Dubravka Božić Bogović Društvene i gospodarske prilike njemačkog stanovništva u Osijeku i okolici potkraj 18. stoljeća

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...

dr. sc. Dubravka Božić Bogović UDK: 314(497.5 Osijek=112.2)”17” Filozofski fakultet Osijek

Društvene i gospodarske prilike njemačkog stanovništva u Osijeku i okolici potkraj 18. stoljeća

Rad ukratko prikazuje društvene i gospodarske prilike njemačkog stanovništva potkraj 18. stoljeća u pet naselja osječkoga kotara, odnosno u Gornjem, Nutarnjem i Donjem Osijeku, Sarvašu, Kravicama i Njemačkoj Retfali. Analiza i interpretacija podataka utemeljeni su na podacima iz Popisa osječkog kotara 1786. godine koji je bio sačinjen u svrhu prikupljanja podataka i stjecanje uvida u stanje područja što je trebalo poslužiti provedbi upravnih reformi Josipa II. Rad se osvrće na broj i vjersku strukturu njemačkog stanovništva te na opće životne uvjete u naseljima koja su nastanjivali, strukturu poljoprivredne i stočarske djelatnosti, poreze i davanja te na obrtnike i trgovce uz analizu njihove djelatnosti te gospodarskog i društvenog statusa koji su uživali, uz zaključak da je njemačko stanovništvo osječkoga kotara uglavnom dijelilo istu sudbinu kao i stanovnici drugih narodnosti.

Ključne riječi: njemačko stanovništvo u Osijeku, kraj 18. stoljeća, Popis osječkog kotara 1786.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...

Rat između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva potkraj 17. stoljeća, koji je doveo do oslobođenja od osmanske vlasti, pokrenuo je zbivanja i procese koji su Slavoniju uveli u novo razdoblje njezine povijesti, a koji su ujedno obilježiti gotovo čitavo 18. stoljeće. Tijekom ratnih razaranja Slavonija je opustjela, naselja su potpuno ili djelomice napuštena, a obradive su površine zapuštene. Muslimansko i vlaško stanovništvo iselilo se, dok se dio stanovništva skrivao po šumama i močvarama. Ni nekoliko godina nakon sklapanja Karlovačkoga mira 1699. godine prilike se nisu bitno popravile, da bi tek postupno započeo proces povratka dijela starosjedilaca i naseljavanje novog stanovništva, među kojima su se nalazili i doseljenici s njemačkih govornih područja. Ovi migracijski procesi, pokrenuti krajem 17. stoljeća, bili su trajno obilježje na području cijele Slavonije tijekom 18. stoljeća, prije svega u smislu neprekidnog dotoka novog stanovništva što su, u određenoj mjeri, sustavno poticale i državne vlasti.1

Osim velikih i značajnih demografskih pomaka, 18. stoljeće donijelo je Slavoniji i niz drugih važnih promjena. Godine 1691. čitavo je područje zaposjela vojska, a Slavonija je proglašena kraljevskom zemljom koja je došla pod upravu Dvorske, a kasnije Ugarske komore. Pomicanjem državnih granica i ulaskom Slavonije u habsburšku državnu zajednicu, osmanski je feudalni sustav bio razoren, a novi su se feudalni odnosi morali izgraditi gotovo od samoga početka. Komorski su službenici u Slavoniji organizirali velike zemljišne posjede koje su vlasti od dvadesetih godina 18. stoljeća prodale ili poklonile uglavnom stranim velikašima. Tek 1745. godine Marija Terezija provela je razgraničenje vojnog od civilnog dijela Slavonije, Slavonija je inkorporirana u sastav Hrvatske te joj je vraćen županijski sustav. U vrijeme vladavine Marije Terezije i Josipa II. u Habsburšku su Monarhiju prodrle prosvjetiteljske ideje i započeo je razvoj modernoga kapitalističkog gospodarstva. U tom su smislu ovi vladari državu i društvo nastojali prilagoditi novim potrebama, što je vodilo modernizaciji uprave, financija i vojske, poticanju gospodarskog razvoja obilježenog merkantilističkim idejama te nastojanjima u razvoju poljoprivrede.

Druga polovica 18. stoljeća predstavljala je u Slavoniji razdoblje stabilizacije. Nesigurnost i hajdučija, koji su ranije obilježavali život u njoj, postupno su stavljeni pod nadzor, putevi su postali sigurniji te je došlo do razvoja prometa i trgovine, a uočljivi su i gospodarski pomaci. Ipak, Slavonija je i dalje bila pogranično područje u kojem je suvremena urbana kultura bilježila svoje početke, a postojeća trgovišta tek su postupno dobivala sve izrazitija neagrarna obilježja, dok je selo još uvijek bilo opterećeno tradicionalnim oblicima gospodarskog i kulturnog života.2

1 O stanovništvu i naseljima Slavonije potkraj 17. i početkom 18. st. vidi u: Naselja u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. st., (prijevod Stjepan Sršan), Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2000.; Mirko

Marković, Slavonija - povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Golden marketing, Zagreb, 2002. i dr. 2 O prilikama na slavonskom selu u drugoj polovici 18. st. vidi u: Matija Antun Relković i Slavonija 18. stoljeća (radovi sa znanstvenog skupa), Zagreb - Davor, 2000.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...

Svi su ovi procesi zahvatili grad Osijek (odnosno njegove tri gradske općine, sjedinjene 1786. godine) i osječku okolicu, a time i njemačko stanovništvo koje ih je naseljavalo.3 Ovim se radom ukratko nastoje prikazati društvene i gospodarske prilike u kojima je živjelo njemačko stanovništvo u Osijeku i okolici potkraj 18. stoljeća, a analiza i interpretacija temelje se isključivo na podacima iz Popisa osječkog kotara 1786. godine, objavljenima u prijevodu Stjepana Sršana.4

Izvorni rukopis Popis osječkog kotara 1786. godine nalazi se u Mađarskoj nacionalnoj biblioteci Szecseny u Budimpešti, a s latinskog ga je jezika doslovce preveo Stjepan Sršan, te je objavljen kako bi poslužio kao izvorna građa za poznavanje ovoga kotara. Popis je nastao kao rezultat upravnih reformi Josipa II. kojima je ukinut hrvatski i ugarski županijski sustav, a cijelo je područje podijeljeno u deset okružja. Osječki se kotar 1786. godine nalazio u Osječkom okrugu, a to se područje dijelilo u dva kotara, osječki i valpovački. U ovom se rukopisu nalaze podaci samo za osječki kotar kojemu su pripadali: Gornji Osijek, Nutarnji Osijek, Donji Osijek, Sarvaš, Bijelo Brdo, Aljmaš, Erdut, Dalj, Borovo, Tenja, Laslovo, Koprivna, Hrastin, Dopsin, Čepin, Mađarska Retfala, Njemačka Retfala, Kravice.

Namjera je bila da se prikupe podaci i dobije uvid u stanje područja, u svrhu čega je sastavljen upitnik s preko 400 pitanja na koja su popisivači trebali dobiti odgovor na licu mjesta. Pitanja su raspoređena u dvije osnovne skupine, gdje se u prvom dijelu nalaze pitanja o kotaru općenito, a u drugom o pojedinačnim naseljima. Ova je druga skupina pitanja podijeljena na više podskupina. Sadržaj upitnika vrlo je bogat te omogućava upoznavanje kako prirodnih, tako i društvenih, gospodarskih, vjerskih te djelomice kulturnih prilika.5

U osječkom kotaru nalazila su se četiri grada i četrnaest sela, pri čemu je njemačko stanovništvo živjelo u tri osječka grada tj. općine (Gornji, Nutarnji i Donji Osijek) te u Sarvašu, Kravicama i Njemačkoj Retfali. Sva tri osječka grada potpadala su pod ovlasti Kraljevske komorske uprave u Pečuhu, Njemačka Retfala i Kravice bili su pod ovlastima grofa Sigismunda Pejačevića, a Sarvaš vlastelina Josipa Kovača.6

S obzirom na narodnosnu pripadnost, većinu osječkog kotara naseljavalo je hrvatsko stanovništvo. U Gornjem Osijeku uz Hrvate su u većem broju živjeli i Nijemci dok je broj Nijemaca u odnosu na Hrvate bio veći u Nutarnjem Osijeku, a od tri osječke općine najmanje Nijemaca živjelo je u Donjem Osijeku. Sarvaš, Njemačku Retfalu i Kravice naseljavali su isključivo Nijemci. Oko tri četvrtine ukupnog

3 O povijesti Osijeka u 18. stoljeću množinom radova ističu se Stjepan Sršan, Ive Mažuran, te od starijih autora Josip Bösendorfer i Kamilo Firinger, dok su u proučavanju gospodarskih prilika Slavonije ovoga razdoblja neizostavni radovi Igora Karamana. 4 Kotar Osijek 1786. godine, (prijevod S. Sršan), Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2002. 5 O samom popisu i pitanjima (s popisom pitanja) više u: Isto, 8-29. 6 Isto, 33-35.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...

stanovništva kotara činili su katolici, ostali su bili pripadnici pravoslavne i kalvinske vjeroispovijesti, a svi su Nijemci, prema zabilježenim podacima, bili katolici.7

Tab. 1. - Stanovnici i zanimanja prema popisu osječkog kotara iz 1786. god.8

StanovništvoObrtniciPomoćniciNovaciTrgovciSeljaciDomaćiniInkviliniSubinkviliniSlugeProsjaci

Gornji Osijek

Nutarnji Osijek

Donji Osijek 3188 119 103 66 8 710 33 572 105 146 19

1103 45 121 39 6 219 48 171 0 127 3

3226 139 104 89 20 530 25 438 67 194 8

Sarvaš 414 2 0 0 0 84 22 56 6 2 0

Njemačka Retfala 456 12 0 0 0 97 27 62 8 5 0

Kravice 85 0 0 0 0 20 0 16 1 3 0

Ukupno 19857 328 328 194 44 3308 1340 1626 265 502 30

Na osnovu podataka popisa, navedenih u gornjoj tablici, može se za naselja u kojima je živjelo njemačko stanovništvo odrediti struktura stanovništva prema zanimanjima, a ti podaci jasno ukazuju na činjenicu da su većinu radnog stanovništva (u koje se ubrajaju obrtnici, trgovci, pomoćnici, novaci, sluge i seljaci) u cijelom kotaru, pa i naseljima koja su nastanjivali Nijemci, činili seljaci, čak i u gradskim naseljima, a i sami seoski i gradski obrtnici su nerijetko dopunjavali svoju osnovnu djelatnost ponekim šljivikom, vinogradom, sjenokošom, oranicom. To jasno svjedoči o tome da je Slavonija u cijelosti bila izrazito ruralno područje. Čak ni stanovništvo triju osječkih gradova nije bilo “tipično” gradsko, odnosno moderni proces urbanizacije, u kojem je gradski život dominantno obilježen neagrarnim djelatnostima, još je uvijek bio nedovoljno razvijen. Ovu tvrdnju nedvosmisleno potkrepljuju podaci popisa prema kojima je u Gornjem Osijeku udio seljačkog stanovništva u radnom iznosio čak 61,6%, u Nutarnjem Osijeku 39,3%, a u Donjem Osijeku 31%.

U tri osječka grada stanovništvo je živjelo u zidanim kućama, iako se još uvijek i ondje moglo naći i drvenih, dok su u ostalim naseljima kuće bile drvene, što je

7 Ovaj rad ne bavi se detaljnije narodnosnom i vjerskom strukturom stanovništva jer bi za to bila potrebna sustavna demografska analiza i uporaba drugih povijesnih izvora budući da podaci u popisu osječkog kotara nisu potpuni niti su dosljedno popisivani. 8 Broj stanovnika pojedinih mjesta nije potpuno pouzdan iz istih razloga koji su navedeni u prethodnoj bilješci. Domaćini su bili seljaci koji imaju kuću i oranicu iznad 3 jutra zemlje, inkvilini kuću i potkućnicu uz oranice ispod 3 jutra, te subinkvilini bez kuće i zemlje; izvor podataka: Isto, bilješka na str. 84.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...

karakteristično za cijeli kotar. U većini je kuća živjelo po dvije ili jedna obitelj, a tek rijetko tri ili više. U kotaru samo četiri sela nisu imala svojega učitelje, od toga čak dva nastanjena Nijemcima (Sarvaš i Kravice). Suprotno tome, obrazovanje u tri osječke gradske općine, osobito u Nutarnjem Osijeku, bilo na razmjerno visokoj razini.9 Što se tiče reda i čistoće, oni su u gradovima bili uhodani i dobro održavani, a u svim kotarskim naseljima bio je poštivan propisani red glede požara (što je značilo da imaju odgovarajući protupožarni pribor). U cijelom kotaru, međutim, nije postojala poštanska služba. U Nutarnjem Osijeku postojao je hospicij, koji je bio utemeljen dobrotvornim prinosima građana, a nastavio se financirati od oporuka bolesnika. U cijelom su osječkom kotaru djelovala četiri kirurga, od toga dva u Gornjem, a po jedan u Nutarnjem i Donjem Osijeku. Njihovim su se uslugama po potrebi koristili i stanovnici drugih kotarskih naselja. Svako je naselje imalo primalju, koju su negdje plaćali u novcu, a drugdje su joj davali samo ručak i večeru. Posebna služba skrbi o siromašnima i nemoćnima nije postojala, ali su općine snosile troškove pogreba u slučaju kada bi neki stranac ili siromah umro na njihovom području. Što se tiče državnih propisa o ograničenju broja dana slavlja i blagdana, oni su u naseljima u kojima su živjeli samo Nijemci bili poštivani, dok je za Gornji Grad napomenuto da ima onih koji dokinute blagdane i dalje slave, ali nije naznačena njihova narodnost.10

Što se poljoprivredne djelatnosti tiče, sela i gradska naselja s njemačkim stanovništvom uglavnom su se u potpunosti uklapala u opće prilike u kotaru. Tako je u popisu zabilježeno da nekorisne zemlje nema, da je sva za obradu predviđena zemlja obrađena, da je vrlo plodna te je prema urbaru bila raspoređena u prvi razred. Čak i ona područja koja su bila poplavna tijekom sjetve i žetve nisu trpjela veće štete. Stanovnici su oko svojih kuća imali lijepo uređene vrtove u kojima su uzgajali povrće “za kuhinjske potrebe”. Međutim, način obrade zemlje i dalje se temeljio na ugaru što govori o još uvijek poprilično zaostaloj poljoprivredi. Najveći dio poljoprivrednih proizvoda bio je namijenjen za namirivanje davanja odnosno desetine i za vlastite potrebe, a vrlo malo za prodaju.

Stočarstvo je imalo važnu ulogu u osječkom kotaru, ne samo zbog prehrane, nego i zbog korištenja u radne svrhe. Same vlasti naročito su poticale uzgoj konja koji su im trebali, prije svega, u ratne svrhe pa se tako na više mjesta u popisu naglašavaju prednosti i korist od ovoga uzgoja, a u tome su se upravo isticali stanovnici Gornjega i Nutarnjega Osijeka te Sarvaša. Prema popisu stanovnici osječkog kotara najviše su uzgajali svinje, ali naselja s njemačkim stanovništvom nisu se uklapala u ovaj prosjek budući da je ondje prednost davana uzgoju konja, volova i krava.11

9 O tome postoji dosta obimna literatura koja se uglavnom odnosi na prosvjetnu djelatnost osječkih isusovaca u 18. stoljeću. 10 Kotar Osijek 1786. godine, Osijek, 2002, 45-49, 90-93, 110-112, 146-147, 203, 206. 11 Isto, 45, 90, 110, 146, 203, 206.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...

Tab. 2. - Stočarstvo u osječkom kotaru 1786. god.12

konji volovi krave svinje ovce koze

Gornji Osijek 259 97 239 50 - -

Nutarnji Osijek 124 - 160 - - -

Donji Osijek 25 64 241 68 20 -

Sarvaš 71 13 69 17 109 -

Njemačka Retfala - - - - - -

Kravice - - - - - -

Ukupno 2761 2972 2592 4944 1986 46

Stanovnici osječkog kotara bili su dužni feudalnom gospodaru plaćati desetinu od pšenice, ječma, zobi i vinograda, županijski porez i otkup regalnih prava (u onim mjestima na koja se to odnosilo). Desetina se nije plaćala samo u Kravicama jer ondje nisu postojala selišta. Općine su, također, plaćale mjesne činovnike, učitelje i ponekad župnike.13 Poreznim su knjižicama bili opskrbljeni samo stanovnici triju osječkih gradskih općina te Njemačke Retfale. Osim ovih poreza, stanovništvo je bilo obvezno opskrbljivati vojsku porcijama hrane, porcijama za stoku, drvima, svjetlom (lojem) prema županijskom razrezu te vojsci u prolazu davati stan i podvoz. Podvoz su bili dužni davati i državnim službenicima, poglavarstvenicima i feudalnim gospodarima. Drugih podvoza, međutim, nije bilo.14

Što se tiče obrta i trgovine, obrtnika i trgovaca je, prirodno, bilo najviše u Donjem, Gornjem i Nutarnjem Osijeku. Njihov je broj u ostalim naseljima bio zanemariv. U Sarvašu su bila dvojica, u Kravicama niti jedan, ali se zato među kotarskim seoskim naseljima isticala Njemačka Retfala koja je imala neuobičajeno velik broj obrtnika, njih čak dvanaest. Svima je njima imovinsko stanje bilo određeno kao dobro, odnosno srednje.15

Što se osječkih obrtnika i trgovaca tiče, određivanje njihove narodnosti relativno je nesigurno. Naime, iako se jedno od pitanja popisa odnosilo na narodnost, o njoj se nisu svi izjasnili (ili popisivači nisu zabilježili odgovore) pa se broj obrtnika i trgovaca Nijemaca može neprecizno odrediti samo na temelju podrijetla prezimena, osobito jer je bilo onih koji su nosili očigledno njemačko prezime (npr. Lechner, Hartl, Ernszt,

12 Tabelarne prikaze brojčanih podataka dao je u uvodnom dijelu i Stjepan Sršan: Isto, 30-32. 13 Ta su davanja uglavnom bila novčana, ali su ponekad bila kombinirana s naturalnim davanjima. 14 Isto, 84-87, 106-109, 143-145, 148-150, 204-205, 207. 15 Isto, 147-148, 203-204, 206.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...

Schmidt i dr.), a izjašnjavali se kao “sin domovine”, odnosno kao Hrvati. Najveći je udio obrtnika s njemačkim prezimenima bio u Nutarnjem Osijeku (oko 85 % popisanih), zatim u Gornjem Osijeku (oko 40% popisanih), a najmanje u Donjem Osijeku (oko 25% popisanih). Podrijetlo im je bilo vrlo raznovrsno. Dolazili su iz najrazličitijih krajeva od kojih se poimence navode uopćeno Austrija, Carstvo, Pruska, Češka, Moravska, Ugarska, zatim nešto određenije: Bavarska, Štajerska, Kranjska, Tirol, Baranjska županija, županija Tolna ili još preciznije Beč, Stolni Biograd, Budim, Šopron, Graz, Vukovar, Ruma i dr. Određeni broj ih je bio rođen u Osijeku, a najviše je takvih bilo u Gornjemu Gradu. Obrte su izučavali uglavnom u krajevima iz kojih su bili podrijetlom, ali ne obavezno. Spomenuti podaci jasno ukazuju na proces doseljavanja njemačkog stanovništva tijekom 18. stoljeća.

Imovinsko stanju najvećega dijela ovih obrtnika bio je ocijenjeno kao srednje ili dobro, a svega ih je nekolicina bila svrstana u kategoriju jadnog imovinskog stanja: u Nutarnjem Osijeku četvorica, u Gornjem Osijeku osmorica, a u Donjem petorica. To su uglavnom bile osobe koje su zbog starosti teže ili nikako mogle obavljati obrt ili oni koji još nisu stekli dovoljno iskustva u radu. Najmanje je bilo obrtnika kojima je imovinsko stanje bilo ocijenjeno kao izvrsno, a među njima najveći su udio činili upravo Nijemci. Tako su u Donjem Osijeku od četvorice takvih obrtnika trojica bili Nijemci, u Gornjem Osijeku oba su navedena bili Nijemci. Općenito, oni obrtnici kojih je bilo više ili koji su se bavili djelatnostima koje su uglavnom podrazumijevale rad na zahtjev građana, bili su lošijeg imovinskog stanja.

Obrtnici triju osječkih općina materijal za obrt najvećim su dijelom nabavljali u samom Osijeku i njegovoj bližoj okolici te na obližnjim sajmovima, gdje su uglavnom i prodavali svoje proizvode što nam govori da je područje osječkog kotara i njegovih gradskih naselja za obrtničke proizvode predstavljalo relativno ograničeno tržište.16

Trgovci su u cijelom kotaru bili relativno malobrojni, ali su zadovoljavali postojeće potrebe. Bilo ih je svega četrdeset četvorica, od čega u Donjem Osijeku dvadesetorica, dakle polovica, a upravo u toj gradskoj općini nije bilo niti jednoga trgovca Nijemca. U Gornjemu Osijeku od ukupno osmorice trgovaca polovica su bili Nijemci, a u Nutarnjem od šestorice njih četvorica. Oni su najviše trgovali raznovrsnom, uglavnom tekstilnom i različitom sitnom robom kao što su proizvodi od svile, platno, sukno, pokrivači, podvezice, podstave, rupci, karton, papir, kremenje, nožići, sjekire te željezo. Četvorica trgovaca su bili tzv. “materijalisti” odnosno trgovci začinima, kavom, šećerom i drugim aromatičnim proizvodima (dvojica u Nutarnjem, od čega jedan Nijemac, i dvojica u Gornjem Osijeku, obojica Nijemci).

Robu koju su prodavali, trgovci su nabavljali u Beču, Pešti, Grazu, Požunu, Rijeci, Trstu i drugim mjestima. U Rijeci i Trstu opskrbljivali su se “materijalisti”, što vjerojatno upućuje prije svega na šećer iz Riječke rafinerije kao i na luksuzniju

16 Isto, 49-73, 94-104, 112-136.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...

robu koja je pomorskim putem stizala u ove jadranske luke. Roba je uglavnom bila proizvedena u carskim i kraljevskim radionicama od kojih popis poimence navodi one u Beču, Linzu, Fridauu, Troppauu, Reichenbergu, Oderanu, Reichenbergu i Iglauu. Ovo upućuje na činjenicu da su se učinci gospodarske politike bečkoga dvora odrazili i na slavonsko gospodarstvo. Naime, manufakturna je proizvodnja bila pod kontrolom države koja ju je poticala i pomagala samo u krunskim zemljama dok se u drugim dijelovima Monarhije u 18. stoljeću ona pojavljivala tek sporadično. Tako ni hrvatske zemlje nisu mogle razviti veću manufakturnu djelatnost kojom bi na taj način mogle zadovoljiti domaće potrebe. Stoga se sva luksuznija, manufakturna i jeftinija roba morala uvoziti.17

Očigledno je da je trgovina uglavnom podmirivala lokalne obrtnike te potrebe građana za luksuznijom robom. Obim i vrsta trgovine pokazuju da kupovna moć stanovništva nije bila takva da bi omogućila življe trgovanje. Trgovina u osječkom kotaru, čiju se sliku može dobiti na temelju podataka iz popisa, obuhvaćala je tek manji broj raznovrsnih proizvoda, uglavnom sitne robe, a bila je namijenjena tržištu ograničene kupovne moći i prohtjeva. Obrtnički tip proizvodnje i poljoprivreda koja nije stvarala veće viškove nisu omogućili trgovinu širih razmjera ili na veće udaljenosti koja bi osigurala snažniju akumulaciju novčanih sredstava te time potaknula poduzetničke aktivnosti karakteristične za razvijenija društva 18. stoljeća.18

Naposljetku, može se zaključiti da su se društvene i gospodarske prilike njemačkog stanovništva u osječkom kotaru gotovo u potpunosti uklapale u opću sliku i po malo čemu odstupale od prilika stanovnika drugih narodnosti, osim u činjenici da je njemačko stanovništvo pretežno, zapravo gotovo isključivo bilo naseljeno u gradu, odnosno u tri osječke gradske općine, ali su i ondje njemački obrtnici i trgovci uglavnom dijelili istu sudbinu sa sugrađanima drugih narodnosti.

17 Isto, 73-80, 104-106, 136-142. 18 Detaljnije o cijelom osječkom kotaru vidjeti u: Dubravka Božić Bogović, “Društvene i gospodarske prilike u Osijeku i okolici na temelju popisa kotara Osijek iz 1786. godine”, Zlatna dolina: godišnjak

Požeštine, Br. 8, Požega, 2003, 183-198.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...

Sažetak

Rad ukratko prikazuje društvene i gospodarske prilike njemačkog stanovništva potkraj 18. stoljeća u pet naselja osječkoga kotara, odnosno u Gornjem, Nutarnjem i Donjem Osijeku, gdje su živjeli s pripadnicima drugih narodnosti, te u Sarvašu, Kravicama i Njemačkoj Retfali što su bila čisto njemačka naselja. Doseljavanje njemačkog stanovništva u ova naselja bilo je sastavni dio migracijskih procesa koji su bili pokrenuti tijekom Bečkoga rata krajem 17. stoljeća te su ostali trajno obilježje u Slavoniji tijekom 18. stoljeća, prije svega u smislu neprekidnog dotoka novog stanovništva što su, u određenoj mjeri, sustavno poticale i državne vlasti. Analiza i interpretacija podataka utemeljeni su na podacima iz Popisa osječkog kotara 1786. godine koji je bio sačinjen u svrhu prikupljanja podataka i stjecanje uvida u stanje područja što je trebalo poslužiti provedbi upravnih reformi Josipa II. Rad se osvrće na broj i vjersku strukturu njemačkog stanovništva i, mada nije moguće utvrditi njihov točan broj, na osnovu podataka utvrđuje da su svi popisani Nijemci bili katolici. Uz osvrt na opće životne uvjete i na strukturu poljoprivredne i stočarske djelatnosti te poreze i davanja, podaci popisa također ukazuju na činjenicu da su većinu radnog stanovništva u cijelom kotaru, pa i naseljima koja su nastanjivali Nijemci, činili seljaci, čak i u naseljima gradskoga tipa. Poljoprivredna djelatnost bila je relativno nerazvijena te usmjerena uglavnom na namirivanje davanja i za vlastite potrebe, a po pitanju stočarstva njemačko je stanovništvo prednost davalo uzgoju konja, volova i krava. Obrtnika i trgovaca bilo je najviše u osječkim gradskim općinama dok im je broj u ostalim naseljima bio zanemariv. Kao iznimka se, ipak, isticala Njemačka Retfala koja je za seosko naselje imala neuobičajeno velik broj obrtnika, njih čak dvanaest. Obrtnici i trgovci njemačkog podrijetla dolazili su iz najrazličitijih krajeva pod vlašću Habsburgovaca, ali su poneki bili i starosjedioci. Njihov standard uglavnom je bio osrednji, a djelatnost ograničena na područje kotara. Općenito, može se zaključiti da se gospodarski i društveni status njemačkog stanovništva osječkoga kotara nije u bitnome razlikovao od stanovnika drugih narodnosti.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 247-256 Dubravka Božić Bogović: Društvene i gospodarske prilike njemačkog...

Die gesellschaftlichen und wirtschaftlichen Gelegenheiten des deutschen Volkes in Osijek und ihrer Gegend am Ende des 18. Jahrhunderts

Zusammenfassung

Die Arbeit stellt die gesellschaftlichen und wirtschaftlichen Gelegenheiten des deutschen Volkes am Ende des 18. Jahrhunderts in fünf Siedlungen des Osijeker Bezirks, oder in anderen Worten, in der Oberstadt, Innenstadt und Unterstadt, wo die Angehörigen von anderen Nationalitäten lebten, als auch in Sarvas, Kravice und der deutschen Retfala, den reinen deutschen Siedlungen, dar. Die Ansiedlung des deutschen Volks in diese Siedlungen war ein Bestandteil der Migrationsprozesse, die während des Wienerkriegs Ende des 17. Jahrhunderts anfingen und als eine dauerhafte Bezeichnung Slawoniens während des 18. Jahrhunderts blieben. Das war vor allem im Sinne der ständigen Ansiedlung von neuen Einwohnern, die auch in gewissen Massen die Staatsregierung systematisch unterstützte. Die Analyse und die Interpretation der Daten basierte sich auf die Daten der Liste des Osijeker Bezirks aus dem Jahre 1786, die man mit dem Zweck der Versammlung der Daten und den Einblick in den Zustand der Region machte. Das sollte zur Durchführung der Verwaltungsreformen von Joseph II dienen. In der Arbeit geht es um die Zahl und die Glaubensstruktur des deutschen Volks und, obwohl es nicht möglich ist, die richtige Zahl zu bestimmen, stellt man fest, dass alle aufgelistete Deutschen Katholiken sind. Mit Rückblick auf die allgemeinen Lebensumstände und auf die Struktur der landwirtschaftlichen und Zuchttätigkeiten, aber auch auf die Steuer und Abgaben, sieht man, dass der größte Teil der Arbeiter im ganzen Bezirk und in den Siedlungen, die von Deutschen angesiedelt waren, meistens Bauer waren. So war es auch in den Stadtsiedlungen. Die landwirtschaftlichen Tätigkeiten waren relativ unentwickelt und richteten sich meistens auf die Befriedigung der Abgaben und eigener Bedürfnisse. In der Viehzucht gab das deutsche Volk der Pferdezucht Vorteil, aber auch der Zucht von Ochsen und Kühen. Handwerker und Händler befanden sich meistens in Osijeker Stadtgemeinden, ihre Zahl in anderen Siedlungen war nicht der Rede wert. Eine Ausnahme war die deutsche Retfala, die als eine Dorfsiedlung eine ungewöhnlich große Zahl von Handwerkern hatte, etwa 12. Die Handwerker und Händler deutscher Herkunft kamen aus verschiedenen Gebieten unter Regierung der Habsburg-Familie und einige waren Ureinwohner. Ihr Standard war meistens mittelmäßig und ihre Tätigkeiten meistens auf die Region des Bezirks begrenzt. Man kann feststellen, dass der wirtschaftliche und gesellschaftliche Status des deutschen Volks im Osijeker Bezirk nicht verschieden vom Status anderer Nationalitäten war.

Schlüsselwörter: deutsche Bevölkerung in Osijek, Ende des 18. Jahrhunderts, die Liste des

Osijeker Bezirks aus dem Jahr 1786