Mirjana Stančić Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien 1918-1941

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 397-400 Mirjana Stančić: Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien...

to značajnom odlikom Böhmove knjige, koja je uz to i zanimljivo i čitko štivo, kao i izvrstan kronološki pregled razvoja događaja u razdoblju ključnom za narode buduće Jugoslavije, a s time i njezine njemačke manjine.

Autor se pri izlaganju oslanja na bogate izvore: koristi se materijalima iz političkog arhiva Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu, Arhiva Savezne Republike Njemačke u Berlinu i Bayreuthu, kao i iz Austrijskog državnog arhiva.

Böhm nas vodi kroz povijest njemačke narodnosne skupine ne gubeći iz vida širi kontekst, zajednicu u kojoj su Nijemci živjeli. Autor je uložio velik trud u prikazivanju političkog razvoja Jugoslavije do 1941., a razlozi propasti južnoslavenskog projekta zacrtani su, kako pokazuje, već 1918.

Najbolji je dio njegove knjige precizna i brojnim dokumentima ilustrirana analiza rada „Kulturbunda“ („Der Schwäbisch-Deutsche Kulturbund“) – udruge osnovane 1920. u Novom Sadu s ciljem njegovanja kulture Nijemca u Kraljevini SHS – u interakciji s različitim strukturama jugoslavenskih vlasti. Tipični konflikt za njemačku zajednicu u Jugoslaviji, a i u drugim zemljama Istočne Europe nakon 1933. – između konzervativnog „Kulturbunda“ i nacionalsocijalističkih „Erneuerera“ (Obnovitelja), koji su dominirali nakon 1939. – analiziran je uvjerljivo, osobito zahvaljujući iscrpnim prikazima njemačkog školstva, kao temelja i jamca opstojnosti njemačke kulture na prostoru bivše Jugoslavije. Precizni podaci o tipovima škola, nastavnim planovima, broju učenika, položaju nastavnika, jednako su vrijedni kao i analiza prodora nacionalsocijalizma u „Kulturbund“, sukoba s jugoslavenskim vlastima, razdora unutar same udruge i njezinog konačnog ukinuća 1941. Isto se odnosi na prikaz protagonista „Kulturbunda“ Johanna Keksa, Georga Grassela, Stefana Krafta, Jakob Awendera, Seppa Janka.

Povremene simplifikacije i ishitreni, nedovoljno reflektirani zaključci, koji iz današnje perspektive možda nisu krivi, ali pojednostavljuju kompleksne odnose, donekle umanjuje vrijednost nekih Böhmovih povijesnih sudova.

Da je „Nazi-Kultur“ stekla široku podršku kod Nijemaca u Jugoslaviji nakon 1933. Böhm objašnjava činjenicom da su njezini zagovornici podržavali malograđanski ukus i dodvoravali se širokim masama, koje pak nisu imale mogućnost usporedbe ovakve kulturne ponude s visokom kulturom. Do ovakve je sažete ocjene došao nakon intenzivnih istraživanja izvora, navodi Böhm (str. 272-273), a velika je šteta što je tom fenomenu, bitnom za razumijevanje konflikta u „Kulturbundu“ nakon 1933., posvetio tek pola stranice, a ne barem jedno cijelo poglavlje.

Prikazujući vođe suprotstavljenih političkih tabora u Kraljevini SHS, Stjepana Radića i Nikole Pašića, autor poseže za klasifikacijom mentaliteta. Stjepan Radić je prema Böhmu utjelovljivao „den ostmitteleuropäischen Typ“ (istočno-srednjeeuropski tip, str. 44), Nikola Pašić pak „den balkanischen Aufsteiger“ (Balkanac koji se

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 397-400 Mirjana Stančić: Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien...

uspješno penje na društvenoj ljestvici, str. 44). Pitamo se kakve su mentalitetne značajke istočno-srednjeeuropskog tipa, koje bi ga eventualno izdvajale od njegovog zapadno-srednjeeuropskog ili pak opće-srednjeeuropskog pandana, a koje Radića razlikuju od slovenskih ili austrijskih političkih suvremenika. Isto se odnosi na razlike između balkanskog i drugih nebalkanskih tipova „Aufsteigera“, koji – bez obzira na provenijenciju – do danas dominiraju svjetskom političkom scenom. Klasifikacija mentaliteta uglavnom je vrlo nezahvalna metoda i ne primjenjuje se u znanstvenom diskursu.

U već objavljenim recenzijama u Njemačkoj, osobito onoj renomiranog povjesničara Wolfganga Kesslera, direktora „Martin-Opitz-Bibliothek“ (Herne), specijalista za povijest jugoistočne Europe i autora studija iz predmetnog područja, očito je koliko je eksplozivna tema Böhmova istraživanja i koliki potencijal različitih, čak i suprotstavljenih pristupa ona sadrži. Na negativnu i velikim dijelom neutemeljenu Kesslerovu oštru kritiku odgovorio je jednako oštrom replikom Klaus Popa, koja dovodi u pitanje sve Kesslerove negativne procjene.1 Jedna je od Kesslerovih osnovnih zamjerki Böhmu nedostatak metode, osobito suvremenih historiografskih metoda, kakve opaža u nekim drugim netom objavljenim studijama iz istog tematskog područja. Ali, možda je upravo stanoviti antimodernizam u metodološkom pristupu u ovom slučaju prednost, budući da je namjera Johanna Böhma, kako i navodi u predgovoru, u prvom redu objektivno vrednovanje povijesnih činjenica „sine ira et studio“ (str. 9). Ogroman bi pak broj navedenih i tumačenih dokumenata i izvora bilo teško obraditi drugačije nego konvencionalnom metodom navođenja izvora, njihove analize i poštovanja kronološkog slijeda.

1 Wolfgang Kessler: Rezension zu: Böhm Johann: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien 19181941. Innen- und Außenpolitik als Symptome des Verhältnisses zwischen deutscher Minderheit und jugoslawischer Regierung. Frankfurt am Main 2009, u: H-Soz-u-Kult, 06-05-2010, http://hsozkult. geschichte.hu-berlin.de/rezensionen/2010-2-101. Replika autora Klaus Popa na Kesslerovu recenziju od 19.05.2010. na istoj adresi.