? Uspjelo je s Joshem. Zašto ne bi i s Jackom?

Znao sam da moram nazvati Annu. Ako dođe ovamo i vidi ga, promijenit će mišljenje. Želio sam da vidi boju u njegovim obrazima, da vidi kako pomiče usne dok bez glasa izgovara tekst likova iz igrice. Želio sam da vidi kako, po prvi put nakon nekoliko tjedana, sa zadovoljstvom i nesvjesno jede tost sa sirom. »Bok, dragi«, rekla je Anna javljajući se na mobitel. »Bok. Kako ti je mama?« »Pa, zapravo je puno bolje. Donedavno je bilo prilično neizvjesno, ali čudesno se povratila.« »O, to su dobre vijesti«, odgovorio sam i znao sam da joj moram reći. »Da, eno je, sjedi u krevetu i zapovijeda sestrama. Misle da će se potpuno oporaviti.« »Drago mi je«, rekao sam. »A kako je Jack?« upitala je Anna i osjetio sam kako mi srce počinje brže tući. »Vrlo dobro, igra se na iPadu.« »Stvarno, to je baš dobro, u zadnje vrijeme to baš i nije često radio, zar ne?« »Ne, nije, zapravo, o tome sam htio razgovarati s tobom...« Zastao sam, a usta su mi se odjednom nevjerojatno osušila. »Robe, je li sve u redu? Je li sve u redu s Jackom?« Čuo sam joj paniku u glasu. »Robe? Robe? Reci mi nešto.« »Anna. Moram ti nešto reći.« »Bože, nije valjda Jack?« »Anna, on je dobro. Samo... samo...« »Što samo? Robe? Što se dogodilo?« »Mi smo u Pragu.« »Vi ste u Pragu«, rekla je. »O čemu govoriš? Ne razumijem. Što hoćeš time reći, vi ste u Pragu?« 183

Statički šum na liniji, glasan udah. Potom stanka, šušanj i zvuk struganja stolca po podu. »O, Robe, molim te reci mi da niste na onoj klinici.« »Anna, molim te, samo me saslušaj.« Glas mi je drhtao dok sam koračao gore-dolje po hodniku. »Znam da ga nisam trebao odvesti, nije bilo u redu, ali molim te, molim te, slušaj me. Jack je jako dobro, Anna, dobro reagira na terapiju i puno se bolje osjeća.

Vratila mu se boja u obraze, smije se i šali kao davno prije... Nevjerojatno je, moraš ga vidjeti.« »Čekaj, što? Ne mogu vjerovati što mi govoriš. Hoćeš reći da već dobiva terapiju? Molim te reci da ne, Rob, molim te reci da to nije istina.« »Žao mi je, znam da sam ti trebao reći. Tek je počeo s terapijom, ali rezultati se već vide. Ti proteini koji im služe kao markeri su porasli.

Nevjerojatno je, možeš to stvarno vidjeti na njemu, njegovo se tijelo bori.

Anna, molim te, moraš doći i sama se uvjeriti. Tako mi je žao što sam ga odveo, ali to je bio jedini način, a terapija djeluje, Anna, stvarno djeluje.« »Ti to ozbiljno, Robe?« pitala je Anna. Njezin me glas zarezao poput hladna noža. Čuo sam njezin gnjev, šuštanje sline, kao da se sprema pljunuti. »Jednostavno ne mogu vjerovati da si to napravio. Jednostavno ne mogu vjerovati...« »Anna, znam da si ljuta i imaš apsolutno pravo na to, ali molim te, molim te, preklinjem te, samo dođi. Molim te dođi i vidi kako mu je dobro.« Anna je šutjela i slušao sam njezino odsječno, ubrzano disanje. »Ne znam što bih ti rekla. Oteo si našeg sina, našeg umirućeg sina, a trebao si paziti na njega.« »Molim te, Anna, samo dođi, moraš doći.« »Da se nisi usudio govoriti mi što moram. Ozbiljno razmišljam o tome da zovem policiju, ali ti naravno znaš da to nikada ne bih napravila. Koliko dugo si to planirao, Robe? Tjedan, mjesec? Kladim se da nisi mogao vjerovati kako ti se posrećilo kad se moja majka razboljela... Zabranjujem ti da odobriš bilo kakvu daljnju terapiju, čuješ li me, Robe? Slušaš li? Zabranjujem ti. Dolazim sljedećim avionom da Jacka vratim kući.« Pokušao sam nešto reći, ali me prekinula, a glas joj je drhtao od gnjeva. »Nikada ti to neću oprostiti, Robe. Nikada«, rekla je i prekinula vezu.

Duboko sam udahnuo - osjetio sam kako me steže u grudima - i vratio se Jacku. Smiješio se sam sebi i gledao nešto na iPadu.

Anna je sad vjerojatno na svom laptopu i rezervira prvi raspoloživi let.

Gledao sam Jacka kako gladno trpa komade banane u usta. Kada bi ga vidjela, znam da bi shvatila.

184

JACK JE ČEKAO KRAJ PROZORA i vidio je kada se Annin taksi zaustavio pred zgradom. Prenoćili smo u apartmanu povezanom s klinikom i dobili smo telefonski broj za hitne slučajeve koji možemo nazvati ako Jack osjeti bilo kakve nuspojave. Apartman je bio čist i svijetao, kao u skupom gradskom hotelu, s modernim bijelim namještajem, suvremeno opremljenom kuhinjom i velikim televizorom s ravnim zaslonom. »Mama!« viknuo je Jack kada smo otvorili vrata. »Jackie«, rekla je pruživši ruke i zagrlivši ga. »O, kako si mi nedostajao.

Dođi, idemo unutra. Hladno je.« »Je li let dobro prošao?« pitao sam dok smo se uspinjali uza stube, ali Anna nije odgovorila, nije me htjela pogledati u oči.

Razgledala je apartman, kao da je došla u inspekciju, a potom sjela s Jackom na kauč i on joj je pokazivao nekoliko autića koje smo kupili u zračnoj luci. Poslije su otišli u spavaću sobu pa mu je čitala priču, nakon čega je Jack zaspao, a ona se vratila u dnevnu sobu i sjela na plastični stolac u uglu. »Tako sam užasno ljuta«, tiho je rekla, gotovo bez daha, ledenim tonom kakav od nje još nisam čuo. »Odvedeš našeg smrtno bolesnog sina zrakoplovom u Prag bez mog znanja. Ne mogu vjerovati da si to učinio.« »Žao mi je što ti nisam rekao, ali bilo je...« »Jesi li toliko glup, Robe ? Mogla sam zvati policiju. To bi bilo apsolutno u skladu s mojim pravima. I nisi uopće razmišljao o Jacku? O tome kako će to utjecati na njegovo zdravlje?« »Kao što sam rekao, žao mi je, ali napravio sam to zbog Jacka. Napravio sam ono što sam smatrao ispravnim.« »Da, to si sasvim jasno dao do znanja.« »Jesi li ga vidjela, Anna? Jesi li vidjela kako dobro izgleda?« »Da, dobro izgleda i drago mi je. Ali, uvijek dobro izgleda kada završi s kemoterapijom.« »Bože, Anna, pogledaj ga. Kada se probudi, dobro ga pogledaj«, rekao sam podigavši malo glas, zbog čega je Anna otišla provjeriti jesu li vrata Jackove sobe dobro zatvorena. »On je potpuno drugačija osoba otkako je ovdje. Sve se poboljšalo. Apetit mu je bolji, bolje govori. Liječnik je rekao da to oboje može biti znak smanjivanja tumora. Njegov...« »A možeš li mi reći kakvu je terapiju točno dobio?« »Pa, kao što sam ti rekao na telefon, dobio je dvije runde imunoinženjeringa.« Anna se uhvatila rukama za glavu. »I dalje ne mogu vjerovati, Robe. Kako si mogao?« 185

»Ali, on stvarno dobro reagira«, rekao sam. »Puno bolje nego na kemoterapiju. Nema nikakvih nuspojava, baš nikakvih.« »Znači, sad si i liječnik? Tko zna što su mu uopće dali.« Duboko sam udahnuo. »Gle, ovo nas nikamo ne vodi. Opet kažem, žao mi je što sam ga odveo i što sam ti lagao, ali jednostavno nisam vidio nikakav drugi način, a ti si odbijala razgovarati o tome.« »Odbijala razgovarati o tome? Vodili smo beskrajne - beskrajne rasprave o toj klinici. Cijelo vrijeme razgovaramo o tome. U stvari, to je jedino o čemu želiš razgovarati. Opsjednut si.« »Dobro, opsjednut sam.« Otišao sam do komode i natočio si malo viskija koji sam bio kupio u duty-free dućanu. Anna je očima odmjerila čašu i potom skrenula pogled. »Kao što sam rekao, ne razmišljamo na isti način. Bio sam očajan i radim ono što mislim da je dobro za mog sina.« »Ma daj, molim te, nemoj ni pokušavati izazvati moje sažaljenje prema tebi nakon onog što si učinio. Sve te fore očajnog tate. Jer, znaš, Robe, i ja prolazim sve isto što i ti. Misliš li da sam željela ostaviti Jacka i otići se brinuti o majci? Možeš li uopće zamisliti kako sam se osjećala kada sam ga morala ostaviti? Svoje jedino dijete?« »Tražim samo jedno, Anna - molim te i preklinjem - dođi upoznati doktora Sladkovskog. Rekao je da postoji šansa da Jack ozdravi. Imali su dobre rezultate s drugom djecom koja su imala glioblastom.« »O, sigurna sam da jesu.« »Anna, nije bilo tako, vjeruj mi«, nastavio sam. »Stvarno. Rekao je da su također mnoga djeca s glioblastomom umrla pod njegovom skrbi.« Glas mi je pukao i oteo mi se frustrirani jecaj, kao da proživljavam najgoru moguću nepravdu iz djetinjstva: kad ti ne vjeruju iako govoriš istinu. »Nije on nikakav čudotvorac, Anna, samo je rekao da Jacku može pružiti priliku.« »Pa, da, to uvijek kaže.« »To uvijek kaže? Što ti to uopće znači?« »Robe, piše posvuda po internetu. Postoje cijeli forumi posvećeni ovoj klinici. Jesi li pročitao išta od toga ili si samo čitao ona bajna svjedočanstva?« Anna je posegnula u svoju torbu i izvadila fascikl. »Za slučaj da mi ne povjeruješ, donijela sam ti ih.« Anna mi je pružila isprintane listove teksta s neke internetske stranice koja se zvala »Ostali pacijenti doktora Sladkovskog«. Na brzinu sam ih prelistao, ne čitajući ih. »I to bi me trebalo uvjeriti? Nekoliko isprintanih listova s neke sumnjive stranice na WordPressu.«

186

»Nećeš ih ni pročitati? Inače uvijek čitaš sve o Sladkovskom što nađeš na internetu. Tjednima me bombardiraš tim stvarima i onda, kada ti pokažem nešto što se ne uklapa u tvoju priču, jednostavno ne želiš slušati.« Sjeo sam na kauč i počeo čitati neke od priča o pacijentima. Stranica mi se činila poznatom i bio sam uvjeren da sam zapravo već jednom bio naišao na nju. Natalia P., Peter R., Amy T. - djeca s imenima koja su zvučala germanski ili austrougarski.

Njihova su svjedočanstva počinjala na isti način, poznata priča koju sam već puno puta pročitao: poražavajuća prognoza, sve opcije liječenja iscrpljene. Međutim, toj djeci metoda liječenja doktora Sladkovskog nije pomogla. Tumori su ponovno izrasli, brže, agresivnije nego prije i nakon što su se zadužili za desetke tisuća funti ili dolara, vraćali su se kući i gledali kako im djeca umiru. »Pa što«, rekao sam odbacivši papire na kauč. »Mislim da sam to već vidio. To ništa ne znači. Sladkovský je više puta rekao da ne reagiraju svi na imuno-inženjering. Neki da, neki ne, a on ne tvrdi da zna zašto. Od početka je bio potpuno iskren u vezi s tim. To čak piše i na onom obrascu koji moraš potpisati. Toj djeci nije pomoglo, shvaćam i žao mi je zbog njih, zbog njihovih roditelja, ali drugima pomaže.« »Aha. Josh.« Anna je prokopala po svojoj torbi tražeći još nešto. »Što bi to trebalo značiti?« »To znači da sumnjam u to da je Joshu pomoglo.« Odmahnuo sam glavom u nevjerici. »O čemu...« »Evo«, rekla je Anna gurnuvši mi još papira u ruku. »To je s Hope’s Placea.

Vjerojatno to nikada nisi pročitao.« Nev Chemoforlifer» petak, 19. listopada 2012. 6:03 Svim članovima foruma: Mnogi od vas na Hope’s Placeu nesumnjivo su vidjeli moje rasprave i neslaganje s Nevom.

U tom kontekstu želim vam nešto pokazati, e-mail koji sam dobio od člana foruma, koji želi ostati anoniman.

Pozdrav, Chemoforlifer, upravo sam malo pretraživao po forumu i naišao na nešto što mi se učinilo malo čudnim, u vezi s jednim od članova foruma, Nevom. Mislim da ti je poznato da smo pred kraj Davidova života otišli u kliniku doktora Sladkovskog. Nakon toga postali smo vrlo aktivni u 187

grupi Ostali pacijenti doktora Sladkovskog.

Nadasve su me iznenadile Nevove objave o tome kako je doktor Sladkovský spasio život njegovom sinu Joshu.

Mi smo bili u klinici u isto vrijeme kao i Nev i sjećam se Josha. Kada smo ga vidjeli, nije mu bilo nimalo dobro i bio je praktički na rubu smrti.

Dobro se toga sjećam jer sam s Nevom na klinici razgovarao o tome što će se dogoditi ako mu sin umre u Pragu i kako će njegovo tijelo vratiti u Englesku.

Da budem potpuno jasan, odveli smo Davida kući dok su Nev i Josh još bili ondje. Stoga je naravno moguće da se Josh doista oporavio, ali s obzirom na to što znamo o toj užasnoj bolesti, vjerojatnost za to izrazito je mala.

Nadam se da mi ne zamjeraš što sam ti pisao, ali to mi se već dugo mota po glavi...

Dvoumio sam se trebam li to javno objaviti, ali sam na kraju zaključio da je to u najboljem interesu foruma.

ChemoForLifer Admin

»Ovo je apsurdno. To ništa ne dokazuje. Samo malo drame na forumu.

Uvijek će biti intriga i prepirki među ljudima. A taj tip, neki anonimni tip, koji je član te druge grupe - očito i on ima neke svoje motive. U stvari, ovdje ništa ne proturječi onome što je Nev rekao. Ništa. On je sam rekao da je Josh bio jako loše dok je bio na klinici i onda mu je bilo bolje. Osim toga, Anna, vidio sam Josha. Imam video i bezbroj njegovih slika u svom laptopu.« Anna je digla ruke u zrak. »Znala sam, ovo nema smisla. Nitko ti ništa ne može reći, zar ne, Robe ? I nije da je sad to važno, ali kako si točno platio terapiju?« »Kreditnom karticom.« »Odlično. A ostatak? Kako si planirao platiti ostatak?« »Imamo opcija, Anna. Mogu zamoliti Scotta. Mirovinski fond, ušteđevina, ima puno...«

188

»Znači, jednostavno ćemo sve isprazniti - sve - kako bismo isfinancirali običnu prijevaru, farsu?« frknula je Anna. »Ponašaš se kao da nam novac ne treba.« »Pa, treba li nam?« odvratio sam i zadrhtao te počeo jecati jer sam sada znao da Jackova posljednja šansa odlazi u vjetar. »Za što nam sad uopće više treba novac?« Anna nije odgovorila, nego je prišla kauču i čučnula kraj mene. Šapnula je, gotovo šišteći, kako bi bila sigurna da je Jack ne može čuti. »Imaš li pojma«, rekla je, »koliko te stvari koštaju?« »Koje stvari?« »Umiranje, Robe«, šapnula je. Čuo sam tihi, kontrolirani gnjev u njezinu glasu. »Moramo se pobrinuti da Jacku bude što ugodnije, koliko god to trajalo.

Platiti najbolji privatni hospicij s cjelodnevnom njegom tako da svoje posljednje dane proživi u miru. Sve to košta, Robe. I to je jedino što mi je u ovom trenutku važno. Ništa više.« Slušali smo zavijanje policijske sirene izvana. »Došla sam ovamo samo s jednim ciljem«, rekla je, »a to je da Jacka odvedem kući. Kada se probudi, spakirat ću naše stvari i vodim ga prvim letom natrag u London.«

189

Negdje iznad Njemačke svaki put kada si letio, jack, bio si kao u transu, lica zalijepljena za prozor, a najzanimljivije je bilo to što te uopće nije zanimala mehanika polijetanja i slijetanja, želio si samo slikati kroz prozor i sjećam se kako si držao fotoaparat, čvrsto ga stezao s obje ruke i polako ga okretao, baš kao što ti je tata pokazao, da budeš siguran da si uhvatio sve, oblake, sunce na zalasku, beskonačne valove dubokog, tamnog plavetnila.

190

18.

B

IO JE DAN PRIJE BADNJAKA i sve troje sjedili smo na kauču i gledali Snjegovića. Dnevna soba bila je savršeno uredna i besprijekorno uređena, drvce je svjetlucalo od silnih lampica, Annini fini, pleteni papirnati lanci protezali su se po rukohvatu stubišta i podesta. Dobili smo toliko božićnih čestitki da ih nismo imali gdje držati, pa ih je Anna nanizala na uzicu i razvukla od zida do zida u predvorju i dnevnoj sobi.

Ljudi su se ove godine dodatno potrudili oko pisanja čestitki. Umjesto samo »Sretan Božić želi vam obitelj Benson!« poželjeli su nam mir i snagu i rekli da nas čuvaju u svom srcu i mislima. Nije bilo obavijesti o novim bebama, najava vjenčanja, hvaljenja nagradama koje su njihova djeca osvojila.

Jack je prvi put gledao Snjegovića i nikada ga prije nisam vidio tako fokusiranog. Njegovo blijedo, ispijeno lice bilo je osvijetljeno snježnim blještavilom sa zaslona. Dok smo gledali film, osjetio sam mrvicu ponosa zbog toga što su se Jacku svidjeli oni isti dijelovi koje sam i ja volio kao dijete.

Mjesta na kojima se meškoljio, na kojima je pogledavao prema meni i petljao po svojim čarapama bili su dijelovi s početka filma, kada snjegović isprobava odjeću, stavlja lažne zube i ulazi u svjetleću škrinju za zamrzavanje. Te su me scene uvijek ostavljale hladnim i bilo mi je drago da i Jack osjeća isto.

Ono što je očito privuklo Jackovu pozornost bili su trenuci melankolije: osjećaj dosade i nestrpljenja jer Božić još nije stigao, silna želja i potreba za izlaskom na snijeg i onda, na kraju, tipično dječji osjećaj gubitka koji se javlja s topljenjem snijega i onim prvim, beskrajno tužnim prizorom zelene trave.

Bio je to naš sedmi i posljednji Božić. Pripremali smo se tjednima unaprijed: blagdanski stol, pokloni koje ćemo staviti u Jackovu čarapu, pokloni pod borom. Anna je sastavila svoje popise, slala me kupiti salvete, krekere, sok od naranče za koktel sa šampanjcem. Ti detalji nisu bili slučajni: narezana štruca crnog kruha iz samoposluge, jeftini komplet za igranje binga iz prodavaonice igračaka, velika limena kutija čokoladnih pralina. Pokušala je još jednom, posljednji put, stvoriti božićni ugođaj kakav je moj tata znao prirediti u našoj kući u Romfordu.

Pažljivo sam promatrao Jacka na kraju filma, nakon što se snijeg otopio i od snjegovića je ostao samo šešir i šal na tlu. Nije se ni pomaknuo dok se kamera polako udaljavala od malog dječaka koji je čučao na tlu. »Kamo je snjegović otišao, tata?« pitao je Jack kasnije te večeri kada smo ga Anna i ja ušuškali u krevet.

191

Nisam znao što bih rekao, nisam želio reći nešto što bi ga rastužilo.

Razmišljao sam o hrpici snijega, šalu i šeširu koji su ostali ležati na tlu. »Otišao je na Sjeverni pol, Jack«, rekao sam, »posjetiti druge snjegoviće.« Jack je razmislio o tome što sam rekao i nagnuo glavu u stranu. »Hoće li se igrati se s drugim snjegovićima?« upitao je i sjetio sam se scene u kojoj snjegovići plešu oko vatre. »Točno, Jack. Bit će im strašno zabavno«, rekla je Anna prigušujući svjetlo kraj njegove glave. Činilo se da je Jack zadovoljan odgovorom. Protegnuo se i počeo dodirivati svoje slike, jednu po jednu: Eiffelov toranj, Empire State Building, Taipei 101. »Hoćete li ti i mama večeras spavati u kući?« »Naravno, zlato. Svake noći spavamo ovdje«, rekao sam.

Jack je zastao. »Zašto ti spavaš dolje, tata? Zašto ne spavaš u maminom krevetu?« Anna i ja razmijenimo poglede pune krivnje. »Ne mogu spavati po noći, pa ne želim mamu uznemiravati«, ponudio sam napola istinit odgovor.

Jack je razmislio o onome što sam rekao. »Čak i dok spavam, oboje ćete biti u kući?« »Naravno da hoćemo«, rekla je Anna, »uvijek ćemo biti ovdje, pa ako ti išta zatreba, samo vikni i mi ćemo doći, dobro?« »A ako odem van iz kuće, hoćete li ići sa mnom?« »Apsolutno«, rekao sam. »Uvijek ćemo biti s tobom.« »Čak i ako odem na Sjeverni pol posjetiti Djeda Mraza?« »Da«, rekao sam zavlačeći pokrivač ispod njega i pazeći da mu noge ne ostanu otkrivene. »Bilo bi zabavno otići na Sjeverni pol. Premda bi se morali jako toplo ubundati.« »Ušuškan kao bubica«, rekao je Jack, više sebi u bradu. »Ušuškan kao bubica«, ponovio sam.

Jack se nasmiješio i udobno zavalio u jastuke. Mislio sam da će odmah zaspati, ali opet je progovorio, jasnim i odmjerenim glasom. »Kamo idemo kada umremo?« Rekao je to smireno, gotovo službeno, i nisam znao govori li općenito ili pita za vlastitu sudbinu.

Anna i ja smo se pogledali na polusvjetlu. Je li Jack znao da će umrijeti?

To sam si pitanje postavljao tisuću puta na dan. Je li to shvatio kada mu je Spiderman došao u posjetu ili kada je dobio puno ručno izrađenih karata s pozdravima od svojih prijatelja iz l.a?

192

Pročitali smo članke o tome kako razgovarati s vlastitim djetetom koje umire. Konzultirali smo se s doktoricom Flanagan i savjetnikom koji surađuje s klinikom na Harley Streetu. Jack je u vrlo osjetljivoj dobi, rekli su, na prekretnici.

Premda ima određene predodžbe o smrti, njegovo je konceptualno shvaćanje još uvijek vrlo nerazvijeno. Stoga učinite što vam se čini ispravnim, rekli su, kao da odlučujemo hoćemo li zajedno spavati ili ne. »Pa«, vedro je odgovorila Anna i tada sam shvatio da se pripremila za pitanje, da je točno znala što će reći. »Kada umremo, idemo u raj.« »Kakav je raj?« pitao je Jack. »Raj je najsretnije mjesto na svijetu«, rekla je Anna, »gdje su svi tvoji prijatelji i obitelj i možeš se igrati i raditi što god želiš.« Jack se nasmiješio. »Hoće li imati i PlayStation?« »Naravno«, veselo je rekla. »Imat će PlayStation i sve tvoje omiljene igračke i sve što najviše voliš jesti.« »Imaju li ondje McDonald’s?« Anna se nasmijala. »Definitivno imaju McDonald’s.« Jack se nacerio, ali onda mu se lice uozbiljilo. »A hoćete li ti i tata biti ondje?« »Naravno da hoćemo«, rekao sam nastojeći pratiti Annin vedri ton.

Pružio sam ruku preko kreveta i primio Annu za ruku, tako da su naša tijela tvorila čahuru oko Jacka. »Uvijek ćemo biti s tobom, tako da nikada ne budeš sam.« Jack je svečano kimnuo. »Ali, ne zaboravi, nevoljo, gledat ćemo te«, dodao sam lagano ga pomazivši po uhu i zavlačeći pokrivač ispod njega. »Provjeravat ćemo pišeš li zadaću i paziti da ne jedeš previše hamburgera.« Jack se zahihotao. »Pojest ću milijun hamburgera.« »Milijun?« »Zbilja«, rekao je ponosno kimnuvši glavom. Postajao je sve umorniji, počeo je treptati očima. »Tata«, rekao je Jack ponovno se pridižući na jastuke. »Da, zlato.« »Znaš ono što smo pričali o posebnim stvarima?« »Da.« Pitali smo ga ima li nešto posebno što bi želio raditi. Odgovori su mu uvijek bili skromni. Ne želi ići u Disneyland vidjeti Mickey Mousea; ne zanima ga odlazak u Peppin svijet niti u Buckinghamsku palaču vidjeti kraljicu. Ne, bio je odlučan. Želio je samo otići na sladoled u McDonald’s. »Možemo li ipak još nešto napraviti?« »Možemo što god želiš, Jack, što god želiš.« 193

»Možemo li opet ići na London Eye? Htio bih otići skroz gore na vrh.« Predmet: Odg: Jack Poslano: srijeda, 24. prosinca 2014. 15:33 Šalje: Rob Prima: Nev Dragi Neve, već sam ti prije pisao, ali nisi mi odgovorio, pa se nadam da je sve u redu. Kao što sam ti rekao, prekinuli smo liječenje na klinici doktora Sladkovskog, unatoč tome što je Jack pokazivao vidljive znakove poboljšanja. Čim smo se vratili u London i Jack se vratio na kemoterapiju, stanje mu se opet počelo pogoršavati.

I dalje se pokušavam pomiriti sa svime što se dogodilo. Više nema ničega. Nikakve nade. Volio bih da mogu reći da ne krivim Annu, ali dio mene ipak to čini. Bilo mu je bolje, vidio sam to svojim očima. Strašno je takvo nešto misliti o osobi koju voliš, ali to je istina. o tome zapravo ni ne razgovaramo - mislim, o tome da Jack umire. Više ni o čemu ne razgovaramo. Samo se pretvaramo da se ne događa. Još uvijek ne mogu vjerovati da je do ovoga došlo. Ne mogu vjerovati da ću uskoro izgubiti svog malenog.

Nadam se da ste ti i Josh dobro.

Rob

Sve troje dobro utopljeni i zabundani da se zaštitimo od hladnoće, podigli smo i smjestili Jackova kolica uz rub kabine i potom se počeli polagano uspinjati prema sumraku. Čim smo se izdigli iznad Temze, dok su se svjetla grada presijavala na površini vode, Jack je izvadio fotoaparat i počeo slikati.

I dalje smo se penjali. Budući da je Jack već sve to znao, pokazao sam Anni most Hungerford i umjetnički kompleks na južnoj obali, Southbank Centre, dok smo lebdjeli iznad bezličnih sivih dimnjaka. Na drugoj obali, krila spomenika zračnim snagama blistala su na suncu čuvajući Whitehall i zgradu Ministarstva obrane.

Kada smo se popeli još malo više, mogli smo vidjeti St. James i njegovo zelenilo, a potom i Hyde Park kako se proteže preko grada.

194

Scott nam je to uspio srediti. Nakon što je Jack izrazio svoju želju, nazvao sam telefonski broj za rezervacije karata za panoramski kotač. Na Božić ne radi, a dan poslije Božića već je potpuno rasprodan. Preklinjao sam službenicu, objasnio joj da je Jack vrlo bolestan i pitao je može li ipak nešto učiniti. Provjerila je kod svog šefa, držeći me na čekanju, ali ne, žao joj je, ništa ne može učiniti.

Nazvao sam Scotta. Prije toga jedva da smo koji put razgovarali, samo smo razmijenili dvije-tri poruke i e-poštu otprilike u vrijeme kada sam otišao u Prag. Misli na mene, rekao je, i svakako mu trebam reći ako išta može učiniti.

Pa sam to i napravio. Poznaješ ljude, Scotte, rekao sam, sve one direktore u Londonu kojima si se stalno hvalio. Pa, molim te, pomozi nam jer vjerojatno nemamo puno vremena.

Scott je nazvao u roku od sat vremena. Dogovorio nam je udarni termin drugi dan Božića u vrijeme zalaska sunca, a cijelu ćemo kabinu imati samo za sebe. »Hoćeš li da te malo pomaknemo da bolje vidiš drugu stranu?« pitala ga je Anna dok smo se dalje uspinjali. »Okej«, rekao je ne slušajući previše pozorno, mahnito okidajući slike kao da je paparazzo koji se boji da će mu promaknuti neki prizor koji bi mogao skupo prodati.

Znali smo da mu nije još puno ostalo. Govor mu se počeo mijenjati.

Zaboravljao je stvari, ponavljao riječi. Bio je slab i trebala su mu invalidska kolica ako smo htjeli nekamo izaći na duže vrijeme. Kao što su nas liječnici bili upozorili, postajao je sve više odsutan. Sve je radio sporo i tako oprezno - hodao, podizao žlicu, jeo komad tosta. Kao da gledate nekoga tko bos hoda po oštrom kamenju. »Gle, Jack, Big Ben«, rekla je Anna dok smo se nastavili penjati. Okrenuli smo se pogledati zgrade Parlamenta, osvijetljene s donje strane, četiri lica Big Bena koja su visjela u zraku poput sablasnih kugli. Jack se zakrenuo na sjedalu svojih kolica i nastavio slikati, povećavao i smanjivao kadar, zakretao fotoaparat kako bi napravio okomite i vodoravne snimke.

To se zove stvaranje sjećanja, rekli su na forumu, i te dvije riječi nikada mi nisu imale nikakvog smisla. To će biti naša sjećanja, moja i Annina. Neće biti Jackova. »Ovdje je jako visoko.« Obišli smo sve i jedan kutak kabine, gledali dolje prema poslovnim neboderima na Canary Wharfu i Shardu, vrevu oko katedrale sv. Pavla. »Tata«, rekao je Jack spustivši aparat na dekicu na svom krilu, a glas mu je zvučao neobično lucidno - Jack kakvog se sjećam od prije nekoliko tjedana.

195

»Visoko je, zar ne? Sviđa ti se?« Jack je kimnuo i nasmiješio se. »Kada ozdravim, hoćemo li se penjati na još visokih zgrada?« »Naravno da hoćemo.« »Eiffelov toranj u Parizu?« »Da«, rekao sam ovijajući ruke oko njega. »I onaj u Umpa-Lumpa?« Anna se blago nasmijala i spustila dlan na Jackovo rame. »Da, sunce, u Kuala Lumpuru.« »Da«, rekao je Jack gledajući dolje prema Temzi. »Kuala Lumpur.« »A onaj u Dubaiju? Jer taj je najveći na cijelom svijetu, tata.« Zastao sam, susprežući suze, nisam htio da me sada vidi kako plačem. »Možemo se popeti na sve, Jack, na sve i jedan«, rekao sam dok mi je glas počeo pucati. »Jer znaš, tata, kada si tako visoko, popneš se iznad oblaka i onda je kao da si u avionu i onda vidiš svemirske brodove i sunce i sve zvijezde...« Kada su Jackove riječi polagano utihnule, zraka zalazećeg sunca obasjala je kabinu poput svjetla neke udaljene, nijeme eksplozije. Čučnuli smo i osluškivali zveckanje i škripu mehanizama, s rukama oko Jackovih ramena, zagledani u ono što je ostalo od zalaska sunca.

I tada se, bez upozorenja, Jack polako odgurnuo i ustao s kolica. Malo se zaljuljao, ali se primio za rukohvat i nastavio fotografirati.

Prigušeni sjaj svjetla grada s baršunasto crvenim nebom u pozadini.

Vrhovi i doline, blistave planine od oblaka. Pazio je da ih sve uhvati.

ODLUČILI SMO da je Ashbourne House dobro mjesto gdje će Jack otići umrijeti. Hospicij smo birali na isti način kao što smo mu birali školu.

Pregledali smo brošure i onda otišli u obilazak. Razgovarali smo o kvalifikacijama osoblja, veličini igraonice, opcijama zajedničkog ručka i večere.

Premda se radilo o građevini u viktorijanskom stilu, nije ostavljala zlokoban dojam. Bila je izgrađena od svijetle, crvenkaste opeke; vrtovi su bili održavani s ljubavlju, puni cvijeća i zanimljivih detalja; hodnici su bili svijetli i prozračni, dovoljno široki da se nekoliko invalidskih kolica može bez problema mimoići, a na zidovima su bili izvješeni umjetnički radovi korisnika i djelatnika doma. U našoj je sobi bračni krevet pomičnom pregradom bio spretno odvojen Jackovog. Spavali smo ondje kao obitelj, kao što smo to činili kada se Jack rodio.

Jack se uglavnom povukao iz svijeta. Budući da je tumor pritiskao vitalne dijelove njegova mozga, postajao je sve udaljeniji, sve manje je mogao izraziti 196

osjećaje. Sada više nije bilo kemoterapije, kosa mu je porasla i opet je bila malo neposlušna. U očima je imao izmučen, dalek pogled, kakav nikada ne biste trebali vidjeti na djetetu.

Tečajevi crtanja, karaoke za buđenje, dan sa superjunakom - sve se to izgubilo iz Jackova pamćenja. Nije čak više prepoznavao ni vlastite slike: zgrade i panorame koje smo mu oblijepili oko kreveta. Zapanjila me brzina kojom se sve odvijalo. Kako ga je vlastito tijelo munjevito izdalo.

Potom se još nešto promijenilo u Jackovu mozgu. Tumor se pomaknuo, ili je narastao, ili je zaposjeo novi režanj i odjednom, premda smo vjerovali da i dalje razumije što mu se govori, Jack više nije mogao govoriti. Sada je samo spavao, smrt je već položila svoju ruku na njegovo tijelo.

Promatrati smrt iz takve blizine, gledati kako se bljedilo Jackove kože mijenja, kako mu se kosa zapetljava u masne čvorove unatoč našim silnim nastojanjima da ga okupamo spužvom. Svi vanjski znakovi raspadanja tijela - kiselina u njegovu dahu, ljuštenje kože, vodoravne linije na noktima - bili su samo obični podsjetnici na užase koji su se događali u njegovu tijelu.

Koliko dugo, koliko dugo? To smo pitanje stalno postavljali liječnicima, odjelnim sestrama, svakome tko bi mogao znati, svakome tko bi htio slušati.

I svaki put kada bismo ga postavili, činilo mi se da ga izdajemo.

Ne znam kako sam znao da dolazi, ali znao sam. Oboje smo znali. Spustio sam glavu na Jackova prsa, obuhvatio mu malo tijelo svojim rukama, a onda sam osjetio Annine ruke kako se sklapaju oko mene, ili je možda Anna prva bila ondje, i ostali smo tako deset, dvadeset, trideset minuta, naša tijela kao krila koja štite malu ptičicu.

Volio bih reći da je Jack podigao ruku i posegnuo prema meni i svojim prstima pratio obrise moje ruke, moje članke, krivulju između palca i kažiprsta. Ili da me pogledao očima punim ljubavi, ali nije. Ruke su mu bile kao ljepljivi led. Oči su mu bile staklaste i mutne, ne više s ovog svijeta.

A onda smo čuli tihi soptaj, tek odjek daha, i naše su se ruke čvršće stegnule oko njega i čekali smo, čekali, zadržavali svoj dah kako bismo mogli čuti njegov i čekali smo, čekali, nadali se da će prodisati i nadali se da neće.

Slušao sam opet i opet, i ovaj sam put znao da više neću čuti njegov dah; znao sam da je preminuo.

Odmaknuo sam se od Jackova tijela i osvrnuo po sobi. Ljudi se čvrsto drže svojih priča o smrti: utješnih mitova o tome kako su vidjeli da duša napušta prostoriju. Ipak, u hospiciju Ashboume House sve je i dalje izgledalo isto. Nije bilo zrake svjetla ni laganog zveckanja prozorskog okna. Vani je dan još bio siv. Jackova bočica za vodu s Minionsima ostala je na stolu, neispijena. Čuo sam cvrkut bolničkih zvona u daljini i na trenutak mi se učinilo da im je 197

frekvencija i visina tona nekako drugačija. Ponovno sam poslušao. Ne, sve je isto.

U tišini sobe moje mi se vlastito disanje odjednom učinilo preglasno.

Anna je i dalje ležala na krevetu kraj Jacka, rukama mu grleći glavu i vrat. Iz njezina je tijela izašao i ostat će uz njega dokle god bude mogla.

Promatrao sam Jacka. Ponekad ljudi govore da tijelo nakon smrti izgleda prazno, poput odbačene zmijske kože, kao da je izdubljeno odlaskom duše.

Ali, to je i dalje bio on; i dalje je to bio Jack. Nije izgledao smireno - to je samo deluzija kojom živi zavaravaju sami sebe - lice mu je uglavnom bilo bez izražaja. Jedino što sam mogao sa sigurnošću reći o izrazu njegova lica je da je bio njegov. To je bio on; i dalje je bio on.

Nakon toga sam pritisnuo zvono za hitnu pomoć. Zbog Anne, ne zbog Jacka. Jer nakon što se mukom odvojila od Jackova tijela i pala na koljena, nakon što sam ovio ruke oko nje da je obgrlim kao što smo bili obgrlili Jacka, istrgnula mi se iz zagrljaja i udarila glavom o zid, pa još jednom i još jednom, tako jako da joj je iz nosa počela curiti krv po žutim pločicama.

BALONI SU BILI Lolina ideja. Nakon karmina, netom prije nego što padne mrak, svi ćemo se skupiti u vrtu i pustiti balone napunjene helijem u zrak.

Svatko će markerom u boji napisati svoju poruku Jacku i onda, kad nabrojimo do tri, poslat ćemo ih prema nebu.

Meni se ideja nije svidjela. Bilo je nečeg razmetljivog u tome, čak sladunjavog. Zamisao da svako umiruće dijete mora imati nešto što ga određuje - kao da će ga se svi na kraju sjećati po tome da je volio balone, kao da je to suma njegova postojanja: balon.

Jacku se to sigurno ne bi svidjelo. Mislio bi da je to neuredno, nekako neprimjereno. Baloni nisu namijenjeni da se po njima šara i piše. »Možda bismo to trebali napraviti bez poruka, bez pisanja«, rekao sam Anni. »Ili jednostavno nabaviti one iz auto-salona, te je uvijek volio.« »To su samo baloni«, rekla je Anna, »nije važno otkuda su. I mislim da je pisanje poruka dobra ideja.« Šutke sam se durio.

Jackov pogreb. Ne sjećam se puno tog dana. Uobičajeno more ljudi, način na koji su mi stiskali ruku. Annina majka, spektakularan prizor u invalidskim kolicima, i koliko me vrijeđala njezina prisutnost, sama činjenica da je živa i da je dobila drugu priliku.

Dan je prošao u izmaglici nastaloj miješanjem tableta za smirenje i viskija. Crkva na brijegu - »ljupka atmosfera, baš nas podsjeća na Jacka, tako jako nas podsjeća na Jacka« - komemoracija na koju su svi, osim starijih, trebali doći odjeveni u jarke boje, »jer Jack bi to želio«. Smijeh kada je 198

zasvirala glazbena tema iz Spidermana. Smijeh na pogrebu malog dječaka. »To bi mu se svidjelo. O, Jacku bi se to svidjelo.« »Volio se smiješiti, vaš Jack, zar ne?« Nisu u pravu. Nemaju pojma o Jacku. Bio je škrt s osmjesima, kao da je smatrao da ih mora racionalno trošiti. Nije se razbacivao njima.

Jack je sahranjen jer nismo mogli podnijeti pomisao da ga damo kremirati. Taj je ritual bio prikladan za stare ljude, ali ne za mlade. A on se užasno bojao vatre. Kada je bio mali, učili smo ga da se mora bojati kipućeg lonca na štednjaku pa se, poslušan kakav je bio, bojao svega vezanog uz peć.

Treptajuće crveno svjetlo na protupožarnom alarmu u njegovoj sobi pružalo mu je sigurnost i utjehu.

Gledao sam kako ga spuštaju u raku i zasipaju zemljom. Mislio sam samo na to da u toj drvenoj kutiji leži Jack, odjeven u pidžamu sa Spidermanom, s Malim Medom, baterijskom svjetiljkom i svim svojim Pokemon kartama.

Lijesovi se nikada, nikada ne bi trebali raditi u toj veličini.

Dobili smo neke lijepe izraze sućuti, rekla je Anna u autu na povratku kući. Na brzinu sam prelistao kartice - pastelnih boja, svijetlo plave, svijetlo ljubičaste, boje vesta na kopčanje kakve nose stare žene. U porukama su svi Jacka nazivali borcem, ratnikom. Anđelom na nebu. Živim svecem. Rekli su da je dodirnuo srca ljudi. Listovi presavijena papira kupljeni za funtu i dvadeset centi u papirnici kod Smitha.

O, kako su samo rado i spretno preokrenuli, kao da se radi o njima, zar ne? Jesu li mislili da mi ne vidimo njihove objave na Facebooku? Zagrlite večeras svoju djecu, napisali su, provedite s njima koju minutu više prije spavanja. A onda su dodali Jackove slike. Slike našeg Jacka.

Navede vas to da shvatite, rekli su, koliko je život dragocjen, kako moramo cijeniti ono što imamo. Jesu li uopće razmislili o implikacijama onog što su govorili? Da su njihova djeca i dalje itekako živa i da će ih večeras zagrliti i udisati njihov miris i slušati ih kako pjevaju kada se probude. Jadni mali Jack, rekli su. Sada je na boljem mjestu. Nije točno. Bolje mjesto je ovdje, uz nas. Jack je samo umro. Neće se igrati s drugom djecom na nebu. Nije bio ratnik, niti je anđeo koji nas sve čuva. Jack je napravio što je mogao i ni jednom se nije potužio. Sa svojom se bolešću nosio tiho, sa stoicizmom kakav od djeteta nikada ne bih očekivao.

U kući se okupilo sve skupa dvadesetak, možda tridesetak ljudi, obitelj, prijatelji, nekoliko starije djece. Anna je pripremila neka Jackova omiljena jela i tortu. Neki su drugi donijeli grickalice. Jackove fotografije vrtjele su se na velikom televizijskom zaslonu.

Kada je došlo vrijeme za balone, padala je kiša, a vjetar je sve jače puhao.

Nakon što su odrasli napisali svoje poruke, a djeca nešto nacrtala, zajedno

199

smo brojali do tri i potom pustili balone prema nebu. Crnim sam markerom napisao: Jack, nikada te nećemo zaboraviti. Voli te tata.

Moja hladna, suhoparna poruka bila je čin prkosa jer me silno ljutila pomisao da mi netko govori kako se trebam sjećati svog sina i kako se trebam oprostiti od njega. Nisam znao što je Anna napisala, nisam želio ni pogledati.

Stajao sam pokraj Anne, ali nismo se dodirivali. Netko drugi, a ne ja, ogrnuo joj je kaput preko ramena. Baloni nisu daleko otišli. Nekoliko ih se čak nije diglo s tla i samo su teturali po dvorištu. Neki su se zaglavili u oluku pod krovom garaže. Jedan se rasprsnuo na granama stabla jabuke i to mi je izmamilo osmijeh na lice. Jacku bi se to svidjelo.

JACKOVU SAM SMRT volio zamišljati na drugačiji način. U Grčkoj sam ponekad odlazio u šetnju s njim poslije ručka. Otišli bismo dalje od hotela, stazom skrivenom u visokoj travi koja je vijugala prema moru kao potok, sve dok ne bismo došli do druge plaže, na kojoj su bili čamci i trgovac ribom koji bi Jacka uvijek nasmijavao.

Jednog dana, šetnica je bila prazna, a sunce je nemilosrdno peklo, pa smo se sklonili pod osamljeno drvo i pili vodu iz plastične boce. Jacku se počelo drijemati pa je naslonio glavu na moje rame.

Ostali smo tu sjediti neko vrijeme, osluškujući i ostale zvukove, osim vjetra. Cvrčci, zveket i škripa jarbola jedrilice u daljini. Novi mirisi. Cvjetovi jasmina. Vruć pijesak. Janjetina s roštilja. Jack je naposljetku sve više tonuo u san. Oči su mu bile sklopljene, a glava polako klizila u stranu. Tako sam volio zamišljati njegovu smrt. Polagan, blag san. Poljubac vjetra. Zvuk mora.

200

19.

S

AMOM MUŠKARCU BEZ DJETETA nije pametno sjediti u blizini dječjeg igrališta. Stoga sam pažljivo birao mjesta. Klupa pod indirektnim kutem, djelomično zaklonjena drvećem. Kutak za sjedenje u parku u Camdenu gdje uredski radnici jedu sendviče, točno nasuprot trampolina i velikog tobogana.

Ipak, omiljeno mi je mjesto bilo igralište na Parliament Hillu, ne samo zbog toga što sam onamo znao odlaziti s Jackom, već i zato što je ondje bio kafić i nije bilo previše čudno sjediti ondje sam, bez djece. Anna se vratila na posao, pa su mi dani bili prazni. Ponudili su joj slobodne dane, ali rekla je da joj treba nešto što će joj zaokupiti misli.

Sjedio sam s laptopom ispred sebe i promatrao dječaka, starog otprilike pet godina, kako se igra na ljuljačkama. Otac mu je stajao naslonjen na drvo, s jednim okom na svom sinu, a drugim na mobitelu. Bio je tu i jedan krakati dječak, visok za svoju dob, vjerojatno oko deset ili jedanaest, sramežljiva izraza lica koji me podsjetio na Jacka. Igrao se nogometnom loptom, povremeno je napucavajući o zid.

U kafiću sam uvijek pio dijetnu Colu. Kupio bih bočicu na šanku i potom je zamijenio bocom koju sam držao u torbi - onu koju sam već pripremio, do pola je napunio votkom. Počeo sam više piti jer nisam mogao spavati. Ležao bih budan kraj Anne, uzrujan zbog mirne simetrije njezina disanja, zbog očite lakoće kojom je spavala. Gledao sam kako grane drveća plešu na svjetlu ulične svjetiljke; slušao sam tugaljivo zavijanje susjedova psa. Pa sam se počeo ustajati i odlaziti u prizemlje, hodajući na prstima u ogrtaču, pazeći da ne stanem na stubu koja škripi, tiho otvarajući jezičac na vratima ormarića s pićem. Isprva su dva do tri velika viskija bila dovoljna, ali potom sam došao na četiri ili pet. Uskoro sam počeo piti i preko dana, uzimajući male gutljaje izravno iz boce iz ormarića kao što sam radio dok sam bio tinejdžer i prije večernjeg izlaska kradomice otpijao gutljaj ili dva nekog pića iz komode mojih roditelja.

Počela je padati kiša i ljudi su počeli odlaziti s igrališta. Trebalo mi je još votke pa sam se spustio niz brdo do Tesca. Otišao sam ravno do police s pićem, ne dopustivši očima da lutaju. Nisam mogao više proći kraj police sa žitaricama niti kraj stalaka s dječjim časopisima. Naučio sam skretati pogled dok prolazim kraj namaza Marmite ili sira Babybel. Jednom sam se rasplakao ugledavši Jackov omiljeni voćni jogurt Petit Filous u malim čašicama.

Kada sam se vratio kući, Anna je bila negdje unutra. Kretali smo se poput duhova, rijetko smo razgovarali, bez riječi smo se mimoilazili na stubištu.

201

Plakali smo u samoći, pod tušem, u autu, kada bismo vidjeli usamljenog crvendaća kako sjedi pod Jackovim omiljenim drvetom.

Pokušali smo se vratiti jedno drugom. Pokušali smo vikendom zajedno jesti, kao da će nam islandske Jakobove kapice ili odležani odrezak od goveđeg buta pomoći da zaboravimo Jackovo prazno mjesto za stolom. Jedne smo subote otišli zajedno u kino, ali Anna je morala izaći nakon što je vidjela najavu za neki dječji film.

U hodniku su stajale kutije, stvari iz Jackove sobe, stvari za koje sam pretpostavio da ih želi izbaciti. Ne bi trebalo biti tako. Kada ti dijete umre, njegovu sobu trebate ostaviti nedirnutom. Poput nekog hrama posvećenog prošlosti. Utočište za one tihe trenutke, koji su sada sve bolniji i češći. Mjesto gdje ćete otići pomirisati njegovu odjeću, leći na njegov krevet, pospremiti njegove igračke po tisućiti put.

Rekao sam joj to, pitao je zašto prazni njegovu sobu, ali nije imalo smisla pokušati se raspravljati s njom. Umjesto toga, jednog sam dana, dok je bila na poslu, pokupio ostatak njegovih stvari - ruksak, fotoaparat, albume s naljepnicama - i sakrio ih u jedan od ormara u gostinskoj sobi.

Ležao sam na kauču u dnevnoj sobi, sretan zbog toga što je Anna negdje gore i da mogu na miru piti votku. Ovdje sam sada provodio većinu svojih dana, na svom laptopu, na mobitelu, zureći u zid. Scott je napokon prodao tvrtku pa više nisam imao posao, ali mi to ionako nije bilo važno. Povukao sam se, kao ranjeni kukac, grčio i stiskao u klupko. Jednom sam pokušao odigrati malu mentalnu igru da vidim mogu li se sjetiti tko je premijer ili gdje je održano zadnje svjetsko prvenstvo u nogometu. Nisam imao pojma.

Ništa. Više kao da nisam živio na ovom svijetu.

PROBUDIO SAM SE na kauču i ugledao Annu kako zuri u mene. »Robe, moramo razgovarati.« »Dobro«, rekao sam. Boca votke i dalje je stajala na stoliću. »Ne možemo više ovako. Moraš prestati s tim.« »S čim?« »S opijanjem. Moraš si to prestati raditi.« Šutio sam. »Žao mi je«, napokon sam procijedio. »To je samo moj način kako izlazim na kraj sa svim tim. Bit ću dobro.« »Znam«, rekla je Anna spustivši dlan na moju nogu. »Užasno ti je teško, znam, ali ne možeš dalje ovako. Moraš se nečim početi baviti. Možda da opet počneš raditi, započneš neki novi projekt...« »Ne mogu samo tako skočiti natrag na posao kao ti, Anna«, odvratio sam.

Vratila se u ured nedugo nakon Jackova pogreba. Dva tjedna poslije, sjedio 202

sam u kuhinji i slušao vijesti na radiju. Odjednom je Annin glas počeo odjekivati po kuhinji i govoriti o vjerojatnosti porasta kamatnih stopa. Slušao sam njezin ton, njezinu intonaciju. To nije bio glas osobe koja je upravo izgubila sina. »A znači li to da mi nije stalo, Robe, jer sam se vratila na posao? Trebala bih valjda raditi isto što i ti? Samo sjediti i opijati se svaki dan.« »Hvala što si to ponovno spomenula«, rekao sam okrećući glavu od nje. »Što želiš da kažem? Da, previše pijem. Znam da nije idealno, ali ja se na taj način nosim s...« »Robe, pogledaj me. To više nije samo čaša ili dvije viskija navečer. Misliš da nisam primijetila boce votke? Ponekad jedva stojiš na nogama kada se vratim kući s posla. A neku si se noć pomokrio na kauč.« Mislio sam da sam to uspio prikriti, izmislio sam neki izgovor da sam prolio piće, ali možda me vidjela ili je zamijetila mokre bokserice u košari s prljavim rubljem. »O čemu govoriš? Rekao sam ti, prolio sam piće.« »Zaboga, Robe, vidjela sam te. Sišla sam po noći u prizemlje da provjerim jesi li dobro, a ti si se pomokrio. Vidjela sam to vlastitim očima.« Porumenio sam od srama, a onda me obuzeo gnjev. Pomokrio se. Tako se razgovara s djetetom. Uživala je u tome, u prilici da me ponižava i nabija mi to na nos.

Uzdahnula je i potom se ugrizla za usnu, kao da o nečemu razmišlja. »Vjerojatno se ne sjećaš što si neki dan učinio, zar ne?« »Siguran sam da ćeš mi reći.« »Došao si kući pijan i posrtao si i onda si otišao u vrt iza kuće i urinirao po mom cvijeću.« Osjetio sam neobično olakšanje, kao da sam očekivao nešto puno gore.

Nasmiješio sam se, više zbog nervoze nego bilo čega drugog. »Tebi je to smiješno?« Slegnuo sam ramenima i skrenuo pogled u stranu. »Po mojim suncokretima, Robe. Mojim suncokretima.« Polako mi je počeo sjedati značaj, okrutni simbolizam onog što sam napravio. »A ti si tako savršena, Anna.« Odmahnula je glavom i uzdahnula. »Naravno da nisam savršena, daleko od toga.« Potom je kleknula kraj mene i stavila dlan na moja prsa. »Robe, ne govorim ti to s ciljem da te posramim. Ni najmanje ne uživam u ovome.

203

Mislim da imaš problem i samo ti želim pomoći.« Podsjetila me na svoju majku, tako se ona obraćala izgubljenim dušama koje je pokušavala spasiti. »Šteta je što nisi željela pomoći Jacku.« »Molim?« »Čula si me.« Izvana se čulo graktanje i grebanje vrane koja je hodala po terasi.

Uspravila se pa je sada stajala iznad mene. »Kako to možeš reći, kako to možeš i pomisliti?« Počela je plakati, a ja sam posegnuo za bocom i natočio si čašu votke. Mogu li joj reći? Mogu li joj to sada reći? Da svaki dan razmišljam o tome. Što ako, što ako? Što ako su Nev i doktor Sladkovský imali pravo u vezi s Jackom? Nev je bolje od ikoga znao kako spasiti život - njegov mu je Josh živi dokaz za to. Ali, Anna nije htjela slušati, mislila je da zna najbolje. »Žao mi je«, rekao sam, »ali ne mogu se jednostavno pretvarati da se to nije dogodilo. Znam da to ne želiš čuti, ali to je istina, svidjelo se to tebi ili ne.

Jack je imao šansu, da, malu, ali ipak šansu. Jedino je to imao.« Anna je duboko, rezignirano udahnula i maramicom obrisala suze. »Robe, ne želim se opet oko toga svađati. Mogu te samo nešto pitati? Misliš li da ja ne razmišljam o tome? Da noću ne ležim budna i razmišljam je li to možda moglo nešto promijeniti, jesam li možda donijela krivu odluku?« Slegnuo sam ramenima i otpio par gutljaja votke. »Pa, da, razmišljam, svaki dan, ako te zanima«, rekla je Anna, a glas joj je pucao. »I trebaš«, tiho sam promrmljao. »Što si rekao?« upitala je Anna. Okrenuo sam glavu od nje, kao nadureno dijete. »Ne, hajde, reci mi što si rekao«, ponovila je bodući me prstima. »Ako si tako velika muškarčina.« »Rekao sam da trebaš. Trebaš se osjećati krivom zbog toga.« Anna je odjednom zgrabila bocu s votkom i brzim koracima otišla u kuhinju. Skočio sam s kauča, udarivši pri tome nožnim prstima o stolić, te potrčao za njom, pokliznuo se na kuhinjskim pločicama i zabio u hladnjak.

Otvorila je bocu i držala je iznad sudopera.

Grudi, vrat i lice bili su joj jarko crveni. Govorila je kroz stisnute zube, a riječi su joj zvučale kao siktavi šapat. »To je stvarno bilo odvratno. Nešto najodvratnije što si mi ikada rekao. Kako se usuđuješ osuđivati me. Kako se usuđuješ! Tvoj bi se otac sramio zbog tebe. Sramio bi se, Robe, jer ti nisi ni izbliza čovjek kakav je on bio.«

204

Oteo sam Anni votku, ali mi je boca iskliznula iz ruke i razbila se o kuhinjski pod. Gledali smo kako se votka razlijeva po pločicama, a komadići stakla blistaju na poslijepodnevnu suncu.

Anna je te riječi izgovorila tako staloženo i kristalno jasno da sam znao da moraju biti istina. »Mrzim te, Robe«, rekla je. »Mrzim te iz dna duše.« MOŽDA TO ALKOHOL govori iz mene... mislite da nekoga dobro poznajete, ali zapravo tu osobu nikada dobro ne upoznate. Zakopate ružne stvari, držite ih sklonjene od pogleda. Sjetio sam se kada sam prvi put zamijetio Anninu hladnoću. Grupna poruka koju je poslala e-poštom nakon što im je uginuo obiteljski pas, ubrzo nakon što smo se preselili u London. Način na koji je to sročila bio je tako čudan, tako bezosjećajan, činilo se da je to učinila samo iz osjećaja dužnosti jer je smatrala da se, u tim okolnostima, to treba napraviti.

Tu sam hladnoću doživio ponovno, nekoliko puta tijekom godina. Njezino odsječno i konačno »nikada nismo bile naročito bliske« nakon što joj je umrla baka. Odlučno je ustrajala na tome da prosjacima nikada ne da je novac jer za to postoje humanitarne organizacije. Premda bi me njezin nedostatak empatije ponekad zasmetao, sve je to bilo ublaženo činjenicom da nikada nije bio usmjeren prema meni.

Annina beskompromisnost. Pravila postoje s razlogom. To je uvijek govorila. Pravila postoje s razlogom. U Anninu svijetu sve se radi na propisani način. Ne petljate s porezima, ni slučajno ne pokušavate izbjeći plaćanje kazne za krivo parkiranje, jer što bi se dogodilo kad bi svi to radili? Nećete se ušuljati u kino-dvoranu pogledati drugi film ako ste platili samo za jedan.

Nećete otići na neregistriranu kliniku za liječenje raka u Češkoj, čak i ako to znači da bi vaš umirući sin mogao dobiti šansu.

Počistio sam razbijeno staklo s kuhinjskog poda i izvadio drugu bocu votke iz ruksaka. Kroz veliki francuski prozor vidio sam Annu u vrtu.

Lopaticom je mahnito kopala po gredici s cvijećem. Gledao sam je kako se saginje, lopaticom grabi zemlju i baca je preko ramena. »MOŽEMO LI RAZGOVARATI?« Anna je bila odjevena za posao, u prugastom kostimu, kose svezane u rep. Bilo je to dva ili tri dana nakon naše svađe i za to vrijeme jedva da smo progovorili riječ. Zbunjeno sam kimnuo, nisam se mogao sjetiti što se dogodilo prošle noći. Na podlaktici sam imao veliku ljubičastu modricu. »Napravila sam ti kavu«, rekla je spuštajući šalicu na stol. »Hvala.« »Htjela sam razgovarati s tobom sada, dok si trijezan.« Duboko je udahnula. »Ja ovako više ne mogu i odlazim.« 205

Nisam osjetio ljutnju, nego olakšanje. Olakšanje zbog toga što više neću morati skrivati boce, moći ću sjediti ovdje u dnevnoj sobi i piti na miru. »Dobro«, rekao sam. »Trebamo smisliti što ćemo sa svim ovim«, rekla je, »ali neka to riješe odvjetnici. Ne mogu se sada baviti time.« »Dobro«, rekao sam i Anna se ugrizla za usnu kao da je još nešto željela reći. Ležao sam na kauču i slušao kako nosi kovčeg niza stube i potom tiho zatvara ulazna vrata za sobom. ŠEST TJEDANA POSLIJE, nakon što sam ispraznio našu kolekciju vina i ormarić s pićima, otišao sam i ja. Nisam više mogao ostati u toj kući. Anna je odnijela sve. Nije više bilo malih cipela kraj vrata, ni dinosaura ni Lego kockica preko kojih bih se mogao popiknuti u hodniku. Nisam više čuo Jacka kako pjeva dok sjedi u kupaonici niti topot njegovih nožica po stubištu.

Naš namještaj i stvari koje Anna nije ponijela dao sam spremiti u skladište. Selitelji su moje stvari odvezli u iznajmljenu kuću u Cornwallu, mjestu koje sam odabrao jer mi se činilo dovoljno udaljeno i ondje sam jednom bio na odmoru, još kao dijete.

Tog dana kada sam otišao, nakon što je sav namještaj odvezen, popio sam posljednje piće sjedeći na podu u praznoj kuhinji. Ispio sam čašu votke i potom napunio bocu dijetne Cole koju ću ponijeti sa sobom u vlak. Netom prije odlaska, otišao sam još jednom u suncem okupanu dnevnu sobu provjeriti jesu li francuski prozori zaključani. Dok sam posljednji put gledao vrt, zamijetio sam ga. Treći suncokret ljuljao se na vjetru.

206

Treći dio

207

1.

N

OGAVICE SU MI natopljene od kiše dok se kroz visoku travu probijam prema stražnjem dijelu groblja u Hampsteadu. Od ulaza kraj crkve do Jackova groba vodi jedna prečica kroz najstariji dio groblja.

Nadgrobni spomenici su trošni i stoje pod tupim kutom, izloženi naletima vjetra; trava je ovdje previsoka.

Cipele su mi oblijepljene blatom, ali gazim dalje, a vjetar me malo zanosi.

Jedan mi grob uvijek privuče pozornost pa se moram na trenutak zaustaviti kraj njega. Strahovito mršava djevojčica isklesana u kamenu pokriva lice, kao da se skriva od same smrti.

Približivši se Jackovu grobu, stanem iza stabla jasena, koje mi se uvijek čini nekako nezgrapno u ovom društvu, kao da bi trebalo stajati samo na nekom bajkovitom brijegu i čekati udar munje. Izvirim iza stabla da vidim nije li Anna možda ovdje, ali groblje je prazno. Znam da dolazi ovamo jer ponekad zateknem cvijeće.

Jackova nadgrobna ploča je mala i ne stoji uspravno, nego je položena.

Jack Coates 10. kolovoza 2008. - 20. siječnja 2015.

Sunce zalazi, spuštaju se sjene, najduže traju ljubav i sjećanje Nije mi se svidio natpis. Činio mi se nekako banalan i otrcan, ali Anna je rekla da nešto moramo staviti. Podsjećao me na sve one kartice s izrazima sućuti koje smo bili dobili, s ispraznim frazama i iskazima nepostojećih osjećaja. Osim toga, nisam želio ni grob. Grob znači prihvaćanje da ga više nema.

Dolazak ovamo pretvorio se u ritual svakog mjeseca; uhvatio bih rani vlak prije zore i vratio se u Cornwall oko zalaska sunca. Čučnem i rukom maknem lišće s ploče, ali vjetar ga istog trena potjera natrag. Neko vrijeme sjedim na tlu, drhtim na kiši, pijem iz svoje pljoske.

Pogledam na sat. Premda je još rano, ne želim riskirati da sretnem Annu.

Utisnem poljubac na dlan i prstima lagano dodirnem kamen, a potom se po šljunčanoj stazi zaputim prema izlazu, ovaj put izbjegavajući visoku travu.

Ovako postoji veća šansa da ću naletjeti na Annu, ali pada kiša, hladno mi je i 208

želim što prije pronaći neki bistro gdje bih mogao doručkovati i čekati da se otvori pub.

NAKON ŠTO SAM U bistrou pojeo sendvič, odlazim u The Ship, pub u kojem sam se običavao nalaziti sa Scottom. Uključim laptop u utičnicu u zidu, ulogiram se na WiFi i počnem raditi na nekom programu. Već neko vrijeme radim za Marca, programera iz Brisela kojeg je Scott bio angažirao kao vanjskog suradnika. Posao je dosadan, ali pomaže mi da platim račune.

Radim nekoliko sati, pijem kriglu za kriglom i kada se odlučim krenuti, prilično sam pijan i nestabilan na nogama. Ne želim se uspinjati našom starom ulicom pa idem dužim putem okolo, gazim pokraj jezera s druge strane Heatha. Riječi »nebo je naše« dolaze mi u glavu kao i uvijek kada sam sam i šapućem ih sebi u bradu sa svakim korakom prema vrhu brda. Nebo je naše, nebo je naše.

Na vrhu Parliament Hilla spuštam ruksak na tlo, otpijem dugi gutljaj iz svoje pljoske i zagledam se u daljinu iznad Londona. Nebo djeluje prijeteće u daljini, prekriveno gustim, natmurenim oblacima. Heath je prazan. Čuje se samo povremeno graktanje vrana, koje se međusobno naguravaju i lete od stabla do kante za smeće pa natrag do stabla.

Nakon što sam podesio stalak i fotoaparat, napravio sam prvi snimak, dolje prema jezerima Highgate. Prizor je pastoralan, Engleska u malom, kuće smještene na brijegu, seoski zvonik crkve sv.

Anne izviruje iznad krošanja drveća. Premda sam s Jackom često dolazio ovamo, nikada nisam snimio panoramu s Parliament Hilla.

U posljednje sam vrijeme bio prilično zauzet. Stranica Nebo je naše nominirana je za neku fotografsku nagradu, pa sam snimao sve više i više panorama, putovao po zemlji, odlazio još dalje. Bijele litice Seven Sisters, zaljev Three Cliffs, klanac Cheddar. Ponekad idem autom, ali većinom se vozim vlakom, putujem prvom klasom, pijem Kronenbourg i votku u restoranu.

Dok polako okrećem fotoaparat, brda ustupaju mjesto gradu i odjednom se u okularu nađe Canary Wharf, poput tvrđave, okružen zdepastim nižim zgradama. Okrećem aparat za sljedeći snimak i hvatam neboder Gherkin, a potom i Shard, kako se izdižu iznad linije obzora kao stalaktiti.

STOJIM ISPOD PLOČE S odlascima vlakova na stanici Paddington i ugledam nekog tko mi se čini poznat. Treba mi neko vrijeme da shvatim da tu osobu poznajem, kao da smo se već negdje sreli; možda je to jedna od onih žena s kojima sam čavrljao na internetu.

209

Dok je pokušavam nekamo smjestiti i razmišljam o tome da izgleda prilično boemski, profinjeno umjetnički, poput bogate vlasnice galerije, pogledi nam se odjednom sretnu. Tada shvatim da je to Lola.

Na trenutak oboje razmatramo mogućnost da se pravimo da se nismo vidjeli, da to nije bilo ništa više do znatiželjnog susreta očiju potpunih stranaca. Ipak, nešto me natjera da krenem prema njoj. »Zdravo, Lola«, kažem i shvatim da zavlačim riječi. »O, bok, Robe. Ajme, koje iznenađenje«, kaže ona. »Kako si?« upitam. »Dugo se nismo vidjeli.« »Da, ajoj, stvarno dugo«, zbunjeno odvrati. »Bila sam sinoć na nekoj premijeri. Malo je potrajalo.« Upravo je se takve sjećam, taj dojam kreativnog kaosa koji tako pažljivo njeguje, prštavi ton njezina glasa, koji uvijek zvuči kao da dijeli poljupce po zraku. »A kako si ti, Robe?« upita naglašavajući riječ »ti«. »Dobro«, odgovorim. »Pa, što radiš?« »Samo čekam vlak.« »Ne, ludice. Mislila sam, čime se inače baviš.« »Ma, ništa posebno. Sada živim u Cornwallu.« »Da, rekla mi je Anna.« »Znači, još uvijek ste prijateljice?« »Da, naravno. Zašto ne bismo bile?« Znam da ne djelujem previše suvislo i odjednom se osjetim prilično pijano, kao tinejdžer koji se vratio kući i mora se pretvarati da je trijezan. »Sada živimo blizu jedna drugoj, u Gerrards Crossu«, reče Lola.

Gerrards Cross? Znam da to može značiti samo jedno: Anna se ponovno udala. Mogu je zamisliti kako živi sa starijim muškarcem, razvedenim, s djecom tinejdžerske dobi iz prethodnog braka. »To je lijepo«, kažem. Želim je pitati za Annu, ali ne znam kako. »Jesi li dobro, Rob?« »Da, dobro sam«, odgovorim polako, naglašavajući svaki slog. »Jesi li povraćao?« »Molim?« Spustim pogled na svoju jaknu i vidim mrljice od nečeg što izgleda kao rigotina. Pokušam odvrtjeti film i shvatim da se ne sjećam kada sam i kako otišao s Parliament Hilla niti kako sam stigao na stanicu Paddington.

210

Lola mi se nasmiješi kao da sam štene iz azila koje ipak neće udomiti. »Anna je rekla da si imao problema s...« Ne dovrši rečenicu, ali ni ne mora. Znam da joj je Anna sigurno sve rekla, prikazala joj svoju stranu: kako sam oteo Jacka, izložio ga riziku. Kako sam postao pijanac. Siguran sam da Loli nije rekla što se dogodilo u Pragu, kako nije htjela dopustiti da naš sin ostane na liječenju koje mu je moglo spasiti život. Kako je umjesto da mu pruži šansu, rješavala osmosmjerke i čitala kriminalističke romane. Želim joj nešto odgovoriti, reći joj neka se goni nekamo, ali mi u tom trenutku ispadne novčanik i sitan se novac razleti po tlu. Sagnem se i pokušam ga pokupiti, ali se spotaknem, koljena mi klecnu i već u sljedećem trenutku ležim na leđima i gledam prema krovu stanice.

Osjećam da Lola stoji kraj mene, s rukama oko mojih ramena i pokušava mi pomoći da ustanem, ali vid mi se muti, ne mogu koordinirati ruke i noge.

Stoga neko vrijeme ostanem sjediti pognute glave, dok se napokon ne uspijem uspraviti i oteturati po peronu do vlaka.

JAKNA MI JE mokra

- vjerojatno od pokušaja da u toaletu očistim rigotinu s nje - i u ruci nosim bocu vina i punu vrećicu piva. Pronađem slobodno sjedalo, naslonim se i ispružim noge, promatrajući kako zamućeni obzor promiče kraj nas.

S vremena na vrijeme utipkam Annino ime u tražilicu, ali nikada nisam našao nikakvih naznaka da se preudala. Počela je trčati maraton. Isprva nisam mogao vjerovati. Nakon naše prekinute igre skvoša nas smo se dvoje uvijek šalili na temu da Annu sport uopće ne zanima. Ipak, kada sam kliknuo na poveznicu, vidio sam da je to doista Anna- Anna u jednodijelnom trkaćem dresu, sa slikom objavljenom u lokalnim novinama, osvojila je treće mjesto u humanitarnoj utrci. Sjećam se naslova: »Hrabra mama trči za svog sina« Jednom sam, u pijanu stanju, bezuspješno pokušao hakirati njezin email i profil na Facebooku, koristeći se svim mogućim kombinacijama lozinki kojih sam se mogao dosjetiti. Trebao sam znati da je Anna uvijek vrlo oprezna kad su takve stvari u pitanju.

BUDAN SAM. Prošli smo Exeter i slijedimo liniju ušća a ja sam prolio vino po stolu pa se par koji je sjedio kraj mene premjestio prijekorno me gledajući i odmahujući glavom. Vlak izroni iz tunela i odjednom više ne vidimo kopno, bacilo nas je van, na more, vlak vozi tako blizu obale da mi se čini kao da se naginjemo, a potom padamo u divovski bazen od mora i neba.

Izvadim Jackov fotoaparat iz torbe i pregledavam njegove slike Predivan svjetionik snimljen u šetnji do Durdle Doora; mutna snimka njegova 211

omiljenog crvendaća; improvizirana panorama s terase u Grčkoj. Anna je možda ispraznila njegovu sobu, odnijela njegove stvari na smetlište, ali fotoaparat neće dobiti, pobrinuo sam se za to. Kradomice sam ga uzeo s ormarića kraj njegova kreveta onog dana kada je umro i više ga nikada nisam ispustio iz vida.

Onesvijestio sam se, mislim, s Jackovim aparatom u ruci. Kada sam se probudio, shvatio sam da sam propustio svoju stanicu, a na hlačama između nogu širila mi se vlažna mrlja. Alkohol mi je pobudio želju za seksom pa razmišljam o tome da siđem na sljedećoj stanici i pokušam doći do Tintagela kako bih pronašao onu curu iz puba, ali sada je već kasno pa na Facebooku potražim Lolu, škiljeći da bolje vidim, i pronađem njezinu sliku u pareu na plaži, s koraljima u kosi. Pokušam pregledati njezine slike, nadajući se da ću naći neku u bikiniju ili pripijenoj haljini, nešto što ću si držati pred očima kada dođem kući, ali su joj postavke privatnosti zatvorene.

Nakon što se iz Penzancea taksijem dovezem kući, zavalim se na kauč s votkom u ruci i uključim vijesti na televiziji. Rusi i dalje bombardiraju Siriju, a u Pakistanu je bio potres. Onda nešto o povratu poreza i tu počnem drijemati.

Ne znam što me točno probudilo - to što sam čuo njegovo ime ili što sam mu vidio lice - ali odjednom sam se trgnuo i nagnuo naprijed prema televizoru. Srce mi mahnito tuče u prsima, kao da sam se probudio iz noćne more.

Doktora Sladkovskog izvode iz neke vile u svjetlosni oblak bliceva fotoaparata. Obrazi su mu nekako deblji nego što se sjećam i padaju preko čeljusti.

Treba mi malo više vremena jer sam potpuno pijan, ali napokon uspijem vratiti izvještaj na početak jer nisam siguran što sam to upravo vidio. »Optužbe su šokantne«, kaže izvjestitelj. »Istražitelji optužuju doktora Sladkovskog da je svojim pacijentima ubrizgavao supstancu koja sadrži ljudsku plazmu.« SLJEDEĆE JUTRO POSEGNEM za bocom votke kraj kreveta. Ljudska plazma.

Jesam li to sanjao? Je li to bila izopačena fantazija mog alkoholom zamućenog mozga? Dohvatim laptop s ormarića kraj kreveta i vidim da je to jedna od najčitanijih vijesti na BBC-ju.

PRAG - Kontroverzni onkolog uhićen je zbog sumnje u nesavjesno liječenje u Republici Češkoj.

Zdenek Sladkovský, čija klinika sa sjedištem u Pragu svake godine privlači tisuće pacijenata, uhićen je 12. svibnja.

212

Tužitelji navode da je Sladkovský u svojoj kontroverznoj metodi liječenja koja se naziva imuno-inženjeringom primjenjivao ljudsku plazmu i pacijentima davao nelicencirane lijekove bez njihova znanja. Također tvrde da je Sladkovský prijetvorno i protuzakonito oglašavao proizvode za liječenje raka, čime je prekršio Zakon o lijekovima EU. Prema izjavi Jana Dundra, glasnogovornika češkog državnog odvjetništva, Sladkovský je pet godina bio pod istragom. Dundr je rekao da su istražitelji iz Republike Češke i Europske unije pokrenuli suradnju s američkim agencijama za provedbu zakona nakon brojnih pritužbi koje je Uprava za hranu i lijekove SAD-a primila u vezi s metodama liječenja doktora Sladkovskog.

Kao rezultat tih istraživanja, Europska regulatorna agencija za lijekove i zdravstvenu skrb zabranila je uporabu imunoinženjerijskih proizvoda doktora Sladkovskog te mu oduzela liječničku licencu.

Dundr je rekao da je policija tijekom pretrage klinike zaplijenila više od 1000 bočica s lijekovima. Rekli su da Sladkovský, koji je odbio komentirati optužbe, surađuje s istražiteljima.

Svojim skupim i netestiranim terapijama doktor Sladkovský e tijekom godina izazvao prilično žustre rasprave. Dok su mnogi njegovi bivši pacijenti tvrdili da ih je izliječio, drugi su kliniku javno kritizirali...

Hladan znoj otkotrlja mi se niz leđa i sve me više obuzima panika, srce mi neujednačeno tuče i osjećam kako mi je lijeva ruka utrnula zbog čega si poželim zdrobiti šaku ili iskopati oči.

Potražim još vijesti na internetu, ali svi uglavnom poput papiga ponavljaju BBC-jev izvještaj pa kliknem na Hope’s Place da vidim ima li ondje kakvih rasprava o tome.

Neobično je vratiti se na forum. Ta mi je stranica dugo bila obilježena u favoritima, ovamo sam dolazio pedeset, šezdeset puta dnevno. Pogledam popis postova i ne prepoznajem ni jedno korisničko ime: motherofanangel, glioblsurvivor, strength, pleasegodhelpus. Korisnici na forumu izrazito se brzo smjenjuju. Djeca umru i njihovi se roditelji više ne vrate.

Počnem se spuštati prema dnu stranice i negdje na polovici nađem temu.

Uhićen doktor Sladkovský Chemoforlifer» petak, 12. svibnja 2017. 7:39 213

Kao što su neki od vas nesumnjivo vidjeli, doktor Sladkovsky je uhićen. Stavljam poveznicu na BBC-jev izvještaj. http://www.bbc.com/news/europe-Sladkovský-35349861k Ljut sam zbog toga što je taj čovjek prevario toliko puno ljudi. Ljut sam jer su djeca umirala na njegovoj klinici, djeca koja bi pod standardnom zdravstvenom skrbi živjela duže.

Ljut sam jer smo tijekom godina na ovom forumu često raspravljali o Sladkovskom i njegovim metodama. Bilo bi lijepo da ti ljudi koji su ga podržavali sada istupe I priznaju da su pogriješili jer su podržavali nešto što je mnoge obitelji koštalo enormno puno novaca I vremena koje su negdje drugdje mogli korisnije provesti.

Chemoforlifer

Odg: Uhićen doktor Sladkovsky TeamAwesome» petak, 12. svibnja 2017. 9:14 Gadi mi se to slušati, ali drago mi je što je taj čovjek uhićen.

Kako se uopće može nazvati liječnikom? Jednostavno prestrašno.

Nadam se da će ovime napokon završiti neslaganja kojima smo svjedočili na ovom forumu i da će Hope’s Place nastaviti raditi ono što radi najbolje: PRUŽATI PODRŠKU I ZAJEDNIŠTVO svima koji prolaze ovo strašno putovanje.

I dalje ne shvaćam. Ljudska plazma, nesavjesno liječenje? Znači li to da imuno-inženjering nije djelovao? Što je s djecom poput Josha?

Nastavljam čitati postove o ovoj temi na forumu da vidim ima li u njima još detalja o optužbama protiv Sladkovskog, ali nema ničega. Samo izljevi gnjeva, kočoperenje, niz izjava u stilu »jesam vam rekao«, reakcije ljudi koji su rekli da su oduvijek slutili kako su priče o Sladkovskom predobre da bi bile istinite.

Ali, gdje je Nev? Čudno je da se nije oglasio jer je na svaku temu koja se ticala doktora Sladkovskog uvijek reagirao, stavljao poveznice na akademske članke ili svjedočanstva, ponekad samo objavljivao slike Josha. Tijekom 214

posljednjih nekoliko mjeseci ponovno sam pročitao sve njegove poruke. Bilo ih je gotovo pedeset i premda ih je bilo bolno čitati, stalno sam tražio neke tragove, nešto što mi je možda promaknulo, bilo kakvo objašnjenje za to zašto mi je Nev odjednom prestao pisati.

Možda je jednostavno odlučio krenuti dalje, možda mu je dojadilo i dalje biti u svijetu karcinoma ili su mu se smučili neprestani napadi i prijetnje, ljudi koji su ga nazivali lažljivcem. Potražim njegovo korisničko ime na forumu, ali piše da je »profil neaktivan«.

Stoga odlučim učiniti nešto što već jako dugo nisam radio. Hakiram forum. Postoji jedan jednostavan način traženja i iskorištenja propusta koji se temelji na programskom jeziku Perl, a koji bi trebao funkcionirati. Na Cambridgeu smo običavali upadati na oglasne ploče koledža, ušlagirani Club Mateom i votkom. Nikada nismo nešto strašno napravili: malo anonimnih objava, nekoliko djetinjastih šala.

Ažuriram svoju distribuciju u Perlu i ubacim datoteku u glavni direktorij.

Otvorim prompt za unos naredbe i pokušam probiti Nevovu zaporku. Premda mu je profil neaktivan, nadam se da će svi njegovi postovi i privatne poruke i dalje biti arhivirani. ipb.pl http://devasc/forum Nev Na zaslonu se pojavljuju slova i brojevi dok datoteka pretražuje forum, češljajući bezbrojne linije koda. Treba mu duže nego što se sjećam i počinjem se brinuti da je zaporka možda zaštićena slojevima enkripcije. Potom se, na moje iznenađenje, pojavi šifrirana zaporka.

4114d9d306ldd2a4ld2c64f4d2bbla7f Šifra je relativno jednostavna i primjenjuje standardni algoritam. Na internetu potražim program za probijanje šifre i pronađem neki za koji do sada nisam čuo, a zove se Slain and Able. Za desetak sekundi pojavi mi se Nevova zaporka u čistom tekstu.

Grossetto.

Opet se ulogiram na forum, ponovno aktiviram Nevov profil i resetiram zaporku. U njegovu poštanskom sandučiću su 15462 poruke.

Možeš li pomoći?

Htrfe» četvrtak, 10. srpnja 2010. 15:27 Dragi Neve, javljam se iz Australije. Mojoj je kćeri 2007. dijagnosticiran 215

meduloblastom koji se proširio na leđnu moždinu. Čitao sam o tvom iskustvu na klinici doktora Sladkovskog i htio bih te pitati možeš li nam pomoći zakazati termin. Lista čekanja prilično je duga, a mi nemamo puno vremena.

Pogledam datum. 2010. Prije sedam godina. Otvorim još jednu poruku.

Opcije BlueWarrior» ponedjeljak, 20. siječnja 2011. 15:36 Dragi Neve, Pozdrav, ja sam Marnie iz Utaha u Sjedinjenim Državama.

Pišem ti jer me vrlo zanima protokol liječenja tvog sina i koje su mu lijekove dali u klinici doktora Sladkovskog u Pragu.

Mojoj je kćeri nedavno dijagnosticiran...

Hladni povjetarac prostruji kroz spavaću sobu i zadrhtim. Otvaram poruku za porukom u sandučiću i pogledom brzo preletim sadržaj. Stigle su iz cijelog svijeta: Utah, Madrid, Arbroath, Rapid City, Bratislava.

Pridignem se u krevetu i stavim naočale za čitanje. Je li terapija stvarno djelovala? To je ono što su svi željeli znati. Svi su čuli što se govori o klinici ali onda su pročitali o Joshu. Ako je pomoglo Joshu, onda bi, možda, moglo pomoći i...

Nastavljam čitati, češljam po porukama, neprestano dopunjavam čašu votkom. Nev je svima odgovorio. Stranicu za stranicom pisao im je o Joshu, imuno-inženjeringu, klinici u Pragu. Govorio im je da nikada ne odustanu, da nikada ne prihvate ne kao odgovor, jer što, na kraju krajeva, svi ti liječnici zapravo znaju. Raspitivao se o njihovim majkama, o školama koje im djeca pohađaju, nevoljama koje imaju sa svojtom. Znao je kako im se zove pas i u kakvom su im stanju travnjaci.

Nastavljam čitati i uskoro već pada mrak, a mjesec osvjetljava sobu. Dok klikom otvaram različite mape, nešto mi privuče pozornost. U mapi s nacrtima ima dvadesetak poruka koje izgledaju kao predlošci kojima se Nev koristio. U jednom od tih nacrta predstavlja i Joshevu priču; u drugom pak govori o doktoru Sladkovskom i klinici. Dok čitam, neki mi se odlomci i fraze učine poznatima i siguran sam da sam ih već prije vidio.

Joan, svaki dan mi se čini kao da gledam zrakoplove koji 216

se ruše. Zrakoplove pune djece koja bi se mogla spasiti... Želim samo da znaš, Kevine, da mislim na sve vas i držim fige na rukama i nogama da sve bude u redu.

Ima nade, Johne, uvijek ima nade. Nikada nemoj odustati, prijatelju moj.

Znao sam da nisam jedini. Znao sam da piše i drugim roditeljima - sam mi je to rekao - ali kada sam pregledao poruke koje sam dobio od Neva, pronašao sam te iste rečenice, a jedina razlika bila je Jackovo ili moje ime.

Otvorim još jednu poruku u mapi s nacrtima.

Matilda je vjerojatno malo premlada za Minecraft, ali Josh je trenutno lud za tom igricom. Upravo je sagradio ovaj dvorac i rekao da bi ga želio poslati Matildi da je razveseli. (Rekao sam mu da je Matilda loše.) Šaljem ti screenshot. Nadam se da će do tebe doći u redu i da će se Matildi svidjeti.

U prilogu poruke je 8-bitna slika iz Minecrafta koje se tako dobro sjećam: zdepasta vrata s rešetkama i kule, natpis na kojem ovaj put piše »Matildin dvorac«, a ne Jackov.

Kliknem na sljedeću poruku u nacrtima, koja je prazna, osim što sadrži priloženu sliku. Otvorim je i vidim crtež koji istog trena prepoznam, crtež koji, mislim, još uvijek imam negdje na svom laptopu.

Na slici je maleni dječak sa zavojem oko glave, koji sjedi u bolničkom krevetu. Dva dinosaura odjevena kao medicinske sestre nose pladanj. Sjećam se kako su se Jacku svidjeli dinosauri. Sjećam se da je pitao može li se njegov krevet iznijeti van, tako da može sjediti pod jarkim, zlatnim suncem. Anna je cijelo vrijeme imala pravo. Nev je bio mamac za kliniku, prevarant koji je vrebao očajnike. Nasjeo sam.

Još UVIJEK SJEDIM u KREVETU, čitam Nevove poruke. Ulijem votku u čašu koju koristim kad perem zube i iskapim je. Peče me i povratim u usta, ali onda strusim još jednu čašu i sve što sada osjećam je antiseptični okus peperminta i okus rigotine.

Sada se sve čini tako jasnim, kada se osvrnem unatrag, kada raspetljam sve detalje. Nikada ne bih pomislio da ću nasjesti na takvu prijevaru: da će 217

me zaludjeti neki nadimak, avatar, da ću biti poput onih jadnih budala koje svoju ušteđevinu šalju stranim nevjestama koje su upoznali na netu.

Udahnem i izdahnem, zadržavam dah. Ono što sada želim je istrčati van u crnu tamu i skočiti s ruba litice i osjetiti kako mi se lice razbija o kamenje u podnožju. Osjećam pulsiranje u veni ili arteriji na vratu, ali preduboko je unutra i volio bih da je mogu dohvatiti, izrezati je i prstima dodirnuti njezinu žilavu strukturu, osjetiti kucanje svog srca.

Bol, čini se, ima isti miris i okus kao sram i više ih ne mogu razlikovati.

Sramim se što ga nisam uspio spasiti, što nisam učinio dovoljno. Što sam dao da mom umirućem sinu ubrizgaju plazmu i tko zna što sve još. Sramim se što sam još živ, što nemam hrabrosti sve to okončati.

Pokušavam se sjetiti kako je točno Jack izgledao na našem odmoru u Grčkoj, s gustom plavom kosom, odjeven u kratke hlačice sa Spidermanom.

Ipak, svaki put kada ga pokušam zamisliti, ne mogu se sjetiti točnih obrisa njegove kože, rasporeda pjegica na licu, sjaja i nijanse njegovih očiju. Kao da je njegov lik zamućen u mom sjećanju, poput slike djeteta čiji se identitet želi zaštititi, poput zlostavljanog djeteta.

Međutim, sjećam se drugih stvari s tog odmora: konobarovih brkova, šifre za sef u apartmanu, oble stražnjice instruktorice aerobika. Kako mogu tako razmišljati? Kako sam ga mogao tako izdati ? Svakog trenutka svakog dana trebao sam upijati svaku crtu njegova lica, svaki centimetar njegove blijede kože.

Nikada ih ne možete zaboraviti, ljudi uvijek govore. Nikada. Njihov dodir, glatkoću njihovih prstiju, njihov sladak, razoružavajući osmijeh ili smijeh koji odjednom počne odjekivati po kući dok perete suđe. Ne možete ih zaboraviti, nikada.

Ipak, zaboravite ih i to se dogodi brže nego što mislite i zbog toga vas obuzima sram - sramite se jer vam se čini da ih nikada zapravo niste voljeli, da ste obična varalica. Ponekad si ne mogu predočiti lice svog mrtvog sina, ali pamtim, do sitnih detalja, grudi zadnje cure s kojom sam se seksao. »Jack, Jack, Jack.« Naglas izgovaram njegovo ime, nebrojeno puta, i još jedan potok suza izlije se iz dubine, odnekud iza mojih rebara, iz mojih pluća, sa stijenki mojih prsa. Čini mi se kao da suze izviru iz mog srca. »Jack, Jack, Jack.« Želim otvoriti prozor, popeti se na krov i viknuti njegovo ime, ispisati ta četiri slova na nebu. Jack, moj predivni Jack.

Mislim da ga vidim pred sobom, u podnožju kreveta, kako kleči kraj svoje drvene garaže i tiho gura autić po rampi. Da, to je definitivno on. Vidim pramenove njegove neposlušne kose kako se ocrtavaju na svjetlu koje dopire s prozora. Stavio je prst na usta i potom zagrizao usnu dok se koncentrira, baš kao što je radio kada je pokušavao ispisati slova svog imena.

218

»Jack«, šapnem, ali on se ne pomakne i nastavlja zakretati ručicu dizala, premještajući autiće s jednog kata na drugi. »Čuješ li me, zlato? Čuješ li moje riječi? Molim te, odgovori mi, Jack, molim te.« I dalje ponavljam njegovo ime, ljuljam se na rubu kreveta i kršim ruke. Želim nekome ispričati kako je znao fućkati u snu, o njegovu smetenu izrazu lica kada bi se probudio i kako je stavljao ruke na oči da se sakrije od mene dok sjedi na zahodskoj školjci. Želim nekome ispričati kako je Jack učio brojeve i nije mogao zapamtiti šesticu i na koje sam ga sve načine pokušavao navesti da zapamti - crtao sam je kao smotanu šibu i šištajući izgovarao »š«. Želim ispričati kako je bio uvjeren da Batman živi u našem dvorištu i kako je noću brbljao sebi u bradu dok ne bi zaspao. Želim nekome ispričati o Jackovim jogurtima u frižideru, kako se ni Anna ni ja nismo mogli natjerati da ih bacimo, pa smo ih samo ostavili na najgornjoj polici, pa su im se nakon nekog vremena poklopci napuhnuli, a rok uporabe odavno prošao.

Otvorim laptop i odlazim u pretinac u svom e-mailu koji sam nazvao »Anna«. Tijekom posljednje dvije godine napisao sam joj bezbroj poruka, ali nikada ih nisam poslao. Neke od njih su posebno otrovne. Nazivam je gadurom i kurvom i kažem joj da je ubila našeg sina. Uredno sam nabrojao sve što joj zamjeram: kako je odbila nastaviti Jackovo liječenje kod Sladkovskog, kako joj je ponos bio važniji od dobrobiti našeg sina.

Drhtim, ne od hladnoće, nego zbog toga što je poražavajuće odjednom shvatiti koliko ste krhki. Da se ono što ste smatrali čvrstim može tako lako raspasti, poput starog lista papira koji se drobi u prah. Anna je cijelo vrijeme imala pravo. U vezi sa svime.

Uvijek je govorila da je doktor Sladkovský prevarant, da Nev nije onakav kakav se čini. Proklinjao sam je zbog toga, odnosio se prema njoj kao prema zadnjem smeću, jer sam bio previše arogantan da bih poslušao glas zdravog razuma, zanesen vlastitom ohološću, uvjeren da se sve - čak i biološka obilježja mog sina - može hakirati. Toliko sam dugo živio ispunjen gađenjem prema svemu što me okružuje, a sada znam da to moje gađenje ne zaslužuje nitko drugo do mene samog. ***

219

Predmet: Poslano: petak, 12. svibnja 2017. 18:18 Šalje: Rob Coates Prima: Anna Coates nema drugog načina da ovo kažem nego da mi je jako jako jako žao. Znam da nezaslužujem tvoj oproštaj za ono što sam napravio i da sam se grozno ponio prema tebi i jacku i užanso me sram i žao mi je anna6

6

Namjerno napisano s pogreškama (op. ur.).

220

London Eye gledali smo taj zalazak sunca i želio sam ti reći nešto više o nebu, jack, ali previše sam se bojao, nisam želio reći nešto krivo, mislim da sam ti ipak trebao reći, ali nisam znao kako. jesi li znao kamo ideš, jack? nadam se da nisi. nadam se da si zamišljao kako letiš noćnim nebom zajedno sa snjegovićem, i nadam se da si osjetio kako je onaj hladni zimski zrak bio ispunjen ljubavlju.

221

2.

L

EŽIM NA KAUČU U boksericama i gledam neki američki talk show.

Ne mogu zaspati bez uobičajenog anestetika pa sam ostao budan do ranih jutarnjih sati, prevrćući se po krevetu, mozak mi radi sto na sat.

Mislim da se mogu nositi s potrebom, sa željom za pićem; to sam očekivao.

Međutim, nisam očekivao stalno prisutan znoj na leđima ni iglice koje mi pužu pod kožom, ni to da će mi srce poskakivati i posrtati kao stari tobogan smrti.

Zadrhtim, odjednom mi je hladno pa se dekom pokrijem do brade. Što sam učinio? Možda su fragmenti kojih se sjećam samo početak. Možda sam onako pijan napao Annu ili joj rekao neke nedopustive stvari. Sjećam se jutra kada sam se probudio s modricom na ruci, a nisam imao pojma kako sam je zaradio.

Ipak, sve je to ništa, ništa u usporedbi s onim što sam napravio Jacku.

Ljudska plazma. Nelicencirani lijekovi. »Zapanjujući slučaj zanemarivanja«.

Sada se pojavio još jedan strah koji me drži budnim: da je terapija kod doktora Sladkovskog možda ubrzala Jackovu smrt.

Odg: Uhićen doktor Sladkovský Rob» subota, 13. svibnja 2017. 04:39 Pozdrav svima, nisam već dugo bio na forumu i samo sam želio odgovoriti na Chemoforliferov post budući da sam i ja jedan od onih ljudi čije je dijete bilo na liječenju kod doktora Sladkovskog.

Gadim se sam sebi. Moja je žena bila vrlo odlučna u vezi s tim postupkom i inzistirala na tome da to ne smijemo napraviti, ali ja sam ipak postupio protivno njezinoj volji i svog sina, Jacka, odveo u Prag. (Jack je dobio dijagnozu u proljeće 2014., a umro je u siječnju 2015., nedugo nakon odlaska s klinike.)

Ne mogu ni opisati koliko se osjećam krivim i koliko me to boli. Nakon Jackove smrti počeo sam piti i svaki sam se dan opijao do besvijesti. Sada sam prestao, ali I dalje ne znam kako ću sve to izdržati.

Mrzim sebe zbog onog što sam učinio svom sinu i svojoj 222

ženi. Toliko me sram da mi dođe da se ubijem. Nisam mario ni za koga drugog osim sebe. Ispričavam se svima koje sam povrijedio. Žao mi je.

Odg: Uhićen doktor Sladkovský Chemoforlifer» subota, 13. svibnja 2017. 07:40 Kao prvo, Robe, nadam se da si dobro. Molim te, ako želiš razgovarati o bilo čemu, pošalji mi PP ili me nazovi (broj je u mom potpisu). Molim te, nemoj patiti sam i ne zaboravi da su tvoji prijatelji na Hope’s Placeu svi uz tebe. Što se tiče doktora Sladkovskog, pa, stvarno je trebalo puno hrabrosti to reći, priznati svoju pogrešku. Svi učimo dok smo živi. Želim ti da pronađeš svoj mir.

Upravo sam se htio odjaviti s foruma, kada mi je stigla privatna poruka.

Odg: naws09» subota, 13. svibnja 2017. 15:21 Jesi li dobro? Znam da se ne poznajemo, ali ne volim samo gledati kada je netko u nevolji. Molim te, nemoj se ubiti. U svijetu je već previše tuge. I ja sam prije nekoliko godina izgubila svoju djevojčicu, Lucy, i dobro znam kako se osjećaš.

Znam koliko je duboka tama koja te obuzima i koliko dugo može potrajati. U svakom slučaju, samo sam ti htjela reći da ovdje imaš prijateljicu ako ikada poželiš razgovarati.

Odg: Odg: Rob» nedjelja, 14. svibnja 2017. 8:45 Pozdrav, naws09. Hvala ti puno na ljubaznoj poruci. Pomalo se osjećam kao idiot, da budem iskren. Kada sam pisao taj post, bio sam prilično depresivan i u fazi detoksikacije od silnog alkohola. Žao mi je, nisam nikoga želio uznemiriti.

Dirnuo me velik broj nepoznatih ljudi, kao što si i sama, koji su mi poslali privatne poruke dajući mi do znanja da su zabrinuti za mene i nudeći mi podršku. Svima zahvaljujem na tome. Stvarno mi to puno znači.

223

Mislim da je zapravo to ono što doista želim - razgovarati - jer sam tako dugo sve držao u sebi. Sjećam se da mi je moja žena nakon Jackove smrti govorila da moram potražiti pomoć i znao sam da moram, ali jednostavno nisam mogao, pretpostavljam da nisam imao dovoljno hrabrosti za to.

Nadam se da mi nećeš zamjeriti ako te pitam, ali kako tebi to uspijeva? Mislim, ostati živa. Još jednom, puno ti hvala na ljubaznoj poruci. Stvarno to cijenim.

Lijep pozdrav, Rob

Odg: Odg: naws09>> ponedjeljak, 15. svibnja 2017. 7:06 Pozdrav, Robe, drago mi je da si se javio i da se sada bolje osjećaš. Usput, bravo zbog pića, odnosno, točnije, zbog ostavljanja pića.

Pitao si kako to meni uspijeva. Pa, sasvim sigurno nemam neku formulu za to. Nisam sigurna ni da mogu ponuditi neki pristojan savjet. Koliko god zvučalo otrcano, ali nastojim se stalno nečlme zaokupiti: puno radim, trčim, idem u teretanu.

Nastojim se zainteresirati za razne stvari: nove knjige, televizijske serije o kojima svi pričaju na poslu.

Ne mogu reći da sam sretna, ali preživljavam. Premda, to je samo privremeno rješenje jer sam toliko puta dosegnula dno. Bilo je trenutaka kada sam si poželjela prerezati žile, skočiti s mosta. Željela sam grozne stvari, zbog kojih me sram što sam živa. Poželjela sam da se to dogodilo nekoj drugoj djeci umjesto mom djetetu.

Eto, to je moja priča. Radim još nešto, za što vjerujem da puno pomaže. Pokušavam pomoći ljudima u grupi »Novodijagnosticirani«. Strašno mi je žao vidjeti te jadne ljude koji silno pate pa im pokušavam pomoći, nudim im podršku, 224

nastojim im biti prijatelj.

Kada sam to počela raditi na Hope’s Placeu, počela sam zamjećivati taj svijet pun podrške za koji prije nisam znala da postoji, gdje ljudi jedni druge kontaktiraju privatno, šalju si privatne poruke, postaju prijatelji na Facebooku ili nešto drugo. Rade to u tišini, bez galame, stvaraju sve te stotine i tisuće osobnih veza za koje drugi ne znaju. Nije to nešto veliko, ali je prekrasno. Sprijateljila sam se s nekoliko ljudi s foruma i to mi puno znači. Nisam osoba koja previše otvoreno pokazuje osjećaje i teško se otvaram prema drugima.

Ta prijateljstva s ljudima koji su proživjeli isto što i ja puno su mi pomogla.

To ti, doduše, neće vratiti tvog sina... ali s druge strane, ništa ga neće vratiti. Čuvaj se i javi se ponekad.

Dok trčim, promatram mlakuše i galebove kako gacaju po blatnjavom plićaku i piju vodu iz kanalića u pijesku. Trčim pokraj jedriličarskog kluba na ušću rijeke u more, veterinarske klinike i stare metodističke crkve, a potom počinjem ubrzavati stazom koja vijuga duž rijeke.

Kasno je proljeće, ali sunce već prži, toplije je nego što bi trebalo biti u ovo doba godine pa su mi prsluk i kratke hlače mokri od znoja. Uspinjem se laganom uzbrdicom, prolazim kroz tunel urezan u stijeni i stižem do željezničkog mosta, vijadukta iz viktorijanske ere koji se proteže preko cijele doline. Preteknem dva labuda koji spuštene glave polagano klize i pogledom pretražuju površinu vode u potrazi za hranom.

Sada svaki dan dolazim ovamo. Na klupu ispod vijadukta. Možda je to zbog osame, umirujućeg djelovanja crvenih stijena, ali ovdje je gore lako razmišljati, bez pića koje ove obavija maglom.

Svijet oko mene sada ima neku novu svježinu, poput jutarnjeg mraza, tako krhkog i čistog da se bojite napraviti korak. Zamjećujem stvari oko sebe, detalje koje prije nisam vidio: pohabani rub komode, način na koji sunce, nakon što se odrazi kroz sjenilo svjetiljke, baca dugine boje na tepihu. Jer sada, kada stvarno slušam, dok na miru sjedim u osami ispod vijadukta, dok osjećam dah vjetra, mirise rijeke i soli u zraku, osjećam, vidim i čujem svijet s nekom novom hipersenzibilnošću, kao da mi je netko maknuo blokadu iz uha pa mogu čuti tresak igle koja pada na pod.

225

Trebao sam slušati svog tatu. Volio je popiti, ali pijance je mrzio. Samo su oni bitni, sine, dosadni stari gadovi, stalno se samo žale. Sve te pametne misli, sine, ali šta vrijedi kad dečko jedva stoji. Jer cuga to napravi od čovjeka. Misliš da ti razotkrivaš svijet. Ali, ne: svijet razotkriva tebe.

Vratim se kući i sjednem u kuhinju u tišini popiti čašu vode. Žena s kojom u posljednje vrijeme razgovaram - naws09 - imala je pravo. Pomoglo mi je to što sam si stalno zadavao nekakav posao. Prije toga, svaki je moj dan - cijeli dan - bio podređen opijanju. Prepuštanje piću upravljalo je mojim vremenom i određivalo mi ritam, poput poziva na molitvu; piće mi je bilo oslonac, poput stupova u crkvi. Sada sam otkrio druge stvari koje su ga zamijenile, uglavnom razne poslove po kući i oko nje: posložio sam žlice i vilice po veličini u kuhinjskoj ladici, pripremao složena jela, proveo cijeli tjedan čitajući različite stranice s recenzijama kako bih našao najbolje zvučnike za svoj laptop. Počeo sam raditi neke dodatne poslove za Marca, čak i više nego što mogu stići, ali znam da se moram nečime zaokupiti da ne posegnem za pićem.

Stvari kojih sam se počeo prisjećati i dalje su mi u magli, ne mogu biti siguran je li se ono čega se sjećam doista dogodilo. Sjećanja vas provociraju, otkriju malo ovog, malo onog i nikada ne možete biti potpuno sigurni jesu li stvarna, kao zamišljeno rominjanje kiše. Sjećam se da mi je Anna rekla da sam se popišao po njezinim suncokretima. Da sam se popišao po uspomeni na našu nerođenu djecu. Zadrhtim. Nema tu olakotnih okolnosti, niti izjednačavanja krivnje, samo bolna istina o tome kako sam se odvratno ponašao.

Po prvi put nakon nekoliko dana osjetim gotovo nepodnošljivu potrebu za pićem. Mogao bih sjesti u auto i za dvadeset minuta vratiti se kući s novom zalihom. Trenutno mi ništa ne zvuči bolje od otvaranja boce votke ili vina i onog žubora, kao kad se neki mali pas nakašlje, kada se tekućina ulijeva u čašu.

Ne, neću. Idem pod tuš. Poslije ću očistiti filter na perilici suđa. Neću piti.

Jedino se tako mogu pokušati iskupiti.

Odg: Odg: Rob» četvrtak, 19. svibnja 2017. 15:21 Puno hvala na poruci, naws09.

Nastojao sam slijediti tvoj savjet i stalno nešto raditi i mislim da stvarno pomaže. Jednostavno si svaki dan zadam neki zadatak, pa makar to bilo preslagivanje kuhinjskih ormarića ili nešto slično.

226

Znam da si u pravu u vezi s grupom »Novodijagnosticirani«.

Volio bih da to mogu učiniti, pomoći ljudima na taj način, ali nisam siguran da mogu. Jednostavno mislim da im ne mogu dovoljno dati. Osim toga, s obzirom na to da sam ja svog sina odveo doktoru Sladkovskom, nisam baš prava osoba za dijeljenje savjeta drugim ljudima.

Inače, kako si ti? Uvijek govorim o sebi, ali ne znam ništa o tebi...

Odg: Odg: naws09» petak, 20. svibnja 2017. 20:50 Naravno da jesi prava osoba koja može pomoći ljudima s novim dijagnozama. Prošao si sve to, proživio si to. Bolje od ikoga znaš kakav je to osjećaj.

Pitao si me kako sam, pa, ako baš moraš znati, u zadnje vrijeme prolazim kroz prilično teško razdoblje. Uzrujavam se zbog svake sitnice. Gledala sam jedan od onih dokumentaraca koji se dvadeset i četiri sata na dan snimaju na mjestima nesreća i vidjela neku ženu čijeg je sina udario auto, a ona je bila sva rastresena i izvan sebe pa me obuzeo taj užasan osjećaj krivnje jer ja nikada nisam bila takva, nisam se ponašala kao ta majka.

Sigurna sam da sam mogla učiniti više kako bih olakšala Lucy i pomogla joj da više uživa u posljednjih nekoliko mjeseci života. Ponekad me paralizira strah da je znala: da je znala da umire i da se bojala, a ja nisam bila u stanju osloboditi je tog straha. Neki su dani gori od drugih, ali imam osjećaj da sam je iznevjerila.

Valjda negdje duboko u duši osjećam da sam ja kriva za to - da sam to zaslužila i da je ono što se dogodilo mojoj kćeri sigurno posljedica nečeg što sam ja učinila. To je vjerojatno glupo od mene, ali tako se osjećam. U svakom slučaju, hvala na pitanju...

227

Odg: Odg: Rob» petak, 20. svibnja 2017. 22:23 Pa, naravno da je to glupo od tebe. Naravno, naravno, naravno nisi si ti kriva i nikada ne smiješ samu sebe tako mučiti. Ipak, problem je u ovome: mogu to reći, mogu dati takav savjet jer, objektivno gledano, kao što oboje znamo, to jest dobar savjet.

Ali, to što znam da je to glup osjećaj, I dalje ne znači da mu se ponekad neću prepustiti, naročito u onim mračnim trenucima kada je tako teško vidjeti, pa čak i zamisliti svjetlo. Stoga, ne smiješ se tako osjećati, ali shvaćam zašto se tako osjećaš, ako to ima ikakvog smisla. (Osim toga, znam da se ne poznajemo, ali siguran sam da si bila divna majka.)

Odg: Odg: naws09» petak, 20. svibnja 2017. 23:45 Hvala. Vidiš, o tome ti govorim. Znaš davati savjete. Definitivno bi trebao pomagati ljudima u »Novodijagnosticiranima«.

Zbilja.

Inače, htjela sam te pitati, i molim te, nemoj me krivo shvatiti, ali zašto si otišao doktoru Sladkovskom? U »Novodijagnosticiranima« je toliko puno roditelja koji žele okušati sreću s tim strašnim alternativnim liječenjima (puno gorim od doktora Sladkovskog) i voljela bih im pomoći, odgovoriti ih od toga, ali zapravo nikada ne znam što bih im rekla. Pa, sad je već prilično kasno. Laku noć.

Sjedim gore u svom malom uredu i pijem kavu. Pokušavam nešto raditi, ali ne mogu prestati misliti na Annu. Još uvijek mi nije odgovorila. Pisao sam joj ponovno, s više detalja, ispričao se i molio je za oproštaj. Ne očekujem odgovor. Znam da ne zaslužujem ništa od nje.

Ipak, čeznem za njom i mislim da je dio mene sve ovo vrijeme čeznuo za njom. Za Annom koja me, s takvim ushićenjem, natjerala da s njom odem na cjelovečernji maraton Zvjezdanih ratova u kinu Ritzy. Za Annom koja mi je zaspala na krilu na plaži u Brightonu. Sjetim se onog dana kada smo igrali skvoš. Onog preslatkog šorca. Pogleda na njezinu licu kada su je životinje okružile.

Mogao sam je promatrati satima, te jedva zamjetne promjene u izrazu njezina lica. Kako bi sasvim malo izbacila donju usnu kada razmišlja o 228

nečemu, poput crtane verzije Mislioca. Ili kako bi naglo spustila pogled prema podu nakon što bi rekla nešto u što nije sigurna - trenutak skromnosti, nesigurnosti - i potom bi ponovno podigla pogled i nastavila, kao osnažena tim laganim pokretom glave. Želim pogledati neke njezine slike, ali sve sam ih izbrisao. Nekada ih je bilo posvuda. Digitalni tragovi, uspavani u memoriji napola zaboravljenih uređaja. Loši kadrovi, prekasno snimljeni videozapisi. Ali, onda jedne noći, nedugo nakon što sam se preselio u Cornwall, nakon što sam previše popio, sve sam ih izbrisao. Sjećam se pitanja na mobitelu: »Jeste li sigurni da želite izbrisati?« Odjednom me spopadne mahnita potreba da ponovno vidim te Annine slike. S interneta skinem neki program za oporavak tvrdog diska, koji tvrdi da može vratiti datoteke izbrisane prije više godina, ali se to ipak ne dogodi.

Na taj se disk toliko toga snimalo i bezbroj puta presnimavalo da je digitalni zapis na njemu odavno uništen.

A onda se sjetim. Moje sigurnosne kopije. Stare navike teško nestaju, a ja sam uvijek radio sigurnosne kopije i pedantno jednom tjedno svoje računalo spajao s vanjskim tvrdim diskom.

Otvorim program i pregledam stare verzije prijenosnog računala koje smo Anna i ja zajedno koristili. Odaberem jednu, spremljenu par mjeseci nakon što je Jack umro, i ventilator se zavrti čim je disk počeo vraćati podatke.

Spustim se u prizemlje nešto pojesti, a kada se vratim, svi su podaci već vraćeni. Počnem pregledavati direktorije i nađem ono što sam tražio. Anna na plaži, sa slamnatim šeširom koji joj baca sjenu preko lica, Anna u nekom pubu u Cambridgeu plazi jezik, iscrpljena i zajapurena Anna s malenim, tek rođenim Jackom na njezinim grudima.

Bila je tako lijepa, nikada se nije previše ugodno osjećala pred objektivom fotoaparata, uvijek s blagim smiješkom na licu, kao da zna nešto što vi ne znate, ali vam neće reći.

Dok pregledavam fotografije, nailazim na neke Josheve slike koje sam vjerojatno skinuo i stavio na radnu površinu računala onih posljednjih dana u Hampsteadu. Na brzinu ih preletim: Josh u dresu Manchester Uniteda; Josh na rođendanskoj zabavi; onaj video koji mi je Nev poslao, u kojem nosi masku Robina. Unatoč svemu što sada znam o doktoru Sladkovskom, i dalje mi nije imalo nikakvog smisla. Nev i Josh nisu bili roboti. Nisu bili djelo nekog češkog stažista koji radi u marketinškom odjelu klinike doktora Sladkovskog.

Bili su stvarni. Razgovarao sam s njima, gledao njihove slike na kojima se jasno vidi da su od krvi i mesa.

229

Znam da ih moram pronaći, moram saznati je li Josh stvarno umro.

Posljednjih tjedana malo sam kopao pokušavajući pronaći Neva i ostala je još samo jedna stvar koju sam htio isprobati. Otvorim program za ispitivanje propusnosti koji imam u Linuxu i provjerim adresu internetske stranice njegova bloga. wpscan - URL [nevbarnes.wordpress.com] Program traži slabosti i sporedne načine ulaska, izbacujući linije koda.

Nev se koristi starijom verzijom WordPressa, nezakrpanom i opterećenom raznim oblicima ranjivosti. Tražim njegov korisnički profil, ali on je skriven i zaštićen zaporkom. Pretpostavljam da mu je »Nev« korisničko ime i pokušam na silu pronaći zaporku. wpscan - URL [nevbarnes.wordpress.com] wordlist [root/ desktop/Nev] <27< 1 Još linija koda, a onda se pojavi majušni pješčani sat dok program pokušava probiti njegovu zaporku tisućama različitih kombinacija, u razmacima od par tisućinki sekunde. Potom se pojavi pokazivač i ugledam je.

Otme mi se lagani jecaj kada shvatim što je odabrao kao zaporku.

Josh2606 Ulogiram se u Nevov profil na WordPressu i odem ravno u podatke za slanje računa. Ispod jedne od njegovih kreditnih kartica unesena je adresa.

Pronađem je na Google Maps: to je kuća u Prestonu.

230

3.

C

RVENA OPEKA KOJOM je popločana cesta sjaji se kao da je nedavno oprana vodenim crijevom. Kuće izgrađene u tudor-stilu, sa smeđim gredama i napregnutim zabatima, poredane su u polukrug u slijepoj ulici.

Projektanti su pokušali razbiti monotoniju novogradnje dodajući svakoj kući različita obilježja: kamenjar, bršljan koji se uspinje po zidovima, rustikalnu drvenu ogradu.

Naselje je otmjenije nego što sam očekivao, nije baš mjesto na kakvom sam zamišljao Neva kao stanara. Previše mi je tipično za srednju klasu, ulica u kakvoj inače stanuju agenti za nekretnine i direktori marketinga, ulica u kojoj ljudi čitaju Mail i The Times, a djecu šalju u privatne škole.

Osjećam prilično velik umor dok parkiram auto ispred broja 36. Vožnja je trajala gotovo sedam sati, puno duže nego što sam čekivao, i drago mi je što sam si za večeras rezervirao hotel.

Hodam po kolnom prilazu prema kući, šljunak mi škripi pod nogama, a potom slijedim uredno popločanu stazu koja vodi preko travnjaka. Pozvonim na vrata i začuje se električno zvono, topli duboki ton koji odjekuje kućom. Čekam neko vrijeme, ali nema nikoga pa pomišljam da odem, kada odjednom neki muškarac otvori vrata. Na trenutak pomislim da je to Nev elegantniji, imućniji - ali onda bolje pogledam i vidim da je čovjek stariji i da oko vrata nosi neku vrstu šala. »Izvolite?« kaže s naglaskom tipičnim za dobrostojeće ljude sa sjevera. »Mogu li vam pomoći?« Pogleda me podozrivo i shvatim da vjerojatno zurim u njega. »O, oprostite«, kažem, začinivši svoj naglasak prizvukom Cambridgea. »Tražim Neva Barnesa. Stari smo prijatelji, ali već dugo nismo u kontaktu, a ovo je njegova zadnja adresa koju imam.« Dlanovi mi se znoje i osjećam da me čovjek proučava, moj glas, moju odjeću, potajno bacivši pogled preko mog ramena prema Audiju. »O, gospodin Barnes je bivši vlasnik«, odgovori. »Otišli su prije otprilike dvije godine. On i njegovo maleno.« On i njegovo maleno. Razmišljam o tim riječima. On i njegovo maleno. »Aha, dobro«, kažem zamišljajući Neva i Josha kako se udaljavaju u automobilu punom putnih kovčega i velikih vreća punih obuće. »A imate li možda njegovu novu adresu?«

231

»Na žalost, nemam. Prodaja se odvila vrlo brzo i stalno je ponavljao da će nam poslati novu adresu, ali nije. Imam njegovu adresu e-pošte, ako to pomaže.« »Ne, hvala, to imam.« »Dobro«, odgovori. Djelovao je zbunjeno i odjednom zabrinuto zbog stranca koji mu stoji na kućnom pragu. »Imate li možda ikakvu predodžbu kamo je otišao?« Čovjek je na trenutak razmislio, još uvijek procjenjujući situaciju. »Mislim da se odselio u Reeves, koliko god to čudno zvučalo. To je socijalno naselje na rubu grada.« »To se piše R-e-e-v-e-s?« »Da, točno tako.« »Hvala, vrlo ste ljubazni. Možda ga onda odem ondje potražiti.« Opet se zapilji u mene i dalje ne znajući što bi mislio o meni. »Pa, to je stvarno velika četvrt. I nije baš mjesto kamo biste htjeli otići u razgledavanje.

Ili se odvesti svojim autom«, kaže pokazujući glavom prema Audiju.

Nasmijem se. »Aha, shvaćam. Pa, u svakom slučaju, hvala. Možda se i predomislim.« »Da, možda biste trebali«, kaže. »Čujte, biste li mi učinili uslugu? Imamo gomilu pošte za gospodina Barnesa. Čini mi se da biste ga vi mogli prije naći i predati mu to nego mi. Biste li je ponijeli?« »Da, naravno. Rado ću to učiniti.« Nestane u kući na minutu ili dvije dok ja s nelagodom stojim pred vratima. Potom se vraća s četiri velike vrećice pune pisama. »Evo, izvolite«, reče. »Očito je vaš prijatelji bio vrlo popularan.« ODLOŽIM VREĆICE S pismima u prtljažnik i potom se, dok me čovjek i dalje promatra s kućnih vrata, odvezem natrag na glavnu cestu. Na većini prodavaonica duž glavne ulice izlozi su prekriveni daskama. Ostalo je samo nekoliko indijskih zalogajnica, taksi-službi koje rade samo na poziv, zapušten ured koji oglašava pravne usluge po načelu »bez pobjede nema naknade«.

Skrenem na parkiralište nekog puba, male prizemnice između dva niza jednokatnica. Na jednom zidu vidi se oštećenje od požara pa u nizu istovjetnih kuća pub izgleda kao slomljeni, pokvareni zub. Sjedim u autu neko vrijeme i bubnjajući prstima po upravljaču, gledam mapu na svom mobitelu.

Dok razmišljam što učiniti, netko mi pokuca na prozor.

Kraj automobila stoje dva mršava dječaka s velikom limenkom piva. »Jesi za fafanje, gospon?« pita manji dječak dok spuštam prozor.

232

»Ne«, odgovorim, a da čak ni ne znam što je to. »Jes’ ti neki jebeni peder, ‘vako sparkan ovdje?« »Odjebi«, kažem. »Pa šta onda radiš ovdje, pederu?« Stariji dječak počne se smijuljiti i njih se dvojica udare šakama u znak međusobna odobravanja te nastave naizmjence potezati iz limenke. »Zapravo, tražim nekoga. Možete li mi pomoći?« »Za koji kurac bi mi tebi trebali pomoći?« kaže stariji dječak pljunuvši na tlo. »Platit ću vam«, kažem. »Koliko?« »Dvadeset funti.« »Odjebi, škrtico. Tol’ko dobijem za pet sekundi kad prodam pljugu.« »Pedeset.« Dječaci razmijene poglede ispod šiltova svojih bejzbolskih kapa. »Okej. Lovu na sunce.« Izvadim novčanicu od pedeset funti i držim je izvan njihova dosega. »Tražim nekoga po imenu Nev Barnes. Poznajete li ga?« »Možda.« »Ne pravite se blesavi. Ili ga poznajete ili ne.« »Vjerovao ili ne, stari, poznajem ga«, odvrati mlađi dječak, »ali neću ti reći dok nam prvo ne daš lovu.« Odmjerim ga od glave do pete. »Onda izvoli«, kažem pružajući mu novce, ali dječaci se ne pomaknu s mjesta, smješkajući se jedan drugome i paleći nove cigarete.

Mlađi se dječak sagne kroz prozor i miriše na jeftini dezodorans. »Znaš što, stari«, kaže spuštajući glas tako da praktički šapuće. »Svakako ću ti reći jer poznajem Neva, zbilja. Njegovo dijete ide u moju školu. Doselili su se ovamo prije dvije godine.« Njegovo dijete. On i njegovo maleno. Ruke mi zadrhte pa čvrsto stegnem upravljač. »Vidiš one dečke tamo preko puta?« Pokaže na neke starije dječake na BMX-ovima s druge strane ulice. Potvrdno kimnem. »Dobro. E pa, vidiš, ako mi ne daš još jednu pedeseticu, reći ću im da si mi ponudio pedeset funti da ti ga popušim.« Nabaci sladak, anđeoski osmijeh kao da se slika za školski godišnjak i znam da me navukao u zamku, ali nemam izbora pa izvadim još jednu novčanicu i utisnem mu je u dlan.

233

I dalje se smiješi i nemarno sprema novac u džep. »Zapravo si vrlo blizu, stari«, kaže. »Odmah iza ugla. Kuća s crvenom ogradom i starom Fiestom na prilazu.« »Hvala.« »Odjebi, govno šminkersko«, odvrati i njih se dvojica odgegaju glasno se smijući i potežući iz limenke.

Bio je u pravu. Nakon samo tridesetak sekundi vožnje ugledao sam ogromni travnati pravokutnik, sa svih strana okružen kućama u nizu. Na travi stoje gomile smeća, veliki industrijski sanduci i crni čađavi krug na mjestu gdje se očito ložila vatra. U kutku sa zelenilom ima jedan dio odvojen zidom od opeke, s komadima izblijedjelog betona na kojima je nekad stajao tobogan i penjalica.

Vidim Nevovu kuću s Fiestom na kolnom prilazu, polomljenu crvenu ogradu, englesku zastavu kako visi sa susjedova prozora. Dok parkiram automobil, djeca koja su malo dalje na travi igrala nogomet zastanu i počnu zuriti u mene. Uzvratim im istom mjerom» nadmeno se držeći kako bi pomislili da sam možda utjerivač dugova, netko s kim se ne smije šaliti. I tada, upravo u trenutku kada sam se htio okrenuti i ući u Nevovo dvorište, ugledam ga.

Odmah znam da je to Josh. Igra nogomet i plava mu kosa leprša za njim dok se saginje, izmiče i okreće, glavom i ramenima nadvisujući sve ostale.

Izgleda kao da ne pripada u ovu skupinu djece, koja se vuku između dva gola, zgrbljena u svojim duksama. Ne mogu prestati gledati kako zaobilazi tri igrača, a potom uhvati vratara na krivoj nozi i bez ikakva napora gurne loptu između dvije bačve od nafte.

Toliko sam puta gledao njegove slike da točno prepoznajem boju njegove kose, lagano zaobljena ramena. Premda je porastao, prepoznajem njegov sramežljivi osmijeh i kako mu kosa pada na lice dok hoda natrag prema svojim suigračima.

Vidio sam taj osmijeh već prije, na slici Neva i Josha kako stoje pokraj velike čelične skulpture »Anđeo sjevera«. Želim mu prici, izbliza vidjeti i dodirnuti tog čudesnog dječaka, ali ipak se zaustavim. Želim mu dlanovima obujmiti lice, osjetiti toplinu njegove kože. Mahnem mu, ali me ne vidi, ne uzvraća mi mahanjem.

Vrata na ogradi pred Nevovom kućom su polomljena i treba ih podići s tla da bi se otvorila. Pozvonim na ulaznim vratima i čekam. Odmah pokraj vrata je nekoliko pari dječje obuće, tenisice i plave gumene čizme, sa skorenim blatom na potplatima. On i njegovo maleno.

Prepoznajem čovjeka koji otvara vrata. To je definitivno Nev s kojim sam razgovarao, kojeg sam vidio na fotografijama i video-zapisima, ali to nije Nev 234

kakvog se sjećam. Lice mu je ispijeno, neobrijano, a tijelo suhonjavo, kao u pothranjena alkoholičara. Traperice mu labavo vise s kukova, a na laktovima sive majice Fruit of the Loom vide se rupe. Izgleda puno mršavije, starije, kao čovjek od sedamdesetak godina koji i dalje nosi odjeću koju je nosio dok je bio mlad. Usne su mu suhe i ispucale. Rukom skida perut s ramena. »‘dan, izvolite?« Naglasak mu je izražen, puno izraženiji nego što ga se sjećam kada smo razgovarali telefonom. Primjećujem da mu pogled leti preko mog ramena, prema djeci na travnjaku. »Nev?« On zastane i učini mi se da mu u očima vidim strah. »Da, kako vam mogu pomoći, gospon?« Goooospon. Dugi samoglasnici, tipični za Lancashire, podsjetnik na to da sam daleko od kuće. »Ja sam Rob, Jackov tata«, predstavim se vedrim tonom. Lice mu ostane nepromijenjeno i nisam siguran sjeća li me se. »Možemo li nakratko razgovarati?« Nev me odmjeri od glave do pete. Na trijemu se osjeća ustajali miris vlage, kao u stakleniku, a u uglu stoje hrpe besplatnih novina i iskrivljena dostavna kolica. »U redu«, kaže Nev pridržavajući vrata otvorena.

Unutrašnjost kuće besprijekorno je čista, kao utočište od svijeta ulice.

Istrošen, ali čist kauč, otvoreni kamin i okvir iznad njega bez ijedne trunke prašine. U uglu su uredno poslagane dječje knjige, a kroz vrata kuhinje vidim dječji crtež nalijepljen na hladnjak. Sjednem na kauč, a Nev na mali, tvrdi naslonjač u kutu. Nekoliko trenutaka prođe u tišini. Iza njegovih leđa, na jednoj polici vidim zbirku mramorno bijelih figurica anđela i galopirajućih konja. Posložene su savršeno simetrično, poput nijeme keramičke vojske. »Ne sjećam te se... Mislim da ne, mislim da te se ne sjećam«, kaže Nev. U tom svom kutu izgleda tako sitno, tako izgubljeno, poput čovjeka kojeg je svojom kamerom snimio lovac na pedofile. »U redu je. Znam da si pisao mnogim ljudima. Jednom smo razgovarali telefonom, prije otprilike dvije i pol godine i razmijenili smo dosta e-mailova.

Moj sin se zvao Jack.« Ništa, čak ni najmanji bljesak u očima kao znak da me prepoznao. Sve sam mu ispričao, o Jackovu liječenju, o svom odnosu s Annom. A sada se čini kao da razgovaram sa sasvim drugom osobom. »Otišli smo u Prag na liječenje, ali moja žena nije htjela nastaviti«, kažem u nadi da će mu to potaknuti sjećanje. »Jack je umro nedugo nakon što smo se vratili.« 235

»O, jako mi je žao zbog toga«, odvrati Nev, ali zvuči kao da je negdje drugdje, kao da sluša neki drugi razgovor. Riječi su mu isprekidane, izgovara ih zamuckujući. »A kako si našao kuću?« »Malo sam se raspitao«, odgovorim i Nev zausti kao da će nešto reći, ali izvana se začuje povik kada se nešto, pretpostavljam nogometna lopta, zabilo u jedan od prednjih prozora. Nev se ni ne pomakne sa stolca, kao da se to već nebrojeno puta do sada dogodilo. »Je li ono Josh vani na nogometnom igralištu?«, upitam. »Onaj plavi dečko.« Nevov pogled poleti prema prozoru i onda se onemoćalo zavali u stolac.

Ne odgovori odmah i čini se kao da mu je teško izgovoriti riječi, kao da pokušava prevladati napad mucanja. Na stoliću za kavu vidim nekoliko letaka jeftine izrade. »Nev Barnes. Nijedan posao nije nevažan. Bojanje zidova. Vrtlarenje. Čudnovati poslovi. Nazovite: 01772 532676«. »Ne, nije to on«, progovori nakon nekog vremena. »Mislim da znam na koga misliš. Krakati dečko, visok, mršav.« Razmišljam o onom dečku vani, kako je zabio loptu u improvizirani gol između dvije bačve, kako je rukom sklanjao dugu plavu kosu s lica. To je bio Josh, bio sam siguran da je to Josh.

Nev je nepomičan. Na trenutak mu jedan od anđela privuče pažnju, kao da mu je na krilu primijetio zrnce prašine.

Odjednom se diže na noge i napravi dva koraka prema meni i vidim da je na rubu, dlanovima lupka po nogama, a crveni osip širi mu se po vratu. »Slušaj, ne želim biti nepristojan, ali kako ti ja mogu pomoći? Ja... Jako mi je žao zbog tvog sina, ali ja... ja... nisam siguran da ti ikako mogu pomoći.« »Pa gdje je onda Josh?« kažem i, premda to nisam želio, zazvučalo je kao prijetnja.

Nev mi se približi, kao da mi želi pokazati da odem, ali se ne pomaknem i ostanem sjediti na mjestu. Sve je više uzrujan, nervozno korača gore-dolje po sobi. »Ne znam zašto si došao ovamo«, govori i krši ruke, kao da cijedi vodu iz mokre odjeće. »Samo želim znati što se dogodilo s Joshem«, kažem gledajući ga u oči. »Što se dogodilo s Joshem?« ponovi Nev pucketajući prstima i zglobovima. »Zašto se raspituješ o mom sinu?« Stoji iznad mene i zaudara po ustajalu znoju. »Mislim da je sada vrijeme da odeš.« Dignem se na noge i sada stojimo licem u lice. Sada mi se čini puno manji, a ja sam gotovo za glavu viši od njega. »Gdje je Josh, u školi?« 236

Pogleda me i onda okrene glavu. »Tako je, da, u školi je, dečko je u školi«, kaže, ali ne zvuči kao da sam u to vjeruje. »Lažeš, Neve. Znam da lažeš.« »Kako možeš reći da lažem... Kažem ti, stari, u školi je, tu odmah iza ugla i uskoro će biti doma, pisati zadaću. Ili će ostati vani igrati nogomet s dečkima... uvijek ga moram zvati da dođe na čaj jer je lud za nogometom, moj Josh...« Nev ne izgleda dobro. Više ne korača, stoji mirno i drži se za okvir kamina.

Trese se i oči su mu staklaste, kao da je dobio nekakav napad. »Jesi li dobro ?« pitam dodirnuvši ga za ruku. »Možda bi trebao sjesti.« Pomognem mu da dođe sjesti natrag u svoj naslonjač i on utone u njega, nastojeći doći do daha. »Moj je Josh umro prije pet godina«, odjednom progovori i potom okrene glavu prema zidu. Šutim, a Nev odmahuje glavom. »Nije ozdravio, jadničak. Umro je tamo, u Pragu.« Nagne se naprijed u naslonjaču, okrenuvši se od figurica, prema meni. »I on je išao na kliniku, kod doktora Sladkovskog, na liječenje, ali ni njemu nije pomoglo. Nisam to mogao shvatiti. Čitao sam sva ta svjedočanstva o dječacima i djevojčicama koji su ozdravili. Našem Joshu ipak nije na kraju pomoglo.« »Što... ne razumijem... zašto, zašto si onda rekao da je živ, da je ozdravio?« pitam, a po vratu mi klize trnci. Nev slegne ramenima i vidim da mahnito lupka lijevom nogom po tepihu. »Ne razumijem«, kažem. »Sva tvoja pisma, slike na kojima je Josh.

Razgovarali smo telefonom i čuo sam ga. Sjećam se da si mu rekao da skine cipele i u pozadini sam čuo crtani film. I onaj video u kojem ste vas dvojica odjeveni kao Batman i Robin. Jednostavno ne razumijem. Tko je onda bio na svim tim slikama?« Nev još dublje utone u naslonjač. »One na kojima je mlađi, to je bio moj Josh. Snimljene su dok je bio na klinici i uglavnom u to vrijeme. Ali na onima gdje je stariji, znaš, to je bio njegov bratić, Tim. Isto godište. Svi su mislili da su braća. To je sin moje sestre.« Progutam slinu kako bih pomaknuo nešto gusto poput prašine u grlu.

Sućut koju sam trenutak prije osjetio prema Nevu sada je nestala. »Znači, natjerao si njegova bratića da glumi Josha?« »Ne, ništa takvo. Znao je, naravno, što se dogodilo Joshu i da sam uključen u sve te grupe za podršku oboljelima od raka. Kad smo se maskirali i snimali sve one šašave filmiće, mislio je da samo pomaže bolesnoj dječici. Da budem iskren, svidjelo mu se. Bilo mu je drago da može pomoći, iskreno. Gle, ne 237

znam to baš dobro reći, ali, pa, ja... ovaj, žao mi je, stvarno mi je žao«, završi Nev. »Žao ti je?« kažem pomičući se naprijed prema rubu kauča. »Jesi li u posljednje vrijeme gledao vijesti? Jesi li vidio što je taj čovjek napravio? Djeci, obiteljima, ljudima poput mene. A ti se tu praviš kao da to nema nikakve veze s tobom, kao da si nedužan u svemu tome.« »Da, vidio sam, ali kunem se Bogom, nisam sve to znao. Vjerovao sam u to, stvarno jesam. Jer kada je moj Josh počeo odlaziti tamo i kada je primio svoje prve terapije, pokazali su nam sve te brojke i rekli da djeluje. Ti proteini, GML i onaj CB-11, rekli su da je to znak da tumor odumire. Pa smo nastavili s terapijama, rundu za rundom. Ali, znaš, bilo je skupo, a mi nismo imali puno, pa sam posudio novce od svih od kojih sam mogao, i onda je i to presušilo, i morao sam staviti još jednu hipoteku na kuću.« Nev šmrcne i prstom obriše nos. »Nakon dvanaest terapija doktor Sladkovský je rekao da djeluje, ali da moramo nastaviti. Nisam znao kako ću to platiti, ali potpisao sam četiri nove runde, pa onda još tri. Tko ne bi, zar ne?

Kada ti se radi o sinu jedincu, to moraš napraviti, jel՚da. I onda su mi stalno govorili da mu je bolje. Djeluje, djeluje, stalno su govorili, djeluje. Stvarno sam mislio da je mom Joshu bolje jer je izgledao skroz drugačije, stvarno je. Bio je vedriji i dobio je boju u obrazima i sve što mu je prije bilo loše, kao govor, hodanje, sve se to popravilo. Bio je kao nov. Nebo i zemlja u odnosu na ono kakav je bio poslije kemoterapije...« Čelo mu se blista od znoja i obriše ruke o hlače. »Vidio sam to na svojoj ženi, znaš, i nisam htio dopustiti da se isto dogodi i s Joshem.« »Tvojoj ženi?« »Da. Imala je rak nekoliko godina prije Josha. Bilo je jako brzo.« Nev proguta slinu i duboko udahne. »Šetali smo po vrištini jedan vikend - moja Lesley silno je voljela šetati - i samo odjednom nešto ju je jako zaboljelo i morala je na hitnu. I to je bilo to. Rak gušterače. Rekli su da će živjeti još devet mjeseci, ali umrla je nakon tri.« Nev glavom pokaže prema anđelima i krilatim konjima. »Te su figurice bile njene. Skupljala ih je, znaš.« U sobi vlada tišina. Čuju se samo djeca koja se igraju vani i policijske sirene u daljini. »Zato sam i otišao u Prag, ako ću biti iskren prema tebi, zato sam potrošio sve što sam imao. Sve je otišlo na kliniku: ušteđevina, kuća, novac od prijatelja. Jer nisam mogao gledati kako moj Josh prolazi isto što i Lesley.« Sjetim se nečeg što je netko napisao na Hope՚s Placeu. Da smo svi mi žrtve u tome. Žrtve. Samo slijedimo svoj put. Radimo što je najbolje za našu djecu, što bi svaki roditelj učinio.

238

»Žao mi je«, kažem, »zbog tvoje žene, ali to ne objašnjava zašto si nastavio promovirati te terapije kada si znao da ne djeluju.« »Ja... Nisam to znao na početku, da budem iskren. Počeo sam hvaliti kliniku, govoriti o njoj na forumima dok sam još mislio da će Josh ozdraviti.

Govorili su mi da djeluje i ja sam im vjerovao. Bio sam uvjeren u to. Želio sam se popeti na krov i vikati iz sveg glasa, da svi čuju. Počeo sam hvaliti kliniku jer sam zbilja - kunem se Bogom, Robe - želio pomoći i drugoj djeci.« Sjedim nagnut naprijed jer ne želim propustiti ni riječ. »A nakon što je Josh umro?« »Pa, ispočetka sam se zavaravao, i dalje sam mislio da u tome ima nečeg.

Josh je poživio puno duže nego što su svi liječnici mislili da bude. I možda da je počeo ranije, možda bi djelovalo. To sam si govorio, da sam ja kriv za to.« Nev spusti pogled na krilo. »Doduše, i novac mi je bio bitan. Priznajem to.« »Novac?« »Da, novac.« Nev podigne pogled prema meni. »Ne pokušavam se opravdati. Znam da sam činio loše. Preduboko sam se uvalio, jednostavno preduboko. Prišao mi je netko od ljudi koji rade u marketingu doktora Sladkovskog i rekli su mi da su vidjeli moje postove na forumima i ponudili mi proviziju za svakog pacijenta kojeg dovedem na kliniku. Bio sam očajan, znaš, apsolutno očajan. Puno sam dugovao Sladkovskom, više od stotinu tisuća funti. Nakon što sam podmirio sve ostale dugove, od prodaje kuće ostalo je dovoljno za pola tog duga. Pa, rekli su, mogao bih otplatiti dug tako što ću raditi za njih. »Nisam ispočetka bio siguran jer sam znao da ću morati lagati o Joshu, ali onda su mi zaprijetili tužbom, spominjali su neki sporazum o izručenju. Već sam bio izgubio kuću, i sve, i užasno sam se bojao jer sam se morao brinuti o Chloe, a ovdje nije bilo posla, ničega.

A onda je novac počeo stizati od Sladkovskog i bilo ga je puno - stvarno su dobro plaćali - i počeo sam otplaćivati dug i mogli smo se odseliti od moje mame i doći ovamo...« »Chloe? « upitam. »O, oprosti, da, zabrbljao sam se. Chloe je Josheva sestra.« Gumene čizmice pred vratima, slika na hladnjaku, crtani film u pozadini.

On i njegovo maleno. »Znao sam da je to što rade loše, ali nisam mogao iznevjeriti Chloe, znaš.

Ostala je bez mame, bez brata i nisam želio da vidi kako joj tatu vode u zatvor. Želio sam da ima dom, svoju vlastitu sobu i sve to.« Oblaci su zaklonili sunce i soba je sada puno mračnija.

239

»Mogu li ti, ovaj, mogu li te nečime ponuditi, čaj, kava ili nešto?« upita Nev. Ne odgovorim, samo odmahnem glavom. »A tvoj sin, Jack, rekao si da je bio kod Sladkovskog ?« »Da, kada nam je ponestalo opcija. Jack je dobio dvije terapije i onda smo prekinuli.« Ne znam zašto, ali iz novčanika izvadim Jackovu sliku koju nosim sa sobom i pružim je Nevu. »Ah«, nasmiješi se Nev. »Mislim da ga se sjećam iz tvojih mailova. Zgodan momčić. Definitivno se vidi sličnost.« Uzmem sliku natrag i pogledam je. Snimljena je na dječjem igralištu u blizini Regents Parka, odmah iza ugla ordinacije doktorice Flanagan u Harley Streetu.

Lopta opet udari u prozor, a staklo se zatrese. Nev se ni ne trzne. U kutu sobe stoji hrpa složene odjeće i vidim da glača bluze kćerine školske uniforme. »Zašto si onda prestao?« upitam. »Misliš, prestao raditi za Sladkovskog?« »Da.« »Želiš istinu?« »Bilo bi lijepo.« »Otplatio sam dug«, rekao je Nev sliježući ramenima. »Bio sam slobodan.

Odbacili su sve pravne postupke.« Nev zašuti i spusti pogled na krilo. »Gle, ja... Stvarno mi je žao zbog svega što sam učinio, zbog onog što se dogodilo tvom Jacku.« Smeta me to što čujem kako izgovara njegovo ime. Čini mi se nekako neprimjereno, kao da bi o Jacku trebalo govoriti samo šapatom punim poštovanja. Ali ne netko nepoznat. I svakako ne Nev. »Je li i ono kupljeno tim novcem?« pitam pokazujući glavom na ogroman HD televizor u kutu. »Mislit ćeš da lažem, ali zapravo sam ga osvojio. Na tomboli.« »Da, Nev, jer ti mi, kao, nikada ne bi lagao, zar ne? Nikada to ne bi učinio.« Promeškoljim se na sjedalu. Spužva u jastucima je stara i počinjem tonuti u prazninu u sredini. Gledam Neva dok priča svoju tužnu priču, njegovo koštunjavo tijelo zgrbljeno u naslonjaču. »Znaš li koliko si mi nade ulio? I ne samo meni, već stotinama drugih roditelja u toj istoj situaciji. Ti se toga vjerojatno ne sjećaš, Nev, ali ja se sjećam. Sjećam se kada sam dobio jedan e-mail od tebe. Bio sam u našoj kući 240

u Londonu, na terasi. Mislim da sam ga pročitao sigurno stotinu puta. > Odlične vijesti<, rekao si. >svi Joshevi nalazi potpuno su čisti. < Još i danas pamtim te riječi jer su mi tada značile sve. Stalno sam ispočetka čitao taj email, na računalu, na mobitelu...« Zašutim. Nema se više što reći. Ustanem, ali Nev ostane sjediti, nepomičan, sklupčan u svom kutu. Priđem mu i on pomisli da ću ga udariti pa se zgrči, utonuvši još dublje u naslonjač. »Baš si jadan, Neve. Apsolutno jadan.« Poželim ga udariti, zviznuti ga šakom u lice, ali nemam povjerenja u sebe, bojim se da bih izgubio kontrolu, pa se okrenem i izađem van. Dok za sobom zatvaram ulazna vrata, čujem ga kako plače.

Djeca koja su igrala nogomet sada su se okupila kraj auta i opet ga vidim, dečka za kojeg sam mislio da je Josh.

Izbliza izgleda drugačije. Plava kosa, koja mi se prije činila sjajnom, masna je i nepočešljana. Oko usta ima plikove kao da je snifao ljepilo. »Voliš gledati djecu dok igraju nogomet, ha, stari?« kaže. Stariji je nego što sam mislio, samo pola glave niži od mene. Potegne iz velike žute limenke s energetskim napitkom i ispljune gusti ljepljivi hračak na do. Sada, kada ga gledam, nimalo ne sliči Joshu - crte lica puno su mu oštrije, tvrđe; kosa mu je drugačije nijanse. »Odjebi«, kažem. »Adjebi«, odvrati imitirajući moj londonski naglasak i svi se počnu smijati, kopirajući moje južnjačke samoglasnike. »Malo si daleko od kuće, ha, stari«, kaže, a ostala se djeca opet počnu smijuljiti i prilaze bliže dok idem prema autu. »Je li to taj koji ti je dao sto funti da mu popušiš, Gary?« Svi se smiju, kao poremećeni kor iz neke grčke tragedije. Odostraga vidim dva dječaka koji su mi rekli gdje Nev živi, s bejzbolskim kapama spuštenim preko lica.

Dok zatvaram vrata Audija, dječaci se približe, svi zajedno, poput dobro izdrilanih vojnika. Ruke mi se tresu, ne mogu umetnuti ključ u bravu i moram se čvrsto uhvatiti za upravljač da ih umirim.

Udaljim se uz glasnu škripu guma, čujem kako skandiraju »pe-der, peder!« dok po autu pljušti kiša kamenja.

241

4.

Odg: Odg: Rob» petak, 2. lipnja 2017. 11:45 Bok, nadam se da je kod tebe sve u redu i da se malo bolje osjećaš. Pitala si me u zadnjoj poruci zašto sam sina odveo doktoru Sladkovskom. Pa, kratak odgovor glasio bi: zato što sam glup, zato što sam bio očajan i nisam mogao prihvatiti činjenicu da će mi sin umrijeti.

Ne pokušavam se opravdati. Moja žena, Anna, shvatila je da je doktor Sladkovský običan prevarant. Rekla mi je to, ne znam ni sam koliko puta, ali nisam je slušao. Užasno sam se ponio prema njoj i, razumljivo, ne želi više imati posla sa mnom. Volio bih da joj se nekako mogu iskupiti za bol koju sam joj nanio, ali mislim da je sada prekasno.

Inače sam dobro. Kao i uvijek, hvala što slušaš. Kako si ti?

Odg: Odg: naws09» petak, 2. lipnja 2017. 13:27 Bok, Robe. Nije tako loše, hvala, malo sam Izgubljena u mislima ovih dana. (To se dogodi kada ne radim ništa drugo nego samo idem na posao i dolazim doma u praznu kuću.)

Tako bih silno voljela da mogu dobiti svoj stari život natrag.

Ponekad na Facebooku pogledam što sam radila na taj dan prije tri godine, prije nego što se sve to dogodilo. Rastužim se kada vidim svoju staru rutinu: igraonica, aerobik, obiteljski izleti. Čudno je vidjeti taj svijet koji se čini tako dobro poznat, ali je sada tako dalek.

Imam tu jednu sliku svoje kćeri, Lucy, dok se kupa. Stoji u kadi s naočalama za plivanje jer je voljela nositi te naočale dok se kupa i zaroniti lice pod vodu i puhati balončiće. Na toj slici ima tako predivan izraz lica, čak pomalo mrzovoljan 242

ili uvrijeđen, kao da joj je dojadilo što je stalno slikam. Ne mogu je prestati gledati. Želim dodirnuti sliku, ući u nju, opet biti u toj kupaonici s njom. Ajme, oprosti, potpuno sam se izgubila u vremenu i prostoru. Vjerojatno ništa od ovog što sam napisala nema puno smisla. Čuvaj se.

SKINUO SAM SVE poruke poslane Nevu s Hope’s Placea i ubacio ih u bazu podataka. Na taj ću ih način moći lakše pretraživati, po mjestu, po godini kada su poslane. Ne mogu točno reći zašto ih čitam. Znam da nešto tražim, ali što?

Objašnjenje zašto sam tako lako nasjeo Nevu, zašto sam tako spremno vjerovao doktoru Sladkovskom?

Prepoznajem neka imena s foruma. Thomas Banson. John Stevens. Murial Stenovic. Priya Davidov. Većina njihove djece sada je mrtva. Čitam njihove osmrtnice u lokalnim novinama, o tome kako su voljeli Lego kockice, o omiljenim čupavim šlapicama, o nogometnom klubu za koji su navijali.

Potom statusi na Facebooku, podijeljeni stotinama puta, u kojima govore o tome kako su im djeca bila hrabra i ljupka i kako su zadržala smisao za humor do samog kraja.

Ljudi na forumu nikada me nisu previše zanimali. Nisam mario za njihove živote. Čitao sam njihove postove samo s ciljem da saznam kojim su oblicima liječenja njihova djeca podvrgnuta i koliko bi se to moglo odnositi na Jacka.

Nisu me zanimale ostale teme, planovi za vikend i putovanja automobilom, igre asocijacija koje su ponekad igrali.

Mislim da sam ih čak pomalo i prezirao. Njihove humanitarne prodaje kolača i heštegove. Plivači s dupinima - tako sam ih običavao zvati. Ljudi koji su govorili kako su blagoslovljeni, veličali svaki izlazak sunca i pokušavali uvjeriti cijeli svijet - i sebe same - da je zloćudna bolest njihova djeteta zapravo dar.

Sada mi se čini da ih želim upoznati, sve te očajne roditelje koji su Nevu istresli svoju dušu. Čitam njihove priče. Forenzičke prikaze o tome kako je sve počelo: gubitak apetita, vrtoglavice u školi, kako su ispočetka mislili da to nije ništa, malo se pretjeralo s nogometom za vikend. Do najsitnijih detalja, kao da svjedoče na sudu, opisuju dan kada je njihovom djetetu postavljena dijagnoza: je li sjalo sunce, kakav je promet bio tog dana, miris parfema žene koja radi na recepciji, osjećaj da im se koža zalijepila za kožna sjedala u čekaonici. Čitam o obiteljskim odlascima na odmor, o poslovima koje vole i za koje žive, o izletima u kućicu na jezeru. O stvarima koje su napravili zajedno sa svojom djecom, odlascima u Disneyland, rođendanskim proslavama sa superjunacima. Čitam o njihovim nadanjima (klinička ispitivanja, infuzije 243

vitamina C) i kako su se brzo raspršila. Čitam o tome kako su izgubili vjeru, kako su proklinjali Boga koji je dopustio da se takvo što dogodi.

Puno su govorili o svom životu »prije«. Prije dijagnoze. Prije nego što se sve to dogodilo. Prije nego što se Jamie razbolio. Jer sada se život razgraničavao na drugačiji način. Više nije bilo važno ono vrijeme »prije nego što smo se vjenčali« ili »prije nego što se Jamie rodio«. Sada je postojalo novo prije i novo poslije. Primijetio sam i koliko su imali potrebu govoriti o tome prije, uskrsnuti taj stari život jer to je bio svijet u koji su se željeli vratiti.

Shvatio sam zašto su Nevu govorili koliko su imali prije - nogometne turnire, krstarenja riječnim kanalima - jer možda će on tada shvatiti koliko oni mogu izgubiti.

Postojao je još jedan razlog zašto su ljudi Nevu govorili baš sve. Ponekad je to što ćete nekome ispričati svoju priču jedini način da ostanete živi.

Odg: Novodijagnosticirani johnkelly» ponedjeljak, 5. lipnja 2017. 8:05 Pozdrav! Sve se dogodilo tako brzo. Upravo smo primili strašnu vijest da naša voljena kći ima tumor na moždanom deblu. Još nisu sigurni o kojem se tipu radi i svi smo u šoku. Ima samo deset godina i kapetanica je nogometnog tima u svojoj školi.

Nikome u obitelji još ništa nismo rekli i moramo čekati da vidimo što će liječnici reći, ali htjeli smo pitati ima li možda netko iskustva s tumorima moždanog debla? O kakvim se tipovima tumora obično radi? Može li se to liječiti? Vrlo je teško naći odgovore na ta pitanja. Molim vas, može li nam netko pomoći?

John Kelly

Odg: Novodijagnosticirani Rob» ponedjeljak, 5. lipnja 2017. 8:30 Dragi Johne, Žao mi je što se pridružujete klubu kojem se nitko ne želi pridružiti. Na jedno od tvojih pitanja mogu ti odgovoriti samo to da se jedino patološkom analizom može točno utvrditi tip i gradus tumora. Bojim se da ti ne mogu pomoći u vezi s 244

tvojim konkretnim pitanjem za tumor moždanog debla, ali siguran sam da ima drugih koji mogu uskočiti.

Pokušajte ne paničariti dok ne saznate s čime ste točno suočeni (Znam da je to lakše reći nego učiniti.) i nastojte se držati što dalje od Googlea. Postoji puno različitih tipova tumora kod djece i mnogi se od njih mogu izliječiti. Samo u posljednjih nekoliko godina metode liječenja tumora na mozgu uvelike su poboljšane. Imate puno razloga za optimizam.

Molim te, javi ako ikako mogu pomoći i slobodno mi pošalji PP preko foruma u bilo koje doba dana, ako želiš razgovarati.

Mislim na vas.

Rob

Odg: Novodijagnosticirani motherofdavid» ponedjeljak, 5. lipnja 2017. 10:36 Ne znam otkuda bih uopće krenula pa evo: Našem malom Jamesu prije nešto više od mjesec dana dijagnosticiran je astrocitom trećeg stupnja i gajili smo neku nadu nakon dijagnoze, zbog nekih priča s ovog foruma. Zapravo, bilo je tu i neko kliničko ispitivanje za koje se James možda mogao kvalificirati, ali ništa od toga nije djelovalo, ništa, i sada razmišljaju o prestanku liječenja jer kažu da više ništa ne mogu učiniti.

To nas je jednostavno uništilo, premda mislim da sam duboko u sebi znala da će tako biti. Kako je Bog mogao biti tako okrutan, Jamesu je samo sedam godina, a rekli su da mu je ostalo samo par mjeseci, možda čak i samo par tjedana i znala sam da je loše kada su postavili dijagnozu, ali mislila sam da ćemo imati barem godinu ili dvije. Mislim da je moj muž to znao cijelo vrijeme, ali kada je liječnik došao i rekao nam, nikada ga prije nisam vidjela tako tužnog, tako slomljenog. Naš je život jednostavno završio i ne znam kako ćemo dalje ako ga izgubimo, i čini se da nitko ništa ne zna, postoji li sada još išta što bi mu moglo pomoći i nikako mi sve to nema smisla, jednostavno sam 245

slomljena.

Odg: Novodijagnosticirani Rob» ponedjeljak, 5. lipnja 2017. 11:02 Draga motherofdavid, neizmjerno mi je žao čuti da ste dobili takve vijesti. Ne postoje riječi koje to mogu popraviti. Nakon što sam i sam to proživio sa svojim sinom, mislim da je nemoguće naći smisao u tome i najbolje je ni ne pokušavati, barem za sada.

Sve što sada možete je cijeniti svaki trenutak koji još možete provesti s njim - kao što i sama kažeš, ne znaš koliko će to dugo trajati.

Tebi i tvojoj obitelji želim sve najbolje. Slobodno se javi ako želiš razgovarati. Poslao sam ti PP s mojim brojem telefona i možeš me nazvati u bilo koje doba dana.

Rob

Predmet: Žao mi je Poslano: srijeda, 7. lipnja 2017. 12:05 Šalje: Nev Prima: Rob Dragi Robe, vjerojatno je sada prekasno i nemam više što dodati, ali htio sam ti samo još jednom reći koliko mi je žao zbog svega što sam napravio. Užasno sam pogriješio i povrijedio tebe i nebrojene druge ljude.

Pokušavam se iskupiti i stupiti u kontakt sa svim roditeljima koje sam zavarao. Osim toga, dobrovoljno sam se javio u lokalnu policijsku stanicu te dao izjavu o svojoj ulozi u svemu tome. Jasno mi je, s obzirom na optužnicu podignutu protiv doktora Sladkovskog, da bih i sam mogao dobiti kaznenu 246

prijavu. Prihvatit ću svaku kaznu za ono što sam učinio i zaslužujem sve što bi me moglo sustići. Zabrinut sam samo zbog svoje Chloe, ali razgovarao sam sa svojom sestrom i rekla je da će se ona brinuti o njoj ako ja budem morao otići na neko vrijeme.

Kao što sam rekao, ne očekujem oproštaj, ali želim da znaš koliko mi je žao i kad bi postojao način da ti se iskupim, učinio bih sve što treba.

Puno pozdrava, Nev Odg: Odg: naws09» četvrtak, 8. lipnja 2017. 12:05 Bok, Robe, samo se kratko javljam da ti kažem da mi je bilo jako drago vidjeti te u »Novodijagnosticiranima«! Znam da se to možda ne čini kao nešto veliko, ali meni je jako puno pomoglo. (To zvuči grozno, znam. Ne bih htjela da ispadne da se tu radi o *nama* kada smo zapravo tu kako bismo pomogli ljudima koji proživljavaju strahovito teške trenutke, ali eto, nadam se da razumiješ što sam htjela reći.)

Ako mogu na trenutak malo filozofirati, pretpostavljam da u svakome od nas postoji ta potreba za davanjem, potreba da nekoga volimo, da sebe dijelimo s nekim - i kada dobijemo djecu, dobijemo taj savršeni spremnik za to. Nešto u što ćemo usmjeravati svu tu ljubav. Kada sam izgubila sina, odjednom je sve to nestalo. Ta ljubav više nije imala kamo ići. Mislim da je to ono što pokušavam postići u »Novodijagnosticiranima«. Pokušavam pomoći ljudima, ali isto tako pokušavam naći mjesto za svu tu ljubav koju Imam u sebi (premda znam koliko to sebično zvuči).

Odg: Odg: Rob» četvrtak, 8. lipnja 2017. 12:15 Hvala. Savršeno si to sročila. Svakako ti želim poslije još 247

pisati, ali sada moram juriti van. Malo me ipak zbunila tvoja zadnja poruka. Rekla si »kada si izgubila sina«. Jesi li izgubila još jedno dijete, osim Lucy?

Odg: Odg: naws09» četvrtak, 8. lipnja 2017. 12:16 Ne bih bila dobar špijun.

Odg: Odg: Rob» četvrtak, 8. lipnja 2017. 12:16 Što želiš reći?

Odg: Odg: naws09» četvrtak, 8. lipnja 2017. 12:17 Omaknulo mi se, odala sam se.

To sam ja, Anna.

248

Beachy Head sjedili smo na suncu i uživali u pikniku, gledali dolje prema svjetioniku i stijenama, a ti si pričao samo o kutiji, onoj dječjoj kutiji za dostavu hrane iz kineskog restorana, bože dragi, ta kutija, jack, bio si potpuno opčinjen njome, nisi je htio ispustiti iz vida. čak si i spavao s njom u svom krevetu, sa svim onim masnim mrljama i mrvicama od ribljih krekera dok mama nije inzistirala da je operemo, znam što ti se toliko svidjelo na njoj, jack. slike balona, kineski lampioni, kolibrići koji lete prema suncu.

249

5.

D

VORANA JE U MRAKU, osim jednog reflektora uperenog u Annu.

Stojim na kraju konferencijske dvorane u elegantnom hotelu Mayfair, kraj masivnih vrata od orahovine. Ljudi u publici sjede, uspravljenih leđa, nepomično, kao sjene u odijelima i lakiranim cipelama. Vidi se samo Annino lice. Predaleko je, ali glava joj je uvećana na velikom zaslonu. Djeluje samouvjereno, strogo, kosa joj je sklonjena s lica i čvrsto zategnuta u rep.

Razmišljam o zadnjim tjednima koje smo proveli zajedno. Ispijanje votke iza navučenih zastora, miris izbjeljivača, perilica za rublje koja je neprestano radila, Anna u drugoj sobi šapatom razgovara sa svojom majkom.

Primaknem se malo bliže pozornici i slušam. Anna govori o »etičnom računovodstvu«. O potrebi da, nakon afere s Enronom, ova profesija ponovno stekne povjerenje javnosti.

To ne znači samo izradu kodeksa dobre prakse, kaže, otvarajući novi slajd. Radi se o povratku izvornim - danas nepopularnim - temeljima dobrog, solidnog računovodstva.

Publika plješće, a Anna odlazi prema bočnoj strani pozornice i rukuje se s nekim. Svjetla su sada upaljena i računovođe polako kreću prema izlazu noseći u rukama mape s materijalima, s akreditacijama ovješenim oko vrata.

Anna još uvijek razgovara s ljudima pokraj pozornice i gledam je kako neku elegantno odjevenu stariju ženu ljubi u obraz. Polako počnu hodati, blizu jedna drugoj, ali se ne dodiruju. Kada me ugleda, kratko se ispriča i krene prema meni. »Hej«, kaže. Ne smiješi se, ali se ni ne mršti. Nešto između. »Hej«, odvratim i porumenim, kao da se vidimo prvi put. Ono što me se posebno dojmilo je - nešto toliko fascinantno da je moram još jednom potajno pogledati - koliko se malo promijenila, kako je još uvijek lijepa. »Vrlo dobro izgledaš«, kaže. »I ti isto«, odgovorim. Želim je zagrliti, ali to ipak ne učinim i držim ruke uz bokove.

Dok hodamo prema predvorju, još je nekoliko puta kradomice pogledam.

Kosa joj je duža nego što se sjećam i malo je mršavija, zategnuta, pa pretpostavim da je to od trčanja maratona. »Mogu li te zamoliti da me pričekaš petnaest minuta da se pozdravim s nekim ljudima i da se onda opet nađemo ovdje? Je li to u redu?« »Naravno«, kažem. »Jesi li sigurna da ti je to dovoljno vremena? Mogu pričekati i duže.« 250

»Jesi li ikada prije bio na kongresu računovođa, Robe ?« »Ne.« »Ja jesam«, rekla je bez smiješka. »Vidimo se za petnaest minuta.« Čekam u predvorju, ruke su mi ljepljive od znoja. Nakon točno petnaest minuta, Anna se pojavi u svom kaputu, noseći torbu za laptop preko ramena. »Spremna sam. Jesi li gladan?« »Malo jesam.« »Tu iza ugla ima jedan pristojan tajlandski restoran. Zainteresiran?« »Zvuči odlično.« Minutu ili dvije šuteći hodamo jedno kraj drugog. »Pa, kako je prošao kongres?« naposljetku upitam. »Ma, onako, ništa posebno. Mora se odraditi.« »Radiš sada ovdje, u Londonu?« »Uglavnom. Samo kao konzultant. A ti? Još uvijek živiš dolje u Cornwallu?« »Da.« Hodamo dalje u tišini jer, odjednom, više ne znam što bih rekao.

RESTORAN JE ONA VRSTA LOKALA U kakve smo zalazili dok smo zajedno živjeli u Londonu, koji nudi laganu, ukusno pripremljenu hranu kakvu smo oboje voljeli. Sjednemo u separe u uglu, s tvrdim drvenim klupama, a zidovi nas zaklanjaju poput kripte. »Neobično je vidjeti te nakon toliko dugo vremena«, kaže Anna. »Da budem iskrena, malo sam nervozna.« »Aha, i ja isto. Oprosti, ponašam se kao kakav čudak. Ipak, lijepo te vidjeti.« »Da, i meni tebe«, kaže Anna. Smiješi se, ali ne znam što to znači, a potom spusti pogled na jelovnik. »Onda, jesi li spreman naručiti?« »Može«, kažem, premda gotovo da nisam ni pogledao. Dok biram nešto s jelovnika, bacim pogled na njezine ruke i vidim da ne nosi vjenčani prsten. »Iznenadilo me to što nisi znao da sam to ja«, kaže nakon što se konobar udalji preuzevši našu narudžbu. »Na što misliš?« »Na dopisivanje na forumu.« »A, to«, kažem. »Nisam imao pojma, da budem iskren.« »Stvarno?« začudi se Anna jer ona je uvijek voljela društvene igre, zagonetke i pantomimu. »Bila sam uvjerena da ćeš pogoditi, naročito kada sam spomenula naočale za plivanje u kadi.« 251

»Ne, nisam. Zbilja nisam. Da se nisi odala, nikada ne bih znao. Premda, kada sam poslije o tome razmišljao, ime tvoje kćeri, Lucy, imalo je smisla.« Lucy, ime koje je Anna dala drugom djetetu koje smo izgubili.

Konobar nam donese pića. Čaša vina za Annu, voda za mene. »Stvarno mi je drago da više ne piješ«, reče Anna nakon što je konobar otišao. »I meni«, odvratim, ali ipak me malo zapeče. Pijanac ne voli kad mu se kaže da je pijanac. Nastupi tišina, dobro poznata tišina. Tišina za kuhinjskim stolom nakon što je Jack umro. »I tako«, kažem otpivši gutljaj mineralne i usudivši se pogledati je u oči po prvi put. »Znam da sam to već rekao, ali htio sam ti ovako licem u lice reći koliko mi je žao. Rekao sam ti neke neoprostive stvari, o Jacku, o liječenju u Pragu. Neoprostive. Jednostavno sam pukao, od pića, od svega. Znam da to nije opravdanje i ne očekujem da ćeš mi oprostiti. Ipak, želim ti se ispričati.

Stvarno mi je jako, jako žao...« Anna zastane i potom duboko izdahne, kao da je cijelo vrijeme zadržavala dah. »Hvala ti, Robe. Puno mi znači što to čujem iz tvojih usta.« Ton joj je bio služben, još uvijek pomalo hladan. »Stoga, da, prihvaćam tvoju ispriku.« »Hvala ti. To je vrlo velikodušno od tebe. Stvarno.« Anna slegne ramenima. »Život je prekratak. Nas dvoje to najbolje znamo.« Konobar nam donese predjela. Male proljetne rolice garnirane rezancima od mrkve. Anna se zagleda u svoj tanjur kao da razmišlja treba li početi jesti. »Neću ti lagati, strašno me zaboljelo kada si mi sve ono rekao«, nastavi Anna. »O klinici, o tome kako smo mogli spasiti Jacka i...« Zaustavi se i obriše usta ubrusom. »Oprosti, nema smisla ponovno o svemu tome raspravljati.

Svakako nisam ovamo došla da bih te osuđivala.« Posljednjih je tjedana na vidjelo isplivalo još detalja o klinici. Rodbina i roditelji bivših pacijenata izašli su u javnost, mnogi od njih zatražili su i odštetu. Bivša zaposlenica klinike, jedna od medicinskih sestara, medijima je otkrila detalje o onome što je osoblje nazivalo »doziranjem«. Pacijentima su davali male količine morfija i steroida kako bi simulirali kliničku reakciju na imuno-inženjering. Sjećam se svih onih lijekova koje je doktor Sladkovský davao Jacku - male čašice koje je donosio, tablete koje sam vidio da stavlja Jacku na jezik. »Ironično je, zar ne«, kažem. »Na kraju, nakon svih onih užasnih stvari koje sam ti predbacivao o klinici i o tome kako smo mogli spasiti Jacka, ispada da sam vjerojatno ja...« Progutao sam slinu, a glas mi je prepuknuo i utihnuo. »Da si vjerojatno ti što?« 252

»Pa, možda sam mu time naudio, možda sam mu skratio život time što sam ga odveo u Prag...« Anna se poigrava s prstenom ubrusa i otpije gutljaj vina. Pogleda me i na trenutak mi se čini kao da sam jedan od njezinih klijenata kojima pruža savjete. »Doista shvaćam zašto to misliš«, kaže, »ali ne smiješ tako razmišljati. Stvarno, nemoj si to raditi.« »Zašto ne?« odvratim. »S obzirom na sve što smo saznali o klinici, više je nego moguće.« Anna odmahne glavom i spusti vilicu. »Tijekom ove dvije i pol godine stalno sam mučila samu sebe, pitala se što smo još mogli napraviti s Jackom, jesi li možda bio u pravu u vezi sa Sladkovskim, jesmo li ga možda trebali odvesti na liječenje u inozemstvo, u Njemačku, ili možda više inzistirati na onom eksperimentalnom liječenju na Marsdenu. Ali, koja bi bila svrha toga?

Jack je umirao, Robe. Što god mi učinili, svejedno bi umro. To nam je rekla najbolja specijalistica na svijetu. Sa Sladkovskim ili bez njega, Jack nije imao šanse.« Progutam slinu, otpijem malo vode, nabodem zalogaj proljeme rolice. »Zgodna stvar u svemu tome«, reče Anna i mislim da joj na licu vidim sasvim mali nagovještaj osmijeha, »je to što je Jack zapravo prilično uživao u putovanju u Prag, u zračnoj luci, u avionu.« Nasmiješim se sjetivši se njegova malog ruksaka i kako mu je zapravo bio prevelik, ali uporno ga je htio nositi. »Da, stvarno je. Uvijek je volio letjeti avionom.« »Sjećaš li se Krete? Kad su mu dali da sjedi u kabini prije polijetanja?« »Sjećam se. Apsolutno je uživao.« Anna zausti da još nešto kaže kada konobar stigne s glavnim jelom. Mali hamburgeri od kozica s korijandrom i estragonom. Goveđi odresci u pikantnom umaku. Maštovito i mukotrpno složena salata od papaje. Anna šuti, gotovo kao da misli da je previše rekla. »Mogu li te pitati?« kažem kada smo počeli jesti, »Zašto si mi se javila, na Hope՚s Placeu?« Anna odgrize komad peciva, pažljivo prožvače i proguta, a potom obriše usta. »Pa, isprva sam samo bila malo zabrinuta za tebe. Nisam željela da se ubiješ.« Zastane, odloži vilicu i namršti obrvu, kao kada je muči neki pojam u križaljci. »Ipak, stvari su malo složenije od toga. Ako baš moraš znati, mislim da se dio mene nadao da ćeš početi ružno govoriti o svojoj ženi, ili bivšoj ženi, ili što god da jesam. Onda ću jednom zauvijek shvatiti koliko si zapravo loš čovjek i moći ću prestati misliti na tebe.« Anna se nasmiješi i otpije dugi gutljaj vina i na trenutak mi se učini kao da smo se vratili u prošlost, u onaj restoran u Cambridgeu uređen kao špilja, 253

kada su nam se životi tek počeli prostirati pred nama. »Ajme, Lola bi me sada zadavila«, kaže Anna smijući se sebi u bradu. »Uvijek mi govori da sam previše iskrena... U svakom slučaju, moj genijalni plan nije upalio i tu je nastao problem jer u onim porukama nisi ništa ružno rekao o meni. Rekao si samo lijepe stvari i vidjelo se da ti je iskreno žao. »Premda, nije to sve. Voljela sam te razgovore s tobom na Hope՚s Placeu.

Način na koji si pisao, kako si objašnjavao stvari, govorio o svojim osjećajima.

Tvoje su mi poruke uistinu pomogle. To je ono što sam oduvijek voljela na tebi, kako smo znali satima razgovarati, u krevetu, do kasno u noć. Samo nas dvoje. Stoga... kao što sam rekla, moj plan nije uspio i to je valjda razlog zašto sam ovdje.« Zabio sam si nokte u dlanove da ne zaplačem. »Žao mi je«, kažem. »Ne mogu ti opisati koliko mi je žao što sam bio onako odvratan prema tebi.« »O, Robe«, odvrati Anna. »Ne moraš stalno ponavljati da ti je žao. Shvatila sam, znaš.« »Ali, želim to«, kažem, a suze mi naviru na oči. »Jednostavno imam osjećaj da ti to dugujem.« Anna me strogo pogleda. »Ako još jednom kažeš da ti je žao, odlazim i ostavljam te ovdje s računom.« Nasmijem se. »Hvala ti«, kažem, »što si tako ljubazna. Ne zaslužujem to.« »Ne, ne zaslužuješ.« Uputi mi još jedan strog, ozbiljan pogled koji se pretvori u osmijeh i nakon toga samo sjedimo, dišemo, pijuckamo svoja pića. »Mogu li te pitati«, kaže Anna prekidajući šutnju, »koliko se sjećaš onoga što se događalo? Mislim, nakon što je Jack umro.« »Ne puno«, kažem osjetivši kako me obuzima sram jer me to pita, ali i strah da ću čuti još detalja o grozotama koje sam radio. »Malo mi je mutno, da budem iskren, sjećam se samo djelića, nevezanih slika i prizora.« »Znaš li da sam svake noći nakon što je Jack umro navijala budilicu da mi zvoni u ponoć ili u jedan sat i ustajala se provjeriti jesi li dobro?« Ništa nisam rekao, nisam je čak mogao ni pogledati u oči. »Svake sam noći mislila da bi mogao umrijeti, ugušiti se u vlastitoj rigotini ili nešto takvo.« Zaustavi se proučiti moj izraz lica. »Ne govorim ti to da te posramim. To si uvijek mislio da radim. Ne, bio si bolestan, Robe. Imao si živčani slom i ja jednostavno nisam znala što bih učinila. Pokušala sam ti potražiti pomoć, mjesto na klinici za odvikavanje, ali odbio si. »Dakle, to je bilo to. Nisam više znala što bih, pa sam se, baš kao i ti, jednostavno povukla u svoj mali svijet. Ostajala sam duže na poslu, čitala knjige, sve one šašave krimiće. A onda si počeo još više piti, počeli smo se svađati, zbog svake sitnice: zbog klinike u Pragu, zbog toga što sam uvijek 254

tako hladna, zbog Jackove sobe. Zaboga, toliko smo puno raspravljali o toj sobi, optužio si me da sam sve bacila. Nisam to više mogla trpjeti.« Zbunjen sam i ne znam što bih rekao. Sjećam se kutija i vreća, naslaganih u predvorju. »Mislio sam da smo sve bacili.« »Robe«, odlučno odgovori naginjući se preko stola. »Nismo. Jednostavno nismo. Jednog dana, iznijela sam nekoliko stvari jer ih više nisam mogla gledati, a ti si se počeo svađati sa mnom i sam si sebi utuvio u glavu da bacam te stvari. Ali, nisam ih bacila, jednostavno nisam. Sve te kutije i vreće bile su moje. To su bile moje stvari koje sam nosila kod Lole. Još uvijek čuvam sve Jackove stvari, Robe. Gore su, u mom potkrovlju u Gerrards Crossu.« Pokušavam se prisjetiti, pronaći neko uporište, ali gubim se i padam u ponor. Dlanom mi dodirne ruku preko stola. »Ne govorim ti to da te povrijedim ili ponizim, ali bio si toliko pijan da više nisi znao ni kako se zoveš. Nisi znao ni koji je dan. Najčešće se više nisi mogao sjetiti ni razloga zašto si ušao u tu sobu.« Mislim da je Anna na rubu da zaplače. Vidim to po jedva primjetnom drhtaju obraza, po tome kako grize usnu, ali ipak se zaustavi i smiri. »Nisam to više mogla gledati. Čovjek kojeg volim jednostavno sam sebe uništava. Željela sam ti pomoći jer sam znala da to zapravo nisi ti i osjećala sam da ti dugujem...« »Zašto bi ti meni išta dugovala?« Anna me prodorno pogleda, kao da je to nešto o čemu je puno razmišljala. »Sjećaš li se Jackova zoološkog vrta? Kako si ti bio čuvar, a on je bio šef, vlasnik zoološkog vrta i uvijek ti je naređivao što moraš raditi.« Jackov zoološki vrt. Tu smo igru satima igrali u njegovu krevetu, između jastuka i pokrivača pravili smo nastambe za životinje, jednu do druge, za tigra, majmuna i slonicu Ellie. Jack, kao šef, govorio bi mi koju životinju moram nahraniti, a onda bi on obilazio svaku posebno, raspitivao se imaju li dovoljno hrane i pregledavao im stražnjice da vidi jesu li čiste. »Da, sjećam se«, nasmiješim se. Sjećam se kako bi Jack kliknuo »Zoološki vrt je otvoren!« dok bi se tople sunčeve zrake probijale kroz žaluzine i padale na pod. »Bio je tako smiješan. Toliko pedantan oko određenih stvari. Cijeli je zoološki vrt morao biti na krevetu, osim...« »Kaveza za lavove«, Anna dovrši moju rečenicu. »Da, točno. Iz nekog razloga, smatrao je da je u redu da lavovi budu na podu. A dva jastuka glumili su kaveze.« Anna izvadi maramicu iz torbe i obriše suze. I dalje ne razumijem zašto mi to sve govori. Zašto misli da mi nešto duguje?

255

»Uvijek je bio tako sretan kad smo se toga igrali«, kažem, »mogao je to raditi satima.« »A sjećaš li se kupanja? Nakon što bih ga obrisala i obukla mu pidžamu, ti bi mu se sakrio. I onda bi te on išao tražiti i ti bi onda iskočio, a Jacku je to bilo nešto najsmješnije na svijetu i tražio bi da to ponovite, bezbroj puta. Vas dvojica mogli ste se tako igrati satima.« Annino se lice snuždi i turobno se zagleda u stol. »Znam da to nikada nije bila moja jača strana«, kaže. »Glupiranje mi nikada nije naročito dobro išlo od ruke. Čak i dok sam bila dijete, igranje i valjanje po podu - to mi jednostavno nikada nije dolazilo prirodno. Upravo zato mi se čini da ti dugujem, Robe, jer je tebi to tako dobro išlo. Ti si Jacku uljepšao život. Ti si naš dom učinio sretnim mjestom za njega, u njemu je bilo toliko puno života, zabave, smijeha i veselja - toliko puno veselja.

Sve te igre koje si izmislio: presvlačenje, rakete, priče o superjunacima, igranje s tvojim vražjim helikopterima u vrtu iza kuće. »Ili kada ste se igrali krokodila, a on te iz kreveta gađao jastucima i plišanim medvjedićima dok si ti puzao po podu. Jednom sam to probala i izdržala sam deset minuta prije nego što su me koljena počela boljeti, ali ti si to mogao raditi satima. Ja to jednostavno nisam mogla, ne na isti način.

Sramim se zbog toga i voljela bih da nisam takva. Ali ti, Robe, ti bi mu izmamio osmijeh na lice stotinu puta dnevno, svaki dan, svaki tren. Jack te obožavao i pružio si mu tako divan život, puno više nego što bih ja ikada mogla. Zbog tebe je bio najsretniji dječak na svijetu, sve do samog kraja, i to nikada neću zaboraviti.« Anna zašuti i pogleda me. »Oprosti, nisam te htjela rasplakati.« Spustim pogled i shvatim da plačem, da mi suze padaju po tanjuru. Anna izvadi maramicu iz torbe i pruži mi je pa pričeka trenutak dok obrišem oči. »I dalje svaki dan mislim na njega«, kaže. »Gdje bi sada bio, što bi radio da je još uvijek ovdje...« »Vjerojatno bi bio u svojoj sobi, zar ne?« kažem. »Čitao bi svoje knjige, ili se igrao svojim igračkama.« Anna se tužno nasmiješi. »Osjećam se krivom svaki put kada slušam o tome da djeca koja umiru od raka idu u Disneyland ili upoznaju slavne osobe«, kaže. »Ili im roditelji organiziraju one flash mob koreografije. I onda uvijek pomislim na Jacka kako sjedi u svojoj sobi zadnjih par mjeseci i pjevuši sebi u bradu.« »Ali, i sama si rekla, bio je sretan«, kažem. »Sjećam se da si u jednoj od svojih poruka rekla da te brine da možda nisi bila dovoljno dobra mama, da ti nije bilo dovoljno stalo. Pa, mislim da vrlo dobro znaš da je to apsolutna glupost. Bila si mu divna mama, Anna. Stvarno jesi. Sjećaš li se rođendanske 256

zabave i torte sa Spidermanom koju si radila gotovo cijelu noć? Bio je oduševljen. Taj je dan bio silno sretan.« »Da«, sjetno odvrati Anna. »Bio je.« Spusti pogled na svoj prazan tanjur. »Hoćemo li naručiti desert?« pita i odjednom se čini nekako dalekom, kao da misli da se previše otvorila.

Ostatak večeri, uz desert i još jednu čašu vina za Annu, ne govorimo o Jacku - mislim da namjerno ne govorimo o Jacku - već o starim prijateljima, njihovoj djeci, razvodima, novim ljubavima. Platimo račun pa Annu otpratim natrag do hotela. U tom me trenutku obuzme čudan osjećaj jer ne znam kada ćemo se ili hoćemo li se uopće ponovno vidjeti. »Molim te, javi se ponekad«, kažem. Nespretno se zagrlimo i čini mi se nekako manjom nego što se sjećam. Na koži osjećam dodir izbočine njezine ključne kosti. Želim plakati, ali čini mi se da je sva tekućina iscijeđena iz mog tijela. »Znam da ne smijem opet reći da mi je žao, ali žao mi je«, kažem. »Žao mi je što sam te povrijedio.« »U redu je«, kaže. Još uvijek se grlimo, ali osjećam da se želi odmaknuti.

Upravo u trenutku kada smo trebali krenuti svaki na svoju stranu, Anna se okrene prema meni kao da je nešto zaboravila. »Inače, vidjela sam tvoju web-stranicu. Nebo je naše. Tvoje slike - fantastične su. Stvarno su predivne i lijepo je opet vidjeti sva ta mjesta na kojima smo bili.« »Vidjela si web-stranicu? Kako?« »Pa, ovaj, tvoje ime je na njoj, Robe. Guglala sam te. Znam, genijalna sam, zar ne?« »Samo sam iznenađen.« »Pa, ne trebaš biti. Kao što sam rekla, divne su i prizivaju mi lijepe uspomene. Zapravo, ako baš moraš znati, preko te stranice pratila sam kako si i što radiš, kao i preko svih onih poruka koje si preko Facebooka slao mojim prijateljima kada bi se napio. Svaki put kada bi objavio novu fotografiju, znala sam da si dobro. Govorila sam sama sebi da ću te, kada prestaneš objavljivati slike, doći potražiti. Ali, nisi. Svaki tjedan, baš svaki tjedan, nastavio si objavljivati nove i znala sam da si dobro. Znala sam da si živ. Vjerojatno nisi ni primijetio, ali uvijek sam komentirala svaku sliku.« Tajnoviti komentator, prvi ping koji mi je uvijek stizao nakon objave panorame. Prekrasno. Lijepo. Čuvaj se. »Znači, ti si swan09?« »Bogami jesam«, potvrdi Anna. »Premda, nisam je pratila samo da vidim jesi li dobro. Stvarno sam s užitkom gledala tvoje fotografije jer sam u njima vidjela čovjeka u kojeg sam se zaljubila. Nekog tko gradi i stvara. O Bože, baš sam se zabrbljala«, kaže i odmakne se korak natrag. Pogleda na sat, još uvijek 257

onaj isti glomazni Casio. »Moram ići. Sutra moram rano ustati.« Izgovorivši to, okrene se i nestane u predvorju hotela.

258

6.

I

SPRED ORMARIĆA U PREDVORJU stoje četiri vrećice pune Nevovih pisama. Pokupim ih i odnesem u dnevnu sobu. Neka su pisma uvezana gumicom i vrpcom pa pretpostavim da je to napravio čovjek koji sada živi u Nevovoj staroj kući. Druga su samo nasumično nagurana unutra. Pisma su prašnjava, neka su stara i nekoliko godina, papir se sasušio i izblijedio. Neka su novija, bjelja, a potezi olovke na omotnicama jasnije definirani.

Pomalo oklijevajući počnem otvarati jednu. Mislim da znam što ću naći u tim pismima.

Molbe očajnih ljudi čija su djeca umirala. Ljudi traže informacije, preklinju da ih se pogura na listi čekanja. Što bih trebao napraviti s njima?

Dati ih Nevu? Odgovoriti svima i reći im da je Nev prevarant?

The Cedars Firmtree Farm Road Gedstone Nr Barnstaple Kent Dragi Neve, Obraćam Vam se s molbom da nam pomognete, ako možete.

Pišem u ime svog unuka, Antonyja, kojem je nedavno dijagnosticiran tumor na mozgu, koji je već uznapredovao.

Potencijalno smo zainteresirani za liječenje na klinici doktora Sladkovskog...

Ponovno pogledam datum. Šest je godina prošlo. Izvučem još jednu omotnicu iz sredine hrpe. Na njoj je raskošno ukrašen poštanski žig iz Indije, krilati slon koji leti iznad krivudave rijeke.

Poštovani gospodine Barnes, Oprostite na smetnji, ali pišem Vam u ime svog oca, inženjera Bhagata. Moj je otac vrlo bolestan, uistinu vrlo, vrlo bolestan. Čuli smo...

Pročitam još nekoliko i sva su ista. Ne osjećam više gnjev prema Nevu, samo žaljenje zbog protraćena vremena i izgubljenih života. Prebirem po 259

pismima, osjećam peckanje prašine na rukama. Nakon nekog vremena shvatim da se na nekim omotnicama pojavljuje isti rukopis. Vrlo je uredan i očito pripada nekome tko je u školi učio pisati nakošena pisana slova. Treba mi neko vrijeme da shvatim da je to Nevov rukopis. To su pisma koja je slao ljudima po cijelom svijetu, ali nikada nisu stigla do primatelja i vraćena su pošiljatelju.

Otvorim jedno pismo i iz omotnice ispadne slika Josha. Premda sada znam da to nije on, i dalje imam osjećaj da je to Josh i očajnički želim da to bude Josh. Pismo je dugačko, ali pročitam ga cijelog. Nev je u njemu opisao posjet zoološkom vrtu, ali tako kao da je Joshu sedam ili osam godina - dob koju nije doživio - i da radi stvari koje rade stariji dječaci: sam se vozi žičarom, razmjenjuje sličice s likovima nogometaša. Nev je detaljno opisao kako Josh voli gorile, kako je želio da mu tata u suvenirnici kupi knjigu o njima. A onda, kada su se vratili kući, Nev je opisao kako su zajedno promatrali zalazak sunca i kako mu je Josh zaspao na rukama, s knjigom o gorilama na krilu.

U drugom je pismu Nev pisao o proslavi Joshevog devetog rođendana i koliko je bio sretan zbog puno gostiju i prekrasnih poklona koje je dobio dres Manchester Uniteda, ulaznice za zabavni park Alton Towers. Otvorim još nekoliko pisama i sva su ista. Stranicu za stranicom opisuju Joshev život.

Stranicu za stranicom opisuju život koji ne postoji.

Nije to bila samo prijevara. Znam to sada. Minecraft, nogometne utakmice, šetnje po brdima i zalasci sunca. Nev je pisao ta pisma jer je njima održavao Josha na živom. Bile su to njegove poruke ljubavi. Po tome se Nev nimalo nije razlikovao od mene.

Predmet: Pozdrav Poslano: ponedjeljak, 22. srpnja 2017. 10:05 Šalje: Rob Prima: Nev Dragi Neve, zahvaljujem ti na poruci i prihvaćam tvoju ispriku. Drago mi je da se pokušavaš iskupiti ljudima. Mislim da ispravno postupaš.

Vjerovao ili ne, shvaćam tvoje postupke. Znam kako tuga i bol mogu užasno utjecati na ljude. Da budem iskren, ni ja nisam bolji. Strašno sam povrijedio svoju ženu, Annu, i 260

neopisivo me sram zbog mog ponašanja.

Smatram da je ono što si učinio vrlo loše, ali shvaćam zašto si to učinio. Bio si očajan i samo si napravio ono što si smatrao najboljim za svoju obitelj. Na užasan si način izgubio dvoje ljudi koje si neizmjerno volio. Nitko to nikada ne bi trebao proživjeti.

Istina je da si mi puno pomogao kada je Jack umirao.

Slušao si me kada mi je najviše trebalo i, unatoč svemu što se dogodilo, bio si mi dobar prijatelj.

Sljedeći vikend bit ću u tvojoj blizini, namjeravam fotografirati svjetionik Plover Scar i okolicu, pa ako si za kavu ili nešto drugo, javi mi. Bilo bi mi drago da se nađemo.

Nadam se da ste ti i Chloe dobro.

Rob

NEOBIČNO JE HODATI grobljem u Hampsteadu uz nekog drugog. Koračamo blizu jedno drugom, ruke nam se dodiruju, a u našem hodu ima nečeg svečanog, pogrebnog - poput paradnog, ceremonijalnog koraka vojnika. Na groblju je uvijek prevladavalo neko zimsko raspoloženje - čak je i ljeti bilo mračno i vlažno, stabla su poput mrtvačkog pokrova zaklanjala svjetlo.

Danas je, pak, sve drugačije. Puno je neke svjetlosti, čistoće, kao da se netko posebno potrudio da ga uredi. »Znala sam da redovito dolaziš ovamo«, reče Anna. »Grob je uvijek bio uredan i čist.« »Kada si ti dolazila?« »Obično nedjeljom. Nekako mi se činilo primjereno, kao odlazak u crkvu.

A ti?« »Rano ujutro, preko tjedna.« »Hm«, promrmlja Anna. »Nije mi ovdje baš ugodno, ako ćemo iskreno. To vjerojatno zvuči grozno, ali nekako mi ovo ne djeluje kao mjesto gdje se može pronaći mir, niti bilo što takvo.« »Da, ni meni«, kažem pa nastavimo hodati u tišini.

Stigavši do Jackova groba, položimo cvijeće na nadgrobnu ploču i stojimo šuteći. Pješčenjak je bio dobar odabir. Otporan je i odolijeva vremenskim uvjetima. Pogledamo se, ne znajući ni sami što bi.

261

»Da idemo odavde?« predloži Anna. »Žao mi je, ali ja...« »Može.« »Ne volim mu govoriti zbogom ili nešto takvo«, kaže Anna. »Ne volim ni pomisliti na to da je ovdje.« »Znam«, odvratim. »Dođi, idemo.« Krenemo natrag, ovaj puta bržim korakom.

Odemo u pub u Hampsteadu, jedno od onih mjesta gdje sam običavao zalaziti dok sam čekao vlak za Cornwall. »Nije ti problem doći ovamo?« upita Anna. »Misliš zbog alkohola?« »Da.« Nervozno se nasmijem. Na trenutak me opet obuzme sram. »Ne, nije.

Hvala na brizi.« »Jesi li s nekim razgovarao o tome?« tiho upita Anna dok čekamo za šankom. »Mislim, o odvikavanju od alkohola.« »Ne. Namjeravao sam, ali sam mislio prvo pokušati sam. Nije bilo lako, ali, eto, za sada mi polazi za rukom.« Anna se nasmiješi s odobravanjem. »Pa, ponosim se tobom. Sigurna sam da nije lako.« »Hvala«, kažem shvativši da ne volim razgovarati o svom opijanju jer se zbog toga osjećam slabim.

Naručimo platu s pečenim mesom i krumpirom za dvoje i dva tonika pa pronađemo mjesto u separeu obloženom drvenim daskama. »Vidim da si prilično aktivan na forumu«, kaže Anna. »Aha«, odvratim. »Uživam u tome, ako je to prava riječ. Ipak, tužno je to, od trenutka kada objave svoj post već znaš da za mnoge od njih, za njihovu djecu, vjerojatno nema šanse.« »Da«, kaže Anna i odmahne glavom. »Baš kao Jack. Tumor je bio toliko agresivan da nije imao nikakve šanse.« Skrene pogled na drugu stranu. Par s malim djetetom ulazi i sjeda za stol pokraj nas. Majka se sva spetljala dok dijete smješta na povišen stolac, skida mu kaput, slaže igračke i slikovnicu ispred njega. Anna se nasmiješi dječaku, a on joj uzvrati osmijeh i pruži joj plastičnog psića. »Za našeg lijepog malog dječaka«, kažem gledajući Annu i podignem čašu. »Za našeg lijepog dječaka«, kaže Anna i lagano se kucnemo čašama. »Za Jacka.« Neko vrijeme sjedimo šuteći i osluškujemo sretne zvukove nedjeljnog ručka. Želim posegnuti preko stola i primiti Annu za ruku, kao što sam 262

nekada znao napraviti malu čahuru oko njezine šake, u našem starom, hladnom stanu u Claphamu. Ipak to ne učinim, ruke držim spuštene uz bokove. »Žao mi je što sam bio onako grozan prema tebi«, opet kažem. »Jednostavno ne znam kako...« »Prestani više s tim isprikama«, kaže Anna kratko se nasmijavši. Ne može prestati gledati dječaka koji nešto brblja i odgurava žlicu koju mu majka prinosi ustima. »O, nešto bih ti htio pokazati«, kažem. »Stvarno? Da vidim.« Zavučem ruku u torbu i izvadim laptop. Ulogiram se na WiFi i otvorim Nebo je naše. »A, tvoja web-stranica. Ima li novih slika?« »Da, to sam ti zapravo htio pokazati. Neke slike. Mislim da ćeš ih prepoznati.« »Odlično. Mogu vidjeti?« Pružim joj računalo i ona počne skrolati po novim slikama. Pogled iz našeg vrta u Hampsteadu. Zasljepljujući snimak prema suncu s prozora Jackove sobe. Svjetionik u Swanageu, blještavo bijele boje. I onda Grčka, panorama s naše terase; Jack, ljudski tronožac. »Čekaj, ne razumijem. Ti si ovo snimio?« »Ne. To su Jackove slike, s njegova aparata. Onog koji smo mu kupili za rođendan.« »Ajme, predivne su, stvarno jesu«, kaže Anna privlačeći laptop bliže. »Bio je to lijep dan, u Swanageu, zar ne?« Nastavlja prelistavati slike kao da traži nešto određeno, a onda me pogleda. »Mislila sam da smo izgubili taj aparat. Znači, kod tebe je?« »Da. Nadam se da se ne ljutiš.« »Ne, zaboga, ni najmanje. To je nešto što ste vas dvojica voljeli raditi zajedno. Vi, dečki. Pentranje na visoke zgrade, slikanje pejzaža i svega ostalog.« »Da, stvarno je uživao u tome. Ima još nešto što ti želim pokazati«, kažem. »Znači, kada kodiram stranice i učitavam panorame, pišem kratke poruke Jacku.« »Kako to misliš, poruke?« »To su samo uspomene, stvari koje imaju veze s njim, a sjećam ih se s tog određenog mjesta. Prije su bile nevidljive, skrivene u kodu, ali to sam promijenio i sada su javno dostupne. Vidi, ako povučeš mišem preko slike, 263

pojavi se tekst.« Duboko udahnem. »Pretpostavljam da je to sve ono što bih mu rekao kada bih mogao, da je sada ovdje.« »O, Robe, to je tako lijepo.« »Ali, pogledaj, ovo sam ti još htio pokazati. Napravio sam i tvoju verziju stranice. Samo se ulogiraš svojim imenom i možeš dodavati tekst, dopisati svoje vlastite uspomene na Jacka.« »Hvala ti, Robe, to je stvarno divno, ali nisi to morao učiniti...« »Znam da nisam morao, ali želio sam jer do sada se radilo samo o meni, zar ne? O mojoj tuzi, mom opijanju, mojoj boli. Iznevjerio sam te na najgori mogući način. Nijednom nisam pomislio kako je tebi, kako je to utjecalo na tebe, kako se ti nosiš sa svim tim. Mislio sam samo na sebe i strašno mi je žao zbog toga...« Anna zuri u jednu od slika: na njoj smo nas dvoje, odjeveni u kabanice, Jack nas je slikao na plaži u Dorsetu. »Silno me rastužilo nešto što si rekla onaj dan. Rekla si da osjećaš sram zbog toga kakva si bila s Jackom, da žališ što nisi učinila više i razumijem to, stvarno razumijem. Ipak, to nije istina jer on te stvarno obožavao. Očevi i sinovi su jedno, ali s majkama je drugačije. Tebe je trebao na poseban način, onako kako mene nikada nije. »Sjećaš li se kako je ponekad ujutro ostao duže spavati, a mi bismo već bili dolje u kuhinji i onda bi on došao, još pospan, kosa mu je stršala uvis, i uvijek je prvo prilazio tebi i stavljao ti glavu u krilo. Nikada meni. Uvijek je prvo dolazio tebi i uvijek mi je bilo drago zbog toga. Volio sam gledati koliko te voli, koliko mu je očito stalo do tebe.« Vidim da je Anni donja usna zadrhtala i ona počne plakati. Pomaknem se oko stola tako da mogu sjesti kraj nje i zagrliti je. Anna se ne odmakne, već naprotiv, ovije ruke oko mene i zarije glavu u moj vrat.

Odjednom me obuzme očajna potreba da opet budem s njom, da je ponovno upoznam, da otkrijem kakva je osoba postala, kakva je bila prije nego što smo se upoznali. Jer to je ljubav. Osjećati tugu jer niste bili dio nečije prošlosti. Zao mi je što nisam mogao biti kraj nje kada je prala posude s bojom ili dok je trčala kroz polja suncokreta ili sjedila za radnim stolom i pokušavala pronaći smisao u brojevima pred sobom.

Tog Božića kada smo otišli u Suffolk posjetiti njezine roditelje, Anna me odvela na svoje tajno mjesto. Bilo nam je dosadno, htjeli smo pobjeći iz kuće pa smo otišli u šetnju. Rekla mi je da je na to mjesto odlazila kao dijete kada je željela biti sama.

Ušli smo duboko u šumu oko njezine kuće i hodali sve dok nismo došli do omanjeg gustiša od drveća i grmlja. Činio se neprobojnim poput bedema, ali Anna je rekla da postoji prolaz i da je slijedim. Polako smo se probijali, izvijali, 264

okretali, spuštali na koljena. Nakon posljednjeg dijela kroz koji smo morali puzati, izašli smo na veliku čistinu, gdje je drveće i grmlje tvorilo nešto nalik na veliki šator, koji kao da je bio izdubljen nekim ogromnim strojem.

Dolazila je ovamo čitati, rekla je, pobjeći od roditelja. Ponijela bi dekicu, malo voća i sira, i ovdje ostala cijeli dan. To je mjesto bilo čisto, nedirnuto, mjesto na koje nije kročilo nijedno ljudsko biće osim Anne i mislim da je nikada nisam volio više nego u tom trenutku. Poželio sam da sam je mogao vidjeti kao djevojčicu, s koljenima privučenim na grudi i tankim zrakama sunca koje se probijaju kroz zeleni svod od grana i lišća.

Privučem je bliže sebi i poljubim je u tjeme. Gesta je možda neprimjerena, ali ne znam što bih drugo mogao reći ili učiniti. »Jesi li vidjela ovu?« Privlačim računalo jer joj želim odvratiti pozornost i malo je razveseliti. Klikne na sliku s piknika na Beachy Headu. »O, sjećam se tog dana. Vrijeme je bilo savršeno.« Ponovno pogleda sliku sjetivši se nečega. »Robe, jednostavno ne znam što bih rekla, slike su prelijepe. Bože dragi, ta kutija iz kineskog restorana, sjećam se toga, kako je spavao s njom.« Anna zaklopi laptop. »Žao mi je, ne mogu ih ovdje gledati, jer ću se inače raspasti. Kad smo kod toga, već sam zaboravila kakav si veliki zanesenjak.« »Svima nam treba nekakav projekt, zar ne?« »Točno. Onda, radiš li na nečemu novom?« Nervozno se nasmiješim, ne znam trebam li to uopće spomenuti ili ne. »Što?« kaže Anna gledajući me sa strane. »Pa, nemoj se smijati, ali zapravo i dalje pokušavam nešto s dronovima.« Anna mi se nasmiješi kao učiteljica koja kori neposlušnog, ali omiljenog učenika. »Mislim da ti treba još vremena, Robe, da to usavršiš. Koliko je sad već prošlo, gotovo deset godina?« U očima joj zablistaju iskre i, s obzirom na to da smo još uvijek oprezni jedno prema drugom, lagano me gurne u rebra da mi da do znanja da se šali. »Odi kvragu«, kažem smiješeći se. »Bit će to ogroman uspjeh, samo čekaj.« »Zapravo, to me podsjetilo. Imam nešto za tebe.« Otvara torbicu i prevrće po stvarima unutra. »Evo ga«, kaže sebi u bradu i pruža mi USB stick. »Trebalo mi je dosta vremena jer dugo nisam imala snage pogledati ih, ali napokon sam pregledala sve svoje stare slike i videozapise na kojima je Jack. Naći ćeš tu nešto što će ti se jako svidjeti. Dok sam to gledala, ime tvoje web-stranice odjednom je dobilo smisao.« »Kako to misliš?« 265

»Samo pogledaj. Svidjet će ti se. Ima i puno snimaka s odmora u Grčkoj.

Jack je uživao na tom odmoru, u svakom trenutku.« »Da«, kažem, »stvarno je.« Jack, mali moj. Naš mali dječak.

U VLAKU KOJIM se vraćam u Cornwall smjestim se za stol sa šalicom kave i otvorim računalo. Umetnem stick koji mi je Anna dala i vidim da je napravila mape: Rođenje, Božić 2010., Božić 2012., Španjolska, Brighton.

Otvaram svaku mapu, gledam svaku sliku. Jackov prvi božićni ručak, komadići nepojedene hrane na njegovu tanjuru s likom Mickey Mousea, s papirnatom kapicom koja mu je pala na lice. Jack s osmijehom od uha do uha u bazenu s lopticama; Jack glumi da je u zatvoru i smiješi mi se kroz rešetke svog krevetića.

Jedan video prikazuje Jackov zoološki vrt i ne mogu se prestati smiješiti.

Gledam kako slažemo životinje po njegovu krevetu i pravimo udubinu u pokrivaču - kavez, rekao je Jack, za majmune. A onda mi Jack utisne pusu u vrat, poljubac toliko nježan i pun ljubavi da ostanem bez daha.

Preostala su još dva videa kojih se ne sjećam, vjerojatno ih nikada nisam ni vidio. Snimljeni su kod kuće u Hampsteadu, u ljeto one godine prije Jackove dijagnoze. Bili smo dobro raspoloženi zbog vina, u društvu dobrih prijatelja, djeca su neobuzdano i pomalo nesmotreno trčala po vrtu. Jack je bio prilično glasan i grub pa mi je Anna rekla da ga opomenem. Otišao sam razgovarati s njim, ali sam ga, vjerojatno zbog previše vina, počeo škakljati i Jack se uskoro počeo histerično smijati dok smo se obojica valjali po travi.

Jedna suza klizne mi niz obraz, pa dvije, pa tri i više ne prestaju, ali nije mi važno tko me vidi kako plačem u vlaku jer gledam sve nas, okupane suncem i srećom, u našem malom svijetu nema nijedne ružne mrljice. To je bio naš život prije. Naš čudesni svijet prije.

Kliknem na drugi video i vremenska oznaka pokazuje da je snimljen iste večeri, nakon što su gosti otišli, dok je sunce zalazilo. Bio je nekakav praznik i naši su susjedi radili isto što i mi, roštiljali u dvorištu. Bili su glasniji, mlađi od nas, bez djece, a po buci koja je dopirala do nas, činilo se i da su malo pripiti.

Jack je vikao na mjesec, jurišao po vrtu s Malim Medom u jednoj i avionom u drugoj ruci. Odjednom se iz susjednog dvorišta prolomio glasan smijeh i Jack me pogledao, mahnuo prstićem i rekao »kako su zločesti« i onda je stisnuo oči, kao što je znao raditi kada bi u nekoj slikovnici vidio dinosaura iskešenih zuba ili strašno, kvrgavo drvo.

Jack je dotrčao natrag na terasu i naslonio glavu na moja koljena, a onda podigao pogled prema meni i pitao tko pravi tu buku.

266

To su naši susjedi, rekao sam, žive u kući do nas. Potom stanka, a zatim je Anna iza kamere nešto nečujno rekla.

Jack me pogledao onim svojim velikim očima i pitao što su to susjedi, a ja sam rekao da je ovo naša kuća, a ona kraj nas je njihova.

A onda je pitao što je s vrtom, čije je to, a ja sam rekao, pa, vrt je naš, i kuća je naša i terasa i sve što možeš vidjeti oko nas.

Sve, rekao je šireći ruke kao da pokazuje da je uhvatio veeeeliku ribu.

Da, sve, rekao sam: drveće, zidovi, prozor na tvojoj sobi, krov na kojem stanuju ptice.

Kamera se lagano zatrese dok Anna, izvan kadra, pokušava prigušiti smijeh.

Jack pogleda prema nebu i onda opet prema meni. »Tata«, kaže pokazujući crveno sunce na zalazu i mjesec i tragove zrakoplova, »je li i nebo naše?«

267

Epilog Nebo je prilično blijedo, kao da će se svaki tren prelomiti, i znam da moram uskoro krenuti. Za sada, međutim, vrt u izletištu The Rockpool djeluje previše primamljivo. Sunce prži i ovo je prvi put nakon dugog vremena da je stvarno vruće.

Klupe i stolovi, nasumično razbacani pod drvećem, puni su ljudi. Djeca utrčavaju kroz otvorena široka vrata, izmiču se, trče u krug oko konobara. Na stolovima stoje otvorene vrećice čipsa posluženog za grickanje.

Spojim se na WiFi kako bih radio na svom novom projektu. Jednog sam dana pročitao članak u Guardianu o neizlječivo bolesnom dječaku koji fotoaparatom dokumentira posljednje mjesece svog života. Sjećam se kako sam gledao njegove fotografije i pomislio koliko me podsjećaju na one koje je Jack snimao. Povezivalo ih je divljenje običnim stvarima, oblicima i bojama na koje smo svi mi već toliko navikli da smo postali ravnodušni prema njima: čep kemijske olovke jarko plave boje, rebrasta tekstura nosa plišanog medvjedića, digitalni, blještavo crveni sjaj zaslona na pumpi za infuziju.

Stoga sam pokrenuo projekt Suncokreti - naziv je bio Annina ideja - i tehnološke tvrtke zamolio da djeci koja umiru od neizlječive bolesti doniraju suvremene i kvalitetne fotoaparate. Djeci smo ponudili besplatne tečajeve fotografiranja u njihovim domovima ili na bolničkim odjelima, kako bi naučili osnove fotografske tehnike i oblikovanja.

Započeo sam s malim brojem korisnika, ali uskoro sam postao zatrpan zamolbama. Roditelji, rodbina - ponekad i sami umirući tinejdžeri - javljali su se e-poštom i pitali možemo li im poslati fotoaparat. U svojim su porukama uvijek govorili o istom: željeli su dokumentirati i zabilježiti svoj svijet, svijet koji će, znali su to, uskoro napustiti.

Bili su svjesni toga kako ih ljudi vide: bez kose, blijede i mršave, ovisne o drugima. A oni nisu željeli da ih se takvima pamti. Premda im se svijet smanjio na unutrašnjost njihove sobe ili bolničkog odjela, još uvijek je tu bilo toliko puno života koji su željeli zabilježiti i udahnuti: jato galebova koje im prolijeće pokraj prozora, ploča s društvenom igrom brižljivo složena na njihovu bolničkom krevetu, dan kada su sjedili sa svojom obitelji i promatrali kako sunce na zalasku nebo oblijeva grimizom. To su željeli ostaviti za sobom. I to je ono što su željeli da mi nikada ne zaboravimo.

Popijem kavu, zakopčam jaknu i napustim kafić. Vjetar je sve jači, ljudi se počinju povlačiti unutra i znam da je vrijeme da krenem. Prebacim ruksak na ramena i zaputim se stazom prema liticama. Zrak je sada već gotovo nepodnošljivo sparan, s obzora prijeti oluja. U daljini se iznad oceana svako 268

malo vidi bljesak munje, a kako se vjetar pojačava, čujem i blagi odjek grmljavine.

Na vrhu brda siđem sa staze i krenem prema rubu litice. U daljini čujem brektanje motora koji ne može upaliti, a s neke od obližnjih dopire mahnit, zarazan lavež pasa.

Isprva se čini da će to biti samo lagani pljusak, da će nas oluja samo okrznuti, ali potom dva puta snažno zagrmi i krene pravi prolom oblaka. Kiša mi bubnja po glavi, šamara me po licu, a kabanica mi se zalijepila za leđa.

Vjetar se pojačao i znam da je sad pravi trenutak. Skinem ruksak i s dna iskopam vrećicu s balonima i limenku helija. Izaberem jedan plavi balon, napunim ga plinom i potom crnim markerom na njemu napišem: Dragi Jack, nebo je naše. Puno te vole mama i tata.

Primaknem se rubu litice što više mogu i zapitam se trebam li izgovoriti neku vrstu molitve, ali samo razmišljam o tome koliko bi se Jacku svidjelo ovdje gore: gusta kiša, snažan vjetar koji poput kosca ruši visoku travu.

Ružno vrijeme uvijek ga je oduševljavalo. Smiješim se misleći na njega kako ushićeno juriša plažom u Brightonu po kiši i u tom trenutku pustim balon. Ne ode daleko i počne se spuštati nizbrdo prema rubu litice i stijenama ispod.

A onda se zaustavi - možda zbog neke turbulencije ili naleta vjetra iz suprotna smjera - i ostane visjeti u zraku, pa na trenutak pomislim da će pasti u more. Zadivljujuće je kako mirno stoji, zbog neke inercije koju ne razumijem, kao da ga na mjestu drže neke nevidljive ruke.

Polako krenem prema balonu i, upravo u trenutku kada se počnem spuštati po strmijem travnatom dijelu, vjetar ga zahvati i počne bacati na sve strane, gurne ga prema ponoru pa ga potom naglo digne i nastavi krivudajući dizati u visinu.

Gledam kako balon leti preko sive površine mora sve dok se ne pretvori u mrljicu na obzoru. Gledam sve dok nisam siguran da je, napokon, otišao.

269

Zahvale Ovu knjigu ne bih mogao napisati niti objaviti bez svoje agentice, Juliet Mushens. Njezini savjeti i neumoljivi uredničke napomene i komentari pretvorili su moj zbrkani rukopis u roman. Još od našeg prvog telefonskog razgovora uvijek mi je pružala najveću moguću podršku i ne bih nikada mogao poželjeti ljubazniju i energičniju agenticu tako punu razumijevanja.

Hvala i Nathalie Hallam iz književne agencije Caskie Mushens za svu pomoć i podršku u vezi s nekim manje uzbudljivim aspektima izdavaštva.

Također ne bih mogao poželjeti bolje urednike - Sam Eades u izdavačkoj kući Trapeze i Liz Stein iz Park Row Books. Otkako su prvi put vidjeli rukopis, njihovi su mi savjeti i prepravke bili od neprocjenjive vrijednosti. Pomogli su mi dotjerati i proširiti i oblikovati tekst i bilo mi je ogromno zadovoljstvo surađivati s njima. Također, velika hvala lektoricama, Joanne Gledhill i Cathy Joyce, na tome što su »popeglale« sve nedosljednosti, popravile moju groznu interpunkciju i promijenile neke od nedovoljno proznatih britanskih izraza.

Knjiga nikada ne bi ugledala svjetlo dana da nije bilo prekrasnih komentara i sugestija nakon prvog nacrta knjige. Stoga beskrajno hvala Kathryn Baecht, Andrewu Gardneru, Ruth Greenaway, Robu McCleanu i Nicole Rosenleaf Ritter. Također zahvaljujem Jessici Ruston na njezinim fantastičnim, opširnim kritikama, koje su mi uistinu pomogle izbrusiti rukopis. Hvala i Andrewu Rosenheimu, koji mi je pružio priliku na jednom ranijem projektu, koji me uvjerio u to da želim pisati na duge staze.

Svim mojim prijateljima i članovima obitelji u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Republici Češkoj, mojim kolegama na Radio Free Europe/Radio Liberty: hvala vam za smijeh i podršku svih ovih godina. Rak je općenito prilično grozna stvar, ali svi zajedno pomogli ste mi da ga prebrodim. Posebnu zahvalu dugujem »dečkima«, kako bi rekla moja mama, svima vama posebice Danielu Eastonu, Michaelu Howardu, Benu Mellicku, Neilu Okninskom i Glennu Woodhamsu - koji ste, tjedan za tjednom, dolazili sa mnom popiti pivo prije svake nove runde kemoterapije. Nešto užasno i zastrašujuće pretvorili ste u nešto lijepo. Nikada to neću zaboraviti.

Kad već spominjemo rak, zahvaljujem izvanrednim liječnicima koji su mi spasili život, profesoru Parisu Tekkisu i doktoru Andrewu Gayi, koji su bili sve ono što svaki liječnik treba biti: suosjećajni, strpljivi i uvijek voljni slušati moja panična pitanja. Od srca zahvaljujem svim divnim medicinskim sestrama i ostalom pomoćnom osoblju na londonskoj klinici Leaders of Oncology.

270

Moram zahvaliti i svima u COLONTOWNU, internetskoj zajednici oboljelih od raka debelog crijeva. Na tom sam mjestu uvijek pronalazio fantastičnu podršku i svi su mi ondje puno pomogli.

Mojoj češkoj obitelji, Miroslavu Jiráku i Ivi Jirákovoj, koji su nam, naročito u onim posebno teškim trenucima, pružili neizmjerno veliku pomoć i našim dječacima jednostavno bili najbolji mogući djed i baka. Bez njihove podrške (i beskonačno dugom čuvanju djece) nikada ne bih napisao ovu knjigu.

Svojoj sestri, Ruth, zahvaljujem na iskazanoj ljubavi i podršci, kao i na pomoći koju mi je pružila odgovarajući na sva moja nervozna medicinska pitanja!

Mama, hvala ti na svoj tvojoj ljubavi i na tome što si uvijek vjerovala u mene, kao sina i kao pisca. Bez ijedne izgovorene riječi uvijek si jasno pokazivala da vjeruješ u moj uspjeh i to je najbolji dar koji nekome možeš dati. Ti si najbolja mama na svijetu i sretan sam što te imam.

Tata, hvala ti na tome što si bio najbolji tata na svijetu i što si me naučio, bez ijedne riječi, da nikada ne odustanem. Tako bih volio da si sada ovdje.

Najviše od svih dugujem svojoj ženi, Markéti, koja mi je dala tako puno: svu ljubav, podršku, tolerirala je moje »šale«, ali mi je, praktički, pružila i vrijeme za pisanje. Dok sam bio bolestan, uvijek mi je govorila: moraš ozdraviti, znam da ćeš ozdraviti - i to je bilo dovoljno. Ništa od svega toga ne bih mogao postići bez tebe.

Naposljetku, hvala mojim dečkima, Tommyju i Dannyju. Vi ste moj svijet, moje sve, ali molim vas, prestanite me udarati u jaja.

271

BiljeĹĄka prevoditeljice Dragi Ä?itatelji, nadam se da ste uĹživali Ä?itajuÄ&#x2021;i ovu predivnu knjigu, a vjerujem da su mnogi posegnuli i za maramicama, ĹĄto je sasvim u redu. đ&#x;&#x2DC;&#x160; U svakom sluÄ?aju, sigurna sam da ova priÄ?a nikoga neÄ&#x2021;e ostaviti ravnoduĹĄnim, da su mnogi od vas poĹželjeli ÂťuskoÄ?itiÂŤ u knjigu i likovima pomoÄ&#x2021;i svojim sugestijama (meni se to kao prevoditeljici redovito dogaÄ&#x2018;a).

PrevodeÄ&#x2021;i knjigu Nebo je naĹĄe dvoumila sam se ĹĄto uÄ?initi s nazivima profila na forumu HopeŐ&#x161;s Place, kao i sa nazivom samog foruma, potom s nazivima kafiÄ&#x2021;a i puhova, brojnih ulica te prirodnih i kulturoloĹĄkih znamenitosti koje se u knjizi spominju. I premda Ä&#x2021;e vam se na prvu uÄ?initi da je varijanta za koju sam se naposljetku odluÄ?ila - a ta je da sve ostavim u izvornom obliku - Ä?ista lijenost, mislim da Ä&#x2021;ete ovako ipak biti viĹĄe Âťna dobitkuÂŤ jer Ä&#x2021;ete ih sve moÄ&#x2021;i lakĹĄe ÂťizguglatiÂŤ i neĹĄto viĹĄe saznati o njima. DapaÄ?e, iskreno se nadam da Ä&#x2021;ete to i uÄ?initi, naroÄ?ito kada su u pitanju razne litice, zaljevi, gradovi i graÄ&#x2018;evine jer Ä&#x2021;ete tako steÄ&#x2021;i potpuniji dojam cijele radnje. Ä&#x152;ak mi se Ä?ini da je to moĹžda i bila autorova namjera - da Ä?itatelje natjera na istraĹživanje i proĹĄirivanje vidika, da barem posredstvom interneta doĹžive djeliÄ&#x2021; atmosfere i krajolika koji okruĹžuju glavne likove romana u sretnim i manje sretnim trenucima Ĺživota.

KorisniÄ?ka imena Ä?lanova foruma takoÄ&#x2018;er sam ostavila neprevedena jer se i na domaÄ&#x2021;im forumima, dakle na forumima na hrvatskom jeziku, korisnici Ä?esto odluÄ?uju za nadimke na engleskom jeziku. Vjerujem da je veÄ&#x2021;ina Ä?itatelja mogla raspoznati znaÄ?enja tih nadimaka, ali za svaki sluÄ?aj, u nastavku moĹžete naÄ&#x2021;i i jedan mali glosar korisniÄ?kih imena, ali i nekih zemljopisnih obiljeĹžja.

Na kraju bih samo zahvalila svojoj vjernoj ÂťprobnojÂŤ Ä?itateljici, svojoj kÄ&#x2021;eri Adeli, ĹĄto u moru svojih studentskih, a sada apsolventskih i poslovnih obaveza, veÄ&#x2021; godinama pronalazi vremena za Ä?itanje prvih verzija mojih prijevoda, strpljivo ispravlja sve moje tipfelere i poneka ÂťkockastaÂŤ rjeĹĄenja.

Do Ä?itanja, srdaÄ?an pozdrav, Lidija EÄ?imoviÄ&#x2021;

272

The Smugglers

Naziv puba, »Kod švercera«

Magic Marlin

Naziv poklon-galerije, »Čarobni Merlin«

OKCupid;

Nazivi internetskih stranica za traženje partnera, Heavenly Sinful »OK Kupid« i »Božanstveno grešni«

The Ship

Naziv kafića/puba, »brod«

Swan09

Labud 09

London Eye

Panoramski kotač u Londonu

The Fitzwilliam Museum

http://www.fitzmuseum.cam.ac.uk/collections Muzej u Cambridgeu, po ponudi i zbirkama sličan zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt

Old Street Liverpool Street Harley Street Oxford Street

Nazivi ulica ostavljeni su u izvorniku jer su svojevrsna kulturološka značajka Londona, svaka poznata po svom sadržaju (vidljivo iz teksta).

Canary Wharf

Financijsko i trgovačko središte u istočnom dijelu Londona, izgrađeno na bivšim pristaništima (wharf = pristanište, dok)

Gherkin

Krastavac (neboder)

Shard

Krhotina, (neboder)

The Monument

Spomenik (londonskom požaru)

Hope՚s Place

Naziv foruma, »mjesto gdje stanuje nada«, po djevojčici Hope čije ime znači »nada«

273

Chemoforlifer

Korisničko ime nastalo kao kombinacija riječi chemo(therapy) for life(r) - kemo(tcrapija) i »onaj koji podržava život«

Trustingod

»Vjeruj u Boga«

Team Awesome

»Super tim«; naziv jedne videoigre

SRCcaregiver

Senior Resource Center caregiver - osoba koja vodi brigu o starijim ljudima u sklopu centra za socijalnu skrb i slično.

LightAboveUs

»Svjetlo iznad nas«

BlueWarrior

Plavi/tužni ratnik

naws09

Anagram od swan09

motherofdavid

Majka Davidova

Seven Sisters

Sedam sestara - naziv za niz bijelih litica

Beach Head

»glava plaže« - naziv za niz bijelih litica u blizini »Sedam sestara«

274