35 minute read
Goran Beus Richembergh Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Goran Beus Richembergh
Advertisement
Ovaj rad bavi se razdobljem austro-ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini (1878. – 1918.) i dio je projekta-knjige „Nijemci, Austrijanci i Hrvati. Prilozi za povijest njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“, koji je u izdanju zagrebačko-sarajevske izdavačke kuće Synopsis i Njemačke zajednice iz Osijeka izašla iz tiska u listopadu 2010. godine.
Ključne riječi: Nijemci, Austrijanci, Austro-Ugarska, Bosna i Hercegovina
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Otomansko je carstvo još od početka 17. stoljeća zapalo u veliku krizu. Temeljeći ranijih stoljeća svoj razvoj i opstanak na osvajačkim pohodima i stalnome ratovanju, njegova se upravna struktura nije uspijevala razvijati kao stabilna i civilna, već je gotovo u potpunosti bila podređena vojnome karakteru države. Stalno iscrpljivana ratovima s jedne strane i razjedena korupcijom i samovoljom nametnutih pokrajinskih upravitelja, koji su svoje kratkotrajne službe koristili kako bi prigrabili što više imetka, čitava se iznimno komplicirana državna administracija počela urušavati pred nezadovoljstvom ekonomski vrlo opterećenih i pravno posve nezaštićenih širokih slojeva, kako muslimanskoga tako i kršćanskoga stanovništva.
Stalne bune janjičara, ratni neuspjesi, urote članova carske obitelji i odmetanje pokrajinskih namjesnika središnju su vlast koncentrirali na suzbijanje urota, česta smaknuća oponenata i borbu za vlastiti opstanak. Slabljenje središnje državne vlasti je pokrajinskim namjesnicima omogućavalo da, daleko od Visoke Porte, provode potpunu samovolju, koja je bila uzrok velikih nezadovoljstava domaćega stanovništva. Koncem 18. i početkom 19. stoljeća to rađa nacionalne pokrete kod kršćanskih naroda koji žele oslobođenje od turskoga gospodstva pa niču bune, a hajdučija i bezakonje poprimaju zastrašujuće razmjere. Sultani pokušavaju modernizirati upravljačku strukturu, ukidaju janjičarski sustav, uvode jedinstvenu vojsku (nizam) koju obučavaju europski časnici, nasilno provode modernizacijske reforme (tanzimat) i pokušavaju skršiti bune širom imperije. Tijekom 19. stoljeća u službu dovode mnoge strance kako bi se intenzivirala modernizacija čitavoga društva, a uspostavljaju i neposrednije odnose s više europskih zemalja, među kojima najtješnje s Njemačkom.1
U Srbiji 1804. godine počinje Prvi srpski ustanak protiv Turaka, na čijemu je čelu vojvoda Kara-Đorđe. Narednih desetljeća 19. stoljeća srpski nacionalni pokret jača, a podupiru ga i prvaci koji djeluju u egzilu na području Srpske Vojvodine, odnosno Ugarske (predvođeni Vukom Karadžićem i crkvenim prvacima). Srbija postaje kneževinom i osamostaljuje se. U Srbiji i Crnoj Gori provode se masovni pokolji i progoni muslimanskoga življa, koji bježi u Novopazarski sandžak i Bosnu i Hercegovinu, ruše se i pale stotine džamija. Val srpskoga buntovništva širi se i na Bosnu
1 Zanimljivost iz toga vremena je i slučaj Franza von Wernera, Nijemca rođenoga u Beču (prema nekim izvorima u Zagrebu) 1836. godine. Otac mu je bio zagrebački Nijemac, a majka Bečanka. Nakon djetinjstva u Zagrebu školovao se u Beču, a 1853. stupa u vojnu službu. Nakon samo godinu dana napušta austrijsku i pristupa turskoj vojsci, prelazi na islam i uzima ime Murad-effendi. Potom stupa u tursku diplomatsku službu. Neko je vrijeme bio turski konzul u Temišvaru, potom generalni konzul u Veneciji, zatim duže vrijeme u Dresdenu i Berlinu te den Haagu i Stockholmu. Uživao je veliko povjerenje turskoga dvora i Pruske te kasnije ujedinjene Njemačke. Dvije su zemlje u doba njegova službovanja uspostavile vrlo plodne prijateljske i savezničke odnose. Bio je pisac (pjesnik) i dramatičar, a osobitu popularnost su doživjela njegova djela koja se bave orijentalnim temama i događajima.
Među njima i epski niz „Nassreddin Chodja“od dvadesetak šaljivih epizoda iz života popularnoga lika Nasrudin-hodže iz orijentalne usmene književnosti. Umro je 1881. godine. O Werneru vidi:
E. Grubišić Pulišelić: Franz von Werner – turski diplomat i pisac na njemačkom jeziku, Godišnjak
Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2004, Osijek, 2004. str. 43. – 56.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
i Hercegovinu, u kojoj 1865. godine izbija buna protiv turskih vlasti.2 Turske vlasti ne uspijevaju suzbiti pobunjenike, obilato potpomognute od strane emisara iz Srbije, koja sve više pokazuje otvorene pretenzije na njen teritorij. Austrijske vlasti, zabrinute zbog jačanja srpskoga utjecaja na Balkanu, kojega podupire Rusija, traže načina da mu se suprotstave i pokušavaju ostvariti svoj utjecaj preko Gradska tržnica u Sarajevu - Markthalle (Markale) katoličkoga stanovništva. Još 1840. godine Austrija proklamira svoje pravo na zaštitu katoličkoga pučanstva u Bosni i Hercegovini. Franjo Josip I. ohrabruje bosanskohercegovačke Hrvate da i oni doprinesu slabljenju turske vlasti i pozovu Austriju da reagira u Bosni i Hercegovini. Istočna kriza je na vrhuncu.
Kad je već bilo jasno da turske vlasti ne mogu izaći na kraj s pobunjenicima, osobito srpskim, čiji je cilj priključenje Bosne Srbiji, Austrija uspijeva isposlovati dozvolu Berlinskoga kongresa 1878. godine da okupira Bosnu i Hercegovinu, koja treba formalno i dalje ostati pod gospodstvom turskoga sultana. Zauzvrat, velike sile priznaju postojanje Kneževine Srbije kojom vlada knez Milan Obrenović.
Na vijest da austrijske snage kreću prema Bosni i Hercegovini širom zemlje niču protuaustrijske pobune milicija mjesnoga stanovništva. Iako su im krajnji ciljevi različiti, srpski i muslimanski pobunjenici se odupiru austrijskoj okupaciji, ali njene snage, predvođene podmaršalom barunom Josipom Filipovićem, u tri mjeseca uspijevaju skršiti svaki ozbiljniji otpor, smičući i potiskujući pobunjenike, od kojih neki bježe u Tursku, Crnu Goru i Srbiju.
Austro-Ugarska uspostavlja vojnu vlast na čitavome teritoriju Bosne i Hercegovine, a njene trupe ulaze i u Novopazarski sandžak, zabijajući klin između Srbije i Crne Gore. Nezadovoljstvo domaćega stanovništva nije jenjavalo još desetljećima. No, austrougarske vlasti čine sve da pridobiju na svoju stranu katolički i muslimanski puk.
2 Ustanak je poznat i kao Nevesinjska puška jer je srpska historiografija nametnula tezu da se radilo o srpskome ustanku koji je započeo 23. lipnja 1875. godine u Bišini kod Nevesinja pod vodstvom hajdučkoga vojvode Petra Tunguza. Bosansko-hercegovački povjesničar don Ivica Puljić obranio je 2003. godine na Sveučilištu u Zagrebu doktorat „Katolici donje Hercegovine i Istočna kriza“, kojim je dokazao da je Hercegovački ustanak zapravo započeo 19. lipnja pod vodstvom vojvode i župnika don
Ivana Musića u Dračevu pokraj Čapljine.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Katedrala u Sarajevu
U Sarajevu se 1881. godine osniva Vrhbosanska nadbiskupija, na čije čelo dolazi hrvatski Nijemac Josip Stadler 3. Uz nju se osnivaju još i mostarska i banjalučka biskupija. Preko katoličkoga, posebice dijecezanskoga klera (u kojemu je i više istaknutih Nijemaca) Beč pokušava i uspijeva ostvariti utjecaj na katoličko pučanstvo. U tome svoju ulogu imaju i redovnici i redovnice koje biskupi dovode iz austrijskih zemalja i osnivaju redovničke zajednice u svim većim gradovima. 4 Stadler se u tome procesu sukobio s bosanskim franjevcima kojima je pokušao oduzeti sve župe ili ih prevesti u tzv. svjetovne, dijecezanske svećenike. U tome nailazi na veliki otpor i uspijeva tek djelomično: franjevci mu ustupaju 35, a zadržavaju 59 župa i tek 40-ak
3 Josip Stadler, vrhbosanski nadbiskup (1843. – 1918.). Rođen je u Brodu na Savi, a nižu gimnaziju završio je u Nadbiskupskome sjemeništu u Požegi. Školovanje je nastavio u Biskupskom liceju u Zagrebu i na
Germanicum-Hungaricumu u Rimu gdje 1865. godine doktorira filozofiju, a tri godine kasnije i teologiju.
Iste godine je zaređen za svećenika, a po povratku u Zagreb radio je kao vjeroučitelj u Biskupskom liceju. Na zagrebačkoj bogosloviji predaje od 1874. godine, najprije kao izvanredni, a od 1876. godine kao redoviti profesor. Nakon što je u srpnju 1881. godine papa Leon XIII. obnovio vrhbosansku (nad) biskupiju (vrativši biskupsko sjedište iz Đakova u Sarajevo), imenuje ga 18. studenoga 1881. godine prvim vrhbosanskim nadbiskupom. Osnovao je mnoge vjerske, obrazovne i karitativne institucije.
Katolička crkva u Bosni i Hercegovini je u njegovo vrijeme bila vrlo plodan izdavač na hrvatskome i njemačkome jeziku i, pored crkvenih tiskovina, podupirala je i izlaženje nekoliko listova, aktivno doprinoseći prosvjetiteljskim aktivnostima. U političkome je djelovanju Stadler bio bečki pouzdanik i začetnik političko-katoličkoga hrvatstva, a jačanjem katoličkoga elementa doprinosio je nastojanjima
Kallayeve uprave da se u upravljanju Bosnom i Hercegovinom oslabe utjecaji iz Srbije. Sahranjen je u sarajevskoj katedrali. Pokrenut je crkveni postupak za njegovo proglašenje blaženim. 4 Jedan od najutjecajnijih redovnika Nijemaca u Bosni toga vremena bio je jezuit Erich von Brandis (1843. – 1921.). Rođen je kao sin štajerskoga grofa u Grazu, školovao se i stupio u isusovački red 1855. godine. Kao misionar posjećivao je Bosnu i prije austrijske okupacije 1878. godine ali se trajno u nju doselio u siječnju 1882. godine, došavši u Travnik. Odmah po dolasku, u iznajmljenoj turskoj kući, počeo je okupljati učenike, stvarajući temelje za buduću čuvenu travničku isusovačku gimnaziju. Nju je osnovao i dao sagraditi sarajevski nadbiskup Josip Stadler, posvetivši prve gotove zgrade već u lipnju 1883. godine, povjerivši ih na brigu i vođenje isusovcima. Škola sa sjemeništem je već tada bila najveća u Bosni i Hercegovini. Službeno je bila otvorena u Brandisovoj odsutnosti, jer je bio nakratko poslan u
Galiciju, ali se vratio već 1884. godine i u Travniku je živio do smrti. Bio je samostanski glavar i voditelj isusovačkih zavoda (gimnazije i sjemeništa). Pored teoloških predmeta predavao je i prirodoslovlje, jer je bio vrstan prirodoslovac i sakupljač ruda, biljaka, insekata i životinja, koje je proučavao i bilježio, stvorivši veliku zbirku. Obilazio je Bosnu i Hercegovinu svake godine, te bilježio njen biljni i životinjski svijet, otkrivši i mnoge endemske vrste, od kojih su neke nazvane i njegovim imenom (primjerice rosa brandisia). O svojim nalazima je pisao članke, koje je objavljivao u više stručnih časopisa širom
Monarhije. Danas njegovo ime nosi jedna travnička ulica pored rijeke Lašve, nedaleko od gimnazije, a većina eksponata iz njegove prirodoslovne zbirke čuva se u Gradskome muzeju u Travniku. Sahranjen je na travničkome groblju Bojna.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
franjevaca je napustilo red postajući dijecezanskim klericima. Nadbiskup je nastojao svome autoritetu praktički potčiniti sve hrvatske i katoličke snage smatrajući se i duhovnim i svjetovnim vođom ali je sukobom s Hrvatskom narodnom zajednicom, koju je optužio da je liberalna i nekatolička, zapravo dodatno oslabio položaj hrvatskoga katoličkoga puka u Bosni i Hercegovini.
Katolički (hrvatski) intelektualni krugovi u Bosni i Hercegovini su bili utoliko zadovoljni što imaju neposredniji doticaj s hrvatskim, odnosno katoličkim zemljama u Ugarskoj i Austriji. Nova vlast formalno ukida kmetstvo ali se ne usuđuje dirati u begovski sustav i provesti agrarnu reformu. Zbog toga većina seoskoga stanovništva ostaje i dalje u ovisnosti od muslimanskoga plemstva. Bosanski muslimani su vrlo teško primili kršćansku vlast novih gospodara. Računa se da je iz Bosne i Hercegovine tijekom austro-ugarske uprave u Tursku iselilo oko 100 tisuća žitelja muslimana.
Iako na kolonijalističkim osnovama, Austro-Ugarska provodi ubrzanu modernizaciju nezamislivo zaostale zemlje. Nova uprava potiče razvoj javnog građanskog školstva i zdravstva, grade se škole i bolnice, osnivaju se kulturnoprosvjetne javne ustanove i dopušta rad nacionalnih institucija i udruga. Osnivaju Dopisnica poslana iz Mostara nakon otvaranja se vojni i građanski sudovi 5 i poštanskoga ureda 1878. godine razvija suvremena poštanska mreža. Grade se i otvaraju hoteli i restorani, časnički i građanski klubovi. Grade se prometnice i željezničke pruge 6, pokreće ozbiljnija eksploatacija šuma i ruda, začinje se industrija, posebice u bazenima Tuzle i srednje
5 Austro-Ugarska je u Bosni i Hercegovini tijekom prvih desetljeća okupacije zapravo zadržala zatečeni sustav osmanske administracije: nije dirala agrarne odnose, poreski sustav pa ni pravni poredak. Tek 1906. godine su sudovi osamostaljeni od dotadašnjega upravnog sustava koji je sudsku vlast (kotarsko i šerijatsko sudstvo te zemljišno-knjižne odjele) zadržavao u okvirima tzv. državnih kotarskih ureda. 6 Prvu željezničku prugu u Bosni i Hercegovini sagradila je osmanska uprava 1872. godine na pravcu između Dobrljina i Banje Luke u dužini od oko 104 km. Prema odobrenju glavnoga upravitelja
Austrijskih željeznica Nöderlinga u Bosni i Hercegovini se već 1878. godine pristupilo izgradnji uskotračne željezničke pruge koja je 1879. godine od Bosanskog Broda preko Dervente i Doboja stigla u Zenicu, a 1882. godine u Sarajevo. Prugu u dužini od 265 km gradilo je 40 inženjera i više od 4 tisuće radnika. Tri godine kasnije u promet je puštena i pruga Metković – Mostar, a 1891. godine pruga je spojena do Sarajeva čime je izgrađen željeznički koridor iz Srednje Europe prema Jadranu, odnosno luci u Metkoviću koja je u to vrijeme bila uz onu na Sušaku najveća na istočnoj obali Jadrana. Tim je i
Dalmacija dobila vrlo važnu prometnu vezu sa svojim geostrateškim zaleđem. Uskotračna željeznička pruga je 1901. godine produžena od Gabele sve do Zelenike u Boki Kotorskoj (s odvojcima prema
Trebinju i Gružu, odnosno Dubrovniku).
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Bosne. Vrši se katastarska izmjera, uvode zemljišne knjige, a nizom mjera i projekata izgradnje urbaniziraju se i elektrificiraju svi veći gradovi i uvodi osnovna infrastruktura koja omogućava ubrzani razvoj čitave Bosne i Hercegovine. U Bosnu i Hercegovinu se od početka okupacije pa sve do Prvog svjetskog rata doselio veliki broj stranaca. Među njima je najviše bilo Hrvata, Srba, Nijemaca, Čeha, Mađara, Slovaka i Poljaka ali i drugih. Računa se da je u doba austrougarske uprave u Bosnu i Hercegovinu doselilo gotovo 200 tisuća stranaca. Rade kao državni
Doček cara Franje Josipa u Mostaru 1910. godine službenici, građevinski, rudarski i šumarski stručnjaci, industrijski predradnici i radnici, inženjeri i savjetnici, obrtnici te namještenici na željeznici i pošti. Nijemaca je među njima bilo oko 20 tisuća, ali su po njima domaći stanovnici sve strance skupno nazivali Švabama. Pored Sarajeva, Tuzle, Mostara i Banjaluke, veći broj Nijemaca tada je radio u Žepču, Zavidovićima, Lukavcu, Prijedoru i Zenici. Budući da je pokrajina bila potpuno militarizirana u njoj je na službi bilo i mnoštvo časnika Nijemaca, osobito iz Austrije.7
U neke krajeve Bosne njemački se kolonisti dovode i planski. U dolini Vrbasa nedaleko od Banjaluke, kod Delibašina Sela, djelovao je čuveni trapistički samostan Marija Zvijezda (Maria Stern), kojega je još 21. lipnja 1869. godine, uz posebnu dozvolu turskih vlasti, osnovao austrijski opat Franz Wendelin Pfanner. 8 Samostan se brzo razvio pa je već 1885. godine uzdignut na rang opatije, a na njegovu čelu je bio prior o. Bonaventura Baier. Krajem stoljeća brojao je oko 180 članova, a 1910. godine je sa 219 redovnika i novaka, među kojima i dosta Nijemaca, odnosno Austrijanaca, bio jedan od najvećih samostana u ovome dijelu Europe. Posjedovao je velike gospodarske pogone (ciglanu, skladište za žito, mljekaru, siranu, rasadnik, pogon za proizvodnju ljepila, suknaru, pivovaru, kožaru, suvremene staje itd.), a samostanski
7 O povijesti njemačke zajednice u Bosni vidi više u: G. Beus Richembergh: Nijemci u Bosni, Godišnjak
Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 1997, Osijek 1997. i I. Balta: Njemačke kolonije u bosanskoj Posavini krajem 19. stoljeća, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2004, Osijek, 2004., str. 211. – 217. 8 Franz Wendelin Pfanner, redovnik i misionar (1825. – 1905.). Rođen je u mjestu Langen u Voralbergu
Školovao se u Feldkirchu, Innsbrucku i Padovi. Zaređen je 1850. godine i postavljen za župnika u
Haselstandenu. U Zagrebu je došao za ispovjednika sestara milosrdnica (1859. – 1863.). U trapistički red stupa 1863. godine. Sa još deset njemačkih redovnika 21. 6. 1869. godine stigao je u Bosnu i u
Delibašinu Selu pored Banje Luke osnovao trapistički samostan Marija Zvijezda (Maria Stern).
Pfanner je prije nego što je samostan postao opatija sa još nekoliko redovnika napustio Banjaluku i otišao kao misionar u Južnu Afriku, gdje je i umro.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
majuri su se nalazili u više sela. Redovnici su sagradili i posebnu zgradu za sirotište i bolnicu, dograđivali nova samostanska krila te novu crkvu (1928. g.). Samostan je imao od 1899. godine i vlastitu električnu centralu.
Na njegovome širem okružju niču sela njemačkih kolonizatora. Neka su nastala i uz rudnik Ljubija, a neka zbog povoljnih uvjeta za zemljoradnju u Bosanskoj Posavini. Najveća njemačka sela, odnosno erarske ili zemljišne te tzv. slobodne kolonije nalazile su se na području oko Prijedora, Banjaluke, Bosanske Gradiške, u široj okolici Prnjavora i Dervente te na širim područjima Brčkoga, Bijeljine i Zvornika. Prema jednoj vrlo iscrpnoj studiji iz 1911. godine 9 u tim je kolonijama živjelo oko 8 tisuća Nijemaca Franz-Josefs-Feld, (od kojih oko 7 tisuća evangelika) doseljenih u njemačko selo u Bosni Bosnu i Hercegovinu od 1879. do 1904. godine.
Evo nekih osnovnih podataka iz toga izvora: Franz-Josefs-Feld u okrugu Bijeljina osnovali su doseljenici iz Banata 1866. godine, Dugopolje u okrugu Zvornik osnovali su naseljenici iz Bačke 1891. godine, Branjevo u okrugu Zvornik osnovali su 1891. godine kolonisti iz Švapske i Bačke, selo Božinci u okrugu Derventa osnovali su 1904. doseljenici iz Bačke, Turske Kalenderovce u okrugu Derventa naselili su kolonisti iz Galicije 1894. godine, Brezovopolje-Novi u okrugu Brčko naselili su 1888. godine doseljenici iz Bačke i Slavonije, koloniju Shutzberg osnovali su 1985. godine doseljenici iz Galicije, Mađarske i Bukovine, selo Korače u okrugu Derventa naselili su 1894. godine kolonisti iz Galicije, Rusije i Slavonije, Ularice u okrugu Doboj naselili su kolonisti iz Galicije i Rusije 1898. godine, Windhorst (Gornji, Srednji i Donji) u okrugu Bosanska Gradiška osnovali su 1879. godine doseljenici iz Hannovera, Porajnja, Holandije i Zapadne Falačke, Selo Rudolfstal u okrugu Banja Luka osnovali su kolonisti iz Hannovera, Oldenburga, Pruske, Šlezije, Austrije i Mađarske, koloniju Šibovska u okrugu Prnjavor naselili su doseljenici iz Galicije i Bukovine 1898. i 1899. godine, selo Vrbaska u okrugu Bosanska Gradiška naselili su kolonisti iz Galicije između 1894. i 1899. godine, koloniju Königsfeld osnovali su doseljenici iz Bačke, Galicije, Moravske i Nizozemske, selo Trošelje u okrugu Bosanska Gradiška zasnovali su doseljenici iz Bačke i Galicije 1892. godine, koloniju Opsječko u okrugu Banja Luka utemeljili su kolonisti iz Galicije i Bukovine od 1891. do 1896. godine, koloniju Prosara kod Bosanske Dubice osnovali su kolonisti iz Galicije i Rusije 1894. godine
9 J. Heimfelsen: Die Deutschen Kolonien in Bosnien, Sarajevo, 1911. Jedan primjerak ove vrijedne knjige nalazi se i u Knjižnici Hrvatskoga sabora u Zagrebu.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
kao i selo Vranovac kod Bosanske Dubice godinu dana poslije, a sela Kadar-Svilaj i Vrbovac-Svilaj u okrugu Derventa naselili su 1896. odnosno 1903. godine kolonisti iz Galicije. Njemačke kolonije bile su i sela Franzferdinandhöhe i Schönborn, a doseljeni njemački seljaci živjeli su i u Ivanjskoj, Klašnici i Sitnešu. Ti su njemački kolonisti kasnije (od 1942. do
Njemačka evangelička crkva u Sarajevu (danas Akademija likovnih umjetnosti) 1944. godine) uglavnom organizirano iseljeni u Treći Reich. Većina njemačkih doseljenika u seoskim kolonijama u Bosni i Hercegovini bila je evangeličke vjeroispovijesti (koja je bila zastupljena i među ostalim stranim doseljenicima, osobito Slovacima). Prva evangelička služba božja služena je 1884. godine u Maglaju, a za širenje evangeličkih crkvenih općina u Bosni i Hercegovini posebno se skrbila zagrebačka evangelička općina. U Sarajevu je filijalna evangelička općina osnovana 1893. godine, a već oko 1910. godine postojale su četiri evangeličke crkvene općine u Bosni, s 23 filijale.10 Njemačka evangelička crkvena općina u Sarajevu je 1899. godine sagradila i velebnu crkvu na obali Miljacke,
Nadgrobni spomenik jednu od najljepših građevina toga vremena, u kojoj je nadbiskupu Josipu Stadleru u sarajevskoj katedrali danas smještena Akademija likovnih umjetnosti.
U to je vrijeme u Bosni djelovalo 12 njemačkih škola, koje su sve do 1910. godine dobivale obilnu financijsku potporu od države. Kada je, potom, nastava hrvatskoga odnosno srpskoga jezika bila uvedena kao kriterij za subvencioniranje «inojezičnih» škola, većina njemačkih škola je nastavila odvijati nastavu isključivo na njemačkome jeziku. U nedostatku državnih subvencija opstale su prije svega zahvaljujući prilozima njemačkih zaklada i crkvenih institucija.
Jedna od središnjih osoba kulturnoga života Bosne i Hercegovine toga vremena je bio Konstantin (Kosta) Hörmann, koji je u Sarajevu djelovao više desetljeća,
10 J. Lakatoš: Narodna statistika, Zagreb, 1914. Konstantin (Kosta) Hörmann
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Osoblje austrijskog poštanskog ureda u Bosanskom Šamcu isprva kao vojni i civilni službenik, a potom i kao muzealac i istaknuti kulturni organizator.11
Utjecaj austro-ugarskih vlasti i visokopozicioniranih stranaca na službi u Bosni i Hercegovini, među kojima je bilo najviše Nijemaca, na modernizaciju života bio je iznimno snažan. «Švabe», kako su Bosanci nazivali sve strance, donose europske
11 Konstantin (Kosta) Hörmann, političar, muzealac i prosvjetitelj (1850. - 1921.). Potomak je bavarske doseljeničke obitelji. Nakon školovanja u rodnome Bjelovaru, u Beču je pohađao poseban tečaj za upravnoga činovnika u pograničnim područjima, a 1870. godine je imenovan vježbenikom kod
Zemaljske vlade u Zagrebu. U Sarajevo stiže 1878. godine i postaje komesar za civilna pitanja u Vojnoj komandi. Iznimno vrijedan i predan poslu neposredno se zalaže za očuvanje muslimanske baštine i potiče kulturno-prosvjetni rad, što mu donosi veliku popularnost među narodom, koji ga proziva
Kostom. Potom 1883. godine postaje vladin povjerenik za grad Sarajevo, a dvije godine kasnije i vladin savjetnik. U to vrijeme počinje njegov rad na osnivanju Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kojemu 1887. godine postaje i njegov formalni ravnatelj, a već 1888. godine ga je i otvorio. Predstojnikom odjela za bogoštovlje i nastavu u BiH postaje 1904. godine i to radi do 1908. godine. Proveo je prvi popis pučanstva, osnovao na desetine škola, dao napisati i tiskati vrlo liberalne školske udžbenike, potaknuo rad mnogih prosvjetnih i kulturnih društava i ustanova naroda svih triju vjera. Velike zasluge su mu na planu istraživanja kulturne povijesti BiH, od pokretanja listova na narodnome jeziku, prikupljanja narodnih pjesama do osnivanja Zemaljskoga muzeja i pokretanja njegova Glasnika. Budući da nije bio pristalica politike aneksije 1908. godine je povučen s upravnih dužnosti. Početak Prvog svjetskog rata je proveo na službi u Srbiji, potom se vratio u Sarajevo, gdje je dočekao i uspostavu nove države.
Vidjevši kakvu politiku provodi Beograd u Bosni, a nakon što se morao povući s mjesta intendanta
Zemaljskoga muzeja, odlazi najprije u Zagreb, a potom u Beč gdje i umire. Bio je evangelik ali je pod utjecajem supruge Olge Pohl, gorljive katoličke aktivistkinje i humanitarke (1854. - 1924.) prihvatio katoličanstvo. O Kosti Hörmannu vidi više u: M. Kolar-Dimitrijević: Skrivene biografije nekih
Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću, Osijek, 2001.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
stilove i navike pa pored tehničke modernizacije i izgradnje zemlje, utječu na kulturne tokove, modu, običaje i sve ostale elemente građanskoga života. Otvaraju se suvremeni hoteli i svratišta, gradske kavane i restorani europskoga tipa, časnički klubovi, kazališta i čitaonice. U Sarajevu je sagrađena i evangelička crkva (danas zgrada Akademije dramskih umjetnosti na Obali), a neoklasicistički i eklektički graditeljski stilovi nastavljaju se na grad s neponovljivim orijentalnim duhom čaršije novim europskim ulicama i višekatnim zdanjima.
Utjecaj Nijemaca i Austrijanaca na razvoj medicine i zdravstvenoga sustava u Bosni i Hercegovini također je vrlo visok. 12 U doba otomanske vlasti u Bosni je bilo malo školovanih liječnika. Uglavnom su to bili stranci, većinom Turci i Grci ali i Nijemci, koje su dovodili bogati uglednici i turski vojni sanitet u svoju službu. Među prvim liječnicima Nijemcima u XIX. stoljeću spominju se izvjesni dr. Franz (oko 1840.), dr. Paul Korner, potom dr. Paul Regelsburger iz Praga koji je u Sarajevu radio kao kirurg i bio poznat kao Alibeg, a osobito dr. Gustav Gaal, turski vojni liječnik poznatiji kao Valibeg. 13 Najvažniji je svakako bio Švicarac dr. Josef Koetschaet 14 koji je imao veliki utjecaj ne samo na razvoj medicine nego i na politiku nekoliko bosanskih namjesnika.
Od Nijemaca i Austrijanaca te njemački govorećih Židova – Aškenaza 15 pristiglih iz Austro-Ugarske nakon okupacije 1878. godine na službu u Bosnu i Hercegovinu istaknuto mjesto u razvoju medicine i zdravstva zauzimaju dr. Franz
12 O tome iscrpnije vidi u: I. Mašić: Korjeni medicine i zdravstva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2004. str. 80 - 153 13 Za njega dr. Izet Mašić navodi da je medicinu završio 1841. godine u Beču. Nakon mađarske revolucije 1848. godine razočarao se i stupio u tursku vojnu službu, prešao na islam te doselio u Sarajevo gdje je radio kao vojni liječnik. Još se 1870. godine oglašavao u „Sarajevskom cvjetniku“ svojim zdravstvenoprosvjetnim člancima. 14 Prema I. Mašiću Josef Koetschaet (Kečet) (1830. – 1898.) rođen je u švicarskome Delemontu (prema drugima u Grellingenu), a medicinu je studirao u Bernu, Beču i Parizu. Pustolovnoga duha, stupio je u tursku vojnu službu i služio kao vojni liječnik najprije u Skadru, a potom u Krimskome ratu. Na
Kavkazu se zbližio s Omer-pašom Latasom, na čiji je nagovor došao u Bosnu i službovao kao vojni, a potom i kao osobni liječnik te vilajetski tajnik i savjetnik namjesnika Šerif Topal Osman-paše (1860. – 1869.). Nakon kraćega boravka u Turskoj s Omer-pašom Latasom, nakon Latasove smrti vraća se 1871. godine u Bosnu pa neko vrijeme radi kao gradski liječnik u Mostaru i potom kao glavni gradski liječnik u Sarajevu. Pod njegovim utjecajem Osman-paša je dao sagraditi i prvu tzv. Vakufsku bolnicu u Sarajevu 1866. godine. Imao je dva sina, Alexandera i Theofila Ladislava, od kojih je drugi završio medicinu u Beču, specijalizirao psihijatriju i kasnije službovao u Zemaljskoj bolnici. 15 U doba otomanske vladavine židovsku zajednicu u Bosni i Hercegovini činili su još od progona iz španjolskih zemalja 1492. godine Sefardi, a od 1878. godine doseljavaju u većemu broju i Aškenazi s drugih područja Monarhije, uglavnom njemački govoreći Židovi iz Austrije, Mađarske i Češke, te manjim dijelom iz Poljske i Galicije. Od ukupno 8213 Židova, popisanih u Bosni i Hercegovini 1895. godine bilo je 5729 Sefarda i 2484 Aškenaza, a 1910. godine popisano je 11868 Židova, od čega 8219 Sefarda i 3649 Aškenaza. Brojni njemački govoreći Aškenazi (tzv. austrougarski Jevreji) koji su imali austrijsko državljanstvo nakon Prvog svjetskog rata su kao optanti iselili iz Bosne i Hercegovine, uglavnom prema Austriji.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Hus (umro 1940. godine u Mostaru), dr. Otto von Weiss 16, koji je prije službe u Mostaru i Sarajevu, radio na čuvenoj Billrothovoj klinici u Beču, zatim dr. Wilhelm Tonner iz Praga (djelovao u Mostaru od 1883. do 1885. godine), dr. Karl Bayer, dr. Gotfried Holler, dr. Karl (Dragutin) Heimzelolm, dr. Bertold Haas, a osobito mjesto u razvoju zdravstva Bosne i Hercegovine imaju i dr. Josef Preindlsberger 17 , dr. Josef Gluck 18, dr. Georg Geza Kobler19 i dr. Paul (Pavle) Kaunitz20 koji su bili glavni liječnici i upravitelji Zemaljske bolnice u Sarajevu, osnovane 1894. godine.
U Registru liječnika u Bosni i Hercegovini krajem austro-ugarske uprave popisana su 234 liječnika, od čega 147 liječnika u pokrajinskoj (državnoj) službi, 6 željezničkih, 2 banjska, 1 policijski, 3 rudarska, 15 tvorničkih, 44 općinska, 10 privatnih i 6 zubnih liječnika. 21 Od toga su 24 liječnika bila njemačke nacionalnosti (10%), a 90 ih je bilo Židova (38%), od kojih su gotovo svi bili njemački govoreći Aškenazi.
U Banjoj Luci je rođen i njemački sin Ivan Merz 22 kojega je papa 2003. godine proglasio blaženikom Katoličke crkve. Veliki zagovornik Merzove beatifikacije bio
16 Dr. Otto von Weiss (1857. – 1901.). Nakon studija medicine u Grazu radio je na više bečkih klinika, među kojima i na klinici Billroth. U Sarajevo je došao 1894. gdje je postao glavni liječnik ginekološkoporodničkoga odjela novoosnovane Zemaljske bolnice. Bio je aktivan znanstvenik i pisac zdravstvenoprosvjetnih članaka iz područja ginekologije. 17 Dr. Josef Preindlsberger von Preindlsperg (1863. – 1938.). Nakon studija medicine u Beču (1887.) radio je kao kirurg na klinikama Bečke opće bolnice. Po osnivanju Zemaljske bolnice u Sarajevu 1894. godine postao je glavni liječnik njenoga kirurško-očnoga odjela. Nakon Prvog svjetskog rata napustio je Bosnu i Hercegovinu i vratio se u Beč. 18 Dr. Josef Gluck (1854. – 1907.) rođen je u Novome Sadu, studirao je medicinu u Krakowu i Beču.
Službovao je kao liječnik u Bosni i Hercegovini od 1881. do 1907. godine i to u Prnjavoru, Travniku,
Zenici i Sarajevu, gdje je bio upravitelj Zemaljske bolnice od 1894. do svoje smrti 1907. godine. 19 Dr. Georg Geza Kobler je bio rođeni Osječanin (rođen 1864.) koji je medicinu studirao u Beču, a od 1894. do 1911. je djelovao kao primarijus interne medicine u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu čiji je bio i upravitelj u tri navrata. Nakon povratka u Beč radio je u državnoj službi sve do umirovljenja 1919. godine, nakon čega je bio član državnih zdravstvenih povjerenstava i savjetnik vlade Donje Austrije. 20 Dr. Paul Kaunitz, kasnije pisan i kao Pavao Kaunic (1884. – 1960.) doselio je u Sarajevo iz Beča kao mladi liječnik i dobio namještenje u Zemaljskoj bolnici na odjelu prosekture. Kasnije je osnovao Institut za sudsku medicinu, a bio je i njegov voditelj i profesor Medicinskoga fakulteta u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Upravo on je 28. i 29. lipnja 1914. godine izvršio obdukciju i medicinsku konzervaciju leševa nadvojvode Franza Ferdinanda i njegove supruge Sofije nakon sarajevskog atentata. 21 Vidi: I. Mašić: isto, str 151 – 153. 22 Ivan Merz (1896. – 1928). Bio je po ocu njemačkoga, a po majci židovskoga podrijetla. Njegov je otac, koji je godinama služio kao časnik austrougarske vojske, bio namješten u Banju Luku za šefa željezničke stanice. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Banjoj Luci i Prijedoru, studirao je pravo, književnost i jezike u Beču i Parizu, a doktorirao u Zagrebu gdje je postao profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji. Kroz šest godina života u Zagrebu postao je središnja osoba i idejni vođa omladinskoga katoličkog pokreta, aktivno djelujući u tadašnjim katoličkim organizacijama, napose u Hrvatskom orlovskom savezu. Umro je od meningitisa.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Austrijski poštanski automobil u Bihaću je banjalučki biskup Alfred Pichler, 23 još jedan potomak njemačkih doseljenika u Bosnu i Hercegovinu iz doba Austro-Ugarske.
Proces nacionalne identifikacije Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini sve više jača na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Najprije se 1906. godine osniva Muslimanska narodna organizacija, potom 1907. godine Srpska narodna organizacija i Hrvatska narodna zajednica. No, vlasti ne gledaju blagonaklono na jačanje nacionalne svijesti kod triju bosanskih etniciteta, osobito Hrvata i Srba. Zato namjesnik Benjamin Kallay i njegova administracija propagiraju i forsiraju bošnjačko narodno jedinstvo, neovisno o vjerama. Kallayeva ideja bošnjaštva, kojoj je stožerni nositelj trebalo biti modernizirano muslimansko plemstvo, ne nailazi na veći odjek ni kod Hrvata niti kod Srba, nego tek donekle kod bosanskih muslimana koji se osjećaju najugroženijima. Naime, i srpska i hrvatska radikalna opcija svojataju Bosnu, dokazujući svoja „prirodna i povijesna prava“, a muslimane smatraju islamiziranim potomcima vlastite matice, odričući im
23 Alfred Pichler, banjalučki biskup (1913. - 1992.). Rođen je u Oštrelju kod Bosanskog Petrovca kao sin austrijskog inžinjera koji je doselio u Bosnu i Hercegovinu na službu. Osnovnu školu je pohađao u
Sanskom Mostu i Prijedoru, sjemenište u Travniku, a studij teologije u Sarajevu. Stupio je u isusovački red, a za svećenika je zaređen 1937. godine. Ostao je upamćen među žiteljima Kozare po aktivnom zauzimanju za pravoslavno stanovništvo u vrijeme ustaških progona. To ga nije poštedilo uhićenja i tamnovanja nakon rata. Zaređen je za biskupa 1959. godine. Slovio je za velikoga zagovornika ekumenskoga dijaloga i sljedbenika Drugog Vatikanskog sabora. Na mjestu nekadašnje katedrale, sagrađene 1885. godine, koja je teško stradala u potresu 1969. godine dao je sagraditi (1971. - 1973.) novu katedralu Sv. Bonaventure. Banjalučku je dijecezu vodio do 1989. godine kada je umirovljen.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
pravo na samobitnost, koje traži većina muslimanskih prvaka. To će kasnije, posebice nakon Prvoga svjetskoga rata, dovesti do podjela i u samome muslimanskome korpusu, kad jedan njegov dio pristane uz Hrvate, a drugi uz Srbe.
Kad se u Mayerlingu, pod nerazjašnjenim okolnostima, zajedno s ljubavnicom, 1889. godine ubio carev sin i prijestolonasljednik nadvojvoda Rudolf, otvoreno je pitanje prednosti u nasljednome redu kuće Habsburg-Lothringen. Na koncu je novim prijestolonasljednikom 1896. godine imenovan carev nećak Franjo Ferdinand. No ni to rješenje nije bilo trajno, jer se nadvojvoda 1900. godine oženio s češkom groficom Sofijom von Chotek, koja je bila pripadnica nižega plemstva, pa su njihova djeca već unaprijed morala biti isključena iz nasljednoga reda dok god postoje pobočni muški rođaci visokoga roda.
Ipak, Franjo Ferdinand je svoju buduću ulogu monarha shvatio vrlo ozbiljno, nestrpljiv u čekanju da mu dugovječni stric konačno prepusti carski tron. Svjestan velike opasnosti koju je za budućnost Monarhije predstavljala panslavenska ideja, napose ideja jugoslavenstva koja bi se realizirala s Kraljevinom Srbijom kao stožernom snagom, vrlo je rano obznanio svoje nakane u reformiranju Monarhije i to na trijalističkome načelu. Njegova je ideja ograničenoga federalizma bila da se i slavenskim narodima u Monarhiji prizna državna konstitutivnost, te da se od južnih pokrajina stvori nova, treća državno-pravna cjelina i to s Hrvatskom kao stožerom nove jedinice, koja će zauvijek ostati odvojena od Srbije i Crne Gore i biti privržena Monarhiji.
Trapistički samostan Maria Stern (Marija Zvijezda) kod Banje Luke
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Redovnici trapisti na radu
Stvaranjem treće jedinice, koju je Franjo Ferdinand zapravo držao nužnim zlom za spas Monarhije i očuvanje prevlasti Austrijanaca u njoj, izašlo bi se u susret slavenskim težnjama za autonomijom i jedinstvenom državom, koja bi ujedinila Kranjsku, Goričku, manji dio Štajerske i Koruške, Dalmaciju, Hrvatsku sa Srijemom, Vojvodinu te Bosnu i Hercegovinu te bi se stvorila protuteža Srbiji i njenim osvajačkim namjerama, a bitno bi se suzio i prostor ugarskih utjecaja.
Austrija želi definitivno priključiti Bosnu i Hercegovinu među svoje krunske zemlje, a osjećajući se dovoljno sigurno na ranije stečenim pozicijama, u listopadu 1908. godine proglašava aneksiju Bosne i Hercegovine, čime prestaju i njene posljednje povijesno-pravne veze s Turskom u kojoj je netom pobijedila Mladoturska revolucija pod vodstvom Kemal-paše Ataturka. Time nastaje nova, Aneksijska kriza. Srbija i Crna Gora prijete ratom jer Bosnu smatraju svojom, no Rusija, koja nije spremna na rat, smiruje svoje saveznice, čime se otvoreno neprijateljstvo prema Austro-Ugarskoj nastavlja drugim sredstvima.
Slabljenje Turske koriste balkanske zemlje kako bi Tursku potpuno potisnule pa 1912. – 1913. u dva Balkanska rata Srbija, Bugarska, Crna Gora, Rumunjska i Grčka zaposjedaju bivša turska područja. Kao rezultat Prvoga balkanskoga rata nastaje Albanija kao nezavisna država, a Srbija se širi na Rašku, Vardarsku Makedoniju, Kosovo i Metohiju.
U Beogradu je osnovana teroristička organizacija „Ujedinjenje ili smrt“, poznatija pod imenom Crna ruka, koja propagira otvoreno neprijateljstvo prema Austriji. Djelovanje srpskih terorističkih organizacija, potpomognutih od strane srpskih vlasti, dovest će za nekoliko godina do eskalacije sukoba i Prvog svjetskog rata.
Pod pritiskom velikonjemačkih krugova Franjo Ferdinand je počeo napuštati ideju trijalističkoga modela, sve više se zalažući za vojnu diktaturu, kao rješenje krize u Ugarskoj i Hrvatskoj te za rat protiv Srbije, nakon kojega bi se prišlo rekonstituciji
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
i reformama Monarhije. Imenovanje vrhovnim vojnim inspektorom austro-ugarske vojske 1913. godine još je više učvrstilo njegov utjecaj na vojne krugove. Kako bi demonstrirao austro-ugarsku vojnu silu i ponizio Srbe, jer se toga dana komemorirala 525. godišnjica Kosovske bitke, dao je nalog bosanskome guverneru Oskaru von Potioreku da za Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine, zakaže velike vojne manevre u Bosni i Hercegovini. Saznavši za prijestolonasljednikovu namjeru da osobno posjeti Sarajevo i obiđe manevre, pripadnici srpske terorističke organizacije Mlada Bosna dočekali su ga i u atentatu, kojega je izvršio Gavrilo Princip, smrtno ranili njega i njegovu trudnu suprugu Sofiju, koji su istoga dana podlegli ranama. Austro-ugarske vlasti dale su ultimatum Srbiji da dozvoli istragu austrijskoj policiji na svome teritoriju, na što Srbija, očekivano, nije pristala. Bio je to povod da Austro-Ugarska službeno objavi rat Srbiji i time otpočne Prvi svjetski rat.
Unatoč činjenici da su hrvatske zemlje u okviru Habsburške odnosno Austrougarske Monarhije bile upravno-politički podijeljene, manje je isticana činjenica da su se okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine u okviru Monarhije našli okupljeni gotovo svi Hrvati. Tako su sve hrvatske zemlje i naseobine u Europi (što uključuje i one Gradišćanskih Hrvata u Austriji i Ugarskoj te Hrvata u Slovačkoj i Rumunjskoj), većina njih nekoliko stoljeća, a sve zajedno od 1878. do 1918. godine (s jedinim izuzetkom Janjevaca na Kosovu i Molizanskih Hrvata u Italiji), dakle punih 40 godina nalazile u istoj državnoj zajednici.
Doba Austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom (osobito od aneksije 1908. godine) svakako valja promatrati i kao povijesnu dionicu u kojoj je Bosna i Hercegovina, kao „krunska zemlja“, odnosno austrijski i ugarski kondominij kojim se upravljalo preko zajedničkoga ministra financija, koja je 1910. godine dobila i pokrajinski parlament, Bosanski sabor, imala određenu razinu upravno-političke samobitnosti te, što je osobito važno i čvrstu granicu prema Srbiji. To je tek jedan od elemenata koji je osnažio njenu kasniju samosvojnost koja je dovela do definicije Bosne i Hercegovine kao konstitutivne republike jugoslavenske federacije (1945. – 1992.) odnosno samostalne i neovisne države (1992.).
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Sažetak
Odlukom Berlinskoga kongresa 1878. godine Austro—Ugarska je dobila pravo na posebnu zaštitu svojih interesa u Bosni i Hercegovini pa je iste godine okupirala tu otomansku pokrajinu kako bi spriječila širenje utjecaja Srbije na Balkanu. Nakon 30-godišnje okupacije Austro-Ugarska je 1908. Godine Bosnu i Hercegovinu anektirala kao svoju „krunsku zemlju“ i taj je status Bosna i Hercegovina imala sve do konca Prvoga svjetskoga rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije.
U četrdesetogodišnjemu razdoblju austro-ugarske uprave iznimno zapuštena i nerazvijena Bosna i Hercegovina doživjela je temeljitu preobrazbu u pravcu stvaranja institucija građanskoga društva, industrijalizacije i razvoja prometa, uvođenja novih građanskih propisa, stvaranja nacionalnih institucija Hrvata-katolika, Srba-pravoslavaca i Bošnjaka-muslimana te razvoja obrazovnoga sustava. Iako je taj koncept razvoja počivao na kolonijalnoj eksploataciji i merkantilizmu i nije riješio temeljni problem društva – agrarne odnose, on je u mnogim područjima života donio ozbiljan napredak i omogućio stvaranje osnova za razvoj modernoga građanskoga društva u Bosni i Hercegovini.
Tome su izravno doprinijeli i brojni naseljeni stranci (njih oko 200 tisuća) iz svih krajeva Monarhije, među kojima je bilo i oko 20 tisuća etničkih Nijemaca (uglavnom iz pokrajina koje su pripadale austrijskom dijelu Monarhije) i njemački govorećih Židova-Aškenaza. Ta je jezična skupina naseljenika po svome utjecaju bila dominantna već i zbog dominantne upotrebe njemačkoga jezika u upravi i vojsci. Oko 8 tisuća njemačkih naseljenika-seljaka osnovalo je brojne zemljišne kolonije u srednjoj i sjevernoj Bosni a Nijemci su su angažirani i na graditeljskim pothvatima, u upravama novih industrijskih pogona, velikih rudnika, na željeznici, pošti, vojsci, policiji i javnoj upravi te u uspostavi nove crkvene (dijecezanske) hijerarhije i pastoralnom radu kako Katoličke tako i Evangeličke crkve. Nijemci i njemački govoreći Židovi-Aškenazi osobito su zaslužni i za razvoj javne medicine u Bosni i Hercegovini.
Nakon sloma Austro-Ugarske 1918. godine većina doseljenih stranaca napustila je Bosnu i Hercegovinu koja je ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ali je više od polovice etničkih Nijemaca i njemački govorećih Židova-Aškenaza ostao živjeti u njoj sve do Drugoga svjetskoga rata. Tada je njemački živalj iz zemljišnih kolonija organizirano iseljen u Njemačku, a Aškenazi su uglavnom stradali u progonima ustaških vlasti. Manji dio preostalih Nijemaca i Austrijanaca doživio je poslije Drugoga svjetskog rata tešku sudbinu pripadnika njemačko-austrijske nacionalne manjine u Jugoslaviji koja je bila uglavnom zatočena, prognana, raseljena ili asimilirana. Danas u Bosni i Hercegovini živi tek neznatan broj pripadnika njemačko-austrijske nacionalne manjine ili njihovih uglavnom pohrvaćenih potomaka.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
Österreichisch-deutsche Einflüsse in Bosnien und Herzegowina von 1878 bis 1918
Zusammenfassung
Durch den Beschluss des Berliner Kongresses 1878 erhielt Österreich-Ungarn das Recht auf einen besonderen Schutz ihrer Interessen in Bosnien und Herzegowina und besetzte im selben Jahr diese ottomanische Provinz, um den Einfluss Serbiens auf den Balkan zu verhindern. Nach 30-jähriger Besatzung annektierte Österreich-Ungarn 1908 Bosnien und Herzegowina als ihr „Kronenland“ und diesen Status hatte Bosnien und Herzegowina bis zum Ende des ersten Weltkrieges und dem Zerfall der Österreich-Ungarischen Monarchie.
In der vierzigjährigen Zeitspanne der österreichisch-ungarischen Verwaltung erlebte das ausnehmend verwahrloste und unterentwickelte Bosnien und Herzegowina eine gründliche Umwandlung in Richtung einer Gründung von Institutionen der bürgerlichen Gesellschaft, der Industrialisierung und der Entwicklung des Verkehres, der Einführung neuer bürgerlichen Vorschriften, der Erschaffung nationaler Institutionen der Kroaten-Katholiken, der SerbenOrthodoxen und Bosniaken-Moslems sowie der Entwicklung des Bildungssystems. Obwohl dieses Entwicklungskonzept auf kolonialen Ausbeutung und Merkantilismus beruhte und das Grundproblem der Gesellschaft – die Agrarbeziehungen – nicht löste, brachte es auf vielen Gebieten des Lebens einen ernsthaften Fortschritt und ermöglichte die Erschaffung der Grundlage zur Entwicklung einer modernen bürgerlichen Gesellschaft in Bosnien und Herzegowina.
Dazu trugen direkt auch die zahlreiche angesiedelte Fremden aus allen Gebieten der Monarchie bei (ungefähr 200.000), unter ihnen waren auch ungefähr 20.000 ethnischen Deutschen (meistens aus den Provinzen, die zum österreichischen Teil der Monarchie gehörten) und die deutschsprachigen Juden-Aschkenasim. Diese Sprachgruppe der Ansiedler war ihrem Einfluss nach dominant, schon auch wegen dem dominanten Gebrauch der deutschen Sprache in der Verwaltung und der Armee. Ungefähr 8.000 deutscher Ansiedler-Bauern gründeten zahlreiche ländliche Kolonien in Mittel- und Nordbosnien und die Deutschen wurden auch bei Bauunternehmungen, in Verwaltungen der neuen Industriebetrieben, großer Bergwerken, bei der Bahn, der Post, beim Heer, bei der Polizei und der öffentlichen Verwaltung sowie bei der Herstellung der neuen kirchlichen (diözesanen) Rangordnung und der pastoralen Tätigkeit, so der katholischen wie auch der evangelischen Kirche eingesetzt. Die Deutschen und deutschsprachigen Juden-Aschkenasim haben besonders viele Verdienste auch für die Entwicklung der öffentlichen Medizin in Bosnien und Herzegowina.
Nach dem Zusammenbruch von Österreich-Ungarn 1918 verließen die meisten angesiedelten Fremden Bosnien und Herzegowina, die zum Teil des Königsreiches der Serben, Kroaten und Slowenen wurde, aber auch mehr als die Hälfte der ethnischen Deutschen und deutschsprachigen Juden-Aschkenasim blieb bis zum zweiten Weltkrieg dort. Dann wurde die deutsche Bevölkerung aus den ländlichen Kolonien organisiert nach Deutschland ausgesiedelt
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 317-334 Goran Beus Richembergh: Austro-njemački utjecaji u Bosni i Hercegovini...
und die Aschkenasim kamen meistens bei den Verfolgungen der Ustascha-Regierung um. Ein kleinerer Teil der verbliebenen Deutschen und Österreicher erlebte nach dem Zweiten Weltkrieg das schwere Schicksal der Angehörigen der deutsch-österreichischen nationalen Minderheit in Jugoslawien, welche meistens interniert, vertrieben, umgesiedelt oder assimiliert wurde. Heute lebt in Bosnien und Herzegowina nur eine kleine Anzahl der Angehörigen der deutsch-österreichischen nationalen Minderheit und deren, meistens kroatisierten, Nachfahren.
Schlüsselwörter: Deutsche, Österreicher, K.u.K. Monarchie, Bosnien und Herzegowina
