Bogdan Mesinger Stan kao duhovni otisak (Interijeri našeg građanstva 19. stoljeća kao duhovne strukture

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

dr. sc. Bogdan Mesinger

Osijek UDK: 821.163.42-4

Stan kao duhovni otisak

(Interijeri našeg građanstva 19. stoljeća kao duhovne strukture)

Autor se u radu bavi promišljanjima o identitetu, ambijentu, okolini, okruženju kao elementima samoidentifikacije. Smatra da je duhovni portret naših predaka unazad tri do četiri naraštaja moguće najpouzdanije pročitati ako otvorimo, kao nepročitanu knjigu, stranice – ili vrata – njihovih interijera unutar kojih su disali sredinom, ili krajem, pretposljednjega stoljeća.

Ključne riječi: stan, samoidentifikacija, kultura, civilizacija

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

Pristupna razmišljanja

Čovjek uvijek, na neki način, izlučuje iz sebe svoj neposredni okoliš kao svoje ne samo materijalno, nego i svoje duhovno utočište. Ta je potreba iskonska, instinktivna i genetski uvjetovana. Ona je bitna komponenta u sustavu instinktivnog samoodržanja – ne samo ljudskog. Starija je od naše vrste i proširenija je od nje. Ni civilizacija je ne poništava, nego je samo preoblikuje. Naša je okolina, naše neposredno okruženje, ne samo naša neposredna zaštita, nego i vid naše autoidentifikacije. Oblikujući svoj životni ambijent, mi sami sebe, posredno, oblikujemo. Taj ambijent tako postaje svojevrsna kodirana priča koja o nama priča. A kada je stariji od nas – naš je ambijent i naša obiteljska duhovna pretpovijest. I to ne samo materijalna – kako bi se, površno, moglo pretpostaviti. Obitelj ga, kao i pojedinac, također stvara projektivno. Rezultat je nužni kompromis između vizije i dostupnih mogućnosti njena ostvarenja.

Ta se potreba za samozaštitničkim oblikovanjem životnog ambijenta intenzivira u onim situacijama u kojima je naš identitet posebno ugrožen. Među različitim tipološki odredivim situacijama izrazite ugroženosti izdvajaju se okolnosti prisilne dislokacije kao naglašeno traumatične.

Vjerojatno je moguće ovu tipološku kategoriju dijeliti na dva podtipa – na pojedinačnu (osobnu ili obiteljsku) dislokaciju i na kolektivnu. Isto tako u psihološkoj reakciji na stres dislokacije lako možemo uočiti ambivalentno duhovno ustrojstvo u ponašanju dislociranih osoba – ili obitelji. Naša je (zapadna) civilizacija – povijest nas na to upozorava, i bliža i dalja - pretežno civilizacija migracije.

Preseljenici se u svojoj obrambenoj psihološkoj reakciji na stres egzistencijalne dislokacije ambivalentno lome između otpora novom okružju – i adaptacije.

Otpor stvara mikroambijente koji nastoje biti varijantom (ili replikom) onih koji su napušteni. A to je novi stan ili nova kuća. Adaptacija – suprotna ovom zatvaranju u dom kao u privatnu duhovnu tvrđavu samoodržanja – mnogo je složeniji i dugotrajniji proces koji vodi ka postepenoj asimilaciji, odnosno promjeni identiteta.

Ovo iskustvo obilježava ponašanje i život (i duhovni i materijalni) naših preseljenika koji su, kao kulturno-civilizacijski pioniri jugoistoče Europe, interpolirani u od Turaka napuštene, a (po kriterijima srednje Europe) uljudbeno zapuštene oblasti zapadnoga Balkana. (U definiranju duhovne i uljudbene posebnosti zapadnoga Balkana kao entiteta koji je odrediv ne samo formalno, geografski, nego i sadržajno u duhovnom i kulturnom smislu ovo je, bez sumnje, previđen čimbenik.)

Stres dislokacije jedna je od najtežih trauma i ona, svojim trajanjem, rekosmo, nadilazi, trajanje osobnog života. Transgeneracijska je. Transgeneracijski su, stoga, i mehanizmi psihološke zaštite. Oblikovanje obiteljskog interijera također je, u proteklim stoljećima (sve do dvadesetoga), također, trajalo duže no što traje život

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

jednoga pokoljenja. Preci su nam, između ostaloga, odgajali djecu oblikujući zajednički životni prostor.

Stoga je duhovni portret naših predaka unazad tri do četiri naraštaja moguće najpouzdanije pročitati ako otvorimo, kao nepročitani knjigu, stranice – ili vrata – njihovih interijera unutar kojih su disali sredinom, ili krajem, pretposljednjega stoljeća. Devetnaestoga. A oni, često, nose u sebi tek razvijenije oblike onih modela kućnih interijera koji su kao obiteljski projekt, naznačeni još u osamnaestom stoljeću. Ta su dva stoljeća – osamnaesto i devetnaesto – bila stoljeća migracijske dislokacije. Tada počinje drama pionira jugoistoka Europe. Naših predaka – a i nas samih.

Ta će nam knjiga reći o njima više no bilo kakva povjesnica. U tim su interijerima – zatvorenim svjetovima unutar kojih svatko susreće intimnoga sebe i koje tako oblikuje da bi svoj duh osjećao – razvijali svoj životni stil i svoju samosvijest. Uz to, stabilnost kućnih interijera, funkcionalni raspored soba, predmeti svakodnevne i posebne uporabe, otisak su specifičnog vrijednosnog sustava koji obitelj njeguje. Jamči transgeneracijsku stabilnost životnih vrijednosti. Dom svojom strukturom odgaja naraštaje. On neprimjetno prenosi poruke predaka.

Stoga dom govori ne samo o onima koji su nam prethodili, nego i o nama samima. On je naša duhovna iskaznica.

Ulazeći u već nestale – osim u ostacima ili u sjećanju – intimne životne prostore naših djedova i pradjedova (naših „otata“ i „omama“ – nježna imena kojima smo ih oslovljavali dio su njihova nestala duha) ulazimo u onaj najsuptilniji i najosjetljiviji sloj njihova postojanja koji ostaje gotovo posve nedostupan našem uobičajenom pozitivističko-historiografskom pristupu. Sve dok se faktografski pridržavamo činjenica – neprimjetno će nam izmicati bit. A bit je njihov unutarnji svijet.

Dvorac „Miramare“ pokraj Trsta kao idealni duhovni prototip

Više sam puta tijekom nekolikih posljednjih godina, boraveći u Trstu, posjetio dvorac Miramare - dom nesretnog meksičkog cara Maximilijana, inače mlađega brata našeg pretposljednjega cara Franje Josipa.

Već nakon prvoga posjeta osjetio sam bio duboku potrebu da mu se vratim i ponovim ne sam posjet, nego svojevrsno istraživanje kako dvorca, tako i sebe sama. Osjetio sam u njemu dodir s vlastitom neistraženom duhovnom poviješću. Ili pretpoviješću?

A gdje je granica tih dviju sjećanja? Počinje li život rođenjem, odnosno osobnim životom? Osobnost nasljeđujemo – ne samo genetski, nego i kulturnom kolijevkom u kojoj odrastamo. Domom. Odrastajući, mi tu stečenu osobnost dodatno oblikujemo i dograđujemo, modificirajući je i izdvajajući svoju posebnost iz obiteljske posebnosti, a u širem smislu i iz posebnosti kulturno-etničke enklave kojoj nam obitelj pripada.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

U domovima građanstva njemačko-austrijskoga porijekla (kao i u domu svojih predaka) zapazio sam dominantnu zastupljenost namještaja ne samo rađenog u stilu njemačke neorenesanse („Altdeutsch“), nego i nabavljenog izravno iz Beča. Na svom „otomanu“ još imam etiketu bečkog isporučioca. Shvatio sam: nije to bila samo moda nego i duhovna veza s inicijalnim zavičajem. Zavičajem porijekla.

Znao sam sve to (kako to obično biva) i mnogo prije no što sam postao svjestan da to znam. No nešto me u ovom dvorcu nukalo da u njemu to osjetim i istražim. I da u njemu, pomoću nečega što on u sebi krije, postanem svjestan nesvjesnog – no (osjećao sam to) bitnog dijela svoje osobnosti. Postupno mi je postajalo jasno da, prolazeći kroz dvorane i odaje dvorca, prolazim, iako posredno, kroz vlastitu duhovnu pretpovijest.

Nisam, dakle, ovaj dvorac posjećivao osobno indiferentan – kako inače (poput većine turističkih posjetitelja) u svakom gradu nastojim posjetiti neki atraktivniji muzej. Ovaj mi je posjet nudio osobniji dodir s nečim što se krije – koliko u njemu, toliko i u meni.

Pri prolasku kroz ovaj dvorac osjetio sam, u jednom trenutku, da sam prekoračio nevidljivi prag koji dijeli ovaj u njemu mumificirani svijet nekog prošlog vremena od moje žive sadašnjosti te da sam, nenadano, zakoračio u predvorje vlastitih potisnutih sjećanja. Ukratko, dvorac Miramare ponudio mi se kao komparativni uzorak za razumijevanje vlastite duhovne geneze.

Dobro se sjećam trenutka i mjesta na kojem se to zbilo. Dogodilo se to kada sam ušao u „ V. salu“ prizemlja dvorca. U Biblioteku cara Maximiliana.

Iz uglova dominirale su prostorom sale četiri mramorne biste. Bila su mi bliska ta četiri intelektualna uporišta. Homer, Dante, Shakespeare i Goethe.

Zašto sam susret s njima doživio kao susret s negdje u djetinjstvu ostavljenim prijateljima koje sam, ne želeći to, donekle intelektualno zapustio? I, pomalo neodgovorno, odvojio se od njih?

Nisam morao kopati po sjećanju. Asocijacija je bila munjevita. Divot-izdanje njihovih odabranih djela imalo je počasno mjesto u kući moga pradjeda. Izdanje kuće „Minerva“ iz Leipziga, ilustrirano i svečano uvezano u zeleno platno sa zlatotiskom, zauzimalo je počasno mjesto u vitrini kraj glasovira.

U mojoj pradjedovskoj kući, istina, nije bilo zasebne biblioteke. Tek zastakljeni bidermajerski „Bücherkasten“. I dodatna rokoko-stelaža za najprobranije knjige.

Kuća nije imala toliko soba koliko ih ima jedan dvorac. Stoga su sobe bile polifunkcionalne. No težnja za specifikacijom namjena bila je jasno izražena. Veliki salon bio je istovremeno i sala za muziciranje i samotničko utočište za čitanje, ali i prijemna soba za goste u svečanijim zgodama… A mali salon bio je svojevrsni „budoar“ moje omame. U njemu je bio i njen poslovni kutak – „Schreibtisch“ s ladicama za

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

najvažnije dokumente, kao i još manjim ladicama – s ključem – za njene intimne predmete.

Kao i udovica cara Maximiliana, Charlotta, i moja je omama rano ostala udovicom. Morala je preuzeti uz domaćinske i poslovno-financijske obaveze.

Svaka je kuća specifičan duhovni organizam. Kuća živi. I kuća misli. Ona nije samo obiteljsko boravište nego i obiteljski ured. Temeljna društvena institucija. Ona djeluje. A uz to, kuća i pamti. Ona se sjeća. I nada se. I vjeruje u opstanak svojih žitelja. U njihovu genezu. Osjeća svim svojim uređenjem da joj je misija štititi tu genezu. Stoga je usporedba s gnijezdom vrlo utemeljena. Ona je „tvrdalj“. Bez obzira na njenu fizičku čvrstinu, ona postaje moralnim osloncem.

To sam osjetio u dvorcu Miramare. I shvatio da sam to uvijek osjećao u kući svojih djedova.

I srušena, ona je u meni ostala postojati kao duhovna kula iz koje tek ponekad izlazim u svijet.

Put od Homera do Goethea – osobni je duhovni put

Zaintrigiran izborom četiriju mislilaca (u sjećanju lako sam rekonstruirao njihov analogni status u obiteljskoj kulturnoj valorizaciji) uviđao sam, postupno, da je ovaj izbor višestruko indikativan.

Prije svega, izbor nije bio stvaran primjenom „nacionalnog“ ključa, nego nadnacionalnog. Europskog. On je poučan prije svega u tome da je kultura Europe – integralna kultura. Od četvorice odabranika tek je Goethe - Nijemac. Ostali? Jedan Grk (Homer), jedan Talijan (Dante) i jedan Englez (Shakespeare). Nacionalna je pripadnost, očito, bila posve irelevantna.

U ediciji koju posjedujem svi su autori Nijemci – osim jednoga. To je Shakespeare. Zastupljen je sa šest knjiga. Toliko imaju tek Goethe – i Schiller.

Homer i Dante pisci su starijih razdoblja. No u domu mojih predaka Dante je bio zastupljen divot-izdanjem njegova „Pakla“, u proznom prijevodu Ise Kršnjavog i s bakropisima Mirka Račkog (Zagreb, 1919.). A Homera – je moj tata bio potražio neposredno pred rat kako bi ga, nakon đačkih dana, ponovo čitao…

Izbor ovih autora, postupno sam uviđao, nije bio tek vrijednosna nomenklatura. Bio je to vrijednosni sustav. Homer je bio antika. Temelj zapadne civilizacije. Dante – etika i filozofija na kršćanskim temeljima. Shakespeare – povijest i etika na raskrižjima čovječnosti i moći. I, konačno, Goethe – dileme modernog doba. Na izvjestan način bila su pokrivena bitna polja znanja i mišljenja.

No upitamo li se jesu li sve građanske obitelji njegovale isti kult, shvatit ćemo da nisu. Građanstvo preseljeničkog porijekla nije bilo ni obrazovanjem, ni kulturom,

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

monolitno, nego izrazito slojevito. U tom su se korpusu odvijali vrlo živi procesi kulturne integracije s hrvatskim građanstvom.

Stvarala se bikulturalnost – temelj multikulturalnosti koja obilježava cijelu hrvatsku povijest i zahvaljujući kojoj je i doprinos hrvatske kulture europskoj daleko veći no što bi se moglo očekivati od jednog tako malobrojnog naroda.

Međutim, onaj građanski sloj koji je bio najviši po obrazovanju – bio je i najugroženiji. Ne samo zbog aktivne asimilacije, nego i zbog socijalističkog antiintelektualističkog pogroma. Zbog toga, bio je već sredinom dvadesetoga stoljeća gotovo potpuno zbrisan. Srećom – niži slojevi upijali su, kao uzor, kulturne obrasce i vrijednosti viših. Iako dezintegriran, pa i sustavno uništavan, preživio je kao duhovna baština u sklopu kulture širega građanstva. A preživio je i ambijent, integriran u duhovni sklop onih građana koji su, poput mene, preživjeli potop. Oni su, poput mene, preživjeli relikti jedne izumrle civilizacije.

Reprezentativnost, rituali i simboli kao aktivni znaci obiteljskog digniteta

Iako o građanskim interijerima razmišljamo kao o svojevrsnim statičkim uzorcima, o modelima, ne smijemo zaboraviti da su to bili prostori u kojima se živjelo. Sobe su, kao i čitavi sustavi predmeta sitnog kućnog inventara u njima, često imale dvojaku funkciju – unutarnju (za svakodnevnu uporabu) – i vanjsku – kao reprezentanti društvenog statusa obitelji.

U situacijama u kojima se mogao do kraja razviti reprezentativni uzorak zamišljenog ideala (kakav je dvorac Miramare u Grignanu kraj Trsta, koji smo izdvojili kao idealni protomodel koji je, uz to, i idealno očuvan uzorak) svaka je prostorija imala isključivu namjenu. U građanskim domovima, pa ma koliko bili prostrani, a mogućnosti domaćina nadprosječne, građanske obitelji koje su svoj status osjećale kao reprezentativni i ogledni primjer srednjoeuropskog života, bile su prisiljene stvarati kompromisna rješenja.

U tim situacijama intenzivirana je simbolična funkcija pojedinih objekata svakodnevnog kućnog, ali i reprezentativnog inventara.

U dvorcu Odescalchi, u Iloku, recimo, postojala je „Lovačka soba“. Uz oružje, zidove je resilo brojno jelensko rogovlje.

U građanskim domovima tu je ulogu posebne sobe supstituiralo nekoliko rogova na vidnim, počasnim mjestima u nekoj od soba svakodnevne namjene. To je bilo ili predsoblje (kao kod mojih predaka), ili soba za prijem gostiju – najčešće je to bila trpezarija (ili „Speiesezimmer“). Sam odabir mjesta bio je upozoravajući. Izbor između ove dvije mogućnosti signalizirao je posjetiocu kakav je uži obiteljski vrijednosni sustav za koji je poželjno da ga gost ima u vidu. Mjesto dočeka (predsoblje) signaliziralo je status obitelji (koja si može priuštiti trofeje), a mjesto vrhunca ugošćenja (soba za prijem gostiju i posluživanje gostiju) imalo je u sebi predmete koji su primarna

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

obiteljska kulturna preokupacija. Kod mojih predaka bio je to glasovir, „stelaža“ s odabranim knjigama, slike (dominiraju portreti predaka ili oleografije koje imaju povijesno značenje), te veliki, stajaći samovar.

Obiteljska srebrnina imala je istu ulogu. Kao pokretni inventar ona je bila simbol koji će svatko zapaziti uzimajući ga u ruku. Ugraviran monogram bio je popratni, diskretni simbol.

Možemo, retroaktivno, ne samo primijetiti, nego i pratiti postupni prijelaz staleških običaja – društvene „etikecije“ ili „bon-tona“ – u male rituale čijim se poznavanjem i „upražnjavanjem“, posredno, također obilježava pripadnost sloju višega građanstva. Ili plemstva – jer težnja građanstva da se kulturom izjednači s plemstvom poticala je (istina, ne sve) obitelji da slijede plemstvo kao idealni uzor. Povremeno bračno vezivanje bilo je jedan od najsnažnijih generatora ovog kulturnog uspona, ovog (ne izbjegavajmo imenovati skriveni smisao ove težnje za kulturnim usponom) oplemenjivanja višeg građanstva. No ne više u klasnom (plemićka titula postajala je irelevantnom), koliko u duhovnom smislu.

Jedna od granica koja je u toj težnji nadvladana bio je prijelaz s reproduktivne izrade predmeta kućnog umjetničkog obrta (vez, radovi od like, gobleni…) kao više ili manje uspjelim nastojanjima da se pojedini članovi obitelji i umjetnički izraze.

Područja umjetničkog stvaralaštva koja se izdvajaju i postaju kulturnim obilježjem istaknutijih ili duhovno poosobljenih obitelji bila su slikarstvo – i glazba,

Postao sam toga svjestan kada sam – i opet u dvorcu Miramare – vidio akvarel Charlotte von Habsburg „Eine Strasse in Jerusalem“, te se sjetio vrlo uspjelih akvarela moje pokojne tetke Mire Mesinger (koje posjedujem), što ih je slikala još u svom tinejdžerskom dobu, a pogotovo slika naše rođake, Olle Tobisch te njenih minijatura s venecijanskim motivima, kao i priznanja koje je doživjela kada ju je princ Odescalchi angažirao (u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća) da mu izradi repliku obiteljskog genealoškog stabla (velikog formata, u ulju) za njegov dvor u Rimu,

Glazbena kultura bila je sastavni dio obiteljske kulture višeg – preseljeničkog – građanstva. Kao i u vrijeme preporoda, ova se obiteljska kultura implementirala u hrvatsku kulturu. Skladatelj Milko Kellemen, kompozitor koji je svojom globalnom slavom vjerojatno nadmašio sve suvremene hrvatske skladatelje i koji je pokrenuo Zagrebački muzički bijenale, ponikao je iz te obiteljske – i građanske – geneze. Praunuk je, između ostalog, Laure Mesinger – tetke moga oca. Sviranje (i poznavanje) glazbe s glasovira bilo je znak europske kulture.

Obiteljski kulturni inventar obilovao je cijelim sustavima predmeta koji su imali jasnu simboličnu funkciju i bili su svim posjetiteljima doma, te djeci doma kao misaonog organizma, jasni označitelji ideja kojima je obitelj privržena.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

Prvenstveno, tu ulogu imaju slike – ili portreti (u ulju, ili foto-portreti velikog, galerijskog formata). I tu možemo prepoznati svojevrsnu demarkacionu liniju koja dijeli ideološki pasivne (ili neutralne) obitelji, na čijim ćemo zidovima najčešće vidjeti reproduktivne goblene, od onih aktivnih, koje se ukućanima i gostima predstavljaju (najprije) oleografijama štajerskih i alpskih motivima, a potom slikama tragedije Zrinskog i Frankopana te slikom Hrvatskog preporoda..

Sociokulturna slojevitost duhovnog profila doseljeničkih obitelji te slojevitost njihovih povijesnih sudbina

Povijesni proces, a radije bih rekao „povijesnu dramu“, preseljeničkog građanstva, a posebno onog sloja koji je oplemenio kulturu domaćeg življa, uviđao sam postepeno. Ova je priča, stoga, i priča o mom osobnom spoznavanju.

Potaknut sam bio – kako već rekoh – usporedbom carskog dvorca Miramare kao duhovne oaze sa domom svojih predaka kao duhovno analognim gnijezdom.

Uočio sam bio postojanje istoga modela – iako u jednom slučaju razvijenog do fantastičnih granica koje su si odabrani članovi jedne carske obitelji mogli tada priuštiti, a u drugom u jednom reduciranom obliku, u skladu s ograničenim mogućnostima jedne prosječne građanske obitelji – iako s nadprosječnim intelektualnim i kulturnim stremljenjima. Obitelj, organizirajući dom kao obiteljsku duhovnu instituciju, ne označava samo ono što je postignuto, nego još više ono ka čemu se teži.

No isti osnovni model realizirao se, iako u dva objektivno udaljena vida, u oba slučaja.

Svaki je dom, u biti (osjetio sam), jedna projektivna institucija. Razvija se onako kako se razvijaju objektivne obiteljske mogućnosti.

Kada o tom usponu govorimo, ne bismo smeli smetnuti s uma okolnost da je selekcija pučanstva na potencijalne preseljenike i one koji ostaju bila selekcija koja je, prirodno, dijelila aktivnije od pasivnijih, poduzetnije od nepoduzetnih. Preseljenička populacija bila je prirodno probrana populacija. To će je profilirati kao kreativni agens i u novom zavičaju.

Poteškoće s kojima su se suočili preseljenici ostavile su svoj pečat i u jeziku. Sami termin alarmantno upozoravaju na sindrom otuđenja. U rječniku ćete naći termine „iseljenik“ i „doseljenik“. Termina koji mi upotrebljavamo, termina „preseljenik“ – nema! A tko izgovara prvi i drugi termin? Oni koji ispraćaju – ili/i koji dočekuju. Preseljenici su u ovoj jezičnoj diskriminaciji tek objekt tuđeg promatranja. Onih koji bi za sebe rekli „Preselili smo se“ – u rječniku nema! Čak im i jezik uskraćuje prvo na samopromatranje! I na samooslovljavanje.

Jezična ih (nas?) terminologija ne vidi kao subjekte, nego kao objekte kojima druge sile upravljaju i drugi ih korpusi imenuju. Ili oni koji ostaju u inicijalnom zavičaju, ili oni koji ih dočekuju u sekundarnom.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

U toj dinamici gospodarske i kulturne ekspanzije (koja kreće, praktično, ni od čega, osim onoga što su ne toliko sa sobom koliko u sebi ponijeli iz inicijalnog zavičaja) razaznajemo tri uzajamno isprepletena činitelja koji, generirajući duhovni profil obitelji vrlo složenim suodnosom, određuju smjer uspona.

Ti su činitelji inicijalna kultura preseljenika, njihovo naknadno kultiviranje veza s izvornim zavičajem i, najzad, postupno usvajanje duhovnih vrijednosti nove sredine.

To su duhovno preoblikovanje nije svodio na „adaptaciju“, a pogotovo ne na pasivnu asimilaciju. Snažan stvaralački impuls koji karakterizira preseljenički korpus, njihova inicijativnost, određuje i njihovu ulogu u novom okruženju. Čak i letimičan uvid u pregled dominantnih osoba, recimo, u hrvatskom preporodu devetnaestoga stoljeća, otkriva nam da je sudjelovanje preseljeničke populacije, procentualno, osjetno nadilazilo njihovu prosječnu zastupljenost u nacionalnoj strukturi pučanstva.

Ova težnja za preuzimanjem inicijative u novom okruženju podrazumijevala je dvoslojnu uzajamnost i, naravno, sustavno njegovanje kulture uzajamnosti. Ta je uzajamnost bila, sociokulturno, također dvoslojna. Ona je podrazumijevala kulturu vrlo žive uzajamnosti s bliskim preseljeničkim (sada već doseljeničkm) obiteljima s kojima dijele istu sudbinu i probleme, te njegovanje uzajamnosti sa zatečenim, sociokulturno bliskim obiteljima.

Kako je riječ, prvenstveno, o njegovanju stalnih dodira ne toliko s pojedincima koliko, prvenstveno, s obiteljima, dom se oblikovao kao prirodno sastajalište. Kultura uzajamnosti oblikuje i interijer doma. U tom je smislu i unutarnja organizacija doma bila svjesno podređena tom cilju. Dom se oblikuje kao (koliko je moguće) reprezentativni obrazac života i životnog stila te, stoga, mora svakom posjetitelju, vidno ilustrirati pripadnost obitelji određenom kulturnom krugu. Ne samo građanskom u općem smislu, nego unutar građanskog staleža jednom duhovno i kulturno jasno izdvojenom.

Postao sam toga svjesniji, i opet, posredstvom jedne usporedbe na koju sam, posredno, bio upućen upravo ovih dana. Tako je ovaj ogled otvoren i on se razvija i dok pišem.

Došao sam, naime, nakon nekolikih uzaludnih pokušaja, do dvobroja časopisa GAZOPHYLACIUM (br. 1-2 iz 2007.) koji je bio posvećen Iloku – gradu mojih predaka.

Posebno mi je privukao pozornost završni rad u tom dvobroju – rad Barbare Štebih „Iločki germanizmi“. Prirodno, potražio sam u njemu riječi koje sam u svom pradjedovskom domu, u djetinjstvu, i sam slušao.

Nisam našao čitav niz nekadašnjih svakodnevnih termina. To su, primjerice, riječi Speisezimmer, Fremdzimer, Wohnzimer… Pa zatim – ne nađoh nazive nekih dijelova namještaja koji su, na neki način krasili dom mojih predaka – kao što su (na primjer)

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

Bücherkasten, Trimo, Waschtisch, pa zatim imena malenih stolova posebne namjene, kao što su „Blumentisch“, Rauchtisch…

Vrlo brzo uvidjeh da ne nedostaju slučajno propuštene riječi nego čitavi sustavi termina – ili semantičke porodice porodičnog vokabulara – i da su to upravo oni sustavi koji otkrivaju organizaciju i poseban stil obiteljskoga života, odnosno specifičnu obiteljsku kulturu življenja.

I opet, usporedba s dvorcem Miramare kao sjedišta ne obitelji, nego male, osnovne, rekao bih, kulturne ustanove obiteljskog života, koja ima konotaciju oglednoga uzorka, pomogla mi je da uočim bit.

Dom je, uza svu zaštitničku zatvorenost za one koji pripadaju ološu, „scuftu“, koji su zbog svoje neobrazovanosti i niske kulture „trotli“, (i opet, pejorativni termini kojih nema među „Iločkim germanizmima“ Barbare Štebih), bio otvoren dom. On prima probrane goste ukazujući im time počast i iskazujući priznanje njihovom dignitetu uvođenjem u intimne prostore namijenjene isključivo – ili prvenstveno – njima, gostima. Ako dom, nažalost, nema mogućnosti (kakve ima jedan dvorac) da odvoji posebnu sobu za, recimo, gospodu koja će se poslije ručka odvojiti da bi pripalila cigarete /(ili cigare), bit će dovoljan kutak s posebnim stolom. Umjesto „Rauchsalona“ – bit će dostatan i „Rauchtisch“. Dame, možda, za to vrijeme, neće moći naći u maloj – tek četverosobnoj kući s dva predsoblja i dva ulaza (za gospodu i za poslugu) – poseban salon za dame, ali jedan „Blumentisch“ s nekoliko rokoko-fotelja jasno će im pokazati onaj dio doma koji samo njih očekuje.

To što u ovom rječniku nisam našao niti traga tom vidu građanskog života mojih predaka jasno mi je signaliziralo da i sam pripadam jednoj izumrloj kulturi.

Dom iz kakvog sam potekao, ipak, još živi i misli u meni.

On i piše ove reminiscencije kao svojevrsni testament jedne zbrisane kulture.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

Sažetak

Duhovni portret naših predaka unazad tri do četiri naraštaja moguće je najpouzdanije pročitati ako otvorimo, kao nepročitani knjigu, stranice – ili vrata – njihovih interijera unutar kojih su disali sredinom, ili krajem, pretposljednjega stoljeća. Devetnaestoga. A oni, često, nose u sebi tek razvijenije oblike onih modela kućnih interijera koji su kao obiteljski projekt, naznačeni još u osamnaestom stoljeću. Ta su dva stoljeća – osamnaesto i devetnaesto – bila stoljeća migracijske dislokacije. Tada počinje drama pionira jugoistoka Europe. Naših predaka – a i nas samih. Ta će nam knjiga reći o njima više no bilo kakva povjesnica. U tim su interijerima – zatvorenim svjetovima unutar kojih svatko susreće intimnoga sebe i koje tako oblikuje da bi svoj duh osjećao – razvijali svoj životni stil i svoju samosvijest. Uz to, stabilnost kućnih interijera, funkcionalni raspored soba, predmeti svakodnevne i posebne uporabe, otisak su specifičnog vrijednosnog sustava koji obitelj njeguje. Jamči transgeneracijsku stabilnost životnih vrijednosti. Dom svojom strukturom odgaja naraštaje. On neprimjetno prenosi poruke predaka. Stoga dom govori ne samo o onima koji su nam prethodili, nego i o nama samima. On je naša duhovna iskaznica. Ulazeći u već nestale – osim u ostacima ili u sjećanju – intimne životne prostore naših djedova i pradjedova (naših „otata“ i „omama“ – nježna imena kojima smo ih oslovljavali dio su njihova nestala duha) ulazimo u onaj najsuptilniji i najosjetljiviji sloj njihova postojanja koji ostaje gotovo posve nedostupan našem uobičajenom pozitivističko-historiografskom pristupu. Sve dok se faktografski pridržavamo činjenica – neprimjetno će nam izmicati bit. A bit je njihov unutarnji svijet. Iako o građanskim interijerima razmišljamo kao o svojevrsnim statičkim uzorcima, o modelima, ne smijemo zaboraviti da su to bili prostori u kojima se živjelo. Sobe su, kao i čitavi sustavi predmeta sitnog kućnog inventara u njima, često imale dvojaku funkciju – unutarnju (za svakodnevnu uporabu) – i vanjsku – kao reprezentanti društvenog statusa obitelji.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 305-316 Bogdan Mesinger: Stan kao duhovni otisak

Die Wohnung als gestiger Abdruck

(Interieure unserer Bürgerschaft des 19. Jahrhunderts als geistige Struktur)

Zusammenfassung

Das geistige Bildnis unserer Vorfahren, auf drei bis vier Geschlechte zurückgreifend, ist am zuverlässigsten abzulesen, wenn wir - wie bei einem ungelesenes Buch die Seiten - die Türen ihrer Interieure, in denen sie Mitte oder Ende des vorletzten, des neunzehnten, Jahrhunderts atmeten, öffnen. Und sie tragen oft die ersten, eben entwickelten, Formen jener Modelle der Hausinterieure in sich, die als Familienprojekt noch im achtzehnten Jahrhundert angedeutet wurden. Diese zwei Jahrhunderte – das achtzehnte und neunzehnte – waren die Jahrhunderte der Wanderung, der Ortsänderung. Damals beginnt das Drama der Bahnbrecher von Südosteuropa, unserer Vorfahren und auch uns selbst. Dieses Buch wird uns mehr über sie erzählen als jedes Geschichtsbuch. In diesen Interieuren – geschlossenen Welten - innerhalb welchen jeder sein intimes Selbst trifft und die er so formt, dass er seinen Geist fühlt – entwickeln sie ihren Lebensstil und ihr Selbstbewusstsein. Dazu sind die Beständigkeit der häuslichen Interieure, die gebräuchliche Einteilung der Zimmer, die Gegenstände alltäglichen und besonderen Gebrauches ein Abdruck der, von der Familie gepflegten, spezifischen Wertordnung. Das steht für Transgenerationsbeständigkeit der Lebenswerten. Das Heim erzieht durch seine Struktur Geschlechter. Es überträgt unmerklich die Botschaften der Vorfahren. Daher spricht das Heim nicht nur über jene, die uns vorgingen sondern auch über uns selbst. Es ist unser geistiger Ausweis. In schon verschwundene – außer in Hinterbliebenen oder in Erinnerungen– intime Lebensräume unserer Großeltern und Urgroßeltern (unserer „Otatis“ und „Omamis“ – zärtliche Namen, mit denen wir sie anredeten, sind ein Teil ihren verschwundenen Geistes) treten wir in jene feinste und empfindsamste Schicht ihres Daseins, das unserer üblichen positivistisch-historischen Auseinandersetzung fast vollkommen unerreichbar bleibt. Solange wir uns faktographisch an die Tatsachen halten – unmerklich entgeht uns das Wesentliche, und das Wesentliche ist ihre innere Welt. Obwohl wir die bürgerlichen Interieurs als arteigenen statischen Muster, Modelle betrachten, dürfen wir nicht vergessen, dass dies Räume waren in denen man lebte. Die Zimmer hatten, wie auch die ganzen Systeme von Gegenständen des kleinen Hausinventars in ihnen, oft eine zweifache Funktion – die innere (zum alltäglichen Gebrauch) – und äußeren – als Repräsentanten des gesellschaftlichen Status der Familie.

Schlüsselworte: Wohnung, Selbstidentifikation, Kultur, Zivilisation