Gospodin nemogući

Loretta Chase GOSPODIN

NEMOGUĆI

Scan by PLAYMAKER Obrada DEXDEX Naslov izvornika

Loretta Chase Mr Impossible Copyright © 2005. by Loretta Chekani Copyright © za hrvatski prijevod Eva Marti i Znanje d.o.o 2018

Prvo poglavlje

Predgrađe Kaira, Egipat, 2. travnja 1821.

N

aslijedivši majčin izgled, Rupert Carsington imao je tamnu kosu i oči poput Egipćana. To ipak ne znači da se stopio s mnoštvom na mostu. Kao prvo, bio je ondje najviši. Kao drugo, i po ponašanju i po odjeći bilo je očito da je Englez. Egipćani i Turci, koji su ljude cijenili po kvaliteti odjeće, i sami su primijetili da je plemenitog roda.

Pred četvrtim sinom grofa od Hargatea mještani su bili u prednosti.

S obzirom na to da je u Egipat stigao tek prije šest tjedana, Rupert još nije naučio razabrati različita plemena i narodnosti. Nikako nije mogao na prvi pogled procijeniti nečiji položaj u društvu.

Međutim, mogao je prepoznati kad se netko namjerio na nekoga tko mu nije ravan.

Vojnik je bio visok, nekoliko centimetara niži od Rupertovih 180ak centimetara, te naoružan kao da ide u rat. Tri noža, nekoliko mačeva, nekoliko pištolja i streljivo koje mu je virilo kroz široki remen ili na njemu visjelo. Da, prijetio je i teškim štapom – sada već izmučenom, hromom, prljavom momku ispred sebe, i to vrlo agresivno.

Zločin tog jadnička, koliko je Rupert shvatio, bio je što je spor.

Vojnik je urlao, prijetio i psovao. Pokušavajući odšepati dalje, prestravljeni se seljak spotaknuo. Vojnik je zamahnuo štapom prema čovjekovim nogama. Siromah se otkotrljao na stranu i štap je udario u most, nekoliko centimetara od njega. Pobješnjeli vojnik ponovo je podigao oružje i naciljao glavu sirotog čovjeka.

Rupert se probio kroz rulju, gurnuo vojnika i istrgnuo mu štap iz ruke. Vojnik je posegnuo za nožem, no Rupert je zamahnuo te mu

udarcem štapa izbio oštricu iz ruke. Prije nego što je njegov protivnik stigao izvući novo oružje iz arsenala, Rupert je ponovo zamahnuo štapom. Čovjek se sagnuo, ali ga je rub oružja okrznuo po boku te je pao. Dok je padao, posegnuo je za pištoljem, ali je Rupert ponovo zamahnuo. Protivnik je, jauknuvši od bola, ispustio pištolj. »Bježi!« povikao je Rupert prljavom bogalju, koji je dobro razumio popratnu gestu ako već ne i englesku riječ, jer je smjesta skočio na noge i odšepao. Gomila se razdvojila i pustila ga da prođe.

Rupert je krenuo za njim trenutak prekasno. Vojnici su se probijali kroz sve veću gužvu. U sekundi su ga okružili.

Vijest o okršaju, dramatično uveličana, brzo je stigla od mosta do elEsbekiye. U ovoj četvrti Kaira, udaljenoj nešto više od pola kilometra, uglavnom su odsjedali gosti iz Europe.

U kasno ljeto, za vrijeme inundacije, preplavljeni Nil pretvorio bi glavni trg u Esbekiyi u jezero kojim su krstarile brodice i čamci. Kako je vodostaj rijeke trenutačno bio nizak, to je mjesto bilo tek komad zemlje okružen zgradama.

U jednoj od većih kuća lagano uzrujana Daphne Pembroke čekala je svojeg brata Milesa. Vani se mračilo. Ako uskoro ne stigne, neće moći ni ući jer su se vrata zatvarala kad padne mrak. Vrata su se također zaključavala za vrijeme kuge i pobuna, što su u Kairu bile učestale pojave.

Međutim, Daphne je tek s pola uložene pozornosti iščekivala bratov dolazak. Većinu je pozornosti posvetila dokumentima koji su stajali pred njom.

Među njima je bila i litografska kopija kamena iz Rosette, nedavno pribavljen papirus i njegova perom pisana papirnata preslika. Bilo joj je gotovo 29 godina i posljednjih je deset godina pokušavala razriješiti zagonetku egipatskog pisma.

Otkad je Daphne prvi put ugledala egipatske hijeroglife, zaljubila se u njih preko glave, očajnički i beznadno. Cilj svih njezinih mladenačkih istraživanja bio je otključati tajne njihovih srdašca.

Postala je toliko opsjednuta te se udala za čovjeka koji je bio gotovo triput stariji od nje jer je bio: a) poetski rečeno naočit, b) stručnjak za jezike i c) kolekcionar knjiga i dokumenata za kojima je strastveno žudjela.

Tada je bila uvjerena da su savršen par.

Tada je imala devetnaest godina i pogled su joj zamutile zvijezde u očima.

Ubrzo je naučila, uz ostala bolna saznanja, da njezin genijalni suprug i istraživač, baš poput i mnogo glupljih muškaraca, vjeruje da intelektualni rad previše opterećuje inferiorni ženski mozak.

Tvrdeći da samo čini ono što je najbolje za nju, Virgil Pembroke zabranio joj je da izučava egipatsko pismo. Rekao je da ga čak ni muški istraživači koji dobro poznaju arapski, koptski, grčki, perzijski i hebrejski jezik neće uspjeti dešifrirati dok je ona živa. Nije to smatrao velikim gubitkom: egipatska je kultura bila primitivna, mnogo nerazvijenija od kulture stare Grčke, i dešifriranje toga pisma malo bi pridonijelo općem ljudskom znanju.

Daphne je bila kći svećenika. Zaklela se da će ga voljeti, štovati i pokoravati se svojemu suprugu, i zaista je to pokušala. Ali kad je postalo jasno da mora nastaviti sa svojim istraživanjima ili da će poludjeti od dosade i bijesa, odlučila je riskirati prokletstvo i oglušila se o suprugove naredbe. Otad je radila u tajnosti.

Virgil je umro prije pet godina. Nažalost, s njime nisu umrle i predrasude o znanstvenicama. Zbog toga su njezinu tajnu čak i sada znali samo njezin popustljivi brat i odabrana skupina prijatelja. Svi su ostali vjerovali da je njezin brat Miles taj lingvistički genij u obitelji.

Da je to uistinu i bio, onda bi znao da je suludo platiti papirus koji je upravo proučavala dvije tisuće funti. Međutim, trgovac po imenu Vanni Anaz tvrdio je da je u njemu navedeno posljednje počivalište mladog faraona nepoznatog imena – kao što je to bilo kod većine egipatskih vladara. Priča je očito potekla iz romantične istočnjačke mašte.

Nijedna obrazovana osoba ne bi to povjerovala. Kako god bilo, na njezino iznenađenje, ta je priča očarala Milesa. Čak je ponovo otišao u Gizu kako bi proučio unutrašnjost druge piramide, jer, kako je rekao, pomoći će mu da shvati kako su drevni graditelji grobnica razmišljali i olakšati mu da pronađe grobnicu mladog kralja te blago koje je skrivala.

Iako je Daphne bila uvjerena da mu piramide ništa neće otkriti, držala je jezik za zubima. Obožavao je proučavati egipatske spomenike.

Zašto da mu uništi zabavu? Samo je nadzirala da ponese sve što mu je potrebno za noćenje koje je isplanirao.

Nije pristala poći s njime. Jednom je s njim otišla u Gizu i proučavala dvije piramide u koje je mogla ući. Ni u jednoj nije bilo hijeroglifa, iako su brojni posjetitelji urezali svoje mudrolije na zidovima, primjerice Suverinus voli Claudiju. Isto tako, nije se željela ponovo provlačiti dugim, uskim, užeglim i smrdljivim hodnicima piramida.

Ali trenutačno su Daphne piramide bile zadnje na pameti. Taman kad je zaključila da je dr. Young krivo interpretirala simbol kuke i onaj s trima repovima, u sobu joj je banula sluškinja Leena. »Rijeke krvi!« zavijala je Leena. »Glupa, glupa uzavrela engleska glava! Sad će ulicama poteći krv!« Strgnula je velove s glave i lica, koje je zbilja mrzila, ali koje je morala nositi u javnosti, te otkrila tamnu kosu i oči boje lješnjaka starije žene miješanog mediteranskog podrijetla. Daphne ju je zaposlila u Malti kad je uvidjela da njezina engleska sluškinja nije spremna na napore koje nose putovanja.

Leena ne samo da je govorila engleski, grčki, turski i arapski već je znala i čitati i ponešto i napisati na tim jezicima – to se u ovome dijelu svijeta smatralo nevjerojatnim postignućem za ženu. S druge je pak strane bila izrazito praznovjerna i uvjereni fatalist te bi u svakom dobru spazila neki mračan oblak.

Naviknuta na Leenine histerije, Daphne je samo podigla obrve i upitala: »Koji Englez? Što se dogodilo?« »Neki se ludi Englez potukao s jednim od pašinih vojnika i razbio svinji glavu. Kažu da je trebalo stotinu vojnika da ga ulove. Turci će mu odrezati glavu i nabiti je na kolac, ali to neće biti sve. Vojnici će se obračunati sa svim Francima, posebice s Englezima.« Za razliku od većine Leeninih najava skorog smaka svijeta, sve je to zvučalo zbilja moguće.

Egipatski osmanski vladari sjajno bi se uklopili u srednji vijek.

Premlaćivanja, mučenja i dekapitacije bile su metode kojima su održavali red. Ni Egipćani ni Turci nisu previše cijenili Franke, mrske im Europljane. Vojska, koja se sastojala od probranih ubojitih Egipćana, Turaka i albanskih plaćenika, sve je prijeko gledala, uključujući povremeno i njihova vođu Muhameda Alija, egipatskog pašu. Pokraj njih su mongolske horde Džingis-kana izgledale poput skupine cerekavih djevojaka.

A Daphne je bila sama, ali svi njezini sluge bili su dovoljno mudri da se užasavaju vojske.

U sebi je osjetila navalu uznemirenosti, jeze i niza zbrkanih misli.

Izvana je ostala smirena. U braku je naučila kako sakriti svoje prave osjećaje. »Teško mi je to povjerovati«, rekla je. »Pa tko bi bio takva budala da se suprotstavi jednom od pašinih ljudi?« »Kažu da je tek stigao u Kairo«, objasnila je Leena. »Tek je ovaj tjedan došao iz Aleksandrije raditi za engleskog konzula. Kažu da je vrlo visok, tamnoput i prekrasan. Ali mislim da neće biti tako prekrasan kad mu kroz grad budu nosili glavu nabijenu na kolac.« Daphne je u glavi odmah zamislila taj gnjusan prizor. Smjesta ga je potisnula i britko odvratila: »Zbilja glup čovjek. Što nas ne treba iznenaditi. Konzulat je prepun ljudi sumnjive naravi.« To je zaključila jer je glavni engleski konzul, gospodin Salt, stigao ovamo samo kako bi prikupio što je moguće više starina i pritom nije nimalo mario kako će to postići.

A sad, zahvaljujući novom nasilnom kretenu u njegovim redovima, vojska je imala ispriku da pomahnita. Nijedan Europljanin u Kairu neće biti siguran.

A Miles, koji je bio na putu kući, plavokos, plavook, visok i nedvojbeno Englez, bio je suviše primamljiva meta. Kao i ona, zelenooka i riđokosa poput njihove pokojne majke.

Pogledala si je ruke i vidjela kako se tresu. Smiri se, naredila si je.

Još se ništa nije dogodilo. Razmisli.

Imala je dva zrna soli u glavi, i više od toga. Mora smisliti neko rješenje.

Zureći u grčka slova koja su hvalila Ptolemeja, premišljala se što da učini. Šarah, žena čuvenog istraživača Giovannija Belzonija, prije nekoliko je godina odjenula halju kakve nose arapski trgovci i uspješno posjetila džamiju u kojoj je bio zabranjen pristup ženama i nevjernicima. Uz malo sreće, i Daphne može pobjeći iz Kaira i pronaći brata. Zatim mogu unajmiti brod i krenuti uzvodno, izvan opasnosti.

Taman je zaustila kako bi Leeni iznijela svoj plan. Uto su se na dvorištu začuli uzvici.

Bolan jauk sve je nadglasao.

Daphne je skočila s divana i odjurila do rešetkastog prozora, a kraj nje je zastala Leena. Iz dvorišta se stubištem uspinjala skupina Egipćana.

Nosili su nepomično tijelo Milesova sluge Akmeda.

Iduće jutro

U jednoj vili u drugom dijelu Esbekiye zamisao da glava Ruperta Carsingtona nabijena na kolac paradira gradom izazvala je u generalnom konzulu Njezina Visočanstva pomiješane osjećaje.

U mjesec i pol dana koliko je četvrti sin grofa od Hargatea proveo u Egiptu, prekršio je dvadeset i tri zakona te je utamničen devet puta.

Za iznos koji je konzulat potrošio na kazne i mito u slučajevima gospodina Carsingtona gospodin Salt mogao je rastaviti manje hramove s otoka Filea i preseliti ih u Englesku.

Sada je točno znao zašto je lord Hargate poslao svojeg dvadesetdevetogodišnjeg sina u Egipat. Zasigurno ne, kako je njegovo gospodstvo napisalo, »kako bi pomagao generalnom konzulu u službi svojem narodu«.

Učinio je to kako bi nekome drugome natovario odgovornost i trošak.

Gospodin Salt obrisao je pijesak s dokumenta koji je stajao pred njim na stolu. »Valjda bismo trebali biti zahvalni«, rekao je svojem tajniku Beecheyju. »Vojsci je ovo moglo biti opravdanje da nas sve redom pokolje. Umjesto toga, samo žele iznuditi kaznu i dvaput veće mito od uobičajenoga.« Nevjerojatno je što suborci ozlijeđenog vojnika nisu Carsingtona sasjekli na komadiće i pustili nadređenima da naknadno osmisle zakon kojim će to opravdati. Zbilja im je na putu prema gradu stavio strpljenje na kušnju. Iako su ga brojčano nadjačali dvadeset naprama jedan, triput im je pokušao izbjeći i pritom nanio brojne ozljede.

Međutim, grad je ipak ostao u tišini, a problematični sin lorda Hargatea bio je i dalje živ, i dalje je imao sve udove, i bio je zatočen u tamnici punoj štakora u Kairskoj citadeli.

Iako tako nije mogao izazivati bilo kakve nerede, nije mogao zauvijek ostati u toj rupi.

Grof od Hargatea bio je vrlo moćan čovjek, koji je mogao lako dogovoriti da se gospodina Salta protjera u neki zabačen, nimalo atraktivan kutak planeta.

Ali da izbavi Carsingtona? Mili Bože! Konzul je ponovo pregledao iznose na dokumentu pred sobom. »Zar sve ove ljude moramo platiti?« jauknuo je. »Bojim se da je tako, gospodine«, reče mu tajnik. »Paša je otkrio da je otac gospodina Carsingtona čuveni engleski lord.« Muhamed Ali Egipatski bio je neobrazovan, nepismen čovjek, ali ne i glup. Nakon što mu je netko pročitao Machiavellijeva Vladara, egipatski je paša rekao: »Mogao bih ga ponešto i naučiti.« Muhamed Ali besprijekorno je znao, osim opetovano voditi vojsku pomahnitalih ubojica prema pobjedi, i računati, te je izračunao nevjerojatan iznos koji treba platiti za slobodu sina čuvenog engleskog lorda.

Ako gospodin Salt plati taj iznos, svojim ionako sve oskudnijim sredstvima neće moći pokriti troškove iskopa – a i čim napusti nalazište, njegovo će mjesto zauzeti francuska konkurencija.

Međutim, ako ne dogovori oslobađanje Carsingtona, gospodin Salt mogao bi završiti kao britanski veleposlanik na Antarktici. »Moram malo razmisliti«, rekao je konzul.

Tajnik je izišao.

Nakon pet minuta ponovo je ušao. »Što sad?« uzdahnuo je gospodi Salt. »Je li Carsington raznio Citadelu? Zaveo omiljenu pašinu ženu?« »Stigla je gospođa Pembroke, gospodine«, odgovorio je tajnik. »Kaže da je izuzetno hitno.« »Ah, da, to je Archdaleova sestra udovica«, sjetio se konzul. »Nešto od neprocjenjive važnosti, nimalo ne sumnjam. Možda je otkrio samoglasnik. Jedva mogu suzdržati svoje uzbuđenje.« Iako je gospodina Salta uglavnom zanimalo sakupljanje fascinantnih egipatskih artefakata, imao je i znanstvenih poriva te je čak i on sâm pokušao razbiti zagonetnu šifru. Ali danas nije bio raspoložen.

Vratio se s prekratkog odmora neposredno prije Carsingtonova fijaska. Kako je rapidno tonuo u bezdan financijskih problema, nije se mogao hladne glave suočiti s gospođom Pembroke.

Mračna crnina koju je nosila od glave do pete – iako joj je stariji suprug umro prije više od pet godina! – nije nimalo popravila konzulovo raspoloženje. Uvijek bi ga podsjetila na sablasne obrise koje je viđao po zidovima kraljevskih grobnica.

No opet, pokojni gospodin Pembroke ostavio je svojoj mlađahnoj ženi sve, a to sve označavalo je golemo imanje i još veće bogatstvo.

Kad bi gospodin Salt umio odglumiti oduševljenje črčkicama koje je po njezinu mišljenju otkrio Archdale, možda bi se osjećala pozvanom da uloži dio svojeg bogatstva u iskapanje. Čim je ušla, gospodin Salt nabacio je osmijeh dobrodošlice i krenuo joj ususret kako bi je pozdravio. »Milostiva«, rekao je. »Divno što ste navratili! Kakva čast!

Dopustite da vam ponudim kakvo osvježenje.« »Ne, hvala.« Zbacila je crni veo i otkrila blijedo, srcoliko lice.

Neprirodno zelene oči bijahu joj utonule u mračne duplje. »Nemam vremena za ugodno ćaskanje. Trebam vašu pomoć. Oteli su mi brata.« Akmed nije bio mrtav. Doduše, tako su ga premlatili da se srušio kad je stigao do Esbekiye.

Kad je napokon skupio dovoljno snage da progovori, jučerašnji je sumrak odavno prošao, ali čak ga je i tada bilo gotovo nemoguće razumjeti. Kad je Daphne napokon shvatila što govori, bilo je prekasno za akciju. Noću su ulicama Kaira uglavnom gospodarili policija i zlikovci koje su lovili. Što god se dogodilo, Europljani se u kritičnim situacijama moraju obratiti svojem konzulu, a ne mjesnoj policiji. Kako su jučer gospodin Salt i njegov tajnik bili odsutni, Daphne je morala čekati cijelu noć.

A sada, fizički i psihički posve iscrpljena, bila je na rubu histerije.

Nije smjela popustiti. Muškarci rijetko udovoljavaju osjećajnim ženama. Netko je mora poslušati. Ako želi da netko nešto poduzme, moraju je ozbiljno shvatiti.

Nakon što je potreseno rekla o čemu se radi, krenula je za gospodinom Saltom do natkrivenog portika koji je gledao na vrt. Popila je gustu, jaku kavu koju joj je donio sluga. Dala joj je snagu.

Ispričala je priču od samog početka, kako ju je i zamolio.

Njezin brat, posluga i pratnja vratili su se jučer ujutro iz Gize.

Ubrzo nakon što se Miles iskrcao s broda u Starom Kairu, odvedoše ga neki ljudi koji su tvrdili da su iz policije. Kad ih je Akmed pokušao pratiti ne bi li saznao kamo mu odvode gospodara i zašto, i njega su priveli. »Policija« je odvukla Akmeda na usamljeno mjesto, divljački ga premlatila i ostavila. »Nije mi bilo jasno zašto su pretukli Akmeda i zatim ga ostavili«, rekla je Daphne. »Uvjeren je da to nije bila policija, a i logika mi govori da nije. Da su to zaista bili policijski službenici, ne bi li Akmeda odveli u pritvor, baš kao i Milesa? Osim toga, moj brat sigurno nije počinio nikakav zločin. Nitko s trunkom pameti ne bi se petljao s lokalnim vlastima. Ta svi znaju koliko diplomatski običaji ovdje malo znače.« »Uvjeren sam da će se na kraju ispostaviti da se radi o nesporazumu«, ustvrdio je gospodin Salt. »Nekolicina tih sitničavih policajaca jako se lako uvrijedi. Usto nisu ni približno iskreni koliko bi se očekivalo. Međutim, svejedno nema mjesta panici. Ako je gospodin Archdale zaista u pritvoru, budite uvjereni da će me policija obavijestiti do kraja dana.« »Ne mislim da je u pritvoru«, rekla je Daphne. Povisila je ton. »Mislim da je otet.« »Hajde, hajde, siguran sam da se nije ništa takvo dogodilo.

Vjerojatno se samo radi o policajcu koji želi mito. Dosta čest slučaj«, dodao je konzul s dozom gorčine. »Kao da misle da smo sazdani od novca.« »Da žele samo novac, zar ne bi odmah k meni poslali Akmeda s popisom zahtjeva?« zaključila je Daphne. »Čemu premlaćivanje? Nema nikakvog smisla.« Odmahnula je rukom, pritom nervozno odbacivši sva nezadovoljavajuća razmišljanja iz rasprave. »Uvjerena sam da su slugu premlatili kako bi ga spriječili da odmah dojavi što se dogodilo.

Uvjerena sam da se moj brat, dok mi vi pokušavate ugoditi optimističnim objašnjenjima, nalazi sve dalje i dalje odavde.« »Sve dalje?« rekao je konzul uznemireno. »Ta ne mislite zaista da je gospodin Archdale žrtva nekakve urote? Pa tko bi riskirao mučenje i vlastitu glavu zbog kakvog bezopasnog učenjaka?« »Ako vi, kao generalni konzul u Egiptu već šest godina, ne možete smisliti mogući motiv, suludo je to očekivati od žene koja je ovdje tek tri mjeseca«, rekla je. »Nema mi smisla ni raspravljati o motivima

zločinaca. Jedino što mi ima smisla jest otkriti tko je za to odgovoran i od njih samih saznati motive, zar ne? I bilo bi dobro da se to učini što prije.« »Milostiva, molim vas, sjetite se da nismo u Engleskoj«, rekao je. »Ovdje nemamo policajce i detektive koji bi proveli takvu istragu.

Lokalna policija ne može se mjeriti s njima jer se uglavnom sastoji baš od lopova kojima je oprošten zločin. Ne mogu zanemariti sva svoja druga zaduženja kako bih tražio nestale, a ne mogu ni poslati svojeg tajnika. Nitko od mojih zaposlenika trenutačno nije u krugu sto kilometara od Kaira. Jednostavno imamo premalo kadra i sredstava za posao koji se od nas očekuje. Svi redom imamo jako puno posla i jedva da si možemo priuštiti predah.« Zatim je nakon kratke stanke dodao: »Svi redom, osim jednoga.« Dva sata poslije

Iako je Daphne bila prekrivena od glave do pete te zakrivena velom, zaboravila je da joj odjeća jasno govori: »Europljanka«. Dok nije ušla u Citadelu i dok nije postala svjesna da muškarci zure u nju, nakon toga skrenu pogled i došaptavaju se, nije joj ni sinulo da bi mogla biti nepoželjna.

Govorila si je: a) da su žene na mnogim mjestima nepoželjne i b) da stavovi tih muškaraca ništa ne znače. Osim svoje sluškinje Leene i konzulova tajnika, gospodina Beecheyja, imala je i službenu pratnju, jednog od šeikova iz okruga. Pratili su zatvorskog čuvara niz istrošeno kameno stubište koje je poprimalo sve tamniju bijelu nijansu dok se u zraku osjećao sve neugodniji miris i vonj ljudske muke.

Kad su stigli do dna, bilo joj je tako mučno od smrada da je požalila što je inzistirala da dođe. Mogla je sve prepustiti gospodinu Beecheyju.

Nije morala doći.

Ali ostala je prisebna. Previše je razmišljala o tome kako vrijeme teče i kako je svakom minutom Miles sve više u opasnosti.

Trebala joj je pomoć, a jedina je pomoć očito bila u tamnici koja je bila tako duboko ukopana da poplavi kad se podigne razina rijeke. Je li to bio jedan od načina mučenja, pitala se. Bi li ostavili čovjeka u lancima da gleda kako se razina vode podiže sve dok se ne utopi? Je li i Miles bio na sličnom mjestu?

Nesvjesno je kratko zadrhtala i zatim brzo izbrisala tu sliku iz glave i smirila se.

Pokraj nje je Leena mrmljala čaroliju protiv zla.

Muškarci su nosili neobične baklje koje su podsjećale na fenjere i unijele tračak svjetla u prostoriju. No nisu mogle unijeti i dašak svježine, zrak je bio vrlo gust i neugodan. »Glavu gore, Ingleezi«, povikao je stražar. »Pogledaj tko stiže. Ne jedna nego čak dvije žene.« Lanci zazveče. Ustade mračan ljudski lik. Izuzetno visok i taman.

Daphne mu nije mogla razabrati lice u mraku. Kako je bila okružena čuvarima, nije se imala razloga uspaničiti. No ipak joj je srce počelo brže tući, naježila se, a svaki se završetak živaca nakostriješio od napetosti. »Gospodine Beechey«, rekla je glasom koji nije bio onoliko sabran koliko se nadala, »jeste li sigurni da je ovo čovjek kojeg tražim?« Nevjerojatno dubok glas, koji zacijelo nije pripadao gospodinu Beecheyju, odgovorio je kroz smijeh: »Sve ovisi o tome, milostiva, za što me točno trebate.«

Drugo poglavlje

G

las Engleza – glas Engleskinje – Ruperta je oduševio više nego što je očekivao.

Bilo mu je sve dosadnije i dosadnije. Ženski mu je glas odmah popravio raspoloženje.

Znao je koja je žena progovorila. Oči su mu se odavno navikle na tamu. Iako su obje žene nosile veo, viša je bila odjenuta u europsku haljinu. Znao je ne samo da je Engleskinja već i da je plemenitog roda.

Istančan naglasak i jasan lepršavi glas, iako trenutačno mrvicu nesiguran, to mu je jasno dao do znanja.

Međutim, nije mogao odrediti je li stara ili mlada, zgodna ili ne.

Ali je znao da je žensko tijelo moguće procijeniti tek kad je žena naga.

No s vedrije strane, zasigurno ima sve potrebne dijelove, a ako je uspjela sići onim stotinama stepenica, bila je i u dobroj kondiciji. »Gospođo Pembroke, dopustite mi da vam predstavim gospodina Ruperta Carsingtona«, rekao je Beechey. »Gospodine Carsingtone, gospođa Pembroke nesebično je pristala platiti vašu jamčevinu.« »Zbilja, gospođo? Uistinu milostivo od vas.« »Nije milost«, rekla je odrješito. »Kupujem vas.« »Zaista? Čuo sam da su Turci okrutni, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da bi me prodali u ropstvo. Ta svaki dan naučim nešto novo...« »Kupujem vaše usluge«, upala mu je u riječ glasom koji više nije bio melodičan već hladnokrvan. »Moja pogreška. A koje to usluge trebate?« Rupert je začuo kako je duboko uzdahnula.

Prije nego što je uspjela odgovoriti, Beechey je nježno odvratio: »Radi se o zadatku, gospodine. Gospodin Salt vas je razriješio redovnih

konzularnih obveza kako biste mogli pomoći gospođi Pembroke da pronađe svojeg brata.« »Ako vam samo treba brat, rado ću vam ustupiti jednog od svoje braće«, odvratio je Rupert. »Imam ih četvoricu. Sve svetac do sveca.

Upitajte bilo koga.« On nije bio svetac i nitko ga nikad nije ni zabunom zamijenio za sveca.

Dama se okrenula gospodinu Beecheyju. »Jeste li sigurni da je ovaj čovjek jedini kojega imam na raspolaganju?« »Kako ste uopće uspjeli izgubiti brata?« upitao je Rupert. »Iz mojeg mi se iskustva to čini nemogućim. Kamo god pošao, evo i njih. Osim ovdje. To je bio jedan od razloga zašto sam odmah iskoristio priliku kad mi ju je otac ponudio. Kakvo olakšanje, moram priznati. Kad me pozvao u svoju radnu sobu, očekivao sam da me čeka jedna od onih dvojbi kad moram birati između dvaju zala, kao što je prije tri godine to dočekalo Alistaira. >Oženi se ili iskusi sudbinu goru od same smrti<, ili tako nešto. Ali nije bilo tako. >Zašto ne bi pošao u Egipat, budi dobar i pomogni rođakinji Trypheni da pronađe još onog kamenja sa slikom.< Kamenje i – što ono još hoće? One smeđe smotane stvarčice. Rižin papir ili tako nešto.« »Papiruse«, začuo se melodičan glas, protisnut kroza zube, barem kako se činilo po zvuku. »Zove se papirus. Ne papir. Riječ na latinskom vuče korijen iz starogrčkoga. Ne izrađuje se od riže, gospodine, već od trske koja raste u ovim krajevima. Tako da predmeti koje spominjete nisu >stvarčice<, već vrijedni povijesni dokumenti.« Zastala je, a zatim nastavila nježnijim, upitnim tonom: »Spomenuli ste Tryphenu? Ne mislite li valjda na Tryphenu Saunders?« »Da, na svoju rođakinju – onu što se zabavlja onim smiješnim piskarijama u sličicama.« »Hijeroglifima«, ispravila ga je dama. »Koji, kad bi ih se dešifriralo... Ma nema veze. Nimalo ne sumnjam da bi pokušaj da vam objasnim koliko su važni bio samo uzaludno trošenje riječi.« Naglo se okrenula praćena slasnim šuškanjem svile i otišla.

Beechey je žurno krenuo za njom. »Milostiva, ispričavam se što sam vas toliko zadržao na ovakvom gnjusnom mjestu. Naravno da ste se uzrujali. Međutim, molim vas da se sjetite...« »Onaj je čovjek«, rekla je tiho, ali i dalje dovoljno glasno, »potpuni idiot.«

»Da, milostiva, ali on je sve što imamo.« »Možda sam glup«, rekao je Rupert, »ali sam neodoljivo privlačan.« »Zaboga, još je i umišljen«, promrmljala je. »A kako sam glup ko vol«, nastavio je, »mnome je izuzetno lako manipulirati.« Zastala je i okrenula se Beecheyju. »Jeste li posve sigurni da nema nikoga drugoga?« »Između nas i Filea ne.« File je očito jako udaljen, inače dama ne bi lutala kairskim tamnicama tražeći pomoć, pomislio je Rupert. »I jak sam ko vol«, rekao je ohrabrujuće. »Mogu jednom rukom podići vas, a drugom vašu sluškinju.« »Veseo je, milostiva«, rekao je Beechey očajničkim tonom. »Barem mu to moramo priznati. Nije li nevjerojatno kako je ostao čio i na ovakvom strašnom mjestu?« Čuvši to, Rupert počne zviždati. »Očito i ne zna ništa drugo«, rekla je. »U trenutačnim je uvjetima neustrašivost velika prednost«, nastavio je Beechey. »Turci to cijene.« Milostiva si nešto promrmlja u bradu. Zatim se okrenula Turčinu koji ih je ovamo doveo – očito je bio na važnom položaju sudeći po golemom turbanu – i rekla nešto na jednom od onih posve nerazumljivih istočnjačkih jezika. Momak s velikim turbanom neko je vrijeme coktao. Zatim je ona nastavila. Nije izgledao sretno. Tako se to nastavilo. »Što je rekla?« upita Rupert.

Beechey mu je rekao da govore prebrzo da bi ih mogao pratiti.

Sluškinja se primakne Rupertu. »Gospodarica se cjenka za vas. Žao mi je što ste malo spori. Kad smo došli, bila je voljna platiti punu cijenu, ali sad kaže da ne vrijedite toliko.« »Zbilja? Koliko traže?« »S mitom ukupno tristo pursa«, rekla je. »Bijela ropkinja, što je najskuplja vrsta roba, košta tek dvjesto pursa.« »Znate li možda koliko je tristo pursa u funtama, šilinzima i penijima?« upitao je Rupert.

»Više od dvije tisuće engleskih funta.« Rupert je lagano zazviždao. »To se ne čini tako puno«, ustvrdio je. »Tako kaže šeik«, nastavila je sluškinja. »Ona tvrdi da nikome niste od prevelike koristi. Kaže da bi vaša glava na kolcu zabavila Kairćane, ali da je to jedina korist od vas. Rekla mu je da u Engleskoj ima lordova koliko i šeikova u Egiptu. Kaže da je dragocjen samo najstariji sin engleskog lorda te da ste vi među najmlađima. Rekla je da vas je otac poslao na drugi kraj svijeta jer ste imbecil.« »Fascinantno«, rekao je kroz smijeh. »Sve je to zaključila iako smo se tek sad upoznali, i to u mraku. Kakva nevjerojatno pametna žena.« Čovjek pod turbanom krenuo je docirati. Dama je slegnula ramenima, okrenula se i krenula.

Iznos koji su tražili da ga puste bio je čista besmislica; nitko zdravog razuma ne bi to platio, uključujući lorda Hargatea. No Rupert ju je ipak razočarano gledao kako odlazi.

Potraga za njezinim bratom bila bi zanimljiva. Sigurno zanimljivija nego prekapanje pijeska u potrazi za odlomljenim komadićima kamena i uvelike zabavnija od čupanja papirusa iz stiska drevnih leševa. Da, znao je kako se to ispravno kaže. Ta čuo je to tisuću puta od Tryphene. Krivo je rekao samo da vidi kako će gospođa Pembroke reagirati – i bilo je zbilja zabavno.

Sad možda nikad neće saznati kako izgleda.

Sluškinja je otišla za svojom gospodaricom. Beechey je od jada podignuo ruke i krenuo za njima.

Rupert je promatrao viši ženski lik sve dok nije nestala u tami.

Zatim je čovjek s turbanom nešto povikao.

Gospođa Pembroke izjedrila je iz tame, a u Rupertovu je srcu nešto kratko ali jasno zatreperilo.

Daphne nije ostala kako bi dočekala puštanje gospodina Carsingtona.

Nakon što su dogovorili cijenu, ostavila je gospodina Beecheyja da riješi detalje i podijeli mito – bakšiš koji je služio za podmazivanje većine transakcija u Osmanskom Carstvu.

Jedva je čekala da se udalji od Citadele. Sva se naježila. Korila se što je toliko dugo pregovarala sa šeikom. Ali to što je otkrila na kakvu

budalu polaže sve svoje nade te što ju je maltretirao činovnik koji se vjerojatno ne zna ni potpisati... ... to ju je izluđivalo.

Brat joj je bio u nevolji – nestao je, ozlijeđen je, možda je i mrtav – a svi muškarci s kojima se dosad susrela to su olako shvaćali, ismijavali je ili je pokušavali spriječiti. Najradije bi bila zaplakala od jada.

Ali najvažnije joj je bilo da se makne – od Citadele, te smrdljive rupe i svih tih bešćutnika.

Kad je prošla kroz zadnja vrata u utvrdi i izišla na danje svjetlo, pohlepno je stala upijati vruć kasnojutarnji zrak. »Znate li zašto su ga ondje zatočili, milostiva, tako duboko pod zemlju, i okovali?« upitala je Leena kad ju je dostigla. »Očito je«, rekla je Daphne. »Gospodin Salt je rekao da je upravo gospodin Carsington jučer napao onog turskog vojnika. Taj je čovjek zaista tup, glasan vol.« Žurno je krenula prema kapiji Citadele gdje su je čekali magarci i kočijaši. »Iskreno se nadam da su ostali sinovi sveci, kako to i sâm tvrdi«, nastavila je ljutito. »To bi barem donekle nadoknadilo patnju lorda i lady Hargate...« Zastala je shvativši jedini logičan zaključak. »Ta što sam učinila?« Daphne je naglo zastala na mjestu te se Leena s njom sudarila.

Kad su raspetljale velove, Daphne je rekla: »Moramo odmah gospodinu Saltu poslati poruku i reći da ipak ne trebamo usluge gospodina Carsingtona.« »Ali kupili ste ga«, reče Leena. »Nisam razmišljala«, odvrati Daphne. »Tako je smrdjelo i sve je vrvjelo od štakora. Istodobno me nepismeni šeik pokušavao zastrašiti, a gospodin Carsington provocirao svojim >rižinim papirićima< i >stvarčicama<. Da nisam bila toliko uzrujana, odmah bih shvatila da nema goreg čovjeka za ono što mi treba. Imat ćemo posla sa zlikovcima, dobro to znam. Zato ovaj zadatak zahtijeva smiren, proračunat um.

Treba mi drugi Belzoni: čovjek koji zna kada pregovarati, kada biti lukav, a kada upotrijebiti silu.« »Kad smo tek došli i kad vas je gospodin Beechey predstavljao šeiku, načula sam razgovor između stražara«, rekla je Leena. »Rekli su da za ovog Engleza nijedan zatvor nije dovoljno siguran. Brz je, lukav

i neustrašiv. Zbog toga su ga zatočili i vezali lancima u najdubljoj tamnici u Kairu.« »Ti koji su posve neustrašivi, ili su poremećeni ili su glupi«, zaključila je Daphne.

Leena joj prstom ukaže na glavu. »Ovdje imate pameti dovoljno za šestoricu muškaraca. Ne treba vam čovjek beskrajne pameti. Treba vam samo izrazito mišićav i hrabar čovjek.« Daphne nije znala je li gospodin Carsington mišićav. Vidjela je samo obris visokog muškarca u tami. Ali u vezi s njim ništa nije bilo mutno. Bila ga je svjesna cijelo vrijeme dok se nadmudrivala sa šeikom.

U pozadini je čula dubok glas, protkan smijehom, čak i kad ništa nije bilo smiješno. Čula je štakore kako šuškaju. Osjećala je miris prljavštine. I znala je kakvi su mu tamničari.

Dok se prepirala sa šeikom, cijelo je vrijeme razmišljala o zatvoreniku. Ovdje je proveo dvadeset i četiri sata u potpunom mraku – doslovno i metaforički. Nije imao pojma što će s njime biti, hoće li ga tamničari izbičevati, mučiti ili sakatiti, hoće li ga prijatelji ikad pronaći ili će ondje umrijeti, posve sâm.

Miles je možda u istoj situaciji.

Odmah je osjetila kamen u trbuhu. »Osjećam se prljavo«, rekla je. »Treba mi kupka. Imamo dovoljno vremena. Potrajat će dok gospodin Beechey i šeik ne riješe svu birokraciju.«

Kupalište je bio grješan luksuz koji je Daphne otkrila ubrzo nakon što je ovamo stigla. Pločicama obložene prostorije ženskog kupališta bile su odvojene od vanjskog svijeta i svih problema. Ovdje se samo trebalo prepustiti tetošenju i slušati smijeh i tračeve drugih žena. Čarolija kupališta čak je i danas upalila. Otišla je bistrije glave i smirenije duše. Dok se uspinjala na magarca, rekla si je da je potpuno sposobna smisliti kako pronaći Milesa. Samo joj je trebao čovjek koji bi odradio ono što ona ne može. U tom slučaju, što veći, to bolji, baš kao što je to Leena zaključila – a gospodin Carsington bio je za glavu viši od svih ovdašnjih muškaraca. Morao je biti i snažan, kako bi preživio sraz s brutalnim vojnicima Muhameda Alija. Jedino što je gospodinu Carsingtonu nedostajalo jest pamet – a za to je bila zadužena Daphne.

Pustivši kočijaše da upravljaju magarcima i da pročiste put kroz zagušene ulice, ona i Leena nastavile su uobičajenim poprečnim putem – izbjegnuvši deve, konje, trgovce i prosjake – do kuće u Esbekiyi.

Pred kapijom su sišle s magaraca. Ostavivši Leenu da plati vodičima magarca, Daphne je ušla u mračan hodnik koji je vodio uz dvorište. Približavala se stepenicama kad je iz mraka izišao visok lik i progovorio glasom koji je odmah prepoznala: »Dvadeset funti?« Zastala je, baš kao i njezino srce, a zatim nastavila, mnogo manje odrješito.

I ovdje je bilo mračno, ali ni približno kao u tamnici Citadele.

Sad ga je jasno mogla vidjeti, čak i kroz crni veo. Bio je visok, širokih ramena, baš kao što je to pretpostavljala u tami. Ali ondje nije mogla raspoznati njegovo izuzetno naočito lice.

Tamne obrve ocrtavale su tamne, razigrane oči, iz kojih se spuštao dug, drzak nos. Smijeh se naslućivao u kutovima senzualnih usana.

Prožeo ju je val vreline i nadjačao teško postignutu smirenost i samouvjerenost te je na tren preplavio nesigurnošću kakvu je osjećala kad je bila nezgrapna školarka.

Ali nikad nije bila dovoljno sramežljiva, Virgil joj je to često davao do znanja. Ni sad nije bila toliko sramežljiva da ne primijeti ostalo: besprijekorno skrojen kaput, prsluk i hlače, izglačanu košulju i kravatu. I brz pogled bio je dovoljan da joj se u glavi stvori jasna slika vitkog, stasitog tijela koje je uska odjeća samo naglašavala.

Usta su joj se osušila i pomutio joj se razum, na trenutak ništa više nije imalo smisla. Ali samo na trenutak. Razum joj se vratio te je zaustila »Gospodine Carsingtone« čim joj je jezik zaživio. »Dvadeset funti«, ponovio je. »Tri pursa. Za toliko ste se na kraju dogovorili sa šeikom. U kupalištu sam saznao da je to uobičajena cijena za eunuha.« »Za skupljeg eunuha, tako je«, rekla je Daphne i odmah dodala: »Nisam vas tako brzo očekivala. Čak ste se stigli i okupati. Čudesno.« U glavi joj se odmah stvorila njegova slika samo u mahzamu, turskom ručniku oko pasa.

Zapovjedila je mislima da prestanu vrludati. Nije smjela pušiti u kupalištu, čak ni iz pristojnosti. Ostavilo joj je ružan okus u ustima i vrtjelo joj se. Nije trebala slušati proste priče drugih žena. Sad joj se od toga u napušenoj glavi samo stvaraju nedolične zamisli.

Inače uopće nije primjećivala muškarce, osim kao prepreke na putu, što im je po njezinu iskustvu i bila jedina funkcija.

Prošla je pokraj njega i krenula stubama pritom brzo govoreći. »Nevjerojatno, zar ne, Leena? Turcima inače trebaju sati i sati i za najbanalnije pregovore. Mislila sam da sigurno nećemo početi prije sutra.« »Ne sumnjam da bi šeik nastavio s pregovorima uobičajenim ležernim tempom«, reče gospodin Carsington, »ali izmorili ste ga.« »Zatvor je oduran«, Leena ga je podsjetila prateći stubama Daphne u stopu. »Da bismo se riješile mirisa, otišle smo u kupalište. Pušile smo, razgovarale s drugim ženama, naučile nekoliko prostih šala, i sad nam je manje mučno i malo smo bistrije.« »Pušile?« rekao je. »Proste šale? Sjajno. Znao sam da će ovo biti zanimljivije od sakupljanja kamenja.« Rupert je gledao gospođu Pembroke kako se uspinje stubama i prolazi kroz vrata praćena ljutitim šuškanjem crne svile. Jednako je privlačno odjurila od šeika.

Kako je već zaključio da je zabavna, Rupert je s oduševljenjem otkrio da nije, kako je pretpostavljao, Tryphenine dobi – drugim riječima, da nije toliko stara da mu može biti majka.

Beechey mu je rekao da je njezin nestali brat Miles Archdale, koji se bavio izučavanjem starina, bio u ranim tridesetima, a njegova sestra udovica tek koju godinu mlađa.

Rupert je također saznao da je kuga, zbog koje je tjednima bio zatočen u Aleksandriji, također zarobila i one u Kairu. Karantena je ukinuta tek nedavno. Inače bi gospodin Archdale i sestra mu već bili u Tebi. Tajnik je tvrdio da je Archdale jedva čekao da primijeni svoje lingvističke teorije na samim hramovima i grobnicama Gornjeg Egipta.

Beechey je također rekao da će se brat sasvim sigurno prije ili poslije pojaviti, možda malo izmučeniji od raskalašenog provoda.

Naravno da generalni konzul to nije mogao reći njegovoj sestri, ali bio je uvjeren da je Akmed, njegov sluga, lagao.

U Kairu je svatko mogao pronaći zabavu po svojem ukusu i muškarci su znali danima »zaglaviti« u bordelima i pušionicama opijuma. Archdale je vjerojatno i dalje bančio na jednom od takvih

mjesta. Očito je sluga popušio previše hašiša i zatim stao na žulj nekome tko ga je počastio batinama.

Rupertov zadatak nije bio da gospođi Pembroke rasvijetli situaciju. Morao joj je samo udovoljiti. »Možete se raspitati u stražarnicama i na sličnim mjestima«, rekao je Beechey. »Predlažem vam da nasamo ispitate slugu. Ako ipak pronađete Archdalea, ili ako se sâm pojavi, što je još vjerojatnije, ispričajte joj verziju koja se njemu sviđa. Ne mogu vam dovoljno naglasiti koliko je važno da s njima ostanete u dobrim odnosima. Oni nam ovdje mogu iznimno mnogo pomoći, i na znanstvenom i na financijskom planu. Gospodin Salt uzda se u vašu diskreciju, umješnost i suptilnost.« Iako je Rupert mudro kimnuo glavom, u sebi se pitao je li i Beechey, baš kao i Archdaleov sluga, u posljednje vrijeme pušio previše hašiša.

Bilo tko bistrog uma odavno bi shvatio da je Rupert Carsington najgora osoba za bilo koji zadatak koji zahtijeva diskreciju, umješnost i suptilnost. To mu je i sâm Rupert mogao reći, u uobičajenim okolnostima bi to zaista i učinio. Ali svidjelo mu se kako gospođa Pembroke uvrće haljinu kad je zabrinuta i zanimalo ga je kako izgleda.

Zato je prvi put u životu držao jezik za zubima i trudio se izgledati umješno i diskretno.

Bio je svjestan da taj izraz lica ne može dugo zadržati.

Pratio je sluškinju stubama u kuću kroz krivudave hodnike i prostorije – svaka je bila stepenicu više ili niže od prethodne – da bi na kraju stigli do prostrane sobe.

Na jednom je kraju bila povišena, a pod je bio prekriven turskim sagovima. Uz tri strane prostorije nalazile su se klupčice prekrivene jastucima. Širok nizak stol natovaren knjigama i papirima zauzimao je većinu prostora u sredini povišenog dijela sobe. Na uskoj polici na jednoj strani sobe stajala je gomila drvenih figurica.

Udovica je gledala stol, a zatim kleknula i krenula prekapati papire. »Milostiva?« zazvala ju je Leena. »Nisam to ovako ostavila«, reče gospođa Pembroke. »Kako znate?« upitao je Rupert.

»Radila sam na novom papirusu«, rekla je. »Uvijek posložim materijale na točno određen način. Papirus zbog analize ide na desnu stranu. Preslika ide u sredinu. Tablica znakova ispod nje. Ovamo ide natpis iz Rosette. Koptski leksikon sa strane. Gramatičke bilješke ovamo. Postoji točan raspored. Mora postojati. Morate imati određen sustav te prema njemu raditi, inače je sve uzalud.« Glas joj se povisio. »Nema ni papirusa ni preslike. Sve što sam napravila... Toliko sam dana utrošila na razmotavanje... Toliko truda da napravim točnu presliku...« Uzrujano je ustala. »Gdje je posluga? I Akmed. I je li dobro?« »Provjerite poslugu«, Rupert je rekao Leeni. Zatim se obratio gospođi Pembroke: »Smirite se. Brojite do deset.« Pogledala ga je – ili se pravila da je okrenula glavu u njegovu smjeru. »Zar nikad to ne skidate s glave?« nervozno je upitao. »Mora da je pokojnik bio nevjerojatan, da zbog njega i dalje toliko patite.« Dlanovima je kroz zrak ocrtao rub debelog vela i tamne svile. »Sigurno vam je pod time vruće kao u samome Hadu. Nije ni čudo da ste zbunjeni.« Nastavila je gledati prema njemu, a zatim naglo strgnula veo s lica.

A Ruperta kao da je netko udario u glavu teškim turskim štapom. »Pa...« rekao je kad je uspio udahnuti i progovoriti. »Pa.« Pomislio je da su možda do toga trebali doći postupnije.

Vidio je prodorno zelene duboke oči visoko iznad obraza na bijelom srcolikom licu uokvirenom svilenkastom, tamnocrvenom kosom. Uopće nije bila zgodna. Biti zgodan bilo je suviše obično. Nije bila ni lijepa, ne prema engleskom kriteriju. Bila je posve izvan uobičajenog poimanja ljepote.

Trpyhena je imala brojnu literaturu o Egiptu, uključujući i sve francuske sveske Description de l’Egypte koji su dosad izdani. Rupert je ovakvo lice vidio na nekoj obojenoj ilustraciji grobnice ili hrama.

Jasno je se sjećao: riđokosa žena, posve naga osim zlatne ogrlice oko vrata, ispruženih ruku prema nebesima.

Da je naga, bilo bi sjajno. Njegovo iskusno oko govorilo mu je da bi i tijelo ove dame moglo biti jednako čudesno kao i njezino lice.

Baš poput temperamentne božice, skinula je sumornu maramu s glave i odložila je.

Leena je utrčala u sobu. »Nestali su!« zavapila je. »Svi!« »Zaista?« rekao je Rupert. »Zanimljivo.« Okrenuo se udovici. Lice joj je bilo blijedo poput krpe. Dovraga, zar će se onesvijestiti? Jedina ženska navika od koje je više strepio i koju je mrzio više od jecanja bilo je padanje u nesvijest. »Svi smo bili uvjereni da vam je brat zaglavio u nekom bordelu«, rekao je. »Ali sad me ova vijest potakla da posumnjam u to.« Crvenilo se proširilo suviše blijedim tenom, a zelene su joj oči zaiskrile. »U bordelu?« »U kući na lošem glasu«, objasnio je. »Gdje muškarci unajmljuju žene da čine ono što većina žena ne bi učinila osim ako ih ne oženite, a vrlo često čak ni tada.« »Znam što je bordel«, rekla je. »Navodno su pariški bordeli u usporedbi s kairskima poput dječjih vrtića«, objasnio je. »No ne mogu reći s potpunom sigurnošću. Moram priznati da su mi sjećanja iz Pariza pomalo u magli.« Oči su joj se stisnule. »Čega se sjećate ili ne sjećate iz svojeg boravka u Parizu, trenutačno nije nimalo važno«, ustvrdila je. »Samo sam želio istaknuti koliko je iskušenje«, rekla je. »Samo bi se svetac, poput jednog od moje braće, mogao tome oduprijeti. Tako da nije ni čudo, budući da ne znam koliko su namjere vašeg brata svete...« »Vi i vaši suradnici olako pretpostavljate da se Miles zabavljao s prostitutkama i plesačicama.« »I da je pod utjecajem hašiša, opijuma i koječega drugoga izgubio osjećaj za vrijeme.« »Tako dakle«, rekla je. »Znači, vaš je zadatak bio da mi odvratite pozornost dok se Miles ne vrati ili ga ne donesu kući.« »Da, tako mi je objašnjeno«, priznao je. »Zvučalo je jednostavno.

Nestali brat – slučaj koji se lako može pripisati drogama i ženama. Ali sad nam je nestao papirus, a usto i posluga. Situacija se zakomplicirala.« »Ne razumijem kako bi zlikovci uopće mogli ući«, rekla je Leena. »Wadid, kućepazitelj, bio je na svome mjestu kad smo stigli. Nije spomenuo nikakve izgrede.«

»To je onaj momak koji je sjedio na kamenoj klupi pokraj kapije?« upitao je Rupert. »Izgledao je kao da se moli. Nije me ni primijetio.« Milostiva i sluškinja su se pogledale. »Idem Wadidu«, reče Leena.

Zatim je izišla.

Udovica je Rupertu okrenula leđa i vratila se neurednom stolu.

Kleknula je i pomakla knjigu ulijevo. Otresla je pijesak s papira i stavila ga ispod knjige. Podigla je pera s poda i položila ih na stalak s tintom. Gnjevna joj je iskra nestala iz očiju, crvenilo je izblijedjelo te joj se na licu pojavila mrtvačka bjelina, zbog čega su joj se sjene pod očima činile još tamnijima.

Rupert nije bio siguran zašto je na to pomislio, ali u glavi mu se odmah stvorila slika iz davne prošlosti: uplakano lice njegove rođakinje Marije nakon što su Rupert i njegova braća iskoristila njezine lutke za vježbu gađanja.

Nije imao sestara i nije naviknuo na uplakane djevojčice te ga je to užasavalo. Kad je ponudio da će zalijepiti izmrcvarenu lutku, mala ga je Maria opalila s jednom od većih unakaženih lutaka ostavivši mu masnicu posred oka. Kakvo mu je to bilo olakšanje! Nesumnjivo mu je tjelesno kažnjavanje bilo draže od alternative: neugodnih uskomešanih osjećaja.

Tamne mrlje ispod očiju gospođe Pembroke i hladna bjelina njezina lica dirnule su ga koliko i suze njegove rođakinje. Ali nije uništio nijednu lutku. Nije naudio njezinu bratu – štoviše, nije bio ni siguran je li ga ikad vidio. Rupert sasvim sigurno nije ni taknuo dragocjen papirus. Nije bilo razloga da se osjeća tako... krivim.

Možda je nešto krivo pojeo. Zatvorsku splačinu, možda. Ili su možda to prvi simptomi kuge. »Znači, sigurno je nestao?« rekao je ležerno. »Nije se zametnuo ili se pomiješao s drugim papirima?« »Teško bih zamijenila drevni papirus s običnim papirima«, odvratila je. »Pa zaista ne mogu pojmiti zašto bi se itko toliko zamarao nekakvim papirusom«, rekao je. »Na putu ovamo barem su mi Egipćani najmanje šest puta pred očima mahali takozvanim artefaktima. Ne možete proći ni kavanu a da vam neki oduševljeni momak ne poželi

uvaliti hrpu papirusa – a da ne spominjem da pritom nudi i svoje sestre, kćeri i sve supruge. Sve redom djevice, s potvrdom i jamstvom.« Ponovo je potonula i pogledala ga. »Gospodine Carsingtone«, rekla je, »mislim da je odavno došao čas da nešto važno raščistimo.« »Nije da bi me zanimale i da su zbilja takva roba«, nastavio je. »Nikad nisam razumio zašto su djevice tako tražene. Po mome je mišljenju iskusna žena...« »Vaš stav zaista nije nužan, gospodine Carsingtone«, rekla je. »Posve je nepotrebno da >pojmite< ovo ili ono. Niste ovdje da biste razmišljali. Vaša je uloga u ovome zadatku samo fizička. Ja ću se pobrinuti za razmišljanje. Je li to jasno?« Rupertu je bilo jasno da je najjednostavniji način da izbjegne potoke suza taj da je nervira. U oči joj se vratilo svjetlo, a koža, iako i dalje blijeda, više nije bila tako napeta i bijela poput mrtvačke. »Jasno kao dan«, rekao je. »Dobro.« Pokazala je divan nasuprot sebe. »Molim vas, sjednite.

Mnogo vam toga moram reći, a umara me gledati vas odozdo. Ne morate se izuvati. Nije se lako prilagoditi istočnjačkim običajima kad ste odjenuti u europskom stilu. Iako zaista ne razumijem zašto se ovdje ljudi zamaraju izuvanjem prije nego što zakorače na tepih kad su ionako svi tepisi, sagovi, divani i sve ostalo prekriveno pijeskom i bez naše pomoći.« Sjeo je gdje mu je pokazala, popravio jastuk i naslonio se. Kad se smjestila na divan nasuprot njegovu, primijetio je da se izula.

Nakratko je spazio tanka stopala u hulahupkama prije nego što ih je skrila pod sebe.

Pretpostavljao je da to nije učinila namjerno. Nije bila takav tip žene. Ali svejedno su mu gola stopala zagolicala maštu te mu se u donjim predjelima tijela probudio plam.

Taman kad je dama otvorila usta kako bi započela svoju prodiku ili što god je već imala u planu a on pokušavao zamisliti kako izgleda od gležnjeva prema gore, Leena je uletjela u sobu. Ušla je iza povećeg, veselog momka kojem je Rupert maločas mahnuo u dvorištu. »Drogiran je!« sluškinja je zavapila. »Pogledajte ga!« Svi su pogledali Wadida. Nasmiješio se i pozdravio sa Salaam. »Cijeli dan s duhanom puši hašiš, možda čak opijum«, objasnila je Leena. »Ne mogu točno odrediti jer je miris zamaskiran parfemom. Ali

svima je jasno da je Wadid odlutao i da je prema svima suviše ljubazan.

Ne želi nam ništa reći.« Rupert je ustao, približio se vratarevu licu na samo nekoliko centimetara i zabuljio se u njegove poluzatvorene oči. Wadid se smiješio, kimnuo glavom i pjevušeći nešto rekao.

Rupert ga je primio za nadlaktice, podigao ga s poda i kratko ga tako držao u zraku. Wadidove oči se širom otvoriše. Rupert ga je protresao, a zatim spustio na tlo.

Wadid je piljio u njega, neprestano otvarajući i zatvarajući usta. »Recite mu da ću ga idući put kad ga podignem baciti kroz prozor«, rekao je Rupert. »Recite mu da mu, ako ne želi saznati na svojoj koži zna li letjeti, predlažem da nam da neke odgovore.« Leena je brzo govorila. Wadid je zamuckujući odgovorio i Rupertu uputio nekoliko preplašenih pogleda. »Ljubazno vam zahvaljuje«, reče Leena. »Sad mu je u glavi puno bistrije.« »Očekivano«, rekao je Rupert. Upitno je pogledao gospođu Pembroke.

I njezine su se čudesne oči širom otvorile. Usta, koja su joj još maloprije bila napeta i nezadovoljna, zaokružila su se. Strog izraz lica očito je bio samo poput korzeta. Bez njega su joj usne bile meke i pune.

Volio bi je podići i k sebi privući to prekrasno lice te ispitati mekoću tih usana.

Ali nije bio toliko glup. »Htjeli ste ga ispitati, pretpostavljam?« rekao je.

Trepnula je i, okrenuvši se Wadidu, započela monolog na stranom jeziku.

Wadid odgovori oklijevajući.

Dok su se oni tako izmjenjivali, Rupert je otišao u potragu za kavom.

Nakon nekoliko pogrešnih skretanja kroz labirint, pronašao je stubište, a uskoro u prizemlju i mjesto koje je nalikovalo na kuhinju.

Očito su svi otišli u velikoj žurbi. Ostavili su iza sebe nedovršeno jelo. Zdjela djelomično ispasiranog slanutka. Drveni kuhinjski pribor na podu. Tijesto na kuhinjskome pultu. Lonac na štednjaku.

Pronašao je srebrni set za kavu i sićušne šalice bez ručaka, ali ni traga kavi.

Ušao je u susjednu prostoriju, koja je izgledala kao smočnica.

Počeo je otvarati posude. Uto postade svjestan nekog kretanja.

Nekakvog šuškanja. Možda štakori?

Pogledao je u smjeru izvora zvuka. U tamnom kutu stajalo je nekoliko visokih zemljanih posuda. Spazio je komadić plave tkanine.

Prošao je prostorijom. Smutljivac je pokušao pojuriti pokraj njega, ali Rupert ga je zgrabio odostraga za majicu. »Ne tako brzo, prijatelju«, rekao je. »Prvo malo porazgovarajmo.«

Treće poglavlje

I

ako to nije bilo vidljivo, iako je izgledala uobičajeno sabrano, Daphne je trebalo puno dulje nego Wadidu da se oporavi od prizora demonstracije životinjske snage gospodina Carsingtona.

Na trenutak se osjećala kao lik iz Tisuću i jedne noći koji je nehotice pustio duha iz boce. Golemog, moćnog i neukrotivog duha.

Pokušala se usredotočiti na nekoliko tragova važnih za potragu, ali mozak ju nije slušao. Samo joj se pred očima stvarala jasna slika izraza lica gospodina Carsingtona kad je podigla veo.

Nije mogla točno imenovati taj izraz lica. On je bio čovjek koji se nikako nije uklapao u njezino dosadašnje iskustvo. Nije ni mogla lako imenovati ono što je osjetila: pomahnitalo udaranje duboko u tijelu, kaotične misli i potpuna nemogućnost da ijednu misao shvati.

Postojala je samo snažna spoznaja – da je svijet postao divlji, nepredvidiv i neprepoznatljiv – i osjećaj da je nešto opasno pušteno s lanca. Posve nerazumno, znala je.

Ali previše ju se sve to dojmilo da bi mogla razborito razmišljati: Miles je nestao, ukraden je vrijedan papirus, kuća je napuštena, a vratar drogiran.

Kad joj je um funkcionirao kako treba, Daphne nije vjerovala u duhove, bilo dobre ili loše.

Natjerala se da logički sagleda situaciju.

Gospodin Carsington bio je tek iznadprosječan Englez, ali ni po čemu neobične visine, podsjetila se. Doimao se gorostasnim jer su, kao prvo, prosječni Turci i Egipćani bili desetak centimetara niži, i kao drugo, bio je mišićavog stasa kakav je bio primjereniji radničkoj klasi, poput kovača – možda i boksača, iako nije mogla biti sasvim sigurna, jer nikada nije nijednog vidjela uživo.

Nadalje, njegova demonstracija snage bila je očiti dokaz koliko gospodin Carsington odgovara njezinim potrebama. S njime ju se nitko neće usuditi zastrašiti, stati joj na put ili odbiti surađivati.

Istina, bio je tup, ali i to joj je išlo u korist. Nije je mogao zbuniti ili je uplašiti kao što je to često činio njezin načitani suprug. Gospodin Carsington nije mogao pretpostaviti, kao što je Miles radio, da je ona preveliki intelektualac i da je suviše naivna da bi shvatila surovost svakodnevnog života.

Ukratko, kad je sve smireno i razumno raščlanila, gospodin Carsington bio je savršen.

Kad je ponovo razum dovela u red, usredotočila se na Wadida.

Sad je bio i više nego voljan progovoriti. Nevolja je jedino bila što ništa nije znao.

Nije znao koji je teklić dostavio duhan pomiješan s drogom. Kako bi i mogao? U Kairu je takvih momaka bilo na stotine, rekao je. Neki su pobjegli. Neki su umrli od kuge. Neki su pronašli drugi posao. Tko bi ih sve upamtio? Nije imao pojma otkud je stigao pomiješani duhan – zasigurno ne od Wadidova uobičajenog dobavljača, iz jedne od najuglednijih kairskih kavana. Što se tiče toga tko je provalio u kuću i potjerao poslugu, Wadid nije ni to znao. Bio je u prekrasnom snu, rekao je. Ljudi su dolazili i odlazili. Ljudi iz mašte ili jave, teško mu je bilo odrediti.

Kad je saznao da je netko ukrao gospodarev prekrasan papirus, zaplakao je i krivio sebe. Nadao se da će se gospodar uskoro vratiti i istući ga, rekao je.

Ali, preklinjao ju je, bi li dobra milostiva rekla svome divu da mu ne počupa ud po ud? Milostiva je bila tako draga i milosrdna, svi su to znali. Nije li ona bila vratila Akmeda u život? Kad su ga doveli, nije ni disao. Zatim mu je dala čarobni napitak, i vidi čuda, ponovo je prodisao.

Akmed je ustvari disao, a taj »čarobni napitak« bio je čaj iz jedne od Daphneinih najdražih trgovina, jedinstveni lijek za sve bolesti, fizičke, emotivne ili moralne. Ali kad se jednom razvezao, činilo se da Wadid neće nikada prestati govoriti. Pustila ga je da završi monolog istodobno se pitajući kamo je njezin »div« nestao.

Već ga dugo nije bilo.

Zasigurno se vratio u konzulat, snuždeno je pomislila. Tko bi mu zamjerio?

Imala je muški um zarobljen u ženskom tijelu. Njoj su ženske kvalitete bile jednako nepoznate kao i egipatsko pismo. Barem se mogla racionalno nadati da će potonje razriješiti. Ali po pitanju ženstvenosti, bila je beznadan slučaj. Virgilovi pokušaji da je promijeni samo su je srdili – kao da zbilja jest muškarac.

Da je naučila te zagonetne vještine, da se ljepše ponijela prema gospodinu Saltu, možda ne bi tako olako odbacio njezinu zabrinutost i uskratio joj svoje usluge tupava aristokratskog pomagača.

Prema gospodinu Carsingtonu ponijela se još ružnije. Prava bi žena bila obazrivija. Čak su i glupi volovi imali osjećaja, a muškarci su često bili osjetljivi na najneobičnije stvari.

Ustala je. Morala ga je pronaći. Ako je potrebno, vratit će se u konzulat i ispričati mu se. »Još ćemo poslije o ovome razgovarati, Wadid«, rekla je. »Vrati se na svoje mjesto. Možda ćeš se još nečega sjetiti ako ćeš sjediti na miru.« Projurila je prostorijom i proletjela kroz ista ona vrata kroz koja je gospodin Carsington maločas nestao. »Milostiva?« Leena je zazvala za njom.

Daphne se okrenula kako bi joj odgovorila.

I tad se sudarila s nečim velikim, čvrstim i toplim. Golemim. Jako čvrstim. Jako toplim. Fizički osjet posve ju je smeo te je zateturala izgubivši ravnotežu.

Velika ju je ruka primila za nadlakticu i pridržala je. »Pravi ste derviš, neprestano nekamo jurcate«, rekao je gospodin Carsington. »Molim vas, uzmite u obzir vrućinu i mogućnost upale mozga.« Pustio joj je ruku.

Toplina se zadržala te je i dalje osjećala dodir dugih, jakih prstiju na koži.

Napravila je korak unazad. »Krenula sam vas tražiti«, rekla je uspuhano kao da se uspela na piramidu ne bi li ga pronašla. »Pomislila sam da ste... da ste se izgubili.« »Ma ja se nikada ne izgubim«, rekao je. »Barem ne nadugo. Samo sam tražio kavu. Turska kava je čudesan napitak, činilo mi se da nam svima treba stimulans.« »Kava«, ponovila je tupavo.

»Da. I pogledajte što sam pronašao.« Pomaknuo se ustranu. Iza njega je dvanaestogodišnji Udail nosio poslužavnik s kavom. »Srećom sam ja bio na čelu, Tome, inače bi te srušila na pod.« »Zove se Udail«, reče Daphne. »Tom«, rekao je dječak, pobožno gledajući gospodina Carsingtona. »Esmi Tom.« Zovem se Tom. U svega nekoliko minuta ovaj je čovjek jednog slugu zastrašio do razine da mu se pokorio, a drugog doveo u stanje divljenja.

A u njezinoj je glavi stvarao potpunu pomutnju.

Daphne nije vjerovala u duhove. No u tome je trenutku bila uvjerena da je svojim odlaskom u tamnicu u Citadeli pustila opasnu silu na slobodu.

Njezine usne, Rupert je primijetio, nisu bile samo mekane i pune, već i promjenjive: ljute i pune prijekora u jednom trenutku, a u drugome neodoljivo zbunjene. Gledao ih je kako se mijenjaju od zbunjenosti do ljutnje u jednoj sekundi koliko joj je trebalo da se oporavi od njihovog ljupkog sudara.

Vidio je što sada slijedi. I nije to imao razloga spriječiti. Štoviše, čak suprotno.

Njezin ljutit izraz lica nije ga nimalo pokolebao. Čak ni njezine riječi da njegova uloga nije da pokrsti poslugu. »Kako bi vama bilo«, obrušila se, »da ja vas preimenujem u Omara ili Muhameda?« »Da mi date nadimak, želite reći?« upitao je. »Ne bih se bunio.« Nakon što je vidljivo izborila pobjedu nad vlastitim živcima, napokon je izgovorila: »Nije poanta biste li se bunili ili ne. Ovaj je dječak Egipćanin, ne Englez.« »Tomu ne smeta«, rekao je Rupert. »Kako god bilo, teško mi je odrediti u koje mi je uho prišapnuo svoje ime.« »Vjerojatno vam je pokušavao reći što se dogodilo«, objasnila je. »Nemam pojma kako ste se zabavljali na putu u Egipat dok ste bili u Aleksandriji. Međutim, posve je jasno da na učenje jezika niste utrošili ni minutu.«

Žustro se okrenula od njega i krenula prema sobi iz koje je upravo izišla: bila je to kairska verzija salona ili primaće sobe, s jednako neizgovorljivim imenom. »Mislio sam da ste vi zaduženi za mozak, a ja za onaj fizički dio«, rekao je. »Sigurno niste očekivali da ja ispitam mladića? Dovoljno sam se pomučio da mu objasnim da želim kavu.« Ušli su u veliku sobu. Wadid je otišao. Ali Leena je još bila ondje.

Nakon što je Tom na stol odložio poslužavnik s kavom, i to na skup vrijednih papira gospođe Pembroke, Leena je zgrabila dječaka za ramena, protresla ga, a zatim zagrlila, pritom žustro govoreći.

Kad se Tom oporavio od žestokog Leeninog zagrljaja koji ga je gotovo ugušio, započeo je svoj dugački solilokvij.

Nakon nekoliko sićušnih šalica kave gospođa Pembroke prenijela je Rupertu kraću englesku verziju. Navodno je stigla skupina ljudi pod izlikom da su policija te su rekli da moraju pretražiti kuću. Kad ih je Akmed čuo, odmah je pobjegao.

Kad je to milostiva ispričala, Tom je privukao Rupertovu pozornost. Rekao je »Akmed« i još nešto te nespretno imitirao hromog čovjeka.

Zeleni pogled gospođe Pembroke zaustavio ga je usred nastupa.

Kad su vidjeli da je Akmed pobjegao, nastavila je udovica, njegov je primjer slijedila i ostala posluga. Tom, koji se oprezno ponovo ušuljao u kuću kad je Rupert ušao u kuhinju, sakrio se u najbliži mogući kutak.

Gospođa Pembroke vratila je šalicu na pladanj. »Kako očito nećemo ništa drugo saznati od ostatka posluge, ne vidim zašto bismo ih čekali da se vrate«, rekla je. »Jedini logični potez jest da pratimo kuda je prošao moj brat.« »Prvo bismo morali provjeriti stražarske kućice«, rekao je Rupert sjetivši se Beecheyjevog savjeta. »Miles nije u kućici za stražare.« Naglo je ustala s divana, praćena nestrpljivošću i šuškanjem svile. »Ako su muškarci koji su ovamo došli policija, onda sam to i ja. I moj brat nije u bordelu ili u pušionici opijuma, tako da se ne morate nadati da ćemo posjetiti neko od tih mjesta. Razgovarat ćemo s ljudima s kojima se Miles u posljednje vrijeme družio. Započet ćemo s lordom Noxleyjem, njegovim prijateljem.« »Granat«, rekao je Rupert dok je podizala šešir i veo.

Okrenula se i nepovjerljivo ga pogledala. »Molit ću lijepo?« »Granat. Da me pitaju koje vam je boje kosa, rekao bih >boje granata<.« Nabila je šešir na glavu. »Jeste li uopće čuli ijednu riječ koju sam vam rekla?« »Misli su mi odlutale«, rekao je. »Vi ste dosta visoki za ženu, zar ne?« Procijenio je da je visoka oko 170 cm. »Ne vidim zbog čega je važna moja visina ili boja kose«, odvratila je. »Zato što niste muškarac«, uzvratio je.

Ni najmanje. Činilo se da je haljina skrojena tako da sakrije njezine jake tjelesne atribute umjesto da ih naglasi. No nije mogla zamaskirati svoj hod. Hodala je poput kraljice ili božice, visoko uzdignute brade i uspravnog stasa. Ali zbog arogantnog njihanja kukova podsjećala je više na kraljicu poput Kleopatre, božicu poput Afrodite. Njezin je hod bio pozivnica. Odjeća je bila upozorenje da se drže podalje. Bila je to fascinantna kombinacija. »Vidite, jednom muškarcu«, nastavio je, »ti su detalji iznimno važni.« »Pa da, naravno«, rekla je. »Najvažnije je kako žena izgleda.

Njezine intelektualne sposobnosti nisu bitna stavka.« »To ovisi o tome«, objasnio je, »o čemu razmišlja.« Daphne je razmišljala o tome koliko je bilo teško razmišljati kad je gospodin Carsington bio u blizini.

Uglavnom joj je dobro išlo rješavanje zagonetki. Ali jedino što je mogla smisliti u vezi s nedavnim događajima jest posve nevjerojatan scenarij, i to je bilo sve.

Nije ju bilo lako smesti. Da bi se itko mogao uloviti u koštac s egipatskim pismom, mora imati izuzetnu koncentraciju, a usto biti obdaren tvrdoglavošću i žilavošću.

Lako bi ignorirala potres ili topovske eksplozije.

Ali njega nije mogla ignorirati.

Uočila mu je na licu zamišljenost dok joj je računao visinu i određivao boju kose.

Sad je, kad je poslala Udaila da naruči magarce, primijetila kako pozornost gospodina Carsingtona prelazi s nje na stol s njezinim papirima.

Sjetila se kako je uzrujano reagirala kad je prvi put uočila nered. Što li je ono rekla? Je li se odala? Ma nije, nije mogla. Gluma joj je već ušla u naviku, radila je to instinktivno. Milesu je bilo puno teže pretvarati se da je fantastični znanstvenik. Srećom je svega nekoliko ljudi na cijelome svijetu dovoljno znalo o dešifriranju da bi u njega posumnjalo – a on je uvelike pazio da se s tim ljudima ne susretne licem u lice.

Gospodin Carsington mrštio se nad preslikom Kamena iz Rosette. »Taj papirus«, rekao je. »Pretpostavljam da je posve neuobičajen.« I ona je zurila u litografiju pitajući se što je ondje vidio. Komadić teksta pisanog hijeroglifima. Ispod toga još jedan gotovo cjelovit odlomak na pismu kojeg su neki znanstvenici zvali demotskim. Zatim je slijedio izmrcvaren tekst na grčkom koji je sadržavao najvažnije rečenice u kojima je stajalo da su sva tri teksta sadržajno jednaka. »Kao Kamen iz Rosette?« upitala je. »Da je barem sadržavao koju riječ na grčkom. Ali cijeli je pisan hijeroglifima...« Podigla je pogled prema njemu. »Pitate li me je li vrijedan?« Kimnuo je glavom. »Usuđujem se reći da jest«, rekla je polako, i tek tada sama svjesna činjenice.

Nije na taj način razmišljala o papirusu. Znala je da je koštao više od većine, ali ipak je to bio poseban primjerak. No samo ga je tako gledala. Možda je Miles ipak u jednu ruku bio u pravu: Bila je van ovog svijeta. Nije joj ni sinulo da ga drži pod ključem, baš kao što joj ne bi sinulo da pod ključem drži neku knjigu. »Mogli bismo ga nazvati vrijednim«, rekla je. »Bio je skup.« Povezala je trgovčevu priču o zagonetnom faraonu i njegovoj navodno netaknutoj grobnici. »Rekla sam Milesu da time potiče takve bajke i da je svima dao loš primjer plativši toliko visoku cijenu«, nastavila je. »Ali zaista je veličanstven. U potpunosti je pisan prekrasno iscrtanim hijeroglifima.

Pun izvanrednih ilustracija. Ostali koje sam vidjela nisu ni približno takva umjetnička djela i većina ih je samo pisana. Svi su u lošem stanju. Nije teško shvatiti zašto mu Miles nije mogao odoljeti.«

Pogled gospodina Carsingtona taman se s papira koje je izučavala preselio na njezino lice. Imao je zbunjen izraz lica. »I nije vam sinulo zašto bi ga pljačkaši htjeli?« upitao je. »Karta do skrivenog blaga?« »Ne, nije«, rekla je. »Ne mogu zamisliti da bi itko bio toliko budalast da povjeruje toj priči.« »Ali drugima se možda činilo da vaš brat, znanstvenik, vjeruje u nju.« Zbilja se činilo da Miles vjeruje u to – možda zato što je u sebi i dalje bio dječak. I bio je pravi romantičar.

Romantika je u njoj uvenula i umrla prije puno godina. Njezin ju je brak mumificirao. »Nitko imalo učen ne bi povjerovao da je Vanni Anaz ili bilo tko drugi zaista znao što piše na tom papirusu«, rekla je. »Nitko, i ponavljam, nitko ne zna čitati hijeroglife. Međutim, na papirusu se pojavljuju simboli koje povezujemo s aristokracijom. Dakako da je Miles planirao u Tebi potražiti te simbole. Ondje je pronađeno mnogo grobnica. Zasigurno će ih biti pronađeno još. Ali je li u ijednoj ostalo blaga nemoguće je znati.« »Netko očito u to vjeruje«, rekao je gospodin Carsington. »Netko se dobrano pomučio da dođe do tog papirusa.« »Ali što će s njime?« zapitala se nervozno. »Ne mogu ga pročitati.« »Benedict, moj najstariji brat, izučava kaznene postupke«, rekao je gospodin Carsington. »On tvrdi da je prosječan prijestupnik samo lukav, no ne i natprosječno inteligentan.« U tom joj je trenutku na površinu prodrla apsurdna zamisao koju je uporno negirala.

Miles je otet. Papirus je ukraden. »Oni misle da ga Miles može dešifrirati«, rekla je. »Zaboga. Mora da su posve nepismeni – ili očajnički naivni – ili...« »Francuzi«, dobacio je gospodin Carsington. »Francuzi?« upitala nerazumijevanjem.

je.

Zurila

je

u

njega

s

potpunim

»Nadam se da su Francuzi«, rekao je. »Moj se brat Alistair borio na Waterloou.« »Poginuo je?« upitala je.

»Ne, iako su se dobrano potrudili.« Stisnuo je šake. »Bit će hrom do kraja života. Čekao sam priliku da im vratim uslugu.« Ne tako daleko, na drugom kraju Kaira, elegantan sredovječni čovjek stajao je pokraj jednog od prozora koji je gledao na dvorište njegove kuće. Nije gledao kroz prozor već, pun poštovanja, u predmet koji je držao.

Jean-Claude Duval došao je u Egipat 1798. godine s Napoleonovom vojskom. S vojnicima je stigla još jedna vojska, vojska istraživača, učenjaka i umjetnika. Svi su ti ljudi bili zaslužni za veličanstveno djelo, Description de Egypte. Monsieuru Duvalu, ova je vojska mudraca bila istinski dokaz francuske nadmoći: za razliku od britanskih barbara, njegovi su zemljaci žudjeli za intelektualnim prosvjetljenjem u jednakoj mjeri kao i za vojnim osvajanjima.

Bio je u Egiptu kad su njegovi zemljaci pronašli Kamen iz Rosette i, kako su bili intelektualno nadmoćniji, odmah su shvatili njegovu vrijednost. Bio je ovdje i 1801. kad su Englezi kod Aleksandrije potukli Francuze i otuđili im kamen, tvrdeći da je to »časna ratna stečevina«.

Još je bio ovdje te je i dalje mrzio Engleze zbog niza razloga, uključujući i onaj najnoviji, to što su uposlili nepodnošljivo sretnog Giovannija Belzonija, ali njihova »krađa« Kamena iz Rosette bila je među prvih pet razloga za njegovu mržnju prema Englezima.

Duval je dvadeset godina razmišljao kako namiriti taj račun.

Međutim, iako je u Francusku poslao nebrojeno mnogo egipatskih artefakata, po važnosti nije pronašao ništa ni blizu Kamenu iz Rosette.

Sve do sad.

S najvećom je opreznošću odmotao papirus. Ne do kraja. Tek toliko da se uvjeri da je to taj papirus. Njegovi su ljudi već puno puta zabrljali.

Ali ovo je bio taj papirus – ta njegov glavni agent Faruq nije bio budala!

– i gospodin Duval ponovo je smotao dokument, jednako oprezno i s primjetnom količinom frustracije.

Prvi put kad ga je ugledao, odmah je shvatio da to nije običan papirus. Bez obzira na to, nije povjerovao u priču koju je prodavač Vanni Anaz ispričao kako bi opravdao stravičnu cijenu koju je tražio.

Samo bi najveći tupani povjerovali u tu priču. Svi su drugi znali da nitko ne zna čitati hijeroglife, baš kao ni bilo koje drugo drevno egipatsko pismo – samim time nitko nije mogao reći što je na papirusu pisalo.

Kako god bilo, ipak je to bio rijedak primjerak i Duval ga je morao dobiti.

Ali prije nego što je uspio dogovoriti krađu, Miles Archdale, jedan od vrhunskih svjetskih lingvista otišao je u Anazovu trgovinu, trezveno slušao priču o davno sakrivenom blagu i zaboravljenom faraonu te platio strašan iznos. Bez pogovora.

Nije trebao biti genijalan lingvist da bi shvatio zašto: Archdale je otkrio kako dešifrirati hijeroglife.

To je tajio jer bi to dovelo do velikih otkrića, a svu slavu i čast želio je za sebe.

Shvatio je da je će taj papirus biti najveće otkriće, da će nadmašiti sve što je Belzoni postigao i da će se po važnosti barem izjednačiti s Kamenom iz Rosette: netaknuta kraljevska grobnica prepuna blaga.

Duval je odmotao presliku papirusa. Na marginama su bile zapisane brojne zabilješke na engleskom, grčkom i latinskom te niz simbola i znakova, sve redom posve nerazumljivo. »Ali on će nam sve to objasniti«, Duval je promrmljao. »Svaku riječ na papirusu. Značenje svakog znaka.« Jednom kad mu Archdale otkrije sve svoje tajne, umrijet će i nitko neće pronaći njegovo tijelo. Pustinja čuva tajne bolje nego on. Tijela su uz pomoć čagljeva, strvinara, sunca i pijeska nestajala nevjerojatnom brzinom.

No u međuvremenu Duval mora razriješiti jednu napornu komplikaciju. »Ovo mora odmah nestati iz Kaira«, rekao je. »Ali ja moram ostati još neko vrijeme.« Čovjek koji mu je donio dokumente istupio je iz sjene. Iako je sam sebe nazivao Faruq, bio je Poljak. Bio je obrazovan, jedan od inteligentnijih među plaćenicima i kriminalcima koji su u Egiptu pronašli unosno tržište za svoj talent.

Duval bi bio sretniji da je Faruqa poslao na Archdalea. Ali kako je mogao znati da će mu trebati najbolji agent da odradi običnu otmicu?

Oni koje je poslao da riješe Archdalea nisu ga uspjeli srediti u Gizi.

Bio je predobro štićen. Nisu dospjeli do njega sve dok nije ponovo prešao rijeku i u Starom Kairu raspustio pratnju. Kad su ga napokon uhvatili, prebili su mu slugu i ostavili ga da umre a da nisu provjerili je li zbilja mrtav. Sluga se nekako uspio dovući do njegove sestre, koja je odmah sve prijavila konzulatu. Do sutra će svi u Kairu sve znaci.

Duvala nije zabrinjavala lokalna vlast. Dičili su se svojom sporošću, nesposobnošću i korupcijom.

Zabrinjavao ga je Englez poznat pod nadimkom Zlatni Vrag.

Prošle je godine postao glavni Duvalov neprijatelj. Osim što je bio lukav, nemilosrdan i gladan slave za Englesku, baš kao i Duval za Francusku, Zlatni Vrag bio je i pomalo lud.

Duval je mrzio luđake. Bili su suviše nepredvidljivi. »Sestra će htjeti jedino pronaći svojeg brata«, rekao je Duval. »Nju ćemo lako obmanuti. Zlatni Vrag veći nam je problem. Kreni odmah i pridruži se ostalima u Minyji kao što smo se i bili dogovorili. Moraš odnijeti papirus. Što god da se dogodilo, ne smije dospjeti u njegove ruke.« Iako je govorio smireno, Duval je bio na rubu da zaplače od jada.

Svi su maštali o tome da pronađu netaknutu kraljevsku grobnicu.

Ključ mu je bio u rukama, u ovom papirusu. Čovjek koji je napokon otkrio tajne hijeroglifa bio je Duvalov zatočenik i svega jedan dan puta odavde.

Ali Duval mora ostati u Kairu kako bi sa sebe zbacio sumnju. Kad bi otišao, njegov najopakiji i najmrži suparnik odmah bi znao tko stoji iza otmice i krađe. Ako ostane, odmah bi postao jedan od nekoliko osumnjičenika. Ako dobro posloži stvari, sumnja će uskoro prijeći drugamo.

I tako je gospodin Duval stavio dva dokumenta u ofucanu staru vreću koja neće privlačiti lopove, predao je Faruqu i rekao mu gdje će se i kada idući put naći.

Rupert je lako primijetio da su njegovi komentari o Francuzima smeli gospođu Pembroke s nauma da upita logično: Što će učiniti mome bratu kad otkriju da on ne može pročitati tekst na papirusu?

Na to pitanje Rupert nije želio odgovoriti. Znao je da Archdaleov život neće vrijediti ni pišljiva boba kad zlikovci otkriju svoju pogrešku.

Sumnjao je da bi im više vrijedio čak i da je mogao pročitati što piše na papirusu.

No ipak je imao izgleda. Na Archdaleovom bi se mjestu Rupert pretvarao i okolišao odgađajući trenutak istine koliko je god moguće.

Istodobno bi istraživao kuda pobjeći.

Ako bi zlikovci otkrili istinu prije nego što bi bilo prikladno, možda bi ih mogli nagovoriti na otkupninu. Uvjerio bi ih da barem tako ne bi ostali praznih ruku.

Rupert je sve te misli zadržao za sebe i usredotočio se na to da dovoljno odvrati pozornost gospođe Pembroke kako ne bi tugovala nad bratovom sudbinom.

Srećom je Rupert Carsington imao prirodni dar da drugima odvlači pozornost.

Kako ju je toliko isprovociralo to što je malog slugu nazvao Tom, prvo što je Rupert učinio kad su se uspeli na magarce jest da je svojeg krstio imenom Kleopatra. »Ne zove se tako«, ustvrdila je gospođa Pembroke. Rekla mu je kako se životinja zove na arapskom. »Ne mogu to ni izgovoriti«, rekao je Rupert. »Nemojte ni pokušavati«, odvratila je. »Ne razumijem zašto se ovdje ne govori engleski«, zaključio je. »Toliko je jednostavniji.« Nije joj mogao vidjeti lice, jer je navukla prokleti veo, ali začuo je njezin uzdah očaja.

Krenuli su iznenađujuće brzim tempom uzevši u obzir koliko su ulice bile uske, zagušene i krcate. Njemu se taj prizor činio prekrasnim: magarci koji mirno u klipšu svojim putem ususret kolima, konjima i devama, vodiči magaraca koji trče uz njih i ispred njih, nerazumljivo vičući i mašući štapovima dok pokušavaju raščistiti put, iako su se svi pravili da ih ignoriraju.

Hvalio je magarce njihovim vodičima, čestitao životinjama kako uspješno izbjegavaju sudare i pričao ljudima anegdote o londonskim konjima.

Gospođa Pembroke trpjela je koliko je god dugo mogla, što nije bilo predugo, a zatim je eksplodirala: »Nemaju pojma o čemu govorite!« »Pa neće nikad ni naučiti ako im se netko ne potrudi objasniti«, rekao je.

Da ulice nisu bile tako glasne, zasigurno bi čuo kako škrguće zubima.

Ništa više nije rekla, ali Rupert je bio uvjeren da je suviše zauzeta njegovom nevjerojatnom glupošću da bi se imalo zamarala svojim bratom.

No Rupert nije bio čovjek koji bi išta prepustio slučaju.

Kad su stigli na odredište, sišao je s magarca prije nego što se posve zaustavio i odmah se pojavio uz gospođu Pembroke.

Pružio je ruke i čvrsto je primio oko struka. »To zaista nije potre...« Zastala je usred riječi kad ju je podigao s pozamašnog sedla. Instinktivno ga je primila za ramena. Tako nasmiješen pred njezinim licem pod velom, Rupert ju je neko vrijeme zadržao u zraku u razini očiju. A zatim ju je polako, sasvim polako spustio na tlo.

Nije mu odmah pustila ruke. Nije joj odmah pustio struk. Ostala je posve mirna gledajući ga odozdo.

Nije joj mogao vidjeti lice, ali mogao joj je čuti ustreptao dah.

Zatim ga je pustila i gurnula od sebe te izvela onaj žustar i ljutit okret koji mu je bio tako slastan. »Ne budite smiješni«, rekla je. »Ta nema razloga da se hvališete svojom snagom.« »Sad mi je baš bila prijeko potrebna«, odvratio je. »Lakši ste nego što sam pretpostavljao. Zbunili su me slojevi i slojevi crnine.« Ne u potpunosti. Hod je činio svoje. »Mogu se samo nadati da ćete jednako revno tražiti mojeg brata kao što revno određujete sve moje proporcije«, izgovorila je srdito.

Ovaj se put vratar pojavio. Gledao je Ruperta, ali se gospođa Pembroke ubacila i izdala mu naredbu na nestrpljivom arapskom.

Kapija se otvorila i ušli su u dvorište. Pojavio se još jedan sluga i uveo ih u dvorište i kuću.

Dok su lutali labirintom uobičajenim u boljim kairskim kućama, gospođa Pembroke otkrila je Rupertu nekoliko detalja. »Ne zaboravite zašto smo ovdje«, rekla je potiho. »Ne smijemo uzalud trošiti vrijeme. Molim vas da se oduprete porivu da izmišljavate nadimke slugama lorda Noxleyja. Sumnjam da bi mu se to svidjelo i radije bih da ne trošimo dragocjene minute na izglađivanje nesporazuma. I molim vas da ne skrećete s teme. I da ne pričate

anegdote. Niste ovdje da ikoga zabavljate. Ovdje ste da izvučete informacije. Je li vam jasno?« »Tako ste zaboravljivi«, rekao je. »Zar ste zaboravili da ste mi rekli da ste vi mozak operacije, a ja snaga? Naravno da očekujem da vi vodite glavnu riječ. I naravno da ću razbijati glave i bacati ljude kroz prozor kad zatreba. Ili sam nešto krivo shvatio? Želite li i da razmišljam?«

Četvrto poglavlje

R

upertu se vikont Noxley već na prvi pogled nije svidio. – Bio je desetak centimetara niži od Ruperta i ne toliko širokih ramena i prsa, ali bio je u dobroj kondiciji. Kosa i oči bili su mu žuto-smeđe boje kakva je uglavnom krasila mačke. Rupertu se posebno nisu svidjele njegove oči i njihov izraz kad se obraćao gospođi Pembroke.

Bio je to pogled gladnog lava u naletu na gazelu kojom će se pogostiti za večeru.

Rupert bi bio sretniji da je ostavila spušten veo.

Ali podigla ga je čim je ušla u sobu nakon čega se lordovo lice odmah razvedrilo i zasjalo kao obasjano suncem.

A zatim, čim je objasnila što se dogodilo, kao da mu se nad glavom nadvio golemi olujni oblak.

Posluga je dojurila s neizostavnom kavom i slatkišima te ponovo odjurila na njegov znak. »Nevjerojatno«, rekao je Noxley. »Jedva to mogu pojmiti. Kakva bi budala mogla zaključiti takvo što, a kamoli to izvesti? Ne, u pitanju je zacijelo kakav luđak. Sama zamisao je strašna. Uvjeren sam da vaš brat nikada nije dao ni najmanji znak da je otkrio nešto tako važno. Čak suprotno. Zaista je skroman kad priča o svojem radu. Teško ga je uopće nagovoriti da govori o tome.« »Slažem se da je bizarno«, rekla je. »Ali moramo povezati ta dva slučaja. Ili smatrate da je to slučajnost?« »Ne, ne, iako ne znam točno što da uopće mislim.« Odmahnuo je glavom. »Šokiran sam. Treba mi trenutak da razbistrim glavu. Ali kako sam nepažljiv.« Pokazao je rukom na pladanj s kavom u elegantnim srebrnim šalicama. »Ponudite se, molim vas. Gospodine Carsingtone, možda niste još upoznati s ovdašnjim delicijama.«

Dok je objašnjavao ponuđena jela, ljubazno je pred gospođu Pembroke stavio tanjur. Manje ljubazno stavio je jedan i pred Ruperta.

Nakon što je odradio svoj zadatak, Noxley je zaboravio na Ruperta i svu pozornost posvetio dami.

Rupert je svoju pozornost usmjerio na okolinu. Prostorija je u potpunosti bila uređena u ovdašnjem stilu. Posvuda turski sagovi. Štukature i izbijeljeni zidovi. Detaljno izrezbaren i obojen drveni strop s kojeg je visio luster. Visoki rešetkasti prozori. Niske klupe uz tri zida sobe, prekrivene različitim jastucima. Drveni ormarići iznad klupa.

Drvena vrata koja su bila gotovo jedna nasuprot drugima. Ona kroz koja su ušli bila su zatvorena, druga su bila odškrinuta. Rupert je sa svojeg mjesta točno vidio kroz zazor. Netko je proletio, zatim se vratio i ondje ostao. Pogled lica pod velom koje je virilo iza vrata, ubrzo se susreo s njegovim.

Pretvarao se da proučava ukrase na šalici dok je potajno gledao kako žena promatra njega.

Ubrzo se ohrabrila i malo se više pokazala. Imalo se štogod i vidjeti budući da joj je veo bio jedini čedni dio odjeće. Izgledalo je kao da joj je težak, jer joj je jednom ili dvaput ispao.

Rupert je i dalje osluškivao razgovor koji se odvijao pokraj njega.

Gospođa Pembroke nutkala je Noxleyja da se sjeti bilo čega što je Archdale rekao ili učinio što je moglo nekoga navesti na krivi zaključak.

Noxley je i dalje izgledao začuđeno. Opisao je malu večeru, na kojoj je uz Archdalea bilo svega još troje gostiju, svi redom Englezi: jedan slikar i dva pukovnika. »Ali i tad sam se pitao«, rekao je mršteći se. »Razlog odlaska u Gizu koji je vaš brat tada iznio činio mi se pomalo neobičnim. Međutim, pretpostavio sam da sam ga krivo shvatio. Ili da mora odraditi nešto privatno što je radije želio zadržati za sebe.« Rupert se uspravio. »Mislite da ga je čekala neka žena?« upitao je.

Gospođa Pembroke zapiljila se u njega.

Noxley ga je također gledao, a izraz lica mu se sledio. »Nisam to razmotrio kao mogućnost«, rekao je. »Zbilja?« zapitao se Rupert. »Meni je to prvo sinulo.« »Gospodin Archdale nikad ne bi napravio nešto tako nepromišljeno i spetljao se s nekom od ovdašnjih žena«, rekao je lord Hoxley frigidno. »Muslimani imaju stroga pravila o doličnosti, a kršenje istih nosi strašne posljedice.«

»Primijetio sam da pravila ne uključuju plesačice«, rekao je Rupert. »Koliko sam ja vidio...« »Gospodine Carsingtone«, reče gospođa Pembroke.

Uputio joj je nedužan upitan pogled. »Bojim se da se udaljavamo od srži problema«, rekla je. »A srž problema, ako ste možda propustili, jest mogućnost da je moj brat otišao u Gizu iz drugih razloga, a ne zbog onih koje je meni naveo.« »Uzevši u obzir vašu teoriju o dva odvojena incidenta, gospođo Pembroke, pitam se je li gospodin Archdale možda ipak kod piramida nešto otkrio«, zaključi lord. »Ili je možda u Gizi rekao ili učinio nešto što je pobudilo znatiželju ili sumnjičavost. Egipćani vole tračati, toga ste zasigurno svjesni. U nedogled će raspravljati o potpunim trivijalnostima, rastrančirati svaku priču koju čuju i prenijeti je svakome koga susretnu. Vijesti Nilom putuju uzvodno i nizvodno nevjerojatnom brzinom. A zatim su tu još i Francuzi i njihovi špijuni koji samo motre sve što činimo, kao da smo i dalje u ratu. Tako su ljubomorni na sve što smo ovdje postigli, a svi dobro znamo da njihovi agenti nisu baš dobroćudni.« »Francuzi?« upitao je Rupert. »Kao da su uvjereni da cijeli Egipat i sve što se ondje nalazi pripada samo njima«, rekao je Noxley. »Nemaju nimalo skrupula. Ne susprežu se pred mitom, krađom, čak i nasiljem.« »Napokon smo došli do nečega«, zaključio je Rupert. »Nasilje.

Nedobroćudne osobe. I još usto Francuzi.« Pogledao je gospođu Pembroke. »Pa najbolje bi bilo da krenemo za huljama, zar ne? Samo, gdje se točno nalazi Giza i zašto je tako neodoljiva?« Oboje su zurili u njega. Gospođa Pembroke napravila je komičnu grimasu koja je jasno ocrtavala njezinu zabezeknutost i ogorčenost.

Rupert je jako dobro znao da se plato Gize nalazi s druge strane Nila. Morao bi biti slijep da to ne zna. Poznate piramide bile su vidljive s brojnih lokacija u metropoli.

Postavljao je glupa pitanja samo da bi vidio reakciju gospođe Pembroke. »Gospođo Pembroke, molim vas da mi dopustite da vam pomognem«, rekao je Noxley. »Uvjeren sam da generalni konzul želi učiniti sve da bi vam pomogao, ali njegova su sredstva ograničena.« Pogledom je kratko ošinuo Ruperta. »Molim vas da mi dopustite da

vam dam na raspolaganje sve svoje osoblje. I sebe, dakako. Siguran sam da ćemo jako brzo sve razriješiti.« Puno brže nego Hargateov mutavi sin, taj je dio ljubazno izostavio.

Rupert se morao složiti s epitetom mutavi. Izvalio je cijeli niz besmislica. Zašto ga ne bi zamijenila čovjekom koji pokazuje očite znakove inteligencije?

I kako bi joj Rupert uopće mogao zamjeriti?

Dosadni Noxley očito je bolje poznavao njezina brata nego Rupert.

Ta živio je već nekoliko godina u Egiptu. Činilo se kao da sve poznaje.

Poznavao je i jezik. »Pa hvala vam«, rekla je gospođa Pembroke. »Rado ću prihvatiti vašu pomoć.« Idiote, Rupert se opsovao. Imbecilu. Sad će dosadni Noxley uživati u njezinom društvu tijekom potrage, a Rupert će završiti u pustinji tražeći kamenje s natpisima koje nitko ne može pročitati.

Zatim su ona i Noxley nastavili razgovor kao da Rupert uopće ne postoji.

U mislima je slegnuo ramenima i usmjerio pozornost na odškrinuta vrata. Tamna ljepotica i dalje je ondje stajala.

Kakav je dosadni Noxley bio licemjer, držao se tako čedno kad je Rupert spomenuo plesačice, dok je istodobno pripadnica njegovog harema stajala svega nekoliko metara dalje, polugola i očito nezadovoljna što je njezin lord i gospodar svoju pozornost usmjerio drugamo.

Povremeno bi se pojavila na vratima, svaki put sve uzrujanija.

Dok ju je promatrao, Rupert je čuo tek polovicu razgovora pokraj sebe. Noxley je obećao da će razgovarati s nekim ljudima, počevši s onima koji su onomad prisustvovali večeri. Poslat će na ulicu nekoliko slugu da osluhnu najnovije tračeve. Pozvat će nekoliko lokalnih šeika.

Dozvao je slugu i izdao nekoliko naredbi na arapskom. Gospođa Pembroke uskočila je sa svojim napucima.

Sluga je izišao.

Tad je došao trenutak da pođu.

Rupert ju je puno potišteniji nego što je bio kad su krenuli, pratio kući. Bio je jedva svjestan da je kasnije nego što je pretpostavljao. Pitao se koliko su dugo bili kod Noxadnjakovića.

»Zar se nismo nekamo drugamo uputili?« upitao je kad su stigli do njezine ulice. »Niste pratili?« rekla je. »Lord Noxley će obavijestiti ostale. Jako lijepo od njega. Nisam dosad ni shvatila koliko sam umorna. Jučer gotovo uopće nisam spavala. Treba mi pošten san. Inače neću biti ni od kakve koristi u Gizi.« »Dakle, idete u Gizu«, rekao je Rupert sjetno. Volio bi istražiti unutrašnjost piramide, posebice s njom. Čuo je da su prolazi mračni i uski. »Pa da, ali on to ne zna«, rekla je.

Rupert se naglo okrenuo prema njoj. Ali opet se ondje našao onaj mrski veo, koji joj je skrivao izraz lica. »Kako ne zna?« upitao je. »Pa vidjet će vas.« »Lord Noxley?« rekla je. »Pa tko drugi?« nastavio je. »Ali on ne ide u Gizu«, odvratila je. »Ne ide?« »Ne«, ustvrdila je. »Vi idete.« Stigli su do njezinih vrata. »Ja idem?« Rupert je upitao glupavo.

Duboko je uzdahnula. »Zbilja, gospodine Carsingtone, molim vas da malo pozornije pratite. Sigurno ste ga čuli. On je kao Vir... kao Miles. Oni misle da žene... Ma nema veze. Nije važno. Ne mora znati, a vi ne biste shvatili. Ali sad imam vašu pozornost. Vi ćete me odvesti u Gizu, bez obzira na to što on kaže. Sutra me pokupite u zoru. Je li jasno?« »Posve jasno«, rekao je Rupert.

Gledao je za njom dok nije ušla na sigurno, a zatim otišao, mahnuo Wadidu, prošao kroz kapiju i zviždeći nastavio ulicom.

Kad je gospođa Pembroke otišla, nestala je i sva draž s lordova lica.

Asheton Noxley volio je da je sve onako kako on želi – i nikako drukčije. A to nigdje nije bilo lako. U Egiptu je to bilo posebice teško postići jer su se ovdašnji ljudi, a Europljani čak i više, ponašali mimo svih pravila kulturnog ophođenja.

Ubrzo nakon dolaska ovamo naučio je da su službeni dokumenti to manje važni što se osoba nalazila dalje od onoga tko ih je izdao.

Primjerice, mogao je od paše dobiti ekskluzivno pravo da na određenom mjestu kopa ili da pomakne ovaj ili onaj predmet. Ali ako se nalazište nalazilo, recimo, u Tebi, a paša u 750 kilometara udaljenom Kairu, na kraju je na nalazištu bilo dozvoljeno iskapati onome tko je lokalnim šerifima najviše platio ili doveo najviše svojih hulja da dokaže svoje pravo.

Lord Noxley smatrao je da je lokalna vlast nepouzdana. Primali su mito od suparničkih strana. Malo su prihvaćali, pa malo priječili.

Zabranjivali su pristup radnicima, kao i promet hrane i plovila kad im se tako prohtjelo.

Zbog toga je oko sebe sakupio velik broj ljudi na koje se mogao pouzdati kako bi natjerao druge da se ponašaju onako kako bi trebali.

Sada je imao agente u većini većih sela između Aleksandrije i drugog katarakta.

Iako Miles Archdale i njegova lijepa sestra to nisu znali, lord se i za njih pobrinuo. Lord je podupirao brata, koji je bio na glasu da je najbliže dešifriranju tajni drevnog pisma. Lord je bio uvjeren da bi savršeno surađivali. Zajedno bi mogli doći do nevjerojatnih otkrića, većih od bilo čega što je otkrio Belzoni.

Lordu Noxleyju jednako je važno i da mu Archdaleova sestra postane vikontica. Želio ju je od prvog trenutka kad ju je ugledao, jer je ona, za razliku od papirusa koji je njezin brat kupio, bila pravi raritet.

U Engleskoj su se pred njegovim nogama bacale nebrojene ljepotice, a u Egiptu je mogao birati među egzotičnim preslikama istih takvih. Gospođa Pembroke nije bila ničija preslika.

Nije bila zgodna ni lijepa. Nije bio siguran ni da je naočita. Ali imala je impozantno lice i veličanstven stas, a bila je i bogata kao Krez.

Usto, prikladno se našla baš ovdje. Lord se nije morao vratiti u Englesku da bi nastavio zamornu potragu za prikladnom nevjestom.

Mogao bi godinama ostati u Egiptu. Kad bi se i vratio, bilo bi to zbog iznimne slave i časti.

Ali netko mu je osujetio planove. Archdale, jedan od vrhunskih svjetskih lingvista, mogao bi biti u smrtnoj opasnosti. Za to se vrijeme ona bitanga od sina lorda Hargatea pokušavala uvući pod skute budućoj vikontici Noxley.

Lord Noxley pozvao je svoga agenta Ghazija, koji je stigao u manje od sat vremena.

Ghazi je bio lordova desna ruka, njegov osobni ubojica.

Lord Noxley mu je ispričao što se dogodilo i upitao ga zašto je to zadnji saznao. »Poslat ću svoje ljude u Stari Kairo«, rekao je Ghazi. »Otkrit će tko je oteo vašeg prijatelja. Ali zbilja čudno. Jedan dan otmu čovjeka. To razumijem. To su učinili zbog otkupnine. Ali zatim su danas ukrali papirus. To ne razumijem. Trgovac Vanni Anaz ima ih na gomile. Ima i ljude koji ih izrađuju. Seljaci ih prodaju po selima. Zašto bi se itko toliko mučio da ga ukrade?« Lord Noxley mu objasni. »Aha«, rekao je Ghazi. »A je li to istina?« »Netko misli da jest«, odvratio je lord Noxley. »Sigurno Francuzi«, zaključio je Ghazi. »Sve su očajniji.« Rekao je to zbog toga što su agenti lorda Noxleyja uporno tjerali Francuze od najbogatijih nalazišta. No nije bio siguran je li baš očaj razlog svemu tome. Je li pogriješio u vezi s Archdaleom i pomiješao tajnovitost i skromnost? »Pitanje je tko ima dovoljno sredstava i tko je dovoljno okrutan da učini takva zlodjela«, upitao se.

Osim lorda Noxleyja, samo je jedna osoba odgovarala opisu. »Onda Duval«, rekao je Ghazi. »I ja tako mislim.« »Razgovarat ću s njegovim ljudima.« Obojica su znali da je razgovor eufemizam za široku lepezu radnji.

Ali lord Noxley znao je da Ghaziju ne trebaju posebne upute. Lord je samo nadodao: »I onaj kreten Carsington.« Ukratko je opisao četvrtog sina lorda Hargatea. »Sutra će biti u Gizi. Želim da nam se makne s puta.« Srijeda, 4. travnja

Rupert je stigao u udovičin dom u zoru, baš kako je i naredila.

Otkrio je da će putovati sa svitom. Sva njezina kukavička posluga, osim Akmeda, došuljala se natrag u kuću prije nego što je ona sinoć stigla doma. Odlučila je da i oni moraju danas u Gizu.

Rupertu je trebalo neko vrijeme da to prihvati jer se i dalje mučio da prihvati kako je izgledala.

Odbacila je ruho od crne svile: odabrala je crvenkastu jaknu sa zlatnim obrubom i turske jarkoplave hlače. I turban. Rekla je da će se pretvarati da je muškarac, da je njegov malteški prevoditelj.

Nije nimalo izgledala kao muškarac, ni Maltežanin ni bilo koji drugi. Ruperta je podsjetila na hareme, konkubine i plesačice. U tom smislu nikakva odjeća nije bila važna.

Sjetio se kako se iznenadio kad ju je podigao s magarca – bila je manja nego što je pretpostavio, iako obdarena oblinama. Još ih je gotovo mogao osjetiti – zakrivljenost njezina struka... brežuljak kukova gdje joj je položio ruku. Sličan je val topline, koji nije imao nikakve veze s jutrošnjom temperaturom, osjetio u nižim dijelovima svoga tijela.

Zbog toga mu je trebalo neko vrijeme da se usredotoči na posao.

Komičan turban nije nimalo pomogao. Pozivao ga je da ga odmota tako da je vrti i vrti kao zvrk dok je ne ulovi vrtoglavica i ne počne se smijuljiti... i da je zatim podigne...

Ali nije smio. Ne još. Ako krene prebrzo i stavi usne ili ruke kamo nije mislila da im je mjesto, poslat će ga natrag Saltu. Rupert bi završio crnčeći u pustinji i nadgledajući domaće radnike kako premeću pijesak i kamenje. Lord Noxadnjaković bi jedini uživao u potrazi s njom i u borbama s nepristojnim, najvjerojatnije Francuzima, dok bi Rupert umirao od dosade.

Sama pomisao na Noxadnjakovićeve ruke na njezinu struku brzo su ušutkale Rupertove lascivne porive.

Skeptično je promatrao utučenu poslugu. Nabacio je strog izraz lica i upotrijebio isti prijeziran ton kakav je njegov otac koristio u sličnim situacijama te rekao: »Volio bih znati, milostiva, što očekujete od ove bagre osim da vam u sekundi okrene leđa kad zagusti.« »Ne možemo putovati bez pratnje«, rekla je. »Ne samo da nije dolično, već nije ni sigurno. A nemamo se vremena prijaviti lokalnom šeiku i tražiti zamjensku.« Da su se prijavili kod šeika za drugu poslugu, to bi predugo trajalo.

Iako Rupert nije razumio gotovo ijednu riječ arapskog, znao je da fraze

poput »požurite«, »ne smijemo uzalud potrošiti ni minute« ili »mislim sad« ne postoje u ovdašnjem rječniku.

Ukratko, morat će maksimalno iskoristiti što mu je na raspolaganju. »Leena«, rekao je, »molim vas, budite ljubazni i recite momcima da danas nema bježanja. Recite im da bez obzira na to kakvo nam zlo zaprijeti, neće biti ni upola toliko strašno što ću im ja učiniti ako napuste svoju gospodaricu.« Zatim je ukratko i vrlo živopisno opisao što bi im učinio, sve to naglasivši gestikulacijom.

Leena je smjesta sve prevela. »Koliko će to uopće pomoći«, promrmljao je Rupert napola sebi u bradu. »Prvo bi ih trebao uloviti, zar ne?« »Neće pobjeći«, rekla je gospođa Pembroke.

Ponovo joj se okrenuo, a njegov se smrknuti izraz lica urušio na sam pogled na turban i neobično srcoliko lice koje onamo nije pripadalo. »Neće?« rekao je ne mogavši suspregnuti osmijeh. »Proširila se priča da ste duh«, objasnila mu je. »Wadid im je dosad već ispričao što ste mu jučer učinili, a priča je dodatno napuhana do neprepoznatljivosti.« »Odlično«, zaključio je Rupert. »Barem su me poštedjeli muke da moram odabrati nekog za demonstraciju.« Nešto poslije, čovjek koji je doveo Daphne u Gizu sjedio je naslonivši šake na kukove i obavivši duge, mišićave noge oko hrpe slomljenih kamenih blokova, i bez ikakve zamjerke gledao u Kefrenovu piramidu.

Gospodin Carsington hitrim je pokretom skinuo rukavice, šešir, kravatu i kaput. Tako oskudno odjeven i obasjan suncem, izgledao je poput brončanog kolosa.

Daphne se jedva obazirala na piramidu, jedno od svjetskih čuda.

Jedino što je vidjela bio je muškarac, i to previše njega – košulja napeta preko širokih ramena i tanak materijal koji je pod jakim svjetlom bio gotovo proziran jasno su otkrivali konture mišićavih ruku i leđa.

Malo joj je olakšavala spoznaja da nije privlačio jedino njezin pogled. I njezini sluge često su ga nepovjerljivo promatrali. Muškarci koji su se vrzmali oko piramida kako bi pomogli posjetiteljima da se

popnu do vrha ili da uđu, također su ga sa sigurne udaljenosti gledali sa strahopoštovanjem.

Lako mu je mogla biti sjena. Vodiči su je jedva primjećivali i gotovo uopće nisu marili tko je i što je.

Svi su to osjećali – magnetsku privlačnost tog visokog muškarca i opasnost koja oko njega pucketa u zraku. Svima je bilo jasno da je među njih ušla neka nepredvidiva i neukrotiva sila.

Daphne je to osjetila i prije nego što ga mogla vidjeti, kad je bio tek tamna sjena u mraku tamnice. »Velika je«, napokon je rekao. »Da, jest«, potvrdila je. »Pretpostavljam da se želite uspeti na vrh.« Muškarci uglavnom tome nisu mogli odoljeti. »Ne sada«, rekao je. »Ako se popnem, onda će mi ona postati tek neobične dugačke stube. Ne, zasad mi se sviđa kakva jest, takva golema i impresivna.« Zatim joj se okrenuo. »Osim ako ne mislite da bismo na vrhu mogli naići na neki trag?« Odmahnula je glavom. »Miles je rekao da želi istražiti unutrašnjost. Vjerovao je da se ondje nalaze tragovi koji bi nam mogli pomoći da pronađemo druge grobnice.« I vodiči nisu imali nikakve korisne informacije o Milesu. Da, sjećali su se Engleza s »bijelom« kosom. Bio je ondje prije nekoliko dana.

Tijekom njegova posjeta nitko nije primijetio ništa neobično.

Gospodin Carsington spustio se s kamena i pridružio joj se.

Otkopčao je dugme na kragni košulje, zbog čega mu se izrez proširio u duboki V. Odmaknula je pogled od širokih brončanih prsa i usmjerila ga na piramidu. »Zašto se lord Noxadnjaković čudio razlogu dolaska vašeg brata ovamo?« »Koji lord?« »Dobro ste me čuli«, rekao je. »Pitao sam se kako takav nepodnošljiv dosadnjaković može biti dobar drug vašem bratu – ili bilo kome drugome. Ali tad sam se sjetio da ovdje ima malo Engleza.

Pretpostavljam da je Noxadnjaković zahvaljujući tome dobio svoj status.« »Nije vam se svidio«, zaključila je. A to je bio jednako oštrouman zaključak kao i onaj Carsingtonov da je piramida velika.

Previše je muškog bilo pred njom – previše nedovoljno odjevenog muškog. Bio joj je to pravi šok. Nije ni čudo da nije mogla razmišljati.

Trebala bi mu reći da se odjene. »Nije mu bilo važno da se meni svidi«, rekao je.

Ponovo je u njega uperila pogled. Crne su joj oči zatreperile. »Kako je bio zabrinut za vas«, rekao je. »Tako pun razumijevanja za vaše nevolje. On nije pretpostavio da vam se brat smuca po javnim kućama ili da je potpomognut hašišom ušao u Alahov vrt. Nimalo.

Njegovo Gospodstvo je bilo puno suosjećanja i tako željno da vam ugodi.« »Voljela bih znati zbog čega ga to čini dosadnim«, zatražila je odgovor. »Tako je brzo naslutio da se najgore dogodilo«, odvratio je gospodin Carsington. »Većina bi muškaraca rekla: >Dobro je, dobro je, sigurno nema razloga panici. Zasigurno postoji jednostavno objašnjenje, vjerojatno se zagubila poruka ili takvo što.< Umjesto toga razvio je cijeli plan nabacujući prikrivene, ali i jasne prijedloge kako bi se samo dodatno uzrujali, a ne da vas smiri.« »Prezirem >Dobro je, dobro je<«, rekla je. »To je čisto ponižavanje.

I zaista ne podnosim kad se prema meni odnose kao prema djetetu s bujnom maštom. A upravo se tako ponio gospodin Salt. Zaista me razbjesnio.« »Možda se generalnom konzulu sviđa kako vam oči zabljesnu kad ste bijesni«, rekao je gospodin Carsington. »I to kako vam se obrazi zajapure, baš ovdje.« Kažiprstom je ocrtao liniju po svojoj jagodičnoj kosti.

Stajao je dovoljno daleko od nje, ali ipak je osjetila dodir, kao da je svojim dugačkim prstom pomilovao njezinu kožu, a ne svoju.

Osjetila je kako ju preplavljuje toplina i znala je da joj se boja koju je upravo opisao pojačava. I trebala se zacrvenjeti od srama što je tako podložna utjecajima. »Dobro vam ide skretanje s teme«, rekla je. »Pitali ste me zašto se čudimo što je moj brat ovamo došao.« »Da. Zašto vaš brat ne bi ovdje tražio tragove? Zašto ta tajna grobnica ne bi bila baš ovdje? Moraju još ući u jednu piramidu.« Kimnuo je glavom prema trećoj, još neotvorenoj Mikerinovoj piramidi. »I zar nisu negdje ovdje pronašli gomilu mumija?«

I ona je pogledala prema trećoj piramidi, zatim ponovo presrela njegov pogled, tako nedužan poput dječačkog. Ona nije bila djevojčica i nije je mogao tako lako uvući u igru. »Znate sve o ovome mjestu«, rekla je. »Ono vam je bila samo igra, kad ste ispitivali ona apsurdna pitanja o tome gdje je i što je zapravo Giza.« Samo se nasmiješio i pogledao skupinu vodiča. »Nisam danas raspoložen za dug uspon po zvizdanu«, rekao je. »Ali umirem od želje da pogledam unutra. Volio bih sam vidjeti što je toliko neobično.« »Gospodine Carsingtone«, zazvala ga je. Htjela je objašnjenje.

Ali već je ulovio pogled jednog od vodiča i dao mu znak. Odmah im se pridružio. Gospodin Carsington ukazao je na ulaz koji je Belzoni otkrio prije tri godine, sada tek crni četverokut na sjevernoj strani piramide.

Vodič je pozvao još jednog i dvojica su ih muškaraca poveli kroz ruševine koje su toliko stoljeća krile ulaz.

Daphne je znala da je pametnije sačuvati energiju za ono što tek slijedi. Podsjetila se je da sve ovo čini za Milesa, da ga strahovito voli i da će učiniti sve što može da ga spasi. Rekla si je da ono što je osjetila u uskim hodnicima posve nerazumno, da su to čisti osjećaji. A ona je bila razumna. Samo se trebala usredotočiti na činjenice.

Ulaz je bio visok 120 centimetara, širok oko metar, dugačak trideset metra i spuštao se pod kutom 26 stupnjeva, objasnila je Rupertu gospođa Pembroke.

Rupertu nije nimalo bilo teško procijeniti visinu i širinu. Učinio je to automatski čim je ušao, a kosinu procjenjivao dok je istodobno pred sobom promatrao nepravilno ljuljanje njezine ljupke pozadine.

Nije bilo lako promatrati njezinu stražnjicu, kad se uzme u obzir da je hodao gotovo posve pogrbljen po neravnoj površini i da se rukama pridržavao za zidove kako bi zadržao ravnotežu i kako bi pratio kuda hoda.

Kako god bilo, nije imao dovoljno jasan pogled na daminu pozadinu koliko bi volio. Baklje su sve više gubile bitku protiv tame.

Prošli su oko petnaest metara kad mu je gospođa Pembroke podastrla dimenzije. »Dakle, izmjerili ste ga?« upitao je.

»Citiram računicu gospodina Belzonija«, rekla je. »Na kraju ovog prolaza naišao je na rešetku. Možete si samo zamisliti koliko je teško u ovom skučenom prostoru podići komad granita visok gotovo koliko i vi, širok 150 centimetara i debeo četrdeset.« Iako je Rupert mogao točno odrediti kako bi se to moglo izvesti, pustio ju je da objasni kako je Belzoni procijenio situaciju i riješio problem pomoću poluga i uporišta te kamenjem koje su nagurali u prorez kako bi držalo granit, dok su ga istodobno polako podizali centimetar po centimetar.

Kad su stigli do rešetke, Rupert se nije morao praviti da je zadivljen. Podići ga u ovom malom prostoru zbilja je bio pravi pothvat.

Zastao je i rukama prošao niz stranice prolaza i donji dio kamena.

Zatim se uvukao ispod i nastavio još koji metar, sve dok ona nije zastala i okrenula se prema njemu. »Sad se moramo spustiti niz okno«, rekla je. »Belzoni se spustio užetom, a zatim naslagao kamenje na jednu stranu, no nedavno je netko donio ljestve i ostavio ih ovdje.« »Puno civiliziranije«, rekao je Rupert. Primijetio je rupu iznad sebe, dok je gledao kako se ženstveno okrenula, iako se morala kretati jednako pogrbljeno kao i on.

Civilizirano su se spustili niz okno, a zatim nastavili idućim prolazom, nakon toga se malo uspeli, a potom nastavili ravno. Bilo je sve lakše kretati se. Bilo je dovoljno visoko da je gospođa Pembroke mogla uspravno hodati, iako je Rupert i dalje morao držati pognutu glavu.

Napokon su ušli u veliku središnju dvoranu, gdje se mogao uspraviti. Strop visoke prostorije bio je šiljat i pod jednakim kutom kao i vanjski oblik piramide.

Vodiči su s bakljama stajali pokraj vrata. Na južnom se zidu nalazio veliki natpis, prava rimska slova, ne oni arapski zavijutci i škrabotine, a ni zanimljivi egipatski crteži – pisalo je »Scoperta da S. Belzoni Mar. 1818«. »>Otvorio signore Belzoni<«, prevela je gospođa Pembroke, iako je čak i Rupert mogao dokučiti što znači natpis. »Sarkofag u Keopsovoj piramidi nalazi se na podu«, rekla je hodajući prema zapadnom zidu dvorane. »Ali ovdje je, kao što vidite, položen u zemlju.«

Nije bilo lako išta razabrati u mraku. Bilo je tako mračno da se tama mogla gotovo osjetiti. Baklje nisu bile od velike pomoći.

Rupert se ogledavao po sobi. »Toliko tajni«, rekao je.

Sjećao se ponešto o starom Egiptu iz starih grčkih i rimskih djela.

Primjerice, djelo starogrčkog putopisca Herodota, Povijesti, sastojalo se od kupusa činjenica, brojki i mitova. »Ova bi grobnica mogla dovijeka čuvati svoje tajne«, rekla je. »Nema hijeroglifa. Vidite li sad zašto je toliko neobično da je Miles ovamo došao? Osim toga, papirus je navodno iz Tebe, više stotina kilometara dalje u planinama.« Rupert je promatrao prorez u granitu koji se nalazio oko sarkofaga. Što je onamo išlo? Pitao se. Posmrtne lutke? Škrinja s blagom? Ili jednostavno još jedan kamen? »Navodno«, ponovio je. »Znamo li išta sigurno o tom papirusu?« »Izuzetno je star«, rekla je. »Bilo je potrebno nekoliko dana da ga se odmota. S takvim stvarima ne smijete biti nestrpljivi, inače će vam samo ostati hrpa pougljenjenih komadića papira i mučnina od para klorovog plina.« Brzo je govorila, ton ili dva više od svojeg uobičajenog govora.

Ali tako je govorila otkad su ušli u piramidu, primijetio je Rupert.

Bila je izuzetno brbljiva.

Podigao je pogled s neobičnog sarkofaga. Činilo se kao da ona gleda u sarkofag. Nije bio siguran. Bilo joj je teško odrediti izraz lica pod slabim, treperavim svjetlom. »Jeste li dobro?« upitao je. »Da, naravno«, odgovorila je. »Ne bi svima bilo«, rekao je. »Neki imaju morbidnu averziju prema zatvorenom prostoru.« »To je iracionalna reakcija koju morate pobijediti ako želite išta otkriti«, rekla je. »Istraživat ćemo grobnice u Tebi. U njima postoje natpisi. To je bio glavni razlog mog dolaska u Egipat – proučavati hijeroglife u hramovima i kraljevskim grobnicama. Usporediti imena.

Znamo kako se pomoću hijeroglifa piše Kleopatrino ime. Izvukli smo i nekoliko drugih imena iz kraljevske loze. Ako ćemo moći usporediti dovoljno faraona, možda uspijemo dešifrirati cijelu abecedu.«

Mi. Rupert je zamijetio koju je zamjenicu upotrijebila. Ne on ili Miles. »Istodobno radije ne biste bili ovdje«, primijetio je. »Ne bih imala ništa protiv da nismo uzalud izgubili vrijeme«, rekla je. »Nema ništa. Kakva glupa pogreška. Trebala sam slušati lorda Noxleyja. Bolje da sam u Kairu ispitivala druge. Što sam mislila da ću otkriti iz hrpe kamenja?« Nabrušeni se ton njezina glasa smekšao i pretvorio u očaj.

Rupert je ustao i krenuo prema njoj pokušavajući smisliti kakvu glupost kojom bi je iznervirao i podigao joj raspoloženje.

Odnekud iz dubine piramide začuo se jezovit vrisak. »NE!« Rupert je zagrmio okrenuvši se prema vratima.

Prekasno.

Samo je još nakratko vidio tračak svjetla koje nestaje u tami zajedno s vodičima. I zatim ništa. Tama ih je posve progutala.

Peto poglavlje

N

emojte se onesvijestiti«, rekao je Rupert tiho. »Ne vidim vas i ne mogu vas uhvatiti, a potres mozga ovdje bi bio poveći problem.«

»Ne budite smiješni«, odvratila je. »Ja ne padam u nesvijest.« Da joj se glas nije podigao trunku iznad uobičajenog, pomislio bi da je savršeno sabrana. Ali već je dobro upoznao promjene u njezinu glasu te njezinu potrebu da sve sakrije. Recimo, svoje tijelo. A to nije bilo sve.

Potrudit će se otkriti i druge njezine tajne čim se izvuku iz trenutačne situacije. »Ostanite mi blizu i nastavite govoriti, samo potiho«, rekao je.

Slušao je. Koraci vodiča su utihnuli. Izvan dvorane vladala je tišina.

Nije joj vjerovao. Bio je uvjeren da je netko ondje.

Pritom je morao doći k sebi. Tama je bila zapanjujuća. Nikad nije ništa slično iskusio. »Neću se onesvijestiti«, rekla je. »Iako, moram priznati, da trenutačnu situaciju nije nimalo lako procesuirati.« Rupert joj se oprezno približio. Nije se htio spotaknuti preko kamenja drevne grobnice koje su pljačkaši iskopali iz da ili na rupu u kojima je bilo kamenje. Slomljeni udovi ili smrskana lubanja ne samo da bi im otežali situaciju, već ga i onemogućili da zlikovcima slomi vrat. »Nismo u nimalo povoljnoj situaciji«, nastavila je jednakim visokim, pedantnim tonom. »Čuli smo nadzemaljski vrisak. Vodiči su odmah nestali, odnijevši jedini izvor svjetla. Nakon toga ostali smo prepušteni blagoj milošću onoga tko je vrisnuo, tko god da je to bio.« Glas joj je bio sasvim blizu. Rupert je ispružio ruku i dohvatio nešto oblo prekriveno tkaninom.

Oštro je uzdahnula i skamenila se. Zatim je hladne prste obavila oko njegovih i podigla mu ruku. »Ne vidim si vlastitu ruku ni na par centimetara od očiju«, rekla je, »ali vi ste s lakoćom pronašli moju dojku.« »Na to sam naišao?« upitao je. »Kakva nevjerojatna sreća.« Kakve prekrasne grudi! »Kad se izvučemo odavde«, rekla je, »ako se ikad izvučemo odavde, ispljuskat ću vas.« »Izvući ćemo se«, zaključio je. »Misli mi se uporno vraćaju na rešetku«, rekla je. »Ako uklone kamenje koje je drži, ostat ćemo ovdje zarobljeni.« »Bio bi im to prevelik posao«, ustvrdio je. »Bilo bi im lakše čekati u mraku da nas izbodu ili ustrijele čim im se dovoljno približimo.« »Nije mi to sinulo«, rekla je. »Previše sam se zanijela u zamisao da bih mogla ostati živa zakopana. S vama. Ne mogu ni zamisliti o čemu bismo razgovarali dok bismo polako umirali od gladi i žeđi.« »Razgovarali?« upitao je. »Zar to želite raditi u zadnjim trenucima svojeg života? Zanimljivo. Hajde, primite me za ruku. Čini se da se zasad nitko ovamo ne žuri da nam prereže grkljane. Mislim da možemo riskirati i pokušati izići.« »Gdje vam je ruka?« zastala je.

Uslijedilo je kratko komešanje tijekom kojeg je pronašao drugu dojku, što je uzrokovalo još jedan oštar uzdah i mrzovoljno mumljanje.

Naposljetku ju je primio za nježnu ruku. Savršeno mu je pristajala.

Raspoloženje mu se dodatno popravilo, a srce mu je počelo brže kucati. »Ruka vam je topla«, rekla je optužujućim tonom. »Zar vas ništa ne zabrinjava?« Krenuo je prema mjestu gdje je procijenio da bi se mogao nalaziti hodnik. »Ovo ne«, rekao je. »Znate da sam naoružan, a i nije teško pronaći izlaz.« »Nije teško ako znate kuda idete«, odvratila je.

Pipajući slobodnom rukom pronašao je rub hodnika. »A ako ne možete?« upitao je. »Mogu zamisliti barem pet načina kako možemo umrijeti«, rekla je. »Sa ili bez pomoći zlikovaca.«

Daphne je znala da trabunja, ali laprdanje joj je pomoglo da zatomi osjećaje. Dosad je gajila još sićušnu nadu da je njezina zabrinutost za brata smiješna, baš kako su je uvjeravali u Kairu. Dopustila si je da se nada, iako je sva logika govorila protiv toga, da Miles nije ni u kakvoj nevolji te da je Akmed ili lagao ili krivo shvatio što se dogodilo u Starom Kairu.

Vrisak i nagli odlazak vodiča nisu se baš doimali kao slučajnost te je nada u njoj počela venuti.

I zato je nabrajala činjenice. »Put kojim smo ušli jedan je od dva ulaza u piramidu«, rekla je. »Paralelno ispod prolaza kojim smo ušli nalazi se još jedan koji vodi prema hodniku koji se spušta. Kod okna se ta dva hodnika spajaju. No donji je ulaz zapečaćen.« »Dakle, postoji samo jedan izlaz«, zaključio je. »Da, ali se lako izgubiti«, rekla je. »Mogli bismo završiti u krivom hodniku. I donji prolaz ima okno i bočnu dvoranu, ako se dobro sjećam.« Nije bila sigurna. Panika koju je pokušavala suzbiti stvarala joj je metež u glavi. Nije si mogla jasno predočiti Belzonijevu skicu.

Međutim, nije dolazilo u obzir da dopusti da gospodin Carsington primijeti u kojem je stanju.

Smireno je nastavila: »Pretpostavljam da imate nepogrešiv osjećaj za kretanje.« »Zapravo i imam«, rekao je glasom nadmoćnog, samouvjerenog muškarca. »Drago mi je čuti«, rekla je, »jer se u potpunoj tami jako lako dezorijentirati i beskonačno lutati jednostavnim hodnicima. Ili se sunovrati ti u okno.« »Ako se ne želite dezorijentirati, predlažem da mi ostanete što bliže«, rekao je gospodin Carsington. »Ne bi bilo loše da vas također podsjetim«, nastavila je propitkujući, »da čak i ako nas ne zadese navedene nesreće, moguće je da nam zlikovci zatvore jedini put van. Naposljetku, mali je prolaz koji bi morali zakopati – tek 120 centimetra visok i metar širok. Dovoljno je da u prolaz postave nekoliko većih komada kamena.«

»Mislim da bi vodiči primijetili da netko u ulaz u piramidu dovlači golemo kamenje«, rekao je. »A uvjeren sam da ne bi nikome dozvolili da zakrči ulaz. Ako se dobro sjećam, oni žive od toga da vode druge u obilazak piramida.« Da, da, naravno. Zašto se toga nije sjetila?

Zato što je upravo proživljavala svoju najgoru noćnu moru, zarobljena je u malome prostoru u potpunoj tami. Panika je u njoj ubila logiku i razum.

Bila je izgubljena pa ga je slijepo pratila, držeći se za njegovu čvrstu ruku, dok su polako, ali nesmetano hodali višim dijelom hodnika, a zatim ušli u nakošeni uži dio. Ondje mu je morala pustiti ruku i vući se iza njega.

Znala je da ga neće moći držati za ruku dok se provlači kroz manji tunel. Jedan joj je dio uma, onaj maleni koji je još radio, razumio koliko je to važno. Ali ostatak je bio u prevelikom neredu da bi išta shvatio, i kad ga je pustila, osjećala se napušteno i usamljeno.

Govorila si je da mora prestati biti tako djetinjasta te se trudila ostajati u korak s njime, slušajući njegove korake i pridržavajući se za zidove. Nakon nekog vremena, koje se činilo kao prava vječnost, iako je bila svjesna da nisu mogli puno preći, podigao je ruku i dotaknuo joj turban. »Mislim da smo stigli do okna«, rekao je nježno. »Ima dovoljno mjesta da se uspravite. Ali pričekajte trenutak da pronađem ljestve.« Ponovo duga stanka. Daphne je čula šuštanje, zatim njegov poznat duboki glas, ovaj put predubok da bi ga razumjela. Zatim je trunku glasnije rekao: »Najbolje bi bilo da mi dopustite da vas nosim.« »Zar su zlikovci slomili ljestve?« upitala je. »Ne. Gdje ste, dovraga?« Glas mu je bio ispresijecan i dalek.

Jednom je velikom rukom pronašao njezinu nadlakticu, a drugom njezin kuk. »Gdje vam je struk, dovraga?« Iako u piramidi nije bilo nimalo hladno, dobro je osjećala toplinu na mjestu gdje ju je dotaknuo, i snagu u koju se kao dijete htjela ušuškati.

Ustuknula je. »Mogu se i sama uspeti ljestvama«, rekla je. »Ta i spustila sam se niz njih na dolasku, zar ne?« »Kako god želite, milostiva. Samo pripazite da ne stanete na tijela.«

»Tijela«, ponovila je. »Da, ljudska tijela, nisu dugo mrtva, pali su ili ih je netko bacio na kamenje pokraj ljestava«, rekao je. »Za ime Božje«, rekla je. »Nemojte se onesvijestiti«, rekao je. »Gurnuo sam ih što sam više mogao, ali nema puno mjesta. Ako vas mogu podignuti do treće prečke, ne biste ih ni dotakli.« Zadrhtala je. Ako se ne uspije suzdržati, uskoro će se početi mahnito tresti. »U redu«, rekla je. Kroz mrak hvatala je mjesto gdje je pretpostavljala da mu se nalazi rame. Pronašla ga je, bilo je čvrsto i toplo. Samo je tanka košulja dijelila njezin dlan i njegovu kožu. U njoj se komešao vrtlog neopisivih osjećaja, ishitrenost, bockanje i probadajuća uspomena na mladost i ne baš zaboravljene čežnje.

Potisnula ih je i brzo mu pronašla put od ramena do dlana.

Zgrabila ga je za ruku i položila je na svoj struk. »Ovdje sam«, rekla je bez daha.

Dvije su je velike ruke primile oko struka. »Što je to, dovraga?« upitao je. »Moj struk«, odgovorila je. »Ma ta lenta u koju ste ga omotali. Zar je unutra kamenje?« Potapšao je mjesto blizu njezina lijevog kuka. »To se zove hezam«, rekla je. »U redu, ali što je to?« »Pojas oko struka«, objasnila je. »Koristan za spremanje kojekakvih sitnica. Recimo, mojih noževa.« »Imate li uopće pojma kako se njima koristiti?« upitao je. »Znam da se drže za ručku i da se ubada oštrim dijelom«, nestrpljivo je odgovorila. »Što još moram znati?« »Držite ga tako da je oštrica okrenuta prema gore umjesto prema dolje«, rekao je. »Imat ćete bolju kontrolu nad oružjem i bolje ćete naciljati.« »Aha«, rekla je. »Dobro. Razumijem.«

»U redu.« Čvrsto ju je primio oko struka, bolje rečeno oko hezama, i nježno je podignuo. Držao ju je tako sve dok nije sigurno zakoračila na prečku i primila se za ljestve.

Zatim je rekao: »Ne mičite se«, progovorio je tiho. »Ne znamo što je gore.« »Ništa ne čujem«, rekla je. »Bolje bi bilo da ja idem prvi«, rekao je. »Imamo samo jedne ljestve«, odvratila je, »i ja sam na njima.« »Draže mi je da se ne penjete preko leševa«, rekao je. »Da, da, naravno.« »Dotad vas moram čvrsto držati«, nastavio je. »Hoće li ljestve izdržati dvije osobe?« »Uskoro ćemo saznati.« Osjetila je kako mu ruka putuje uz njezina leđa i uzduž njezine ruke gdje se držala za ljestve. Privinula se uz jednu stranu u nadi da će pobjeći, ali nije bilo dovoljno mjesta za bijeg. Već je sljedeći trenutak osjetila njegov čvrsti torzo prislonjen uz svoja leđa, a ubrzo i dugu mišićavu nogu uz svoje bedro. Ostala je bez daha. Mjesta na kojima su se dodirivali su je žarila, čak ni hladan osjećaj srama koji je odmah uslijedio nije mogao posve ugasiti taj plamen.

Zatim ju je prošao i usredotočila se na to kako pobjeći iz ovog grozomornog mjesta i što dalje od onog užasa koji joj je bio nadomak.

Slušala ga je kako se uspeo, a zatim začula tup zvuk njegovih koraka u čizmama kako se odmiču od okna. Postala je svjesna svojeg ubrzanog disanja, a uskoro joj je i srce usvojilo isti ritam. Misli su joj se vratile na obližnja mrtva tijela, a zatim na nepoznata živa bića koja ga negdje vrebaju.

Preplavila ju je panika, a s njom i luđačka tuga. Napokon je začula njegove korake kako joj se približavaju. Olakšanje je izbrisalo paniku, a pomahnitala tuga otpuzala je natrag u njezinu duboku unutrašnju spilju iz koje je i izišla. »Zasad je sve čisto«, rekao je.

Ljestve su stajale gotovo posve okomito. Daphne nije mogla njima juriti. Na najvišoj je prečki zastala i pustila svoj stisak kako bi opipala tlo hodnika. Dok je tako tražila, rukom mu je pronašla koljeno.

Snažni su je prsti zgrabili za zapešće, a ona je uzvratila stisak. »Držite se«, rekao je, »pomoći ću vam.« Druga mu je ruka kliznula s njezinog ramena preko grudi, a zatim ju je čvrsto primio pod ruku. Ako mu ruka popusti, prolazilo joj je košmarom u glavi, sunovratit će se na dno – ili na leševe. No stisak mu je bio čvrst i već se idućeg trenutak uspinjala preko ruba okna i oslanjala na koljena, dok joj je srce mahnito tuklo, a dah jedva stizao. »Polako«, rekao je. Nije je puštao.

Pokušavala se smiriti, ali ruke su joj se tresle i nije mogla doći do zraka. »Nemojte se onesvijestiti«, rekao joj je. »Ja-Ne-Padam-U-Nesvijest« Osam uspuhanih, bijesnih slogova. »Čini se da je ovuda čisto do rešetke«, nastavio je. »Iza toga je prvi prolaz. Sumnjam da bi ondje itko vrebao, tako blizu ulaza.« Usmjerila je svoje uskomešane misli na praktično kako ne bi odlutala u histeriju. »Šesto osamdeset centimetara do rešetke«, rekla je. »Koridor s rešetkom dugačak je dvjesta deset centimetara.« Ali dok je razuman dio njezinog uma računao preostalu udaljenost, drugi, onaj mračniji dio nje bio je zadubljen u tjelesnu prisutnost pokraj sebe – veličinu i snagu njegovih ruku koje su je pridržavale... njegovu blizinu, udaljen tek dašak u ovom malom prostoru... muški mošus pomiješan s tračkom dima i sapuna.

Tanka košulja ispod jakne od vlage joj se zalijepila za kožu. Plutala je u vrućini i zbunjenosti, očajnički je žudjela da je bilo gdje drugdje, na sigurnom i na čistom, sa svojim bratom.

Bila je svjesna i mračnije čežnje, one koju je radije ostavljala po strani. Ta su se dva osjećaja ispreplitala i samo je shvaćala da je iscrpljena, zbunjena i očajnički nesretna. Pognula je glavu i nagnula se prema čovjeku koji nije bio njezin brat, čak ni prijatelj kojem je njezin brat vjerovao, sve dok joj turban nije dotaknuo njegova prsa. Primio ju je za ramena. »Bez nesvjestice«, rekao je. »I bez plača.« Naglo je podigla glavu. »Nisam plakala«, rekla je. »Aha«, odvratio je. »Samo sam vam neodoljiv? Oprostite onda.« Pokušao ju je ponovo privući.

Daphne mu je maknula ruke s ramena i odmaknula se koliko god joj je maleni prostor to dopuštao. »Nevjerojatni ste«, rekla je.

»Ako vas nije hvatala nesvjestica i ako niste plakali ili me pokušavali zavesti, što ste onda činili?« upitao je. »Predala sam se očaju«, odvratila je. Bila je to istina, iako možda ne u potpunosti. »Ali bio je to samo trenutak. Sad sam se potpuno oporavila. Hoćemo li nastaviti ili da isučem nož?« »Zasad bi bilo bolje da ostane gdje jest«, rekao je. »Inače biste me mogli slučajno izbosti na smrt.« »Ako vas izbodem na smrt«, obrecnula se, »to neće biti slučajno.« Ispalo je da na putu prema izlazu ni gospođa Pembroke ni bilo tko drugi nije pokušao nikoga ubiti ili napraviti pokolj. I Rupert i ona izišli su na danje svjetlo a da im ni dlaka s glave nije otpala.

Zatim su uslijedili događaji koji su mu bili puno poznatiji. Okružila ih je gomila muškaraca i unatoč tomu što je gospođa Pembroke bjesnila na, kako se činilo, pet različitih jezika, te ih uhitila.

Ghazi, koji je stajao među masom, zabavljao se činjenicom da je Kefrenova piramida, u kojoj tisućama godina nije bilo mrtvaca, sad udomila dva.

Policija je pronašla dva vodiča, i to prerezanih grla, na kamenju pokraj ljestava. Bilo je to sve što su pronašli. Nisu otkrili tko je zavrištao. Nitko u blizini nije ništa čuo ni vidio.

Dogodilo se to jer su se svi okupili na jednome mjestu kako bi što bolje čuli priču nekog Kairca o zlom duhu koji je živio na krovu njegova susjeda i koji se okrutno iživljavao na prolaznicima.

Kairac je bio jedan od Ghazijevih ljudi.

Ghazi je u okružnu policiju poslao još jednog svog čovjeka, s pričom kako se jedan ludi Englez, isti onaj koji je neki dan pokušao ubiti vojnika, odvažio ući u Kefrenovu piramidu i to sa zlim namjerama.

Ghazijev je suradnik otišao nakrcan novcem, kako bi što lakše potaknuo policiju da se baci na posao.

Ghazi je morao improvizirati, i to smjesta, jer se stvari nisu razvijale onako kako je planirao.

Dvojica njegovih ljudi sakrilo se u Kefrenovu piramidu prije zore. Čekali su Engleza kako bi mu pomogli da doživi nesreću.

Nitko nije očekivao ženu.

Srećom Ghazi u piramidu nije posao glupane. Znali su da je lordu Noxleyju Engleskinja jako važna, onom čovjeku kojeg su zvali Zlatnim Vragom. Znali su da joj ne smiju nauditi. Također im je bilo jasno, što glupanima ne bi, da ne bi bilo mudro nauditi Englezu dok je ona u blizini. Napravila bi strku, baš kao što je to i sad radila, i natjerala bi engleskog generalnog konzula da i on napravi strku. To bi iznerviralo Muhameda Alija. Kad se paša uzruja, glave i vratovi krenu suprotnim smjerovima. Ponekad bi tomu prethodilo i mučenje. Povremeno i vađenje utrobe.

Zbog toga su Ghazijevi ljudi procijenili situaciju i odlučili se radije riješiti vodiča. Nitko neće dizati buku zbog nekoliko mrtvih egipatskih seljaka. Ali vijest o tome će se brzo proširiti i drugi će Egipćani shvatiti da je mudrije držati se što dalje od Engleskinje i njezinih problema.

Ghazi je bio i više nego zadovoljan. Neće se imati kome drugome obratiti nego njegovu gospodaru.

Za to će vrijeme Ghazi potražiti drugi način da udovolji gospodaru i riješi se tog Carsingtona.

Dotle se, u kairškoj luci Bulaq, Akmed, sluga Milesa Archdalea prijavljivao za posao na jednom od boljih brodova po Nilu. Brod Memnon, gotovo jednako čuven kao pašina teglenica, pripadao je strancu koji je već nekoliko godina živio u Egiptu.

Kapetan je dugo promatrao natučeno Akmedovo lice. »Volite se tući?« napokon je izgovorio. »Imao sam problema s nekim vojnicima«, rekao je Akmed. Gotovo da je to i bila istina, iako ne već pravi uzrok njegovih ozljeda. Vojnici bi mu bili rado stvorili probleme, iako je visoki Englez, koji se tako hrabro upleo, najgore prošao. Englez je prema Akmedu bio jako dobar. Volio bi kad bi mu nekako mogao vratiti uslugu. Ali trenutačno je samo mogao pobjeći.

Kad su se jučer pojavili lažni policajci, jednome je prepoznao glas.

Pripadao je jednom od muškaraca koji su dan prije oteli njegova gospodara. Akmed se tad sjetio da su među gospodarevim stvarima tražili papirus i da su bili bijesni što ga ne mogu pronaći. Pretukli su Akmeda i ostavili ga da umre jer im nije htio reći gdje se nalazi papirus.

Učinili bi isto i da im je rekao gdje je. Htjeli su da umre. On je bio jedini svjedok otmice. Čim bi otkrili da ga nisu ubili, krenuli bi za njime – i tko god bi ga pokušao zaštititi, nadrljao bi.

Morao je napustiti Kairo.

Ali nije imao novca, a nije se usudio zatražiti pomoć od obitelji ili prijatelja.

Zato je došao u Bulaq potražiti posao na brodu koji bi ga odveo što brže i što dalje od Kaira.

Ovaj se činio obećavajućim. »Trebaju nam borci«, rekao je kapetan. »Neki su razbojnici uzeli jednog Engleza kao taoca. Idemo za njim. Moj gospodar, vlasnik ovog broda, naredio nam je da sutra u zoru budemo spremni za isplovljavanje. Bit će opasno pa nam trebaju hrabri i vješti ljudi.« Akmedovo je srce zaigralo od sreće. U sebi je zahvalio Stvoritelju što mu je pružio priliku da pomogne gospodaru. Rekao je kapetanu da govori engleski i par riječi francuskog te da je prije služio putnicima iz Engleske i da poznaje njihove običaje. Znao je kako ih obrijati, odjenuti, kuhati im i šivati. »Nažalost nemam nikakve preporuke«, rekao je Akmed. »Vojnici su mi uništili sve što posjedujem.« Kapetan se nasmiješio. »Bilo tko može krivotvoriti pismo«, rekao je. »Moj gospodar sudi po izvedbi. Ako budeš dobar, dobro ćeš proći. Ako budeš loš, i tebi će biti loše.« I tako je, posve nesvjesno, Akmed postao zaposlenik Zlatnog Vraga.

Policija je otpravila Ruperta i gospođu Pembroke u stražarnicu u Kairo, a gospodin Beechey je tek kasno popodne idućeg dana uspio dogovoriti njihovo puštanje na slobodu. Dotad je gospođa Pembroke već kiptjela od bijesa i Rupert ju je morao čvrsto držati za ruku dok su izlazili kako ne bi ozlijedila nekog iz policije.

Ruperta su odmah razoružali, ali nju nisu ni pretražili. Kako su brzo shvatili da njegov tzv. malteški prevoditelj nije on već ona, olako su pretpostavili da je bezopasna. Držali su je odvojeno od njezina navodnog suučesnika iz uljudnosti, a ne iz straha da bi dvoje »osumnjičenih« moglo udružiti snage.

Kako bi bio siguran da će policija ostati u toj zabludi, Rupert ju je odatle odvukao što je brže mogao i zviždukom zazvao prijevoz. Dva vodiča magaraca odmah su pohitali prema njima. Rupert ju je podigao i posjeo na magarca te se smjesta uspeo na drugog. Iako je zurila u

njega, dala je vodičima upute kamo da idu te su krenuli, dvojica su trčali pred njima u pratnji magaraca koji su trčkarali zagušenim ulicama.

Njezini sluge koji začudo nisu pobjegli kad je policija stigla do piramida, vratili su se u Kairo kad im je gospodarica uhićena. Kad je stigla kući, odmah su se bacili na posao. Vruća kava i golemi pladanj neengleske hrane pojavili su se svega četvrt sata nakon njezina dolaska.

Gospodarica je isprva zurila u to, zatim strgnula turban i bacila ga na pod. »Dopustila sam da od mene naprave budalu!« jauknula je. »Da sam slušala lorda Noxleyja, ništa se od ovog ne bi dogodilo. Ali ne, morala sam otići u Gizu, u lov naslijepo s čovjekom koji je poznat po tome da upada u nevolje. Da me itko obavijestio o tome koliko ste puta bili uhićeni, ostavila bih vas da trunete u onoj tamnici! Dosad sam već mogla pronaći Milesa, umjesto da uzalud potrošim cijeli dan, čak i više od tog!« Kosa joj je pala na ramena. Bila je gusta, valovita i sjajila se poput crvenog dragog kamenja kad ju je obasjalo svjetlo. Rubini i granati. A oči su joj bile... Ne, nisu bile poput smaragda. Bila je to drukčija nijansa zelene.

Rupert se srušio na divan i promotrio raznovrsna jela u zdjelicama. »Uvjerili ste me da Noxadnjaković očekuje da poslušno sjedite kod kuće dok on s prijateljima ispituje ljude po Kairu. Činilo mi se da vas ta metoda ne zadovoljava.« »To nije poanta! Poanta jest...« Zastala je i osvrnula se po sobi.

Zagledala se u drvene statue Egipćana koji su je nijemo gledali s police. »Poludjela bih da sjedim kod kuće i samo čekam«, rekla je napeto. »Zato ste otišli u Gizu i vratili se s jasnijom slikom svoga neprijatelja«, odvratio je Rupert.

Vratila je zeleni pogled na njega. »Jesam li?« »Naravno da jeste«, rekao je Rupert. »Malo ste trenutačno pod dojmom, inače biste već shvatili koliko ste toga otkrili.« Približila se divanu. Čudesno joj je lice imalo oprezan izraz. »Primjerice?« »Čak sam i ja ponešto otkrio«, rekao je. Podigao je palac. »Prvo, nemamo posla s uobičajenim razbojnicima već s organizacijom.«

Podigao je kažiprst. »Drugo, tkogod da je na čelu, jako je mudar: otmica, krađa papirusa i sve ovo danas, sve je savršeno organizirano.

Sjetite se da su u Gizi ubijena dva obična Egipćanina. Mi nismo ozlijeđeni, samo naš ponos. Čovjek točno zna koliko daleko može ići.« »Život Egipćana baš se ne cijeni«, promrmljala je kimajući glavom.

Rupert je nastavio brojiti. »Treće, dobro zna kako manipulirati policijom. Nije li zanimljivo kako su se ondje našli čim smo izišli, kako su prvo nas uhitili, a tek nakon toga pošli tražiti tijela.« »Podmitili su ih«, rekla je.

Počela je hodati po sobi, posve nevina i nesvjesna kako joj zamamno tanke hlače klize po nogama, kako joj naizmjence otkrivaju i skrivaju gležanj, list i bedro, kako joj se tkanina pomiče s kukovima.

Gledao je, nimalo nevino ni nesvjesno. »Četvrto.« Nakratko je zastao. »Teško mi je to priznati, ali Noxadnjaković je bio u pravu u vezi s jednim: bio naš zlikovac Francuz ili ne, ima impresivnu špijunsku mrežu.« »Kako bi inače stigao organizirati sve ono u Gizi?« protisnula je i dalje koračajući. »U Kairu sigurno nema puno takvih koji se uklapaju u opis. Sigurno je to netko tko ovdje dugo živi. Dobro je povezan s ovdašnjim podzemljem. Vjerojatno se slobodno kreće u europskim krugovima. Možda pripada pašinom uskom krugu ljudi. Bilo tko blizak Muhamedu Aliju ima utjecaj i moć.« »Koliko ljudi odgovara opisu?« upitao je Rupert. »Nemam pojma«, rekla je. »Egipat privlači oportuniste. Ljudi koji bi bili nepoželjni u vlastitim zemljama ovdje mogu biti vrlo cijenjeni.« Naglo je zastala, pogledala ga i zatim nastavila.

Ubrzo se vratila do divana i utonula na sebi svojstven hitar i otmjen način. Ovaj mu je put sjela puno bliže, gotovo ju je mogao doseći.

Natočila je kavu gledajući u daljinu. Dvije šalice. Očito mu je oprostila. Barem zasad.

Rupert je uzeo šalicu i sretno pio. Nema boljeg pića od turske kave.

Ili turskih hlača na privlačnoj Engleskinji. Volio bi da i jakna jednako toliko otkriva. Zamišljao ju je omotanu u prozirnu svilu, njezino intrigantno tijelo na divanu, te kako on rukama i usnama utvrđuje njezine točne proporcije.

Podigao je pogled i vidio da ga promatra.

Bilo mu je neugodno. Na trenutak mu se učinilo kao da mu može čitati misli. Ne da bi puno toga pročitala. Ipak je sumnjao da bi joj bio simpatičniji kad bi, primjerice, otkrila koliko mu prostora u glavi zauzimaju maštarije kako je zavodi u usporedbi sa sićušnim kutkom koji je posvetio ubijenim vodičima i korumpiranoj policiji. »Prije nego što nastavimo, moram vam nešto reći«, rekla je. »Imam tanke živce.« »Primijetio sam«, rekao je. »Uzbudljivo je bilo. Ne znam što ste u stražarnici govorili policiji, ali nije se činilo da ih pokušavate pridobiti.« »Pogodili ste«, odvratila je. »Pokušala sam im ukazati na to koliko je nelogično pretpostaviti da smo mi sami ubili svoje vodiče i da smo namjerno ostali u potpunom mraku.« »To ste im rekli?« upitao ju je. »Zvučalo je puno kompliciranije.« Lice joj se zarumenilo. »Možda sam im malo povrijedila inteligenciju i dodala nekoliko neugodnih komentara o njihovim roditeljima.« »Zbilja uzbudljivo«, rekao je. »Dobro da nam na mjestu nisu odrubili glavu.« »Nisam bila razumna«, rekla je. »Nikad me prije nisu uhitili.

Razbjesnila sam se. Takvu tupost na kakvu sam naišla kod policije nisam mogla ni zamisliti, a kamoli iskusiti.« »A ipak su ti tupani nekako uspjeli probiti vašu majstorski izvedenu krinku«, odvratio je.

Pogledala se je. Oči su joj se raširile. Primila se za glavu. »Zaboga«, rekla je. »Posve sam zaboravila.« Smjesta se ustala. »Ne izgledam nimalo dolično.« Njezina percepcija »doličnog« izgleda bila je biti zakopčan do grla, uredne podignute frizure i posve pokriven, sve, dakako, u crnini.

Rupertu se puno više sviđala njezina razbarušena i temperamentna verzija – posebice raspuštena kosa, koja ga je dozivala da u nju zarije prste. »To sam samo ja«, rekao je uzevši datulju. »Ne smeta me ako ste malo neuredni.« Nabacio je nedužan pogled u njezinome smjeru. »Ili ste se željeli za mene dotjerati?« Smjesta je sjela. »Spomenula sam vam svoje tanke živce; možda ne bi bilo na odmet dodati da ste im vi najveća prijetnja.« Zažmirila je, a već idućeg trenutka otvorila oči.

Rupert se pitao broji li do deset. Mnogi su to činili kad su s njim razgovarali. »Želim vam se ispričati«, rekla je. »Nije potr...« »Potrebno je«, upala mu je u riječ. »Bila bih izvan sebe da me niste poveli u Gizu. I, kao što ste rekli, nešto smo i otkrili.« Nije tražio ispriku niti mu je bila potrebna. Njezina nagla narav nije mu ni najmanje smetala. Čak mu se i sviđala. No bilo je pošteno od nje da se ispričala.

Istu je odvažnost pokazala i u Gizi. Kako se očito gnušala i same pomisli da ostane zatočena u mračnom prostoru, zacijelo je bila prestravljena. Međutim, ipak je stisnula zube i ustrajala, a nakon toga bila je potpuno spremna za okršaj s policijom. Čak je ni noć u pritvoru nije pokolebala.

Za to vrijeme on, koji je imao pozamašno iskustvo sa zatvorima, nije proveo pretjerano ugodnu noć. Govorio si je da joj policija neće nauditi. Suzdržali su se tijekom njezinih tirada, nisu li? Bez obzira na to, proveo je noć u potpunoj napetosti, osluškujući bilo kakvu naznaku da je u nevolji.

Otjerao je tu neugodnu uspomenu iz glave. Ona je bila posebna.

Vidio je to od samog početka. Nije bila tip žene koja ikad miruje. Čak je i njega natjerala da povremeno promisli.

I sad je to činio, želeći da oboje što prije zaborave na ispriku. »Očito vas naš suparnik želi usporiti i navesti na krivi trag«, rekao je. »Već nam to govori da vam nisu ozlijedili brata i da je vjerojatno negdje blizu.« Kimnula je glavom, ali zelene oči bile su joj zamišljene i neusredotočene.

Rupert je nastavio jesti gledajući je kako razmišlja.

Nakon nekoliko minuta teške koncentracije rekla je: »Sve ukazuje na to da se radi o nekome tko je pametan, moćan i opasan. Sigurno netko u Kairu zna tko se uklapa u taj opis. Lord Noxley...« Odmahnula je glavom. »Ne, moramo razgovarati s nekime tko ovo mjesto smatra domom, s nekime tko poznaje sve i sva.« Pogledala je u njega, a zatim u red nedokučivih drvenih figurica na polici. »Zaboga. Trgovac.«

I Rupert je pogledao u tom smjeru. »Većinu tih figurica kupili smo od istog čovjeka koji je Milesu prodao papirus«, rekla je. »Otud bismo trebali početi, od Vannija Anaza. Tko mu je ispričao priču o tajanstvenoj grobnici? Koliko je ljudi ispričao tu priču? Koliko se ljudi zanimalo za papirus?« »Mudro ste se to sjetili.« Rupert je progutao zadnji gutljaj kave i ustao. »Počnimo ispočetka. I bolje da to učinimo što prije, prije nego što nam suparnik pretpostavi idući korak.« »Odmah?« upitala je. Primila se za glavu i zatim se užasnuto pogledala.

Podigao je turban koji je bacila na do. »Pomoći ću vam«, rekao je.

Šesto poglavlje

D

aphne nije mogla nikako razbistriti misli. Sinoć je ležala budna, osluškujući što se događa u drugim krajevima stražarnice, kudeći se što je tako izgubila živce s policijom. Ako pretuku ili muče gospodina Carsingtona, ona će biti kriva.

Ta njezina divlja, nimalo ženstvena narav. Pet godina Virgilovih diskretnih osuda nije pomoglo da je ukroti. Štoviše, osude su je samo još više razjarile.

Gospodinu Carsingtonu njezina narav nije nimalo smetala.

Uzbudljiva je, tako ju je opisao – iako su oboje zbog nje mogli poginuti.

Gledala ga je dok se borio s njezinom kosom i turbanom.

Bio je... tako živ.

Bila je posve svjesna kako mu se prsa podižu i spuštaju, njegovog daha na svojem licu i tamnih očiju koje su promatrale njezinu glavu. I njegovih ruku, tako sposobnih ruku... koje su ulijevale takvu sigurnost tijekom onog dugog mračnog pohoda kroz piramidu. I tako opasnih, zbog čega je samo željela još, zbog čega je sve nestrpljivije žudjela... da je dotakne.

Srce joj je počelo luđački tući.

Odgurnula mu je ruke. »Nema veze«, rekla je. »Stavit ću šal.« Izjurila je iz sobe i odmah naletjela na Leenu. Daphne je zurila u nju i nastavila. Kad su se dovoljno odmakle da ih nitko ne može čuti, upitala ju je: »Jesi li nas ti to prisluškivala s vrata?« »Da«, rekla je Leena, nimalo posramljeno. »Ali glas mu je tako dubok, čujem samo kako šušti. Vodite li ljubav?« Daphne smjesta odgovori. »Nipošto.« Leena je nastavila. »Ali kosa vam je spuštena.«

»Izgubila sam živce i strgnula sam turban s glave«, rekla je Daphne. »Moram se presvući. Idem na suq.« »Sad?« upitala je Leena zbunjeno.

Ušle su u Daphnenu spavaću sobu. Izvukla je iz ormara par ženskih turskih hlača i pronašla košulju. Smjesta je svukla sve što je jučer nosila i bacila na pod. »Spali to«, rekla je sluškinji. »Ne razumijem vas«, reče Leena. »Zašto ne pošaljete mene na tržnicu, a njemu kažete da vas svuče? Kakav je užitak biti velika milostiva ako vi radite posao posluge umjesto da uživate?« Daphne je otišla do umivaonika. Dok se užurbano prala, podsjetila je Leenu da sad nije vrijeme za uživanje. A da ne spominje još to da je ona kći jednog engleskog svećenika! I udovica drugog! »Da, ali oni su mrtvi, a vi ste živi«, rekla je Leena. Pružila je gospodarici ručnik. »A ovaj čovjek, Allah! Vidjeli ste kako je lako podignuo golemog Wadida.« Pritisnula je debeljuškaste ruke na još zaobljenije grudi. »Tako jak. Tako naočit. Vidjela sam kako ga gledate.

Vi...« »Brat mi je nestao«, Daphne se oštro ubacila. »Neki su ljudi ubijeni.« »Da, ali ne vi.« Leena joj je pomogla da odjene široku košulju. »Voljela bih se naći u mraku s takvim čovjekom. Ne bih se žurila izići.« Leenina moralna uvjerenja rijetkima bi bila po volji. Ali bila je inteligentna, znala je nekoliko stranih jezika i bila je izuzetno učinkovita. Dok je tako pripovijedala o propuštenim prilikama i o tome kako je život kratak i nepredvidljiv, ruke su joj radile jednakom brzinom kao i jezik.

Daphne se brzo vratila u qaa, kairsku verziju engleske primaće sobe ili salona.

Gospodin Carsington neko ju je vrijeme promatrao i tamnim očima polako putovao od vela, koji je Leena učvrstila za platnenu kapu, do ogrtača koji je sakrivao tanku košulju i većinu hlača. Želio je i rukama proći taj isti put.

Mogla je zamisliti njegov dodir, gotovo ga i osjetiti. Koža još se razbudila i jedva je stajala mimo.

Nagnuo je glavu prvo na jednu stranu, zatim na drugu. Uslijedilo je: »Odustajem«, rekao je. »Koga sada glumite?«

Ludu, zločestu, divlju djevojku.

Ne, ženu koja zna kako obuzdati svoje najgore nagone. »Nije važno«, rekla je. »Svi će vas gledati. Ja ću se uklopiti u pozadini.« »Sumnjam«, zaključio je.

Pogledala se je, pogledala je svoje tijelo, koje nikada nije razumjela i kojem su je naučili da ne smije vjerovati. »Namjera mi je bila da ne izgledam kao stranac.« »Korisnije bi bilo da izgledate zamamno«, rekao je. »Tako bi zaslijepili Anaza da bi nam otkrio sve svoje tajne.« »Nije važno koliko bi bilo korisnije«, odgovorila mu je. »Ne mogu to učiniti.« »Ne možete?« »Ne«, rekla je odlučno. »Nisam tog soja... takva...« Promatrao ju je smireno, pogledom koji nije mogla dokučiti. Srce joj je bijesno udaralo.

Pomućen um joj se zamaglio. »Nisam poput žena kakve ste susretali na društvenim zbivanjima... i na drugim mjestima«, rekla je. »Ja sam knjižni crv.« »Čitanjem se razvija um«, rekao je, dok mu se u pogledu mu nije naslućivalo nikakvo zadirkivanje. »Ali ne i osobnost«, dodala je. »Nisam zanimljiva. Nemam takta, lako se razljutim i tvrdoglava sam.« I to nije sve. Sramila se onoga što bi morala priznati. Svoje unutarnje borbe, koju nije smjela nipošto priznati, još se više stidjela. Zbog toga je izgarala od vrućine, a lice joj je postalo baršunasto, bila je tog svjesna.

Ali Daphne je dobro znala kako ostati pri svome. »Ništa poput onoga što muškarci vole«, rekla je. »Moramo pronaći drugi način da iz gospodina Anaza iscijedimo sve što zna.« »Svakako«, rekao je. »Iscijedit ću ga ja ako želite.« Neobičan prodoran izraz lica nestao je kao da nikad nije ni postojao i ponovo je postao veseli tupan kakvim ga je isprva smatrala.

Trunku se opustila.

Tako je navikla da je ignoriraju, a kad je ne bi ignorirali, naišla bi na neodobravanje ili razočarenje nekog muškarca. Razvila je otpornost na takve reakcije. Više je nisu boljele.

Uz njega se osjećala posve izloženom, na milost i nemilost oluje koja je u njoj bjesnila.

Navukla je veo preko lica. »Bolje da krenemo«, rekla je. Okrenula se Leeni, koja je stajala na vratima vidno razočarana i puna neodobravanja. »Ako itko pita«, Daphne joj reče, »otišli smo kupiti sag.« Vanni Anaz bio je bivši plaćenik nepoznatog podrijetla – armenskog, albanskog, sirijskog, grčkog, nitko nije mogao točno reći. Ali svi su znali da odavno živi u Egiptu i da je ovdje razvio unosan posao prodaje sagova, droga i antikviteta. Daphne je putem objasnila gospodinu Carsingtonu da njegova radnja više podsjeća na europske trgovine nego na uobičajene sićušne dukkane u trgovačkim četvrtima. U tipičan dućan, visok najviše dva metra i širok oko jedan, nije moglo stati više od troje ljudi istodobno. Sjedili bi i pušili, i pola se dana nagađali oko metra tkanine ili bakrenog lončića. Pod dućana bio je tek oko metar viši od razine ulice i tako poravnat s kamenim klupicama ispred radnje, koje su itekako otežavale prolazak ionako uskim kairskim ulicama. Te su se kamene ili ciglene prepreke zvale mastabas, objasnila je Daphne, i na njima se zaključivao svaki poslovni dogovor.

Anazov dućan više je nalikovao na nečiji dom. Unutra su se razgledavali sagovi te pregovaralo s trgovcem sjedeći na divanu.

Kad su ušli, Anazova kolekcija predmeta koje su on i njegovi ljudi popljačkali iz grobnica nije bila izložena. »Na dobrom je glasu kao trgovac«, Daphne je došapnula gospodinu Carsingtonu dok su čekali da se trgovac sagovima pojavi. »Ali biti na dobrom glasu puno je fleksibilniji pojam u Egiptu nego u Engleskoj.

Po meni netko tko izmišljava priče o uputama pisanim hijeroglifima koje vode do faraonovog blaga može biti samo na lošem glasu.« »Rekli ste da se na papirusu nalaze kraljevski simboli«, rekao je gospodin Carsington. »Pretpostavljam da to znači da je faraon barem spomenut.« Kimnula je. »Ime kralja uvijek se nalazi u eliptičnom okviru koji se naziva kartuša. Na Milesovom papiru bile su dvije. U jednostavnoj su bili krug, skarabej, tri kratke okomite linije te plitka posuda ili košara.

Namrštila se pogledavši drvena vrata koja su vodila u sobe u stražnjem dijelu trgovine. »Zar ovaj ne misli doći? Nepošteni bi mu već pokrali pola trgovine dok on ljenčari.« »Možda je iza s nekom ženom«, rekao je gospodin Carsington.

Daphne ga je pogledala. »Zar samo o tome razmišljate?« »Pokušavam se staviti na njegovo mjesto«, rekao je. »Uvijek se pitam što bih ja učinio. Ili što bih najradije učinio.« Gledao ju je ravno i duboko u oči, i taj ju je ponoćni pogled gurnuo preko ruba. Više nije mogla disati ili zadržati ravnotežu. Um joj se pomračio, podigla je ruku i gotovo, gotovo ga dotaknula. Čaroliju je prekinuo neki zvuk iz stražnjeg dijela dućana.

Okrenuo se prema izvoru zvuka. I ona također, zgrožena od užasa.

Govorila si je da je to zbog pomanjkanja sna. Umor joj je isisao volju i sposobnost razmišljanja. Ali maleni, zlokobni unutarnji glas zadirkivao ju je: San neće izliječiti ono što te mori. »Gospodine Anaz«, zazvao ga je gospodin Carsington.

Nije viknuo, no činilo se kao da se njegov dubok glas širi i pojačava.

Daphne je pomislila da bi takvim glasom lako mogao upravljati vojskom ili smjesta utišati pijanu bagru u rimskom Koloseju. Dozvao ju je u sadašnjost i potpuno razbistrio um.

Ali nije dozvao i trgovca.

Gospodin Carsington se uozbiljio. Primaknuo se unutarnjim vratima i otvorio ih. »Dovraga«, rekao je i uz gestu dodao Daphne: »Ne mičite se.« Ignorirala je njegovo upozorenje i dotrčala do vrata. Podigao je ruku, ali gurnula ju je i pogledala što je to htio skriti.

Vanni Anaz ležao je na tlu širom otvorenih očiju koje su piljile u njih. Crvena linija vijugala mu je po vratu, a pod glavom širila se lokva krvi.

Rupert nije čekao da sazna hoće li se ona onesvijestiti već je izvukao nož i smjesta pregledao sobu. Kad je ušao, spazio je da se zavjesa na vratima još miče. Ubojica nije mogao daleko dospjeti.

Rupert nije mogao čuti uljeza, ali osjetio je njegovu prisutnost, sve jaču i jaču, sve dok nije stigao do zavjese koja je vodila u hodnik.

Pomaknuo je zavjesu ustranu – i odmah ustuknuo.

Velika kamena skulptura razbila se kad je pala na pod, upravo ondje gdje bi stajao da ga je instinkt izdao. Čuo je kako gospođa Pembroke viče: »Ne!« kad je proletio kroz vrata i skočio na čovjeka u bijegu. Meta je pala na pod, ali se izmigoljila i pokušala se ustati. Čovjek je udario Ruperta, koji ga je zgrabio za nogu. Suparnik ga se pokušao riješiti. Jakim mu je trzajem Rupert uspio izbaciti iz ravnoteže. Čovjek se otkoturao, pritom je udarao i psovao. Rupert ga je usporio udarcem lakta u glavu i ubrzo ga prikliještio o tlo, a koljenom mu je pritiskao leđa. »Pazite!« gospođa Pembroke je zavapila.

Rupert se sagnuo, a projektil ga je pogodio blizu sljepoočnice. Vidio je zvijezde. Također je vidio kako na njega nasrće još jedan zlikovac s uzdignutim nožem. Rupert se bacio na njega.

Pali su na pod, hrvajući se, dok je oko njih padalo posuđe.

Još se jedna osoba pojavila niotkuda i još je jedan glas povikao nešto na arapskom. Kad je Rupert jednog uspio odbaciti, krajičkom je oka vidio kako gospođa Pembroke nešto podiže sa stola i uskače u borbu.

Nije mogao vidjeti što je uzela, nije bilo vremena. Ali začuo je jauk, nakon čega je jedan od napadača odjurio posrćući, bez turbana, držeći se za glavu. S podignutim je velikim predmetom krenula za njime, ali je čovjek pobjegao. Zatim je nešto udarilo Ruperta u glavu. Sve mu se zacrnilo. Tlo mu se otvorilo pod nogama i propao je.

Svjetla su se ugasila.

Polako se ponovo razdanilo. Rupert je namirisao tamjan i sivi amber te nešto što je njegov um nazivao ona. Nešto meko i ženskog mirisa bilo mu je pod glavom. Otkucaj srca poslije je shvatio da su to ženska prsa.

Po licu ga je ugodno milovala glatka, meka ženska ruka. Njezina.

I onaj egzotičan miris pripadao je njoj. Miris tamjana. Miris božice. »Gospodine Carsingtone, razgovarajte sa mnom«, rekla je.

Radije je šutio. Najradije bi ostao gdje jest, naslonjen na njezine meke grudi, upijajući taj miris dok ga je gladila po licu. »Gospodine Carsingtone.« Ruka ga je prestala milovati kako bi ga potapšala po licu, s dozom nestrpljivosti.

Sjetivši se kako milostiva ima kratak fitilj, znao da je da bi nježno tapšanje moglo lako prerasti na pljuske. Otvorio je oči i susreo njezin zeleni pogled, u kojem su se miješale nestrpljivost i ljutnja. »Gdje sam?« upitao je, iako je savršeno dobro znao odgovor. Bila je ovo taktika odgađanja. Grudi su joj bile savršen jastuk. Nije ga htio napustiti. »Na podu Anazovog skladišta«, rekla je. »Mislim da ste se onesvijestili.« »Onesvijestio?« ponovio je u nevjerici. »Primio sam udarac u glavu.

Trebao sam ga očekivati. Nije mi prvi put.« »To bi mnogo toga objasnilo«, rekla je. Počela se ustajati. Svjestan da se neće paziti da njegova sirota istučena glava padne na pod, smjesta je sjeo.

Ogledao se oko sebe. Posvuda po podu bilo je slomljeno posuđe i male figurice. Pokraj njega ležala je skulptura sokola, visoka oko trideset centimetara. Podigao ju je kako bi osjetio koliko teži. Bila je izrađena od ulaštenog crnog kamena i bila je teška. Time je napala zlikovce. »Sokol je inkarnacija boga Horusa«, rekla je. »Jedino je to moglo poslužiti kao oružje od svega što mi je bilo nadohvat ruke. Ove drvene figurice su slatke, ali ne bi mi pomogle.« Obojene drvene figurice bile su poput onih na polici u njezinoj kući.

Jednu je podigao s tla. »Što je to? Lutka? Sveti idol?« »Nitko ne zna«, rekla je. »One su uz krhotine posuđa i mumije u grobnicama najčešće. Pljačkaši su odavno pobjegli s plijenom.« »Toliko tajni«, rekao je. Ubacio si je figuricu u prsni džep kaputa i ustao. »Čini mi se da će Vanni Anaz sve svoje tajne sačuvati do Sudnjeg dana.« »Ne sve«, rekla je gospođa Pembroke. »Dok ste vi slijepo ganjali zločince, bez ikakve predodžbe koliko ih ima, zastala sam i provjerila je li unesrećenik još živ. I bio je. Prije nego što je izdahnuo rekao je: >Cherchez, Ramzese.< Barem sam mislila da je to rekao.« Glas joj je drhtao.

Zatim joj je Rupert primijetio tamne mrlje na kaputu. Vjerojatno se kleknula kako bi pomogla umirujućem, baš kao i Rupertu. Nije se zgrozila ili s gađenjem pobjegla. Uletjela je u kupaonicu, zgrabila oružje i krenula u napad na zlikovce njemu uz bok.

Bio je to toliko glup i hrabar potez.

U njemu se događalo nešto neobično— navala osjećaja koje nije mogao imenovati. Naravno da je tu bila uključena i požuda, ta ipak je on bio muškarac, i bilo bi potrebno puno više od svega nekoliko kapljica krvi na njezinoj odjeći da bi se to ugasilo.

Požuda nije jenjavala, bila mu je stari prijatelj, toliko prirodan kao i disanje. Međutim, ono o što se oslonila bilo je toliko neobično i zbunjujuće, baš poput drvene figure u unutrašnjem džepu kaputa.

Nije razumio taj osjećaj, a nije ni pokušavao. Bilo mu je jasno da se uzrujala. Imala je i razloga. »Puno mrtvaca u svega dva dana«, rekao je krenuvši prema njoj.

Podigla je ruku. Tako se lagano tresla da ni on to ne bi primijetio da mu pogled nije bio zalijepljen za nju. »Nemojte«, rekla je. »Nemojte ni pomisliti da me tješite.« Čak je i on imao taj nagon. Znao je kako zagrliti ženu i pustiti je da mu plače na ramenu, dok bi on stisnuo zube i trpio plač. Mrzio je to, ali mogao je to učiniti. No nije da bi mu bilo mrsko zagrliti je. Jedino bi bilo ljepše bez plača. »Pretrpjeli ste šok«, rekao je. »Sigurno niste navikli vidjeti prerezana grla.« »Ne treba mi utjeha«, rekla je. »Treba mi kupka. I šalica čaja. To dvoje, bilo kojim redoslijedom. Ali prvo...« Zatvorila je oči, odmahnula glavom i ponovo otvorila oči. »Moramo obavijestiti nadležne.« »Jeste li posve poludjeli?« rekao je. »Odjeća vam je krvava. Ako se sjećate, i sami ste spomenuli koliko je lokalna policija glupa. Odmah će pomisliti da smo mi ubili prodavača sagova.« »Ako pobjegnemo, samo ćemo biti još sumnjiviji«, rekla je.

I Rupert je žudio za kupkom, ali i gutljajem nečeg jačeg od čaja.

Nije se htio vratiti u stražarnicu i gledati je kako se prepire s mutavim grubijanima. Nije znao nikoga smiriti ili mu šalama olakšati, nije govorio tim jezikom. Ali sasvim sigurno nije htio provesti još jednu noć u zatvoru odvojen od nje, lišen mogućnosti da je zaštiti.

Nije htio da ih Beechey mora doći osloboditi i da shvati da možda ipak nije bilo najpametnije poslati Ruperta Carsingtona da pripazi na sestru Milesa Archdalea. Rupert nije želio da tajnik predloži gospodinu Saltu da bi možda ipak bilo mudrije da dopusti civilu dobrovoljcu, kao što je lord Noxley, da pomogne dami. Možda bi ipak bilo najpametnije da gospodina Carsingtona protjeraju u pustinju, gdje se možda, uz malo sreće, na njega sruši obelisk od tristo tona.

No Rupertu je najvažnije bilo da njoj ništa od toga ne otkrije.

Nabacio je umiljato tupavi izraz lica i rekao: »Kako god želite, milostiva. Vi ste zaduženi za razmišljanje.« Unutar sat vremena su se gospodin Beechey, policija, okružni šeik i prevoditelj okupili u trgovini. Upravo su stajali u prednjem dijelu dućana. Ta se prostorija, ne računajući krvave mrlje na podu, doimala netaknutom. No skladišta u stražnjem dijelu radnje bila su ispreturana: Rupert je pretpostavio da se to zbilo dok je jedan od napadača zabavljao Anaza u prednjem dijelu. »Možda su bili preglasni«, razmišljao je, »a kad je Anaz odlučio istražiti što se zbiva, prvi mu je napadač prerezao grlo.« Kad je to prevedeno, šeik se namrštio i otišao pregledati tijelo. Kad je završio, tijelo su odnijeli.

Za to je vrijeme Beechey potiho dao Rupertu do znanja da bi se situacija mogla razviti dosta neugodno. Vanni Anaz nije bio jedan od stotinu nebitnih egipatskih trgovaca – bio je važan stranac koji je Muhamedu Aliju odrađivao brojne važne usluge i kojeg je paša zbog toga izuzetno volio. Usto, on je treća ubijena osoba u blizini gospođe Pembroke i gospodina Carsingtona u posljednja dva dana.

Srećom je šeik Salim bio puno obazriviji i razmišljao je logičnije od policije. Nakon što je pregledao tijelo, obišao je skladišta te ispitao ljude u susjednim dućanima.

Vratio se s viješću da su susjedi vidjeli nekoliko muškaraca kako bježe iz stražnjeg dijela dućana; jedan od njih bio je gologlav.

Odrastao neeuropljanin bez turbana bio je jednako rijedak i čudan prizor na ulicama Kaira kao što bi na ulicama Londona bio odrastao čovjek s turbanom. Šeik je zaključio da se svi dokazi slažu s objašnjenjem koje je ponudio »učeni gospodin«, pritom misleći na Ruperta!

Sve je prenijela gospođa Pembroke, jer su morali biti sigurni u točan prijevod. Ali dok je govorila, šeik je gledao Ruperta, a ne nju te je odgovarao Rupertu, a ne njoj. Ta mogla je biti i u Northumberlandu.

Rupert je znao da je to ljuti, čak je i to osjetio kao provokaciju, ali kako god da se ona osjećala, dobro je to sakrila. Ili je jednostavno bila suviše iscrpljena ili uzrujana da bi marila. Barem je šeik sve pozorno pratio.

Rekao im je da su slobodni. Poslat će policiju da pročešlja grad u potrazi za čovjekom bez turbana i s golemom kvrgom na glavi. »Recite im neka traže čovjeka sa simptomima potresa mozga«, rekao je Rupert. »Gospođa Pembroke dobrano ga je opalila skulpturom od čvrstog kamena.« Beechey ga je prostrijelio pogledom, ali nije ništa rekao dok nisu izišli. Noć je odavno pala te su pratili svitu gospođe Pembroke sastavljenu od policije i posluge hodajući prema njezinoj kući.

Tajnik je usporio i rekao: »Mislio sam da sam ti jasno dao do znanja da gospođu Pembroke pod svaku cijenu štitiš od sramote i stresa.« »Ne voli da je se štiti«, rekao je Rupert. »Mrzi kad se prema njoj netko odnosi kao prema djetetu.« »To nije isprika za to što prema njoj odnosiš kao prema nekom svojem drugu s borilišta«, rekao je tajnik. »Nije li ti sinulo da su se možda drugi napadači sakrili u blizini i da bi trebao odmah pozvati pomoć? Dok si jurio glavom kroz zid u zasjedu, koju si mogao predvidjeti, mogli su je napasti. Mogli su je ubiti, ili još nešto gore.« Rupert je zastao na mjestu. »Što bi bilo gore od toga da je ubiju?« »Mislim da sam ti jasno prenio razmišljanja i želje gospodina Salta u vezi s nestankom gospodina Archdalea.« Beechey je nastavio. »Mislim da sam govorio jednostavnim jezikom.« »Jesi«, rekao je Rupert. »Na isti sam način sve prenio gospođi Pembroke.« »Rekao si...« Nakon kratke stanke Beechey je procijedio kroz zube: »Ta nisi valjda otkrio naše sumnje o... Hm... Mjestima sumnjivog morala. Sigurno opet jedna od tvojih šala. Ha ha.« »Rekla je da joj brat nije ni u bordelu ni u pušionici opijuma i da ne dolazi u obzir da ga tražim po takvim mjestima«, rekao je Rupert. »Poslušao sam njezinu naredbu, kao što se od mene i očekuje. Dao si mi naputak da je ne smijem uzrujavati, zar ne?«

Uslijedila je tišina prožeta bijesom s kojom je Rupert bio dobro upoznat.

Nije to bilo prvi put da ostavi sugovornika bez teksta, a zacijelo nije ni zadnji. Nastavili su šuteći, a Rupert je razmišljao koliko mu je još ostalo vremena prije nego što ga Salt potjera u pustinju.

Iako je dama bila više nego dobro zaštićena, Rupert je držao korak s pratnjom sve do njezine kuće. Gledao je kako čuvari zauzimaju svoje položaje na strateškim mjestima oko kuće, a zatim se pozdravio s Beecheyjem i nastavio svojim putem.

Pala je noć i Rupert je bio svjestan da se u to doba ulicama Kaira ne šeću razumne osobe. Međutim, siguran put nikad nije bio njegov omiljeni pravac kretanja.

Pratio je smjer kojim su on i gospođa Pembroke prošli prije dva dana. Iako je bila noć, bez poteškoća je pronašao kuću lorda Noxleyja, ne računajući povremena zaustavljanja na putu kako bi izbjegao sumnjive policajce, vojnike i vratare.

Na ulazu u ulicu nalazila su se vrata, koja su bila zaključana, ali uspio je upamtiti lozinku. Stražar je rekao nešto na stranom jeziku, a Rupert je odgovorio: »La ilaha ila-Uah.« Možda bi ipak trebao razmotriti da uzme satove jezika, svidjelo mu se to ili ne. No s vedrije strane, učiti arapski s gospođom Pembroke zacijelo je ugodnije od satova grčkog i latinskog s napornim učiteljima.

Naposljetku je uspio pažljivo nekoliko puta izgovoriti fraze »poruka od gospodina Salta« i »britanski konzul« pa su ga primili u kuću. Rupert je poslije otkrio da je to bilo u skladu s pravilima.

Međutim, imao je sreće: stigao je u posjet točno kad je ljubomorna mlada žena imala živčani ispad.

Tamna ljepotica koju je primijetio tijekom prethodnog posjeta zvala se Juman. Ljutito je koračala trijemom kad je začula kako Rupert doziva vratara. Pustila ga je u kuću i u hipu mu se počela povjeravati na krnjem engleskom, povremeno si pomažući gestikulacijama.

Lord Noxley kupio ju je na sajmu robova. Željna da zadovolji zgodnog stranca koji ju je spasio od života s puno starijim i manje privlačnim vlasnikom, trudila se naučiti engleski. Kako je i ona bila izuzetno privlačna, lord joj je dopustio da ga zadovoljava i na druge načine. Zbog toga su joj se u glavi stvorila očekivanja (kakva su žene

često imale, kakva maštovita bića) o stalnom rješenju, po mogućnosti onom koje uključuje svadbene zavjete.

Jučer su joj sve nade pale u vodu, kad je lord napustio Kairo u potrazi za bratom one Engleskinje.

Napuštena Juman još se durila. Zato je i rekla vrataru da mora unutra pustiti čovjeka iz konzulata. Zato je ispričala Rupertu sve tajne njezina gospodara. I zato mu je ponudila da mu demonstrira sve u čemu briljira, osim u prisluškivanju. Bila je izuzetno talentirana – Rupert je morao upregnuti svu svoju ionako ograničenu uljudnost kako bi se odupro.

Nedugo nakon što je otišao iz rezidencije lorda Noxleyja i dok se pripremao za počinak u svojem obitavalištu, Rupert se pitao zašto mu je bilo toliko nelagodno. Pa takve tamne ljepotice ne padaju u krilo svaki dan, i to doslovno padaju. Kad nebesa pošalju takav poklon, samo bi ga obični prostak odbio. Iako Rupertu nije manjkalo mana, prostakluk nije bio jedna od njih.

Mora da ga je uhvatila kuga, rekao si je. Zatim se okrenuo i zaspao.

Sanjao je ljute božice zelenih očiju u turbanima.

Dok je Rupert sanjao, Ghazi i njegovi ljudi krenuli su prema Istočnoj pustinji.

Pronašli su dvojicu koji su opljačkali Vannija Anaza, pa su im oteli papiruse i druge ukradene artefakte te tukli dok nisu otkrili tih par sitnica koje su znali.

Unajmljeni su ih kao obični lopovi, Ghazi je ubrzo shvatio, kako bi se činilo da je krađa prvog papirusa samo još jedna u nizu, tek običan prijestup, sve kako bi skrenuli pažnju s Duvala. Kako lopovi nisu znali gotovo ništa, Ghazi ih je mogao ostaviti na životu. Ali napravili su fatalnu pogrešku – uspaničili su se i ubili Vannija Anaza, korisnog i vrijednog čovjeka. Ghazi ih je premlatio toljagom.

Na temelju tog razgovora uskoro je pronašao i druge doušnike.

Unutar nekoliko sati Ghazi je imao sve potrebne podatke.

Otmičari su otišli sa otetim u neobilježenom brodu. Papirus je putovao kopnom daleko od njih. Točka susreta bilo je selo južno od Minyje, više od dvjesta četrdeset kilometara uzvodno.

Ghazi je u skladu s time podijelio ljude: jedna je skupina krenula za otmičarima, a druga je pratila papirus. On je vodio ekipu koja je tražila papirus. Bilo je jasno da otmičari nisu najinteligentniji ni najučinkovitiji Duvalovi ljudi. Međutim, Faruq, koji je nosio papiru i bistro promatrao sve oko sebe, bio je hladnokrvan, mudar, baš kao i sam Ghazi.

Ghazi se veselio njihovom susretu.

Sedmo poglavlje

Petak, 6. travnja

N

estali?« gospođa Pembroke je skočila s divana praćena šuštanjem crne svile i pritom srušila srebrni poslužavnik s doručkom. Kava je zapljuskala rubove šalica, a fateerah bi gotovo skliznuo s tanjura da Rupert nije na vrijeme ulovio pladanj i tako spasio dragocjeni sadržaj.

Dok je hodala prema polici s drvenim figuricama, Rupert se poslužio komadićem lisnatog tijesta koje je obilato namazao medom, a zatim, zarivši zube, potiho uzdahnuo ponesen užitkom. Fateerah mu je bio daleko najomiljenije egipatsko jelo. Ali to je bio samo jedan slastan dio tog trenutka.

Gospođa Pembroke je bjesnila. I svakim je naglim pokretom otkrivala komadić svojih tankih stopala u hulahupkama i svoje savršene zglobove. »Od svih drznika...«, započela je. »Teško da bih...« Zastala je, a on je premjestio pogled s njezinih stopala na lice, kako bi svjedočio njezinu trudu da obuzda u sebi oluju... i bude u tome neuspješna, slava joj.

Malo je toga na svijetu moglo tako uskovitlati njegove osjećaje kao strast gospođe Pembroke. Vatrenim je zelenim očima zurila u figurice.

Njezino bujno poprsje, čije savršene konture nije mogla zatomiti ni dosadna korota, podizalo se i spuštalo poput uzburkanog mora. »Rekao bih da Noxadnjaković nije imao vremena za nježan rastanak«, rekao je Rupert. »Morao je istjerati zlikovce iz njihovih jazbina.« »Znao je tko je kriv«, rekla je napeto. »Samo sam rekao da je njegov sluga spomenuo nekog Francuza, Duvala«, pojasnio je Rupert. Ispričao joj je o svojem kasnovečernjem odlasku u Noxadnjakovićevu kuću, ali ne i sve nepotrebne detalje. Riječ

»sluga« diskretno je označavala gomilu oskudno odjevenih tamnih ljepotica. »Razgovarao sam jutros o njemu sa Saltom i Beecheyjem«, nastavio je. »Njihov se opis zlikovca podudara s našim. Duval je jedan od najbližih prijatelja francuskog konzula. Prezire bilo što englesko.

Salt tvrdi da nam čovjek i dalje zamjera zbog Kamena iz Rosette. Čini se da je uvjeren da ustvari pripada Francuskoj.« »Duval«, rekla je. Kratko je vrijeme koračala po sobi, a crna joj je svila šaputala oko nogu. »Jednom sam ga susrela. Na nekoj večeri u švedskom konzulatu. Srednje visine, tamnokos, elegantan... Možda je uglađen bolja riječ. Fine manire.« »Salt i Beechey tvrde da je Duval na glasu kao prepreden tip«, rekao je Rupert. »Ali u zadnje je vrijeme pretrpio nekoliko poraza u poslu sa starinama.« »Neke muškarce poraz lako slomi i deformira«, rekla je. Okrenula se prema njemu, lice joj je bilo mračno. »Postanu ljuti, nervozni, sumnjivi. Natmure se. Više ne mogu jasno rasuđivati. Ogorčeni su zbog tuđeg uspjeha i sreće.« Rupert je kimnuo glavom. Njezin zabrinut izraz lica, kao i riječi i turoban ton glasa, govorili su mu da ima s time iskustva.

Već je otprije znao da nije u takvoj koroti kao što je to željela dočarati svojom garderobom.

Vratila se na divan. »Takav um nije sposoban jasno rasuđivati.« »To bi objasnilo zašto je Duval prenaglio sa zaključcima u vezi s vašim bratom i papirusom«, rekao je Rupert. »Tako je Duval sjedio, dureći se oko ovog ili onog. Očito ne vjeruje Englezima. Stoga nije ni čudo da je pomislio da neki engleski učenjak zna više nego što je sam priznao.« Sjela je na divan, ovaj put njemu gotovo nadomak ruke. »Zasad je umrlo troje ljudi, barem koliko znamo. Sve nedužni promatrači. Očito je lud.« »U svakom je slučaju opasan«, rekao je Rupert. »Pretpostavljam da zato Noxadnjaković nije želio gubiti vrijeme. Jučer je ujutro isplovio svojim brodom. Zove se Memnon. Golemo plovilo, posebno i čuveno, barem koliko sam čuo. Potrudio se da svi u luci saznaju da kreće u potragu za vašim bratom. Očito je htio Francuzu unijeti strah u kosti.

Upalilo je. Na putu ovamo prošao sam pokraj Duvalove kuće. Izgleda da je još jučer popodne naglo otišao iz Kaira.«

Nije rekla ništa.

Rupert joj natoči kavu. Uzela je šalicu i samo u nju zurila. »Nadam se da vam je jasno da je najbolje da Duval nije u Kairu«, rekao je Rupert. I Noxadnjaković također, dodao je u sebi. »Ne smijemo riskirati da i vas otmu. Tad se vaš brat ne bi usudio ni pomisliti na bijeg.« Pogledala ga je. »Jasno mi je. Problem je samo što sad znam da Miles nije u Kairu, a i ne mogu upitati lorda Noxleyja gdje su ti grozni ljudi mogli odvesti mog brata jer nema ni lorda Noxleyja. Vrtim se u krug, uzalud gubim vrijeme, a mogla sam sa samo par informacija više napredovati.« »Teško da bi vam to dopustio«, rekao je Rupert. »Pretpostavio bi da ste poslušni i da sjedite kod kuće, u društvu nekog glupog diva iz konzulata koji vam služi kao tjelohranitelj. A sad ste stavite na Noxadnjakovićevo mjesto: savršen plan, ne smije gubiti vrijeme, mora riješiti misterij i pohitati u pomoć. Vraća se s vašim bratom i vrijednim artefaktom, dočekan burnim aplauzom. Dama plače koliko je zahvalna i poda... Hm... Svoje srce hrabrom vitezu.« Ukočila se. »Možda neka druga dama«, rekla je. »Ova ne.« »Tako sam i ja mislio«, odvratio je. Svakako se nadao da ne. Nadao se da je ipak dovoljno inteligentna i smjela da prihvati pasivnu ulogu koju joj je Noxadnjaković namijenio.

Rupert ju je gledao kako se mentalno priprema za boj. Činilo joj se da ju je i on podcijenio. »Pretpostavljam da idemo za njima.« rekao je.

Trepnula je jednom, napetost joj je isijavala iz očiju, a na ustima joj se taman iskradao podao osmijeh koji je u zadnji čas spriječila.

Podigla je glavu. »Naravno da idemo za njima.« Upravo je to od nje i očekivao. Ipak mu je srce mahnito poskočilo, jer se upravo tome najviše nadao. I zato što ju je dovoljno iznenadio i dovoljno joj ugodio da se gotovo nasmiješila. »Pretpostavljao sam«, rekao je smireno. »Pa onda recite, milostiva, preferirate li brod ili deve?«

Nedjelja, 8. travnja

Dva dana poslije Daphne je stajala na vratima sobe brodske kabine u krmi, posve svjesna da joj je gospodin Carsington tik uz leđa. »I?« upitao je. »Dosta je... prostran«, rekla je. Premalen je, pomislila je, suviše tijesan.

Bio je to brod adahabeeya, nilska verzija jahte. Gospodin Carsington, koji ju je iznenadio svojim znanjem pokojeg detalja iz drevne mitologije, krstio ga je Izida, po egipatskoj božici koja je po cijelom svijetu tražila tijelo svojeg supruga.

Izida je bio velik i luksuzan brod, a pod njegovim neuobičajeno visokim stropom skrivalo se šest kabina. Šeik Salim posebno ga je naručio za svojeg učenog prijatelja, gospodina Carsingtona. Šeik nije želio da njegovog visokog prijatelja iz Engleske zaboli vrat od sagibanja.

S mola je izgledao impresivno, posebice u usporedbi s drugim brodovima. No unutra je bila druga priča.

Daphne je prekasno shvatila da je u brodu tijesno i da će neodređeno vrijeme taj maleni prostor morati dijeliti s gospodinom Carsingtonom.

Pogriješila je što je odabrala putovanje rijekom.

Na kopnu bi se samo morala boriti protiv pješčanih oluja, temperamentnih deva i razbojničkih beduinskih bandi. Ali bilo je prekasno da se predomisli, a i razum joj je govorio da je ovo mudrije rješenje. Neće pomoći Milesu ako pogine, a stranci su putujući kroz pustinju mogli lako ostati bez glave. Uz pozamašnu naoružanu pratnju bilo bi nešto sigurnije, ali predugo bi trajalo da je organiziraju.

Kako god bilo, gospodin Carsington uspio je ostvariti čudo. Inače je postupak unajmljivanja broda trajao tjednima. On je to uspio u dva dana, unatoč tomu što je u petak, kad je započeo, bio blagdan, kad je bilo nemoguće bilo što odraditi.

Osim ako ste genij. »U ormarićima su vam knjige i bilježnice«, rekao je taj isti genij. »Leena vam je pospremila većinu garderobe i drugih potrepština u svoju kabinu, odmah do vaše. Ostale sanduke i kutije stavili smo u kabinu iza nje. Nisam mislio da će vam ih toliko trebati. Ili je možda vaša kolekcija majstorskih krinki puno veća nego što sam očekivao.«

»Miles i ja smo planirali otići u Tebu«, rekla je. »Već smo se spakirali: lijekovi, sagovi, tepisi, mreža za komarce, kišobrani, svjetiljka, metla i svijeće – svakodnevne potrepštine. Ali u većini ostalih sanduka uglavnom su njegove stvari.« Oprezno se okrenula u uskom prolazu i pogledala iza sebe. Bacila je pogled u sluškinjinu zakrčenu kabinu. Leena će spavati u Daphnenoj sobi. Međutim, Daphne nije mogla s njom ili s nekim drugim dijeliti sobu, i tako iz dana u dan. Bez mogućnosti da bude sama, Daphne bi se pretvorila u zvijer u kavezu. Dvije žene ne mogu ni po cijele dane biti na palubi. To su branili i običaji i podnevna vrućina.

Radit ću od jutra do mraka, hrabrila se je Daphne. Hijeroglifi su zahtijevali potpunu pozornost, bez ikakvih složenih osjećaja i nagona.

Ne smije poludjeti od brige za Milesom. Neće se zamarati time kako im vrijeme izmiče. I ono najvažnije, napravit će potpuni odmak od gospodina Carsingtona i njegovih... atributa.

Voljela bi kad bi to mogla odmah napraviti, ali za taj je zadatak trebala nadljudsku snagu.

Tehnički rečeno, bio je potpuno odjeven. Ali odvezao je maramu oko vrata te otkopčao dugmad na kaputu i prsluku. Pogled joj je stalno bježao na njegov vrat i na izrez ispod njega kroz koji je provirivala brončana put. Sjetila se vrućine i težine njegova tijela na svojim leđima u piramidi.

Bilo joj je posve nemoguće potisnuti da se taj visoki muškarac nalazi tek nekoliko centimetara od nje. Potrebna joj je bila ozbiljna koncentracija i volja da zadrži ruke uz sebe. Samo korak unatrag i priljubila bi se uz to mišićavo tijelo.

Provukla se pokraj njega do vrata kabine koja je služila kao spremište. »Planirali smo u Tebi provesti neko vrijeme, proučavajući spomenike i grobnice«, rekla je užurbano. »U ovim su sanducima Milesov sekstant i umjetni horizont, kronometar, veliki i mali teleskop, živin barometar, termometar i metar. I njegova garderoba. Otmičari mu nisu dopustili da se spakira.« Na zadnje joj je riječi glas zadrhtao. »Pronaći ćemo ga«, rekao je gospodin Carsington. »Da, da, moramo.« Živog, nadala se. »Duval ima svega nekoliko dana prednosti«, rekao je. »Ne zaboravite da mu je vaš brat od iznimne vrijednosti.« »Dok otmičari ne otkriju istinu«, rekla je.

»On jest znanstvenik«, rekao je gospodin Carsington. »Nesumnjivo će znati kako ih uvjeriti da misle da moraju dobro paziti na njega ako se žele domoći blaga. Da sam ja na njihovome mjestu, igrao bih na sigurno i poveo bih ga skroz do Tebe da im pomogne pronaći grobnicu.

Sposoban je govoriti potpuno nerazumljivim znanstvenim žargonom i mjesecima otezati potragu. Ili ih može natjerati da nasumično kopaju.

Iskopavanja traju tjednima. Vidite, zato je vrijeme na našoj strani.« Te su joj riječi izdigle misli iz dubina u koje su tako neočekivano potonule. Iako nije bio tip znanstvenika kakvim su ga smatrali, Miles nipošto nije bio budala. »Da, znam to«, rekla je. »Ili bih trebala znati. Jednostavno...« Sjetila se kakva je žena bila prije manje od tjedan dana, kad joj je cijeli život bio posvećen misaonom, kad je cijelim svojim bićem sa svim njegovim nedostacima bila sigurno udubljena u rješavanje intelektualne zagonetke.

Pogledala ga je u njegove tamne oči, koje čak i njoj, koja je razumjela toliko jezika, bilo teško pročitati i u kojima se toliko lako mogla izgubiti. »Za razliku od vas, nisam navikla na uzbudljiv život«, rekla je. »Moj je um navikao na ravnomjeran, pravilan ritam. Možda sam na neki način poput onih žena zatočenih u haremima. Nijedna od njih nije sposobna snaći se u vanjskom svijetu. Osjećam se kao da se pokraj zdravih očiju spotičem kuda god išla.« »I to je sve?« Usne su mu se lijeno pretvorile u osmijeh. Kožu joj je preplavio val vrućine, kao da su mu usne... posvuda. »Bez brige«, rekao je. »Ako se spotaknete, ulovit ću vas.« Rupert joj je stajao tako blizu da se nije morala spotaknuti. Dovoljno je bilo da se tek lagano nagne u njegovom smjeru i neki bi dio njezine zakamuflirane anatomije dotakao njegov.

Obožavao je ovaj brod. Bila je to sjajna zamisao. Spavaće sobe.

Uski, slabo osvijetljeni prolazi. I paluba koja se tako njihala da bi ondje lako mogla izgubiti ravnotežu te bi je trebalo spašavati.

Odmaknula se i krenula prema pramcu. »Ovo je moja kabina«, pokazao je prema vratima. »Shvatila sam to već«, rekla je i projurila pokraj nje prema prednjoj kabini.

Sagnuo se kako bi prošao kroz dovratnik i ušao za njom. »Ovo je salon, kako vidite i sami«, rekao je. »Kao i ono, kako se već zove. Ona prostorija gdje se primaju gosti.« »Zove se qa’a«, rekla je. »Ponovite«, zamolio je.

Dok je to činila, temeljito je proučavao njezine usne. Donja joj je bila trunku deblja od gornje, zbog čega se činilo kao da ih malo pući. »Nije teško«, rekla je. »Uspjet ćete ako pokušate.« »Kah«, rekao je.

Pokazala je na vrat. »Više suglasnika. Ovdje se tvori taj glas, duboko u grlu.« Pogledao joj je vrat – onaj komadić koji se mogao vidjeti, nekoliko zamamnih centimetara meke kože iznad uštogljenog ovratnika njezine crne haljine. Bio bi tako gladak pod njegovim jezikom. A njezina bi mu koža dotakla lice... I upio bi njezin miris. Primaknuo se.

Brod se nagnuo. Pao je na nju, a ona unatrag na divan.

Jedan je veličanstven trenutak ležala pod njim i njezino je fantastično poprsje bilo prignječeno o njegova prsa. Srce mu je počelo galopirati, a njegov se zapovjednik odmah uspravio. Podigao je glavu i pogledao je. Ona je pogledala njega, širom otvorenih očiju i tamnih poput zimzelene šume. Osjetio je njezin dah na svojoj koži i čuo ga, tako tihog i ubrzanog. Rastvorila je usne. Spustio je glavu.

Tad mu je zarila šaku u prsa i: »Mičite se!« povikala je. »Mičite se, vi golema budalo! Netko dolazi!« Tek je tada začuo izvana glasove i korake. Skočio je na noge i povukao je u sjedeći položaj. Izišao je iz kabine, zatvorio vrata iza sebe i nekoliko puta udahnuo kako bi se smirio. Samo strpljivo, rekao si je.

Ovo je zahtijevalo postepenu opsadu, a ne nagli napad. Nakon što je dao svojim reproduktivnim organima još trenutak da se saberu, izišao je na palubu. Čekao ga je nasmiješeni šeik Salim. Šeik je došao pregledati brod i poželjeti im sretan put. Donio je dvije velike mačke, koje je gospodin Carsington odmah nazvao Gog i Magog, kako bi se pobrinule za štakore. Donio je i druge darove, a i okrepu.

Bilo mu je žao što se mora rastati od svoga mudrog prijatelja iz

Engleske, dodao je. Kako bi ga oraspoložio, odlučio je pripremiti gozbu, u kojoj će zajedno uživati dok Izida ne stigne do Starog Kaira, gdje će ih napustiti.

Daphne se iznenadila kad ju je šeik pozvao na zabavu, budući da su žene uglavnom bile nepozvane. Međutim, objasnio je da mu je netko došapnuo da su »engleski običaji malo drukčiji«. Ophodio se vrlo galantno, uključivao ju je u razgovor i hvalio njezin arapski.

Nije to bila beznačajna gesta, Daphne je bila toga svjesna. Kako je bila izuzetno ganuta, zaključila je da za njega uobičajen oproštajni dar neće biti dostatan.

Rekla je gospodinu Carsingtonu da šeiku Salimu pokloni lijep komplet pištolja.

Ostao je na palubi nakon što je šeik sišao s broda. Daphne se vratila u pramčanu kabinu. Zatim je otišla u svoju kabinu. Zatim se opet vratila u pramčanu. Sjela je. Ustala je. Zatim ponovo sjela.

Nije mogla odlučiti što bi.

Je li bilo jako kukavički da provede ostatak dana i noći skrivajući se u svojoj kabini?

Nije se mogla zauvijek od njega skrivati.

Ali u sebi je gorjela jer je znala da će prvom prilikom gotovo poludjeti.

Bojim se, Daphne, da si malo nepromišljena. Žao mi je.

To je zbog tvoje mladosti. S vremenom ćeš naučiti kako ovladati svojim nagonima, uvjerena sam u to.

Nije bila toga svjesna sve dok joj to Virgil nije rekao. Nitko joj prije nije rekao da ima neprirodne nagone i da ih treba oštro obuzdati. Nitko nije mogao ni zamisliti koliko su ti podli nagoni neukrotivi: narav... nemir... podivljala žudnja, primarna poput gladi ili žeđi.

Jednu je stravičnu sekundu tu žudnju jedva mogla podnijeti.

Tako je bilo dobro osjetiti to golemo utegnuto tijelo priljubljeno uz svoje. Iako je znala da to nije dobro. Bio je to životinjski osjećaj, životinjski nagon: bili su to napadački instinkti... ruke su joj bile tek otkucaj srca od toga da ih pruži i njegovo muževno lice privuče prema svojem i...

Vrata su se naglo otvorila.

»Uspjeli ste«, začuo se dubok glas. »Mislio sam da me ništa ne može šokirati, ali vi ste uspjeli.« Preplavila ju je vrućina. Nakon nje je uslijedio ledeni val sramote. »Ja...« »Ono je rad Johna Mantona.« Gospodin Carsington zavalio se u divan pokraj nje. »Gotovo sam zaplakao.« »Vi... To... Ja ne...« Duboko je udahnula kako bi se smirila i naredila umu da se sabere i proradi. »Tko je John Manton?« uspjela je prozboriti.

Razrogačio je oči. Pod točkastim sunčevim zrakama koje su dopirale kroz škure lice mu je izgledalo blaže. Zahvaljujući suncu i njegovu skeptičnom izrazu lica na trenutak je izgledao kao nedužan dječak kakav je zacijelo nekada davno bio. Jako davno. »Tko je Manton?« ponovio je. »Tko je Manton?« »Zar bih ga trebala poznavati?« rekla je.

Neko je vrijeme zurio u nju. »Rekli ste da ste živjeli u miru«, rekao je. »Zar u špilji? U samostanu?« Preklopila je ruke u krilu. »Rekla sam vam da sam knjiški moljac«, rekla je. »Ne izlazim često.« »Jeste li ikad bili u Londonu?« »Da, naravno«, rekla je. »Kamen iz Rosette nalazi se u Britanskom muzeju, zar ne? I glava mladog Memnona. I često sam odlazila u London na predavanja. Tako sam i upoznala vašu rođakinju, gospođicu Saunders.« Odmahnuo je glavom. »Vaša neupućenost premašuje sve granice. Čak i rođakinja Tryphena zna da braća Manton iz Ulice Dover rade najbolje pištolje u cijeloj Engleskoj, možda i u svijetu. Nadam se da nisu pripadali vašem bratu. Mogao bi vas se odreći i ne bih mu nimalo zamjerio.« »Prije nego što smo otišli iz Engleske, kupili smo mnogo poklona«, rekla je. »Gospodin Belzoni bio je jasan po tom pitanju. Jedan od njegovih suparnika propustio je priliku odnijeti u Francusku glavu mladog Memnona jer je uvrijedio ovdašnjeg načelnika poklonivši mu bijedne sardine.«

Lice gospodina Carsingtona poprimilo je tragičan izraz. »Staklenka sardina i par najboljih Mantonovih pištolja dvije su krajnosti.« »Znam to«, rekla je. »Miles mi je rekao da su pištolji za one koji se posebno istaknu uslugama. Ako ništa drugo, šeik Salim poštedio nas je boravka u tamnici; vjerojatno i hitrog odlaska pod giljotinu. Pronašao nam je brod i pomaknuo brda i doline kako bi vam pomogao da ga pripremite. Nadalje, bilo je izuzetno ljubazno i srdačno od njega što me pozvao na večeru i što je čak sa mnom razgovarao.« Slegnuo je ramenima. »Od samog je početka želio razgovarati s vama, ali smatrao je to neprikladnim. Kad je shvatio da engleski običaji dozvoljavaju da razgovara s damom, objeručke je to prihvatio. Rekao je da nije mogao ni pojmiti da ženski um može biti tako širok. Ja pak nisam mogao ni pojmiti da može biti tako prepun golemih rupa.« »Koliko strke radite od običnog kompleta oružja«, rekla je. »Niste li vidjeli koliko je oduševljen?« »Naravno da je bio oduševljen. Ta tko ne bi bio? Najbolji Mantonovi pištolji. Žudim za njima cijeli svoj život.« »Onda sigurno imate barem jedan par. Ili želite još jedan? Koliko muškarcu točno treba pištolja?« Uzdahnuo je. »Moje financijsko stanje nije baš bilo bajno u posljednje vrijeme.« »O«, uzviknula je. Htjela je još mnogo toga reći. Ili zapravo upitati.

Shvatila je da ne zna gotovo ništa o njemu. Ali o novcu se ne razgovara, osim s onima koji su zaduženi za posao. Spustila je pogled na svoje ruke, nadajući se da njezina vulgarna znatiželja nije izišla na vidjelo. »Na jednom od onih strašnih sastanaka u očevoj radnoj sobi«, izjavio je, »rekao mi je da ako ne mogu živjeti od svojih sredstava, mogu slobodno živjeti u dužničkom zatvoru. I zbilja je tako mislio. Cijeli svijet zna da iz usta lorda Hargatea nikad ne izlaze prazne prijetnje. A dužnički mi se zatvor činio dosta tijesnim.« »Pa ste naučili živjeti skromnije«, rekla je. »Da su barem mene tome naučili. I Milesa. On je još gori od mene. Ne zna odrediti što je razumno, a što nije. Da je znao, ne bismo se ni našli u ovoj situaciji.« Gospodin Carsington ponovo ju je promatrao. »Jasno mi je«, rekao je, a ona se nelagodno pitala što mu je točno jasno. »To sve objašnjava.

Svi znaju da lokalni šerifi vole na dar dobiti europsko oružje. Vašem bratu nije sinulo da bi i običnije oružje bilo sasvim dovoljno.«

»Naravno da mu nije sinulo. Da ste upoznali Milesa...« Čvrsto je trepnula i zagrcnula se. »Recite mi«, reče gospodin Carsington, »da ste se vi toga dana našli u dućanu Vannija Anaza, biste li se cjenkali?« Bio je to očajnički pokušaj. Rupert nije znao hoće li je isprovocirati ili ne, ali bila je na rubu suza i trebalo joj je nekako odvratiti pozornost.

To mu je pitanje prvo sinulo.

Trepnula je i obrisala natruhe suza koje su blistale u njezinim zelenim očima. »Biste li?« Rupert je navaljivao. »Biste li pomislili: >Ovo bi bio sjajan poklon za Milesac, i rekli Anazu: >Uzet ću ga<, zanemarivši da piastre i purse morate preračunati u funte, šilinge i penije?« Razmišljala je, a zelene su joj oči vrludale s jedne na drugu stranu, kao da pokušava pročitati vlastite misli. »Pa... Možda...« Zacrvenjela se. »Da, vjerojatno. Vrlo moguće. Bio je prekrasan. Teško bi mu bilo odoljeti.« »Rekli ste mi da izgleda kao umjetničko djelo«, rekao je. »Izvanredne kvalitete. Drugim riječima, papirus je bio verzija Mantonovih najboljih pištolja.« »Bogme jest«, rekla je, a u glasu joj se odjednom osjetila sjeta. »Da ste ga barem vidjeli. Te boje. Oblike. U Description de l’Egypte nalazi se slika jednog lijepog papirusa ilustriranog u boji, ali nije ni upola tako prelijep.« Nastavila je opisivati svoj papirus – jer bio je njezin, Rupert je to dobro znao, i svaka riječ koju je izgovorila bila je samo potvrda onoga što je posumnjao kad je kleknula pokraj stolića u qadi u svojoj kući u Kairu, kad je shvatila da je papirus ukraden.

Upamtila ga je cijelog. Opisivala je ilustracije, neke su bile u većim okvirima, no većina u dugim linijama na vrhu stupaca znakova.

Nabrojala mu je imena bogova koja je lako bilo razaznati, a o drugima nagađala.

Vjerojatno je shvatila da je previše toga rekla, jer je zastala usred rečenice kako bi dodatno pojasnila. »Napravila sam Milesu kopiju«, rekla je. »Zato sam upamtila toliko detalja.«

»Zvuči kao zahtjevan zadatak«, zaključio je Rupert. »Kunem se, vi ste valjda najodanija sestra na svijetu.« Široke jagodične kosti prekrilo je ružičasto rumenilo. »Rukopis mu je oduvijek loš i samo je sve gori. Gotovo da se ne može ni pročitati.

Treba mu prepisivač, a tako barem imam nešto korisno za raditi. I, naravno, usto se može puno toga naučiti.« Da se više kretala u društvu, Rupert je pomislio, vjerojatno bi naučila i bolje lagati. Nije bio siguran zašto je lagala. Ali bilo je jasno da joj nedostaje vježbe. Nije joj sinulo da bi trebala sakriti svoje knjige ili ih, primjerice, pomiješati s bratovim stvarima.

Trebao je samo baciti pogled na kolekciju u ormariću da zaključi da je usavršila znanje barem tucet jezika.

Rupert se pitao može li se isto reći za Milesa Archdalea.

Nedjelja navečer

Za Milesa Archdalea moglo se reći sljedeće: sjedio je na tankom madracu punom nametnika u prljavoj kabini oronulog broda. Zurio je u lanac okovan oko svojih gležnjeva. Računao je koliko bi udaraca teškim predmetom bilo dovoljno da razbije hrđavi metal i pitao se kako da to učini, a da si pritom ne slomi neku kost. Činilo se da je brod stao na noć, što je značilo da kreće najezda štakora i komaraca. Šteta što nije mogao uvježbati štakore da pregrizu lanac. Ili njegove domaćine.

Jedan od njih već je izgledao kao da ga je nešto izgrizlo.

Butrus, koji je vjerojatno bio vođa, bio je pravi komad mišića.

Milesa je njegovo istučeno lice puno ožiljaka podsjetilo na unakaženu Sfingu, posebice njezin nos, jer je i njegov bio smrskan i ravan. Na desnoj je ruci umjesto malog prsta imao batrljak. Iako pola tuceta muškaraca na brodu nije uopće pripadalo privlačnijoj sorti zlikovaca, Butrus je bio daleko najružniji.

Milesu je bilo dopušteno prošetati palubom i protegnuti noge, uvjetno rečeno, jer je smio izići samo kad padne mrak i samo uz oružanu pratnju. Prve je večeri vani pokušao dozvati pomoć. Butrus ga je udario drškom pištolja, a Miles je pao na tlo koliko je dugačak i širok te neko vrijeme ostao u nesvijesti.

Kad se Miles probudio na prljavom madracu, Butrus ga je upozorio da takvo što više ne pokušava.

»Ne želimo te ubiti«, rekao mu je Butrus prve večeri. »Ne smijemo ti odrezati jezik, jer nam je potreban. Ne smijemo ti odrezati prste. Ali uho? Nekoliko nožnih prstiju? Stopalo?« Cerio se i pokazao rupe u kolekciji nepravilnih smeđih zubi. »Moramo te držati na životu. Ali ne moramo sačuvati sve tvoje dijelove.« Miles je pretpostavio da ga drže zbog otkupnine.

Trećeg je dana, kad je brod nastavio putovanje uzvodno, postao još zbunjeniji. Što su dalje od Kaira, to bi bilo teže dogovoriti razmjenu novca i otetog. Već su sedam dana na rijeci. Ta kamo ga, dovraga, vode, i zašto?

Sunce je zašlo, a noć koja je polako padala upila je i posljednje tračke svjetla u kabini. Sjedio je u tami, prebacivši misli s okova na sestru. Sigurno je dosad shvatila da je u nevolji. Sigurno je dosad, barem se nadao, već otišla Noxleyju po pomoć.

Vrata su se otvorila i zasjala je svjetiljka, ne prejako, ali pustivši u prostoriju gomilu sjena.

Butrus je nosio svjetiljku. Iza njega je stajao jedan od njegovih časnika, noseći poznati drveni pladanj. To su, navodno, činili kako bi bili sigurni da zatvorenik neće potajno otuđiti jedini komad pribora za jelo – drvenu žlicu. Strahovali su da bi je poslije mogao iskoristiti kao oružje ili sredstvo za bijeg, a možda bi njome i mahao dok svi otmičari ne umru od smijeha. »Gdje smo?« upitao je Miles.

Pitao je isto svake večeri. Svake mu se večeri Butrus samo nasmijao u lice. I večeras se nasmijao.

No večeras Milesu više nije bilo do igre. Iako mu arapski nije tekao s usana tako glatko i prirodno kao Daphne, njime se sasvim solidno služio. Pogotovo kad je trebalo razgovarati s običnim huljama kao što je ovaj. »Mogu li pokušati pogoditi?« rekao je Miles. Butrus je slegnuo ramenima. »Koga briga, Ingleezi?« »Prošli smo dobar komad puta od ponedjeljka«, zaključio je Miles. »To mi govori da je vjetar bio uglavnom pogodan za plovidbu i da smo puno napredovali.« Na brzinu je izračunao. Zatim: »Minya«, rekao je. »Pretpostavljam da nismo daleko od Minye.« To je područje bilo na lošem glasu, ako se dobro sjećao.

Butrus je kimnuo glavom. »Čuo sam da si učen čovjek«, rekao je. »Tvoja me pamet nimalo ne iznenađuje. Ubrzo ćemo te odvesti na neko tiše mjesto.

Ondje ćeš, ako si jednako mudar koliko si i učen, učiniti ono što se od tebe traži.« »Aha, dakle, nešto se od mene očekuje«, rekao je Miles.

Butrus je slegnuo ramenima. »Možda ćeš to učiniti, možda nećeš.

Možda nećeš biti tako mudar, pa ćeš odbiti. I meni će to biti draže, jer još nisam mučio nijednog Ingleezija, a rado bih i ja napredovao u tom području.« »Ambiciozan ste čovjek, vidim«, rekao je Miles. »Pohvalno.« Rekli su mu da Arapi ne razumiju ironiju i sarkazam. Nije mogao odrediti razumije li to i Butrus.

Grdosija je samo slegnuo ramenima i rekao: »Uskoro ćemo stići onamo gdje te čeka Feransa. Žele da nešto pročitaš.« Feransa. Ne Ferangi, uobičajen izraz za sve Europljane. Feransa je bila riječ koja je označavala Francuze. »Pisan je starim jezikom ove zemlje«, Butrus je nastavio. »Papirus.« »Hm«, rekao je Miles. Nije se više ništa usudio reći prije negoli dobro promisli. Isprva je mislio da se radi o šali. Morala je to biti šala.

Problem je bio u tome što se Butrus nije šalio.

Noxley je spomenuo da je imao problema s Francuzima i njihovim agentima. I Belzoni je s njima imao nekoliko neprijateljski nastrojenih susreta.

Bilo je to više od uobičajenog suparništva, koliko god ono bilo intenzivno. Bilo je to izvan svake pameti. Zar su Francuzi zbilja vjerovali da on, ili bilo tko drugi, može pročitati papirus?

Butrus je sigurno nešto krivo zaključio.

Miles je rekao oprezno: »Bit će jako teško bez mojih bilježaka.« »Možda ćeš se sjetiti što ti piše u bilješkama kad ću te mučiti.

Hoćeš da ti odmah kažem kako ću te mučiti?« Miles se pitao je li moguće ikoga ubiti drvenom žlicom, jer očito mora nešto poduzeti i to smjesta...

A tad se začula vika.

Začuo je teške ubrzane korake po palubi i zveckanje oružja. Butrus je skočio i krenuo prema vratima. Naglo su se otvorila kad se brod zaljuljao. Butrus je pao na leđa. U sobu je uletio muškarac, a iza njega

još jedan. Miles je vidio odbljesak oštrice prije nego što je svjetiljka pala na do. Prišla mu je neka osoba. Šutnuo je okovanom nogom i osoba je pala. Mač se podigao i spustio. Začulo se vrištanje, a ubrzo je i sve utihnulo. Posljednje što je vidio bio je blistav komad metala koji siječe zrak na putu prema njemu.

Osmo poglavlje

M

ač je udario u divan blizu njega, a zatim se ponovo vinuo u zrak.

Brod se zaljuljao te je napadač posrnuo. Miles nije vidio što se iza toga dogodilo, iako je čuo zvuk udarca metala o metal.

Zatim se začuo kratak vrisak. Uzdah. Tup udarac tijela na do – više od jednog? Kabina je utihnula. Vani se borba nastavila.

Pokušavao je opipati neko oružje. Pronašao je nož. Oprezno je krenuo prema van, trudeći se da što manje zveči i da se ne spotakne ni o jedno tijelo.

Polako se približavao vratima kad se brod zatresao. Pao je na vrata i udario glavom. Čuo je pucanje drveta: nasukali su se.

Ljudska buka izvana brzo je utihnula. Čulo se nekoliko tihih glasova, no nijedan poznat, svi su odreda govorili arapski. Začulo se pljuskanje vode. A zatim su glasovi nestali. Čekao je još malo kako bi bio siguran. Učinilo mu se da čuje korake, ali možda je to bilo i pucketanje broda.

Ipak je krenuo van i došao na gotovo napuštenu nakošenu palubu.

Uspio je razabrati dvije mračne spodobe u čamcu na vesla, privezanom za brod. Samo njih. Nitko se drugi nije pomicao.

Maleni čamac bio mu je jedina prilika da se živ domogne kopna.

Nije mogao plivati – lanci bi ga povukli na dno. Bilo bi zbilja bedasto čekati da ga netko spasi. Ovdašnji ljudi nisu bili pretjerano čuveni po dobročinstvu. Vjerojatno su to sve ionako prijatelji otimača. Tko god da ih je napao, mora da je iz suparničke razbojničke bande. Pirati će uskoro pokrasti sve što mogu. Možda su već došli. Recimo ta dvojica u čamcu.

Ako im ne ukrade čamac, mrtav je.

Okovanih nogu i naoružan samo nožićem – izgledi za pobjedu u direktnom okršaju nisu bili na njegovoj strani.

Morat će upotrijebiti glavu.

Brzo je razmišljao.

Zatim je provukao ruke kroz prljavu kosu kako bi uspravno stajala.

Zatim je zaurlao. Ljudi u čamcu su se ukipili.

Usporeno je koračao prema njima, glasno zvečeći lancima i recitirajući poznati monolog »Sutra« iz Macbetha, pritom stravično zavijajući poput osvetoljubivog duha.

Vrisnuli su i bacili se u vodu.

U ponedjeljak brod Izida nije puno napredovao jer je vjetar okrenuo smjer. Reis, kapetan broda, naredio je posadi da vuku brod. Time je samo spriječio da struja ne odvuče brod u suprotnom smjeru. Kretanje unaprijed zasad se činilo posve nemogućim.

Unatoč Tomovoj i Leeninoj prepirki oko rječnika, Rupert je uspio pronaći zajednički jezik s Reisom Rashadom, koji je više puta dokazao da je od velike pomoći. Ostavivši Leenu i Toma da se svađe o tome koji su vjetrovi najsmrtonosniji, Rupert je pomislio na gospođu Pembroke.

Neće biti zadovoljna zbog kašnjenja.

Leena je rekla da je milostiva budna. No kako mu se nije pridružila za doručkom, jedva je čekao da je vidi.

On i Tom sinoć su otišli na počinak nekoliko sati nakon žena.

Rupert je ostao na palubi i dugo nakon što je posada zaspala, tobože kako bi se uvjerio da je brod siguran. Zapravo se samo morao ohladiti, iako mu niža noćna temperatura nije mogla pomoći da ugasi vatru koju je osjećao.

Bila je to vatra koja je šaputala želim-je-skinuti, želim-osjetitinjezinu-kožu, vatra koja ju je osjetio u donjem predjelu trbuha.

I djelomično ga je mučio onaj trenutak kad je pao na nju – dobro, vjerojatno najviše baš to: gipko, meko tijelo pod njegovim, usta sočna poput breskve te tako zamamno napućena, i one zelene oči, duboke poput oceana i način na koji su ga gledale.

Nije to bio pogled koji je govorio »miči se«. Bio je to pogled kakav je zasigurno Helena uputila Parisu, kakav je Kleopatra uputila Marku Antoniju. Zbog takvih su pogleda izbijali ratovi.

Ali nije to bilo sve. Kad je šeik Salim hvalio njezino znanje arapskog i čudio se njezinom širokom umu, Rupert ju je želio svući.

Kad je govorila o papirusu i prekrasnim crtežima, o stupcima savršeno ispisanih simbola, htio ju je svući. Kad je razmišljao o knjigama u ormarićima napisanima na desetak jezika, htio ju je svući.

Nije znao zašto niti je za to mario. Jedino što mu je bilo posve jasno jest da ga je nevjerojatno palila.

Toliko da je pola noći probdio.

Morat će ponovo razmotriti svoj plan postepene opsade, razmišljao je dok je hodao prema kabini na krmi.

Pronašao ju je kako na koljenima sortira gomile knjiga koje je ponijela. Jedva da je podigla pogled kad je pokucao na dovratnik. »Zar nešto nije u redu s brodom?« upitala ga je. »Stali smo, zar ne?« »Nešto nije u redu s vremenom«, rekao je. »Puše južni vjetar. Ako sam dobro razumio, zove se khamsin.« Problijedjela je. Ramena su joj potonula i oslonila se na pete. »O, ne.« »Ne možemo ništa učiniti«, rekao je. »Vjetar se okomio protiv nas.« »Ali otmičari imaju nekoliko dana prednosti – gotovo cijeli tjedan.« »Reis Rashad kaže da su vjetrovi iz suprotnog smjera uobičajeni u ovo doba godine«, rekao je Rupert. »To znači da su i drugi brodovi na Nilu stali na mjestu. To znači da brod na kojem je vaš brat možda ima tjedan dana prednosti, ali nije predaleko.« Boja joj se vratila u obraze, pojačana blagim tonom ružičaste na vrhovima jagodica. »Pa da, zašto mi to nije sinulo?« Odmahnula je glavom. »Nisam inače tako osjetljiva. Uglavnom sam vrlo razumna i konkretna. Ne dopuštam da me obuzme loše raspoloženje. A nisam ni plačljiva.« Obrisala je vanjski kut oka. »Zapravo sam vrlo predvidljiva i dosadna osoba. Ovo...« Pokazala je rukom na svoje neobično lice. »Ovo nisam ja.« »Znam u čemu je problem«, rekao je. Sjeo se na divan, dovoljno blizu da je može dotaknuti. »Problem je u tome što nemate dovoljno braće. Što ih više imate, lakše je razviti određenu distancu.«

»Zar i vašu braću često otimaju nekakvi luđaci?« upitala je. »Zar se na takvo što itko može naviknuti?« »Ne, radi se o nizu različitih incidenata«, odvratio je Rupert. »Kako nas ima petero, uvijek je aktualna barem jedna kriza. Recimo Alistair je imao naviku upadati u skupe katastrofične nevolje sa ženama. Pa kada je prije tri godine otišao u Derbyshire, svi smo više ili manje očekivali još jednu skupocjenu katastrofu i nastavili se baviti svojim poslom.« Namrgodio se. »Zapravo je ispalo još gore nego inače.« »To je onaj koji je ozbiljno ranjen na Waterloou?« upitala je. »Zaboga, zar nije to bilo dovoljno? Što ga je zadesilo u Derbyshireu?« »Zaručio se«, Rupert je rekao snuždeno. »Odlučio se oženiti.« »Ajme. Pretpostavljam za posve neprikladnu ženu.« »Ne, nego se zaručio«, Rupert je ponovio sporije i jasnije. »Odlučio se oženiti.« Prekrižila je ruke i promotrila ga. »U redu«, rekla je. »Dakle, brak je ta velika katastrofa.« »Sasvim je prirodno da vi na to tako ne gledate«, rekao je. »On je bio pravi svetac, ako se ne varam.« Zbunila se. »Vaš brat?« Rupert je pokazao na njezinu crninu od glave do pete. »Cijeli ste u crnom. Mora da je bio zaista nevjerojatan čovjek, hm, taj pokojnik.« »Aha, vi mislite na Virgila.« Glas joj je bio hladan. »Bio je učenjak. Čuveni teolog.« Zatim se ponovo vratila poslu, nasumično u ormarić gurajući knjige koje je tako pedantno složila. »Šteta što nije doživio da se s vama otisne na ovo putovanje«, rekao je Rupert. »Čini se da je Egipat među učenjacima jako popularan.« »Ne i kod Virgila«, dodala je još hladnije.

Toliko o Virgilu Pembrokeu. Ako je žalost imala ikakve veze s pokojnikom, Rupert bi si pojeo kapu. Ledena crnina bila je samo krinka, baš kao što je i pretpostavljao. »On me htio odvesti u Svetu zemlju«, rekla je. »Uvjeren sam da je to hvalevrijedan...«

»Znam da bih trebala željeti otići na takvo hodočašće, ali jednostavno me nije briga«, rekla je. »Ako mi nije važno je li mi vruće ili neudobno, to što jedem pijesak uz svako jelo i što provjeravam je li mi u čizmi zmija ili škorpion prije nego što je obujem, očito postoji značajno zanimanje za nešto.« Bacila mu je prijekoran pogled i silom zalupila ormarić. »Pa dobro, postoji li u vas značajno zanimanje za iskopine?« upitao je Rupert. »Naravno da postoji«, rekla je nervozno. »Za egipatske iskopine.

Zato i jesam ovdje, a ne u Svetoj zemlji.« »Reis Rashad kaže da smo vrlo blizu Memfisa«, rekao je. »Možemo unajmiti magarce i otići do iskopina. Ondje se nalaze ruševine hrama i neki faraon, barem su mi tako rekli. Blizu toga je i gomila piramida.

Možda ondje pronađete neki komadić kamena s nekakvim nečitljivim natpisom.« Daphne nije bila sigurna što je očekivala da će pronaći u Memfisu. Zbog nedavnih joj je događaja potpuno nestao poriv za istraživanje. Čak i kad bi pomislila na to, jedva da bi zamislila pustinjski plato prepun spomenika poput Gize. Čak i kad su onamo krenuli, nije razmišljala o odredištu.

Jahala je s gospodinom Carsingtonom uz nasip, jedva svjesna ičega oko sebe, i to iz niza razloga. Jedan od njih je bio taj što ga je vidjela kako se svlači.

Jutros je sve još bilo u redu, bio je u istočnjačkoj odjeći. Zamijenio je svoj uski kaput tunikom te tijesne hlače za široke turske, koje je zatim ugurao u čizme. Ali sad, jašući od rijeke, prvo je skinuo zgodnu zelenu tuniku, zatim je odvezao maramu oko vrata, a potom posve otkopčao blijedožuti svileni prsluk te tako izložio cijelu majicu, potkošulju, svim znatiželjnim očima.

Nije ni čudo da ga nije mogla prestati gledati.

Trebala bi mu odrješito reći da to nije dolično: muslimani su skromni ljudi i valjalo bi poštivati njihove običaje, ako već nije mario za engleske manire. Trebala bi ustrajati na tome da se odjene.

Oduvijek je, više nego što je trebala, imala dosta problema s time što bi trebala.

Baš kao nedisciplinirana djevojka kakva je nekad bila, kradomice ga je promatrala. Primijetila je kako mu je gornji komad odjeće napeto stoji na širokim ramenima i kako se povremeno i pod određenim kutom, pod utjecajem vjetra i sunca, pretvarao u prozirnu valovitu zavjesu. Kroz tu je majicu mogla jasno razabrati, i jako teško odmaknuti pogled, obrise njegovih mišićavih ruku i torza, koji se sužavao prema uskome struku.

Nije smjela još niže spustiti pogled.

Ali ipak jest, kriomice proučavajući dio tijela na kojem je sjedio u sedlu. Široke hlače nisu posve zamaskirale njegove uske kukove.

Stražnjica mu je zasigurno bila napeta i čvrsta kao i ostatak tijela.

Odjednom je osjetila val vrućine i slabosti.

A zatim se upleo Virgil, njegov glas i slika, koji su je odmah ohladili, baš kako što su to navodno duhovi i činili.

Pravi svetac, tako ga je opisao gospodin Carsington.

Da, baš svetac. Tijekom cijelog braka nikad nije vidjela Virgila golog. Čak i kad su vodili ljubav, to su činili u mraku, on bi nosio pidžamu, a ona spavaćicu. I postojala su pravila, toliko različitih pravila, previše za nju, i to u doba kad nije željela razmišljati.

Nije željela ponovo Virgila u glavi. I dalje je bila ljuta, luđački ljuta, i to još trenutka kad mu je danas ranije na brodu izgovorila ime.

Sjetila se kako bi zatvorio oči čim bi spomenula Egipat i njegovog strpljivog sićušnog osmijeha koji bi mu na licu niknuo kad bi ih ponovo otvorio, onog strpljivog tona koji je uvijek koristio kad bi joj iznova strpljivo objašnjavao da sve što dama treba znati o Egiptu jest sažeto u Svetom Pismu, i to u Knjizi postanka i Knjizi Izlaska.

Ali sad je bila ovdje i nije mogla dopustiti Virgilu da joj ovo putovanje uništi, čak i da sve pođe po zlu. Trenutačno ne može nikako pomoći Milesu. Dok vjetar ne okrene, može ili ludjeti zbog sadašnjosti i kipjeti zbog prošlosti ili pak iskoristiti situaciju.

Ogledala se oko sebe... I otkrila da se svijet oko nje drastično promijenio.

Zašli su u šumu palma datulji. Visoka graciozna stabla izdizala su se iz tepiha jarkozelene trave istočkane ružičastim i ljubičastim cvjetovima. Prošli su pokraj svjetlucavih jezera pokraj kojih su koze

nadzirale svoju zaigranu mladunčad. Iznad njih zapjevala je ptica, a ubrzo i još jedna.

Napokon stigoše do travnate doline.

Pokraj jezerca u kojem se zrcalilo zelenilo i prekrasno plavo egipatsko nebo, ležao je gorostasni kameni faraon, okrenut licem prema tlu, s majušnim tajanstvenim smiješkom na licu.

Posve očarana, Daphne je skliznula sa sedla, jedva svjesna što je učinila te pošla do glave kipa, držeći prst na usnama. »Oh«, promrmljala je. »Kako je prekrasno.« Do ovog trenutka nije posve shvaćala koliko o Egiptu malo zna, koliko ga je malo vidjela. Slike u knjigama bile su krasne i razbuđivale su joj maštu, ali tek kao zagonetke koje će se riješiti tek kad ona riješi zagonetku drevnog pisma.

Piramide su bile prava čuda, dostignuća koja je bilo nemoguće shvatiti, tako tihe. Ali iznutra su bile mračne i prazne, a izvana divovske hrpe kamenja. Bile su to grobnice, veličanstveni spomenici podignuti u čast mrtvih.

I ovo je bilo veličanstveno: dvanaestak metara dugačka skulptura, čak i bez kraljevih donjih udova. Bio je to više nego krasan spomenik.

Gotovo savršena umjetnost. Jasno je bilo da je od kamena, ali od kamena koji je tako pedantno isklesan da se doima kao da je gotovo od krvi i mesa. Osmijeh, ta tajanstvena natruha osmijeha bila je čarobna.

Primijetila je da joj se gospodin Carsington približio.

Iskoprcala se iz čarolije koju je na nju bacilo ovo mjesto i prebacila se u pedantni način rada, ondje gdje se osjećala najsigurnije – ondje gdje vladaju činjenice umjesto zbunjujućeg košmara osjećaja. »Ako se dobro sjećam, ovo je otkriveno tek prošle godine«, rekla je. »Prema Herodotovim i Diodorovim zapisima, ovo je Ramzes II., poznat i kao Ramzes Veliki. Navodno je kip stajao ispred hrama boga Vulkana ili, kako se na egipatskom zove, boga Ptaha. Ovdje su se nalazili i kipovi njegove kraljice i četvero njegovih sinova.« Hodajući uz golemo tijelo, zastala je kod lakta. Sagnula se i približila se kako bi pregledala oznake na pojasu oko njegova struka. »Evo i njegove kartuše«, rekla je pokazavši prstom. »Nisam siguran je li dolično da mu gledate u kartušu«, rekao je gospodin Carsington.

Razumjevši tu opasku, odmah je osjetila kako joj se uz vrat penje val vrućine i neugode zbog toga što ju je uhvatio kako proučava i njegovu anatomiju. No kip ju je snažno privukao i sve su joj druge brige nestale u tom slasnom zagonetnom osmijehu. »Rekla sam vam što je kartuša«, rekla je kleknuvši kako bi bolje razgledala Ramzesovu prednju stranu. »Elipse koje sadrže natpise na hijeroglifima. Jedna je ovdje na pojasu, pogledajte. I jedna na zapešću.

Ah, sad vidim još jednu na prsima i na ramenu. Ima ih nekoliko, ali ne mogu sa sigurnošću reći. Dvije mi se čine dominantne.« »Dakle, ima dva imena?« upitao je gospodin Carsington. »Ili možda ime i titulu. Kao kralj, Njegovo Visočanstvo George Augustus Frederick IV. A usto ima još nekoliko imena: Princ ovoga, Vojvoda od onoga.« »Moguće«, rekla je odsutno, mislima i pogledom usredotočena na jednu od kartuša. Kleknula je kako bi što bolje vidjela i odmah se oduševila. »Ovo je sasvim sigurno znak sunca. Sunce se na koptskom kaže ra ili re. Ah, što bih dala za pošten samoglasnik. Ali ovdje imamo tri povezana repa pokraj simbola kuke. Slično se nalazi i u Tutmozisovoj kartuši. Kombinacija zasigurno znači moses ili meses. Dr. Young bio je u krivu, baš kao što sam i mislila. Ova kartuša sigurno nije Maenupthesova, kao što je on pretpostavio. Posve je jasno kome pripada ovaj kip. Svi se slažu da je to Ramzes Veliki. Ergo, simboli u kartuši moraju se čitati Ra-mes-ses«, zaključila je pobjedonosno. »Fascinantno«, rekao je gospodin Carsington.

Daphne se polako uspravila, a srce joj je milosrdno tuklo. Zanesena svojim novim otkrićem nije ni shvatila da je naglas razmišljala. Previše je toga rekla, previše se otkrila. Ali ne, ne njemu. On nije bio učenjak.

Njemu je to vjerojatno zvučalo kao besmisleno laprdanje.

Stajao je i gledao ju ruku prekriženih preko širokih prsa, prodirući u nju tamnim očima. »Nije toliko bitno što kažete već kako to kažete«, rekao je. »Još onog prvog dana, kad ste odmah shvatili da je netko dirao papire na stolu. Vi ste radili na papirusu, tako ste onda rekli.« »Rekla sam vam. Pomažem Milesu.« »Točno ste znali gdje je što stajalo«, zaključio je. »Ima točno određen sustav«, rekla je.

Nasmiješio se i odmahnuo glavom. »Sami se odajete. Kad ste na sigurnom terenu, na vašem terenu, glas vam se promijeni i u očima

vam se stvori prekrasno arogantan pogled, a glavu držite na poseban način.« Zar zbilja? Zar je bila tako očita? »Zaista ne vidim zašto je važno kako držim glavu«, rekla je. »To govori da znate. I kad pričate o simbolima i zvukovima«, nastavio je, »i kad znate koptsku riječ za sunce, kad smireno osporavate interpretacije čuvenog dr. Younga, mogu samo zaključiti...« »Miles...« »Sumnjam«, rekao je. »Rekli ste mi što je u sanducima vašeg brata.

Niste spomenuli knjige. Bilo bi zbilja neobično da lingvist putuje bez svojih knjiga.« »Zapravo...« »Vi pak putujete s pozamašnom kolekcijom«, rekao je. »Grčki.

Latinski. Hebrejski. Perzijski. Arapski. Turski. Koptski. Sanskrt. Još i uobičajeni jezici: njemački, francuski, španjolski, talijanski. Jesam li išta propustio?« »Očito ne«, rekla je oštro. »Puno mi je toga promaklo. Trebali ste biti veliki, tupavi majmun.« »I jesam«, rekao je. »Samo vam se čini da sam tako genijalno pronicljiv jer imam u obitelji nekoga tko je zaluđen hijeroglifima. No rođakinja Tryphena nije poput vas i to ne zato što je starija. Nju je gotovo nemoguće razumjeti. Vas čak i ja mogu pratiti, više ili manje.

Ona nije nimalo zanimljiva. Vi ste pak uvijek zanimljivi. Toliko je strasti u vama.« Daphne se trznula na tu riječ, na spektar njezinih značenja, od kojih su mnoga tako opasna. »Ne poznajete me kad sam u normalnom stanju«, rekla je. »Zaista sam dosadna.« »Meni ste izuzetno intrigantni«, nastavio je. »Vjerojatno je to zbog tajanstvenosti koja se neminovno stvori kad netko vodi dvostruki život.« »Nemam izbora!« Daphne više nije mogla izdržati. »Nisam tajanstvena. Nisam osoba koju zanimaju intrige. Dosadan sam knjiški moljac i uživam ako mogu sama provesti sate i sate pamteći nove riječi, gramatiku ili samo zureći u jednu kartušu. Ali nitko ne može raditi sâm u izolaciji. Oni koji to čine na kraju ponove tuđe pogreške ili uzalud potroše vrijeme na osporene teorije.« Kao i Virgil, koji je tako potrošio desetljeća. »Moj spol i okolnosti izolirale su me od svijeta«, nastavila je.

»Mogla sam birati: ili odustati od onoga čime se bavim ili naučiti obmanjivati. Nisam mogla odustati.« »Strahovito je teško odustati od strasti«, rekao je. »Zvuči kao da sam željela zavoditi muškarce, a ne izvući neke pretpostavke iz komadića zgužvanog pergamenta«, rekla je s gorčinom u glasu. »Ni obična prostitutka ne bi naišla na toliko neodobravanja, prezira i zgražavanja.« Nasmijala se, ali ljutito. Još se borila. Još ju je boljelo. Tako je bila umorna od borbe i pretvaranja. »Možda ste se družili s krivom sortom ljudi«, rekao je. »Kakva još sorta ljudi postoji?« zahtijevala je da joj kaže. »Sorta koja ismijava žene intelektualke?« »Postoji sorta kojoj ja pripadam«, rekao je.

Nije se pomaknuo, ali fizička udaljenost nije bila važna. Dopustila mu je da se previše približi čim je dopustila da joj osjećaji razvežu jezik i da sve njezine tajne iziđu na vidjelo.

Napravila je korak unatrag i završila u Ramzesovoj kamenoj nadlaktici.

Gospodin Carsington lagano je iskrivio usne, baš poput kamenog faraona, i smanjio razmak među njima koji je pokušala stvoriti. »Iz mene biste lako mogli izvući priključak«, rekao je, »kad biste to htjeli.« »Zaključak«, ispravila ga je. »Rekla sam zaklju...« Prislonio joj je ruku na potiljak, u kosu, a ona se ukipila, barem izvana. U tijelu joj je nešto počelo bijesno udarati, a na mjestu gdje joj je nekad bio mozak sad je bjesnio pomahnitali vir tamnih fragmenata koji je bilo nemoguće uhvatiti, baš poput nestalog jezika koji se tako trudila dešifrirati.

Lagano je nagnuo glavu na stranu proučavajući je. »Toliko o postepenim opsadama«, rekao je. Primaknuo joj se, ona je bila prespora da se sagne ili ustukne i njegove su se usne priljubile uz njezine, a ona je ostala skamenjena.

Podigla je ruku, da ga odmakne kao što se to i očekivalo. Kao što bi trebala. Ali usne su mu se odvažno kretale po njezinima, čvrsto i samouvjereno, te je ostala na mjestu, obgrlivši mu prstima nadlakticu.

Bila je čvrsta poput kamenog lika koji joj je priječio da se povuče, ali topla i živa, električno vruća. Trnci su joj prolazili kroz prste, a struja

prodirala pod kožu. Svaka je čestica njezina bića reagirala, kao da je galvanizirana.

Tamni fragmenti u njezinoj glavi stvorili su joj izmaglicu, a luđačko lupanje više nije osjetila samo u srcu već u svakoj žili i svakome mišiću. Čvršće ga je primila, držeći se sada objema rukama, kao da tlo pod njome nestaje, kao da sve u njoj nestaje. Jedna ju je snažna ruka obgrlila oko struka i privukla je još bliže. Ukočila se kad se prislonila uz to kameno tijelo, ali već se pri idućem otkucaju srca topila u njegovoj toplini i oblikom tijela prilagodila se njegovu. Nije joj bilo dovoljno.

Prošla je rukama preko širokih ramena i njegove čvrste vilice. Osjetila mu je pod rukom puls na vratu. Primila ga je za lice, razdvojila svoje usne i ponudila mu se. Prvo ju je zadirkivao, igrajući se jezikom po njezinim usnama, a zatim se ušuljao unutra te se u njoj cijeli svijet zavrtio zajedno s vrtlogom njegovog okusa, neobično hladnim, slatkim i beskonačno nemoralnim.

Ruka mu je kliznula još niže, prateći krivinu njezine stražnjice, te ju je još više privukao k sebi, sve dok joj se trbuh nije prilijepio za njegovo međunožje. Bilo je to tako krivo, posve krivo, ali i ona je bila kriva što se takva rodila, bez volje da se odupre. Predala se njegovoj kobnoj fizičkoj prisutnosti – dugačkom, žilavom tijelu i pritisku ukrućenog uda o njezin trbuh. Predala se uzavreloj vrućini između njih i oluji koja je tutnjila duboko u njoj.

Duboko zakopana čežnja prokopala je put prema van. Zapetljala joj se oko srca i obvila i zavijala u želucu. Nije je mogla imenovati. Ovo je zahtijevalo novi jezik ili jezik jednostavno nije bio potreban. Značenje se svelo na okus njegovih usta, njegove kože i njegova mirisa, tako tamnog, opasnog i tako poznatog da je boljelo, kao da je neka draga uspomena ili probuđena tuga.

Trebala se izboriti protiv svojih nagona i izvući iz te zamke kobne za žene. Umjesto toga, borila se da mu se još više približi, da ruke zapetlja u njegovu gustu kosu, a jezik isprepliće s njegovim. Tako krivo.

Tako bludno.

A opet tako neobično i uzbudljivo, kao da puzi kroz piramidu u potpunoj tami.

On i ono što je probudio u njoj bili su puno opasniji. Ali trenutačno je voljela opasnost i nastavila bi prema svojem usudu. A tad mu je ruka skliznula s njezine stražnjice, usta su mu odvojila od njezinih, pa je zbog te udaljenosti postala svjesna sunca, visokih palmi, ptičjeg pjeva

i kamenog giganta kojeg je tako glupo izgubila iz vida – kao i vlastito samopoštovanje i bilo kakvo pravo na krepost.

Odmaknula se. »Oh!« uzviknula je. I tada je, ne znajući što bi drugo rekla, a nije imala pošten razlog da krivi njega, a ni ispriku za sebe, učinila ono što bi inače učinila kad bi se ovako osjećala, kad su ona i Miles bili djeca. Stisnula je šaku, zamahnula i udarila ga snažno u prsa.

Panika.

Mračan, užasan trenutak. Rupert mora nešto reći, sakriti, skrenuti temu, odvratiti pažnju, ali to je zahtijevalo promišljanje, a mozak mu trenutačno nije bio spreman za to.

Udarac je sve savršeno sredio – a bilo je prokleto vrijeme. »Oprostite«, rekao je. »Zanio sam se.« I to je bilo neugodno istinito. »Zanijeli ste se?« ponovila je ozlojeđeno.

Mogao joj je reći da nema mjesta ozlojeđenosti kad je i ona u potpunosti surađivala, hvala joj lijepa, čak i više nego samo surađivala.

Bilo je to više nego na što je bio spreman – nijedan muškarac ne bi bio.

I dalje je vidio zvijezde i mjesece i planete. Cijeli mu se svemir vrtio. Tako zanesen, tražio je veliki predmet, recimo, kamenog sokola, kojim ga je udarila u glavu.

U zadnji se čas sabrao.

Nije postojalo oružje. Ona je bila oružje. Udarila ga je svojim mekim, podlim, napućenim, breskvastim usnama i svojim tijelom, tim tijelom s takvim oblinama da ga je sam vrag osmislio kako bi muškarci izgubili glavu.

I na kraju je postojala strast, duboka poput oceana i divlja poput morske oluje.

Rupert je pretpostavljao od čega je njezin suprug mogao preminuti.

Gestikulirao je rukama. »Hm... romantična scena. Tajanstvena žena.« S čarobnom pozadinom. I sirov, rijedak talent za ljubljenje gluhog, nijemog, slijepog i poremećenog čovjeka. »Ponio nas je trenutak. I nigdje nije bilo žive duše.«

No bolje rečeno, nadao se da nije bilo svjedoka. Pogledao je iza nje, preko gigantskog Ramzesa za kojeg se nadao da će ih štititi od znatiželjnih pogleda. Njihov vodič i nekolicina slugu i posade koji su pošli s njima ostali su na pristojnoj udaljenosti. Sjedili su u hladu grozda palmi, pušeći lule i slušajući Toma koji je neprestano pričao. Na drugome su kraju ostali vodiči magaraca sa svojim zvijerima i razgovarali istim razmahanim egipatskim stilom. »Nisam tajanstvena«, rekla je ljutito. »Rekla sam vam...« »Vaš je um tako zanimljiv«, ustvrdio je. »Tako prepun želje za učenjem. I svim tim tajnama. Kompliciran. Fascinantan.« Sumnjičavost joj se iskrala na licu. »Moj um?« rekla je. »Poljubili ste me zbog mojeg uma?« »Ne budite smiješni«, odvratio je. »Želite li vidjeti piramide?« Pokazao je u tom smjeru. »Ondje su.«

Deveto poglavlje

D

aphne je htjela pobjeći natrag na brod i sakriti se u svoju kabinu, što je bilo djetinjasto i smiješno, znala je i sama. Kad se stvarno vrati na brod, morat će se dobro prekoriti. Ne smije ponovo postati ona bezglava djevojka kojom su vladali nagoni, kakva je nekad bila. Tad je to platila kaznom zatvora u obliku braka. Sad bi to platila ugledom i osramotila bi Milesa, koji joj je omogućio da nastavi svoj rad i kojem je bila dužna što je ostala zdravog uma.

Ako ti tvoja čast ništa ne znači, rekla si je, barem mari za njegovu.

Rekla je naglas, i što je pribranije mogla, da bi vrlo rado posjetila piramide – čim napravi kopije kartuša.

Gospodin Carsington istovario joj je pribor za crtanje iz bisaga, a zatim joj se maknuo s puta dok je radila. Nije dugo potrajalo pa se iznenadila, kad je završila i ogledala se oko sebe, ugledavši ga kako stoji ispod palme i crtkara. »Nisam znala da znate risati«, rekla je. »To je jedna od mojih mračnih tajni«, rekao je. »Zapravo, to je jedina. Čak nije ni tajna. Moj otac uvjeren je da pravi gospodin, uz rukovanje mačem i pištoljem, mora znati i crtati. Ako se vratim kući bez ijednog crteža, neće mi nikada prestati prodikovati. Evo ga.« Pokazao joj je.

Nacrtao je skicu kolosalnog Ramzesa. I nje, kako sjedi na stolčiću i kopira simbole sa zapešća kamenog faraona. »Zbilja je dobra«, rekla je iznenađeno. Osjetila je nalet zadovoljstva što je i ona na crtežu, ali i ledeni val nervoze što je i ona, prikazana tako... intimno. Ma smiješno, samo joj se osjećaji igraju s razumom. Tko bi ikad rekao da je Daphne Pembroke ta sićušna osoba pokraj golemog faraona koji je pao na lice?

Uvriježeno je mišljenje da su piramide u Sakari starije od onih u Gizi.

I dalje su to bile impozantne građevine, pomislila je Daphne kad je prelazila dolinom. Njihovo je odredište bila ona glavna, stepenasta piramida.

Kad su stigli po padine od grubog pijeska koja je vodila prema platou gdje su smještene piramide, ona i gospodin Carsington sjašili su s magaraca kako bi ih poštedjeli.

Kojekakvi ostaci bili su razasuti po putu. Neko je vrijeme stajao i proučavao prizor ispred sebe s neobičnim izrazom lica. Nije ništa rekla već ga je samo promatrala, iznenađena kako mu se lice skamenilo i kako se pretvorio u nekoga koga je jedva prepoznala. Hladnokrvna maska podsjetila ju je na promjenu u njegovu glasu kad je u piramidi pronašao tijela. Tad je zazvučao kao potpuni stranac, glas mu je bio tako hladan i distanciran.

Sad je vidjela tog istog stranca. Čak i kad se nije smiješio na van, uglavnom bi osjetila prisutnost njegova osmijeha. U njegovim je tamnim očima najčešće vidjela tračak zabave, kao da se netom sjetio kakve dobre šale. Nesumnjivo je upravo to bio jedan od razloga zašto ga je smatrala umiljatim idiotom.

Dobro je raspoloženje posve nestalo. Uspravio se i bez riječi hitro nastavio dugačkim, ljutim koracima koje nikako nije mogla pratiti.

Tako zbunjena, Daphne je čučnula kako bi proučila otpad na tlu.

Komadići mramora i alabastera.

Krhotine glinenih posuda. Sjajni plavi i zeleni iveri. Oderotine prljavosmeđe tkanine. Neki čudni komadići nekakve tamne tvari. I bijele... Kosti.

Ustala se i ogledala oko sebe.

Nalazila se na opljačkanom groblju. Sve je to bio sadržaj grobova.

Komadići tamne tvari bili su ostaci mumija. Tkanina je služila za omatanje pokojnika. Ostatak je vjerojatno pripadao posmrtnim predmetima. »O, jadni moji«, šapnula je. Grlo joj se stegnulo od boli.

Obrisala je oči i oštro si rekla da prestane biti tako plačljiva.

Njezina kolekcija papirusa ionako je ukradena iz grobova starih Egipćana. Isto je vrijedilo i za njezine malene drvene Egipćane.

»Kakva si ti idiotkinja, kakva licemjerka, kad sad tako plačeš nad njihovom sudbinom«, prekorila se je. Ali od samog se jutra ponašala kao idiot, barem joj se tako činilo. Protrljala je bolne oči, duboko udahnula i nastavila prema piramidi.

Pronašla je gospodina Carsingtona na sjevernoj strani piramide pokraj crne rupe koja je izgledala vrlo zlokobno. Njegov hladnokrvan, ustrajan pogled je nestao, a u oči mu se vratio sjaj. Pokraj njega stajao je neki Europljanin u arapskoj odjeći. Gospodin Carsington predstavio ga je kao signora Segata. Saznala je da je on na čelu iskapanja piramide za baruna Minutolija. »Rekao mi je da je unutrašnjost neodoljivo komplicirana«, rekao je gospodin Carsington. »Pokraj ove, Kefrenova piramida izgleda kao dječja kuća. Ovo je ulaz.« Daphne se približila rupi. Bila je puno veća nego ulaz u Kefrenovu piramidu. »Okno je duboko svega pet i pol metara«, dodao je gospodin Carsington. »Sigurno nije tako lako ući«, rekla je. »Ne, to je tek početak«, odgovorio je. »Pogrebna je odaja oko trideset metara niže, ispod same piramide.« »Trideset metara«, ponovila je dok joj je srce lupalo u strahu Ne, ne! Ne, ne! Ne, ne! »Postepeno se spušta«, objasnio je. »Kilometri silaznih hodnika i stuba. Nekoliko jama i tomu sličnog. I na jednome mjestu kamenje izgleda kao da bi se moglo urušiti. Jeste li za, gospođo Pembroke?« Nije se htjela spustiti niz tu rupu, ma koliko god bila velika. Svaki joj se prirodni nagon zgrozio, a zdrav razum upozoravao da to nije mudro. »Na vratima je natpis na hijeroglifima«, rekao je. »Unutra?« upitala je. »U samoj piramidi?« Nikad nije čula da je itko ikad pronašao hijeroglife u piramidi. Ali ovo je bila nova iskopina.

Okrenula se signoreu Segatu i ispalila niz pitanja na talijanskom.

Da, da, složila se sa signorom, to je zbilja bilo neobično. Izuzetno se iznenadio kad ih je pronašao – ptice, zmije, insekti i razne druge sličice. Sama je odaja prekrasno ukrašena.

Progutala je knedlu. »U redu«, rekla je gospodinu Carsingtonu. »Želim vidjeti taj natpis.« Put do odaje bio je nevjerojatno dugačak i neugodan, a pod zemljom je bilo tako vruće da se ondje moglo peći cigle. Ali jednom kad su baklje dovoljno izgorjele i kad je prestala kašljati od dima, sve joj se više sviđao labirint hodnika i složenost odaja, bilo je potpuno drukčije od Kefrenove piramide u Gizi. Ni u ovoj nije bilo blaga, što nije bilo nikakvo čudo. U Egiptu se pljačkanje grobnica nije samo smatralo svakodnevnom činjenicom već i pravim zanimanjem, i to još barem od doba Keopsa.

No pronašla je dovoljno blaga za sebe, duboko u srži piramide.

Odaja je bila i veličanstvenija od onoga što je signore Segato obećao. Na tamnoplavo obojenom stropu blještale su zlatne zvijezde.

Zidovi su bili prekriveni tirkiznim pločicama. Ali najčudesniji je bio okvir vrata. Po dužini i širini bili su ispisani prekrasni hijeroglifi, u niskom reljefu.

Na bočnim se stranicama ponavljao isti motiv. Sokol koji nosi faraonovu krunu stajao je na četverokutnom postolju podijeljenom u dva kvadrata. U gornjem su bila tri simbola: na vrhu sjekira koja je označavala boga; ispod toga oblik badema za koji je pretpostavljala da je glas r, i ispod njih manje poznat simbol – zvečka, insekt, cvijet ili glazbeni instrument, nije bila sigurna. Donji se kvadrat dijelio na četiri okomita dijela. Je li to označavalo stupove? Pitala se. Vrata? »Je li to bog Horus?« začuo se dubok glas gospodina Carsingtona.

Glas joj je odmah prošao uzduž kralježnice i natrag. Kako bi se obranila, automatski se prebacila na svoj »pedantan« način rada. »Tako se čini«, rekla je. »Ispod njega je simbol za koji dr. Young tvrdi da znači bog. Kao što vidite, Horus nosi faraonovu krunu. Smatralo se da su kraljevi zapravo bogovi. Možda ovaj ima veze s Horusom.« »Signora zna čitati drevno pismo?« upitao je signore Segato. »Ma ne«, smjesta je odgovorio gospodin Carsington. »Ali razumije malo grčkog.« »Herodot«, Daphne je odmah dodala.

Zbilja mora naučiti da svoja nagađanja o značenju hijeroglifa zadrži za sebe. Kao što je to Noxley zamijetio, Egipćani vole tračati, a vijesti su brzo putovale. Kad bi neki istraživač spomenuo Engleskinju koja umije pročitati hijeroglife, ubrzo bi za to čuo cijeli Egipat... uključujući i Milesove otmičare, koji ne bi dugo oklijevali da je ulove.

»Koristi malo Herodota i pregršt ženske intuicije«, objasnio je gospodin Carsington, baš onakvim uzvišenim tonom kakav se i očekuje od superiornijeg mužjaka.

U normalnim bi joj okolnostima prekipjelo od ovakve bahatosti. Ali sad se gotovo nasmijala, s olakšanjem, kako je spretno zataškao njezinu pogrešku.

Ironično je bilo što je on bolje čuvao njezinu tajnu od nje same.

Nije ga razumjela niti upola, tad je shvatila, a očito nije baš najbolje razumjela ni sebe. Činilo se da razumije samo svoj posao. Netremice je gledala u hijeroglife, u poznatu kobru, lešinara, pčelu i sjekiru. Mozgala je o značenju polukrugova ispod većine simbola. Košare, one veće okrenute oblom stranom prema dolje? A što je s onim manjima, okrenutima prema gore? Jesu li to zvukovi ili simboli? Propitkujući, spekulirajući i teoretizirajući, brzo je zaboravila sve drugo.

Odvući gospođu Pembroke od zbunjenih sokola i drugih kako-se-većzovu zahtijevalo je polagan i strpljiv angažman.

Tome se Rupert nije nadao.

Dok ju je gledao i slušao, samo ju je htio svući.

Dogodio se taj nadzemaljski poljubac, čije je posljedice još trpio, nešto poput onih jutarnjih nakon noći opijanja – samo što ga nije boljela glava.

Nešto mu je upravo činila, ali nije bio siguran što točno.

Uspjela je, jedva jedvice, od Segata sakriti što sve zna. No nije mogla zatajiti svoje uzbuđenje. Od njega je i zrak pucketao.

Kako nije mogla dominirati prostorijom, naglašeno gestikulirati, teoretizirati i govoriti šest jezika istodobno, držala se što bliže Rupertu.

A kad se nije više mogla suzdržati, što se dogodilo svakih nekoliko minuta, primila ga je za ruku i povukla kako bi mu uho približila svojim ustima te mogla došapnuti.

Dovoljno je bilo da osjeti njezin dah na svojem uhu i obrazu ili da osvijesti koliko su joj usne blizu i da samo treba okrenuti glavu da ih ponovo osjeti, i već bi vidio zvijezde.

Ali nije smio okrenuti glavu. Morao se dolično ponašati, jer nisu bili sami, te je zbog toga morao trpjeti to mučenje šapatom.

Na njezinu je sreću Segato bio Talijan. Pretpostavljajući da su šaputanja više romantične prirode, a ne pedantne, držao se na pristojnoj udaljenosti.

Ni ova pretpostavka ne bi previše pomogla gospođi Pembroke. No alternativa je bila puno gora.

Nije bilo teško pretpostaviti što bi Duval i njegovi pobočnici učinili kad bi otkrili da su oteli krivu osobu, brata umjesto sestre. Navalili bi na nju i ubili svakog tko im se nađe na putu – kapetana, posadu, Leenu i Toma.

Kad bi se pročula tajna gospođe Pembroke, nitko više ne bi bio siguran. Čuvati tu tajnu bit će puno teže nego što je Rupert mogao pretpostaviti. Svaki put kad bi naišla na hijeroglif, ponašala bi se ovako: treperila bi poput glazbene vilice, njezin ogromni mozak bi ključao i izlijevao sve svoje tajne – grčki i latinski i koptski i imena svih znanstvenika i tko je što vjerovao i usporedbu ove i one abecede te usporedbu fonetske i simboličke interpretacije.

Dan je bio na izmaku kad su napokon izišli iz piramide. Ona ni najblaže rečeno nije bila na izmaku.

Nekoliko članova pratnje stiglo je iz doline kako bi ih pričekali u blizini. Iako su ponijeli hranu i piće, milostiva ih nije ni zamijetila. Za oko joj je zapela gomila kamenja nekoliko metara dalje. Otišla je onamo.

Tom se dovukao do Ruperta s odjećom koju je putem odbacio. Iako je bilo kasno popodne, zrak se još nije počeo hladiti. U svakom slučaju, Rupert je prvo htio sa sebe sprati sloj pijeska i znoja. Kimnuo je glavom u znak dječaku i okrenuo se prema gospođi Pembroke.

Gledao ju je i Segato, spomenuvši kako je neobično naići na ženu koja dijeli isti entuzijazam za istraživanje i koja s takvim veseljem podnosi nevolje.

Kako li je to samo bilo blago rečeno.

Sigurno je bila jednako užegla, jednako prljava i umorna kao i Rupert. Kao ni on, nije ništa jela od jutra. No umjesto da pojuri do posluge koja je donijela jelo i vodu, čučala je i zurila u komad kamena i prekopavala šljunak.

Očetkala ga je, primaknula se još bliže, odmahnula glavom i, nervozno se trznuvši, kleknula u pijesak. Kopala je ispod kamena i za

tren stigla do dva vanjska kuta. Primila je rub i podigla ga. Izgledalo je kao neka ploča, jer je cijeli bio prekriven natpisima.

Rupert je to vidio, ali i mutnu prikazu koja se pojavila kad je položila ploču na kamenje. Kad je vidio kako joj se zmija približava, srce mu se sledilo. Ponovo je kleknula, a on je zagrmio: »Ne mičite se!« Dok je to govorio već je krenuo prema njoj. Zgrabio je od dječaka odjeću i odbacio sve osim tunike, u hipu prošavši tih nekoliko metara do mjesta gdje je ukipljeno stajala. Zmija se njihala na mjestu i dalje zbunjena, vjerojatno od naglog buđenja ili možda zbog toga što nije bila sigurna otkud dolazi prijetnja.

Gospođa Pembroke se nagnula na pete koliko je god mogla te držala ravnotežu jednom rukom, netremice piljeći svojim zelenim očima u zmiju. »Ne mičite se«, Rupert je još jednom ponovio, ovog puta posve tiho.

Rastresao je tuniku, baš kao što to matadori rade s maramom. Zmija ju je brzo napala, a da se pritom nije odmaknula od gospođe Pembroke.

Stvorenje ju je i dalje oprezno motrilo, smatrajući je većom i puno opasnijom prijetnjom. Zmija ju je i dalje imala u dometu i čekala je u punoj pripravnosti. Ako se pomakne, napast će je.

Dok je nježno mahao tunikom kako bi privukao zmijinu pozornost, Rupert joj se približavao centimetar po centimetar. Kad je napokon postavio tkaninu između nje i zmije, rekao je potiho: »Sad. Odmaknite se. Što je mirnije moguće.« Učinila je kako joj je naredio, ali zmija je očito osjetila da se nešto pomiče. Prugasta je glava trznula naprijed i zarila zube u tkaninu.

U tom kratkom trenutku kad je zmija bila zauzeta, brzo se odmaknula. Kad je bila dovoljno van zmijinog dosega, Rupert je rekao: »Sve je u redu. Možete se sad ustati.« Iako je krajičkom oka motrio kako se ustaje i udaljava od opasne zone, ostao je posve usredotočen na uznemirenu zmiju. »U redu je, u redu je, dušo«, tješio ju je. »Sad si na sigurnom.

Zločesta je gospođa otišla. Oprosti što smo te uznemirili.« Nastavio je tepati stvoru dok je postepeno odmicao tuniku.

Kad se i Rupert dovoljno odmaknuo, zmija se polako opustila.

Rupert je nježno pustio tuniku da padne. Prugasta se glava spustila i ubrzo je stvorenje otklizalo nevjerojatnom brzinom u najbližu pukotinu među kamenjem.

Rupert ju je gledao dok se nije sakrila na sigurno. Zatim je potražio gospođu Pembroke.

Na njegovo iznenađenje, nije daleko pobjegla, niti se spustila niz pješčanu padinu. Stajala je nekoliko metara dalje, gledajući malo njega, a malo rupu u kojoj je zmija nestala. »Morate biti oprezni među kamenjem«, rekao je zakopčavši si prsluk. Iz nekog mu je razloga postalo hladno. »Da.« Otresla je pijesak s odjeće. »Kako sam blesava. Hvala vam.« Ispravila se i krenula prema ostalima.

Rupert ju je pratio.

Tad je postao svjestan zlokobne tišine.

Egipćani nikad nisu šutjeli. Naučio je da oni ne prestaju pričati od trenutka kad se probude dok ne odu na počinak.

Ogledao se oko sebe. Njegovi i Segatovi pomoćnici okupili su se u blizini. Ne govoreći i ne pomičući se ni pedlja, samo su zurili u njega.

Segato je prekinuo šutnju i odjurio do gospođe Pembroke. Je li signora dobro? Nije ozlijeđena?

Nije joj ništa, rekla mu je.

Okrenuo se Rupertu. »Jedva da mogu povjerovati svojim očima«, rekao je. »Bila je tako brza. Zaustio sam kako bi upozorio milostivu, ali bilo je prekasno. Vidio sam je kako dolazi, ovako.« Pucnuo je prstima. »Zmije mrze iznenađenja«, rekao je Rupert. Zatim se okrenuo gospođi Pembroke: »Prestrašili ste je. Napala je jer je mislila da je u opasnosti.« »Uspjeli ste u tom času odrediti da je ženka?« rekla je, višim glasom nego uobičajeno. »Mogla bi biti«, odvratio je. »Zbilja je bila lijepa. Jeste li primijetili šare?« »Dobro poznajem te šare«, rekao je Segato. Zagledao se u rupu gdje je nestala zmija. »Znam i taj zvuk. Svi ovdje znaju taj zvuk – taj zvuk struganja, kao pila. La vipera delle piramidi. Kako se kaže na engleskom?« »Otrovnica?« odgovorila je gospođa Pembroke još oktavu višim glasom. »Otrovnica iz piramida?«

»Si. Gadna narav. I tako se brzo kreće, tako brzo. Ima strašan otrov. I nije to samo vipera, već je to i najsmrtonosnija zmija u Egittu.« Potpuno je poblijedjela te je zateturala, dok je Rupert povikao: »Ne, nemojte!« Ali već je izgubila do pod nogama, a on je pružio ruke kako bi je ulovio dok je padala u nesvijest.

Daphne se gotovo istog trena oporavila. Ipak ju je gospodin Carsington nosio niz pješčanu padinu i cijelim putem grdio. »Koliko sam vam puta rekao?« rekao je. »Nema padanja u nesvijest.« »Nisam pala u nesvijest«, slagala je. »Samo mi se malo zavrtjelo.

Možete me sad spustiti.« Nije je spustio, a ona nije imala dovoljno snage da se izbori, kao što bi se očekivalo. Imala je tako malo snage da je bila posve zadovoljna gdje se nalazi.

Bio je tako velik, tako snažan i topao, tako pun života i živ. On je bio njezin dobri duh koji je nosi, dopustila si je ponovo biti dijete i vjerovati u bajke. Uzdahnula je, kao da prihvaća poraz, a zatim naslonila glavu na njegovo rame.

Majica mu je bila vlažna, a koža na čeljusti ju je grebla po licu. Ali nije bio hladan i ukočen, nije ležao na tlu, kao što se to lako moglo dogoditi. Zmija se lako mogla na njega okomiti. U trenu je mogao ostati mrtav. Upravo je to zamislila kad je signore Segato spomenuo otrovnicu iz piramida – kako gospodin Carsington leži mrtav na kamenju. Tad joj je počelo zvoniti u ušima i pred očima je ugledala jaku svjetlost, netom prije nego što ju je tama povukla k sebi. »Ja nikad ne padam u nesvijest«, oponašao ju je.

Ne, bio je posve živ i nimalo pokoleban onime što se dogodilo. »Pa ne padam«, rekla mu je u vrat. »Pa jeste.« »Samo mi se na tren zavrtjelo.« »Srušili ste se kao marioneta kad joj netko prereže konce. Znam prepoznati nesvjesticu kad je vidim. Pali ste u nesvijest i to nakon što sam vas nebrojeno puta upozorio.«

»Možda sam se nakratko onesvijestila«, priznala je. »Ali nisam htjela.« Nastavio ju je kuditi – učinila je sve što je mogla da se to dogodi, tvrdio je. Kuhala se u piramidi pola dana. Dopustila je da je potpuno obuzmu sokoli sa šeširima. Nije ništa jela i gotovo ništa pila. Kad su je napokon on i Segato odvukli od neobičnih sokola, nije ni na trenutak prestala pričati, kilometrima i kilometrima hodnika i stuba. Zatim, kad je napokon izišla na zrak, je li zastala da se odmori i malo se okrijepi kao razumna žena? Ne. Odmah se uputila prema kamenju – i prestravila zmiju koja je mirno spavala i bavila se svojim poslom.

Jadan gospodin Segato. Tako joj je nesebično i strpljivo pokazao sva svoja prekrasna otkrića. Zauzvrat mu je priuštila šok od kojeg se njegova osjetljiva talijanska duša možda nikad ne oporavi.

Daphne se tome nije suprotstavila. Sve je to bilo točno. Toliko se toga danas dogodilo. Nije navikla na takav osebujan život. Bila je dosadna. Život joj je bio dosadan po normalnim kriterijima. Sve se vrtjelo oko posla. Tad je bila svoja i u potpunosti je kontrolirala svoje strasti, sve njih, usredotočena na mrtvi jezik.

Pitala se tko je sad, dok je gospodin Carsington i dalje nastavljao svoju prodiku, jureći pješčanom padinom gotovo jednako brzo kako se i uspinjao, samo što je ovaj put nosio odraslu i nimalo laku ženu. Htjela ga je upitati gade li mu se posvuda porazbacani ostaci, ali bila je preumorna da prekine propovijed. Zatvorila je oči i slušala ga kako je kritizira. Zvučao joj je kao da joj pjeva uspavanku.

Rupert se nadao da njezin suviše kompliciran um neće eksplodirati kad se potpuno opustila u njegovim rukama.

Dovraga, zar se ponovo onesvijestila? Ili je pala u komu? »Nema padanja u nesvijest«, zagrmio je. »Bez kome.« Nešto mu je promrmljala u vrat i lagano se namjestila u njegovim rukama.

Nije u komi. Spava. »Onda se nadam da vam je udobno, milostiva«, promrmljao je. »Spava. Katkad ste stvarno kao dijete, kao pravo dijete.« Zapravo i ne baš. Daleko od toga. Bio je potpuno svjestan svake dijabolične obline na njezinu tijelu dok ju je nosio niz padinu i dok su mu pod nogama kvrcali komadići drevnih Egipćana.

Bilo je lakše kad je stigao do ravnice. Mogao ju je nositi skroz do Izide da je htio potpuno zadiviti Egipćane svojom junačkom snagom.

Ali držati uspavanu ženu u rukama, i to ženu koja mu se usto neprestano gnijezdila uz vrat i nešto mumljala u uho, bilo je previše za njegovu ograničenu samokontrolu. Znao je da je neće tako skoro svući.

Podigla je oko sebe zid moralnih principa koje mora tek otkriti kako zaobići te kako premostiti i neke druge, ne tako lako prepoznatljive prepreke. Nema smisla da se tako muči.

Dozvao je magarce, probudio je i posjeo je na jednog. A zatim je, ostavivši slugama da paze da ne padne, Rupert zajahao svojeg magarca i preusmjerio misli s vlastitih frustracija na potragu za ljuticama i zlikovcima.

Deseto poglavlje

U

sumrak je i oslabio i vjetar iz suprotnog smjera. Tada je Daphne već bila na Iziđi. Bila je oprana, odjevena u čistu odjeću i trudila se da ne ubije u pojam društvo za večerom. Bilo je to dosta teško dosadnoj istraživačici poput nje, čak i u najboljim okolnostima. Ali nakon ovakvog dana, bilo je to potpuno nemoguće.

Ramzesove kartuše... Poljubac... Stepenasta piramida s nevjerojatnom unutrašnjošću i fascinantnim motivom sokola...

Poljubac... Ploča s natpisima... Napad zmije... Blizina smrti...

Poljubac... Neobičan osjećaj, kao iz sna, dok ju je njezin dobri duh nosio kao uspavanu ljepoticu... Poljubac...

Kako je morala izbjegavati nedolične ili neugodne teme koje su joj bile na umu, bila je ograničena samo na one dosadne, znanstvene. Kad su posluženi desert i kava, brbljala je o koptskom jeziku, za koji se smatralo da je moderna verzija starog egipatskog. Rekla mu je da, iako više nije bio u svakodnevnoj uporabi, ostao je službeni jezik egipatske kršćanske crkve. Pisao se grčkim alfabetom u koji su dodani simboli za zvukove koji nisu postojali u grčkom.

Objasnila mu je kako može pomoći pri dešifriranju hijeroglifa.

Gospodin Carsington se namrštio gledajući u svoju šalicu kave. Pitala se je o čemu razmišlja. Znala je da ne razmišlja o koptskom, bila je to jedna od najdosadnijih tema na svijetu.

Pitala se je o čemu bi razgovarali da nije otkrio njezinu tajnu. »Uvijek pretjeram«, rekla je. »Miles bi zavapio: >Dosta, Daphne!

Glava će mi eksplodirati!< Ako ubrzo ne progovorite, gospodine Carsingtone, neću znati kad da prestanem. Zaboravim kako je rijetkima, čak i znanstvenicima, koptski jezik tako intrigantan kao meni. Vaša rođakinja, gospođica Saunders, jedna je od rijetkih. Ona i ja smo razmijenile zbilja stimulativna pisma. Zapravo mi je baš ona

prije mnogo godina nabavila nekoliko koptskih leksikona kad sam se tek počela baviti hijeroglifima.« Daphne je zastala i ugrizla se za usnu. »Ni to nije baš suviše zanimljivo.« »Jest, zanimljivo je«, rekao je. »Fascinantno. Baš vam je moja rođakinja Tryphena nabavila te knjige.« »Kao i nekolicinu papirusa u mojoj kolekciji«, dodala je. »Pretpostavljam da gospodin Pembroke, kako je bio toliko odan teologiji, nije imao vremena pronaći vam leksikone i papiruse«, natuknuo je. »Gospodin Pembroke nije to odobravao«, rekla je pokušavajući osvježiti ton, no ne potpuno uspješno. »Cjelokupni Egipat?« Gospodin Carsington nabrao je svoje tamne obrve. »Razumijem da nije želio doći ovamo zbog opasnosti koje vrebaju, ali što je loše u izučavanju jezika?« »Gospodin Pembroke, kao i većina pripadnika vašega spola, nije smatrao doličnim da se žena bavi intelektualnim radom«, objasnila je. »Zbilja?« rekao je. »Kakvo je zlo u tome vidio? Ili mu je smetala vaša predanost znanstvenom radu? Zar je bio ljubomoran? Rekli ste da vam je to strast kad smo stajali pokraj Ramzesova stupa. Sjećate li se?

Bilo je to trenutak prije...« Naglo je ustala. »Jedva držim oči otvorenima«, rekla je. »Bilo bi bolje da ranije pođem u krevet. Laku noć.« Lice joj je gorjelo pa je požurila iz salona u hodnik. Njezine su odaje bile sasvim blizu.

Ali nedovoljno blizu. Začula je njegove korak istog trenutka kad joj se primaknuo i njegov dubok glas. »A baš ste šašavi«, rekao je. »Na brodu smo. Što mislite, koliko daleko možete pobjeći?« »Ne bježim.« Bježala je, iako je znala da je to glupo i djetinjasto.

Nije ga se bojala.

Bojala se sebe, sebi nije mogla vjerovati, sebi koja je pripadala prostoriji punoj knjiga, dokumenata, pera i olovaka. »Niste kukavica«, rekao je. »Zašto se onda ponašate kao kukavica?« Posegla je za vratima svoje kabine. Taman kad je prstima obuhvatila kvaku, položio je dlan na vrata i naslonio se. Hodnik je bio uzak, a ovdje mu je bio kraj. Njegov široki stas, nekoliko centimetara

udaljen od nje, blokirao joj je prolaz do prednjeg dijela broda. Njegove goleme ruke držale su vrata zatvorenima. Ne samo da joj je uzurpirao većinu prostora već se činilo kao da joj je i ukrao sav zrak. Postalo joj je teško disati i gotovo nemoguće razmišljati. »Vi ste ispričali sve što ste htjeli o koptskom«, rekao je. »Sad sam ja na redu. Želim razgovarati o... Ramzesu.« Znala je da je nije pratio kako bi raspravljali o faraonovim kartušama. »Zbilja nepotrebno«, rekla je. »Već ste se ispričali.« Slabašna svjetlost u hodniku sakrila mu je izraz lica, ali začula mu je osmijeh kad je rekao: »Jesam li? Zaista neobično. Pitam se samo zašto.« »Znam da je vama to sitnica.« Spustila je glas do šapata, nadajući se da Leena, koja je bila u kabini, nije već prilijepila uho za vrata. »Međutim, mnogi vjeruju da je sasvim neprikladno poljubiti osobu suprotnog spola koja vam nije bliski rod.« »O, taj poljubac nije bio nikakva sitnica«, rekao je. »Imao sam pregršt sitnica, vjerujte mi, ali onaj poljubac spada u potpuno drugu kategoriju. Onaj je poljubac bio...« »Mislim da je bolje da se pravimo da se nikad nije ni dogodio«, uletjela je naglo. »To bi bilo neiskreno«, odvratio je.

Nije bilo mjesta i svake ga je sekunde bilo sve manje i bivalo je sve toplije. Bila je posve svjesna goleme ruke oslonjene na vrata. Sjetila se kako ju je lako uhvatio, kako joj je nježno, a čvrsto, primio glavu i tako je držao dok joj je zavladao usnama i učinio ih svojima. Sjetila se njegovih snažnih ruku na svojoj stražnjici koje su je čvrsto privlačile prema sebi i pritisak njegovog uda o svoj trbuh. Pomutilo joj se od pomiješanih mirisa jednog muškarca – laštila za cipele i pjene za brijanje, pomade, i onoga što je bilo najopojnije, kombinacije svega koja je bila u potpunosti i tako veličanstveno on. »Bila je to slabost, trenutak ludila«, rekla je. »Bilo je nevjerojatno uzbudljivo«, odvratio je tako dubokim glasom da ga je više osjetila nego što ga je čula, na vratu, iza uha i duboko, duboko u sebi, gdje je čučao vrag, koji joj je bilo izvor svih ludih i podlih žudnji.

Tad je rekla napetim i malo previsokim glasom: »Ali prije svega, bilo je to pogrešno, gospodine Carsingtone.«

Nije ga vidjela da se pomaknuo, ali imala je osjećaj da joj stoji bliže, preblizu. »Zbilja?« rekao je. »Što je bilo pogrešno? Koji dio? Jesam li trebao ovo učiniti?« Položio je dlan i druge ruke na vrata i tako je zarobio. »I ovo?« Spustio je glavu i nježno joj poljubio čelo.

Bio je to nevjerojatno nježan dodir. Svijet se usporio i jedino o čemu je razmišljala bile su njegove nježne usne na njezinoj koži. Poput leptira. Poput ružinih latica. Poput jutarnje rose. Prve note ptičjeg pjeva. Nije znala kojom bi riječju na bilo kojem jeziku na svijetu opisala slatkoću koju je osjetila. »A ovo?« Poljubio joj je nos.

Bilo ju je strah pomaknuti se, bilo ju je strah da je ovaj sladak osjećaj samo san. Ako se pomakne, ako udahne, sve će nestati, baš kao i gomila snova dosad. »I ovo?« Usnama joj je okrznuo obraz. »O«, rekla je. »Ovo je... O, mislim da je...« »Nemojte misliti.« Usnama je dotaknuo njezine i tad se rastopila, sve se u njoj rasplinulo.

Naslonila se na vrata, položivši ruke ravno pokraj sebe, pokušavajući ostati što smirenija. Koljena kao da su joj nestala.

Umirala je od užitka. Bilo je grešno, ali tako slatko. Slatkoća ju je držala, tjerala je da mu uzvrati, a užitak se samo produbljivao i tonuo u čežnju.

Bila je dovoljno pametna da zna da ne smije čeznuti za muškarcima, pogotovo ovakvima. Znala je da je zavođenje slatko, a ne zaluđenost. Ovo nije bio osjećaj mladenačke nevinosti. Znala je to u nekom sigurnom, trijeznom kutku njezina opijena uma.

Sve je to znala i trebala se okrenuti ili odgurnuti ga. Nije mogla, nije htjela.

Morala je ponovo osjetiti okus njegovih usana čvrsto priljubljenih na njezine. Toliko je ponovo trebala njegov okus kao što je hasbisheenima treba droga. Nije se mogla zasititi spore, grešne igre njegova jezika i sićušnih plamičaka koje joj je palio u vratu i trbuhu. U dijelovima zamućenog uma znala je da će patiti za time, ali bilo je to predaleko, a on je bio blizu, njegov miris i okus prepriječili su put svemu ostalome. Povukao ju je u tamu i činilo joj se da joj je ondje i mjesto.

Rupert je i dalje držao ruke na vratima. Htio se oduprijeti, čekati. Bilo mu je dovoljno mučenja za jedan dan, dosta ju je ganjao, dirao, molio za još. Ali ovog je trenutka mučenje bilo toliko slasno.

Bio je to samo poljubac. Vjerojatno najdulji poljubac na svijetu, tisuće je poljubaca stvorilo taj jedan. Njegove su se usne igrale njezinima, a njezine njegovima, i u trenu je uskomešala sve mjesece, planete i zvijezde na nebu.

Držao je ruke na vratima. Zbog ravnoteže. Zbog jačine. I kako bi spriječio da ovome ikad dođe kraj. Ne smije pomaknuti ruke, ne smije im dopustiti da je dotaknu, inače će uteći.

Ali mogao bi je upiti. Mogao bi udahnuti njezin miris, natruhe tamjana u pustinjskome vjetru. Mogao bi proždrti njezin okus, okus neobičnog pjenušca, laganog i svježeg, iako mu je od njega ključala krv u žilama.

Mogao je dopustiti da mu usne zadirkuju njezine, da se s njima igra. Mogao je licem okrznuti njezino lice, kožom o kožu, njezina je bila poput svilenog baršuna, mekoća koja ga je probadala negdje duboko unutra, od koje je klecao, od koje se napola u sebi smijao ne vjerujući koliko mu noge lako mogu oslabiti zbog jedne žene.

Nježno ju je ljubio po blijedom, srcolikom licu i tragao usnama za prekrasnim jagodicama. Pronašao joj je osjetljivo mjesto iza uha i na vratu gdje joj je mogao osjetiti puls. Osjetio je pod usnama kako ga tuče i kako njegovo srce prati jednakim žustrim ritmom.

Ruke su mu skliznule s vrata, nisu bile baš stabilne. Stavio joj ih je na ramena, jer je morao stati. Dovoljno je dovoljno. Nije bio svetac.

Jedva je odolijevao, a već je iskušao sve svoje granice, čak i više od toga.

A zatim su se nekako njegovi prsti našli kako klize po njezinome glatkom vratu i kako joj prodiru u svilenkastu kosu. Zatim je trebao još njezinih usana i neobičnog pjenušca i grešne igre njezina jezika kojim je zarobila njegov.

Tad je bilo lako zaboraviti što je htio učiniti. Bila je topla, meka, tako strastvena i na trenutak posve njegova. Svaki savršeni, zaobljeni dio nje bio mu je nadomak, pristajala je njegovim rukama potpuno saliveno.

Prešao je rukama preko njezinih ravnih leđa do struka. Tako ju je bilo dobro dodirivati i uzbuđenost ga je pomela. Zaboravio je na postepene opsade, na zaobilaženje prepreka, na polagano osvajanje.

Zaboravio je da je prerano i da ne smije žuriti ili će ona idući puta biti opreznija. Previše se toga morao sjetiti. Bio je opijen njezinim mirisom.

Jedva da je primijetio izdisaj koji se pretvorio u uzdah, kad je njegova znatiželjna ruka prešla preko njezine dojke. Bila je topla, meka i savršeno mu je pristajala u ruku, kao da je točno izrađena prema njoj, stvorena za njega otpočetka. Tako da je bilo najprirodnije na svijetu da joj želi dodirnuti kožu i posegnuti za kopčama na korzetu... »Zaboga!« Odgurnula ga je tako jako da je gotovo pao. »Što radite?« »Svlačim vas«, rekao je. »Ne«, odvratila je. »Ne, ne, ne.« Hitro je otvorila vrata, ušla u sobu i zalupila iza sebe.

Uspuhano je zurio u zatvorena vrata, pomalo sumnjičavo. »Znao si da će se to dogoditi«, rekao si je potiho, »a ipak si to učinio.« Ali i sama je rekla da je sve to pogrešno, a ipak je to učinila.

Zatim je izišao iz hodnika i otišao na palubu, usput nježno zviždeći.

Zawyet el Amwat, nasuprot Minye

Miles je planirao veslati do bliže i slabije naseljene istočne obale, riješiti se okova, pronaći skrovište gdje bi mogao odspavati nekoliko sati i skupiti snage, a zatim se otisnuti u prvu bitku. U čamcu je imao alat i oružje koje je uzeo s broda, kao i košaru s egipatskim kruhom. To i leća bile su jedine namirnice na jelovniku za cijelu posadu. Trebalo bi mu to biti dovoljno za tjedan dana, a tada bi već čamčićem, dan po dan, ako ga posluži struja, trebao stići do Kaira.

Sve što mu je trebalo, osim što se morao riješiti prokletih okova, bila krinka. Najbolje bi bilo da ne privlači ničiju pozornost. Nije mogao danju glumiti duha, a nije mogao ni putovati po mraku i riskirati da se sudari s drugim čamcem ili sprudom. Čak su i najiskusniji nilski mornari doživljavali nesreće, katkad i na danjem svjetlu. Pustinjski vjetrovi puni pijeska stalno su mijenjali oblik korita, a usto je i navigacija u ovo doba godine bila najteža, jer je Nil tada bio najplići.

Da se barem sjetio ukrasti drugu odjeću prije nego što je pobjegao s tonućeg broda, ali pobrinut će se za to poslije.

Na kraju je ispalo da je to poslije stiglo puno kasnije nego što je mislio.

Cijelu se noć borio s okovima. Dotad su mu glava i ruke potpuno odumrle. Pokleknuo je od mučnine i vrtoglavice. Povraćao je, ali mučnina nije jenjavala. U glavi mu je gorjelo.

Sunce je taman izlazilo, okrutno egipatsko sunce, u usporedbi s kojim je englesko sunce bilo tek svjetiljka u magli.

Nije mogao putovati po zvizdanu dokle god mu je tako slabo od kuge, ili što god ga već mučilo. Jedino što je mogao učiniti jest sakriti čamac što je bolje mogao, zapakirati koliko je god zaliha mogao nositi i odvući svoje slabašno uzavrelo tijelo preko plodnog da do brda koja su se nazirala na horizontu.

Puno sati kasnije, kad se probudio u grobnici, nije se mogao sjetiti kako je onamo dospio. Pitao se je li ga tko vidio. Sjetio se Daphne i nadao se da će je ponovo vidjeti. To su mu bile posljednje povezane misli. Do mraka je počeo buncati.

Srijeda, 11. travnja

Kad je brod lorda Noxleyja Memnon stigao u Minyju, Ghazi je već stajao na molu i čekao ga u društvu dvojice muškaraca.

Nijedan od njih nije bio Miles Archdale, zbog čega je lordovo anđeosko lice okaljala mala bora. Iako mu se izraz lica činio dovoljno blagim, oni koji su ga dobro poznavali lako su mogli uočiti olujni oblak iznad njegove glave.

Ghazi ga je jasno vidio. Zapravo je to i očekivao, zbog toga je i pohitao u Minyu čim je čuo za debakl s otmičarima. Odlučio je pustiti dvojicu da sami ispričaju gospodaru svoju priču. Bila je dovoljno kratka.

Oni su bili sve što je ostalo od grupe koju je Ghazi poslao da izvuku Engleza, gospodarevog prijatelja, tako rekoše. Svi su drugi mrtvi, uključujući i sve otmičare.

Da su ova dvojica bili tek trunku inteligentniji, i oni bi se pretvarali da su mrtvi. Sasvim sigurno ne bi ostali u Minyi, čekajući da prenesu gospodaru loše vijesti. Ali kao mnogi zaposlenici lorda Noxleyja, nisu bili zaposleni zbog svojih intelektualnih vještina. Kao i većina ostalih, imali su posla s njegovim zapovjednicima, a nikad sa samim Zlatnim Vragom. »Otmičari su ubili Engleza?« upitao je lord. »Neobično. Zašto bi ubili tako vrijednog taoca?«

Nisu mu to znali objasniti. »Onda ste barem ponijeli tijelo mojeg prijatelja«, rekao je lord.

Pogledali su jedan drugoga. Zatim su mu ispričali o duhu koji je krenuo za njima kad su vezali čamac za veći brod.

Lord Noxley je malo toga rekao dok je slušao priču o sablasti, tek je kimao glavom u znak suosjećanja i razumijevanja, dok se crni oblak samo mračio i širio. Rekao im je da su slobodni i da si pronađu na Memnonu nešto za raditi.

Zatim je otišao s Ghazijem u posjet kashefu, pašinom ovdašnjem izaslaniku.

Na putu je Ghazi ispričao ponešto jasniju priču. »Moji su ljudi napali brod. Netko je prerezao užad i brod je otplutao, svi su se borili, no nitko nije upravljao brodom. Brod je udario u sprud. Ovi su došli zadnji, malo nakon ostalih.« »I pobjegli od duha koji je bio >visok kao div i blijed kao krpa<«, lord ih je citirao odmahujući glavom. »Da, to je bio vaš prijatelj Englez«, rekao je Ghazi. »Nije znao tko su moji ljudi – možda je mislio da su pljačkaši iz obližnjeg sela. Htio je pobjeći. Trebao mu je čamac. Briljantno je to izveo.« »I ja mislim«, rekao je lord. »Znaš, Archdale je pravi genij.« »Došao sam čim sam čuo«, odvratio je Ghazi. »Duval na jugu ima sljedbenike. Faruq ide onamo. Dotad će već čuti priču o duhu i Faruq će isto odmah znati o kome se radi, ta nije on budala. Došao sam pronaći vašeg prijatelja prije nego što ga pronađu Duvalovi ljudi.« Oblak se trunku razvedrio. »Mudro«, rekao je lord.

Tako ohrabren, Ghazi nastavi: »Duh je najčešće viđan na istočnoj obali, između kamenih grobnica kod Zawyeta el Amwata do onih u Beni Hasanu.« Pokazao je na istočnu obalu Nila. »To je raspon od otprilike dvadeset i pet kilometara«, zaključio je lord Noxley. Zastao je i pogledao u tom smjeru. »A posvuda su stijene prošarane grobnicama. A da ne spominjemo da su si većinom samo umislili da ga vide. Arapi su tako lakovjerni. Ako jedan pomisli da je vidio duha, uskoro će svi vidjeti kohorte duhova i sablasti. Nimalo ne sumnjam da se Archdale pojavio na više mjesta istodobno. Možda će nam trebati tjedni da ga pronađemo.«

»Istina je da ga posvuda vide«, rekao je Ghazi. »Ali ja mislim da se mudar čovjek drži podalje od sela i što bliže grobnicama. Nije ga nemoguće pronaći, pogotovo ako nam pomogne kashef. On ima dovoljno špijuna.« »Onda mu treba samo mito«, rekao je lord Noxley ponovo krenuvši. »Sredit ću to.« Na trenutak je nastavio zamišljeno hodati, a zatim rekao: »Bolje da tebi prepustim potragu za Archdaleom. Još treba uhvatiti Faruqa.« »Zna da smo mu za petama i zato će izmijeniti planove«, zaključio je Ghazi. »Mislim da neće ostati u Beni Hasanu i čekati Duvala kao što su se dogovorili. Na njegovom bi mjestu nastavio prema jugu. Puno Francuza je u Denderi. Mislim da će onamo otići.« »Znam što ti Francuzi žele, prokleti bili«, rekao je lord. »Hulje su dobili dozvolu da odnesu fantastični strop s prikazom zodijaka iz hrama božice Hator. E pa neće dobiti i papirus. Krećem čim riješimo kashefa.« Neko su vrijeme hodali u tišini. Kad su stigli do rezidencije poslanika, Ghazi je upitao: »Ona dvojica mojih, oni kukavice. Što želite da učinim s njima?« »Pronađi Archdalea«, rekao je lord Noxley. »Kukavice prepusti meni.« Vjetar, koji se sasvim smirio prošle noći, ujutro se ponovo razbudio, ovog puta u njihovu korist. Na Daphnenino olakšanje, puhao je snažno i konstantno, noseći Iziđu uzvodno. Nadoknadili su veći dio zaostatka i stigli do Beni Suefa u manje od tri dana.

S obale su ih dozivali sjajni vidici. Zapadno od sela nalazili su se ostaci drevnog Heraklopolisa. Na istočnoj je pak obali cesta kroz pustinju vodila do koptskih samostana sv. Antuna i Pavla. Bilo je nemoguće proći tim područjem a pritom ne osjetiti barem maleni poriv za istraživanjem.

Međutim, bio je to samo poriv. Pronaći Milesa bilo joj je važnije od bilo kojeg spomenika. Rekla si je da će nakon toga imati vremena napretek da zajedno istraže Egipat, baš kako što su i planirali.

U međuvremenu, čiste glave, ako ne već čiste savjesti, može se nastaviti baviti svojim najnovijim otkrićima. Ne smije dopustiti da joj išta odvrati pažnju. Gospodin Carsington očito je odlučio biti

»neiskren«. Pravio se, baš kao što je to Daphne zatražila, da se ništa intimno nije među njima dogodilo.

Ponovo je bio onaj ležerni tupan kakav je bio kad ga je upoznala.

Prestao je ispitivati neugodna, nametljiva pitanja. Nije učinio ni natuknuo ništa što bi imalo naslućivalo da joj se nabacuje.

Večerali su zajedno, a tada bi razgovarali, baš kao što bi to činila s Milesom, o svemu što su vidjeli tijekom plovidbe – primjerice, o različitim pticama ili o zanimljivim stijenama ili o poljoprivrednim metodama kakve se koriste u Egiptu, koje se, kako se čini, nisu promijenile još od doba faraona.

Očito gospodin Carsington nije imao poteškoća s razumijevanjem »Ne, ne, ne« i s time što znači kad se nekome u lice zalupe vrata.

Smjesta je i s fantastičnom lakoćom izbrisao iz pamćenja njihova dva intimna susreta.

Po svemu sudeći, Daphne je to trebalo zadovoljiti i olakšati.

To ju je samo iznerviralo.

Ljutila se što mu je to tako lako polazilo za rukom. Ona mu je bila tek jedna u dugome nizu žena koje je lako zaboraviti. U sljedećoj će većoj luci gdje će pristati na noć, vjerojatno potražiti neke plesačice.

Njemu je bilo svejedno – jedino što će, vjerojatno, plesačice biti manje dosadne od nje, neće daviti o koptskom, o kartušama i okrunjenim sokolima.

Znala je da su je takvi muškarci smatrali čudakinjom, i to napornom. Katkad je željela da nema taj teret pameti, katkad je željela da je taj čuveni Archdaleovski intelekt naslijedio Miles. Tako bi bilo lakše njezinim roditeljima, posebice ocu, koji se godinama pitao što da s njome učini: da se prema njoj odnosi kao prema normalnoj djevojčici i ignorira dar s neba koji je naslijedila ili da je obrazuje kao što je to nalagala njezina pamet, iako je bilo neprirodno?

Daphne bi definitivno bilo lakše da je bila uobičajena djevojčica.

Ne bi morala stalno slušati Virgilove korekcije.

Sigurno si htjela uzeti u obzir...

Mora da si previdjela...

Očito nisi bila svjesna da bih ja volio...

I dalje mu je čula glas, tako nježan i strpljiv i... Izluđujuć.

Htio je normalnu ženu. A ona nije bila normalna.

Nije to zapravo ni željela biti, inače bi se promijenila onako kako je i htio.

Zapravo nije željela biti poput drugih žena. Njezin ju je rad zanimao, stimulirao i usrećivao.

Znala je da je muškarci ne razumiju. Nije im se ni sviđala, barem većini. Godile su im njezine obline, a ne njezin ispunjen um. To se moglo primijeniti i na Virgila, na njezino veliko iznenađenje i razočarenje.

Znala je da su interesi gospodina Carsingtona isključivo tjelesne naravi. I da su privremeni. Znala je da on smatra ispravnim i razumnim da prestane iskušavati njezinu čednost.

Znala je da je posve nelogično i krivo to što joj nedostaje užitak i vrelina koju je osjetila, da je to onako kako bi trebalo biti: bez pravila, bez neugode.

Bilo je to sramotno i glupo, ali čeznula je za još. Kad bi stajao pokraj nje, primjerice na palubi kad bi gledali obzor, žudjela je, gotovo očajnički, priljubiti svoje lice uz njegov obraz i upiti ga. Htjela je, jednako luđački, osjetiti pritisak njegovog tijela o svoje.

Bila je to životinjska potreba, jednako iskonska i primitivna kao glad ili žeđ. Ali te su potrebe bile razumne – hrana i piće bili su neophodni za život. Intimni odnos s njime nije bio ni neophodan ni dobar za nju na stotinu različitih načina.

Znala je to. Znala je da bi trebala biti sretna što se prema njoj odnosio kao prema sestri. Ali u sebi je izgarala.

Jutros, kad su brodom prolazili Beni Suef, i dalje je pokušavala zauzdati u sebi tu divlju zvijer. Nije ni čudo da gotovo uopće nije napredovala s kartušom koja je stajala ispred nje. Radilo se o kartuši koju je preslikala s divovskog Ramzesovog kipa.

Zurila je u božicu s perom na glavi i pitala se jesu li sve žene u blizini gospodina Carsingtona bile tako lakomislene poput pera, ili je ona bila jedina.

Kucanje i poznat nevjerojatno dubok glas dozvali su je iz najnovije runde samokažnjavanja.

Skoro ga je pozvala da uđe. Već je zaustila kad se sjetila koliko je kabina malena. U njezinom poremećenom stanju bilo bi nevjerojatno glupo pozvati ga u tako sićušan prostor.

Ustala je, pošla do vrata i otvorila ih.

I jedva zadržala uzdah.

Stajao je ondje na vratima: visok, taman, suviše zgodan za bilo koga i tek napola odjeven, kao i obično. Široke bijele turske hlače zataknute u sjajne čizme. Kamees, arapska košulja vrlo dugih rukava.

Preko toga je odjenuo engleski prsluk boje vina, bio je otkopčan. Nije se zamarao kravatom. Košulja nije imala dugmad, tek prorez na prsima. Tako su mu se kroz izrez vidjeli vrat, ključne kosti i komad njegovih snažnih prsa. Na egipatskom je suncu njegov vrat potamnio nekoliko nijansi više od prsa. Željela je polizati taj svjetliji komad kože. Željela mu je zariti svoje lice u vrat. Željela je lupati glavom o zid.

Obrisala je vlažne dlanove o suknju i upitala je li sve u redu. »Daleko od toga«, odgovorio je. »Čini se da će postati još zanimljivije. Reis Rashad mi je rekao da upravo ulazimo u područje gdje haraju banditi.« Naravno da je gospodinu Carsingtonu to bilo »zanimljivo«. Prilika da nekome razbije lubanju, da puca iz pištolja i da vida mačem. Prilika da se sa smrću igra par-nepar. Daphne je gotovo mogla razumjeti njegov entuzijazam. I ona bi rado imala ispriku za nasilje. »Područje od Beni Suefa do Asyuta je na zlu glasu«, nastavio je. »Više od tristo kilometara zone razbojnika. Leena kaže da moramo unajmiti gradsku stražu koja će nas čuvati tijekom noći, a u tom će slučaju lokalni šeik odgovarati za našu sigurnost. Ali moramo imati nekoga tko će nadgledati stražare, jer su beskorisni. Čak si ni danju ne smijemo dopustiti ni trenutak nepažnje. Inače«, teatralno je mahao rukama poput Leene, »raskomadat će i brod i nas. Podli su i zli, a i tako ružni i prljavi da vam se od njih smuči.« Nastavio je imitirati sluškinjin prenaglašen stil dok je ponavljao njezina zlokobna upozorenja.

Unutarnji je košmar u njoj posustao i Daphne je osjetila kako joj se na licu iskrada osmijeh. Popustila je i dozvolila mu da se pokaže. »Veseli vas mogućnost sigurne pogibije?« rekao je, također s osmijehom na licu. »Savršeno ste je odglumili«, rekla je. »Nadam se da ste svjesni da Leena voli pretjerivati.« »Primijetio sam«, rekao je. »Ali čini se da se i Tom generalno laže.

I on se igrao pantomime: džepar, pa lopov koji se šulja po brodu. Većinu

je odglumio jednim zatvorenim okom. Leena tvrdi da je većina ovdašnjih stanovnika unakažena. Mnogi vide samo na jedno oko.

Uvjeravala nas je da su i iznutra jednako ružni kao i izvana. Ukratko, čini se da ćemo morati iskoristiti one pištolje vašeg brata.« Daphne se pokušavala usredotočiti na njegove riječi, ali um joj nije surađivao. Da se barem nije tako provokativno odjenuo, pomislila je.

Nije bilo pošteno da pokazuje toliko kože dok je pritišću sjećanja na miris i okus te kože. Trebala se pomaknuti svega nekoliko centimetara da osjeti provokativan miris Muškarca. Samo je trebala pružiti ruke, primiti ga za vrat i privući... »Gospođo Pembroke?« Osjetila mu je smijeh u glasu. Počela je gorjeti u licu. »Ispričavam se«, rekla je. »Rekli ste...« Što je rekao? »Čini se da vam misli lutaju.« Taman je pogled prebacio s nje na papire razasute po divanu. »Ah, pa naravno. Ramzes. Kartuše. Jeste li se bavili gospođicom s perom na glavi?« »Božicom«, rekla je. »I perom?« »Ono bi mi trebalo reći o kojoj se božici radi«, rekla je. »Ali zasad još ništa ne znam o njoj.« Kad se dodatno nagnuo preko njezinog ramena kako bi bolje vidio, osjetila je miris sapuna za brijanje. »Lagana kao pero«, rekao je. »Lakoma. Lako pada u nesvijest. Lako se razveseli. Samo trenutak.« Zatvorio je oči. »Već sam to negdje vidio.

To pero s njezine glave na vagi. Što je bilo na drugoj strani? Nešto što je bilo u ravnoteži. Nekakav prizor osude, tako se činilo. Mirišete kao božica, kao tamjan.« Otvorio je oči i duboko joj se zagledao u oči. Zurila je u te tamne bezdane i pitala se je li dobro čula. »Mislim da sam to vidio u nekoj od Trypheninih slikovnica. U nekoj francuskoj.« Napravio je korak unatrag. »Gdje su pištolji?« Još se oporavljala od komentara da miriše kao božica. Njezinom je umu trebalo neko vrijeme da se prebaci na drugo otkriće. Slikovnice.

Francuske. »Description de l’Egypte?« uzviknula je. »Proučavali ste je?« »Nema potrebe za histerijom«, rekao je. »Bila je izuzetno popularna među damama, sjedile bi zajedno i komentirale slike.«

Odmahnuo je glavom. »Kako god bilo, ne sjećam se gdje sam vidio taj prizor. Tryphena ima gomilu knjiga i crteža. Na drugoj strani vage je bila...« Nabrao je obrve. »Mislim da je na drugoj strani bila staklenka ili vaza.« Igrao je ping-pong s Daphnenim mozgom.

Ipak su navika i zaluđenost uskoro ponovo uspostavile kontrolu.

Ubrzo je zanemarila činjenicu da je upoznat s egipatskom kolekcijom gospođice Saunders i kako je to koristio za vabljenje žena. »Mislite na vagu pravde?« upitala je u zanosu. Okrenula se, odjurila do divana i zgrabila jednu od slika. »Možda egipatska božica pravde, što mislite?« »Ne, gospođo Pembroke«, rekao je. »Ne mislim. Vi mislite. Ali sretan sam što ste tako... uzbuđeni. Ali, mogu li vam samo ukrasti trenutak, ma samo jedan trenutak pažnje? Pištolji? Oni prekrasni Mantonovi pištolji?«

Jedanaesto poglavlje

Zawyet el Amwat, četvrtak, 12. travnja

N

ekoliko kilometara od Minye, u arapskim brdima na istočnoj obali Nila, bio je iskopan niz kamenih grobnica. Miles se sklonio u prvu na koju je naišao. Očekivao je da će ondje i umrijeti.

Ali tri dana nakon što je unutra ušao napola mrtav, počeo se oporavljati. Čekao je da sunce zađe prije negoli istraži okolinu.

Praznovjerni Egipćani su u strahu od duhova i sablasti izbjegavali grobnice i groblja nakon što padne mrak.

Otkrio je da je većina grobnica u lošem stanju. Neke su uništene jer su mještani odnijeli kamenje za građevinski materijal. Odlučio se preseliti u neku od bolje očuvanih, u predzadnju prema jugu. Zidovi su bili oslikani prizorima iz polja, ribolova, brodogradnje i izrade oružja.

Kad je pao mrak, već je umirao od gladi. Prizori s hranom podsjetili su ga da nije gotovo ništa pojeo posljednjih nekoliko dana. U grobnici nije bilo ničega za jesti. Nešto je pojelo njegov stari kruh. Preostalo mu je još svega nekoliko gutljaja vode.

Tako je Miles, kad su se pojavile zvijezde, uzeo košaru i krenuo vođen mjesečinom prema rijeci do mjesta gdje je sakrio čamčić.

Nestao je.

Nije se iznenadio. Ovo je područje bilo na lošem glasu. Zašto bi mu čamac ostao na mjestu? Vratit će im uslugu i ukrasti drugi. Sutra. Ali večeras je želio pojesti poštenu večeru.

Odlučio je improvizirati ribički štap.

U ranim jutarnjih satima sjedio je u svojoj grobnici pokraj male vatre čisteći otužni ulov sitne ribe. Podigao je pogled začuvši neki tihi zvuk.

U nečijim se buljavim očima zrcalila vatra. »Morat ćeš se boriti protiv mene da ih se dokopaš, prijatelju štakore«, rekao je Miles.

Stvor se približio. Nije to bio štakor.

Imao je dugu, kovrčavu sivu dlaku, crni rep i crvenkaste noge.

Miles se nasmiješio. »Ajme, mungos, moj Bože.« Znaju biti prave štetočine jer ubijaju perad i kradu jaja. No opet su bili nemilosrdni prema štakorima, zmijama i drugoj gamadi. Samim time nisu bili na jako lošem glasu. Neki su ih mještani držali u kući.

Ovaj se činio pripitomljenim. Bio je malen, možda je to bila ženka ili mladunac. Kad mu se približio, vidio je da šepa. »Bolje bi ti bilo da ne glumiš«, rekao je. »Jednom sam imao psa koji je to činio kad god bi uradio nešto što zavrjeđuje kaznu.« Mungos je spazio ribu. »Ne«, Miles je rekao odrješito. »Pomučio sam se za njih. Pronađi si nekog štakora. Ima ih na gomile. I zmija.« Netremice ga je motrio. Mungosi su bili izuzetno brzi. Na taj su način preživljavali borbe protiv otrovnih zmija.

Ali ovaj, zbog ozlijeđene noge, nije mogao biti tako brz poput svojih kolega.

Gledao ga je. Gledao je ribu. »Štakori«, rekao je Miles. »Kunem ti se da uz rijeku ima na gomile krasnih, ukusnih štakora. I da, velikih, slasnih zmija.« Stvor ga je gledao tužnim blistavim očima. »Kladim se da si ženka«, Miles je promrmljao.

Uzeo je jednu neočišćenu ribu i bacio je mungosu. »Ostale su moje«, rekao je. »Čeka me dug put. Strahovito opasan. Treba mi snage.« Dovršio je pripremu ribe i skuhao je. Ona je jela svoju i više ga nije žicala. Ali nije ni otišla. Još je bila ondje kad se iduće jutro probudio, taman kad se počelo razdanjivati.

Ali poslije, kad su došli po njega, jedan ju je od uljeza šutnuo pa je pobjegla.

Nedjelja uvečer, 15. travnja

Unatoč Rupertovim nadanjima i Leeninim predviđanjima, Izida i svi putnici mirno su putovali dva dana od odlaska iz Beni Suefa.

Zahvaljujući jakom i stalnom sjevercu, trećeg su dana putovanja stigli do Minye.

Već je pao mrak kad su pristali i zvijezde su žmirkale na tamnoplavom nebu. No na zapadu se na horizontu već gotovo sat vremena vidjela zraka svjetlosti. Dugo nakon što je svjetlo nestalo i nakon što su se svi putnici povukli na počinak, Rupert je i dalje bio budan.

Zakleo se da to više neće ponoviti. Minya je bio velik grad, najveći do Asyuta, koji se nalazio oko sto šezdeset kilometara dalje. Morat će sutra ostati ovdje kako bi obnovili sve zalihe potrepština. Dok ostali budu lutali tržnicom, a gospođa Pembroke bude proučavala kamenje, otići će u jedan od kafića gdje se mogu pronaći plesačice i druge žene lakog morala.

Neće ga ubiti kratki celibat, znao je to, ali ovako više nije mogao.

Nije se pošteno naspavao od one noći kad je pred vratima gospođe Pembroke napravio onu taktičku pogrešku.

Bio je iskusan i dobro je znao kad žena nije spremna. Ali kad joj se bio toliko približio da je mogao osjetiti njezin neodoljiv miris, kad joj je usnama dotaknuo kožu, više nije ništa znao.

Očekivao je da će se dosad već sabrati. Ali ne. Noćima je bilo najgore, kad nije imao što raditi i kad nije imao toplo tijelo uz koje bi zaboravio na njezino. Prošlo je šest dana, a nemirne su noći na njega ostavile danak u obliku nervoze i tuposti.

Sutra će si odmah pronaći toplo, voljno tijelo, i povratiti si dobro raspoloženje.

Pokušavao se sjetiti egipatske riječi za plesačku, kad je začuo kao da je nešto palo u vodu.

Smjesta je ustao i odmah izjurio iz kabine na palubu s nožem u ruci. Nešto se s njim sudarilo i tad je pao.

Daphne je također bila budna, potpuno budna, srce joj je luđački tuklo zbog sna koji se činio tako stvarnim kad se probudila, da je pomislila da je to zaista učinila, sve te zabranjene, neženstvene radnje.

U snu je nosila samo prozirni veo. Stajala je na vratima sobe gospodina Carsingtona i smješkajući se pustila veo da padne na pod.

Ležao je na leđima na divanu i gledao je, u tamnim mu se očima rasplesala svjetlost. Duboko se i podlo nasmijao i pozvao je kažiprstom.

Spustila se na sve četiri i puzila do njega te na njega. Primaknuta mu se i jezikom prelazila po osunčanoj koži prema izrezu na majici.

Pustila je da joj ruke istražuju njegova velika prsa. Razodjenula ga je.

Ljubila ga je posvuda, dodirivala ga je posvuda. Jezik je koristila jednako hrabro kao i ruke. Primila ga je u sebe i jahala ga, sve dok se nije srušila, zadovoljna, iscrpljena.

Prekršila je svako Virgilovo pravilo.

Oduvijek je mrzila ta pravila jer nije bila poput drugih žena. Imala je mozak koji je bio prikladniji muškoj glavi, srastao s muškim tijelom.

Zbog njega je imala neženstvene ideje, nasilne, životinjske ideje. Zbog njega je stremila k onome što je željela umjesto da čeka da joj to samo dođe. Zbog njega se radije željela uspeti nego tiho ležati ispod. Zbog njega je željela i sama činiti, a ne samo da joj nešto čine. Zbog njega je u njoj tinjala žudnja snažna poput pume umjesto slatkog mačića kakav je Virgil želio da ona bude.

Ležala je ondje, očiju širom otvorenih, zureći u tamu, napeta kao da su je zaista ulovili da čini ono što je sanjala.

Poznavala je tu svoju divlju i podlu stranu. Ali bila je baš poput onog što se zbilo u Sakari – znala je da je sputana. Znala je da se od jarkog sunca treba sakriti u hlad. Ali bila je to nestvarna zamisao, beskonačno daleko od stvarnosti koja bi se naglo pojavila iskešenih zubi, noseći neminovnu smrt.

Trebala se dosad pripitomiti, zrelost joj je trebala pomoći da se smiri i da nauči vladati svojim strastima umjesto da im dopusti da oni njome vladaju. Ali tad je u njezin život ušao gospodin Carsington i tad je...

Pomislila je da je on dub kojeg je netko pustio iz boce, neka strašna opasna sila. Ali ona je bila ta koja je napokon bila puštena na slobodu.

Samo otkriće tko i što je postala bilo joj je poput onog trenutka kad je podigla kamen i ugledala zmiju kako je vreba.

Ležala je, zureći u tamu, potpuno budna i bolno napeta. Zato je i primijetila zvuk padanja u vodu nakon kojeg je uslijedilo nekakvo kretanje – u obližnjoj kabini ili u hodniku, teško je bilo odrediti. Ali zvuk ju je natjerao da se trgne. Zgrabila je ogrtač i ogrnula se.

Nije gubila previše vremena bauljajući po mraku u potrazi za oružjem, pa je zgrabila jednu čizmu. Prošuljala se pokraj Leene prema vratima i izišla na hodnik. Čak i prije negoli je Daphne stigla do palube, čula je prigušeno stenjanje i udarce. Razum joj je govorio da se okrene, da se vrati u kabinu. Gotovo je to i učinila. Zatim je primijetila da su vrata kabine gospodina Carsingtona odškrinuta. Bio je negdje vani – najvjerojatnije u gabuli.

Taman je otvorila usta kako bi ga zazvala, kad je netko opsovao i ponovo nasrnuo na nju...

I tad je jauknuo i strelovito pao na palubu. Više nije ustao.

Brod se razbudio, ljudi su došli k sebi, sneni su se glasovi međusobno dozivali.

Iz mraka se začuo dubok glas gospodina Carsingtona, smiren i spokojan: »Samo polako, gospodo. Bio je to tek uljez koji nam je htio prerezati grkljane, opljačkati naša skladišta i silovati naše žene. Bez panike. Gospođa Pembroke je sve sredila.« Nešto kasnije, u pramčanoj kabini, dok je vadila iverje iz Rupertove ruke, gospođa Pembroke mu je objasnila da Egipćani ne razumiju ironiju i sarkazam ni na jednom jeziku. »Možda ne, ali sam se bolje osjećao«, rekao je. »Mislim da vam je još jedan ostao.« Nije ni znao ni mario koliko mu se ivera zabilo u tijelo pri udarcu o palubu. Samo je želio da mu nastavi držati ruku i da ga detaljno pregledava, dok on promatra kako joj se pod svjetlom lampaša u kosi naziru niti crvenog zlata, granata i rubina. Padala joj je preko ramena, poput vatrenog vodopada preko spavaćice od muslina.

Noćna joj je haljina bila obična i nezanimljiva, dijametralna suprotnost od provokativnog.

Tako da nije ni čudo što ju je htio svući. Nije ni čudo što je njegov niže rangirani zapovjednik odmah nabubrio pun nade. »Niste se trebali iskrati na palubu i istraživati«, rekla je ponovo prihvativši pincetu. »Trebali ste se nekako javiti. Da nisam bila budna, ne bih ni čula...« »Niste mogli spavati?« Zar i ona zbog njega nije mogla spavati, baš kao što on nije mogao spavati zbog nje? Kakva uzaludno potraćena noć!

»Žao mi je zbog toga. To jest, bilo bi mi žao da se niste pojavili u ključnom trenutku.« Nije mogao vjerovati da je dopustio da ga iznenadi nekakav natmuren tup uljez. Eto do čega je doveo manjak sna i predug celibat – do potpuno neuravnoteženih tjelesnih tekućina. »Nije da nisam spavala«, rekla je. »Taman sam se probudila iz ružnog sna. Tad sam začula buku. Pljusak. I druge zvukove koji su mi govorili da nešto nije u redu. Zatim sam vidjela da su vam vrata odškrinuta i pretpostavila da se nešto događa.« Pohitala mu je u pomoć – da ga spasi, kako li je samo draga.

Ganulo ga je to. I užasnulo. Mogli su je silovati ili ubiti. »Niste se trebali iskrati na palubu i istraživati«, rekao je imitirajući je. »Trebali ste zvati upomoć i sve probuditi. Da sam se samo sekundu kasnije oporavio, uljez bi vas dohvatio.« »U budućnosti držat ću nož pod jastukom«, odvratila je. »Prije mi ne bi palo na pamet da odem na počinak naoružana. Čak i sad jedva mogu povjerovati da se jedan jedini uljez pokušao ušuljati na brod s toliko ljudi.« Namrštila se. »Ali bilo bi još gore da ih je došlo više. Bolje da me naučite kako se rukuje pištoljem.« »Gospođo Pembroke, nisam nimalo siguran u to da želim da po mraku pucate iz pištolja. Pištolj nije kao čizma. Da me upucate misleći da sam provalnik...« »Ma znala sam da to niste vi«, rekla je. »Bio je prenizak i ćoškast, i potpuno je krivo mirisao.« »Mirisao?« »Prljavo i vlažno. Od rijeke.« Mirisala je čudesno. Tako čisto... Tek je natruha mirisa lebdjela oko nje: dim i začinsko bilje, poput tamjana. Rupert se primaknuo još milimetar bliže. »Mogao sam biti mokar«, rekao je. »Mogla me baš spopasti želja za noćnim kupanjem.« Sad kad je to izgovorio, dobra plivačka tura prije spavanja možda bi mogla biti lijek za smirenje. Dok ne pronađe plesačicu, dakako. »Ne biste sigurno bili takva budala da se idete kupati usred noći a da nikoga o tome ne obavijestite«, rekla je. »Ne biste željeli unijeti nemir među posadu.«

»Ako niste primijetili, na brodu imamo neke od najčvršćih spavača na svijetu«, rekao je. »Jedan razlog više da budem još pripravnija za napad«, odvratila je. Vratila mu je njegovu ruku. »Težak svijećnjak bit će sasvim dovoljan«, objasnio je. »Njime možete lako imobilizirati napadača a da i dalje ima izgleda preživjeti udarac. S druge strane, ako prostrijelite čovjeka, najvjerojatnije će umrijeti. A problem je u tome što biste mogli prostrijeliti pogrešnog čovjeka.« »Još jedan razlog više«, nastavila je, »da me naučite kako njime pravilno baratati.« Druga navala uljeza bila je još civiliziranija od prethodne. Miles, doduše, nije bio posve siguran da su to bili uljezi. Prvo su mirno ušli u pećinu s oružjem zataknutim o pojaseve umjesto držeći ih u rukama.

Međutim, Ghazi, njihov vođa, znao je njegovo ime i zbog toga je Miles bio na oprezu, koliko je god to uopće moglo pomoći kad ih je bilo tucet, a nitko se nije činio da se oporavlja od groznice. »Ovo nije boravište dostojno vas, moj učeni prijatelju«, rekao je Ghazi. »Imam dobar šator, hranu i piće. Morate prihvatiti moju gostoljubivost.« »Moram li?« rekao je Miles, i dalje osjećajući nelagodu zbog ovog »učen«. Butrus je vjerovao da je dovoljno »učen« da je sposoban pročitati papiruse... i s oduševljenjem je pričao o tome kako će mučenjem potaknuti Milesov mozak.

Ghazi se nasmiješio. »Ne držim vam nož za vratom ni pušku uperenu u glavu. Ali u selu nam je jedna mlada udovica rekla gdje vas možemo pronaći. Ako odbijete našu gostoljubivost, možda će se netko od mojih ljudi uvrijediti. Možda će ubiti ženu koja nas je poslala ovamo da nas uvrijedite. Onda će njezino dijete ostati siroče. Možda će biti milosrdno ubiti i dijete. Što vi mislite?« »Mislim da je najbolje da učinim što želite«, rekao je Miles.

Ghazi se nasmiješio čuvši njegov odgovor. Za razliku od Butrusa, imao je sve zube.

Otišli su do logora koji se nalazio nekoliko kilometara dalje. Ondje su dobro nahranili Milesa i dali mu čistu odjeću. Bio je to puno ljepši odnos od onog što je doživio od Butrusovih ljudi, koji su mu ispremetali

sve što je imao. Nije imao pojma što su htjeli pronaći, ali njihovi razočarani izrazi lica jasno su mu dali do znanja da to nisu pronašli.

Ostavili su mu samo jednu košulju i ono što je nosio na sebi kad su ga oteli. Obje košulje bile su sasvim prljave i podrapane, a ona koju nije imao na sebi ostala je duboko u špilji, zajedno s inkriminirajućim ostacima lanaca.

Iduće jutro, ta nova skupina koljača najljubaznije ga je pozvala da zajaše devu. Odlučio je da je najpametnije da ih posluša, kako se i najosjetljiviji Ghazijev podanik ne bi uvrijedio i osvetio se na nedužnim promatračima.

Milesu nisu rekli kamo idu. Samo je znao da idu na jug i on bi to i sâm učinio, samo drugim prijevoznim sredstvom, ne devom.

Ti su stvorovi težak neživi teret nosili dosta smireno. Ali njegova je deva jasno pokazivala da ne voli da ju se jaši. Proizvodila je uvrijeđene zvukove dok je Miles hodao oko nje tražeći najbolje mjesto da se popne. Životinja se naglas bunila i psovala ga ozlojeđeno na jeziku deva kad je napokon sjeo. Režala je i gunđala te se okretala kako bi mu uputila otrovne poglede. Zatim je, kao što se i očekivalo, ravnodušno odbila poslušati. Kad joj je Miles pokušao okrenuti glavu, htjela ga je ugristi za nogu. Kad se obrecnuo na nju zbog njezinog ponašanja, smjesta je sjela kad je napokon pristala ustati, dala je sve od sebe da potom Milesa nasilno protrese naprijed i natrag.

Putovanje je bilo mučno, iako su Milesovi otmičari razumjeli njegovo neiskustvo pa su putovali ne više od osam sati u komadu. Ali čak su se i ovim tempom s dugim pauzama za odmor i okrepu, udaljili od Minye puno brže nego što bi to učinili riječnim putem. Umjesto da prate meandriranje Nila, jahali su ravno kroz pustinju. Nadalje, mogli su putovati noću a da se pritom ne brinu hoće li se sudariti s drugim brodovima, sprudovima ili kamenjem. Jedina su im briga bili, kako mu je to Ghazi objasnio prve večeri kad su zastali jesti, razbojnici i pješčane oluje. Pješčane oluje bile su samo Božja volja. A razbojnici bi brzo izvukli pouku, rekao je veselo. »Vjerujem vam«, rekao je Miles. »Samo se pitam zašto žurimo i kamo točno idemo.« »Poslao sam ljude da vas izbave s broda«, rekao je Ghazi. »Nisu uspjeli. Zato sam morao sâm doći po vas. Ali imam još posla na jugu i moram brzo stići kako bi nadoknadio propušteno vrijeme.« »A ako to ne učinite?«

Ghazi se nasmijao. »Ako to ne učinim...« Povukao je kažiprstom liniju preko vrata. »Ovako, možda ne tako brzo, ali puno bolnije, ha ha.

Onaj tko ne uspije, dragi moj učeni prijatelju, jest onaj tko će umrijeti.« Zawyet el Amwat, ponedjeljak, 16. travnja

Dan nakon što su stigli Daphne je provela na suprotnoj obali Nila gledajuć od Minye. Na sjeveru je obris skupine kućica na hrpi tvorio selo. Nešto bliže je veća i puno raštrkanija skupina kapelica i grobnica tvorila groblje.

Stajala je na uljudnoj udaljenosti od groblja, zureći u komplicirano složene metalne komade koje joj je gospodin Carsington upravo objašnjavao.

U ruci je držao jedan od toliko željenih Mantonovih pištolja i objašnjavao joj je komore, prostor za barut, kremen, oroz i slično. Bilo joj je sve jasnije kako se on osjećao kad je ona govorila o koptskom.

Imali su i publiku. U blizini je stajao Udail/Tom, nekoliko članova posade i dvojica stražara koje je kashef, pašin lokalni izaslanik, poslao da ih prati. Kao i obično, Egipćani su uzbuđeno razgovarali. Nije mogla pratiti njihov razgovor. Jedino je mogla slušati tumačenja gospodina Carsingtona. »Moram li zbilja znati princip rada?« napokon je rekla. »Zar ne mogu samo pucati?« »Ako razumijete kako radi, manja je vjerojatnost da ćete pogriješiti«, rekao je strpljivo. »Kad zaprijeti opasnost, nećete imati tu ležernost da nekoliko puta pokušate ili da pogriješite, čak ni da razmislite.« Daphne je dobro čula smijeh iza sebe.

Okrenula se u njihovom smjeru. Udail/Tom pokazivao je na pištolj, pa na gospodina Carsingtona, pa na nju i govorio prenisko da bi shvatila. Ostali su odmahivali glavom i smijuljili se.

Sigurno je izgledala tupo kao što se i osjećala.

Ponovo se okrenula gospodinu Carsingtonu.

Rekla si je da ako je mogla naučiti koptski, može naučiti i ovo. Ali bilo joj se tako teško koncentrirati. Stajao joj je tako blizu i govorio je tako ozbiljno i entuzijastično – ne, s ljubavlju – o drveno-metalnom

prstenu koji je držao u ruci. Čak je izvadio rupčić i obrisao otiske prstiju s ulaštene ručke. »Prvi put ću vam ga ja napuniti«, rekao je. »Dopustite da ja to učinim«, odvratila je. »Tako ću brže naučiti.« Tako bi imala oružje u ruci i morala bi se prisiliti da prati što radi, umjesto da promatra kut njegove čeljusti i luk iznad njegovih tamnih obrva i kako njegove velike spretne ruke nježno miluju pištolj.

Slegnuo je ramenima i pružio joj pištolj i spremnik za barut. »Gdje je taj barut koji ste spominjali?« upitala je.

Kratko se zagledao u nebo, a zatim vratio pogled na nju. »U spremniku«, rekao je. »Morate ga prvo otvoriti.« Spremnik je bio od papira, a na jednom je kraju bila metalna kuglica. Trebale su joj dvije ruke da ga otvori. Pokušala mu je dati pištolj, ali samo je odmahnuo glavom. »Otrgnite ga zubima«, rekao je. »Pokušajte pritom ne progutati previše baruta.« »Zašto? Je li otrovan?« Hoće li eksplodirati? Ma ne. Barutu je trebala iskra. Upravo joj je to objasnio. Pa što joj je? »Svakako ga nije zdravo progutati«, rekao je. »Ali poanta je da vam neće ostati dovoljno da pucate ako ga progutate.« Pomogla si je zubima kao što je i natuknuo te zaista osjetila barut, bio je groznog okusa. Ispljunula ga je, ali okus joj je ostao u ustima.

Zatim je samo pratila njegove upute i oprezno usula barut u komoru, zatvorila je, u cijev usipala ostatak baruta, a zatim i papirnati spremnik s kuglicom. Zatim je sve to čvrsto nabila pomoću alata koji joj je dao.

Odjednom je postala svjesna tišine iza sebe.

Pogledala je u njihovom smjeru.

Zurili su u nju napola otvorenih usta. Sekundu poslije su se okrenuli i pojurili prema groblju. Gledala je kako se skrivaju iza jedne od kupolastih građevina. Udail/Tom se nacerio i mahnuo, a zatim odjurio za njima. »Ipak ste bili u pravu«, rekao je gospodin Carsington.

Okrenula se i susrela njegov dubok, smeđi pogled, sada vrlo ozbiljan. »U vezi s čime?«

»O tome da se želite naučiti brinuti za sebe«, rekao je. »Egipćane su potukli nekoliko puta. Zašto bi se borili i štitili nas – nas, strane okupatore? Više ima smisla pobjeći. Vi i ja ćemo se morati pouzdati jedno u drugo.« Jedva je mogla vjerovati svojim ušima. Tako ju je nevoljko pristao naučiti pucati. Ali ovo su bile riječi kakve su se govorile ravnopravnima, riječi povjerenja, barem po njezinome sudu, ako ih izgovara muškarac. Srce joj je poskočilo – od užitka ili straha, nije bila posve sigurna. Možda oboje.

Pokazao je veliki humak udaljen dvadesetak metara. Oko njih je bilo puno takvih humaka od ruševina. »Zar mi ne treba meta?« upitala je. »Odaberite u što ćete naciljati«, rekao je. »Zasad je najvažnije da vježbate punjenje, ciljanje i pucanje. Poslije možemo poraditi na vašoj preciznosti.« Pokazao joj je kako potpuno napeti pištolj. Stajao je iza nje i držao svoju ruku uz njezinu i pokazao joj kako da nacilja. Oružje je bilo teško i nije ga se baš malo bojala. No nije to bio jedini razlog zašto joj se ruka tresla. Osjetila je njegov miris. U potpunosti je osjećala njegovu blizinu. »Držite pištolj objema rukama ako trebate«, rekao joj je.

Tako je i učinila, i to je pomoglo, ali treskavica joj se proširila cijelim tijelom. »Pucajte kad ste spremni«, rekao je.

Duboko je udahnula i povukla obarač. Čuo se klik i izišao je tračak dima, a zatim eksplozija, tako snažna da joj je oružje gotovo ispalo. »Izvrsno«, rekao je. »Pogodili ste humak.« Humak je bio veličine Trga Bedford. I s povezom na očima bi ga teško promašila. No ipak ju je prožeo snažan val oduševljenja. Htjela je skakati od sreće. Htjela je zaplesati. Htjela mu se baciti oko vrata i izljubiti bez razmišljanja – zbog toga što ju je naučio nešto raditi, nešto korisno što su samo muškarci znali, nešto što je čak ni njezin širokogrudan brat nije naučio. »Pokušajte ponovo«, rekao je gospodin Carsington. »Ovaj put bez moje pomoći.« Ovaj je put odradila pripreme nešto samouvjerenije, zatim naciljala i pucala. Kuglica je ponovo pogodila negdje u Trg Bedford.

Pucala je još nekoliko puta i činilo se da tane pogađa sve bliže i bliže mjestu koje bi naciljala. »Ipak nije tako teško«, zaključila je ležerno, iako joj je srce tuklo od sreće. »Sad bih htjela isprobati pušku.«

Dvanaesto poglavlje

B

ila je izuzetno zadovoljna sobom, tako ozarena, nasmijana i blistavih zelenih očiju. Za neprelijepu ženu, povremeno je izgledala tako naočito, pomislio je Rupert.

Isprva je bila blijeda – bilo ju je strah, nema sumnje, kao što je to često bilo s ljudima koji nisu navikli na oružje. Ali nije dopustila da prevlada strah.

Primijetio je to kod nje i kad su se tek upoznali. Sigurno se bojala biti u tamnici. Bilo je mračno, smrdjelo je na smrt i trulež, a to su bili čak oni ugodniji mirisi. No ipak je pobijedila strah zbog svojeg brata.

Otad je Rupert na dnevnoj bazi uočavao dokaze njezine hrabrosti.

Naravno da ga je to vabilo da je skine, ali i budilo neke druge osjećaje.

Nije bio siguran kakvi su to osjećaji – vrsta sklonosti, vrsta privrženosti, nešto neobično nalik na ono što je osjećao prema svojoj braći.

Ali nije puno o tome razmišljao, a nije mislio ni sada. Trenutačno se previše zabavljao gledajući ju: namršten, koncentriran izraz lica dok je punila pištolj, tmuran, ali ustrajan stav kad je držala oružje objema rukama i relativna preciznost koju je postigla iako nije prečvrsto držala pištolj.

Bilo mu je i jako zabavno podučavati je, posebice u onim dijelovima obuke kad joj je morao stajati sasvim blizu i povremeno je nježno dodirivati.

Pogledao je pušku koju je ponio i nasmiješio se. Ovo bi moglo biti još zabavnije od pištolja. »Mogu i to naučiti«, rekla je krivo protumačivši osmijeh. »Pretpostavljam da radi po istom principu.« Kimnuo je glavom. Dala mu je pištolj i uzela pušku.

Dok je oprezno odlagao pištolj, ona je isprobala koliko je puška teška i proučavala mehanizam – s jednakom napetošću i pozornošću kao što je proučavala sokole sa šeširima.

Nije imala teškoća s punjenjem, iako joj ju je bilo puno teže držati jer je puška bila dulja od metra.

Bilo je to i puno jače oružje. Uskoro će saznati koliko. Bit će zanimljivo.

Kad je sve bilo spremno, namjestio je ozbiljan izraz lica i primaknuo joj se. »Kundak položite na rame, ovako«, rekao je. Objasnio joj je trzaj, zatim joj postavio ruke, ispravio pušku, pokazao joj kako da gleda i tako dalje. Zatim se pomaknuo iza nje, još malo doradio detalje i rekao: »Pucajte kad ste spremni.« Lagano je trznula stražnjicom kako bi zauzela što ugodniji položaj.

Zatim je napela oružje, lagano prebacila ravnotežu i povukla obarač.

Uslijedio je metalni škljocaj, tračak dima, kratka stanka, a zatim eksplozija i trzaj od kojeg je poletjela unatrag.

Iako ju je upozorio, nije očekivala toliki trzaj. Puška joj je ispala iz ruku i pala je unatrag na njega. Međutim, on je bio posve spreman i ulovio ju je, obgrlivši je čvrsto oko prsa i prekriživši ruke na grudima.

Mogao je zadržati ravnotežu, ali nije se trudio. Samo je namjerno popustio i pao unatrag na pijesak, zajedno s njome.

Bilo je nepotrebno i posve neprimjereno, grudi joj nisu bile u opasnosti, ali nije za to mario. Vjerojatno će mu već iduće sekunde odvaliti ćušku ili mu zariti lakat u tijelo, ali nije za to mario.

Sa sretnim je osmijehom na licu ležao ispod nje, držeći tako ruke na njezinim savršenim grudima i očekujući eksploziju.

Trenutak je trajao cijelu vječnost.

Zatim mu je odgurnula ruke, naglo se okrenula i oslonila se na dlanove kako bi ga pogledala.

Nacerio se. Neko ga je vrijeme netremice gledala prodornim zelenim očima. Kad je napokon otvorila usta, pomislio je Evo, kreće jezikova juha.

Ispustila je uzdah prkosa... ... i položila meke usne na njegove.

Imala je okus po barutu.

Rupert ju je zgrabio oko struka i tako držao. Kao da ga je netko ispalio iz topa ili ga izbacio s litice. Bilo je dovoljno da im se spoje usne i cijeli se svijet preokrenuo, odletio je na mjesta koja nije mogao prepoznati.

Gurnula mu je prste u kosu i tako ga držala, kao da bi zbilja bio toliko glup da pokuša otići, i prelazila usnama preko njegovih.

Zadirkujući tračak tamjana osjetio se posvuda, miješao se s okusom i mirisom baruta, i okusom i mirisom i osjetom nje same: usne poput zrele breskve i svilena baršunasta koža, nježno golicanje njezine kose i obline stvorene prema obliku njegovih ruku.

Toliko je dugo čekao. Bio je toliko strpljiv, po svojim kriterijima, i pažljiv, po svojim kriterijima. No ona je bila tako drukčija. Nikad nije upoznao ženu poput nje. Nikad nije toliko osjećao. Kao da je školarac.

U trenu se napalio, baš kao dječak.

Nije da mu je bilo važno tko je i koliko se mladim osjećao. Važne su mu bile samo njezine usne i primamljiva podla igra njezina jezika, koji ga je samo sve jače privlačio, i njezin neobičan okus poput pjenušca, istodobno tako sladak i kiseo u ustima, koji je kovitlao kroz njega i u glavi mu stvorio potpunu maglu. Važno je bilo samo njezino tijelo, koje se izvijalo na njemu, slasno trenje njezinih grudi o njegova prsa.

Egipatsko je sunce žarilo, ali njemu je već bila noć. Grub pijesak pod njegovom glavom i leđima bio mu je poput svilene posteljine.

Zaboravio je gdje je i zašto. Njezine su se usne odvojile od njegovih, svojim je obrazom gladila njegovu čeljust, a taj dodir kao da je osjetio i na samome srcu. Prislonila je usne na njegov vrat i ljubila ga do samog kraja vrata, mali udari groma u kožu. Što god su njezine usne takle, to se mjesto zapalilo i proširilo požar prema srcu.

Da je mogao razmišljati, dopustio bi joj da bude po njezinu, da drži svoj ritam. Sve su to bile prepreke. Bio je suzdržan, uvjeren da će vrijeme i blizina otupjeti njezin otpor. Znao je sve: što da učini, što da ne učini, i ono što je najvažnije, da je ne požuruje.

Ali to je bilo prije negoli mu je uništila mogućnost razmišljanja.

Sad je samo mogao osjećati, a svi su se osjećaji svodili samo na to što želi. Bio je uzbuđen, u glavi mu je zavladala tama, a ona mu je bila tako blizu, u njegovim rukama i morao ju je imati. Odmah.

Položio joj je ruku na leđa i pritisnuo je čvrsto o svoj pulsirajući ud.

Kakav dobar osjećaj. Moglo bi biti i bolje, puno bolje. Podigao joj je

suknju i kliznuo rukom preko hulahupki, podvezica i pod nagomilane skute i podsuknje, sve do njezinih bedara.

Odskočila je kao da ju je upucao. »Mili Bože!« zavapila je. Otkotrljala se s njima i navukla odjeću. »Ta jeste li poludjeli?« Trepnuo je i udahnuo. »Pa i jesam«, rekao je čvrsto. »To pohota čini čovjeku.« »Zar ste zbilja pomislili da bismo, da biste, to učinili? U javnosti?« »Nisam razmišljao gdje smo«, rekao je.

Razrogačila je oči. »Samo sam muškarac«, rekao je, u ovim okolnostima vrlo strpljivo, barem je tako mislio. »Mogu ili jedno ili drugo. Ili voditi ljubav ili razmišljati. Ne mogu oboje istodobno.« Na trenutak je samo buljila u njega. Zatim je privukla koljena, obgrlila ih i zarila lice u prekrižene ruke.

Nije uzela pušku i njome ga odvalila u glavu.

Možda nije ipak sve izgubljeno. »Možda onda negdje drugdje?« upitao je pun nade.

Daphne je podigla glavu i u čudu ga gledala. »Negdje gdje je malo privatnije«, rekao je. »Ne«, odgovorila je. »Ne ovdje. Ne igdje.« »Ali sviđamo se jedno drugome«, rekao je. »Samo tjelesno«, odgovorila je. »Nije li to i bit svega?« Ustala je, otresla pijesak s odjeće i pokušala diskretno izravnati podsuknju. Još je osjećala njegovu ruku na stražnjoj strani svojeg golog bedra. Iznutra je još drhtala, još je osjećala kako njome kola uzbuđenje, potreba i razni drugi osjećaji koje nije znala imenovati i kojima nije vjerovala.

Bili su tako blizu, preblizu. I to u javnosti. U javnosti! »Bit svega jest da pronađemo mojeg brata«, rekla je pokušavajući zvučati što smirenije. Nije bilo lako. »Ovo nije ugodno krstarenje. Izida nije harem. Ja vam nisam ljubavnica niti mi je namjera postati vam

ljubavnicom. Oprostite ako sam vam dala povoda da to pomislite. Žao mi je što sam se tako ružno ponijela.« Ali kako će divlja djevojka u njoj izdržati takvu napast?

Da se, kao što bi to učinila dolična žena, pokupila čim su pali, još bi imala izgleda. Ali ona nije bila dolična i to više nije bilo moguće.

Dolična bi žena sada bila izvan sebe. Ali ona je bila nedolična i htjela se nasmijati, Kako joj je hrabro obujmio grudi. Kakav je to bio osjećaj: tako dobar, ugodan i ispravan. Upijala je pritisak njegovih ruku.

Slavila je osjet dugačkog, snažnog tijela ispod sebe... i ono što je bilo najmanje dolično od svega, osjet njegove erekcije na leđima potpuno ju je oduševio.

Kako da se ponaša dolično kad su primitivni nagoni tako lako nadvladali njezinim moralnim principima?

Nije točno znala gdje i kako je smogla dovoljno snage da mu odgurne ruke. Željela je ondje ostati, zarobljena u njegovu naručju, grješno svjesna njegove želje za njom. Ali nekako je pronašla snage da se otrgne, da se okrene i pogleda ga.

Ta što je mogla učiniti kad je samo tako ležao i smijuljio se, bez imalo kajanja, poput nestašnog dječaka? Tamne su mu oči vragolasto plesale. Trebao joj je to biti jasan pokazatelj. Ali umjesto toga, samo je dozvao vraga u njoj, a ona mu se približila kako bi mu osvojila te podle usne. Čim je usnama dotaknula njegove i čim je osjetila pod njima osmijeh, preplavio ju je njegov miris, dijabolična klopka za žene, koja joj je upijala razum, volju i moral.

Kako god bilo, nije on bio kriv.

Nije ga mogla kriviti. Naposljetku, bio je muškarac. Nije on kriv što je ona bila krhkog morala i volje, i čime su se već normalne žene koristile u ovakvim situacijama. »Zračite nevjerojatnom životinjskom magnetskom privlačnošću«, prekinula je napetu šutnju. »Nemam prakse s takvim stvarima.

Oprostite što sam vas navela na krivi put. Odgojili su me da poštujem moralne principe. Trebala bih ih onda i poštovati. Uvjeravam vam da ću to u budućnosti i činiti.« Odmaknuo se nekoliko koraka, a zatim se vratio. Šutnuo je kamičak. Nešto je promumljao. Podigao je pušku i otresao pijesak. »Ovo će trebati temeljito očistiti«, rekao je. Govorio je hladno, distancirano. »Gdje je, dovraga, posluga?«

Zazviždao je i Udail/Tom odmah je dojurio. Nekoliko minuta poslije Daphne je otkrila što je tako zaokupiralo sluge i dugo nakon što je prestala pucati.

Jedan od stražara ispričao im je nevjerojatnu priču – o sijedom duhu koji je prije tjedan dana blizu Minye potopio brod naslikavši ga na sprud.

Stražar je rekao da je duh imao jako malu bradu, iako se doimao kao odrasli muškarac. Bio je visok, gotovo kao gospodin iz Engleske, i odjeven kao stranac. Bio je jako blijed i bio je okovan lancima. Nekoliko ga je ljudi vidjelo, rekao je stražar.

Neki ljudi na obali vidjeli su prikazu na brodu i dok je tonuo.

Vidjeli su dvojicu ljudi kako skaču u vodu i prestravljeni bježe. Duh se iste večeri ponovo pojavio uzvodno, plutajući prema grobnicama, a zatim i nekoliko noći poslije, idući prema rijeci. Sad su svi zbog njega izbjegavali grobnice iza crvenog brda.

U normalnim bi se okolnostima Daphne samo nasmijala na priču. Životi Egipćana bili su ispunjeni nadnaravnim pojavama i bićima. Ali »bijela« kosa i mala brada dali su joj razmišljati i zamolila ih je za još detalja.

Kad je gospodinu Carsingtonu prevela što su rekli, primijetila je da mu je ukočen i rezerviran izraz nestao s lica, a tamne su mu oči pratile s izrazitom zainteresiranošću. I on je znao tko je duh. No, baš kao i ona, pazio je da ne pokaže da je posebno zainteresiran za priču.

Ali kad je stražar završio i kad se vratio ostalima, gospodin Carsington je potiho rekao: »Rekao bih da je to vaš brat.« Srce joj je poskočio – puno nade, iščekivanja, ali i straha. Sabrala se, pogledala ga u oči i kimnula glavom. »Stražar kaže da se brod raspao napola nakon što se nasukao. Nekoliko se leševa pojavilo, ali navodno nitko nije preživio. Očito je pobjegao.« »Glumio je sablast kako bi otjerao druge«, rekao je gospodin Carsington. »Mudro.« »Miles ima bujnu maštu«, objasnila je. »Kad treba riješiti kakav praktični problem, zna biti izrazito pametan i dovitljiv, pravi genij.« »To je dobro«, rekao je gospodin Carsington. »Po onome što sam čuo, Minya nije baš sigurno mjesto za usamljenog Europljanina.«

Zapravo je čak i s pozamašnom naoružanom pratnjom i gospodinom Carsingtonom, koji je sve nadgledao, Daphne bilo drago da odlaze iz toga grada.

Leena nije pretjerivala u svojem opisu mještana. Daphne nikada prije na jednome mjestu nije vidjela toliko jednookih ljudi ili toliko boležljive i zakržljale djece. Znala je da je oftalmija, bolest oka, česta u Egiptu pa je ponijela masti od bakrova sulfata i limuna, kojima se preporučivalo liječiti.

Egipćanima nikakvi lijekovi nisu bili dostupni i nisu se nikako štitili od bolesti. Ovdje su vladali magija i praznovjerja. Vidjela je toliko male djece, čak i bespomoćne novorođenčadi, kojima su se muhe nakupljale po očima. Vidjela je kako majka štiti svoje dijete tjerajući ih rukom. Također je čula da su neke dječake namjerno osakatili kako ne bi bili sposobni za vojsku Muhameda Alija.

Muhe i osakaćena lica bili su dovoljan razlog da što brže prođu kroz grad, čak i da je bio gostoljubiv. Ali nije bio gostoljubiv. Ljudi su bili sumorni i nisu htjeli razgovarati.

Miles, čiji je zadatak bio isplanirati njihovo putovanje, rekao joj je o dvjesto pedeset kilometara opasne zone razbojnika. Nije ni čudo što je sve učinio kako bi im umaknuo. »Egipćani vjeruju u različite džinove, dobre i loše«, rekla je gospodinu Carsingtonu. »Duhovi, sablasti i afreeti, tj. demoni, sve su to vrste džinova. Žive na grobljima i među grobnicama.« »Trenutačno sigurno ne hara grobljem«, rekao je gospodin Carsington. »Uvjeren sam da izlazi samo noću.« »Nedaleko odavde prema jugu nalaze se neke grobnice«, pokazala je prstom. »Blizu crvenog brijega, Kom el Ahmar.« »Onda ne bi bilo loše da pogledamo«, rekao je.

Sumrak je već bio opasno zaprijetio kad su pronašli neki znak da je Archdale bio ovdje, a onda im je postalo jasno da su došli prekasno.

Kako je dan izmicao, njihova egipatska pratnja sve je više negodovala ne želeći nastaviti potragu. Stražari su ih čekali izvan grobnice. Većina pratnje ušla je samo korak ili dva. Samo su Tom i još jedan mladi sluga, Yusef, koji je nosio baklje, hrabro pratili Ruperta i gospođu Pembroke u samu grobnicu.

Duboko unutra pronašli su ostatke logorske vatre i drugih znakova da je netko ovdje boravio. Rupert je znao da to nije ništa neobično. Strani istraživači često su odsjedali u grobnicama i hramovima, a čak i pokoji mještanin.

Ali u ovoj su se grobnici nalazili komadići lanca, kao i ostaci engleske odjeće visoke kvalitete. Iako je bila prljava i razderana, bila je to kraljevska odora u usporedbi s onime što su nosili prosječni egipatski seljaci. Nijedan lokalni stanovnik grobnice ne bi iza sebe ostavio takvo blago na vidljivome mjestu.

Sada su Tom i Yusef stajali u kutu i razgovarali ispod glasa.

Gospođa Pembroke držala je komadiće odjeće i lanca. Gledala je u njih, čak i pod okriljem vatre potpuno blijeda.

Njezin očajan izraz lica samo je dodatno uskomešao Rupertovo srce.

Bilo bi mu lakše da ne razmišlja o tome kako se on ili ona osjećaju.

Htio se maknuti odavde i krenuti dalje. Ali nešto je morao učiniti, nešto reći. Krenula je u potragu tako gorljivo i puna nade, a sad je bila tako gorko razočarana.

Uz sve to, Rupert je i dalje bio uzrujan zbog svega što se prije toga dogodilo.

Iako nije bio svetac, imao je pravila, jednostavna pravila koja su određivala što gospodin smije, a što ne smije. Recimo, gospodin nije lijegao s neudanim ženama. Lijegao je s neudanim ženama koje nisu bile dame: glumice, balerine, kurtizane i slično. Mogao je leći s udanom ženom, ali Rupert je uvijek bježao od takvih situacija, smatrao je to suviše kompliciranim. One razdjevičene žene, kojima su muževi zauvijek izvan priče, bile su mu najbolji plijen.

Očajnički je žudio za ovom udovicom. Dala mu je jasne znakove da je i ona za njim. Nije je bilo lako zavesti, a zbog toga mu se samo činila još privlačnijom.

Usto je imala lice i tijelo božice i ogroman mozak. Svi su znali da su božice bile puno teže i opasnije od običnih žena. Dovoljno je pogledati što se događa u grčkim mitovima. Ne može se očekivati od neobične žene da se ponaša kao obična.

Da ga je udarila kundakom ili raskrvarila nos ili barem pošteno izgrdila, s veseljem bi prihvatio takvu kaznu. Naposljetku, ružno se ponio iskoristivši omanju nezgodu kao ispriku za toliku slobodu.

No umjesto toga, nevjerojatno je biće krivilo samu sebe pa se ona ispričala njemu. Bila je ljuta na sebe umjesto na njega. Nije imalo nikakvog smisla. Još gore, zbog toga se samo osjećao još gore.

Proživljavao je onaj užasan osjećaj kojeg se sjetio iz djetinjstva: savjest. Godinama ga nije pekla. Sad je vrištala na njega i u njemu gorjela.

Sve zbog malo hvatanja s udovicom, koja je ionako jasno i glasno rekla da joj se fizički sviđa! »Čini se da smo nekoliko dana zakasnili«, naposljetku je rekao. »Iako, gledajući s vedrije strane, barem znamo da smo na dobrom putu – ne drže ga zatočenog negdje u Kairu. Vjerojatno je ispred nas manje od tjedan dana.« »Ili iza nas«, rekla je. »Možda se pokušava vratiti u Kairo.« A možda je mrtav. Ili se možda preselio u drugo skrovište. Ove su stijene prepune grobnica. Pravo je čudo što su pronašli ikakav Archdaleov znak nakon samo pola dana potrage.

Ali znala je sve to jednako dobro kao i Rupert, i da nije ništa rekao kako bi joj podigao raspoloženje, vjerojatno bi potonula. Lice bi joj poblijedjelo kao krpa i postalo bi tako napeto, što bi ga uzrujalo skoro kao da se i zbilja rasplače. »Bilo bi za očekivati da će ga Noxadnjaković dosad već pronaći«, rekao je Rupert. »Bilo je za očekivati da će ga marljivo tražiti. Svi stanu u Minyi. Morao je čuti za događaj na brodu i povezati dva i dva. Ne treba za to biti genij. Ta i ja sam to shvatio.« Kad je podigla pogled, vidio je da je izišla iz mračnog kutka svoga uma u koji se sakrila. Lice joj se razvedrilo. Čak je i pod treperavom svjetlošću baklje Rupert vidio kako vrluda očima. »Zaboga, posve sam zaboravila na njega«, rekla je. »Ali ništa me nije ni moglo podsjetiti na njega. Nitko ga nije spomenuo. Nije li to neobično? Rekli ste da ima upečatljiv brod. Nekoliko je puta prošao Nil uzduž i poprijeko. Prepoznali bi mu brod. Kashef bi ga prepoznao.« »Nije nimalo neobično«, odgovorio je Rupert. »Mještani nisu baš najpristupačniji Egipćani koje smo dosad susreli.« »Onda ćemo ih morati natjerati da progovore«, rekla je. Čvrsto držeći bratove stvari uz njedra, izjurila je van.

Dok su se vraćali prema molu, Daphne je ponovo računala zalihe i razmišljala ima li smisla da za mito žrtvuje još jedan par pištolja ili možda ipak neki od Milesovih instrumenata. Bilo joj je drago da ima više planova i da ima o čemu razmišljati.

Nije bila shvatila koliko se snažno, i to bolno, nadala, sve dok ta nada nije nestala. Nije bila iskreno shvatila koliko joj je Miles nedostajao dok nije primila njegovu prljavu majicu. Zatim, kad je ugledala te komade lanca... i zamislila što je sve proživio i osjetila se tako bespomoćno... Rekla si je da ne smije očajavati, da mora biti zahvalna što nije pronašla njegovo mrtvo tijelo. Rekla si je da ne smije plakati. Time neće ništa postići.

Ali nikad u životu nije više željela sklupčati se i plakati dok joj sve suze ne presuše.

No sad se oporavila, sve zahvaljujući tomu što je gospodin Carsington spomenuo lorda Noxleyja.

Lord joj je napomenuo koliko vijesti ovdje brzo putuju. Zato je i bilo neobično da ga nitko u Minyi nije spomenuo. Morao je ondje stati po zalihe. Inače bi morali čekati do Asyuta, koji je bio udaljen više od sto pedeset kilometara.

Računajući mito i nagađajući što se dogodilo lordu, zaokupila si je misli cijelim putem do mola. Kad su se približili rijeci, mlada je žena projurila kroz muškarce i u Daphneino lice turnula bebu zamotanu u prljave krpe. »Pomognite mojem djetetu«, žena je zavapila na arapskom. »Pomognite joj svojom čarolijom, engleska milostivo.« Neki su je muškarci pokušali odgurati.

Gospodin Carsington položio je ruku oko Daphneinih ramena. »Dijete joj je bolesno«, rekla je Daphne. »Vidim«, rekao je. »Ali svi su bolesni, a ja nikome ne vjerujem.

Tome, uzmi novčić iz mojeg kaputa i daj joj ga.« Privukao je Daphne k sebi. »Maknite se.« Daphne je krenula s njime, ali se osvrnula. Žena je bila mlada, tek starija od djevojčice. Odmahnula je glavom prema Udailu/Tomu, koji je držao novčić. Suze su joj curile niz lice. »Moje dijete«, plakala je. »Molim vas, engleska milostivo.« Daphne je pogledala gospodina Carsingtona.

Na licu mu je bio bolan izraz lica.

Zatim je rekla ženi: »Pođite s nama.« Rupert je vidio da je majka mlada, siromašna i očajna. Nije joj htio okrenuti leđa. Ali mogla je to biti zamka. Ili je to mogao biti put prema propasti. Ako beba umre, a činilo se da je vrlo blizu da udahne posljednji put, koješta bi se moglo dogoditi, a usto ništa dobro. Tom i Leena su se složili da su u ovim krajevima krvni sukobi vrlo česti.

Rupert je već imao puno posla, štititi gospođu Pembroke i njezinu svitu od zlikovaca. Nije mu trebalo još i da ga goni gomila osvetoljubivih seljana.

Najrazumnije bi bilo dati djevojci darežljivu svotu novca i maknuti se odavde što je brže moguće.

Ostao bi priseban i odnio bi gospođu Pembroke i na silu ako je potrebno, da zbunjena Egipćanka nije počela plakati.

Kad su joj prve suze počele kliziti niz lice, znao je da više nema kamo.

Sve je sigurno ukrcao na brod i napeto nadzirao dok su se penjali na Iziđu. Ondje je cijelo vrijeme bio na palubi s ostalim muškarcima.

Povremeno bi se Leena pojavila iz srednje kabine, koja je na brzinu pretvorena u bolničku sobu. Njezini izvještaji o djetetovu stanju bili su bez promjene pesimistični. Dijete je imalo groznicu, možda od tifusa ili nečeg još zlokobnijeg. Od groznice su umirale i snažne zdrave odrasle osobe. I sam generalni konzul našao se zbog groznice nekoliko puta pred vratima smrti, tako je čuo, a on je imao prave doktore, a ne šamane i seoske vještice. Kakve je nade onda imalo slabašno, pothranjeno dijete koje su dosad liječili samo čarolijama? Sad su se svi mogli zaraziti i umrijeti u jednom od najprljavijih i najružnijih mjesta na svijetu, a kad svi poumiru, seljani će doći i opljačkati brod, a njihova tijela baciti u rijeku ribama i krokodilima.

Nakon što se Leena vratila svojoj gospodarici, i neminovnoj smrti kako se činilo, Rupert je mogao provesti idućih nekoliko sati koreći se što je još jednom pao u nemilost ženskih suza.

Ispao je idiot. Ne, još gore, ispao je pravi klišej. Žene su plakale. Lako i često. Odrasli muškarac bi trebao ostati priseban kad bi se to dogodilo. Da je ostao priseban, gospođa Pembroke

ne bi sada bila izložena opasnosti, većoj nego inače, da se zarazi nekom strašnom stranom bolesti.

Bili su kilometrima od civilizacije i daleko od bilo kakve skrbi imalo nalik na zdravstvenu. Sve što je imala, bila je njezina torba za prvu pomoć, koja je bivala sve oskudnija, zahvaljujući čestim nezgodama na brodu. Već je uspješno izliječila jedno ozlijeđeno stopalo, jedan natečen palac i jedan slučaj sunčanice. Rupert nije imao pojma koliko ona zna o tome kako se liječi groznica. Nesumnjivo više nego on.

Ako se ona razboli, on neće imati pojma što da učini.

Od sumraka do trenutka kad su i zadnji tračci svjetlosti nestali s neba, a zvijezde se poredale u poznata sazviježđa, Rupert je hodao palubom, režao kad bi mu se itko obratio i uporno odbijao Tomove pokušaje da ga navabi u salon na večeru.

Kad je začuo korake iza sebe, pretpostavio je da ga je to Tom ponovo došao gnjaviti. »Ne, ne želim večerati«, rekao je Rupert. »Ne. Nije ti jasno? Mislio sam da si usavršio engleski izraz. Očito sam bio u krivu. Koja je riječ na egipatskom za ne? Možda bokra? Ne danas.« »Ne, kaže se la«, začuo se poletan ženski glas. »Ljubazan način da nekoga odbijete jest la shokran.« Odmah se okrenuo, a srce mu je udarilo u prsni koš. Uspio se savladati da ne posegne za njom i povuče je u naručje. Ali nije mogao suzbiti moronski osmijeh ni smijeh zadovoljstva u koji se pretvorio.

Sve to, samo čuvši njezin glas.

Ali zvučala je sretno. Naravno da mu je laknulo. Dijete nije umrlo.

Sigurno je prognoza dobra, inače bi se u njezinu glasu čulo razočaranje i tuga. »Beba?« upitao je. »Je li dobro?« »Djevojčica je dobro, ne biste vjerovali«, rekla je. »Djevojčice im nisu važne i u većini slučajeva ne bi se mučili oko njih. Ali Sabah je svojoj majci neopisivo vrijedna. Ime joj znači jutro. Nadoknadili smo joj izgubljenu tekućinu i čini se da je to pomoglo. Zatim smo je okupali u hladnoj kupki i dobro ju je podnijela, za razliku od njezine mame, koja je bila izvan sebe. Zatim sam joj dala sirup od kininovca. Groznica jenjava. I to brzo.« Rupert je napokon izdahnuo a da nije ni bio svjestan da drži dah. »Drago mi je to čuti«, rekao je.

»Ne možete ni zamisliti koliko mi je laknulo«, kazala je.

Ni blizu koliko meni, kladio se. »Nemam iskustva s djecom«, nastavila je. »Ali brinula sam se o roditeljima i Virgilu pa sam očito i upila malo liječničke mudrosti. Ali i malo je sasvim dovoljno kad ovi ljudi nemaju nikakvu skrb. Zavoj, kupka, topao oblog – najjednostavnija rješenja njima se čine kao prava čudesa i čarolije. Zaboga, pa kakav je ovo svijet.« Glas joj je zadrhtao. »Imali ste dug i naporan dan«, brzo je rekao. »Uđite i pomognite mi pojesti večeru oko koje me Tom toliko gnjavi.« Zastao je i dodao: »Doktorice Pembroke.« Nasmijala se, ali u glasu joj se i dalje osjetio grč. »Dođite, umirem od gladi«, ponovio je. Nakon toga mu je sasvim prirodno bilo zaštitnički joj staviti ruku oko vrata i povesti je unutra.

Taman su jeli u tišini i ugodnom društvu, Rupert si je treći put stavljao desert, kad se začuo Leenin vrisak.

Trinaesto poglavlje

S

vi su izletjeli na hodnik: Daphne, gospodin Carsington s komadom torte u ruci, majka Nafisah s djetetom u naručju, i Leena, naglo zalupivši vrata Daphneine kabine.

Stala je na kraj seriji pitanja potišteno obznanivši: »Mungos.« »I to je sve?« upitao je gospodin Carsington. Probio se kroz špalir žena i zgrabio kvaku. »Prestrašio sam se da vam netko želi prerezati vrat.« »Iskesio mi je zube«, rekla je Leena.

Gospodin Carsington otvorio je vrata i nasmiješio se. »Bože mili, pa to je beba. Ili barem mladunac.« Osmijeh mu je nestao s lica. »Ali on ima... ili možda ona? Zapravo mislim da je ona.« »Što ima?« upitala je Daphne. Zaobišla je Nafisah s djetetom i Leenu, i podigla se na prste kako bi vidjela preko ramena gospodina Carsingtona. »Pa to je Milesova majica.« Stvorenje je u zubima držalo komadić rukava. Zlokobno je gledala ljude u hodniku. »Love štakore«, rekao je gospodin Carsington. »I zmije. Dobro bi vam došla, gospođo Pembroke, kod vaših raskapanja hramova i piramida.« Dok je to govorio, okrenuo se kako bi je pogledao, očima tamnim poput ponoćnog neba. Usta su mu bila udaljena samo pedalj, a na kutovima usana nazirao se zadirkujući osmijeh. Htjela je prisloniti usne na taj tračak osmijeha i ukrasti ga poljupcem. Trebao joj je taj osmijeh, tajna šala, raspoloženje koje je bilo dio njegove vatrene živahnosti.

Odmaknula se centimetar i naredila sama sebi da se smiri. »Imamo dvije mačke«, rekla je.

»Ne ide im baš najbolje ubijanje otrovnih zmija«, rekao je gospodin Carsington. »Samo podsjećam da volite kopati na mjestima gdje spavaju čangrizave otrovnice.« »Nisam baš sigurna koliko bi je mačke prihvatile«, nastavila je Daphne. »Osim toga, možda je divlja. Ili bijesna. Ne mogu smisliti nijedan pametan razlog zašto bi mungos jeo prljavu majicu. Nije da ovdje vlada nestašica štakora.« »Da, zaista zanimljivo«, rekao je gospodin Carsington. »Oko vas se uvijek događa nešto zanimljivo.« Zaigran mu je izraz lica nestao s lica.

Izgledao je... Zamišljeno? Izgubljeno?

Ali nije mogao biti izgubljen. Mora da joj je nedoličan jučerašnji zagrljaj pomutio um, a i moral.

Neobičan izraz lica ubrzo je nestao, a pogled je ponovo usmjerio na mungosa. »Pretpostavljam da želite da joj uzmem košulju.« Stvorenje ih Nakostriješila se.

je

dalje

promatralo

s

odjećom

u

zubima.

»Nisam sigurna je li to pametno«, rekla je Daphne. »Čini se da je spremna boriti se za nju.« Za to je vrijeme Leena uputila Nafisah o tome što se događa pa je mlada majka prišla i upitala može li pogledati.

Daphne i gospodin Carsington maknuli su joj se s puta. Nafisah se nagnula i pogledala. Dijete je pokazalo prstom i progovorilo nešto nerazumljivo. »Mislim da je to susjedova mungosica«, rekla je Nafisah. »Pitoma je, ali u posljednje je vrijeme nestašna. Jedne sam je noći ulovila blizu svojih kokoši. Otjerala sam je štapom. Ubrzo je došao moj susjed i naljutio se. Rekao je da sam joj ozlijedila šapu. Rekao je da sad šepa i da sad ne može loviti zmije jer je prespora. Mislim da ju je on ozlijedio.

Došla mi je ukrasti jaja jer je to lakše nego ubiti zmiju. Ali moj je muž umro i nemam nikoga tko bi se tom čovjeku suprotstavio. Zato je hrabar. Pogledajte šepa li«, zamolila ih je. »Stavio ju je na tlo da mi pokaže, a ona je odmah pobjegla od njega. Vidjela sam da ju noga boli, bilo mi ju je žao. Poslije sam je tražila, ali tad sam ugledala duha i preplašila se. Pogledajte šepa li«, ponovila je.

Umijeće kratkog izlaganja nije se previše cijenilo u Egiptu.

Daphne je tu priču skratila u nekoliko rečenica na engleskom. Kad je završila, gospodin Carsington je čučnuo, ispružio ruku s kolačem i

zazvao životinju: »Dođi, dušo. Ne bi li radije malo slatkog umjesto te stare prljave majice?« Biće je zurilo u kolač ne pomaknuvši se. »Ona je Egipćanka«, rekla je Daphne. Kleknula je pokraj njega. »Taala heneh«, pjevušila joj je. Dođi.

Biće ju je pogledalo i počelo njuškati. »Taala heneh«, ponovila je Daphne.

Mungosica je napravila nekoliko koraka vukući za sobom majicu.

Zatim je zastala, zacvrkutala i sjela na odjeću i dalje zubima čvrsto držeći rukav. Tih nekoliko koraka pokazalo je kako šepa na prednju lijevu šapu. »Tako i Alistair hoda«, rekao je gospodin Carsington. »Vaš brat«, rekla je. »Onaj koji je ozlijeđen na Waterloou.« Kimnuo je. »Žene su se topile zbog tog šepanja. Uzdisale su. Padale su u nesvijest. Bacale su mu se pod noge. Možda i meni treba hroma noga.« Uputio joj je značajan usputni pogled.

Nije to bio običan pogled. Bio je pun namjere i osjećaja. U njemu se osjetio okus njegovih usana i osjet njegovih ruku, snažnog tijela i navala luđačke sreće koju je osjetila kad je prvi put pucala iz pištolja i kad ga je poljubila. Prvo su joj klecnule noge, zatim su se mišići opustili, a na kraju i glava.

Dok se Daphne mučila da zadobije povjerenje onoga što joj je nekad bio mozak, Nasifah je rekla: »To je susjedova mungosica. Sigurna sam.« Daphnein se razum povratio i skrenula je pozornost na djevojku i važne riječi koje je netom izgovorila. »Vidjeli ste je one noći kad ste vidjeli duha, Nafisah«, rekla je. »Recite mi malo o tom duhu.«

Daphne je sve prevela gospodinu Carsingtonu kad su se poslije vratili u salon. No već je većinu toga polovio od Leene.

Nafisah je vidjela duha prošlog četvrtka uvečer. Iduće je jutro susjedovoj ženi ispričala što se dogodilo. Ubrzo su joj u kuću došli neki kashefovi ljudi i dugo je ispitivali o duhu. Opisala im je što je vidjela i gdje točno. Dali su joj novac i otišli. Poslije je vidjela skupinu muškaraca kako pretražuju grobnice. Neke nepoznate strance. Nisu

bili iz njezina sela ni iz Minye, ali kao da je većina seljana znala tko su i bojali su ih se. »Hoćemo li ponovo do kashefa?« upitala je Daphne. »Dovoljno velikim mitom vjerojatno ćemo izvući potrebne informacije.« »Pobrinut ću se za njega odmah sutra ujutro«, rekao je gospodin Carsington. »Povest ću Toma.« »Tomovo razumijevanje engleskog je najblaže rečeno površno, a rječnik mu je izuzetno ograničen«, odvratila je Daphne. »Nema veze«, rekao je gospodin Carsington. »Nemam namjeru previše razgovarati.« »Ali...« »Ne idete sa mnom«, rekao je. »Želim da budete na čelu broda dok me nema.« »Na čelu?« »Treba mi netko u kog se mogu pouzdati«, objasnio je. »Morate nagovoriti Nafisah da pođe s nama. Nije sigurno da se vrati u selo.

Nema sumnje da joj je susjed jedan od kashefovih špijuna, a i čini se da su svi u dosluhu s našim zlikovcima.« »Ali vi...« »Ako se itko pokuša popeti na brod, upucajte ga«, rekao je. »Jedino na vas mogu računati da ćete ostati prisebni ako se nešto dogodi.« »Ali ja ne znam precizno pucati!« povikala je. »Gotovo nitko ne zna«, rekla je. »Međutim, muškarcima se sledi krv u žilama kad vas vide kako napinjete pištolj. Samo počnite pucati i recite Reisu Rashadu da isplovi.« »Ali vi...« »Ako Tom i ja upadnemo u probleme, poslije ćemo vas dostići«, rekao je.

Dostići će ih ako prežive susret s kashefom, bolje rečeno. Ali veselio mu se. No očekivanja je zadržao za sebe.

Kad je iduće jutro posjetio debelog lažova, Rupert mu je jednostavno ponudio da ga nauči letjeti. Zatim je Rupert pokazao svoju metodu podučavanja podignuvši najvećeg stražara i bacivši ga u zid.

Zatim je na Ruperta navalilo nekoliko drugih stražara.

Rekao je Tomu da bježi, a zatim je s osmijehom na licu stao raširenih ruku nasuprot stražara.

Rupert se baš nadao tuči.

Nije bio dobro raspoložen.

Prošle je večeri imao neugodno iskustvo kad mu je pogled skrenuo s poremećenog mungosa na ženu pokraj njega. Gledao je u nevjerojatne zelene oči gospođe Pembroke i shvatio da nije bilo nijednog dosadnog trenutka otkad mu je ušla u tamnicu u Kairu.

Nije znao reći zašto, ali zbog toga se osjećao nelagodno.

Nikad mu nije bilo nelagodno i taj mu se osjećaj nije sviđao.

Pritom je i dalje bio napaljen i nije primijetio nijednu slobodnu privlačnu ženu u ovom provokativnom gradu.

Zato se odlučio na iduće najbolje rješenje: tučnjavu.

Daphne je koračala palubom s puškom u ruci. Leena i Nafisah, potonja s golim djetetom na ramenu, kako su Egipćanke nosile bebe, hodale su uz nju. »Vratit će se živ i zdrav«, uvjeravala je Nafisah Daphne. »Mungos je dobar znak. Svi to znaju.« »Dječak će reći nešto krivo«, rekla je Leena. »Kashef će se uvrijediti i odrezati mu jezik, možda i glavu. Niste smjeli jutros dopustiti svojem Englezu da ode. Trebali ste mu otići u krevet i svući se. Da ste ga tako udobrovoljili, ne bi ni primijetio, niti bi mario je li brod isplovio. Mogli smo otići iz ovog prokletog mjesta sa svitanjem zore. Što ćemo ako se cijeli grad uroti protiv nas, a vjetar oslabi? Svi će muškarci poginuti, a nas će prodati kao robove. Ili će nas silovati i ostaviti nas u pustinji lešinarima i šakali ma.« Vjetar nije pokazivao nikakve znakove da će posustati. Štoviše, čak je i jačao cijelo jutro. Ako se grad naroguši, Izida može u trenu isploviti. Daphne i gospodin Carsington u zoru su se savjetovali s Reisom Rashadom. Bio je spreman za brzo isplovljavanje.

Ako se vjetar zadrži. »Vjerujte, milostiva«, rekla je Nafisah Daphne. »Ovaj je brod čaroban. Vi umijete iscijeliti ljude, a gospodar Englez gospodari i zmijama.«

»Nitko se ne boji zavodnika zmija«, rekla je Leena prezirno. »Ali u Sakari je njegove naredbe poslušala i divlja otrovnica, ne neka pitoma zmija bez zubi poput onih kakve u košarama drže krotitelji zmija«, odvratila je Nafisah. »Svi su ovdje čuli za tu čaroliju podno stepenaste piramide u Sakari. Svi su čuli za njegovu snagu, poput dobrog duha. Što mislite, zašto je samo jedan čovjek one noći pokušao orobiti vaš brod? Drugi su se bojali čarolije.« Daphne je zastala na mjestu. »Zbilja? Kako će gospodin Carsington biti razočaran. Tako se nadao borbi protiv razbojnika.« »Žudi za tučnjavom«, rekla je Leena ozlojeđeno. »Svi to vide.« Potiho je dodala Nafisah: »Žude jedno za drugim. Ali su Englezi, znaš, a Englezi imaju čudne...« Vrisak ju je prekinuo usred rečenice.

Daphne je brzo pogledala prema obali. Čovjek o kojemu su razgovarale švrljao je prema molu, Tom ga je pratio u stopu. Yusef, koji ih je čekao na obali, pohitao im je ususret.

Daphne je htjela učiniti isto.

Sunce mu je blistalo na kosi, tamnoj poput gavranova krila. Vjetar je gospodinu Carsingtonu podizao široke rukave na kameesu sa snažnih ruku i nogavice labavih turskih hlača od dugačkih nogu.

Kovitlac je osjećala i u srcu, koje je luđački sretno tuklo. Bio je živ.

Pogledao je Udaila/Toma, koji je nešto govorio, a zatim se nasmijao na nešto što je dječak rekao. Zatim je pogled gospodina Carsingtona sletio na nju, nasmiješio se i mahnuo, a ona je pomislila, gotova sam.

Izida je krenuo čim su se gospodin Carsington i njegova mlada odana pratnja ukrcali na brod. Dotad se Daphne uspjela sabrati. »Živi ste«, rekla je savršeno staloženo. »U jednom komadu. Nije vam ni dlaka s glave otpala.« »To je Tom kriv«, rekao je gospodin Carsington. »Taman kad se učinilo da će postati zanimljivo, počeo je laprdati. Nije stao. Nešto o džinu i freetsu, rekao bih. Kako god bilo, kashef je poblijedio i sve potjerao iz sobe osim prevoditelja. Zatim se, odjednom, Njegovo Veličanstvo počelo >prisjećati<.«

Nekakav zvuk koji je dopirao odnekud blizu njegovih nogu natjerao ga je da pogleda prema dolje. Mungosica je stajala na stražnjim nogama i piljila u njega. Stvorenje je i dalje u oštrim zubima držalo majicu. Životinja se sinoć porječkala s mačkama, ali to je bilo sve. Kuhar, koji se zbilja bojao za svoje kokoši, čak ju je i nahranio. Činilo se da ju je cijela posada prihvatila. Svi, osim mačaka, smatrali su mungosicu dobrim znakom, baš kao što je rekla Nafisah. »Ah, još je s nama«, rekao je gospodin Carsington.

Ono što je bilo puno važnije jest da je on još uvijek s njima. Živ. U jednom komadu. Tek kad ga je vidjela da tako ležerno šeće prema molu, Daphne je shvatila koliko je tjeskobe u sebi potisnula. »Čini se da je odlučila ostati«, rekla je pomalo bez daha. »Nafisah, također. Tu nije bilo problema. Nije bila baš pretjerano željna da se vrati u selo pokojnog supruga. Započeli su pregovori da se pridruži susjedovoj kolekciji žena, i to onog susjeda čiji je ovo bio mungos.« »Sad je naša«, ustvrdio je gospodin Carsington. »Kako ćemo je zvati?« »Nafisah«, rekla je Daphne. »To valjda možete izgovoriti.« »Mislio sam na mungosa«, objasnio je. »Aha.« Daphne je promotrila stvorenje, koje je još bilo očarano gospodinom Carsingtonom. Tko bi mu mogao odoljeti?

Mačke Gog i Magog. One su se držale uzvišeno i bile potpuno hladnokrvne prema njemu, kao i prema ostatku posade.

Da sam barem mačka, pomislila je Daphne. »Marigold«, rekao je. »Što kažete da je nazovemo Marigold?« »Smiješno je«, rekla je Daphne, »i zbog toga joj savršeno pristaje.

Zbilja je najsmješniji mungos kojeg sam vidjela u životu.« Kleknuo je. »Marigold?« upitao je.

Mungosica je žvakala komadić majice u ustima.

Ustao je. »Razmišlja.« »Dok ona to čini, možda biste bili toliko ljubazni da mi ispričate čega se kashef sjetio«, rekla je Daphne. »A to.« Namrštio se. »Uđite. Ubio bih za kavu.«

Kava je došla, a s njome i hrana. Pladanj nagomilan raznim jelima, od kojih nijedno nije bilo nalik engleskoj kuhinji, podsjetila je Ruperta da nije ništa jeo od onog brzog doručka u zoru. Između zalogaja prepričavao je gospođi Pembroke svoj sastanak s kashefom Minye.

Kad je Rupert opisao svoje prvotne diplomatske pokušaje, konkretno demonstraciju letenja, zurila je u njega razrogačenim zelenim očima. Zatim se blijedo, šokirano lice zacrvenjelo i preplavila ga je ljutnja. »Kako ste mogli biti tako neodgovorni?« upitala ga je. »Mogli su vas ubiti, Toma također! I što bismo onda? Zar ste zaboravili da je na brodu nekoliko žena, jedna je tek malo starija od djevojčice, a druga je još novorođenče?« Smjesta je ustala, praćena šuškanjem muslina. »Ali zašto vas to uopće pitam? Naravno da ste neodgovorni. Da niste, ne biste završili u toj tamnici u Kairu. Da ste odgovorni i promišljeni, gospodin Salt ne bi iskoristio prvu priliku da vas se riješi.« Kao što bi se i očekivalo, mozak joj je radio kao podmazan – bila je u pravu u svakoj točki. »Ma dajte, ne ljutite se«, rekao je. »Priznajem da je bilo glupo. Ali bio sam loše raspoložen i nisam razmišljao.« »Ne možemo si priuštiti da si tako popravljate raspoloženje«, rekla je. »Ne mogu ovo sama. Uzdam se u vas, gospodine Carsingtone. Ne bih vam htjela išta braniti. Znam da ste čovjek od akcije, kojem je tolika odgovornost pravi teret. Ali moram vas zamoliti...« Glas joj zadrhtao. »O, ne«, rekao je.

Podigla je ruku. »Neću zaplakati«, rekla je. »Da, hoćete«, odvratio je.

Vratila se do divana i sjela. Ugrizla se za usnu.

Uzdahnuo je. »Samo naprijed.« Odmahnula je glavom. »Sve je u redu«, rekao je. »Radije bih da me udarite, ali ova je vrsta kazne puno bolnija. Upravo što zaslužujem.« Nasmiješila se zlokobno. »Ovaj ću put biti milostiva«, rekla je. »Ali ne smijete to ponoviti.«

Zlokoban je osmijeh možda bio mamac. Zabio se duboko i oštro u dubinu njegova tijela, preostalo mu je samo da je tupo gleda, baš poput ribe kakva je možda i bio, ulovljen na zlokoban osmijeh na rubu suza. »Nikad, ali nikad to neću ponoviti«, rekao je. »Dobro.« Osmijeh se izravnao, a ona se ponovo zavalila u divan, podmetnuvši noge ispod sebe. »Recite mi što ste doznali od kashefa.« »Noxadnjakovićev čuveni brod zaista jest ovdje zastao, prije manje od tjedan dana.« Rupert se usredotočio na priču i hranu kako ne bi razmišljao o tome što mu ona čini. »Kratko su bili ovdje, tek toliko da obnove zalihe. Došao je kashefu s još jednim čovjekom. Razgovarali su o dugu. Nakon što je Noxadnjaković otišao, drugi se čovjek uokolo raspitivao o duhu. Dan ili dva poslije, otišao je sa skupinom muškaraca do kamenih grobnica kako bi svetim obredima dozvali duha i otjerali ga. I tko bi rekao, duh se pojavio s pješčanom olujom koja ga je odnijela u pustinju. Drugim riječima, vaš brat putuje kroz pustinju u društvu nezgodnih osoba iz različitih plemena i naroda. A ti su ljudi Noxadnjakovićevi zaposlenici.« Razrogačila je svoje zelene oči. »Zaboga.« »Svi konzuli u Egiptu, uključujući i našeg, povremeno zapošljavaju ljude na lošem glasu«, rekao je Rupert. »Noxadnjaković se pokušava domoći vašeg papirusa, kao i vašeg brata. Ljudi koji su vam oteli brata doslovno su koljači. Koliko mi ga se god gadilo braniti, razumijem zašto je lord unajmio ljude iste sorte.« »Možda je razumljivo«, rekla je. »Ali ne i zašto je ostavio Milesa u njihovim rukama.« »Da. Pa čini se da su stvari ipak malo kompliciranije nego što smo mislili«, rekao je Rupert. »Čini se da trenutačno bukti rat, i to ne samo neprijateljsko nadmetanje za antikvitete. Izgleda da je ovo na osobnoj razini, između Noxadnjakovića i Duvala, i puno agresivnije od uobičajenih prepirki.« »Drugim riječima, Miles se našao između dvije vatre«, rekla je. »Tako nešto.« Rupert je nastavio jesti, tek bi povremeno podigao pogled kako bi promotrio kako vrluda svojim zelenim očima. Znao je da samo razmišlja, i to ne o zavođenju. Razmišljala je o svemu što je rekao.

Pitao se zašto mu je bilo tako fascinantno gledati je kako razmišlja. »Rat«, napokon je izgovorila. »A ako ljudi lorda Noxleyja imaju Milesa, možemo očekivati da će Duval nasrnuti na mene.«

»Bili biste vrijedna roba za razmjenu«, rekao je Rupert. Zastao je, a zatim dodao: »Ako sam dobro shvatio, svi su krenuli na jug. Ako mislite da bi sad bilo mudro, kad već znamo što znamo, da...« »Ne dolazi u obzir«, oštro je odbila. »Ne vraćam se. Mogu se svađati oko običnog papirusa koliko god hoće, ali neću ostaviti Milesa u rukama razbojnika i ubojica, bez obzira na to tko ih zaposlio. Ne vraćam se u Kairo bez brata. Nisam došla tako daleko da bih odustala na prvoj prepreci.« »Teško da je to prva prepreka«, rekao je. »Jeste li zaboravili da smo ostali zarobljeni u piramidi? Smetnuli ste s uma sve one leševe na koje smo naišli? Uhitili su nas, sjetite se i tog. Imali ste blizak susret sa zmijom. I doselio nam se ludi mungos.« Na sve je to samo odmahnula rukom. »Gotovo smo od početka znali da bi Duval mogao krenuti za mnom kako bi me iskoristio protiv mojeg brata. Ni tada me ta prijetnja nije pokolebala, a neće ni sada.« »Nisam ni mislio.« Rupert se tupo cerio. Nije si mogao pomoći, baš kao što si nije mogao pomoći da se ne osjeća tako glupavo zadovoljno.

Vratio bi je natrag da to želi, iako nije bio spreman da njihovoj avanturi dođe kraj.

Ustala je. »Nastavljamo po planu. Ljudi gospodina Noxleyja moraju se prije ili poslije susresti sa svojim poslodavcem. Vratit ćemo Milesa i pustiti ih da vode svoj rat bez nas. Međutim, sad se moram malo sabrati. U samoći.« Otvorila je vrata, a kroz njih je odmah šmugnula mungosica vukući majicu. »Marigold će vam praviti društvo.« Vjetar je svakim kilometrom bivao sve jači. Iako se u sumrak smirio, čim se sunce iduće jutro pojavilo, vratio se i vjetar još jači nego prije.

Srećom, puhao je u njihovu smjeru, što je Daphne iskoristila kao ispriku da ostane zatvorena u svojoj kabini. Žene su često zbog pijeska nošenog vjetrom ostajale u kabinama, ispunivši sve pukotine krpama. Leena je većinu vremena provodila s Nafisah i djetetom, ostavivši Daphne da u miru proučava svoje nove kartuše.

Jedino što nije bila mirna.

Nije se mogla koncentrirati. Nije bila nimalo spokojna u vezi s Milesom, ali to nije bilo sve.

Znala je da je prešla liniju onaj dan kad su otišli iz Minye. Sam ispad nije bio toliko nerazuman u danim okolnostima, ali ono što je rekla, nije bilo ni upola onog što je osjećala.

Vezala se za njega, to joj je bila najgluplja pogreška, jer on nije bio vrsta muškarca koja bi se vezala za ikoga, a posebice ne za dosadnu skoro tridesetogodišnjakinju opsjednutu knjigama.

Ne razumjevši ništa, bespomoćno je zurila u kartuše u svojoj bilježnici, kad je čula zvukove u hodniku, a ubrzo nakon toga i kucanje.

Odložila je bilježnicu, pošla do vrata i otvorila ih. Otvorilo joj se i srce te zaigralo.

Udail/Tom je stajao u hodniku s kavom. Iza njega je bio gospodin Carsington, u jednom od svojih kostima iz Arapskih noći. Osunčan i razbarušene crne kose od vjetra, izgledao je još teže ukrotivo nego dosad. »Leena kaže da ste ljuti«, rekao je. »Nisam«, Daphne je lagala. »Radim.« »Ne radite«, rekao je. »Nemate tinte po sebi.« Pogledao je u kabinu preko njezina ramena. Papiri i bilježnice vam nisu porazbacani po divanu.« »Poslagani«, ispravila ga je. »Moji materijali uvijek su pažljivo posloženi. Rekla sam vam, mora postojati red.« »Meni vaša percepcija reda izgleda kao nabacana hrpa knjiga i papira«, rekao je. »Ali opet, ja sam kreten.« »Gospodine Carsingtone.« »Trebaju vam kava i slatkiši da stimulirate taj svoj golemi mozak«, rekao je. Potapšao je Udaila po ramenu, koji je na zapovijed u kabinu unio poslužavnik s kavom i odložio ga na stolić blizu divana.

Nakon što je odradio zadatak, otišao je.

Aroma svježe pripremljene turske kave ispunila je kabinicu.

Daphne je ponovo sjela na divan, a gospodin Carsington naslonio je svoje golemo rame na okvir vrata i tako zastao. »Pa uđite«, rekla je. »Znate da ne mogu pojesti sav taj fateerah. A da ne spominjem koliko je smiješno da se pravite da želite otići kad je na poslužavniku svega za dvoje.« »Mudri ste«, rekao je. »Imao sam skrivene namjere.« Iz majice je izvukao svitak teškog papira. »Moramo pogledati kartu i odlučiti koliko

ćemo puta zastati prije nego što stignemo do Asyjuta, ondje moramo stati.« Dok je govorio, ušao je i sjeo na divan, zauzevši turski sjed tako lako i prirodno kao da je sam arapski princ, kojem je ionako toliko nalikovao. »Asyut«, ponovila je tupog izraza lica, a zatim nastavila: »Ah, da.

Ondje posada peče kruh.« »Moramo im dati cijeli dan«, rekao je. Natočio im je kavu.

Nije si htjela dopustiti da razmišlja o tome koliko je to bila intimna gesta, čak i s posve otvorenim vratima. Nije si htjela ponovo dopustiti glupe pogreške. »Ne vidim nijedan razlog zašto bismo stali prije nego što stignemo, osim da bismo prenoćili«, rekla je. »Teško da će nam itko išta reći.

Jedna od dviju zaraćenih strana sasvim je sigurno podmitila ili zaprijetila mještanima da drže jezik za zubima, a ne možete ići u svako pojedino selo i kucati ljudima na vrata tražeći ih informacije.« Uzela je kartu i malo se odmaknula od njega kako bi je odmotala i pronašla joj mjesto. »Ah, da. Asyut će biti dobar. To je važan grad.

Ondje staju sve karavane. Možemo poslati poslugu na tržnicu da osluškuju tračeve.« Proučavala je kartu. »Sigurno smo ovim tempom prošli i Beni Hasan.« »Odavno«, rekao je. »Reis Rashad želi zastati da prenoćimo u nekome mjestu neizgovorljivog imena. Neke poznate ruševine u blizini.« »Na zapadnoj ili istočnoj obali? Antinopolis je na istoku.« »Na zapadu.« »Onda El-Ashmunein«, zaključila je. »Ostaci drevnog Hermopolisa su blizu. Posvećen je Thothu, egipatskom bogu mudrosti. On je Egipćanima ono što je Grcima Hermes i Rimljanima Merkur. Prema Plutarhu, Thotha predstavlja ibis, a imao je jednu ruku kraću od druge.« »Čitao sam Plutarha«, rekao je gospodin Carsington. »Samo smo to čitali. Grke i Rimljane, Rimljane i Grke.« Maknula je pogled s karte i uperila ga u njega. Posegnuo je za još jednim komadom fateeraha, čije su zalihe na tanjuru primjetno splasnule u posljednjih nekoliko minuta.

»Drugim riječima, imali ste solidnu klasičnu naobrazbu«, rekla je.

Pojeo je svoju slasticu, podignutih crnih obrva, kao da je rekla nešto izuzetno zanimljivo.

Odložila je kartu i pijuckala kavu, pitajući se što ga je sad nagnalo da promišlja... o bilo čemu.

Nakon dugo vremena napokon je progovorio. »Usudio bih se reći da mi je obrazovanje bilo sasvim dobro«, rekao je, »ali je bilo strahovito dosadno. Isti autori i teme puno su zanimljiviji kad vi o njima govorite.

Prvo sam mislio da je to zbog toga što vas je ugodno gledati.« Nije to bilo ništa, tek nekoliko riječi izrečenih bez pripreme. Pio je kavu jedva je pogledavši.

Nije znala kamo da gleda. Srce joj je ponovo počelo onako idiotski plesati.

Znala je da se muškarcima sviđa njezino tijelo. Čak i Virgilu. Činilo joj se da je to sve što mu se sviđalo.

Bila je svjesna da i njezino lice, iako nije bilo lijepo, muškarcima također nije bilo odbojno.

Kako god bilo, ganuo ju je. Sve u njoj se otvorilo, poput svježih pupoljaka. »Ah«, uzdahnula je, svjesna kako joj se obrazi crvene. »Kompliment.« »Jednostavna činjenica.« Glas mu je postao dublji, gotovo da je vibrirao u njoj. »Kad ne razumijem o čemu govorite, pravim se da sam u galeriji i da ste vi na svim slikama.« Mislila je da će eksplodirati od užitka. Nitko, ali nitko, nije joj ništa slično rekao. Bilo je to više od komplimenta. Bila je to... gotovo poezija. »Ali nije samo do vašeg izgleda«, nastavio je gledajući u daljinu, gotovo misaono. »Nego do vašeg entuzijazma. Do vaše ljubavi prema onome što radite. Uspijete to prikazati zanimljivim jer to volite. Možete pričati od najdosadnijim stvarima, a ja se osjećam kao onaj, kako se već zove, slušajući Seherezadu.« Lice mu se promijenilo, potamnilo. Da se radilo o bilo kojem drugom muškarcu, pomislila bi da se zacrvenio.

Ali zatim je ponovo u nju uperio svoje tamne oči, odmahnuo glavom i nasmijao se na sebi svojstven, ležeran način. »Ja sam poput djeteta, lako me se zabavi. Zašto mislite da je momak, to jest, taj bog, tako izobličen?«

Travanj

Bližila se zora.

Sdahabeeya lorda Noxleyja je nakon noći provedene u Girgi isplovila prije nego što se sunce popelo iznad horizonta. Kilometar ili dva uzvodno Memnon se približavao sprudu gdje je spavalo pola tuceta krokodila. Bili su to prvi krokodili na koje su naišli na ovome putovanju, jer su se s vremenom povlačili iz svojih staništa prema jugu.

Nekoliko minuta poslije, lord je gledao kako dvojica koji su pobjegli od »duha« vezani padaju u vodu. Prvo se čuo pljusak i vrisak, a zatim su se gmazovi probudili i doručkovali.

Većina je posade, navikle na metode rada Zlatnog Vraga, gledala što se događa, gotovo bezosjećajno.

Nekoliko njih, koji nisu još navikli, okrenuli su glave.

Jedan od njih bio je i Akmed.

Dosad je lorda Noxleyja smatrao dobrim čovjekom. Kao Akmedov voljeni gospodar, ovaj je Englez dobro plaćao, nikad nije vikao ili maltretirao one koji su mu služili i nije dopuštao premlaćivanja.

Sad je Akmed vidio zašto su vika i tjelesno kažnjavanje bili nepotrebni i zašto su svi na brodu tako marljivo radili.

Sad je shvatio da je možda strašno pogriješio.

Ali je također shvatio da ga je njegov gospodar sad trebao više nego dosad.

Bijeg nije dolazio u obzir.

Četrnaesto poglavlje

Asyut, 21. travnja

I

zida je plovila dalje, vjetar je nastavio snažno puhati, smirio bi se tek u sumrak i ponovo se vratio svjež u zoru. Četvrtog dana nakon što su otišli iz Minye stigli su do Asyuta.

Krcati trgovački grad nalazio se na mjestu drevnog Lycopolisa, čiji su stanovnici štovali šakala ili vuka. U Description de l’Egypte nalazili su se presjeci i detaljni prikazi nekih od važnijih grobnica u obližnjim brdima.

Do njih je trebalo hodati oko sat vremena kroz komad plodne zemlje uz Nil, zatim preko mosta do planinske nekropole. Otvori u grobnice i pećine jasno su se mogli vidjeti i iz daljine. Novo se groblje nalazilo odmah ispod.

Poznate kamene grobnice ipak nisu bile odredište prema kojemu su se Rupert i gospođa Pembroke uputili. Odlučili su otići u brda i pustinju iza toga, nadajući se da će ondje ljudi biti slobodniji odgovoriti im na pokoje pitanje.

Odjenuvši se primjereno u arapskom stilu kako ne bi privlačili pozornost, Rupert i gospođa Pembroke krenuli su na magarcima u pratnji Toma, Yusefa i nekoliko gradskih stražara.

Rupert je primijetio da se vjetar promijenio kad su stigli do planina. Jutros je oslabio, iako je i dalje bio prihvatljiv, no žalio je što su toliko vremena izgubili, gotovo koliko i gospođa Pembroke. Ali tijekom jutrošnjeg je putovanja gotovo posve utihnuo.

Kad su stigli do ruba pustinje, vjetar se ponovo probudio. Ali je promijenio smjer.

Nakon nekoliko kilometara kopkao ga je sve lošiji predosjećaj.

Stražari su daleko zaostajali, a i momci su izgledali kao da im je nelagodno.

Rupert je pogledao Toma. »Simoom«, rekao je dječak. »Mislim da stiže simoom.« Yusef je pokraj njega kimnuo glavom i započeo monolog na arapskom.

Vjetar je bivao sve jači i sve više kovitlao pijesak.

Gospođa Pembroke reče: »Mislim da je bolje da...« Tom je povikao i pokazao prema jugu. Rupert se okrenuo u tom smjeru. Na horizontu se ukazala velika žuta maglica. Čuvši još jedan urlik, okrenuo se. Stražari su bježali.

Yusef je zavapio: »Hadeedya mashoom!« »Allahu akbar!« povikao je Tom. Rupert je prepoznao zadnju rečenicu. Bog je velik. Bila je to molitva kojom su tjerali zlo. U Minyi je otkrio da Egipćani vjeruju da u pješčanim olujama živi džin.

Najpametnije je bilo potrčati u zaklon. »Krenite!« rekao je dječacima. »Pratite stražare.« »Gospođo Pembroke«, dozivao ju je. Čuo je kako vjetar grmi i približava se. »Da, ja...« Riječi su se pretvorile u vrisak kad je njezin magarac krenuo unatrag, a zatim odjurio u pogrešnom smjeru.

Rupert je usmjerio svoju životinju i krenuo za njom. Magla se pretvorila u pješčani val koji je jurio prema njima. Trenutak prije nego što ih je Rupert dostignuo, magarac joj se naglo zaustavio, okrenuo i pao. Rupert je sišao i požurio do pale jahačice.

Ali njezin se magarac već mučio da se podigne na noge.

Prije nego što ga je uspio zgrabiti, zvijer je, oslobođena tereta, pobjegla. Rupert je zgrabio uzde svojeg magarca prije negoli se odvaži na isto.

Gospođa Pembroke također se trudila ustati, ali je ponovo pala. »Moja noga«, zavapila je kad je Rupert pokraj nje čučnuo. »Glupi je magarac pao na nju.« Val pijeska se koncentrirao, pretvorivši se u

naopaki vir. Rastao je u golemi vrtlog pijeska i jurio je direktno prema njima.

Uhvatio ju je jednom rukom oko struka i podigao je s da, dok je drugom rukom i dalje držao uzde nemirnog magarca. Oboje ih je vukao prema oštrim, kamenim padinama planinske nekropole.

Pijesak mu je udarao u lice, grebao oči, punio nos. Pješčani ih je kovitlac gotovo dostignuo.

Dovukao je ženu i životinju u najbližu pukotinu. Skinuo je ogrtač i bacio se na do, povukavši gospođu Pembroke sa sobom. Gurnuo ju je između svojih savinutih nogu i oboje ih omotao ogrtačem. Magarac se priljubio ljudima.

Pješčana se oluja vrišteći i grmeći obrušila na njih.

Muškarci koji su ih pratili naglo su promijenili smjer kretanja i odjurili natrag u Asyut. Čekali su u kafiću blizu jugozapadnih vrata na izlazu iz grada koji je gledao prema grobnicama da simoom utihne. U ovom se lokalu mogla kupiti »bijela« ili »crna« kava, prva je bila oplemenjena zabranjenom rakijom. Muškarci su pili bijelu kavu. Bili su to sve plaćenici koji su radili za Francuza pod imenom Duval. Dobili su naredbe da uhvate crvenokosu Engleskinju koju su odnedavno pratili.

Danas su imali savršenu priliku. Žena je ostavila većinu pratnje. Otišla je do grobnica s tek nekoliko slugu i stražara koji bi pobjegli na prvi znak nevolje. Veliki Englez koji je bio s njom nije ih plašio. Jedan čovjek protiv deset iskusnih ubojica nije imao izgleda.

Međutim, nakon nekoliko šalica bijele kave, počeli su se prepirati o Englezu. Svi su čuli da je on sin važnog lorda čije je bogatstvo nadmašivalo ono Muhameda Alija. Sa svakom idućom šalicom kave rasprava je bivala sve žešća. Čak su probudili i vratara, koji je otišao sa svojeg položaja kako bi ih utišao. Jedan od njih, Khareef, ispričao se i otpratio ga iz kafića. Čim ih nitko nije mogao vidjeti, Khareef je vrataru zario nož između rebara. Podložio je tijelo kako bi stajalo na uobičajenom mjestu, gdje će ostati neprimijećeno do iduće smjene idućeg jutra, svi koji prolaze pretpostavljat će da vratar spava, kao i obično. Khareefu je to bilo izuzetno zabavno i povremeno se nasmijao kad bi se toga sjetio.

Rupert nije mogao odrediti koliko je pješčana oluja trajala. Činilo se kao da traje cijelu vječnost.

Vjetar je hučio, a pijesak ih je bičevao kao podivljalo čudovište.

Nije ni čudo da su Arapi vjerovah da džin jaše u pješčanim olujama.

Pod ogrtačem bilo je vruće i mračno. Smrdjelo je po magarcima. Ali kamenje ih je štitilo od brutalne oluje, a gusto istkana tkanina prepriječila je većinu oštrog pijeska.

Gospođa Pembroke čvrsto ga je držala, posve tiha i skamenjena, i tako, tako meka. Osjećao joj je dah, kako od straha brzo udiše i izdiše u njegovu ključnu kost, gdje mu je majica razotkrila kožu. Točno je na prsima osjećao kako joj se grudi uzdižu i spuštaju te kako joj stražnjica meko pritišće njegova bedra i međunožje.

Nagnuo se prema njoj i u tjeme je poljubio u znak ohrabrenja. Kosa joj je bila tako meka i padala je valovito, baš poput namreškanog pustinjskog pijeska.

Primijetio je da joj je ispao veo: naporni veo koji je toliko mrzio, iako je bio svjestan njegove zaštite protiv egipatskog sunca i znatiželjnih muških očiju. Sjećao se da nije bio crn, ali nije bio siguran koje je bio boje. Tad je shvatio da danima nije nosila crno. Od Minye? »Bit ćemo dobro«, rekao je. Jedva je čuo vlastite riječi kroz zviždanje i zavijanje pješčane oluje. Nije znao je li mu odgovorila. Ali znao je da ga čvrsto drži, da je obavila ruke oko njegova struka, kao da se boji da će ga oluja inače odnijeti.

Na trenutke se činilo da bude. Vjetar nije bio ništa nalik na nevere koje je doživio na kopnu. Podsjećao je na morsku oluju, kao da su zarobljeni u pomahnitalom moru pijeska. Dvaput je pomislio da će ih istrgnuti iz pukotine i izbaciti kilometrima u zrak, a zatim u komadićima razbacati po libijskim brdima.

Ali ako se to dogodi, morat će ih uzeti oboje ili nikoga. Neće dopustiti da mu je otme bilo koji čovjek ili sila prirode, ma koliko god snažna bila. Još ju je čvršće primio, prstima držeći ogrtač omotan oko njih i moleći se da oluja uskoro splasne, prije negoli se oboje uguše.

Nije više trošio dah na uvjeravanja koja nije mogla čuti kroz oluju.

Samo joj je prislanjao usne na glavu, iznova i iznova, nadajući se da će razumjeti: pazit će na nju. Neće joj se ništa dogoditi dokle god je on živ.

Nakon onog što se činilo kao cijela vječnost, svijet oko njih je utihnuo. Vjetar je i dalje snažno puhao i pijesak ih je još udarao, ali ne toliko opako. Pješčana apokalipsa nastavila je svoj put kako bi drugdje sijala uništenje.

Podigao je glavu. Oprezno je pustio ogrtač i provirio van.

»Mislim da je sad sigurno disati«, rekao je.

Silovito je izdahnula, a zatim se nakašljala. »Oprostite«, rekao je. Poljubio ju je u sljepoočnicu. »Oprostite.

Nisam vam htio smrskati rebra.« Maknula je ruke s njegova struka. Podigla je glavu. Pomaknula je stražnjicu nekoliko centimetara od njegova međunožja.

Htio je da se vrati. Htio ju je držati u naručju, da ga njezina meka kosa škaklja po bradi. Htio je osjetiti njezin dah na svojoj ključnoj kosti i nježan pritisak njezinih grudi i stražnjice.

Zatim je otpuzala još dalje i ispljunuta pijesak. »Zaboga«, rekla je. »Zaboga.« »Jeste li dobro?« upitao je. »Vaša noga?« Okrenula je nogu kako bi vidjela je li dobro. »Čini se da funkcionira«, rekla je. »Hlače su mi pune pijeska. Sad sam kao hodajuća vreća pijeska. Ne, zapravo ne hodajuća. Ne još. Samo da ulovim... dah.« Privukla je koljena i obgrlila ih te spustila glavu u ruke.

Ogledao se oko njih. Vjetar je na ulaz kroz koji su ušli nanio gomilu pijeska.

Oprezno je ustao i pogledao na jugoistok.

Rastao je novi žuti plimni val. »Hm«, promrmljao je. »Evo, za minutu.« »Nisam siguran imamo li minutu«, odvratio je. »Ne bih htio ostati ovdje zakopan.« Podigao ju je i počeo vući i nju i magarca uz planinu.

Kad ju je naglo podigao na noge i počeo vući uzbrdo, Daphne je ostala bez pola udaha koji je uspjela udahnuti. Nije joj ostalo dovoljno zraka da išta prokomentira. Nije da bi poslušao, nije ni trebao. Točno je procijenio situaciju, to je ubrzo i shvatila.

Kad je pogledala iza sebe, bilo joj je jasno zašto je tako nestrpljivo želio krenuti. Njihovo je sklonište napola ispunio pijesak, a prema njima je jurio novi pješčani valjak.

Srećom su puteljci kroz brdo prema grobnicama bili ili ugaženi ili urezani. Kako se mogla osloniti na gospodina Carsingtona, Daphne je

mogla dosta lako pratiti ritam. Bila je zahvalna na svojim turskim hlačama, koje su joj omogućavale lakše kretanje nego da je nosila uobičajene slojeve podsuknji ispod ionako ne previše široke suknje.

Magarac nije imao nikakvih teškoća i voljno ih je pratio.

Daphne se pitala kamo je nestao njezin magarac i je li jadničak preživio. Tražila ga je bez previše nade. Nije mogla previše vjerovati očima. Sunce je iza pješčanog vela ili bilo pakleno crveno ili bi posve nestalo. Ali nije da je itko mogao dugo gledati u bilo kojem smjeru. Oči, uši, nos i usta bili su joj prepuni pijeska. Bilo je teško i disati.

Iscrpljivao ju je i sam trud da se zaštiti. Ali sad je znala da ono što upravo proživljava nije najgora kazna koju je vruć vjetar mogao donijeti.

Natjerala se da prestane gledati smrtonosno žutilo koje ih je gonilo i usredotočila se na svoga suputnika.

Sjetila se trenutka panike kad joj je pao magarac i kad je ugledala čudovišnu pješčanu plimu koja se kotrljala prema njima. Kad ju je na trenutak oslijepio pijesak nošen vjetrom, osjećala se usamljeno, napušteno. Ali samo na tren, jer je već idućeg bio ovdje.

Dokle god joj je bio blizu, mogla se suočiti s bilo čime. Pratila ga je u piramidi kroz potpuni mrak, provlačeći se putem između leševa.

Uhitili su je i završila je u zatvoru, poput običnog kriminalca. Banula je u sobu prepunu koljača i napala ih. Kleknula je pokraj trgovca sagova na umoru i pokušala ga smiriti dok su mu posljednje kapi krvi curile iz vrata. Pucala je iz pištolja i puške, iako se oduvijek užasavala vatrenog oružja. Čak ni sad nije bila posve sigurna kako je išta od toga uspjela.

Možda se uopće nije poznavala. Možda ju je nekako gospodin Carsington bolje poznavao.

Preživjet će ovo, govorila si je. Samo mu je morala biti blizu, ne dopuštajući da on nastrada pa će i ova nevolja uskoro biti iza njih.

Odvukao ju je u prvu grobnicu do koje su stigli. Magarac je zastao.

Naglo je ustuknuo i otrgnuo mu uzde iz ruke. Zatim se skamenio u ulazu i njakao. »Hermione, ulazi«, povikao je.

Magarac je njakao i udarao nogom u do. »Hermione, nemoj da dođem po tebe«, rekao je.

»Za ime Božje«, uzdahnula je Daphne. »Ovo je egipatski magarac.

Taala hetich«, zazvala je oštro uzrujanu životinju. »Taala.« Magarac je frknuo i zabacio glavu. »Taala«, rekao je gospodin Carsington.

Magarac je ušetao unutra, odmah se uputio k njemu i pogladio ga po ruci.

Naravno. »Boji se«, rekao je gospodin Carsington milujući magarca po njuški. »Vjerojatno mirisa.« Bio je to miris na koji je Daphne navikla – miris smrti. Ne obične smrti, već mumija, miris sasušenog i skamenjenog bića tisućama godina, mirisa koji je tako specifičan za Egipat. »Bolje nego pješčana oluja«, rekla je Daphne. »Možemo li dublje ući?« Sad kad više nije bila u neposrednoj opasnosti, počela se tresti. »Htjela bih sjesti. Ali izvan dosega vjetra i pijeska.« Ne čekajući ga, krenula je niz ulazni hodnik.

Bio je puno širi nego uobičajeni ulazi u piramide. Mogla je razaznati simbole na zidovima i u nastavku nešto što je izgledalo kao kamen s hijeroglifima. Ubrzo je postalo suviše mračno da bi vidjela pa se kretala sporije i opreznije, držeći se jednog zida i ispipavajući ispred sebe nogom teren kako se ne bi spotaknula ili s nečime sudarila. »Dovoljno smo duboko, gospođo Pembroke«, začuo se duboki glas iza nje. »Sad smo izvan dosega pijeska, a Hermione se trese kao grlica.

Pričekajmo da oluja završi u tihom i odmornom raspoloženju, može li?« Odmor, dakako.

Rupert je morao doći do zraka, sabrati misli. Mogao ju je izgubiti u pješčanoj oluji. Trebao mu je trenutak da se smiri, samo to.

Nije htio zaspati.

Sve je bilo unutra na mjestu – magarčeve bisage, i ono najvažnije, kožna čutura za vodu, pospremljena na sigurno, čistina usred kamenja i gospođa Pembroke koja sjedi na tepihu. Zatim se Rupert samo naslonio na zid kako bi se odmorio i staložio.

Iduće čega je bio svjestan bilo je da se probudio u potpunom mraku.

I u vrućini, naravno, vrućina koja ga je i dalje iznenađivala, iako se dosad već trebao naviknuti.

U Engleskoj bi u ovakvoj pećini bilo hladno i vlažno. Ali ne i ovdje.

Bilo je kao u piramidi. Svatko bi očekivao da je duboko ispod toliko tisuća tona kamenja hladno.

Ali u Egiptu su kamenje i planine u sebi čuvali tisućljetno vruće pustinjsko sunce.

Kao i na tisuće leševa. Bilo da su Hermione mučili odavno mrtvi Egipćani ili neki magareći predosjećaj, uspjela se smiriti. Čuo je kako smireno diše. Ako je itko u blizini još disao, Hermione je to nadglasala. »Gospođo Pembroke«, rekao je Rupert. Posegnuo je prema mjestu gdje ju je zadnji put vidio, na tepihu koji je iskopao iz svoje bisage i postavio ga na tlo. Tepih je bio ovdje. Ovdje joj je bio ogrtač. Ona nije bila ovdje. »Gospođo Pembroke«, rekao je malo glasnije. Ništa. »Gospođo Pembroke.« Hermione je zahrkala, ali nije se javio nijedan ljudski glas. »Za Boga miloga.« I dalje mamuran od sna, Rupert je ustao. Trebao mu je trenutak da se sjeti koji put vodi van, a koji unutra. Prvo je krenuo prema ulazu, sjetivši se kako je ondje usporila, sva očarana slikama na zidovima, baš kao što bi se od nje i očekivalo.

Vruć je vjetar i dalje puhao, nanoseći pijesak i komadiće kamena u hodnik. Probijalo se mutno svjetlo, ali ne daleko. Bilo je teško odrediti koje je doba dana. Ali vidio je da nije nigdje u vanjskom hodniku grobnice. Okrenuo se i krenuo naprijed. »Gospođo Pembroke«, zazvao ju je. Više nije bio nimalo pospan. Bio je posve budan, čak i bolno budan, srce mu je brzo i teško tuklo. »Gospođo Pembroke.« Hermione je rekla nešto na magarećem jeziku kad ju je prošao, ali to je bio jedini zvuk koji je čuo osim svojih čizama koje su greble po tlu grobnice.

Rupert je znao da ne može unutra naslijepo lutati. Mogao bi se zabiti u zid ili spotaknuti, ostati bez svijesti, a onda više nikome ne bi bio od pomoći. Nije vidio ruku pred očima ni tlo pod nogama. Pod grobnice bio je prepun prepreka – rupa i pukotina, komada kamena, životinjskih kostura i drugih sitnica na koje nije htio ni pomišljati.

Samo je razmišljao o tome da ostane uspravan i da je pronađe. Sama je u mraku mogla poginuti na stotinu različitih načina. Mogla je naići

na raku i sunovratiti se stotinu metara do dna te ostati bez svijesti, ili poginuti. »Gospođo Pembroke!« zagrmio je.

Zvuk. Napokon neki glas. Udaljen i jedva čujan. »Gospođo Pembroke, gdje ste, do đavla?« »Kakvo prekrasno mjesto«, viknula je. »Morate ovo vidjeti.« Nastavio je spotičući se, hvatajući se za zidove grobnice, činilo mu se da traje beskonačno. Zalazio je u slijepe hodnike i mučio se da iz njih izađe. Ispipavao je zidove prostorija dok ne bi pronašao hodnik. Prošao je dugačkim koridorom.

Zatim je napokon naišao na treperavo svjetlo i obrise komore.

Stražnji zid komore imao je tri niše. Ona je bila u središnjoj. Na stražnjem zidu bila je slika starog Egipćanina kojeg slijede tri žene s cvijećem. Čovjek se pojavljivao i na drugim mjestima, kako stoji pred gomilom ljudi i kako izvodi nekakve rituale.

Rupert je sve to primijetio a da je to jedva pogledao. Pozornost mu je bila usmjerena na nju, na to da je živa i neozlijeđena, da je fokusirana isključivo na drevne muškarce i žene, i da uopće ne razmišlja o njemu, dok je on za to vrijeme umirao strahujući za nju. »Svijeće«, protisnuo je kroz zube. »Nemojte mi reći da ste imali svijeće.« »U mojem hezamu, mojem pojasu«, rekla je primaknuvši se kako bi bolje proučila slike. »Kad smo ostali zatočeni u Kefrenovoj piramidi, naučila sam da uvijek nosim šibice i svijeće. Nije li ovo prekrasno?« »Niste mi rekli da nekamo idete«, rekao je.

Očito mu je u glasu začula napetost jer je odmakla pogled sa zida i pogledala ga. »Zaspali ste«, rekla je. »Nešto sam vam rekla, a vi ste odgovorili hrkanjem.« »Ja ne hrčem.« Kimnula je ramenima. »Onda je to bila Hermione.« Rupert bi volio da je mogao zanijekati da je zaspao ili okriviti magarca, ali nije bilo da načina da se lijepo izvuče – srušio se od umora.

Pa kad se zadnji put pošteno naspavao? I što danas, kad je uz planinu vukao i nju i magarca, boreći se protiv vjetra i pijeska, trudeći se da udahne u pluća koju česticu zraka? Sve to vrijeme užasavao se pomisli da će izgubiti ravnotežu, i da će je čudovišni vjetar istrgnuti iz njegovih ruku, i da će je pijesak zakopati tako duboko da je neće pronaći na vrijeme. Čak je i Herkul imao svoje granice, a Rupert nije bio polubog. Bio je smrtnik koji je mogao podnijeti određenu količinu svega. Trebao mu je barem trenutak da otpočine.

Ipak nije mogao vjerovati da se srušio pokraj nje, poput kakvog slabića.

Neugoda mu nije popravila raspoloženje. »Trebali ste me probuditi«, rekao je. »Niste smjeli otići sami. Mogli ste upasti u okno.« »Imala sam svijeću«, rekla je tonom kao da se obraća idiotu, što ga je samo dodatno razjarilo. »Osim toga, nije teško prepoznati pogrebna okna. Da ste pažljivo promotrili skice i presjeke u Description de l’Egypte, znali biste da se okna nalaze u najdubljim dijelovima grobnica i da se ne mogu samo tako pojaviti pod nogama. Ukop je složen postupak, a pogrebna okna postavljaju se po točno određenom principu.

Okno je jasno označeno ulazom, stvarnim ili simboličnim, baš kao što je to ova niša. Ali naravno da se vi niste posve posvetili francuskim prikazima. Vama je to samo bio način da privučete žene.« Nije bio raspoložen za prodike o skicama ili o svome ponašanju ili o bilo čemu drugome. »Poanta je da ste trebali ostati uz mene, umjesto da lutam ovim prokletim mjestom ne bih li vas pronašao«, rekao je. »Bilo mi je dosadno«, rekla je nestrpljivo. »Mislite li da bih se mogla zadovoljiti da samo sjedim pokraj vas u mraku i slušam vas kako spavate?« »Volio bih da ste pomislili na mogućnost da ovdje ima zmija«, zagrmio je. »I škorpiona. I rupa i zamki. Ali vi ne znate za oprez. Čim vam je u blizini hijeroglif ili bog sa životinjskom glavom, vi izgubite svaki tračak razuma. Samo srljate glavom bez obzira...« »Ja?« rekla je s nevjericom. »Odlično vam ide prebacivanje...«

»Što bih ja da ste se ozlijedili?« eksplodirao je. »Što bih ja da ste poginuli? Pomislite li ikad na mene? Ne, zašto i biste? Ja sam samo veliki tupan. Nemam osjećaja, zašto biste onda i mislili na njih?« »Osjećaja?« zajaukala je. »Što vi uopće znate o osjećajima?« »Ovo...« rekao je.

U istom joj se dahu posve približio. U idućem ju je primio u naručje. Nije se lako prepustila. Pokušala se izvući, ali čvrsto ju je držao. A kad ju je čvršće primio, počela ga je udarati po prsima.

Još ju je čvršće primaknuo k sebi i poljubio.

Prestala ga je udarati.

Usne su joj se, iako isprva napete, od bijesa, već idućeg trena predale. Zatim su joj se ruke uspele njegovim prsima, izvukla mu je majicu iz hlača i klizila mu dlanovima po koži. Snažno ga je držala, baš kako je i želio, kao da ga treba.

Uzvratila mu je poljubac, osjetio je u njemu glad poput svoje, pomiješanu s očajem i ljutnjom.

Nije se htio tako osjećati. Nije znao ni zašto to osjeća, ni kad se to pojavilo. Još sekundu prije bio je svjestan samo košmara osjećaja, bili su mu sasvim mračni, baš poput zmija i škorpiona koji vrebaju iz sjene.

Pretvorila je svijet u mračno i podivljalo mjesto, ali nije ga bilo briga. Imao ju je u naručju, ponovo je osjetio njezin okus po neobičnom pjenušcu, a njezine su obline bile stvorene da se spoje s njegovima.

Neodoljiv miris tamjana ispunio mu je nosnice, njegovu svijest.

Zaboravio je na nemir koji je u njemu vladao, na smrtonosnu oluju i na drevnu prašinu i smrt koja im je bila pod nogama i u zraku koji su udisali.

Rukama je plazila po njegovoj koži, po ramenima i niže, sklanjajući mu majicu s puta kuda god je prolazila. Htio je sa sebe strgnuti košulju, ali nije je želio pustiti. Svojim joj je rukama prošao po leđima do struka i krenuo naniže, ali zasmetao mu je njezin pojas, dugačak širok šal, isprepleten i zamotan i krcat koječime. Trebao mu je samo trenutak da ga odveže. Zatim je skliznuo na pod, a sadržaj je samo zazvečao kad je pao na kameni pod.

Obgrlio ju je oko struka. Činio se tako sitan u njegovim velikim rukama, sad kad više nije bilo viška slojeva i obloženog korzeta koji ga je debljao. Sjajno je bilo što mu više ništa nije bilo na putu osim dugačke uske veste i tanašne majice... i hlača oko struka.

Bio je svega svjestan, te cijele konstrukcije odjevnih predmeta, i to u dijelu mozga koji mu je služio za rješavanje problema, baš u onom dijelu uma kojim su muškarci logistički promišljali o razodijevanju žena.

Ali pod svojom je rukom puno bolje primjećivao njezine suptilne obline i kako se pomicala kad je po njoj prelazio rukama. Pomicala se kao mačka, savijala se i vijugala, potpuno slobodno tražeći da je se mazi: da, ovdje. Ah, da, ovdje. Još. Opet. Da. Usne su joj se odvojile od njegovih kako bi ga zažarile po licu i vratu. Istodobno ga je milovala ispod majice po prsima. Nije oklijevala, nije bila nesigurna – predao joj je i ona je to dobro znala. Oslonio se o zid kako bi imao uporište, uz nju su mu klecala koljena i uz nju je htio sve odjednom – morao ju je imati sad i ovdje, iste sekunde, ali nije se htio pomaknuti, nije htio učiniti ništa što bi prekinulo sve što je kroz njega prolazilo. Nije znao ime za sve što je osjećao. Možda je i umirao.

Užitak je bio nenadmašiv. Neka ga onda i ubije.

Slobodno ga je mogla ubiti vrućinom i užitkom ili mučiti ga. Dokle god ga je željela, mogla ga je uzeti kako je god htjela. Bio je snažan, mogao je podnijeti što mu god učinila, i to vrlo rado. Ali želio je i on nju i nije mogao čekati dovijeka.

Primio ju je za potiljak i upleo joj prste u kosu, povukao joj je glavu unazad i poljubio. Ne nježno. Nije mu nježno ni odgovorila. Jezik joj se ispreplitao s njegovim, a ruke je uvukla pod njegovu majicu i mijesila mu leđne mišiće sve dok joj nije zastenjao uz usta.

Povukao joj je vestu s ramena, gurnuo uske rukave niz ruke te se borio i hrvao s njom, dok je nije svukao. Bacio ju je na pod. Odvezao je vrpce na otvoru majice i strgnuo odjeću, obnaživši joj prekrasne grudi.

Zatim je zastao, unatoč vrućini, potrebi i nestrpljivosti da je osvoji.

Poprsje joj je pod svjetlom svijeća bilo zlatno, osjećao se kao kakav drevni pljačkaš grobova koji je upravo naišao na faraonovo blago.

Sagnuo se i poljubio svilenkastu kožu, i začuo kako joj se udah od iznenađenja pretvorio u uzdah. Prešao je palcem preko jedne ukrućene bradavice, a zatim približio usne. Začuo se tih jauk. Zatim mu je kroz kosu provukla prste, tako ga držala, privlačila ga k sebi, i tišina je nestala.

Vrućina i žudnja su se vratile uništavajući svaku misao pred sobom, našao se kako sa sebe trga svoju majicu, zatim njezinu, kako je povlači prema sebi, kožu o kožu. Nije to bilo dovoljno blizu, ni približno.

Zgrabio ju je za guzu, zabivši je o svoje međunožje, o svoj nabrekli ud, ali ni to nije bilo dovoljno. U sekundi je pronašao čvorić na njezinim hlačama i u hipu ga odvezao, hlače su joj samo skliznule sa stražnjice i bokova, preko bregovitih bedara.

Koža joj je bila poput vrelog baršuna. Drhtala je pod njegovim dodirom. Gladio ju je sve više, sve do paperjastog trokuta među nogama. Ondje je bila tako meka, tako nježna. Ponovo je zastala pomahnitala oluja žudnje. Išao je polako, oprezno, nježno je milovao, tako nježno, prelazeći prstima po tom delikatnom mjestu. »Moj Bože«, rekla je. »Moj Bože.« Ljubio ju je po vratu. Usne mu je nježno prislonila na uho i ondje hroptavo šaputala: »Oh, to je... Da. O, da.« Gladio ju je još dublje, a palcem milovao nježnu kvržicu. Znao je što treba učiniti. Znao je kako zadovoljiti ženu. Bila je vrela i vlažna, rekla je »Da«.

Umom mu je bjesnila oluja i više se nije mogao sjetiti što mora učiniti. Bezumno je sa sebe trgao hlače. Odjeća je pala na do, a njegov je ud iskočio. Primio ju je ispod bedara i podigao joj nogu. Omotala ju je oko njegova struka, a on se zabio u nju. Zavapila je: »Oh, o moj Bože.« Mogao je ponoviti njezine riječi, ali nadišao je mogućnost govora.

Izgubio se u njoj i u žudnji za njome. Zelja je u njemu divljala poput pješčane oluje. Bila je nezaustavljiva. Ponovo se zabio, ponovo i ponovo, čuo ju je kako stenje i osjetio kako joj tijelo drhti od sladostrašća. Ali nije bilo dovoljno. Još. Još. Još. Jaki i očajni zamasi, kao da je nije mogao dovoljno dobiti, htio ju je cijelu.

Nije se suzdržavala, jahala ga je jednakom žestinom, tresući se u navali orgazma za orgazmom. Napokon ga je zagrabila za lice i snažno poljubila, a onda je i njega preplavio val užitka. S njim je došla i neobična ekstaza, poput snopa svjetlosti koji se u zoru pojavljivao na egipatskom horizontu. Tek se u zadnjoj sekundi osvijestio i izvukao se iz nje. Sjeme mu se prolilo po njezinim bedrima, a onda je uslijedilo olakšanje i tiha tama.

Daphne je ostala priljubljena uz njega, a gola joj je noga polako kliznula niz njegovu. Ostala je tako, čekajući da joj srce prestane snažno tući i da joj se smiri disanje. Položila mu je glavu na široka prsa i slušala kako mu se srce postupno smiruje. Držala se za njega, oko njegova zategnuta struka. Još nije htjela da sve završi pa je njezino nesigurno

srce poskočilo kad je osjetila da je naslonio bradu na njezinu glavu.

Sjetila se kako joj je ljubio tjeme tijekom oluje i kako se ispunjeno osjećala zbog tih nježnih dodira, gotovo kao da je ispunjena ljubavlju.

Nije htjela razmišljati o toj navali osjećaja. Bojala ih se više od oluje. Maločas je otišla od njega samo zato što je to bio jedini način da se ne priljubi uz njega dok spava, pretvarajući se da je on njezin, a ona njegova.

Pobjegla je među prizore koji su ukrašavali zidove grobnice. Pitala se tko su te žene i što znači cvijeće, tako da joj u glavi ne ostane prostora da razmišlja o njemu i kako se za njega vezala – iako je od samog početka znala, vjerojatno od trenutka kad mu je prvi put začula glas, da je stvoren da bi slamao ženska srca.

Tako se trudila da spriječi da ponovo pati.

A što je sad učinila.

Gladio ju je po glavi, dugim prstima, kojima je klizio sve do vrata. »Bez plakanja«, zagrmio je.

Podigla je glavu i odmaknula bi se bila da je nije tako držao, ruka mu je bila nježna, ali je stisak za vrat bio čvrst. »Ne plačem«, rekla je ozlojeđeno. »Nisam plačljivi tip žene. Nisam emotivna. Nisam...« Užasnuto je primijetila kako joj je niz obraz potekla suza. »Znao sam«, rekao je. »Ne plačem zbog vas«, odvratila je. »Ni zbog ovoga što se dogodilo... upravo sada.« Podigla je bradu. »Bilo je neminovno, bio je to samo rezultat dugotrajne blizine i pretjeranih emocija. Čula sam za takve slučajeve, za očajničke poteze nakon bliskog susreta sa smrću.« »Aha«, rekao je. »Ovo je bio očajnički potez?« »Da«, odgovorila je. »Zaista?« »Da.« Obrisala je suzu. »Ne znači ništa. Bio je to... Recimo, nagon.

Primitivna reakcija. Posve iracionalno.« Obgrlio ju je i čvrsto privukao k sebi. »Ne budite glupi«, rekao je. »Uopće nije bilo tako.« Trebao joj je trenutak da sabere misli. Željele su vrludati – razmišljati o čvrstim prsima, uz koja su joj bile prilijepljene grudi, o

fantastičnom osjećaju koji ju je prožimao što je tako prilijepljena, i o vlažnom dodiru koji je još osjećala malo niže.

Ajme, tijelo mu je bilo tako veličanstveno. Božanstveno. Nije si smjela dopustiti takve bogohulne misli, ali samo su navirale, zajedno sa sjećanjima. Možda i jest bog, odveo ju je do raja i natrag barem pet puta. Te ruke, te podle, mudre ruke...

A zatim: »A nije?« rekla je. Odmakla je glavu kako bi ga pogledala.

Sjene su mu plesale po muževnom licu, koje je, kao i obično, bilo nemoguće iščitati. Ali doimalo se kao da mu u očima blista smijeh. »Žudite za mnom od trenutka kad smo se upoznali«, rekao je. »Nije uopće...« »I na kraju, nakon što ste se ponijeli potpuno rastrojeno, napokon ste učinili ono što je logično i razumno.« Pustio je da mu ruka klizne niz leđa i preko njezine stražnjice.

Njezine potpuno gole stražnjice.

Daphne je tad primijetila kako su joj hlače spuštene i zgužvane oko gležnjeva. Jedna je nogavica bila zapetljana oko koljena. Trebala se užasnuti. Ali nije ni najmanje. Štoviše, obuzeo ju je jedva savladiv poriv da se nasmije. »Napokon ste se urazumili«, rekao je. »Nakon što ste se pokušali zavarati nekakvim besmislicama poput kakve čistunke, napokon ste priznali istinu: jednostavno sam vam neodoljivo privlačan.« Taman se htjela suprotstaviti toj umišljenoj izjavi kad joj je prislonio ruku preko usta. »Mmmmh«, rekla je. »Tiho. Čujem nešto.«

Petnaesto poglavlje

Č

uli su magarca. Zvučala je uzrujano, iako Rupert nije mogao biti siguran. Zvuk se ovdje neobično odbijao. Nije ni čudo da gospođa Pembroke, potpuno usredotočena na stari Egipat, nije čula njegovo dozivanje. »Nešto je preplašilo Hermione«, rekao je. Nije htio pustiti ženu koja mu je bila u naručju, tako meku i prepuštenu. Ali nije mogao riskirati da se magarac oslobodi i pobjegne. On će im biti prijevoz ako se itko ozlijedi ili razboli. On će im biti izvor hrane ako situacija postane potpuno očajna.

Nježno je odmaknuo gospođu Pembroke. »Trebao bih vidjeti o čemu se radi.« Sagnuo se i pokupio hlače, podigao ih i krenuo, vezujući u hodu vrpcu oko pasa. »Pričekajte«, rekla je.

Okrenuo se. Posrtala je hodajući prema njemu, gola od struka naniže, povlačeći hlače jednom rukom, a drugom držeći svijeću. »Uzmite svijeću. Imam još jednu.« Kakva je ona nevjerojatna pripadnica ženskog spola, pomislio je sjetno dok je jurio prema histeričnoj Hermione.

Daphne nije bila daleko. Navukla je kaames taman kad je stigla do prve komore, gdje je Hermione tako prestrašeno njištala. »Mislio sam da je ugledala zmiju«, povikao je gospodin Carsington nadglasavajući njezino njakanje. »Ali nisam primijetio ništa što se kreće. Ni zmiju, ni škorpiona, ni bilo koju drugu opasnu zvjerčicu.«

Daphne je kleknula i polako svijećom pregledavala pod. »Ni ja ne vidim ništa živo«, rekla je. »Samo komadiće kamena i gipsa. Suhi šaš ili posušen životinjski izmet ili... Ah.« Gospodin Carsington je tepao magarcu. »Hajde, dušo, sve je u redu. Sad smo ovdje. Prestrašila si se mraka, mila moja. Napustili smo te, pa si zamislila čudovišta.« »Mislim da je ovo problem«, rekla je Daphne. Podigla je dugačak kruškolik predmet, djelomično raspadnut. Bio je od njoj poznate smeđe tvari.

Hermione se glasno počela buniti i pokušala izići iz grobnice, vukući za sobom i gospodina Carsingtona. Dok se on borio s magarcem, Daphne se povukla na suprotni kraj prostorije.

Hermione se donekle utišala, iako je i dalje bila nemirna, i dalje se bunila. »Što je to, dovraga?« gospodin Carsington je tražio objašnjenje. »Nisam sigurna«, rekla je Daphne. Nakapala je vosak na kameni pod i položila svijeću. Zatim je kleknula u egipatskom stilu, kako bi na svjetlu proučila predmet. »Životinja, možda neka vrsta ptice. Često su mumificirali mačke. A ovdje katkad vukove i šakale.« »Mumija«, rekao je. Glas mu je bio hladan, distanciran. »Mogao sam pretpostaviti. Jeste li sigurni da nije ljudski ostatak?« »Prilično«, rekla je. »Još je omotan, ali je premalen i nije ljudskog oblika, čak ne može biti ni novorođenče. Pretpostavljam da je Hermione u to stala. Ili ga onjušila tražeći hranu. Baš je gadljiva, zar ne? Bilo bi za očekivati da je egipatski magarac naviknut na...« »Što kažete na to da to negdje odložite?« rekao je gospodin Carsington istim hladnokrvnim glasom. »Negdje daleko. Gdje to ne može nanjušiti.« Daphne je tad kroz glavu proletjela slika gospodina Carsingtona koji gleda u ostatke na tlu pokraj stepenaste piramide u Sakati... Onog tmurnog izraza lica... Brzog uspona uz pješčanu padinu. »Zar ste i vi gadljivi?« upitala je. »Naravno da ne«, rekao je. »Nevjerojatno«, začudila se. »Mislila sam da ste vi potpuno neustrašivi.« »Ne bojim se grudice okamenjene tvari«, rekao je strogo.

»Dođite«, pozvala ga je. »Pokušavam smiriti Hermione«, rekao je. »Mirna je«, odvratila je Daphne. »Dovoljno je daleko da se neće uznemiriti. Ne želite li pogledati? Zanimljivo je. Nikad nisam vidjela mumificiranu životinju, barem je u jednom komadu... Više ili manje.

Malo je udubljena.« »Hermione nije mirna kako se čini«, rekao je. »Bolje da joj ne damo priliku da pobjegne. Ako zbriše...« »Bojite se«, zaključila je Daphne. »Ne budite smiješni«, odgovorio je. »Onda dođite«, rekla je.

Podragao je magarca. »Dođite«, ponovila je Daphne.

Nešto je promrmljao Hermione o »šašavim ženama«. »Gospodine Carsingtone«, rekla je Daphne, »dođite ovamo.« Pogladio je magarca po glavi i počeo potiho zviždati. »Ruperte«, pozvala ga je Daphne.

Napokon se okrenuo prema njoj. »Ta’ala heneh«, rekla je.

Baš tipično, pomislio je Rupert. Vodiš ljubav sa ženom i ona odmah misli da si njezino vlasništvo.

Možda i jest.

Ruperte, rekla je, potpuno neočekivano. Nazvala ga je njegovim osobnim imenom, a tad čak nisu ni vodili ljubav. Ali njemu je to zvučalo kao vođenje ljubavi – zvučalo je kao da mu tepa, kao da izgovara kakvu stranu riječ. U glavi su mu se stvorile slike harema, konkubina i plesačica, a ona je bila sve to, tako mu se činilo, sve neodoljive žene na svijetu u jednoj.

O, sad je nadrapao.

Otišao je do nje. Poslušno je pogledao predmet u njezinoj ruci. Um mu se pobunio i pogled mu je skrenuo na njezine grudi. Bile su gotovo posve izložene pogledu, jer na majici nije zavezala vrpcu oko vrata.

Ne računajući naporni veo, Egipćani su dobro znali kako odjenuti ženu. »Gadi li vam se?« upitala ga je. »Naravno da ne«, odvratio je.

Pogledala je svoje tijelo, svoje jedva pokriveno poprsje, koje je pod svjetlom svijeća blistalo zlaćanom bojom. »Mislila sam na mumiju«, objasnila je. Nije pokušala prekriti golu kožu.

Ovaj manjak čednosti zbilja mu se svidio. Iako mu pritom nije bilo lakše razmišljati. Pokušao je, iako nije znao zašto. »Nije mi baš odvratno«, napokon je rekao. »Muče vas mumije«, zaključila je. »Već sam to primijetila. I mene muče, pogotovo kad ih pronađem u komadima, nakon što ih je netko raskomadao u potrazi za draguljima. Ali me istodobno i oduševljavaju.« Kažiprstom je nježno pomilovala predmet u ruci. »Pogledajte kako je prekrasno zamotano, kako je sačuvano s ljubavlju.« Pokušao je uvidjeti ljepotu o kojoj je pričala, ali nije mogao. Previše ga je uznemiravao i sam pogled na to. Okrenuo se u suprotnom smjeru.

Uslijedila je tišina. Osjetio je kako razmišlja, kako se čudi. »Jednom sam u Londonu prisustvovao odmaranju mumije«, rekao je grubo prekinuvši tišinu. »Strašna zabava, okupilo se mnoštvo aristokrata, a sve je predvodio neki liječnik. Radilo se o goloj ženi, jadnica, vidjelo se kad su joj uklonili tkaninu kojom je bila s ljubavlju omotana. Pravili su se da se radi o znanstvenom događaju, ali većina je publike ondje bila zbog senzacije. Sve im je to bila predstava, kao da se ne radi o osobi koja je jednom bila živa, baš poput njihovih žena, sestara, majka, kćeri.« Grlo mu se stegnulo. Nije mogao više ništa reći.

Ugušio bi se. »Razumijem.« Odložila je mumiju i ustala. Pogledao je i nju i predmet koji je odložila. Znao je da ga želi. Vidio joj je želju u očima, imala je isti izraz lica kao kad je promatrala slike na zidovima. Ali ipak je zbog njega odložila malenu mumiju. Srce mu se stegnulo i trznulo. »To je samo ptica ili mačka«, rekao je. »Nečiji kućni ljubimac ili sveta životinja. Vi ste je pronašli. Možete je i zadržati. Iduća osoba koja ovdje uđe slučajno će je pregaziti ili je namjerno uništiti u potrazi za blagom. Vi ćete se barem prema njoj odnositi s poštovanjem.« Sagnuo se i pokupio predmet. Smučilo mu se od mirisa. Držao je dah i pružio joj predmet u rukama. Podigla je obrve.

»Da, da, uzmite je«, gušio se, odolijevajući porivu da joj to baci. »Jeste li sigurni?« Ipak je od njega uzela predmet, hvala nebesima.

Odmaknuo se korak. »Naravno. Nisam li vam rekao da je mnome lako manipulirati? Malo vođenja ljubavi i odmah sam u vašim rukama.

Postajem potpuno drag i darežljiv.« I još nešto, nešto potpuno drukčije od dobrog raspoloženja na koje je navikao. Osjećao je bol, nešto ne posve dobro i ne posve krivo. »Ali postajem i gladan kao vuk«, brzo je dodao. »Ako se dobro sjećam, imamo kruha u bisagama.« Ništa mu ono nije značilo, Daphne je to bilo jasno. Spominjao je osjećaje, ali mislio je samo na žudnju. Zadovoljio je svoj apetit za tjelesnim, nije se puno razlikovao od gladi. Tako je on to vidio. Tako je i rekao – žudjela je za njime i jedini je logični slijed bio voditi ljubav.

Kod gladi je logično rješenje bilo jelo.

Drugim riječima, strastvena međuigra nije mu značila više od jednostavne porcije kruha i vode, što su malo poslije jeli u kutu prve komore, okruženi prizorima vlasnika grobnice i njegovih žena te dugih stupaca hijeroglifa.

Istodobno se Daphnein svijet potpuno urušio. Slijepo je zurila u hijeroglife koji su se ljuljuškali na svjetlu svijeće. Osjećala se kao da je dosad živjela u tami, kao da je barem jedan dio svoga života prevela na krivi jezik. »Imate li ikakvu predodžbu što piše?« upitao ju je.

Polako je preusmjerila pogled na njega. Nije ponovo odjenuo majicu. Slabašno svjetlo treperilo mu je po osunčanoj koži i ocrtavalo obrise mišićavog torza. Oči su mu bile tamne, neshvatljive.

Nije da bi ih mogla protumačiti čak i na boljem svjetlu. Oči Ruperta Carsingtona nisu bili prozori duše, kao što su to bile Virgilove.

Ali činilo se da Rupert Carsington malo toga krije. Njegove su riječi i potezi bili jednostavni i direktni. Isto je vrijedilo i za njegovu ljutnju.

Nije je skrivao iza koprene nježnosti i svetačkog strpljenja. Govorio je što je mislio... umjesto da pokuša nju uvjeriti u suprotno. »Znate da ne znam«, rekla je. »Objasnila sam vam nekoliko puta koliko ih je teško dešifrirati.« »Da, ali sad kad ste si zadovoljili strašnu požudu koja vam je opsjedala um, mislio sam da ste možda dobili novu ideju ili nalet inspiracije«, rekao je.

»Dobila sam ideju«, rekla je, »ali ne o hijeroglifima. A što se tiče požude...« »No da. Niste je potpuno zadovoljili.« »Nisam to htjela...« »S požudom je nezgodno što je možete zadovoljiti samo neprestanim tretmanom«, rekao je. »Neprestanim tretmanom s više ponavljanja. Tako da, čim vas počne ponovo mučiti, svakako mi javite.« »Nisam to htjela...« Ali to je bio tek dio onoga što joj je bilo na umu, pa je odlučila što brže to izgovoriti, da se riješi: »Smatrate li me ženstvenom?« »Zar vam je pješčana oluja pomutila mozak?« rekao je. »Mislite li da sam vas zamijenio za muškarca?« »Htjela sam reći, smatrate li me ženstvenom?« Primaknuo joj se i netremice je gledao u lice, koje je sad zasigurno crveno, bila je uvjerena. »Gdje?« upitao je. »Kako to mislite?« »Ne... Neženstvena. Nedelikatna. Pre...« Sjetila se Virgilovih suptilnih primjedbi, njegove izluđujuće strpljivosti, i ljutnja joj je odmah otjerala neugodu. »Pregruba«, rekla je odrješito. »U vođenju ljubavi.« »Žena – pregruba – u vođenju ljubavi« gospodin Carsington nije mogao vjerovati svojim ušima. »Takvo što ne postoji. Otkud vam ta glupa ideja? Nema veze. Nemojte mi reći. Mogu pretpostaviti. Niste se trebali udati za starijeg muškarca.« »Virgilu je bilo pedeset i četiri godine kad smo se vjenčali«, rekla je. »Nije da je baš bio metuzalem.« »Koliko ste vi imali godina?« »Devetnaest i pol«, rekla je. »Bolje biste prošli da ste imali dva muža od dvadeset sedam«, dodao je. »A što se tiče spomenutog pokojnika, trebao se oženiti ženom svojih godina, čiji su životinjski nagoni bili slične jačine. Možda bi dulje živio. A ono što je još važnije, tad ne bi trebao kriti svoj manjak snage kritizirajući svoju lijepu, strastvenu suprugu.« »Svoj... manjak... snage«, Daphne je ponovila. »Zar je to...« »Ne da je imao ikakvu ispriku«, gospodin Carsington srdito je nastavio. »Nanijeti toliko boli izrečenim lažima – a još je k tome bio i vjernik! Nadam se da ste mu uskratili tijelo na dulje razdoblje, bar na

dva tjedna, da ga naučite lekciju. Zaboga, kakav potez ispod časti jednog gospodina, kao da ste bili okovani za siledžiju! Zbog njega ste se osjećali neženstveno, vi od svih žena! A pritom je on bio taj koji se nije ponašao kao pravi muškarac. Dođe mi da poludim! Dođite.« »Nije se ponašao kao gospodin?« ponovila je. »Kao pravi muškarac?« »On je bio sićušan muškarac«, objasnio je, »inače vas ne bi pokušavao spustiti na svoju razinu.« Zurila je u njega pokušavajući prihvatiti sve što je rekao. Rekao je da nije bila neženstvena – on, čovjek s velikim iskustvom. »Moram znati istinu«, rekla je. »Ne smijete govoriti u rukavicama.

Važno je.« »U rukavicama?« ponovio je. »Ne mogu vjerovati da žena vaše inteligencije ne vidi o čemu se radi. Pa čak bi i budalama bilo posve jasno da je bio ljubomoran na vašu pamet, znao je da se njegova ne može mjeriti s vašom. Bilo ga je strah da ćete nešto postići i tako ga zasjeniti. Zato vam je zabranio da proučavate drevno egipatsko pismo.

Očito je bio ljubomoran na vašu strast i energiju. Bili ste prejaka žena za njega.« »Prejaka žena«, ponovila je upijajući riječi. Ne premalo ženstvena.

Ne previše poput muškarca. Njezin um nije bio muški um. Bio je to jednostavno njezin um. »Možda ste primijetili da meni niste ništa previše.« Crne su mu oči zaiskrile. »Ne smeta vam moj um«, rekla je. »Ne bojim se vašeg uma«, nastavio je. »Dođite. Ta’ala heneh.« Povukao ju je u naručje i poljubio.

Poljubac nije bio ni ljubazan ni nježan. Bio je dug i hrabar, grešno dubok i lascivan, topio joj je mišiće i ostatke kreposti. Nije se čak ni trudila praviti se da se bori. Potonula mu je u naručju i dopustila rukama da mu diraju snažne linije na prsima i ramenima, njegove ruke, njegova leđa.

Nije mogla ni pojmiti da bi se ikad mogla zasititi njegova tijela pod rukama. Nije znala kako je uopće uspjela toliko dugo izdržati a da ga ne dotakne. Bio je topao, jak i vatreno živ... I, da, bio je tako prekrasno građen, objektivno gledajući, i tako skladnih proporcija. Ruke su joj

skliznule do njegove stražnjice, tako glatke i napete, a on je zastenjao prislonjen na njezina usta, a zatim se odmaknuo.

Razočarano je otvorila oči. Bila je suviše smjela, ogadila mu se. Ali ne, rekao joj je da žena ne može biti suviše smjela. »Htio sam najprije vas zadovoljiti«, rekao je. Zarežao. »Jeste«, rekla je. Nikad nije bila tako zadovoljena. Nije mogla ni zamisliti da je moguće biti tako zadovoljen – sama riječ nije bila dostatna. »Ali žurio sam se«, rekao je, »jer sam toliko čekao da se urazumite.« »Bila sam potpuno zadovoljena«, rekla je. Mislila je da će umrijeti od užitka i sreće. Mislila je da će prsnuti od tolike navale snažnih osjećaja. »Kako možete znati?« upitao je. »Vaš prethodni ljubavnik bio je starac.« Poljubio ju je u ono posebno mjesto iza uha. Poljubio ju je u vrat, u mjesto gdje se spaja s ostatkom tijela.

Nije se bunila. Ta što je ona znala? Očito ništa, barem što se tiče vođenja ljubavi.

Ali ovaj je čovjek znao. Poljupcima joj je pisao zagonetne poruke po koži, duž ključne kosti i naniže, po grudima i naniže. Oslobodio ju je svojih ruku i položio na sag. Odjeća joj je skliznula s tijela i zamijenili su je njegova usta, nježni nanosi kista koji su joj po koži ispisivali poljupce.

Njegove su usne ispričale dugačku i kompliciranu priču na njezinu trbuhu, a zatim su se poljupci spustili niže, u pratnji njegovih prstiju koji su pratili linije najtajnovitijih zakutaka njezina tijela. Duboko u trbuhu osjetila je bol što je tako istražuje, što je tako obnažena, osjetila je slatku, prodornu bol.

Uplela mu je prste u kosu, jer ga je morala dotaknuti, morala je nešto učiniti. Osjećala je bol po cijelome tijelu, osjetila je kako joj tuče u srcu i kako joj stvara neobičnu struju u žilama, kako joj pulsira po koži. O, i ondje... na malom sićušnom kožnom pupoljku, tom grešnom mjestu... koje je draškao palcem... a zatim ga primio ustima.

O, ne, ne smiješ. Nedolično je... bludno. Sasvim sigurno pogrešno.

Bit ćemo prokleti za cijelu vječnost... Nije me briga. Neka budem prokleta. Nemoj prestati. Nemoj nikad prestati.

Prožimao ju je užitak, gotovo nesnosan, val za valom mračnog ushita. Iznova i iznova drhtala je na rubu ekstaze; iznova i iznova nosio

ju je preko ruba. Sve dok više nije mogla izdržati, ne sama. Zgrčila se i zgrabila ga za ramena. »U mene«, uzdahnula je. »Uđi u mene.« Podigao se na koljena. Prelazila mu je rukama po prsima, po čvrstom trbuhu, sve do moćnog spolovila, posve nabreklog i vrućeg na dodir. Gladila ga je, čeznutljivo, nježno, što je izazvalo prigušen smijeh. »Pa ne budi tako sramežljiva.« Stavio joj je svoju veliku ruku na prsa, pritisnuo je prema dolje i tako na trenutak ostao gledajući je.

Ona je gledala njega i tog se trenutka, u toj tami kroz koju se probijala treperava svjetlost svijeće, činilo kao da je ušla u podzemni svijet i da je nogama nije obgrlio smrtnik već polubog.

Nasmiješio se i ušao u nju, tako polagano, tako namjerno. Ah, ali tako, tako duboko, ondje gdje ga je i trebala. »Ovako?« upitao je. »Ovako želiš?« »Da«, rekla je. Pomaknula se i primila ga još dublje. »I ovako.« Ovaj se put u njoj pomicao polako, kao da imaju cijelu vječnost. I ona se s njime polako pomicala, upijajući vrelinu i navale užitka. Sad je bila njegova, a on je bio njezin. Nije se žurila doživjeti vrhunac i nakon toga neminovno odvajanje.

Sagnuo se prema njoj i poljubio je u obraz, tako nježno da je pomislila da će joj srce puknuti. Ali nastavilo je kucati, jače i brže.

Polagani užitak nabujao je u pulsirajuću potrebu, a zatim se ponovo izgubila u oluji. No sad je bio s njom, a oluja je bila bogata, divlja i čudesna. Uronila je s njim u neveru jednako kao što je s njime uronila u piramide, u opasnost. Svijet su zapalili zlaćani pljuskovi, prelijevao se kroz nju i oko nje, sreća poput naznake savršene budućnosti. Tiho je jauknuo i zadrhtao, nakon čega ju je ispunio mlaz vrućine.

Oluja se smirila i potonuo je na nju, ona zajedno s njime, u ugodan mir i tišinu. Čim je došao k sebi, Rupert je shvatio što je učinio.

Sad se već dvaput ponio kao adolescent koji tek uči kako voditi ljubav.

Prvi je put sve požurio, kao da je to jedina i zadnja prilika koju će ikad imati i da mu je idući dah onaj posljednji.

Drugi je put uspio proći sve osnovne poteze da joj pruži užitak, ali u ključnom se trenutku zaboravio.

Ne samo da je pao na nju, nespretni tupan, dok je ona ležala na tankom sagu, na kamenom tlu, već je i prolio sjeme u nju.

Kakav idiot. Veliki tupan. Što ako...

Nema veze. Ništa neće postići ako se bude brinuo.

Podigao se s nje i primio je u naručje. Sjeo je i položio ju u svoje krilo. Ona mu je naslonila glavu na rame, osjetio joj je dah na koži.

Gladio ju je po kosi, u kojoj su se pod svjetlom svijeće presijavali rubini i granati. Pogled mu je odlutao i niže, i ondje je vidio rubine i granate.

Nasmiješio se, na trenutak zaboravivši svoju tjeskobu. Taj ju je dio iznenadio.

Imala je iskustva, dakako, ali ne puno iskustva, a i to malo nije baš bilo dobro.

Ta mu je pomisao popravila raspoloženje. Kao da ima sve prednosti djevice, ali bez otegotnih okolnosti, pomislio je.

A što se tiče njegove pogreške – šteta je učinjena i ne može se vratiti. Može jedino paziti na nju. A za to je bio sposoban. Opustio se, naslonio na zid i smjesta zaspao. »Probudite se! Probudite se!« U tami se začuo dramatičan šapat. Netko ga je gurao.

Rupert se odmah razbudio. »Što je?« upitao je. »Što je?« »Netko je vani i ja... Tiho!« Rupert je slušao.

Glasovi. Muški glasovi. Njihovi stražari? Ustao je i počeo se odijevati. »Ima ih puno«, šapnula je. »Išla sam provjeriti Hermione, jer se ponovo žalila. Čula sam ih izvana. Ne znam jesu li je čuli. Ali znam da nas traže.« »Bilo je vrijeme da netko...« Stavila mu je ruku na usta. »Čula sam ih jer su se svađali – bi li vas ubili ili tražili otkupninu. Moramo se sakriti.«

Rupert joj je maknuo ruku. Brzo je oko struka omotao pojas, pronašao pištolj i gurnuo ga u pojas. »Ne možemo se sakriti«, rekao je. »Prvo...« »Ne govorite, samo slušajte«, rekla je. »To što vi smatrate šapatom daleko se čuje.« Gurnula ga je. »Iza. U najdalju komoru.« Nije znao gdje je to »iza«. Ili je svijeća izgorjela ili je bila mudra i ugasila je. Tama je bila neprobojna. Ali zgrabila ga je za ruku i povela, činilo se da zna kuda ide.

Nije im dugo trebalo da dođu do kraja.

Do kraja slijepe ulice. »Ostat ćemo zatočeni«, promumljao je. »To sam vam pokušavao reći. Osim ako niste otkrili tajni prolaz.« »Ne baš«, rekla je. »Nego što?« Opipao je zidove i pronašao udubljenje.

Zatim se sjetio. Francuske skice o kojima mu je ranije pričala: Okno je označeno ulazom, stvarnim ili simboličnim, poput ove niše.

Povukla ga je za ruku. »Ne središnja niša. Ovuda.« »Sakrit ćemo se u pogrebno okno«, rekao je. »To je vaš lukav plan.« »Nema drugog izlaza«, odvratila je. »Istražila sam cijelu komoru, jer sam jednom pročitala da su neke grobnice u Tebi pravi labirinti.

Ova nije.« Dok je to govorila, vukla ga je nalijevo. »Požurite«, rekla je.

Rupert je sad mogao čuti glasove, mukle, činilo se da su udaljeni.

Ali znao je da nisu daleko. Ovo nije bilo kao u piramidi. S bakljama ili svjetiljkama, mogu do njih stići u samo nekoliko minuta.

Htio je ostati i boriti se, i to bi i učinio da je znao kakvi su mu izgledi. Ali nikako nije mogao znati koliko ih je i kako su se raspodijelili. Možda ih je ušlo troje, a desetorica ili dvadesetorica čekaju vani. A ako ga ubiju, što će biti s njom? »Bolje da ja idem prvi«, rekao je, iako mu je zdrav razum vikao ne – usko pogrebno okno, malo prostora na dnu s dovoljno mjesta samo za lijes i gotovo ništa drugo. Tko god im je želio smrt, neće mu biti teško to i ostvariti.

»Ne, pustite mene«, rekla je. »Znam gdje je. Samo požurite. Mogu ih čuti. Spustite se. Sigurnije je puzati. Netko je iskopao... evo ga.

Osjetite li ga?« Primila ga je za ruku i njome dotaknula rub otvora. »Ovdje«, rekla je. »Prazno je do samog dna. Već sam provjerila.« »Ja idem prvi«, rekao je.

Okno je bilo strmo. Rupert je krenuo unatraške i napola skliznuo do dna. Ona ga je pratila u stopu služeći se istom metodom. Pogrebna je prostorija bila iznenađujuće velika. Ali pod je bio prekriven ostacima, a poznat, neugodan miris drevnih mrtvaca osjetio se u blizini.

Ali nije imao vremena razbijati glavu zbog mrtvih. Gospođa Pembroke jedva da je dotakla dno kad je začuo glasove. Povukao ju je unatrag, daleko od okna.

Svjetlo je zasjalo na mjestu gdje su trenutak prije stajali, nakon čega su se začuli glasovi na arapskom.

Rupert je napunio pištolj.

Zatim se začuo drugi glas, koji je govorio na francuskom, ali s jakim naglaskom. Ne trebaju se bojati, rekao je glas. On i njegovi prijatelji došli su spasiti plemenitu Engleskinju i gospodina. Otkad se vjetar u sumrak smirio, cijeli ih Asyut traži.

Rupert je dotaknuo usne gospođe Pembroke, signalizirajući joj da bude tiho, i oprezno je dodatno odmaknuo od okna, sve dok nisu došli do zida.

Više nisu mogli dalje.

Stao je ispred nje.

Dugo se nije čuo nikakav zvuk, samo njegovo i njezino disanje.

Očito su i oni gore slušali ne bi li čuli ikakav znak života. Ali morali bi se jako približiti da išta čuju.

Naposljetku je netko nešto rekao. Zatim još netko. Činilo se da se svađaju. Rupert je ulovio nekoliko riječi: Ingleezi, džin i afreet.

Jesu li razgovarali o njemu?

Tom je ispričao priče o navodnim Rupertovim čarobnim moćima kako bi nagovorio kashefa Minye na suradnju. Dječak je uvelike uljepšao nekoliko incidenata koji su se dogodili tijekom putovanja uzvodno, navodeći ih kao »dokaze« gospodareve bliskosti s

nadnaravnim silama. Tako da je po njemu Rupert imao i zastrašujuću moć »pogleda« – mogao je baciti kletvu na one koji bi ga uvrijedili.

No opet, možda su samo nastavili prepirku o tome treba li ga ustrijeliti ili mu odrezati glavu, ili su možda raspravljali treba li Engleskinju prodati u ropstvo ili silovati i ubiti je. Možda su spomenuli demone samo zato što se vjerovalo da takva bića žive u pogrebnim prostorijama.

Okrenuo se i stavio ruku uz uho gospođe Pembroke. »Što govore?« »Grobnica je ukleta«, šapnula je. »Zašto se spuštati kad će nas istjerati demoni ili glad?, tvrdi jedna struja. Drugi se boje da ćemo pronaći izlaz. Čini se da...« Tad je zastala ugledavši kako se iznad njih nešto pomiče.

Rupert je začuo da se na vrhu okna netko kreće, čulo se šuštanje i grebanje. Netko je očito odlučio riskirati prisutnost demona. Napeo je pištolj. Čak i prije nego što je ušao u prostoriju, čovjeka je bilo lako uočiti.

U ruci je imao baklju, a i bio je osvijetljen bakljama i svjetiljkama odozgo, ali nije u tami primijetio Ruperta i gospođu Pembroke. Sudeći po zvuku, slijedio ga je još jedan.

Rupert je naciljao.

Zatim je nešto proletjelo pokraj njega i čovjek je pao na do.

Gospođa Pembroke gurnula mu je u tijelo tvrd, nepravilan predmet. Komadić kamena.

Nije ništa rekao, ali Rupert je razumio. Sagnuo se i podigao nekoliko komadića okamina s poda. Kad je uljezov partner ušao u prostoriju, Rupert je bacio što je jače mogao. Čovjek je pao.

Netko ih je dozivao.

Dok su oni gore dozivali svoje onesviještene kolege, Rupert je odjurio do jednog tijela, zgrabio ga za noge i odvukao dublje u grobnicu.

Gospođa Pembroke učinila je isto s drugim a da joj to ništa nije morao reći.

Bože moj, zbilja nevjerojatna žena.

Kamenje umjesto oružja. Gotovo bešumno uništenje.

Puno učinkovitije od pištolja – tanadi koja se odbija od kamenih zidova – i koja vrlo lako može uzrokovati da se nad njihovim glavama uruši cijela građevina.

Oni gore mogli su čuti samo udarce kamenja, što je moglo biti kamenje koje pada sa stropa. Nisu mogli znati što se dolje događa, je li to njihov plijen ili gladni duhovi.

Sad je nekoliko glasova dozivalo Amina i Omara.

Rupert je promumljao: »Ako dođu...« »Pomognite mi da ovu dvojicu uguram u sarkofag«, šapnula je. »U sarko... Što?« »Ne mogu hladnokrvno ubiti čovjeka«, rekla je. »Nemamo ništa čvrsto da ih zavežemo. Ovdje je. Poklopac je slomljen.« Baklje su ležale ondje gdje su im ispale, jedna se još održavala na životu. Tek je malko osvjetljavala. Isprva Rupert nije mogao odrediti gdje je sarkofag. Ali ona je već počela vući jednog od onesviještenih.

Rupert je učinio isto, vođen njezinim teškim disanjem.

Bilo je lako ugurati ih u sarkofage. Zadržati ih unutra bila je druga priča. Rupert je podigao nekoliko komada slomljenog poklopca na vrh.

To će ih barem usporiti.

Sumnjao je da će biti toliko pristojni da ostanu u nesvijesti dok njihovi prijatelji ne odustanu i odu.

Sumnjao je da će prijatelji uopće odustati i otići.

Možda je ipak pametnije da jednostavno ubije ovu dvojicu i poboljša im izglede. Nož bi bio dovoljno tih.

Rupertovo se cijelo tijelo trznulo. Nikad nije nikoga ubio i sama ideja da to učini tako hladnokrvno bila mu je stravična.

Zatim je rekla: »Bila sam u krivu.« Pogledao je u smjeru njezina glasa. U tami je jedva mogao razabrati njezinu siluetu. »Iza lijesa«, rekla je. »Ondje je rupa.«

Šesnaesto poglavlje

P

rolaz je bio manji i nepravilniji od ulaza u pogrebnu prostoriju.

U nekim je dijelovima Rupert morao puzati potrbuške. Tunel je bio i puno dulji.

U jednom trenutku tog beskonačnog putovanja, predložio je odmor. »Jeste li dobro?« upitao je. »Ne gubite dah da biste bili uljudni«, rekla je ljutito. »Ionako nemamo dovoljno zraka. I ne treba mi odmor. Ne možete brže?« »Gospođo Pem... Kvragu, ne znam vam ni ime.« »Daphne«, rekla je. »Daphne«, ponovio je. »Prekrasno.« »Mili Bože, zar je važno? Hoćete li se, molim vas, pomaknuti?« »Morate se odmoriti«, rekao je. »Zvučite uspuhano.« »Želim izići«, rekla je. »Odmah.« Tad se sjetio njezina straha od zatvorenog prostora. Ponovo je počeo puzati, ovaj put što je brže mogao. Bila je vjerojatno na rubu histerije, i to s dobrim razlogom. U tunelu je bilo vruće, a ono malo zraka što je unutra bilo, bilo je ustajalo i prljavo. I on je htio što prije izići.

Puzio je, nadajući se da će ih na kraju dočekati svjež zrak, ako već ne svjetlo. Naposljetku, nadao se da nisu pobjegli iz jedne opasnosti u drugu.

Na vrhu pogrebnog okna Khareef je otkrio da rakija nije uvijek ulijevala hrabrost. Nitko drugi nije bio voljan krenuti za Omarom i Aminom.

Rekli su da je dolje pretiho. Dolje je čučalo nekakvo zlo. »Ovo je mjesto ukleto«, rekla je jedna kukavica. »Magarac je opsjednut.« Iza njih, blizu izlaza iz grobnice, magarac je i dalje pomahnitalo njakao. »Bili smo preglasni«, rekao je drugi. »Englezi su nas čuli i pobjegli.« »Kamo su mogli otići?« upitao je Khareef. »Samo je jedan ulaz i jedan izlaz.« »Što je s rupom za pljačkaše?« upitao je treći.

Khareef se nasmijao. »Ako su je pronašli, neće daleko dospjeti.

Urušava se. Morat će se vratiti.« »Možda će im sve pasti na glavu.« »Onda će poginuti.« »Duval neće biti zadovoljan.« »Žena mora ostati čitava.« Khareef je, baš poput ostalih, bio pijan. Spomen Duvala ga je odmah otrijeznio. Žena će biti Duvalov talac. Zbog čega, Khareef nije znao, a nije ga ni zanimalo. Ono što jest znao i ono što ga je zanimalo dogodit će se ako kiksa u ovoj misiji.

Zgrabio je baklju od jednog i krenuo niz okno.

Ostali su kleknuli uz ulaz okna i čekali.

Za trenutak se začuo Khareefov glas koji je ispunio ozračje psovkama. »Spuštajte se dolje, kukavice«, vikao je. »Dođite i pomognite braći.« Jedan po jedan spuštali su se niz okno.

Pronašli su Khareefa nagnutog nad kameni lijes. »Pogledajte što je učinila ona engleska svinja«, rekao je.

Trebala su dvojica muškaraca da pomaknu komade poklopca kako bi izbavili svoje premlaćene i užasnute prijatelje. »Zašto niste zvali upomoć?« želio je znati Khareef. »Ove su babetine mislile da vas je pojela kakva sablast.«

»Englez«, Omar je jauknuo. »Demon. Kamenje.« Primio se za krvavu glavu. »Žena«, nastavio je Amin. »Neustrašiva i okrutna kao lav.« »Ona je samo žena«, rekao je Khareef prijezirno. »Gađala vas je kamenjem, kao što to rade nestašni dječaci. Muškarac je tek muškarac.

Ali vidjet ćete to i sami kad izađu iz ove rupe.« uperio je pištolj u tunel za pljačkaše.

Naslonio se na sarkofag i čekao.

Daphne nije bila neustrašiva.

Bila je na rubu da od straha počne laprdati.

Nije posve ležerno i veselo lutala piramidama i grobnim oknima.

Međutim, u usporedbi s ovim grubo isklesanim tunelom, bile su to prostrane promenade. Nije izgledao kao dio sustava grobnice. Više kao djelo pljačkaša.

Zbilja su si dali truda, činio se duljim od svih beskrajnih hodnika u stepenastoj piramidi u Sakari.

Ali možda se samo činio duljim nego što jest. Nije imala pojma koliko su prošli, kad je gospodin Carsington odjednom ponovo naglo zastao. Imala je neugodnu predodžbu zašto je ovog puta stao.

Posljednjih nekoliko metara na glavu su joj padali komadići šljunka i zemlje. Pod je bio oštar od krhotina. »Je li jako loše?« upitala je. »Nije dobro«, rekao je. »Put je prepriječen.« Sudeći po zvukovima, pomicao je kamenje. »S vedrije strane, pomični su«, dodao je.

Baš s vedrije strane. Sve bi se moglo urušiti i žive ih zakopati. »No opet«, nastavio je, »teško mi je odrediti koliko je duboko zatrpano.« Ako se budu morali vratiti cijelim nepodnošljivim putem natrag, poludjet će. »U ono su doba kroz kamen kopali primitivnim oruđem«, rekla je. »Sigurno se možemo rukama i noževima probiti kroz naslagano kamenje.«

»Možemo pokušati«, odvratio je. »Ali to bi dugo potrajalo, a možda je dalje kamenje puno zbijenije. Jeste li sigurni da se ne želite vratiti?« »Uvjerena sam da nas čekaju«, rekla je.

Ubit će ga. Prvo ubij muškarca, rekao je jedan. Kad ga ubijemo, s njom nećemo imati problema.

Ali drugi su rekli da je Englez vrjedniji živ – mogu za njega zatražiti otkupninu ili ga pretvoriti u eunuha i prodati ga u ropstvo.

Zatim je netko spomenuo koliko bi bilo teško pronaći pogodnog kupca; drugi je natuknuo da je lakše riješiti se trupla nego sakriti golemog, opasnog Engleza. I tako dalje.

Prepirali su se oko života gospodina Carsingtona kao oko cijene obične lule.

Neće dopustiti da ga se domognu. »Ako se stisnem uz vas«, rekla je, »lakše ćemo pomaknuti kamenje.

Imat ćemo više izgleda s dva para ruku.« A ako budu živi zakopani, barem će na samome kraju biti uz njega. »Dovoljno ste rekli, draga«, rekao je. »Uvjerili ste me čim ste predložili da ćete stisnuti svoje fantastično tijelo uz moje.« »Nevjerojatni ste«, odvratila je. »Prljava sam. I smrdim.« »I ja«, veselo je dodao. »Ali ipak ste se već ponudili. Ne mogu se odlučiti jeste li očajnički hrabri ili očajnički zaljubljeni. Možda oboje.« Stisnula se uz njega natjeravši ga da se malo pomakne. »Kad se izvučemo odavde, ako se izvučemo, izlupat ću vas po ušima«, zaprijetila je. »Izvući ćemo se«, rekao je. »Dosta priče«, zapovjedila je. »Počnite kopati.«

Rupert je prestao i razmišljati i počeo pomicati kamenje. Kao i u grobnici iz koje su pobjegli, najviše je bilo ostataka ruševina. Moglo je biti i gore, rekao si je. Sve se to moglo nedavno urušiti. Nije bilo posve zakopano. Nije bilo pijeska. Čim je pomaknuo nekoliko gromada, vidio je da je tunel širi nego prije. Sigurno su blizu izlaza.

Nije naglas rekao svoja nadanja već je tiho i predano radio s njom bok uz bok, on na jednoj strani, a ona na drugoj. I misli su mu radile,

analizirale proteklih nekoliko sati, ovaj cijeli dan koji je trajao kao cijeli životni vijek – pješčanu oluju, njegov strah i bijes zbog nje, vođenje ljubavi, to je tek bilo vrijedno pamćenja, njezinu strast, njezinu hrabrost.

Daphne.

Bilo je to grčko ime. Neke božice? Nimfe? »Tko je bila Daphne?« upitao je.

Zastala je usred posla. Lice joj je više osjetio nego što ga je vidio. »Molim?« upitala je. »U grčkoj mitologiji. Tko je ona bila?« »Kći riječnog boga. Ona se pretvorila u lovor kako bi pobjegla Apolonu.« »A da, sad se sjećam. Te Grkinje uvijek su izvodile takve neke stvari. Pretvarale se u drveće, cvijeće, jeku. Uvijek mi se to činilo pretjeranim. Što je s onime >boli me glava<? Uostalom, kakva to ženska želi pobjeći od Apolona? Nije li on bio zgodan?« »I ja sam uvijek mislila da je budalasta«, Daphne je promrmljala. »Apolon, od svih bogova. Ali u mitovima nema previše razuma ili smisla. Jedna žena uživa u naklonosti labuda, druga bika. S druge strane, postoji i... Gospodine Carsingtone, kakav je to miris?« »Maločas sam bio Rupert«, pobunio se. »Zašto sam sad gospodin Carsington? Zar sam ja kriv što nam se put prema izlazu urušio? Kako god bilo, ako smrdim gore nego prije, to je zbog kopanja i zato što je ovdje gotovo devedeset stup...« Zatim ga je osjetio – jak miris odavno mrtvog Egipćanina.

Bio je izrazito snažan, snažniji nego išta što je dotad osjetio.

Nekoliko je kamena brže odgurao, unatoč gađenju i strahu.

Smrad je bivao sve jači.

Ali put je bio prohodan. Posegnuo je naprijed u prazninu. Položio je ruku na tlo. Nešto je pod njom zapucketalo. »Mislim da smo došli do kraja«, rekao je.

Osjetio je kako se provlači pokraj njega prema naprijed. »Miris zbilja podsjeća na grobnicu«, rekla je. »Pretpostavljam da više nemate svijeća«, napomenuo je. »Čini se da je pod... dosta zakrčen.«

Čuo je šuštanje. »Imam jednu u pojasu«, rekla je. »Ali ne mogu pronaći šibice.« Pronašao je svoje i nakon nekoliko pokušaja uspio zapaliti fitilj.

Nije puno rasvijetlila. Ali dovoljno da vidi da su ušli u pogrebnu komoru gdje je cijeli pod bio prekriven raspadnutim mumijama.

Rekao je Daphne da održi svijeću upaljenom dok ne pronađu otvor okna.

Dodao je da ne želi stati na mumije.

Bilo je teško ne stati ni na jednu. U pogrebnoj je komori bila cijela obitelj. Bili su raskomadani, udovi i lubanje bili su razasuti po podu.

Očito je netko nedavno pokušao pronaći blago, nagađala je Daphne. Ili to ili je netko ovdje nedavno upao, jer je miris mumija i dalje bio u zraku. Čepio je nosnice i pekao oči.

Ali oštra joj je prašina obložila i nos i oči, što je bila dovoljna izolacija od isparavanja mumija.

Kako god bilo, nisu se ovdje zadržavali.

Zahvaljujući nedavnim iskopavanjima i pljačkama, put prema van bio je pročišćen i kratak. Grobnica nije bila tako duboka poput one iz koje su izišli. Kad su se odmaknuli od raskomadanih mumija i od okna, ugasili su svijeću.

Mjesečina je osvjetljavala ulaz, koji je bio udaljen samo nekoliko metara. Požurili su prema njemu, pokraj grubo isklesanih neukrašenih zidova.

Zastali su kod ulaza. Činilo se da mjesec u Egiptu baca dublju i jaču svjetlost nego u Engleskoj. Pogledali su van.

Izašli su na strani planine koja gleda prema Asyutu. Grad se nalazio usred plodne doline, njegovi su snježno bijeli minareti blistali na mjesečini. Od njega je vodio zemljani nasip, izgrađen kako bi spriječio poplavu, i vijugao prema Nilu, čiji su meandri bili vidljivi i s velike udaljenosti.

Vidljivo je bilo i seoce El-Hamra, luka grada Asyut, koja je bila krcata brodovima. Među njima je bilo potpuno nemoguće uočiti Iziđu.

Ali dahabeeya im nije bila najveća briga. Najvažnije je bilo do luke stići živ.

»Da riskiramo i krenemo kroz grad?« upitala je. »Ako pođemo okolo, moglo bi trajati predugo.« »Ako su svi ulazi u grad zaključani, nećemo imati izbora«, rekao je. »Ali prvo bih pokušao kroz grad. Kasno je i većina je ljudi unutra.

Uz malo sreće, provući ćemo se neprimjetno.« »Oni ljudi«, zaključila je. »Možda su pronašli tunel. Ili možda znaju gdje izlazi.« »Onda je bolje da što prije krenemo«, rekao je.

Kod jugozapadnog ulaza nije ih nitko zaustavio. Valjda je stražar spavao, baš kao i ostatak grada. Oni koji su htjeli ubiti gospodina Carsingtona nisu se pojavili. Daphne i on prošli su kroz grad bez ikakvih problema. Ali kad su se približili glavnim vratima, onima najbliže rijeci, prišao im je turski vojnik.

Srećom je bio sam i bio je pijan. Kad je počeo raditi probleme, Daphne je »slučajno« ispao veo. Pao je i otkrio joj gotovo posve nago poprsje. Dok je vojnik zurio, gospodin Carsington mu je izvukao pištolj iz pojasa i udario ga u potiljak. Vojnik je kratko zastenjao i pao.

Pomogla mu je odvući ga u najbližu uličicu.

Zatim je gospodin Carsington rekao: »Bježite.« Potrčali su.

Uspuhani su stigli do glavnih vrata.

Bila su zaključana. »Ovo je«, rekao je gospodin Carsington, »kap koja je prelila čašu.« Probudio je usnulog stražara i naredio mu da ga pusti van. Stražar je zijevnuo i promrmljao da se gubi.

Daphne je pokušala isto objasniti na arapskom.

Stražar joj je odmahnuo da se makne. Rekao je da prestanu bučiti.

Vrata će biti otvorena u uobičajeno doba i ni sekundu prije. Ako budu radili kakve probleme, otpravit će ih u pritvor.

Zatim se iz sjene pokraj zida začuo mladi, uspavani glas. »Gospodaru?« »Tome?« upitao je gospodin Carsington.

Dječak je dotrčao. »O, gospodine, o, gospodine!« Bacio se na tlo i počeo svojem idolu grliti koljena. »Znao sam da niste mrtvi.« Skočio je

na noge. »Milostiva, tako mi je drago što vas vidim. Džin pješčane oluje nije vas otpuhao.« Daphne je zgrabila dječaka i zagrlila ga. »I ti si na sigurnom«, rekla mu je na njegovu jeziku. »Srce mi je spokojno. A Yusef?« »Sakrili smo se u velikoj grobnici, onoj koju zovu Antarova konjušnica. Kad je oluja utihnula, tražili smo vas, cijeli dan i tijekom noći.« Okrenuo se stražaru. »Slušajte me, ovo su moj gospodar i njegova hareem. Rekao sam vam da će doći. Pješčana ih je oluja pokušala proždrti, ali gospodar je moćan i natjerao je džina da ih ispljune. Ali ljut je na ovo mjesto, jer ovdje postoje ljudi koji mu žele zlo. Pustite ga da prođe sa svojom hareem i nikoga poslije njih, bar dok ne dođe vrijeme otvaranja. Preklinjem vas, prije negoli na vas baci neke čini.« Samo upozorenje nije imalo očekivani učinak, ali novčići koje mu je Tom pružio jesu.

Vrata su se odškrinuta i zatvorila čim su izišli.

Dok su jurili prema luci, Daphne je začula razjarene glasove.

Vrata su ostala zatvorena.

Stigli su do broda gdje ih je čekala budna posada. Brzo su utišali veselje i zahvalnost. Samo nekoliko minuta nakon što su se ukrcali, Izida je isplovio iz luke.

Jedva da su stupili na palubu, kad su došle žene i odvukle Daphne u njezinu kabinu.

Rupert se onog što je nakon toga uslijedilo jedva sjećao. Okupao se – ili ga je netko okupao. Jeo je – ili ga je netko nahranio. Nije bio sasvim siguran. Kad ju je doveo na sigurno na brod, preplavio ga je iskonski umor te je kroz kupanje i jelo prošao mjesečareći.

Međutim, sjećao se sna.

Stajao je podno planine, na groblju, gledajući kako nad njim leti sokol. Zatim je ugledao nju na ulazu u veliku grobnicu. Zazvao ju je, ali kao da ga nije čula. Ušla je u grobnicu. Požurio je za njom unutra.

Začuo je glas iz dubine. Pratio je zvuk, ali nije se približio. Došao je u pogrebnu komoru i ustreptalo prišao sarkofagu. Bio je otvoren.

Pogledao je unutra. Bio je prazan.

Začuo je jecaje i pratio je taj zvuk, ali opet je to bio neki okrutan trik. Nitko. Ništa. Čak ni komadić mumije. Samo mračna, beskrajna praznina. Zatim se iz daljine začuo bolan plač.

Probudio se od vrućine i jarkog svjetla koje je prodiralo kroz proreze roleta. Izvana se čulo zavijanje koje je prepoznao, bila je to egipatska pjesma. Mornari su pjevali, jedan od njih pratio ih je na fruli, a drugi na bubnju.

Sjeo je i ogledao se po kabini. Pogled mu se susreo s Tomovim.

Dječak, koji je dotad strpljivo čučao uz vrata, ustao je i donio vrč s vodom, zdjelu i ručnik.

Rupert se oprao. »Hoćete li se obrijati, gospodine?« upitao je Tom. Rupert si je opipao lice i prenerazio se. Nadao se da je to naraslo tijekom noći. Nadao se da nije ovim opakim čekinjama izgrebao Daphneinu osjetljivu kožu.

Daphne, pomislio je. Zove se Daphne. To mu je izmamilo osmijeh na lice – nije znao zašto. »Gospodine?« »Da, da. Eywa.« Obrijao se razmišljajući o njezinu tijelu, kako mu se pomicala pod rukama, sjetio se njezina okusa. Sjetio se kako je pojurila za njim, gola od struka naviše, držeći hlače jednom rukom.

Nesputana, slobodna, strastvena... ... i, kako je odjednom shvatio, nedostižna.

Više nisu bili odsječeni od svijeta.

Bili su na velikom brodu, ali na malom svijetu, nitko nije znao što se dogodilo u grobnici iznad Asyuta. Ali na brodu brzo se otkrije sve što se događa.

O, ne, to nikako nije bilo dobro.

Nikad nije baš najbolje odolijevao napastima. Naviknuo je činiti ono što mu je bilo volja – unutar određenih okvira, naravno, iako su ti okviri bili pozamašni. Njegov je otac bio tolerantan do određene granice, a Rupert je bio dovoljno pametan da ih ne prijeđe. Nije se bojao svoga oca. Rupert se nije bojao ni zmija. To ne znači da bi namjerno gurnuo ruku u gnijezdo otrovnica.

Osim toga, čak ni Rupertu ne bi nikada palo na pamet da okalja čast jedne dame. Takvo što si pravi gospodin nikad ne bi priuštio.

Istina, Engleska je daleko. Ali pisma do nje lako dođu. Putnici iz Engleske prenosili su prijateljima i obitelji tračeve o skandalima s jednakim entuzijazmom ovdje kao i kod kuće. Morat će biti diskretan.

Morat će se držati podalje od nje dok...

Mili Bože, tko zna koliko dugo?

Rekao si je da ne smije o tome razmišljati. Nije imao rješenje, a ako s time bude razbijao glavu, samo će drugima biti naporan. Obrijao se. Zatim se odjenuo. »Da sad donesem kavu?« upitao je Tom. »Da. Ne. Popit ću je u salonu. Je li milostiva budna?« »Da, budna je«, rekao je dječak. Nakon kratke stanke dodao je: »Nije dobro. Bolesna je, gospodine. Zalupili su mi vrata pred nosom.« Postavio si je ruku pred nos.

Tek je tad Rupert primijetio kako je dječak tih. Inače je Tom brbljao neshvatljivom brzinom, i to nedokučivom kombinacijom arapskog i engleskog. Sad su riječi jedva iz njega kapale. »Bolesna?« Rupert je upitao uznemireno.

Da, jako bolesna. Žene su potjerale Toma jer je njegovo plakanje bilo suviše bučno. Ali nije si mogao pomoći. Razjareni pješčani džin napao je milostivino srce jer mu je pobjegla. Oduvijek je bila dobra gospodarica, rekao je Tom, uvijek mu je bila kao majka. Nikad nije dopuštala da ga tuku, čak i kad bi nešto slomio. Brinula se o njemu kad bi bio bolestan. Vratila je iz mrtvih njegova ujaka Akmeda. Dječak je počeo zavijati. »Prestani s tim«, Rupert se obrecnuo. »Ne umire.« Ipak je izjurio iz kabine i krcatim hodnikom stigao do kabine u krmi. Pokucao je.

Leena je odškrinula vrata. »Milostiva vas ne može doći zabavljati«, šapnula je. »Jako je bolesna.« »Što joj je?« upitao je. »Što se događa? Jučer je bila dobro. Zašto me nitko nije probudio?« »Ne želi vas vidjeti«, rekla je Leena. Počela je zatvarati vrata.

Rupert ih je otvorio.

Daphne je ležala sklupčana na divanu. Lice joj je bilo napeto i blijedo od bola.

Boljelo ga je u prsima kao da je satima trčao. »Što vam je?« Rupert ju je nježno upitao. »Imate li groznicu?« Zar ju je dijete ipak zarazilo? Ali znao je što treba učiniti. Rekla mu je.

Treba joj hladna kupka. Koktel... čega ono? »Idite«, rekla je. I glas joj je bio napet.

Kleknuo je pokraj divana i položio joj ruku na čelo. Bilo je vlažno, ali ne i vruće. »Idite«, rekla je. »Morate mi reći što vam je«, rekao je. »Tom ne prestaje cviljeti. Čim posada prestane s pjesmom, čut će ga i svi će plakati i zavijati.« Približio joj se i još tiše rekao: »Daphne, znate kako su ovi ljudi osjetljivi. Svi vas vole jer im liječite slomljene prste, mozgove pečene na suncu, a djecu im vraćate iz mrtvih. Ne smijete dopustiti da pomislimo, to jest, da oni pomisle na najgore. Što vam je? Recite mi kako vam mogu pomoći.« »Ne možete mi pomoći.« Nakratko ga je pogledala. Trznula se. I on se trznuo, ali iz suosjećanja. »Sve je u redu«, rekla je. »Ne umirem. Ne trebate se brinuti. Zbilja.

Nije ništa.« »Ali nije vam dobro. Čak i veliki tupan to vidi. Da vam napravim vrući jaki čaj? Ili želite nešto iz svoje osobne ljekarne? Onu esenciju... nečega.« Ovaj se put gotovo cijelim tijelom okrenula prema njemu i uspjela izvući slabašan smiješak. »Samo mi treba vremena«, rekla je. »Imam mjesečnicu.« Sjeo je na pete. »Aha.« »Sve je sasvim normalno«, rekla je. »Bol je malo neugodniji nego inače, ali neće me ubiti. Ne može se ništa učiniti osim čekati da završi.« Nema mjesta brizi. Nije je oplodio. Laknulo mu je, dakako da jest.

Nije se više morao zamaran... mogućim komplikacijama. Bio je to ženski problem, nije on bio kriv i nije ga se ticalo. Žene će se brinuti o njoj. Bolje je da ode, da je pusti na miru.

Nije mu se svidjela zamisao da je ostavi da sama pati, čak unatoč tomu što nije bio kriv i što je jedini lijek za ovo bilo čekati. »Za takvu pametnu ženu zbilja ste dosta neupućeni«, rekao je. »Puno se toga može napraviti.«

Nije imao pojma što se može napraviti. Nije imao sestara, a čak i da je imao, držale bi to u tajnosti, baš kao i druge žene. Čak su i njegove ljubavnice koristile šifre kako bi mu dale do znanja da nije prikladan trenutak. Nisu očekivale da ih njeguje. Štoviše, nije ni primijetio da je ženama tad potrebna njega. Nikad nije vidio nijednu da tad pati.

Vidjeti nju kako pati – nju, tako hrabru, odvažnu i genijalnu...

Bilo je zaista teško. »Treba vam... Hladan oblog na čelu«, improvizirao je. »I treba vam masaža leđa. Ne razumijem zašto ovdje ležite i trpite bol kad imate zalihe laudanuma u svojoj ljekarni.« »On se koristi kod akutne boli, za hitne slučajeve«, rekla mu je. »Bilo bi zaista smiješno uzeti laudanum za posve prirodan mjesečni događaj.« »Ako ne možete ustati iz kreveta, ako ležite i držite se za trbuh i zgrčeni ste kao beba, meni to onda izgleda kao akutna bol«, objasnio je. »I ovo nije posve prirodan mjesečni događaj. Sjetite se što se dogodilo u Asyutu. Ne samo da su vas vukli kroz pješčanu oluju i uzbrdo već ste si sami morali prokopati put kroz urušeni tunel koji su iskopali pljačkaši. Između ostalog.« Podario joj je jedan od svojih bestidnih osmijeha, iako se uopće nije tako osjećao.

Bilo mu je grozno. »Kad se oporavim«, rekla mu je, »nalupat ću vas po ušima. U međuvremenu...« Trznula se. »Možda ću popiti kap laudanuma. Ali samo kap. Sad otiđite.« Nije otišao. Pomiješao je laudanum s medom i vodom te je gledao kako pije. Namočio je rubac, iscijedio ga i stavio joj ga na čelo.

Izmasirao joj je leđa. Zabavljao ju je vragolastim obiteljskim anegdotama. Nije otišao dok nije zaspala.

Milesovo putovanje devom završilo je u Denderi, kod Hrama božice Hator. Čuo je za to mjesto. Vidio je fotografije u Description de l’Egypte. Čitao je putopise. Čak ga je i Daphne spominjala. Ali kad su on i njegovi tamničari ušli u prostor ispunjen pijeskom i otpadom, koji je zapravo bio dvorište hrama, zanimalo ga je isključivo koliki hlad pruža.

Nakon devet dana putovanja kroz pustinju na neprijateljski nastrojenoj devi, nakon što su ih nekoliko puta izmučile pješčane oluje,

samo je htio leći i umrijeti negdje izvan dohvata sunca i oštrog vrućeg vjetra.

Uveli su ga unutra i iscrpljeno se uz njih srušio na do. Povremeno bi pogledao goleme stupove. Daphne bi bila oduševljena, pomislio je.

Sve je bilo u hijeroglifima.

Pitao se što misli o čuvenoj Hator, egipatskom pandanu Afrodite.

Milesu je bila posve neprivlačna. Imala je nisko čelo, gotovo spojene oči i široke, debele obraze. Uši kao u krave stršale su joj poput ručki na lončiću. Više je bila nalik na vodorigu nego na božicu. Ali kako nije bilo najbolje raspoložen, možda je jednostavno nije bio u stanju dovoljno cijeniti.

Proveli su ga kroz impozantno predvorje, kroz vrata do manje dvorane, iako je i ona bila pozamašna, iz koje se ulazilo u mračne komore. Njegova pratnja nije nijednom zastala. Vodili su ga ravno kroz još nekoliko prostorija i na kraju u uzak, zatvoren i zaista mračan prostor. Čak ni svijeće nisu mogle osvijetliti više od samo najnižih dijelova zidova.

Međutim, jasno su osvijetlile čovjeka koji je ondje čekao. »Noxley?« upitao je Miles, jedva vjerujući svojim očima.

Lord Noxley mu je prišao i primio ga za ruku. »Dragi moj prijatelju, tako mi je laknulo što te vidim!« »Ni blizu koliko meni«, rekao je Miles. »A da ne spominjem koliko sam iznenađen. Nadao sam se da će moja sestra otići k tebi čim shvati da mi se nešto dogodilo, ali zbilja se nisam nadao da ću te tako brzo vidjeti.« »Nije bilo lako«, rekao je Noxley, otpustivši svoj iznenađujuće jak stisak. »Kao i obično, konzulat se nikako nije mogao pokrenuti. Ali gospođa Pembroke uzela je uzde u svoje ruke. Zahvaljujući njima, krenuo sam za vama tek nakon tri dana nakon što si nestao. Uskoro možemo sve raspraviti, ali tek kad se odmoriš.« Obratio se Ghaziju. »Imate li još nešto za mene?« »Uskoro«, rekao je Ghazi. »Za nekoliko dana.« »Duval nije ovdje«, odvratio je Noxley. »Niti itko od njegovih ljudi.« Ghazi se nasmiješio: »Možda su čuli da nije sigurno.« »Moramo ga pronaći«, rekao je Noxley. »Ali prvo ono najvažnije.«

»Da, prvo ono najvažnije«, ponovio je Ghazi. »Ako me više ne trebate, idem.« »Možda je tako najbolje«, rekao je Noxley. Iz kaputa je izvadio malu vrećicu i dao je Ghaziju. U vrećici je nešto odzvanjalo.

Zahvalio je i uzeo je, jednakom im uglađenošću zaželio sretan put i otišao sa svojim suradnicima. »Vidim da te je šokirao moj odabir suradnika«, rekao je Noxley. »U Engleskoj bi taj čovjek bio obični pljačkaš.« »Ne bi baš bio običan«, dodao je Miles. »Ima sjajne manire i dražestan način ubijanja nedužnih prolaznika ako ovaj nije spreman za suradnju.« »Alas, bez ljudi poput Ghazija, ništa ne bismo mogli postići na ovakvom barbarskom mjestu«, rekao je Noxley. »Kad ste u Rimu... znaš kako ide.« Simpatično se nasmiješio. »Nikad te ne bih mogao tako brzo pronaći da nije bilo njih.« »Nisu oni krivi što nismo prije došli«, rekao je Miles. »Devet smo dana putovali iz Minye zbog pješčanih oluja.« »Nije ti bilo lako, ne sumnjam«, odvratio je Noxley. »Ali inače bi ovamo stigao puno prije mene. Vjetar je usporio i nas na rijeci.« Poveo ih je iz uske prostorije. »Mili Bože, tako sam sretan što te vidim«, tiho je rekao. »Ovo je ispala dosta prljava igra. Prokleti Francuzi...« Zastao je i ogledao se po mračnom hramu. »Uzet će strop sa zodijakom, kakve svinje. I paša im je to dopustio. Odnijet će ga u Pariz, a ja ne mogu ništa sve dok to nije riješeno.« Odmahnuo je glavom. »Ali pustimo Francuze. Nije ti bilo lako u pustinji. Sigurno žudiš za kupkom, čistom odjećom i poštenim jelom. A ja, ako ovdje ostanem još malo dulje, mogao bih nekoga ubiti.«

Sedamnaesto poglavlje

I

ako je Daphne uzela malu dozu laudanuma, puno joj je pomogla.

Bila je zaista zahvalna gospodinu Carsingtonu što ju je nagovorio, i to mu je rekla prvom prilikom.

U sebi je krila oduševljenje što se toliko zauzeo za nju tijekom njezine mjesečne patnje. Ali oduševljavao ju je mnogočime. Dva dana, koliko je provela u krevetu, razmišljala je o njemu i o svim načinima na koji ju je iznenadio.

Iako je pod utjecajem lijeka bila pomalo zbunjena, nešto joj je bilo jasno – nije bio prostak kakvim ga je u početku smatrala. Uz njega su se drugi činili kao prostaci, posebice Virgil. Uz svojeg se pokojnog muža često osjećala nedostatnom, katkad čak i pravim čudovištem. Ostavio joj je veliko bogatstvo i jako malo samopouzdanja.

U nekoliko tjedana koliko je provela s Rupertom Carsingtonom, samopouzdanje joj je itekako poraslo. Tog dana i večeri u Asyutu, proživjela je niz strahova, opasnosti, strasti i volje za preživljavanjem.

Nikad se nije osjećala tako živom.

Unatoč zbunjenosti, osjećala je kako joj svojim velikim sposobnim rukama stavlja hladne vlažne ručnike na čelo i kako joj nježno masira leđa. Čula je njegov dubok glas s povremenim natruhama smijeha kad bi joj povremeno ispričao kakvu zabavnu anegdotu.

Također je znala da bi joj baš poput laudanuma mogao postati opasna navika.

Trećeg dana ujutro nagli su bolni grčevi splasnuli do tek povremenog trzaja. Mogla je sjesti i osvrnuti se na svijet oko sebe te razmišljati o tome koliko joj je bilo loše. Zaključila je da to nije moglo biti samo od mjesečnice. Od nje se uvijek osjećala umorno i ljuto, često je bilo i bolno, ali nikad ovako. Nikad od nje nije tako onemoćala.

S druge strane, život joj nikada nije bio tako buran.

Najzad je zaključila da je sve to uzrokovala napredovala dispepsija ili neki drugi oblik želučanih problema. Što god da je bilo, očito je prošlo, jer se probudila gladna. Nafisah joj je donijela vrč i umivaonik, čim se Daphne posjela. »Bolje vam je«, rekla je Nafisah smiješeći se. »Vidim vam na licu.« »Puno bolje«, odvratila je Daphne. Nakon što se oprala, primijetila je da nema djeteta. »Gdje je Sabah?« »U salonu s gospodarom i dječakom Tomom«, rekla je Nafisah. »Zove se Udail«, Daphne je automatski odvratila. »Draže mu je Tom«, rekla je Nafisah. »Kaže da je gospodarev rob i da će s njime i na kraj svijeta jer vam je spasio život.« »Nisam bila na samrti«, rekla je Daphne. »Znaš da to nije smrtonosna bolest.« »Spasio vas je i od pješčane oluje. I ja rado služim takvom gospodaru, onom koji cijeni svoju hareem i pomaže joj poput roba.« Hareem bi značilo da je Daphne imovina gospodina Carsingtona – žena koja mu pripada, koja je dio njegova kućanstva. Trznula se na taj izraz, iako joj je bilo jasno koliko bi bilo u krivu ispraviti Nafisah. Ona to ne bi razumjela. Smatrala je da sve žene pripadaju nekom muškarcu. Kako god bilo, nije bilo mudro poticati sluge da previše razmišljaju o odnosu između »gospodara« i njegove milostive.

Odnos između Europljana i njihovih žena ionako je zbunjivao mnoge Egipćane, iako ih je većina prihvaćala na filozofskoj razini.

Ponašanja koja su Egipćani inače smatrali nedoličnima uglavnom bi objašnjavali činjenicom da se radi o »tuđoj tradiciji«.

Posada i posluga znali su da Daphne i njezina sluškinja dijele kabinu, da je Tom s »gospodarom« i da su Nafisah i Sabah u kabini s raznovrsnim domaćim namirnicama, koje su stajale između njih dvije.

Da se to ikako promijeni, svi bi to saznali. Daphne nije znala bi li je zato manje cijenili ili bi to jednostavno prihvatili kao tuđu tradiciju.

Međutim, nije nimalo sumnjala da bi Miles naposljetku saznao. Ovisno o tome koliko je posluga bila voljna pričati, tračevi i nagađanja mogli su putovati Nilom i uzvodno i nizvodno.

U Engleskoj je živjela kao samotnjak i nije joj bilo važno tko što misli o njoj. Ali nikad nije ni bila dio nekog skandala. Miles joj je jedini preživjeli član obitelji. Nikako ga nije smjela osramotiti.

Ono što se dogodilo u Asyutu početak je i kraj intimnosti s gospodinom Carsingtonom, rekla si je dok se odijevala. Tad su bili posve odvojeni od svijeta i njegovih pravila. Sad su se vratili u svijet i moraju poštovati njegova pravila. Mora se vratiti u stvarnost, u činjenice, ne u sanjarenja.

Ona i gospodin Carsington nisu mogli imati zajedničku budućnost.

Tako je bilo najbolje za sve. Neobične okolnosti povezale su dvoje ljudi koji nisu mogli imati manje toga zajedničko.

Kako bi naglasila svoju odluku da se drži podalje od njega, odjenula je korotu. Pogledala se i sjetila se izraza na licu gospodina Carsingtona kad joj je vidio gole grudi. Sjetila se kako je uživala biti gola u njegovu naručju. Preplavila ju je tjeskoba.

Uvjeravajući samu sebe da mora biti razumna, otišla je do salona.

Ondje su je Egipćani dočekali na uobičajen ekstravagantan način – Tom je započeo dugi sretan govor držeći se za srce. Djetešce je prema njoj napravilo nekoliko nespretnih koraka, a zatim palo na sag, smijući se i pljeskajući. Čak je i mungosica dotrčala iz neke rupe i trčkarala oko Daphneinih gležnjeva njušeći je.

Gospodin Carsington nije ništa rekao, samo ju je polako promotrio od glave do pete, i natrag.

Gorjela je u licu i osjetila val vrućine koji joj kovitla u trbuhu.

Pogledala je mungosicu. »Marigold se opustila dok sam bila bolesna«, rekla je sabrano. »Puno je društvenija.« Zar je i mungosa zadobio na svoju stranu? Može li mu itko odoljeti? »Što je s njezinom dragocjenom majicom?« »Skriva ju«, rekao je gospodin Carsington. »Danas je ispod divana.

Povremeno provjerava je li na mjestu. Izuzetno je zabavna sad kad joj je šapa zacijelila. Nisam ni znao koliko su to vrckava, znatiželjna bića.

Stalno nekamo trči i nešto istražuje.« Otrčala je od Daphne do divana. Mungosica se popela po gospodinu Carsingtonu kao da je stablo, nakratko mu sjela na rame, omirisala vrat, a zatim se ponovo sjurila dolje i izjurila iz kabine.

Djetetu je sve to bilo strahovito zabavno. Cvililo je od smijeha.

Sjelo je, palo i ponovo zacviljelo.

Nafisah je ušla, podigla dijete i odnijela ga, kako bi milostiva mogla u miru doručkovati.

Daphne je sjela na divan na doličnoj udaljenosti od gospodina Carsingtona.

Leena je ušla noseći golemi pladanj sa slasticama i voćem. »Zašto stojiš kao kip?« povikala je na Toma. »Gdje ti je kava za milostivu?« »Zaboravio sam od sreće«, odvratio je. »Sad su svi dobro i svi su na sigurnom. Brod je ispunjen srećom. Dijete koje je bilo na samrti sad se smije i plješće. Gospodar, kojeg je gotovo progutala pješčana oluja, vratio nam se. Doveo je i milostivu i spasio je od smrti koja je došla po nju. Pronaći će našega gospodara, našeg drugog gospodara, i oteti ga stranim vragovima koji su ga odveli u pustinju. Ima ih dvanaest, ali Yusef i ja ćemo se boriti uz njega, borit ćemo se poput stotine demona i vragova.« »O čemu on to?« gospodin Carsington je upitao Daphne. Brzo mu je sve prevela. Tom je nastavio brbljati. »Stani malo«, rekao je gospodin Carsington. Podigao je ruku. »Stani. Čekaj.« Dječak je zašutio. »Strani vragovi?« upitao je gospodin Carsington. »Dvanaestorica?

Kako znaš?« »Svi to znaju«, rekla je Leena. »Čuli smo na tržnici. Karavana je došla u Asyut. Vidjeli su ih, jednog ili dva Egipćanina, ali većina su bili stranci – Sirijci, Grci, Armenci, Turci. Pazili su visokog, svjetlokosog muškarca koji jako čudno govori arapski i koji se svađa sa svojom devom. Nitko vam to nije rekao?« Ljutito je pogledala Toma. »Zar mu nisi rekao? Za razgovor u Asyutu?« »Jesam«, odvratio je Tom. »Rekao sam vam, gospodaru, kad ste došli na brod. Svi su vam rekli. Svi smo to čuli na suqu.« »Jesi li mu rekao na engleskom?« upitala je Daphne.

Dječak je razmislio. Zatim je slegnuo ramenima i rukama. »Na vašem jeziku, našem jeziku, ne znam točno. Bio sam tako sretan što vas vidim. Oči su mi bile pune suza. A i srce, tko zna na kojem smo jeziku govorili?«

»Leena, sjedni«, naredio joj je gospodin Carsington. »Tome, sjedni.

Sad, jedno po jedno, polako, recite nam sve što ste čuli u Asyutu.« U tom je trenutku priča naglo skrenula.

Memnon je u Asyutu bio uvelike poznat, objasnili su sluge. Čim su ga spazili, mnogi su pobjegli iz grada, sakrili se i nisu se pojavili sve dok brod nije isplovio. »Zovu ga Zlatnim Vragom«, rekao je Tom, »jer mu je kosa zlatna.

Englez je, kao i vi. Ali on je vrag s vojskom demona. Ljudi iz Gornjeg Egipta manje se boje Muhameda Alija i njegovih vojnika.« Zlatni Vrag očito je postao legenda. Kad bi se neko dijete ružno ponašalo, majka bi mu rekla da će ga stići Zlatni Vrag.

Tom je neko vrijeme pričao o Zlatnom Vragu. Daphne je, po običaju, prepričala na engleskom kraću verziju.

Pričala ju je dovoljno mirno.

Nakon što je Tom otišao po kavu, a Leena po karte koje ju je Rupert zamolio da donese, rekao je: »Ne činite se previše iznenađenim ovim otkrićima o Noxadnjakoviću.« Gledala je u daljinu, posve smetena. »Nakon svega što sam otkrila o svome pokojnom mužu, sumnjam da me išta više može šokirati. Ovo putovanje, ili misija, kako god to nazvali, svačemu me naučilo. Nije ni čudo da je Miles govorio da sam naivna i da ne pripadam ovom svijetu.« »On vam je brat«, rekao je Rupert. »Braća i sestre se često međusobno gledaju na najčudnije načine. Možda vas, baš zato što vam nisam brat, gledam posve drukčije. Otpočetka mi se činite kao razumna i bistra osoba.« »Poznajete me samo u neobičnim situacijama«, rekla je. »Možda neobične situacije najbolje pokazuju od čega smo zaista sazdani«, rekao je. »Možda vam vaš prijašnji život nije dao dovoljno prostora da zbilja budete svoji.« »Ne znam«, rekla je. »Još nisam u potpunosti shvatila kakva sam.

Lord Noxley je jednostavniji. Njegovo ponašanje uklapa se u obrazac.

Znali smo da ratuje s Duvalom, da se bore za starine. A što se tiče lordove vojske demona i vragova, Belzoni je na isti način opisivao agente svojih suparnika. Rekao je da su to ljudi izvan zakona. Europski >odmetnici, desperadosi i izgnanici<, tako ih je nazvao.«

Zahvaljujući neprestanom međusobnom prekidanju Leene i Toma te uobičajenom višku riječi, izvještaj je potrajao, a Rupertu se činilo da postaje sve više melodramatičan. Daphne je prevodeći beskrajnu sagu kratila na same činjenice.

Archdale je viđen živ prije samo nekoliko dana na putu u Denderu.

Ako je to bila istina, Izida nije u velikom zaostatku iza njega kao što su se pribojavali. Pješčane su oluje usporile otmičare na njihovu putu kroz pustinju. Izida nije bila daleko ni iza Noxadnjakovića. Njegova je dahabeeya zastala u Asyutu početkom tjedna. »Zbilja prekrasno«, rekao je Rupert.

Ošinula ga je svojim zelenim očima. »Vaš um«, objasnio je. »Kako sakupljate dokaze, sve sortirate i dođete do logičnog zaključka. Nevjerojatno, pogotovo uzevši u obzir koliko ste već unutra informacija pohranili.« Nježno se nasmiješila. »Jedino to znam.« »Nije to jedino što znate«, odgovorio je Rupert.

Blagi joj se tračak ružičaste na obrazima proširio i postao crveniji. »Nisam to mislio«, rekao je. »Zapravo, nisam samo na to mislio, iako zaista fantastično vodite ljubav, i nadam se...« Leena se borila s kartama. Taman je otišla kad je Tom ušao s kavom.

Rupert je čekao da dječak izađe i da Daphne natoči kavu.

Zatim je rekao: »Znam zašto ste ponovo odjenuli crninu. Niste me trebali otpiliti. Znam da se morate ponašati u skladu s društvenim očekivanjima. Zato bih rado da smo negdje drugdje.« »Nije važno gdje smo«, rekla je. »Ovo nisu Arapske noći. Bilo je uzbudljivo, jednom ili dvaput, osjetiti taj zanos...« »Zar je to bilo sve?« rekao je i tad ga je nešto iznutra presjeklo, istodobno je osjetio i val vrućine i hladnoće. »Zar je vama to bio samo zanos?« »Što želite da kažem?« Nije imao odgovor.

Tišina se oduljila dok je tražio prave riječi, ali nije ih uspio pronaći, samo osjećaje kojima nije znao ime.

»Ne znam«, rekao je napokon. »Ali morate reći više od toga. Vi ste genijalka, ne ja.« »Za to nije potrebna pamet«, odvratila je. »Osjetili smo požudu, čistu i jednostavnu... Dobro, ne toliko čistu...« »Meni nije tako jednostavno«, upao joj je u riječ ponovo osjetivši mač u grudima. »Onda to mora biti neka egipatska požuda, jer nije nalik ni na šta od onoga na što sam naviknuo. Ja... osjećam.« Daphne ga je, naravno, željela upitati što točno osjeća. Željela je podrijeti do odgovora, baš kao kod gramatičkih i vokabularnih tajni.

Ukratko, željela se uhvatiti za bilo koju slamku.

Ali to su bili osjećaji, ne razum.

Razum ju je podsjetio da je u uobičajenim okolnostima knjiški crv i osamljenik, dok je on vrsta čovjeka koja žudi za uzbuđenjem. Bio je čaroban; ona je pak bila dosadna. Pripadali su dvama različitim svjetovima. Svijet moderne aristokracije bio joj je veća nepoznanica od Egipta.

Nije trebala znati što osjeća. Znala je da je to prolazno, jer on nije bio tip čovjeka koji je mogao dugo ostati zainteresiran za jednu ženu.

Znala je da joj srce ne smije vjerovati njegovim osjećajima i to je bilo sve što je trebala znati. »To je zbog Egipta«, rekla je. »Zbog uzbuđenja. Zbog tijesnih bjegova od smrti. Zbog toga osjećamo više no što bismo inače. Zato sam spomenula Arapske noti. Proživljavamo romantičnu avanturu. Ali to je samo privremeno. Kad pronađemo Milesa...« »... sve će biti gotovo«, završio je umjesto nje. »Da«, odgovorila je. »Kakva šteta.« Slegnuo je ramenima i odmotao kartu. »Brat vam je krenuo prema Denderi. To je blizu Tebe?« Kakva šteta. I to je bilo sve. Prihvatio je njezinu odluku. Zašto i ne bi? Ta što je očekivala da će učiniti: da će je moliti?

Usredotočila se na kartu. »Ovdje je Kena«, rekla je pokazavši prstom. »Tri ili četiri dana putovanja, ako vjetar potraje«, zaključio je.

»Pogledajte, ovdje je Dendera, na drugoj obali rijeke blizu ruševina Tentyrisa«, nastavila je. »Ovdje se nalazi čuveni hram božice Hator.

Ona je egipatska božica... ljubavi.« Brzo je nadodala: »Teba se nalazi oko 70-80 kilometara uzvodno, ako se dobro sjećam.« »Dakle, još nekoliko dana«, rekao je ne podigavši pogled s karte. »Navodno se Noxadnjaković ondje krije. Mislite li da će se uputiti u tom smjeru ili će se vratiti u Kairo?« Zurila je u kartu dok su joj glavom prolazile razne mogućnosti. »Rekli ste da je navodno u papirusu opisana grobnica u Tebi«, rekao je. »Možda Noxadnjaković želi da mu vaš brat pomogne da je pronađe.« Od Faruqa nije bilo ništa neobično da se sakrije neprijatelju pred nosom, na terenu samog lorda Noxleyja.

Ostaci drevne Tebe bili su rašireni duž obje obale Nila. Na zapadnoj obali, bliže rijeci, nalazile su se ruševine sela Qume, koju su prije nekoliko godina razorili Mameluci. Umjesto da obnove svoje kuće, stanovnici Qume zaključili su da je učinkovitije živjeti ondje gdje i rade, u grobnicama Tebe. Nisu poput ostalih egipatskih seljaka živjeli od poljoprivrede. Prehranjivali su se iskapanjem grobnica i prodajom papirusa i drugih anteekabsa koje su oteli mumijama.

Navodno su bili najsamostalniji narod u cijelom Egiptu, možda uz iznimku Beduina. Vojska za vojskom dolazile su ih pokoriti... I nijedna nije uspjela. Međutim, uspjeli su smanjiti broj stanovnika s tri tisuće na otprilike tristo.

Preživjeli su se skrivali u udaljenim brdima Tebe, u kojima su se nalazile na tisuće grobnica i nevjerojatna mreža hodnika koja ih je povezivala. Ondje se sakrio i Faruq.

Na njegovu nesreću, Ghazi je znao kako pristupiti pljačkašima grobnica. Zapalio je bliže grobnice gdje su živjele starice, ubio im je opasne pse čuvare te zaklao krave, ovce i koze. Da se okomio na jednog od svojih, ta metoda ne bi upalila. Ali Qumanci nikad ne bi žrtvovali svoje majke, bake i stoku kako bi zaštitili stranca.

Tako je Ghazi brzo pronašao Faruqa, samo nekoliko dana nakon što se udaljio od lorda Noxleyja. Qumanci, koji su dobro znali najbolja skrovišta, također su mu pomogli da pronađe odbačenu torbu ispod hrpe raskomadanih dijelova mumije. Kad se Ghazi uvjerio da je unutra sve što želi, obilato je nagradio Qurnance, baš kao što bi to učinio i

njegov gospodar. Također je nagradio i Faruqa kao što bi to učinio i njegov gospodar, odrubivši glavnom Duvalovu agentu glavu pred golemom publikom sastavljenom od Qumanaca.

Travanj

Kad su u Luksoru lord Noxley i njegov prijatelj sišli s Memnona, Ghazi ih je ondje već čekao. Nije samo ponosno pokazao papirus i zanimljivu presliku s brojnim zabilješkama, već je u košari, a ne u torbi, donio i Faruqovu glavu.

Lice lorda Noxleyja razvedrilo se ugledavši darove, a i iznutra je blistao jednako kao izvana.

Lice Milesa Archdalea potpuno je problijedjelo. »Moraš razviti imunitet na to«, rekao mu je lord Noxley. »Ti ljudi poštuju samo silu, pogotovo Qurnanci. Sad će dvaput promisliti prije nego što ugoste još nekog Duvalova prijatelja.« Ghazi je donio još vijesti, koje je svome gospodaru prenio nasamo kad su krenuli prema kući: Archdaleova sestra nije tiho čekala u Kairu kao što su svi pretpostavljali. Unatoč Ghazijevu trudu, vlasti nisu uspjele optužiti Hargateova debilnog sina ni za ubojstvo dvojice ljudi u piramidi ni za ubojstvo Vannija Anaza. Zbog toga je Carsington bio u bijegu i upravo je uz Nil vodio gospođu Pembroke tražeći njezina brata. »Kad se sve to dogodilo, već sam bio daleko od Kaira«, rekao je Ghazi. »Čak i da sam znao...« »... više se nisi mogao vratiti.« Lord Noxley je usporio kako bi se udaljili od ostatka kolone. Kratko je razmišljao, a zatim mu se lice razvedrilo. »Možda je tako i najbolje«, rekao je. »Sad smo ovdje. Zašto ona ne bi bila? Pođi po nju. Što se tiče Carsingtona, bio bih najsretniji kad bi ga se riješio.« Kad je ugledao Faruqovu glavu, Miles je prvi put pomislio da s Noxleyjem nešto nije u redu.

U Denderi je Noxley spomenuo »gadosti«. Dok se sve ne riješi, rekao je Milesu na putu prema brodu, Miles će biti sigurniji u Tebi, gdje se Noxley može pouzdati u odanost turskih vojnika koji su ondje stacionirani. Francuzi su se trenutačno držali podalje od Tebe.

Nije da je Miles uopće imao ikakvog izbora da ne ode onamo kamo je njegov prijatelj odlučio da pođu. Ali kad je Memnon isplovio, Noxley je objasnio što je mislio pod »gadostima«.

Kad je lord rekao »Francuzi«, ispalo je da misli na čovjeka pod imenom Duval, kojeg se Miles slabo sjećao sa sastanka u konzulatu.

Noxley je rekao da je upravo taj čovjek unajmio otmičare. Prekopali su Milesove stvari kako bi pronašli papirus. Idućeg su dana ostali Duvalovi plaćenici otišli u kuću i uzeli i papirus i presliku.

Drugim riječima, Duval ne samo da je povjerovao priči o faraonovoj grobnici punoj blaga, već i da Miles umije čitati hijeroglife.

Na Milesovo olakšanje, zasad nitko nije otkrio istinu o Daphne.

Nadao se da će tako i ostati. Ionako je bila dovoljno ranjiva.

Da nije bila vani za vrijeme pljačke, mogli su i nju oteti i uzeti kao taoca ne bi li Milesa prisilili na suradnju s francuskim luđakom. Ali bila je u konzulatu, pokušavajući ih natjerati da nešto učine, iako su svi znali da to nikad ne rade osim ako se pritom ne mogu jeftino domoći nekih artefakata. Pljačka ju je odvela Noxleyju, koji je odmah krenuo za potragu za Milesom i papirusom.

Očito je lord uspio pronaći oboje.

Očito je Duval bio opasan.

Ipak, taj cijeli incident s glavom...

Imalo je smisla reći: »Kad si u Rimu...« Ali Englezi su odavno prestali odsijecati glave i pokazivati ih drugima kao pouku pa Milesu nije bilo jasno zašto bi itko ponovo započeo s takvim barbarskim običajima, samo zato što se nalazi među barbarima.

Suviše zaokupljen da shvati poteze svoga prijatelja, nije previše primjećivao okolinu, osim činjenice da su današnji Egipćani sagradili svoje kuće u drevnom hramu u Luksoru, oko njega i na njemu. Ondje gdje su faraon i njegovo visoko svećenstvo nekad održavali svetkovine i rituale, seljaci su izgradili golublje tornjeve.

Noxleyjeva kuća, koja se nalazila u južnom dijelu hrama, nije najviše narušavala izgled hrama. Mogla je lako stati u dvorište lordova rodnog doma u Leicerstershireu. Međutim, prema standardima kakvi su vladali u Luksoru, bila je prostrana i elegantna, veličanstven gornji i donji kat, bila je prozračna i savršena za ljetne noći.

U kući je Noxley predložio da papirus i presliku stave pod ključ.

Miles se složio, iako se pitao tko bi imao dovoljno hrabrosti da pokuša nešto ukrasti pod Ghazijevim budnim okom.

Miles se povukao u dodijeljenu mu sobu, okupao se i srušio na divan. Spavao je dok ga sluga nije probudio za večeru.

Kad se ponovo pridružio Noxleyju u ugodnoj qaai, Miles je shvatio da nema apetita. »Jadni moj prijatelju, oprosti mi«, rekao je Noxley. »Zasigurno ti je već dosta ovdašnje hrane. Reći ću kuharu...« »Nije do hrane već do Faruqa«, odvratio je Miles. »Proganja me slika one glave. Jesi li posve siguran da je pametno poticati ljude poput Ghazija na takva barbarstva?« »Zašto bi to bilo više barbarski od vješanja u Tyburnu?« Noxley je upitao. »Štoviše, čini mi se milosrdnije. Znaš, kad visiš na užetu, treba ti neko vrijeme da umreš. A što se tiče izlaganja glave javnosti, to je jedini način da budemo sigurni da će se vijest proširiti. Želimo da Duval bude potpuno siguran da je njegov glavni plaćenik skončao. Tad će znati da je ostao i bez papirusa i bez tebe.« Nasmiješio se Noxley. »Sav će se zapjeniti, baš kao bijesan pas kakav i jest.« »Samo sam ga jednom susreo i činio mi se dovoljno normalan«, rekao je Miles. »Ali ne može biti ako vjeruje da je itko dešifrirao hijeroglife. A mora biti još luđi da se ponaša ovako zaluđeno.« »Siguran si da se radi o zaluđenosti?« Noxley je podigao pogled s tanjura, s izrazom lica gotovo je podsjećao na dijete. »Na papirusu su navedena imena koja pripadaju kraljevskoj lozi«, rekao je Miles. »To je jedino što bilo koji znanstvenik zasad može tvrditi sa sigurnošću.« »Nisi ga kupio jer si vjerovao da opisuje kraljevsku grobnicu, kao što je to tvrdio Vanni Anaz?« upitao je Noxley, i dalje ga gledajući s onim dječjim izrazom lica. »Ništa ti nije govorilo da bi možda radi o karti do nekakvog blaga?« Miles je odmahnuo glavom. Kupio ga je Daphne. Jer je bio prekrasan, u gotovo besprijekornom stanju. Zato što u svojoj kolekciji nije imala ništa tako dragocjeno. Zato što je znao da će joj oči zablistati kao što su nekada davno znale, prije nego što se udala za Pembrokea.

Oči su joj zablistale i Miles je nikad nije vidio sretniju nego onda kad je krenula raditi na njemu. Zbog toga mu je papirus bio deset puta vrjedniji nego što ga je uistinu platio.

»Čuo sam da je francuski generalni konzul Drovetti ponudio Belzoniju deset tisuća funti za sarkofag od alabastera koji je pronašao«, rekao je Miles. »Meni se papirus takve rijetko viđene kvalitete činio jednako vrijednim.« »Možda i upravo objasnio Duvalov problem«, rekao je Noxley. Dao je slugi signal da može odnijeti poslužavnik s večerom.

Kad je sluga otišao, rekao je: »Duval je oduvijek smatrao da su Francuzi >otkrili< Egipat, zbog znanstvene ekspedicije i Description de l’Egypte. Mrzi Engleze djelomično zbog toga što smo ih pobijedili, ali najviše zbog toga što smo kao ratni plijen uzeli Kamen iz Rosette.« »Zaboga, pa to je bilo prije dvadeset godina«, rekao je Miles. »Nije da Francuzi nisu ništa vrijedno oteli narodima koje su pokorili. Nisam primijetio da su išta vratili.« »Pokušaj to objasniti Duvalu«, rekao je Noxley. »Osim toga, do nedavno nije bio ništa gori od drugih lovaca na starine.« Otkad si se ti pojavio i unajmio ljude poput Ghazija, Miles se upitao. Ali sjetivši se Faruqove glave, odlučio je biti oprezniji. »Imaš li pojma zašto?« upitao je. »Zbog Belzonija«, rekao je Noxley. »Duval je u Egiptu više od dvadeset godina. Belzoni je ovdje bio manje od pet, a sad je poznat diljem svijeta. Duval je radio iskapanja u Biban el Muluku, u Dolini kraljeva. Nikada nije pronašao kraljevsku grobnicu, ali Belzoni jest – i to veličanstvenu, s rijetkim sarkofagom od alabastera. Ni Duval ni Drovetti nisu uspjeli pronaći ulaz u Kefrenovu piramidu, ali Belzoni jest. Francuz nije uspio smisliti način kako pomaknuti glavu mladog Memnona, ali Belzoni jest, i sad je u Engleskoj.« »Dvadeset godina rada, a ničime da se pohvali«, rekao je Miles.

Kao i u slučaju Virgila Pembrokea, pomislio je. »Sigurno ga je izjedala ljubomora.« Baš kao što je Pembroke bio ljubomoran na Daphnein dar za jezike. »Zamislite kako se osjećao kad je čuo za papirus koji ti je prodao Anaz«, rekao je Noxley. »Zadnja slamka spasa«, dodao je Miles.

Noxley se nasmiješio. »Priznajem da sam i ja osjetio tračak ljubomore. Vjerojatno ste se svidjeli Anazu. Usput, da vam kažem, jadničak je mrtav.«

Osamnaesto poglavlje

26. travnja

R

upert je prve krokodile ugledao iznad Girge, pola ih se tuceta grijalo na sprudu.

Rijeka je ovdje bila vrlo plitka pa su sprudovi stvorili labirint kroz koji je Izida morao proći. Maloprije je promatrao kako se iznad njih okupljaju jata pelikana i divljih pataka. Bolje rečeno, oči su mu bile uperene u tom smjeru. Misli su mu pak lutale negdje drugdje.

Razmišljao je o njoj.

O iskrcavanju s broda i pronalaska nekog skrovitog zakutka.

Svakim su satom sve bliže Tebi. Vremena je bilo sve manje. Kad joj pronađu brata, više ništa neće biti kao što je bilo.

Rupert si je rekao da bi bilo bolje da razmišlja o tome kako joj izvući brata iz pandži otmičara. Trebao bi razmišljati kako zaštititi žene i djecu.

Umjesto toga, neprestano je po glavi prebirao i odbacivao planove kako zadovoljiti požudu za čudesnim tijelom Daphne Pembroke. Čak i sad, gledajući krokodile, pitao se kako bi mu mogli pomoći da je svuče.

Njegov je um jedino mogao smišljati isprike da je vidi. Otišao je s palube u unutrašnjost broda, gdje je uglavnom provodila najtopliji dio dana. Nije je pronašao u salonu već u njezinoj kabini. Vrata su bila otvorena zbog propuha.

Na divanu je bio rasprostrt poznati spis pisan trima pismima. Bila je to preslika Kamena iz Rosette. U krilu joj je bila bilježnica.

Pokucao je na otvorena vrata. Podigla je pogled. Blijedo joj se lice odmah zacrvenjelo.

Želio je izljubiti tu ružičastu kožu. I sve one bljeđe dijelove. A zatim krenuti naniže. »Krokodili«, rekao je. »Zbilja?« Odložila je bilježnicu. »Gdje su?« Pronašao je kišobran i poveo je na palubu. Držao ga je iznad nje dok je netremice gledala neobična stvorenja. Dugo nije ništa rekla.

Nije trebao ništa reći. Bilo mu je dovoljno samo biti pokraj nje, gledati kako njezin ushit i užitak mijenjaju njegovu percepciju svega.

Nekako su mu i krokodili postali još egzotičniji i čudesniji. S njom se sve činilo kao da gleda neko čudo. »Teško mi je povjerovati da su stvarni«, napokon je rekla. »Pogledajte, jedan klizi prema vodi. Kao u snu.« Rupert je tad začuo prepirku dva dječačka glasa. Upitno ih je pogledao.

Tom je pojurio k njemu. »Molim vas, gospodaru, moram s vama razgovarati.« Ali ne može ništa reći ispred dame, rekao je dječak. Tiče se samo muškaraca. Slegnuvši ramenima, Daphne je nasmiješena otišla u brod, daleko od dosega kipućeg sunca. »Nadam se da je nešto važno«, Rupert je rekao dječaku. »O, i jest. Yusef je jako bolestan.« Rupert je promotrio drugog mladića, koji je pomalo kiseo stajao pozadi. Turban mu je stajao ukoso, a odjeća mu je bila sva neravna. »Za bolesti je zadužena milostiva«, rekao je Rupert. »Nisam ja ovdje doktor.« »Bolestan je od ljubavi, gospodaru«, rekao je Tom. »Zato ne mari za odjeću.« »Od ljubavi?« »Da, gospodaru. Prema Nafisah. Jako pati. Rekao sam mu da ste sad vi naš otac i da ćete ga pomoći usrećiti, ali ne vjeruje mi.« Rupert je ponovo pogledao Yusefa, kojem se na licu odjednom pojavio patetičan tračak nade.

Rupert se zatim okrenuo Tomu. »Otkad sam ti ja otac?«

Tom je sve objasnio. Kuga mu je ubila većinu obitelji. Ujak Akmed mu je nestao. Yusef također nije imao obitelji. Prije dvije godine vojnici Muhameda Alija spalili su mu selo do temelja i sve pobili. »Sad pripadamo vama«, dječak je zaključio. »Vi ste nam gospodar i otac.« U tom je trenutku zaplakalo dijete.

Rupert se osvrnuo oko sebe. Dijete. Žene. Dvojica mladića.

Zaista i jest bio otac.

Daphne je tvrdoglavo zurila u kartuše, ali uzalud. Nije se mogla koncentrirati. Nije se mogla sjetiti o čemu je razmišljala prije nego što je začula kucanje i ugledala na vratima gospodina Carsingtona.

Sjetila se kako ju je zarobio pritisnuvši je uz vrata one večeri nakon Memfisa.

Onaj poljubac, onaj čarobni poljubac. Njegova nježnost i igra te neobično otkriće poljupca, kao da je nitko nikad nije poljubio.

Zatim su je preplavile sve one uspomene koje je pokušala zatomiti i ostala je samo čežnja.

Lakše bi podnijela bol da se nije pretvarao da je takav grubijan.

Ali nijedan grubijan ne bi joj mogao povratiti samopouzdanje kao on, uspio je postići da se osjeća normalno, čak i privlačno, prvi put od djetinjstva. Grubijan ne bi stajao pokraj nje s kišobranom i štitio je od sunca. Grubijan se ne bi igrao s djetetom ili do kasno navečer pričao dječacima priče ili dopustio da ga mungos koristi kao igralište.

Grubijan ne bi uspio postići da ga svi oko njega vole.

Uključujući mene, pomislila je. Uključujući mene glupaču. »Daphne.« Podigla je pogled, očekujući da neće ništa ugledati, jer je to bila samo želja i glas koji joj je dopirao iz sjećanja.

Ali ne, i dalje je stajao na vratima, glave nagnute u stranu, jer je dovratak bio nekoliko centimetara prenizak za njegovu visinu.

Sjeverac mu je razmrsio gustu tamnu kosu. U očima mu je blistala razigranost. Sjetila se kako je zviždao u mraku tamnice, smijući se u lice opasnosti, kao da je opasnost tu da ga zabavi.

Sad je vidjela da je iz dana u dan tjerao mrak i iz njezina života. I iz dana u dan se mijenjala. Zbog njega je postala bolja, ili možda

iskrenija prema sebi. Zbog njega je naučila kako da voli samu sebe i kako da si vjeruje. Zbog njega je žudnja postala užitak, a ne više sram.

Volim te, pomislila je.

Dugo ju je gledao. Zatim su mu se usta lijeno uvile prema gore. »Ah«, rekao je. »Puno bolje.« »Što je bolje?« Ušao je u kabinu. Zatvorio je vrata. »Znate«, odgovorio je. »Niste smjeli zatvoriti vrata«, rekla je slušajući kako joj podmuklo srce tuče od iščekivanja. »Pogledali ste me na onaj način tala heneh«, odgovorio je. »Nisam«, slagala je. Potreba joj je tukla u srcu i pjevušila u žilama: Tala beneh. Dođi. »Zašto sam onda zaboravio zašto sam došao?« upitao je. Utonuo je u divan pokraj nje. »Bilo je nešto važno. Ali kad sam vam vidio lice, sve sam zaboravio.« Podigao je bilježnicu koja joj je skliznula iz ruke kad ga je ugledala. »Možda ću se poslije sjetiti. Čime se danas bavite? Ili kime? Vidim ovdje par onih dosadnih kartuša.« »Ne par«, napeto je rekla. Bilo je pretijesno. Bili su suviše izolirani.

Vani je posada zapjevala ljubavnu pjesmu. »Potječu s različitih mjesta.« Kao i njih dvoje, podsjetila se. Dva različita svijeta. Morala je ostati u svojem, držati se podalje. Znala je to.

Ali ipak mu se primaknula i pokazala stranicu dok je govorila, iako nije bilo potrebno. Dobro je sve vidio. Nije bilo komplicirano. »Ova na vrhu je Ptolomejeva, s Kamena iz Rosette. Ova ispod je Kleopatrina, s obeliska gospodina Bankesa.« Bila mu je preblizu. Njegov joj je miris kroz nos ulazio u mozak i stvarao pomutnju.

Podigao je pogled s bilježnice na njezino lice. Trebala bi odvratiti pogled, usredotočiti se, inače će joj na licu iščitati sve što želi, svaku nepromišljenu misao, svaki poludjeli osjećaj. Nije mogla skrenuti pogled. Željela je prstom proći po rubu njegove čeljusti. Željela je prisloniti svoj obraz uz njegov. »Napisali ste iznad simbola neka slova«, rekao je. »Igra pogađanja«, odvratila je. »Izbroji slova. Usporedi ih. Cisto da nečime okupiram misli.«

»Pomaže li?« Razmišljaj o Milesu, rekla si je. Razmišljaj o svemu što je učinio za tebe. Želiš li da nastrada zbog tvoje slabosti i budalaštine? Reci: »Da, pomaže.« »Ne«, odgovorila je. »Ne pomaže.« »Meni ništa ne pomaže«, rekao je. »Bilo je glupo što sam došao i zatvorio vrata. Ovdje sve pripada vama. Božanstveni miris tamjana.

Miris vaše kože. Miris knjiga, pergamenata i tinte.« Prošao je rukom po nekoliko centimetara divana koji su ih dijelili. »Ovdje spavate. Ja spavam na drugom kraju svijeta. Tako se osjećam. Nedostajete mi.« Kleknula je i položila mu prste na usne. Ne smije mu dopustiti da izgovori još koju slatku riječ. Mogla bi početi vjerovati rečenicama koje nisu mogle biti istina. Tad bi je još više boljelo. Muškarci bi rekli bilo što, učinili bi bilo što. Čak je i Virgil promijenio ton kad je htio s njom voditi ljubav.

Vani su mornari pjevali o ljubavi. Jedan se glas isticao svojim čeznutljivim pjevom.

Ljubav tišti moje srce; San mi neće zatvoriti oči; Ova agonija me razdire iznutra. Zauvijek ću plakati.

Ah, da smo barem zajedno, ne bih uzdisala, ne bih plakala.

Podigao je ruku i pogladio je po prstima koje mu je položila na usne, i nastavio niz vanjski dio šake. Primio ju je za zapešće. Pustila je da joj ruka sklizne u njegovu. Prsti su im se isprepleli. Privinuo je njihove spojene ruke uz prsa i stisnuo si ih uz srce. »Nedostaješ mi«, rekao je. Bio je to takav šapat da se gotovo nije ni čuo.

I on je njoj nedostajao, nedostajala joj je sloboda koju su imali u grobnici u Asyutu – da se dodiruju, ljube, da pružaju i primaju užitak, da se drže. Da budu što god su bili onda kad su jedan drugome bili u naručju.

Nagnula se prema njemu i dotaknula svojim usnama njegove.

Odgovorio je nježnošću od koje je zadrhtala. Izvukla je ruku iz njegova stiska kako bi ga mogla dodirnuti objema rukama, kako bi mu primila prekrasno lice i pogledala ga u oči, u te tamne vesele oči. Čak je i sad ondje vrebao dašak pokvarenosti, tračak nestašluka usred vrele tame i požude. Izmamilo joj je to osmijeh na lice i taj je

osmijeh priljubila uz njegove usne i predala mu ga. »Nedostajao si mi«, šapnula je. »Jako.« Trebala se odmaknuti, ali bilo je prekasno. Udisala je miris njegove kože, okusila ga na usnama i osjetila toplinu i snagu njegovih ruku. Još je jednom prislonila svoje usne na njegove i sva žudnja koju je pokušavala suzbiti potekla je iz nje u obliku poljupca koji je trebala zauzdati. Ruke su joj skliznule na njegova ramena i čvrsto se za njih držala, iako je znala da bi se trebala pustiti. Poslije će samo biti teže.

Ali poslije je bilo tako daleko. Sad joj je cijeli svijet bio samo on i taj dugačak nježan poljubac, koji se u trenu pretvorio u žestok. Obavio joj je rukom struk i čvrsto priljubio uz svoj čvrsti torzo. Sjela mu je u krilo, podigla skute i omotala mu svoje noge oko pasa. Bila je besramna. Samo je s njime mogla biti takva. Mogla je činiti što je god željela. Bez pravila. Samo da ga zadovolji i da bude zadovoljena.

Primila mu je majicu i povukla gore, prekinuvši poljubac samo toliko da mu prevuče odjeću preko glave. Prelazila mu je rukama po ramenima, leđima, prsima. Bio je gladak i čvrst kao mramor, ali topao i toliko živ. Nikad nije upoznala nikoga tako punog života. Vani su muškarci pjevali: Srce mi je obavijeno vatrom. Tko gori kao ja? Postoji li lijek?

Primio ju je za potiljak i provukao joj svoje duge prste kroz kosu.

Držao ju je dalje od sebe i gledao je. Bez riječi. Samo vrelina u njegovim očima, tračak podmuklosti i naznaka osmijeha. Zatim su mu ruke skliznule naniže kako bi joj otkopčao steznik, pritom je gledajući cijelo vrijeme u lice. Što radiš? upitala ga je, kao idiot.

Skidam te, odgovorio je, očito iznenađen glupim pitanjem.

Tiho se nasmijala, sjetivši se. Nacerio se, znala je da se i on toga sjetio.

Korzet je spao s nje i ruke su mu plazile po njezinoj koži, um joj je posve usporio.

Pritisnula je šaku na usta kako ne bi proizvela ni zvuk. Žudjela je za njegovim dodirom, za njegovim snažnim, pametnim rukama, koje su ocrtavale oblik njezinih grudi, struka, trbuha i bokova. Nije shvaćala koliko je bol očajna, sve dosad kad ju je preplavila poput pješčane oluje, izbrisavši sve osim nepodnošljive potrebe za njime.

Podigao joj je suknju još više i otpustio svoje hlače. Zadrhtala je kad mu je pala odjeća, kad su se koža i koža dotakle. Obavila ga je

rukama oko ramena i pritisnula usne o njegov vrat, kako ne bi zastenjala kad su mu ruke krenule po njezinim bedrima. Upijala je njegov miris, tako vruć, tako muževan i samo njegov. Na prvi je intiman dodir u tišini zavrištala. Da je mogla, vrištala bi od užitka, od muke, kroz vrisak bi nabrajala nemoguće, kontradiktorne zahtjeve.

Još. Ne. Stani. Nemoj prestati. Tu. Ne, tu. O, nemoj. O, da, molim te.

U njoj je ključao smijeh praćen tugom, potpuno nepodnošljivo.

Ludilo. Čudesno ludilo.

Zarila mu je zube u rame, nokte u leđa, dok su njegove čudesne, opasne ruke pronalazile baš svaku točku užitka, dok su njome prolazili valovi osjećaja, tako opasno slatki i vrući.

Pjesma mornara ostala je tek udaljena jeka, njihova bolna pjesma kao protuteža njezine unutarnje boli. Tako je žudjela za njime. Biti njegova. Biti zajedno. Biti jedno.

Rukom mu je skliznula niz trbuh i primila ga za koplje kako bi ga uvela u sebe. Zagrcnuo se i odgurnuo joj ruku. Pomaknuo ju je u krilu i prije nego što mu je uspjela reći da više ne može čekati, ušao je u nju.

Ustima joj je pokrio njezina kako ne bi zavapila. Da, o, da. Tako.

Napokon.

Vani su mornari pjevali: O, prva i jedina ljubavi moga srca. Ostvari mi posljednju želju.

Tvoj sam sluga zauvijek.

Ti si moj gospodar...

Vani su odjekivale gajde i ritam bubnjeva.

Unutra je vladala neopisiva potreba da se dvoje spoji, potpuno i zauvijek.

Primila ga je još dublje u sebe, omotala se oko njega, rukama prelazila po njegovu tijelu, kao da ga želi što više uzeti, iako nikad nije bilo dovoljno.

U tišini se ljuljala s njime uz muziku i u ritmu koji su čuli samo njih dvoje. Preplavili su je osjećaji, mračni i nesavladivi, dopustila im je da je ponesu. S njime je htjela bilo kamo. S njime se ničega nije bojala. S njime se napokon osjećala potpuno živom.

Držala se za njega kao tijekom pješčane oluje. Pustila je da užitak divlja oko nje i pokraj nje i između njih, sve dok ih nije oboje slomio. Sa sobom je donio i sladostrašće, a s njim i mir i tišinu. »Što to pjevaju?« poslije je upitao Rupert kad je napokon mogao ponovo disati i razmišljati. Utonuli su u jastuke i ondje dugo nepokretno ležali.

Držao ju je čvrsto uz sebe, a ona je držala njega.

Trebao bi joj pomoći da se odjene. Nije bilo puno toga. Ponovo zategnuti steznik. Popraviti suknju. Ništa drugo. Nije bilo korzeta.

Podsuknji. Gaćica. Nasmiješio se. »Ljubavne pjesme«, rekla je. »Što je toliko zabavno?« »Ti«, rekao je. »Nisi nosila donje rublje. Pretpostavljam da si me očekivala.« »Već danima ne nosim donje rublje«, odgovorila je. »Prevruće je.

Moramo se odjenuti. Kasno je. Uskoro ćemo stati negdje gdje ćemo provesti noć.« »Ljubavne pjesme«, ponovio je. Zatim se sjetio. Razloga zašto je došao. Izlike. »Yusef pati za Nafisah.« »To objašnjava odabir pjesme«, zaključila je. »Izgaranje, očaj i >jao< ovo i ono.« Počela se odvajati od njega.

Povukao ju je natrag. »Moramo biti razumni«, rekla je. »ja moram biti razumna.« »Još trenutak«, rekao je. »Gospodine Carsingtone.« »Rupert«, naredio je. »Moram se držati podalje«, zaključila je. »Malo je prekasno za to«, rekao je. »Znam da je licemjerno«, nastavila je, »ali moram pokušati zadržati ponašanje udovice. Zbog Milesa.« Poljubio ju je u čelo. »Ako sazna, hoće li me nabiti na kolac? Hoće li inzistirati da si okrenemo leđa i izvadimo pištolje?« Odmaknula se i sjela. »Zaboga! Duel? Zbog mene? Kad bi i samo pomislio na nešto tako poremećeno... Ma ne, nije on takav idiot.« Navukla si je steznik i okrenula mu leđa. »Zaveži ga, molim te«, rekla je. »Ne mogu baš zvati Leenu.«

Rupert je nevoljko sjeo. Nevoljko je zategnuo komad odjeće. »Jesi li razgovarao s Nafisah?« upitala je. »Možemo li kasnije o Nafisah?« rekao je. »Još nismo završili razgovor o nama.« Ponovo se okrenula prema njemu. »Molim te, nemoj«, kazala je. »Ne možemo ovo nastaviti. Ne žalim ni za čim što sam učinila. Ali ostatak svijeta ne bi nikad razumio, a upravo se s ostatkom svijeta Miles mora boriti. Ne smijem ga osramotiti. Ne bih mogla živjeti s tom spoznajom. Ne možeš ni zamisliti što je sve učinio za mene. Bez njega bih poludjela.« »Brine se o tebi«, zaključio je Rupert. »Puno više no što bi ijedan brat učinio za svoju sestru.« »Onda mu ne bih naudio ni za što na svijetu«, rekao je Rupert.

Navukao je majicu. Kako bi bilo divno da je i mudrost odjeća koju bi mogao lako navući, pomislio je. Nakratko je bio tako sretan. Sad je bio nesretan i iz minute u minutu bivao je sve nesretniji. Morao je otići.

Večeras će morati spavati sam.

Nije bio čudovište. Mogao se kontrolirati. Nije je htio osramotiti.

Nije htio osramotiti brata kojeg je voljela, brata koji ju je zaštitio od tko zna čega.

Ne bi trebalo biti tako teško otići. Ne bi trebalo biti tako teško reći samome sebi da će za koji dan pronaći njezina brata. Spasit će ga ili poginuti pokušavajući ga spasiti. A ako poginu, sve će biti gotovo. A ako uspiju, bit će sve gotovo i između Daphne Pembroke i Ruperta Carsingtona.

Nikad nije očekivao neki drukčiji ishod, nikad nije tako strepio od završetka.

Imao je drugih žena.

Kad je bilo vrijeme za odlazak, otišao bi.

Bilo da je to bila njegova odluka, ili u rijetkim slučajevima njezina, ljubazno bi pozdravio i otišao. Katkad i pun zahvalnosti. Nikad nije žalio.

Rekao si je da mu je ovaj dan donio više negoli se uopće usudio i nadati. Otišao joj je u kabinu zbog obiteljskog problema.

Došao je zbog nesretno zaljubljenog dječaka koji ga je gledao patnički i pun nade.

»Bolje da riješimo ono zbog čega sam i došao«, rekao je Rupert. »Inače će svima biti jasno što smo radili iza zatvorenih vrata.« »Yusef se želi oženiti Nafisah, tako se čini«, rekla je uspravivši se na koljenima popravljajući si suknju. »Da, ali vrlo je mlad. Mislim da mu je četrnaest.« »Većina Egipćana njegovih godina već je oženjena«, rekla je. »Mislim da svi žitelji njegove zemlje vjeruju da je bolje oženiti se nego izgorjeti. Očevi sinovima uglavnom pronađu supruge do puberteta.« Rupert se namrštio. Nikad nije tako gledao na brak. Pa nije ni trebao, zar ne? Englezi nisu skrivali žene iza vela ili u haremima. »Vrlo je jednostavno ako ona pristane«, rekla je Daphne. »Udaja je složena onoliko koliko je njezina obitelj imućna. U slučaju udovica i rastavljenih žena puno je jednostavnije. Imam neke bilješke o tome. Željela bih napisati rad o nekim dijelovima moderne egipatske kulture.« Odgurnula je jastuk koji su naslonili na zid kabine. Prepuzala je divan i počela kopati po škrinjici u kutu kabine. Dok je tako tražila, gledao joj je ljupko zaokruženu stražnjicu. Potisnuo je uzdah.

Izvadila je bilježnicu nalik na onu u kojoj je crtala kartuše.

Prelistala ju je. »Evo ga. Vrlo jednostavno. Žena kaže muškarcu: >Ja ti se predajem.< To se uglavnom radi pred svjedocima, ali ne nužno.

Miraz je tek sićušan dio onoga što se daje za djevicu. Naravno, ja bih im omogućila bogat miraz, to nije sporno.« Podigla je pogled s bilježaka. »Jedino mora pristati.« »I to je sve?« rekao je. »>Ja ti se predajem<? Nema zaruka? Nema dozvole? Nema svećenika?« »Možemo im organizirati proslavu«, odvratila je Daphne. »Dobra isprika za slavlje.« Ustao je. »Ta dobro, bolje da onda saznam što Nafisah misli o mogućem braku.« »Pošalji mi je«, rekla je Daphne. »Ne, ne, Tom će mi biti prevoditelj«, rekao je. »Žele da to ja učinim.

Ja sam otac.« »Otac?« Smušeno je kimnuo glavom i izišao.

Vratio se nakon pet minuta.

Daphne još nije stigla srediti osjećaje. Jedva je imala vremena oprati se. Na brzinu je ručnikom obrisala lice kako ne bi primijetio da joj je mokro od suza!

To što je ponovo s njime vodila ljubav samo je sve pogoršalo. Znala je da to mora biti zadnji put, ali još nije s njim sve riješila. Nije bila spremna na završetak.

Ponašala se kao romantična, osjećajna školarka. Kao da nije prošlo čak deset godina od njezine prve ljubavne zalijepljenosti.

Ali jest, morala se sjetiti što se dogodilo, svakog mučnog detalja, svih posljedica onoga kad se vjeruje osjećajima.

Tako si je govorila, ali kad joj je bio blizu, bilo je gotovo nemoguće biti logičan i razuman.

Stajao je na vratima glave pognute u stranu. »Mogli bismo se vjenčati«, rekao je.

Odmaknula je ručnik od lica i grčevito ga držala uz trbuh. Nije ništa rekla. Mora da je krivo čula. »Mogli bismo se vjenčati«, ponovio je. »Kao što si rekla. Ti si udovica.« Srce ju je probadalo u prsima: jedan ubod za drugim. Nešto će se slomiti, nešto važno. »Vjenčati?« upitala ga je. »Zar si na izlazu udario glavom?« Nasmiješio se. »Vidiš? To je jedna od stvari koje mi se sviđaju kod tebe. Tvoj smisao za humor.« »Nemam smisla za humor«, odvratila je. »Možda to ne primjećuješ jer su ti misli zauzete intelektualnim radom«, objasnio joj je. »Ne, problem je u tome što ne poznaješ pravu Daphne«, rekla je. »Misliš da sam zanosna i zanimljiva, ali nisam. Okolnosti su me natjerale da se drukčije ponašam. Ali čim se sve vrati u normalu, ponovo ću postati nezanimljiva i nedruštvena osoba kakva sam inače.« »Mislila si da neženstvena, sjeti se«, rekao joj je. »Ne možeš suditi o sebi po kriterijima nekog zbunjenog starca.« »Ne razumiješ!« zavapila je. »Nemam hobija. Ništa me drugo ne zanima. Samo jedem, pijem i udišem mrtve jezike. Meni je poimanje

zabave brojiti hijeroglife na Kamenu iz Rosette. Tisuću četiristo devetnaest. Taj isti tekst na grčkom ima četiristo osamdeset šest riječi. Želiš li čuti što sam zaključila na temelju tih iznosa? »Naravno«, rekao je. »Obožavam te slušati.« »Čak i kad me ne razumiješ.« »Zar je važno?« upitao je. »Razumiješ li ti pravila kriketa? Ili kako se boduje boks?« »Naravno da ne«, odgovorila mu je. »Moja majka kaže da je često najbolje da se muž i žena ne razumiju u potpunosti«, rekao je. »Uz malo tajnovitosti je i brak puno zanimljiviji, tako tvrdi.« »U našem je slučaju puno više od malo tajnovitosti«, odvrati Daphne. »Mi nemamo ništa zajedničko.« Podigle su mu se tamne obrve. »Požuda se ne broji«, rekla je. »To nije dovoljno za zajednicu koja mora trajati cijeli život. Nismo Egipćani. Ne možemo se rastati uz nekoliko riječi i neokaljane časti. Barem ja ne mogu.« Izgledao je kao da razmišlja. A zatim: »Želiš mi reći da je odgovor ne«, rekao je. »Tako je najbolje«, rekla je. Očajnički se pokušala sjetiti što bi se trebalo reći u ovakvoj situaciji. Sigurno je negdje pročitala. »Bojim se da si ne bismo odgovarali... na duge staze. Ali hvala na ponudi. Jako... ljubazno.« »Ljubazno«, ponovio je. Kratko se nasmijao i izišao.

Do večeri je Daphne imala sve konce u rukama. Nije da je imala izbora.

Vjenčanje je uskoro sve zaokupiralo.

Ubrzo nakon što je gospodin Carsington otišao, Leena i Nafisah dojurile su sa sretnim vijestima. Nafisah se pristala udati za Yusefa.

Bila je jako sretna. Htjela je imati još djece. Yusef je bio mlad, snažan i podarit će joj mnogo djece. Bio je i zgodan te drag. Nebrojeno je puta poljubila Daphneinu ruku u znak zahvale. »Što ja imam s time?« upitala je Daphne. »Ti si mu osvojila srce.«

»Da ste me ostavili u mome selu«, rekla je djevojka, »moja Sabah bila bi mrtva, a ja bih bila četvrta supruga jednog vrlo nervoznog čovjeka.« Kao što je bio Virgil, Daphne je pomislila. Izgledao je poput sveca, tako spokojan, ali bila je to njegova maska kojom ju je obmanuo. Mislila je da je ona kriva, nije shvaćala da je u šaci drži neraspoložen, nezadovoljan čovjek.

Ali bila je tako mlada, tek koju godinu starija od Nafisah, ali s puno manje iskustva. Nije imala iskustva s vanjskim svijetom.

Djevojke, čak i vrlo pametne djevojke, nisu išle u javne škole. Nisu išle na studij. Nju je kod kuće podučavao otac. Živjela je tih, povučen život.

Zar se njezinim osjećajima više ne može vjerovati samo zato što su je tako davno tako obmanuli?

Zar je njezin sud o muškarcima bio tako pogrešan, ili je samo napravila mladenačku pogrešku?

Nije bila sigurna, a danas nije ni imala vremena da tu zagonetku riješi. Iako je vjenčanje bilo jednostavna stvar, sve je moralo biti svečano. Dala si je puno posla kako bi sve organizirala. Kad je brod pristao na mjesto gdje će provesti noć, večera se već kuhala, a mladenka je bila odjevena u Daphneine arapske halje.

Buduća mladenka taman je nanosila kalaj na djetetove oči, kad je u sobu dojurila mungosica i počela divljati od uzbuđenja. »Što je sad zaboga...« Daphne je zastala kad je začula nepoznate glasove.

Leena je virila kroz škure. »Službenici iz grada«, zarežala je. »Uzet će nam svu hranu pod izlikom da se radi o brodskom porezu.« Marigold je ponovo izjurila. Daphne je trknula Leenu kako bi se maknula od prozora. Mungosica je izjurila na palubu i smjesta se propela na stražnje noge i nakostriješila, kao da je ugledala kobru.

Daphne je prišla škrinji gdje je držala pištolje, izvadila ih i napunila, ruke su joj se tresle.

Glasovi su zvučali mirno, ali nije vjerovala mirnoći. Da je imala krzno, i ona bi se nakostriješila. Nije znala što je u krivu, samo je bila posve uvjerena da nešto jest. »Pronađite noževe, što god može poslužiti kao oružje«, šapnula je ženama. »Ako bilo tko pokuša ući, prvo ga napadnite, a tek onda postavljajte pitanja.«

Napokon se dogodilo da Leena nije započela sa svojim pretkazanjima. Samo je potvrdno kimnula glavom.

Daphne je smjesta zamotala šal oko struka i u njega zataknula pištolj. Drugi je nosila u ruci. Izišla je u hodnik. Kod vrata koja su vodila na palubu zastala je i osluškivala.

Sve je vrlo jednostavno, rekao je jedan od nepoznatih glasova.

Englez je pozvan da im se pridruži u kući ovdašnjeg šeika.

Rupert je odgovorio da je polaskan pozivom, ali da već ima drugih planova. Čovjek je rekao da ne bi volio da se šeik uvrijedi. U tom bi slučaju svaki član posade bio izbatinan kako bi umirili šeikovu povrijeđenu dušu. »Molim vas da nas sad napustite«, rekao je Rupert. »Imamo vjenčanje. Upravo smo očistili cijeli brod, ne biste željeli da ga cijelog uprljate svojom krvlju, zar ne?« Muškarac je nešto promrmljao nekome blizu sebe. Drugi je zgrabio najbližeg mornara i počeo ga tući štapom.

Zatim se svašta dogodilo u hipu.

Mungosica je skočila na vođu i u nogu mu zarila oštre zube.

Jauknuo je. Puška je opalila. Rupert je u rukama držao veslo i njime zamahivao prema dvojici muškaraca koji su mu dolazili u susret. Jedan je pao preko palube. Svjetiljka je pala na tlo. Daphne je napela pištolj, odškrinuta vrata, naciljala i pucala u jednog od Rupertovih napadača.

Zlikovac je zavrištao i pao držeći se za nogu.

Nakon toga je bilo teško odrediti što se događa. Posada je zgrabila vesla, oruđe, kuhinjski pribor i njime se borila. Izvadila je drugi pištolj i taman ga htjela napeti, kad ju je nečija ruka primila za zapešće i zavrnula, natjeravši je da ispusti oružje. Napadač ju je odvukao od vrata. Zatvorila ih je nogom, a zatim udarala njega. Nogom u čizmi.

Psovao je, ali nije je pustio. Vukao ju je prema krmi, daleko od strke na pramcu. Bacila mu je prvi pištolj u glavu. Prepriječio mu je put, zgrabio joj obje ruke i čvrsto ih pritegnuo iza njezinih leđa. »Ruperte!« zavapila je. »Tome! Yusefe! Bilo tko!« Učinilo joj se da čuje Ruperta. Gledala je u smjeru otkud mu je čula glas. Nakratko mu je bljesak osvijetlio lice, a zatim se primio za prsa i pao unazad... i preko palube. »Ruperte!« zaurlala je.

»Pođite s nama i vaši će ljudi živjeti«, rekao je čovjek koji ju je držao. »Borite se i mrtvi su. Svi.« Pošla je s njim.

Devetnaesto poglavlje

28. travnja

M

onsieur Duval bio je u Abydosu, stotinjak kilometara nizvodno od Dendere. Nalazište je bilo uvučeno u libijsku pustinju, na samome rubu planinskog lanca. S njime je bilo nekoliko njegovih zemljaka i ovdašnjih saveznika, koji su se brzo povukli iz Dendere kad je stigla vijest da je Memnon krenuo prema njima. Kako ih je bilo malo i kako su svi znali što lord Noxley misli o stropu sa zodijakom, odlučili su se povući u sjenu dok on ne stigne do Tebe.

Kad je stigao Jabbar, Duval se nalazio unutar goleme građevine koju su Strabon i Plinije nazvali Memnonijum. Dok su se njegovi kolege trudili iskopati građevinu iz stoljećima nakupljenog pijeska i ostatka ruševina, Duval je provodio vrijeme zureći u zid u jednoj od manjih unutarnjih prostorija. U zid su bila urezbarena tri dugačka reda kartuša s popisima kraljeva.

Trebalo je biti dvadeset i šest elipsa u svakom redu, ali zid je bio oštećen i nekoliko je imena nestalo. Nijedno od preostalih nije nalikovalo na ono kojeg se sjećao s papirusa, na jednostavniju od dvije kartuše.

Sad je papirus bio u Noxleyjevim rukama.

Kasno sinoć stigla je vijest: Faruq je mrtav. Noxley je imao i Archdalea i papirus, i bili su u Tebi, daleko izvan Duvalova dosega, sve zahvaljujući vladavini užasa Zlatnog Vraga.

Ali još nije sve izgubljeno, mislio je Duval.

Poslao je nizvodno veliku četu da presječe Iziđu i zarobi Archdaleovu sestru. Plan mu je bio zamijeniti ju za papirus i Archdaleovu šifru za hijeroglife.

Tako Jean-Claude Duval i dalje ima izgleda postići uspjeh kojem se uvijek nadao: otkriti netaknutu kraljevsku grobnicu krcatu blagom.

To bi ga otkriće proslavilo, postao bi slavniji od Belzonija. Blago bi otišlo u Louvre, a ne u Britanski muzej. Svi bi ga štovali. U njegovo bi se ime dijelila odlikovanja. I napokon bi se Francuska osvetila za krađu Kamena iz Rosette.

Bio je to njegov san, savršen rasplet. Znao je da se možda neće sve tako odviti. Možda ga papirus odvede do kraljevske grobnice prazne baš poput onih na koje je dosad naišao. Znao je da će mu možda trebati godine da pronađe grobnicu. Znao je da je moguće i da je nikada ne pronađe.

Iako, čak i u najgorem slučaju, ipak bi imao papirus, koji bi otišao u Louvre. A on, a time i Francuska, imali bi ključ za dešifriranje hijeroglifa, što je bilo puno dragocjenije, jer je to bio ključ za otkrivanje svih drevnih tajni.

Ne, nije sve izgubljeno, smatrao je... sve dosad.

Potonulog je srca gledao Jabbarovo iscrpljeno lice i rekao: »Što se dogodilo?« »Pokolj«, rekao je Jabbar. »Čekali su nas ljudi Zlatnog Vraga. Naši su većinom mrtvi. Nekoliko ih je pobjeglo u brda. Ghazi ima ženu.« »Što? Opet smo ostali bez nje?« upitao je Duval. »Prvo su je u Asyutu pustili da im izmakne kad je bila nezaštićena i praktički sama.« »Pijane budale«, ogorčeno će Jabbar. »Pazili smo, ali je naš neprijatelj znao što smjeramo. Katkad mi se čini da su čak i šakali, zmije i lešinari špijuni Zlatnog Vraga, jer on sve zna.« Upropašteno, pomislio je Duval. I zadnja prilika upropaštena. Što sad?

Nije znao. Još. Ali smislit će. Ne može dopustiti da njegov engleski suparnik pobijedi.

Daphneini otmičari održali su svoju riječ. Prestali su se boriti protiv njezinih. Čim su je ukrcali na brod, odrezali su Izidinu užad i pustili da struja odnese dahabeeyu nizvodno.

Vjerojatno će posadi trebati neko vrijeme da preuzmu nadzor nad brodom. Dotle bi se Izida mogao sudariti sa sprudom ili drugim

brodom. Ali ipak je puno vjerojatnije da oni na brodu prežive takvo što nego borbu protiv ovih zlikovaca. Ako je Rupert mrtav, tko ih može spriječiti da ne pokolju sve na brodu i ne potone dahabeeyju?

Rupert mrtav.

Trebala bi nešto osjećati, ali potpuno je otupjela.

Nakon kratkog boravka na rijeci, otmičari su putovanje preselili na konje. Kamo god išli, putovali su brzo, s tek nekoliko vrlo kratkih stanki za odmor, kako bi se i životinje i oni osvježili. Ipak su se prema njoj odnosili obzirno, dopustili su joj da se u privatnosti pobrine za prirodne potrebe pa su joj dali i omanji šator da se ondje sama odmara.

Nije znala odmara li se ili ne, jede li ili ne. Jelo joj je bilo nebitno. San je bio nebitan.

Nije marila za to kako se prema njoj odnose i što će s njome biti.

Vrijeme je za nju stalo. Slika u glavi bila joj je bistrija nego krajolik kroz koji su prolazili: odbljesak pucnja pištolja naciljanog u Rupertovo srce... iznenađen izraz na njegovu licu... ruka koja se drži za prsa dok od udarca pada... i preko palube... pljusak kad mu je tijelo udarilo u vodu.

Nije mogla plakati. Bila je skamenjena, baš onako kako se osjećala prvih šest mjeseci braka, kad je shvatila koliko je pogriješila.

I tad je bila zarobljena.

Uvježbala se da ne smije razmišljati o boli, da se usredotoči na posao i kako ga sakriti od Virgila, kako razgovarati s intelektualcima iz svih krajeva svijeta. Bijes i očaj su opstali, ali držala ih je duboko u sebi. Nije mogla do kraja života živjeti u neprijateljskom odnosu s mužem. Mogla je jedino oko sebe sagraditi zid i u sebi stvoriti svijet u kojem će živjeti.

Sad nije imala posla kojim bi zaokupila misli i nije bila djevojka kakva je onomad bila. Nije bila ni ista žena kakva je bila prije nekoliko tjedana.

A u ovoj novoj ženi kakvom je postala, bijes i očaj samo su rasli iz sata u sat, sve dok više nije bilo mjesta da dalje rastu.

Bila je to druga večer njezina zatočeništva i Ghazi joj je donio jelo.

Nasmiješio se i nježno govorio, a jedino o čemu je mogla razmišljati bio je Rupertov osmijeh i zvuk njegova duboka glasa... i o njegovim rukama, njegovim golemim, sposobnim rukama.

Gledala je zdjelu u Ghazijevim rukama, a zatim svoje kako posežu za njom. Desna joj se ruka stisnula u šaku, a zatim je srušila zdjelu, sav su bijes i očaj eruptirali u nizu psovki na arapskom.

Oni okupljeni oko vatre okrenuli su se i zurili u nju razrogačenih očiju i razjapljenih usta. Tako su ostali skamenjeni poput kipova i tijekom kratke, kobne tišine koja je uslijedila.

Zatim se Ghazi nasmijao. »Odlično govorite arapski«, rekao je. »Znate sve psovke. Znam da bi vas moji ljudi rado naučili pokoju ljubavnu riječ. Ja bih vas tako rado naučio doličnom ponašanju. Ali moramo ostaviti gospodaru da vam održi lekcije. Vrlo će vas brzo ukrotiti.« »Ako je vaš gospodar Duval dovoljna budala da pokuša ukrotiti otrovnicu, samo neka pokuša«, rekla je. »Duval?« nasmijao se Ghazi. »Nije ni čudo da ste tako vatreni, mala moja otrovnice. Pogriješili ste. Duval nije naš gospodar. Zar ne vidite kamo idemo, ljuta gujo? Idemo na jug, u Tebu, ondje gdje vam je brat i gdje vladaju pravila Zlatnog Vraga. Tako da ste na sigurnom, nemate se čega bojati.« Znala je da nije na sigurnom. Ali više nije imala što izgubiti, a samim time, niti se ičega bojati.

Milostiva je stigla u Luksor u nedjelju uvečer, nakon zadnje etape putovanja rijekom. Lord Noxley stajao je na molu kako bi je dočekao.

Iako mjesec još nije izišao i baklje su tek blago osvjetljavale, vidio je da nije nimalo dobro. Bila je ukočena i službena. U glasu joj nije čuo ni užitak, čak ni olakšanje kad mu je odzdravila. Nije mu pružila ruku. »Moj brat«, rekla je odmaknuvši se od njega. »Ovi vaši siledžije rekli su mi da je Miles ovdje.« Vaši siledžije. Jako loš znak. Nešto je pošlo po zlu. Netko se upetljao.

Lord Noxley skrivao je svoje nezadovoljstvo. Na licu mu se očitovala samo zbunjenost. Iako, oni koji su ga poznavali, vidjeli su da mu se iznad glave stvara olujni oblak, baš kao da je na vedar dan zaprijetio pravi prolom oblaka. »Archdale je na sigurnom«, rekao je. »Samo je bio spriječen doći, inače bi bio ovdje.« »Bolestan je?« upitala je.

»Ne, ne. Nemojte se uzrujavati. Dođite, odgodimo razgovor dok se ne odmorite. Sigurno ste umorni i želite...« »Što mu je?« upala mu je u riječ. »Popio je kap previše«, Noxley je odgovorio. Bolje rečeno, bio je mrtav pijan. »Očekivao vas je tek sutra. Bit će tako...« »Netko od vaših ubio je Ruperta Carsingtona«, rekla je.

Oblak je bujao i tamnio. »Ni govora«, odvratio je lord Noxley. »Ne mogu ni zamisliti kako...« »Vidjela sam«, obrecnula se. »Molim vas da mi ne govorite da sam to umislila. Neću dopustiti da me tako omalovažavate. Ta nisam dijete.« »Ne, naravno da niste.« »Inzistirat ću da se vlastima preda cijelo izvješće«, rekla je. »Želim dati izjavu. Sutra, što je prije moguće. U međuvremenu, želim vidjeti brata, ma koliko god bio spriječen. Zatim se želim okupati. I odspavati.« »Da, da, naravno. Možda...« »I želim biti sama. Na miru.« »Naravno. Strašan šok. Jako mi je žao.« Potrudit će se da još nekome bude žao, jako, jako žao.

Predao je gospođu Pembroke služavki, koja će ju odvesti da vidi onesviještenog Archdalea, a zatim joj pomoći da se okupa i na kraju je staviti u krevet.

Dok je njegova buduća mladenka na divanu iscrpljena tonula u san, lord je slušao Ghazijev izvještaj.

Oblak je dosad postao posve crn. Dama je trebala biti puna zahvalnosti prema svojem spasiocu i junaku, Ashetonu Noxleyju.

Umjesto toga, bila je hladna i ljuta.

Trebala ga je voljeti. Trenutačno se činilo da ga mrzi. Sad mora utrošiti dane, možda i tjedne, da je ponovo osvoji.

Bio je vrlo nesretan, što je značilo da će netko nastradati, možda i više njih. »Rekao sam vam da se riješite Carsingtona«, rekao je. »Nisam li napomenuo da je najjednostavnije da ga odvedete na ispitivanje u najbližu stražarnicu?« Kad bi Carsington završio u tuđoj nadležnosti, bilo bi vrlo jednostavno srediti da nestane ili umre »prirodnom smrću«.

Bilo je posve prirodno umrijeti, ako primjerice nekome jastuk završi na licu ili mu se otrov pomiješa s hranom ili ako mu otrovnica uđe u krevet.

Umjesto toga, čovjek za kojeg je gospođa Pembroke znala da radi za lorda Noxleyja ubio je Carsingtona. Pred njezinim očima. »Ne mogu vjerovati što čujem«, rekao je lord odmahujući glavom. »Niste li vi trebali biti iskusni? Ali mungos nekog ugrize za nogu i sva disciplina ode u vjetar. Znali ste da s njim morate biti oprezni. Znali ste da je ovo pitanje od izuzetne diskrecije. Sad, zahvaljujući vašem nemaru, imam na leđima ubojstvo sina engleskog plemića.« Spomenuti plemić nije bio jedan od onih s kojim bi se lord htio obračunati. »Slažem se, lorde«, rekao je Ghazi. »Jako glupo od nas. Ali ako smijem objasniti na što nismo bili spremni.« »Niste bili spremni na napad mungosa«, rekao je lord Noxley. »Ako se propeo na stražnje noge, bio vam je do koljena. Ali zubi su mu jako oštri i jednom kad zagrizu, više ne puštaju. Strašna čudovišta, usudio bih se reći.« »Ne znam kako je bilo«, rekao je Ghazi tvrdoglavo, »ali Egipćanima je mungos dao snagu. Borili su se protiv nas. Obični Egipćani, ustali su i suprotstavili nam se.« Lord Noxley se namrštio. Nitko nije bio spreman na to. Egipćani, obični Egipćani, ne vojnici, uvijek bi se predali, sakrili ili bi pobjegli.

Nisu se borili. »Da se nisu opirali, oteli bismo Engleza bez ikakvih problema«, rekao je Ghaz. »Samo smo trebali malo potući ostale i ubrzo bi se predao. Golem je, ali mekog srca, baš kao mnogi vaši sunarodnjaci.

Slažem se da nema opravdanje za ubojstvo. Bilo je nepotrebno i glupo.« Lord Noxley je razmišljao. Za koji je trenutak rekao: »Ubojica mora odgovarati.« Ghazi se sa strahopoštovanjem složio. »Najbolje bi bilo da ga predaš turskoj vojsci«, rekao je lord Noxley.

U Luksoru je bilo stacionirano oko četrdeset turskih vojnika, bio im je važno uporište. Zabavili bi se mučenjem ubojice, a zabaviti vojnike bio je dobar način da se pridobije njihova odanost. Drugi je način bio platiti ih, što je paša vrlo često zaboravljao. Ali to nije predstavljalo nikakav problem.

Nakon što oženi bogatu udovicu Virgila Pembrokea, lord Noxley moči će si dopustiti da bude darežljiv.

Ponedjeljak, 30. travnja

»Neka me vrag odnese«, reče Miles. »Trebala si ostati na sigurnom, u Kairu.« Nije to bio najprisniji doček sestre, koju nije vidio mjesec dana, ali nije se baš osjećao prisno. U glavi mu je odzvanjalo, oči su mu gorjele, a u ustima je imao okus devina zadaha.

Sanjao ju je sinoć, barem je mislio da sanja. Rekla mu je da ga je došla vidjeti, da želi vidjeti je li zaista ondje.

Sad je ona zaista bila ondje – ovdje – u njegovoj sobi, na rubu divana, više nije bilo sumnje da je to java. »Nisi znao da dolazim?« upitala je. »Nije ti prijatelj rekao da je poslao ljude po mene?« »Mislim da voli iznenađenja«, odvratio je Miles. Kao glave u košari.

Uspravio je i provukao ruku kroz kosu. »Izgledaš strašno«, rekla je. »I ti«, odgovorio je. Ne zato što je bila odjevena kao Egipćanin, uz nedostatak turbana. Lice joj je bilo mrtvački blijedo, a oči utonule u mračne duplje.

Osvrnula se na svoju odjeću. »Nisam se imala vremena spakirati.« »Nije važna odjeća«, rekao je. »Što ti se dogodilo?« »Ubili su Ruperta Carsingtona«, rekla je. »Molim?« Ponovila je rečenicu. Zatim mu je ispričala što se sve dogodilo unazad mjesec dana.

Miles je ponovo legao, držeći se za glavu i pokušavajući sve to upiti.

Njegova knjigama opsjednuta, povučena sestra uputila se – s Rupertom Carsingtonom! – podmuklim sinom lorda Hargatea! – u potragu za Milesom. Jedva je mogao pratiti ostatak priče o njezinim pustolovinama, kad mu um nije mogao progutati ni prvih nekoliko činjenica.

Tiha, marljiva Daphne. Jurca po Nilu. S Rupertom Carsingtonom!

»Nisi trebao toliko piti«, rekla mu je. »Nikad dosad nisi tako pretjerao, koliko ja znam. Razvijaš jako loše navike. Nadam se da to nije Noxleyjev utjecaj.« Natjerao se da ponovo ustane. »Sve je to zbog prokletog papirusa«, rekao je. »Vadi ga svake večeri i želi da o tome razgovaramo. Mislim da misli da ja znam nešto što ne znam.« »Pa ti ne znaš ništa o tome«, rekla je. »Htio sam reći da mislim da on misli ono što i onaj ludi Francuz misli.« »Da ga znaš pročitati«, odgonetnula je. »Rekao sam mu da to nitko ne može pročitati. Rekao sam mu da sam bio u Gizi kako bih proučio ulaz u Kefrenovu piramidu, kako bih pokušao razotkriti tragove koje je vidio Belzoni, one koji otkrivaju gdje se nalazi ulaz. Nešto o tome kako stoje ruševine. Pomislio sam, ako mogu otkriti što je vidio Belzoni, mogu to primijeniti na Tebu, baš kao Belzoni, i pronaći kraljevsku grobnicu. Rekao sam mu da me papirus potaknuo na potragu za još jednom. Ali Noxley me uporno nutka, kao da misli da mu nešto tajim.« »I tajiš«, rekla je. »Moju tajnu.« »Misli da tajim ključ za dešifriranje. Pijem jer me njegovo suptilno nutkanje izluđuje.« »Onda ćemo mu morati objasniti kako stvari stoje«, rekla je. »Rekao je da mu se pridružimo u qaai. Da krenem prva ili da te pričekam?« »Pričekaj«, odgovorio je. »Ne želim da budeš sama s njim.« Kratko se nasmijala. »Što je toliko zabavno?« upitao je. »Gledala sam otrovnicu u oči«, odgovorila je.

Nije razumio. Čudno se ponašala. Nije to bila Daphne koju je poznavao. Vjerojatno zbog šoka, pomislio je. Vidjela je kako čovjek umire i prošla je cijelu pustinju s Ghazijem i njegovim veselim ubojicama. A da, još i putovanje rijekom. S Rupertom Carsingtonom!

Ustala je. »Čekat ću te u svojoj sobi«, rekla je. »Imam lijep pogled.« Tek nakon što je otišla, začuo je neki zvuk iz daljine. Vrisak ili kreštanje. Vjerojatno neke ptice.

Izgledao je tako nedužno, pomislila je Daphne. Zlatni uvojci i bistre plave oči. Bio je odjeven u arapskom stilu, iako nije imao turban i bradu, i bio potpuno u bijelom, za razliku od jarkih boja koje su preferirali ovdašnji ljudi.

Sav u bijelom, kao anđeo.

Osmijeh mu je blistao na licu, kao da je sve na svijetu baš kako treba.

I ona se smiješila, jer joj plan nije bio ikako mu olakšati. Smjestila se na divan i rekla, da, naspavala se, hvala na pitanju. I ne, nije imala nikakvu zamjerku na domaću hranu, i da, kava bi joj sjajno prijala – samo neka bude jaka, molim vas, Milesu treba nešto da ga digne.

Miles je sjedio uz nju kao pravi zaštitnik, iako je bio onemoćao i slab, jedva je sjedio uspravno. Nikad nije dobro podnosio alkohol.

Noxley se ispričao za skroman izbor njezine garderobe. »Zbilja ne razumijem zbog čega vam nisu uzeli stvari«, rekao je. »Bili su suviše zauzeti ubijanjem«, odgovorila je. »Daph«, promrmljao je Miles i trknuo je.

Ignorirala ga je. »Kad smo već kod toga...« »Daph, možemo li odgoditi neugodne teme dok ne progutam malo kave?« rekao je Miles. »Zaboga, kakva je to buka?« Primio se za glavu. Čak je i njoj, bez glavobolje, buka bila nesnosna. Čula ju je i prije, samo slabašno. Pomislila je da se radi o nekoj egzotičnoj ptici ili životinji. Ili možda o paunu. »Mislite na vrištanje?« upitao je Noxley. »To je ljudski glas?« rekao je Miles. »O, da«, odgovorio je Noxley. »Rekao bih da to turski vojnici ispituju čovjeka koji je ubio gospodina Carsingtona.« Vratio je svoj nedužan plavi pogled na Daphne. »Naravno, čim ste me obavijestili o onome što se dogodilo, ispitao sam svoje ljude i naredio da se krivac suoči s licem pravde.« »Zvuči kao da ga muče«, rekla je. »Tursko viđenje pravde razlikuje se od našeg«, rekao je. »Ako vam smeta buka, naredit ću da ga maknu izvan dosega. Ali neće to još dugo potrajati. Moraju ga vratiti u Kairo. Muhamed Ali želi da engleski

generalni konzul prisustvuje pogubljenju. Vjerujem da će ubojičinu glavu poslati lordu Hargateu.« »Mili Bože, još jedna«, Miles je promrmljao. »Sigurno u košari.« Sluga je bešumno ušao u sobu noseći golemi poslužavnik. Položio ga je na detaljno izrezbaren stolić pokraj divana i isto tako bešumno izišao. »Željeli ste da se to smjesta riješi«, rekao je lord Noxley. »Htio sam vas poštedjeti muke da to morate ponovo proživljavati.« Kao da bi ikad mogla prestati to proživljavati.

Nakratko je spustio pogled na svoje ruke, zatim ga ponovo vratio na nju, ispunjen plavookom nedužnošću. »Ne mogu se dovoljno ispričati«, rekao je. »Moji su ljudi morali brzo djelovati, jer su čuli da po vas stižu Duvalovi agenti. Problem je što im promišljenost nije jača strana. U svojoj želji da vas zaštite, ponijeli su se nestrpljivo, nespretno i glupo. Nisu navikli na otpor od običnih ljudi. To ih je šokiralo i unijelo nemir u njihove već ionako ograničene umove.« »Tako dakle«, rekla je. »Pitala sam se zašto su me na silu odvukli s mojeg broda. Mislila sam da će mi naoružana pratnja biti dovoljna zaštita. Ali vaši ljudi nisu baš promislili – valjda uopće nisu razmišljali.« Ponovo je spustio glavu i dvama prstima pritisnuo točku između obrva. »Razumijem što govorite. Teško je objasniti kako stvari ovdje funkcioniraju.« »Pretpostavimo da ne razumijete«, rekla je. »Pretpostavimo da nam otvoreno kažete da ste vi Zlatni Vrag, strah i trepet Gornjeg Egipta i da nas želite ovdje iz točno određenog razloga, koji nije pretjerano požrtvovan.« Čula je kako je Miles zadržao dah.

Noxley se trznuo i zatvorio oči. »Daph«, rekao je Miles dotaknuvši joj ruku.

Otresla se. »Što želite, lorde?« bila je uporna. »Papirus? Zaista ima neobičan utjecaj na muškarce. Truje im um. Zbog njega vide stvari koje ne postoje. Primjerice, kraljevske grobnice prepune blaga. Ljude koji znaju čitati hijeroglife. Moj bi papirus mogao biti opis kakve borbe ili proglas – ništa vezano za ikakvo blago, baš kao i Kamen iz Rosette. Ali čim muškarci vide par kartuša, mašta im potpuno podivlja. Zbilja ste romantična bića.«

Lord Noxley podigne glavu. »Vaš papirus«, ponovio je. »Rekli ste...« »Moj je«, rekla je. »Miles mi ga je kupio. Jer ja sam ta. On je čuveni istraživač Miles Archdale, ali ja sam njegov mozak.« U sumrak je stajala na prozoru svoje kabine i gledala rijeku.

Baš kao i London, Teba je izgrađena na obje obale rijeke. I to im je jedino bilo zajedničko. Ovo je zbilja bio potpuno drugi svijet. Ovdje su se iznad plodne ravnice na istočnoj obali izdizali golemi hramovi, obelisci i piloni Luksora i Karnaka. Na ravnici na desnoj obali na svojim su tronovima sjedili Memnonovi kolosi. Iza njih je stajala golema nekropola sa svojim hramovima i grobnicama. Potonji su se pak, urezani u libijska brda, poput saća rasprostrli po njihovim istočnim obroncima. Gledala je planine koje su skrivale Biban el Muluk i njegove kraljevske grobnice. »Zar je i tvoj um potpuno zatrovan? Zar si potpuno poludjela?« Okrenula se prema vratima gdje joj je stajao brat. »Zar ti je sunce skuhalo mozak, Daph?« rekao je. Ušao je zalupivši vrata iza sebe. »Ne možemo ovdje ostati«, rekao je. »On je... On je...« Miles je kažiprstom napravio krug na sljepoočnici. »Nije me briga što je«, rekla je ponovo se okrenuvši prema prozoru. »Nemamo nikakvog posebnog razloga da se vratimo u Kairo, tako nam je rekao. Uporno nas želi ugostiti. Obećao je da će nekoga poslati u Kairo po moje knjige i materijale. Bit će teško zamijeniti moje koptske leksikone, bili su na Iziđu, ali obećao je da će se raspitati po koptskim samostanima.« »Daph, pa valjda si čula kako se njegovi >raspituju<«, rekao je Miles. »Stapom tuku ljude po tabanima. Satima. I to je najblaži oblik ispitivanja.« »Reći ću mu da ne maltretira redovnike«, odgovorila je. »Želi me usrećiti.« »Naravno da te želi usrećiti«, rekao je Miles. »Bezobrazno si bogata. S tvojim pokroviteljstvom može iskopati cijelu dolinu. Može postati kraljem Tebe. Ti mu dođeš kao kvočka koja nese zlatna jaja: neograničen izvor novca.« Virgilov novac savjesti, pomislila je. Bilo mu je lakše sve joj ostaviti nakon smrti nego se prema njoj odnositi s poštovanjem i nježnošću dok je bio živ.

»Moći ćemo neometano istražiti cijelu Tebu«, rekla je. »Sve kraljevske grobnice, uključujući i onu koju je pronašao Belzoni. Imat ću na stotine uzoraka hijeroglifa. Imamo sjajnu priliku. I ne bih se trebala praviti da sam netko tko nisam.« »A on će moći nas oboje natjerati da učinimo što god poželi zaprijetivši onom drugom«, dodao je Miles. »Onda bi ga bilo najmudrije ne provocirati kako ne bi nikome prijetio«, rekla je. »Utuvio si je u glavu da te mora oženiti«, žestoko će Miles. »Zar ne vidiš? Mora biti gospodar svega: tebe, tvojeg novca. Lud ili ne, Zlatni Vrag ili ne, gleda te jednako kao i drugi muškarci.« Sjetila se kako ju je Rupert gledao, onog tračka smijeha u njegovim očima. Sjetila se posljednjeg popodneva na Iziđu...

Mogli bismo se vjenčati.

Grlo joj se počelo stiskati. Pognula je glavu i osjetila navalu tuge.

Ako joj popusti, potonut će, i više se neće izvući. Izgubit će se. Nije si mogla dopustiti da tuguje. Mora biti snažna i ustrajna ako želi ovo preživjeti i pronaći izlaz. »Mučni glavom«, rekla je oštro. »Tvoj nas prijatelj neće pustiti.

Moramo najbolje iskoristiti situaciju.« »Onako kako si iskoristila Pembrokea?« rekao je Miles. »Misliš li da te želim ponovo vidjeti da patiš?« Ponovo ga je pogledala. Podlo se nasmiješila. »Ako sam uspjela preživjeti Virgila, mogu sve preživjeti«, odvratila je. »Nekako ćemo se iščupati iz ovog. Ali potrajat će i zahtijevati mnogo vremena, promišljanja i pažnje – moraš mi naučiti više vjerovati.« U utorak i srijedu obilazili su Luksor, koji je, kao što je već shvatila, bio grandiozniji iz daljine, s druge obale rijeke ili opisan kistom umjetnika u Description de l’Egypte. U stvarnosti, iz blizine, samo ju je deprimirao, iako je to moglo biti i njezino stanje uma.

Prostor ju je samo pritiskao – kućerci su se sakrili u svakom kutku i procjepu, oronulost, golubovi, otpad, gomile pijeska i smeća koji su zagušivali obeliske, pilone, stupove.

Ipak je uspjela nekako sve promatrati očima istraživača. U srijedu je od lorda Noxleyja posudila bilježnicu i prepisivala natpise.

U četvrtak su otišli u Karnak. Nije bio daleko: manje od tri kilometra. Magarcima su došli do Avenije sfinga, ili onoga što je ostalo od nje. Danas je većina sfinga uništena, a južni dio avenije bio je prekriven zemljom i otpadom.

Ali to što je uništeno nije narušilo uzvišenost mjesta. Ni to što su spomenici napola zakopani nije im umanjilo veličanstvenost. Golemi piloni, beskrajne šume stupova, obeliska, kolosa i sfinga – sve je izgledalo baš kao u Description de l’Egypte, svaki detalj bio je na mjestu. Ipak je u stvarnosti nadmašilo sve Daphneina očekivanja.

Dok su hodali glavnom avenijom u hipostilnoj dvorani, promatrala je dvanaest ogromnih stupova – bili su to najveći stupovi u svim egipatskim građevinama, rekao je Noxley – i pitala se što bi Rupert na to rekao.

U glavi je vidjela kako gleda jedan od kapitela u obliku lotusa, baš kako je gledao i Kefrenovu piramidu – s rukama na bokovima, s vjetrom koji mu mrsi crnu kosu. Gotovo mu je mogla čuti dubok glas koji zaključuje: »Veliko je.« I nasmiješila se, ali su joj usne zadrhtale, grlo ju je zaboljelo, a suze zamutile vid.

Zatvorila je oči i otjerala suze. Mora nastaviti s radom, upotrijebiti um umjesto osjećaja. Posao joj je uvijek davao snagu i tako će biti i dalje. Um joj je bio jedini saveznik na kojeg se uvijek mogla pouzdati.

Ubrzo će joj pokazati izlaz.

Te je noći Daphne sanjala faraonovu grobnicu.

Spustila se šesnaest stepenica do ulaznog hodnika. Na kraju se nalazila komora prepuna različitih predmeta: kutija, košara, posuda i komada namještaja u obliku životinja. Pogled su joj privukla dva lika koja su čuvala ulaz. Prošla ih je, i kroz hodnik ušla u mračnu prostoriju.

Pod slabašnim je svjetlom ugledala vrata. Otvorila ih je. Usred prostorije nalazio se ogroman zlatni sarkofag. Na kutovima su se uzdizale božice raširenih krila štiteći ono što je unutra.

Daphne se uspela stepenicama i pogledala u sarkofag.

Ondje je ležao Rupert Carsington, kao da spava, na licu mu je bio nježan, sladak osmijeh, baš poput onog na Ramzesovu kipu u Memfisu.

Bio je odjeven u zlatni kilt, a ruke su mu bile preklopljene preko golih prsa. Pod blagim mu je svjetlom mišićavi torzo blistao tamnozlaćanom bojom.

Posegnula je i dotakla mu lice. »Nedostaješ mi«, šapnula je.

Suze su joj kliznule niz lice i pale na njegovo.

Rekao je: »Daphne, probudi se.« Ne. Nije željela prekinuti san. Nikad ga više neće vidjeti osim u snovima. »Daphne, probudi se.« Pokušala je reći ne, ali nije ispustila ni riječ.

Otvorila je oči. Ruka joj prekrila usta. Ne njezina. Bila je velika i...

Poznata.

Bio je to onaj miris. Muževan. Njegov.

Dubok je glas zagrmio: »Nemoj vrištati. Nemoj plakati. Nemoj se onesvijestiti.« Kroz jecaj je jedva protisnula četiri riječi, istodobno mu obavivši ruke oko vrata: »Ne. Padam. U. Nesvijest.«

Dvadeseto poglavlje

I

spod tanke plahte bila je tako meka, čudesno zaobljena i gotovo naga. Dok joj je privlačio bedro prema sebi, Rupert je otkrio da mu skoro ništa ne stoji na putu: tek komadić tanašne tkanine, njezin kamees, smotan oko struka. Sve je ostalo bila samo koža, čista i svilenkasta i... čudna.

Nešto je nedostajalo.

Zario je lice u njezin vrat i omirisao.

Podigao je glavu. »Što su ti učinili?« šapnuo je. »Nešto nedostaje.

Miris božice.« »Što su meni učinili? Meni? Mislila sam da si mrtav.« »Znam. I ja sam isprva mislio.« »Vidjela sam kako su te ustrijelili«, rekla je. »Primio si se za prsa i pao. Više nisi ustao.« »Tane me samo okrznulo ispod ruke«, objasnio je. »Samo ogrebalo.

Ali sam se spotaknuo. Izgubio sam ravnotežu i pao. I, kao i obično, udario glavom. Došao sam k svijesti puno niže niz rijeku, držeći se za komadić drvenog naplavka. Zbilja sramotno.« »Sramotno.« »Momcima sam uzor«, rekao je. »Gledaju me kao junaka. Junaci se ne smiju spotaknuti. Junaci u padu ne udaraju glavom. Vjerojatno sam izgledao kao potpuni nespretnjaković.« Privukla mu je lice i poljubila ga. Isprva tako nježno i slatko.

Okusio joj je suze. Trebao je opet reći Bez plakanja, ali nije mogao.

Nježan mu je poljubac u grudima probudio neobičan osjećaj, ni sreću, ni tugu. Upravo mu je to radila: zbog nje je osjećao nešto što nije znao imenovati.

Potpuno podivljao i napola lud, napokon je sustigao Iziđu i ukrcao se, mokar i naručen, ali gotovo da uopće nije krvario, ali odmah su svi nastavili s poslom. Trebalo mu je gotovo svih pet dana putovanja do Tebe da se smiri, da se sabere i shvati koliko je imao sreće što je nespretan.

Da zlikovci nisu pomislili da je mrtav, sami bi se uvjerili u to.

Sad ga neće očekivati. Neće ga tražiti.

Mora iskoristiti priliku.

Za minutu.

Sad je žudio da je okusi, osjeti, svu njezinu toplinu, spremnost i podlost. Klizio je rukama po njezinim glatkim leđima i zastao kad je došao do njezina slasnog struka kako bi ga obujmio. Zgrabio je njezinu prekrasnu nagu stražnjicu i priljubio je uz svoje međunožje. »Nedostajao si mi«, mrmljala mu je uz usta. Trljala ga je obrazom o obraz, onako kako je to i prije radila, i otvorila u njemu nešto posve novo, duboko i mračno. Nije znao što je to ni zašto.

Ali sjećao se praznine. Sjećao se kako je ugledao neobičnu pticu i kako se okrenuo da bi joj je pokazao, ali nje ondje nije bilo.

Sjetio se kako ju je tražio u kabini, gdje su polako i potiho vodili ljubav. Nije se mogao savladati da ne podigne jastuk i pritisne si ga o lice, žedan njezina mirisa... da ne prođe prstima preko naslovnica i korica njezinih knjiga... da ne zuri u stranice njezinih bilježnica, u uredan rukopis i riječi koje nije razumio, u skice malenih likova i znakova, sve posve nerazumljivo. »I ti si meni nedostajala«, rekao je. Neopisivo mu je nedostajala, više nego što je to ikad mogao zamisliti.

Htio joj je ponovo zarobiti usne i sve ostalo, zavladati njome na najiskonskiji način.

Ali nije bilo vremena za to.

Odmaknuo se. »Najbolje bi bilo da krenemo«, rekao je. »Da krenemo?« upitala je iznenađeno. »Nekamo idemo?« »Da. Sad. Ti. Ja. Kroz prozor.« Sjeo je, potiho naredivši svome nižerangiranom zapovjedniku da ohladi. »Gdje ti je odjeća? Nema veze.

I ogrtač je dovoljan. Odjeća ti je na brodu.« »Mislim da ne...«

»Nema vremena za razmišljanje«, rekao je. »Moramo otići prije nego što se stražari otrijezne – ili dok netko ne osjeti miris hašiša i nešto ne posumnja«, objasnio je.

Protrljala je lice. »Hašiša?« »Sjećaš se svojeg drogiranog vratara? Kako je bio veseo i potpuno beskoristan? Što misliš, kako bih se inače popeo do tebe bez ikakve pomutnje?« »Ne mogu ostaviti Milesa«, rekla je. »Znam, ali trenutačno nije baš prikladno smješten«, Rupert će na to. »Ne mogu do njegova prozora, a ne mogu kroz kuću. Nismo mogli baš sve drogirati, a na putu nam je mnogo ljudi. Ispred tvojih vrata spava sluškinja. Posluga je posvuda, svugdje pod nogama. A usto još i stražari koji obilaze hodnike.« »Kako si...« »Leena nam je bila špijun«, rekao je. »Sprijateljila se s razgovorljivom sluškinjom. Možemo li poslije o detaljima? Ne možemo odugovlačiti.« »Ne mogu ostaviti Milesa«, odvratila je. »Ako nestanem, on će platiti.« »Neće. Prevrijedan im je da bi mu naudili. Smislit ćemo lukav plan da ga izvučemo. Do sutra. Obećavam.« Ustao je s divana. »Gdje ti je ogrtač?« Polako je ustala. »Nije im vrijedan«, rekla je. »To znamo ti i ja«, kazao je, »ali...« »Noxley zna moju tajnu«, dodala je.

Uslijedila je kratka, napeta stanka. Zatim je rekao: »Naravno. Trebao sam pretpostaviti da će biti komplicirano.« »Ja sam mu rekla«, objasnila je. »Morala sam. Miles se pod istim krovom, iz dana u dan, više ne bi mogao pretvarati. Počeo je piti kako bi izbjegao teška pitanja, a teško podnosi alkohol.« »Jasno mi je«, rekao je. »Pretpostavljao sam da tu nema pomoći.

Riješit ćemo to. U međuvremenu...«

»Miles misli da je Noxley lud«, nastavila je. »Nisam baš posve sigurna u to. Uvjerena sam da on neće nauditi Milesu. Noxley voli odavati dojam plemenitog i dragog čovjeka.« Još jedna prevara, kao što je i Virgil bio. »Drugi za njega odrađuju prljave poslove: muče, mame i ubijaju.« »Daphne...« »Pssst.« Stavila mu je prste na usta.

Zvukovi. Koraci. Glasovi. Pred vratima.

Pogledao je u tom smjeru. I on je čuo.

Gurnula ga je prema prozoru. »Kreni.« »Ne idem bez tebe.« Ni ona nije htjela da ode bez nje, ali nisu imali izbora. Ni vremena za prepirku.

Stisnula je šaku i udarila ga u prsa. »Živ si«, rekla je. »Ostani živ, inače se nikad neću izvući. Kreni.« Zvukovi su bivali sve glasniji.

Daphne je odjurila do divana. Kreni, molila ga je u tišini. Molim te, kreni.

Njegov je odlazak više osjetila nego što je čula.

Na vratima se začulo brzo, nestrpljivo kucanje. Uslijedio je nježan glas sluškinje: je li sve u redu s milostivom?

Daphne je legla i navukla tanki pokrivač. Vrata su se otvorila.

Smjesta je sjela i ogledala se oko sebe, kao da ju je iznenada probudila.

Na vratima je stajala služavka držeći uljnu svjetiljku. Iza nje je stajala neka visoka, poveća osoba. »Stražar je čuo neke zvukove«, rekla je sluškinja držeći visoko lampu. »Kaže neke glasove.« »Zaista?« reče Daphne. »Vjerojatno sam govorila u snu. Imam zbilja neobične snove.« Svibanj

Daphne je u petak ponovo otišla s Noxleyjem i Milesom u Karnak. Bilo je nevjerojatno kako joj je izgledao velebno sada kad joj je golemi

kamen pao sa srca. Ubrzo je ispunila cijelu bilježnicu pa je lord Noxley poslao slugu u Luksor po novu. Drugi je dio dana provela u malenoj prostoriji, koja se zove Komora kraljeva. Ispod kipova različitih faraona, hijeroglifima su bila ispisana njihova imena, koja je preslikala. »Neće vam biti dosadno ako se i sutra vratimo?« upitao ju je lord Noxley kad su u sumrak krenuli prema Luksoru. »Mislim da bih ovdje mogla provesti i mjesec dana a da mi ne dosadi«, rekla je. »Ali još će jedan dan biti dovoljan ako imate drugih planova.« »Uvijek se možemo vratiti«, odvratio je Noxley. »Ali ako ste pregledali Tebu, možda biste mogli odabrati neka mjesta koja su vam važnija za vaše istraživanje. Htio sam da idućeg tjedna prođemo zapadnu obalu. Siguran sam da će vam biti još fascinantnija, gospođo Pembroke. Ondje pokraj hramova i palača možete istraživati i grobnice. Grobnice Plemenitaša, koje su jednako važne, dobro će vas opskrbiti papirusima.« Priču je nastavio s vrijeđanjem stanovnika zapadne Tebe, Kurnancima, koji su uništili grobnice, iskidali mumije i zapalili prekrasno ukrašene ljesove sebi za ogrjev. »Njihovi su preci opustošili kraljevske grobnice u Biban el Muluku, možete biti sigurni u to«, rekao je lord. »Trebalo je to cijelo pohlepno pleme pljačkaša odavno uništiti, ali turske se vlasti nisu htjele time zamarati. Problem je u tome što ovdje nitko ne smatra pljačku grobnice velikim zločinom. Turci su samo vrijedni kad treba ubirati porez i mito, i kad treba ugnjetavati seljake. To su barbari koji niti razumiju niti mare za nestale civilizacije. Ruše drevne hramove kako bi izgradili tvornice.« »Nismo ni mi puno drugačiji«, rekla je Daphne. »I mi, tobože prosvijetljeni narodi, također pljačkamo i uništavamo. Ne može biti u redu narušavati mir umrlih, uništavati mumije kako bi se domoglo dragulja i papirusa. Ali kako mi istraživači možemo bez papirusa razumjeti prošlost? Je li ispravno ovako ostaviti spomenike, izložene uništenju? Ili ih je bolje pospremiti u naše palače i muzeje i vile u drugim zemljama? Ne znam kako odgovoriti. Samo znam da je moj papirus potekao iz jedne od tih grobnica – zahvaljujući Kurnancima.« Noxley je odmahnuo glavom. »Vaš papirus nije iz nikakve obične grobnice u Tebi«, rekao je. »On je iz kraljevske grobnice, iz Biban el Muluka.«

»I Anaz je to tvrdio«, ubacio se Miles. »Sad kad sam dobio priliku izbliza ga promotriti i usporediti s drugima, sve mu više vjerujem«, rekao je Noxley. »Recimo, kartuše.

Vidio sam ih pozamašan broj u kraljevskim grobnicama, na hramovima i na drugim spomenicima, ali nikad na papirusu. Međutim, ipak je većina papirusa pisana pismom, ne hijeroglifima, tako da sam možda i naišao na koje kraljevsko ime, a da to nisam primijetio.« Daphne nije vidjela toliko papirusa da bi tako mogla generalizirati. »Koliko ste još papirusa proučavali?« upitala je. »Ne bih rekao da sam ih proučavao, barem ne ovako kao vi«, rekao je. »Ja sam istraživač, ne učenjak. Ali vidio sam ih mnogo – trenutačno ih imam barem dvadesetak.« »To je mnogo«, rekla je. Više nego dvostruko više od njezine kolekcije. »Slobodno ih koristite«, rekao je. »Znam da je vaš posjet Tebi loše započeo, ali želim da to ispravimo. Počet ću što je izravnije i iskrenije moguće, znam da vam je to draže. Zaista bih volio otkriti kraljevsku grobnicu. A znam da vi želite otkriti tajnu hijeroglifa. Ako surađujemo, kao saveznici, ne bih htio ništa više od toga prejudicirati, već samo kao saveznici, kao ekipa, lakše ćemo ostvariti svoje snove, slažete li se?« »A Miles?« upitala je Daphne. »Koja je njegova uloga?« Noxley se ljubazno nasmiješio njezinu bratu. »Archdale, zaista si me obmanuo. Isprva sam bio bijesan shvativši kako si me izigrao. Ali to si učinio samo zbog ove dame. Zato ti opraštam. Uvjeren sam da bi radije pokušao otkriti kraljevsku grobnicu nego trošiti vrijeme na koptski i na rješavanje lingvističkih zagonetki. Koliko sam shvatio, imao si neke ideje kako pronaći ulaz u grobnice? Mogli bismo udružiti snage.« »Svakako«, rekao je Miles. »Puno bolje rješenje nego da me izbaciš.« Lord Noxley se nasmijao, kao da je čuo šalu, i nastavio pričati o Belzonijevoj grobnici i o tome kako vjeruje da ih mora biti još, i to još veličanstvenijih.

Razgovor se nastavio sve dok nisu stigli do Luksora i morali se provući kroz uske uličice. Malo prije nego što su stigli do kuće, Daphne je prišla starica i ponudila da joj gata.

Noxley joj je dao novčić i rekao joj da dođe drugi put: milostiva je umorna. Vještica je uzela novac i ponudila dami da će na nju baciti dobre čari. Noxley je slegnuo ramenima.

Gatara je uzela Daphneinu ruku i nešto promrmljala, pretiho da bi čuo itko osim Daphne: »Stiže praćen vatrom. Budi spremna.« Iako mu je bila sestra, Milesu je bilo jasno da su muškarci zbog Daphneina izgleda slinili i gubili glavu.

Bilo je to prirodno.

Ono što nije razumio jest zašto su ti koji joj se uspiju približiti tako mutavi.

Poetski privlačan Pembroke, tako sladak i nježan, ispao je pobožni licemjer i nasilnik. Bio je posesivan, luđački ljubomoran na druge muškarce, a još ljubomorniji na Daphnein nadmoćniji um.

Noxley je bio još jedan ugodne vanjštine i šarma, a mračne duše.

A tako je pristojno pričao o tome kako ga je Miles obmanuo, uzevši u obzir kako razumije Milesovo ponašanje.

Baš kao Pembroke, i Noxley je bio posesivan do srži. Naposljetku, bio je to čovjek koji je mislio da je cijela Teba njegova. Usto je bio posrednik u mučenjima i ubojstvima. A kad bi mu netko pokazao odrubljenu glavu u košari, razveselio bi se poput djeteta koje je dobilo novog konjića ili igračku vojnika.

Najbliže što je bilo iskupljenju jest to što nije bio ljubomoran na Daphnein intelekt. Ali opet, vjerovao je da bi ga taj um mogao dovesti do velikog otkrića, ako ne već velikog blaga. Noxley je žudio za slavom i moći, ali nije imao ni išta protiv toga da mu se bogatstvo poveća.

Ali Daphne je rekla da moraju pristati i bila je u pravu. U Tebi su bili zarobljenici. Stalno su bili pod prismotrom. Nisu mogli pobjeći bez nečije pomoći, a ovdje su svi bili ili korumpirani ili previše preplašeni da bi riskirali.

Trenutačno se Noxley doimao kao najdražesnije, najslađe biće na svijetu.

Večerali su, i baš kao što je to činio kad je ovdje bio samo Miles, Noxley je izvadio papirus. No večeras ih je donio još nekoliko i oprezno rasprostro na tepih kako bi ih pregledala.

Daphne je kleknula pokraj njega u potpunosti se usredotočivši na dokumente. Noxley je svu pažnju usmjerio na nju, ponajviše na njezine grudi, dok je ona započela jedno od svojih nevjerojatno dosadnih predavanja o radu dr. Young i u čemu se s njim slagala ili ne, te zašto.

Možda zato što je mislima odlutao, Noxley nije zadrijemao kao što bi se očekivalo. Ipak mu je povremeno na licu izvirio prazan pogled koji je Milesu bio i više nego poznat. Oni koji bi uspjeli ostati budni, uvijek su tako izgledali nakon što bi neko vrijeme slušali Daphne.

Dosadna, marljiva Daphne. Kad joj nos ne bi bio u knjigama, bio bi umrljan tintom od crtanja skica, redova i stupaca abecede, simbola i riječi. Sramežljiva, povučena, logična Daphne.

Ta se ista žena odvažila – s Rupertom Carsingtonom! Hargateovim vražjim sinom! – na ludi pothvat da spasi brata.

To nije bila sestra koju je Miles mislio da poznaje. Ali ovo je nesumnjivo bila Daphne, Daphne koja bez stanke laprda o koptskom i drugim teško pojmljivim tajnama. »Primjerice, simbol sunca«, taman je govorila pokazujući na kartušu. »Ovdje stoji samo, dosta sam sigurna da je to ra ili re, koptska riječ za sunce, dok ga dr. Young kombinira sa simbolom stupa i daje bogu ime Phre...« Vrisak od kojeg mu se sledila krv ju je prekinuo. Uslijedio je još jedan, a zatim vika.

Lord Noxley je skočio.

Buka je bivala sve glasnija. Iz blizine se čuo topot bosih nogu.

Sluga je vrištao, a drugi su molili boga da ih spasi.

Miles je razaznao riječ »vatra«. I on je smjesta ustao. Daphne je to učinila sporije.

Noxley je istrčao iz sobe. Miles je krenuo za njim. Daphne ga je primila za ruku. »Čekaj«, rekla je tiho.

U ruke je primila hrpu papirusa i ogledala se oko sebe kao da nešto očekuje.

Na vratima se ukazao čovjek u ogrtaču i kapuljači. »Vani vlada kaos«, rekao je s jakim engleskim naglaskom. »Ovuda. Dođite.« »Tko ste vi?« Miles je zatražio odgovor. »Kakav kaos? Želim vidjeti vaše lice.« Daphne ga je jako gurnula prema vratima. »Ne ispituj«, rekla je.

»Ali mogao bi to biti netko od Duvalovih...« »Nije!« obrecnula se. »Prestani pričati. Počni trčati.« Kad ih je izveo iz dnevne sobe i uveo u slabije osvijetljen prolaz, Rupert je morao skinuti kapuljaču kako bi bolje vidio. Čuo je Archdalea kako je šapnuo: »Tko je to?« »Rupert Carsington«, rekao je Rupert. »Ali vi ste mrtvi.« »Više nisam«, odvratio je Rupert. Stigli su do stubišta. Zastao je, izvukao pištolje iz pojasa i pružio im ih.

Brat je rekao: »Bolje da joj date nož. Daphne ne...« »Je li napunjen?« upitala je Daphne. »Da. Budi oprezna.« »Ali Daphne ne...« »Da, Daphne puca«, rekao je Rupert. Odvezao je uže s pojasa. »Tvoja soba«, rekao je Daphne. »Poslao sam ljude da vas čekaju ispod tvojeg prozora.« Poslao je Archdalea za njom i zatim krenuo za njima, osluškujući bilo kakav znak da ih gone.

Momci su podmetnuli požar pred vratima dnevne sobe, gdje će uzrokovati najviše drame i pomutnje. Ali nisu mogli dotegliti drvo za ogrjev, čak i da je u Egiptu takvo što postojalo. Vatru su potpirili slamom i izmetom, i ubrzo je bilo očito kolika je njezina snaga. Rupert je imao samo nekoliko minuta.

Lord Noxley reagirao je instinktivno – došlo je do napada, Duvalova, bez sumnje, i mora organizirati svoje snage.

Zgrabio je pušku i već je bio na ulaznim vratima, jedva se probivši kroz uspaničene sluge, kad je shvatio svoju pogrešku. Otvoreni napad nije bio u Duvalovu stilu.

Ovo je bila diverzija.

Lord Noxley požurio je u qaa.

Nestali su, a s njima i većina papirusa.

Istrčao je iz sobe zazivajući Ghazija, a zatim pojurio uz stubište do velike sobe koju je htio pretvoriti u bračnu, i to vrlo brzo.

Nije bila ondje.

Ali on jest.

Kad je lord Noxley uletio, visoki je čovjek već bio na prozoru.

Okrenuo se.

Carsington.

Mrtvac.

Očito ne dovoljno mrtav.

Lord Noxley napeo je pušku, naciljao i povukao obarač.

Rupert se bacio na pod i zgrabio Noxleyjeve noge i povukao na do.

Oružje je opalilo i tane se zabilo u zid.

Rupert je primio Noxleyja za zapešće i udario njime u kameni pod.

Muškarac je pustio pušku – i zatim zario lakat u Rupertov trbuh, oslobodio se i stao na noge. Pojurio je prema prozoru, ali Rupert se dovoljno brzo ustao i dostigao ga. Zgrabio je Noxleyja i bacio ga u zid.

Noxley se odbio i odmah ga napao šakom. Zario ju je u Rupertovu čeljust iznenađujućom snagom.

Rupert je zabio šaku u Noxleyjev trbuh.

Bio je čvršći nego što bi se očekivalo, a on je samo zastenjao umjesto da se sklupča na podu kao što bi to ljudi uglavnom učinili kad bi ih Rupert udario. Za sekundu je Noxley ponovo udario. A zatim i Rupert, i pritom nije bio nimalo nježan.

Ali Noxley je nastavio, bijesno vraćajući udarac za udarcem, iako je uskoro počeo posustajati. »Odustani«, Rupert je protisnuo. »Dobar si, ali ja sam izdržljiviji.« »Ona je moja«, rekao je Noxley. Tad je pomaknuo ruku i nešto je u njoj zasjalo.

Rupert je taman pomislio nož, sekundu prije nego što ga je zario u njega.

Daphne je čula kako ju brat doziva odozdo, ali nastavila se uspinjati. Čula je pucanj i bez daha čekala da se Rupert pojavi.

Ali nije.

No nije bilo gotovo, shvatila je ubrzo. Čula je tupe udarce i zveket razasutog kuhinjskog pribora. I dalje su se tukli.

Ne njih puno. Najviše trojica. Možda i samo dvojica.

Morala je pomoći Rupertu prije nego što se još netko uplete i brojčano ga nadjačaju.

Taman je pronašla uporište za nogu i tražila iduće kako bi se popela na prozor, kad joj je nešto preletjelo iznad glave. Napravilo je mali luk u zraku, a zatim je pred njezinim užasnutim očima palo na stijene ispod nje. Tijelo. Ljudsko. »Ruperte!« zavapila je. »Stižem«, začuo se nevjerojatno dubok glas s visine.

Pogledala je iznad sebe. Rupert se nagnuo kroz prozor. »Ne zastajkuj«, rekao je. »Nemamo cijelu noć.« Gotovo su stigli do tla kad su začuli povike. Daphne se osvrnula. Činilo se da dopiru iz svih smjerova. Neki su nosili baklje, pod čijim je svjetlom vidjela odbljesak oružja. Vidjela je kako su dvojica zastala kod tijela, a zatim ju je Rupert primio za ruku i okrenuo. »Bježi!« rekao je. »Archdale, odvedi je do broda.« »Ne!« Izvukla je pištolj. »Nećeš se sam boriti protiv njih.« Odjeknuo je pucanj. Trčali su prema njima. Napela je pištolj i okinula.

Nakon toga zavladao je kaos. Vika, sudari mačeva, povremeni pucanj iz vatrenog oružja. Trčali su prema njima i s druge strane, od rijeke. Učinilo joj se da prepoznaje glasove. Posada Izida uključila se u metež.

Vidjela je kako dvojica skaču na Milesa i obaraju ga na tlo. Pojurila je do njih i počela ih tući drškom pištolja.

Ubrzo je primijetila da je sve utihnulo.

Zatim se začuo poznati glas. »Dosta je bilo, milostiva, ili se pozdravite s velikim Ingleezijem, ovaj put za stvarno.« Okrenula se i vidjela da svi gledaju u istome smjeru. Rupert se grčevito držao za bočnu stranu trupa. Tamna mu se mrlja širila s mjesta gdje se primio. Ghazi je držao pištolj uperen u Rupertovu glavu.

Zastala je i posljednja borba.

»Gospodar je mrtav«, rekao je Ghazi. »Sad sam ja gospodar.« Daphne je brzo promislila.

Sjetila se što je Noxley rekao o svojim ljudima: razmišljanje im nije jala strana. »Izvrsno«, rekla je na arapskom. »Čestitam. Slobodno budite gospodar. Vjerujem da ćete biti dobri u tome. Ali kakve to veze ima s nama? Mene je želio Zlatni Vrag – da mu budem nevjesta. Zlatni Vrag je htio mojeg brata – da mu pomogne pročitati drevno pismo. Sigurno si sami možete pronaći nevjestu. Ne morate ih krasti.« Gorljivo se nadala da Noxley nije nikome rekao koliko njegova buduća supruga vrijedi u funtama, šilinzima i penijima. »Ali zar zaista želite provesti život prekapajući pijesak kako biste u tlu pronašli rupe s oslikanim zidovima? Zar zaista želite biti vođa kopača i tragača ili pak vođa... hm... skupine najstrašnijih ubojica u cijelom Osmanskom Carstvu?« Dok je govorila, Ghazijevo je lice poprimilo zabrinut, zbunjen izraz.

Osvrnuo se oko sebe. I njegovi su ljudi izgledali zabrinuto. Brzo se sabrao. »Kakve budalaštine«, rekao je. »Veliki ingleezi ubio je Zlatnog Vraga. Vi ste upucali jednog mojeg. I ovo nije prvi put. Nećete se izvući.« Slobodnom je rukom dao znak. »Zgrabite je. I ovog drugog.« Rupert je posrnuo. »Ups«, rekao je. »Oprosti.« Sklupčao se i pao na tlo. »Ne!« Daphne je zavapila. Pojurila je prema njemu, odgurnuvši šokiranog Ghazija i bacila se na koljena pokraj Ruperta. »On vama siledžiji ne predstavlja nikakvu opasnost«, plakala je. »Zar ne vidite da ga boli?« »Olakšat ću mu patnju.« Ghazi je naciljao Ruperta. Daphne se bacila na Rupertovo tijelo. »Kako god želite«, rekao je Ghazi. »Dvije muhe jednim udarcem.« »Opalite«, doviknuo je Miles, »i faraonovo blago nestaje u trenu.« Tijekom sekunde meteža zgrabio je nečiju baklju. Držao je papirus uz plamen. »Ovo je htio Zlatni Vrag«, rekao je Miles. »Ovo želi Duval.

Vrijedi cijelu kraljevsku otkupninu. Lijepo se ponašajte, inače će postati pepeo.« Neki su mrmljali: »Što je rekao?« jer je Miles govorio na engleskom.

Ali Ghaziju je sve bilo jasno.

Razmišljanje mu nije bila jača strana. Ali ovo je bilo vrlo lako shvatiti. Znao je da je papirus vrijedan. Znao je da ga Duval želi. I znao je da se ti stari, zgužvani anteekahi lako zapale.

Ipak, kad se domogne papirusa, neće ih imati razloga pustiti, pomislila je Daphne. »Pustite ih«, doviknuo je netko iz rulje. »Stiže turska vojska.

Sjetite se što su učinili onome koga su optužili da je ubio velikog Engleza.« Ghazi je bacio pištolj i krenuo prema Milesu.

Miles je pogledao Daphne. »Daj mu ga«, rekla je.

Miles je Ghaziju predao papirus. Ghazi ga je djelomično odmotao, bacio pogled, a zatim ga hitro zataknuo za pojas. Odmaknuo se, zgrabio pištolj i...

I nastavio hodati, dalje od njih.

Njegovi su ljudi krenuli za njim.

Svi osim jednog, onog koji ih je upozorio na turske vojnike.

On im je prišao. »Dopustite da vam pomognem, milostiva«, rekao je. Na engleskom.

Okrenula se kako bi pomogla Rupertu, koji je pokazivao znakove svijesti. Ali engleski jezik i nešto u tom glasu natjeralo ju je da ponovo podigne pogled.

Zurila je u poznato lice, koje nije vidjela dulje od mjesec dana. »Akmed?« upitala je. »Ovaj mi je čovjek spasio život«, rekao je. »Pomoći ću vam da spasite njegov.«

Dvadeset i prvo poglavlje

T

e noći na Izidi, nekoliko kilometara uzvodno Daphne je sjajno zakrpala Ruperta, koreći ga cijelo vrijeme, dok mu je iz rane vadila komadiće tkanine. Samo zahvaljujući debelom sloju odjeće – arapskom pojasu i smrtonosnim predmetima koje je ondje zataknuo – Rupert je ostao živ.

Rana je bila ozbiljnija od obične »ogrebotine« kako ju je on opisao i bila je puno neugodnija nego što je očekivao. Kako god bilo, vjerovala je da će preživjeti. Najveća joj je briga bila moguća infekcija. Znala je da mu i samo jedan zaostali komadić prljave tkanine u rani može samo otežati oporavak.

Ležao je na divanu u svojoj kabini, povremeno pogledavajući što radi, ali uglavnom joj je gledao lice na svjetlu svjetiljke. Nikad mu ne bi moglo dosaditi gledati njezino prekrasno lice. Bio je sretan što će to moći doživjeti Zbilja je isprva mislio da se radi samo o ogrebotini.

Gotovo ga uopće nije boljelo. Ali vjerojatno je tad bio suviše bijesan da bi išta osjetio. U početku je to bila relativno pravedna tučnjava, ispričao je Daphne. Ali kad je Noxley shvatio da gubi, odlučio je varati. »Ne mogu vjerovati da si toliko sišao s uma da pomisliš da bi Noxley ikad igrao pravedno«, rekla je Daphne kad je Rupert ogorčeno zaključio da je to bilo »nesportsko ponašanje«. »Ali to se ne radi«, rekao je Rupert. »Pitaj brata. Pitaj bilo koga. Ja nisam izvukao pištolj. Nisam potegao nož. Nikad nisam nikoga ubio i nadao sam se da nikad neću ni trebati.« Bio je puno uzrujaniji nego što je dopustio da se primijeti. Nije htio baciti Noxleyja kroz prozor. Rupert se barem nadao da nije. Iako u takvim trenucima nije bilo lako ostati razuman. Sve je to išlo nagonski.

Noxley ga je ubo nožem. Rupert mu je iščupao nož iz ruke i bacio ga – iduće čega se sjeća jest kako je Noxley izletio kroz prozor.

Kako je ubod bio posve čist, Daphne ga je mogla brzo i uredno sašiti i previti. »Nemoj se uzrujavati zbog Noxleyja«, rekla mu je, kao da mu je posljednjih nekoliko minuta čitala misli. »Mogao te ubiti bez razmišljanja, a sasvim sigurno bez imalo grižnje savjesti. Savjest nije imao. U njemu je vladao moralni vakuum. Morao je imati ono što je htio. Tko god mu se našao na putu, morao je biti uništen.« Okrenula se kovčegu s hitnom pomoći koji je stajao na podu.

Rupert nije vidio što radi. Ubrzo se ponovo okrenula držeći malenu čašu. »Nisam ni primijetila da želi mene, sve dok mi njegovi ljudi to nisu natuknuli«, rekla je. »Rekao sam ti da te želi«, podsjetio ju je. »Vidjelo se kako te gledao.

Možda je žudio za moći i slavom, ali nije bio slijep.« »Moć i slava mogu biti skupe«, rekla je. »Nije samo žeđao za mnom kao osobom. Jednako je htio i moje bogatstvo.« Rupertu je trebalo nekoliko trenutaka da u potpunosti shvati što govori i taj mu se umni napor očito vidio na licu, jer je, namrštivši se, rekla: »Znao si da mi je Virgil ostavio gomile i gomile novca, zar ne?

Mislila sam da zna cijeli svijet.« »Gomile i gomile?« upitao je. »Pa barem je to mogao učiniti, prokleta lažljiva svinja. No nisam mislio da si siromah, pogotovo kad sam vidio da te nimalo ne zabrinjava to što ti brat baca onoliko novca na one smeđe smotane stvarčice.« »Papiruse«, rekla je oštro, gotovo kao onog prvog dana u tamnici.

Ali u glasu joj je osjetio i dašak razonode. »Znam«, odvratio je. »Znao sam i onda. Samo sam te htio isprovocirati. Znao sam da si kratkih živaca. Mogao sam to osjetiti na pet-šest metara. Kao da stojim nadomak oluje. Izuzetno... stimulirajuće.« »Dovoljno stimulacije za danas«, zaključila je. Približila mu se, podigla Rupertovu glavu, pritisnula je uz svoje slasno poprsje i prislonila mu čašu uz usta. »Popij ovo.« Imao je neugodan osjećaj da je čaša za njega, ali razgovor mu je odvratio pažnju. Topla ženstvenost na koju se oslonio još ga je više dekoncentrirala. »Što je to?« »Malo laudanuma pomiješanog s vinom.«

Oprezno je okrenuo glavu od čaše a da pritom ne ugrozi ugodan položaj na njezinim mekanim oblinama. »Ne želim.« »Popit ćeš ga«, rekla je, »ili ću pozvati Akmeda i reći mu da okupi najveće ljude na brodu. Oni će te držati dok ti to ne izlijem u grlo. Hoćeš li se predati dostojanstveno ili bi se radije osramotio pred svojim momcima?« »Ne treba mi laudanum«, promrmljao je, ali se ipak ponovo okrenuo prema njoj i ispio napitak.

Kad je završio, odložila je čašu i nježno, ali odlučno, prebacila mu glavu sa svojih grudi na jastuk. »Rana će te puno više boljeti kad popusti prvotni šok«, rekla je. »Ovako ćeš se malo odmoriti.« »Ja bih da se ti odmoriš sa mnom«, rekao je pustivši da mu ruka klizne na njezino bedro. Bila je odjenuta kao Arap, ali nitko je ne bi pored zdravih očiju mogao zamijeniti za muškarca. »To ne bi bio odmor«, odvratila je. »I ljubazno te molim da se sjetiš da mi je sad i brat na brodu.« Rupert je uzdahnuo. Brat. Da, naravno. Ali brat nije bio Akmed, kojim mu je maloprije zaprijetila. Tko je Akmed?

Ah, da, onaj koji je progovorio, baš kad se činilo da će postati zanimljivo. Što je ono rekao? Prvo je progovorio na engleskom, a onda je prešao na arapski. »Što je rekao?« upitao je Rupert. »Taj Akmed? Nazvao te je >milostivom<.« »To je bio Akmed«, rekla je bez dodatnog objašnjenja. »To sam i ja rekao«, odgovorio je strpljivo. Zbilja, katkad se pitao postoji li u njezinu ogromnom mozgu kakva rupa, ili dvije. »Nešto je rekao netom prije nego što sam... hm... malo zaspao.« »Onesvijestio si se«, žustro će ona. »Nekoliko puta.« »Malo mi se počelo spavati«, rekao je. »Nisam spavao otkad su te oteli. Bio sam... umoran. Nisam se onesvijestio.« Nježno je zafrknula nosom, čime je jasno dala do znanja što misli o tome. »Kad bar ne bi stalno mijenjala temu«, rekao je. »Tko je Akmed i što je rekao?«

»Rekao je da si mu spasio život.« Rupert je kratko promislio. »Sigurno me zamijenio s nekime«, rekao je. »Na mostu izvan Kaira«, objasnila je. »Pretukli su ga. Turski vojnik htio je dovršiti posao. Ali ti si se umiješao.« Nakon kratkog razmišljanja, koje je potrajalo dulje nego obično, Rupert se sjetio o čemu govori: prljavi bogalj na mostu. »Aha, to.« »Zato si i završio u tamnici«, rekla je optužujućim tonom. »Riskirao si život za očajnog mještanina kojeg nisi ni poznavao.« »To nije bila poštena borba«, Rupert je obrazložio.

Dugo ga je promatrala. Zatim mu je kratko pogladila obraz. »Ne, nije«, promrmljala je. »Ali samo ti mariš za to.« Dodatno je objasnila: »Akmed je sluga koji je s Milesom išao u Gizu. Ono na što si naišao jest rezultat premlaćivanja takozvane policije – istih onih koji su oteli Milesa. Akmed je sluga koji je pobjegao kad su mi uljezi upali u kuću i ukrali papirus.« »On je sluga koji se nije vratio«, rekao je Rupert. »Tomov ujak.

Momak na mostu. Jedan te isti. I sad se pojavio ovdje? Neobično.« »Čak i nije«, odvratila je. »Akmed je znao da u Kairu nije siguran i da bi ondje mogao ugroziti i svoju obitelj i mene. Zato je otišao u Bulaq potražiti posao na brodu. Ondje je čuo da lord Noxley kreće u potragu za Milesom. Akmed je lako dobio posao. Govori engleski i malo francuskog, inteligentan je i marljiv. Mislio je da je Noxley ugledan čovjek. Akmed nije nimalo sumnjao u to, sve dok taj ugledan čovjek nije krokodile nahranio ljudima iz vlastitih redova – vjerojatno istim onima koje smo vidjeli iznad Girge.« »Ali onda Akmed nije pobjegao?« Svjetlo je bivalo sve mutnije – ili je to Rupertu bilo u glavi. Činilo mu se kao da plovi... po rijeci... ne, po oblaku. »Ostao je jer je htio pronaći Milesa«, objasnila je. »Zatim, kad su Noxleyjevi ljudi pronašli mojeg brata, Akmed je ostao kako bi se brinuo o njemu i štitio ga, koliko je god mogao a da ga pritom ne otkriju. Pustio je bradu pa ga Miles nije prepoznao. Akmed je odlučio da se neće razotkriti, sve dok im obojici ne osigura izlaz. Zatim sam se ja pojavila i sve se dodatno zakompliciralo.«

Nastavila je priču, ali Rupert više nije mogao pratiti što govori.

Glas joj je postao kao muzika iz daljine, tako slatka i poznata. A tad je u istom ritmu i odlutao te zaspao.

Subota, 5. svibnja

Carsington se nije probudio do popodneva. Sunce je tuklo kroz prozor kabine, a Miles, koji je sjedio na samom kraju divana, pokušavao je ubiti vrijeme knjigom.

Odustao je, kad se Carsington naglo uspravio i sjeo. »Nisam siguran biste li smjeli sjediti«, rekao je Miles.

Oči crne poput ugljena smireno su ga promatrale ispod obrva.

Miles se također sjetio da se pacijenta ne smije uzrujavati. »No opet«, dodao je, »nisam siguran tko vas može spriječiti. Možda Daphne, ali napokon sam je uvjerio da malo odspava. Cijelu je noć provela uz vas. Rekla je da se brine da vas ne ulovi groznica.« »To bi se teško dogodilo«, rekao je Carsington. »Pitam vas, kako bih ih mogao pogledati u oči ako bi me napala infekcija i groznica i slično, sve zbog obične posjekotine? Svi bi umrli od smijeha.« »Tko to svi?« upitao je Miles. »Obitelj«, odvratio je Carsington. »Moja braća. Alistair je bio na Waterloou, znate li?« »Znam.« Cijeli je svijet znao. Alistair Carsington bio je poznati junak s Waterlooa. Zašto on nije mogao biti Carsington iz Egipta? Ili bilo tko drugi od njih? Zašto je to baš morao biti taj? »Na njemu su ubili tri konja, sasjekli ga sabljama i proboli kopljima«, rekao je Carsington. »Konjica ga je pregazila i nekoliko je vojnika na njemu poginulo. Je li se njemu razvila infekcija i groznica?« »Nije li?« odvratio je Miles. »Pa i ne«, rekao je Carsington. »Preživio je, zar ne? Ako je on mogao ono preživjeti, onda valjda mogu i ja malu posjekotinu na trbuhu.« »Nadam se«, rekao je Miles. »Mislim da bi Daphne jako teško podnijela da vas mora pokopati.«

Nije mogao ni zamisliti što je sve pretrpjela kad je mislila da je Carsington mrtav. Osjećao se kao budala što nije shvatio da se vezala za njega. Ali kad je to tako dobro skrivala.

Osim toga, Daphne se nikad nije obazirala na muškarce – zapravo, ako i jest, onda zato što im nije vjerovala. Zašto bi onda Miles pomislio da je kod Carsingtona drukčije? Zašto bi on, od svih muškaraca, bio taj zbog koga bi riskirala život? Miles je već teško mogao povjerovati da je njegova štreberica od sestre riskirala život za njega, a on joj je bio brat.

Kasno se sjetio naputaka koje im je dala prije nego što je otišla iz kabine. »Moram vam ponuditi vode«, rekao je. »Daphne je rekla da vam je dala malo laudanuma i da biste se mogli probuditi dehidriram.« »Osjećam se kao da mi je netko u usta ugurao cijelu Arabijsku pustinju dok sam spavao«, objasnio je Carsington. »Zajedno s devama.

Smijem li se barem umiri, obrijati i oprati zube? Bez obzira na to što ona dopušta ili ne. Sad spava. Ono što ne zna, ne može joj nauditi.« »Da, ali zbilja se morate što manje kretati«, rekao je Miles. »Kako ne biste opteretili ranu. Zar zbilja želite da sav njezin trud bude uzalud?« Carsington se smjesta smirio. »Ne, naravno da ne. Cupkala je komadiće tkanine, i one najsitnije, ta činilo se satima. Kakva bih ja to bio zvijer da ugrozim sav njezin trud?« Miles je trepnuo, jednom, dvaput. Nije bio siguran što je očekivao.

Znao je da je Carsington težak. Svi su to znali. Čak je i njegov strog otac odustao od njega smatrajući da je beznadan slučaj.

Miles se nije čudio što je lord poslao svojeg četvrtog sina u Egipat.

Samo se čudio što ga nije poslao u Kinu ili u Ognjenu Zemlju ili na otočje Antipodes. »Pomoći ću vam«, ponudio se Miles. Uzeo je zdjelu, vrč i ručnik.

Ponašao je Carsingtonovu četkicu za zube i pribor za brijanje, i sve mu donio na dohvat ruke.

Dok je glumio sobara, u sobu je uletjela mungosica. Podigla se na stražnje noge i promatrala što se događa.

Kad se Miles ponovo vratio na svoje mjesto, popela mu se u krilo i nastavila otud gledati. »Čuo sam da se zove Marigold«, rekao je Miles. »Zaljubljena je u vašu majicu«, dodao je Carsington.

Miles je već čuo priču i povezao dva i dva. Dok je Carsington obavljao toaletu, Miles je ispričao svoje pustolovine u Minyi i kako je hranio šepavu mungosicu. »Očito je to ta ista«, rekao je Carsington. »Kakva podmukla prevarantica. Mislio sam da mene voli. Ali nikad je nisam vidio da tako dugo mirno sjedi. Inače joj moje brijanje dosadi za minutu ili dvije. Sad vidim da me samo iskorištavala da joj brže prođe vrijeme da vas vidi.

Vi ste joj prava ljubav.« Miles je pogladio stvorenje. »Čini se da ste na putu rijekom pokupili nekoliko lutalica«, dodao je. »Marigold je pokupila nas«, objasnio je. »A ostalo je Daphn... odnosno, zasluga gospođe Pembroke.« U tom je trenutku Miles potiho shvatio ono što se nadao da je posljednji od šokova u nizu. Daphne se nije samo vezala. Vezala se intimno.

Za Ruperta Carsingtona, čuvenog, vragolastog sina lorda Hargatea.

divljeg

i

neukrotivog,

Ipak se podsjetio da je na svijetu bilo i puno gorih ljudi. Primjerice Noxley. Pembroke.

A ovaj je čovjek bez sumnje osvojio ljubav i odanost cijele posade i posluge. Za njega su imali samo riječi hvale. Borili su se za njega. I mungosica ga je voljela.

Ovo su poslijepodne čak i mačke jednom ušetale, sjele uz divan i promatrale ga kako spava.

Kad je završio toaletu, Miles mu je pomogao da odjene čistu arapsku košulju koja mu je sezala do gležnjeva. Nije bila elegantna, ali bila je lagana. Kroz velik dugačak prorez na prednjici moglo se lako pristupiti rani.

Kad ga je Miles odjenuo i kad mu je pomogao da si podmetne još jedan jastuk, Carsington mu je malo popravio raspoloženje rekavši: »Sjajno ste se sinoć dosjetili trika s bakljom i papirusom.« »Taj prokleti papirus«, rekao je Miles. »Bilo bi mi tako drago da sam ga se riješio, samo da nije Daphne. Toliko je uložila truda, zbilja je to bio kvalitetan rukopis, bolji čak i od onog najopsežnijeg čija je slika u Description de l’Egypie. Sad će i ovaj dopasti u ruke Francuzima, prokleti bili.«

»I dalje ima presliku«, natuknuo je Carsington. »Nije tako prekrasna, naravno, i nedostaju ilustracije. Ali izdržat će.

Nepokolebljiva je. Nikad nisam upoznao takvu ženu, ni približno. Jeste li je vidjeli sinoć kad su nas napali svi oni divljaci, ona gomila hulja?

Okrenula se, napela pištolj i opalila, puna samopouzdanja. Čak je pogodila nekog u nogu. Nije da me to iznenadilo, nisam jednom svjedočio njezinoj hrabrosti. Od samog početka.« Započeo je priču: kako je Daphne došla po njega u tamnicu Citadele kad joj nitko drugi nije htio pomoći... o ubojstvima u drugoj piramidi i kako je onda bila hrabra... o obilasku stepenaste piramide u Sakari, prepunoj kilometarskih uskih hodnika i kako ondje nije izustila ni riječi prigovora – čak samo suprotno. »Kunem se, kao da je u Egipatskom muzeju na Piccadillyju ili kao da obilazi Stourhead«, objasnio je Carsington. »Ako joj je i bilo nelagodno, nije to pokazivala – a morate biti svjesni da je u piramidi bilo kipuće i da je zrak bio potpuno zadimljen i pun prašine.« »Daphne?« upitao je Miles. »Ali ona se panično boji malih, zatvorenih prostora. Počne skvičati kao miš i ne prestaje laprdati.

Zaista naporno.« »Sa mnom nije skvičala«, rekao je Carsington. »Vidio sam da ima strašnu averziju prema takvim mjestima, ali nije dopustila da joj strah prevlada. Da ste je barem vidjeli kad smo zapeli u onom urušenom tunelu u grobnici u Asyutu.« Nastavio je priču, dok je Miles samo slušao i pitao se je li se opet napio a da to nije ni primijetio, jer ta žena o kojoj je Carsington pričao s toliko poleta nije mogla biti Daphne. I s toliko divljenja. Kao da... kao da... »Vi ste u nju zaljubljeni«, rekao je Miles. Zatim je počeo mucati.

Jer to nije htio reći naglas. Netremice je piljio u mungosicu. Polizala mu je ruku. »Zaljubljen?« Carsington je ponovio. »Zaljubljeni« »Hm, ne. Oprostite. Ne znam što mi je bilo. Valjda vrućina. Sok. Ne mogu vjerovati da govorite o mojoj sestri. Da je tako hrabra, nevjerojatna i sve to.« Carsingtonovo se lice uozbiljilo. »Iako bih uvijek očekivao da će se snaći u svakoj situaciji«, Miles je brzo dodao. Nije se bojao Carsingtona. Iako je morao priznati da mu je pogled bio pomalo zastrašujući. Kako god bilo, nije bilo pametno

uzrujati čovjeka. Tako je rekla Daphne. »Moja je sestra srčana, dakako – uporno radi bez obzira na sve neprilike.« »Sve ste pomiješali«, rekao je Carsington. »Nije se ona snašla u situaciji. Situacija se snašla u njoj. Egipat i sve ovo s vama i papirusom napokon joj je dalo priliku da pokaže kakva uistinu i jest. »Ona je... Ona je božica. Ali u ljudskom obliku. Prava božica, ne izmišljena. Prelijepa je, hrabra i pametna. I fascinantna. I opasna. Kao što to božice i jesu u svim najboljim pričama, znate i sami.« »Mili Bože«, rekao je Miles. »Vi zbilja jeste zaljubljeni u nju.« Crne su ga oči mirno promatrale. Zatim strop. Zatim prozor. Zatim su se ponovo vratile na njega. »Znate«, rekao je Carsington nježno, »pitao sam se što je u pitanju.« Daphne je došla u sumrak u pratnji Nafisah. Izida je još plovio uzvodno, s planom da će se zaustaviti tek kad putovanje postane preopasno zbog mraka. Vodostaj Nila bio je vrlo nizak. Čak i na danjem svjetlu, za navigaciju je bila potrebna potpuna usredotočenost kormilara.

Archdale se nadao da će stići do Isne prije nego što padne mrak.

Rupert nije mario gdje su i gdje će pristati. Vidio je da je Nafisah donijela pribor za dvoje. Daphne je naumila s njime večerati. Nasamo.

Savršeno.

Nafisah je odložila poslužavnik na stolić i otišla. Marigold je dotrčala, stala i omirisala pladanj te ponovo odjurila.

Ne mareći za mungosičino ponašanje i Rupertove ne previše uvjerljive zamjerke, Daphne mu je iza leđa namjestila jastuke. Tek nakon što ga je smjestila onako kako njoj odgovara, smjestila se i sama.

Rupertu nije smetalo. Odjenula je zbilja zanosan komplet u arapskom stilu, koji se sastojao od nevjerojatno tankih turskih hlača, tanašne majice, svilenog pojasa, koji joj je bio provokativno padao preko kukova, i lepršavog svilenog ogrtača. Oko nje se širio nježan miris tamjana.

Sve je to bilo vrlo izazovno. »Zaista je nemilosrdno da pred čovjeka koji se ne smije naglo pomicati staviš nešto ovako primamljivo«, rekao je.

»Zbilja?« upitala je. »Nije ni čudo da Miles nije bio zadovoljan.

Gledao me prijekorno.« »Možda mu se lice zamrznulo«, rekao je Rupert. »Prije nekoliko je sati i mene gledao prijekorno. Misliš li da sumnja?« »Mislim da zna«, rekla je. »Drago mi je da nemam sestru«, nastavio je. »Morao bih zavoljeti ubijati ljude.« Pogledala je poslužavnik. »Ako se dobro sjećam, moraš ojačati krv.

Moraš pojesti malo janjećega gulaša. Naravno, crveno vino. Riža kuhana u pilećem temeljcu s lukom. Malo kruha i sira. Malo voća.

Malo...« »Ne mogu još jesti«, rekao je. »Sad sam pre... pre...« Namrštio se. »Previše nešto. Osjećaji.« Zelene su joj se oči susrele s njegovima. »Osjećaji«, ponovila je. »Htio sam pričekati«, nastavio je. »Dok se ne oporavim. Jer nisam htio da ti sažaljenje utječe na odluku.« »Sažaljenje?«, upitala je. »Zbog toga što sam ranjen«, objasnio je. »Ne govori besmislice«, zaključila je. »Ne mogu te sažalijevati zbog male ogrebotine na trbuhu.« »Kako god bilo, ne mogu čekati«, rekao je. »I moram te upozoriti da ne mogu ovo odraditi nimalo sportski. Ako kleknem i ponovo počnem krvariti...« »Ne vidim razloga zašto bi uopće kleknuo«, oštro će ona. »Onda ti se malo pomutilo«, opomenuo ju je. »Tako se to inače radi.« »To«, ponovila je, nešto manje oštro. »Trebao sam to tako učiniti i prvi put, ali nisam točno znao što radim«, rekao je. »Rekla si da je bolje vjenčati se nego izgorjeti, a tad mi se činilo da sam u stanju vječnog izgaranja, ali to uopće nije bilo to.« Pridigla se na koljenima. »Možda bi trebao popiti malo vina«, rekla mu je. »Imam dovoljno snage za ovo«, rekao je. »Samo se nadam da i moj mozak ima dovoljno snage. Želim ti prvo objasniti. Jer ne želim da

pomisliš da to radim samo zbog požude. Požuda igra tek jednu ulogu.

Značajnu ulogu.« Ponovo je potonula na pete i zagledala se u svoje ruke. »Ali svidjela si mi se čim sam ti prvi put začuo glas«, rekao je, »kad nisam imao pojma kako izgledaš. Bio mi je tako zamaman, kako si se cjenkala za mene, kao da kupuješ nekakav stari tepih. Zatim mi se svidjelo kako me gledaš. Zatim mi se svidjelo kako si mi naređivala.

Svidjelo mi se kako mi strpljivo i nestrpljivo objašnjavaš. Volim zvuk tvojeg glasa i način na koji se krećeš. Volim tvoju hrabrost, tvoju dobrotu, velikodušnost, upornost i tvoju strast.« Zastao je. »Pravi si genij. Što misliš, što to znači?« Nakratko ga je pogledala iz profila. »Mislim da si poludio«, rekla je. »Možda ti se razvila infekcija koja ti je odmah prešla na mozak.« »Nisam lud«, odvratio joj je. »Tako inteligentna žena poput tebe trebala bi shvatiti da sam zaljubljen. U tebe. Da si mi bar rekla. Bilo mi je neugodno što mi je to tvoj brat morao reći.« Okrenula se prema njemu razrogačenih i treperavih očiju. »Miles?« upitala je. »Zar je započeo litaniju o mojoj časti i tražio da...« »Ne budi smiješna«, rekao je. »Nije živio povučeno kao ti. Budi sigurna da zna sve o meni. Nema sumnje da sam zadnja osoba na svijetu koju želi blizu svoje sestre. Dobro, možda predzadnja. Nakon Noxleyja. Ali lako za njih. Ovo je između nas, Daphne. Volim te svim svojim srcem. Hoćeš li biti tako dobra i udati se za mene?« »Hoću«, rekla je. »Naravno. Nisam ni prvi put trebala odbiti. Vjeruj mi da sam zbilja jako zažalila zbog te pogreške. Mogla bih živjeti bez tebe, ali to bi bilo samo udisanje zraka. To ne bi bio život.« Raširio je ruke, a ona je do njega dopuzala na rukama i nogama. »Nedostajao si mi«, rekla je. »Tako si mi nedostajao.« Naslonila mu se na rame. »Možemo li se odmah vjenčati? Grozno mi je spavati u mojoj kabini.« »Pa i možemo se odmah vjenčati«, rekao je priljubivši se uz njezinu meku kosu. »Sjećaš li se?« »Da. Ali treba ti miraz.« Odvezala je svileni pojas. »Ovo će morati biti dovoljno.« Uzeo ga je. Bio je dosta težak, čak i za poveći komad svile. »Što si unutra sakrila?« upitao je. »Kamenje?« »Pet pursa«, rekla je. »Oko trideset i pet funti.«

»Pripremila si se.« »Naravno«, odvratila je. »Kad nešto želim, ništa me ne može zaustaviti. Ta pogledaj što sam odjenula.« »Sviđa mi se što si odjenula«, odgovorio je. »Tako sam besramna da sam te odlučila iskoristiti dok si potpuno slab i onemoćao.« »Nisam baš tako slab«, rekao je. Ispustio je pojas na divan i iskoristio ruke za bolju svrhu, opipavajući njezine obline. Najbolje bi bilo da se smjesta vjenčamo«, rekao je. »Da«, odvratila je.

Ni njezine ruke nisu mirovale. Ali njezine usne, te mekane usne, bile su još opasnije, klizeći mu po vratu i ključnoj kosti.

Podigao je glavu i primaknuo svoje usne njezinima. Bila je hladna i slatka, baš poput turskog šerbeta. Bila je vruća i tamna poput brendija zagrijanog na plamenu. Bila je zagonetna, kao božica, a njezina nadmoć nad njime užasnula bi i slabijeg čovjeka.

Ali on nije bio slab i htio je baš snažnu ženu. Snažnu, prelijepo građenu ženu, koja će mu savršeno pristajati u ruke. Pognuo je glavu i prešao jezikom po dužini izreza njezine majice, niz aromatičan puteljak između njezinih grudi. Uzdahnula je i provukla mu prste kroz kosu.

Ruka mu je kliznula niz njezinu prekrasnu oblu stražnjicu. Gibala mu se pod dodirom i sve više primicala. Zgrabio je tu čarobnu pozadinu i čvrsto im priljubio spolne organe. I zastenjao. »Ozlijedit ćeš se«, promrmljala mu je uz usne. »Nisam zastenjao od bola«, rekao je.

Bio je svjestan svoje rane. Svakim ju je pokretom osjetio. Nije za to mario. Bila je tako meka i u njegovim rukama, u njegovim ustima i nosu, bio je opijen njezinim mirisom... I rekla mu je da ne bi mogla živjeti bez njega. Rekla je »da«. »Ne smijemo ti potrgati šavove«, rekla je. »Onda se ne smijemo previše pomicati.« »Je li to uopće moguće?« »Jest.« Pogladio ju je po trbuhu, preko tanke tkanine. Odvezao joj je vrpcu koja joj je držala hlače i spustio ih. Pogladio ju je kroz paperjaste uvojke i po mekoj koži, bila je tako topla i vlažna, tako

spremna i željna. Uzdahnula je pomičući se uz njegov dlan. Podigla mu je majicu do struka. Ud mu je, kao i obično, veselo poskočio. Nježno se nasmijavši, zgrabila ga je i tankim prstima prošla po cijeloj dužini.

Zatim se pomaknula, podigla mu nogu visoko na bedro i uvela ga u sebe, a od navale užitka koja ga je preplavila kad su se spojili, zastao mu je dah.

Gotovo da se uopće nisu pomicali. Zbog toga je svega bio svjesniji.

Bio je svjestan svakog trenutka kad su joj se mišići grčili i opuštali, i blagog pomicanja njezina kuka, zaslužnog za valove užitka koje je osjećao. Bio je svjestan njezinih ruku koje su klizile po njemu, koje su mu po koži ostavljale trag iskrica.

Otvorio je oči i pogledao je, a zatim su se jedno drugome smiješili onako tiho, ali podmuklo, vrag u njemu prepoznao je vraga u njoj. I tako su ležali, gledajući se, potajno vodeći ljubav, dok je vani odjekivao poznati zvuk koraka po palubi i glasova koji su se pripremali za pristajanje.

Nekoliko su se dugih, slatkih trenutaka talasali od užitka, baš kao što se pod njima talasao Nil, a zatim ga je ponijela silovita struja. Čvrsto ga je zgrabila i držala bez prestanka, istodobno se pomičući na njemu. Oko njih se sve smračilo i podivljalo, a on je upao u taj taman svijet, u nju, i sve što je znao jest da se osjeća neopisivo, osjećao je nemjerljivu, strašnu sreću.

Zatim mu je do uha dopro njezin glas: »Predajem ti se. Predajem ti se. Predajem ti se.« I naposljetku se srušila na njega, a on je obavio ruke oko nje i upijao taj slatki mir. Sinula mu je smiješna misao: vjenčani smo, nagnavši ga da se nasmije naglas.

Epilog

K

rajem srpnja, nakon dugog i olujama praćenog putovanja iz Egipta, dva su predstavnika Muhameda Alija stigla u Hargate House i dostavili lordu vijest o preranoj smrti njegova četvrta sina te lijepu škrinjicu u kojoj se nalazila lubanja njegova ubojice.

Kako je ostatak obitelji u tome vrijeme bio na ladanju, lord Hargate morao je sam primiti vijest u tišini, usamljeno i dostojanstveno.

Budući da nije želio da javnost sazna prije njegove supruge, lord nikome nije spomenuo što se dogodilo. Tek je nekoliko sati poslije krenuo za Derbyshire, kako bi osobno prenio vijest.

Zastao je tek kako bi mu zamijenili konje. Nije ni spavao. Sa sobom je ponio škrinjicu s lubanjom. Nije znao zašto. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u njegovu životu kad se osjećao izgubljeno, potpuno izgubljeno.

Stigao je u kuću taman kad je Benedict bio na odlasku. Najstariji je sin samo pogledao oca, okrenuo se i vratio s njime u kuću.

Lord Hargate izveo je suprugu u vrt i u nekoliko teških riječi ispričao što se dogodilo.

Samo je rekla »Ne« i čvrsto preklopila ruke, okrenula se i tupo zagledala u daljinu.

Benedict je htio pročitati pismo. Otac mu ga je dao, a zatim je obgrlio svoju suprugu.

Benedict ih je ostavio nasamo i ušao u kuću kako bi pročitao pismo.

U kući je bilo neobično tiho, iako je posluga, koja još nije bila obaviještena, nagoviještala katastrofu.

To ga je podsjetilo na zaglušujuću tišinu u njegovoj kući prije dvije godine nakon što mu je umrla supruga. I tad se osjećao potpuno isprazno. Čuvši kočiju i topot konja na prilazu – činilo se da stižu galopom – Benedict je pogledao kroz prozor. Stigla je neka lijepa kočija.

Poslavši sluge unutra, izišao je kako bi je dočekao. Roditelji mu nisu bili u stanju primiti goste. No trebalo je provjeriti traže li lorda Hargatea zbog nečeg važnog državnog, a i Benedict je morao nešto raditi.

Stigao je do ulaza trenutak nakon što je kočija zazveketala i zastala.

Prije nego što je uopće krenuo, vrata su se naglo otvorila i iz kočije je netko iskočio... i nacerio mu se.

Njegov brat.

Njegov mrtvi brat.

Rupert.

Benedict je trepnuo. Kod njega je to bio znak da ga savladavaju osjećaji. »Nisi mrtav«, rekao je dok je Rupert odrješito hodao prema njemu. »Nipošto«, odvratio je Rupert, zagrlivši ga entuzijastično i bratski, kako je to već radio.

Benedict, i dalje pod snažnim dojmom, potapšao ga je po ramenu. »Otkud ti ta ideja da sam mrtav?« upitao je Rupert kad su odradili prve formalnosti.

Benedict je ispričao sve o dolasku dvaju poslanika Muhameda Alija, o pismu sućuti engleskog generalnog konzula i o škrinji s glavom.

Rupert se svemu tome nasmijao. »Tako su nevjerojatno spori. Ne bih se čudio da su poslanici došli u London nakon što su posjetili svaki bordel između Aleksandrije i Portsmoutha. Moje pismo ocu vjerojatno stiže preko Patagonije. Ali nema veze. Lord će se razveseliti kad vidi što sam mu donio.« »Nadam se da nije u pitanju nekakva egzotična životinja«, rekao je Benedict. »Reći će ti da mu je obitelj već ionako dovoljno neukrotiva.« »Nije egzotična životinja«, odvratio je Rupert. »Ni mumija«, nastavio je Benedict. »Mami se ne bi svidio miris.«

»Ni meni se ne sviđa«, dodao je Rupert. »Nije mumija.« »Ne da mi se pogađati«, rekao je Benedict. »Možeš mi reći, a i ne moraš, kako želiš. Kako god bilo, bolje bi bilo da uđem i pripremim roditelje da si se digao iz mrtvih.« Okrenuo se. »Radi se o supruzi«, objavio je Rupert.

Benedict se ponovo okrene. »Čijoj supruzi?« upitao je.

Koliko je bio upućen, Rupert se nikada nije spetljao ni sa čijom suprugom, ali bilo je teško pretpostaviti na što je Rupert sposoban, posebice u stranoj zemlji gdje se supruge teško moglo nabrojiti na samo dvije ruke. Rupert je možda pomislio da će šeik ili beg izdržati s jednom suprugom manje. »Mojoj«, rekao je Rupert. Spustivši glas, dodao je: »U kočiji je.« Benedict je sve zaboravio iznenadnom pojavom svojeg navodno mrtvog brata. Sad je pogled usmjerio na kočiju i ondje ugledao još jednog putnika. Ženu, udubljenu u knjigu.

Okrenuo se Rupertu. »Čita«, rekao je Benedict. »Knjigu.« »Da, čita ih na gomile«, odvratio je Rupert. »Većina nije ni na engleskom. Fantastičan je učenjak.« »Što je?« »Um joj je neslućenih razmjera«, Rupert mu se povjerio. »Ali ocu neće biti važna njezina inteligencija.« »Osim što neće moći vjerovati da bi se ijedna takva udala za tebe«, rekao je Benedict. »Da, zbilja nevjerojatno«, kazao je Rupert. »Ali to nije ni najsmješniji dio.« Glas mu se spustio do šapta. »Ona je i nasljednica.« Benedict je još jednom trepnuo. Bio je svjestan da je njihov otac rekao Alistairu, trećem sinu, i Dariusu, petom, da si pronađu imućne žene, jer ih nije zauvijek htio u kući. Ali Ruperta je, koji se rodio između njih, preskočio, zbog toga što nitko zdravog uma ne bi njemu povjerio svoje bogatstvo.« »Nasljednica«, ponovio je Benedict. »Pa jako mi je drago zbog tebe.« »Ma nije me briga za to«, rekao je Rupert. »Znaš da mi je novac nevažan. Ali jedva čekam vidjeti izraz na očevu licu kad mu kažem.«

Post scriptum

N

ekoliko sati poslije, nakon što su se mladenka i mladoženja povukli u svoje apartmane, najstariji se sin još jednom u vrtu pridružio roditeljima, lordu i lady Hargate. »Tko bi rekao«, kazao je lord. »Očito je neki nesretni ubojica ostao bez glave bez ikakvog razloga.« »A razmetni se sin vratio kao pobjednik«, rekao je Benedict. »Oženjen. Briljantnom i lijepom mladom udovicom, prijateljicom rođakinje Tryphene. I to vrlo imućnom.« Iskrao mu se mali osmijeh.

Osmijesi mu nikada nisu bila jača strana, kao Rupertu, a posljednje dvije godine bili su još rjeđi. »Tryphena će biti oduševljena«, rekla je lady. »Pitao sam se zašto si ga od svih mjesta na svijetu poslao u Egipat«, dodao je Benedict.

Otac jedva da je podigao obrvu. »Pa drago mi je zbog njega«, rekao je Benedict. »Odlično si odgovaraju, a i cilj opravdava sredstvo. Kako god bilo, sad se napokon smirio. Sad se možeš u potpunosti posvetiti Dariusu.« Izgovorivši to, otišao je na sebi svojstven način.

Roditelji su ga gledali kako odlazi. »Ne Dariusu«, rekla je lady Hargate. »Ne«, ponovio je lord. »Ne Dariusu.« U kolovozu se Jean-Clause Duval ukrcao na brod za Francusku. Sa sobom je ponio sedamdeset i pet škrinja antikviteta koje je sakupio posljednjih godina. Kako nije uspio na popis za carinike u Aleksandriji uključiti i nezgodni papirus (i još nekoliko predmeta), nitko nije mogao

točno znati je li ga se na kraju uspio domoći. Jedino se znalo da papirus dom nije pronašao u Louvreu i da je brod na kojem su bili on i njegova kolekcija nestao u oluji u blizini Malte.