Vlasta Švoger Adolfo Veberu hrvatskoj politici

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

dr. sc. Vlasta Švoger UDK: 811.163.42-05 Veber, A. Hrvatski institut za povijest 328(497.5)(091)”1861/1867” Zagreb Izvorni znanstveni rad Primljeno: 24.09.2010. Prihvaćeno: 30.09.2010.

Adolfo Veber u hrvatskoj politici

U radu se analizira političko djelovanje zagrebačkoga kanonika i dugogodišnjeg ravnatelja zagrebačke gimnazije Adolfa Vebera (1825.-1889.). Prikazuje se njegov zastupnički rad u Hrvatskom saboru 1861. i 1865.-1867. te njegova publicistička aktivnost u zagrebačkim političkim listovima Domobran, Sviet i Pozor sredinom šezdesetih godina 19. stoljeća.

Ključne riječi: Adolfo Veber, političko djelovanje, Hrvatski sabor 1861. i 1865.-1867.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

Uvod

Adolfo Veber1 (Bakar, 1825. - Zagreb, 1889.), jezikoslovac, književnik, prevoditelj, književni kritičar, publicist, političar, zagrebački kanonik i dugogodišnji ravnatelj zagrebačke gimnazije, iznimno je zanimljiv pripadnik hrvatske intelektualne elite 19. stoljeća. Njegov jezikoslovni i književni rad te publicističko djelovanje do kraja četrdesetih godina 19. stoljeća obradila sam u članku koji je objavljen u Godišnjaku Njemačke narodnosne zajednice za 2009. godinu. Ovom prigodom analizirat ću Veberovo političko djelovanje. Taj aspekt njegova javnoga djelovanja osobito je došao do izražaja na zasjedanjima Hrvatskog sabora 1861. i 1865.-1867. godine te u publicističkim tekstovima iz druge polovice šezdesetih godina 19. stoljeća koji su objavljeni u vodećim hrvatskim političkim listovima onoga vremena.

Adolfo Veber u Hrvatskom saboru 1861. i 1865.-1867.

Pedesetih godina 19. stoljeća, za vrijeme trajanja neoapsolutističkog režima u Habsburškoj su Monarhiji bile krajnje ograničene mogućnosti javnog političkog djelovanja. Vodeći hrvatski intelektualci onoga vremena, među njima i Adolfo Veber, vlastitu stvaralačku energiju usmjerili su na književni rad (Veber i na jezikoslovni rad). Međutim, pod pritiskom teške unutarnje financijske i gospodarske krize te narušenog međunarodnog položaja višenacionalne Habsburške Monarhije došlo je do sloma apsolutističkog sustava vladavine. Ponovno uvođenje ustavnosti u toj zemlji potkraj 1860. godine stvorilo je mogućnost slobodnijeg javnog artikuliranja političkih shvaćanja pojedinaca i skupina. U novonastalom političkom ozračju i Adolfo Veber aktivno se uključio u politički život Hrvatske.

Hrvatski sabor sastao se 15. travnja 1861., a zastupnici su izabrani na temelju reduciranog Izbornog reda iz 1848. godine. Vladar je Saboru kao glavnu zadaću namijenio razmatranje državnopravnih odnosa Trojedne Kraljevine i Kraljevine Ugarske, koje je 1848. prekinuo ban Josip Jelačić, te izbor hrvatskih predstavnika u Carevinskom vijeću, a saborski su zastupnici svojom jednako važnom zadaćom držali ostvarenje teritorijalne cjelovitosti svoje domovine. Na Saboru se raspravljalo i o drugim pitanjima, primjerice o pitanju naziva narodnog jezika, o seljačkom pitanju, o uređenju školstva te o osnivanju važnih nacionalnih kulturnih institucija. Međutim, ponajprije zbog odbijanja Sabora da pošalje svoje predstavnike u Carevinsko vijeće i odbijanja priznavanja zajedničkih poslova s ostalim zemljama Monarhije, ali i zbog kritičkih tonova i zaključaka koji nisu bili kompatibilni s politikom austrijske vlade, Sabor je prije vremena raspušten i to kraljevim odgovorom na Saborsku adresu od

1 Svoje je prezime najčešće pisao s V, premda se njegovo prezime u izvornu obliku pisalo s W. Do kraja četrdesetiih godina 19. stoljeća, za najvećeg zamaha hrvatskog preporodnog pokreta u kojem je i sam aktivno sudjelovao, rabio je i kroatiziranu varijantu prezimena, odnosno prezime Tkalčević.

Od pedesetih godina 19. stoljeća služio se samo svojim njemačkim prezimenom, doduše s početnim slovom V.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

24. rujna 1861. Kraljev odgovor od 8. studenoga 1861. pročitan je na posljednjoj saborskoj sjednici 12. studenoga 1861.2

Adolfo Veber bio zastupnik u Hrvatskome saboru u dva mandata. Svoj rodni grad, odnosno slobodni grad i kotar Bakar predstavljao je na saborskom zasjedanju 1861. godine3, a 1865.-1867. bio je zastupnik kotara Čabar.4 Na tom je Saboru izabran za jednoga od četiri saborska bilježnika.5 Tijekom svojega prvoga zastupničkog mandata Veber je vrlo aktivno sudjelovao u saborskom radu kao član sljedećih saborskih odbora: IV. Odbora za verifikaciju izbora zastupnika, Odbora za izradu saborskog poslovnika, V. stalnog saborskog odsjeka, Odbora za reviziju dnevnika i kontrole brzopisaca, zatim Peticionalnoga odbora, Znanstvenog odbora za jugoslavensku akademiju, Odbora za sastav predstavke glede cjelovitosti zemlje, Odbora za stilizaciju članka o odnošenju Trojedne Kraljevine prema kruni i Kraljevini Ugarskoj, sudjelovao je u radu Odbora za konačnu redakciju adrese na kraljevske propozicije, Odbora za proučavanje pisma patrijarha Rajačića, Odbora za izradu zakonskog članka o narodnom kazalištu, Odbora za upravu narodnog kazališta te Odbora za raspravljanje prijedloga o ratarsko-šumarsko-gospodarskoj školi u Križevcima.6 U svom drugom saborskom mandatu Veber je također bio razmjerno aktivan zastupnik i bio je izabran u sljedeće saborske odbore: u II. verifikacijski odsjek, Odbor za uklanjanje zapreka za nastavak rada Sabora, u IV. Odsjek, u Odbor za izradu adrese, Ad hoc odbor za akademiju, muzej i sveučilište, zatim u Povjerenstvo za izbor članova Akademije, u Odbor za jugoslavensku akademiju, sveučilište i muzej, Znanstveno-naukovni odbor te u Odbor koji je trebao izraditi naputak za kraljevinsko poslanstvo za pregovore s poslanstvom Ugarskoga sabora.7 Čini se da je na njegov izbor za člana različitih saborskih odbora utjecao njegov ugled u javnosti kao istaknutog intelektualca širokog obrazovanja i interesa.

Veberov rad u Saboru rezultat je njegovih političkih i društvenih interesa, a nesumnjivo i izbora u saborske odbore. Taj se rad sadržajno može podijeliti u nekoliko problemskih područja: na državnopravna, prosvjetna i druga kulturna pitanja.

2 O saborskom zasjedanju 1861. usp. Ivo PERIĆ, Hrvatski državni sabor 1848.-2000., Prvi svezak: 1848.-1867. (Hrvatski državni sabor, sv. I.), Zagreb, 2000., 225.-333. i Jaroslav ŠIDAK – Mirjana

GROSS – Igor KARAMAN – Dragovan ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda g. 1860-1914., Zagreb, 1968., 19.-25. 3 Ivo PERIĆ, Hrvatski državni sabor, sv. I., 236. 4 Isto, 353. 5 Isto, 357. 6 Kronologički i alfabetički našastari k stenografičkim zapisnicima Sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i

Dalmacije za godinu 1861. (Našastari Sabora 1861.), Zagreb, 1899., 761.-763., 768.-769., 774., 776.-778. 7 Kronologički i alfabetički našastari k stenografičkim zapisnicima Sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i

Dalmacije za trogodište 1865.-1867. (Našastari Sabora 1865.-1867.), Zagreb, 1901., 8., 27., 58., 63., 85., 259., 524. i 739.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

U državnopravna pitanja, o kojima je Veber govorio na Saboru, mogu se uvrstiti pitanje teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine, reguliranje njezina odnosa prema Ugarskoj koji je prekinut 1848. godine, te pitanje unutarnjeg uređenja Habsburške Monarhije, odnosno donošenje odluke o slanju hrvatskih poslanika u Carevinsko vijeće.

Zacijelo najvažnije državnopravno pitanje, koje je trebao riješiti Hrvatski sabor na svome zasjedanju 1861. godine bio je odnos Trojedne Kraljevine prema Ugarskoj. Taj odnos nije bio reguliran otkako je ban Josip Jelačić radi neprihvatljive mađarske politike 1848. prekinuo sve državnopravne veze Hrvatske s Ugarskom. U svom govoru u Saboru o budućem odnosu s Ugarskom Veberova je početna premisa bila da “neima za narod većega blagostanja, nego gdje se sa slobodnom narodnošću spaja i državna sloboda”.8 Svoje kolege, saborske zastupnike, upozorio je neka budu oprezni, jer, prema njegovu mišljenju, Ugarska ne poziva Hrvate na savez i ne jamči im ustavnu slobodu, već samo osiguranje ustava protiv vanjskih napadača i ne želi im osigurati narodnost. Pronašao je brojne sličnosti usporedivši Bachov sustav i postupanje Mađara prema nemađarskim narodima u Ugarskoj prije 1848. godine. Vlastodršci u oba sustava raznim su povlasticama nastojali pridobiti pristaše iz drugih naroda namještajući ih na niže položaje u državnoj službi, za ostvarenje svojih političkih ciljeva služili su se birokracijom, nastojali su organizirati učenje svoga jezika u školama u Hrvatskoj, a u svakodnevnoj praksi zakonodavne vlasti, uprave na svim razinama, u školstvu i u crkvi ograničavali su uporabu svih drugih jezika, osim njemačkog, odnosno mađarskog. Ponijemčeni, odnosno pomađareni pripadnici drugih naroda napredovali su na službenoj hijerarhiji, dok oni, koji se nisu htjeli odreći svoje narodnosti, nisu mogli napredovati. Taj izravni i neizravni pritisak odrazio se i na privatni život, tj. na čestu uporabu njemačkog jezika u svakodnevnoj komunikaciji te na rjeđe izjašnjavanje pripadnika slavenskih naroda u Ugarskoj kao Slavena. Takve su se tendencije nastavile i početkom šezdesetih godina 19. stoljeća. Prema Veberovu mišljenju i Nijemci i Mađari provode sličnu politiku i imaju iste ciljeve u odnosu na druge narode pa se Hrvati ne mogu nadati da će bilo od Nijemaca, bilo od Mađara, dobiti puno dobroga. Radi navedenoga Veber se zalaže za provođenje politike Hrvatskoga sabora iz 1848. godine, odnosno zagovara to da svaka pokrajina Monarhije zadrži autonomiju, a zajedničke poslove, nužne za uspješno funkcioniranje zajedničke države, trebao bi rješavati parlament izabran na ustavni način. Izrazio je uvjerenje da ni Nijemci ni Mađari neće prihvatiti jedinu spasonosnu ideju “federacije Austrije” Stoga Hrvati moraju tražiti ustavne saveznike, a to su Mađari. To je, prema njegovu mišljenju, za Hrvate manje zlo. Svoje mišljenje argumentirao je tvrdnjom da ustavne institucije

8 Dnevnik Sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije držana u glavnom gradu Zagrebu god. 1861. (Dnevnik Sabora 1861.), Zagreb, 1862., 232.-236., citat sa str. 242. Taj “Govor o savezu s

Ugarskom” tiskan je i u Djelima Adolfa Vebera, zagrebačkoga kanonika (dalje: Djela Adolfa Vebera), sv. V.,

Zagreb, 1889., 241.-259.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

pružaju veću zaštitu te ocjenom da je mađarski jezik manje opasan zato što ga u Hrvatskoj gotovo nitko ne govori. Poticao je Hrvate na produbljivanje ljubavi prema vlastitome jeziku i narodnosti jer je mislio da će to ostaviti snažan utisak i na Mađare. Odbacio je tvrdnje nekih zastupnika da je povratak ustava u Monarhiji najvećim dijelom zasluga Mađara i tome je suprotstavio tezu da je povratak ustavnosti zasluga svih naroda. Veber je kao neutemeljene argumentirano odbacio tvrdnje nekolicine zastupnika da je pod Austrijom sve bilo zlo, dok je pod Ugarskom sve bilo dobro. Za ilustraciju svoje ocjene o nekim pozitivnim rezultatima austrijske centralističke vladavine naveo je kvalitetne zakone i kvalitetniji školski sustav od onoga u Ugarskoj. Odbacio je i tvrdnje da se Hrvati više ne trebaju bojati za svoju narodnost i ustvrdio je: “Današnji je viek viek narodnosti, pa zato treba da glede narodnosti budemo najviše na oprezu.”9

Iz iznesenoga je razvidno da je Adolfo Veber vrlo racionalno, pragmatično i realno ocjenjivao tada aktualni politički položaj Hrvatske. Međutim, mišljenja zastupnika u pogledu definiranja odnosa Trojedne Kraljevine prema Ugarskoj i Austriji nisu bila jedinstvena, a Sabor nije donio konačnu odluku u pitanju budućeg odnosa Hrvatske prema Ugarskoj prije nego je raspušten.

Na glavne ideje iznesene u govoru o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj u sadržajnom i interpretacijskom pogledu nadovezao se Veberov govor o (ne)slanju hrvatskih poslanika u Carevinsko vijeće. Naglasio je da svojom dužnošću smatra upozoriti hrvatski narod na opasnosti koje mu prijete od pretijesnog povezivanja s Mađarima i Nijemcima i nasuprot tomu uvjeriti ga da samostalno može graditi svoju sreću. Hrvati nisu bili zadovoljni tada aktualnim ustavom, Listopadskom diplomom, a još manje Veljačkim patentom, jer tim ustavnim dokumentima Hrvatska nije ostvarila svoja dva glavna politička cilja – zajednički ustav, koji je hrvatski narod 800 godina uživao zajedno s Mađarima i bez kojega nije dovoljno osigurana njegova narodnost, te narodna autonomija. Veber je ustvrdio da Hrvatska želi obnoviti savez s Ugarskom jer većina hrvatskih političara misli da bi tako lakše mogli ukloniti opasnost za vlastitu narodnost koja joj prijeti od Austrije. Iznio je stajalište da bi Hrvatski sabor mogao poslati zastupnike u Carevinsko vijeće, ako bi i druge zemlje Monarhije dobile ustav koji bi im zajamčio unutarnju autonomiju i ako bi se Hrvatima vratila uskraćena prava i teritorijalna cjelovitost. Veber je izrazio skepsu u pogledu toga da bi se neustavna austrijska vlada mogla skloniti na to da svim zemljama da pravi ustav, a uz to one ga ne bi niti mogle obraniti od svih napada. Povrh toga, u zemljama s mješovitim nacionalnim sastavom vlada bi uz pomoć birokracije i izborne geometrije mogla postići to da u Carevinsko vijeće uđu uglavnom ljudi koji će podržavati njezinu politiku. Hrvati bi, prema Veberovu mišljenju, ulaskom u Carevinsko vijeće žrtvovali svoja prava, a pritom ne bi ništa dobili zauzvrat, jer bi ih uvijek nadglasali. To je razlog

9 Dnevnik sabora 1861., 232.-236., citat sa str. 236.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

njegovu protivljenju slanju hrvatskih zastupnika u Carevinsko vijeće, dok i Ugarska ne pošalje svoje zastupnike. Predložio je da bi Hrvatska s vladarom trebala sklopiti posebni ugovor u kojem bi se definirali uvjeti njezina sudjelovanja u raspravama o svim zajedničkim poslovima.10 Međutim, taj sporazum nije ostvaren. Naime, radi odbijanja Hrvatske da pošalje svoje predstavnike u Carevinsko vijeće i rezolutno iznesenih zahtjeva da se Hrvatskoj vrati njezin stari ustav i ostvari sjedinjenje Vojne krajine i Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom vladar je svojim reskriptom od 8. studenoga 1861. izrazio nezadovoljstvo dotadašnjim radom Hrvatskog sabora i njegovim zahtjevima i raspustio ga.11

Budući da niti pitanje odnosa Trojedne Kraljevine prema Ugarskoj, niti pitanje slanja hrvatskih zastupnika u Carevinsko vijeće nisu bili riješeni radi prijevremenog raspuštanja Sabora 1861., ta je pitanja trebao riješiti novi saziv Hrvatskoga sabora a uz to i izabrati svoje predstavnike koji bi u sklopu zastupstva Ugarskog sabora nazočili vladarevoj krunidbi krunom Sv. Stjepana. Hrvatski se sabor sastao 12. studenoga 1865. u Zagrebu i zasjedao je do 27. svibnja 1867. Raspušten je kraljevim odgovorom od 25. svibnja 1867. na saborsku adresu od 18. svibnja u kojoj Sabor izjavljuje da ne može sudjelovati na svečanoj krunidbi Franje Josipa I. krunom Sv. Stjepana dok se ne postigne sporazum o državnopravnim odnosima Trojedne Kraljevine i Kraljevine Ugarske.12

I u novom sazivu Sabora Veber je u glavnim crtama slijedilo vlastite političke ideje iznesene na prethodnom saborskom zasjedanju, izjasnivši se za teritorijalnu cjelovitost Trojedne Kraljevine i za ukidanje Vojne krajine kao preduvjete za napredak naroda i razvitak narodnoga jezika.13 U govoru o državnom pravu Trojedne Kraljevine u specijalnoj debati ostao je pri svome stajalištu iz 1861., odnosno ustvrdio je da su i Mađari i Nijemci jednako pogibeljni narodu Trojedne Kraljevine, jer i jedni i drugi žele gospodariti drugim narodima. Međutim, za razliku od Mađara, koji bi drugim narodima gospodarili na temelju zakona donesenih majorizacijom, Nijemci bi takvu politiku temeljili na naredbama. Prema Veberovu mišljenju hrvatska bi se politika morala zasnivati na svome pravu, a Sabor bi trebao utvrditi sadržaj toga prava. Odbacio je tezu da Hrvati imaju zajedničko državno pravo s Mađarima te da oba naroda samo zajedno mogu rješavati državnopravna pitanja. To je bilo suprotno vladarevoj izjavi da Hrvati o tome trebaju raspravljati i dogovarati se s Mađarima, što je isključivalo nametanje bilo kakvih rješenja, a bilo je i protivno interesima hrvatskoga naroda. Tezu da se Hrvati

10 Dnevnik Sabora 1861., 577.-579., također tiskano kao “Govor o carevinskom vieću” u: Djela Adolfa

Vebera, sv. V., 260.-266. 11 O Tome usp. I. PERIĆ, Hrvatski državni sabor, sv. I., 331.-333. 12 Opširnije o radu Hrvatskog sabora 1865.-1867. vidjeti u: I. PERIĆ, Hrvatski državni sabor, sv. I., 343.-379. i J. ŠIDAK – M. GROS – I. KARAMAN – D. ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda g. 18601914., 27.-30. 13 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 183.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

samostalno, dakle bez Mađara, ne mogu upuštati u rješavanje državnopravnih pitanja Veber ocjenjuje kontradiktornom uzme li se u obzir činjenicu da je Hrvatski sabor priznao postojanje zajedničkih poslova za cijelu Monarhiju i govorio o zajedničkoj formi raspravljanja tih pitanja, ne pitajući se hoće li na to pristati i Mađari. Veber je ustvrdio i da se Trojedna Kraljevina bilateralnim ugovorom s Ugarskom nije odrekla svojih prava, nego je kao jedno od svojih municipalnih prava izrijekom navela pravo primiti ili ne primiti zakone stvorene na zajedničkom Ugarskom saboru. Međutim, budući da su Mađari svojim zakonima iz 1848. potkopali temelj ugovoru s Hrvatskom, interpretacija hrvatske politike i Veberova bila je da je Hrvatska time oslobođena obveza iz tog ugovora. Raskidom zajednice s Ugarskom Trojedna Kraljevina iz te je zajednice sa sobom iznijela i svoja kraljevinska prava, među njima i pravo raspravljanja o državnopravnim pitanjima, što joj je potvrdio i kralj. Slijedom toga Veber je smatrao da Trojedna Kraljevina ima svoje državno pravo i da ono nije zajedničko s ugarskim državnim pravom. Zastupao je program Samostalne narodne stranke koji je predviđao da će se Hrvatska dogovoriti s Ugarskom i nakon toga stupiti u dogovor s krunom. U samostalno dogovaranje s krunom Hrvatska bi se upustila samo u slučaju da nikako ne uspije postići dogovor s Ugarskom. Veber je pragmatično predlagao da Hrvatska zajedno s Ugarskom, dakako, uz uvjet da Ugarska to želi, nastoji ostvariti što slobodniji ustav za sve narode u Monarhiji. Međutim, ako Ugarska ne pristane na promjenu izbornoga reda radi provođenja pravednijih izbora, niti na zajedničko raspravljanje zajedničkih poslova, tada Trojedna Kraljevina to pitanje mora rješavati sama. Izrazio je uvjerenje o nemogućnosti ostvarenja sporazuma između Trojedne Kraljevine i Ugarske, jer obje strane prisvajaju Rijeku. Zbog toga će Hrvati morati raditi sami. Inzistirao je na tome da se u saborskoj adresi osobito naglasi “da mi na svojih noguh stojimo, i da možemo učiniti, kako nas je volja, i to zato, da si niti sada, niti za budući kakav eventualitet nevežemo rukuh.”14

U komentaru o odbijanju Rijeke da izabere zastupnike za Hrvatski sabor i o političkom ozračju u tom gradu Veber je ustvrdio da povijesni dokazi potvrđuju pravo hrvatskog naroda (“našeg naroda”) na Rijeku. Međutim, stranci, koji žive u Rijeci radi vlastitih interesa zalažu se za to da ona ostane odvojena od Hrvatske, huškaju narod protiv hrvatskih vlasti i uvjeravaju ga da će Rijeka, ako bude združena s Mađarskom, dobiti željezničku vezu s Mađarskom i porezne povlastice. Nasuprot tomu, ništa od toga Rijeka neće dobiti, ako se združi s Hrvatskom, tvrde ti stranci mađarofili. Da bi se uredilo stanje u Rijeci, odnosno da bi se spriječile “pogrde, koje Riečani na naš narod siplju”, Veber je predložio da Hrvatski sabor u Rijeku pošalje svojega povjerenika, koji će provesti izbore za predstavnika toga grada u Hrvatskom saboru. Za tu je funkciju

14Dnevnik Sabora 1865.-1867., 238., tiskano i pod naslovom “Govor o državnom pravu Trojedne

Kraljevine”, Djela Adolfa Vebera, sv. V., 301.-311.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

predložio zagrebačkog velikog župana Ivana Kukuljevića radi njegova velikog ugleda u javnosti te radi toga što dobro govori talijanski jezik.15

Adolfo Veber nastojao je pridonijeti i rješavanju različitih konkretnih ekonomskih pitanja. Branio je interese svojega rodnoga grada i založio se za to da Sabor ne poduzima ništa što je protiv interesa Bakra kao trgovačkoga grada, a rješavanje nesuglasica između Bakra i okolnih općina da se odgodi dok se ne bude raspravljalo o konačnom uređenju domovine.16 Daljnji razvoj trgovačkih i lučkih gradova Bakra, Rijeke i Kraljevice trebalo je unaprijediti proširenjem granica slobodnih luka na bliže zaleđe tih gradova, čime bi se obuhvatile prometnice koje ih povezuju sa zaleđem. Veber je sastavio adresu vladaru kojom Sabor traži reguliranje tog pitanja.17

Premda su državnopravna i politička pitanja bila u prvome planu saborskih zasjedanja šezdesetih godina 19. stoljeća, nisu bila jedina kojima se bavio Sabor. Prosvjetna pitanja o kojima je u to vrijeme raspravljao Hrvatski sabor odnosila su se na ustroj gimnazija, osnivanje sveučilišta i Akademije znanosti u Zagrebu. U raspravama o tim pitanjima aktivno se angažirao Adolfo Veber. Svjestan da su za kvalitetno obrazovanje potrebni dobri temelji, Veber je zagovarao pučku školu s četiri razreda, koja bi buduće gimnazijalce mogla kvalitetno pripremiti za gimnazijsko obrazovanje. Ako se ne ostvari ideja o četverogodišnjoj pučkoj školi, učitelji bi nadarenu djecu trebali privatno podučavati i pripremati za gimnaziju.18 Istom je cilju usmjeren i njegov prijedlog za uvođenjem ispita za provjeru znanja hrvatskoga jezika prije upisa učenika u gimnaziju te da se i u Vojnoj krajini u školama uče osnove hrvatskog jezika.19 Založio se za to da izdavanje školskih knjiga na hrvatskom jeziku bude u nadležnosti Hrvatskoga kraljevskog namjesničkog vijeća.20

Adolfo Veber vrlo je aktivno sudjelovao u izradi zakonske osnove o gimnazijama te u raspravama o tom pitanju u specijalnoj debati, a nakon svake saborske sjednice, na kojoj se raspravljalo o tome, formulirao je dotične saborske zaključke i predložio ih je na usvajanje na sljedećoj saborskoj sjednici.21 Založio se za osmogodišnje gimnazijsko obrazovanje umjesto dotadašnjega šestogodišnjeg. Produljenje gimnazijskog školovanja za dvije godine imalo bi pozitivne obrazovne učinke, jer se u gimnaziji podučava veliki broj predmeta iz kojih nije moguće steći kvalitetno znanje u šest

15 Dnevnik Sabora 1861., 57., tiskano i kao “Rieč o Riečanih u Saboru hrvatskom”, Djela Adolfa Vebera, sv.

VIII., 99.-101. 16 “Na obranu Bakra”, Djela Adolfa Vebera, sv. VIII., 105.-107. 17 “Predstavka sabora troj. Kraljevine na Nj. Veličanstvo glede protegnuća carinskih linijah u hrvatskom

Primorju”, Spisi saborski sabora kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od god. 1861. (Spisi saborski 1861.), ur. Dragojlo Kušlan i Mirko Šuhaj, sv. III., Zagreb, 1862., 54. 18 Dnevnik Sabora 1861., 817. 19 Dnevnik Sabora 1861., 820. 20 Dnevnik Sabora 1861., 875. 21 Dnevnik Sabora 1861., 803.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

godina. Jednako bi važan bio pozitivni odgojni učinak. Naime, osmogodišnja bi gimnazija još dvije godine (dakle najmanje do 18. godine učenikova života) u strogom redu i disciplini držala mladiće u vrlo osjetljivom adolescentskom razdoblju dok se ne oblikuju kao zrele osobe. To je vrlo važno osobito radi toga jer su na fakultetima mladi ljudi prepušteni sami sebi i mogu provoditi vrijeme u aktivnostima upitne moralne vrijednosti poput pušenja, odlaska u gostionice i sl. Posebno je naglasio važnost ostvarenja jednoobraznosti obrazovnih institucija u Austriji, a osmogodišnje gimnazijsko obrazovanje u Hrvatskoj, prema njegovu je mišljenju, posebno važno dok se ne ustroji sveučilište.22 Radi stjecanja što je moguće šireg znanja Veber je predložio da se francuski i talijanski jezik u gimnazijama u Trojednoj Kraljevini uče kao “relativno obligatni predmeti”.23

U zakonskoj osnovi o gimnazijama saborski odbor predložio je da se njemački jezik uči dva sata tjedno. To je izazvalo oštre kritike pojedinaca potaknute ponajprije nedavnim iskustvima nametanja njemačkoga jezika u svim granama uprave, sudstva i u školstvu za vrijeme neoapsolutističkog sustava. Te je kritike Veber ocijenio kao odraz nedovoljnog poznavanja prilika u hrvatskim gimnazijama i zagovarao je njemački jezik kao sredstvo za stjecanje znanja u gimnazijama, jer su na tom jeziku napisana vrlo brojna znanstvena djela u različitim znanstvenim disciplinama. Priznao je da je njemački jezik opasan jer može utjecati na gubitak nacionalnog i jezičnog identiteta i samosvijesti. Međutim, tomu nije tako radi toga što njemački jezik djeca uče u gimnaziji, nego radi toga što ga djeca uče u roditeljskom domu od najranijeg djetinjstva i radi njegove široke uporabe u svakodnevnoj komunikaciji u Hrvatskoj. Svoju tvrdnju argumentirao je uspoređujući njemački s mađarskim i francuskim jezikom, koji se u Hrvatskoj uče samo u školi i nisu ni približno toliko opasni, jer se time što se uče samo u školama niti ne mogu tako dobro naučiti. U školama se uče gramatički oblici, konstrukcije i fraze koje se uspoređuju s odgovarajućim konstrukcijama na “našem jeziku”, tj. na hrvatskom jeziku i na taj način učenici, prema Veberovu mišljenju, stječu svijest o bogatstvu i razvijenosti svojega materinjeg jezika. Založio se za to da se njemački jezik ostavi u uporabi u gimnazijama, ali da se što je moguće manje rabi u privatnim krugovima u Hrvatskoj.24

Veberove sugestije nisu urodile plodom. Saborska je većina odbacila prijedlog odbora da se njemački jezik u gimnazijama u Hrvatskoj uči dva sata tjedno, ali nije donesena odluka o tome koji će jezik zamijeniti njemački u gimnazijskom obrazovanju.25

22 Dnevnik Sabora 1861., 804. Tiskano i pod naslovom “O preustrojavanju gimnazijah” u Djelima Adolfa

Vebera, sv. VIII., Zagreb, 1890., 108.-110. 23 Dnevnik Sabora 1861., 816. 24 Dnevnik Sabora 1861., 813.-814., tiskano i kao “Govor o njemačkom jeziku na gimnaziji”, Djela Adolfa

Vebera, sv. V., 267.-273. 25 Dnevnik Sabora 1861., 814.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

Tijekom drugog saborskog mandata Veber je također aktivno sudjelovao u raspravama o prosvjetnim pitanjima. Podržao je prijedlog školskog odbora da se gimnazija u Varaždinu podigne na viši stupanj, ali se usprotivio tomu da se jednako postupi s gimnazijom u Požegi i realkom u Karlovcu.26 Svoje protivljenje prijedlogu da se karlovačka gimnazija podigne na stupanj više gimnazije obrazložio je time da su u Provincijalu dovoljne tri više gimnazije (u Zagrebu, Rijeci i Senju) zbog razmjerno malog broja učenika, ali i zbog nedostatka kvalitetnih učitelja. Prema njegovu je mišljenju bolje koncentrirati pedagoško-didaktička i materijalna sredstva da bi postojao manji broj kadrovski i didaktički-materijalno kvalitetno opremljenih gimnazija, nego veći broj gimnazija niže kvalitete. Karlovcu kao trgovačkom središtu više bi koristila realka.27 Veber se usprotivio prijedlogu Odbora za uređenje sveučilišta, akademije i muzeja, čiji je član i sam bio, da se gimnazija premjesti u zgradu bolnice. Naime, vrlo gust promet oko te zgrade ometao bi normalno odvijanje nastave, a osim toga zgrada ima neugodan miris. Bio je i protiv druge varijante prijedloga Odbora da se gimnazija premjesti u staru zgradu gradske vijećnice, jer se, prema njegovu mišljenju, još najmanje dvadesetak godina neće graditi nova zgrada vijećnice na Jelačićevu trgu. Nasuprot tim prijedlozima založio se za to da gimnazija ostane u zgradi u kojoj je tada bila, jer je ta zgrada primjerena za gimnaziju, a niti približno nije dovoljno velika za smještaj budućega sveučilišta, kako je predložio odbor. Veber je predložio da se sveučilište smjesti u neku drugu zgradu, ali nije točno naznačio u koju.28 U argumentaciji smještaja važnih obrazovnih ustanova Veber se kao pedagoški stručnjak ponajprije vodio pedagoško-metodičkim razlozima, koji, čini se, ostalim zastupnicima nisu bili presudni. To nije niti čudno, jer su rijetki među zastupnicima bili aktivni u obrazovnom sustavu.

Interese obrazovnog sustava u Hrvatskoj Adolfo Veber zastupao je i u raspravi o uređenju Sabora, tj. o novom izbornom redu s manjim brojem zastupnika. Tom je prigodom podržao prijedlog dr. Pavla Muhića da se Pravoslovnoj akademiji dodijeli pravo glasa u Saboru. Polazeći od teze o važnoj ulozi školstva u državi kao temelja na kojem “počiva sve obrazovanje i blagostanje”, a da bi se izbjegla mogućnost da u Saboru o školstvu raspravljaju isključivo nestručnjaci, ako u Sabor ne bude izabran niti jedan zastupnik koji je profesionalno vezan za školstvo, Veber je predložio da se

26 Dnevnik Sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od godine 1865/7. (Dnevnik Sabora 1865.-1867.), Zagreb, 1867., 395. 27 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 396. 28 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 632.-633., 639. Taj je govor tiskan i u Djelima Adolfa Vebera, sv. V., 312.316. Njegovi se argumenti očito nisu jače dojmili saborskih zastupnika i većinom glasova prihvaćen je prijedlog odbora da se sveučilište smjesti u tadašnju akademičku zgradu, a gimnazija da se privremeno smjesti u zgradu zemaljske bolnice dok se ne bude mogla premjestiti u staru zgradu gradske vijećnice.

Dnevnik Sabora 1865.-1867., 642.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

Pravoslovnoj akademiji kao predstavniku cjelokupnog školstva u Hrvatskoj dodijeli glas u Hrvatskome saboru.29

Veber je u hrvatskoj javnosti u drugoj polovici 19. stoljeća uživao veliki ugled. O tome posredno svjedoči i činjenica da je u oba svoja saborska mandata izabran u odbore koji su trebali pripremiti zakonske akte potrebne za osnivanje temeljnih nacionalnih znanstvenih, obrazovnih i kulturnih institucija − Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, jugoslavenskog sveučilišta, narodnoga kazališta i narodnog muzeja – te da je izabran u odbor za izbor članova Akademije te u upravni odbor narodnoga kazališta. Znanstveni odbor za jugoslavensku akademiju na Saboru 1861., u kojem je aktivnu ulogu imao Adolfo Veber, donio je brojne zakonske osnove o ustroju različitih znanstvenih, prosvjetnih i kulturnih institucija te predstavke kojima se tražila potvrda odnosnih saborskih zaključaka: Osnovu pravila jugoslavenske akademije,30 Osnovu zakonskog članka o jugoslavenskom kazalištu trojedne kraljevine,31 Zakonsku osnovu o utemeljenju jugoslavenske akademije,32 Osnovu pravila o ustrojstvu narodnog muzeja u Zagrebu,33 Izvješće o uređenju gimnazija u Trojednoj Kraljevini,34 Izvješće i osnovu za narodne početne učione i učiteljišta u trojednoj kraljevini,35 Izvješće o zakonskoj osnovi o realkama, trgovačko-obrtničkim učionama i uredjenju zavoda za učiteljske kandidate na nižim realkama,36 Izvješće o oživljenju sveučilišta jugoslavenskog i o ustroju veterinarskog i primaljskog zavoda;37 Predstavku za potvrdu pravila jugoslavenske akademije,38 Predstavku za potvrdu zakonskog članka o jugoslavenskom sveučilištu,39 Predstavku za potvrdu zakonskog članka o realkama,40 Predstavku za potvrdu zakonskog članka o početnim učionama,41 Saborsku predstavku o potvrdi

29 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 290.-291. Tijesnom većinom taj je prijedlog odbačen. Isto, 295. 30 Spisi saborski 1861., sv. III., 10. Uz neznatne promjene usvojena je kao zaključak br. XLVIII., Spisi saborski 1861., sv. I., 44.-52. 31 Dnevnik Sabora 1861., 698. 32 Spisi saborski 1861., sv. III. 149. Uz neznatne promjene prihvaćena kao zakonski članak LXXXIV., Spisi saborski 1861., sv. I., 87.-101. 33 Spisi saborski 1861., sv. III., 155. S manjim promjenama prihvaćena kao članak LXXXV., Spisi saborski 1861., sv. I., 101.-102. 34 Spisi saborski 1861., sv. III., 165. Ponešto promijenjena prihvaćena je kao članak LXXXIX., Spisi saborski 1861., sv. I., 104.-111. 35 Spisi saborski 1861., sv. III., 181., S određenim promjenama prihvaćeno kao zakonski članak XCIV.,

Spisi saborski 1861., sv. I., 113.-117. 36 Spisi saborski 1861., sv. III., 217., prihvaćeno kao članak XCVIII., Spisi saborski 1861., sv. I., 118.-128. 37 Spisi saborski 1861., sv. III., 225.- 235. 38 Spisi saborski 1861., sv. III., 10. 39 Spisi saborski 1861., sv. III., 150.-151. 40 Spisi saborski 1861., sv. III., 217.-218. 41 Spisi saborski 1861., sv. III., 181.-182.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

zakonskoga članaka o utemeljenju narodnog jugoslavenskog kazališta42 i Predstavku za potvrdu pravila i ustroja narodnog muzeja.43 Iz toga razvidna opsežna aktivnost Sabora na rješavanju prosvjetnih i kulturnih pitanja, koju su pripremali spomenuti odbori, nesumnjivo svjedoči o svijesti hrvatske političke i intelektualne elite o velikoj važnosti obrazovanja i kulture u napretku i razvoju naroda, a unutar te elite važnu je ulogu imao i Adolfo Veber.

Uključivši se u raspravu o uređenju Sabora, Veber je podržao ideju o smanjenju broja virilnih članova Sabora, ali se usprotivio tomu da se ta ideja primjeni na dijecezanske biskupe. Svoje zalaganje za to da dijecezanskim biskupima ostane pravo glasa u Saboru obrazložio velikim povjerenjem koje biskupi uživaju u narodu, istaknuo je velike zasluge svećenstva općenito, a napose biskupa u uklanjanju siromaštva, podupiranju kulturnih institucija i sl. Ako je to nužno radi smanjenja troškova, predložio je da se smanji broj virilnih članova iz redova velikaša, “jer velikaši naši, odkada barem ja živim, vrlo su malo doprinieli k unutarnjem razvitku našega naroda”.44 Prava i zasluge svećenstva branio je i založivši se za to da se prioru vranskom ostavi virilno mjesto u Saboru. Svoj je prijedlog argumentirao tvrdnjom da je vranski prior obrazovan čovjek, koji nije u državnoj službi, nego je kao velikaš i biskup neovisan i samostalan u djelovanju. Osim toga, Veber je smatrao da je ukidanjem prava glasa kaptola u Saboru konzervativni element dovoljno oslabljen i da preko virilnih članova taj element ne može steći prevagu u Saboru. Oštro je odbacio tezu da crkveno zvanje priječi razvoj slobodoumnih načela.45

Premda je kao ravnatelj zagrebačke gimnazije Veber bio razmjerno važan djelatnik u državnoj službi, ipak je u politici radio razmjerno samostalno u odnosu na državne institucije. Tomu u prilog svjedoči činjenica da je u Saboru oštro osudio naredbu Financijskoga ravnateljstva za Hrvatsku da financijski organi trebaju nadzirati ponašanje puka. Oni su višim instancama poslali tražena izvješća. Osudio je to neustavno ponašanje i predložio da se podnese predstavka kralju kojom će se protestirati protiv takva neustavna djelovanja državnih organa.46 Sabor je zaključio da će pozvati bana da od vladara ishodi ukidanje te odredbe.47

42 Spisi saborski 1861., sv. III., 106. 43 Spisi saborski 1861., sv. III., 155. 44 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 278.-279. Taj je govor tiskan kao “Mnienje o pravu siela i glasa biskupah i velikašah na Hrvat. saboru”, Djela Adolfa Vebera, sv. VIII., 119.-121. 45 Dnevnik Sabora 1865.-1867., 6’7.-608., “Mnienje o pravu siela i glasa biskupah i velikašah na Hrvat. saboru”, Djela Adolfa Vebera, sv. VIII., 122.-123. To je Veber mogao posvjedočiti na vlastitom primjeru.

Naime, u vrijeme revolucionarnih previranja 1848.-1849. bio je jedan od najistaknutijih zagovornika liberalnoga katolicizma, a radi slobodoumnih je shvaćanja premješten iz biskupske kancelarije na mjesto seoskog kapelana. 46 Dnevnik Sabora 1861., 158. 47 Dnevnik Sabora 1861., 168.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

U sklopu kulturnih pitanja na dnevnom redu saborskih rasprava u šezdesetim godinama 19. stoljeća nalazilo se i pitanje naziva službenog jezika u Trojednoj Kraljevini, utemeljenje važnih nacionalnih kulturnih institucija poput narodnog kazališta i narodnog muzeja. Veber o tim važnim kulturnim institucijama nije govorio u specijalnoj debati u Saboru, nego u odborima koji su trebali pripremiti osnove za raspravu o tim pitanjima. Ti govori nisu tiskani u Dnevniku Sabora. Zaključujući posredno na temelju analogije, dakako uz rezerve koje takvo zaključivanje nameće, odnosno na temelju aktivnosti Adolfa Vebera u saborskim raspravama o pitanjima za koja se smatrao kompetentnim raspravljati o njima, mogli bismo pretpostaviti da je Adolfo Veber i u tim odborima igrao aktivnu ulogu. O njegovu ugledu u onodobnim kulturnim i intelektualnim krugovima Hrvatske posredno svjedoči činjenica da je izabran u odbore koji su Saboru trebali predložiti ustroj spomenutih temeljnih nacionalnih kulturnih institucija te u odbor za upravljanje narodnim kazalištem.48

U raspravi o nazivu narodnog jezika u Hrvatskoj Veber je radi ostvarenja sloge predložio da se jezik nazove “jugoslavjanski ili slavjanski”. Svoj je prijedlog argumentirao odbijanjem Slavonaca i Srba da prihvate hrvatsko ime te odbijanjem Hrvata da prihvate slavonsko ime narodnog jezika.49 Na to se pitanje nadovezalo i pitanje zakonskog reguliranja položaja i uloge hrvatskoga jezika u Dalmaciji. Veber se založio za poštivanje načela da je službeni jezik onaj jezik kojim govori većina stanovništva na određenom teritoriju. U Dalmaciji i Rijeci većina stanovnika su Hrvati i Srbi (prema Veberu “naš narod”). Etnički sastav stanovništva razlog je Veberovu protivljenju zakonskom ograničavanju hrvatskoga jezika u Dalmaciji i Rijeci na način da se talijanski jezik proglasi poslovnim jezikom. Umjesto toga, potaknut praktičnim razlozima, drži da se u zakonu mogu dopustiti iznimke kao što je uporaba talijanskog jezika u tim dijelovima Hrvatske dok je to potrebno.50

U svome političkom djelovanju u Hrvatskom Saboru Adolfo Veber pokazivao je veće zanimanje za prosvjetno-kulturna pitanja, bliska njegovu profesionalnom usmjerenju, a angažirao se i u raspravama o rješavanju tada aktualnih državnopravnih pitanja – teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine, njezina državnopravnog odnosa prema Ugarskoj, unutarnjeg ustroja Habsburške Monarhije i s tim povezanog pitanja sudjelovanja predstavnika Trojedne Kraljevine u Carevinskom vijeću. U svojim govorima u Saboru prigodom rasprava o rješavanju različitih pitanja Veber se koristio logičkom analizom iz različitih aspekata i argumentima razuma, a temeljno mu je

48 Našastari Sabora 1861., 661., 703.; Osnova zakonskog članka o jugoslavenskom kazalištu trojedne kraljevine, Dnevnik Sabora 1861., 698. (Popis priloga naveden je u Našastarima Sabora 1861., IV. Iskaz priloga k stenografičkim zapisnikom sabora za god. 1861., br. 221., str. 790.); Osnova pravila narodnog muzeja s neznatnim izmjenama usvojena je kao čl. LXXXV. O pravilih i ustrojstvu narodnoga muzeja u Zagrebu, Spisi saborski 1861., sv. I., Zagreb, 1862., 101.-102; Našastari Sabora 1865.-1867., 85. 49 Dnevnik Sabora 1861., Zagreb, 1862., 618. 50 Dnevnik Sabora 1861., 620.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

polazište bila dobrobit i korist naroda Trojedne Kraljevine. Nastupao je kao realni političar, racionalno je pristupao problemima i nastojao je pridonijeti usmjeravanju hrvatske politike u smjeru stvaranja realne i ostvarive politike.

Političke teme u publicističkom djelovanju Adolfa Vebera šezdesetih godina 19. stoljeća

Članke s političkim temama Adolfo Veber objavljivao je sredinom šezdesetih godina 19. stoljeća u vodećim hrvatskim političkim dnevnim listovima, a u osnovi je riječ o dopuni i svojevrsnom javnom obrazlaganju njegove političke djelatnosti u Hrvatskom saboru. U tim člancima Veber je objašnjavao različite aspekte programa Samostalne narodne stranke, političke skupine koja se izdvojila 1863., a kao stranka se počela formirati u 1865. godini.51

Prvi od tih članaka, naslovljen “Razlaganje programa”,52 Veberov je odgovor na članak “Borba stranakah”, objavljen u Pozoru, u kojem se program nove stranke (Samostalna narodna stranka, V. Š.) uspoređuje s programom stranke okupljene oko lista Pozor (Narodna liberalna stranka, V. Š.) pri čemu se pronalaze brojne sličnosti. Uzrok spomenutih sličnosti Veber pronalazi u istom temelju programa obje stranke te analizira komentare iznesene u tom listu o novoj stranci i uglavnom ih odbacuje kao neutemeljene. Odbacuje tvrdnje iznesene u Pozoru da je nova stranka za svoje glasilo odabrala list Domobran i da je Ivan Mažuranić “glava” te stranke. Veber tvrdi da se stranka okupila na temelju nacrta programa, kojega je uglavnom sastavio Avelin Ćepulić, a detalje je usuglašavao odbor. Odbacuje Pozorove tvrdnje da je zaključujuće zastupstvo, zajedničko predstavničko tijelo, koje predlaže Samostalna stranka, “reichsrath redivivus”. Ovu posljednju tvrdnju Veber ocjenjuje tendencioznom i navodi razlike između toga tijela i Carevinskoga vijeća. Zaključujuće zastupstvo, kako ga predviđa Samostalna stranka, bit će rezultat dogovora između hrvatskoga naroda i kralja uz sporazum s Ugarskom, ako na njega pristane. U njemu će biti

51 Samostalnu narodnu stranku činili su secesionisti Narodno-liberalne stranke, a među njima su najznačajniji bili: Ivan Mažuranić, Avelin Ćepulić, Maksimilijan Prica, Ivan Kukuljević, Ambroz

Vranyczany, Ljudevit Vukotinović, Adolfo Veber, Ivan Vončina, Nikola Krestić i drugi. Okupili su se na temelju Pricine izjave iz Sabora 1861. i usvojene kao saborski članak 42., koja je, polazeći od državnopravne samostalnosti Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, priznavala postojanje zajedničkih obrambenih, financijskih i gospodarskih interesa između hrvatskih zemalja i drugih austrijskih zemalja te slijedom toga i postojanje zajedničkih poslova. U kontekstu neriješenih državnopravnih pitanja između Trojedne Kraljevine i Ugarske te svjesni odnosa snaga između tih zemalja pristaše Samostalne narodne stranke smatrali su da će za Hrvatsku biti bolje, ako postigne sporazum s Austrijom prije no što to učini Ugarska. Naime, tom bi nagodbom Hrvatska ostvarila teritorijalnu cjelovitost, tj. inkorporaciju Dalmacije i Vojne krajine, nakon čega bi ojačala i stvorila si bolje uvjete za rješavanje državnopravnih pitanja s Ugarskom. Usp. Josip HORVAT, Politička povijest Hrvatske, Prvi dio, Zagreb, 1990., 181.-182.; J. ŠIDAK – M- GROSS – I. KARAMAN – D. ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda g. 1860-1914., 25.-27.; I. PERIĆ, Hrvatski državni sabor, sv. I., 346.-347. 52 A. V e b e r, zastupnik čabarski, “Razlaganje programa”, Pozor, br. 10. od 24. 11. 1865., objavljen i u

Djelima Adolfa Vebera, n.dj., sv. V., Zagreb, 1889., 274.-281.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

ravnopravni svi pozvani čimbenici, tj. narodi/zemlje Monarhije, a o njegovu ustroju s jednim ili dva doma odlučit će hrvatski narod u dogovoru s kraljem i sa svim ostalim pozvanim čimbenicima. U to će tijelo hrvatski predstavnici ući samo, ako u njega uđu predstavnici svih naroda koji žive u Austrijskome Carstvu i ako se prije toga oživotvori cjelokupnost Trojedne Kraljevine. Temelj te politike potpuna je pravna neovisnost Trojedne Kraljevine od Ugarske, zasnovana na članku 42. iz 1861. godine i ozakonjena kraljevim otpisom od 8. studenoga 1861. Veber iznosi mišljenje da se državnopravna pitanja u Monarhiji mogu rješavati na nekoliko načina: svaka ih zemlja može rješavati samostalno, Trojedna Kraljevina ta pitanja može rješavati zajedno s Ugarskom putem dualizma, ili će ih svi narodi rješavati zajedno u federalističkom uređenju. Veber i njegovi istomišljenici preferiraju federalizam i priznaju postojanje zajedničkih poslova za cijelu Monarhiju, koje bi obavljali zajedničko predstavničko tijelo i njemu odgovorna vlada. Ako se prema tome modelu ne bi mogla urediti zajednička država, nova stranka zalaže se za to da sve ostane in statu quo. Veber odbacuje primjedbu autora članka u Pozoru da je program nove stranke previše općenit i tvrdi da je to uobičajeni način sastavljanja programa. Osim toga, o zajedničkim poslovima i o ustroju toga zajedničkog tijela ne može odlučivati samo jedna stranka niti samo jedan narod, jer su to pitanja koja se tiču svih naroda Monarhije.53

Program Samostalne narodne stranke Veber je branio još nekoliko puta polemizirajući o toj temi s njegovim kritičarima. U članku “Obrana osobe i stvari”54 Veber uglavnom ponavlja svoje tvrdnje da Samostalna narodna stranka nije izabrala Domobran za svoje glasilo te da Mažuranić nije “glava” nove stranke.55 Ovu posljednju tvrdnju Veber argumentira iznošenjem vlastita shvaćanja o tome tko je glava stranke. To je osoba čije misli prevladavaju u stranci i koji upravlja strankom. Glavne ideje iznesene u programu stranke izvorno su ideje Avelina Ćepulića, a definitivno ih je formulirao odbor koji upravlja strankom. Mažuranić, kao jedan od najuglednijih članova, predsjeda sastancima članova stranke. Veber uredništvu lista Pozor predbacuje da izvrće stvarnost, da je nedosljedno te da nije htjelo objaviti njegov članak u kojem polemizira s listom Zukunft. Pozivanje Pozora na pisanje drugih listova o programu nove stranke Veber ocjenjuje neutemeljenim, tendencioznim i iskrivljenim.56

53 Isto. 54 A. Veber, zastupnik čabarski, “Obrana osobe i stvari”, Domobran, br. 286. od 14. prosinca 1865., objavljen i u Djelima Adolfa Vebera, n.dj., sv. V., 289.-300. 55 Veber se trudio uvjeriti javnost da Mažuranić nije vođa nove stranke, jer je taj političar kao donedavni hrvatski kancelar tada bio vrlo nepopularan u Hrvatskoj radi provođenja omražene politike vlade premijera Schmerlinga. 56 A. Veber, zastupnik čabarski, “Obrana osobe i stvari”, Domobran, br. 286. od 14. prosinca 1865.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

Spomenuti članak Adolfa Vebera, u kojem polemički odgovara na tvrdnje iznesene u listu Zukunft, objavljen je u Domobranu. 57 U njemu Veber odbacuje kritike iz lista na njemačkom jeziku da je program Samostalne stranke neizvjestan i “centralističkoreichsratističan” radi uporabe pojmova “skupno zastupstvo (Reichsvertretung) i odgovorna vlada (Ministerverantwortlichkeit)” te radi toga što u toj stranci ima članova koju su u Hrvatskoj bili na vlasti za vrijeme Schmerlingove vlade. Veber je skrenuo pozornost čitatelja na svoj članak u Pozoru, u kojem je objasnio razlike između Carevinskoga vijeća i skupnoga zastupstva. Ustvrdio je da su samostalci u svoj program unijeli načelo odgovorne vlade upravo zato da odagnaju od sebe sumnju da u pozitivnom svjetlu vide Carevinsko vijeće utemeljeno na Veljačkom patentu. Naglasio je i to da Samostalna stranka smatra da Trojedna Kraljevina u dogovoru s Ugarskom i krunom ponajprije treba definirati zajedničke poslove za cijelu Monarhiju pri čemu bi Ugarska i Trojedna Kraljevina kao autonomne poslove za sebe trebale sačuvati one poslove koji su pripadali ugarskoj kruni. Veber tvrdi da pristaše Samostalne stranke ne žele prejudicirati budući odnos Trojedne Kraljevine i Ugarske prije no što se to pitanje raspravi u Saboru. Kao sredstvo za uklanjanje razmirica predlaže da i tzv. fuzijska stranka iznese svoj program.

Genezu i program te političke skupine, zapravo koalicije Narodne liberalne stranke i Narodne ustavne stranke (tzv. unionista), iznio je Lazar barun Hellenbach u knjižici Fuzija. Autor je nastojao dokazati da je na početku zasjedanja Hrvatskog sabora 1865. politika fuzije bila najbolja za Hrvatsku. Nastojeći dokazati svoju tezu, ustvrdio je da u Austriji postoje tri velike političke stranke – centralistička, dualistička i federalistička -, a takve su se stranke razvile i u Hrvatskoj, doduše uz neke razlike. Glavni razlog nastanka fuzije Hellenbach je vidio u politici centralističke stranke, koja je preko Hrvatske dvorske kancelarije tjerala Hrvate da uđu u Carevinsko vijeće. Radi toga su se druge dvije stranke u Hrvatskoj udružile protiv takve politike na sljedećim načelima: ustav se smije mijenjati samo ustavnim putem; premda Trojedna Kraljevina ima pravo s Bečom neposredno raspravljati o svojim državnopravnim odnosima, ipak ne može utvrditi uvjete pod kojima je spremna neka svoja prava ustupiti zajedničkoj državi dok se ne riješi ugarsko pitanje, a odnos između Trojedne Kraljevine i Ugarske nije riješen. Prema njihovu mišljenju Trojedna Kraljevina, doduše, smije odlučivati o svojim autonomnim poslovima i prije no što se urede odnosi između Beča i Pešte, ali ne smije odlučivati o tome “kamo i kako da prenese ostalo svoje državno pravo”, tj. o zajedničkim poslovima. Zabrana Pozora od strane Hrvatske dvorske kancelarije potaknula je njezine protivnike da se fuzioniraju na temelju spomenutih načela, a glavna svrha fuzije isprva je bio otpor centralističkoj politici Schmerlingove vlade. Prema Hellenbachu, možda bi se fuzija i raspala da je došla na vlast. Polazeći od temeljnog načela da je glavna svrha države promicanje blagostanja njezinih građana,

57 A. V e b e r, zastupnik čabarski, “Odgovor ‛Zukunftu’”, Domobran, br. 280. od 6. 12. 1865., objavljen i u Djelima Adolfa Vebera, n.dj., sv. V., 494.-497.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

fuzija je prema Beču vodila politiku zakonitosti ili legitimiteta, dok je u odnosu na Peštu vodila politiku “koristljivosti ili oportuniteta” da bi stvorila novu zakonitost. Temelj politike fuzije bio je članak 42. iz 1861., a protivnica joj je bila “centralistička ili februalistička” stranka, tj. Samostalna narodna stranka. Premda Hellenbach nije sumnjao u dobre namjere samostalaca, predviđao je da njihova politika, koja je težila za ostvarenjem samostalnosti, neovisnosti i slobode, neće uroditi plodom, kao što nije bila uspješna ni 1848. godine. Taj je autor u fuziji vidio nositelja buduće hrvatske politike i predviđao je da će se centralisti i unionisti udružiti i osnovati konzervativnu stranku.58

Nakon što je ukratko iznio glavne ciljeve i smjernice djelovanja fuzije, Veber ih je podvrgao kritici. Ocjenjujući spomenutu knjižicu, Veber je Hellenbacha optužio da je iznio mnogo proturječnosti, neistinitih podataka, pogrešnih zaključaka i samovoljnih tvrdnji. Veber je priznao da je politika Hrvatske dvorske kancelarije, čiji je cilj bio Hrvatsku uvesti u Carevinsko vijeće, prirodno potaknula nastanak fuzije. Međutim, nakon pada Schmerlingove centralističke vlade i dolaska na vlast “antireichsratističke vlade”, nakon što je Hrvatska dvorska kancelarija opozvala svoje prijeporne naredbe i ponovno dopustila izlaženje Pozora, prema Veberovu mišljenju, nestali su uzroci radi kojih je nastala fuzija. Odbacio je Hellenbachovu tezu da Trojedna Kraljevina smije odlučivati o svojoj autonomiji, ali da ne smije odlučivati o prenošenju svojega državnog prava prije no što se riješi ugarsko pitanje. U prilog svojega stajališta Veber je naveo da je Trojedna Kraljevina već odlučivala o državnopravnim odnosima bez Ugarske donoseći zakonski članak 42. u Hrvatskome saboru 1861., koji i fuzija prihvaća kao zakoniti. Osim toga, nakon što je vladar ukinuo Veljački patent i odlučio postaviti nove temelje države putem sporazuma svih naroda i krune, Trojedna Kraljevina može sama pregovarati s Bečom. Znajući da Hrvatska više nije obvezna na savez s Ugarskom te da Ugarska neće prihvatiti sve uvjete iz članka 42., Veber drži da je Samostalna stranka ispravno radila kad se zalagala za samostalno dogovaranje Hrvatske s Bečom. Pozivajući se na Dnevnik Sabora, Veber Hellenbacha optužuje da je naveo veći broj saborskih zastupnika pristaša fuzije od njihova stvarnog broja. Osudio je i naveo nezakonite postupke fuzije u Saboru i pritisak na predsjednika Sabora da bi stekli većinu u Saboru. Od svojeg se oponenta Veber razlikuje time što smatra da se Trojedna Kraljevina i u odnosu prema Beču i prema Pešti treba držati legaliteta, tj. članka 42., kojega je Beč prihvatio, a Pešta nije. Prema njegovu mišljenju nepravedno je Samostalnu stranku zvati centralističkom radi nekolicine njezinih članova, ranije pristaša Carevinskoga vijeća, odnosno februarističkom, jer je ona u svom programu jasno odbacila Veljački patent. U pozadini takvih naziva stoji želja da je se kompromitira. Prema Veberu, pristaše su novu stranku nazvali samostalnom, jer žele samostalno pregovarati s Bečom, a ne kao njihovi politički oponenti u zajednici

58 A. Veber, “Antifuzija”, Djela Adolfa Vebera, sv. V., 317.-346. Hellenbachove teze o genezi i programu fuzije Veber je iznio na str. 317.-322.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

s Ugarskom. U svom su se programu samostalci zalagali za ostvarenje jednakosti svih naroda koji žive u Monarhiji i da im se daju politički mehanizmi za obranu od svih natražnjačkih težnji. Za razliku od samostalaca, koji su se zalagali za samostalne pregovore Hrvata s Bečom, ako Mađari ne bi htjeli pregovarati s Hrvatima, fuzija je, prema Veberovu mišljenju, prihvaćanjem načela da Trojedna Kraljevina mora preko Pešte pregovarati s Bečom, izrazila za svoju zemlju pogibeljno načelo solidarnosti. Na kraju teksta Veber je Hellenbacha kritizirao radi subjektivnosti i pristranosti u ocjenjivanju članova Samostalne stranke, a za sebe je tvrdio da to nije činio i da mu je istina iznad svega.59

Istina je da je Veber objektivnije nego Hellenbach ocjenjivao politička zbivanja u Hrvatskoj i nastojao ih razmotriti iz različitih aspekata, ali teško bi se za bilo koga, pa tako niti za Vebera, moglo reći da potpuno objektivno ocjenjuje procese u koje je i sam involviran.

Izravan odraz političkih borbi u Saboru bilo je još jedno sporno pitanje o kojem je Veber polemizirao u novinama. Pozor je u uvodniku tvrdio da narodni zastupnik ne može opozvati svoju odluku o polaganju saborskoga mandata kao što je to učinio Adolfo Veber. Prozvani Veber tu je tezu nastojao opovrgnuti s logičkog i pravnog aspekta, tvrdeći da saborski zastupnik ima pravo opozvati svoju odluku. U pozadini cijele priče bila je, dakako, činjenica da krug ljudi oko lista Pozor i Veber nisu imali ista politička stajališta.60

Posao ravnatelja gimnazije i aktivno sudjelovanje u radu Hrvatskoga sabora Veberu nisu ostavljali mnogo vremena za publicističku aktivnost, a posljedica toga je razmjerno mali broj novinskih članaka o političkim temama. Krajem šezdesetih godina 19. stoljeća Veber je napisao opsežnije publicističko djelo, zapravo brošuru, koje je, čini se, prvi put objavljeno u njegovim sabranim djelima. Riječ je o tekstu “Poviest nagode s Ugarskom”, prvi put objavljenom 1889. godine.61 U toj brošuri autor iz perspektive aktivnoga sudionika opisuje političku situaciju u Trojednoj Kraljevini i Habsburškoj Monarhiji od 1861. do sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe. Iznio je genezu nastanka Samostalne narodne stranke, kojoj je i sam pripadao, analizirao stranačke programe i političke ciljeve, nastojanja da se oni realiziraju u Hrvatskom saboru, rasprave u Saboru i saborske dokumente stavio je u širi kontekst političkih prilika u Ugarskoj i u cjelokupnoj Monarhiji, a kao završni čin drame preuređenja Habsburške Monarhije opisao je političke okolnosti u kojima je nastala Hrvatskougarska nagodba i njezin nastanak. Prikazao je događanja iza kulisa tadašnje hrvatske politike i nastojao racionalno i nepristrano ocijeniti ciljeve, domete i političko djelovanje onodobnih stranačkih skupina i pojedinaca. Kritičan je bio ne samo prema

59 Isto, 322.-346. 60 “Polaganje mandata”, Sviet, br. 2. od 4. 4. 1866., tiskano i u Djelima Adolfa Vebera, sv. V., 282.-288. 61 Taj je tekst objavljen u Djelima Adolfa Vebera, sv. V., 347.- 493.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

političkim protivnicima, pripadnicima Narodno-liberalne stranke i Unionističke stranke, nego i prema političkom djelovanju i motivacijskoj uvjetovanosti članova vlastite stranke.62 Unatoč nesumnjivu nastojanju da objektivno prikaže politička zbivanja, Veber se ponekad nije mogao izdići iznad vlastite stranačke pripadnosti i osobnih (ne)simpatija. Unatoč time uvjetovanih nedostataka, spomenuta je brošura vrijedan izvor za proučavanje tog vrlo važnog razdoblja hrvatske politike.

Veberov pristup problematici, način izvođenja zaključaka te zanimljivi, a ponekad i duhoviti stil pisanja ilustrirat ću citiranjem njegovih zaključnih razmatranja u spomenutoj brošuri: “Kad čovjek pozorno motri tečaj ovih stvarih vidi jasno, da je bečka vlada za ministra Belcreda63 radila za federaciju svih kraljevinah i zemaljah carevine, zastupanih u centralnom parlamentu gledom na razpravljanje zajedničkih posalah. Tu su težnju dosljedno podupirali Samostalci, a Kazinaši64 opet dosljedno radili za dualizam i za realni savez s Ugarskom, dočim su se Špitalci65 vrtjeli kao muhe bez glave, dok nisu napokon njekako sjeli na med, koji jim se je medjuto pretvorio žučju. Da se je hrvatski sabor, komu je bila namienjena prva uloga, namah s početka očitovao za federaciju, bila bi se možda mogla ostvariti ta liepa i za Slavjane u Austriji jedino spasonosna ideja. Što smo stekli i ovako povoljnu nagodu, moramo zahvaliti najprije odlučnoj želji Njegova Veličanstva, koje je svakako hotilo, da se obrani autonomija Troj. Kraljevine, zatim uvidjavnosti razboritoga Deaka66, koji je družicom želio imati zadovoljnu zemlju, napokon i domoljublju Kazinašah, koji su se, možda povodom saborskih razpravah, jako razlikovali od starih Magjaronah. Ako je narod zadovoljan s tim stanjem, neimam ništa prigovoriti; ja nisam nikad bio zanj zauzet, a da sam imao pravo, dokazuju uz ostalo majgarski cimeri. Ovu sam pako poviest zato napisao, da potomci uvide, što jim treba, što li netreba raditi.”67

Nakon svršetka rada Hrvatskog sabora i nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe Veber se prestao baviti politikom. Slijedom toga i iz njegova publicističkog djelovanja nestaju političke teme, a njihovo mjesto zauzimaju članci o različitim jezičnim pitanjima, o prosvjetnim temama te o različitim vjerskim temama. Međutim, taj aspekt Veberova javnog djelovanja izlazi izvan okvira ovoga rada.

62 Isto. 63 Richard Belcredi, tadašnji predsjednik austrijske vlade. 64 Pripadnici Ustavno-narodne (unionističke) stranke, nazvani tako prema mjestu sastajanja njihova saborskoga kluba – nekadašnjem mađaronskom Kazinu. 65 Saborski zastupnici, članovi Narodno-liberalne stranke, koji su sastanke svojega saborskoga kluba održavali u velikoj dvorani bolnice. 66 Ferenc Deák, mađarski političar. 67 “Poviest nagode s Ugarskom”, Djela Adolfa Vebera, sv. V., 492.-493.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

Dakle, središnje teme, kojima se Veber bavio u svojem publicističkom radu šezdesetih godina, bile su i najvažnije teme oko kojih se koncentriralo njegova političko djelovanje u Hrvatskom saboru.

Zaključak

Unatoč tomu što je kao gimnazijski ravnatelj bio u državnoj službi, Veber je u svom političkom radu kao saborski zastupnik nastupao samostalno, sukladno vlastitim uvjerenjima. U raspravama o tada aktualnim državnopravnim pitanjima zastupao je načelo pragmatične, ali legitimističke i realne politike, vodeći računa o konstelaciji političkih snaga u cijeloj Monarhiji. Takva je politika Trojednoj Kraljevini trebala osigurati autonomiju u odnosu na Ugarsku te teritorijalnu cjelovitost. U pogledu unutarnjeg uređenja Habsburške Monarhije protivio se politici centralizacije i dualizma i zagovarao je preuređenje zajedničke države na federalističkim osnovama na temelju sporazuma svih zemalja Monarhije i krune uz priznanje zajedničkih poslova koje bi obavljali izabrani parlament i njemu odgovorna vlada. Zalagao se za ostvarivanje sporazuma s Ugarskom o neriješenim državnopravnim odnosima, ali uz uvjet da Ugarska prizna autonomiju i teritorijalnu cjelovitost Trojedne Kraljevine. Taj je sporazum trebao prethoditi sporazumu s vladarom o unutarnjem uređenju zajedničke države. U slučaju da Trojedna Kraljevina ne uspije postići sporazum s Ugarskom, zagovarao je politiku Samostalne narodne stranke koja je predviđala mogućnost samostalnog dogovaranja Hrvatske s vladarom. Međutim, polarizacija u Hrvatskom saboru, nesklonost Ugarskog sabora pronalaženju kompromisnoga rješenja spornih pitanja s Hrvatskom te dinamične promjene političkih odnosa na razini cijele Monarhije u kombinaciji s vanjskopolitičkim okolnostima onemogućili su direktni sporazum hrvatskih političkih čimbenika s vladarom i ostvarivanje temeljnih ciljeva hrvatske politike, od kojih je na unutarnjem planu jedan od najvažnijih bio ostvarenje teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine. Druga važna posljedica izmijenjenog odnosa političkih snaga u Monarhiji bila je realizacija direktnog sporazuma Nijemaca i Mađara na štetu ostalih naroda u zajedničkoj državi i sklapanje Austro-ugarske nagodbe 1867. Razočaran neuspjehom hrvatske politike Adolfo Veber definitivno se povukao iz političkog života nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 11-32 Vlasta Švoger: Adolfo Veber u hrvatskoj politici

Sažetak

Zagrebački kanonik Adolfo Veber Tkalčević (1825.-1889.) svojedobno je bio vrsni jezikoslovac, književnik, publicist, pedagog i političar. U radu se detaljnije analizira njegova politička djelatnost šezdesetih godina 19. stoljeća u Hrvatskom saboru i u vodećim onodobnim političkim listovima. Kao saborski zastupnik u dva mandata Veber se osobito angažirao oko rješavanja aktualnih državnopravnih pitanja i ustroja prosvjetnih, znanstvenih i kulturnih institucija. Tada aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj promatrao je u kontekstu političkih, vojnih i ekonomskih prilika u cijeloj Habsburškoj Monarhiji i nastojao je pridonijeti oblikovanju realne hrvatske politike. Upozoravao je na oprez u političkom dogovaranju s Mađarima i austrijskim Nijemcima, a temeljno mu je polazište u pregovorima s tim političkim čimbenicima bilo očuvanje autonomije, ostvarenje teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine te zaštita interesa hrvatskog naroda i ostalih slavenskih naroda, radi čega je zagovarao preuređenje Habsburške Monarhije u federaciju ravnopravnih naroda. Protivio se slanju hrvatskih predstavnika u Carevinsko vijeće 1861. dok se ono ne ustroji kao predstavničko tijelo naroda Monarhije izabrano na temelju pravednih izbornih zakona i u kojemu Nijemci neće voditi glavnu riječ. Spomenute političke ideje zastupao je i u svojim novinskim člancima u listovima Pozor, Domobran i Sviet.

Adolfo Veber in kroatischer Politik

Zusammenfassung

Zagreber Domherr Adolfo Veber Tkalčević (1825-1889) war seinerzeit ein außerordentlicher Linguist, Schriftsteller, Publizist, Pädagoge und Politiker. In dieser Arbeit wird seine politische Tätigkeit in den sechziger Jahren des 19. Jahrhunderts im Kroatischen Parlament und in damals führenden politischen Blättern Kroatiens detailliert analysiert. Als Landtagabgeordneter in zwei Mandaten engagierte sich Veber besonders in Versuchen die damals aktuellen staatsrechtlichen Fragen zu lösen und wissenschaftliche, kulturelle und Bildungsinstitutionen zu gründen. Die damals aktuelle politische Situation in Kroatien betrachtete er im Kontext politischer, militärischer und ökonomischer Umstände in der gesamten Habsburgermonarchie und bemühte sich zur Bildung einer realen kroatischen Politik beizutragen. Seine Zeitgenossen mahnte er zur Vorsicht in politischen Verständigungsversuchen mit Ungaren und mit österreichischen Deutschen. Vebers grundlegende Ausgangspunkte in Verhandlungen mit genannten politischen Faktoren waren Erhaltung kroatischer Autonomie, Realisierung der territorialen Einheitlichkeit Kroatiens und Befürwortung von Interessen des kroatischen Volkes sowie anderer slawischen Völker. Deshalb setzte er sich für die Umgestaltung der Habsburgermonarchie in eine Föderation gleichberechtigter Völker ein. Er war gegen Entsendung kroatischer Abgeordneten im Reichsrat 1861, bevor diese Institution als richtiges Repräsentativorgan aller Völker der Monarchie konstituiert würde, deren Vertreter auf Grund von rechtmäßigen Wahlgesetzen gewählt wären und in der die Deutschen nicht das große Wort haben würden. Die genannten politischen Ideen vertrat er in seinen Artikeln in Blättern Pozor, Domobran und Sviet.

Schlüsselwörter: Adolfo Veber, politische Tätigkeit, Kroatischer Landtag in Jahren 1861 und 1865-1867.

32