DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 397-400 Mirjana Stančić: Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien...
to značajnom odlikom Böhmove knjige, koja je uz to i zanimljivo i čitko štivo, kao i izvrstan kronološki pregled razvoja događaja u razdoblju ključnom za narode buduće Jugoslavije, a s time i njezine njemačke manjine. Autor se pri izlaganju oslanja na bogate izvore: koristi se materijalima iz političkog arhiva Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu, Arhiva Savezne Republike Njemačke u Berlinu i Bayreuthu, kao i iz Austrijskog državnog arhiva. Böhm nas vodi kroz povijest njemačke narodnosne skupine ne gubeći iz vida širi kontekst, zajednicu u kojoj su Nijemci živjeli. Autor je uložio velik trud u prikazivanju političkog razvoja Jugoslavije do 1941., a razlozi propasti južnoslavenskog projekta zacrtani su, kako pokazuje, već 1918. Najbolji je dio njegove knjige precizna i brojnim dokumentima ilustrirana analiza rada „Kulturbunda“ („Der Schwäbisch-Deutsche Kulturbund“) – udruge osnovane 1920. u Novom Sadu s ciljem njegovanja kulture Nijemca u Kraljevini SHS – u interakciji s različitim strukturama jugoslavenskih vlasti. Tipični konflikt za njemačku zajednicu u Jugoslaviji, a i u drugim zemljama Istočne Europe nakon 1933. – između konzervativnog „Kulturbunda“ i nacionalsocijalističkih „Erneuerera“ (Obnovitelja), koji su dominirali nakon 1939. – analiziran je uvjerljivo, osobito zahvaljujući iscrpnim prikazima njemačkog školstva, kao temelja i jamca opstojnosti njemačke kulture na prostoru bivše Jugoslavije. Precizni podaci o tipovima škola, nastavnim planovima, broju učenika, položaju nastavnika, jednako su vrijedni kao i analiza prodora nacionalsocijalizma u „Kulturbund“, sukoba s jugoslavenskim vlastima, razdora unutar same udruge i njezinog konačnog ukinuća 1941. Isto se odnosi na prikaz protagonista „Kulturbunda“ Johanna Keksa, Georga Grassela, Stefana Krafta, Jakob Awendera, Seppa Janka. Povremene simplifikacije i ishitreni, nedovoljno reflektirani zaključci, koji iz današnje perspektive možda nisu krivi, ali pojednostavljuju kompleksne odnose, donekle umanjuje vrijednost nekih Böhmovih povijesnih sudova. Da je „Nazi-Kultur“ stekla široku podršku kod Nijemaca u Jugoslaviji nakon 1933. Böhm objašnjava činjenicom da su njezini zagovornici podržavali malograđanski ukus i dodvoravali se širokim masama, koje pak nisu imale mogućnost usporedbe ovakve kulturne ponude s visokom kulturom. Do ovakve je sažete ocjene došao nakon intenzivnih istraživanja izvora, navodi Böhm (str. 272-273), a velika je šteta što je tom fenomenu, bitnom za razumijevanje konflikta u „Kulturbundu“ nakon 1933., posvetio tek pola stranice, a ne barem jedno cijelo poglavlje. Prikazujući vođe suprotstavljenih političkih tabora u Kraljevini SHS, Stjepana Radića i Nikole Pašića, autor poseže za klasifikacijom mentaliteta. Stjepan Radić je prema Böhmu utjelovljivao „den ostmitteleuropäischen Typ“ (istočno-srednjeeuropski tip, str. 44), Nikola Pašić pak „den balkanischen Aufsteiger“ (Balkanac koji se 399
