Godišnjak 2024

GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE

DG JAHRBUCH

2024.

Zbornik radova 31. Međunarodnog znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”

Osijek, 10.-12.11.2023.

Osijek, 2024.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 1-364

08:061.2

Izdavač:

NJEMAČKA ZAJEDNICA

Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek

DEUTSCHE GEMEINSCHAF T

Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg

Za izdavača

Vladimir Ham

Glavna urednica

mr. sc. Renata Trischler

Izdavački savjet

Ludwig Bauer (Zagreb), dr. sc. Lidija Dujić (Zagreb), doc. dr. sc. Marija Karbić (Zagreb), dr. sc. Stanko Piplović (Split), dr. sc. Zlata Živaković-Kerže (Osijek).

Recenzenti

dr.sc. Marija Benić Penava, dr.sc. Slavko Čandrlić, dr.sc. Vijoleta Herman Kaurić, dr.sc. Andrea Feldman, dr.sc. Zlata Živaković-Kerže, dr.sc. Hrvoje Volner, dr.sc. Dubravko Habek, dr.sc. Rastislav Matić, Narcisa Vrbešić-Ravlić, dr.sc. Katarina Žeravica, dr.sc. Nora Mustać, dr.sc. Mario Werhas, dr.sc. Vladimir Geiger, dr.sc. Đuro Škvorc, dr.sc. Ivica Šute, dr.sc. Ivana Perkušić, dr.sc. Margareta Turkalj Podmanicki, Petar Kerže, dr.sc. Suzana Leček

Adresa uredništva

Ribarska 1

31000 Osijek

Tel: 031/213-610

E-mail: vdg.osijek@gmail.com www.deutsche-gemeinschaft.eu

Prijevodi sažetaka na njemački jezik

Elisabeth Klein, prof.

Grafička priprema

Krešimir Rezo, graf.ing.

Tisak

Krešendo Osijek

UDK: 08:061.2

ISSN: 1849-8159

Mišljenja autora ne odražavaju nužno gledište uredništva.

Radovi objavljeni u “Godišnjaku Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” dostupni su u bazi: http://deutsche-gemeinschaft.eu/djelatnost/godisnjak-jahrbuch/ Zbornik radova “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” tiskan je uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine.

Das Buch “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” wurde Dank der finanziellen Unterstützung des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien herausgegeben.

UDK 08:061.2 ISSN 1849-8159

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 1-364 Jahrbuch, 24, 2017. str. UDK 08:061.2 ISSN 1849-8159

Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 1-364

SADRŽAJ/INHALT

Branka Grbavac, Željko Dugac

Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj u Zadru na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće 11

Apotheker Ivan Nijemac und seine Familie in Zadar zur Wende des 15. und 16. Jahrhunderts

Krešimir Belošević

Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

Dichterisches Gesamtwerk von Dr. Ivo Hengster

Sonja Novak, Stephanie Jug

Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph Posners Szene Heimat 41

Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph Posners Szene Heimat

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer

Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera 55

Numismatische Sammlung von Richard Schwieger

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo

O akciji Zlato za željezo u osječkim novinama na njemačkom jeziku 71

Über die Aktion Gold für Eisen in den osijeker deutschsprachigen Zeitungen

Jelena Seferović

Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

Lujo Thaller über die sexuelle Gesundheit

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl

89

Utjecaj liječnika njemačkog porijekla na razvoj zdravstvene zaštite u Osijeku početkom 20. stoljeća ........... 107

Einfluss der Ärzte Deutschen Stammes auf die Entwicklung des Gesundheitsschutzes in Osijek zu Beginn des 20. Jahrhundertes

Ivo Soljačić, Vesna Marija Potočić Matković

Eric von Brandis: utemeljitelj slavne Travničke gimnazije, znameniti prirodoslovac i odgojitelj

Eric von Brandis: Gründer des Berühmten travniker G ymnasiumes, berühmter Naturwissenschaftler und Erzieher

Boris Trnski

125

Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu ........................................................................... 135

Die Generäle Kulmer und Wagner im kroatischen Kulturkreis

Nikša Nezirović

Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu 151

Die Familie von Franjo Hanamann in Bosanski Šamac

Jure Kuić, Ivanka Kuić

Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita ........................................................................... 167

Beitrag der deutschen und österreichischen Handwerker zur Entwicklung von Split

Anja Vlašić

Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog hotelijerstva: Grand hotel Lapad 187

Investitionen der Österreicher in die Entwicklung des dubrovniker Hotelwesens: das Grandhotel Lapad

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 1-364

Berislav Hengl, Brigita Hengl

Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju i razvoju vatrogastva u Osijeku

197 Beitrag der Bürger Deutschen Stammes zur Gründung und Entwicklung des Feuerwehrwesens in Osijek

Jasenka Kranjčević

Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom Jadranu između dva svjetska rata

211 Touristischer Verkehr aus Österreich und Deutschland an der kroatischen Adria zwischen den zwei Weltkriegen

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović

Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava na razvoj tjelesne i zdravstvene kulture u Osijeku

227 Der Einfluss des deutschen Turnwesens zur Entwicklung der Körper- und Gesundheitskultur in Osijek

Ivan Peklić

Biskup Antun Bauer 1856.-1937. ................................................................................................................

239

Bischof Antun Bauer 1856-1937

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi i promijene u kulturi odijevanja

Podunavskih Nijemaca u međuraću 253 Für seine Familie nähen: Nähmaschine, Kurse und Änderungen in der Kleidungskultur der Donauschwaben in der Zwischenkriegszeit

Zlatko Đukić

Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologijua

Josip Brunšmid und seine Bedeutung für die antike Archäologie

277

Zlatko Đukić, Robert Stubičar Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku s osvrtom na djelatnost pčelara Nijemaca i Austrijanaca 295

Die kroatische Imkergesellschaft „Pčela“ in Osijek mit Rückblick auf die Tätigkeit der Deutschen und Österreichischen Imker

Vladimir Huzjan

Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata, pokopani na gradskom groblju Varaždin. Sjećanje i zaborav 307 Deutsche und Österreichische Soldaten, Opfer des Ersten und Zweiten Weltkrieges, beigesetzt auf dem Stadtfriedhof Varaždin, Gedenken und Vergessen

Branko Hanžek, Zvonimir Vrebčević Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar 323 Hermann Wrastil, vielseitiger zagreber Optiker

Ivan Ćosić-Bukvin

Ela Hafner-Gjermanović 1891.-1966. 333 Ela Hafner-Gjermanović

Milan Ivanović

Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek 343 Gründung und Etwicklung des Unternehmens „Mobilia“ Osijek

UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 1-364

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 1-452

UDK 08:061.2 ISSN 1849-8159

ISSN 1849-8159

RIJEČ UREDNICE

Uz 25 godina Međunarodnog znanstvenog skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“

Prošlogodišnji je Znanstveni skup „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“, već tradicionalno, od 10. do 12. studenoga 2023. u Osijeku okupio brojne sudionike koji su se rado odazvali pozivu organizatora – Njemačke zajednice - i svojim prilozima ponovo obogatili ovaj najdugovječniji skup o Nijemcima i Austrijancima u hrvatskom kulturnom krugu.

25 godina u životu jedne udruge nije malo vremena i prilika su za inventuru postignuća u četvrt stoljeća postojanja. Najsjajnija svjećica na rođendanskoj torti Njemačke zajednice –Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj jest kontinuirano održavanje i s godinama sve uspješniji skup „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ koji je tijekom godina postao i međunarodni. Upravo vas sve tom zgodom, a uoči 25. Međunarodnog znanstvenog skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ najsrdačnije pozdravljamo u ime slavljenika – Njemačke zajednice!

Uspjesi u radu i provedbi projekata i postignuće većine zadanih ciljeva rođendanski su pokloni koje smo sami sebi, onako najiskrenije, mogli poželjeti i koji su nam se ostvarili.

Više od 30 godina kontinuiranog održavanja jednog simpozija te, u međuvremenu, više od 30 izdanja zbornika radova s istoimenog skupa – respektabilna je činjenica i u znanstvenom svijetu, dok je u svijetu nacionalnih manjina u Hrvatskoj ili njemačkih manjina u svijetu nezamisliva. Još uvijek je pokušaj rasvjetljavanja pozitivnog povijesnog doprinosa jedne manjinske skupine koju su povijesni tijekovi teško stigmatizirali, kroz znanstveni format kakav njeguju ne samo Skup već i zbornik radova – „Godišnjak Njemačke zajednice – Jahrbuch der Deutschen Gemeinschaft“ jedinstven među nacionalnih manjinama u Hrvatskoj, ali i među njemačkim manjinama u Europi i svijetu te stoga Njemačka zajednica u Hrvatskoj ima pravo dobiti priznanje za svoj rad na ovome području. Tim više što je skup već prije više od desetljeća dobio i međunarodni karakter kroz brojna sudjelovanja plejade znanstvenika i istraživača iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Mađarske, Njemačke i Austrije.

Na idućim stranicama knjige na koju smo, kao Njemačka zajednica iznimno ponosni, očekuju Vas nova saznanja o, sasvim izvjesno, još uvijek nedovoljno iscrpljenoj temi doprinosa Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu. Ove Vam godine na stranicama 24. po redu izdanja „Godišnjaka Njemačke zajednice – DG Jahrbuch“ predstavljamo 33 znanstvena i stručna članka, izlaganja i priloge sa skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ održanoga od 4. do 6. studenoga 2016. godine u Osijeku. Još je to jedan vrijedni prilog impresivnoj zbirci do sada objavljenih zbornika radova ovog znanstvenog skupa koji iz godine u godinu u Osijeku okuplja zainteresirane povjesničare i istraživače s gotovo svih područja znanosti – od medicine do arhitekture, uključivo dakako i strastvene istraživače i povjesničare amatere koji svojim radom također znatno obogaćuju ovaj skup.

A i zbirka „Godišnjaka“ je sve impresivnija, jednako kao i popis sudionika koje već duže od tri desetljeća okupljamo na ovome Skupu. Više od 800 znanstvenih radova objavljeno je u ovih 30 godišta zbornika „Jahrbucha“ na više tisuća tiskanih (i digitalnih) stranica, a svojim je sudjelovanjem Skup obilježilo nekoliko stotina znanstvenika, povjesničara, istraživača i amatera od kojih pojedini i više nisu među nama, no njihov doprinos neće ostati zaboravljen.

Rastuće zanimanje za sudjelovanje na Znanstvenom skupu “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” svjedoči o nekoliko važnih činjenica: Njemačka zajednica profilirala se kao uspješan organizator znanstvenih skupova koji u posljednjih nekoliko godina bilježe i važna međunarodna sudjelovanja – od Bosne i Hercegovine i Srbije pa sve do Njemačke. Također, rado ističemo kako se osnovna tema našega skupa prepoznaje i uvažava u hrvatskoj znanstvenoj javnosti kao sastavni dio javnog djelovanja jedne udruge koja nastoji sačuvati bogato nasljeđe svojih predaka na tlu hrvatske domovine.

Povijest je jedna od najsnažnijih odrednica identiteta današnje njemačko-austrijske manjine u Hrvatskoj. Kroz stručnu i znanstvenu valorizaciju povijesnog doprinosa naših germanskih predaka na tlu Hrvatske pa i šire, zapravo shvaćamo tko smo. Počinjemo razumijevati tko su naši preci i čime su zadužili našu današnju domovinu koja bez njemačko-austrijskih utjecaja kroz povijest zasigurno ne bi bila dio srednjoeuropskog civilizacijskog kruga. Ponosni smo na ono što su naši preci ostavili ovim prostorima, ponosimo se i svime što i danas baštinimo iz kulture i civilizacijskog kruga domovine naših pradjedova i što nas veže uz naše germanske korijene.

Na idućim Vam stranicama predstavljamo ukupno 23 znanstvena i stručna članka, izlaganja i priloga s prošlogodišnjeg Simpozija. Bez sumnje je to još jedan vrijedni kamenčić u mozaiku saznanja od iznimne važnosti za njemačku i austrijsku manjinu u Hrvatskoj koju na ovaj način, putem njihova doprinosa hrvatskom kulturnom (i ne samo kulturnom) krugu predstavljamo javnosti kako bismo je oslobodili predrasuda i stigme koju nosi još od 1945. godine. Donosimo Vam nova saznanja o, sasvim izvjesno, i nadalje nedovoljno iscrpljenoj temi doprinosa Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu.

Radujemo se što Vas pozdravljamo u Osijeku uoči ovogodišnjeg, 25. po redu Međunarodnog znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”. Hvala svima koji su to činili do sada, ali i svima koji će i nadalje zajedno s nama svoja saznanja, znanja, neizmjeran trud, istraživačku i znanstvenu znatiželju ugraditi u stupove budućnosti njemačke i austrijske nacionalne manjine i osvjetlati obraz (pre)dugo prešućivanim Nijemcima i Austrijancima u ovim krajevima.

Hvala svima koji su to činili do sada, ali i svima koji će i nadalje zajedno s nama svoja saznanja, znanja, neizmjeran trud, istraživačku i znanstvenu znatiželju ugraditi u stupove budućnosti njemačke i austrijske nacionalne manjine i osvjetlati obraz (pre) dugo prešućivanim Nijemcima i Austrijancima u ovim krajevima. Radujemo se novim (sa)znanjima i pozivamo Vas da prelistate i pročitate idućih 360 stranica ovogodišnjeg „Jahrbuch – Godišnjaka Njemačke zajednice“.

Vaša urednica mr. sc. Renata Trischler

UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 1-364

ISSN 1849-8159

Sudionicima i organizatorima 32. Znanstvenog skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ želimo i ove godine uspješan rad!

Vaša urednica

Renata Trischler

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22

Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

izv. prof. dr.sc. Branka Grbavac Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Zavod za povijesne i društvene znanosti

Ante Kovačića 5, Zagreb bgrbavac@hazu.hr

Prof.dr.sc. Željko Dugac

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Zavod za povijest i filozofiju znanosti

Ante Kovačića 5, Zagreb dugachazu@gmail.com

UDK: 94(497.5-37Zadar)

Izvorni znanstveni rad

Prihvaćeno: 18.09.2024.

Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj u Zadru na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće

Autori u radu kroz biografiju zadarskog aromatara Ivana Nijemca rasvjetljavaju okolnosti rada i života u vremenu razvitka socijalne i profesionalne povijesti Zadra u renesansno – humanističkom ozračju 15./16. stoljeća. U radu se analizira oporuka Ivana, sina aromatara Ivana Nijemca pohranjena u Državnom arhivu u Zadru. Aromatar Ivan Nijemac u Zadru je djelovao u drugoj polovici 15. stoljeća. Analiza oporuke njegovog sina Ivana pokazuje kako su pojedini stranci kao i članovi njihovih obitelji slijedili društveno uspostavljeni obrazac u raspodijeli svoje imovine te da su se uklopili u sredinu u koju su došli i u kojoj su obavljali svoju djelatnost.

Ključne riječi: srednji vijek, Dalmacija, Zadar, Nijemci, oporuke, povijest ljekarništva, povijest svakodnevice, aromatari-ljekarnici

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22

Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

Uvod

Oporuke su jedna od najboljih i podacima najbogatijih vrsta privatno-pravnih dokumenata koje omogućuju proučavanje gospodarske, društvene, pravne, kulturne i duhovne tematike srednjovjekovnih dalmatinskih komuna. Sastavljane za sve slojeve gradskog stanovništva, one upotpunjuju sliku života srednjovjekovnog čovjeka u komuni i njezinu distriktu. Na koji način su se sastavljale da bi bile pravovaljane bilo je određeno komunalnim statutima. U pojedinim dalmatinskim statutima odredbe o oporukama zauzimale su gotovo cijele knjige, u kojima su bili precizirani forma i način njihovog sastavljanja. Tako je oporuku mogla sastaviti samo punoljetna1 i duševno zdrava osoba. Strogo je bilo zabranjeno da bilo koja duševno bolesna osoba za trajanja bolesti sastavi oporuku o svojim dobrima.2 Oporuka je mogla biti načinjena pisanim ili usmenim putem u obliku brevijarija (per modum breviarii). Pisanu oporuku mogao je sastaviti oporučitelj vlastoručno ili putem gradskog bilježnika. U statutima dalmatinskih komuna postupak sastavljanja oporuka bio je vrlo sličan. Ukoliko je oporučitelj sastavio oporuku vlastoručno, trebao je u njoj navesti dan, mjesec i godinu sastavljanja te navesti legate i primatelje. Takvu oporuku trebao je zapečatiti i pohraniti na mjesto predviđenom za to.3 U Zadru su ta mjesta bila: ured prokuratora zadarske općine, sakristije samostana sv. Franje, sv. Platona (Dominika), sv. Nikole, sv. Marije i sv. Marije de Melta izvan grada Zadra,4 dok je primjerice u Splitu odlukom iz 1370. onaj tko je želio sastaviti oporuku mogao istu napisati vlastoručno bez ikakva potpisivanja svjedoka i predati zatvorenu i zapečaćenu komunalnom kancelaru u prisutnosti egzaminatora ili svjedoka, prema običaju.5 Oporuku je, osim vlastoručno, oporučitelj mogao dati sastaviti kod komunalnog bilježnika na način da je najprije trebao pozvati bilježnika i zamoliti ga da načini oporuku. Bilježnik je zatim morao od riječi do riječi zabilježiti oporučiteljevu volju i imena baštinika s poznatim prezimenima te sve legate i odredbe o pokretnim i nepokretnim dobrima u skladu s oporučiteljevim željama. Takva oporuka trebala se pročitati pred dvojicom ili, u nekim komunama, trojicom svjedoka, muškaraca, te ju je oporučitelj trebao odobriti pred jednim od prokuratora komune ili egzaminatorom ili pak sucem Velikog sudbenog dvora, koji je morao cedulju koju je odobrio oporučitelj pred svjedocima i prokuratorom, sucem ili

1 Dob kojom se postizala punoljetnost ovisila je o vrsti pravnog posla, no za oporuke ona je uglavnom bila definirana na 12 godina za žene i 14 godina za muškarce (Lujo Margetić i Petar Strčić, Statut rapske komune iz 14. stoljeća, Rab - Rijeka, 2004. [dalje: RS], kn. II, gl. 2; Marin Berket, Antun Cvitanić i Vedran Gligo, Statut grada Trogira. Statuta et reformationes civitatis Tragurii, Split, 1988. [dalje: TS], knj. III, gl. 3; Antun Cvitanić, Statut grada Splita, Split, 1998. [dalje: SS], knj. II, gl. 68). Jedino su u Šibeniku oporuku mogle sastaviti žene od 14 i muškarci od 16 godina (Zlatko Herkov, Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Šibenika s popisom poglavlja, Šibenik, 1982. [dalje: ŠS], knj. V, gl. 9).

2 RS, knj. II, gl. 2; Josip Kolanović i Mate Križman, Statuta Iadertina – Zadarski statut, Zadar, 1997. (dalje: ZS), knj. III, gl. 115.

3 ZS, knj. III, gl. 105; ŠS, knj. V, gl. 3; TS, knj. III, gl. 4.

4 ZS, knj. III, gl. 105.

5 SS, ref. gl. 109.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22

Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

egzaminatorom, zapečatiti, zatvoriti i potvrditi svojim poznatim pečatom kako se u njoj ne bi ništa dodavalo ili brisalo. Prokurator, sudac ili egzaminator komune bio je obvezan takvu cedulju predati bilježniku, no prije predaje trebao je provjeriti sadržaj i autentičnost njezinoga pečata, a zatim predati da se njezin sadržaj unese u knjigu bilježnikovih skraćenih zapisa (bastardel) pred njime i u njegovoj nazočnosti sve dok se u potpunosti ne unese u bilježničku knjigu (registar). Spomenuti prokurator, sudac ili egzaminator trebao je cedulju ponijeti sa sobom i vjerno je čuvati sve dok je bilježnik ne sastavi u obliku javne isprave, a nakon toga morao je bilježniku vratiti prvotno čuvanu ispravu.6 Bilježnik je bio dužan oporuku izdati baštinicima zapisanim u oporuci i povjerenicima, i to svakom po njegov primjerak, a za sebe zadržati vjerodostojan izvornik.7 Dužnost bilježnika koju propisuje statut bila je i sastavljanje dodataka oporuke, tzv. kodicila, uz prisutnost dvojice svjedoka i egzaminatora.8

Osim pisanim, oporuka je mogla biti sastavljena i usmenim putem, tj. po iskazima svjedoka i tada se radilo o brevijariju oporuke. Brevijarij oporuke sastavljali su pojedini građani neke komune i njezina distrikta kada su se zatekli negdje izvan grada i ondje bili prisiljeni (zbog bolesti ili nečeg drugog) sastaviti oporuku. Takva se oporuka, da bi bila pravovaljana, trebala sastaviti pred svjedocima koji su bili dužni u određenom roku nakon oporučiteljeve smrti doći pred komunalnu vlast da posvjedoče o svim pojedinostima za koje se tvrdilo da ih je oporučitelj naložio, a koje je ona zatim, ako joj se činilo da su svjedoci vjerodostojni i zakoniti, trebala dati sastaviti u obliku javne isprave na koju se trebao potpisati prokurator, sudac ili egzaminator.9 Taj zapis izjave svjedoka (brevijarij oporuke) trebao je vrijediti kao oporuka osim u slučaju da je oporučitelj preživio te kao takav izašao iz mjesta u kojem je sastavio takvu oporuku. No, oporuke sastavljene na ovaj način od osobe koja uvijek boravi na selu, otoku ili drugom mjestu nekog distrikta trebala je biti pravovaljana bez obzira gdje oporučitelj premine.10

Formalnih razlika između oporuka viših i nižih staleža nije bilo, nego samo sadržajnih budući da su oporuke imućnijih stanovnika uglavnom složenije jer je riječ o razdiobi veće imovine.

6 ZS, knj. III, gl. 106; ŠS, knj. V, gl. 2; RS, knj. II, gl. 1; TS, knj. III, gl. 4.

7 ZS, knj. II, gl. 96.

8 ZS, knj. III, gl. 118.

9 U slučaju Zadra broj svjedoka bio je utvrđen na četiri, a rok na 15 dana od smrti oporučitelja (ZS, knj. III, gl. 109). U Šibeniku i Trogiru su bila dostatna tri svjedoka (ŠS, knj. V, gl. 4; TS, II. knj. ref., gl. 7). U Rabu oporuka se sastavljala pred dva ili više zamoljenih i vjerodostojnih svjedoka, a morala je biti dojavljena vlastima u roku od dva mjeseca. Vlasti su tada ispitivale sve one pred kojima je oporučitelj učinio oporuku, pa nakon što su bili ispitani po nalogu kurije oporuka se oblikovala u javnu ispravu. Ako egzaminator ne bi bio na to zamoljen i neka ju je osoba htjela ovjeriti tada ju je kurija po glasniku dala objaviti na uobičajenim mjestima. Ukoliko je netko htio prigovoriti toj oporuci, prigovor je morao biti uložen unutar 15 dana, nakon kojih bi kurija dala ovjeriti oporuku (RS, knj. II, gl. 1).

10 ZS, knj. III, gl. 109.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22

Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

Koristeći iskustva i metodološke smjernice europskih medievista, hrvatski su se povjesničari tek devedesetih godina prošlog stoljeća počeli baviti oporukama kao izvorom za rekonstrukciji ne samo religioznog života pojedinca, nego i drugih aspekata svakidašnjice života komunalnoga stanovništva. Među prvima Zdenka Janeković Römer istraživala je kasnosrednjovjekovne oporuke dubrovačkoga stanovništva i upravo u svojim studijama skrenula pažnju na ovaj tip privatno-pravnih dokumenata.11 O oporukama dubrovačkog stanovništva u srednjem vijeku pisao je i Gordan Ravančić.12 Elvis Orbanić istraživao je oporuke stanovnika istarskoga područja,13 dok je Lovorka Čoralić analizirala oporuke hrvatskoga iseljeništva u Mlecima.14 O oporučnim darivanjima žena dalmatinskih komuna u srednjem vijeku pisala je Meri Kunčić.15 Ipak prvo sustavno istraživanje o oporukama stanovnika u kasnosrednjovjekovnoj Dalmaciji proveo je Zoran Ladić čije je rezultate objavio 2012. u knjizi Last Will: Passport to Heaven. Urban Last Wills from Late Medieval Dalmatia. 16 Koristeći iste metodološke smjernice Zrinka Novak načinila je opsežnu studiju o oporukama rapskih stanovnika iz 16. stoljeća.17

Među njima posebno su zanimljive oporuke stanovnika koji su se bavili medicinskom strukom jer su oni obično raspolagali većim materijalnim dobrima pa su samim tim i njihove oporuke bile složenije i otkrivale više detalja o njihovom životu u onodobnim dalmatinskim komunama. Oporuke ljekarnika od posebnog su značaja jer je nabava, priprava i prodaja ljekovitih supstancija, lijekova i ostalih potrepština, poput mirodija, šećera i voska bio unosan posao. On se uspješno razvijao i duž jadranske obale jer su plovni putovi s Bliskog istoka te veze s kontinentalnom

11 Zdenka Janeković Römer, Na razmeđu ovog i onog svijeta. Prožimanje pojavnog i transcedentalnog u dubrovačkim oporukama kasnoga srednjeg vijeka, Otium, god. 2, br. 3-4, Zagreb, 1994., str. 3-15; Ista, Pro anima mea et predecessorum meorum. The Death and the Family in 15th Century Dubrovnik, Otium, god. 3, br. 1-2, Zagreb, 1995., str. 25-34.

12 Gordan Ravančić, Oporuke, oporučitelji i primatelji oporučnih legata u Dubrovniku s kraja trinaestoga i u prvoj polovici četrnaestoga stoljeća, Povijesni prilozi, god. 30, br. 40, Zagreb, 2011., str. 97-120.

13 Elvis Orbanić, Pučka pobožnost i neki aspekti društva Istre od kraja 15. do kraja 16. stoljeća na primjeru oporuka, Zagreb, 2005. (magistarski rad).

14 Lovorka Čoralić, Legati hrvatskih iseljenika u Veneciji vjerskim ustanovama u domovini, Croatica Christiana periodica, sv. 17, Zagreb 1993., str. 49-128; Ista, Bratovština slavenskih doseljenika sv. Jurja i Tripuna u Veneciji, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 27, Zagreb, 1994, str. 43-58.

15 Meri Kunčić, Oporučna darivanja žena dalmatinskih komuna namijenjena oltarima u crkvama i hospitalima u razvijenome i kasnome srednjem vijeku, Žene u/o umjetnosti. Zbornik radova XVII. Dana Cvita Fiskovića (ur. Jasenka Gudelj i Ana Marinković), Zagreb, 2024., str. 9-21.

16 Zoran Ladić, Last Will: Passport to Heaven. Urban Last Wills from Late Medieval Dalmatia, Zagreb, 2012. Isti autor napisao je i niz značajnih studija poput: Oporučni legati pro anima i ad pias causas u europskoj historiografiji. Usporedba s oporukama dalmatinskih komuna, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, sv. 17, Zagreb, 1999., str. 17-29; O razlozima sastavljanja kasnosrednjovjekovnih dalmatinskih oporuka, Raukarov zbornik. Zbornik u čast Tomislava Raukara (ur. Neven Budak), Zagreb 2005., str. 607-623.

17 Zrinka Novak, Ulaganje u vječni život. Pobožnost stanovnštva rapske komune u drugoj polovici XVI. Stoljeća u zrcalu oporuka i kodicila, Zagreb, 2024.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22

Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

Europom omogućavali tranzit mirodija i različitih supstancija koje su se koristile za pripravu lijekova, ali i u svakodnevnom životu od kuhanja do kozmetike. Taj se posao također razvio zavaljujući smanjenom utjecaju tradicionalne samostanske priprave ljekovitih sredstava koja se vršila od strane redovnika koji su spremali i distribuirali ljekovite supstancije i pripravke iz svojih samostanskih vrtova. Prelaskom u svjetovne ruke, razvojem trgovina na udaljenija područja te rastom srednjovjekovnih gradovakomuna stvorile su se idealne prilike da se unutar svake komune zaposle osobe koje su imale određenu edukaciju i koje su svoje sugrađane opskrbljivale lijekovima i ostalim ljekovitim, kozmetičkim i nutritivnim potrepštinama.18

Stoga su oporuke liječnika i ljekarnika koji su u srednjem vijeku i u ranom novom vijeku djelovali u dalmatinskim komunama također bili predmetom istraživanja u hrvatskoj historiografiji. Tako su se primjerice oporuke zadarskih i dubrovačkih liječnika iz 14. i početka 15. stoljeća analizirali Branka Grbavac i Željko Dugac.19 S druge strane, oporuke liječnika iz razdoblja ranog novog vijeka bile su u fokusu istraživanja Lovorke Čoralić i Tatjane Buklijaš.20 Osim liječničkim oporukama iste autorice bavile su se i oporukama aromatara hrvatskog porijekla koji su boravili u Mlecima u 15. i 16. stoljeću.21 S druge strane Branka Grbavac i Željko Dugac istraživali su oporuke zadarskih aromatara i ljekarnika u razdoblju 14. stoljeća.22

Srednjovjekovni aromatari-ljekarnici

Razvoj srednjovjekovnog ljekarništva na europskom tlu vezan je uz pojavu prvih samostanskih zajednica koje su unutar svojih zidina imale samostanske vrtove s ljekovitim biljem. Međutim, od kraja 9. i početkom 10. stoljeća pojavom prvih prijevoda antičkih rukopisa s arapskog jezika, te spoznaja arapske medicine razvija se disciplina temeljena na znanstvenim principima koji su poštovali pravila postavljena od strane grčkih liječnika. Koristile su se točno određene ljekovite supstancije i

18 Bruce P. Flood Jr., Sources and Problems in the History of Drug Commerce in Late Medieval Europe, Pharmacy in History, sv. 17, br. 3, 1975., str. 101-105.; Sabine Florence Fabijanec, Mirodijari i veletrgovci začinima - Korištenje i promet začina na hrvatskoj jadranskoj obali u srednjem vijeku i početku modernog doba., u: 8. Istarski povijesni biennale. Artisani et mercatores: o obrtnicima i trgovcima na jadranskom prostoru (ur. Marija Mogorović Crljenko i Elena Uljančić), Poreč, 2019., str. 144-163.; Ista, Pojava profesije mercator i podrijetlo trgovaca u Zadru u XIV. i početkom XV. stoljeća, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu, Zagreb, 2001., sv. 19, Zagreb, str. 83-125.

19 Branka Grbavac i Željko Dugac, The wills of Dalmatian physicians and their family members from 14th and first decade of 15th century, Acta historiae medicinae, stomatologiae, pharmaciae, medicinae veterinariae, Beograd, 2018, god. 37, br. 1-2, str. 35-53.

20 Lovorka Čoralić i Tatjana Buklijaš, Četiri oporuke zadarskih liječnika iz prve polovice 17. stoljeća: prilozi poznavanju povijesti medicine i društvene povijesti, Povijesni prilozi, god. 20, br. 21, Zagreb, 2001., str. 29-43.

21 Tatjana Buklijaš i Lovorka Čoralić, Speciarii and aromatarii of Croatian origin in the 15th and 16th century Venice: Examples of testaments from the Venetian Historical Archive, Acta pharmaceutica, sv. 50, br. 4, Zagreb, 2000., str. 339-345.

22 Branka Grbavac i Željko Dugac, The wills of the Zaratin apothecaries from the 14th century, Acta historiae medicinae, stomatologiae, pharmaciae, medicinae veterinariae, sv. 42, br. 2, Beograd, 2023., str. 7-18.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22

Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

pripravci iz biljnog, životinjskog i mineralnog carstva koji su se dijelili na lijekove koji hlade, koji izazivaju toplinu, suhoću ili vlažnost. Hipokrat je poznavao mnoge oblike lijekova, a Galen je onaj koji je inaugurirao zadanu tehnologiju u pripravi lijekova. Galen je smatrao da u svakoj drogi postoji djelatna tvar koja se treba odvojiti od balasta te s time u vezi opisuje različite načine pripreme lijekova. Lijekovi su se izrađivali prema propisima farmakopeje koje su sadržavale popise oficinalnih lijekova koji su se dobivali iz materie medice (skupa tvari koje se koriste za izradu lijekova i koji je bio točno definiran). Znanost o propisivanju i izradi lijekova krenula je dakle od antičke Grčke, Hipokrat primjerice sam izrađuje lijekove, no kako je spomenuto, Galen je postavio standarde u izradi na kojima su se temeljile kasnije farmakopeje.23

Arapski liječnici, poput Avicene, preuzimaju antička znanja o izradi lijekova te ih nadopunjuju vlastitim saznanjima i iskustvima, odnosno novim supstancijama.24 U smislu izrade i izdavanja lijekova prekretnicu je načinio zakonik Fridrika II izdan 1240. godine kojim se odvaja medicina i farmacija te koji određuje da se lijekovi moraju izrađivati po točno određenim propisima pa se od toga doba počinju izdavati službene farmakopeje često puta nazivane Dispensatorium, Antidotarium, Ricettario, Luminate itd. Pisali su ih liječnici ili liječnici i ljekarnici i u početku su vrijedile samo za jedan grad ili neko uže područje, a tek kasnije za cijele države.25

U srednjovjekovnim ispravama ljekarnici se označavaju latinskim izrazima speciarius, specialis, spicier, apothecarius, aromatarius itd. Uz njihova imena često je stajalo pridjevak magister, a zanimljivo je da se on zadržao sve do današnjih dana. Hrvatski povjesničar medicine Mirko Dražen Grmek u svojoj studiji o srednjovjekovnom ljekarništvu navodi kako srednjovjekovni lokalni ili prispjeli ljekarnici u Dalmaciji još uvijek nemaju završene neke posebne farmaceutske škole već su ljekarničko znanje dobivali višegodišnjom službom kod iskusnog ljekarnika. Ta je služba trajala od 4 do 10 godina, a za nju su se sklapali posebni ugovori kod javnog bilježnika. Tako je u Zadru 1381. izvjesna Mandica dala svog svoga sina Jurja na 10 godina naukovanja kod ljekarnika Andrije, sina Martina iz Pirana. Ljekarnici su često puta sklapali i financijske ugovore s pojedinim građanima, financijerima, ali jednako tako su i sami ljekarnici koji put ulagali novac u pojedine poslove. U Zadru je 27. svibnja 1372. godine bio sklopljen ugovor o zajedničkom poslovanju između ljekarnika Jakobella i novčara ser Marina koji je Jakobellu dao 200 dukata u robi i novcu uz uvjet da Jakobello kroz dvije godine vodi zajedničku ljekarnu.26 Izgleda da su ljekarne dobro poslovale i imale veću dobit budući da se u bilježničkim spisima primjećuje kako

23 Hrvoje Tartalja, Farmacija, Farmakopeja u: Medicinska enciklopedija, sv. 2, Zagreb, 1967., str. 512-515.

24 Branka Grbavac i Željko Dugac, Srednjovjekovni rukopisni primjerak Avicenina medicinskog djela Cantica canticorum cum commento Averrois iz Metropolitanske knjižnice u Zagrebu, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, god. 53, br. 3, Zagreb, 2021., str. 29-66.

25 H. Tartalja, Farmacija, str. 512-515.

26 Mirko Dražen Grmek, Ljekarništvo u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima, Acta pharmaceutica Jugoslavica, sv. 4, Zagreb, 1954., str. 10-11.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22 Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

ljekarnici redovito raspolažu značajnim materijalnim sredstvima prilikom sastavljanja svojih oporuka. Komunikacija istočne i zapadne obale Jadrana bila je ključna u širenju roba i kapitala, ali i osoba koje su iz urbanih i sveučilišnih centara današnje Italije stizale u istočnojadranske gradove i ondje obavljali poslove. Prispjeli ljekarnici ubrzo postaju cijenjeni članovi društva čije ugled nije bio vezan samo uz njihovo znanje i suradnju s liječnicima već i kroz to što su svojim trgovačkim sposobnostima uspijevali namaći značajna financijska sredstva i time participirati u onodobnim društvenim aktivnostima i prometu kapitala. Od osobite društvene važnosti bila je i činjenica što su uslijed svog materijalnog statusa bili u mogućnosti namijeniti izdašna financijska sredstva različitim gradskim i crkvenim institucijama i redovima, posebice kroz svoje oporuke i legate. Jednako tako oni se poslovno, prijateljski, bračno i obiteljski vežu uz pripadnik tadašnje gradske elite te postaju ugledni članovi društvene zajednice. Primjerice ljekarnik Filip, sin Ivana Lupicinija iz Firenze prijateljevao je s Mihovilom, uglednim zadarskim trgovcem sukna i jednim od bogatijih stanovnika Zadra toga doba.

Ono što se prodavalo u ljekarnama i čime su se bavili srednjovjekovni ljekarnici opisuje Grmek u svojoj studiji navodeći kako su glavni artikli kojim se trgovalo bili šećer, vosak, mirodije i boja, a glavni laboratorijski posao je bila konfekcija šećera. Šećer se u ono vrijeme smatrao više lijekom nego sastojkom hrane. On je bio i osnova za sirupe, korigirao je okuse i konzervirao same droge. Lijekovi su u to doba bili relativno skupi i većinom ih je prodavao direktno sam liječnik. Dubrovački statut iz 1272. godine spominje koju su robu prodavali speciarii, bio je to primjerice vosak, loj i šafran. Kupoprodajni ugovor iz Zadra od 29. svibnja 1381. godine između ljekarnika Pavla sina Zanea i ljekarnika Lipparella iz Ankone otkiva kako se roba u apoteci uglavnom sastojala od šećera i mirodija. Grmek nadalje navodi kako je konfekcija šećera bila najvažnija djelatnost srednjovjekovnih ljekarnika te su se često ugovorima obvezivali na zajedničko priređivanje šećera pri čemu bi redovito naglašavali da je to profesionalna tajna koju ni jedan od njih nije smio odati. U izvorima je zabilježeno kako su 9. siječnja 1369. ljekarnik Žanin, sin Jakova iz Zadra i Antun, sin Žanina sklopili ugovor o zajedničkom obavljanju svih ljekarničkih poslova, a u prvom redu priređivanju šećera u formi pogača.27 No uz sve navedeno u tadašnjim su se ljekarnama prodavali i sami lijekovi, bez obzira što su i sami liječnici posjedovali i prodavali iste svojim pacijentima. Svaki je ljekarnik trebao biti i dobar poznavatelj biljaka potrebnih za lijekove te držati iste i potreban pribor. Iz ugovora kojim ljekarnik Toma, sin Ivana Bonoma iz Ankone 1378. u Zadru kupuje jednu ljekarnu za 756 mletačkih libara je razvidno da ona sadrži kutije, posuđe i ostali ljekarnički pribor, zatim vosak, šećer, papar, sirupe, sjemenke i „mnogo ostalih različitih stvari“. Bila je to oprema ljekarni u

27 M. D. Grmek, Ljekarništvo, str. 6-7. Stariji stanovnici se još uvijek sjećaju da se još i u 20. stoljeću u nekim krajevima prodavao šećer u obliku tzv. šećerne glave ili neke kružne forme nalik pogači.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22

Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

14. stoljeću, dok se tijekom 15. stoljeća razvojem farmacije i novih trgovačkih putova taj inventar poprilično proširio.28

Statut zadarske komune u osnovnom tekst ne donosi odredbe vezane uz ljekarnike, no kasnijim reformacijama koje su donesene u razdoblju potpadanja Dalmacije pod mletačku vlast 1409. pa sve do 1458. kada je izvršena veća prerada statuta bilo je određeno kako proizvođači voska, odnosno trgovci mirodijama ili neka druga osoba koja prodaje stvari vezane uz voštanu proizvodnju i ljekarništvo se ne usude proizvoditi žižke odnosno stenjeve za voštanice osim od čistoga i pročišćenog pamuka. Jednako tako sve svijeće morale su biti od čistog, pročišćenog i sjajnog voska. Svaki je proizvođač uz to na proizvod trebao staviti svoj znak. Odredbom je bila propisana i kazna u iznosu od pet libara za osobe koje bi radile svijeće od nepročišćenih materijala. Uz navedenu kaznu patvorine je trebalo spaliti na zadarskom trgu.29 Također je bio reguliran rad trgovaca mirodijama na način da su se svi pripravci, začini, papar te sve druge mirodije trebale izrađivati i držati čiste i nezagađene, bez patvorina ili bilo kakvih drugih primjesa. Nepoštivanje te odredbe se također kažnjavalo u visini pet libara po svakom prijestupniku i svakoj patvorini koja se također trebala spaliti na zadarskom trgu.30 Reformacijama su bile propisane i mjere po kojima su se trebale prodavati pojedine stvari. Tako su se mirodije, pamuk, vosak, med i svila trebale prodavati po lakoj mjeri i za to predviđenoj vazi.31

Za spomenuti je kako je Splitskim statutom liječnicima koji su primali plaću od splitske komune bilo zabranjeno stupanje u ortaštvo s ljekarnicima, a onaj tko bi suprotno postupio trebao je biti kažnjen s deset libara i dodatnim materijalnim i etičkim sankcijama. Slične odredbe postojale su i u Trogiru i Dubrovniku. Tako primjerice liječnik Rikardo iz Salerna prilikom primanja u službu dubrovačkog komunalnog liječnika obećava da se neće poslovno udruživati s ljekarnicima.32 Ipak, sačuvana arhivska građa pokazuje kako su liječnici tu odredbu koji put zanemarivali i ulazili u ortačke odnose s ljekarnicima. Kao primjer navodimo ispravu koju je u prosincu 1343. sastavio splitski bilježnik Ivan pok. Çove iz Ankone vidljivo kako je splitski komunalni liječnik Jakov iz Padove sklopio ugovor o zajedničkom poslovanju s ljekarnikom Baldom, sinom pok. Frančiskina iz Piacenze, koji u svoje ime i u ime brata Alberta, priznaje da je od Jakova primio 60 zlatnih dukata da s njima trguje.33

28 M. D. Grmek, Ljekarništvo, str. 7-8.

29 ZS, ref., br. 46.

30 ZS, ref., br. 47.

31 ZS, ref., br. 121.

32 M. D. Grmek, Ljekarništvo, str. 12.

33 Branka Grbavac i Željko Dugac, Mobilnost liječnika u 14. stoljeću na području istočnojadranske obale – primjer Splita, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu, sv. 38, Zagreb, 2020., str. 41-53.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22

Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

Sve su to detalji koji upućuju na svakodnevicu ljekarnika koji su djelovali u dalmatinskim gradovima. Oni su uglavnom na istočnojadransku obalu dolazili iz raznih talijanskih pokrajina no oporuka koja se analizira u ovom radu svjedoči kako je istočna obala Jadrana privlačila i ljekarnike iz udaljenijih područja.

Naime, radi se o oporuci Ivana, sina pokojnog aromatara, magistra Ivana Nijemca (Iohanni Theuthonici), građanina Zadra koju je 1. svibnja 1509. godine sastavio zadarski bilježnik Ivan Filipov de Raymundis, a koja se čuva u Državnom arhivu u Zadru.34 Analizirana oporuka pružit će podatke ne samo o oporučitelju, dakle sinu aromatara Ivana i o razlozima koji su ga ponukali na sastavljanje oporuka, nego i o načinu na koji raspodjeljuje svoju imovinu, kao i o podrijetlu njegove obitelji, tj. oca koji je po profesiji bio aromatar - ljekarnik.

Sadržaj i struktura oporuke

Oporuka, koju je Ivan sastavio u svibnju 1509. u svom domu u prisutnosti dvojice svjedoka, svećenika Mateja iz Blata i zadarskog građanina Alojzija iz Beneventa građanina sadržajno je vrlo škrta i ne otkriva mnogo podataka. Iz same imenske formule oporučitelja može se utvrditi kako je bio sin aromatara-ljekarnika Ivana koji je potjecao s područja sjeverne Njemačke jer je definiran oznakom Theutonici. Aromatar Ivan, sin pokojnog Hermana u zadarsku komunu došao je u četrdesetim godinama 15. st. gdje je kako saznajemo iz sačuvane bilježničke građe već 1447. imao ljekarnu. Radilo o njemačkoj obitelji koja je najvjerojatnije pripadala višem društvenom sloju budući da je jedan od Ivanovih sinova u razmatranoj oporuci definiran oznakom ser, što je u to doba uglavnom bila odrednica plemstva. Budući se bavio zanimanjem koje mu je moglo donijeti veću financijsku dobit aromatar Ivan 1452, kupuje od Miloša Šajkovića kuću i imanje. Godine 1469. sklopio je s Jurjem, sinom Ivana s Paga ugovor o zajedničkom poslovanju.35

Aromatar Ivan trajno se nastanio u Zadru u kojem je stekao i status građanina (civis Iadre). Tu je zasnovao i veću obitelj, kako je razvidno iz oporuke njegovog sina. U oporuci se spominje i Ivanov sin Franjo, koji je ujedno bio oporučni povjerenih svoga brata Ivana, zatim kćerka Katarina, te još jedna poimence nepoznata kćerka koja je bila udana u obitelj Budačić, koja je pripadala sitnom hrvatskom plemstvu.36 Iz tog braka rodio se Juraj, koji je također bio oporučni povjerenik svog ujaka Ivana. Aromatar Ivan je imao još djece, koju njegov sin u oporuci zbirno definira kao ostalu braću i sestre. Osim što je živio, aromatar Ivan je i umro u Zadru, budući da njegov sin oporučno zahtijeva da se pokopa u grobu svoga oca koji se nalazio pokraj crkve sv. Franje u Zadru.

34 HR-DAZD-31, Bilježnici Zadra, Iohannes Philippus Raymundus (1487.–1516.), b. 1, fasc. IV, br. 34.

35 M. D. Grmek, Ljekarništvo, str. 4.

36 O obitelji Budačić vidi: Ivan Majnarić, Plemstvo zadarskog zaleđa u XIV. i XV. stoljeću, Zadar, 2018.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22

Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

Gore navedene činjenice o aromataru Ivanu Nijemcu proizlaze iz navedene oporuke njegova sina Ivana koji je u trenutku njezina sastavljanja bio mentalno zdrav, što je ujedno bio i preduvjet za sastavljanje takvog dokumenta, kako je ranije navedeno. Ipak, Ivanovo fizičko stanje potaknulo ga je na njezino sastavljanje. Naime, Ivan je bio tjelesno onemoćao (corpore lanquens) što je bio rezultat neke bolesti. O Ivanovoj profesionalnoj usmjerenosti i poslovima kojima se bavio u zadarskoj komuni ne znamo ništa. Pretpostavljamo da se radilo o osobi mlađe ili srednje životne dobi koja nije bila oženjena niti je imala potomke. Oporuka je ograničena šturim podacima pa iz nje nije moguće doznati koju je točnu imovinu oporučitelj posjedovao jer je ona u oporuci definirana zbirno kao omnia mea bona paterna et materna. Ono što je iz oporuke razvidno je da tu imovinu dijeli na tri dijela od kojih prvi dio ostavlja sestri Katarini. Katarina je bila mlada i spremala se za ulazak u neku žensku redovničku zajednicu, a ostavština joj je bila namijenjena kao zamjena za miraz. Ivan je ujedno zahtijevao od Katarine da moli za spas njegove duše. Drugi dio imovine oporučni povjerenici trebali su podijeliti u pobožne svrhe kako bi što lakše prešao iz ovozemaljskog u vječni život.

Posljednji dio namijenio je svom bratu Franji i nećaku Jurju Budačiću koji ujedno postaju glavni nasljednici njihove trećine. Zanimljivo je da Ivan ostalim članovima obitelji ne ostavlja ništa te navodi kako moraju poštovati njegovu odluku. Iz sačuvane arhivske građe saznajemo kako je njegov nećak i nasljednik Juraj Budačić poput svog djeda Ivana Nijemca bio ljekarnik u zadarskoj komuni.37

Obzirom na strukturu kao i raspodjelu legata analizirana se oporuka uklapa u standardni obrazac kasnosrednjovjekovnih oporuka dalmatinskih stanovnika. Sastavljena od strane zadarskog komunalnog bilježnika sadrži sve potrebne pravne formule dok u podjeli legata odražava tipičnu dvosmjernu strategiju u izboru samih primatelja. Naime, oporučitelji su s jedne strane veliku pažnju posvećivali raspodjeli legata članovima svojih obitelji, dok su s druge strane znatan dio svoje imovine donirali u pobožne svrhe odnosno ad pias causas i pro anima sua. Razumljivo, najveći i najvrjedniji dio svojih pokretnih i nepokretnih dobara većina je oporučitelja ostavljala članovima svojih obitelji, što je bio i Ivanov slučaj.

Zaključna razmatranja

Analiza Ivanove oporuke upućuje na nekoliko činjenica od kojih se među prvima ističe ona kako je u drugoj polovici 15. st. u zadarskoj komuni djelovao aromatarljekarnik koji je u nju došao s područja sjeverne Njemačke (Theutonici). Kao stranac uklopio se u lokalnu zajednicu i njezine običaje te postao njezinim punopravnim članom. Za pretpostaviti je kako je kao ljekarnik mogao steći veća materijalna sredstva pa je tako pripadao imućnijem gradskom sloju Analiza oporuke njegova sina ne daje točan uvid koja je sve materijalna dobra naslijedio od svog oca, ali je za pretpostaviti

37 HR-DAZD-31, Bilježnici Zadra, Petrus de Pago (1486.–1529), b. II, fasc. 7.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22

Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

da su značajna budući da ih dalje raspoređuje članovima svoje obitelji. Kao što je to bilo uobičajeno u ono vrijeme određena su sredstva bila namijenjena i za spas duše što govori o svakodnevnim običajima i svjetonazoru tadašnji žitelja gradskih komuna. Analiza ove oporuka ističe i još jedan detalj u transferu ljudi i znanja, a to je da na istočnu obalu Jadrana nisu dolazili samo obrazovani i poslovni ljudi s područja Italije već ovom oporukom potvrđujemo i prisutnost osobe s njemačkog područja koja je svojim znanjem i umijećem doprinijela gradskom životu u zadarskoj komuni 15. stoljeća. Povrh toga, aromatar Ivan svoje znanje i vještine prenosi i na članove svoje obitelji, tj. unuka koji je u razdoblju prve polovice 16. st. također bio zadarski ljekarnik. Sve je to dokaz kako su aromatari - ljekarnici koji su radili u Dalmaciji pripadali jedinstvenoj europskoj kulturnoj i trgovačkoj zajednici.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 11-22

Branka Grbavac, Željko Dugac: Aromatar Ivan Nijemac i njegova obitelj...

AROMATAR IVAN NIJEMAC I NJEGOVA OBITELJ U ZADRU NA PRIJELAZU IZ 15. U 16. STOLJEĆE

Sažetak

Oporuke stanovnika istočnojadranskih komuna predstavljaju vrijedan izvor za proučavanje različitih aspekata svakodnevnog života unutar njih kao i podatke o prisutnosti i razvoju pojedinih službi. Iz njihovog sadržaja možemo pratiti društveni i materijalni status dalmatinskih stanovnika i članova njihovih obitelji te namjene u koje su usmjeravali svoja materijalna sredstva. Stoga se u radu analizira oporuka Ivana, sina aromatara Ivana Nijemca pohranjena u Državnom arhivu u Zadru. Aromatar Ivan Nijemac u Zadru je djelovao u drugoj polovici 15. stoljeća. Analiza oporuke njegovog sina Ivana pokazuje kako su pojedini stranci kao i članovi njihovih obitelji slijedili društveno uspostavljeni obrazac u raspodijeli svoje imovine te da su se uklopili u sredinu u koju su došli i u kojoj su obavljali svoju djelatnost. Pojedini od njih kako pokazuje i slučaj aromatara Ivana trajno su se nastanili u istočnojadranske komune i u njima zasnivali svoje obitelji.

APOTHEKER IVAN NIJEMAC UND SEINE FAMILIE IN ZADAR ZUR WENDE DES 15. UND 16. JAHRHUNDERTS

Zusammenfassung

Die Testamente der Bewohner der südadriatischen Gemeinden sind eine wertvolle Quelle zur Erforschung verschiedener Aspekte des Alltages innerhalb von ihnen sowie der Angaben bezüglich Vorhandenseins und Entwicklung einzelner Dienste. Aus ihrem Inhalt können wir den gesellschaftlichen und materiellen Status der dalmatinischen Bewohner und ihrer Familienmitglieder sowie die Zwecke, zu welchen sie ihre materiellen Güter verwendeten, verfolgen. Deshalb wird in der Arbeit das Testament von Ivan, Sohn des Apothekers Ivan Nijemac, deponiert im Staatsarchiv in Zadar, erforscht. Der Apotheker (Arzneikundiger) Ivan Nijemac wirkte in Zadar in der zweiten Hälfte des 15. Jahrhunderts. Die Analyse des Testamentes von seinem Sohn Ivan zeigt wie einzelne Fremde und auch Mitglieder ihrer Familien das gesellschaftlich erstellte Muster bei der Aufteilung ihres Besitzes verfolgten und wie sie sich der Umwelt, in die sie kamen und in der sie ihre Tätigkeit durchführten, anpassten. Einzelne von ihnen, wie es auch der Fall des Medicus Ivan zeigt, siedelten sich dauerhaft in den ostadriatischen Gemeinden an und gründeten dort ihre Familien.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

Krešimir Belošević, ing. TPH

Ulica Sveti Duh 130

10 000 Zagreb kresimirbelosevic@yahoo.co.uk

UDK: 821.163.42(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 25.09.2024.

Pjesnički opus

dr. Ive Hengstera

U ovom radu analizira se dio pjesničkog opusa dr. Ive

Hengstera, zagrebačkog odvjetnika, vegetarijanca i književnika. Dr. Hengster objavio je više pjesama tijekom prve polovice XX. stoljeća. Najveći dio njegovog opusa nalazi se u zbirci pjesama „Duet“, a neke pjesme objavljene su pojedinačno. Njegova vegetarijanska himna „Pjesan života“ objavljena je u „Vegetarizmu, Manifestu Vegetarskog društva“, a najmanje dva kompozitora napisali su i notni zapis za ovu pjesmu.

Ključne riječi: pjesnički opus, dr. Ivo Hengster, Ivo Kokin, vegetarijanstvo, Hrvatska

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

Uvod

Ovaj rad nastao je tijekom istraživanja povijesti vegetarijanstva na hrvatskim područjima. Za ovo istraživanje proučavana je arhivska građa i tekstovi u periodičnim izdanjima diljem Jugoistočne Europe. Arhivska građa vezana za temu vegetarijanstva na hrvatskom tlu nalazi se u Državnom arhivu u Zagrebu u arhivskom fondu Hrvatsko vegetarsko društvo (HR – DAZG - 792 Hrvatsko vegetarsko društvo). Periodična izdanja sačuvana su većinom u knjižnicama u Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj i Srbiji.1

Tema ovog rada je predstavljanje pjesničkog opusa zagrebačkog odvjetnika i književnika dr. Ive Hengstera, jednog od istaknutih vegetarijanaca prve polovine 20. stoljeća. U prijašnjim radovima analizirao sam njegovo djelovanje u Hrvatskom vegetarskom društvu, njegov uređivački rad, te putopis koji je napisao nakon svoga putovanja po Bugarskoj.2 Ovom prilikom posvetio sam pažnju Hengsterovom pjesničkom opusu kako bi upotpunio sliku o njemu.

Kratak životopis dr. Ive Hengstera

Dr. Ivo Hengster rođen je 2. studenoga 1882. godine u mjestu Sajach u austrijskoj pokrajini Štajerska. Školovao se u Hrvatskoj, a pravničkim poslom bavio se u Bosni i Hercegovini, te u Hrvatskoj kao advokat. Uz odvjetnički rad mnogo je vremena uložio u organiziranje vegetarijanskog pokreta u Hrvatskoj, a bio je i jedan od dvanaest osnivača Vegetarskog društva u Zagrebu 1928. godine.3 Surađuje s vegetarijancima diljem Europe. Višegodišnji je član Društva hrvatskih književnika u čijem radu aktivno sudjeluje. Tako je sudjelovao i na Redovitoj godišnjoj glavnoj skupštini Društva hrvatskih književnika koja se održala 18. travnja 1928. godine. Tijekom ove

1 Periodična izdanja nalaze se u Nacionalnoj biblioteci Svetih Ćirila i Metodija (Национална библиотека „Свети Свети Кирил и Методий“) u Sofiji, Bugarska, Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Hrvatska, te u Narodnoj biblioteci Srbije (Народна библиотека Србије), Beograd, Srbija.

2 Više vidi u: Ivo Hengster, „Medju bugarskim prijateljima“, Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, god. III, br. 10 – 11, Zagreb 1939., 63 – 67. O dr. Ivi Hengsteru više vidi i u Krešimir Belošević, „Dr. Ivo Hengster – predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj“, Godišnjak Njemačke narodosne zajednice = VDG Jahrbuch 16, Osijek 2009., 89 - 102, isti, „Hrvatski vegetarac (vegetarijanac) među bugarskim prijateljima. Dr. Ivo Hengster u Bugarskoj 1939. godine“ u: Damir Karbić i Tihana Luetić (ur.), Hrvati i Bugari kroz stoljeća Povijest, kultura, umjetnost i jezik

, Zagreb 2013., 321 - 351., isti, „Dr. Ivo Hengster –vegetarijanski pisac i urednik vegetarijanskog časopisa Vegetarizam - Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu“, Godišnjak Njemačke zajednice = DG Jahrbuch 22, Osijek 2015., 111 - 126., Isti, „‘S mesom ili bez mesa?’ Dr. Ivo Hengster i vegetarijanska propaganda u Dalmaciji“, Godišnjak Njemačke narodosne zajednice = VDG Jahrbuch 30, Osijek 2023., 271 – 284. 3 Počeci organiziranja vegetarijanskog pokreta u Hrvatskoj opisani su u tekstovima dr. Ivo Hengster, „Vegetarsko društvo I. 1928 - 1933“, Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, god. II, br. 5, Zagreb 1938., 33 –39, isti, „Vegetarsko društvo II. 1933-1938.“, Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, god. II., br. 6 - 7, Zagreb 1938., 41 – 52, isti, „Poslije 11 godina“, Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, god. III., br. 8 - 9, Zagreb1939., 53.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39 Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

Skupštine on daje prijedlog o povišenju članarine sa 10 dinara na 15 dinara, s time da svaki član Društva dobije besplatno društveni časopis Suvremenik, mjesečnik za književnost i umjetnost. Tijekom rada Skupštine Društva 1928. godine zapisnik je vodio tajnik dr. Slavko Ježić, a ovjerovitelji su bili dr. Maksimilijan Petanjek i dr. Ivo Hengster.4 Po završetku II. svjetskog rata u svibnju 1945. godine odveli su ga partizani iz stana u Boškovićevoj ulici 15 u Zagrebu te je 28. lipnja 1946. godine osuđen “na smrt streljanjem, trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih te konfiskaciju imovine”.5

Dr. Ivo Hengster kao pjesnik

Dr. Hengster u slobodno vrijeme piše pjesme koje objavljuje pod pseudonimima u bugarskoj, bosansko - hercegovačkoj i hrvatskoj periodici u danima poslije I. svjetskog rata. Njegove pjesme tiskane su u sarajevskom Narodnom jedinstvu, 1919. godine, te u Zagrebu u Viencu, Listu za zabavu i poduku 1923. godine.

Pjesme „Ne znam, zašto srce tašto“ i „Što li skrivih…“ objavljena u Bajramskom prilogu u Narodnom jedinstvu, 1919. godine

Za povijest vegetarijanstva u Hrvatskoj bitne su dvije Hengsterove pjesme. To su vegetarijanska himna „Pjesan života“ i pjesma „Zbogom Rila“. Ove pjesme bit će opisane u zasebnim poglavljima.

Uz to što je povremeno objavljivao pojedine pjesme, Hengster je 1922. godine tiskao i zbirku pjesama Duet. Ova zbirka sadrži 35 pjesama i 15 soneta. I o pojedinačnim

4 Više vidi u N. N., Redovita godišnja Glavna skupština DHK, Savremenik, mjesečnik za književnost i umjetnost, god. 21, br. 4 – 5, Zagreb, travanj – svibanj 1928., 221 – 224. O Slavku Ježiću više vidi u leksikografskoj odrednici Ankice Šunjić, „Ježić, Slavko (Dubrava kraj Čazme, 17. veljače 1895. – Zagreb, 5. svibnja 1969.)“, u: Trpimir Macan (gl. ur.), Hrvatski biografski leksikon, br. 6 (I – Kal), Zagreb 2005., 489 – 490. O Maksimilijanu Petanjeku (Grabe kraj Zlatara 23. svibnja 1884. – Lepoglava 24. travnja 1948.) vidi u odrednicama Milana Krasovića, u Emilij Laszowski (ur.), Znameniti i zaslužni hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925 – 1925, Zagreb 1925., 212. i Nine Škrabe, u Andrej Maček, Nino Škrabe, Maček izbliza, Zagreb 1999., 263 – 264.

5 Prijepis presude vidi u DAZ, fond NOGZ za narodnu imovinu, ST-1629/kut. 425, ST-5585/kut. 564, Rješenje Kotarskog narodnog suda za grad Zagreb od 28. lipnja 1946. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

pjesmama i o zbirci Duet bit će više riječi u tekstu koji slijedi. Svoje pjesme i sonete pisao je pod pseudonimima: „Kokin, Ivo“ i „e“. 6

Pojedinačno objavljene pjesme dr. Ive Hengstera

Godine 1919. objavio je dr. Hengster tri pjesme u sarajevskom listu Narodno jedinstvo.7 To su pjesme „Što li skrivih….“, „Ne znam, zašto srce tašto“ i „Izjutra me želja mori“, ove pjesme tiskane su kasnije u zbirci Duet.8 Zagrebački list Vijenac, list za zabavu i pouku tiskao je 1923. godine Hengsterovu pjesmu „Utopljenik“.9 Pjesma započinje stihovima:

Ko u snu ja gledam gomilu svijeta i zurim ko lud u bezglavu trku: a bit mi se trese, trne u mraku, jer slijepo nas puti bezdanom cilju.

Zbirka pjesama Duet

Dvadesetih godina XX. stoljeća dr. Ivo Hengster sakupio je svoje pjesme u zbirku Duet koju je objavio pod pseudonimom Kokin, Ivo u Zagrebu u svibnju 1922. godine.10

Zagrebačka tiskara Engel tiskala je 1200 primjeraka. Zbirka sadrži i fotografiju autora s nepoznatim prijateljem na Ilinčici.11

Na početku knjige autor ukratko opisuje kako je nastala ova zbirka. U pripremi tiskanja autoru su pomogli „plemeniti sabirači“ koji su u kratkom vremenu sakupili

6 Pjesnik Ivo Kokin (dr. Ivo Hengster) posvetio je pjesme u ovoj zbirci ljubavi, a pjesme su raznih karaktera. Razrješavanjem pseudonima u hrvatskoj književnosti bavio se zagrebački sveučilišni knjižničar Marcel Vidačić u svom radu „Pseudonimi, šifre i znakovi pisaca iz hrvatske književnosti“, u Antun Barac (ur.), Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 21, Zagreb 1951., 7 – 141. Razrješnica za pseudonim Kokin, Ivo nalazi se na stranici 31, a za pseudonim e na stranici 62, te na stranici 95.

7 Istražujući povijest vegetarijanstva u Hrvatskoj pregledavao sam razne baze, te sam u Katalogu autora u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu pronašao tri naslova s potpisom Kokin, Ivo. Prema ovom katalogu dvije pjesme su objavljene u sarajevskom Narodnom jedinstvu, a jedna u zagrebačkom Vijencu, Listu za zabavu i poduku. Analizom periodike ustanovio sam da je u sarajevskom Narodnom jedinstvu dr. Hengster objavio tri pjesme, usp. Kokin, „Ne znam, zašto srce tašto“, „Što li skrivih…“ i „Izjutra me želja mori“, Narodno jedinstvo, god. 2, br. 175, Sarajevo 1919., Bajramski prilog, str. 5, pjesme su tiskane na ćiriličnom pismu.

8 U zbirci Duet tiskane su uz druge i pjesme koje su objavljene u Narodnom jedinstvu. Pjesma „Ne znam, zašto srce tašto“ na stranici 8, pjesma „Što li skrivih…“ na stranici 48, a pjesma „Izjutra me želja mori“ na stranici 14.

9 Pjesma „Utopljenik“ tiskana je u Vijencu, Listu za zabavu i poduku, god. 1., br. 13, Zagreb 1923., 254. Ova pjesma tiskana je pod pseudonimom Kokin Ivo, a prikazuje unutrašnju borbu autora za bolje sutra.

10 Zbirka Duet opisana je u Petar Rogulja (ur.), Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835 –1940, knjiga 6, Hal – Iz (vjestitelj), Zagreb 1985., 50, redni broj 13943. Iz kratkog opisa ove zbirke saznajemo da knjiga ima 63 stranice s jednom slikom i vinjetama.

11 Ilinčica je brdo iznad Tuzle, Bosna i Hercegovina.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

400 pretplatnika samo u Bosni. Iz predgovora saznajemo i da je dr. Hengster napisao ove pjesme tijekom teških dana svojeg života (vjerojatno tijekom I. svjetskog rata).

Predgovor započinje narodnom poslovicom „Nema zime dok ne pane inje ni radosti dok ne dijeliš s kime.“ Uz radost Hengster misli da je i „žalost lakše pregorjeti kad znamo da ljudska mekota shvaća tugu što nam se je na srce savila.“ Pjesme je autor posvetio Ljubavi jer ih je napisao „za one koji ljubeći trpe, a ta nesretna bića razumjeće je i bez komentara.“12 Zbirka Duet poslana je na ogled u Društvo hrvatskih književnika o čemu je izvijestio društveni časopis Savremenik 1923. godine.13 Široj javnosti danas je Hengsterova zbirka dostupna u više knjižnica jugoistočne Europe: po dva primjerka nalaze se u Beogradu i Zagrebu,14 a jedan primjerak u Bijeljini.15 Sačuvani primjerak koji se nalazi u Osobnoj knjižnici Petra Danova u Bugarskoj dr. Hengster darovao je Danovu tijekom posjete bugarskim vegetarijancima 1939. godine. U ovom primjerku nalazi se i piščev autograf.16

Autograf Ive Kokina iz primjerka zbirke pjesama Duet koji se nalazi u Osobnoj knjižnici Učitelja Petra Danova u Bugarskoj.

Dr. Ivo Hengster je u knjižici darovanoj Danovu napisao:

12 Kokin Ivo, Umjesto predgovora, Duet, Zagreb 1922., 3 – 4.

13 Više vidi u „Bibliografiji (uredništvo je primilo na ogled slijedeća izdanja)“ u Savremenik Mjesečnik Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, god. XVII, br. 3, Zagreb ožujak 1923.

14 Primjerci zbirke pjesama dr. Ive Hengstera Duet nalazi se u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Hrvatska.

15 Fond Narodne biblioteke „Filip Višnjić“ u Bijeljini, Bosna i Hercegovina čuva jedan primjerak ove zbirke.

16 Osobnu knjižnicu Petra Danova analizirale su Tsvetanka Pancheva i Lyudmila T. Dimitrova, u svom radu:

, The private library of Petar Danov, The Master – a study of bibliographic identification and reconstruction (Osobna knjižnica Petra Danova, Učitelja – Studija bibliografske identifikacije i rekonstrukcije), Годишник

, Annual of Sofia University „St, Kliment Ohridski“ Faculty of philosophy library anda information science, vol. 8, Sofija 2016., 71 – 131. Na stranicama 95 i 96 autorice opisuju zbirku pjesama Duet. Autorice ističu da se radi o zanimljivoj i maloj knjizi poezije pod naslovom „Duet. Ciklus soneta“, objavljenoj 1922. godine u Zagrebu. Navode da je vjerojatno njezin autor hrvatski javni djelatnik i pjesnik dr. Ivo Hengster, s pjesničkim pseudonimom Ivo Kokin te da ju je autor osobno uručio Petru Danovu u ljeto 1939., tijekom posjete koloniji na Izgrevu u Sofiji i u logoru Bijelog bratstva na planini Rila i Rilskim jezerima.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

„Ko u zbirci traži

Genija vještina

Neka je ne čita,

Jerbo za njeg nije,

Samo onaj znaće cijenit joj vrlina

Ko u jadu svome tuđi bol razumije

Kokin“

Sadržaj zbirke podijeljen je u tri djela: Duet, San, Suze.

Prvi dio: Duet sadrži 20 pjesama a započinje istoimenom pjesmom.17

Pjesma „Duet“ Teško onom ko je viko zanos krunit idealom, jer mu vjere ne da niko trovan ko je bratskim jalom.

S tog u bolu gledam Jalu gdje mi uzdah nijemo tone, tajnu duše dajem valu srce hoće da mi klone.

I dok nad mi hrli k struji s koje voda šumom bruji, samo jedan val joj haje, utjehe mi melem daje zujeći u brzom lijetu: „Vjeruj, vjeruj svom duetu!“

Drugi dio San sadrži „Vijenac od 15 soneta“ koji je, prema riječima samog pjesnika, spjevan u ćeliji.18 Nažalost, zasad nam nisu poznate točne okolnosti te ne znamo zašto je dr. Hengster i u kakvim okolnostima bio zatvoren.

„Prvi sonet“

Oko mene svud je tama večnim mrakom obasuta, dok u duši jeza sama ustavlja mi nasred puta

17 Kokin, Ivo, pjesma „Duet“ u istoimenom prvom dijelu zbirke Duet, stranica 5. 18 Kokin Ivo, „Umjesto predgovora“, Duet, Zagreb 1922., 4.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

polet duha branjenoga

sitnom mrežom želja pustih

srca moga ranjenoga. Kletve ipak ne izustih,

jer mi dosad ulevaše

tračak nade sanak blagi, dok u snima znadijaše

dolazit mi lik Joj dragi. Al kad sinoć usnih dvoje, tuga slomi srce moje.

Treći dio pod naslovom: Suze sadrži 15 pjesama bola. Posljednja pjesma „Oproštaj“ započinje stihovima:

Oproštaj

Zbogom grade

gdje mi stade

samo za Nju srce biti; zbogom raju, mili kraju, gdje ne prestah suze liti!

Zbogom dome

moje mome

što nježni lik joj krasi; zbogom gore moje Zore

gdje se sunca sjaj već gasi!

Zbogom staze

koje gaze

stope moje gorske vile; zbogom luzi

gdje u tuzi

ostavih ja mlade sile!

Zbogom cvijete

što g’ obrete

sama Ljubav s božjeg huma, vječno miri, al ne širi

miris s kog sam sišo s uma!

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

Vegetarijanska himna Pjesan života

Istražujući povijest vegetarijanstva u Hrvatskoj otkriveno je da je dr. Hengster napisao i društvenu koračnicu Vegetarskog društva pod naslovom „Pjesan života“. Ova vegetarijanska himna tiskana je u knjižici Vegetarizam, Manifest Vegetarskog društva u Zagrebu. Manifest je uz druge članove Vegetarskog društva uredio i dr. Ivo Hengster 1935. godine.19 Ova publikacija predstavljena je javnosti tijekom javnih predavanja, a više primjeraka dostavljeno je u redakcije časopisa Cinema, Hrvatska revija, Kulisa, Nova žena, Slobodna misao, Svijet, Teozofija, Upoznaj sebe, Ženski list, Život i zdravlje u Beogradu, Nikšiću i Zagrebu. Bratskom Jugoslavenskom teozofskom društvu darovano je 5 komada.20 Tiskanje Vegetarizma, Manifesta Vegetarskog društva u Zagrebu svakako je jedan od najvažnijih događaja vezanih uz djelovanje Vegetarskog društva 1935. godine. Izvještaj VIII. Redovne glavne skupštine ovoga društva donosi između ostalog sljedeći zapis; „Za taj najvažniji događaj u prošloj godini upravnog rada neka je srdačna hvala redakcijonom odboru u kom su bili s[estra] Vavra i braća Dr Hengster, Takač Kazimir i Veljačić, a napose br[atu] pretsjedniku koji je zbog jedinstva u stilu i sadržaju na opće zadovoljstvo izvršio konačnu redakciju brošure.“21

Dokumentacija koja se nalazi u Državnom arhivu u Zagrebu sadrži arhivsku građu o vegetarijanstvu u kojoj se nalazi potvrda autorstva pjesme „Pjesan života“. Osim toga, primjerak Manifesta koji se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, sadrži rukom dopisanu razrješnicu skraćenice „e“, kojom je pjesma potpisana, i tako potvrđuje Hengsterovo autorstvo pjesme.

Vegetarska himna pjevana je tijekom druženja vegetarijanaca. Tako iz arhivske dokumentacije doznajemo da je 22. veljače 1936. godine održana „intimna društvena zabava za članove i njihove goste. Na molbu br. pretsjednika je na zabavu došao g. Vilko Osterman sa četiri druga, te je s njima otvorio sijelo sviranjem vegetarske pjesni života “Ne ćemo više…“, a br. pretsjednik pozdravio prisutne, kojih je bilo oko 35, a 19 Članovi Vegetarskog društva su na VII. redovnoj glavnoj skupštini Vegetarskog društva u Zagrebu, koja se održala 26. travnja 1934. godine, raspravljali o događajima u proteklom razdoblju. Uz prisjećanje na preminule članove Vegetarskog društva na poticaj predsjednika dr. Ive Hengstera odlučili su da će Društvo u svrhu propagande izraditi i tiskati Manifest. U tu svrhu osnovan je Odbor u sastavu: prof. Jelisava Vavra, dr. Ivo Hengster i Kazimir Takač, kasnije je pridružen i član Čedomil Veljačić. Više vidi u fond HVD, sig. 2, Zapisnik 7. redovne glavne skupštine Vegetarskog Društva u Zagrebu od 26. travnja 1934. godine. Rezultat rada članova Vegetarskog društva, je Vegetarizam, Manifest Vegetarskog društva u Zagrebu koji je tiskan 1935. godine u zagrebačkoj tiskari Ivana Rasta u nakladi od 2000 komada. Više vidi u fond HVD, sig. 2, Zapisnik 17. odborske sjednice Vegetarskog društva u Zagrebu od 25. ožujka 1935. godine.

20 Više vidi u fond HVD, sig. 2, Zapisnik 17. odborske sjednice Vegetarskog društva od 25. ožujka 1935. godine.

21 Članovi Vegetarskog društva na svojoj VIII. redovnoj glavnoj skupštini 25. travnja 1935. godine analizirali su prethodnu društvenu godinu. Više vidi u fond HVD, sig. 2, Zapisnik 8. Redovne glavne skupštine Vegetarskog društva od 25. travnja 1935. godine. Knjižica Vegetarizam, Manifest Vegetarskog društva u Zagrebu opisana je u Rogulja, Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju, 50, redni broj 13942.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39 Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

među kojima se nalazio i suradnik zagrebačkih „Novosti“ g. Nikola Smolčić.“ Na ovoj zabavi je prvi puta odsvirana ova pjesma.22

Zanimljivo je i da je ova pjesma, prema pouzdanim podacima, uglazbljena minimalno dva puta. Prvi puta ju je 1935. godine uglazbio Ante Bursić, a aranžman za ovu skladbu je napisao dr. Viktor Šafranek.23 Nažalost, dosada nisam uspio pronaći originalnu partituru, iako sam tijekom istraživanja povijesti vegetarijanstva kontaktirao više institucija koje čuvaju glazbenu dokumentaciju. Zbog ovog razloga suvremenu partituru na Hengsterove riječi komponirao je 2018. godine za četiri glasa glazbeni umjetnik i knjižničar Jadran Jeić.24

Početak suvremene obrade Vegetarijanske himne „Pjesan života“ iz 2018. godine (riječi Ivo Hengster, glazba Jadran Jeić)

U tijeku istraživanja pregledao sam i zagrebački vegetarijanski časopis Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu koji donosi mnoge vijesti o suradnji hrvatskih i europskih vegetarijanaca. Europski vegetarijanci upoznati su s radom zagrebačkih istomišljenika, te su u svojim glasilima predstavili rad zagrebačkih vegetarijanaca. U

22 Više vidi u fond HVD, sig. 2, Zapisnik 11. sjednice Upravnog odbora Vegetarskog društva od 5. ožujka 1936. godine i u dr. Ivo Hengster, „Vegetarsko društvo II. 1933 – 1938.“, Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, br. 6 – 7, Zagreb, 30. siječnja 1939., 48.

23 Prema već navedenom Zapisniku od 20. veljače 1936. godine pjesma je aranžirana na intervenciju predsjednika Vegetarskog društva dr. Ive Hengstera, a za aranžman je dr. Šafranek dobio honorar u iznosu od 100 dinara. Više vidi u fond HVD, sig. 2, Zapisnik 10. sjednice Upravnog odbora Vegetarskog društva od 20. veljače 1936. godine. O dirigentu i skladatelju Viktoru Šafraneku više vidi u enciklopedijskoj odrednici Krešimira Kovačevića, „Šafranek, Viktor (Zagreb, 3. srpnja 1908. – Zagreb, 17, veljače 1979.)“ u: Muzička enciklopedija, sv. 3 (Or – Ž), Dodatak, Krešimir Kovačević (gl. ur.), Zagreb 1977., 497.

24 Tijekom istraživanja povijesti vegetarijanstva u Hrvatskoj kontaktirao sam razne arhive i knjižnice u kojima sam pokušao pronaći originalni notni zapis iz pera Ante Bursića. Do sada nisam uspio u tome, te sam početkom 2018. godine dogovorio sa glazbenikom Jadranom Jeićem da komponira novu skladbu na Hengsterove riječi. Nakon nekoliko mjeseci glazbenik Jeić skladao je novu melodiju na riječi vegetarijanske himne „Pjesan života“.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

jednoj vijesti zagrebačka vegetarijanska javnost upoznata je sa činjenicom da su bečki vegetarijanci čestitali zagrebačkim istomišljenicima na rezultatima, te su željeli izvoditi zagrebačku himnu u svojim krugovima. Zbog toga su angažirali poznatog bečkog kompozitora prof. Ferdinanda Folba da preuredi notni zapis pjesme „Pjesan života“ za primjenu u bečkom vegetarijanskom društvu. Ova vijest upućuje na mogućnost da postoje tri partiture zagrebačke vegetarijanske himne.25

Stihovi ove pjesme glase:

Pjesan života

Nećemo više tuge ni plača, nećemo laži, mržnje i rata; hoćemo da se ljubav vraća što je sa željom usrećit brata.

Dosta je zlobe, opakih djela, dosta već krvi, nevolje gole; iskra božanska zasjat je htjela nauk i geslo životne škole:

Poznati sebe mudrost je prava kojom se biće čovjeka vodi. Nemoj ubijat, gazit ni mrava svakome stvoru živjeti godi!“

Stranice iz Vegetarizma, Manifesta Vegetarskog društva u Zagrebu, Zagreb 1935. sa pjesmom „Pjesan života“. Primjerak koji se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu donosi rukom pisanu razrješnicu autorstva dr. Ive Hengstera iz 1942. godine.

25 Više vidi u vijesti N. N., „Vegetarische Presse“ u Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, br. 3, Zagreb prosinac 1939., 22.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39 Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

Osim u većoj spomenutoj, Vegetarska himna izvođena je i u drugim prigodama. Povodom 10. godišnjice postojanja Vegetarskog društva održana je 16. listopada 1938. godine u Bijeloj dvorani Novinarskog doma svečana jubilarna matineja, o čemu su izvijestili zagrebački dnevnici. Primjerice, u Jutarnjem listu izašao je tekst „Proslava 10 – godišnjice zagrebačkog Vegetarskog društva“. Na početku proslave uz glasovirsku pratnju dr. Viktora Šafraneka otpjevana je Vegetarska himna prema notnom zapisu Ante Bursića. Pjesnički dio matineje upotpunila je djevojčica Brankica Travinić koja je deklamirala pjesmu dr. Hengstera pod naslovom „Dijete vas moli“, a nastupio je ženski vokalni kvartet u sastavu: Vera Grozaj, Tea Laboš, Jelica Simatović – Telišman i Dragutin Šoštarko. Predsjednik dr. Hengster je održao govor u kojem se osvrnuo na desetgodišnji rad Vegetarskog društva, te je apelirao na „… javnost, da se nadje više razumijevanja za vegetarski pokret, jer vegetarci sve što rade čine za dobro bližnjega i iz ljubavi za čovjeka.“ Matineji je prisustvovao najstariji zagrebački vegetarijanac dr. Brechera (sljedbenik vegetarijanske ideje kroz 22 godine). Uz predavanja i glazbeni dio učenice plesne škole su „svojim plesnim prikazom oduševile publiku“.26 Zagrebačke Novosti donose izvještaj iz pera Milana Katića „Manifestacija vegetarske ideje“.27

Pjesma

„Zbogom Rila“

Arhivska građa sačuvana u Državnom arhivu u Zagrebu donosi podatke o boravku dr. Hengstera u Bugarskoj 1939. godine. Bugarska javnost upoznala je dr. Hengstera u stihovima pjesme „Zbogom Rila“. Pjesmom se „hrvatski vegetarac“ dr. Ivo Hengster oprostio od bugarskih prijatelja nakon posjeta 1939. godine. Ova pjesma objavljena je u bugarskom časopisu Bugarski branitelj, 28 a pomoć pri istraživanju vegetarijanske povijesti pružile su mi i bugarske znanstvenice. Povjesničarka dr. sc. Irina Ognyanova – Krivoshieva iz Sofije pomogla je u pronalasku pjesme „Zbogom Rila“, a ovu pjesmu prevela je za ovaj rad bugarska književnica i prevoditeljica dr. sc. Ljudmila Mindova.

26 Više vidi u N. N., Proslava 10 – godišnjice zagrebačkog Vegetarskog društva, Jutarnji list, godina XXVII, br. 9600, Zagreb, 17. listopada 1938., 7

27 Više vidi u m. (ilan) k. (atić), „Manifestacija vegetarske ideje“, Novosti, god. XXXII, br. 285, Zagreb, 17. listopada 1938., 5. Filmski redatelj, scenarist i umjetnički kritičar Milan Katić školovao se u Zagrebu u školi Hrvatskog glazbenog zavoda i na Muzičkoj akademiji. U prvoj polovici XX. stoljeća radi kao novinar i kritičar. Više vidi u leksikografskoj odrednici Mirjane Pintar, „Katić, Milan (Samobor, 31. kolovoza 1900. –Zagreb, 27. prosinca 1969.)“, Hrvatski biografski leksikon, sv. 7 (Kam - Ko), Trpimir Macan (gl. ur.), Zagreb 2009., 177 – 178.

28 Više vidi u Belošević, „Hrvatski vegetarac (vegetarijanac) među bugarskim prijateljima“, 321 - 351. Vidi i u fond HVD, sig. 3, Zapisnik 5. odborske sjednice Vegetarskog Društva od 3. studenog 1939. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

Pjesma Ive Kokin „Zbogom Rila“ iz časopisa Bugarski branitelj

ZBOGOM RILA!

Daleko iz Zagreba mojih Hrvata, daleko od buke što gradom zabruji. daleko od ljube i rođenog brata na bugarskoj planini s jezera struji.

To sila je Duha što bratstvo se zove, to sila je srca što ljubav im dava, to sila je Tvorca i planine ove, gdje radost im kruži i naslada prava.

To govor iz duše je bugarskoj četi u kojoj se sjatiše legije starci, to želja i nada sa kosina leti, a nose ih zemljom i prekrasni lanci.

Tu Svemirnu Braću si Učitelj vodi kroz etersku struju po svijetu sad širom da Novi se čovjek po besjedi rodi da bori se istinom, pravdom i mirom.

Na rastanku s Rila s tog Svemirnoj Braći iz duše ja želim da ostanu zdravo, da put im do pobjede bude sve kraći s vjerom u Boga i misleći pravo.

Prijevod Ljudmila Mindova

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

ZAKLJUČAK

Pjesnički opus dr. Ive Hengstera sastoji se od zbirke pjesama Duet, te više pojedinačno objavljenih pjesama. Primjerci zbirke su sačuvani u Hrvatskoj i u nekoliko knjižnica susjednih zemalja. Pjesme je objavljivao u bosansko – hercegovačkoj, bugarskoj i hrvatskoj periodici. Većina njegovih pjesama je posvećena ljubavi, a dvije pjesme su vezane uz hrvatsku vegetarijansku povijest. Dr. Ivo Hengster autor je vegetarijanske himne Pjesan života, a bugarskim istomišljenicima napisao je pjesmu Zbogom Rila. Na kraju se iz istraživanja pjesničkog opusa dr. Hengstera može zaključiti da sačuvani opus nije velik, no njegove pjesme pokazuju svestranost i različite interese dr. Ive Hengstera te je zato ovom prilikom bilo vrijedno ukazati na njega.

ARHIVSKA GRAĐA:

Državni arhiv u Zagrebu, arhivski fondovi

HR – DAZG - 792. Hrvatsko vegetarsko društvo

HR – DAZG – 37. Narodni odbor grada Zagreba

LITERATURA:

Belošević, Krešimir, 2009., „Dr. Ivo Hengster – predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj“, Godišnjak Njemačke narodosne zajednice = VDG Jahrbuch 16, Osijek, 89 – 102.

Belošević, Krešimir, 2013., „Hrvatski vegetarac (vegetarijanac) među bugarskim prijateljima. Dr. Ivo Hengster u Bugarskoj 1939. godine“ u: Damir Karbić i Tihana Luetić (ur.), Hrvati i Bugari kroz stoljeća Povijest, kultura, umjetnost i jezik Хървати и българи през вековете История, култура, изкуство и език, Zagreb, 321 - 351.

Belošević, Krešimir, 2015., „Dr. Ivo Hengster – vegetarijanski pisac i urednik vegetarijanskog časopisa Vegetarizam - Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu“, Godišnjak Njemačke zajednice = DG Jahrbuch 22, Osijek, 111 - 126.

Belošević, Krešimir, 2023., „‘S mesom ili bez mesa?’ Dr. Ivo Hengster i vegetarijanska propaganda u Dalmaciji“, Godišnjak Njemačke narodosne zajednice = VDG Jahrbuch 30, Osijek, 271 – 284.

Hengster, dr. Ivo (ur.), 1935., Vegetarizam, Manifest Vegetarskog društva u Zagrebu, Zagreb, 30 – 31.

Hengster, dr. Ivo, 1938., „Vegetarsko društvo I. 1928 - 1933“, Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, god. II, br. 5, Zagreb, 33 – 39.

Hengster, dr. Ivo, 1938., „Vegetarsko društvo II. 1933-1938.“, Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, god. II., br. 6 - 7, Zagreb, 41 – 52.

H.(engster), Dr. I(vo), 1939., „Poslije 11 godina“, Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, god. III., br. 8 - 9, Zagreb, 53.

Hengster, Ivo, 1939., „Medju bugarskim prijateljima“, Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, god. III, br. 10 – 11, Zagreb, 63 – 67

Kokin, 1919., „Ne znam, zašto srce tašto“, Narodno jedinstvo, god. 2, br. 175, Sarajevo, Bajramski prilog, 5.

Kokin, 1919., „Što li skrivih…“, Narodno jedinstvo, god. 2, br. 175, Sarajevo, Bajramski prilog, 5.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

Kokin, 1919., „Izjutra me želja mori“,, Narodno jedinstvo, god. 2, br. 175, Sarajevo, Bajramski prilog, 5.

Kokin, Ivo, 1922., Duet, Zagreb.

Kokin, Ivo, 1923., „Utopljenik“, Vijenac, Listu za zabavu i poduku, god. 1., br. 13, Zagreb, 254.

Kokin, Ivo, 1939., „Zbogom Rila“, Bugarski branitelj, god. X, br. 106-107, Sofija, 3. Kovačević, Krešimir, 1977., „Šafranek, Viktor (Zagreb, 3. srpnja 1908. – Zagreb, 17, veljače 1979.)“

u: Muzička enciklopedija, sv. 3 (Or – Ž), Dodatak, Krešimir Kovačević (gl. ur.), Zagreb, 497.

Krasović, Milan, 1925., „Petanjek, Maksimilijan (Grabe kraj Zlatara 23. svibnja 1884. – Lepoglava 24. travnja 1948.)“, Znameniti i zaslužni hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925 – 1925, Emilij Laszowski (ur.), Zagreb, 212.

m. k., 1938., „Manifestacija vegetarske ideje“, Novosti, godina XXXII, br. 285, Zagreb ponedjeljak 17. listopada, 5.

N. N., 1923., „Bibliografija izdanja koje je uredništvo primilo na ogled“, Savremenik Mjesečnik Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, god. XVII, br. 3, Zagreb, ožujak, nenumerirana stranica (iza stranice 188.)

N. N., 1928., „Redovita godišnja Glavna skupština DHK“, Savremenik, mjesečnik za književnost i umjetnost, godina XXI, br. 4 – 5, Zagreb, travanj – svibanj, 221 – 224.

N. N., 1939., „Vegetarische Presse“ u Vegetarizam, Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, br. 3, Zagreb, prosinac, 22.

N. N., 1938., „Proslava 10 – godišnjice zagrebačkog Vegetarskog društva“, Jutarnji list, godina XXVII, br. 9600, Zagreb, 17. listopada, 7.

Pancheva, Tsvetanka; Dimitrova, Lyudmila T., 2016., „Личната библиотека на Петър Дънов –учителя: опит за библиографска идентификация и реконструкция“, „The private library of Petar Danov, The Master – a study of bibliographic identification and reconstruction“ (Osobna knjižnica Petra Danova, Učitelja – Studija bibliografske identifikacije i rekonstrukcije) u Годишник на Софийския университет

факултет библиотечно - информационни науки, Annual of Sofia University „St. Kliment Ohridski“ Faculty of philosophy library and a information science, Godišnjak Sveučilišta „sv. Kliment Ohridski“ u Sofiji, Fakultet za filozofiju, bibliotekarstvo i informatičke znanosti, vol. 8, Sofija, 71 – 131. Pintar, Mirjana, 2009., „Katić, Milan (Samobor, 31. kolovoza 1900. – Zagreb, 27. prosinca 1969.)“, Hrvatski biografski leksikon, sv. 7 (Kam - Ko), Trpimir Macan (gl. ur.), Zagreb, 177 – 178.

Rogulja, Petar (gl. ur.), 1985., Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835 – 1940, knjiga 6, Hal – Iz (vjestitelj), Zagreb, 50.

Škrabe, Nino, 1999., „Petanjek, Maksimilijan“ u Andrej Maček, Nino Škrabe, Maček izbliza, Zagreb, 263 – 264.

Šunjić, Ankica, 2005., „Ježić, Slavko (Dubrava kraj Čazme, 17. veljače 1895. – Zagreb, 5. svibnja 1969.)“, u: Trpimir Macan (gl. ur.), Hrvatski biografski leksikon, br. 6 (I – Kal), Zagreb, 489 –490.

Vidačić, Marcel, 1951., „Pseudonimi, šifre i znakovi pisaca iz hrvatske književnosti“: u Antun Barac (ur.), Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 21, Zagreb 1951., 7 – 141.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

Dodatak

Popis pjesama dr. Ive Hengstera:

Zbirka pjesama Duet, Zagreb, 1922.:

Prvi dio pod nazivom Duet: Ciklus soneta sadrži 20 soneta:

Duet

Osuda

Nada

Mamon

Jaram

Na Ilinčici

Jovo

Trnje

Vals

Molitva

Majevica

Uzdah

Leptir

Bristol

Zašto?

Pjesma

U čeliji

Miserere

Zaborav

Rastanak

Drugi dio pod nazivom San: Vijenac soneta sadrži 15 soneta:

Soneti 1 – 15

Treći dio pod nazivom Suze: Pjesme bola sadrži 15 pjesama:

Sedam reči

Ti si prva

Što li skrivih

Vjekoslavu Kubineku

Ljubav

Srce luta

Milijuni

Godina

Sudba

Na grobu

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

Proljeće

Beskrajno

Pod lipom

Prijateljici

Oproštaj

Pjesma „Što li skrivih….“, Narodno jedinstvo, god. 2, br. 175, Sarajevo 1919., Bajramski prilog, 5.29

Pjesma „Ne znam, zašto srce tašto“, Narodno jedinstvo, god. 2, br. 175, Sarajevo 1919., Bajramski prilog, 5.30

Pjesma „Izjutra me želja mori“, Narodno jedinstvo, god. 2, br. 175, Sarajevo 1919., Bajramski prilog, 5.31

Pjesma „Utopljenik“, Vijenac, list za zabavu i pouku, god I, br. 13, Zagreb, 27. ožujka 1923., 254. Vegetarska himna „Pjesan života“, Vegetarizam, Manifest Vegetarskog društva u Zagrebu, Zagreb, 1935., 30 – 31.

Pjesma „Dijete Vas moli“, 1938.32

Pjesma „Zbogom Rila“, Bugarski branitelj, god. X, br. 106-107, Sofija 1939., 3.

29 Pjesma je tiskana i u zbirci Duet pod istim naslovom na stranici 47, a napisana je u Sarajevu 1919. godine.

30 Pjesma je iz ciklusa „Duet“. U ovom izdanju početak pjesme je naslov. Ista pjesma tiskana je kasnije u zbirci Duet pod naslovom „Mamon“ na 8. stranici. Pjesma je napisana u Tuzli 1919. godine.

31 Ova pjesma objavljena je kasnije u zbirci Duet pod naslovom „Molitva“ na 14 stranici. Pjesma je napisana u Tuzli 1919. godine.

32 Tijekom dosadašnjih istraživanja nisam uspio pronaći stihove ove Hengsterove pjesme, a potvrda o autorstvu nalazi se u fond HVD, sig. 3, Zapisnik 6. odborske sjednice Vegetarskog društva od 28. listopada 1938. i u Zapisniku 10. redovne glavne skupštine Vegetarskog društva od 22. travnja 1939.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 23-39

Krešimir Belošević: Pjesnički opus dr. Ive Hengstera

PJESNIČKI OPUS DR. IVE HENGSTERA

Sažetak

U radu je ukratko analiziran pjesnički opus dr. Ive Hengstera, zagrebačkog vegetarijanca i odvjetnika. Njegov opus nije velik, nastajao je početkom XX. stoljeća, sadrži zbirku pjesama Duet (koja je tiskana 1922. godine u Zagrebu) te više pjesama koje je autor pojedinačno objavljivao. Zbirka Duet sadrži 35 pjesama i 15 soneta. Dr. Hengster autor je vegetarijanske himne „Pjesan života“ koja se pjevala u Vegetarskom društvu u Zagrebu. Ova himna tiskana je u Vegetarizmu, Manifestu Vegetarskog društva u Zagrebu. Vremenski period u kojem su objavljivane njegove pjesme proteže se od 1919. do 1939. godine.

DICHTERISCHES GESAMTWERK VON DR. IVO HENGSTER

Zusammenfassung

Im Beitrag wird das dichterische Gesamtwerk von Dr. Ivo Hengster, des zagreber Vegetariers und Rechtsanwaltes, kurz analysiert. Sein Gesamtwerk ist nicht umfangreich, es entstand zu Anfang des XX. Jahrhunderts, umfasst die Gedichtsammlung Duet (gedruckt 1922 in Zagreb) sowie mehrere Gedichte, welche der Autor einzeln veröffentlichte. Die Sammlung Duet umfasst 35 Gedichte und 15 Sonette. Dr. Hengster ist Autor der Vegetarierhymne „Pjesan života“, die in der Vegetariergesellschaft in Zagreb gesungen wurde. Diese Hymne wurde im Vegetarizam, Manifest Vegetarskog društva/Manifest der Vegetariergesellschaft/ in Zagreb gedruckt. Die Zeitspanne in welcher seine Gedichte gedruckt wurden erstreckt sich von 1919 bis 1939.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

izv. prof. dr. sc. Sonja Novak snovak@ffos.hr

doc. dr. sc. Stephanie Jug sjug@ffos.hr

Filozofski fakultet

Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Lorenza Jägera 9 Osijek 31000

UDK: 821.112.2(497.5)-2=163.42 Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 10.09.2024.

Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph Posners Szene Heimat

Die vorliegende Arbeit untersucht Posners Versdrama, das im Theater in der Oberstadt aufgeführt wurde. Die Szene Heimat, die sowohl in Die Drau wie auch selbstständig gedruckt wurde, eröffnet die Forschungsfrage über Konzepte wie Heimat, Migration und Selbstbestimmung im slawonischen Kontext am Ende des 19. Jahrhunderts, die heute noch aktuell sind.

Schlüsselwörter: Joseph Posner, Szene Heimat, Migration, Identität, Selbstbestimmung

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

1. EINFÜHRUNG

Die im Titel der vorliegenden Arbeit angegebenen und schwer definierbaren Begriffe – Heimat, Migration und Selbstbestimmung – beschäftigen Forscher insbesondere seit dem Anfang der Globalisierung und damit verbundenen Prozesse, seitdem man den Begriff aus multi- und interdisziplinärer Perspektive untersucht. Celia Applegate untersucht beispielsweise die Begriffe der nationalen Identität und der Heimat bei den an der französisch-deutschen Grenze lebenden Deutschen im Licht der Disjunktion zwischen den nationalen Vorstellungen und Realitäten, mit besonderer Berücksichtigung der Grenze, die ihre politische und ökonomische Funktion transzendiert (1990: ix). Friederike Eigler und Jens Kugele (2012) publizierten einen Sammelband über den Begriff Heimat und wie er in der Literatur und Film seit dem 18. Jahrhundert repräsentiert wurde, mit besonderer Berücksichtigung der Verhältnisse zwischen Erinnerungen, Raum und dem Konzept der Zugehörigkeit in der deutschsprachigen nationalen und kulturellen Geschichte. Ferner beschäftigten sich Krista O’Donnell, Renate Bridenthal und Nancy Reagin mit den Grenzen des Deutschtums und dessen Prägung des Lebens und der Erinnerungen der Diaspora. Im Sammelband The Heimat Abroad. The Boundaries of Germanness untersuchen Verfasser*innen der einzelnen Beiträge die (oft sentimentalen und symbolischen) Verhältnisse zwischen und Definitionen von Deutschtum und der deutschen Diasporagemeinden. Dass Heimat wissenschaftlich immer noch sehr aktuell ist, beweist der rezente Sammelband von Hülz, Kühne und Weber (2019) über die Vielfältigkeit und Polyvalenz des Konstrukts und seiner Verhältnisse zu u. a. Macht, Politik, Natur, Ökologie, Landschaft, Stadt, Ästhetik, mentaler Gesundheit und Raum (inkl. Kosmos).

Wenn man allgemein über Heimat spricht, versteht sich traditionell, dass es um einen Raum geht, den man für eine Zeit verlassen hat und in die Fremde gegangen ist. So definiert, evoziert Heimat unbedingt auch das Phänomen der Migrationen. Migration als Begriff beinhaltet ferner die Idee einer räumlichen bzw. geographischen Bewegung. In der modernen Zeit bezieht sich dies meistens auch noch dazu auf einen Übergang von geographischen bzw. natürlichen, staatlichen bzw. nationalen, kulturellen (z. B. religiösen) bzw. symbolischen Grenzen. Diejenigen, die dies unternehmen, erleben oft große Veränderungen und müssen sich dem Neuen und bisher Unbekannten anpassen, oft sich aufs Neue in der Gesellschaft etablieren und sich im neuen Kontext selbstbestimmen. Eben diese Konzepte werden am Beispiel von Joseph Posners Szene aus dem 19. Jahrhundert in dem vorliegenden Beitrag analysiert.

Joseph Posners Szene Heimat wurde im Feuilleton der Esseker deutschsprachigen Zeitung Die Drau, Nr. 22, vom 18. März 1883 publiziert. Mirjana Stančić berichtet über Posner (1822-1888), dass er „jahrelang der Handels- und Wirtschaftskammer in Osijek vorstand, […] zu den Spitzen des dortigen Bildungsbürgertums [zählte]“

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

(Stančić 2013: 160). Dr. Joseph oder Josip Posner war eigentlich Sekretär der Slawonischen Wirtschafts- und Handwerkskammer (Varga 2011: 232), womit er zu den einflussreichen Bürgern Osijeks mit Migrationshintergrund gehört. „Der begnadete Gelegenheitsdichter verfasste auch den Prolog zur feierlichen Eröffnung des neuen Theaters“ (Stančić 2013: 160). Posner war tatsächlich ein anerkanntes Mitglied des Osijeker öffentlichen Lebens: er war Mitglied des Gründungscommittees der ersten Esseker Sparkasse zusammen mit anderen bekannten Esseker Geschäftsmännern wie Emerich Reisner (vgl. Živaković Kerže 2022: 58).

Heimat, dieses „dramatische Tableau“ (Stančić 2013: 160) ist ein Versdrama, das auch im Esseker Aktien-Theater in der Oberstadt aufgeführt wurde und sowohl in der Drau 1883 als auch im selbstständigen Druck 1884 in der Esseker Buchdruckerei von Julius Pfeiffer herausgegeben wurde. Diese selbstständig gedruckte Version wird heutzutage im Museum von Slawonien aufbewahrt. Der Text eröffnet die Forschungsfrage über Konzepte wie Heimat, Migration und Selbstbestimmung im slawonischen, durch Migrationen und Hybridität geprägten Kontext am Ende des 19. Jahrhunderts.

Der Begriff ‚Heimat‘ wird im traditionellen Verständnis als Synonym für Geborgenheit und Übersichtlichkeit, oft auch als Idylle verstanden. Das kulturelle Konzept der Heimat ist aber ein Komplex von bedeutenden physischen und nicht-physischen Objekten und Räumen, aber auch von sozialen und emotionalen Verhältnissen, die eine Gemeinschaft teilt. In Anlehnung an den sog. Spatial Turn und den Emotional Turn kann man sich eine noch komplexere Konzeption von Heimat vorstellen, die das Dynamische, Widersprüchliche, Hybride in den Vordergrund stellt und völlig auf eine statische bzw. räumliche Gebundenheit verzichtet (vgl. u.a. Eigler, Eigler/Kugele, Blickle, Gebhard et al., Eichmanns/Francke). Da die im selben Kontext benutzten Begriffe Heimat und Migration unvermeidlich den Begriff des Gedächtnisses evozieren, beziehungsweise, weil die Repräsentationen von Heimat sehr oft Narrative des Verlustes und der Nostalgie beinhalten, stellt sich die Frage, ob Heimat und Gedächtnis allein in der Vergangenheit verankert sind? Welche Konzeptionen von Heimat entstehen aus erinnerten, erlebten oder auch im Voraus geahnten Gedanken als Folge von Migrationen? Gedächtnis verstehen wir als ein progressives Konstrukt in Interaktion nicht nur von Kognition, Emotion und Performanz, sondern auch von individuellen und kollektiven Prozessen und als wichtiges Element zur (Selbst)Definition von Individuen (vgl. Assmann, u.a.).

Posners Stück entsteht darüber hinaus fünf Jahre nach der Auflösung der Militärgrenze und bildet somit einen Übergang zum neuen Selbstverständnis der Bewohner Slawoniens. Das symbolische Bild, das im kurzen Drama präsentiert wird, baut ein Ideal der Heimat auf, das sich deutlich von den Idealen des durchschnittlichen Grenzers oder des in den Gebieten der Militärgrenze ansässigen Bauerns unterscheidet. Trotz der Tatsache, dass schon ab der Mitte des 18. Jahrhunderts die Militärgrenze

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

ihre eigentliche Funktion der militärischen Verteidigung allmählich verliert (Pöll 2013: 437), bleibt der eigentliche Mythos Militärgrenze noch lange nach ihrer Auflösung bestehen, wobei das Ansiedeln eine Bereitschaft darstellte, das Gebiet und im breiteren Kontext die Monarchie vor feindlichen Heeren zu verteidigen.

2. ANALYSE

Mirjana Stančić beschreibt Posners Szene Heimat als „[s]tofflich zwar ohne Spannung und erkennbare Handlung, aber von der Idee des habsburgischen Paternalismus untermauert“ (2013: 160). Die Szene suggeriere, „dass nur der bedingungslose Zusammenhalt der Völker um den Altar des Vaterlandes die Prosperität des Reiches garantiert. Ein schon damals antiquiertes Ansinnen, dem nur wenig Zeit bleiben sollte“ (ebd.). Das Fragment handelt von einem Mann und einer Frau, die ihre Heimat verlassen und in das neue Land reisen, wobei insbesondere der Mann eine ganz breite Palette an Gefühlen äußert – von Wut, Zweifel und sogar Gewissensbissen bis zum Pathos oder vom furor bis zum dolor im Sinne einer Tragödie von Seneca.

Die Szene wurde auch im Osijeker Theater aufgeführt, wobei den musikalischen Hintergrund bei der Aufführung auf der Bühne 1883 die Kaiserhymne lieferte (vgl. Obad 1989: 47). Die Szene ist in Versen geschrieben, so verlieh ihr diese Auswahl an der Musik einen noch feierlicheren Ton und trug einer vom verlassenen Kaiserreich bzw. Heimatland gefärbten Atmosphäre bei.

Posners Heimat enthüllt nicht explizit, um welches Land es sich bei dem Konzept der Heimat bzw. des Vaterlandes handelt, aber man kann sich vorstellen, dass seine Gestalten die Donauschwaben in der Diaspora darstellen. Gabriella Schubert argumentiert, dass das Stück einen Konflikt, der zwischen Patriotismus und einem Leben in der Diaspora mit sich bringt, thematisiert (vgl. Schubert 2003: 97). Die Regieanweisungen am Anfang der Szene verlangen die Darstellung einer „ländliche[n] Gegend“ und „[e]iner Auswanderer-Familie, Mann, Weib und Kinder“ (Posner 1883). Die Figur des Mannes beginnt seine Rede, in der er den Kontext erweitert: die Familie befindet sich „an der alten Heimat-Grenze“ und auf dem Weg ins Ungewisse, das anfangs als ein „graues Nebelland“ in ihrer Zukunft beschrieben wird (ebd.). Dementsprechend ist feststellbar, dass die Hauptgestalten – der Mann und die Frau – buchstäblich an einer räumlichen Grenze zwischen ihrer Heimat und dem neuen Land stehen, aber diese Grenze lässt sich auch symbolisch als eine zeitliche Grenze beschreiben, weil die Beiden am Anfang ihres neuen Lebens, somit auch an der Grenze zwischen ihrer Vergangenheit und Zukunft, Erinnerungen bzw. Nostalgie und Hoffnung, ihrer früheren und neuen Identität stehen. Die Komplexität dieses Gefühls des An-der-Grenze-Seins verursacht den inneren Konflikt des Mannes, was sich als der Höhepunkt des Fragments entpuppt.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

Während der einleitenden Rede, ermutigt der Mann sich und seine Familie fortzufahren und bekennt, dass es doch keinen anderen Ausweg gibt, als ins neue Land zu gehen:

Ist uns der mächt‘ge Baum vom Blitz getroffen, So klammern wir uns an den schwachen Strauch!

D‘rum frischen Muth‘s zerreißen wir die Kette, Die weichlich Fühlen um die Herzen wand!

Noch einen Blick zur alten Heimatstätte,

Dann festen Schrittes in das neue Land! (Posner 1883)

Während der Mann einen Blick in die Zukunft wirft und ermutigend wirkt, äußert sich darauf die Frau melancholisch und nostalgisch über die alte Heimat, die sie zurücklassen. Die alte Heimat ist für die Frau idyllisch dargestellt (z. B. sie erwähnt „des Heimatlandes Sonnenpracht“(Posner 1883)), sie möchte ihre Heimat eigentlich nicht verlassen und hofft auf ein Wiedersehen, d. h. eine Rückkehr. Trotz den unterschiedlichen Perspektiven und Aussichten des Mannes und der Frau, entsteht zwischen ihnen im Laufe der ganzen Szene kein Konflikt, aber hervorgehoben werden die Gedanken und Gefühle des Mannes. Die nostalgischen Heimat-Vorstellungen der Frau entsprechen eher dem traditionalen Heimat-Narrativ besser als die hoffnungsvollen und zukunftsorientierten Äußerungen des Mannes. Darauf wendet sich der Mann an die Frau und es beginnt zum ersten Mal zwischen ihnen ein Dialog. Der Mann erinnert sie an die krisenhaften Umstände, in denen sie die Heimat verlassen mussten und beschreibt sie auf eine nüchterne, kritischere Art und Weise:

Fühlst Du nicht mehr des Sturmes eisig Wehen?

Erhellte Dir sich uns‘re Leidensnacht?

Bedenkest Du nicht mehr der bitt‘ren Qualen, Die auf die Brust und lud das Heimatland?

Uns ladte keine Sonne, ihre Strahlen Sie haben nur das Mark uns ausgebrannt!

Vergaßest Du so bald der finstern Sorgen, Die jedes Freudelächeln weggeschreckt, Die mit uns aufgestanden jeden Morgen, Die mit uns Nachts auf‘s Lager sich gestreckt?

Und denkst Du nicht der Deinen, die gebettet

Durch Noth und Siechthum in ein frühes Grab!

Und denkst Du nicht der Aermern, die gerettet,

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

Doch nur für‘s Elend und den Bettelstab?

Weißt Du nichts mehr vom Grame und vom Kummer,

Der Dornenkrone um das welke Haupt,

Die uns der Tage Kraft, der Nächte Schlummer

Mit ihrem gift‘gen Stachel hat geraubt? (Posner 1883)

Seine Beschreibungen der Heimat grenzen an Gefühlen wie Enttäuschung, Resignation Ausgebeutet-Sein und sogar Wut, warum er auch viel kritischer gegenüber den Lebensbedingungen in der alten Heimat ist. Daher scheint er viel bereiter als die Frau, diese zurückzulassen zu sein und ein neues Leben aufzusuchen, trotz der Angst vor dem Unbekannten:

D‘rum fort! fort! Mag das Herz auch angstvoll schlagen,

Ein neues Leben winkt uns lockend dort!

Kein Seufzer mehr, kein Zagen und kein Klagen,

Nur Ein Gedanke, Ein Gefühl: Fort! fort! (Posner 1883)

Der Mann und die Frau - von unterschiedlichen Erinnerungen an die alte Heimat geprägt und Einstellungen zum alten Heimatland geleitet – setzen ihr Gespräch fort. Obwohl sie zu derselben Familie gehören, scheint ihr Gedächtnis gegensätzliche Erinnerungen an das vorherige Leben gespeichert zu haben. Die Frau stellt die Heimat immer wieder idyllisch dar, der Mann im Gegensatz dazu eher kritischer. Daraus lässt sich bei der Frau ein Gefühl der weiteren Zugehörigkeit zur Heimat herauslesen, wobei es sich bei dem Mann um ein Gefühl der Ablösung, Verschiebung und Verlagerung durch die in der Heimat erlebte Traumata handelt. Das Ehepaar weist trotz ihrer anscheinend kultureller Homogenität eine große Diskrepanz in ihren individuellen Erinnerungen, wobei sich die weibliche Perspektive nur an das Gute und Positive erinnert und die männliche eher analytisch und kritisch agiert. Dadurch wird dem Konzept der Heimat möglicherweise auch eine identitätsstiftende und persönlichkeitsbildende bzw. charakter- und figurbildende Funktion gegeben. Interessanterweise entspricht dies eher den neueren Konzepten des Heimat-Begriffs, in denen „Heimat zu einem sehr individualisierten Raum - oder sogar zu mehreren sehr individualisiert erlebten Räumen geworden ist“ (Blickle 2012: 53). Peter Blickle behauptet ferner, dass das heutige Konzept der Heimat mit der Mutter und mit der Kindheit assoziiert wird, aber auch mit dem Vater und mit der Hoffnung an die Zukunft (2012: 54), was mit Posners Perspektiven der zwei Hauptgestalten hier völlig übereinstimmt.

Die Aussagen des Mannes sind länger und detaillierter als die der Frau, was einerseits darauf hinweist, dass sie glaubwürdiger und objektiver wahrgenommen werden sollen und andererseits, dass es sich um eine im Patriarchat verankerten

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

Gemeinde handelt, wo der Mann die Verantwortung sowohl in der Familie als auch im breiteren Kontext der Gesellschaft trägt – im Privaten und im Öffentlichen.

Die unterschiedlichen Perspektiven zwischen dem Mann und der Frau resultieren aber nicht in einer weiteren Auseinandersetzung, sondern entsteht die dramatische Spannung mit der Erscheinung einer „verhüllte[n] weibliche[n] Gestalt“ (Posner 1883), die dem Mann entgegentritt und seine Gedanken über die alte Heimat wie auch seine Entscheidung, sie zu verlassen, hinterfragt: Du willst der Heimat Marken überschreiten, In fremden Boden Deines Lebens Keim Versenken. Soll kein Abschiedsgruß geleiten, Kein Segenswunsch Dich zu dem neuen Heim? (Posner 1883)

Dadurch dass der Mann noch detaillierter über die Situation im Heimatland beschwert, indem er über Not, Elend, Tod einiger seiner Kinder, harte Arbeit am fruchtlosen Land bzw. Sand spricht, den hoffnungslosen Weg von der Wiege ins Grab beschreibt und seine Enttäuschung darüber äußert, bekommt seine Vorstellung von Heimat auch eine wirtschaftliche bzw. ökonomische Bedeutung. In der Heimat soll es an nichts mangeln. Danach fragt ihn die Gestalt, was ihm das Vaterland schuldig sei, und wirft ihm provokativ das „feige Fliegen“ (Posner 1883) vor. Der dramatische Konflikt, auf dem sich die dramatische Spannung aufbaut, basiert eben auf diesem Hin-und-Her zwischen der Gestalt und dem Mann, wobei die Gestalt dem Mann sarkastisch und etwa spöttisch die Flucht von Problemen aufwirft.

Du tapf‘rer Held, Du Kühnster aller Recken!

Die Flucht vom Kampfesfelde nennst Du Muth?

Ich nenn‘s Versagtheit, Haltverlor‘nen Schrecken.

Die muth‘ge Kraft bekámpft, beherrscht die Fluth! (Posner 1883)

Das oben genannte Kampffeld führt uns zurück zum Zweck der aufgelösten Militärgrenze. Die Assoziation soll den vergangenen Mythos, auf dem die Siedler früher ihre Identität aufbauten, mit den neuen Idealen der geistigen Verbundenheit mit dem Wohngebiet überbrücken. Der Mann nimmt dies aber nicht an. Er rechtfertigt sich, dass er nach langem Kämpfen, Mut gefunden hat, die undankbare Heimat zu verlassen: „Ein neues Leben sucht der Kühne nur!“ (Posner 1883).

Der dramatische Höhepunkt entsteht im Monolog der Gestalt, in dem sie ihm Werteverlust bzw. eine Umkehr der Werte, Vergessen, Undankbarkeit, Resignation, lose Verbindung zu seinem Stamm, Mangel an Treue zum Vaterland vorwirft: Der Diskurs dieser Vorwürfe besteht aus der Äquivalent Heimat= Vaterland und beruht auf dem Gebrauch von Adjektiven wie ‚heilig‘ und Syntagmen wie „heil‘ge Flamme, die unentweihte Brust“ oder „Treue [zur Heimat] die höher als sein Leben hält der

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

Mann“ (Posner 1883). Diesen Provokationen und Vorwürfen folgen auch bedrohliche, dunkle, verängstigende Warnungen, die an Fluch und Bedrohung grenzen:

Geh hin! die giftgeschwoll‘ne Schlange: Reue, Sie hängt sich rächend Deinen Fersen an!

Du hast dem Leben jeden Halt entzogen!

Du wirst zum schwanken, steuerlosen Schiff,

Ein Spiel dem Windeshauch, ein Spiel den Wogen, Verderben drohet rings von Klipp‘ und Riss‘!

Du wirst zum Blatt, das los sich riß vom Baume, Für Sturm und Wirbel ein willkomm‘ner Raub; Es treibet ziellos hin im weiten Raume,

Es welkt, vermorscht, zerfällt in mürben Staub! (Posner 1883)

Auf die Konzepte wie Liebe, Kraft und „heil‘ges Feuer“ (Posner 1883) spielend, fleht die Gestalt den Mann an, sich umzukehren. Sie versucht ihn zu ermutigen, erneut Kraft und Mut zu finden, um für sein Leben im „heil‘gen Vaterland“ (Posner 1883) wieder zu kämpfen. Die oppositionellen Einstellungen des Mannes und der Gestalt gegenüber der Heimat bzw. dem Verlassen des Vaterlandes sind als innerer Kampf des Mannes zu verstehen, wo er selber seine Entscheidung, seine Heimat zu verlassen, in Frage stellt: die Frau des Mannes nimmt an diesem Gespräch überhaupt nicht teil, die zwei Gesprächspartner ‚duzen‘ sich, als ob sie sich schon lange kennen und sprechen sich offen und direkt, manchmal sogar respektlos und abwertend an. Die weibliche Gestalt, die da plötzlich erscheint, kann einerseits als das Gewissen des Mannes betrachtet werden. Andererseits ist es indikativ, dass die Gestalt weiblichen Geschlechts ist und dem Mann bei allen seinen Argumenten widerspricht, wobei seine Frau stumm bleibt. So kann man die Gestalt als das Sprachrohr bzw. ein starkes Alter Ego der Frau verstehen. Eine dritte Interpretationsmöglichkeit bietet an, die Gestalt als verkörperte Heimat selbst zu verstehen. Diese Argumentation wird durch die Erklärung des Begriffes Genius unterstützt, worin sich die weibliche Gestalt inmitten dieses Monologs verwandelt: sie wirft „ihre Hülle ab und erscheint als Genius“ (Posner 1883). Nach Duden steht der Begriff Genius für u. a. 1) einen (besonders im römischen Altertum) beschützenden, vor Unheil bewahrenden Geist eines Menschen, einer Gemeinschaft, eines Ortes und 2) die [höchste] schöpferische Geisteskraft eines Menschen. Jedenfalls handelt es sich etymologisch um einen Begriff, der mit sich Assoziationen wie Schutz, Sicherheit, Kraft, Immaterialität, Abstraktheit usw. verbindet, was man im traditionellen Sinne auch mit Heimat verknüpft. Eine weitere Bestätigung einer solchen Interpretation basiert auf den Regieanweisungen, die die visuelle Darstellung dieser Verwandlung in den Genius auf der Bühne erweitern:

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

„zugleich öffnet sich ein Vorhang, ein mit den Emblemen des Vaterlandes geschmückter Altar wird sichtbar, umgeben von Gruppen, die den verschiedenen Volks-, Standes, und Berufsclassen angehören. Die Auswandererfamilie ist in die Knie gesunken.“ (Posner 1883) Nach einem weiteren jedoch kürzeren Monolog des Genius, in dem er den Mann zur Rückkehr zu „Quelle [der] Kräfte“, ewiger Verjüngung durch „[d]ie heil‘ge Fluth“, zu „Lebens Schwelle“ (Posner 1883) und Liebe und Treue, fällt der Mann in die Knie vor ihm und gibt zu:

Mein Geist war krank, doch nun wird er gefunden,

Vor Dir, o hehre, beuge ich das Knie!

Des Lebens Anker habe ich gefunden!

O theure Heimat! Dich verlaß‘ ich nie! (Posner 1883)

Obwohl die Szene thematisch Migrationen als einen Begriff, dem Bewegung immanent ist, behandelt, ist die Handlung des Fragments an sich sehr statisch: die Auswandererfamilie steht an der Grenze zwischen dem alten und dem neuen Land, zwischen dem alten und neuen Leben. Diese Grenze stellt auch einen Moment der Zweifel für den Mann dar, in dem er seine Entscheidung, in die Fremde zu gehen, hinterfragt. Die Gestalten bewegen sich auf der Bühne sehr wenig, d. h. sie bleiben an dieser Grenze stecken, womit das Ende der Szene an sich auch offenbleibt. Der Begriff der Heimat wird mit neuen symbolischen Inhalten gefüllt, die die frühere Einbindung in das Verteidigungssystem der Militärgrenze ersetzen sollen.

Die Grenze, die als ein Nicht-Ort (Augé 1994) bzw. ein Ort des DazwischenSeins, des Fremdseins und der Heimatlosigkeit verstanden werden kann, stellt normalerweise einen Transitort dar, aber die von Posner konstruierte Familie geht nicht fort. Sie bleiben hier immer noch von der alten Heimat sprechend, die sie physisch doch verlassen haben, aber immerhin mit sich bringen, wenn nicht jetzt, dann in der Zukunft, denn die Frau kündigt ein Wiedersehen an: „Wir werden in die Heimat gehen! / Kein Lebewohl, ein Wiedersehen!“ (Posner 1883) Das Stehenbleiben an der Grenze deutet auf die Vervielfachung der gleichzeitig erlebten Räume und Zeiten hin, die weiterhin ihr Leben und Selbstbestimmung prägen werden. Die Szene beginnt mit der Aussage des Mannes, endet aber mit der Aussage der Frau, in der sie nochmals eine zukünftige Rückkehr ins Vaterland bestätigt, womit sie sich jetzt an die Zukunft richtet (früher hat es der Mann gemacht), aber an eine Zukunft, die mit der Vergangenheit unlösbar verbunden ist. Dieser Raum der geographischen, nationalen, kulturellen und temporalen Grenze wird dadurch zu einem heterotopischen Ort (Foucault 1993), der durch Dynamik, Widersprüchlichkeit und Hybridität gekennzeichnet ist.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

3. SCHLUSSWORT

Die Begriffe Heimat, Migration, Identität und Grenze sind konzeptuell eng verbunden. Jeder einzelne Begriff weist eine enorme Komplexität auf und ihr Zwischenspiel in Joseph Posners Szene Heimat treibt diese Komplexität zum Höhepunkt in einem anscheinen einfachen Dramenfragment zwischen Mann, Frau und Gestalt aus dem 19. Jahrhundert. Der Komplexität von Posners HeimatKonzept trägt auch der gesellschaftlich-politische bzw. historische Kontext des Entstehungsortes bei – Osijek bzw. Slawonien war im 19. Jahrhundert ein Einwanderungsgebiet für unterschiedliche Ethnien aus Mittel- und Osteuropa, somit auch ein hybrider, multinationaler Ort.

Die Szene beschreibt einen fast expressionistischen Ausdruck des inneren Konflikts der Hauptgestalt an der Grenze zwischen der Heimat und Fremde, dem alten und neuen Leben. Neben der Hauptgestalt, die in der Figur des Mannes verkörpert ist, wird auch die Perspektive seiner Frau dargestellt. Die beiden Heimatkonzepte und -perspektiven unterscheiden sich stark voneinander.

Die Frau in der Szene hat ein nostalgisches, idyllisches Verständnis von der Heimat und zeigt starke positive emotionale Verbindung damit. Andererseits sind die Heimatvorstellungen des Mannes am Anfang der Szene eher komplexer und zeigen eben ein dynamisches, widersprüchliches, hybrides und wandelbares Konzept, in dem er sich auch kritisch gegenüber der dogmatischen Vorstellung äußert. Bis zum Ende der Szene wendet sich seine Vorstellung in eine pathetisch übertriebene positive Einstellung. Die weibliche und männliche Perspektive zeigt auch einen individualisierten Aufbau von Erinnerungen, die nicht unbedingt mit dem Geschlecht verbunden ist, obwohl man behaupten könnte, dass die weibliche Perspektive traditionell nostalgisch ist und die männliche komplex bzw. tiefer ist, weil sie kritische Elemente enthält.

Posners Fragment zeigt, dass Heimat daher ein lebendiges und individuelles Konzept ist, das im Kontext von Migrationen nicht nur die Vergangenheit darstellt, sondern auch die Zukunft vorausahnt. Dabei sind diese Lebensphasen in Bezug auf die Vorteile und Nachteile beim Individuum gewagt, das Gewissen und die Motivation im inneren Kampf mit sich selbst hinterfragt. Die Auswanderung bzw. Migration, weil es sich um einen Weg ins Unbekannte handelt, setzt Mut und Kraft voraus, kann aber aus unterschiedlichen Perspektiven als Feigheit und Flucht angesehen werden. Die endgültige Selbstbestimmung des Individuums ist eben soindividuell, und erfolgt nach tiefer Hinterfragung von eigenen Entscheidungen, mit Rückgriff auf das vorherige Leben, aber auch mit einer Vorsicht, dass die Zukunft in einem neuen Land möglicherweise nicht besser bzw. ebenso hart und schwierig wird.

Die Familie bleibt an der Grenze stehen, wobei der innere Konflikt des Mannes den Höhepunkt des Fragments darstellt, indem er sich mit der unheimlichen Gestalt

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

eben über das Konzept der Heimat auseinandersetzt. Die mehrdeutige Interpretation der weiblichen Gestalt, die den Mann konfrontiert, bestätigt die traditionellen Auffassungen der Heimat, wo man sie mit der Mutter bzw. Sicherheit und Heim verbindet.

Die Statik der Szene – das An-der-Grenze-Bleiben – steht im Gegensatz zu der Idee der Bewegung, die der Migration immanent ist, womit die Widersprüchlichkeit des Heimat-Konzepts auf einer weiteren Ebene realisiert wird. Ferner stellt die Grenze buchstäblich und symbolisch einen geographischen Transitort zwischen dem alten und neuen Land, einen hybriden Ort und Zeitpunkt zwischen dem alten und neuen Leben, der Vergangenheit und der Zukunft, was die Komplexität des Heimatbegriffs weiter vervielfacht.

Literaturverzeichnis

Applegate Celia, A Nation of Provincials. The German Idea of Heimat, Berkeley-Los Angeles-Oxford 1990.

Assmann Jan, Das kulturelle Gedächtnis. Schrift, Erinnerung und politische Identität in frühen Hochkulturen, München 2007.

Augé Marc, Orte und Nicht-Orte – Vorüberlegungen zu einer Ethnologie der Einsamkeit, Frankfurt am Main 1994.

Blickle Peter, Heimat: A Critical Theory of the German Idea of Homeland, Camden House 2004.

Blickle Peter. „Gender, Space, and Heimat“. In: Eigler Friederike; Kugele Jens. ‚Heimat‘: At the Intersection of Space and Memory. Berlin-Boston 2012, 53-68.

Eichmanns Gabriele; Yvonne Franke. Heimat Goes Mobile: Hybrid Forms of Home in Literature and Film. Cambridge Scholars Publishing 2013.

Eigler Friderike. Heimat, Space, Narrative: Toward a Transnational Approach to Flight and Expulsion. Camden House 2014.

Eigler Friederike; Kugele Jens. ‚Heimat‘: At the Intersection of Space and Memory. Berlin-Boston 2012. Foucault Michel. „Andere Räume“ In: K. Barck et al. (Hrsg.), Aisthesis: Wahrnehmung heute oder Perspektiven einer anderen Ästhetik. Leipzig 1993, 34-46.

Gebhard et al. „Heimatdenken: Konjunkturen und Konturen. Statt einer Einleitung“. In: DIES. (Hg.), Heimat, Konturen und Konjunkturen eines umstrittenen Konzepts. Bielefeld: transcript 2007, 9-56.

„Genius, der“ In: Duden online Wörterbuch https://www.duden.de/rechtschreibung/Genius. Zuletzt abgerufen am 24. Oktober 2023.

Hülz Martina, Kühne Olaf, Weber Florian (Hrsg.). Heimat - Ein vielfältiges Konstrukt. Tübingen 2019.

Obad Vlado. Slavonska književnost na njemačkom jeziku (Die slawonische Literatur der deutschen Sprache). Osijek 1989.

O’Donnell Krista, Bridenthal Renate, Reagin Nancy. The Heimat Abroad. The Boundaries of Germanness. University of Michigan Press 2008.

Posner Joseph. „Szene Heimat“ In: Die Drau, Nr. 22, vom 18. März 1883.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

Pöll Christoph. „Die österreichische Militärgrenze“, historia.scribere 5 2013, 427-444. https://historia-scribere-journal.uibk.ac.at/historia_scribere/article/download/2241/1793. Zuletzt abgerufen am 30. August 2024.

Schubert Gabriella. „Das deutsche Theater in Esseg (Osijek/Eszék) „, Zeitschrift für Balkanologie, Nr. 39. 2007.

Stančić Mirjana. Verschüttete Literatur. Die deutschsprachige Dichtung auf dem Gebiet des ehemaligen Jugoslawien von 1800 bis 1945. Vandenhoeck & Ruprecht 2013.

Varga Darko. „Slavonci na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867.“ In: DG Jahrbuch, Vol. 13, Osijek 2011, 229-286.

Živaković Kerže Zlata et al. „Ekonomske, društvene i prosvjetne prilike u Osijeku u vrijeme Paje Kolarića (1821. – 1876.) „ In: Pajo Kolarić i njegovo doba, AUKOS. Osijek 2022, 48-68.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 41-53

Sonja Novak, Stephanie Jug: Heimat, Migration und Selbstbestimmung in Joseph...

DOMOVINA, MIGRACIJA I SAMOODREĐENJE U SCENI HEIMAT (DOMOVINA) JOSEPHA POSNERA

Sažetak

Scena Heimat Josepha Posnera objavljena je kao feljton u osječkim novinama na njemačkom jeziku Die Drau, br. 22, dana 18. ožujka 1883. Joseph Posner (1822-1888) je u Osijeku dugo godina bio aktivan u Trgovačkoj i gospodarskoj komori, a bio je poznat i po svojoj kulturnoj odnosno spisateljskoj djelatnosti. Napisao je, primjerice, i prolog povodom svečanog otvaranja osječkog Aktien-Theatera. U ovom će se radu analizirati Posnerov dramski fragment u stihu naslovljen Heimat koji je i izveden u istom kazalištu u Gornjem gradu, a osim što je objavljen u novinama Die Drau, samostalno je otisnut i čuva se u Muzeju Slavonije. Analizirana scena otvara prostor za propitivanje koncepata domovine, migracija i samoodređenja u slavonskom kontekstu na kraju 19. stoljeća, a koji su i danas aktualni.

Ključne riječi: Joseph Posner, scena Heimat, domovina, migracije, samoodređenje

HEIMAT, MIGRATION UND SELBSTBESTIMMUNG IN JOSEPH POSNERS SZENE HEIMAT

Zusammenfassung

Joseph Posners Szene Heimat wurde im Feuilleton der Esseker deutschsprachigen Zeitung Die Drau, Nr. 22, vom 18. März 1883 publiziert. Joseph Posner (1822-1888) war ein Esseker und jahrelang der Sekretär der Handels- und Wirtschaftskammer in Osijek, der auch für seine kulturelle und literarische Tätigkeit bekannt ist. Der Gelegenheitsdichter verfasste auch den Prolog zur feierlichen Eröffnung des Esseker Aktien-Theaters. Die vorliegende Arbeit untersucht Posners Versdrama, das auch in demselben Theater in der Oberstadt aufgeführt wurde. Die Szene Heimat, die sowohl in Die Drau wie auch selbstständig gedruckt wurde, eröffnet die Forschungsfrage über Konzepte wie Heimat, Migration und Selbstbestimmung im slawonischen Kontext am Ende des 19. Jahrhunderts, die heute noch aktuell sind.

Schlüsselwörter: Joseph Posner, Szene Heimat, Migration, Identität, Selbstbestimmung

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

Dr. sc. Ivan Mirnik, znanstveni savjetnik, muzejski savjetnik

Mihanovićeva 32, Zagreb i.a.d.mirnik@gmail.com

Dr. sc. Branko Ostajmer

Hrvatski institut za povijest

Opatička 10, Zagreb bostajmer@gmail.com

UDK: 737(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 22.10.2024.

Numizmatička zbirka

Richarda Schwiegera

Polazeći od izvornoga dokumentarnog gradiva, literature i novinstva, autori u prvom dijelu rada nastoje ocrtati biografski profil šumarskog stručnjaka i numizmatičara Richarda Schwiegera, porijeklom Nijemca iz Češke, zagonetne osobe o kojoj se do danas znalo vrlo malo, tek malo više od imena i neosporne numizmatičke strasti koja je naposljetku rezultirala nastankom iznimne numizmatičke zbirke. Schwieger je u prvoj četvrti 20. stoljeća radio i živio u Grgurevcima i Erdeviku, a njegova se zbirka sastojala od brončanog, bakrenog, srebrnog i zlatnog grčkog, rimskog republikanskog te rimskog carskog novca, kao i srednjovjekovnog i novovjekovnog novca iskovanog na području Austrijske Carevine, odnosno Austro-Ugarske Monarhije. Nakon smrti R. Schwiegera, Viktor Hoffiller, ravnatelj Arheološko-historičkog narodnog muzeja u Zagrebu uspio je uz mnoge poteškoće gotovo cijelu zbirku otkupiti za Muzej od njegove udovice Marije Schwieger.

Ključne riječi: numizmatika, numizmatička zbirka, antički novac, srednjovjekovni novac, novovjekovni novac, Richard Schwieger, Srijem

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

Uvod

Tijekom 20. stoljeća Numizmatički je odjel Arheološkog muzeja u Zagrebu – tada Arheološkog odjela Narodnog muzeja – u svoj fundus dobio nekoliko i vrlo važnih i velikih cjelina, bilo otkupom, bilo poklonom. Još na izmaku 19. stoljeća, točnije 1899. godine, Josip Brunšmid (*Vinkovci, 10. II. 1858 +Zagreb, 29. X. 1929) darovao je svoju bogatu numizmatičku zbirku antičkog novca Muzeju – iako je došao na čelo Arheološkog odjela tadašnjeg Narodnog muzeja već 1893. godine. S tom donacijom je počekao još nekoliko godina kako bi spriječio da se po Hrvatskoj šire glasine kako se tim poklonom htio zahvaliti Izidoru Kršnjavom što ga je namjestio. Uostalom, prema statutu Narodnog muzeja, kustosi nisu smjeli posjedovati vlastitih zbirki. Ravnatelji muzeja – kako Josip Brunšmid, tako i njegov nasljednik Viktor Hoffiller (*Vinkovci, 19. II. 1877 +Zagreb, 17. I. 1954) – uvijek su nastojali obogatiti muzejsku numizmatičku zbirku, pa su čak u izvanrednim slučajevima znali i uskočiti u pomoć vlastitim sredstvima, koja su kasnije pokušavala povratiti – spomenimo, primjerice, otkup dva rimska zlatnika nađena u Sisku12 – Kvinta Kornuficija3 i cara Augusta. A i 1930. godine je prigodom otkupa zbirke R. Schwiegera iz vlastitoga džepa posudio 1750 dinara. U sastav muzejske zbirke ušla je 1928. godine i prva numizmatička zbirka Benka Horvata (*Vinkovci, 14. VIII. 1873 + Zagreb, 28. II. 1955), od koje je danas u sastavu Muzeja 5984 komada) numizmatičke zbirke nadšumara Richarda Schwiegera, kojom ćemo se na ovome mjestu pobliže pozabaviti.

Richard Schwieger

Richard Schwieger bio je namješten kao odlično plaćeni šumar kod knezova iz obitelji Odescalchi, Srijemskih vojvoda, prinčeva od Bassana, markiza od Roncofredda i Montiana, ugarskih magnata, vlasnika Iločkog vlastelinstva. S jedne strane su živjeli i žive u Rimu, a s druge strane su obitavali i u Ugarskoj i Hrvatskoj. Spomenimo i to da su Artur Odescalchi (*Szolcsány, 21. VII. 1836 +Kremnica, 9. I. 1925) i sin mu Livius Odescalchi (*Szolcsány, 25. IV. 1863 +VIII. 1938)4 bili cesarski i kraljevski komornici, prvi od 1860. godine, a drugi od 1891. godine.5 Za nas je zanimljiva činjenica da je druga žena kneza Artura bila Valerija rođ. grofica Erdödy od Monyorókereka i Monoszla (*17. IX. 1850 +16. VI. 1933), s kojom se vjenčao u Novom Marofu 25. X. 1870. i od koje se

1 Hoffiller Viktor, „Arheologija u Hrvatskoj u zadnjih dvadesetpet godina“, Obzor Spomen-knjiga, 1860-1935, Zagreb 1936., 155-156.

2 Hoffiller Viktor, „Dva zlatna rimska novca iz Siska“, Šišićev zbornik – Mélanges Šišić, Zagreb 1929., 619-623.

3 Dukat Zdenka – Mirnik Ivan, „Aureus Kvinta Kornuficija. Summary: The aureus of Quintus Cornuficius”, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 3.s., 16-17, Zagreb 1983-84., 91-93 +1 Tab.

4 Gothaischer Hofkalender nebst diplomatisch-statistischem Jahrbuche. 1907. Hundertvierundvierzigster Jahrgang. Gotha, Justus Perthes, 389; Gothaischer Hofkalender nebst diplomatisch-statistischem Jahrbuche. 1915. Hundertzweiundfünfzigster Jahrgang, Gotha 1915.: Justus Perthes, 391-392.

5 Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika Kraljevina Hrvatske i Slavonije 1900, Zagreb 1900., 17-18.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

ubrzo i crkveno i sudski rastao (1875.). U Ilok su prinčevi Odescalchi obično dolazili u lov i u vrijeme berbe i dovodili brojne visoke goste iz Monarhije i inozemstva.

O Richardu Schwiegeru ne znamo mnogo, u literaturi jedva da se spominje njegovo ime, a izvori također nude vrlo oskudne podatke. Što se tiče porijekla, znamo da potječe iz njemačke obitelji koja je živjela u okolici Znojma (njem. Znaim) u današnjoj Češkoj, odnosno Južnoj Moravskoj. Otac Franz Schwieger službovao je kao učitelj, odnosno nadučitelj u manjem mjestu Lechovice (njem. Lechwitz)6 koje je danas dio Znojma, a preminuo je 1889. u Znojmu.7

Potpis Richarda Schwiegera (1910) (Arhiv Arheološkoga muzeja u Zagrebu)

Iločko vlastelinstvo, koje je obitelj Odescalchi držala od 1697. godine, obuhvaćalo je znatan dio Srijema, uključujući i golema šumska bogatstva. Da bi se na najbolji mogući način iskoristila šumska blaga vlastelinstva, bile su potrebne stručne, školovane šumarske snage, ne dakako samo na ovom, nego na svim slavonskosrijemskim veleposjedima. Njih je uvijek manjkalo, i vlastelinske uprave ih nalaze u drugih dijelovima Habsburškog imperija, pa je i Richard Schwieger jedan od tih. On oko 1900. godine dolazi na vlastelinstvo i do 1922. službuje kao šumar, da bi te godine bio promaknut za nadšumara.8

Richard Schwieger obitavao je neko vrijeme u Grgurevcima u Srijemskoj županiji, u upravnom kotaru Ruma, selu koje je 1890. god. imalo 334 kuće, 1923 stanovnika, a pokrivalo 6249 jutara i 548 kvadratnih hvati, imalo općinski ured, dvije pučke škole, oružničku postaju i pravoslavnu (grčko-istočnu) župu.9 Mitrovica je bila blizu – na udaljenosti od 16.6 km.10 I živeći i radeći u takvom selu R. Schwiegera nije sprečavalo sakupiti jednu od najboljih numizmatičkih zbirki antičkog, srednjovjekovnog i novijeg novca u ovim krajevima, zbirku koja je još za njegova života bila dobro poznata u

6 Ovo mjesto je skoro do Drugoga svjetskog rata gotovo u cijelosti bilo nastanjeno Nijemcima.

7 Znaimer Wochenblatt (Znaim), god. XL., br. 46, 16. XI. 1889., 18.

8 „Personalnachrichten“, Wiener Allgemeine Forst- und Jagd-Zeitung (Beč), god. XL., br. 5, 2. II. 1922., 27.

9 Političko i sudbeno razdieljenje Kralj. Hrvatske i Slavonije i repertorij prebivališta... Politische und Gerichts-Eintheilung der Königreiche Kroatien u. Slavonien und Wohnorts-Repertorium nach dem Stande vom 31. Mai 1895. Herausgegeben von der Kgl. Kroat.-Slav.Dalm. Landesregierung. Zusammengestellt vom Kgl. statistischen Landesbureau in Agram, Zagreb 1895., 192.

10 Kilometričke karte i skrižaljke Kraljevina Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1909., br. 63: Gradjevni odsjek kr. hrv.slav.-dalm. zemaljske vlade.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

stručnim krugovima diljem tadašnje države.11 O životu Schwiegerovih u Grgurevcima nemamo podataka i očito je da je Richard bio usredotočen na svoj posao s jedne, te na numizmatiku s druge strane. Pa ipak, jedan navod nam govori da nije bio izdvojen iz brojem značajne njemačke zajednice u Grgurevcima te da joj je, zajedno s knezovima Odescalchi i nekim drugim činovnicima Iločkoga vlastelinstva njemačkog porijekla, redovno financijski pomagao, napose kada je bila riječ o vjerskim potrebama.12

Zbirka R. Schwiegera, ladica s rimskim carskim Numizmatički ormarić s ladicama, novcem. (Odjel za numizmatiku, Arheološki)

Theodor Schröter, Leipzig-Connewitz muzej u Zagrebu (Mittheilungem der Oesterr. Gesellschaft für Münz- und Medaillenkunde, 9,12, Wien 1913, 187.)

Kasnije se bračni par Schwieger preselio u veći Erdevik u Srijemskoj županiji, upravnom kotaru Ilok – a do Iloka je udaljenost bila 16,1 km13 – sjedište općine površine 16 924 jutara i 1170 kvadratnih hvati. Bilo je to trgovište, s 583 kuće i 3252 stanovnika (isto tako 1890. god.), s općinskim uredom, rimo-katoličkom i pravoslavnom (grčkoistočnom) župom, tri pučke učionice, poštom, brzojavnom postajom, oružničkom postajom te financijalnom stražom.14 Kako se čini, prve kontakte s Richardom Schwiegerom iz Grgurevaca, tada šumarem lovišta (Revierförster), imao je Josip

11 Saria B. [alduin], „Numizmatičke zbirke“, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knj. III., ur. Stanoje Stanojević, Zagreb 1928., 187.

12 Kaufmann Karl, Geschichte der deutschen Kirchengemeinde Grgurevci, Osijek 1932., 8.

13 Kilometričke karte i skrižaljke Kraljevina Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1909., br. 61: Gradjevni odsjek kr. hrv.slav.-dalm. zemaljske vlade.

14 Političko i sudbeno razdieljenje Kralj. Hrvatske i Slavonije i repertorij prebivališta... Politische und Gerichts-Eintheilung der Königreiche Kroatien u. Slavonien und Wohnorts-Repertorium nach dem Stande vom 31. Mai 1895. Herausgegeben von der Kgl. Kroat.-Slav.Dalm. Landesregierung. Zusammengestellt vom Kgl. statistischen Landesbureau in Agram, Zagreb 1895., 183.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

Brunšmid još 1910. god.15 Slijedila su pisma od 13. II. i 25. XI. 1911, kad je R. Schwieger potanko pisao o raznim arheološkim nalazima u Banoštoru i Čereviću. J. Brunšmid mu je u zamjenu za neke od nalaza, prema onda važećem običaju, poslao nešto duplikata rimskog republikanskog novca. God. 1915. je R. Schwiegera u Grgurevcima pohodio i V. Hoffiller i u drugom pokušaju (prvi put, 1913. god. domaćina nije bilo kod kuće), od njega na poklon primio neke pretpovijesne željezne i brončane predmete nađene u Svilošu 1913. godine.16 Zbog zasluga glede darivanja tih arheoloških nalaza s područja Fruške gore Arheološkom odjelu Narodnog muzeja Kraljevska Hrvatska Slavonska Dalmatinska vlada, Odjel za bogoštovlje i nastavu, izrazila je Schwiegeru zahvalnost dekretom s nadnevkom od 12. VII. 1915. godine. O tom dekretu je V. Hoffiller upoznao R. Schwiegera svojim pismom od 17. VII. 1915. godine.

Vladin dekret R. Schwiegeru od 12. VII. 1915. (Arhiv Arheološkoga muzeja u Zagrebu)

15 Npr. pismo R. Schwiegera J. Brunšmidu od 13. XI. 1910. god.

16 Spis od 22. V. 1915. god.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

R. Schwieger pomno je i znalački birao što će sve ući u njegovu numizmatičku zbirku. Na žalost, za razliku o Benka Horvata, nigdje nije bilježio gdje je novac i medalje nabavio, kupio ili našao. U Muzej naime nije dopremljen ni njegov arhiv, koji je vjerojatno nakon smrti Marije Schwieger uništen. Numizmatičke ormariće kupovao je najvjerojatnije kod tvrtke Theodor Schröter, Leipzig-Connewitz. Na žalost nije nam sačuvan nijedan od tih lako prenosivih ormarića, pa ni numizmatički kabinet, koji se spominje u Hoffillerovom dopisu od 20. II. 1936., nego samo veliki broj ladica/tabli, izvedenih u kartonu sa crnom platnenom presvlakom, dnom od crvenog sjajnog papira i pozlaćenom bakrenom dugmadi. Ladice su imale pregrade različitih veličina, kojima su pripadale i kartonske ceduljice za ispisivanje podataka. I danas se tim ladicama kustosi služe, budući da je Schwiegerova zbirka smještena u Beba-ormarićima (+14 ormarića, sa sveukupno 142 ladice), koje je proizvodila tvrtka Oskar Anhut u Neuwiedu, s gotovo istim rasterima u ladicama, kao i onima koje je proizvodio Theodor Schröter. Od grčkog novca u zbirci R. Schwiegera zastupljen je u manjem broju samo rimski provincijalni novac, npr. egipatski.17 Vjerojatno je starogrčki novac konfisciran tijekom trajanja ostavinske rasprave nakon smrti Marije Schwieger. Tu su možda bili i keltski novci nađeni u tim krajevima. O tom dijelu zbirke nemamo nikakve dokumentacije. U arhivu Arheološkog muzeja u Zagrebu čuva se Schwiegerov krasopisom pisani pedantni inventar rimskog novca na papiru približnog formata A4 s po ucrtanih 8 kartotečnih kartica po listu. Svaka ta nacrtana kartica sadrži najvažnije podatke (vrsta kovine, opis lica, opis naličja, promjer, težina, stanje očuvanosti, broj standardnog kataloga. Katalog započinje s Rimskom republikom (br. 1-228), a taj novac je u cijelosti objelodanio Tomislav Bilić.18 Slijedi katalog rimskog carskog novca, počevši od cara Augusta (br. 229) pa do Severa III (br. 3825). Uz netom opisani autograf R. Schwiegera postoji i prvotni inventar, zapravo koncept (sadrži rimski carski novac, počevši od Domicijana do Galijena), i naravno, tu je službeni muzejski inventar, koje je sastavio muzejski kustos Josip Klemenc (*Ljubljana, 4. III. 1898 +28. IX. 1967), a po nalogu ravnatelja V. Hoffillera.

R. Schwieger je uz antički novac sabirao i srednjovjekovni i novovjekovni novac, kao i medalje s nekadašnjeg područja Austro-Ugarske Monarhije (Austrija ispod Ennsa, Austrija onkraj Ennsa, Izborna kneževina Salzburg, Štajerska, Koruška, Tirol, Burgau, Prednja Austrija, Elzas, Lotaringija, Austrijska Nizozemska, Češka, Moravska, Galicija, Šleska, Ugarska, Sedmogradska, Dalmacija, Hrvatska, Slavonija,

17 Mirnik Ivan, „Sylloge nummorum graecorum, Croatia, Zagreb, The Archaeological Museum Numismatic Collection, Volume VIII, Aegyptus, Ptolemaei – Roman Provincial Coinage“, Zagreb 2016. = Musei Archaeologici Zagrabiensis Catalogi et Monographiae/Catalogues and Monographs of the Archaeological Museum in Zagreb, vol. XV.

18 Bilić Tomislav, „Coins of the Roman Republic in the Archaeological museum in Zagreb / Zbirka rimskog republikanskog novca Arheološkog muzeja u Zagrebu“, Musei Archaeologici Zagrabiensis Catalogi et Monographiae/ Katalozi i monografije Arheološkoga muzeja u Zagrebu/Catalogues and Monographs of the Archaeological Museum in Zagreb, 13, 2015.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

Toskana, Lombardsko-venetsko Kraljevstvo, Bosna, Austrija; crkvena gospoda: Nadbiskupija Salzburg, Biskupija Olomouc/Olmütz, Njemački Red; Italija: Papinska Država). Taj dio Schwiegerove zbirke sačuvan je u cjelosti i broji 2895 primjeraka. Osim sitnog novca, tu se nalaze odlično sačuvani i rijetki taliri i njihove višestruke i manje nominale te medalje. Sačuvan je i Schwiegerov inventar, također pisan krasopisom.

Vjerujemo da je R. Schwieger posjedovao i dobru numizmatičku literaturu, uključujući i veliki broj dražbenih kataloga iz cijele Europe, budući da je to u ono vrijeme bio jedini mogući način kupovine numizmatičkog materijala. Dio te biblioteke završio je u Arheološkome muzeju, a kako piše V. Hoffiller udovi M. Schwieger dana 13. XII. 1930., neka su djela nepotpuna, a dražbene kataloge da je dao odnijeti na potkrovlje.

Otkup

zbirke

Richard Schwieger preminuo je 23. rujna 1928. godine, u dobi od 63 godine, i pokopan je dva dana kasnije na groblju u Erdeviku.19 Nakon smrti svoga muža, Marija Schwieger se našla u financijski osobito neugodnoj situaciji i muževljeva numizmatička zbirka postala je predmetom špekulacija raznih ljudi među kojima nisu svi bili vođeni poštenim namjerama. Na opasnost koja je prijetila Mariji Schwieger i numizmatičkoj zbirci upozorila je Viktora Hoffillera, kojeg je poznavala, Herma Roesler (Rössler; *Teschen, 22. IV. 1877 +Klagenfurt nakon 1945.?)20 iz Iloka, žena dvorskog savjetnika Pavla Roeslera (Rössler; *Karlsruhe, 12. V. 1869 +Laško, između 1941. i 1945.?),21 upravitelja Iločkog vlastelinstva, dugim pismom na njemačkom jeziku, pisanim latinicom, od 25. X. 1930. godine. Naime, kad se Richard Schwieger spremao otići u mirovinu, u namjeri da si kupi kuću uzeo je zajam od 70 000 dinara kod Gospodarske banke u Zagrebu i kao polog je banci predao svoju zbirku (Schwiegerovi su do tada vjerojatno živjeli šumarijskom stanu).

19 Matica umrlih župe Erdevik. Podatak o Schwiegerovoj smrti dugujemo kolegi Radovanu Sremcu i ovu prigodu koristimo da mu zahvalimo na susretljivosti i pomoći.

20 Zavičajnici grada Iloka 1912.-1947. godine, prir. Zlatko Virc, Osijek 2003., 105.

21 I Pavao i Herma Roesler su se potpisivali kao Roesler, a ne Rössler, kako njihovo prezime piše V. Hoffiller. Zavičajnici grada Iloka, 105.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

Pismo H. Roesler V. Hoffilleru od 25. X. 1930. (Arhiv Arheološkoga muzeja u Zagrebu)

Nakon iznenadne smrti R. Schwiegera odvjetnik Leonid Pitamic,22 koji je navodno dao novac, je zatražio povrat novca do 21. XI. 1930., ili da će zadržati zbirku. Direktor te banke tražio je za ležarinu još 40 000 dinara, a s kamate u iznosu od 5000 din. Herma Roesler je zamolila V. Hoffillera da udovi Schwieger pomogne u toj bezizglednoj situaciji.

Tako se između V. Hoffillera i M. Schwieger uspostavila opsežna prepiska, sačuvana u arhivu Arheološkog muzeja u Zagrebu. M. Schwieger pisala je duga pisma na njemačkom jeziku (kurentnim pismom, tzv. goticom), vrlo rijetko hrvatski,23 a Hoffillerovi dopisi pisani su na pisaćoj mašini, također najčešće na njemačkom jeziku.24 Tako, primjerice, dana 8. XI. 1930. (najavljuje put u Mitrovicu i dolazak u Erdevik). Kupoprodajni ugovor s 8 točaka, potpisan je dana 14. XI. 1930. godine u Erdeviku (postoji i rukom pisani koncept). Osim M. Schwieger i ravnatelja V. Hoffillera kao svjedoci potpisani su Pavao Rössler, upravitelj vlastelinstva i Davorin Simić, vinogradarski upravitelj knezova Odescalchi, obojica iz Iloka:

22 Dr. Leonid Pitamic (*Postojna, 15. XII. 1885 +Ljubljana, 30. VI. 1971), istaknuti slovenski pravnik, političar, diplomat i prevoditelj. Akademske godine 1926./27. rektor Ljubljanskoga sveučilišta, dopisni član Jugoslavenske (Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti te redovni član (slovenske) Akademije znanosti in umetnosti.

23 Pisana: 28. X., 8. XI., 9. XII., 12. XII., 28. XII., 1930; 4. I., 5. I., 14. I., 4. III., 2. III., 9. III., 11. III., 25. III., 4. IV., 6. IV., 29. IV., 20. V., 6. VI., 17. VI., 1. VII., 1. VIII., 31. VIII., 17. XI. 1931; 19. I., 30. III., 12. IV., 25. IV., 9. V., 10. VII., 21. VII., 22. VII., 8. VIII., 31. VIII., 19. IX., 4. XI., 15. XII., 18. XII., 1932; 1. II., 2. IV., 12. IV., 25. IV., 5. V., 23. V. 1933.

24 Npr. 31. III. 1931., 18. IV., 17. IX. 1932.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

KUPOPRODAJNI UGOVOR

Sklopljen 14. novembra 1930. u Erdeviku izmedju gospodje Marije Schwieger kao prodavaoca i gospodina dra Viktora Hoffillera, sveučilišnoga profesora iz Zagreba kao kupca, kako slijedi:

1.

Gospodja Marija Schwieger prodaje gospodinu dru Viktoru Hoffilleru iz svoje zbirke, koja je sada založena u Zagrebu i nalazi se kod g. Jovana Maksimovića, sve one novce, koje on može da treba za zbirku arheološkoga muzeja u Zagrebu, do sume od 130.000.- Din. jednestotinetridesethiljada dinara uz one cijene za pojedine novce, koje on sam bude ustanovio, s tim ipak ograničenjem, da ni jedan novac ne smije procijeniti manje od cijena danih u popisima Babelona (za rimske republikanske) i Cohena (za rimske carske novce).

2.

Gosp. dr. Viktor Hoffiller pristaje na to, da kupi jedan dio novaca iz zbirke gospodje Marije Schwieger uz gore navedene uvjete, te obećaje, da će zadržane novce procijeniti po najboljem svojem uvjerenju i savjesti.

3.

Gosp. dr. Viktor Hoffiller dužan je isplatiti odmah gosp. Leonidi Pitamicu u Zagrebu iznos od 65.000.- Din šezdesetpethiljada dinara koju mu duguje gospodja Marija Schwieger i k tome kamate za godinu 1931. koje iznose oko 5000 (pet tisuća) dinara. K tome treba da plati honorar koji traži gosp. Jovan Maksimović u Zagrebu do najvišega iznosa od 40.000.- Din. (četrdeset tisuća dinara) i dug u Srpskoj privrednoj banci u Zagrebu u iznosu od 4500.- Din (četiritisućepetsto dinara). Ostatak od 15.000.- Din isplatit će g. dr. Hoffiller gospodji Schwieger kasnije, iza kako je odračunao troškove ugovora, priznanice i kamata za novce, koje će za isplatu gornje sume od 115.000.- Din uzajmiti iz banke.

4.

Povrh ove sume od 130.000.- Din. stotinutridesethiljada dinara može si g. dr. Hoffiller iz zbirke gospodje Schwieger izabrati za narodni muzej još i daljih novac u četvrtgodišnjem iznosu do 1.500.- Din. (jednutisućupetsto dinara) koja će se suma gospodji Schwieger isplaćivati četvrtgodišnje na njezine biljegovane priznanice. Procjenu pridržanih novaca obavit će g. dr. Hoffiller po svojem najboljem uvjerenju uz ograničenja spomenuta u čl. 1. ovoga ugovora.

5.

Kada g. dr. Hoffiller bude obavio izbor novaca u okviru gornjih iznosa koje kani pridržati, a najkasnije za dvije godine od dana kada je preuzeo cijelu zbirku, povratit će on gospodji Schwieger ostatak zbirke na slobodno raspoloženje, s tim ipak

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

ograničenjem, da on može kupiti i taj ostatak zbirke, ako za nju plati onaj iznos, koji nudi drugi kupac.

6.

Gosp. dr. Hoffiller prenijeti će zbirku, čim položi gore navedene iznose u arheološki muzej i tamo će ju pohraniti pod svojim ključem.

7.

Obadvije strane odriču se prava, da će napadati ovaj ugovor radi prikrate od više od polovice vrijednosti.

8.

Ovaj ugovor stupa na snagu onoga dana, kada gosp. Hoffiller položi sume spomenute u čl. 3 i prenese zbirku u narodni muzej.

Zaključeno i potpisano

Dr Viktor Hoffiller

Marija Schwieger kao kupac

Svjedoci:

Pavao Roesler

Simić Davorin

Nakon toga slijede pisma od 17. XI., 7. XII.; u dva pisma; V. Hoffiller javlja da je cijelu zbirku prenio u Muzej 24. XI. kad je kupoprodajni ugovor stupio na snagu, a 28. XII. 1930. javlja M. Schwieger da marljivo pregledava zbirku i piše procjenu, iznos od 101.975 dinara. Hoffillerovi dopisi puni su kavalirske brige i dobrih savjeta M. Schwieger, koja se, očito, nije snalazila sa svojom mirovinom, a ni sa svojim novim načinom života kao udovica, a sve, k tomu, u vrijeme velike ekonomske krize.

Najbrojniji su u cijelom omotu Schwieger financijski dokumenti, nastali od 1930. do 1940., a nakon smrti M. Schwieger 1933. godine i sudbeni spisi. Posrijedi je golema i složena imovinsko-pravna zavrzlama u koju su pored nasljednika bili uključeni i raznorazni vjerovnici koji su od udovice tražili podmirenja različitih dugova.

Od strane Muzeja financijske poslove obavljala je Jugoslavenska banka d.d., a sredstva su od Ministarstva prosvete Kraljevine Jugoslavije, Opšteg odelenja u Beogradu, stizala preko Kraljevske banske uprave Savske banovine, Prosvetnog odjeljenja u Zagrebu. Jugoslavenska banka d.d. je 8. XI. 1930. odobrila je vjeresiju u iznosu od 115 000 dinara na godinu dana. Dana 12. I. 1931. muzejsko dugovanje

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

R. Schwieger: stranica iz kataloga rimskog republikanskog novca. (Arhiv Arheološkoga muzeja u Zagrebu)

R. Schwieger: stranica iz kataloga rimskog carskog novca. (Arhiv Arheološkoga muzeja u Zagrebu)

R. Schwieger: stranica iz kataloga novca Austrijskih zemalja. (Arhiv Arheološkoga muzeja u Zagrebu)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

iznosilo je 100 980 dinara. Spisom od 20. X. 1931. Ministarstvo prosvete je jednom prigodom i novac i dopis uputilo Etnografskom muzeju, a ne Arheološko-historičkom narodnom muzeju te se stanje još više zakompliciralo. K tomu ne smijemo zaboraviti da su to bile godine strašne svjetske financijske krize. I tako je to išlo iz godine u godinu i uvjereni smo da je V. Hoffiller često i požalio da se uopće upustio u otkup te numizmatičke zbirke, koliko god ona bila značajna.

Pismo M. Schwieger V. Hoffilleru od 5. V. 1933. (Arhiv Arheološkoga(Arhiv Arheološkoga muzeja u Zagrebu) muzeja u Zagrebu)

Telegram A. Modrušana iz Erdevika V. Hoffilleru od 27. V. 1933. (Arhiv Arheološkoga muzeja u Zagrebu)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

O smrti Marije Schwieger obavijestio je V. Hoffillera telegramom učitelj građanske škole Ante Modrušan iz Erdevika dana 37. V. 1933., uz zamolbu da na njegovo ime čim prije pošalje čim više novca te mu je za ukop V. Hoffiller poslao 1500 dinara. Ostavinski postupak iza M. Schwieger vodio je odvjetnik Marijan Kolarović iz Iloka, a njeni nasljednici bili su braća Rudolf Hosan iz Pančeva i Josip Hosan iz Brumova, Čehoslovačka, a potraživanja su imali još i Slavko Filipović, vlastelinski nadšumarnik iz Iloka, Julius Nimrichter i još sijaset ljudi iz Erdevika, među kojima su i jedna služavka i lokalna mesarica. Proces je potrajao do 1940., dakle i nakon njemačke okupacije Čehoslovačke. Onda je svjetski rat obuhvatio i naše krajeve i bio je kraj beskonačnim navlačenjima Muzeja s odvjetnicima, sudovima i bankama glede nasljedstva Richarda Schwiegera, odnosno njegove udovice Marije Schwieger.

Zaključak

Richard Schwieger bio je porijeklom iz dobrostojeće njemačke obitelji iz okolice Znaima u južnoj Moravskoj. Po svemu sudeći, bio je školovan šumar koji je započeo službu u češkim zemljama, da bi ga potom sudbina odvela daleko od doma, na sâm ruba habsburškoga imperija, u Srijem, na vlastelinstvo kneza Odescalchija, gdje je naposljetku proveo ostatak života te našao i posljednje počivalište. Vršeći profesionalnu šumarsku službu, u braku bez potomstva, gotovo sve svoje slobodno vrijeme posvećivao je hobiju koji je, očito, bio i njegova velika strast – numizmatici. Iločko vlastelinstvo, nedaleko od antičkog Sirmiuma, na obroncima Fruške gore, predstavljalo je i više nego pogodan prostor za utaživanje te strasti, pa je kroz tridesetak godina nastala impozantna numizmatička zbirka koja se u najvećoj mjeri danas čuva u zagrebačkom Arheološkom muzeju.

Koliko je tijekom novije povijesti velikih poznatih numizmatičkih – ali i drukčijih –privatnih zbirki raspršeno i ostale su tu i tamo samo kao spomen na ime njihovog vlasnika? Navedimo samo glasovite zbirke iz novijeg doba – npr. one dr. Ivana Meixnera, Irislava Doleneca ili ing. Gjure Krasnova, Antuna Lentića, i drugih, sve članove Hrvatskog numizmatičkog društva u Zagrebu. Rastepene su na sve strane svijeta. Ukoliko takva zbirka bilo poklonom, bilo otkupom, ne uđe u sastav nekog od većih muzeja, ona je osuđena na nestanak i uzalud su bili trud, znanje, ukus i imetak osobe koja ju je sakupila. Zahvaljujući strpljenju i upornosti Viktora Hoffillera, gore ukratko opisana velika zbirka Richarda Schwiegera ostala je sačuvana gotovo kao cjelina.

Izvori i literatura

Arhivsko gradivo

Arhiv Arheološkoga muzeja u Zagrebu, dosje Schwieger.

Novinstvo

Wiener Allgemeine Forst- und Jagd-Zeitung (Beč), 1922.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

Znaimer Wochenblatt (Znaim), 1889.

Literatura

Bilić Tomislav, „Coins of the Roman Republic in the Archaeological museum in Zagreb / Zbirka rimskog republikanskog novca Arheološkog muzeja u Zagrebu“, Musei Archaeologici Zagrabiensis Catalogi et Monographiae/ Katalozi i monografije Arheološkoga muzeja u Zagrebu/Catalogues and Monographs of the Archaeological Museum in Zagreb, 13, 2015.

Dukat Zdenka – Mirnik Ivan, „Aureus Kvinta Kornuficija. Summary: The aureus of Quintus Cornuficius”, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 3.s., 16-17, Zagreb 1983-84., 91-93 +1 Tab.

Gothaischer Hofkalender nebst diplomatisch-statistischem Jahrbuche. 1907. Hundertvierundvierzigster Jahrgang. Gotha, Justus Perthes.

Gothaischer Hofkalender nebst diplomatisch-statistischem Jahrbuche. 1915. Hundertzweiundfünfzigster Jahrgang, Gotha 1915.: Justus Perthes.

Hoffiller Viktor, „Arheologija u Hrvatskoj u zadnjih dadesetpet godina“, Obzor Spomen-knjiga, 1860-1935, Zagreb 1936., 155-156.

Hoffiller Viktor, „Dva zlatna rimska novca iz Siska“, Šišićev zbornik – Mélanges Šišić, Zagreb 1929., 619-623.

Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika Kraljevina Hrvatske i Slavonije 1900. Zagreb 1900.

Kaufmann Karl, Geschichte der deutschen Kirchengemeinde Grgurevci, Osijek 1932.

Kilometričke karte i skrižaljke Kraljevina Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1909.: Gradjevni odsjek kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade.

Mirnik Ivan, „Sylloge nummorum graecorum, Croatia, Zagreb, The Archaeological Museum Numismatic Collection, Volume VIII, Aegyptus, Ptolemaei – Roman Provincial Coinage“, Zagreb 2016. = Musei Archaeologici Zagrabiensis Catalogi et Monographiae/Catalogues and Monographs of the Archaeological Museum in Zagreb, vol. XV.

Političko i sudbeno razdieljenje Kralj. Hrvatske i Slavonije i repertorij prebivališta... Politische und Gerichts-Eintheilung der Königreiche Kroatien u. Slavonien und Wohnorts-Repertorium nach dem Stande vom 31. Mai 1895. Herausgegeben von der Kgl. Kroat.-Slav.Dalm. Landesregierung. Zusammengestellt vom Kgl. statistischen Landesbureau in Agram, Zagreb 1895.

Saria B.[alduin], „Numizmatičke zbirke“, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knj. III., ur. Stanoje Stanojević, Zagreb 1928., 187.

Zavičajnici grada Iloka 1912.-1947. godine, prir. Zlatko Virc, Osijek 2003.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 55-69

Ivan Mirnik, Branko Ostajmer: Numizmatička zbirka Richarda Schwiegera

NUMIZMATIČKA ZBIRKA RICHARDA SCHWIEGERA

Sažetak

Autori nastoje ocrtati biografski profil šumarskog stručnjaka i numizmatičara Richarda Schwiegera, porijeklom Nijemca iz Češke, zagonetne osobe o kojoj se do danas znalo vrlo malo, tek malo više od imena i neosporne numizmatičke strasti koja je naposljetku rezultirala nastankom iznimne numizmatičke zbirke. Schwieger je u prvoj četvrti 20. stoljeća radio i živio u Grgurevcima i Erdeviku, a njegova se zbirka sastojala od brončanog, bakrenog, srebrnog i zlatnog grčkog, rimskog republikanskog te rimskog carskog novca, kao i srednjovjekovnog i novovjekovnog novca iskovanog na području Austrijske Carevine, odnosno Austro-Ugarske Monarhije. Nakon smrti R. Schwiegera, Viktor Hoffiller, ravnatelj Arheološko-historičkog narodnog muzeja u Zagrebu uspio je uz mnoge poteškoće gotovo cijelu zbirku otkupiti za Muzej od njegove udove Marije Schwieger.

NUMISMATISCHE SAMMLUNG VON RICHARD SCHWIEGER

Zusammenfassung

Die Autoren bemühen sich das biografische Profil des Forstfachmannes und Numismatikers Richard Schwieger, eines aus Tschechien stammenden Deutschen, einer geheimnisvollen Person, von der man bis heute wenig weiß, erst ein wenig mehr als seinen Namen und der unbestreitbaren numismatischen Leidenschaft, die zum Schluss das Entstehen einer außergewöhnlichen Numismatischen Sammlung zur Folge hatte, zu beschreiben. Schwieger arbeitete und lebte im ersten Viertel des 20. Jahrhunderts in Grgurevci und Erdevik, seine Sammlung bestand aus Bronze-, Kupfer-, Silber- und Goldmünzen des griechischen, römisch-republikanischen sowie römisch-kaiserlichen Geldes, sowie mittelalterlichen und neuzeitlichen Geldes, geprägt auf dem Gebiet des Österreichischen Reiches, bzw. der Österreichisch-Ungarischen Monarchie. Nach dem Tode von R. Schwieger gelang es Viktor Hoffiller, dem Leiter des Archäologisch-historischen Volksmuseums in Zagreb, unter vielen Schwierigkeiten, von seiner Witwe Marija Schwieger fast die ganze Sammlung für das Museum abzukaufen.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

Red. prof. dr. sc. Zlata ŽivakovićKerže, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju u miru Hrvatskog instituta za povijest, Zagreb

J. J. Strossmayera 85 31 000 Osijek zkerze@yahoo.com

Doc. dr. sc. Zvjezdana Penava Brekalo Fakultet za odgojno–obrazovne znanosti Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku zpenavabrekalo@foozos.hr

UDK: 94(100)"1914/1918" Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 15.03.2024.

O akciji Zlato za željezo u osječkim

novinama na njemačkom jeziku

(Značenje osječkih Njemica u toj humanitarnoj provedbi)

Na temelju provedenih istraživanja i historiografskih rezultata autorice kroz članke i kratke vijesti iz osječkih dnevnih novina Slavonische Presse i Die Drau prate u Osijeku provedbu humanitarne akcije Zlato za željezo, koja je provedena u prvoj godini Prvoga svjetskoga rata. Pri tome posebno naglašavaju ekonomsko značenje te akcije na državnoj razini s posebnim naglaskom na uključivanje imućnijih Nijemaca grada Osijeka u tu akciju. Detaljno navodeći podatke o prikupljenim predmetima i dragocjenostima opisano je golemo značenje te akcije i njeno potpuno ostvarenje u vremenu trajanja od kraja kolovoza do prosinca 1914. godine.

Ključne riječi: akcija Zlato za željezo, Prvi svjetski rat, godina 1914., ekonomsko značenje, Nijemci, Osijek, dnevne novine Slavonische Presse i Die Drau

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

Uvod

Poznata je činjenica da je u svakom ratu nasušna potreba mobilizirati narod, pripremiti ga na odricanje, potaknuti na solidarnost i pružanje svake vrsti pomoći potrebitima, ponajprije onima na bojištu. U ratnim vremenima temeljnim zadatkom vlasti postaje mobilizacija svih službenih državnih resursa da bi se osigurala sredstva za financiranje ratnoga sukoba. Jedan od načina stimuliranja vojske bilo je nagrađivanje hrabrih i sposobnih vojnika odlikovanjima: ordenima, križevima i medaljama. Takve, ali i one manje uspješne vojnike, kao i obično građanstvo trebalo je stimulirati neprekidnom propagandom o zajedništvu, drugarstvu i slozi. Novine su, kao i brojni plakati, kao materijalizirani oblici ratne propagande utjecali na javno mnijenje, na njegovo raspoloženje i ideologiju. Stoga je kupovina predmeta s domoljubnim obilježjima postala veoma raširen način prikupljanja novca. Ti predmeti su bili svojevrstan izraz solidarnosti i odanosti vladaru i domovini, a motivi i devize kojima su ukrašavani identifikacijske točke pomoću kojih su se narodi višenacionalne Carevine ujedinjavali i poistovjećivali na ratnoj i domovinskoj fronti. Brojnim humanitarnim akcijama vođenim na državnoj razini ili nekim drugim akcijama prikupljanja novca, duhana, vunenih i drugih odjevnih predmeta, različitih darova za vojnike dokazivana je privrženost domovini.1 Od samoga početka rata to dokazuju brojne novinske vijesti u gotovo svim novinama, pa tako i u osječkim dnevnim listovima Slavonische Presse i Die Drau, koji su objavljivali gotovo svakodnevno uz vijesti o ratnim zbivanjima objavljuje i različita pisma. Tako i Slavonische Presse u jesen 1914. objavljuje pismo jedne osječke dame koja je u budimpeštanskim novinama uočila prijedlog tamošnjim damama da svoje krznene predmete daruju vojsci kako bi koristili našim junacima pred neprijateljima. 2

Izbijanjem Prvoga svjetskoga rata položaj žena i njihova uloga u društvu bitno se promijenila pod utjecajem ratnih (ne)prilika. Žene su volontirale u mnogim vrstama dobrovoljnih radova aktivno sudjelujući u brojnim dobrotvornim i humanitarnim udrugama. Bile su uključene u prikupljanju pomoći vojnicima na bojišnici, invalidima, obiteljima mobiliziranih, poginulih i ranjenih vojnika te za pomoć zarobljenim i ranjenim vojnicima. Već početkom rujna 1914. počele su dobrotvorne akcije, premda je najveći dio akcija proveden tijekom 1915. i 1916. godine.3

Vodeći se dobrotvornim humanitarnim akcijama na području cijele Hrvatske, pa tako i u Osijeku, već se u prvim mjesecima ratne 1914. godine provodila akcija u

1 Zlata Živaković-Kerže, „Ratne prilike u Osijeku promatrane u svjetlu pisanja Hrvatske obrane u zadnjoj godini rata“, Historie patriaeque cultor : zbornik u čast Mate Artukovića u prigodi njegova 65. rođendana, Slavonski Brod 2019., 371, 372.

2 „Lokalnachrihten“, Slavonische Presse, Osijek, 24. 9. 1914., 3.

3 Ljiljana Dobrovšak / Vijoleta Herman Kaurić, „Židovske dobrotvorke – uloga ženskih članova židovskih obitelji za vrijeme Prvoga svjetskoga rata u banskoj Hrvatskoj“, Časopis za suvremenu povijest 3, Zagreb 2017., 465.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

korist Države i financiranja rata pod nazivom Zlato za željezo. U tu solidarnu akciju, koju je potaknuo austrijski Srebrni križ, uključile su se odmah i osječke Njemice nastojeći svojim aktivnim djelovanjem iskazati svoju humanitarnu pomoć i ljubav prema Domovini.

Pisati o Njemicama grada Osijeka i njihovom aktivnom djelovanju za vrijeme Prvoga svjetskoga rata hrvatska historiografija se vrlo malo bavila te je ta problematika samo dotaknuta u nekoliko izlaganja na tradicionalnom znanstvenom skupu Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, koji se neprekidno organizira svake godine u Osijeku više od 30 godina, pa ovaj rad svojim skromnim doprinosom naglašava njihovu značajnu ulogu u prikupljanju materijalne pomoći stradalim ratnicima i njihovim obiteljima.

O akciji Zlato za željezo

Budući da je akcija za pomoć ratnika i njihove rodbine Zlato za željezo iskazivala zbivanja koja su označavala prve mjesece Prvoga svjetskoga rata nije čudno da su prilozi građana o toj humanitarnoj akciji punili iz dana u dan u pojedinim novinama stupce opisujući to ponekad i širim prikazima.

Budući da je Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija u vrijeme izbijanja i trajanja Prvoga svjetskoga rata bila u sastavu Austro–Ugarske Monarhije osječke dnevne novine su često prenosile članke s toga područja pa je tako npr. list Slavonische Presse prenio opširniji članak iz Neue Wiener Tagblatta iz kojeg se saznaje da je sudjelovanje građanstva na tlu Monarhije u aktivnosti započetoj izbijanjem rata i dalje u toku i da ne slabi. Prateći odvijanje humanitarne akcije Zlato za željezo citirano je da: Kao i do sada tisuće dnevno i u Beču i u provinciji prilažu toj akciji za pomoć. U produžetku navoda taj bečki list se osvrće na doprinose iz umjetničkih i sportskih udruženja koja su u tu svrhu odvojili i svoje zlatne i srebrne medalje. Tako je npr. u Beču Schubertovo društvo dalo veliku zlatnu medalju, majstorsko djelo Rotyjevo, što je dobiveno od francuske vlade na jednom vrlo uspješnom koncertu koji je izveden za vrijeme Pariške svjetske izložbe 1900. godine, a bečka Akademija mačevalaštva je predala medalje koje su njezini članovi osvojili u prijateljskim susretima. U članku se umjetnici ističu i primjerom nekadašnje pjevačice Lilly Lejo iz dvorske Opere te Katarine Abel, nekadašnje Mimi bečke Opere, koje su poklonile svoje lovorove vijence. Prenoseći članak Neue Wiener Tagblatta osječki dnevni list u nastavku izvještavanja o uspješnosti te akcije i navodi da se ova prikupljanja vrijednih predmeta, koja se vode još od kraja kolovoza 1914., obavljaju i u provincijama istaknuvši posebno donjonjemačko jezično područje, pa dalje područja Gorice i Ljubljane, Pule i Trsta te brojna mjesta u Češkoj, Mađarskoj, Hrvatskoj i Bosni. U članku je posebno naglašeno da prilozi dolaze i iz inozemstva, pa je izdvojen jedan od najnovijih priloga iz Istanbula, a očekivao se uskoro i iz Berlina, čak i iz dalekih krajeva kao što je Šangaj u Kini. Te novine dalje vrlo detaljno navode općenito koliko je do sredine studenoga te godine kilograma

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

zlatnih ili srebrnih predmeta primljeno te kolika je to vrijednost u krunama. Pri tome zaključuje članak da po prilozima koji stižu iz provincija, a koji su sve obilniji, valja očekivati još veće rezultate u predmetima i u vrijednostima naglasivši da je samo u Beču do tada u toj akciji sudjelovalo više od 160.000 osoba.4

I na tlu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije za tu akciju primani su kao darovi svi predmeti napravljeni barem djelomice od zlata, ili od koje druge kovine, odnosno i drago kamenje i biserje, ako je svaki imao vrijednost barem 5 kruna. Istodobno je priman i novac kao dar u najmanjem iznosu od 5 kruna. Svrha sabiranja bila je da se sabrani darovi pretvore u novac, kojim se stvarala imovina kojom su podupirane obitelji poginulih vojnika na ratištu, koji su ostavili svoje obitelji nedovoljno opskrbljene. U tu grupu pripadale su i obitelji onih vojnika koji su sudjelovali u ratu te preminuli u bolnicama nakon zadobivenih rana ili preminuli od bolesti dobivenih na ratištu. Središte sabiranja bio je grad Zagreb. Zavodima ili osobama je predavan određen broj željeznog prstenja kao uzdarje te su određeni sabiratelji morali svakom darovatelju odnosno donositelju dara predati po jedan željezni prsten, ne gledeć na visinu vrijednosti dara. Prvenstveno se iz sakupljene imovine namirivao trošak za nabavu željeznog prstenja, zatim neophodni troškovi za pošiljanje darova i eventualno unovčenje istih.

4 „Lokalnachrihten“, Slavonische Presse, Osijek, 25. 11 1914., 2, 3.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

Željezni prsteni

Bez obzira na vrijednost dara darovatelj je primao samo jedan prsten. Iznimku su činili oni koji su darivali dar u vrijednosti manjoj od 5 kruna. Kada je dar bio primljen i procijenjen te darovatelj dobio potvrdu morali su pokrajinski sabiratelji izravno ili putem Prve hrvatske štedionice darove poslati Zemaljskoj vladi u Zagreb, koja je darove zaprimala i do daljnje odredbe čuvala. Da bi prikupljen novac dobila obitelj poginulog vojnika morale su dotične osobe dati molbe pismeno ili usmeno Zemaljskoj vladi u Zagrebu te je vlada, odnosno oblasti su donosile odluku u tu svrhu. Iako su bez naknade darovi preuzimani po određenim osobama i procjenjivani od imenovanih procjenjivača razumije se samo po sebi da se iz sakupljene imovine imade u prvom redu namiriti neophodan trošak za nabavu željeznoga prstenja, zatim neophodni troškovi za pošiljanje darova i eventualno unovčenje istih. Pri tome je posao sabiranja besplatan, jer je ta služba začasna isto kao i služba procjenitelja. Kako su mjeseci prolazili postupak za uzdarje je i nadalje bio isti, jedino je od studenoga 1914. godine, za razliku od prethodnog željeznog prstena u obliku austrijskog križa od tada željezni prsten na izvanjskoj strani imao natpis izbočenim slovima: Dadoh zlato za željezo 1914. Bio je proviđen sa žigom povjerenstva za organizaciju dobrovoljne ratne bolničke službe u Zagrebu, koji ima oblik trolista, a na svakom trolistu je bio jedan inicijal Z. Z. Ž. Takovo željezno prstenje se moglo kupiti za 5 kruna.5

Iz zapisa onodobnog osječkog tiska6 razvidno da je u Osijeku ta akcija pod geslom Zlato za željezo, potaknuta sredinom kolovoza 1914. i odvijala se do kraja te godine, uključila velik broj Osječana raznih nacionalnosti. O toj akciji osječki su dnevni listovi objavljivali vrlo opsežno vijesti koje će u navedenom razdoblju snažno zaokupiti, naročito ženski dio stanovništva.

Doprinos osječkih Njemica i Nijemaca u akciji

Mnogobrojni članci objavljeni u osječkim dnevnim novinama na njemačkom jeziku Slavonische Presse i Die Drau pokazali su se kao neiscrpni izvor podataka o isticanju doprinosa osječkih Nijemaca u praćenju akcije sabiranja darova u obliku zlatnih i inih predmeta te gotovoga novca u gradu na Dravi. U toj akciji golem udjel su

5 HR-Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS)-411, fond Crveni križ Osijek, Kutija 30/1, Novinski isječak, 5. 11. 1914.; Fascikl Za državnu potporu, Prijepis – Ustanove, 1914.

6 Slavonsche Presse; Die Drau; Narodna Obrana

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

imale Njemice, a u uspješnom ostvarenju te akcije i o njihovom značenju slijede podaci objavljivani redovito u navedenim dnevnim novinama.

Tako se u drugom tjednu kolovoza 1914. na temelju kraljevog poziva da se pomogne braći i sinovima, muževima i voljenima, koji su otišli u rat za prijestolje i domovinu, obraća patriotskim proglasom osječkim gospođama i zaručnicama gđa Fanny Soppe, supruga pukovnika iz osječke Tvrđe: Na poziv našeg premilostivog vladara otišli su naši supruzi i zaručnici oduševljeno u boj. Pođoše naoružani u željezu, a mi koji ostajemo kod kuće da se kitimo blistavim zlatom? Supruge i zaručnice! Zlatni prsten, vjenčani prsten kolikogod on bio simbol vječne vjernosti i neraskidive zajednice pred oltarom za vjenčanja ili u posvećenim trenucima da ga zamijenite željeznim, što Vam ga daje domovina u znak bojovnog vremena u kojem živimo. Podajte zlatno prstenje da se rastali i da iz njega kujemo zlatniše, koje treba domovini da pojača svoju vosku, da podupre obitelji što ostaše bez hranitelja. Odazovite se čim brojnije mome pozivu supruge i zaručnice osječke, nemojte da zastanete u požrtvovnosti za vašim muževima i zaručnicima. Darove u zlatu primala su uredništva osječkih novina Slavonische Presse, Die Drau i Narodna Obrana. Najavljeno je da će se ti pokloni svaki tjedan u novinama javno objaviti. Poziv za tu humanitarnu akciju je dan pod nazivom Zlato za željezo. 7

Ubrzo su osječkoj javnosti objelodanjeni prvi darodavci grada Osijeka: spomenuta gđa Soppe je poklonila vjenčani prsten, ogrlicu i jedan medaljon, a gdin i gđa odvjetnika Huge Spitzera8 oba vjenčana prstena i zlatnu narukvicu.9

Vijesti o poklonima ove vrste javljat će se tekućeg i narednog mjeseca, ali i kasnije sve do zaključenja te akcije u prosincu 1914. godine.

7 „Lokal-Nachrichten“, Die Drau, Osijek, 11. 8. 1914., 3; 17. 8. 1914., 3; „Gradske vijesti“, Narodna Obrana, Osijek, 11. 8. 1914., 2.

8 Glasoviti osječki odvjetnik i gradski zastupnik židovskoga podrijetla te predsjednik gornjogradske Židovske bogoštovne općine.

9 „Lokal-Nachrichten“, Die Drau, Osijek, 17. 8. 1914., 3.

Razglednica s ranjenim vojnicima

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

U rujnu je nastavljena akcija pa su navedene gđica Renata Rein, koja je darovala par naušnica, gđa Anna Bornemissa svoj vjenčani prsten, kao i Anna i Mathilda Fischbach i gđa Bayer.10 Jozefina Metzing je poklonila dva para zlatnih naušnica, jedan zlatni lanac i nekoliko drugih zlatnih predmeta.11 U toj akciji je uredništvo Slavonische Presse zabilježilo poklon Paule Botzek od jednog para zlatnih naušnica.12 Prema cjelokupnoj evidenciji predanih darova u Osijeku je od 11. kolovoza do 16. rujna 1914. sakupljeno 234 vjenčana prstena i 644 drugog zlatnog prstenja, 30 satova, od kojih je 19 bilo zlatnih, 42 narukvice (23 od zlata). 1.102 lančića (67 od zlata), 51 medaljon i broš, 109 zlatnih privjesaka, 258 zlatnih naušnica, 32 zlatna dugmeta, mnogo lomljenog zlata 241 srebrni novac, 9 srebrnih žlica, jedna srebrna torbica i 52 razna druga srebrna predmeta.13

U međuvremenu je na državnoj razini donesena odluka da darovatelji primaju za svoje darove uzdarje u obliku željeznog prstena. Budući da je Fanny Soppe naručila iz Beča od Austrijskoga srebrnoga križa željezno prstenje Uredništvo Slavonische Presse

10 „Lokal-Nachrichten“, Die Drau, Osijek, 24. 9. 1914., 4.

11 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 25. 9. 1914., 3.

12 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 27. 9. 1914., 2.

13 Stjepan Sršan / Marko Đukić, Povijest Crvenog križa u Osijeku, Osijek 2003., 28, 29.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

je prstenje preuzelo te je krajem rujna 1914. obavijestilo darovatelje u akciji Zlato dadoh za željezo da se mogu javiti u administraciju tih novina radi preuzimanja 14 I Uredništvo lista Die Drau je redovito obavještavalo dame i gospodu koji su darovali zlatne i ine predmete da u Uredništvu mogu dnevno preuzeti željezno prstenje, i to oni čija je predaja objavljena u tim novinama. Za to preuzimanje Uredništvo je bilo na raspolaganju od 16.30 do 18.00 sati.15 Iz posebne vijesti Slavonische Presse se saznaje da je Fanny Soppe objavila da se i kod nje može podići željezno prstenje, jer da ih je dobila u četiri veličine.16

U nastavku izvještavanja osječke javnosti u toj stalnoj humanitarnoj akciji novine redovito objavljuju vrijedne priloge / darove velikoga broja građanki i građana. Tako početkom listopada Slavonische Presse navodi četiri osobe, i to: Ella Iffland, Sidonija Dürr, Katica Bader i Olga Sadler, koje su darovale dva zlatna prstena, jedan zlatni medaljon, dvije zlatne muške kopče za rukave, srebrne narukvice i nešto lomljenog zlata te jedan srebrni broš, a dan potom je objavljeno da su šumar Göderer i njegova supruga poklonili dva zlatna vjenčana prstena te Dragutin (Karl) Erben i obitelj Domes privjeske, zlatno prstenje, srebrni damski sat, vjenčano prstenje, zlatne narukvice i naušnice te nešto lomljenog srebra.17 Uredništvo tih novina je priopćilo da je zaprimilo više pari zlatnih naušnica, veći broj zlatnih prstena, dijelom burmi, nešto lomljenog zlata, očala srebrnog okvira te srebrnih lančića od triju građanski – Zore Hudetz, Paule Tietzl i Katarine Braun.18 U nastavku su te novine u rubrici Dnevne novosti objavile pjesmu tada poznatog pjesnika Otmara Kleinschmieda na temu Zlato dadoh za željezo, i to za vrijeme kada je pjesnik bio ranjen nedaleko od Krupnja u Srbiji te se liječio u vojnoj bolnici u Usori kod Doboja u Bosni. Pjesmu je poslao budimpeštanskom listu Pester Lloyd, a odatle ju je prenio ovaj osječki dnevnik.19

Službeno protokoliranje akcije i nastavak provedbe

Iako se akcija diljem Kraljevine Hrvatske i Slavonije uvelike odvijala službeno ta je akcija protokolarno definirana 6. listopada 1914. kada je Visoka Kraljevska Zemaljska vlada iz Zagreba izdala Naredbu kojom su potvrđena i odobrena pravila za dobrotvornu i domoljubnu akciju pod geslom Zlato za željezo s naznakom da je dobrovoljno sabiranje tih darova preuzela Prva hrvatska štedionica u Zagrebu i njene podružnice diljem Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Središte sabiranja bio je grad Zagreb, budući da je vrhovni nadzor obavljala Visoka kr. zemaljska vlada po povjereniku za organizaciju dobrovoljne bolničarske službe. Sabiranje se obavljalo u prostorijama Prve hrvatske

14 „Localnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 30. 9. 1914., 2, 3.

15 „Lokal Nachrichten“, Die Drau, Osijek, 3 10 1914., 5.

16 „Localnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 30. 9. 1914., 2, 3.

17 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 3. 10. 1914., 3; 4. 10. 1914., 3; 7. 10. 1914., 2.

18 „Localnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 1. 10. 1914., 2.

19 „Localnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 1. 10. 1914., 3.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

Pogled na zgradu Prve hrvatske štedionice u Osijeku

štedionice u Ilici br. 5.20 Gotovo istodobno je Povjerenstvo za organizaciju dobrovoljne bolničarske službe poslalo dr. Milanu Brezinšćaku, vladinom povjereniku za Županiju virovitičku i Kraljevski slobodni grad Osijek, naredbu Kraljevske Zemaljske vlade iz Zagreba kojom su potvrđena i odobrena pravila za dobrotvornu i domoljubnu akciju pod geslom Zlato za željezo. Dobrovoljno sabiranje tih darova od tada je za Osijek preuzela Podružnica Prve hrvatske štedionice (uglovnica na današnjem Trgu Ante Starčevića i Kapucinske ulice). Tijekom akcije moralo se u svakom slučaju valjanosti priložiti uz darove i točan iskaz darovatelja te opis darovanih predmeta.21 Naime, od tada je sabiratelj vodio točan popis primljenih darova; popis je imao rubrike: tekući broj, broj i dan izdane potvrde, točan opis predmeta, vrijednost predmeta po procjeni vještaka, ime i adresa darovatelja i opaska. Doduše, kao darovi primani su svi predmeti, napravljeni barem djelomice od zlata, ili od koje druge kovine, odnosno i drago kamenje i biserje, ako je svaki imao vrijednost barem 5 kruna. Istodobno je priman i novac kao dar u navedenom najmanjem iznosu. Primani su darovi i manje vrijednosti, ali se tada darovatelj mora odreći uzdarja. U tijeku akcije Visoka kraljevska Zemaljska vlada u Zagrebu donijela je odluku da se nakon procjene i uz pismenu potvrdu darovateljima za uzvrat pokloni željezni prsten natpisom Dadoh

20 Jelena Borošak-Marijanović, „Prvi svjetski rat u zbirkama Hrvatskog povijesnog muzeja“, Katalog izložbe DADOH ZLATO ZA ŽELJEZO. Hrvatski povijesni muze, Zagreb 2011., 536. 21 HR-DAOS – 6, fond Gradsko poglavarstvo, kutija 5768 / 1914., spis br. 410 / 1914.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

zlato za željezo i 1914. godina sabirne akcije. Prsteni su bili zaštićeni žigom Povjerenstva za organizaciju dobrovoljne ratne bolničarske službe u Zagrebu.22

Ta akcija je u Osijeku potakla i pojavu novoga obrta. Tako braća Eckls, osječki draguljari, pozivaju u svoju radnju na Korzu (današnja Kapucinska ulica) one koji bi mogli dobiti od željeznog prstenja oštećenje da im za primjerenu cijenu mogu to prstenje obložiti pozlatom.23

I u listopadu se dalje nastavljala predaja zlatnih predmeta u akciji Zlato za željezo. Navode se pokloni sugrađanki i sugrađana – Elze Schwartz, Eugena Pollaka, Katice Križan, Štefice Blažanin, Grge Janosya, Stefanije Maulbeck, Nore Lang, Ane Babić i Regione Grün, koji su dali uglavnom zlatno ili srebrno prstenje.24 U Uredništvu Slavonische Presse ovaj puta su predale Eva Lutz (zlatne naušnice), Matilda Bayer (zlatni prsten), Matilda Picha (zlatni presten), Ignac Fuks (par srebrnih kopči za rukave) te tri neimenovane osobe, koje su poklonile srebrnu narukvicu, dva para zlatnih naušnica, jedan zlatni i jedan srebrni prsten, dva privjeska i jedan talir (dukat).25

Akcija je po podacima koje je dala Fanny Soppe za početak listopada, naišla i taj mjesec na širok odjek što se potvrđuje time da je za uzvrat u Osijeku do tada dano 1.000 prstena26, a predana je i stanovita količina naušnica, narukvica, ogrlica, kopči za rukave i lomljenog zlata. Među darovateljima bili su Jela Pollak, Franz Kogler, Emica Blažanin, Ana i Marija Babić, Julka Peto, te Emilija i Paulina Topalović.27 U nastavku prikupljanja Marija Amon je poklonila jedan par zlatnih naušnica, dvije neimenovane osobe svaka po jedan zlatni prsten te da je Klotilda Kozlik darovala dva prstena –jedan zlatni i jedan srebrni, a Aranjka von Tiranyi je poklonila različit zlatni i srebrni ukras.28 Ivanka Mahler poklonila je zlatni prsten i zlatnu karabinku, Ema Vuchse tri komada zlatnih naušnica, jedan zlatni prsten, jedan srebrni prsten te dva srebrna privjeska, Katica Mirosavljević jedan zlatni prsten, a isto tako po jedan zlatni prsten

22 Jelena Borošak-Marijanović, „Prvi svjetski rat u zbirkama Hrvatskog povijesnog muzeja“, Katalog izložbe DADOH ZLATO ZA ŽELJEZO. Hrvatski povijesni muze, Zagreb 2011., 536.

23 „Oglasni prilog“, Die Drau, Osijek, 3 10 1914., 10.

24 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 8. 10. 1914., 2.

25 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 9. 10. 1914., 3.

26 „Lokal-Nachrichten“, Die Drau, Osijek, 10 10 1914., 5.

27 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 10. 10. 1914., 2.

28 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 11. 10. 1914., 3.

Reklama braća Eckls u Die Drau

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

darivale su Terezija Lederer i Romana Grünwald, a Matilda Steinbach jedan srebrni sat te Josip Laipczig jednu srebrnu kariku za ključeve.29 Nove doprinose u akciji Zlato za željezo dali su Viktor Haber (zlatni prsten), Josip Fritz Haber (dva zlatna prstena), Ketika Haber (zlatni prsten i lomljeno zlato), Paula Kovač (srebrni lanac i dva srebrna privjeska), Zora Löwy (broš), Janka Haas (jedan srebrni predmet) i Marija Binder (srebrni vrč).30

U nastavku objavljivanja priloga u akciji u Slavonische Presse zabilježeni su prilozi Adele Albert, Marije Vujković, Elizabete Hegeduš, Lenke Savine, Marije Pavlović, Bette Gasparovsky, Malvine Kraus i Reze Sudarović koje su predale što lomljenog zlata, zlatnog prstenja, zlatnih i srebrnih naušnica. Ukupno svaka po jedan par naušnica.31 Gotovo sustavno je nastavljeno objavljivanje oko 20 osoba uključenih u akciju među kojima su bili Stieglerovi, Havranek, Ungar, Klukiča, Kurbalić, Škrinjarić, Jenny, Kršćanski i drugi priloživši uobičajeno srebrno i zlatno prstenje, uključivši vjenčano prstenje, naušnice, lomljeno zlati i druge predmete.32 I nadalje osječke dnevne novine objavljuju darovatelje zlatnog i srebrnog nakita u poznatoj akciji, pa je u broju od 18. listopada u Die Drau objavljeno poimenično veći broj sugrađana koji su darivali svoje zlatno ili srebrno prstenje, zlatne naušnice, srebrne kopče i drugo.33

Dva dana potom novih 26 darovatelja uključilo se u akciju. Kao što je uobičajeno, osim zlatnog i srebrnog prstenja, naušnica, privjesaka, kopči, medaljona i narukvica, priloženo je i nešto lomljenog zlata i srebra.34 Objavljeno je već sutradan novih 14 darodavaca zlatnog i srebrnog nakita za željezo. Jedan od njih poklonio je i zlatni križ.35 U ovdašnjim mjesnim vijestima nastavlja Slavonische Presse objavljivati i imena

29 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 13. 10. 1914., 2.

30 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 14. 10. 1914., 3.

31 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 16. 9. 1914., 2.

32 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 17. 9. 1914., 2.

33 „Lokal-Nachrichten“, Die Drau, Osijek, 18 10 1914., 2.

34 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 20 10 1914., 2.

35 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 21 10 1914., 2.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

onih koji poklanjaju svoj obiteljski nakit, pa u broju od 23. listopada su navedene osobe iz obitelji Somogy, Konrad, Löwing, König, Beiyer i Prokesch.36

Golema poticajna snaga za uspješnost akcije

Tijekom listopadskog sakupljanja darova gradski načelnik dr. Ante Pinterović istaknuo je da Zlato za željezo bude geslo sveopće akcije za podupiranje onih koji su na bojištu izgubili svoju najjaču obranu, a ujedno neka bude novo geslo uvijek živog zanosa za kralja i za dom. Darujući zlato ojačavano u isti mah i ekonomsku snagu države naše, koja u krvavom ratu čuva i brani interese svih nas. Na kraju dopisa je uskliknuo: Darujmo zlato za željezo.37 Nakon toga je Gradsko poglavarstvo izdalo 300 primjeraka oglasa vezanih za tu akciju s naznakom da se stave na oglasnim stupovima, na gradskim oglasnim pločama, te razdijeljen po kavanama, gostionicama i po kućama te dostavljen svim mjesnim novinama (uredništvu Die Drau, Slavonische Presse, Narodna Obrana) i Građanskom ratnom pripomoćnom odboru. Akciju je u Osijeku nadzirala Podružnica Prve hrvatske štedionice, tj. tim putem je darove preuzimala za Povjerenstvo za organizaciju dobrovoljne bolničke službe u Zagrebu. To Povjerenstvo je putem oglasa pozivalo sve slojeve naroda na ovu dobrotvornu akciju... Rodoljubno naše općinstvo pružilo je u ovim ozbiljnim vremenima nebrojenih dokaza požrtvovnosti, pak će sigurno i ovu akciju najpripravnije poduprijeti. Radi se o tome da se za obitelji palih vojnika ne poklanjaju samo darovi u novcu, nego da svaki žrtvuje nešto od luksuznog nakita, koji je u ovim vremenima najmanje potreban. U tekstu Oglasa dalje je napisano sljedeće: vojnik, koji u bojnoj liniji žrtvuje svoj život za kralja i otadžbinu, znat će da njegovi siroti ne ostaju bez podpore u bijedi i nevolji – njegovu žrtvu života treba da pomogne svatko, koja nije dužnost pozvala na ratište, požrtvovnim pomaganjem njegovih najbližih. Zlato, kovina imućnih, treba da se prelije u hranu vojničkih udovica i sirota, treba da državi olakša brigu za obitelji palih junaka. Teška je sudbina onih, koji su uslijed rata izgubili roditelja i hranitelja, a duboko zadovoljstvo vojnika, koji znade, da junačka njegova smrt, neće mile njegove survati u bijedu. Miran posljednji pogled palog borca neka nam bude svima pred očima, dok dajemo zlato za željezo – dok nakit zamjenjujemo jednostavnim željeznim prstenom, najljepšom nagradom naše požrtvovnosti u ovo doba. Povjerenstvo je bilo uvjereno da će se na ovaj poziv odazvati spremno svi, koji – ostavši daleko od ratišta na kućnom pragu mogu i hoće pokazati da nam je jedan zajednički cilj svima, da u ovoj velikoj borbi svi želimo doprinijeti po najboljim silama. Prihod toga sabiranja, prema Statutu, a naročito iz dopisa vladinog povjerenika za organizaciju dobrovoljne ratne bolničke službe (M. Grof Kulmer), bio je namijenjen podupiranju obitelji na ratištu palih vojnika, koji su zavičajnici Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Prema Oglasu ukoliko se ne radi o gotovom novcu, predani dar ima biti procijenjen po vještaku, koji će kod svakoga na sabiranje ovlaštenog zavoda prisutan biti, pak će sabiratelj darovatelju predati valjanu

36 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 23 10 1914., 2.

37 HR-DAOS – 6, fond Gradsko poglavarstvo, kutija 5768 / 1914., spis 410/per. 1914.; Oglas, 24. 10. 1914.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

potvrdu da je primio dar u dotičnoj vrijednosti. Sabiratelj je morao voditi točan popis primljenih darova; popis je imao rubrike: tekući broj, broj i dan izdane potvrde, točan opis predmeta, vrijednost predmeta po procjeni vještaka, ime i adresa darovatelja i opaska. Zavodima, odnosno osobama, koji su bili ovlašteni na sabiranje predan je određen broj željeznih prstena, koje je služilo za uzdarje te je dotični sabiratelj morao svakom darovatelju odnosno donositelju dara predati po jeden željezni prsten kao uzdarje. Bez obzira na vrijednost dara darovatelj je primao samo jedan prsten. Iznimku su činili oni koji su darivali dar u vrijednosti manjoj od 5 kruna. Kada je dar bio primljen i procijenjen te darovatelj dobio potvrdu morali su pokrajinski sabiratelji izravno ili putem Prve hrvatske štedionice darove poslati Zemaljskoj vladi u Zagreb, koja je darove zaprimala i do daljnje odredbe čuvala. Da bi prikupljena sredstva dobila obitelj poginulog vojnika morale su dotične osobe dati molbe pismeno ili usmeno Zemaljskoj vladi u Zagrebu te je vlada, odnosno oblasti donosile odluku u tu svrhu. Iako su bez naknade darovi preuzimani po određenim osobama i procjenjivani od imenovanih procjenjivača razumije se samo po sebi da se iz sakupljene imovine imade u prvom redu namiriti neophodan trošak za nabavu željeznoga prstenja, zatim neophodni troškovi za pošiljanje darova i eventualno unovčenje istih. U dodatku Oglasa naznačeno je Željezni prsten, kojeg će darovatelj dobiti za uzdarje, ima sljedeći oblik: na izvanjskoj strani prstena nalazi se natpis u izbočenim slovima: “Dadoh zlato za željezo 1914.”, a osim toga proviđen sa žigom povjerenstva za organizaciju dobrovoljne ratne bolničarske službe u Zagrebu koji ima oblik trolista, a na svakom listu po jedno „Z. Z. Ž“.38

I nadalje su u redakciji Slavonische Presse preuzimani novi prilozi kao što je lomljeno zlato, srebrno i zlatno prstenje, ogrlice i drugo. Među darovateljima krajem listopada spominju se Danica Sieber, Ružica Weinand, Kuno i Norbert Goedicke, Julijana Schneider, Emma Lorenz,39 Hansel i Gretel su dali srebrni lom i zlatne naušnice, Gustav i Terezija Schuh uključeni su u akciju s nekoliko nakita od srebra (amulet, prsten, križić i lančić) te Adela Reizi priložila je lom od srebra.40 Među predmetima su srebrne ogrlice, zlatno prstenje, zlatne naušnice, lomljeno zlato i druge dragocjenosti. Predale su ih osobe iz Osijeka (cijela obitelj Reichsmann - Frida, Dane jun., Vladimir, Veljko i Franz Carl, pa Mariška Sommer, Verona Schenko, Katarina Marković, Katharina Lippert, Elizabeta Polz, Elza Moser, te Agneza i Rosa Stanišić), a iz Orahovice su stigli prilozi Anke, Antona i Kermine Kos, te iz Donjeg Miholjca Emme von Hankony te 4 krune od neimenovanog darovatelja koji je time zacijelo platio željezni prsten.41 Od Rudolfa Pichlera i njegove supruge preuzeta je jadna zlatna igla za kravatu, zlatna naušnica i zlatni presten, neimenovana gospođa H. Iz Retfale darovala je 2 krune, Julijana Kirch zlatni prsten, Paula Ehmann srebrni sat,

38 HR-DAOS – 6, fond Gradsko poglavarstvo, kutija 5768 / 1914., spis br. 410 / 1914.; Oglas, 24. 10. 1914.

39 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 24 10 1914., 3.

40 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 25 10 1914., 2.

41 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 27 10 1914., 2.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

a Ottilija Kiefer zlatnu naušnicu.42 Zlatne vjenčane prstene dali su Ludvik Karadić, Cecilija Pautz te Lehmann, a Marija Homann i gđa Karadić predali su jedan zlatni prsten, a Karadić i jedan par zlatnih naušnica.43 Cecilija Tomašuć, Ljubica Golubić, Eva Fehervary i J. Radaković dali su jedan zlatni bračni prsten, jedan zlatni prsten, dva srebrna prstena i jedan par naušnica.44

I nadalje je svrha sabiranja bila je da se sabrani darovi pretvore u novac, kojim se stvarala imovina kojom su podupirane obitelji poginulih vojnika na ratištu, koji su ostavili svoje obitelji nedovoljno opskrbljene. U tu grupu pripadale su i obitelji onih vojnika koji su sudjelovali u ratu te preminuli u bolnicama nakon zadobivenih rana ili preminuli od bolesti dobivenih na ratištu. Postupak za uzdarje je i nadalje bio isti.45

I početkom studenoga u uredništvu Slavonische Presse su ponovno primili zlatne naušnice, zlatno prstenje, vjenčano i drugo prstenje te lomljeno srebro i lomljeno zlato. Ovaj put su predali Marija Dugački-Mezzera, Marija Reiss, Ana Krachenfelst, Ferra Fischer, Marija Kučera i Daljčanka Milica Hajdenek.46 Gotovo istodobno je održana u Osijeku konferencija Virovitičke županije pod predsjedanjem grofa Marka Pejačevića u nazočnosti velikog župana Adamovića, podžupana pl. Labaša i gradonačelnika Pinterovića glede provedbe akcije Zlato za željezo na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije. I nadalje je Fanny Soppe preuzimala zlato i srebro, te druge vrijedne predmete.47

Ponovno se javljaju podaci o darovanju zlatnih predmeta za željezo; Ana Šefterović (zlatni prsten, zalatni križić i srebrni amulet), Katarina Zörnpfening predala je par zlatnih naušnica i 3 srebrna novčića, Ignatz Florcshütz dva zlatna prstena, Armin Davidović uplatio je 3 krune za jedan željezni prsten, Marija Samodaj darovala je zlatni prsten, a Justina Klett lomljeno srebro. Redakcija bilježi i prilog nepoznate osobe – jednog zlatnog prstena. Istodobno je navedena jedna mjesečna uplata za obitelj vojnih rezervista koju je uplatio 50 kruna Emerich Herrmann za listopad.48U akciju Zlato za željezo svoj doprinos su dali: Matija Mesarek (par zlatnih naušnica i srebrni prsten), Ida Krakauer (zlatni prsten), Vikica Feher (zlatni vjenčani prsten), Jelka Stanić (zlatni prsten i srebrni prsten), Jelka Ronak (srebrni prsten), Terezija Bernhard (zlatni prsten i par zlatnih naušnica), Magdalena Bošnjaković (zlatni vjenčani prsten), Terezija Frauenheim (srebrni lančić), Ana Frauenheim (zlatno dugme), N. I F. Gross (zlatni broš i zlatni vjenčani prsten), Erna, Roza i Marija Altgeier (dva zlatna

42 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 28 10 1914., 2.

43 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 29 10 1914., 2.

44 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 30. 10 1914., 2.

45 HR-DAOS – 6, fond Gradsko poglavarstvo, kutija 5768 / 1914., spis br. 410 / 1914.; Oglas, 24. 10. 1914.

46 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 1. 11. 1914., 2.

47 HR-DAOS-411, fond Crveni križ Osijek, Kutija 30/1, Novinski isječak, 5. 11. 1914.; Fascikl Za državnu potporu, Prijepis – Ustanove, 1914.

48 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 5 11 1914., 2.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

križića i par zlatnih dugmadi), Stjepan Imroković (srebrni lančić), Andrija i Marija Bošnjaković (zlatni prsten), Vjekoslav i Josipa Tesz (zlatna naušnica i srebrni lanac), Ivana Grau (srebrna narukvica i srebrno dugme), Marica Ivančan (zlatni broš), Jelka Hazoš (srebrni lančić), Ema Bauer (par zlatnih naušnica), Ana Vrgovič (srebrni sat), Olga Adam (zlatni prsten), Agneza Beck (zlatni vjenčani prsten), Zlata Kraus (zlatni prsten), Rozalija Gillmann (zlatni vjenčani prsten i par zlatnih naušnica), Marija Herchenleder (zlatni prsten i lomljeno zlato), Marija Wertag (srebrni prsten i par zlatnih naušnica) te izvan Osijeka Johana Schwartz iz Slatine (par zlatnih naušnica i privjesak zlatno srce) te Auerel Daszsthy iz Valpova (par dugmadi za manžete, 3 para zlatnih naušnica, zlatni lančić, srebrni prsten, zlatno dugme).49 Slavonische Presse nastavlja objavljivanje imena građana koji su u uredništvu predali zlatne predmete za željezo. Ovaj puta je Ema Goldstein predala dvije zlatne naušnice, Kristina Snašel jedan zlatni prsten, Josipa Sommer jedan par zlatnih naušnica, Illa Sommer lomljeno zlato te Micika Faber jedan zlatni prsten. U sklopu vijesti pod naslovom Zlato za željezo list dalje javlja da je veći broj osoba dao dragocjenosti i prstenje u osječkoj filijali Prve hrvatske štedionice. Navode se imena osječkih građanki i građana iz obitelji Gresser, Bach, Koller, Mosony, Goldstein, Bratelj, Gustak, Matković, HahnLombarović, Spiegler i Kraus.50

Iz kratke informacije onodobni čitatelji su mogli saznati da je još stanovita količina zlatnih predmeta predana u toj akciji. Tako je Alois Kotschi dao zlatni prsten, Nikola Fichtenauer srebrni prsten te Suzana Fichtenausre također srebrni prsten, a Florian Planer i Katica Kraus po jedan zlatni prsten.51 Budući da su do toga dana željezni prsteni za zlato pohranjeni u redakciji Hrvatske Obrane vezani za akciju Zlato za željezo oglašen je poziv u kojem umoljavaju građane da u upravu dođu svi oni koji te prstene nisu preuzeli. Zamoljeni su darovatelji koji u Osijeku borave da ih odmah podignu, a izvan Osijeka stanujući da pošalju mjeru, jer će 24. studenoga biti željezno prstenje vraćeno, a u upravi ostati pohranjeni željezni prsteni bez obzira na veličinu.52 Ponovno se javljaju popisi onih građana koji su sudjelovali u akciji pa Die Drau navodi širi popis onih koji su to učinili u osječkoj filijali Prve hrvatske štedionice u Kapucinskoj ulici kao središnjeg mjesta za preuzimanje u Slavoniji. Navode se imena iz Osijeka i šire okolice, npr. grof Marko Pejačević iz Našica, gđa Fanny Soppe, pa gospođe Tereza Goldstein, Mizzi Krausz, Josipa von Glembay, Fanika i Mira Zmejanović, Jelka i Regina Koreisl iz Orahovice, arhitekt Viktor Axmann, Leopold Singer, Dragica Truhelka, Laura Krizmanić, Marija Janosi i druge. Pojedine osobe su svoje predmete u toj akciji predavali izravno Fany Soppe. Tako su zabilježene Tereza i Maria Linzbauer, Lisa Schweitzer, Paulina Kohn, Karl Kral, Maria Pitschmann,

49 „Gradske vijesti“, Hrvatska Obrana, Osijek, 10. 11. 1914., 2.

50 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 10. 11 1914., 2.

51 „Lokalnachrichten“, Slavonische Presse, Osijek, 12. 11 1914., 4.

52 „Gradske vijesti”, Hrvatska Obrana, Osijek, 17. 11 1914., 2.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

Marija Romanić i drugi. U vezi s tom akcijom Die Drau prenosi iz Wiener Blattea da je ta akcija Zlato za željezo do sada dala otprilike 1,500.000 kruna, čak i više od toga. Riječ je bila o težini predmeta više od 1.242 kg zlata, a od srebra i ostale mješavine više od 1.817 kg. Prema brojnim podacima u toj vijesti sazna je se da je u toj akciji pod vodstvom države u Beču sudjelovalo više od 160.000 osoba.53

Sve je to potvrdilo uspješnost te akcije koja je na državnoj razini završila krajem studenoga 1914. godine. Međutim, u fokusu promatranja može se zaključiti da su uzdarja, tj. primljeni domoljubni predmeti, imali dvostruku funkciju, i to podvojenu i kontradiktornu, jer su istodobno bili u funkciji sredstva za prikupljanje humanitarne pomoći ugroženim slojevima stanovništva i u funkciji ratne propagande i kao takvi bili su poticaj militantnom raspoloženju svih sudionika ratnih zbivanja.

Zaključak

I nakon završetka ove humanitarne akcije sve do kraja Prvoga svjetskoga rata ženski aktivizam bio je usmjeren na dobrotvorni i humanitarni rad u raznim društvima, dobrotvornim akcijama, u prikupljanju hrane, odjeće, zavoja i raznih potrepština neophodnih vojnicima i ranjenicima, u uplaćivanju novca podružnicama Crvenoga križa ili u sudjelovanju u potpisivanju ratnoga zajma. Kada je u novinama objavljivana lista odlikovanih znakovima Crvenoga križa među njima se mogao uočiti i znatan broj Njemica grada Osijeka, ali i uz članice hrvatskih, židovskih, srpskih i mađarskih obitelji. Sve to ukazuje na to da su (ne)prilike Prvoga svjetskoga rata doticale sve građane Osijeka, multinacionalnog i multikonfesionalnog grada, te su u navedenim i potonjim akcijama sudjelovale članice gotovo svih obitelji bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 71-87

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: O akciji Zlato za željezo

O AKCIJI ZLATO ZA ŽELJEZO U OSJEČKIM NOVINAMA NA NJEMAČKOM JEZIKU

(Značenje osječkih Njemica u toj humanitarnoj provedbi)

Sažetak

Izbijanjem Prvoga svjetskoga rata položaj žena i njihova uloga u društvu bitno se promijenila pod utjecajem ratnih (ne)prilika. Žene su volontirale u mnogim vrstama dobrovoljnih radova aktivno sudjelujući u brojnim dobrotvornim i humanitarnim udrugama. Bile su uključene u prikupljanju pomoći vojnicima na bojišnici, invalidima, obiteljima mobiliziranih, poginulih i ranjenih vojnika te za pomoć zarobljenim i ranjenim vojnicima. Već početkom rujna 1914. počele su dobrotvorne akcije, premda je najveći dio akcija proveden tijekom 1915. i 1916. godine. Vodeći se dobrotvornim humanitarnim akcijama na području cijele Hrvatske, pa tako i u Osijeku, već se u prvim mjesecima ratne 1914. godine provodila akcija u korist Države i financiranja rata pod nazivom Zlato za željezo. Mnogobrojni članci objavljeni u osječkim dnevnim novinama na njemačkom jeziku Slavonische Presse i Die Drau pokazali su se kao neiscrpni izvor podataka o isticanju doprinosa osječkih Nijemaca u praćenju akcije sabiranja darova u obliku zlatnih i inih predmeta te gotovoga novca u gradu na Dravi. U toj akciji golem udjel su imale Njemice. O njihovom značenju i uspješnom ostvarenju te akcije potvrda su podaci objavljivani redovito u navedenim dnevnim novinama.

ÜBER DIE AKTION GOLD FÜR EISEN IN DEN OSIJEKER DEUTSCHSPRACHIGEN ZEITUNGEN

(Bedeutung der osijeker deutschen Frauen in dieser wohltätigen Veranstaltung)

Zusammenfassung

Mit dem Ausbruch des Ersten Weltkrieges änderte sich die Lage der Frauen und ihre Rolle in der Gesellschaft unter dem Einfluss der Kriegsumstände bedeutend. Die Frauen waren in vielen Formen der freiwilligen Arbeit tätig, aktiv an zahlreichen wohltätigen Vereinen teilnehmend. Sie waren bei dem Sammeln von Hilfe für die Soldaten an der Front, die Invaliden, die Familien der mobilisierten, gefallenen und verwundeten Soldaten sowie die Hilfe für gefangene und verwundete Soldaten in Einsatz. Schon zu Anfang September 1914 begannen die Wohltätigkeitsaktionen, obwohl die meisten Aktionen während 1915 und 1916 durchgeführt wurden. Geleitet von den Wohltätigkeitsaktionen auf dem Gebiet von ganz Kroatien, so auch in Osijek, wurde schon in den ersten Monaten des Kriegsjahres 1914 die Aktion zu Gunsten des Staates und der Kriegsfinanzierung unter dem Namen Gold für Eisen durchgeführt. Zahlreiche Artikel, die in den osijeker deutschsprachigen Tageszeitungen Slavonische Presse und Die Drau veröffentlicht wurden, erwiesen sich als unerschöpfliche Angabenquelle über die Betonung des Beitrages der osijeker Deutschen bei der Begleitung der Aktion des Sammelns von Geschenken in Form goldener und sonstigen Gegenstände sowie von Bargeld in der Stadt an der Drau. An dieser Aktion hatten deutsche Frauen einen riesigen Anteil. Über ihre Bedeutung und erfolgreiche Durchführung dieser Aktion bieten die Angaben, welche in den angeführten Tageszeitungen regelmäßig veröffentlicht wurden, aufschlussreiche Bestätigung.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

Dr. sc. Jelena Seferović, znanstvena suradnica, Institut za antroplogiju, Gajeva ul.

32, 10 000 Zagreb, Hrvatska jelena.seferovic@inantro.hr

Asistentica s doktoratom, Inštitut za novejšo zgodovino, Privoz 11, 1000

Ljubljana, Slovenija jelena.seferovic@inz.si

UDK: 613.88(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 1.10.2024.

Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

Članak se prvenstveno fokusira na poticaje Luje Thallera, hrvatskog liječnika njemačkog porijekla, za promišljanje o seksualnoj pedagogiji, a zatim se osvrće na njegov tekst pod nazivom ‘O seksualnom odgoju’, objavljen 1918. godine u političko-kulturnom listu Hrvatska njiva. Thallerova razmišljanja kontekstualiziraju se u odnosu na podatke prikupljene u arhivu Klinike za psihijatriju Vrapče, iz kojih su jasno vidljive posljedice spolnih bolesti na razvoj psihičkih oboljenja kod odraslih u prvim desetljećima 20. stoljeća. Također, ovi podaci sugeriraju da je tadašnja neinformiranost o seksualnosti mladih, kada se sagleda iz današnje perspektive, imala utjecaj na odluke o njihovoj hospitalizaciji u psihijatrijskoj bolnici. S obzirom na dosad istražene arhivske izvore, može se zaključiti da je Thaller o ovoj problematici razmišljao prilično odvažno. Iako se na njegova razmatranja danas gleda s određenom dozom kritike, teško je ne primijetiti njegov doprinos detabuizaciji seksualnog odgoja u Hrvatskoj.

Ključne riječi: seksualni odgoj, Lujo Thaller, psihička oboljenja, detabuizacija, Hrvatska njiva

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

Uvod

Kao inspiraciju za pisanja ovog članka poslužio je sadržaj teksta o seksualnom odgoju, Luje Thallera, hrvatskog liječnika austrijskog podrijetla, koji je bio objavljene 1918. godine u političko-kulturnom listu Hrvatska njiva.1 Sadržaj Thallerovog teksta “O seksualnom odgoju” sagledava se u kontekstu podataka prikupljenih u okviru istraživanja povijesti bolesti pacijenata hospitaliziranih u Kraljevskom zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu u prva dva desetljeća 20. stoljeća.2 Obitelj Thaller, uključujući Luju Thallera, ostavila je upečatljiv trag u hrvatskim znanstvenim i kulturnim krugovima. Lujo, kao začetnik povijesti medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, suočavao se s brojnim preprekama prilikom pokušaja realizacije svojih ideja. Ipak, usprkos otežavajućim okolnostima, postigao je značajan uspjeh u svom području. Lujo Thaller, o čemu se govori u drugom poglavlju ovog članka, svjestan društvenih i zdravstvenih posljedica neodgovornog seksualnog ponašanja, ukazao je na potrebu za edukacijom o seksualnom zdravlju i važnosti brige za zdravlje žena uključenih u prostituciju. Njegov kritički pristup ovoj problematici, koji je obuhvaćao ekonomske i psihosocijalne aspekte, naglasio je nerazmjernu raspodjelu moći između žena u prostituciji i njihovih klijenata. Također, Thaller se, poput Valentina Lucasa, prvog specijalista ginekologije, opstetricije i venerologije u Rijeci, osvrnuo na šire društvene okolnosti koje su pridonosile seksualnoj eksploataciji žena, kao i na pomanjkanje informacija o seksualnosti, za što se ispostavilo da su u suštini ključni uzroci rizičnih seksualnih ponašanja.

U trećem poglavlju, analizirajući stavove Thallera o seksualnosti u kontekstu psihijatrijskih opservacija i društvenih uzusa tog vremena, moguće je razumjeti na koji način su nedostatak podataka i tabuizacija seksualnosti ostavili dugoročne posljedice na mentalno zdravlje mladih. Thaller je, unatoč protivljenju suvremenika, prepoznao potrebu za interdisciplinarnom edukacijom koja bi obuhvatila ne samo fizičke aspekte seksualnosti, već i emocionalne, psihološke i društvene dimenzije.

Kratki uvid u život i rad Luje Thallera

O obitelji Thaller već je pisao Tomislav Wittenberg3 u jednom od Godišnjaka Njemačke narodnosne zajednice. U ovom članku koristit će se podaci iz njegovih

1 Hrvatska njiva bio je političko-kulturni list koji je izlazio u Zagrebu od 1917. godine, najprije kao tjednik, kasnije kao mjesečnik i dvotjednik. Godine 1919. promijenila je naziv u Jugoslavenska njiva, a 1920. se spojila s listom iseljenika Obnova, postavši Jugoslavenska obnova – njiva. Godine 1921. vratila se na naziv Jugoslavenska njiva, koji je zadržala do 1926. kada je prestala s objavljivanjem. Izdavač i glavni urednik bio je Juraj Demetrović, a suradnici su dolazili iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije. Od 1918. časopis se tiskao i na ćirilici te je imao redakciju u Beogradu (https://www.enciklopedija.hr/clanak/hrvatska-njiva).

2 Podaci su prikupljeni u povijestima bolesti pohranjenim u Arhivu Klinike za psihijatriju “Vrapče” tijekom doktorskog studija na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istraživanje je bilo službeno odobreno od strane tadašnjeg ravnateljstva Klinike.

3 Wittenberg, Tomislav, 2008., “Osam generacija Thallera u povodu 370-e obljetnice rođenja Paula Josefa Thallera”, VDG Jahrbuch, 15(01): 187-244.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106 Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

arhivskih istraživanja, jer se procijenilo kako za njegovu izradu nije nužno provesti dodatna istraživanja, s obzirom na relevantnost i dostatnost informacija koje je Wittenberg prikupio.

Wittenberg je potanko obradio povijest obitelji Thaller kroz osam generacija, ističući njihov značajan doprinos kulturi, društvu i drugim područjima. Njihov utjecaj na zajednicu ostavio je dubok trag, a nasljeđe obitelji proteže se kroz gotovo četiri stoljeća. Korijeni Thallerovih potječu iz grada Lienza u Austriji. Tijekom stoljeća, njezini članovi migrirali su u nekoliko hrvatskih gradova, a s vremenom su se širili i prema Americi te čak i na Novi Zeland.

U svom članku, Wittenberg započinje s Pavlom Thallerom, koji je rođen 1735. godine u Lienzu. Od njega prati razvoj obitelji Thaller kroz nekoliko generacija, uključujući dr. Ljudevita Luju Thallera. Pavle Thaller, čije je puno ime bilo Paul Josef Pavao Thaller, bio je prvi školovani kemičar i ljekarnik u Požegi, a također je bio i utemeljitelj pošte u tom gradu. U Požegu je stigao 1766. godine, nakon što je kažnjen zbog kartanja u isusovačkom samostanu u svojoj sobi nakon devet sati navečer. Isusovci su Pavla tamo imenovali za voditelja lokalne apoteke. Odlazak u Požegu i ostale dijelove Slavonije smatralo se represivnom mjerom, zbog toga što je ovo područje bilo tretirano kao opasno zbog blizine otomanske granice.

Wittenberg nadalje u članku detaljno opisuje članove obitelji Thaller, ističući njihova postignuća. Također, kao što je ranije spomenuto, posvećuje pažnju i Luji. No kao osnova za pisanje o profesionalnom putu Luje Thallera poslužio je članak Lavoslava Glesingera, uglednog hrvatskog povjesničara medicine, pod naslovom „Prof. dr. Lujo Thaller i počeci nastave povijesti medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu“, objavljenom 1978. godine u „Liječničkom vjesniku“.4 Posebno arhivsko istraživanje osobne i profesionalne biografije Luje Thallera nije provedeno, budući da se ovaj članak primarno fokusira na razmatranje njegovog poimanja seksualnosti u kontekstu diskursa o ovom fenomenu koji je prevladavao na početku 20. stoljeća na ovim prostorima. Prije nego što se pristupi detaljnoj analizi teme članka, potrebno je iznijeti nekoliko ključnih informacija o potonjem.

Lujo Thaller rođen je 2. prosinca 1891. godine u Osijeku. Nakon završetka gornjogradske klasične gimnazije, otišao je studirati medicinu u Beč, gdje je diplomirao 30. studenoga 1914. godine. Po povratku u Zagreb, zaposlio se kao sekundarni liječnik na internom odjelu Bolnice sestara milosrdnica, gdje je stekao specijalizaciju iz interne medicine i ubrzo postao primarni liječnik te voditelj odjela. Paralelno je studirao filozofiju, a doktorat je stekao 31. srpnja 1917. godine. Glesinger Thallera opisuje kao jednog od najistaknutijih i najomiljenijih liječnika u Zagrebu, uvaženog među pacijentima i cijenjenog u društvenim krugovima. Tijekom svoje

4 Glesinger, Lavoslav, 1978., “Prof. dr. Lujo Thaller i počeci nastave povijesti medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu“, Liječnički Vjesnik, 100(9): 571-573.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

karijere, objavio je brojne radove iz različitih grana medicine te se aktivno angažirao u pitanjima zdravstvene politike. Također naglašava da je Thaller, kao dugogodišnji član Gradskog vijeća, predano radio na rješavanju komunalnih i higijenskih pitanja u Zagrebu. U kontekstu njegovih profesionalnih postignuća, važno je istaknuti njegovu ulogu u osnivanju Sekcije Zbora liječnika za povijest medicine 1936. godine, kao i aktivno sudjelovanje na nacionalnim i međunarodnim kongresima posvećenim ovoj temi.

Glesinger nadalje ističe da je Thaller, tijekom godišnje skupštine Zbora liječnika 1917. godine, izabran u odbor koji je pokrenuo inicijativu za osnivanje Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Uz to, navodi da je Thaller aktivno sudjelovao u sportskim organizacijama, bio angažiran u Matici hrvatskoj, te se okušao kao novinar i pisac. Prema Glesingeru, unatoč raznolikosti svojih interesa, Thaller je najviše vremena posvetio proučavanju povijesti medicine. Njegovo zanimanje za endemsku pojavu sifilisa, poznatu kao “škrljevska bolest”, rezultiralo je s dva značajna rada, jedan objavljen 1926. a drugi 1931. godine.

Prema svemu sudeći, Thallerov članak “O seksualnom odgoju” iz 1918. godine bio je jedan od prvih ozbiljnih pokušaja da se mladima kroz obrazovanje ponude informacije o ljudskoj seksualnosti i važnosti brige o seksualnom zdravlju. Njegov cilj nije bio samo educirati mlade o fizičkim značajkama seksualnosti, već i promicati odgovorno seksualno ponašanje kako bi se smanjio rizik od veneričnih bolesti. Thaller je jednako tako prepoznao važnost socijalnog konteksta i normi koje oblikuju seksualno ponašanje, smatrajući da je unaprjeđenje razumijevanja ovih aspekata ključno za razvijanje učinkovitih strategija za suzbijanje širenja veneričnih bolesti i poticanje otvorenijeg diskursa o seksualnosti unutar društva.

Međutim, sada se valja vratiti na ključnu stavku Thallerovog profesionalnog angažmana, odnosno na njegove zasluge u afirmaciji povijesti medicine. Radi lakšeg razumijevanja nekih od okolnosti koje su ometale Thallerovo napredovanje i integraciju suvremenih ideja unutar programa medicinskog obrazovanja, u nastavku će biti sažeto prikazana ključna obilježja društvene i političke klime u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, odnosno razdoblja u kojem su započeli njegovi napori za uvođenje povijesti medicine u plan i program Medicinskog fakulteta u Zagrebu te pokušaji zaposlenja na istom. Na samom početku, važno je naglasiti da se kroz dvije godine u Kraljevini SHS promijenilo čak šest vlada,, što zorno ilustrira političku nestabilnost i nepovoljne socioekonomske uvjete tog vremena. Iznimno teške socijalne prilike zbog velikog broja obitelji čiji su članovi poginulih u ratu, ratne siročadi i ratnih vojnih invalida predstavljale su jedan od najznačajnijih društvenih problema u svim dijelovima Kraljevine. Poljoprivreda je pretrpjela značajne udarce, što je često rezultiralo nestašicama hrane i time ugrozilo opstanak seoskog stanovništva, koje je bilo dominantno u ovoj agrarnoj zemlji. Paralelno, u gradovima su radnički štrajkovi

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106 Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

postajali sve učestaliji.5 S druge strane, u Kraljevini Jugoslaviji, život je bio obilježen autoritarnim režimom Karađorđevića, a to je uključivalo i ukidanje parlamentarizma te zabranu političkih stranaka i udruženja. Ovu situaciju uvelike su pogoršale sve izraženije posljedice svjetske ekonomske krize. Ekonomski problemi su uzrokovali socijalnu neizvjesnost i intenzivirali nezadovoljstvo među stanovništvom. Državne vlasti su također ograničile i zabranile isticanje nacionalnih i vjerskih obilježja i tako dodatno potpirile tenzije među različitim etničkim i vjerskim grupama unutar zemlje. Šestosiječansku diktaturu, uspostavljenu kraljevskom proklamacijom 6. siječnja 1929., pokušalo se 3. rujna 1931. prividno ublažiti donošenjem novog oktroiranog Ustava Kraljevine Jugoslavije.6 No i pored toga, zakonske i represivne mjere koje je nametala država nastavile su se primjenjivati u različitim aspektima društvenog života. Takav pristup umanjivao je šanse za provedbu kreativnih ideja i inicijativa, a u isto vrijeme generirao je osjećaj straha i nepovjerenja u društvu.

Osvrćući se na Thallerov doprinos programu medicinskog obrazovanja u ranije navedenom razdoblju, Glasinger navodi da je nakon dugotrajnog truda da se povijest medicine uvede u kurikulum medicinskog obrazovanja, 4. srpnja 1927. godine,7 Thaller uspio osigurati mjesto honorarnog nastavnika na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Iako se profesorsko vijeće primarno protivilo uključivanju ovog predmeta u nastavu, te njegovoj habilitaciji za privatnog docenta – izuzev profesora stomatologije Eda Radoševića, Thaller je 5. studenoga 1927. godine održao svoje predavanje pod nazivom “Značenje povijesti medicine”, što je bio prvi takav slučaj na jugoslavenskim sveučilištima. Nažalost, Thallerova nastojanja da povijest medicine postane redoviti predmet, te da on dobije status redovitog profesora, nisu bila uspješna. Kao rezultat toga, 1938. godine se povukao s honorarne profesure,8 a 1939. godine nastava iz povijesti medicine je ukinuta. No unatoč tome Thaller je 1938. objavio prvi udžbenik iz povijesti medicine na hrvatskom jeziku pod naslovom “Od vrača i čarobnjaka do modernog liječnika”.

Dvije godine kasnije Thaller je s ogorčenjem pisao o neprofesionalnom pristupu povijesti medicine i njezinom nerazmjernom položaju u odnosu na druge aspekte medicinske struke. Zanimljivo je, međutim, da je unatoč okolnostima Drugog svjetskog rata, 1943. godine uspio postati redoviti profesor povijesti medicine na

5 Nikolić, Zlatko, 2023., “Komunisti na općinskim izborima u Hrvatskoj i Slavoniji 1920. godine.“ Epulon: Časopis studenata povijesti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli 18., 7-42.

6 Mirošević, Franko, 2020., “Događanja u Dubrovniku u svjetlu pisanja lista» Dubrovačka tribuna” 1929-1931. Historijski zbornik, 73(1), 109-137.

7 Thaller je 1927. godine sastavio značajan i sveobuhvatan tekst pod nazivom “Povijest medicine u Hrvatskoj i Slavoniji 1770-1850.” Thaller Lujo. Povijest medicine u Hrvatskoj i Slavoniji od godine 1770 do 1850. Dionička Štamp., 1927.

8 Godine 1938. objavljeno je Thallerovo najznačajnije i najistaknutije djelo, knjiga pod naslovom Od vrača i čarobnjaka do suvremenog liječnika. Muzur, Amir. “Uvod u medicinu i povijest medicine.” Acta medico-historica Adriatica: AMHA 20.1 (2022): 179-182.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je obavljao tu dužnost do kraja rata 1945. godine. Malo se zna o okolnostima njegovog izbora za ovu poziciju, jer kako navodi Glasinger, Thaller nije bio voljan razgovarati o toj temi.9 Nakon završetka rata radio je kao liječnik Zavoda za socijalno osiguranje u Zagrebu od 1945. do 1949. Godinu ranije, 1948. predmet povijest medicine uvedena je na Medicinski fakultet u Zagrebu kao obavezni predmet uz veliku podršku i poticaj profesora Andrije Štampara.

Govoreći o Thallerovu privatnom životu, važno je istaknuti da se 1914. godine oženio Martom Vrbanić, s kojom je imao troje djece: dvije kćerke, Martu i Tatjanu, te sina Luju. Thaller je preminuo 23. rujna 1949. godine u Zagrebu, u pedeset i osmoj godini života, a pokopan je na Mirogoju. Marta i Lujo su bili istog godišta, no ona je preminula dvadeset i šest godina kasnije, 1975. u osamdeset i četvrtoj godini života.10

Zaključno, Lujo Thaller je imao značajan utjecaj na medicinu i obrazovanje, a također je doprinjeo oblikovanju društvenih normi i stavova vezanih uz medicinsku i zdravstvenu edukaciju. Kao pionir u afirmaciji povijesti medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ostvario je ključan iskorak u integraciji ovog područja u nastavne planove. Njegovo zalaganje za uvođenje nastave iz povijesti medicine, unatoč otporu kolega i prekidima u nastavnom procesu, svjedoči o njegovoj predanosti i viziji važnosti povijesti u medicinskoj praksi. Također, ne smije se zaboraviti Thallerova uloga u promicanju seksualnog obrazovanja, čime je postao preteča suvremenog pristupa seksualnom zdravlju. Njegovo prepoznavanje potrebe za informiranjem mladih o seksualnosti i odgovornom ponašanju bilo je inovativno za to vrijeme i ključno za razvoj osvještenijeg pogleda na zdravlje u cjelini.

Temelji Thallerovih poticaja za pisanje o seksualnom odgoju

U ovom poglavlju razmotrit će se fenomen javnih kuća i položaj žena uključenih u prostituciju, koji se smatraju jednim od poticaja Thalleru za pisanje djela “O seksualnom odgoju”. Thaller je bio svjestan šireg konteksta posljedica neodgovornog seksualnog ponašanja, koje uključuje i seksualno prenosive bolesti. Tijekom svojih opservacija o važnosti brige za seksualno zdravlje, također je uočio psihosocijalne poteškoće koje su proizlazile iz rizičnih seksualnih odnosa. Iako će se u nastavku teksta fokusirati na žensku populaciju, njegovi zaključci o ovoj problematici također su bili primjenjivi i na muškarce.

Krenut će se od Thallerovog rodnog grada Osijeka, čije je gradsko zastupstvo 1881. godine usvojilo nacrt pravilnika koji se odnosio na regulaciju prostitucije. Prema odredbama ovog pravilnika, svaka žena koja se bavila prostitucijom bila je obvezna prijaviti se gradskoj službi kako bi bila upisana u očevidnik bludnica. Prije nego što bi

9 Do sada nije pronađena literatura iz koje bi se mogli doznati detalji o Thallerovu rada iz vremena NDH.

10 Spomen-ploča na kući Luja Thallera, koja se nalazi u Prolazu Đure Deželića broj 32 u Zagrebu, postavljena je 1999. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106 Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

bila registrirana, od nje se zahtijevalo da prođe liječnički pregled, a gradski liječnik je bio odgovoran za izdavanje liječničke svjedodžbe. Po završetku postupka, bludnicama je izdavana zdravstvena knjižica koju su morale držati na vidljivom mjestu unutar prostora u kojem su pružale seksualne usluge i pokazivati je na zahtjev svojih klijenata ili redarstvenika.11 S jedne strane, ovaj regulatorni okvir reflektira tadašnje društvene norme i stavove o seksualnosti, kao i nastojanje za institucionalizacijom nadzora nad određenim oblicima seksualnog ponašanja.12 S druge strane, isti nije bio isključivo sredstvo kontrole; imao je i zdravstvenu komponentu. Naime, sustav prijave i nadzora nad bludnicama imao je za cilj smanjiti rizik od širenja spolno prenosivih bolesti. Obavezno liječničko ispitivanje i redovito izdavanje zdravstvenih knjižica omogućavali su vlastima praćenje zdravstvenog stanja žena koje su se bavile prostitucijom, što je, u teoriji, trebalo osigurati njihovo zdravlje i sigurnost.13

Tomislav Zorko,14 pišući o ženskoj prostituciji u Zagrebu između dva svjetska rata, spominje da su javne kuće, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, bile pod strogim zdravstvenim nadzorom. Prema Kraljevskoj odredbi iz 1895. i kasnijoj naredbi iz 1911. godine, pregled bludnica bio je obavezan, a provodili su ga liječnici i gradski fizici, čime je ustanovljen sustav kontrole koji je trebao osigurati zdravlje kako žena koje su bile uključene u prostituciju, tako i njihovih klijenata. Najraširenije spolne bolesti tog vremena, prema arhivskim izvorima dostupnim Zorku, uključivale su gonoreju, ulcus molle i sifilis, dok se, s vremenom, povećavala učestalost ingvinalne lingogranulomatoze. Oboljeli od gonoreje i sifilisa dominirali su u statističkim podacima o spolno prenosivim bolestima sve do početka Drugog svjetskog rata, čime se dodatno naglašavala potreba za zdravstvenim nadzorom i sustavnim pregledavanjem. Zorko je također naišao na podatak da je, dvije godine nakon objave teksta “O seksualnom odgoju”, tijekom liječničke ankete o prostituciji održane 30. ožujka 1920. godine, na kojoj su sudjelovali liječnici iz Beograda i Sarajeva, Thaller izjavio da “javne kuće zapravo predstavljaju mjesta okupljanja mladih žena koje su pod kontrolom jedne osobe i trpe izrabljivanje isključivo u njezinu korist.” Thallerov stav o javnim kućama i eksploataciji žena koje u njima rade jasno ukazuje na njegovu kritiku nerazmjerne raspodjele moći između žena uključenih u prostituciju i njihovih klijenata. Žene su u ovom kontekstu često bile primorane zauzimati potčinjenu poziciju zbog ekonomske ovisnosti, životnih nedaća i različitih društvenih pritisaka.

11 Kordić, Ljubica i Višnja Lachner, 2023., “Prostitucija s pravnog i sociolingvističkog stajališta na primjeru grada Osijeka krajem 19. i početkom 20. stoljeća”, Zbornik radova pravnog fakulteta u Splitu, 60(4): 649-668.

12 Sophie, Maksimowski, 2012., “A brief history of the anthropology of sexuality, and theory in the field of women’s sex work.” The University of Western Ontario Journal of Anthropology 20(1)

13 Spongberg, Mary. Feminizing venereal disease: the body of the prostitute in nineteenth-century medical discourse. NYU Press, 1998.

14 Zorko, Tomislav, 2006., “Ženska prostitucija u Zagrebu između 1899. i 1934. godine”, Časopis za suvremenu povijest, 38(1): 223-241.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

Nije samo Thaller bio svjestan teške dinamike života i rada žena u javnim kućama. Na tu problematiku već je ranije upozoravao i Valentin Lucas, prvi specijalist ginekologije, opstetricije i venerologije u Rijeci.15 Lucasove opservacije o stanju u javnim kućama uglavnom datiraju iz 1908. i 1909. godine. Nastojao je ukazati na probleme s kojima su se suočavale brojne mlade djevojke koje su živjele sa ženama uključenim u prostituciju. Često su, uslijed submisivne strukture ličnosti, nedostatka socijalne i obiteljske podrške, kao i ekonomske neimaštine, bile primorane nuditi seksualne usluge. Prema arhivskoj građi koju je prikupio Lucijan Mohorović, autor članka o Lucasu, ove djevojke često su bile izložene zlostavljanju i iskorištavanju od strane svojih stanodavki i vlasnika javnih kuća. Mohorović je istaknuo da je Lucas osuđivao bezobzirno i neljudsko ponašanje prema njima, smatrajući ga ne samo potpuno neprihvatljivim, već i indikatorom ozbiljnih propusta unutar društvenog sustava.

Prilikom analize povijesti bolesti osamnaestogodišnje pacijentice iz okolice Karlovca, koja je hospitalizirana 1901. godine u Kraljevskom zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu (u daljnjem tekstu: “Stenjevec”), uočeni su obrasci diskriminacije prema ženama koje su bile uključene u prostituciju, na što su upozoravali Thaller i Lucas. Ovaj primjer dodatno potvrđuje da niti siromašne seoske djevojke s intelektualnim teškoćama nisu bile pošteđene od ulaska u mrežu seksualne eksploatacije. Za nju nije utvrđena psihijatrijska dijagnoza; jedino je zabilježeno da je bila neudata i da je otpuštena kao zdrava.

“Veli da je pred dva mjeseca pobjegla od kuće, htjela služiti, a jer nije imala knjige, da su je svugdje zatvarali. Kaziva da je pila rado rakije, da je zaslužila od gospode novaca pa da si je kupila, da su je i opili više puta […] Roditelji, po njezinoj izjavi, bili su strogi jer je, kao diete, bila nestašna. U školu nije išla, rado se družila s djecom […] U trinajstoj godini menstruirala je svaki mjesec, a od prošle godine nije imala, sada bi, kao bludnica, u Karlovcu tri dana.”16

Javne kuće su često bile percipirane kao glavni uzrok širenja spolno prenosivih bolesti. Međutim, uzroci spolnog obolijevanja bili su mnogo složeniji i usko povezani s kulturnim i socioekonomskim okolnostima, kao i s individualnim ponašanjima, poput promiskuiteta i pretjeranog uživanja alkohola. Kada je riječ o raširenosti endemskog sifilisa u Zagrebu između 1925. i 1929. godine, zagrebačka liječnica Vlasta Marković istaknula je: “Ne samo da će mnogi muškarac koji se u trijeznom stanju odvraća od prostitutke, pod utjecajem alkohola promijeniti svoje držanje, već i mnoge žene uslijed uživanja alkohola upravo postaju prostitutkama.” Marković je u svom članku naglasila

15 Mohorović, Lucijan. 2017. “Presentation of the medical activity of dr Valentin Lucas as the first specialist of the obstetrics-gynaecology and venerology in Rijeka, Pula and Labin at the end of the 19th and early 20th century.” Acta medico-historica Adriatica: AMHA, 15(Supplement 1), 111-118.

16 Arhiv Klinike za psihijatriju Vrapče. Kutija br. 1.; Fascikla br. 10; Povijest bolesti red. br. 5; Ženski pacijenti, 1901.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

da su značajnu ulogu u širenju prostitucije i spolno prenosivih bolesti imala i mjesta poput “krčmi, barova i drugih zabavišta”, gdje se pretjerano konzumirao alkohol. Ta su mjesta postala okupljališta u kojima se odvijalo intenzivno socijaliziranje, stvarajući pritom povoljne uvjete za rizična ponašanja. Drugim riječima, ne može se tvrditi da su javne kuće bile jedini uzrok širenja spolnih bolesti; naprotiv, ovakva okruženja također su igrala ključnu ulogu u poticanju neodgovornih seksualnih ponašanja.17

Jedan od značajnih faktora, na što je Thaller posebno ukazao u svojem tekstu “O seksualnom odgoju”, bilo je nepoznavanje vlastite seksualnosti i procesa spolnog sazrijevanja, što je dovodilo do neadekvatnih ili rizičnih seksualnih praksi. Mnogi pojedinci, posebno mladi, odrastali su u okruženju koje im nije pružalo dovoljno informacija o seksualnom razvoju, spolnim odnosima i posljedicama seksualno neodgovornog ponašanja. Uz to, osjećaj stigme vezan za otvoreno razgovaranje o seksualnosti i seksualnom zdravlju, o čemu se govori i suvremena znanstvena literatura, dodatno je pridonio širenju veneričnih oboljenja.18

U slučaju osamnaestogodišnje služavke iz okolice Križevaca, koja je bila podvrgnuta liječenju zbog dijagnoze manije u razdoblju od 1913. do 1915. godine u “Stenjevcu”, vidljivo je da je rani gubitak roditelja doveo do trajne izloženosti siromaštvu, što ju je prisililo na obavljanje poslova koji su je izlagali potencijalno traumatskim seksualnim iskustvima s muškarcima s različitim spolnim oboljenjima. Unatoč navodu u njezinoj psihijatrijskoj dokumentaciji da je otpuštena kao zdrava, takvu tvrdnju potrebno je tumačiti s oprezom. S obzirom na njezinu obiteljsku tragediju, kao i mogućnost postojanja seksualnih trauma, opravdano je pretpostaviti da je njezino psihičko stanje bilo daleko složenije od navedenog u dokumentaciji.

“Otac joj je umro od nepoznate bolesti prije trinajst godina, majku su ubili kada je išla na sajam kupovati krave, a ona je ostala kao diete od šest godina bez kuće; od tada se potuca po svijetu. Služila je kojekuda; dok je radila u jednom mjestu, inficirao ju je jedne noći pijani gost luesom. Zbog toga je bila u bolnicama. Kada je prizdravila, ponovno je pošla u službu, nu pošto nije imala službene knjige, nije mogla nigdje dugo ostati. Razlog zbog kojeg je predana u bolnicu je to što pripovieda na široko te navadja neki rubac koji je kupila na sajmu, te vesela da je radi njega pjevala i vikala, a ljudi su rekli da je luda i da su je zatvorili.“19

Psihičke smetnje ove djevojke nisu bile rezultat samo njezinih osobnih tragedija, već su također predstavljale odraz šireg društvenog konteksta vremena, koji nije osiguravao adekvatnu zdravstvenu zaštitu i socijalnu podršku najranjivijim članovima zajednice. Posljedice ekonomskih i političkih previranja u Kraljevini SHS bile su

17 Vlasta Marković, 1931., “Raširenost luesa u Zagrebu u god. 1925-1929.”Liječnički vjesnik, 53(2): 114-129.

18 Ana Cetina, 2024. “The Psychological and Physical Effects of Sex Taboos.” Journal of Student Research 13(1).

19 Arhiv Klinike za psihijatriju Vrapče. Kutija br. 1; Facikla br. 3; Povijest bolesti red. br. 2; Ženski pacijenti, 1913.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

vidljive u gotovo svim porama društva. U svom izvještaju o zdravstvenim okolnostima u Zagrebu iz 1920. godine, Thaller je istaknuo prvenstveno problematiku majki i djece, a zatim i oboljele od tuberkuloze, te se odmah nakon toga osvrnuo na prevalenciju spolnih bolesti koje su proizlazile iz seksualno neodgovornih ponašanja, posebice onih vezanih uz korištenje seksualnih usluga u javnim kućama. U ovom izvješću, kao i u članku “O seksualnom odgoju” objavljenom dvije godine ranije, Thaller ukazuje na nedovoljnu educiranost o spolnosti i seksualnosti unutar populacije, posebno među mladima. Naglašava da “za pridizanje palih djevojaka, za učvršćivanje morala u mladeži i u odraslih ne ima u Zagrebu ni privatne ni javne institucije.”20

Povezujući Thallerove zaključke o posljedicama neznanja o spolnosti i zanemarivanja seksualnog zdravlja s individualnim iskustvima, u ovom poglavlju nastojalo se prikazati tadašnje razumijevanje seksualnosti i objasniti Thallerovu motivaciju za objavu članka “O seksualnom odgoju” u listu Hrvatska njiva, kao i općenito njegov angažman u ovom području.

Neki od uzroka pojave rizičnih seksualnih ponašanja mladih u prva dva desetljeća 20. stoljeća

Sljedeće poglavlje analizira Thallerove stavove o seksualnosti i seksualnim praksama iz njegovog članka “O seksualnom odgoju”, objavljenom u časopisu Hrvatska njiva 1918. godine. Ova razmatranja bit će kontekstualizirana u odnosu na iskustva pojedinaca čija je potreba za psihijatrijskom hospitalizacijom u “Stenjevcu” djelomično proizašla iz slabe informiranosti o vlastitom seksualnom razvoju. Razmotrit će se također i suprotna mišljenja Thallerovih suvremenika o ovoj problematici. U trenutku objave članka, Thaller, u dobi od 27 godina, istaknuo se kao jedan od začetnika u javnom promišljanju o seksualnom odgoju, istražujući teme koje su tada često bile izbjegavane ili marginalizirane.

Iako se o seksualnoj pedagogiji u širem europskom kontekstu raspravlja već nekoliko desetljeća, konsenzus oko temeljnih načela i paradigmi seksualne pedagogije još uvijek nije postignut. Ova heterogenost pristupa i interpretacija značajno otežava formiranje zajedničkog diskursa između ključnih dionika, uključujući djecu, mlade, roditelje, edukatore te razne formalne i neformalne odgojno-obrazovne institucije.21

Seksualna pedagogija u Hrvatskoj nije novi fenomen, kako u znanstvenim krugovima, tako i u praksi; međutim, zbog nedovoljne pažnje koja joj je posvećena, čini se kao da je tek nedavno postala aktualna tema.22

20 Thaller, Lujo, 1920., “Zdravstvena politika Zagreba”, Liječnički vjesnik, 42(12): 655-658.

21 Trimble, Lisa, 2009. “Transformative conversations about sexualities pedagogy and the experience of sexual knowing.” Sex Education, 9(1), 51-64.

22 Požgaj, Petra, 2019. “Seksualni odgoj u Hrvatskoj u prvoj polovini 20. stoljeća.”Anali za povijest odgoja, 17(17), 27-43.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

Tijekom prva dva desetljeća 20. stoljeća u Hrvatskoj, o seksualnosti se većinom raspravljalo u kontekstu spolno prenosivih bolesti i njihove prevencije, kao i prostitucije. O seksualnoj pedagogiji za djecu i mlade nije se razgovaralo, jer se smatralo da im poznavanje seksualnog razvoja nije potrebno dok ne započnu seksualne odnose. Spolni odnosi i razgovor o seksualnosti bili su “rezervirani” za odrasle, a uvriježeno je bilo mišljenje da seksualni čin služi prvenstveno reproduktivnim potrebama. Mjesta za kratkoročne seksualne užitke bile su javne kuće, koje su bile namijenjene isključivo muškarcima.23

U drugoj polovici 20. stoljeća došlo je do osjetnih promjena u razvoju teorije i prakse seksualne pedagogije. Uzmimo na primjer da je 1960-ih, u nekim zagrebačkim školama uveden je spolni odgoj, što predstavlja svojevrsnu prekretnicu u pristupu obrazovanju o seksualnosti u Hrvatskoj. Inicijalno, postojala je ambicija da ovaj predmet bude samostalan dio nastavnog kurikuluma, no, s vremenom se od te ideje odustalo, a teme vezane uz seksualnost počele su se obrađivati unutar drugih predmeta, pretežno biologije i satova razrednika. Godine 1965. godini, prvi priručnik o ovoj vrsti edukacije napisala je Marijana Kolašček, dok je osam godina kasnije objavljen priručnik za nastavnike. Unatoč tome, inicijative za uvođenje spolnog odgoja u obrazovne institucije nisu zaživjele. Spolni odgoj je, u praksi, na kraju sveden na biološke aspekte ljudske seksualnosti, anatomiju i fiziologiju, što je u velikoj mjeri pojednostavilo složenost ove teme. S druge strane, moglo bi se reći da su jedna od ključnih prepreka u realizaciji spolnog odgoja bili nastavnici i odgajatelji koji nisu bili adekvatno obrazovani za provođenje ovog specifičnog kurikuluma.24 Osim toga, postoji mogućnost da su njihova vlastita uvjerenja i stavovi o seksualnosti utjecali na njihovu sposobnost da otvoreno raspravljaju o tim temama.

Govoreći o Thallerovim razmatranjima o seksualnom odgoju, objavljenim 1918. godine u časopisu Hrvatska njiva, može se reći da je njegova prvotna motivacija bila suzbijanje spolno prenosivih bolesti, koje su tada predstavljale ozbiljan zdravstveni problem. Međutim, Thallerov rad nije se zaustavio samo na tom aspektu; on je također prepoznao značaj edukacije djece i mladih o spolnom razvoju i seksualnosti. On je smatrao, a ta su načela i danas temeljna u seksualnoj pedagogiji, da bi kroz tu vrstu edukacije djeca i mladi stekli osnovno razumijevanje svojeg tijela i promjena kroz koje prolaze kroz odrastanje. Osim toga, kako je već rečeno, Thallerova namjera bila je povećati svjesnost o spolnom zdravlju i odgovornom seksualnom ponašanju, što bi značajno smanjilo rizik od spolno prenosivih bolesti i neplaniranih trudnoća. Kako bi se zorno prikazala njegova promišljanja, u nastavku se nalazi citat izdvojen iz gore spomenutog teksta:

23 Sielert, Uwe, 2008., Uvod u seksualnu pedagogiju. Zagreb: Educa.

24 Požgaj, Petra. 2018., Pedagoški diskurs razvoja seksualnog odgoja u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Diplomski rad

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

“Medju djecom se dakle poznavanje tog problema širi kao u narodi priča i pjesma od usta do usta […] zatajivanja tih pitanja pred djecom djecu samo draži, da o njima to više razmišljaju i da im se pojmovi zbrkaju […] Koliko naše inteligencije pogiba u najboljim godina od paralize, koliko li ih trpi od tabesa! Koliko žena trpi cio život radi nesmotrenosti svoga muža! Koliko djece je krljžavo i slabunjavo radi sifilisa svojega oca kojo je on još u gimnaziji zadobio!”25

Iz citata se može primijetiti da je proces usmenog prenošenja znanja o seksualnosti i seksualnim praksama često uključivao promjene u interpretaciji, koje su iskrivljavale izvorno značenje i stvarale dodatnu konfuziju među djecom i mladima. Tabuiziranje ovih tema i “zatajivanje tih pitanja” ne samo da su činili informacije nedostupnima, već je imalo dalekosežne posljedice na oblikovanje percepcije o seksualnosti i prakticiranje rizičnih seksualnih ponašanja. Uskraćivanje otvorene diskusije o seksualnosti posredno je dovelo do povećane pojavnosti spolnih oboljenja, rađanja djece s različitim oblicima invaliditeta i razvoja psihičkih smetnji kod određenih pojedinaca.26

Ove tvrdnje potkrijepile su brojne psihijatrijske opservacije koje su pronađene u povijestima bolesti pacijenata hospitaliziranih u “Stenjevcu” tijekom prvih dvadeset godina 20. stoljeća. Istraživanja su pokazala jasnu povezanost između nedostatka spoznaja o spolnom razvoju i seksualnosti te tabuizacije ovih tema s pojavom simptoma psihičkih smetnji. Thallerove zaključke o negativnim posljedicama neznanja o spolnom razvoju potvrđuju komentari liječnika iz medicinske dokumentacije jedne sedamnaestogodišnjakinje koja je 1914. godine liječena u “Stenjevcu” sto i devet dana pod dijagnozom manije. Prema mišljenju psihijatra, majka je nakon hospitalizacije odvela svoju kćer kući potpuno zdravu.

“Za vrijeme prve menstruacije nastalo depresivno stanje, koje je više mjeseci potrajalo, liječnika se onda nije radi toga pitalo za savjet.”27

Naredni slučaj osamnaestogodišnjakinja, koji je nakon gotovo četiri mjeseca hospitalizacije u “Stenjevcu” otpuštena neizliječena pod dijagnozom shizofrenije, dodatno ukazuje na važnost Thallerovih javnih inicijativa usmjerenih na edukaciju djece i mladih o spolnosti i seksualnom životu. Unatoč proteku jednog stoljeća, u literaturi se i dalje ističu negativne posljedice preuranjenog ulaska u spolne odnose, a posebno se naglašava njegov utjecaj na psihičko zdravlje mladih. Ova pojava može rezultirati konfuzijom u percepciji partnerstva, osjećajem izdaje, te nejasnoćom u izražavanju i razumijevanju romantičnih emocija. Uz to, preuranjena seksualna iskustva povezuju se s povećanim rizikom od razvoja različitih psihičkih problema, uključujući

25 Thaller, Lujo, 1918. “O seksualnom odgoju”, Hrvatska njiva, 18-19, 318-320.

26 Bullough, Vern L., i Bonnie Bullough. 2019., Sin, sickness and sanity: A history of sexual attitudes. Routledge.

27 Arhiv Klinike za psihijatriju Vrapče. Kutija br. 1; Fascikla br. 7; Povijest bolesti, red. br. 7; Ženski pacijenti, 1914.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

anksioznost i depresiju.28 Spomenute spoznaje potvrđuju Thallerovu inovativnost u pogledu pokretanja inicijativa usmjerenih na detabuiziranje seksualnosti i promicanje seksualnog odgoja. Njegov sveobuhvatan pristup očuvanju seksualnog zdravlja nije se fokusirao samo na fizičke aspekte seksualnosti, kako je inače bio slučaj, već je uključivao i emocionalne i psihološke dimenzije, koje su se pokazale kao ključne za razvoj stabilnog seksualnog identiteta.

“Živi u divljem braku od trinajste svoje godine, a vjenčao se istom ove godine u prolijeće te imade sa ženom svojom s kojom živi kod svojih roditelja već 2 djece. Po duševni život važni dogadjaji: prerano spolno općenje.”29

Za oba prethodna primjera važno je naglasiti da su se odnosili na mlade osobe koje su potekle iz ruralnih sredina i koje su se bavile poljoprivredom, a koje nisu imale priliku pohađati školu niti su posjedovale osnovne vještine čitanja i pisanja. U znanstvenoj literaturi jasno se ukazuje na to da postoji značajna povezanost između niskog socio-ekonomskog statusa i izostanka obrazovanja s razinom znanja i brige za seksualno zdravlje, što se posebno odnosi na mlade iz tih kategorija.30 Kao što je i sam Thaller isticao, nedovoljno poznavanje procesa spolnog sazrijevanja značajno je doprinosilo ulasku u rizične seksualne odnose. Iz sljedećeg primjera bit će vidljivo da, osim važnosti edukacije mladih, postojala je i prijeko potrebna osviještenost starijih generacija o ovoj temi. Međutim, istraživanje psihijatrijske dokumentacije stanovništva iz ruralnih područja, nažalost, pokazalo je da to nije bio slučaj. Roditelji su često bili nedovoljno informirani o osnovnim procesima spolnog razvoja i uspostavljanju seksualnog identiteta. Čak i kada su imali određena znanja, barijere u komunikaciji, kao i posljedice teškog fizičkog rada u poljoprivredi i svakodnevne borbe za egzistenciju, spriječile su ih u uspostavljanju dubljih i intimnijih odnosa s djecom.31

U nastavku je prikazan detalj iz povijesti bolesti sedamnaestogodišnjaka koji je tijekom 1901. godine bio liječen u “Stenjevcu.” Njegova dijagnoza bila je sekundarna demencija, a preminuo je od tuberkuloze pluća. Uz primarnu dijagnozu, zabilježene su i dodatne liječničke opaske koje su se odnosile na prekomjernu onaniju i konzumacije alkohola.

28 Sheetal Malhotra, 2008, “Impact of the sexual revolution: consequences of risky sexual behaviors.” Journal of American Physicians and Surgeons, 13(3), 88.

29 Arhiv Klinike za psihijatriju Vrapče. Kutija br. 2; Fascikla br. 4.; Povijest bolesti red. br. 20; Muški pacijenti, 1919.

30 Michelle Fine i Sara I. McClelland. 2023., “Sexuality education and desire: Still missing after all these years.” In: The critical pedagogy reader. Routledge, 291-323.

31 Leček, Suzana, 1997., “Nismo meli vremena za igrati se......”-Djetinjstvo na selu (1918-1941).” Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 30.1, 209-244.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

“Uslied česa sada duševno obolio? Možda uslied masturbacije majci nije ništa poznato.”32

Jedan od ključnih uzroka zabrinutosti oko navodnog pretjerivanja u masturbaciji u to vrijeme bio je utjecaj viktorijanske ere, koja je bila obilježena strogim moralnim pravilima i naglašavanjem seksualne suzdržanosti. U tom kontekstu, masturbacija se smatrala moralnim grijehom i tabuom, a vjerovalo se da može uzrokovati teške fizičke i psihičke posljedice, poput slabosti, neuroza i mogućih opasnosti za reproduktivno zdravlje. Umjesto otvorene rasprave o ovim temama, društvo je odlučilo širiti strah od seksualne deprivacije.33 Ove tvrdnje su često bile potkrijepljene anegdotama i nedovoljno utemeljenim istraživanjima, što je dodatno doprinosilo stigmatizaciji onih koji su ju prakticirali. Osim medicinskih argumenata, važnu ulogu su odigrali i kulturni i religijski faktori. U društvima gdje su religijske norme oblikovale svakodnevni život, masturbacija je bila percipirana kao grijeh i nedostatak samokontrole, a ljudi su bili pod pritiskom da održe moralne standarde.34

Unatoč tome što je Thaller, prema prikupljenoj arhivskoj građi, u suštini bio u pravu, te što su njegove težnje za promicanjem svijesti o spolnom razvoju i seksualnosti bile opravdane, neki njegovi suvremenici su bili suprotnog razmišljanja. Načelno, nisu se opirali radu na podizanju svijesti o značaju seksualnog i reproduktivnog zdravlja, kao ni o prevenciji spolno prenosivih bolesti. Međutim, smatrali su da bi se o ovim temama trebalo raspravljati isključivo kroz biomedicinsku prizmu i u okviru tjelesnog odgoja, što je tada bilo popularno u znanstvenim i stručnim krugovima.35 S tim u vezi treba istaknuti da je u prvim desetljećima 20. stoljeća, medikalizacija seksualnosti oblikovala odnos društva i znanosti prema ljudskoj tjelesnosti i spolnosti. U ovom periodu intenziviralo se istraživanje kompleksnosti seksualnosti, a medicinska zajednica započela je proces kategorizacije određenih ponašanja i identiteta, etiketirajući ih kao “normalne” ili “abnormalne”, čime su nastale značajne promjene u razumijevanju i percepciji ljudske seksualnosti. Tadašnji psihijatri, na čelu s Sigmundom Freudom kao ključnim zagovornikom, imali su značajan utjecaj na razvoj ideje da nesvjesni seksualni nagoni predstavljaju ključnu komponentu ljudske psihe. U tom kontekstu, seksualne disfunkcije su se često promatrale kao medicinski problemi koji zahtijevaju stručnu intervenciju. Ideje o seksualnom zdravlju i reproduktivnosti postale su osnova za razvoj novih ideja, ali su istovremeno i patološki definirale mnoge aspekte seksualnosti.36

32 Arhiv Klinike za psihijatriju Vrapče. Kutija br. 1; Fascikla br. 4; Povijesti bolesti red. br. 27; Muški pacijenti, 1901.

33 Darby, Robert, 2003., ‘The masturbation taboo and the rise of routine male circumcision: A review of the historiography.” Journal of Social History, 36(3), 737-757.

34 Garlick, Steve, 2012., “Masculinity, pornography, and the history of masturbation.” Sexuality & Culture 16, 306-320.

35 Foucault, Michel. 1976. The History of Sexuality, Volume 1: An Introduction. New York: Pantheon Books.

36 Weeks, Jeffrey. 2016., What is sexual history?. John Wiley & Sons.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

Premda je Thaller prvenstveno bio motiviran pisanjem o seksualnom odgoju kako bi spriječio seksualno neodgovorno ponašanje i širenje spolno prenosivih bolesti, njegov pristup predstavlja značajan iskorak u području socijalne pedagogije. Njegove ideje nadilaze medicinske spoznaje i koncepte koji su do tada dominirali ovom disciplinom. Često neshvaćen i nepriznat, njegove inovativne ideje, iako neuobičajene za to vrijeme, danas mogu korelirati sa suvremenim pristupima i razmišljanjima u području seksualne pedagogije.

Zaključna napomena

Lujo Thaller bio je jedan od začetnik seksualnog odgoja u Hrvatskoj, a njegova uloga u oblikovanju znanstvenih i društvenih diskursa o seksualnosti ostaje relevantna i danas. Thallerov rad “O seksualnom odgoju” iz 1918. godine analizira odnose između seksualnog zdravlja, društvenih normi i moralnih standarda, pružajući uvid u aspekte seksualne edukacije koji su i dalje nedovoljno istraženi i često zanemareni. Njegova kritika ekonomskih i psihosocijalnih uvjeta koji su doprinijeli seksualnoj eksploataciji žena u prostituciji istaknula je nerazmjernu raspodjelu moći u seksualnim odnosima, kao i prostor za seksualno neodgovorna ponašanja, što je pogodovalo širenju spolno prenosivih bolesti. Istraživanja povijesti bolesti pacijenata u “Stenjevcu” pokazala su kako su tadašnji pristupi seksualnom ponašanju imali značajan utjecaj na mentalno zdravlje mladih. Thallerovi pogledi na seksualnu pedagogiju obuhvaćaju gotovo sve dimenzije seksualnosti, osobito emocionalne i psihološke aspekte, koji su i dalje prijeko potrebni za razumijevanje i podršku pojedincima, naročito mladima, u njihovom seksualnom razvoju.

Arhivski izvori:

Arhiv Klinke za psihijatriju Vrapče. Povijesti bolesti, 1901. - 1919.

Literatura:

Amir Muzur. 2022. “Uvod u medicinu i povijest medicine.” Acta medico-historica Adriatica: AMHA 20.1: 179-182.

Franko Mirošević. 2020. “Događanja u Dubrovniku u svjetlu pisanja lista” Dubrovačka tribuna” 1929-1931. Historijski zbornik, 73.1: 109-137.

Jeffery Weeks. 2016., What is sexual history?. John Wiley & Sons

Lavoslav Glesinger. 1978. “Prof. dr. Lujo Thaller i počeci nastave povijesti medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.” Liječnički vjesnik, 100.9: 571-573.

Lisa Trimble. 2009. “Transformative conversations about sexualities pedagogy and the experience of sexual knowing.” Sex Education 9.1: 51-64.

Ljubica Kordić i Višnja Lachner. 2023. “Prostitucija s pravnog i sociolingvističkog stajališta na primjeru grada Osijeka krajem 19. i početkom 20. stoljeća.” Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 60.4: 649-668.

Lujo Thaller. 1920. “Zdravstvena politika Zagreba.” Liječnički vjesnik, 42.12: 655-658.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

Lujo Thaller. 1918. “O seksualnom odgoju.” Hrvatska njiva, 18-19: 318-320.

Lujo Thaller. 1927. Povijest medicine u Hrvatskoj i Slavoniji od godine 1770 do 1850. Dionička Štamp.

Lucijan Mohorović. 2017. “Presentation of the medical activity of dr Valentin Lucas as the first specialist of the obstetrics-gynaecology and venerology in Rijeka, Pula and Labin at the end of the 19th and early 20th century.” Acta medico-historica Adriatica: AMHA, 15(Supplement 1), 111-118.

Mary Spongberg. 1998. Feminizing venereal disease: the body of the prostitute in nineteenth-century medical discourse. NYU Press, New York

Foucault, Michel. 1976. The History of Sexuality, Volume 1: An Introduction. Pantheon Books, New York.

Nikolić, Zlatko. 2023. “Komunisti na općinskim izborima u Hrvatskoj i Slavoniji 1920. godine.” Epulon: Časopis studenata povijesti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, 18, 7-42.

Robert Darby. 2003. “The masturbation taboo and the rise of routine male circumcision: A review of the historiography.” Journal of Social History 36.3: 737-757.

Sheetal Malhotra. 2008. “Impact of the sexual revolution: consequences of risky sexual behaviors.” Journal of American Physicians and Surgeons, 13(3), 88.

Sophie Maksimowski. 2012. “A Brief History of the Anthropology of Sexuality, and Theory in the Field of Women’s Sex Work.” The University of Western Ontario Journal of Anthropology 20.1: 1-13.

Steve Garlick. 2012. “Masculinity, pornography, and the history of masturbation.” Sexuality & Culture 16: 306-320.

Tanja Sušec. 2009. “Od vrača i čarobnjaka do modernog liječnika-Dr. Lujo Thaller.” Acta clinica Croatica 48.2: 194-194.

Tomislav Wittenberg. 2008. “Osam generacija Thallera U povodu 370-te obljetnice rođenja Paula Josefa Thallera.” Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice... 15.1: 187-244.

Tomislav Zorko. 2006. “Ženska prostituccija u Zagrebu između 1899. i 1934. godine.” Časopis za suvremenu povijest 38.1: 223-241.

Uwe Sielert. 2008., Uvod u seksualnu pedagogiju. Zagreb: Educa.

Vlasta Marković. 1931. “Raširenost luesa u Zagrebu u god. 1925-1929.” Liječnički vjesnik, 53.2: 114-129.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

LUJO THALLER O SEKSUALNOM ZDRAVLJU

Sažetak

Obitelj Thaller, austrijskog podrijetla, ostavila je značajan trag kroz osam generacija u različitim područjima hrvatske kulture i društva. Njihova povijest u Hrvatskoj započinje dolaskom Pavla Thallera, koji je došao u Požegu 1766. godine. Među brojnim članovima ove obitelji koji su se istaknuli u javnom životu, izdvaja se i ime Luje Thallera, rođenog 1891. godine. Lujo je bio istaknuti zagrebački liječnik, utemeljitelj katedre za povijest medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, na kojoj je, bez obzira na sve prepreke, izabran 1943. za redovitog profesora. Osim što se je zanimao i pisao o različitim granama medicine, dobar dio svojeg profesionalnog angažmana posvetio je radu na prevenciji spolno prenosivih bolesti, te osvještavanju mladih o važnosti brige za seksualno zdravlje. Zalagao se je za otvaranje diskusije o seksualnosti i spolnom razvoju u okviru obrazovnog programa, suprotstavljajući se tabuizaciji koja je prevladavala u društvu. Također je bio zainteresiran za položaj žena u javnim kućama, smatrajući ga prilično problematičnim. Smatrao je da su žene koje se bave prostitucijom izložene raznim oblicima eksploatacije, kako od strane vlasnika javnih kuća, tako i od strane korisnika seksualnih usluga. Motiviran saznanjima o negativnim posljedicama seksualno neodgovornog ponašanja i veneričnih bolesti na tjelesno i mentalno zdravlje, 1918. godine je napisao članak “O seksualnom odgoju”, koji je objavljen u političko-kulturnom listu Hrvatska njiva. Thaller je isticao da je tabuiziranje seksualnosti dovelo do brojnih negativnih posljedica, naglašavajući važnost podučavanja mlađih generacija o spolnom razvoju i seksualnosti iz različitih perspektiva unutar obrazovnog sustava. Njegovi suvremenici, međutim, nisu prepoznali značaj šireg razumijevanja ovih fenomena te su se držali uskih biomedicinskih okvira. Istražujući povijesti bolesti maloljetnih pacijenata i pacijenata u dobi od osamnaest godina koji su bili hospitalizirani u “Stenjevcu” tijekom 1910-ih i 1920-ih, utvrđeno je da su Lujini zaključci o utjecaju neznanja i nerazumijevanja o seksualnosti na razvoj psihičkih smetnji kod mladih bili utemeljeni. Unatoč njegovim naporima da seksualna pedagogija bude integrirana u obrazovni sustav, niz prepreka, poput nedovoljne educiranosti učitelja, nerazumijevanja od strane drugih stručnjaka, kao i kulturnih normi i religijskih uvjerenja vezanih za seksualnost, onemogućio je taj proces. Iako je preminuo 1949. godine, profesionalna dostignuća Luje Thallera i dalje inspiriraju brojne stručnjake i studente u područjima socijalne medicine i povijesti medicine. Njegove inicijative za uvođenje seksualnog odgoja u obrazovni sustav smatraju se temeljem seksualne pedagogije u Hrvatskoj.

LUJO THALLER ÜBER DIE SEXUELLE GESUNDHEIT

Zusammenfassung

Die Familie Thaller, österreichischer Abstammung, hinterließ durch acht Generationen eine bedeutende Spur in verschiedenen Gebieten der kroatischen Kultur und Gesellschaft. Ihre Geschichte in Kroatien beginnt mit der Ankunft von Paul Thaller, der im Jahr 1766 nach Požega kam. Unter den zahlreichen Mitgliedern dieser Familie, die sich in dem öffentlichen Leben hervorhoben, stach auch der Name von Ludwig (Lujo) Thaller, geboren 1891, hervor. Ludwig (Lujo) war ein hervorragender zagreber Arzt, Gründer des Lehrstuhles für Geschichte der

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 89-106

Jelena Seferović: Lujo Thaller o seksualnom zdravlju

Medizin an der Medizinischen Hochschule in Zagreb, an welcher er, trotz aller Hindernisse, 1943 zum regelmäßigen Professor gewählt wurde. Außer seinem Interesse und Schreiben über verschiedene Zweige der Medizin, widmete er einen großen Teil seines professionellen Einsatzes der Tätigkeit an der Vorbeugung der Geschlechtskrankheiten sowie der Aufklärung der Jugendlichen über die Wichtigkeit der Fürsorge bezüglich der Geschlechtsgesundheit. Er setzte sich für die Eröffnung der Diskussion über die Sexualität und Geschlechtsentwicklung ein, sich der Tabuisierung, die in der Gesellschaft überwog, entgegensetzend. Er interessierte sich auch für die Lage der Frauen in Bordellen, die er für ziemlich problematisch hielt. Er war der Meinung, dass alle Frauen, die sich mit Prostitution beschäftigten, verschiedenen Formen von Ausbeutung ausgesetzt sind, so seitens der Bordellbesitzer wie auch seitens der Benutzer der sexuellen Dienstleistungen. Von den Erkenntnissen bezüglich der negativen Folgen des sexuell unverantwortlichen Verhaltens und der Geschlechtskrankheiten auf die körperliche und geistige Gesundheit motiviert, schrieb er 1918 den Artikel „Über die sexuelle Erziehung“, der im politisch-kulturellen Blatt „Hrvatska njiva“ veröffentlicht wurde. Thaller wies darauf hin, dass die Tabuisierung der Sexualität zahlreiche negative Folgen hatte, die Wichtigkeit der Ausbildung der jüngeren Generationen bezüglich der geschlechtlichen Entwicklung und der Sexualität aus verschiedenen Perspektiven innerhalb des Bildungssystems betonend. Doch seine Zeitgenossen erkannten die Bedeutung des breiteren Verständnisses dieser Phänomene nicht und hielten sich an die engen biomedizinischen Rahmen. Die Krankengeschichten minderjährigen Patienten und der Patienten im Alter von achtzehn Jahren, die während der Jahre 1910 und 1920 in „Stenjevec“ hospitalisiert wurden, erforschend wurde festgestellt, dass Ludwigs Schlussfolgerungen über den Einfluss der Unwissenheit und des Unverständnisses über die Sexualität auf die Entwicklung von psychischen Störungen bei jungen Menschen begründet waren. Trotz seinen Bemühungen, die Sexualpädagogie in das Bildungssystem zu integrieren, machte eine Reihe von Hindernissen, sowie Kulturnormen und religiösen Überzeugungen bezüglich der Sexualität, diesen Prozess unmöglich. Obwohl er 1949 starb, inspirieren die professionelle Errungenschaften von Ludwig Thaller weiterhin zahlreiche Fachleute und Studenten auf den Gebieten der Sozialmedizin und der Medizingeschichte. Seine Initiativen zur Einführung der Sexualerziehung in das Bildungssystem werden für die Grundlagen der Sexualpädagogie in Kroatien gehalten.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

Narcisa Vrbešić-Ravlić, mag. iur., spec. iur. (ljudskih prava), pred. Filozofski fakultet u Osijeku nvrbesicravlic@ffos.hr

Dr. sc. Brigita Hengl, dr. vet. med. Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu bhengl.hah@gmail.com

UDK: 614(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 1.10.2024.

Utjecaj liječnika njemačkog porijekla na razvoj zdravstvene

zaštite u Osijeku

početkom 20. stoljeća

Utvrđujući važnost ljudskog faktora u razvoju zdravstvene zaštite i kulture u radu se istražuje utjecaj liječnika njemačkog porijekla na razvoj zdravstvene zaštite u Osijeku početkom 20. stoljeća. U radu su upotrijebljene metode indukcije i dedukcije te sinteze i analize u dokazivanju teze da je doprinos liječnika društvenoj zajednici doprinos razvoju zdravstvene kulture i zaštite kao temeljnih ljudskih prava. Nadalje, u radu je povijesnom metodom dokazivanja opisan utjecaj liječnika njemačkog porijekla koji svoje medicinsko obrazovanje posvećuje razvoju zdravstva i pulmologije gradu i zajednici iz kojih je potekao unatoč mogućnosti da medicinsku karijeru nastavi u inozemstvu. Opisanim metodama dokazan je utjecaj liječnika njemačkog porijekla na razvoj zdravstvene zaštite u Osijeku početkom 20. stoljeća.

Ključne riječi: zdravstvena kultura, pulmologija, ljudska prava, pravo na zdravlje

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

UVODNO

Zdravstvena zaštita kao temelj izgradnje zdravlja društva jedan je od najvažnijih segmenata razvoja ne samo zdravlja nego i ljudskog prava na zdravlje. Razvojem kulture zdravlja i potrebe ujednačenih normi neka društvena zajednica može izgraditi društvo zdravlja na kojem bi počivala dostupna i dovoljno raširena zdravstvena zaštita. Stoga kao što određene definicije daju određenje kulture ili zaštite tako se isto može preslikati i na definicije zdravstvene kulture i zdravstvene zaštite, ujedinjujući norme, vrijednosti i potrebe pojedinaca i društva u nekoj društvenoj zajednici. Slijedom navedenoga i sama zdravstvena zaštita počiva na informacijama, naslijeđu i dodatno naučenim znanjima i promišljanjima koja se vežu za korelaciju zdravlja i načina života i liječenja u nekom društvu.

Usprkos naglom razvoju digitalizacije, tehnologije i globalnih znanja, odnos zdravlja i načina liječenja ne može se razdijeliti od humanoga i potrebe ljudskog faktora. Obrazovanje je ostalo temelj izgradnje očuvanja svih ljudskih prava, tako i prava na zdravlje i zdravstvenu zaštitu, stoga je neovisno o društvenim korelacijama i napretku, ulaganje u edukaciju bilo i ostalo zalogom boljitka neke društvene zajednice. Ulaganje u obrazovanje medicinskog kadra, a time posredno i u razvoj ili izgradnju zdravstvenih ustanova kao smjerom razvoja dostupnog zdravstva od iznimnog je značenja za svaku sredinu. Medicinski djelatnici koji su svoje obrazovanje spremni staviti na raspolaganje društvu i izgradnji zdravstvene zaštite na dobrobit društvene sredine u kojoj radi, na boljitak zdravlja i sigurnosti pacijenata, ali i cjelokupnog zdravstva, nemjerljiv je doprinos svakome društvu i razvoju zdravstvene kulture i zaštite. Doprinos i samo jednog liječnika koji je svoje obrazovanje posvetio zajednici za koju je smatrao da je potrebniji nego svome daljnjem napredovanju u karijeri iznimno je važan dokaz da je ljudski faktor onaj koji određuje način primjene humanoga u razvoju svake kulture pa tako i zdravstvene.

ZDRAVSTVENA ZAŠTITA I DRUŠTVO

Shvaćanje korelacije zdravlja, čovjeka i društva dio je dugog razvoja i povezivanja različitih faktora koji utječu na pojavu bolesti i društvenu strukturu općenito. Pojam i problem zdravlja pojavljuje se kao tema kroz povijest no tek je s osvješćivanjem zdravstvene problematike kao društvenog i kulturnog fenomena prepoznato kao smjernica društvenih događanja.1

Još od sredine 19. stoljeća seže socijalna determinacija zdravlja i društva kao dio socijalno-epidemiologijske i socijalno-medicinske tradicije čiji su najistaknutiji predstavnici bili Johann Peter Frank, Rudolf Virchow, Alfred Grotjahn, a u Hrvatskoj Andrija Štampar.2 Ovakvim se socijalnim pristupom očuvanju zdravlja društvena

1 Gosić, Nada, Krznar, Tomislav, Uz temu, Filozofska istraživanja, 134, God. 36, (2016.), Sv. 3, 413-414-, str. 413.

2 Mastilica, Miroslav, Zdravstvene nejednakosti: društvena stratifikacija, zdravlje i zdravstvena zaštita (I.), str. 164.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

sredina postavila kao važan element koji određuje i razvoj zaštite od bolesti. Sociološki pristup medicini i zdravstvenoj zaštiti nastojao je podići razinu razumijevanja različitih društvenih, ekonomskih i socio-psiholoških faktora koji utječu na zdravlje te ih povezati s društvenom strukturom.3

Medicinska sociologija daje temelje tumačenja i pokušaja prepoznavanja poveznica u samim sociološkim studijama o zdravlju i društvu. Zbog velikih i stalnih promjena u društvu koje utječu na zdravlje medicinska se sociologija formalno pojavljuje pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća.4 Slijedom razvoja medicinske sociologije utvrđene su četiri promjene koje su tada odredile daljnji tijek: promjena obrazaca bolesti (između ostalih i tuberkuloze kao aktualne akutne zarazne bolesti) u kojima se tijek bolesti počinje povezivati uz društvene i socijalne obrasce, utjecaj preventivne medicine i javnosti na zdravlje, razvoj interesa za psiho-sociološke temelje korelacije bolesti, pacijenata i liječnika i kao zadnji aspekt, uvažavanje medicinske organizacije zdravstvenih ustanova.5 Ove se četiri promjene mogu tumačiti kao primjenjivi obrasci upotrebljivi u različitim vremenskim periodima i društvima, jer i u današnje vrijeme suvremene medicine, uveliko potpomognute modernom tehnologijom, društvo još nije na razini da niti jedan od navedenih obrazaca u nekom obliku ne primjeni ili smatra nepotrebnim. Uloga liječnika kao dionika tijeka društvenih promjena i stavova o zdravlju i dalje je jednako važna i velika kao i u trenutku o kojem ovaj rad govori, odnosno o trenutku povratka liječnika u sredinu u kojoj je potreban specijalista određene grane medicine kao što će se u daljnjem tekstu prikazati.

Da su društveni stavovi, pa i onaj koji ovaj rad istražuje, povezani sa sustavom osobnosti i kulture uključio je u svoje analize i Parsons kao znanstvenik kojega nazivaju „ocem medicinske sociologije“.6 Njegovo djelo The Social System od iznimnog je značenja za sustav zdravstvene zaštite i njezino funkcioniranje u društvu, jer, za razliku od drugih znanstvenika i teoretičara, on bolesnike postavlja u bitnu ulogu u društvu.7 Iz svih teza znanstvenika i teoretičara koje su iznesene, nepobitna je korelacija društva, zdravlja i medicinskog kadra za koje bismo mogli utvrditi da se takva veza niti ne može osporavati, no tijekom razvoja društvenih sustava nije nužno uključeno preklapanje svih elemenata.

Kako se u ovome radu istražuje utjecaj liječnika, pulmologa na razvoj zdravstva u Osijeku početkom 20. stoljeća, važno je dokazati povezanost socioloških elemenata s činjenicom da je povratak liječnika Hartha u tome trenutku bio od velikog značaja za razvoj zdravstvene zaštite pulmoloških pacijenata. U svakome društvu postoji

3 Ibidem.

4 Weiss, Gregory, L., Lonnquist, Lynne, E., The Sociology of Health, Healing, and Illness, Eight Edition, Library of Congress Cataloging-in-Publication Data, USA, 2015., str. 3.

5 Op. cit., str. 3.

6 Štifanić, Mirko, Sociološki pristupi zdravlju i bolesti, str. 835.

7 Ibidem.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

uzročnik određenih bolesti čije su karakteristike određene društvenim, ekonomskim ili demografskim odrednicama što uključuje i učestalost određene bolesti (tada tuberkuloza).8

Mnoga se pitanja i dileme, o vrijednosti, različitosti, brizi o pacijentima i altruizmu, mogu postaviti i kao pitanja etičke ili političke prirode, no svakako se vežu uz znanje i vrijednost znanja koja opravdavaju određene postupke.9 Mogućnost napredovanja u medicinskoj karijeri u inozemstvu koja svojevoljno nije iskorištena i povratak u društvenu sredinu u kojoj je svaka specijalistička pomoć i mogućnost donošenja naprednih normi razvoja zdravstva i pulmologije vrlo ograničena, svakako je sociološki gledano fenomen koji bi se mogao promatrati i moralno i etički, no u kontekstu ovog rada povratak je značio utjecaj na poboljšanje zdravstvenog aspekta u nekoliko segmenata i time potvrdio tezu i naslov rada.

O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI I ZDRAVSTVU U HRVATSKOJ

Unatoč priznatoj sociološkoj vrijednosti medicinske sociologije, u Hrvatskoj ne postoji veći broj radova koji se bave tim poljem i načinom pristupa zdravlju i zdravstvu. Većina je radova i istraživanja posvećena ovoj temi u medicinskom, povijesnom, političkom ili ekonomskom kontekstu. Svakako treba izdvojiti radove posvećene povijesti medicine i zdravstvene zaštite u Hrvatskoj, a ponajprije Andriji Štamparu i njegovu djelovanju i naslijeđu.10

Relevantni izvori upućuju na okolnosti, uvjete i okoliš u kojima je izgrađivan sustav zdravstvene zaštite i koji i danas djeluje na ovim prostorima, a povezan je uz društveni razvoj i time posredno i razvoj zdravstvenih ustanova. Prve takve promjene u organizaciji zdravstva (za koji možemo utvrditi da je prisutan kao jedan od četiri obrasca koji se ponavljaju u kontekstu zdravstvene zaštite11) uveo je Andrija Štampar 1919. godine kada je imenovan načelnikom Ministarstva narodnog zdravlja i proveo reformu zdravstva polazeći pri tome od socijalno-medicinskih načela.12

Između ostalih zdravstvenih ustanova koji su utemeljeni njegovom zaslugom, za ovaj je rad važno spomenuti da je u Hrvatskoj utemeljeno i 11 dispanzera za tuberkulozne pacijente.13 O važnosti ovog podatka više će se govoriti u dijelu ovog

8 Weiss, G. & Copelton, D. (2020). Diseases, patients and the epistemology of practice: mapping the borders of health, medicine and care, The Sociology of Health, Healing, and Illness (10th ed.). Routledge. https://doi. org/10.4324/9780429279447, Chapter 4, str. 75.

9 Loughlin M, Bluhm R, Fuller J, Buetow S, Borgerson K, Lewis BR, Kious BM. Diseases, patients and the epistemology of practice: mapping the borders of health, medicine and care. J Eval Clin Pract. 2015 Jun;21(3):357-64. doi: 10.1111/jep.12370. PMID: 25923823., str. 359.

10 Dugački, Vlatka, Regan, Krešimir, Povijest zdravstvene skrbi i razvoja Zdravstvenih ustanova na hrvatskom prostoru: Studia lexicographica, 13(2019) 25, str. 35–74, str. 56.

11 Vidi fn. 5.

12 Dugački, Vlatka, Regan, Krešimir, Povijest zdravstvene skrbi i razvoja Zdravstvenih ustanova na hrvatskom prostoru: Studia lexicographica, 13(2019) 25, str. 35–74, str. 56.-57.

13 Ibidem.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

rada u kojem će se spomenuti djelovanje Plućne bolnice u Osijeku u koju se vratio liječnik pulmolog Harth.

U vrijeme osnivanja zdravstvenih ustanova koje su skrbile o primarnoj zdravstvenoj zaštiti te higijenskim i epidemiološkim zavodima, visoko među kroničnim zaraznim bolestima vladala je, između nekoliko ostalih, tuberkuloza od koje je tada umirao svaki četvrti stanovnik.14 1940. osnovani su novi antituberkulozni dispanzeri te je tada u Hrvatskoj bilo ukupno 17. Drugi svjetski rat utjecao je i na razvoj medicine i zdravstva, jer je onemogućio razvoj obrazovanja tijekom ratnih razaranja, a mnogi su liječnici stradali ili bili proganjani.15

Završetkom Drugog svjetskog rata dolazi do urušavanja usustavljenog zdravstvenog sustava uslijed socijalnih problema, migracija, te nedostatka i neravnomjerne raspodjele medicinskog osoblja.16 Upravo su nedostatak i neravnomjerna raspodjela liječnika bile i jedni od razloga povratka liječnika Hartha u osječku bolnicu kako bi nadoknadio godine koje je morao provesti izvan Osijeka i Hrvatske, a shvaćajući da bi svojim povratkom i novim idejama pridonio poboljšanju zdravstvene zaštite, posebno pulmološke.

Današnje mjere zdravstvene zaštite, zdravstvene usluge i ustanove u Hrvatskoj temelje se na idejama koje se provlače i kroz navedene sociološko-medicinske teorije, ali i na sustavu koji je uspostavio Andrija Štampar. Najvažnija prava iz područja zdravstvene zaštite pripadaju i dalje zaštiti pacijenata, a dužnost liječnika i zdravstvenih ustanova odnosi se, prije svega, na stručnost i educiranost.17 Stoga je educiranost onaj sigurni temelj na kojem počiva pružanje adekvatne zdravstvene zaštite i za koji je od iznimne važnosti da takvi medicinski djelatnici ne napuštaju Hrvatsku, a još veću vrijednost sustavu daje svaki medicinski djelatnik koji se vrati u Hrvatsku nakon obrazovanja u inozemstvu.

ZDRAVSTVENA ZAŠTITA I ZDRAVSTVO U OSIJEKU DO POČETKA 20. STOLJEĆA

Utjecaj obrazovanih medicinskih djelatnika, posebno liječnika koji su u prošlom stoljeću obrazovanje stjecali izvan Slavonije izravno je utjecao na razvoj zdravstvenih ustanova i zdravstvene zaštite. U prvoj polovini 18. stoljeća zdravstvena je skrb u Slavoniji bila pretežno u rukama svećenika, te priučenih ranarnika i brijača, a na posebno dobrom glasu su bili franjevački i isusovački svećenici/liječnici koji su u sklopu svojih samostana imali i ljekarne.18 Jedna od poznatijih franjevačkih ljekarni

14 Op. cit., str. 62.

15 Op. cit., str. 63.

16 Op. cit., str. 64.

17 Marfan, Tina, Pravni okvir zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj, str. 75.

18 Skenderović, Robert. “Zdravstvene reforme Marije Terezije u slavonskom Provincijalu i Generale normativum sanitatis iz 1770..” Scrinia Slavonica 5, br. 1 (2005): 115-143., str. 116.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

nalazila se i u Osijeku.19 Tijekom 18. stoljeća, a osobito poslije, Osijek i Slavonija bili su jedno od središta zdravstvene srbi u Hrvatskoj, ovisno o povijesnom trenutku i državnim i društvenim promjenama. Tako se polovinom 18. stoljeća spominje i prvi priznati doktor medicine Georg Pfister kao glavni liječnik Slavonske generalkomande u Osijeku koji je ujedno bio i Središte slavonske sanitarne komisije u to vrijeme.20

Prva bolnica osnovana u Osijeku bila je vojna bolnica i prvi sigurni spomen vojne bolnice potječe iz 1726., dok su civilne bolnice osnovane puno kasnije, a najvjerojatnije uslijed epidemije kuge 1739.21 Uvidjevši potrebu pomoći u vidu stalne civilne bolnice 1749. magistrat unutrašnjeg grada, odnosno Tvrđe, kupio je jednu zgradu isključivo u namjenu civilne bolnice.22

Polovicom 19. stoljeća zahvaljujući zakladi Huttler-Kohlhoffer-Monsperger u Osijeku niče 1874. njihova Zakladna bolnica čiji je prvi ravnatelj postao doktor Ferdo Knopp.23 Već tada je Zakladna bolnica bila podijeljena na, za tada vrlo moderan pristup, odjele za unutarnje i izvanjske bolesti, no tek je izgradnjom Nove zakladne bolnice i dolaskom na ravnateljsko mjesto doktora Vatroslava Schwarza, upravljanje bolnicom prešlo s reda sestara milosrdnica na zemaljsku vladu.24 Može se mapirati poveznica medicinske sociologije i četiri smjera prema kojima se zdravstvena zaštita razvijala tijekom godina u različitim društvenim sredinama i uređenjima, a to je organizirano upravljanje.

Prema bolničkim godišnjim izvješćima za 1894. godinu na Internom je odjelu tada liječen 1.341 pacijent, od čega je 129 umrlih što je visoka stopa mortaliteta od 10,4% koji se odnosio na tuberkulozne bolesnike i oboljele od zaraznih bolesti.25 Na mjesto ravnatelja bolnice i šefa Internoga odjela, nakon odlaska doktora Vatroslava Schwarza 1902. godine, dolazi primarijus doktor Alfons Muža. U isto vrijeme u bolnici radi još nekoliko istaknutih liječnika kao što su doktor Miroslav Uller, primarijus doktor Bela Fischer, te tada mladi doktori Aleksandar Blašković i doktor Vatroslav Florschütz.26 Primarijus Alfons Muža zajedno s kirurzima prim. dr. Belom Fischerom i dr. Vatroslavom Florschützom zaslužan je za unaprjeđenje osječke bolnice u prvih

19 Ibidem.

20 Op. cit., str. 133.

21 Op. cit., str. 137.

22 Skenderović, Robert. “Zdravstvene reforme Marije Terezije u slavonskom Provincijalu i Generale normativum sanitatis iz 1770..”  Scrinia Slavonica 5, br. 1 (2005): 115-143., str. 137. (prema Firinger, Kamilo – Utvić, Vladimir, Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1739. do 1930., Osijek 1970., 10.)

23 Vranješ, Željko, Glavina, Krešimir, “Od Zakladne bolnice do Kliničkoga bolničkog centra u Osijeku.” Medicinski vjesnik 41, br. (3-4) (2009): 27-40., str. 27.

24 Ibidem.

25 Včev, Aleksandar. “Prva klinika Kliničkoga bolničkog centra u Osijeku.”  Medicinski vjesnik 41, br. (3-4) (2009): 41-46., str. 41.

26 Vranješ, Glavina, op. cit., str. 30.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

dvadesetak godina 20. stoljeća, te aktivno sudjeluje u suzbijanju tuberkuloze u Slavoniji kao član Oblasnoga odbora Lige protiv tuberkuloze.27

Kao posebnost tadašnjeg vremena, a prije svega kao rezultat potrebe liječenja velikog broja oboljelih dolazi do osnivanja i antituberkulozne službe što korelira s higijenskim zavodima i zamislima Andrije Štampara. Primarijus dr. Branko Muačević 1921. godine osniva i prvi “plućni odjel“ u Osijeku, u vrtnoj baraci s 18 kreveta za oboljele od tuberkuloze gdje je 1924. godine zaslugom dr. Karla Weissmana uveden terapijski arteficijelni pneumotoraks.28 Antituberkulozni dispanzer otvoren je 1922.29 Odjel za tuberkulozu pluća osnovan je 1947. godine, a voditeljica je bila dr. Hermina Moret.

Odjel 1953. postaje Odjel za plućne bolesti i tbc te djeluje samostalno unutar bolnice.30 Ovaj će Odjel odigrati veliku ulogu u povratku liječnika Hartha u Osijek sa specijalizacije u Njemačkoj. između 1945. i 1955. godine poseban je problem kadrovska problematika, jer manjka veliki broj liječnika koji su prema dužnostima premješteni u druge bolnice i druga mjesta ili su odlazili na daljnja školovanja. Rukovoditelj Odjela za plućne bolesti i tbc dr. Dragutin Galin 1953. godine uspio je za Odjel ishoditi zgradu bivšega sirotišta u Strossmayerovoj ulici gdje je Odjel ostao do 1991. godine.31

Slijedom navedenog kratkog prikaza razvoja zdravstvenih ustanova u Osijeku s posebnim naglaskom na nastanak zdravstvene zaštite u pulmologiji, odnosno protiv tuberkuloze, može se vidjeti da su veliki utjecaj na razvoj imali liječnici njemačkog porijekla. U prilog tomu svakako stoji i činjenica da su uglavnom potjecali iz viših njemačkih društvenih slojeva u kojima je takvo obrazovanje bilo dostupno i financijski, no i zbog poznavanja njemačkog jezika u vrijeme kada je Hrvatska bila dijelom Austro-Ugarske te prosvjetiteljskog perioda carice Marije Terezije. Dijelovi Slavonije i sam Osijek opustošeni ratovima, siromaštvom i zaraznim bolestima bili su poticaj za uvođenje novih metoda, primjenu stečenih znanja i razvoj zdravstvene zaštite.

UTJECAJ LIJEČNIKA IVANA HARTHA NA ZDRAVSTVO I PULMOLOGIJU U OSIJEKU

Ivan (Karlo/Johann) Harth, dr. med. rođen je u Osijeku 25. lipnja 1914. godine kao prvo dijete u obitelji Ivana i Sofije Harth. Otac Ivan došao je u Osijek iz Darde, a radio je na željeznici na mjestu revizora vlakova. Njegovi su roditelji, Stjepan i Katarina

27 Včev, op. cit., str. 42.

28 Terapijski pneumotoraks - prije se široko primjenjivao u liječenju plućne tuberkuloze; upuhivanjem zraka nastojalo se spriječiti širenje pluća pri disanju, Hrvatska enciklopedija,  mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. (pristupljeno 2.9.2024.) https://www.enciklopedija.hr/clanak/ pneumotoraks>.https://www.enciklopedija.hr/clanak/pneumotoraks/.

29 Vranješ, Glavina, loc. cit. (vidi fn. 26.).

30 Včev, op. cit., str. 44.

31 Ibidem.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

(rođ. Kresz) Harth živjeli u Dardi. Majka Sofija, domaćica, rođena je u Osijeku, od oca Roka Rauchera i Marije Raucher rođ. Gross, a živjeli su na području „Neustadt-a“ (Novog grada), područje današnje Divaltove ulice i bavili su se poljodjelstvom. Ivan je imao jednog mlađeg brata, Roberta (Rok) Hartha koji je rođen 15. veljače 1922. godine.

Osnovnu i srednju školu Ivan je završio u Osijeku o čemu svjedoči i fotografija maturanata tzv. „abiturijenata“ Državne muške realne gimnazije u Osijeku, generacija 1933./1934. (na fotografiji u Prilogu 1. Ivan je 7. s lijeve strane u prvom redu).

Prilog 1: Fotografija abiturijenata Državne muške realne gimnazije u Osijeku, generacija 1933./34. (fotografija iz privatne obiteljske zbirke Brigite Hengl)

Nakon završene realne gimnazije upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu, kako je navedeno u INDEKSU KOLEGIJA, izdanom 28. listopada 1941. godine, a na temelju iskaznice broj 176 iz 1934. godine i Svjedodžbe ispita zrelosti koji je 25. lipnja 1934. godine izdala Državna muška realna gimnazija u Osijeku.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

Prilog 2: Naslovnica indeksa kolegija Ivana Hartha (fotografija iz privatne obiteljske zbirke Brigite Hengl)

Medicinski fakultet u Zagrebu, Ivan završava 18. studenog 1944. godine o čemu svjedoči diploma Hrvatskog Sveučilišta u Zagrebu.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

Prilog 3: Fotografija diplome Ivana Hartha s Medicinskog fakulteta u Zagrebu (fotografija iz privatne obiteljske zbirke Brigite Hengl)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

Prilog 4: Fotografija Domovice (Heimatschein) Ivana Hartha (fotografija iz privatne obiteljske zbirke Brigite Hengl)

Nakon završetka studija, a kako je vidljivo iz Domovnice (Heimatschein), Ivan se vraća u Osijek na radno mjesto kao liječnik, međutim ne postoje zapisi i gdje je u to vrijeme zaista i radio u Osijeku. Kako se radi o vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kada su pripadnici njemačke manjine32 u velikom broju napustili svoje domove33,

32 Geiger, Vladimir. “Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca.” Časopis za suvremenu povijest, vol. 40, br. 3, 2008, str. 789-818.

33 Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948., Die Station eines Volkermordes, Donauschwäbische Kulturstiftung, München, 1998.; preveo Denis Detling, “Logori i nakon rata: progon Folksdojčera.” Povijest u nastavi, vol. V, br. 10 (2), 2007, str. 217-239.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

bili smješteni u radne logore34 u Hrvatskoj ili deportirani izvan zemlje (za Njemačku, Rusiju)35 nije poznato kojim je službenim dokumentom Ivan raspoređen kao liječnik u Bugojno, ali o tome svjedoči Službenička knjižica Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Narodna Republika Bosna i Hercegovina, Sreski narodni odbor, broj 25594, izdana u Bugojnu 18. studenog 1947. godine.

U knjižici je navedena narodnost „Hrvat“ što je razumljivo zbog toga što osobe njemačke narodnosti, k tomu još i rimokatoličke vjeroispovijesti, nikako nisu bile prihvatljive u novonastalom državnom poretku. Vrijeme provedeno Zdravstvenoj stanici u Bugojnu bilo je iznimno teško za liječnika Ivana, jer se radilo o terenskom radu koji je pokrivao područje ne samo Bugojna već i Donjeg i Gornjeg Vakufa, na brdovitom, zapuštenom i nepristupačnom terenu, koji se prelazio jašući na konju, po svim vremenskim prilikama, u vrijeme osobito hladnih zima bogatih s obilnim snježnim padalinama. U to vrijeme, u Bugojno se doseljavaju njegova supruga Elvira (rođena Gerbl) i sin Karlo koji je rođen 10. travnja 1944. godine.

Ovo preseljenje iz urbane sredine u relativno zaostali dio novostvorene države, može se smatrati dobrom odlukom, jer su u istom vremenu, bratova (Robert Harth) supruga (Ana rođ. Schon) i njihove dvije kćerke odvedeni u radni logor Valpovo, u kojem je supruga i preminula. Kćerke je baka Sofija ispod svoje suknje izvukla potajno iz logora (prema obiteljskim pričama i osobnim sjećanjima B. Hengl). Iz Službeničke knjižice vidljivo je da je radni odnos u Bugojnu završio 1951. godine, kada se Ivan sa suprugom i sinom vraća u Osijek, u Opću bolnicu na mjesto mrtvozornika, koje mu je u tome trenutku jedino bilo na raspolaganju (prema obiteljskim pričama i osobnim sjećanjima B. Hengl).

U međuvremenu se ipak pronalazi drugo radno mjesto liječnika u osječkoj bolnici, te 1956. godine završava specijalizaciju iz ftizeologije36.

Nakon završene specijalizacije Ivan je otišao na usavršavanje u Gerlingen, Njemačka. Tamo se educirao pod mentorstvom čuvenog prof. dr. sc. Adalberta Huzly-ja (1919-1994)37 koji je u to vrijeme bio voditelj Odjela za torakalnu kirurgiju u Gerlingenu (1957-1973).

Ivan nakon povratka u Osijek 1962. godine preuzima Odjel za tuberkulozu pluća u Osijeku kao voditelj Odjela. U skladu sa stečenim znanjem i iskustvom iz Gerlingena,

34 Schmidt, Rosina T.: Najstrašnije poglavlje njemačke tragedije u Jugoslaviji, Večernji list, 1. listopada 2020. (https://www.vecernji.hr/vijesti/najstrasnije-poglavlje-njemacke-tragedije-u-jugoslaviji-1435142/).

35 Vuković, Tomislav, Nekažnjeni zločini nad Podunavskim Švabama, Glas Koncila br. 11/06, str. 25.

36 Ftizeologija – medicinska znanost o tuberkulozi i liječnička specijalistička struka koja se bavi tuberkulozom, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. /https://www. enciklopedija.hr/clanak/ftizeologija/ (pristupljeno 15.9.2024.).

37 Toomes, H., In memoriam Adalbert Huzly (1919-1994), The Thoracic and Cardiovascular Surgeon, 42(3):135; 1994.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

donosi brojene novine u rad Odjela. Između ostalog, zalaže se za koordiniranu suradnju vanbolničke i bolničke službe, osniva anti tuberkulozni (AT) dispanzer –za područje Slavonije i Baranje koje gravitira Osječkoj bolnici, potiče specijalizacije velikog broja slavonskih ftiziologa (do tada nema velikog broja zainteresiranih liječnika za ovu specijalizaciju, dok je pod njegovim utjecajem završeno čak 13 specijalizacija), proširuje rad Odjela s bronhoskopijom i spirometrijom, te Odjel postaje pulmo – ftiziološki, nastavlja daljnji razvoj pneumologije i postepeno mijenja dotrajale medicinske i higijenske uređaje.

Prilog 5: Fotografija Radne knjižice Ivana Hartha (fotografija iz privatne obiteljske zbirke Brigite Hengl)

Pri povratku zatiče situaciju s velikim priljevom bolesnika kada po dvoje su ležali u jednom krevetu, bolničke sobe nisu mogle biti adekvatno zagrijane, a u sobi je bilo smješteno 12-14 bolesnika.

Zalaže se za poboljšanje uvjeta smještaja bolesnika te uspijeva, nakon niza godina, ishoditi potpunu adaptaciju Plućnog odjela koja je započela 1968. godine. Rekonstrukcija je trajala godinu dana, a nakon završetka dobivene su nove sanitarne prostorije, sobe s maksimalno 2-3 bolesnika, mogućnost dnevnoga boravišta, sobe prikladne za liječnike i dežurno osoblje, te je obnovljena bolnička oprema.

Svime nabrojenim doprinijelo se smanjivanju broj osoba koje su umirale od tuberkuloze od koje je u poslijeratnom periodu umiralo čak 25-30 % oboljelih,

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

većinom mladih osoba u dobi od 20 do 30 godina i djece.38 Ivan Harth Odjelom rukovodi do svojeg umirovljenja 1973. godine39, kada se u dobi od 59 godina, zbog bolesti mora umiroviti.

Prilog 6: Fotografija djelatnika Odjela za tuberkulozu pluća u Osijeku, nije datirana (fotografija iz privatne obiteljske zbirke Brigite Hengl)

Ivan Harth umire u Osijeku, 8. rujna 1988. godine u 73. godini života.

ZAKLJUČNO

Svako se društvo u svim sustavima zalaže za povećanje razine obrazovanja koje doprinosu stvaranju društva znanja, ali i razvoju temeljnih ljudskih prava kao što su zdravlje i život. Razvoj medicinske sociologije u svijetu pratio je razvoj zdravstvene zaštite u Hrvatskoj, a u ovome radu posebno naglašeno u Slavoniji, odnosno Osijeku. Nedvojbeno je kroz istraživanje zdravstva i zdravstvene zaštite pokazano da je u samim začecima veliku ulogu imao cijeli niz liječnika njemačkog porijekla. Takav pristup zajednici i težnja poboljšanja zdravstvenih uvjeta i primjene specijaliziranih znanja doprinosi razvoju i napretku zdravstvene kulture. Liječnici njemačkog porijekla koji su bili i jedni od najvećih pokretača razvoja zdravstvene kulture na ovim prostorima, ali i oni koji su imali priliku nakon školovanja i specijalizacije ostati u drugim državama, s moguće i boljim uvjetima rada, svojim su povratkom u Osijek i osječku bolnicu učinili iskorak ka podizanju zdravstvene zaštite i smanjenja stope morbiditeta i mortaliteta. Prema do sada potpuno neistraženim podacima jedan od takvih liječnika, no potpuno zanemaren u povijesnim podacima, bio je Ivan (Johann/Karlo) Harth koji se nakon specijalizacije u Njemačkoj, vratio na Odjel za plućne bolesti i tbc, odnosno tzv.

38 Živaković Kerže, Zlata, Osječka sjećanja. Njihov život u našem sjećanju (1. dio), Osijek, 2009.

39 Utvić Vladimir, Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874. do 1974., Osijek, 1974, 228-229.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

Plućnu bolnicu i tako podigao ljestvicu očekivanog postotka ozdravljenja. Temelji kojima su tadašnji liječnici započeli nimalo laku borbu u iskorjenjivanju tuberkuloze pokazali su se iznimno važnima s obzirom da niti u današnje vrijeme ova zarazna bolest nije iskorijenjena. Utjecaj liječnika Hartha na razvoj zdravstvene zaštite metodološki je dokazan u ovome radu, no njegov se doprinos prije svega odnosi na posvećenost oboljelima i idejama o poboljšanju uvjeta liječenja. Iz takvih uvjeta izniknuli su današnji sustavi zdravstvene zaštite stoga utjecaj koji su liječnici nječakog porijekla imali na zdravstvo Osijeka ostaje trajno zabilježen kao snažan poticaj novim generacijama liječnika.

Literatura

Dugački, Vlatka, Regan, Krešimir, „Povijest zdravstvene skrbi i razvoja Zdravstvenih ustanova na hrvatskom prostoru“: Studia lexicographica, 13(2019) 25, str. 35–74. Geiger, Vladimir. “Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca.”  Časopis za suvremenu povijest, vol. 40, br. 3, 2008, str. 789-818.

Gosić, Nada, Krznar, Tomislav, Uz temu, Filozofska istraživanja, 134, God. 36, Sv. 3, 2016., 413-414. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. / https://www.enciklopedija.hr/clanak/ftizeologija/.

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. / https://www.enciklopedija.hr/clanak/pneumotoraks/.

Loughlin M, Bluhm R, Fuller J, Buetow S, Borgerson K, Lewis BR, Kious BM. „Diseases, patients and the epistemology of practice: mapping the borders of health, medicine and care“. J Eval Clin Pract. 2015 Jun;21(3):357-64. doi: 10.1111/jep.12370. PMID: 25923823.

Marfan, Tina. “Pravni okvir zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj.” FIP - Financije i pravo, vol. 3, br. 1, 2015, str. 69-81.

Mastilica, Miroslav. “Zdravstvene nejednakosti: društvena stratifikacija, zdravlje i zdravstvena zaštita (I.).” Revija za sociologiju, vol. 24, br. 3-4, 1993, str. 163-181.

Schmidt, Rosina T.: Najstrašnije poglavlje njemačke tragedije u Jugoslaviji, „Večernji list“, 1. listopada 2020. (https://www.vecernji.hr/vijesti/najstrasnije-poglavlje-njemacke-tragedije-u-jugoslaviji-1435142/).

Skenderović, Robert. “Zdravstvene reforme Marije Terezije u slavonskom Provincijalu i Generale normativum sanitatis iz 1770..” Scrinia Slavonica 5, br. 1 (2005): 115-143.

Štifanić, Mirko. “Sociološki pristupi zdravlju i bolesti.”  Društvena istraživanja, vol. 7, br. 6 (38), 1998, str. 833-845.

Toomes, H., In memoriam Adalbert Huzly (1919-1994), The Thoracic and Cardiovascular Surgeon, 1994., 42(3):135.

Utvić, Vladimir, Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874. do 1974. II. dio, Osijek, 1974, 228229.

Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948., Die Station eines Volkermordes, Donauschwäbische Kulturstiftung, München, 1998. (preveo Denis Detling, “Logori i nakon rata: progon Folksdojčera.” Povijest u nastavi, vol. V, br. 10 (2), 2007, str. 217-239.).

Včev, Aleksandar. “Prva klinika Kliničkoga bolničkog centra u Osijeku.” Medicinski vjesnik 41, br. (3-4) (2009): 41-46.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

Vranješ, Željko, Glavina, Krešimir, “Od Zakladne bolnice do Kliničkoga bolničkog centra u Osijeku.” Medicinski vjesnik 41, br. (3-4) (2009): 27-40.

Vuković, Tomislav, Nekažnjeni zločini nad Podunavskim Švabama, Glas Koncila br. 11/06, str. 25. Živaković Kerže, Zlata, Osječka sjećanja. Njihov život u našem sjećanju (1. dio), Osijek, 2009.

Weiss, Gregory, L., Lonnquist, Lynne, E., The Sociology of Health, Healing, and Illness, Eight Edition, Library of Congress Cataloging-in-Publication Data, USA, 2015.

Weiss, G. & Copelton, D.,. Diseases, patients and the epistemology of practice: mapping the borders of health, medicine and care, The Sociology of Health, Healing, and Illness (10th ed.).2020., Routledge. https://doi.org/10.4324/9780429279447, Chapter 4.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 107-123

Narcisa Vrbešić-Ravlić, Brigita Hengl: Utjecaj liječnika njemačkog porijekla...

UTJECAJ LIJEČNIKA NJEMAČKOG PORIJEKLA NA RAZVOJ

ZDRAVSTVENE ZAŠTITE U OSIJEKU

POČETKOM 20. STOLJEĆA

Sažetak

Autorice u radu opisuju razvoj zdravstvene kulture kroz djelovanje zdravstvenih ustanova koje su svoj rad razvijale pod snažnim utjecajem njemačke zajednice iz koje dolaze prvi obrazovani liječnici. Istražujući i analizirajući tekstove o tadašnjim liječnicima, od kojih je većina iz njemačkih obitelji, prikazuju veliku ulogu nekih od prvih liječnika na području Osijeka sredinom 20. stoljeća koji su se nakon uže specijalizacije u Njemačkoj ili Austriji vratili u Osijek i time osnažili zdravstveno djelovanje. Jedno od područja zdravstva kojim je zdravstvena skrb sredinom 20. stoljeća podignuta na višu razinu osječka je pulmologija. U radu je opisan povratak sa specijalizacije u Njemačkoj osječkog liječnika Ivana Hartha, pulmologa, u tadašnju Plućnu bolnicu u Osijeku u Strossmayerovoj ulici. Svojim je povratkom dao veliki doprinos temeljima zdravstvene zaštite i vizije ljudskog prava na zdravlje, te na taj način utjecao na smanjivanje posljedica bolesti koje su u tadašnjem vremenu imale visoku stopu morbiditeta i mortaliteta na ovom području.

EINFLUSS DER ÄRZTE DEUTSCHEN STAMMES AUF DIE ENTWICKLUNG DES GESUNDHEITSSCHUTZES IN OSIJEK ZU BEGINN DES 20. JAHRHUNDERTES

Zusammenfassung

Die Autorinnen beschreiben in dem Artikel die Entwicklung der Gesundheitskultur durch das Wirken von Gesundheitsanstalten, die ihre Tätigkeit unter dem starken Einfluss der deutschen Gemeinschaft, aus welcher die ersten gebildeten Ärzte kommen, entwickelten. Erforscht und analysiert wurden die Texte über damalige Ärzte, von denen die meisten aus deutschen Familien kamen und stellen die bedeutende Rolle einiger der ersten Ärzte auf dem Gebiet von Osijek Mitte des 20. Jahrhunderts, die nach einer engeren Spezialisation in Deutschland oder Österreich nach Osijek zurückkehrten und dadurch die Gesundheitstätigkeit stärkten, dar. Eines der Gebiete des Gesundheitswesens, mit welchem die Gesundheitsversorgung Mitte des 20. Jahrhunderts auf eine höhere Ebene gebracht wurde, ist die Pulmologie. Im Artikel wird die Rückkehr von der Spezialisation in Deutschland des osijeker Arztes Ivan Harth, eines Pulmologen, in das damalige Lungenkrankenhaus in Osijek in der Strossmayerstraße beschrieben. Mit seiner Rückkehr leistete er einen großen Beitrag zu den Grundlagen des Gesundheitsschutzes und der Vision des menschlichen Rechtes auf Gesundheit. Auf diese Weise konnte er die Reduzierung der Folgen einer Krankheit, die zu jener Zeit in diesem Gebiet eine große Morbiditäts- und Mortalitätsrate hatte, beeinflussen.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 125-133

Ivo Soljačić, Vesna Marija Potočić Matković: Eric von Brandis: utemeljitelj slavne...

prof. emer. dr. sc. Ivo Soljačić ivo.soljacic@ttf.hr

prof. dr.sc. Vesna Marija Potočić

Matković

Sveučilište u Zagrebu

Tekstilno-tehnološki fakultet

UDK: 58(091)

Prethodno priopćenje

Prihvaćeno: 10.09.2024.

Eric von Brandis: utemeljitelj slavne Travničke gimnazije, znameniti prirodoslovac i odgojitelj

U radu su autori na temelju relevantne literature istaknuli golemo značenje Austrijanca Erica von Brandisa u prosvjetiteljskom radu na području Bosne i Hercegovine, koja u prvom desetljeću 20. stoljeća postaje sastavnica Austro – Ugarske Monarhije. Kao istaknuti prirodoslovac ostavio je tragove i u toj prirodoslovnoj grani. Najvrjednije djelo mu je herbarij koji se sada nalazi u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu. U herbariju ima oko 13000 biljaka od kojih je 180 prvi put zabilježeno.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 125-133

Ivo Soljačić, Vesna Marija Potočić Matković: Eric von Brandis: utemeljitelj slavne...

UVOD

U Hrvatskoj povijesti bilo je više primjera gdje su istaknuti Austrijanci došli u područja gdje su živjeli Hrvati i ondje su dali značajne doprinose hrvatskoj kulturi, obrazovanju i znanosti. Ovo se osobito zbivalo u području Bosne i Hercegovine nakon aneksije Bosne i Hercegovine koju je sprovela Austro-Ugarska monarhija 1878. godine. U ovom skupu smo već prikazali rad i djelo o Antuna Puntigama D. I. u Bosni, gdje je vrlo intenzivno radio s hrvatskom mladeži i podijelio posljednju pomast nadvojvodi Franji Ferdinandu nakon terorističkog atentata. Drugi primjer je otac Eric von Brandis koji je čitav svoj život dao za unapređenje odgoja i obrazovanja Hrvatske i druge mladeži u Bosni (sl. 1).

Jedan od Brandisovih đaka, poznati i ugledni hrvatski književni i kazališni kritičar u svojim je sjećanjima naveo da su takvi naturalizirani Hrvati na sreću i na spas zemlje koja im je bila strana žrtvovali daleko više nego tisuće njenih rođenih sinova [1].

DJETINSTVO I MLADOST

Eric von Brandis je rođen 30. travnja 1834. u dvorcu Windenau (Betnava) između Maribora i Graza u grofovskoj tradicionalno katoličkoj obitelji von Brandis. Mali Eric je već od rođenja bio siroče jer mu je treći dan nakon poroda umrla majka. Otac Klemens je uzgoj i odgoj svoje djece Erica i starijeg mu brata Antuna povjerio svome bratu grofu Henriku koji je živio u starom gradu Mariboru. Djeca su ostala kod svog strica sve do 1841. godine. Grof Klemens ih je tada uzeo k sebi jer je bio imenovan carskim namjesnikom u Tirolu (sl.2). Preselili su se u Innsbruck.

Slika 1. O. Eric Brandis D. I.

Slika 2. Grof Klemens Brandis sa svoja dva sina Antunom i Ericom

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 125-133

Ivo Soljačić, Vesna Marija Potočić Matković: Eric von Brandis: utemeljitelj slavne...

Ovdje su djeca privatno učila gradivo za osnovnu školu. Učitelj i odgojitelj im je bio jedan svećenik. Uz to je jednu godinu Eric polazio isusovačku školu Theresianum kao vanjski đak V. razreda. Tu se pokazao izvrsnim đakom. Eric je započeo prvi razred gimnazije kao privatista 1843., a u sedmom razredu 1851. i nadalje kao privatista položio je sve predmete s odličnim uspjehom i s odličnim je maturirao u Pragu. Njegov otac grof Klemens je kroz to vrijeme imao vrlo važnu ulogu u Carstvu. Naime, car Ferdinand je u ožujku 1948. pod pritiskom liberalnih strujanja u Europi ukinuo apsolutizam i onda je potajno bojeći se revolucije sa svojom obitelji prešao u Tirol kod grofa Klemensa koji je u to vrijeme u Tirolu bio carski namjesnik. Nova pro liberalna vlada smijenila je u ljetu 1848. grofa Klemensa sa dužnosti bez da je obavijestila cara o tom aktu. Glavni razlog bio je u tome što je grof Klemens bio izraziti katolik i što je štitio Isusovce. Na molbu carevu grof Klemens je još neko vrijeme ostao u službi u Innsbrucku sve dok nije car otišao u Prag, te je tamo stolovao na Hradčanima. Car se odmah po dolasku u Prag sjetio grofa Klemensa i imenovao ga dvorskim meštrom (Obertshofmeister), te se ovaj sa sinovima preselio u Prag [2].

STUDIJ

U jesen 1851. grof Klemens je sa svoja dva sina otputovao u Belgiju sa željom da u Belgiji u gradu Louvainu (Luvenu) studiraju pravo na katoličkom sveučilištu i da se uz studij usavrše u francuskom jeziku. Nakon godinu dana studija sinovi odlaze u Austriju i nastavljaju studij u Innsbrucku. Eric je uz studij prava upisao na filozofskom fakultetu botaniku i metafiziku. Već 1885. g. u dvadeset i prvoj godini života Erik je s vrlo dobrim uspjehom položio posljednji državni ispit i dobio zvanje diplomiranog pravnika. Pred njim je bila otvorena lijepa karijera. Grof s odličnim poznanstvima i diplomom iz prava mogao je birati gdje će raditi. No na iznenađenje svih on je odlučio da ide u Isusovce. Pobožni otac grof Klemens mu to nije zabranio i Eric je stupio u Isusovce krajem 1855. godine. Prve dvije godine boravio je u novicijatu (Priprema za stupanje u družbu Isusovu) u samostanu blizu Linza. Završetkom novicijata 1857. g. Eric u istom samostanu započinje studirati retoriku (govorničke vještine). Već na kraju iste godine pred cijelom je kućom polagao redovničke zavjete te je postao redovnikom. Nakon završetka retorike Erik je 1858. godine poslan u Innsbruck na studij filozofije i teologije. U Innsbrucku je bio zajedno u sobi s jednim Mađarom pa je učio i mađarski jezik. Običaj je bio da se studenti bogoslovije u vrijeme studija zarede za svećenike. Tako je i Eric zaređen za svećenika 1862. godine. Na mladoj misi bili su njegov otac i djed. Odmah iza toga blagoslovio je ženidbu svoga brata Antuna. Napokon nakon 9 godina sveučilišnih studija 1863. završio je u 29. godini života svoju sveučilišnu naobrazbu.

REDOVNIK

Odmah nakon što je o. Brandis završio sve pripremne stupnjeve, bio je poslan u kolegij u Kalocsi, gradu smještenom u južnoj Mađarskoj. Ovaj kolegij je bio otvoren

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 125-133

Ivo Soljačić, Vesna Marija Potočić Matković: Eric von Brandis: utemeljitelj slavne...

prije tri godine i nužno ga je bilo popuniti s kadrovima. Kako je o. Brandis znao mađarski jezik poslan je tamo na ispomoć. Odmah nakon dolaska Brandis je imenovan ministrom (onaj koji se brine za financije), te je uredno vodio svoj posao. Ubrzo iza toga imenovan je prefektom to jest odgojiteljem za pitomce. Taj posao mu baš nije dobro išao, jer zbog svoje blage ćudi nije imao dovoljno autoriteta da zadrži disciplinu među pitomcima. Unatoč tomu postavljen je za rektora kolegija na kojem mjestu je ostao pune tri godine. Nakon toga, na njegovu molbu, bio je smijenjen s dužnosti iako je bio običaj da rektori ostanu na svom mjestu 5 do 6 godina.

U Kalocsi je o. Brandis susreo podosta pitomaca koji su došli iz slavenskih krajeva poglavito iz Bačke i govorili su hrvatski jezik. Prema tim pitomcima o. Brandis je stekao određene simpatije, jer je primijetio da ih Mađari podcjenjuju.

Iz Kalocse je o. Brandis došao u veliki isusovački kolegij Sv. Andrija u Koruškoj. Ubrzo se pojavila potreba za nekim tko bi mogao ispovijedati Slovence koji su tamo dolazili. Odredili su za to o. Brandisa. O. Brandis pak nije mogao dovoljno brzo naučiti slovenski, pa su mu savjetovali da ide u Zagreb gdje je boravio o. Belavić. I tako je započeo zagrebački period (1876.-1881.) gdje o. Brandis pomaže u pastoralnom radu i ujedno marljivo uči hrvatski jezik. 1878. g. je javio jedan trapist iz samostana

Marija Zvijezda u Banja Luci da u blizini ima neko veliko imanje koje se povoljno može kupiti. Otac provincijal odmah šalje o. Brandisa da to hitno izvidi. U vrijeme dok još okupacija Bosne nije bila završena i dok su se još vodile borbe između Austro ugarske vojske i protivnika aneksije Bosne, o. Brandis je otišao u Banja Luku i izvidio stvar. Zemljište je bilo na močvarnom tlu, a uokolo je uglavnom bilo pravoslavno stanovništvo. U takvoj situaciji o. Brandis je uvidio da bi kupnja imanja bila pogrešan potez, te se od odluke o kupnji odustalo.

O. Brandis je bio u međuvremenu premješten na ispomoć u Bratislavu na godinu dana i godinu dana u Trnavu. No unatoč tome i dalje su o. Brandis i Isusovci marljivo radili na tome da nađu povoljnu priliku i mjesto za smještaj kolegija i gimnazije. Cilj mu je bio da se u Bosni, slično kao u Kalocsi, osnuje veliki kolegij Družbe Isusove s biskupskim sjemeništem, konviktom i javnom gimnazijom u koju bi i inovjerci imali pristup [3].

O. Brandis je prošao kroz mnoga mjesta u Bosni i Hercegovini, kao Sarajevo, Mostar, Livno, Zenicu i Travnik. Konačno se odlučio za Travnik iako su mnogi savjetovali da bi bolje bilo odabrati Sarajevo gdje je sjedište nadbiskupa. Prednosti Travnika su bile očite, nalazi se u središtu Bosne u katoličkom kraju pa je za očekivati da će ovdje u gimnaziju odlaziti mnogi đaci Hrvati, ali i poneki inovjerci. Prijedlog o. Brandisa je bio prihvaćen i odlučeno je da se kolegij i gimnazija grade u Travniku. U isto vrijeme krajem 1881. godine su Sveta stolica i Austrija pregovarali o crkvenom uređenju u Bosni. Bilo je odlučeno da će car predlagati kandidate za biskupe, a Sveta stolica će ih imenovati. Austrijski ministar je predložio Josipa Stadlera za nadbiskupa.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 125-133

Ivo Soljačić, Vesna Marija Potočić Matković: Eric von Brandis: utemeljitelj slavne...

Car je htio osobno vidjeti Stadlera i upitao je koga bi on predložio da vodi đačko i bogoslovsko sjemenište. Stadler je rekao da bi to prepustio Isusovcima. Car je bio time zadovoljan. Stadler je javio isusovačkom provincijalu o toj odluci. Provincijal je odmah krajem prosinca poslao poziv o. Brandisu da nastupi na dužnost. Oduševljeni o. Brandis je odmah po najvećoj zimi, da ne gubi vrijeme, krenuo u Travnik. Bilo je to na blagdan sv. Tri kralja 6. siječnja 1882.

Tom prilikom o. Brandis piše:

„Rado ću podnositi uvrede, progonstva, siromaštvo i ostale križeve. Volim biti siromašan i nevoljan među narodom, čijim jezikom još potpuno ne vladam, nego s katedre predavati u Bratislavi, u Beču ili u Pešti. Dao Bog svjedočile ove riječi i poslije moje smrti za moju ljubav k hrvatskom narodu“ [4].

U TRAVNIKU

O. Brandis stigao je u Travnik vozeći se 4 sata od kolodvora u Zenici do Travnika u otvorenim seoskim kolima slabo odjeven po velikoj zimi. Javio se Franjevcima, župniku i kapelanu koji su ga oduševljeno primili. Ubrzo se proširila vijest da se u Travniku otvara gimnazija i javilo se dosta kandidata. Prve godine primili su ih preko 20. Kako nije bilo pogodne zgrade iznajmili su staru tursku kuću, koja je ujedno trebala služiti za smještaj redovnika, đaka i za učionicu (sl.3).

Slika 3. Privremeno sjemenište i gimnazija u iznajmljenoj turskoj kući 1882. g.

Već nakon dvije godine 1884. izgrađeno je južno krilo kasnije velebne gimnazije u kojem je bilo dovoljno prostora za smještaj profesora i đaka, te za učionice, muzej i pomoćne prostorije (sl. 4) [5].

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 125-133

Ivo Soljačić, Vesna Marija Potočić Matković: Eric von Brandis: utemeljitelj slavne...

Slika 4. Nadbiskupsko sjemenište, južno krilo 1884.

O. Brandis je redovito održavao nastavu prema određenom rasporedu sati. Predavao je ovisno o potrebama fiziku, kemiju, matematiku, zemljopis i njemački jezik. No najviše je volio predavati prirodopis. U tom području on je vrlo aktivno znanstveno radio. Svakodnevno bi prije nastave koju je održavao uglavnom u popodnevnim satima odlazio na planinu Vlašić i tamo istraživao bilje, ali i rude ako je naišao na neke interesantne komade i grumene. Pratio je kako i kada bilje iznikne iz zemlje i raste po godišnjim dobima i to bi marljivo zapisivao.

Ljeti za vrijeme praznika bi uzeo jednog do dva đaka da mu pomažu pri nošenju tereta i traženju biljaka koje bi iskopao zajedno s korijenom i spremio za herbar koji je marljivo izrađivao.

Opis takvog putovanja dao je jedan njegov đak, a kasniji vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić [2]. Pri istraživanju išli su pješice pohađati planine i istraživati u šumama, livadama i na poljima bilje koje tamo raste. Kako je o. Brandis bio vrhunski botaničar on je odmah prepoznao rijetke biljke i iskopao ih i spremio. Na kraju dana obično bi navratili ponekom župniku kojemu su se već ranije javili na konak. Trebali su samo plaćati hranu koju su jeli tijekom dana. Tako su dosta jeftino prošli i ujedno obavili puno posla. Jednom je o. Brandis ostao 15 dana kod franjevaca i živio u samostanu po njihovim pravilima. Kad je bilo pitanje botaničkih istraživanja on nije vidio nikakve prepreke. Detaljno je istražio cjelokupnu floru Vlašića i okolice, zatim floru u okolici Livna, Tomislavgrada, Ljubuškog, Foču, Gacku na Raduši i Vranici, Bjelašnicu, Biokovo i Prenj.

Za potrebe škole osnovao je prirodoslovni kabinet (sl. 5) u kojem je prikupio botaničku, zoološku, mineralošku i paleontološku građu. Sada se ta zbirka čuva u Zavičajnom muzeju Travnik.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 125-133

Ivo Soljačić, Vesna Marija Potočić Matković: Eric von Brandis: utemeljitelj slavne...

5. Prirodoslovni kabinet

Najvrjednije djelo mu je Brandisov herbar koji se sada nalazi u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu. U herbariju ima oko 13000 biljaka od kojih je 180 prvi put zabilježeno, odnosno Brandis ih je pronašao. Neke od njih imaju ime po njemu. Po svemu bi se moglo zaključiti da je Brandis najugledniji i prvi značajni botanički znanstvenik u Bosni i Hercegovini. No botanička znanstvena djelatnost o. Brandisa nije tema ovog rada o tome bi trebalo pisati poseban rad jer on to zaslužuje. S godinama su Brandisove snage popuštale i on je dobivao sve manje zaduženja u nastavi. Na kraju je imenovan čuvarom prirodoslovnog kabineta. Umro je 1921. u dubokoj starosti u 87. godini života i pokopan je u Travniku. Po njem u je nazvana ulica u Travniku i planinarski dom Erik Brandis s 30 ležajeva na Vlašiću, plato Galica, na 1500 m nadmorske visine.

ZNAČAJ I RAZVOJ NADBISKUPSKOG SJEMENIŠTA

Iz svega prethodno iznesenog jasno se vidi da je o. Brandis bio ne samo utemeljitelj znamenite travničke gimnazije, već je bio i njen dobri duh i voditelj koji je iako nikad nije bio poglavar škole, školu ipak vodio i usmjeravao joj rad sve dok god su mu to snage dopuštale. Brandisov rad nastavili su njegova braća Isusovci i slavu škole su digli do neslućenih visina.

Ovu gimnaziju su pohađali đaci kasnije poznati slavni javni, duhovni i društveni radnici od kojih je kasnije sedam njih postalo biskupima. (dr. Ivan Šarić, dr. Marko Alaupović, dr. Petar Čulo, dr. Tomislav Jablanović, dr. Stjepan Bajerlain, mons. Matija Zvekanović i dr. Alfred Pichler). Također su tu gimnaziju pohađali i mnogi znanstvenici i umjetnici među kojima se ističu Grga Novak (dugogodišnji predsjednik JAZU, danas HAZU), pjesnik dviju najpoznatijih naših crkvenih pjesama i kasniji mučenik o. Petar Perica D.I. On je ispjevao pjesme „Do Nebesa nek se ori... i Zdravo djevo kraljice Hrvata..“, zatim naš najpoznatiji misionar O. Ante Gabrić D. I., slavni

Slika

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 125-133

Ivo Soljačić, Vesna Marija Potočić Matković: Eric von Brandis: utemeljitelj slavne...

crkveni kompozitor Albe Vidaković, poznati književni kritičar Ljubomir Maraković i mnogi drugi.

Gimnazija je bila otvorena do 1944., kada su je ukinuli partizani. Trećina gimnazijske zgrade vraćena je biskupiji 1998. Tamo je otvoren Katolički školski centar Travnik pod nazivom Petar Barbarić u sklopu kojeg se nalazi mješovita gimnazija u koju se upisuju djevojčice i dječaci. Petar Barbarić je bio đak travničke gimnazije i tamo je umro 15. travnja 1897. na glasu svetosti. Za njega je pokrenut postupak za proglašenje blaženim. Nadnevak njegove smrti dne 15. travnja slavi se kao dan centra i škole [6].

ZAKLJUČAK

Eric Brandis DI utemeljio je znamenito travničko biskupijsko sjemenište i školu 1882. g. Škola je svojim ugledom napredovala do neslućenih visina sve do 1944. g. kad su je ukinuli partizani. Ponovno je obnovljena 1998.g.

Unatoč svim nevoljama kroz koje je prošlo ovo slavno sjemenište Brandisovo djelo i dalje živi iako u promijenjenim okolnostima i u daleko skromnijem obliku. Naziv je Katolički školski centar “Petar Barbarić”, koji je bio đak ove škole. Škola redovito radi i upisuje nove generacije učenika i učenica.

Literatura:

Lončarević V.; 100. Obljetnica smrti O. Erika Brandisa – Legendarni profesor i glasovit prirodoslovac, Ignacijev put broj 62, Hrvatska provincija Družbe Isusove

Zabeo K. ; O. Erik Branis D. I. Str. 195-259. Travnička spomenica Naklada akademije „Regina apostolorum“ Sarajevo 1932.

Miklobušec V. ; Nepoznato o poznatome-isusovci u Bosni. Obnovljeni život 2014, 69, 4, 523-542

Zabeo K. ; O. Erik Brandis D. I. Str.238. Travnička spomenica, Naklada akademije „Regina apostolorum“ Sarajevo1932.

K.Z.D.I. ; Prvi počeci travničkog sjemeništa i gimnazije str.95-104 Travnička spomenica. Naklada akademije „Regina apostolorum“ Sarajevo 1932.

Katolički školski centar “Petar Barbarić” Travnik. Povijest, https://ksc-travnik.net/povijest/, pristupljeno 10. 9. 2024.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 125-133

Ivo Soljačić, Vesna Marija Potočić Matković: Eric von Brandis: utemeljitelj slavne...

ERIC VON BRANDIS: UTEMELJITELJ SLAVNE TRAVNIČKE GIMNAZIJE, ZNAMENITI

PRIRODOSLOVAC I ODGOJITELJ

Sažetak

Eric von Brandis je rođen 30. travnja 1834. u dvorcu Windenau (Betnava) između Maribora i Graza. Maturirao je u Pragu. Studij nastavlja u Belgiji u gradu Louvainu, a zatim u Austriji u Innsbrucku. Uz studij prava studira botaniku i metafiziku. Eric je stupio u isusovce krajem 1855. godine, te je 1858. godine poslan u Innsbruck na studij filozofije i teologije. O. Brandis je bio poslan u kolegij u Kalocsi, gradu smještenom u južnoj Mađarskoj gdje je susreo podosta pitomaca koji su došli iz slavenskih krajeva. 1876. o. Brandis dolazi u Zagreb gdje pomaže u pastoralnom radu i uči hrvatski jezik. 1882. godine u Travniku se otvara gimnazija gdje o. Brandis drži nastavu. O. Brandis je bio vrhunski botaničar te je istraživao bilje Vlašića i okolice, zatim floru u okolici Livna, Tomislavgrada, Ljubuškog, Foču, Gacku na Raduši i Vranici, Bjelašnicu, Biokovo i Prenj. Najvrjednije djelo mu je herbarij koji se sada nalazi u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu. U herbariju ima oko 13000 biljaka od kojih je 180 prvi put zabilježeno.

ERIC VON BRANDIS: GRÜNDER DES BERÜHMTEN TRAVNIKER GYMNASIUMES, BERÜHMTER NATURWISSENSCHAFTLER UND ERZIEHER

Zusammenfassung

Eric von Brandis wurde am 30. April 1834 im Schloss Windenau (Betnava) zwischen Maribor (Marburg an der Drau) und Graz geboren. Sein Abitur machte er in Prag. Sein Studium setzte er in Belgien, in der Stadt Louvain, danach in Österreich in Innsbruck fort. Außer Jura studierte er auch noch Botanik und Metaphysik. Eric trat zu Ende des Jahres 1855 den Jesuiten bei und im Jahr 1858 wurde er nach Innsbruck zum Studium der Philosophie und der Theologie geschickt. P. Brandis wurde zum Kollegium in Kalocsa geschickt, einer Stadt in Südungarn, wo er vielen Studenten aus slawischen Gegenden begegnete. Im Jahr 1876 kommt P. Brandis nach Zagreb, wo er bei der pastoralen Tätigkeit half und die kroatische Sprache lernte. 1882 wird in Travnik das Gymnasium eröffnet, in welchem P. Brandis unterrichtet. P. Brandis war Spitzenbotaniker und erforschte die Pflanzen von Vlašić und der Umgebung, dann die Flora in der Umgebung von Livno, Tomislavgrad, Ljubuški, Foča, Gacka an der Raduša und Vranica, von Bjelašnica, Biokovo und Prenj. Sein kostbarstes Werk ist das Herbarium, das sich in dem Landesmuseum von Bosnien und Herzegowina in Sarajevo befindet. Im Herbarium befinden sich ungefähr 13000 Pflanzen, von denen 180 zum ersten Male verzeichnet wurden.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

Boris Trnski

Jana Sibeliusa 4

10 000 Zagreb boris.trnski1@gmail.com

UDK: 94(497.5)(091) Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 08.07.2024.

Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

U članku se predstavljaju dva hrvatska generala koji su rođeni i umrli na području tadašnjega hrvatskog ozemlja, a službovali su u vojsci Austro-Ugarske Monarhije. To su grof general-bojnik (njem. Generalmajor) austrijskog podrijetla Miroslav Kulmer stariji von Rosenpichl und Hohenstein i vitez podmaršal (njem. FeldmarschallLeutnant) njemačkog podrijetla Ivan Wagner von Wagensburg. Njihov doprinos hrvatskoj kulturi, u općem smislu riječi, vidljiv je iz raščlambe njihovih cjelovitih životopisa.

Ključne riječi: general, Miroslav Kulmer stariji, Ivan Wagner, Austro-Ugarska Monarhija, hrvatski kulturni krug, baština.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

UVOD

U Hrvatskoj još nije izvršeno cjelovito istraživanje o generalima i admiralima koji su rođeni na tadašnjem hrvatskom ozemlju (Kraljevina Hrvatska i Slavonija, Kraljevina Dalmacija i Rijeka s okolicom) ili su podrijetlom s tog područja, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, koji su nosili čin generala i admirala, najčešće u vojsci Austrijskog Carstva (od 1804. do 1867.) ili Austro-Ugarske Monarhije (od 1867. do 1918.). Kada se analizira popis generala i admirala1 iz tog razdoblja, koji prezentira Austrijski državni arhiv (njem. Österreichisches Staatsarchiv), od oko njih 4000 uočava se približno 400 prezimena koja bi mogla potjecati s područja hrvatskih zemalja. Ovom tematikom bavim se posljednjih šest godina, a temeljem mojega dosadašnjeg istraživanja smatram da je broj hrvatskih generala i admirala u razdoblju od 1804. do 1918. najmanje 395, što je oko 10% od ukupnog broja generala i admirala. Kada se uzme u obzir da je udio stanovništva hrvatskih zemalja (Hrvatska i Slavonija, Dalmacija te Rijeka s okolicom) 1910.2 iznosio 6,46%, može se ustvrditi da je broj hrvatskih generala i admirala iznenađujuće velik, obzirom da su oni puno teže promicani u generalske i admiralske činove od svojih kolega Austrijanaca i Mađara. Po mojoj procjeni, od tog broja njih 15 odnosi se na generale za koje se može s velikom sigurnošću ustvrditi da su austrijskog i njemačkog podrijetla. Neki od njih se u hrvatskim izvorima3 navode s kroatiziranim imenima (Ivan Appel, Josip Bach, Stjepan Haas, Miroslav Kulmer stariji, Stjepan Mayerhoffer, Ivan Wagner, Milan Wagner, Đuro Waldstätten, Ivan Waldstätten), neki pod kroatiziranim prezimenima (Rudolf Cankl, Adam Durman), a neki pod kroatiziranim imenima i prezimenima (Franjo Frelih, Dragutin Taš, Ladislav Halper). Ovo je dokaz da je većina njihovih predaka duže vremena živjela na hrvatskom području i miješala se s hrvatskim plemstvom pa su se njihova imena i prezimena postupno počela pisati u hrvatskom obliku. Jedino su se ime i prezime Gabriela Geringera vodili u izvornom, njemačkom obliku. Većina hrvatskih generala i admirala od 1804. do 1918. bila je domoljubno osviještena i svojoj domovini pridonijela na svom poljima, tako i na polju kulture, koja se u općem smislu odnosi na znanje, vjeru, umjetnost, moral, zakone i običaje4. Isto tako i hrvatski generali austrijskog i njemačkog podrijetla na polju kulture odigrali su značajnu ulogu, koju treba spomenuti i poštivati. Doprinos generala Miroslava Kulmera starijeg i Ivana Wagnera hrvatskoj kulturi može se utvrditi temeljem istraživanja i raščlambe njihovih životopisa.

1 Schmidt-Brentano, 2007, 3.-211.

2 Popis stanovništva od 31. prosinca 1910., objavljen u: Geographischer Atlas zur Vaterlandskunde an der österreichischen Mittelschulen. K. u. k. Hof-Kartographische Anstalt G. Freytag & Berndt, Beč, 1911.

3 Gerba, Tomičić, 1908, 32.-50.

4 kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 15.6.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kultura>.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

MIROSLAV KULMER, STARIJI

Miroslav Kulmer, stariji (sl. 1), koji se u popisu austrijskih i austro-ugarskih generala i admirala vodi pod nazivom „Kulmer von Rosenpichl und Hohenstein, Friedrich, Friderik, Graf“5, rođen je 5. ožujka 1814. u Zagrebu6. Potječe iz hrvatske plemićke obitelji Kulmer, koja je podrijetlom iz austrijske pokrajine Koruške (njem. Kärnten), a od početka XVIII. stoljeća živjela je u Hrvatskoj. Godine 1654. članovi obitelji Johann Balthasar, Georg, Bernhard, Helfried i Ehrenreich Kulmer stekli su titulu austrijskog baruna s pridjevkom „von Rosenpichl und Hohenstein“7. Među prvim članovima obitelji, zabilježenim u Hrvatskoj, spominje se barun Ferdinand Ernst Kulmer (1667. – 1736.), koji je kao časnik austrijske vojske od 1708. obnašao dužnost zapovjednika utvrde Turanj kod Karlovca, a od 1727. bio je vojni zapovjednik Žumberka. U Karlovcu ga je naslijedio sin barun Ivan Josip Kulmer (1710. – 1769.), koji je 1740. dobio hrvatski indigenat (državljanstvo), a ženidbom s Reginom Patačić stekao je posjede Orehovica, Lepa Ves i Brdovec. Njegov sin Ivan Emilijan Kulmer (1736. –1807.) koji je službovao u husarskim postrojbama i dostigao čin konjaničkog bojnika, postao je građaninom Zagreba te sudjelovao u političkom životu Hrvatske8. Miroslav Kulmer, stariji sin je baruna Ferdinanda Nikole Krste Kulmera i barunice Josefine Kulmer, rođene Oršić od Slavetića9. Otac je Miroslava Kulmera, mlađeg,10 hrvatskoga gospodarstvenika i političara (1860. – 1943.), viceguvernera Narodne banke, predsjednika Prve hrvatske štedionice i dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskoga planinarskog društva. Brat je viteza Franje Kulmera, važnoga hrvatskog političara koji je caru i kralju Franji Josipu I. predložio Josipa Jelačića za hrvatskog bana. Njegov sin Milan Kulmer bio je austrijski mornarički časnik, a njegov sin grof Aleksandar Kulmer, gospodar Cernika kraj Nove Gradiške. Aleksandar Kulmer je otac Ferdinanda Kulmera (1925. – 1998.), značajnoga hrvatskog slikara.

Vojnu karijeru započeo je na temeljnoj vojnoj obuci u Vojnom odgojnom domu (njem. Erziehungshaus)u Mariboru11. Nakon toga upućen je u matematičku školu u Slunjskoj graničarskoj pukovniji u Karlovcu, po čijem završetku 13. ožujka 1831. raspoređen je u 43. lombardijsku pješačku pukovniju u Bisuschiu kod Milana. U toj

5 Schmidt-Brentano, 2007, 97.

6 Wurzbach, 1865, 359.

7 Hohenstein je naselje u općini Liebenfels u okrugu Sankt Veit an der Glan u Koruškoj, u kojem se nalazi i istoimeni dvorac. Naselje je 1. siječnja 2023. imalo 43 stanovnika, a u cijelosti se nalazi na području katastarske općine Rosenbichl.

8 Kulmer. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 16.6.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kulmer>.

9 https://www.geni.com/people/Friedrich-Graf-Kulmer-von-Rosenpichl-und-Hohenstein/60000000362 88687713. Pristupljeno 16.6.2024.

10 Kulmer, Miroslav, ml.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. –2024. Pristupljeno 18.6.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kulmer-miroslav-ml>.

11 Wurzbach, 1865, 359.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

postrojbi 16. listopada 1834. promaknut je u čin poručnika (njem. Unterlieutenant), a 1. rujna 1842. u čin natporučnika (njem. Oberlieutenant). Nakon toga premješten je u Slunjsku graničarsku pukovniju, u kojoj je 27. prosinca 1847. promaknut u čin satnika (njem. Hauptmann)12. U tom činu i u sastavu Ogulinske graničarske pukovnije sudjelovao je u Prvom ratu za nezavisnost Italije (1848. - 1849.), koji je, kao pobuna protiv habsburške vlasti, započeo u ožujku 1848. u Milanu i Veneciji. U tom ratu posebice se istaknuo u bojevima kod Monte Torrea i Cavalla, koji su se vodili tijekom opsade Palmanove, pri čemu je bio lakše ranjen. Osobno je predvodio napad u bojevima kod Monte Mauria i Monte Monfalconea (3. srpnja 1848.). Također se istaknuo i kod osvajanja Trevisa i opsade Venecije, kao i u bojevima i bitkama kod Sone (23. srpnja 1848.), Custozze (23. – 26. srpnja 1848.), Monte Godia (26. srpnja 1848. ), Volta (27. srpnja 1848.) i Milana (4. kolovoza 1848.).13 Za zasluge stečene na bojnom polju i iskazano junaštvo javno je pohvaljen 10. rujna 1848. Zbog istih zasluga 14. prosinca 1848. promaknut je u čin bojnika (njem. Major). U tom činu i u sastavu Ogulinske graničarske pukovnije premješten je na područje Ugarske, gdje je za vrijeme Mađarske revolucije (1848. – 1849.) 1849. obnašao dužnost zapovjednika grada te pješačke brigade u Velikoj Kaniži (mađ. Nagykanizsa).14 Na toj dužnosti temeljna zadaća mu je bila osigurati kompletnu opskrbu korpusa feldmaršala (njem. Feldmarschall) Navala Nugenta, što je u potpunosti izvršio. Po završetku Mađarske revolucije premješten je u Brodsku graničarsku pukovniju, u kojoj je 1. svibnja 1850. promaknut u čin dopukovnika (njem. Oberstlieutenant. Dana 23. ožujka 1854. premješten je u Ogulinsku graničarsku pukovniju, u kojoj je 1. travnja 1854. promaknut u čin pukovnika (njem. Oberst)15, nakon čega je imenovan za zapovjednika Ogulinske graničarske pukovnije. U istom statusu 1. svibnja 1854. dao je ostavku na dužnost te je dobio častan otpust iz djelatne vojne službe, zadržavši pravo na čin pukovnika.16

Dana 20. ožujka 1860. stekao je titulu austrijskog grofa17 i pravo na grofovski grb (sl. 2), a zadržao je plemićki pridjevak „von Rosenpichl und Hohenstein“. Nakon Austrougarske nagodbe (1868.) aktualiziralo se izuzetno osjetljivo pitanje vojne organizacije Austro-Ugarske Monarhije, samim time i Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, budući da Hrvati ne bi prihvatili biti dio mađarske vojske protiv koje su se, pod vodstvom bana Josipa Jelačića, borili prije dvadeset godina. Pri rješavanju toga pitanja posebice se istaknuo. Reaktiviran je u vojnu službu i 1. svibnja 1869. imenovan za prvog zapovjednika Hrvatsko-slavonskoga domobranskog okružja18 (VII. hrvatsko-slavonsko domobransko okružje u Zagrebu, od 1871.). Na toj dužnosti

12 Isto.

13 Isto.

14 Hrvatski biografski leksikon, 1998, 360.

15 Personal-Nachrichten, Oesterreichischer Soldatenfreund, br. 24., Beč, 25. ožujka 1854., 203.

16 Beräuderungen in der kk Armee, Agramer Zeitung, br. 110., Zagreb, 13. svibnja 1854., 1.

17 https://www.archivinformationssystem.at/detail.aspx?ID=4320450. Pristupljeno 16. 6. 2024.

18 Ungarische Landwehr, Der Kamerad, br. 112., Beč, 23. travnja 1869., 5.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

30. listopada 1871. promaknut je u čin general-majora (njem. Generalmajor).19 U tom činu i na istoj dužnosti umirovljen je 1. srpnja 1875.20 Za dugogodišnju uspješnu službu prigodom umirovljenja pohvaljen je od cara. Nakon umirovljenja posvetio se upravljanju svojim imanjem u Šestinama kraj Zagreba21 gdje je 28. veljače 1877. i umro. Uz nazočnost političkog, crkvenog i vojnog vrha22 te uz vojne počasti sahranjen je u Zagrebu. Vojarna „Kralj Tomislav“ u Zagrebu nosila je njegovo ime od 1912. do 1918. Bio je počasni građanin mnogih hrvatskih gradova.23 Njegov obiteljski dvorac u Šestinama, razoren nakon Drugoga svjetskog rata, kupio je i obnovio Ivica Todorić te ga pretvorio u svoju rezidenciju.

Miroslav Kulmer, stariji Izvor: https://srcezagorja.wordpress.com

Grofovski grb Miroslava Kulmera, starijeg Izvor: https://www. archivinformationssystem.at/bild. aspx?VEID=4320450&DEID=10

DOPRINOS MIROSLAVA KULMERA, STARIJEG HRVATSKOJ KULTURI

Miroslav Kulmer, stariji se u sastavu hrvatskog izaslanstva kod austrijskog cara Franje Josipa I. istaknuo 1868. tijekom žestokih rasprava s mađarskom stranom oko novog ustroja oružanih snaga. On je predložio da se nova vojska u Hrvatskoj ne zove “honvédség” nego “domobranstvo”. Tu svoju zamisao vrlo uspješno je obranio i pred carem Franjom Josipom I. Inače, pregovori oko stvaranja hrvatsko-slavonskog

19 Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, br. 274., Beč, 12. studenog 1871., 1.

20 Pensionirungen, Die Vedette, br. 27., Beč, 4. srpnja 1875., 334.

21 Kulmer, Miroslav, st.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. –2024. Pristupljeno 18.6.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kulmer-miroslav-st>.

22 Telegraphische Depeschen, Morgen-Post, br. 62., Beč, 5. ožujka 1877., 4.

23 Hof-und Personal-Nachrichten, Die Presse, br. 60., 3. ožujka 1877., 1.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

domobranstva su dugo trajali i bili vrlo tegobni. Hrvatska strana je ustrajala u svoja četiri temeljna zahtjeva:

• hrvatski vojni obveznici moraju služiti svoj obvezni vojni rok isključivo na području Hrvatske i Slavonije,

• izobrazba pripadnika domobranstva odvijat će se isključivo na hrvatskom jeziku,

• dopuna domobranstva časnicima i dočasnicima obavljat će se školovanjem u domobranskoj akademiji i kadetskim školama,

• hrvatske postrojbe nosit će hrvatska imena i imena hrvatskih gradova u kojima će biti locirana zapovjedništva.

U početku su takvi zahtjevi bili neprihvatljivi drugoj pregovaračkoj strani, ali se upornost hrvatskih pregovarača s vremenom isplatila. Članci 7. i 57. Hrvatskougarske nagodbe potvrđene od cara 8. studenog 1868. bili su temelj posebnog položaja postrojbi domobranstva u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, koji će biti utvrđen i u svim zakonima o domobranstvu do sloma Austro-Ugarske Monarhije.24 Time su u cijelosti prihvaćeni zahtjevi hrvatske strane, pri čemu je Miroslav Kulmer, stariji odigrao ključnu ulogu.

Nakon što je imenovan za prvog zapovjednika Kraljevskoga hrvatskog domobranstva bio je odgovoran za njegovo ustrojavanje. U Kraljevsko hrvatsko domobranstvo uveo je hrvatski jezik kao zapovjedni te hrvatsku trobojnicu kao službenu zastavu.25 Isto tako, uveo je vojno znakovlje s hrvatskim obilježjima. Na njegov poticaj hrvatski jezikoslovac i publicist Bogoslav Šulek s mađarskog jezika preveo je 12 vojnih knjižica (službovnik, vježbovnik, naredbenik i pravilnik) stvorivši osnovu hrvatskoga vojnog nazivlja.26 Pridonio je raspuštanju Hrvatske vojne granice (krajine) i njenom uključenju u sastav Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.27

Bio je politički angažiran u Hrvatskom saboru od 1860. do 1875. kao virilni član28. Osim toga, bio je sudionik banskih konferencija 1860., 1861. i 1865. te Banske konferencije o pitanju izgradnje željeznice 1862.29 Politički je bio aktivan i

24 Pojić, 2002, 156.

25 Kulmer, Miroslav st.. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.6.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/kulmer-miroslav-st>.

26 Šulek, Bogoslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 18.6.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/sulek-bogoslav>.

27 Horel, 2015, 120.

28 Virilni član Hrvatskog sabora je u XIX. stoljeću bio zastupnik koji nije bio biran, već je po pravu svoga roda (grofovi i dr. plemstvo) ili po položaju (visoki crkveni dostojanstvenici) imao pravo glasa.

29 Kulmer, Miroslav st.. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.6.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/kulmer-miroslav-st>.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

na razini grada Zagreba, gdje je više puta bio zastupnik u Zagrebačkom poglavarstvu. Na izborima za Hrvatski sabor, u Virju je 5. kolovoza 1875. izabran za narodnog zastupnika kao član Mažuranićeve Narodne stranke.30 Tu dužnost obnašao je do smrti. Osim toga, u činu pukovnika bio je jedan od utemeljitelj prve zagrebačke dobrotvorne i humanitarno udruge „Zagrebačkoga družtva čovječnosti“ (njem. Agramer Humanitäts-Vereines).31

Značajan je i njegov doprinos na polju gospodarstva, kulture, znanosti i obrazovanja. Bio je podupiratelj gospodarskih i kulturnih društava, osobito Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, čiji je predsjednik bio od 1860. do 1864.32 Uz to je bio i predsjednik Središnjeg odbora Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe, koja se 1864. održavala u Zagrebu33, u povodu koje je pisao u časopisima Agramer Zeitung i Esseker Lokalblatt und Landbote. Stalni član Gospodarskog odbora za osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti bio je od 1861. do 1867. te Zagrebačkog sveučilišta od 1861. do 1874. Predsjednik Hrvatske komercijalne banke te Obće zagrebačke štedionice i zalagaonice bio je od 1872. do 1877.34

Budući da je bio veliki ljubitelj prirode i planine Medvednice, na njegov poticaj na Sljemenu je 5. lipnja 1870. postavljena i otvorena za uporabu nova drvena piramida – vidikovac, s kojega se pružao prekrasan pogled na Zagreb i Hrvatsko Zagorje.35 Da bi se olakšao uspon na Sljeme, njegova supruga grofica Alexandrina Kulmer poklonila je 1883. zemljište i građu za izgradnju „pristaništa“ kod izvora potoka Kraljevca, odnosno Medvešćaka, zvanog Kraljičin zdenac. To je ubrzo postalo jedno od najposjećenijih izletišta na Medvednici.36 On je vršio nadzor izgradnje pristaništa, a njegovo projektiranje povjereno je Milanu Lenuciju. Krajem XIX. stoljeća, a za šetnje svoje supruge grofice Elvire Kulmer, njegov sin Miroslav Kulmer, mlađi dao je izgraditi planinarsku staza 13, koja vodi iz Šestina (sa ceste Potočani) do Kraljičinog zdenca i vjerojatno je jedna od najposjećenijih staza na Medvednici. Ta staza je nazvana Elvirin put, a i u novije vrijeme se uvriježio naziv staze po njegovom sinuMiroslavec.37

30 Šadek, 2006, 115.

31 Imenik prautemeljiteljah, utemeljiteljah i članovah zagrebačkog Družtva čovječnosti, 1868, 6.

32 Kulmer, Miroslav, st.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. –2024. Pristupljeno 18.6.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kulmer-miroslav-st>.

33 Prva izložba dalmatinsko-hrvatsko-slavonska, 1864, 131.

34 Kulmer, Miroslav st.. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.6.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/kulmer-miroslav-st>.

35 Vukonić, 1994, 58-59.

36 Isto, 61.

37 https://planinarenje.hr/staze/lagvic-parkiraliste-pp-medvednica-13-kraljicin-zdenac-m1sljeme?odrediste= sljeme. Pristupljeno 18.6.2024.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

IVAN WAGNER

Ivan Wagner (sl. 3), koji se u popisu austrijskih i austro-ugarskih generala i admirala vodi pod nazivom „Wagner, Johann, Ritter von“38, rođen je u Klokoču kraj Vojnića, 19. travnja 1815.39 Potječe iz časničke plemićke obitelji njemačkog podrijetla. Sin je časnika austrijske vojske koji je u vrijeme njegovog rođenja službovao u utvrdi Klokoč. Otac je podmaršala (njem. Feldmarschall-Leutnant) Emila Wagnera i natporučnika (njem. Oberlieutenant) Arthura Wagnera,40 a ujak generala pješaštva (njem. General der Infanterie) Vilima Desovića. Vojnu karijeru započeo je 12. listopada 1826. u Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu, po čijem završetku 17. listopada 1834. raspoređen je u 51. pješačku pukovniju u Târgu Mureșu (Rumunjska), u kojoj je 1. studenog 1838. promaknut u čin poručnika (njem. Lieutenant).41 Kao perspektivni časnik 1840. dodijeljen je Glavnom stožeru austrijske vojske u Beču. U tom statusu 12. lipnja 1846. promaknut je u čin natporučnika (njem. Oberlieutenant). U čin satnika (njem. Hauptmann) promaknut je 3. lipnja 1848., kada je službovao u 33. pješačkoj pukovniji u Aradu (Rumunjska). U tom činu za vrijeme Prvog rata za nezavisnost Italije (1848. – 1849.) 1848. obnašao je dužnost stožernog časnika u brigadi i sudjelovao u uličnim borbama u Milanu (18. – 22. ožujka 1848.), bitkama kod Santa Lucije (6. svibnja 1848.), Curtatonea i Montanare (29. svibnja 1848.) te zaposjedanju Vicenze (30. svibnja 1848.). Nakon toga sudjelovao je u bojevima kod Sone i Sommacampagnija te u bitci kod Custozze (23. – 26. srpnja 1848.).42 Za iskazanu hrabrost i postupanje na bojnom polju 1848. odlikovan je Viteškim križem Leopoldova reda. S ponovnim pokretanjem neprijateljstava u Italiji početkom sljedeće godine imenovan je za načelnika stožera divizije. Od lipnja do listopada 1849. na mjestu načelnika stožera Transilvanijskog korpusa sudjelovao u Mađarskoj revoluciji (1848. –1849.), u bojevima protiv pobunjeničkih mađarskih snaga na Szemeriji i na prijelazu Nyerges. Zbog uspjeha postignutih na bojnom polju na istoj dužnosti izvanredno je promaknut u čin bojnika (njem. Major) već 30. kolovoza 1849. i odlikovan Križem za vojne zasluge te ruskim Redom svetog Vladimira IV. klase. Još uvijek u statusu časnika dodijeljenog Glavnom stožeru austrijske vojske 18. srpnja 1853. promaknut je u čin dopukovnika (njem. Oberstlieutenant), a 1. travnja 1857. u čin pukovnika (njem. Oberst).43 Kada je počeo Drugi rat za nezavisnost Italije 1859. u početku je obnašao dužnost zamjenika načelnika stožera 1. armije, a zatim je imenovan za načelnika stožera 11. armijskog korpusa.44 Posebice se istaknuo u bitci kod Solferina (24. lipnja

38 Schmidt-Brentano, 2007, 196.

39 Wurzbach, 1885, 98.

40 https://www.geni.com/people/Johann-Wagner-Ritter-von-Wagensburg/6000000024859537578.Pristupljeno 22.6.2024.

41 Wurzbach, 1885, 98.

42 Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950, 2018, 409.

43 Beförderungen, Militär-Zeitung, br. 25., Beč, 28. ožujka 1857., 207.

44 Wurzbach, 1885, 98.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

1859.), zbog čega je 20. kolovoza 1859. odlikovan Redom željezne krune III. klase.45 Iduće godine imenovan je za načelnika Ureda za ratnu povijest u Glavnom stožeru austrijske vojske (njem. Generalstabs-Bureau für Kriegsgeschichte) u Beču.46 Titulu austrijskog viteza s pridjevkom „von Wagensburg“ i pravo na viteški grb (sl. 4) stekao je 24. ožujka 1861.47 Dana 11. listopada 1862. imenovan je za načelnika stožera u Glavnom vojnom zapovjedništvu u Zagrebu (njem. General-Commando zu Agram),48 a nakon toga 22. studenog 1862. imenovan je za zapovjednika graničarske brigade u Karlovcu.49 Na toj dužnosti mnogo je učinio za dobrobit lokalnog pučanstva.50 U čin general-majora (njem. Generalmajor) promaknut je 1. studenog 1863.51 Njegova graničarska brigada dodijeljena je Wetzlar diviziji lociranoj u Istri tijekom Trećeg rata za nezavisnost Italije 1866. Nakon prestanka neprijateljstava 6. rujna 1866. imenovan je za zapovjednika graničarske brigade u Zemunu.52 U čin podmaršala (njem. Feldmarschall-Leutnant) promaknut je 1. kolovoza 1868.,53 nakon čega je imenovan za guvernera i vojnog zapovjednika Dalmacije, ujedno i zapovjednika 18. pješačke divizije u Zadru.54 Njegova zadaća bila je provedba novog zakona o obrani, donesenog 1868., koji je definirao službu stanovnika Kraljevine Dalmacije u redovnoj austro-ugarskoj vojsci. Zakon je izazvao veliko protivljenje stanovništva, a u području Boke Kotorske i pobunu (Bokeljski ustanak). Za vrijeme pobune ugušio je ustanak u pograničnom području s Crnom Gorom te zatražio razrješenje s dužnosti i premještaj. Nakon predaje zapovjedništva nad operativnim postrojbama, 7. studenog 1869. vratio se u Zadar. Dana 18. prosinca 1869. razriješen je dužnosti guvernera i vojnog zapovjednika Dalmacije.55 Iz cijele Dalmacije dolazili su iskazi žaljenja zbog njegovog odlaska i priznanja njegove učinkovitosti. Osim gradskog vijeća Zadra mnogi dalmatinski gradovi i župe davali su mu potporu i to Trogir, Šibenik, Herceg Novi i Skradin. Za zapovjednika 10. pješačke divizije u Češkoj imenovan je 25. prosinca 1869.56 Ubrzo nakon toga, 1. veljače 1870. imenovan je za ministra obrane (njem. Minister für Landesverteidigung) za austrijski dio dualne Monarhije.57 Za uspješnu vojnu suradnju s osmanskom vojskom 2. travnja 1870. odlikovan je osmanskim odličjem Medjidie

45 Armee-Nachrichten, Militär-Zeitung, br. 66., Beč, 20. kolovoza 1859., 549.

46 Wurzbach, 1885, 98.

47 Isto.

48 Personal-Nachrichten, Militär-Zeitung, br. 81., Beč, 15. listopada 1862., 688.

49 Personal-Nachrichten, Militär-Zeitung, br. 91., Beč, 19. studenog 1862., 767.

50 Gerba, Tomičić, 1908, 40.

51 Personal-Nachrichten, Militär-Zeitung, br. 85., Beč, 31. listopada 1863., 871.

52 Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950, 2018, 409.

53 Schmidt-Brentano, 2007, 196.

54 Armee-Nachrichten, Militär-Zeitung, br. 61., Beč, 29. srpnja 1868., 516.

55 Personal-Nachrichten, Neue Militär-Zeitung, br. 100., Beč, 15. prosinca 1869., 842.

56 Personal-Nachrichten, Neue Militär-Zeitung, br. 103., Beč, 25. prosinca 1869., 870.

57 Personal Veränderungen im k. k. Heere, Neue Militärische Zeitschrift, br. 1., Beč, siječanj 1870., 1.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

reda I. klase.58 Nakon pada vlade u travnju 1870. zatražio je razrješenje s dužnosti, što mu je odobreno 12. travnja 1870. Prvo je stavljen na raspolaganje, a nakon toga umirovljen je 1. studenog 1870.59 Nakon umirovljenja kratko je živio u Beču pa se preselio u Samobor, gdje je 28. listopada 1894. i umro.60

Ivan Wagner

Izvor: https://www.geni.com/photo/view/

Viteški grb obitelji Wagner von Wagensburg Izvor: https://www.archivinformationssystem.at/bild.aspx?VEID=4355607&DEID=10

DOPRINOS IVANA WAGNERA HRVATSKOJ KULTURI

Počeci turizma na Plitvičkim jezerima vežu se uz Ivana Wagnera. Za vrijeme jednoga službenog proputovanja 1860., tada pukovnika, Ivana Wagnera zatekla je noć na Plitvičkim jezerima i budući da nije imao gdje prenoćiti, zapovjedio je na Plitvičkim jezerima podići skrovište za putnike, što su bile prve naznake podizanja objekta za smještaj turista. U svezi s tim pukovnik Ivan vitez Trnski navodi: “Krajiški časnici otočke pukovnije smetnuše potrebni novac i sagradiše kuću, a u njoj smjestiše lugara, da i polaznike jezera dočekuje stanom i hranom”.61 Zbog izgradnje  tzv. „carske“ ili kuće za putnike na lokaciji Velika Poljana iznad jezera Kozjak, koja se dalje dograđivala,  1861.  se navodi kao godina početka turizma na Plitvičkim jezerima.

58 Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950, 2018, 409.

59 Schmidt-Brentano, 2007, 196.

60 Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950, 2018, 409.

61 https://np-plitvicka-jezera.hr/carska-putnicka-turisticka-kuca/. Pristupljeno 23.6.2024.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

Kuća je nalikovala na stari graničarski čardak (stražarnicu). Donji dio kuće bio je izgrađen od kamena, a služio je kao stan lugara. Gornji kat bio je sagrađen od trupaca i opasan kamenom konstrukcijom, a imao je tri sobe (dvije manje i jednu veću). S njega se protezao prekrasan pogled na gornji dio jezera Kozjak. Jedna manja soba bila je uređena za činovnike šumarskog ureda u Otočcu, kada su službeno dolazili. Velika soba s dva dugačka stola i klupama, imala je mjesta za 12 do 15 gostiju, koje je posluživao lugar s domaćicom.62 O ponudi jela i pića u carskoj kući pisao je geograf Dragutin Franić: „Tu je piletina i janjetina, dobro vino i pivo pa kisela voda rogatačka, a sve jevtino, čisto i ukusno.“63

U vrijeme njegovog obnašanja dužnosti guvernera Dalmacije 1868. Zadar je prestao biti utvrđeni grad i istodobno je proglašen otvorenim gradom. Godinu dana nakon toga 5. lipnja 1869., jedan od četiriju bastiona, koji se uzdižu iznad gradske luke, njegovom zaslugom pretvoren je u park. U svezi s tim, u tadašnjem Narodnom listu je stajalo: “U subotu navečer (5. lipnja 1869.) izvršeno je svečano otvaranje novog parka, smještenog na trećem bastionu gradskih utvrdjenja i to zaslugom viteza Ivana Wagnera, koji je pokazao neobično zanimanje da sa svim svojim snagama pomogne napretku i izgledu grada. Kada je naišao namjesnik u pratnji supruge predsjednika općine a za njima predsjednik općine sa namjesnikovom suprugom okupljeni narod, napravio je mjesto da mogu novim stazama parka proći. Svi dostojanstvenici - zauzeli su mjesta pod jednim prekrasnim paviljonom koji i danas uljepšava taj park. Na istočnoj strani novog parka postavljena je jedna piramida na čijim su stranama bili isklesani napisi, vjerovatno sastavljeni od samoga Wagnera. Pri dnu piramide bili su isklesani grbovi Dalmacije i Zadra…”64

Kada je nakon umirovljenja živio u Samoboru bio je inicijator osnivanja i prvi predsjednik „Društva za poljepšanje Samobora“, koje je vodilo skrb o uređenju perivoja, šetališta, parkova, puteva i vrela u gradu Samoboru. O njegovim zaslugama u osnivanju društva pisao je samoborski tisak: „…Inicijativu za društvo za poljepšanje dao je pokojni podmaršal Ivan vitez Wagner, a uz njega se živo zauzeo Osvald barun Allnoch, pak Franjo Bahovec, koji je vodio blagajničke poslove. Prvim predsjednikom tako zasnovanog društva bio je vit. Wagner, a iza njega bar. Allnoch. Oba ova pokojnika stekla su si neosporivih i trajnih zasluga za društvo u prvim njegovim godinama, te zaslužuje njihov rad svačije priznanje…“65

Godine 1878. kupio je zemljište od općine Samobor veličine oko 8000 m² kako bi izgradio ladanjsku kuću.66 Kako je bio veliki ljubitelj biljaka, sa svih strana svijeta

62 Isto.

63 Franić, 1910, 326.

64 http://www.narodni-list.hr/posts/170255003. Pristupljeno 23.6.2024.

65 Društvo za poljepšanje Samobora, Samoborski list – ljetovališni vjesnik, br. 16., Samobor, 15. kolovoza 1907., 1.

66 Petrić i sur., 2022, 193.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

donosio je sadnice stabala koje je potom presadio u perivoju svoje vile. Zbog toga je i njegov arboretum zaštićen kao djelo vrhunske parkovne arhitekture, poznat ponajviše zbog brojnih kanadskih topola.67 Budući da je kuća bila izvan grada smatra ga se prvim vlasnikom vikendice. Kuća je kasnije nazvana „Vila Wagner“ ili „Samoborski Versailles“, a nalazila se na razglednici Samobora oko 1910.68 Iako se radi o spomeniku kulture I. kategorije vila je danas zapuštena i u ruševnom stanju.

ZAKLJUČAK

Od ukupnog broja habsburških generala koji su rođeni na hrvatskom ozemlju, njih petnaestak je austrijskog i njemačkog podrijetla. Budući da su se ženili s hrvatskim plemstvom jedan dio njih imao je djelomično i hrvatske korijene. Među njih spadaju i grof general-bojnik austrijskog podrijetla Miroslav Kulmer stariji von Rosenpichl und Hohenstein i vitez podmaršal njemačkog podrijetla Ivan Wagner von Wagensburg. Kada se analiziraju njihovi bogati životopisi može se zaključiti da su, osim na vojnom području, stekli izuzetne zasluge i na ostalim područjima koja im nisu bila core business i to u područjima koje možemo nazvati kulturom u općem smislu riječi kao primjerice znanje, vjera, umjetnost, moral, zakoni i običaji. General i zagrebački grof Miroslav Kulmer stariji ostat će zapamćen kao čovjek koji se kod austrijskog cara izborio da Hrvati dobiju svoju vojsku (domobranstvo) u kojoj će govoriti hrvatskim jezikom, nositi hrvatsko znakovlje i ratovati pod hrvatskom trobojnicom. Osim toga, istaknuo se na političkom polju kao virilni i izabrani zastupnik u Hrvatskom saboru te na polju školstva, znanosti i umjetnosti kao član odbora za osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te Zagrebačkog sveučilišta. Veliki doprinos dao je građanima Zagreba, jer na njegov poticaj na Sljemenu je postavljena nova drvena piramida –vidikovac, a njegova supruga grofica Alexandrina Kulmer poklonila je zemljište i građu za izgradnju Kraljičinog zdenca, jednog od najposjećenijih izletišta na Medvednici. General Ivan Wagner smatra se začetnikom turizma na Plitvičkim jezerima, jer je zapovjedio izgradnju kuće u koju su mogli svratiti posjetitelji. Kao guverner Dalmacije inicirao je pretvaranje jednog bastiona u park u gradu Zadru. Iako nije bio posebice povezan sa Samoborom, nakon umirovljenja iz Beča doselio se u taj grad. Tamo je inicirao osnivanje Društva za poljepšanje Samobora i bio njegov prvi predsjednik. Danas je Samobor atraktivan grad dobrim dijelom i njegovom zaslugom. Osim toga, tamo je izgradio velebnu vilu koje je prozvana „Samoborski Versailles“ te se nalazila na razglednici Samobora. Iako su stekli generalske činove samo prve i druge razine, obadva istražena generala dokazuju koliki je bio značaj i doprinos hrvatskih generala austrijskog i njemačkog podrijetla na razvoj kulture u tadašnjim hrvatskim zemljama te zaslužuju da se njihova imena barem značajnije istaknu u hrvatskoj javnosti, a budući da predstavljaju baštinu trebalo bi ih staviti u funkciju razvoja.

67 http://www.samoborskiglasnik.net/razgovor.asp?datum=20061211&sif=188. Pristupljeno 23.6.2024.

68 https://repozitorij.muo.hr/?pr=i&id=67768. Pristupljeno 23.6.2024.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

LITERATURA

Knjige i članci

Društvo čovječnosti (Zagreb), Imenik prautemeljiteljah, utemeljiteljah i članovah zagrebačkog Družtva čovječnosti (Verzeichniss dre Urgründer, Gründer und Mitglieder des Agramer Humanitäts-Vereines), Zagreb, 1868.

Franić Dragutin, Plitvička jezera i njihova okolica, Zagreb, 1910.

Gerba Rade, Tomičić Ivan, Za kralja i dom - slike, životopisi i crtice 230 hrvatskih generala, Bjelovar, 1908.

Horel Catherine, Vojnici između nacionalnih fronti - Ukidanje Vojne krajine i razvoj Kraljevskoga ugarskog domobranstva u Hrvatskoj i Slavoniji 1868. – 1914., Zagreb, 2015.

Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1989.

Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950, Wien, 2018.

Petrić Hrvoje, Škiljan Filip, Lewis Kristian, Nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji, Mičevec, 2022.

Pojić Milan, „Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914.“, Arhivski vjesnik, 43 (2000), 147-169, Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/10513, Prva izložba dalmatinsko-hrvatsko-slavonska 1864. mjeseca kolovoza, rujna i listopada obdržavana u Zagrebu glavnome gradu Trojedine kraljevine, Zagreb, 1864.

Schmidt-Brentano Antonio, Die k. k. bzw. k. u. k. Generalität (1816-1918), Wien, 2007.

Šadek Vladimir, „Politička situacija i izbori u općini Molve od 1871. do 1914. godine“, Podravina, 10 (2006), 112-129.

Vukonić Boris i suradnici, Tempus Fugit – Povijest turizma Zagreba, Zagreb, 1994.

Wurzbach Constantin von, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, Wien, 1885.

Mrežni izvori

https://www.archivinformationssystem.at/detail.aspx?ID=4320450 (16.6.2024.)

https://www.archivinformationssystem.at/bild.aspx?VEID=4355607&DEID=10 (16.6.2024.)

https://www.enciklopedija.hr/clanak/kulmer-miroslav-ml (16.6.2014.)

https://www.enciklopedija.hr/clanak/kultura (15.6.2024.)

https://www.enciklopedija.hr/clanak/sulek-bogoslav (18.6.2024.)

https://www.geni.com/people/Friedrich-Graf-Kulmer-von-Rosenpichl-und-Hohenstein/6000000036288687713 (16.6.2024.)

https://www.geni.com/people/Johann-Wagner-Ritter-von-Wagensburg/6000000024859537578 (22.6.2024.)

https://hbl.lzmk.hr/clanak/kulmer-miroslav-st (18.6.2024.)

http://www.narodni-list.hr/posts/170255003 (23.6.2024.)

https://np-plitvicka-jezera.hr/carska-putnicka-turisticka-kuca/ (23.6.2024.)

https://planinarenje.hr/staze/lagvic-parkiraliste-pp-medvednica-13-kraljicin-zdenac-m1-sljeme?odrediste=sljeme (18.6.2024.)

https://repozitorij.muo.hr/?pr=i&id=67768 (23.6.2024.)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

http://www.samoborskiglasnik.net/razgovor.asp?datum=20061211&sif=188 (23.6.2024.) https://srcezagorja.wordpress.com/2016/12/07/kulmeri-i-njihova-bastina-u-orehovici/ (16.6.2024.)

Tisak

Agramer Zeitung, Zagreb, (godište 1854.)

Der Kamerad, Beč, (godište 1869.)

Die Presse, Beč, (godište 1877.)

Die Vedette, Beč, (godište 1875.)

Militär-Zeitung, Beč, (godišta 1857., 1859., 1862., 1863., 1868.)

Morgen-Post, Beč, (godište 1877.)

Neue Militär-Zeitung, Beč, (godište 1869.)

Neue Militärische Zeitschrift, Beč, (godište 1870.)

Oesterreichischer Soldatenfreund, Beč, (godište 1854.)

Samoborski list – ljetovališni vjesnik, Samobor, (godište 1907.)

Wiener Zeitung, Beč, (godište 1871.).

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 135-149

Boris Trnski: Generali Kulmer i Wagner u hrvatskom kulturnom krugu

GENERALI KULMER I WAGNER U HRVATSKOM KULTURNOM KRUGU

Sažetak

Hrvatski generali vojske Austro-Ugarske Monarhije i to general-major austrijskog podrijetla grof Miroslav Kulmer stariji i podmaršal njemačkog podrijetla vitez Ivan Wagner bili su izuzetno sposobni časnici i na bojištu dokazani ratnici. Zahvaljujući širokom obrazovanju, osim na bojnom polju istaknuli su se na područjima koje spadaju u kulturu u općem smislu. General Kulmer je kod austrijskog cara izborio ustrojavanje hrvatske vojske (domobranstva), a kao prvi zapovjednik hrvatskog domobranstva u njemu je uveo uporabu hrvatskog jezika, znakovlja i trobojnice. Kao saborski zastupnik te uvaženi general i plemić sudjelovao je u formiranju najvažnijih hrvatskih institucija vezanih za gospodarstvo, školstvo, znanost i umjetnost. General Wagner zaslužan je za početak turizma na Plitvičkim jezerima, a kao utemeljitelj i prvi predsjednik Društva za poljepšanje Samobora zaslužan je što je grad Samobor i danas jedan od najatraktivnijih gradova središnje Hrvatske. Ova dvojica spomena vrijednih osoba imaju značajnu ulogu u hrvatskom kulturnom krugu i predstavljaju baštinu koju bi trebalo staviti u funkciju razvoja.

DIE GENERÄLE KULMER UND WAGNER IM

KROATISCHEN KULTURKREIS

Zusammenfassung

Kroatische Generäle der Armee der Österreichisch-Ungarischen Monarchie, und zwar der Generalmajor österreichischen Stammes Graf Miroslav Kulmer Senior und der stellvertretende Marschall deutschen Stammes Ritter Ivan Wagner, waren außergewöhnlich fähige und auf dem Schlachtfeld bewährte Krieger. Dank breiter Ausbildung hoben sie sich, außer auf dem Schlachtfeld auch auf Gebieten, welche zur Kultur in allgemeinem Sinne gehören, hervor. General Kulmer erkämpfte bei dem österreichischen Kaiser die Organisation der kroatischen Armee (Heimatverteidigung), und als erster Kommandant der kroatischen Heimatverteidigung führte er darin den Gebrauch der kroatischen Sprache, der Abzeichen und der dreifarbigen Flagge ein. Als Parlamentsabgeordneter sowie angesehener General und Adeliger nahm er an der Gestaltung wichtigster kroatischen Institutionen bezüglich Wirtschaft, Schulwesen, Wissenschaft und Kunst teil. General Wagners Verdienst ist der Beginn des Tourismus an den Plitvicer Seen, als Gründer und erster Präsident der Gesellschaft zur Verschönerung von Samobor ist es sein Verdienst, dass die Stadt Samobor auch heute noch zu den attraktivsten Städten von Mittelkroatien gehört. Diese zwei erwähnungswürdigen Personen spielen eine bedeutende Rolle im kroatischen Kulturkreis und stellen ein Erbe dar, welches in Funktion der Entwicklung gestellt werden sollte.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Nikša Nezirović dipl.oec. niksa.nezirovic@gmail.com Šamac, BiH

UDK: 323.15(497.5=112.2)(091) 323.15(497.6=112.2)(091)

Prethodno priopćenje

Prihvaćeno: 04.07.2024.

Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Autor široj javnosti prezentira manje poznate detalje o životu i djelovanju obitelji Hanamann koja je jedno vrijeme živjela i djelovala u Bosanskom Šamcu. O tome su podaci napisani iz obiteljskih arhiva, dnevnog tiska, almanaha, stručnih i izvornih znanstvenih radova, objavljenog životopisa prof. dr. Franje Hanamanna, gdje su dati kratki detalji iz obiteljskog života ostalih članova ove obitelji. Rad daje i čvrste povijesne i materijalne poveznice o životu i gospodarskom djelovanju ove obitelji u periodu od 1905. do 1919. u Bosanskom Šamcu, a potom djelovanje i život u Zagrebu.

Ključne riječi: Obitelj Hanamann, Bosanski Šamac, Zagreb, prva polovica 20. stoljeća

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Uvod

O znamenitom izumitelju žarulje sa volframovom niti prof. dr. Franji Hanamannu napisane su brojne knjige, studije, članci, rasprave, te njegova iscrpna biografija. O članovima njegove bliže obitelji se vrlo malo pisalo, dapače tek su uzgred spomenuti. Malo je poznato da su Franjin brat Aleksandar, njegova tetka Marija, majka Emilija i otac Georg živjeli u malenom Bosanskom Šamcu, i to kraće ili duže u razdoblju od 1905. do 1919. godine. Tu su pronašli ugodno mjesto za život i stvorili širok krug poznanika i prijatelja s kojim su ostali povezani do kraja svoga života. Prvi ozbiljniji trag u ovom istraživanju bila je jedna fotografija Franje Hanamanna sa šamačkim veleposjednicima sačuvana u obiteljskoj arhivi obitelji Duić - Despot u Bosanskom Šamcu, koji danas žive u Sarajevu.

Podrijetlo i članovi obitelji

Povjesničari dvoje o podrijetlu obitelji Hanamann: prema jednima vuku lozu čak iz Nizozemske, a prema drugima ona je iz područja Hana u južnoj Moravskoj. U prilog ovom posljednjem mišljenju govori i činjenica da je nekoliko članova te obitelji bilo u Beču. Ako se analizira etimologija prezimena Hanamann, tada se potvrđuje moravsko-njemačko podrijetlo. Prezime je složeno od dviju imenica, i to u prvom dijelu od imena pokrajine Hana u južnom i središnjem dijelu Moravske uz rijeku Moravu i u drugom dijelu od njemačke imenice – der Mann, a što znači čovjek. Dakle, prezime bi označavalo čovjeka iz Hana ili Hananina.1 U Beču je živio Wenzel Hanamann sa suprugom. Bio je zaposlen u trgovačkoj tvrtki „Flesch“ koja je poslovala sa Bosnom, gdje se sprijateljio s Ilijom Mandušićem, gostioničarem i trgovcem. Wenzel je imao sina Georga/Gjuru (Beč, 1847. – Zagreb, 7. travnja 1921.) i kćer Mariju (Beč, 1852. – Zagreb, 1936.). Sin Georg/Gjuro ženi Ilijinu kćer Emiliju Mandušić (Drenovci, 1854. – Zagreb, 11. rujna 1939.). Ova njemačka obitelj se doseljava 1870-tih godina u Drenovce kod Županje, gdje je njemačka etnička zajednica bila brojna i napredna. Gjuro se nastavio baviti trgovinom. Zbog trgovine boravili su jedno kratko vrijeme u Drenovcima. U Drenovcima su mu se rodili sinovi: Alexandar/Šandor (Drenovci, 1875. – Zagreb, 17. siječnja 1950.) i Franjo/Franz (Drenovci, 30. lipnja 1878. – Zagreb, 23. siječnja 1941.). Obitelj se ubrzo preselila u Brčko, Bosna, gdje je Gjuro razvio intenzivnu trgovinu šljivama i solju na veliko.2 Gjuro je otvorio trgovinu kolonijalne robe još 1884. godine. Bavio se prodajom: knjiga (ovlaštena trgovina za prodaju knjiga), razglednica Brčkog i raznovrsnom robom. Međutim glavni artikl njegovog poslovanja bila je bosanska šljiva po čemu je Brčko bilo poznato diljem svijeta. Brčko je bilo centar izvoza svježih i suhih šljiva, te pekmeza od šljiva. Sol se tada dopremala u

1 Oto Ulovec, „Franjo Hanaman – sveučilišni profesor“, Hrašće, časopis za književnost, umjetnost, kulturu i povijest, Drenovci, broj 26 /travanj – prosinac 2002., god. VII, str. 8.

2 Edicija istaknuti profesori, Franjo Hanaman, knjiga 10., urednica Marija Kaštelan – Macan, Zagreb, 2017., str. 23 – 24.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Brčko i Šamac iz Gornje Mađarske brodovima zvanim solaricama Tisom i Dunavom pa uzvodno Savom. Gjuro Hanamann je čak uzeo učešća na Milenijskoj izložbi u Budimpešti svibnja 1896. godine sa svojom tvornicom suhe šljive.3 Utemeljitelj je Štedione u Brčkom 1889. godine. Gjuro je godinama i to: 1883. godine4, pa 1907.5 te opet 1908. putem oglasa u dnevnom tisku tražio trgovačkog pomoćnika koji je poznavao njemački jezik. Kao veliki i glasoviti trgovac, biran je i za gradskog vijećnika Brčkog. Značajan je priložnik prilikom osvećenja rimokatoličke crkve u Brčkom 1885. godine. Bio je i dioničar „Srpske banke „ d.d. Zagreb sa 19 dionica.

Franjo (desno) sa starijim bratom Aleksandrom (lijevo).6

Aleksandar/Sándor kao stariji sin se okreće financijskoj i bankovnoj struci i početkom XX stoljeća nalazio se u Űjpest7 (Budimpešta). Bio je vrstan financijski činovnik. Dok se o Franji daleko više zna. Franjo je bio znameniti izumitelj i dosta znamenit u akademskoj javnosti. Rođen je u Drenovcima na kbr. 119, kršten 1. srpnja 1878. kao Franjo-Gjuro. Kum Pavo Stelzer, veleposjednik, trgovac i bačvar iz Vrbanje (isti je već bio u kumovskim odnosima s obitelji Mandušić).8

3 Nada, Sarajevo, br. 11., od 1. lipnja 1896., god. II, str. 217.

4 Sriemski Hrvat, Vukovar, br. 58., od 21. srpnja 1883., god. VI, str. 4.

5 Svjetlost, Vinkovci, br. 35., od 1. rujna 1907., god. III, str. 5.

6 Renato Filipin, Franjo Hanaman, izumitelj električne žarulje s volframovom niti 1878-1941., Tehnički muzej Zagreb, 2001, str. 21.

7 https://www.radixindex.com/en/surnames/surname/hanamann (pristupljeno 29. studenog 2021.).

8 Matice krštenih župe Drenovci 1878. - 1900. Pismohrana Matičnog ureda Drenovci. Zahvaljujući Ivanu Ćosić- Bukvinu, Vrbanja kod Županje, 17. prosinca 2021.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Oglas.9

U Brčkom je 1887. godine završio pučku školu, potom je školske 1889./90. godine završio Trgovačku školu u Brčkom10, a 1895. godine maturirao je u Zemunu na realnoj gimnaziji. Nakon mature studira u Beču na Tehničkoj visokoj školi, gdje je diplomirao na Kemijskom odjelu ove škole 1899. godine. Vatreni domoljub u Beču je član Đačkog akademskog šaljivog društva „Kum“ sa kojim svirajući tamburicu u ljeto 1896. godine odlazi u Rusiju gdje boravi tri mjeseca.11 Tamo se prvi put susreo sa političarom Stjepanom Radićem. Kratko je radio (1899. - 1900.) u šećerani u Usori kod Doboja u Bosni kao asistent-kemičar, te se vraća u Beč i radi kao asistent dr. Georga Vortmanna na katedri analitičke kemije, gdje upoznaje dr. Aleksandra Justa, znanstvenika koji je radio na poboljšavanju električne žarulje s metalnom žarnom niti. Njih dvojica otkrili su žarulju s volframovom niti. U Beču u travnju 1903. dr. Just i Hanaman zaštitili su svoj prvi postupak za dobivanje volframovih žarnih niti. To je bila revolucija na polju elektrike. Njih dvojica se 1905. godine zapošljavaju u Újpestu (danas dio Budimpešte) u tvrtki koja se bavila proizvodnjom žarulja s ugljenom niti. Njihov rad je bio temelj za osnivanje tvrtke Tungsram. Američka tvrtka „General Electric Co.“ 1910. godine kupuje njihov patent za 250.000 dolara, oni dobivaju trećinu novca.12 Boravio je i u Americi gdje se susreo sa Nikolom Teslom.13 Potkraj 1911. godine materijalno osiguran Hanamann napušta Budimpeštu i odlazi u Njemačku. Radio je na Tehničkoj školi na Institutu za metalurgiju željeza u Charlottenburgu kod Berlina od 1912. do 1915., gdje je izradio i doktorsku disertaciju. Kako je bio vezan za svoje roditelje disertaciju je posvetio njima: „Meinen Eltern“. Vojni rok tijekom rata provodi u Beču da bi se potom vratio u Zagreb. Titula docenta podijeljena mu je 1919. u Zagrebu na Tehničkoj visokoj školi i 1920. godine počinje predavati metalurgiju. Godine 1922. izabran je za redovitog profesora anorganske kemijske tehnologije i metalurgije. Iste godine je izabran za dekana Kemijsko-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole. Potom postaje prorektor,

9 Sriemski Hrvat, Vukovar, br. 58., od 21. srpnja 1883., god. VI, str. 4.

10 Dušan Ristić, Stari srpski trgovci u Brčkom, Brčko, prosinca 2003., Tisak „Grafo-S“ Šamac, str. 272.

11 Svijet, Zagreb, br. 11., od 9. ožujka 1935., god. X, knjiga XIX, str. 226.

12 Vladimir Muljević, „Volfram kao srce žarulje“, Hrašće, br. 1., Drenovci, 1996., str. 17-21.

13 Njih obojica su imale stanovite poveznice sa Bosanskim Šamcom. (op. aut.).

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

pa kad je škola postala Tehnički fakultet biran je za prodekana, pa i rektora.14 Osnovao je „Jugoslovensku industriju motora“ d.d u Zagrebu i bio njen generalni direktor, bio član uprave „Jugoslovenske industrije ulja i boja“ u Zagrebu (iz koje se kasnije razvijaju

Zvijezda i Chromos), državni je komesar brodogradilišta u Kraljevici, načelnik odjela Ministarstva trgovine i industrije. Potpredsjednik Saveza industrijalaca u Zagrebu.15 Bio je vrlo društven čovjek. Bio je austrougarski inženjerijski časnik, pa mu je vlast SHS 1921. godine priznala čin poručnika inženjerije16, da bi 1927. godine postao i kapetan u pričuvi zrakoplovstva.17 Bavio se planinarenjem, plivanjem, veslanjem, skijanjem i lovom. Bio je bibliofil, skupljao je rijetke knjige. Zanimljivo da je bio od 1907. godine istaknuti član Vrhovnog savjeta masonskih loža, te član lože „Ivan grof Drašković“. Otvoreni, uvjereni i fanatični mason. Masonski časnik najvišeg stupnja 33˚, zamjenik Velikog Majstora. Začetnik je i rotarijanskog pokreta u Hrvatskoj. Gestapo ga je pratio u inozemstvu. O njegovoj masonskoj djelatnosti bio je izvješćen i sam Poglavnik NDH.18 Umro je naglo 23. siječnja 1941. zbog komplikacija prilikom operacije žuči u Zagrebu. Franjo je tijekom svog života u Budimpešti, Beču i Berlinu često posjećivao i javljao se svojoj obitelji u Bosanskom Šamcu. Zanimljivost je i ta da je prva električna žarulja u Bosanskom Šamcu zasjala 5. siječnja 1935. godine i to baš žarulja sa volframovom niti.

14 Renato Filipin, Franjo Hanaman, izumitelj električne žarulje s volframovom niti 1878-1941., Tehnički muzej Zagreb, 2001, str. 63. Tehničke znanosti, glasnik akademije tehničkih znanosti Hrvatske, Zagreb, Vol. 9 (1) 2002. str. 15.; Ivan Ćosić-Bukvin, “Ing. Franz Hanaman aus Drenovci in Slawonien”, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice VGD Jahrbuch, Osijek, 2000., Urednici: Renata Trišler, Nikola Mak, str. 213-214,

15 Obzor, Zagreb, od 17. lipnja 1931., god. LXXII, str. 4.

16 Službeni vojni list, Beograd, br. 37., od 24. rujna 1921., god. 40., str. 2001.

17 Službeni vojni list, Beograd, br. 45., od 01. prosinca 1940., god. 59., str. 2764.

18 Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, Split, 2000., str. 249.

19 https://hr.wikipedia.org/wiki/Franjo_Hanaman, (pristupljeno, 4. prosinca 2022.).

Franjo Hanamann.19

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Život u Bosanskom Šamcu

Tijekom svoga života skoro svi članovi ove obitelji osim Franje živjeli su i radili u Bosanskom Šamcu. Te se uključili i u gospodarski život ovog gradića. Prvi je Aleksandar. On se spominje 1900. godine kao beamten-činovnik u glavnoj centrali u Sarajevu20 tada znamenite banke pod nazivom „Privilegierte Landesbank für Bosnien und Herzegowina – Privilegirana Zemaljska banka za Bosnu i Hercegovinu“. Potom se 1904. javlja kao Definitive Beamte u istoj banci također u Sarajevu21, da bi već 1905. godine bio imenovan za Leiter der Expositur in Bosanski Šamac Privilegierte Landes Bank.22 Ostaje u toj banci na mjestu direktora par godina, nakon toga je opet bio činovnik te banke. Vremenom se čak i ostali članovi obitelji priključuju Aleksandru i to: tetka Marija, majka Emilija kao i otac Georg/Gjuro koji napuštaju Brčko i dolaze u Bosanski Šamac najvjerojatnije krajem 1908. godine ili početkom 1909. godine. Te godine Đuro Hanamman otvara svoju trgovinu i ta trgovina dobiva brzoglasni priključak sa pozivnim brojem 14. za interurbani promet. Pa se u spisku pretplatnika brzoglasne centrale u Bosanskom Šamcu navodi Georg Hanamann.23 Bosanski Šamac je prvi brzoglas dobio 1908. godine, a centrala je počela sa radom 1909. godine odnosno Abonnementenverzeichnis des öffentlichen Telephonnetzes Bos. Šamac. Trgovina je radila vjerojatno do početka rata kada ju je Gjuro zbog ratnih okolnosti i svoje bolesti i zatvorio. Potvrdu tome daje i dnevni tisak sa jednom objavom sljedećeg sadržaja: P.731/1909. 1369. Kotarski sud u Brčkom postavio je u parnici Gjure Hanamanna iz Bosanskog Šamca proti Karlu Tolli, nepoznatog boravišta, radi 160 K i 30 h spp po § 281. gr. p. p, tuženom skrbnika Johanna Nesrothu iz Brčke, pa se tuženik ovim oglasom o tom obavješćuje. Kotarski sud Brčka, 14. svibnja 1909. godine.24 Od te godine stari Hanamann se više ne navodi u Brčkom niti u jednoj trgovačkoj kronici te svoju trgovačku karijeru okončava u Bosanskom Šamcu. Međutim izgleda da on uopće napušta i poslovno angažiranje jer nigdje se ne navodi više niti trgovina niti pretplata na brzoglasni priključak u Bosanskom Šamcu. Od te 1909. godine i on poput svoje sestre šalje Austrijskim Ilustriranim novinama u Beč rješenja zagonetki, rebusa i križaljki iz Bosanskog Šamca.25 Potvrdu tvrdnji obitavanja u Bosanskom Šamcu daje i spisak gostiju

20 Bosnischer Bote, Sarajevo für 1900. Universal-Hand-und Adreßbuch für Bosnien - Hercegovina, Vierte Jahrgang, von Adolf Walny. str. 182.

21 Bosnischer Bote, Sarajevo für 1904. Universal-Hand-und Adreßbuch für Bosnien - Hercegovina, Achter Jahrgang, von Adolf Walny. str. 309.

22 Bosnischer Bote, Sarajevo für 1905. Universal-Hand-und Adreßbuch für Bosnien - Hercegovina, Neunte Jahrgang, von Adolf Walny. str. str. 315.

23 Bosnischer Bote, Sarajevo für 1910. Universal-Hand-und Adreßbuch für Bosnien - Hercegovina, Vierzehnter Jahrgang, von Adolf Walny. str. 307.

24 Sarajevski list, Sarajevo, br. 75., od. 23. lipnja 1909., god. XXXII, str. 5.

25 Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 50., od 12. rujna 1909., Jhg. XVIII, str. 1175.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 37., od 12. lipnja 1910., Jhg. XIX, str. 945.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 50., od 11. rujna 1910., Jhg. XIX, str. 1343. ; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 24., od 12. ožujka 1911., Jhg. XX, str. 596.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 24., od 10.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

znamenite banje Karlsbad koji navodi 15. kolovoza 1909. godine frau Kaufmann Emma Hanamann, iz Bos. Šamca koja je odsjela u Triumphbogen, Kirchenplatz 26 Frau Emma odnosno Emilija odsjela je na istom mjestu u tim toplicama, došavši iz Bosanskog Šamca, i to 7. srpnja 1910., te i 20. lipnja 1913. godine.27 U prethodnim godinama 15. lipnja 1908. i prije, iz spiska gostiju tih toplica Emmino mjesto obitavanja je Brčko. Aleksandar tijekom Prvoga svjetskoga rata poput svoga brata biva mobilizirana u vojsku, dok obitelj ostaje u Bosanskom Šamcu. Aleksandar je u Bosanskom Šamcu proveo svoje afirmativne godine kao financijski stručnjak, ravnatelj i činovnik. To mu je pomoglo u nastavku karijere. Napustio je Bosanski Šamac u naponu svoje snage, u najboljim godinama. Boravak ovdje je za cijelu obitelj utjecao na njihovo poimanje bosanskog društva i ovdje su stvorili brojna prijateljstva.

svibnja 1912., Jhg. XXI, str. 599.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 37., od 9. lipnja 1912., Jhg. XXI, str. 922.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 50., od 8. rujna 1912., Jhg. XXI, str. 1238.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 10., od 8. prosinca 1912., Jhg. XXII, str. 251.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 23., od 9. ožujka 1913., Jhg. XXII, str.571.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 49., od 7. rujna 1913., Jhg. XXII, str. 1207.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 10., od 14. prosinac 1913., Jhg. XXIII, str. 309.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 23., od 15. ožujka 1914., Jhg. XXIII, str. 637.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 10., od 6. prosinca 1914., Jhg. XXIV, str. 241.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 37., od 13. lipnja 1915., Jhg. XXIV, str. 868.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 24., od 12. ožujka 1916., Jhg. XXV, str. 581.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 11., od 6. prosinca 1916., Jhg. XXVI, str. 236.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 11., od 10. ožujka 1916., Jhg. XXVI, str. 236.;

26 Karlsbader Kurliste, Nr. 546., od 15. kolovoza 1909., str. 8.

27 Karlsbader Kurliste, Nr. 345., od 7. srpnja 1910., str. 1.; Karlsbader Kurliste, Nr. 276., od 20. lipnja 1913., str. 12.

28 Renato Filipin, Franjo Hanaman, izumitelj električne žarulje s volframovom niti 1878-1941., Tehnički muzej Zagreb, 2001, str. 23.

Emma Hanamann (lijevo).28

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Jedan od brojnih izvještaja banje u Karlsbadu na kojoj je i ime Emme Hanamann iz Bos. Šamca. (Preuzeto iz Austrijske Nacionalne knjižnice).

Sudjelovanje u društvenom životu Bosanskog Šamca

Obitelj se odmah uključila i u društveni život malenog Bosanskog Šamca. Pa je tako

Aleksandar Hanamann darivao dobrovoljnim prilogom Islamsku zabavu u Bosanskom Šamcu održanu 9. veljače 1906. godine sa tada visokim prilogom od 10 kruna, što je navedeno u Iskazu u tisku.29 Aleksandar je postao 1908. godine podupirući član

29 Behar, Sarajevo, br. 22., od 15. ožujka 1906., god. VI, str. 352.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“, Pododbor Bosanski Šamac.30 S vremenom je kao ugledan čovjek i građanin glasovima katoličkog puka izabran i na mjesto općinskog odnosno gradskog vijećnika u Bosanskom Šamcu, i to u razdoblju od 1909. godine pa sve do 1912. godine. Tamo je naveden kao Šandor Hanamann.31 Dok je bio gradski vijećnik zalagao se za izgradnju nove zgrade ekspoziture Landesbank für Bosnien und Herzegowina u Bosanskom Šamcu za koju je projekt 27. svibnja 1909. godine izradio Josip pl. Vancaš, a 1910. godine je nacrtao skicu Rudolf Tönnies, civilni arhitekta za Bosnu i Hercegovinu.32 Tetka Marija Hanamann je u nekoliko navrata iz Bosanskog Šamca slala u Beč rješenja zagonetki, rebusa i križaljki u Österreichische Illustrierte Zeitung 33 Također je tijekom ratne 1917. godine dala Zemaljskom društvu za pomoć i dobrovoljnu sanitarnu njegu u ratu prilog od 1 krune za Crveni križ Bosne i Hercegovine. Donaciju je ponovila za slučaj opće opasnosti i u mirno doba u razdoblju od 1. prosinca do 28. veljače sljedeće godine.34 Obitelj se kroz cijelo vrijeme družila s nekoliko tadašnjih najuglednijih obitelj poput obitelji Duić, obitelji Adolfa Trutzla, trgovaca iz Bosanskog Šamca, obitelji apotekara Rittermann, te plemenitih iz obitelji Phillipovic de Freudenberg iz susjednog Slavonskog Šamca. Tijekom čestih posjeta obitelji i sam Franjo Hanamann se kao strastveni lovac povezao sa istaknutim članovima ovih obitelji, te je s pojedinim članovima odlazio u lov tijekom lovne sezone. Lovili su raznu divljač po posavskim ravnicama i obližnjim gorama u Bosni. I nakon odlaska iz Bosanskog Šamca Hanamanni su održavali kontakte i prijateljske veze s bliskim i dragim prijateljima.

30 Stjepan Blažanović, 90 godina HKD „Napredak“ Bosanski Šamac 1905. – 1993., Zagreb – Domaljevac, 1993. str. 17.

31 Bosnischer Bote,, Sarajevo für 1909. Universal-Hand-und Adreßbuch für Bosnien - Hercegovina, Dreizehnter Jahrgang, von Adolf Walny, str. 297. Bošnjak, Sarajevo, kalendar za prostu 1909., godina dvadesetsedma, Zemaljska tiskara 1908., str. 98., Bošnjak, Sarajevo, kalendar za prostu 1910. godina dvadesetosma, Zemaljska tiskara, str. 107., Bošnjak, Sarajevo, kalendar za prostu 1911. godina dvadesetdeveta, Zemaljska tiskara 1910. str. 111.

32 Nikša Nezirović, Monografija Bosanskog Šamca (od najranijih vremena do 1945. godine), drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje. Šamac, 2018. str. 95. Izvor: ZZBiH, kt. Br. 52. 2, 1932.

33 Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 24., od 13. ožujka 1910., Jhg. XIX, str. 1.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 27., od 3. travnja 1910. Jhg. XIX, str. 1.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 37., od 9. lipnja 1912. Jhg. XXI str. 1.; Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 36., od 8. lipnja 1913. Jhg. XXII, str. 891.

34 Sarajevski list, Sarajevo, br. 90., od 31. ožujka 1917., god. XL, str. 3.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Zgrada Zemaljske banke u Bos. Šamcu 1909. godine. Među uposlenicima se nalazi i Šandor Hanamann. (zbirka autora).

Lov u Bosanskom Šamcu. Franjo Hanamann (desno), Anto Dujić, Bos. Šamac (donačelnik i veleposjednik, lijevo), Petar pl. Phillipovic de Freudenberg iz Slavonskog Šamca (veleposjednik, u sredini). (Ljubaznošću, gđe Jasne Despot iz Sarajeva).

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Odlazak iz Bosanskog Šamca i sudbine

Nakon Prvoga svjetskoga rata ova obitelj odlazi iz Bosanskog Šamca u Zagreb. Da nije došlo do rata vjerojatno bi obitelj ovdje i duže živjela ali sve te promjene uzrokovane ratom i poratnim vremenom su ih nagnale na odlazak u veći grad. U Zagrebu se dr. Franjo Hanamann i njegov brat Alexander navode u prvotnom popisu dioničara Balkanske banke d.d. Zagreb. 35 Da bi obojica kao progresivni ljudi nastavili svoj rad na svojim poljima struke i znanosti. Brat Alexander se pak kao ravnatelj u Zagrebu navodi i kao član Radio kluba Zagreb.36 Gjuro sa suprugom Emilijom stanuje u Zagrebu u ulici J. Žerjavića br. 13. Aleksandar stanuje u Klaićevoj br. 54, dok Franjo stanuje na Marulićevom trgu 12. Aleksandar se kasnije oženio sa izvjesnom Ankom koja je umrla 26. travnja 1971. godine u 76. godini života. Tetka Marija je ostala neudana i stanovala je jednako kao i brat joj Gjuro i snaha Emilija u Zagrebu u ulici J. Žerjavića br. 13. Posljednjih dvadesetak godina Emilija Hanamann je vodila brigu za gostoljubivi dom (na uglu Gundulićeve i tadašnje Žerjavićeve ulice u stambenoj zgradi koja je bila u vlasništvu Tehničke visoke škole) svog neoženjenog sina. Svi su ukopani u obiteljskoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju, polje 33, II. razred/1.37

Obiteljska grobnica na Mirogoju.38

35 Siniša Lajnet, „Prilog poznavanju Historijata Balkanske banke d.d. Zagreb (1922. - 1925./1948.)“, Arhivski vjesnik, Zagreb, svezak 63 (2020), str. 207 - 239.

36 Radio šport, Zagreb, br. 1., od 17. ožujka 1925., god. II, str. 6.

37 Oto Ulovec, „Franjo Hanaman – sveučilišni profesor“, Hrašće, časopis za književnost, umjetnost, kulturu i povijest, Drenovci, broj 26 /travanj – prosinac 2002., god. VII, str. 7.

38 Renato Filipin, Franjo Hanaman, izumitelj električne žarulje s volframovom niti 1878-1941., Tehnički muzej Zagreb, 2001, str. 53.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Zaključak

Obitelj Hanamann koja je njemačkog podrijetla i ona je u drugoj generaciji pridošlih u Hrvatsku iz mjesta Drenovaca kod Županje doselila preko posavskog grada Brčkog u trgovačko središte Bosanski Šamac. Među prvima je Aleksandar došao 1905. i bio ravnatelj ekspoziture jedne ugledna banke u Bosanskom Šamcu. Sa dolaskom u Bosanski Šamac obitelj se bavila trgovinom, pa dobivaju među prvima brzoglasni priključak što je u to doba bio i statusni simbol i veoma skupa naprava, međutim povlače se iz poslovanja, ali su zauzeli vidno mjesto u društvenom životu malog gradića kao članovi nekih društava, učešćem u političkom životu čak kao gradski vijećnici, potpomažući razne humanitarne akcije. Ženski članovi obitelji odavde posjećuju tada mondenske europske toplice, šalju bečkim novinama svoje priloge kao i glava obitelji stari Gjuro. Najpoznatiji član ove obitelji prof. dr. ing. Franjo Hanamann koji je izumitelj žarulje sa volframovom niti tijekom svog života širom Europe i svijeta je dolazio u posjet svojoj obitelji u ove krajeve. Povezanost s nekim šamačkim uglednicima manifestirala se ljubavlju ka prirodi i lovu gdje su zajedno lovili u pitoresknim predjelima Bosanske Posavine i obližnjeg gorja. Ovaj mali gradić je bio očito samo jedna od životnih postaja u kome su proveli lijepe trenutke svog života. Nakon Prvoga svjetskoga rata ova obitelj napušta Bosanski Šamac i odlazi u Zagreb gdje okončavaju svoje živote. Svi su ukopani u obiteljskoj grobnici na groblju Mirogoj.

VRELA I LITERATURA

Arhivski fondovi

ZZBiH, Sarajevo, kt. br. 52. 2, 1932.

Austrijska Nacionalna knjižnica, Beč.

Matice krštenih župe Drenovci 1878. - 1900. Pismohrana Matičnog ureda Drenovci.

Osobna arhiva autora

Literatura

Blažanović Stjepan, 90 godina HKD „Napredak“ Bosanski Šamac 1905. – 1993., Zagreb – Domaljevac, 1993.

Kaštelan – Macan Marija, urednica, Franjo Hanaman, Edicija istaknuti profesori, knjiga 10., Zagreb, 2017.

Filipin Renato, Franjo Hanaman, izumitelj električne žarulje s volframovom niti 1878-1941., Tehnički muzej Zagreb, 2001.

Mužić Ivan, Masonstvo u Hrvata, Split, 2000.

Nezirović Nikša, Monografija Bosanskog Šamca (od najranijih vremena do 1945. godine), drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje. Šamac, 2018.

Ristić Dušan, Stari srpski trgovci u Brčkom, Brčko, prosinca 2003., Tisak „Grafo-S“ Šamac.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Članci

Ćosić-Bukvin Ivan, “Ing. Franz Hanaman aus Drenovci in Slawonien”, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice VGD Jahrbuch, Osijek, 2000., Urednici: Renata Trišler, Nikola Mak, str. 213 - 214.

Lajnet Siniša, „Prilog poznavanju Historijata Balkanske banke d.d. Zagreb (1922. - 1925./1948.)“, Arhivski vjesnik, Zagreb, svezak 63 (2020), str. 207 - 239.

Muljević Vladimir, „Volfram kao srce žarulje“, Hrašće, časopis za književnost, umjetnost, kulturu i povijest, Drenovci, broj 1., 1996., str. 17 - 21.

Ulovec, Oto, „Franjo Hanaman – sveučilišni profesor“, Hrašće, časopis za književnost, umjetnost, kulturu i povijest, Drenovci, broj 26. /travanj – prosinac 2002., god. VII, str. 7 - 8.

Periodika

Behar, Sarajevo, br. 22., od 15. ožujka 1906., god. VI, str. 352.

Bosnischer Bote, Sarajevo für 1900. Universal-Hand-und Adreßbuch für Bosnien - Hercegovina, Vierte Jahrgang, von Adolf Walny. str. 182.

Bosnischer Bote, Sarajevo für 1904. Universal-Hand-und Adreßbuch für Bosnien - Hercegovina, Achter Jahrgang, von Adolf Walny. str. 309.

Bosnischer Bote, Sarajevo für 1905. Universal-Hand-und Adreßbuch für Bosnien - Hercegovina, Neunte Jahrgang, von Adolf Walny. str. str. 315.

Bosnischer Bote,, Sarajevo für 1909. Universal-Hand-und Adreßbuch für Bosnien - Hercegovina, Dreizehnter Jahrgang, von Adolf Walny, str. 297.

Bosnischer Bote, Sarajevo für 1910. Universal-Hand-und Adreßbuch für Bosnien - Hercegovina, Vierzehnter Jahrgang, von Adolf Walny. str. 307.

Bošnjak, Sarajevo, kalendar za prostu 1909., godina dvadesetsedma, Zemaljska tiskara 1908., str. 98.

Bošnjak, Sarajevo, kalendar za prostu 1910. godina dvadesetosma, Zemaljska tiskara, str. 107.

Bošnjak, Sarajevo, kalendar za prostu 1911. godina dvadesetdeveta, Zemaljska tiskara 1910. str. 111.

Karlsbader Kurliste, Nr. 546., od 15. kolovoza 1909., str. 8.

Karlsbader Kurliste, Nr. 345., od 7. srpnja 1910., str. 1.

Karlsbader Kurliste, Nr. 276., od 20. lipnja 1913., str. 12.

Nada, Sarajevo, br. 11., od 1. lipnja 1896., god. II, str. 217.

Obzor, Zagreb, od 17. lipnja 1931., god. LXXII, str. 4.

Radio šport, Zagreb, br. 1., od 17. ožujka 1925., god. II, str. 6.

Sarajevski list, Sarajevo, br. 75., od. 23. lipnja 1909., god. XXXII, str. 5.

Sarajevski list, Sarajevo, br. 90., od 31. ožujka 1917., god. XL, str. 3.

Službeni vojni list, Beograd, br. 37., od 24. rujna 1921., god. 40., str. 2001.

Službeni vojni list, Beograd, br. 45., od 01. prosinca 1940., god. 59., str. 2764.

Sriemski Hrvat, Vukovar, br. 58., od 21. srpnja 1883., god. VI, str. 4.

Svijet, Zagreb, br. 11., od 9. ožujka 1935., god. X, knjiga XIX, str. 226.

Svjetlost, Vinkovci, br. 35., od 1. rujna 1907., god. III, str. 5.

Tehničke znanosti, glasnik akademije tehničkih znanosti Hrvatske, Zagreb, Vol. 9 (1) 2002. str. 15.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 50., od 12. rujna 1909., Jhg. XVIII, str. 1175.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 24., od 13. ožujka 1910., Jhg. XIX, str. 1.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 27., od 3. travnja 1910. Jhg. XIX, str. 1.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 37., od 12. lipnja 1910., Jhg. XIX, str. 945.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 50., od 11. rujna 1910., Jhg. XIX, str. 1343.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 24., od 12. ožujka 1911., Jhg. XX, str. 596.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 24., od 10. svibnja 1912., Jhg. XXI, str. 599.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 37., od 9. lipnja 1912. Jhg. XXI str. 1.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 37., od 9. lipnja 1912., Jhg. XXI, str. 922.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 50., od 8. rujna 1912., Jhg. XXI, str. 1238.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 10., od 8. prosinca 1912., Jhg. XXII, str. 251.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 23., od 9. ožujka 1913., Jhg. XXII, str. 571.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 36., od 8. lipnja 1913. Jhg. XXII, str. 891.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 49., od 7. rujna 1913., Jhg. XXII, str. 1207.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 10., od 14. prosinac 1913., Jhg. XXIII, str. 309.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 23., od 15. ožujka 1914., Jhg. XXIII, str. 637.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 10., od 6. prosinca 1914., Jhg. XXIV, str. 241.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 37., od 13. lipnja 1915., Jhg. XXIV, str. 868.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 24., od 12. ožujka 1916., Jhg. XXV, str. 581.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 11., od 10. ožujka 1916., Jhg. XXVI, str. 236.

Österreichische Illustrierte Zeitung, Wien, Heft 11., od 6. prosinca 1916., Jhg. XXVI, str. 236.

Internet izvori

https://www.radixindex.com/en/surnames/surname/hanamann, (pristupljeno 29. studenog 2021.)

https://hr.wikipedia.org/wiki/Franjo_Hanaman, (pristupljeno, 4. prosinca 2022.).

Suradnici

Ivan Ćosić-Bukvin, Goran Beus Richembergh, Jasna Despot, Sarajevo.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

OBITELJ

FRANJE HANAMANNA U BOSANSKOM ŠAMCU

Sažetak

Njemačka obitelj znamenitog izumitelja žarulje sa volframovom niti Franje Hanamanna iz Moravske se naselila prvo u Beč, a odatle u selo Drenovce kod Županje gdje su se rodili Franjo i njegov stariji brat Aleksandar/Šandor. Njihovi roditelji Georg/Đuro i majka Emilija/Emma rođena Mandušić su u potrazi za poslom odselili u grad Brčko, trgovački centar Bosanske Posavine. Georg je vremenom postao veliki i znameniti trgovac na veliko raznovrsnom robom, a posebice bosanskom šljivom. Sinovi se školuju po svijetu. O Franji postoji mnoštvo objavljene literature, a kako se nikada nije ženio bio je upućen na svoju obitelj: oca, majku, brata i očevu sestru Mariju. Vremenom se Aleksandar/Šandor kao bankovni činovnik doselio 1905. godine u maleni Bosanski Šamac i postao ravnatelj banke, gdje sudjeluje u gospodarskom, društvenom i političkom životu ovog gradića. Krajem 1908. godine odnosno početkom 1909. godine i otac Georg/Đuro, majka Emilija/Emma i tetka Marija se doseljavaju u Bosanski Šamac. Otac otpočinje trgovinu, dok se tetka uključuje u društveni život. Majka Emilija posjećuje mondensku banju Carlsbad. U današnjim arhivima se može pronaći da su Georg i Marija slali bečkom tisku rješenja križaljki, rebusa i zagonetki baš iz Šamca. Obitelj se u Šamcu družila sa znamenitim gradskim obiteljima sa kojima se i sam Franjo povezao prilikom posjeta Šamcu, osobito je to bilo u tada nobl sportu kakav je bio lov. Nakon Prvog svjetskog rata obitelj se odseljava u Zagreb gdje su svi članovi okončali svoje živote te danas počivaju na groblju Mirogoj. Hanamanni su zauvijek ostali intimno vezani tijekom svojih nepunih 15 godina obitavanja u Bosanskom Šamcu za svoje prijatelje iz ovog grada.

DIE FAMILIE VON FRANJO HANAMANN IN BOSANSKI ŠAMAC

Zusammenfassung

Die deutsche Familie des bekannten Erfinders der Glühbirne mit Wolframfaden Franjo Hanamann zog aus Mähren zuerst nach Wien und von dort in das Dorf Drenovci bei Županja, wo Franjo und sein älterer Bruder Aleksandar/Šandor geboren wurden. Ihre Eltern, Vater Georg/Đuro und Mutter Emilija/Emma, geborene Mandušić, zogen auf der Suche nach Arbeit in die Stadt Brčko, das Handelszentrum der Bosanska Posavina. Georg wurde mit der Zeit ein großer und bekannter Großhändler mit verschiedenen Waren, insbesondere mit bosnischer Pflaume. Die Söhne bildeten sich weltweit aus. Über Franjo gibt es eine Menge veröffentlichten Literatur und er war, da er nie geheiratet hat, auf seine Familie angewiesen: den Vater, die Mutter und die Schwester des Vater, Marija. Mit der Zeit siedelte Aleksandar/ Šandor als Bankbeamter 1905 in das kleine Bosanski Šamac um, wurde Bankdirektor und nahm an dem wirtschaftlichen, gesellschaftlichen und politischen Leben dieser Kleinstadt teil. Zu Ende des Jahres 1908 bzw. Anfang 1909 ziehen auch Vater Georg/Đuro, Mutter Emilija/Emma und Tante Marija ebenfalls nach Bosanski Šamac um. Der Vater beginnt mit dem Handel, während sich die Tante dem Gesellschaftsleben anschließt. Mutter Emilija besucht den mondänen Kurort Carlsbad. In heutigen Archiven kann man finden, dass Georg

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 151-166

Nikša Nezirović: Obitelj Franje Hanamanna u Bosanskom Šamcu

und Marija der Wiener Presse Lösungen von Kreuzwörtern, Rebusse und Rätseln gerade aus Šamac schickten. Die Familie pflegte gesellschaftliche Kontakte mit angesehenen städtischen Familien, auch Franjo schloss sich bei seinen Besuchen in Šamac an, insbesondere bei dem damals noblen Sport - Jagd. Nach dem Ersten Weltkrieg siedelt die Familie nach Zagreb um, wo alle Mitglieder ihr Leben abschlossen und sie ruhen heute auf dem Friedhof Mirogoj. Die Hanamanns blieben mit den Freunden aus Bosanski Šamac, die sie während der fast 15 Jahren ihres Aufenthaltes in der Stadt erwarben, für immer innig verbunden.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

Jure Kuić, prof. jukuic@xnet.hr

Dr. sc. Ivanka Kuić, kuicivanka@gmail.com

Split, Rovinjska 4

UDK: 339(497.583Split)(091)

Prethodno priopćenje

Prihvaćeno: 24.09.2024.

Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

(Osvrt na drugu polovicu 19. i početak 20. stoljeća)

U radu su autori nastojali istaknuti golemo značenje obrtnika njemačkoga i austrijskoga podrijetla koji su ostavili dubok trag u razvoju grada Splita, i to u vremenskom rasponu od druge polovice 19. stoljeća i i prve polovice 20. stoljeća. U pomanjkanju povijesnih vrela ovaj rad je samo prilog za daljnja istraživanja ove teme.

Ključne riječi: Split, druga polovica 19. st. – prva polovica 20. stoljeća, uloga Nijemaca i Austrijanaca u razvoju obrtništva, Zakon o državljanstvu 1928., Zakon o radnjama 1931., obitelj Schilke.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

Uvodne napomene

Doprinos i značenje Austrijanaca i Nijemaca za gospodarski i ini razvoj Splita važan su pokazatelj u razvoju toga dalmatinskoga grada, posebice nakon Prvog svjetskog rata i uključivanja u novu državu. Posebice zato, jer je za vrijeme Druge Austrijske uprave Split postupno gubio svoju trgovinsku i obrtničku živost: gubi primat u pomorskoj trgovini u vrijeme „krize jedrenjaka“, u trgovini vinom nakon „vinske klauzule“ potpisane 1893. i u trgovini maslinovim uljem, alkoholnim pićima i drugom robom. To je i vrijeme kada se obrt sporo i slabo industrijalizirao, jer je Dalmacija općenito bila nerazvijeno područje, prometno i gospodarski zapušteno na rubu Austro – Ugarske Monarhije. Prometna izoliranost utjecala je na usporeni razvoj trgovine i obrta, kojima se bavio veliki dio stanovništva u Splitu i njegovoj okolici. Stanovnici u splitskim predgrađima bili su vezani za tradicionalnu poljoprivredu i ribarstvo što je otežavalo širenje interesa za druge djelatnosti te kočilo prilagodbu građanskom životu. Stoga se razvoj obrta, kao temelja privrede u Splitu, sustavnije može pratiti tek od početka prve polovice 20. stoljeća. Usprkos svojoj važnosti u gospodarskom razvoju grada Splita, obrtnici koji su održavali dnevne gradske rutine, razvijali svijesti o potrebama grada kao zajednice koja živi i diše na istom prostoru, u proteklim povijesnim razdobljima nisu dovoljno povijesno istraženi. Mnogi od njih ostali su nepoznati i zaboravljeni, osim onih istaknutijih, politički ili gospodarski zapaženih. Sjećanje na njihov doprinos razvoju, a u sklopu toga i doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca, važan je dio povijesnog pogleda na razvoj Splita i sastavnica splitske povijesti i društvenog identiteta. Vrlo često su promatrani kao pojedinci, osobe koje samostalno razvijaju obrt i zadovoljavaju osobne potrebe stanovnika grada za određenim predmetima ili uslugama. Međutim, kultura sjećanja jedne sredine s protokom vremena sve više povezuje i jača kohezijske veze zajednice i pamćenjem i sjećanjem na prošla vremena i tvori identitetski lanac. Stoga je zapis o splitskim obrtnicima i njihovim obiteljima, a u sklopu toga i sjećanje na obrtnike austrijskog i njemačkog podrijetla obveza Splita kao sredine koja istražuje i gradi svoj identitet i svoju posebnost.

Istraživanje ove teme je primarno provedeno na temelju pretraživanja spisa trgovačkog registra Splitskog Općinskog (kao trgovačkog) suda – Trgovačko –obrtničke komore (dalje TOK 132-139)1, i to upisa obrtnika koji su u većinom nastali između 1918. i 1945. godine. Tu su pohranjeni upisi od konca 19. stoljeća do 1945. godine. Pregledani su upisi za Radnje uz ovlaštenje, Radnje uz dozvolu, Koncesionarske obrte i Slobodne obrte. Obrtnici su upisivani abecedno prema prezimenu, a podaci su unošeni u sljedeće rubrike: ime i prezime vlasnika obrta, obrtno zanimanje, sjedište, nadnevak i broj koncesije i obrtnog lista, promjene u tekućem radu (prestanak rada, proširenje djelatnosti i sl.). Uz navedeno arhivsko gradivo podaci su korišteni iz

1 Hrvatski državni arhiv u Splitu, HR-DAST- 44, Okružni privredni sud u Splitu (kao trgovački).

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

objavljenih publikacija koje su donosile podatke općinskog anagrafa i statistike: Split: almanah i adresar 1925. godine, monografije Novi Split2, splitski kalendar / almanah Marjan za 1905. godinu te splitske novine Novo doba i Jadranski dnevnik koje su izlazile u međuratnom razdoblju.

Na tragu modernizacijskih ideja – stručno obrazovanje uvjet razvoja

Razvoj obrta u Splitu snažnije je započeo tek u drugoj polovici 19. stoljeća u sklopu općih modernizacijskih procesa. Prema Austro-ugarskoj nagodba iz 1867. godine Dalmacija je ostala ekonomski i politički odijeljena od Trojednice što je imalo teške posljedice za ukupni društveni i politički razvitak hrvatskih zemalja, a napose se negativno odrazila na privredni život Dalmacije.3 Tako izolirana Dalmacija, zapostavljena prometno i gospodarski, nastojala je politički utjecati na Beč kako bi ishodila određene pogodnosti za svoj razvoj. U Splitu je osnovana Trgovačkoobrtnička komora, jača školstvo koje obrazuje buduće stručne obrtnike i priprema ih za tehnička zanimanja. U Splitu je 1862. osnovana Realna gimnazija (Velika realka).4 Nakon što je u Veliku realku5 posebnim zemaljskim zakonom iz 1869. uveden ispit zrelosti stekli su se uvjeti da se njezini đaci upisuju bez prijemnog ispita na studij u Beču, Grazu i Brnu. Po završenom studiju u sve većem broju vraćali su se kao stručnjaci i uključivali se u postojeći industrijski razvoj kojim je u većini upravljao strani kapital, u komunalni razvoj grada, promicanje obrta, trgovine i turizma. Snažniji razvoj obrta nastupa 1890. kada je osnovana dvorazredna Obrtnička škola, koja je pripremala buduće obrtnike za prilagodbu novoj privrednoj situaciji i snažnijem industrijskom razvoju. Budući da je razvoj obrtništva u Austro – Ugarskoj Monarhiji zahtijevao šire stručno obrazovanje, u Splitu je 1907. osnovana Obrtnička strukovna škola s javnom dvoranom risanja. Kakvo je bilo zanimanje za pohađanje te škole pokazuje podatak da se već prve godine prijavilo 400 učenika.6 Škola je organizirana po uzoru na stručne škole u Austriji. Tako velik interes za pohađanje te škole ukazuje na tadašnji socijalni i ekonomski potencijal obrtničkog zanimanja. U potonjem razdoblju je škola dobila

2 Radica Branislav, Novi Split : monografija grada Splita od 1918. do 1930. godine, Split, Branko Radica, 1931.

3 Igor Karaman: „Granica između austrijske Cislajtanije i ugarske Translajtanije protegnuta je kao gotovo neprelazna barijera uzduž velebitskog masiva; kad je Austro-Ugarska okupirala susjednu Bosnu i Hercegovinu, ostala je Dalmacija i na tom pravcu ekonomsko-politički izolirana od svojega kontinentalnog zaleđa.“ Društveno-ekonomsko stanje pokrajine i tzv. „Vladina akcija za gospodarsko podizanje Dalmacije“ početkom 20. stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Splitu, 22 (1), Str.274.

4 Prvi profesori Velike realke bili su dekretom iz Austrije postavljeni u Realku. Profesori Velike realke bili su: dr. Fridrik Buckeisen koji je 1865. premješten u Brno, Eduard Volf vitez , premješten 1870. u Trst, David Kolarsky, iz Salzburga, August Vierthaler, predavao od 1865. do 1871. i premješten u Trst, Antonio Strole, predavao 1878./79. Vidi: Jure Kuić: „Gimnazijski profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci“, Godišnjak Njemačke zajednice = D. G. Jahrbuch, vol. 30 (2023), str. 283-298.

5 Jure Kuić, „Gimnazijski profesori i učenici austrijskog podrijetla u Velikoj realci“, Godišnjak Njemačke zajednice = D. G. Jahrbuch, vol. 30 (2023), str. 283-298.

6 Stanko Piplović, Izgradnja Splita u XIX. stoljeću, Split, Društvo prijatelja kulturne baštine Split,2015, str. 185-186.)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

status višeg naukovnog zavoda koji je obučavao učenike brojnim obrtničkim znanjima i zanatima. Iz te su se škole u međuratnom razdoblju razvile industrijske srednje škole koje su omogućavale razumijevanje obrta kao važne grane privrede. Međutim, u navedenom vremenskom rasponu gospodarski uvjeti u Dalmaciji bili su takvi da je Dalmacija i dalje bila izolirana industrijski, trgovinski i prometno. Jedine dvije gospodarske grane s relativnim uspjehom bile su brodogradnja i trgovina vinom koje su doživjele propast nakon „vinske klauzule“ 1893. i tzv. „krize jedrenjaka“. Nastojanja dalmatinske trgovačke komore da pomogne dalmatinskim gospodarstvenicima prevladavanju krize nisu urodili plodom. Napori da se Dalmacija osnivanjem Društva za promicanje narodno-gospodarstvenih interesa Kraljevine Dalmacije jače poveže sa centrima austrijske privrede, podigne gospodarstvo i promet, nisu urodili plodom. Udruženje je većinom radilo na unapređenju turizma i dalmatinskih ljetovališnih središta.7

Obrtnici kao poseban društveni sloj

U godinama nakon završetka Prvoga svjetskoga rata započinje intenzivniji razvoj Splita, i to kao središte Pokrajinske uprave, a kasnije Primorske banovine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji. Grad se demografski širio i gospodarski razvijao. Usporedo s tim povećavane su potrošačke potrebe njegovih stanovnika, razvijao se interes za nove obrte, obrtne i industrijske proizvode. Godine 1905. Split je imao oko 20.000 stanovnika. Prema popisu trgovaca i zanatlija te godine je u gradu zapisano 215 osoba koje se bave mahom sitnim obrtom što upućuje na zaključak o snažnom razvoju obrta u međuratnom razdoblju.8 Usporedo s porastom broja i raznovrsnosti obrta rastao je standard toga dijela stanovništva, ali i značajnije raslojavanje društvene strukture. U takvoj društvenoj slici obrtnici se prepoznaju kao poseban društveni sloj. Uvođenjem električne energije stvorena je u Splitu veća mogućnost za obrtni i industrijski razvoj i to posebice nakon usvajanja Zakona o radnjama 1932. godine. Kao rezultat razvoja, obrtnici se prepoznaju kao obilježje grada, sloj koji istupa javno ne samo na svojim sastancima nego i putem medija u zaštiti svojih interesa tražeći snažniju podršku države i kreditnih banaka te bolje ekonomsko i pravno reguliranje djelovanja. Stoga je proučavanje obrtnika i njihovih djelovanja u tom razdoblju doprinos razumijevanju splitske društvene sredine u vremenu njegovog izdizanja iz provincijalne zapuštenosti i kampanelizma. 9 Jedan općeniti uvid pokazuje da su obrtnici njemačkog i austrijskog podrijetla bili značajni element razvoja grada. Gotovo istodobno, kao otvoreni grad, Split je postajao poznata turistička destinacija u koju su dolazili turisti iz razvijenijih zemalja. Snažniji ulazak stranog kapitala,

7 Igor Karaman, Nav. dj. 277.

8 Marjan : splitski almanah za godinu 1905. sa šematizmom Splita i okolice, Split, „Marjan“ 1906.

9 Tomislav Branđolica, „Društvena raslojavanja u međuratnom Splitu: jedna povijest odozdo“, Vladan Desnica i Split 1920. – 1945., Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Desničini susreti 2014., str. 27- 40.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

posebice početkom 30. godina 20. stoljeća te bilateralni trgovački sporazumi s Trećim Reichom, a prije toga i s Italijom, bili su izlaz u rješavanju privrednih problema Kraljevine Jugoslavije, a time i Splita, u vrijeme svjetske ekonomske krize.10 Sve te procese pratila je podrška gradske uprave i gradonačelnika i bana Ive Tartaglie koji su profiliranjem ideje pomorske orijentacije i komunalnim i uređenjem Splita stvorili temelje njegova razvitka.

Doseljeni obrtnici od prvih upisa do 1918. godine

Split je bio privlačan grad u koji su doseljavali stručnjaci, državni službenici, obrtnici i trgovci iz različitih dijelova Monarhije. Glede obrtnika u grad je između 1870. i 1881. godine doselilo 103, i to: iz Austrije 57, a iz Češke-Galicije–Moravske 44 obrtnika.11 Prateći Nijemce i Austrijance prema Popisu trgovaca Okružnoga (kao trgovačkog) suda u Registru samostalnih tvrtki u Splitu, pohranjenih u Državnom arhivu u Splitu, upisani su: Carlo Bay, krojač i trgovac rukotvorinama, Arnold Brasser, koji se bavio izradom odijela za gospodu sa sjedištem u Beču, C. Warhanek, vlasnik ispostave tvornice ribljih konzervi u Komiži, Postirama i Makarskoj, također sa sjedištem u Beču, Benno Schwarz, koji se bavio kupovinom i prodajom vina, Sigismondo Fleischer, komisionar i izvoznik vina, mehaničar Anton Schilke, pekar i slastičar Vjekoslav Hatze, limar Ginstemberg i drugih obrtnici.12 Prema kalendaru Marjan13 u Splitu je 1905. poslovalo već 210 obrtnika različite struke, i to većinom maloobrti. Iz tog popisa se uočava da se obrtnici Austrijanci i Nijemci nisu bavili maloobrtima, odnosno obrtima za koja nisu trebala posebna znanja i tehnička pomagala. No, zanimljivo je da je među njima bilo dimnjačara ili kositlara, za što je, pak trebalo imati poseban certifikat kao dokaz osposobljenosti za obavljanje tih poslova. Bavili su se i prodajom kvasca i gotovih odijela, vodili elektro-mehaničarske radionice i druge obrte koji je donosio bolju zaradu. Da stanje u obrtničkoj djelatnosti nije bilo idilično navode obrtničke novine Obrtnik iz 1910. u kojem su navedeni probleme u toj gospodarskoj grani te izvršen pritisak na općinsku vlast Splita da se uključi u rješavanje njihovih problema. Obrtnici su se žalili da ih država ne kreditira te da je njihov položaj vrlo težak. U istom listu nalazimo i reklamu za električnomehaničarsku radionicu Antona Schilkea koji se reklamira kao koncesionar elektrotehničke i mehaničke radionice najavljujući budući razvoj novog obrta u Splitu koji će nastaviti njegovi sinovi Edvard i Antun.

10 Trgovinski sporazum s Trećim Reichom omogućio je polovicom 1934. na temelju klirinškog sporazuma uvoz i izvoz različite robe, ali i dolazak njemačkih turista u većem broju koji su mogli biti opskrbljeni potrebnim dinarskim sredstvima u iznos od 750 RM po turistu što je izuzetno pogodovalo razvoju turizma.

11 Nevenka Bezić-Božanić, „Stanovništvo Splita u vrijeme borbe za narodni preporod (1870. – 1881)“, Hrvatski narodni preporod u Splitu : znanstveni skup, Split, Logos, 1984, str.150.

12 Vesna Rimac, „Prilog proučavanju povijesti trgovine: najstariji trgovački registar samostalnih tvrtki Okružnog (kao trgovačkog) suda u Splitu“, Vjesnik dalmatinskih arhiva, 3(1922), str. 36-73.

13 Marjan : splitski almanah za godinu 1905. sa šematizmom Splita i okolice, Split, „Marjan“ 1906.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

Reklamni oglas u listu Obrtnik iz 1910.

Tablica 1. Nacionalnost zabilježena po jeziku.

Iz popisa stanovništva u Splitu iz 1900., 1910. i 1921.

Datum popisa

31. 12. 1900.

Broj stanovnika u Splitu Govornici njemačkog jez.

18.547 stanovnika 131

31. 12. 1910. 21.407 stanovnika 95

31. 1. 1921.

31. 3. 1931. (1/4)14

25.037 stanovnika 103

35.417 stanovnika %

Vrela: Split : almanah i adresar za god. 1925. : s kartom splitske općine, Split : Hrvatska štamparija, 1925, str. 50-52.

Na temelju popisa stanovništva između 1900. i 1921. vidimo da je broj onih koji su govorili njemačkim jezikom vrlo ujednačen, pa stoga vjerujemo da je većina stranih obrtnika stekla državljanstvo do 1. siječnja 1910., tj. još u Austriji, kao i da su ga stekli na temelju mirovnih sporazuma ili su bili zaštićeni drugim zakonima. Smanjenje broja stanovnika između 1900. i 1910. može se pripisati držimo činjenici da su mnogi Austrijanci, tj. govornici njemačkog jezika dolazili dekretom ili su bili stručnjaci koji su bili angažirani u industriji ili na drugim poslovima te su se nakon nekog vremena vraćali u svoju zemlju. Moguće je da je to bio razlog smanjenja broja govornika njemačkog jezika između 1900-te i 1910-te godine.

14 Prva četvrtina godine. Izvor: Podataka o 1931. iz Novi Split : monografija grada Splita od 1918-1930 godine

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

Tablica 2. Nijemci i Austrijanci kao nositelji važnih djelatnosti za razvoj grada prema zapisima u TOK-u od 1885. do 1944. – Struktura obrta i distribucija djelatnosti:

Trgovci i zanatlije u najvećem su broju prema popisima bili „jugoslaveni“, dok je oko 1,5% bio talijanske i druge nacionalnosti te ostali.15 S obzirom na ukupan broj obrtnika i stanovnika dolazimo do zaključka da je u međuratnom periodu djelovao veći postotak obrtnika Nijemaca i Austrijanaca nego što je iznosio njihov postotak u ukupnom broju stanovnika, koji je bio gotovo zanemariv. Iz tabele se također može zaključiti da se oni nisu bavili tzv.“ sitnim“ obrtom bez strojeva. Najveći broj obrtnih radnji bili su ugostiteljski obrti s pravom vođenja kafana, restorana, svratišta i hotela, trgovine mješovitom robom, proizvodnja i prodaja kruha, peciva i slastica, manufakturne robe,

15 Novi Split, Nav. dj., str. 231-232.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

rukotvorina, mehaničarske radnje i radnje za iznajmljivanje automobila. S obzirom na strukturu možemo zaključiti da su tadašnji Nijemci i Austrijanci svojim zanimanjima doprinosili modernizaciji grada podržavajući njegove potrebe za razvojem turizma, za modernim osobnim i drugim predmetima, a prijemom pomoćnika doprinosili su njihovoj stručnoj obuci, budili su interes za samostalan i uspješan rad budućih obrtnika. S druge strane stranci obrtnici bili su samo gradski stanovnici bez sigurnosti u zaleđu Splita te su se morali kvalitetnim radom boriti za svoj opstanak.

U nastojanju da se sjećamo na brojne Nijemce i Austrijance koji su djelovali u Splitu i čiji su obrti upisani u sjećanje Splićana navode se obitelj Antona Schilkea, urara i mehaničara, koji od 1880-ih djeluje u Splitu. Njegova dva sina Emil, a posebno Ante također su ostavili trag u novijoj povijesti Splita i postali dio njegovog kolektivnog pamćenja. Iz međuratnog sjećanja možemo izdvojiti i Joška Müllera i Karla Baumanna, kao aktivne sportaše i društveno angažirane osobe, ali i vlasnike restorana i malih hotela, primjerice Andrija Baumgartner, vlasnika hotela Bellevue, putopisca i književnika inače poštanskog službenika Theodora Schifta, glazbenika i dirigenta Maksa Ungera. Osim njih značajna je brojna i ugledna splitska obitelj Hockmann/Hekman kao i drugi Nijemci i Austrijanci koji su živjeli u Splitu ili se trajno nastanili i o kojima je izlagano na ranijim skupovima.

U novim državnim okvirima (1918. - 1930.)

Nestanak Austro – Ugarske Monarhije sa završetkom Prvoga svjetskoga rata i početak novog razdoblja dočekan je u Splitu s ushitom, ali su taj ushit zbog nestanka države koja je cijelo stoljeće doživljavana kao tamnica naroda pratile velike teškoće. Poratni ekonomski i gospodarski uvjeti bili su dosta teški, praćeni nestašicom hrane, bijedom i gladi, širenjem zaraznih bolesti i drugim nevoljama, posebno u okolnim selima i među gradskom sirotinjom. Nova organizacija vlasti, preustroji i teritorijalne promjene u Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji donekle su otežavala prilike za stabilizaciju. U novoj situaciji u kojoj je Zadar kao administrativno središte bivše pokrajine Dalmacije pripao Italiji, Split je postao upravno središte Dalmacije i prometni čvor. Ubrzano je gradio svoj razvojno-modernizacijski identitet, a idejom o pomorskoj orijentaciji Splita kao glavne luke novog kraljevstva, gradnjom najvažnijih gradskih ustanova, komunalnim uređenjem grada i rješavanjem osnovne gradske infrastrukture povezao je grad u zajednicu s prepoznatljivim zajedničkim adresama. Glavni kreator takvog plana u prvim godinama bio je gradonačelnik i ban Primorske banovine Ivo Tartaglia. Nastojao je Split uvesti u društvo značajnih europskih gradova kao pomorski grad i prepoznatljivu turističku destinaciju. Već 1920. godine Split je započeo elektrifikaciju ulica i stanova što je omogućili elektrifikaciju brojnih obrtnih radnji i otvaranje novih električarskih obrta. Uvođenje vodovoda, izgradnja kanalizacije, plinara, izrada novog Regulacijskog plana Splita i uređenje cesta i cestovnih veza sa zaleđem, izgradnja i uređenje hotela i povećanje hotelskih kapaciteta bili su poslovi

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

koji su omogućivali veće uključivanje splitskih obrtnika i bolju zaradu. Obrtnici su još uvijek bili ti koji su održavali standard gradskog stanovništva. Registar samostalnih trgovačkih tvrtki od 1863. do 1906. pokazuje da je trgovačke radnje u splitskom kotaru otvorilo 115 trgovaca različitih nacionalnosti.

Splitski obrtnici i odlika njihova rada

Nakon 1918. godine uvjeti rada splitskih obrtnika općenito se mijenjaju iako su poslovali prema starom zakonu o obrtu i Općem trgovinskom zakona iz 1862. godine, koji je vrijedio za austrijski dio Monarhije. No, u novim državnim granicama mijenja se odnos prema ondašnjim Talijanima, Nijemcima, Austrijancima i drugim narodima, jer postaju stranci, a temeljni uvjet za rad stranaca u novoj državi, tj. Kraljevini SHS, bio je upis u knjigu državljana, tj. u Općinski zavičajnik. Budući da u Državnom arhivu u Splitu nismo našli dokumente o osobama - strancima koji su zatražile upis u knjigu zavičajnika nakon 1918. godine, temelj za ovo istraživanje je Registar Okružnog (kao trgovačkog) suda u Splitu u kojem su popisane obrtničke radionice svih pojedinaca, a među njima i Nijemaca i Austrijanaca.

Austrijanci i Nijemci kao i svi stranci nakon osnivanja Kraljevine SHS bili su dužni podnijeti zamolbu za prijem u državljanstvo na temelju Zakona o državljanstvu iz 1928. godine.16 Oni su u novoj državi postali stanovnici koji su promjenom državnog okvira od dominantne nacije postali stanovnici koji su trebali pristanak za ostajanje što je zasigurno kod njih izazvalo osjećaj nesigurnosti za egzistenciju i daljnje vođenje obrta. Do početka Prvoga svjetskog rata institut državljanstva bio je na slovenskodalmatinskom području reguliran temeljem Općeg građanskog zakonika prema kojem državljanstvo nije bilo nacionalno određeno. Završetkom Prvoga svjetskoga rata nacionalna pripadnost postala je značajna kod naturalizacija, tj. dodjeljivanja državljanstva, a upravne su vlasti trebale ispitati nacionalni osjećaj svakog tko želi postati državljanin. Mirovni ugovor između Austrije, Mađarske i Bugarske 1919. i 1920. donio je neke odredbe o državljanstvu prema kojem državljani Kraljevine SHS, koji su državljanstvo stekli do 1. siječnja 1910. i zadržavali ga do stupanja mirovnih ugovora na snagu nisu morali tražiti državljanstvo ponovno. Svi oni koji su zavičajnost stekli nakon 1. siječnja 1910., mogli su stjecati državljanstvo na temelju molbe. O zahtjevu je odlučivala Pokrajinska vlada/ Pokrajinska uprava. Uredbom od 30. kolovoza 1921. detaljno je uređen institut stjecanja državljanstva. Ta se uredba provodila i u Dalmaciji, gdje je Split bio sjedište Pokrajinske uprave. Zakonom o zaštiti manjina iz 1920. koji je slijedio mirovne ugovore i kojem je bio cilj zaštita

16 Zakon o državljanstvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 21. IX. 1928. sa uredbom o njegovom izvršenju Beograd, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, 1929. Zakon o drzavljanstvu kraljevine SHS.pdf (uzzpro.gov. rs), pristup (10. 9. 2024.)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

manjina naseljenih na teritoriju novonastalih država bilo je propisano i načelo rođenja te se zavičajnost stjecala i na temelju toga podatka.17

S obzirom na mogućnost da je većina splitskih Nijemaca i Austrijanaca stjecala državnost na temelju više zakona može se, u nedostatku arhivskoga gradiva, pretpostaviti da su oni nakon završetka rata mogli i dalje nesmetano obavljati svoj obrt u općenito otežanim poratnim državno-pravnim uvjetima.18 Kao pozitivan primjer (vjerojatno ne i jedini) može se navesti primjer elektrotehničara Eduarda Schilkea, sina urara i vlasnika elektrotehničke i mehaničarske radnje Antona Schilkea koji se doselio u Split 80-ih godina 19. stoljeća.19 On je već je 1920. projektirao i postavio cjelovitu električnu rasvjetu i opremu u splitskom Kazalištu što je zapisano u splitskim novinama Novo doba.20 Stoga ovaj članak o obrtnicima Njemačke i Austrijske nacionalnosti govoriti kao o pripadnicima jednog sloja stanovništva koji je vjerujemo dijelio jednake, dobre i loše, uvjete poslovanja kao i obrtnici hrvatske nacionalnosti. S druge strane, Kraljevina je održavala dobre odnose s Njemačkom jer je koncem 20. godina 20. stoljeća ona bila industrijski najrazvijenija europska država. U Splitu je živio i njemački konzul koji je sudjelovao u dovođenju zainteresiranog njemačkog kapitala kao i mnogi drugi bogatiji i obrazovani građani s vezama u Beču i drugim europskim gradovima. Kao turistički otvoren grad primao je brojne njemačke turiste, posjete njemačkih studenata, stručnjaka i književnika što je sve pogodovalo stvaranju atmosfere međusobne tolerancije i poštovanja. Split je s oduševljenjem primio njemačke automobiliste kada su 1928. godine bili na proputovanju kroz Kraljevinu Jugoslaviju.21

Struktura obrta

Za razumijevanje razvoja obrta u Splitu, a time i njegove strukture vrlo su važni demografski podatci: 1924. u Splitu je živjelo 29.655 stanovnika. Broj se povećavao od 1922 prosječno za tisuću stanovnika, a taj je trend zadržan gotovo dao 1940. godine. U općinskom zavičajniku do 1931. upisano je 16.385 zavičajnika. Pretpostavlja se

17 Ivan Kosnica, „Odnos državljanstva i nacionalne pripadnosti u Kraljevini SHA/Jugoslaviji“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 68(2018), no. 1. Budući da je snažna veza između državljanstva i nacionalne pripadnosti bila temelj za primanje u državljanstvo, pripadnici drugih nacija koji nisu stekli državljanstvo do 1.1. 1910. bili su u opasnosti da ga ne dobiju. Nisu nam poznati takvi slučajevi u Splitu kao što nam nije poznato jesu li obrtnici Nijemci i Austrijanci zbog svoje nacionalnosti imali problema u radu ili otvaranju obrta.

18 Napominjemo da je splitsko Novo doba povremeno donosilo grupno izvješće o razmatranim molbama o prijemu u državljanstvo nismo se mogli pouzdati na taj izvor.

19 Ivanka Kuić, „Svakodnevni život Splita u vrijeme uvođenja električne rasvjete“, I bi svjetlo!, zbornik radova sa znanstvenog skupa povodom 100. obljetnice elektrifikacije Splita, Muzej grada Splita i Društvo prijatelja kulturne baštine Split, 2022., str. 43-71.

20 Vidi: „Posvjedočenje vrsnom elektrotehničaru“, Novo doba, 6(1923), str. 5,(5.V.) str. 5.

21 Ivanka Kuić, „Dolazak njemačkih automobilista u Dalmaciju u svjetlu medijskih prikaza“, Godišnjak Njemačke zajednice = D G Jahrbuck, vol.26 (2019), str.205-217.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

da se većinom radilo o pridošlicama iz zaposjednutih dijelova Dalmacije ili drugih srezova Splitske oblasti. U pogledu strukture obrtnih radnji do koncem 1930. bilo je 514. obrta i 780 trgovina.22 To je bilo vrijeme ekspanzije obrta i trgovine. Split razvija kulturne i ekonomske veze s Njemačkom: primjerice 1929. godine u Split dolazi 120 njemačkih automobila sa oko 400 putnika što izaziva oduševljenje i spoznaju o tehničkom razvoju i ekspanziji njemačke industrije te shvaćanje o potrebi vlastitoga razvoja; zbog velikog interesa za učenjem njemačkog jezika otvaraju se privatne škole u kojima mnogi Splićani uče njemački što im otvara novi socijalni prostor i pogled na razvoj.23 Kraljevina SHS posebnim je trgovinskim ugovorom 1927. osigurala Njemačkoj posebne pogodnosti u plasmanu robe i uvozu različitih jeftinijih roba s najnižim carinskim tarifama. Politika je intenzivno radila na privrednom zbližavanju dvije država. Ekonomska kriza početkom 30-ih godina bitno mijenja položaj obrtnika i trgovaca. Strani kapital prisutan u Splitu i okolici: primjerice industrija cementa ili tvornica cijanamida La Dalmatien, rudnici ugljena Monte Promina, nastavljaju djelovati, ali zapošljavaju većinom samo radnike. Još 1932. građevna industrija u Splitu bila je intenzivna, ali je jačanje krize utjecalo na slabljenje građevinskog obrta. Smanjeni su i komunalni radovi na uređenju Splita, izgradnja stanova i sl., pa mnogi zatvaraju svoje obrte i prelaze u radnike.

Već početkom 30. godina 20. stoljeća godina obrtnici su u borbi za svoja prava i bolji položaj te materijalni status bili dosta okrenuti javnosti. Na sastancima Udruge zanatlija tražili su da vlast poduzme neke korake za poboljšanje njihovih uvjeta rada, da Zanatska komora zaposli dovoljan broj činovnika koji bi se bavili pitanjem razvoja

22 Najzastupljeniji su bili sljedeći obrti (prema klasifikaciji prije donošenja Zakona o radnjama 1931.): neovisno o nacionalnom predznaku u Splitu je , prema podatcima obrtnih zadruga, bilo koncem 1930. godine obrtnih radnji: graditelja 9, zidarskih majstora 34, drvodjelaca 61, kovača-bravara 25, mehaničara 19, limara 10, bojadisara 24, klesara 5, elektrotehničara 10, kotlara 3, instalatera 12, tesara 2, kolara i potkivača 17, sedlara 5, tapetara 8, dimnjačara 2, bačvara 8, ljevača 3 (sa ukupno 288 šegrta) ; zatim pekara 46, slastičara 14, mesara i kobasičara 43, štamparija 6, brijača i vlasuljara 44, krojača i krojačica 40, brusača 3, fotografa 9, gostioničara 48, hotelijera-restoratera 13, restoratera 12, kavanara 7, točiona i buffeta 9, konopara 7, radiona kapa 2, knjigovežnica i pravljena pečata 6, mljekarna 4, modistica 9, optičara 6, zlatara i urara 16, cipelara 43, papučara 3, javnih poslužnika 45, za prijevoz osoba 40, staklara 7, zubotehničara 6, ostalo raznih. Iz strukture obrta proizlazi da su najbrojniji obrtnici bili oni koji su se bavili hranom i osobnim uslugama, dok je broj mehaničara i elektrotehničara bio razmjerno veliki s obzirom na stupanj razvijenosti privrede. Što se tiče trgovačkih radnji koncem 1930. bilo je 780 trgovina, a najbrojnije su bile one koje su se bavile prodajom hrane - 125. Od trgovačkih radnji nakon rata porasle su najviše slijedeće: mješovite robe, manufakturne, cipelarske, električnog pribora, muške i ženske konfekcije, boja, pisaćih i šivaćih strojeva, radio aparata, automobila, vozila i automobilskog pribora, pokućstva, jestiva i špeceraja, špediterske, agenturne i komisijonalne radnje. Mnoge firme iz unutrašnjosti otvorile su svoje filijale u Splitu ponajviše za manufakturnu robu i mušku konfekciju, šivaće i pisaće strojeve, cipele i delikatese. Broj trgovačkih dućana, rapidno je rastao i dućani su se otvarali,, restaurirali i dotjerivali, tako da su danas sve centralne gradske ulice pune ukusnih dućana. Novi Split, Isto, str. 231-232.

23 Vidi: Ivanka Kuić, „Dolazak njemačkih automobilista u Split u svjetlu medijskih prikaza“, Godišnjak Njemačke zajednice = DG Jahrbuch, vol. 29(2019), str. 205-217.; Ivanka Kuić, „Veze Njemačke i Splita u međuratnom razdoblju: osvrt na rad Škole njemačkog jezika“, Godišnjak Njemačke zajednice = DG Jahrbuch, 28(2018). str. 99-113.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

obrta, za dobivanje jeftinijih kredita koje bi im odobravala Zanatska banka te da se što prije odobri njezina filijala u Primorju. Jednako tako, traže da sudjeluju u komunalnoj politici grada zbog dobivanja novih poslova te da splitski mediji svojim napisima pomognu u promociji njihovih problema i prijedloga. Kao stalež koji vodi brigu o izgledu i uređenosti grada pokazali su tada veliku aktivnost ne samo za poboljšanje svog statusa nego i za uređivanje grada, za svoj profesionalni dignitet, osobni moral u obavljanju poslova. Udružuju se u Udruženje zanatlija; iako se tradicionalno nešto slabije politički angažiraju ipak prigovaraju Pučkoj banci u vezi s postupcima oko obnove hotela Bellevue. Zanimali su se za uvođenje novina u radu, tražili kvalitetne tečajeve za bolje obrazovanje, predlagali načine svojeg sudjelovanja u određenim gradskim poslovima i sl .

Zakonski okvir i različiti propisi o uvjetima obrtničkog rada i poslovanja

Prema monografiji Novi Split u 1930. godini u gradu je živjelo nešto više od 35.000 stanovnika, a djelovalo je 514 obrtnih radnji bez trgovina.24 Početkom tih godina u Splitu su se počeli mijenjati uvjeti poslovanja obrtnika i trgovaca. Naime, 1932. stupio je na snagu Zakon o radnjama od 5. studenoga 1931. godine.25 Tim su zakonom obrtnici preimenovani u zanatlije i bili udruženi u Zanatsku komoru Primorske banovina. Zakon o radnjama prepoznao je nekoliko vrsta privrednih radnji: zanatlijske, trgovačke, građevinske, industrijske i elektrotehničke te radnje za koje su potrebne posebne dozvole. Obavljanje radnje koja je ispunjavala uvjete propisane ovim zakonom bilo je dopušteno svima koji ispunjavaju uvjete navedene zakonom. U čl. 7. Zakona navedeno je da strani državljani (dakle bez obveze primanja u državljanstvo) imaju ista prava prema ovom Zakonu kao i domorodci pod uvjetom da je ugovorom između njihove države i Kraljevine Jugoslavije obostrano predviđeno da se uzajamno priznaju ista prava, što je bila zaštita za sve strane državljane koji su željeli otvoriti određenu propisanu radnju, a to se odnosi i na Nijemce i Austrijance koji još nisu dobili državljanstvo. Ovim su zakonom svi obrtnici, trgovci i ostali vlasnici obrtnih radnji poslovali pod jednakim zakonskim uvjetima. Svi oni koji su željeli započeti trgovačku, zanatsku ili neku drugu radnju morali su imati dokaz stručne spreme za dotični zanat, trgovinu ili nešto drugo. Predviđeno je također da udovice nakon smrti muža mogu nastaviti bavljenje istim poslom preko poslovođe koji je morao imati odgovarajuću stručnu spremu. Primjerice Reicher Angela ž. Konrada, kao nasljednica Josipa Finka

24 Podatak da je u splitskom srezu 1919. osnovano 2801. trgovačkih radnji, 1928. - 4184, a 1930. - 4442.; 1919. 1232 zanatske radnje(sa koncesijama), 1928. – 1740, a 1930 – 1880. Od toga je prema autoru 90% osnovano u Splitu. Naš izračun je samo 514 obrtnih radnji bez trgovačkih. Vidi: Novi Split, Nav. dj., str. 230.

25 Zakon o radnjama: od 5. novembra 1931. - [predgovor] Ivo Marochino (foi.hr), pristupljeno 10.5.2024. Zakon o radnjama : od 5. novembra 1931. - [predgovor] Ivo Marochino (foi.hr). Zakonom je predviđeno šest grupa radnji među kojima su bile i zanatske radnje. Uvjet za otvaranje zanatske radnje bio je dokaz o stručnoj spremi. Strani državljani imali su ista prava kao i „domorodci“, ako je to međusobnim ugovorom određene zemlje dogovoreno uzajamno priznavanje istih prava. (čl. 7) čime su otvorene mogućnosti da i strani obrtnici otvaraju svoje radnje.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

nastavila je voditi njegov obrt pogrebnog poduzeća i upisana 11. svibnja 1938. u TOK 137, Radnje uz dozvolu s brojem spisa 6859. Schoebert Josefina ud. Persan, vodila je dimnjačarski obrt nakon smrti muža i upisana u TOK 137, Radnje uz dozvolu, 8. 6. 1918. pod br. spisa 31604. Zakonom su bila propisana i prinudna stručna udruženja u koje su se obrtnici mogli udruživati u udruženje trgovaca i zanatlija prema tipu radnje sa zadatkom da zastupa interese svoje privredne grane.26

Novim zakonom zanatske radnje klasificirane su u 88 kategorija. Većinom su to radnje maloobrta, tj. radnje bez strojeva. Izdvajanjem zanatlija kao posebne kategorije obrtnih radnji od obrtnika koji su vodili trgovačke, građevinske, elektrotehničke ili radnje s posebnom dozvolom, njihov materijalni položaj znatno se pogoršava, posebno u nastupajućoj ekonomskoj krizi. Razvojem industrije, trgovine, turizma te zahvaljujući stranom kapitalu koji sve više prodire u ugovorima koje je jugoslavenska vlada nakon 1932. sklapala s pojedinim državama (s Francuskom, Italijom, Njemačkom i Austrijom) te snažnijim ulaskom njihovog kapitala u Primorsku banovinu/Banovinu Hrvatsku uvjeti poslovanja zanatlija se pogoršavaju. To se osjetilo već i nakon donošenja Zakona koji je uredio pitanje obrtničkog poslovanja, ali zanatlijama nametnuo obveze koje nisu mogli ispunjavati u vidu različitih doprinosa.

Krize i oporavak obrta

Nastupom ekonomske krize obrtnici, koji su se bavili mahom maloobrtom, našli su se u materijalno lošijem položaju. Krizu zanatstva pojačava nemogućnost dobivanja povoljnih kredita, povećava se konkurencija jeftinije robe slabije izrade iz uvoza i nelojalna konkurencija. Split je zbog nedostatka novca uveo štednju. Pokreće se malo komunalnih i građevinskih radova, smanjuje se izgradnja gradskih stanova, državnih i gradskih zgrada. Smanjena gradnja državnih zgrada i stanova posebno je pogodila vlasnike manjih građevinskih obrta: osim privatnih objekata polovicom 30. godina 20. stoljeća nije bio izgrađen ni jedan društveni objekt. Zanatlije su se također borile protiv nadriobrta i nelojalne konkurencije. Pojedine djelatnosti, poput zajednice pekara borile su se za održanje svojih udruženja jer su već postizali određene uspjehe u zakonskom reguliranju rada.

Očekivalo se da će osnivanje Zanatske komore 1932. god. donijeti poboljšanje njihova položaja i pomoći u osposobljavanju zanatlija za kvalitetniji i racionalniji rad kako bi u društvu zauzeli bolji položaj. Splitske su zanatlije tražile osnivanje zavoda za unapređenje industrije i zanatstva. Nezadovoljni mogućnostima Komore da pomogne razvoju zanatstva, tražili su osnivanje filijale Zanatske banke u Splitu, čije je osnivanje bilo vrlo sporo zbog određenih pravila, kako bi mogli dobiti jeftinije kredite. Bili su izrazito nezadovoljni radom Pučke banke koja je imala istu zadaću, ali kao državna ustanova nije bila u mogućnosti da zadovolji potrebe zanatlija za jeftinim kreditima.

26 Zakon o radnjama, Nav. dj., čl. 362, str. 210.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

Nakon 1918. i uvođenja električne rasvjete 1920. Split se naglo elektrificira, modernizira se vodovod i kanalizacija, uređuje gradska infrastruktura, razvija se turizam i hotelijerstvo. U bitno promijenjenim uvjetima obrtnici i trgovci kao privredni sloj vrlo brzo reagiraju i uvode promjene u radu pokazujući sposobnost da se prilagode novim ekonomskim, ali i političkim uvjetima. Uvode moderne strojeve, održavaju i prodaju automobile i bicikle, radio aparate i druge električne aparate, nabavljaju i prodaju suvremenu odjeću i obuću, otvaraju trgovine kolonijalnom robom, restorane, hotele i ljetovališta, trgovine modernom robom, odjevnim predmetima te otvaraju prostor za i druge djelatnosti.

Kao sjedište Primorske banovine pred kojim se otvarala perspektiva središnjega pomorskog grada, Split je nastojao razvijati sve obrte potrebne jednom takvom gradskom središtu. Međutim, općenito su se promijenile prilike za razvoj pojedinih obrta jer je poratno vrijeme i ubrzani razvoj industrije nametnuo nove prilike.

Povijest obrtničke obitelji Schilke

Obitelj Schilke ima svoje mjesto u kulturnoj i socijalnoj povijesti Splita 20. stoljeća. Prvi Schilke koji je došao u Split javlja se svojom reklamom još 1880. godine kao Antonio(Antun) Schilke orologiaio e concessionato elettrotecnico u Splitu. Svoje reklame na talijanskom i hrvatskom objavljivao je u splitskim novinama Obrtnik (1909.-1912.) koje zastupaju interes „maloga obrta“ i u kojima kao aktivni član Udruge zanatlija reklamira svoj obrt utemeljen 1880. Schilke u Split donosi novi obrt i u reklami naglašava da preuzima instaliranje prijenosa električne energije, gromovoda, telefona svih sistema kao i kućnih zvona. O njegovom poslovanju malo se zna kao i o mogućim aktivnostima izvan posla. Njegova dva sina Emil i posebice Antun, također su ostavili značajan trag o sebi u lokalnim novinama i u sjećanjima Splićana kao obrtnici koji su se bavili suvremenim obrtima.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

Reklamni oglas, Novo doba 1920.

Emil Schilke (1891. – 1967.) je vodio mehanički i elektrotehnički obrt. Bio je splitski đak jer je pohađao drugi razred Velike realke 1901. godine. Godine 1921., nakon što je sredinom 1920. u Split uvedena struja, otvorio je obrt i u splitskim se novinama reklamirao kao ovlašteni elektrotehnik i mehaničar usavršen u Engleskoj. Pojava toga obrta nije bila novost u Splitu, ali je bila najava novih privrednih mogućnosti i drukčijeg načina života koji su sve željno očekivali. U reklamama napominje da uvodi električnu rasvjetu u lokalima i privatnim stanovima i spaja s električnom mrežom te drži veliku zalihu električnog i mehaničkog materijala. Također, preuzima svakovrsne radnje i namještaje. Već 1924. proširuje svoj obrt i bavi se unajmljivanjem automobila i prodajom,27 prodajom motora na benzin i plin. Kao

27 HR-DAST-44, TOK 135, Slobodni obrti, Hrvatski državni arhiv u Splitu

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

već poznat obrtnik i elektrotehničar dobio je odgovoran posao u splitskom (tada pod nazivom) Narodnom pozorištu. Postavio je cjelovitu električnu rasvjetu, ali pri tome treba naglasiti da je svoju stručnost iskazao tako što je po svom vlastitom nacrtu izradio električni kazališni regulator, srce cijelog električnog upravljanja u zgradi, kako u gledalištu a još važnije u funkcioniranju pozornice. Konstrukciju i postavljanje toga, jednog od najkompliciranijih, najosjetljivijih električnih kazališnih aparata, za što je dobio Pohvalu Narodnog pozorišta što je u posebnom tekstu, 29. 04. 1923. propratilo, tada u Splitu i Dalmaciji najreprezentativnije javno glasilo Novo doba, s napomenom da je njegov regulator bolji od onih proizvedenih u najboljim tvornicama.28 O njegovu daljnjem radu i djelovanju u Splitu nema novih podataka pa se manje zna. Prema obavijesti u Slobodnoj Dalmaciji preminuo je 15. siječnja 1967., a sudeći prema osmrtnici, nije imao nasljednike, a nema ni podatka da je netko preuzeo njegov obrt.

Antun-Ante Schilke

Ne smije napustiti grad, Slobodna Dalmacija 5. prosinca 1968. Splićanima, najpoznatiji, vjerojatno i najbliži, sugrađanin iz obitelji Schilke bio je mlađi brat Emilov, naš ŠILE, kako su Splićani tepali Antunu-Anti Schilke. Slijedno podatku da je brat Emil polazio i završio svoje osnovno i stručno obrazovanje u Splitskoj velikoj realci, očekivano je da je to učinio i Antun, te 1933. preuzeo očevu obrtnu radnju i specijalizirao, pored ostalih usluga za popravku i prodaju satova, o čemu svjedoče reklame u mjesnim glasilima. U nedostatku izvornih isprava, inače

28 „Posvjedočenje vrsnom elektrotehničaru“, Novo doba, 6(1923), br. 103, str. 5.V.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

o obitelji Schilke, na temelju kojih bi mogli datirati događaje u svezi s njihovim životom i djelovanjem u Splitu ili drugdje, oslonili smo se na javna glasila, od Novog Doba do Slobodne Dalmacije. Pa tako iako ne znamo kad je rođen ili kad je umro, ali možemo vidjeti da Slobodna Dalmacija 4. kolovoza 1946. donijela informaciju da je Antun Schilke položio majstorski ispit i da će nadzirati gradske ure, i to onu Ispod ure i uru na Sv Frani.

Od tada do 1986., tijekom gotovo četiri desetljeća, Slobodna Dalmacija je donijela čak jedanaest napisa, koji su svaki za sebe priča o ovom rođenom Splićaninu. Nažalost, kao što nam nisu bili dostupni i poznati i drugi bitni osobni podatci, ne znamo također, jeli austrijskog ili njemačkog podrijetla. Imamo, međutim, tih jedanaest neobičnih, ljudski toplih i zanimljivih priča o životu i radu Antuna Schilkea, koji i nakon odlaska u mirovinu, a prema, posljednjem zapisu u Slobodnoj Dalmaciji od 5. prosinca 1968. da “NE SMJE NAPUSTITI GRAD“, jer nema tko brinuti o najpoznatijim gradskim urama.

Naš Šile, kako su mu od milja tepali Splićani, dugo i nakon toga natpisa sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća brinuo i o najpoznatijim splitskim javnim gradskim urama. Nije nam poznato kada to više nije mogao zbog poodmakle životne dobi, kao ni to koliko je vjerodostojno kazivanje njegovih prvih susjeda u staroj središnjoj gradskoj četvrti između Rive i Pjace da je u poodmakloj dobi, koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, svakako nakon 1988., u pratnji nećakinje (?) odselio u Švicarsku.

Starac i ure, Slobodna Dalmacija, trobroj 29. studenoga 1982.

Čudna ljubav, Slobodna Dalmacija, 1984.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

Proradio sat, Slobodna Dalmacija 26. 02. 1986.

Umjesto zaključka

Obrtnici Splita njemačkog i austrijskog podrijetla imaju svoje mjesto u gospodarskoj, kulturnoj i socijalnoj povijesti Splita. Ne samo po ekonomskom i gospodarskom razvoju nego i po sjećanju mnogih Splićana ostat će zapisani kao osobe koje su se suživjele sa sredinom u kojoj su živjeli, doprinosili njezinu razvoju, razvijali je i na određeni način najavljivali da dolazi vrijeme koje traži nova znanja i nove sposobnosti. Svojim su radom najavljivali novo vrijeme i buduće promjene, uvodili nove navike, nove potrebe i stil života mijenjajući tako život svojih sugrađana. Oni su zajedno s obrtnicima hrvatske nacionalnosti dijelili prilike i neprilike prve polovice 20. stoljeća. Stoga je nužno da kao građani Splita budu proučavani kao dio integralne povijesti splitskog obrtništva.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

DOPRINOS OBRTNIKA NIJEMACA I AUSTRIJANACA RAZVOJU SPLITA

(Osvrt na drugu polovicu 19. i početak 20. stoljeća)

Sažetak

Povijest Splita do sada se vrlo malo bavila obrtnicima i njihovim doprinosom u gospodarskom i kulturnom razvoju grada. U tom pogledu jednako su zapostavljeni i Austrijanci i Nijemci, koji su uz obrtnike različitog podrijetla stvarali specifičnu kulturnu atmosferu Splita, maloga mediteranskog grada. U splitsku kulturnu povijest sporadično su ušli stranci koji su se istakli kao vlasnici velikih poduzeća, hotela, sportaši ili na drugi način istaknuti njegovi građani, dok su desetine Austrijanaca i Nijemaca koji čine jedan društveni sloj prepušteni zaboravu, kao što se to dogodilo i s obrtnicima Hrvatima. U radu se raspravlja o doprinosu Austrijanaca i Nijemaca obrtnika razvoju grada, uvjetima u kojima su djelovali s obzirom na ekonomske i zakonske promjene koje je donijelo poratno razdoblje sa zaključkom da su uvjeti svih obrtnika, neovisno o nacionalnom predznaku bili znatno otežani zbog ekonomske nerazvijenosti Kraljevine Jugoslavije i svih njezinih dijelova i međunarodnim zbivanjima. Uvidom u registre Općinskog (kao trgovačkog) suda izdvojili smo njihova imena i vrstu obrtničke radnje, te na temelju toga dali pregled strukture njihovih obrta i donijeli zaključke o njihovoj ekonomskoj snazi. Na kraju rada izdvojili smo obitelj Schilke kao onu obitelj koja je trajno zapisana u splitskoj kulturi sjećanja.

BEITRAG DER DEUTSCHEN UND ÖSTERREICHISCHEN

HANDWERKER ZUR ENTWICKLUNG VON SPLIT

(Rückblick auf die zweite Hälfte des 19. und den Anfang des 20. Jahrhunderts)

Zusammenfassung

Die Geschichte von Split befasste sich bis jetzt wenig mit den Handwerkern und deren Beitrag zur wirtschaftlichen und kulturellen Entwicklung der Stadt. In dieser Hinsicht wurden die Österreicher sowie die Deutschen gleichmäßig vernachlässigt, die mit den anderen Handwerkern verschiedenen Stammes die spezifische Kulturstimmung von Split, einer kleinen mediterranen Stadt, bildeten. In die Kulturgeschichte von Split traten sporadisch Fremde, die sich hervorhoben als Besitzer großer Unternehmen, Hotels, als Sportler oder waren auf andere Weisen seine hervorragenden Bürger. Gleichzeitig wurden Dutzende von Österreichern und Deutschen, die eine Gesellschaftsschicht bildeten, dem Vergessen überlassen, genauso wie es auch den kroatischen Handwerkern erging. In der Arbeit wird über den Beitrag der Österreicher und Deutschen Handwerkern zur Entwicklung der Stadt diskutiert, von den Bedingungen in welchen sie wirkten, mit Rücksicht auf die wirtschaftliche und gesetzliche Veränderungen, welche die Nachkriegszeit brachte. Schlussfolgend wurde festgestellt dass die Bedingungen aller Handwerker, ungeachtet der nationalen Angehörigkeit, wegen der wirtschaftlichen Unterentwicklung des Königreichs Jugoslawien und aller seiner Teile sowie wegen den internationalen Ereignissen, bedeutend erschwert waren. Durch Einsicht in die

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 167-186

Jure Kuić, Ivanka Kuić: Doprinos obrtnika Nijemaca i Austrijanaca razvoju Splita

Register des Amtsgerichtes (als Handelsgerichtes) griffen wir ihre Namen und die Art des Handwerkgeschäftes heraus und gaben auf dieser Grundlage eine Übersicht der Struktur ihrer Gewerbe und erbrachten Schlussfolgerungen bezüglich ihrer Wirtschaftskraft. Zum Schluss der Arbeit griffen wir die Familie Schilke heraus, als Familie, welche dauerhaft in die spliter Gedenkkultur eingetragen ist.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 187-196

Anja Vlašić: Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog hotelijerstva: Grand hotel Lapad

Anja Vlašić, doktorandica

Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija Zagreb

anja.vlasic@windowslive.com

UDK: 338.48(497.584Dubrovnik) (091)

Pregledni rad Prihvaćeno: 16.09.2024

Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog

hotelijerstva: Grand hotel

Lapad

Razvoj turizma u Dubrovniku ubrzan je tehnološkim napretkom krajem 19. i početkom 20. stoljeća, posebno razvojem parobroda i željeznica. Prvi značajni hoteli, poput hotela Miramar iz 1854. godine i Grand hotela Imperial iz 1893. godine postavili su temelje modernog hotelijerstva u gradu. Grand hotel Lapad, smješten u Lapadu, izgrađen je 1914. na poticaj austrijskog industrijalca Wilhelma Lercha,. Hotel, prvotno nazvan „Weisses Schloss“ (kasnije „Bijeli dvorac“). Ističe se historicističkom arhitekturom s gotičkim elementima. Nakon otvaranja, nudio je luksuzan smještaj. U međuratnom razdoblju povećani su kapaciteti i hotel je privlačio goste bogatom ponudom. Danas je Grand hotel Lapad važan dio dubrovačke turističke ponude, simbolizirajući povijest i kulturnu baštinu grada.

Ključne riječi: Grand hotel Lapad, hotelijerstvo, Wilhelm Lerch, Dubrovnik, 20. stoljeće.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 187-196

Anja Vlašić: Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog hotelijerstva: Grand hotel Lapad

Uvod

Razdoblje prijelaza iz 19. u 20. stoljeće obilježeno je značajnim tehnološkim napretkom koji je omogućio brže i učinkovitije putovanje. Modernizacija prometne infrastrukture, uključujući razvoj parobroda i željeznica, značajno je utjecala na mobilnost stanovništva i potaknula razvoj turizma.1 Povećan broj turista doveo je do širenja postojeće ugostiteljske ponude, koja je svoj vrhunac doživjela krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Razvoj hotelijerstva u Dubrovniku započeo je izgradnjom prvog hotela Miramar 1854. godine, a ključna prekretnica bila je izgradnja Grand hotela Imperial na Pilama 1893. godine. U međuratnom razdoblju, hotelijerstvo u Dubrovniku nastavilo se razvijati, privlačeći sve veći broj turista. Tijekom Prvog svjetskog rata u Lapadu je izgrađen Grand hotel Lapad, rezultat vizije bečkog poduzetnika i industrijalca Wilhelma Lercha. Hotel je isprva nosio njemački naziv „Weisses Schloss“, no ubrzo je, pod pritiskom lokalne zajednice, preimenovan u „Bijeli dvorac“.

Nakon pregleda početaka razvoja turizma u Dubrovniku, autorica će se, koristeći relevantnu literaturu i podatke iz onodobnog tiska, usredotočiti na važnost austrijskih ulaganja u razvoj hotelijerstva na dubrovačkom području, s posebnim naglaskom na izgradnju Grand hotela Lapad.

Turizam na dubrovačkom području u 19. stoljeću

Nakon završetka izgradnje željezničke pruge koja je povezivala Beč s Trstom 1856. godine, Austrijska uprava je nastavila s razvojem željezničke mreže2, uspostavljajući veze s Rijekom 1873. i Pulom 1876. godine. Proširena željeznička infrastruktura omogućila je znatan porast broja posjetitelja na Jadranskoj obali. Nakon dolaska na obalu, posjetitelji su svoja putovanja mogli nastaviti prema Sredozemlju parobrodima.3 Prije uspostave parobrodske linije i željezničke pruge, Dubrovnik je bio relativno izoliran s ograničenim prometnim vezama prema drugim gradovima. Uvođenjem Lloydove parobrodne linije 1837. godine, Dubrovnik se povezao s Trstom, Krfom i Carigradom. Godinu dana kasnije, uspostavljena je redovna linija između Trsta i Kotora koja je pristajala u lukama duž Jadranske obale, uključujući Mali Lošinj, Zadar, Split i Gruž.4 “Iz pouzdanih izvora doznajemo da je Lloydovo društvo u Trstu po

1 Tehnički napredak u 19. stoljeću uključivao je razvoj parnih strojeva, što je dovelo do pojave parobroda i željeznica. Parobrodi su omogućili bržu i pouzdaniju povezanost između obalnih gradova i luka, dok su željeznice omogućile brži prijevoz ljudi i robe unutar kopnenih područja. Revolucionarne promjene rezultirale su povećanjem broja putnika i razvoj turizma.

2 Preteča uspostavljene bila je Lloydova linija Trst-Venecija koja je postepeno proširila na obalu Dalmacije i Istre. Zbog velike potražnje i sve većeg broja putnika, Lloyd uspostavlja redovne linije koje su plovile više puta tjedno i spajale cijelu Dalmaciju s Sredozemljem.

3 Boris Vukonić, Povijest hrvatskog turizma, Prometej. Zagreb, 2005., str. 43.

4 Ivo Perić, Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do 1941. godine. Zavod za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1983.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 187-196

Anja Vlašić: Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog hotelijerstva: Grand hotel Lapad

prijedlogu svoga predsjednika namjerno urediti nekoliko izleta po Dalmaciji sa svojiljem parnim brodovima. Svrha tih izleta bila bi da primami što više stranaca da pregledaju našu Dalmaciju, a u što kraćem roku.”5 Uspostava parobrodskih linija omogućila je redovna putovanja, što je značajno unaprijedilo svakodnevni život. Prema podacima iz onodobna tiska, prvi izletnici u Dubrovnik stigli su 10. kolovoza 1843. godine iz Trsta parobrodom Barone Stürmer. 6

Prijevoz na udaljenosti od luke do luke

Lošinj - Dubrovnik

Cijena putničke karte (novčana jedinica fiorin)7 I. raz. II. raz. III. raz.

Tablični prikaz parobrodskog prijevoza i cijena karata.8

Rani turizam u Dubrovniku bio je usmjeren na odmor i boravak u prirodi te se odvijao tijekom zimskih mjeseci. Prirodne ljepote dubrovačkog područja privlačile su sve veći broj posjetitelja, uključujući visoke dužnosnike, članove kraljevskih dvorova, političare te predstavnike gospodarske i kulturne elite austrijske uprave. Među njima je bio i nadvojvoda Maksimilijan I., brat cara Franje Josipa I., koji je Dubrovnik posjetio 1859. godine. Tijekom svoje posjete, Maksimilijan I. je kupio otok Lokrum uredivši ga za svoju ladanjsku rezidenciju.9 Uz nadvojvodu Maksimilijana I., u Dubrovnik često su dolazili i drugi članovima Habsburške obitelji. 10 „Još do dana današnjega u samostanu čuva spavaća soba cara Maksimilijana, onakva kakvu ju je ostavio prije njegovo

5 Dubrovnik, br. 14., Dubrovnik, 4. 4.1894.

6 Bruno Moravec, „Parobrodarski saobraćaj pokretač turističkog prometa na dubrovačkom području.” Naše more, vol. 2, br. 3, Dubrovnik, 1955., str. 117.

7 Uz cijenu putničke karte, putnici su dodatno plaćali prijevoz prtljage, kao i osiguranje života i imovnih vrijednosti (novac, zlato, nakit). Ivo Perić, (1993.) Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do 1941. godine. str. 18.

8 B. Moravec, (1955.) „Parobrodarski saobraćaj pokretač...”, str. 18.

9 Mara Marić / Mladen Obad Šćitaroci, „Lokrumsko šetalište – alameda“, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Vol. 27, br. 1 (57), mjesto izdanja, 2019., str. 51-63.

10 Austrougarska krunska princeza udova Stéphanie (1864.-1945.) krajem 19. stoljeća objavila je putopis „Lacroma“. Nadvojvoda Ludwig Salvator von Habsburg (1847.-1915.) također je pronašao nadahnuće u Dubrovniku i njegovoj okolici.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 187-196

Anja Vlašić: Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog hotelijerstva: Grand hotel Lapad

sudbonosnog puta u Meksiko (…) Cvijetnjak oko samostana je osobito zanimljiv zbog tropskog rastrija kojem obiluje. Plemeniti i veliki cvjetovi Indije i južne Afrike isprepliću se našim domaćim cvijećem u bratski zagrljaj. (…) Lokrum, taj „biser Jadrana”, koji eto ponovno otvara svoje čarobne dveri jednom članu naše kraljevske porodice, opet će oživljeti u skoroj budućnosti.”11

Crno-bijela fotografija uvale Portoč na Lokrumu

Izvor: Dubrovački muzeji – Pomorski muzej u Dubrovniku12

Prema dostupnim podacima, Dubrovnik je bilježio značajan broj turista u posljednjem desetljeću 19. stoljeća. Osim gradske jezgre, turisti su često posjećivali i okolna mjesta poput Trstenog, Lokruma, Rijeke dubrovačke, Župe, Gruža i Srđa. U početnoj fazi razvoja turizma, malobrojni posjetitelji i izletnici smještaj su pronalazili u privatnim i vjerskim objektima, dok su se za prehranu oslanjali na krčme i kavane. Kako je broj putnika neprekidno rastao, na Pilama je izgrađen prvi „hotel“ Miramar, u vlasništvu gostioničara Andra Mitrovića „potpisanom je čast javiti P.N. Gospodi Putnicima, da je ne davno ponačinio i proširio gorerečenu svoju Gostionici utemeljenu već god. 1854. Ona je na najlepšoj i najmilijoj strani grada: na vidiku joj je bašća i more, blizu je kafane, kupališta i postaja kočija. Hotel „Miramar“ osim dovoljnog broja soba sadrži i dvoranu za koncerte. Potpisani pak jamči za čistoću i tačnost u službi, te će svojski nastojati da ugodi Gospodi Gostima pristojnošću stanova i izvrsnim i freškim jelima i pićima.“13

11 Crvena Hrvatska, br. 633, Dubrovnik, 2. 6.1917.

12 Dostupno na: https://www.dumus.hr/print.aspx?id=59&itemId=347. Pristup ostvaren: 19. srpnja 2024.

13 Gušterica, br. 3., Dubrovnik, 12. 1.1882.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 187-196

Anja Vlašić: Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog hotelijerstva: Grand hotel Lapad

Međutim, prekretnica u razvoju dubrovačkog hotelijerstva bila je izgradnja Grand hotela Imperial na Pilama 1893. godine, inspiriranom idejom predsjednika Austrijskog Lloyda, Viktora Kalchberga.14 Hotel je bio izgrađen da bi osigurao odmor za putnike Lloydovih parobroda na dugim putovanjima. Nakon svečanog otvorenja 29. siječnja 1897. hotel je uspješno poslovao.15

„Piccola Venezia“ – lapadski ljetnikovac

Lapadski ljetnikovac, poznat kao Mala Venecija, je zbog svog geografskog položaja gotovo 300 godina nosio naziv „Mlaci“. Uzdignut na malenom kvadratnom otočiću okruženom morem, pejzažno je dominirao gruškom uvalom. Tijekom povijesti ljetnikovac je bio u vlasništvu tri plemićke obitelji: Sorkočević, Gradić i Đurđević. Prema dostupnim podacima sagradila ga je obitelj Sorkočević uređujući pritom i dvorac i vrt. Posjedovali su ga gotovo 200 godina, a potom je prešao u vlasništvo obitelji Đurđević u čijem je vlasništvu ostao do početka 20. stoljeća.16

“Bijeli dvorac” – grand hotel Lapad

Nakon izgradnje Grand hotela Imperial na Pilama (1897.) bečki poduzetnici nastavili su poticati razvoj hotelijerstva kroz daljnja financijska ulaganja. Austrijski industrijalac i veleposjednik Wilhelm Lerch dolazi u Dubrovnik 1911. godine i kupuje stari kompleks imanja obitelji Đurđević na Lapadu. Motiviran vizijom razvoja luksuznog turizma ubrzo započinje izgradnju hotela na kupljenom imanju. Prilikom gradnje obnavlja dvorac i kapelicu u skladu sa zahtjevima historicizma s postojećim gotičkim elementima.17 Izgradnja hotela trajala je dvije godine uz nekoliko prekida uzrokovanih blizinom barutane i strogim građevinskim propisima. Hotel je svečano otvoren u drugoj polovici ožujka 1914. godine. „Grand hotel Lapad – ovako se zove novosagragjeni veliki hotel u Lapadu, vlasnosti miljonera g. Vilima Lercha. Hotel se nalazi na vrlo lijepome položaju, izmegju bašća, a u blizini samog mora. Izgragjen je po najmodernijem i najpraktičnijem zahtjevu, sa svim mogućim komfortom. U utorak na 24. o. mj slijedio je otvor. Bilo je nekoliko uzvanika. U kapelici istog hotela otslužio je svečanu sv. misu gruški župnik g. Don Niko Zlovečera, a za tijem je slijedio blagoslov palače. Poslije toga bila je vrlo fina zakuska.“ 18

14 Nikola Šubić, “100 GODINA HOTELA ‘IMPERIAL’ U DUBROVNIKU. Ekonomska misao i praksa, 6 (1), Dubrovnik, 1997., str. 223-244.

15 Lukša Lucianović, Povijest Dubrovačkog hotelijerstva (od prvih prenoćišta u Dubrovačkoj Republici do modernih pansiona i hotela uoči Domovinskog rata). Udruga za očuvanje tradicije dubrovačkog turizma „Dubrovački izlog“, Dubrovnik, 2014., str. 30.

16 Vidi opširnije: Tomislav Kuljiš, „Mleci“ na Lapadu. Ljetnikovac Paska Frana Sorkočevića. Matica hrvatska, Dubrovnik, 2002., str. 11-14.

17 Isto, str. 41.

18 Crvena Hrvatska, godište 10, broj 465., Dubrovnik, 28. 3.1914.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 187-196

Anja Vlašić: Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog hotelijerstva: Grand hotel Lapad

„Bijeli dvorac“ – grand hotel Lapad Izvor: Dulist BOGATA I DUGA POVIJEST DUBROVAČKOG HOTELA

Sto godišta lapadske dame.19

Nakon završetka izgradnje Wilhelm Lerch hotel je nazvao „Weisses Schloss“, ali je naziv izazvao negativne reakcije među domaćim stanovništvom pa je pod pritiskom lokalne zajednice preimenovao u „Bijeli dvorac“. „Njegov bogati vlasnik kad ga je nedavno sagradio, udario je na njega grdna njemačka pismena „Weisses Schloss“, i to bez ikakva straha i obzira, jer je mogao da vrši svoju misiju. Ali dubrovačka Općina prisilila ga je da skine tu abnormalnost i tako sada nosi prevedeno ime „Bijeli dvorac“.20 Hotel je posjedovao 73 ležaja, a svaka soba imala je kupaonicu.

Nakon atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda i početka Prvoga svjetskoga rata Lerch napušta Dubrovnik te tijekom ratnih zbivanja umire. Hotel oporučno ostavlja svom sinu Karlu Lerchu, koji ga po završetku rata prodaje Srpskoj centralnoj banci za Primorje društvo s.o.j. u Dubrovniku 21 za 1.200.000 kruna.22

19 Dostupno na: https://dulist.hr/bogata-i-duga-povijest-dubrovackog-hotela-sto-godista-lapadske-dame/ 190951/. Pristup ostvaren: 21. srpnja 2024.

20 Dubrovnik, godište 1, br. 9. Dubrovnik, 28. 1.1922.

21 Nakon Prvog svjetskog rata Srpska centralna banka za Primorje je u Dubrovniku ostvarila značajan utjecaj na gospodarski razvoj regije kroz svoja ulaganja u razne industrije i infrastrukturu. Banka je imala vlasničke udjele u Dubrovačkoj parobrodskoj plovidbi, splitskom brodogradilištu Jug, te Brodarskom sindikatu Kraljevine SHS, čime je osigurala značajan utjecaj u pomorskom i brodograđevnom sektoru. Pored toga, banka je uložila u turističku industriju kupovinom polovine udjela u elitnom Grand hotelu Imperijal od Jadranske banke, čime je proširila svoj portfelj u sektoru turizma, zajedno s vlasništvom Grand hotela Lapad. Vlasništvo nad imanjima u Rijeci dubrovačkoj omogućilo je opskrbu ovih hotela potrebnim proizvodima, što je dodatno ojačalo njihovu poziciju na tržištu.

22 Marija Benić Penava, “Bankarsko poslovanje u dubrovačkom i bokokotorskom kotaru između dva svjetska rata (1918-1941)”. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, (51/2)., Dubrovnik, 2013., str. 624.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 187-196

Anja Vlašić: Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog hotelijerstva: Grand hotel Lapad

Promjenom vlasništva dolazi nova uprava koja mijena naziv hotela u Grand hotel Lapad. U međuratnom razdoblju hotel je uspješno poslovao privlačeći goste svojom raznolikom ponudom i kvalitetnim smještajem. Nakon preuređenja kapacitet hotela povećan je na 80 soba s ukupno 120 kreveta, pri čemu je svaka soba imala vlastitu kupaonicu.23 Osim udobnog smještaja, hotel je gostima nudio bogat društveni program, uključujući koncerte, zabavne večeri i organizirane izlete. Nakon uspostave gradske tramvajske linije 1928. godine gosti iz Lapada mogli su lako putovati do Grada i Gruža, što je dodatno povećalo atraktivnost hotela i olakšalo pristup gradskim atrakcijama.

Dubrovački tramvaj, linija Pile-Lapad

Izvor: Vlakovi – Tramvaj u Dubrovniku24

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata Grand hotela Lapad služio je kao glavna bolnica Južnog fronta. Nakon završetka rata preuređen je u Nižu ugostiteljsku školu, gdje su se održavali tečajevi za obuku budućih ugostiteljskih radnika. Tijekom socijalističkog razdoblja upravljanje hotelom preuzelo je Hotelsko poduzeće Lokrum, koje je nadogradilo treći kat u starom dijelu hotela. U šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća, uslijed proširenja turističke ponude, Grand hotel Lapad dobio je novi smještajni dio sa 140 soba. Hotelsko turističko poduzeće25 značajno je povećalo

23 Dubrovački list, poseban broj, Dubrovnik, travanj 1924.

24 Dostupno na: https://vlakovi-ri-hr.forumcroatian.com/t161p25-tramvaj-u-dubrovniku, pristup ostvaren 25. srpnja 2024.

25 Uoči raspada Jugoslavije, nekadašnje Hotelsko turističko poduzeće raspalo se na nekoliko manjih, među njima i Hotelsko turističko poduzeće Lapad. Prostor hotela za vrijeme srpsko-crnogorskih napada služio je za zbrinjavanje izbjeglica iz Župe dubrovačke, Konavala i Osojnika. (Vidi opširnije: Tomislav Kuljiš, „Mleci“ na Lapadu. Ljetnikovac Paska Frana Sorkočevića, Dubrovnik, 2002, str. 43.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 187-196

Anja Vlašić: Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog hotelijerstva: Grand hotel Lapad

kompleks na 400 ležaja. Izvršeno je i preuređenje nekadašnjeg ljetnikovca u hotelski kompleks. Izgrađena je nadstrešnica, ljetni restoran i otvoreni bazen.26

Grand hotel Lapad

Izvor: Dubrovnik history images27

Zaključak

Razvoj turizma na području Dubrovnika krajem 19. stoljeća predstavljao je ključni moment u gospodarskom razvoju regije. Uvođenje željezničkih i parobrodskih linija značajno je povećalo dostupnost Dubrovnika, omogućivši masovniji priljev turista. Prirodne ljepote, povoljna mediteranska klima te bogata kulturno-povijesna baština postali su temeljne atrakcije koje su privlačile posjetitelje, potaknuvši time izgradnju prvih hotela i ugostiteljskih objekata. Grand hotel Lapad, otvoren 1914. godine, predstavlja značajan primjer raskošne turističke infrastrukture tog vremena. Izgrađen prema zamisli bečkog poduzetnika Wilhelma Lercha, hotel je bio zamišljen kao luksuzno odmaralište za elitne goste iz Europe. Njegova arhitektonska grandioznost i pažljivo uređeni okoliš reflektirali su ambiciju vlasnika da stvori ekskluzivnu destinaciju. Tijekom 20. stoljeća, hotel je prošao kroz različite faze razvoja i prilagodbe, što ga čini jednim od najvažnijih povijesnih hotela u Dubrovniku. Danas, kao hotel s četiri zvjezdice, Grand hotel Lapad nastavlja biti važan segment dubrovačke turističke ponude, zadržavajući svoju povijesnu i kulturnu vrijednost.

26 Prvih 100 godina Hotel Lapad 1914. - 2014. (ur. Lidija Crnčević) Hotel Lapad. Dubrovnik, 2014. 27 Dostupno na: https://dubrovnikhistory.com/. Pristup ostvaren 22. srpnja 2024.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 187-196

Anja Vlašić: Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog hotelijerstva: Grand hotel Lapad

LITERATURA

Tisak

Crvena Hrvatska, Dubrovnik 1914.

Crvena Hrvatska, Dubrovnik 1917.

Crvena Hrvatska, Dubrovnik 1892.

Dubrovnik, Dubrovnik 1894.

Dubrovački list, Dubrovnik 1924.

Gušterica, Dubrovnik 1882.

Mrežni izvori

Crno-bijela fotografija uvale Portoč na Lokrumu. Izvor: Dubrovački muzeji – Pomorski muzej u Dubrovniku. Dostupno na: https://www.dumus.hr/print.aspx?id=59&itemId=347. Pristup ostvaren: 19. srpnja 2024.

Dubrovački tramvaj, linija Pile-Lapad. Izvor: Vlakovi – Tramvaj u Dubrovniku. Dostupno na: https://vlakovi-ri-hr.forumcroatian.com/t161p25-tramvaj-u-dubrovniku. Pristup ostvaren 25. srpnja 2024.

„Bijeli dvorac“ – grand hotel Lapad. Dostupno na: https://dulist.hr/bogata-i-duga-povijest-dubrovackog-hotela-sto-godista-lapadske-dame/190951/. Pristup ostvaren: 21.srpnja 2024.

Grand hotel Lapad. Dostupno na: https://dubrovnikhistory.com/ . Pristup ostvaren 22. srpnja 2024.

Literatura

Benić Penava, Marija, (2013). Bankarsko poslovanje u dubrovačkom i bokokotorskom kotaru između dva svjetska rata (1918-1941). Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, (51/2), 613-629.

Kuljiš, Tomislav, (2002.) „Mleci“ na Lapadu. Ljetnikovac Paska Frana Sorkočevića. Dubrovnik: Matica hrvatska.

Lucianović Lukša, (2014.) Povijest Dubrovačkog hotelijerstva (od prvih prenoćišta u Dubrovačkoj Republici do modernih pansiona i hotela uoči Domovinskog rata). Udruga za očuvanje tradicije dubrovačkog turizma „Dubrovački izlog“, Dubrovnik

Marić Mara, Mladen Obad Šćitaroci, Lokrumsko šetalište – alameda, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Vol. 27, br. 1 (57), 2019. str. 51-63.

Moravec Bruno, (1955.) „Parobrodarski saobraćaj pokretač turističkog prometa na dubrovačkom području.” Naše more, vol. 2, br. 3, str. 226-229.

Perić Ivo, Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do 1941. godine. Dubrovnik, 1983.

Prvih 100 godina Hotel Lapad 1914. - 2014. ur. Lidija Crnčević. (2014) Dubrovnik: Hotel Lapad.

Šubić Nikola, Dubrovački turizam od 1857. do 2005. godine. Vlastita naklada., Dubrovnik 2008.

Šubić, Nikola, (1997.) 100 GODINA HOTELA «IMPERIAL» U DUBROVNIKU. Ekonomska misao i praksa, 6 (1), str. 223-244.

Vukonić Boris, Povijest hrvatskog turizma, Prometej. Zagreb, 2005.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 187-196

Anja Vlašić: Ulaganje Austrijanaca u razvoj dubrovačkog hotelijerstva: Grand hotel Lapad

ULAGANJE AUSTRIJANACA U RAZVOJ DUBROVAČKOG HOTELIJERSTVA: GRAND HOTEL LAPAD

Sažetak

Grand hotel Lapad, poznat i kao „Bijeli dvorac“, izgrađen je 1914. godine na inicijativu austrijskog industrijalca Wilhelma Lercha. Hotel se nalazi u slikovitom okruženju Lapada, blizu mora, i predstavlja značajan primjer historicističke arhitekture s elementima gotike. Prvotno nazvan „Weisses Schloss“, naziv je promijenjen pod pritiskom lokalne zajednice zbog negativnih reakcija. Nakon otvaranja, hotel je nudio moderni smještaj sa 73 ležaja i vlastitim kupaonicama. Tijekom Prvog svjetskog rata, hotel je preuređen u bolnicu, a nakon rata postao je Niža ugostiteljska škola. U međuratnom razdoblju, uz povećanje kapaciteta na 80 soba, hotel je privlačio goste raznolikim sadržajima, uključujući koncerte i izlete. Tijekom socijalističkog razdoblja, upravljanje hotelom preuzelo je hotelsko poduzeće Lokrum, koje je dodatno proširilo smještajne kapacitete. Danas Grand hotel Lapad predstavlja značajan dio dubrovačke turističke ponude, nastavljajući tradiciju uglednog smještaja i ugodnog boravka uz more. Hotel simbolizira bogatu povijest i kulturnu baštinu Dubrovnika, prilagođavajući se potrebama suvremenih putnika.

INVESTITIONEN DER ÖSTERREICHER IN DIE

ENTWICKLUNG DES DUBROVNIKER HOTELWESENS: DAS GRANDHOTEL LAPAD

Zusammenfassung

Das Grandhotel Lapad, bekannt auch als „Weisses Schloss“, wurde im Jahr 1914 auf Initiative des österreichischen Industriellen Wilhelm Lerch gebaut. Das Hotel befindet sich in der malerischen Umgebung von Lapad, nahe am Meer, und stellt ein bedeutendes Beispiel der historizistischen Architektur mit Elementen der Gotik dar. Zuerst „Weisses Schloss“ genannt, wurde der Name unter dem Druck der Lokalgemeinschaft, wegen negativen Reaktionen, geändert. Nach der Eröffnung bot das Hotel moderne Unterkunft mit 73 Betten und eigenen Badezimmern an. Während des Ersten Weltkrieges wurde das Hotel in ein Lazarett umgestaltet, nach dem Krieg wurde es zur Unteren Gastgewerbeschule. In der Zwischenkriegszeit, mit Erweiterung der Kapazität auf 80 Zimmer, zog das Hotel seine Gäste mit verschiedenen Inhalten an, einschließlich Konzerte und Ausflüge. Während der sozialistischen Zeit übernahm das Hotelunternehmen Lokrum die Verwaltung des Hotels, das die Unterkunftskapazitäten zusätzlich erhöhte. Heute stellt das Grandhotel Lapad einen bedeutenden Teil des touristischen Angebotes von Dubrovnik dar, die Tradition der prominenten Unterkunft und des angenehmen Aufenthaltes am Meer fortsetzend. Das Hotel symbolisiert die reichhaltige Geschichte und das Kulturerbe von Dubrovnik, sich den Bedürfnissen moderner Reisenden anpassend.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

Berislav Hengl, univ.spec. berislav.hengl@dvskola.hr

Državna vatrogasna škola, Zagreb

Dr.sc. Brigita Hengl, dr.med.vet. bhengl.hah@gmail.com

Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu

UDK: 614.84(497.543Osijek)(091) Pregledni rad

Prihvaćeno: 01.10.2024.

Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju i razvoju

vatrogastva u Osijeku

U radu se prati razvoj najstarijeg dobrovoljnog vatrogasnog društva u Osijeku, DVD Osijek Gornji grad. Kako su bili značajni nosioci ukupnog razvoja ovih prostora, ne može se izostaviti uloga građana njemačkog podrijetla u osnivanju, vođenju i razvoju dobrovoljnog vatrogastva i društva u gradu Osijeku. U radu je prikazano kretanje udjela članova njemačkog porijekla, posebice kroz upravljačku strukturu društva. Kao potvrda za njemačko porijeklo koriste se prezimena članova. Prikazano je vrijeme od trenutka osnutka pa do vremena nakon Drugog svjetskog rata. Poseban naglasak stavljen je na tri osobe, a to su osnivač vatrogasnog društva u Osijeku i prvi njegov zapovjednik, Josip Uhl, te dvojica uspješnih poduzetnika, Stjepan Piller i Dragutin Laubner, koji su doprinijeli razvoju društva ne samo vizionarskim stavovima, već i konkretnim financijskim potporama.

Ključne riječi: dobrovoljno vatrogasno društvo, Osijek, Građani njemačkog porijekla, zaštita života i imovine

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

UVOD

Povijest vatrogastva u Habsburškoj monarhiji i Hrvatskoj

Prva dobrovoljna vatrogasna društva osnovana su još 1846. godine na području

Baden-Württemberga, Bavarske i Tirola1. Diljem Habsburške (Austrougarske) monarhije nakon revolucije 1848.-1849., kojom je došlo do pada feudalnog poretka2, započeo je proces slobodnog organiziranja građana u razne organizacije i udruge. U tome je razdoblju, vrlo brzo osnovan velik broj društava na području čitave Monarhije.

Na području Republike Hrvatske, prvo je vatrogasno društvo osnovano u Varaždinu 1864. godine. Kao osnivač navodi se Oton Mayer. U slijedećih 20 godina osnovano je još 30-ak dobrovoljnih vatrogasnih društava na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije3

Zastava prvog hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu

Počeci vatrogastva u Osijeku

Osnivanju vatrogasnog društva u Osijeku prethodilo je objavljivanje nekoliko novinskih članaka (7.4., 11.4., 14.4., 17.4. i 28.4. 1864.)4 kojima se gradskoj vlasti skretala pozornost na važnost postojanja vatrogasnih društava i kako bi se u gradu Osijeku potaknulo osnivanje vatrogasnog društva4. Tako Hans Wawerka, novinar, piše članak u ‘Esseker Lokalblatt-u’ i poziva građanstvo na osnivanje ‘Građanskog vatrogasnog društva’ po uzoru na vatrogasno društvo u Augsburgu. Dok u članku ‹Lokalblatta’ od 4. 7. 1866.g., novinar Wawerka oštro kritizira rad ‹gradske uprave› te među ostalim ističe kao neophodnu potrebu i prvu dužnost gradske uprave, nabavu

1 Novak, Antun; Kirinčić, Miroslav, Hrvatska vatrogasna zajednica, Zagreb, 2016.

2 Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 15.9.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/revolucija-1848-49>

3 Bilandžić, Dušan, Hrvatska moderna povijest. Golden marketing. Zagreb, 1999.

4 Esseker Lokalblatt und Landbote, pristupljeno 29.9.2024.https://books.google.hr/books?id=-x9v4FuwSZsC &pg=PA8&hl=hr&source=gbs_selected_pages&cad=1#v=onepage&q&f=false

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

vatrogasnih rekvizita i ustrojstvo „dobro organiziranog dobrovoljnog ili dapače plaćenog vatrogastva“.5

Naslovnica novina Esseker Lokalblatt br. 16

Osnivanje vatrogasnog društva u Osijeku povezano je s osnivanjem i postojanjem gimnastičarskog društva, koje se tada zvalo gombalačko društvo. Prvo takvo „Pervo Društvo Gombalacah“ osnovano je 1865. godine te se uz streljačka društva u Osijeku i Zagrebu smatra najstarijim sportskim društvom u Hrvatskoj. Gombalačko (gimnastičko) društvo imalo je zadaću pored vježbanja i drugog plemenitog odgoja mladeži, svoje članove vježbati za vatrogasnu službu. Gombalačko društvo gimnasticiralo je po sustavu njemačkog „turnerstva“ te sa svojim radom ostaje u okviru novoosnovanog vatrogasnog društva u Gornjem gradu. Iako u početku ove dvije specifične udruge nastupaju kao jedna, ipak se 1879. godine prestaje s gimnastičarskom praksom, prodaju se gimnastičarske sprave, te se od tada može govoriti samo o vatrogasnom društvu6.

5 Obad, Vlado, Njemačko novinstvo Osijeka: u promicanju građanske kulture, Osijek, VDG, 2014

6 Hengl, Berislav; Ravas, Mirela; Dokić, Zdravko; Ivanović, Milan; Kosanović, Nikola; Sršan, Stjepan; Matić, Vilim, 1872-2022 DOBROVOLJNO VATROGASNO DRUŠTVO OSIJEK GORNJI GRAD, Osijek, 2022.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

Javna vježba na Glavnom trgu u Osijeku 1906. godine

Osnivanje dobrovoljnog vatrogasnog društva

U Kasinu, u Gornjem gradu, 30. lipnja 1872. godine sastao se, na poticaj Josipa Uhla, odbor za osnivanje vatrogasnog društva. Odbor su u tom trenutku činili Josip Uhl, Camillo Mayersfeld, Johann Ruspini, Jakob Goldstein, Matija Hübert, Antun Hochsteter, Milan Pavić, David Altman, Ivan Frank, Coloman Masz, Hinko Mozer, Franjo Wagner, Ignjat Dettel, Franjo Fleck i Napoleon Biedersfeld. Na temelju njihove odluke održana je 20.10.1872. godine osnivačka i prva skupština Freiwilliger Thurnund Feuerwehr-Verein in Esseg (na hrvatskom: „Dobrovoljno gombalačko i vatrogasno društvo u Osijeku“)7. Unutarnje uređenje društava bilo je regulirano Službovnikom vatrogasnog društva („SLUŽBOVNIK VATROGASNOG I GOMBAŠNOG DRUŽTVA OSIEČKOG“) iz 1875. godine i „Pravilima vatrogasnog i gombašnog društva u Osieku“. Oba dokumenta za dobrovoljno društvo u Osijeku bila su napisana na hrvatskom i njemačkom jeziku. Društvom je upravljao nadzapovjednik (njem. Obercommandant; u današnjoj organizaciji ta se funkcija naziva predsjednik) koji je bio odgovoran za pravno i financijsko poslovanje društva. Za operativnu pripravnost, gašenje požara i zapovijedanje vatrogascima na intervencijama bio je zadužen

7 Dokić, Z., Ivanović, M. (1962) Spomen knjiga o devedeset-godišnjem radu dobrovoljnog vatrogasnog društva Osijek, Gornji grad, 1872-1962., Osijek

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

zapovjednik (njem. Commandant; prema današnjem ustrojstvu vatrogastva koristi se isti naziv).8

S obzirom na teritorijalnu podjelu grada Osijeka, i Društvo je djelovalo u kotarima: I – Gornji grad, II – Donji grad te Novi Grad. Zasebno vatrogasno društvo osnovano je u Donjem gradu 1875. godine, a prvi je zapovjednik bio Franjo Schmidt. U Novom Gradu vatrogasno se društvo osniva 1892. godine, a nadzapovjednik je Hinko Zimmer. Vatrogasno društvo u gornjem i donjem gradu postoji još i danas kao DVD Gornji grad Osijek i DVD Donji grad, dok više ne postoji vatrogasno društvo Novog grada. Zbog dobro organiziranog i transparentnog vođenja vatrogasnog društva može se korištenjem zapisnika s godišnjih skupština te raznih drugih izvještaja i evidencija (u posjedu DVD Osijek Gornji grad) pratiti slijed zapovjednika i nadzapovjednika od osnutka društva pa sve do danas9, a za potrebe ovoga rada napravljen je slijed od osnutka do vremena 2. svjetskog rata, s obzirom da se nakon toga vremena utjecaj građana njemačkog porijekla osjetno smanjuje, iako ne nestaje u potpunosti, jer se čak i u novijoj povijesti mogu u dobrovoljnim vatrogasnim društvima pronaći članovi njemačkog porijekla.

Odbor za osnivanje vatrogasnog i gombalačkog društva, 1872. godina

8 Hengl, Berislav; Ravas, Mirela; Dokić, Zdravko; Ivanović, Milan; Kosanović, Nikola; Sršan, Stjepan; Matić, Vilim, 1872-2022 DOBROVOLJNO VATROGASNO DRUŠTVO OSIJEK GORNJI GRAD, Osijek, 2022.

9 Dokić, Z., Ivanović, M. (1962) Spomen knjiga o devedeset-godišnjem radu dobrovoljnog vatrogasnog društva Osijek, Gornji grad, 1872-1962., Osijek

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

Na slici 7 vidi se kako u spomenutom povijesnom razdoblju u dobrovoljnom vatrogasnom društvu imamo 14 nadzapovjednika, od kojih se za 11, prema prezimenu, može zaključiti da su osobe njemačkog porijekla. U istom razdoblju kroz vatrogasno se društvo izmijenilo jedanaest zapovjednika, od kojih se za njih sedmoricu može zaključiti da su njemačkog porijekla (slika 8).

Prva zastava vatrogasnog društva u Osijeku

Pravila i službovnik Dobrovoljnog gombalačkog i vatrogasnog družtva iz 1881. godine

7:

Slika

Zapovjednici vatrogasnog društva u Osijeku do 2. svjetskog rata

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

Slika 8: Nadzapovjednici vatrogasnog društva u Osijeku do 2. svjetskog rata

Josip (Joseph) Uhl (Osijek, 1821.-1887.) – zapovjednik (1872.-1877.)

Josip Uhl bio je ugledni osječki veletrgovac drvima. Vrlo malo informacija može se pronaći o njegovom radu i djelovanju. Bio je osnivač vatrogasnog društva u Osijeku i prvi osječki vatrogasni zapovjednik. Na toj dužnosti ostao je do skupštine društva 1877. godine, kada je prihvaćena njegova ostavka, te je postao član Počasnog odjela društva. Uhl umire 3. svibnja 1887. godine10.

Josip (Joseph) Uhl

10 Hengl, Berislav; Ravas, Mirela; Dokić, Zdravko; Ivanović, Milan; Kosanović, Nikola; Sršan, Stjepan; Matić, Vilim, 1872-2022 DOBROVOLJNO VATROGASNO DRUŠTVO OSIJEK GORNJI GRAD, Osijek, 2022.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

Stjepan Piller (Osijek, 1861.-1925.) – zapovjednik (1901.-1914.)

Stjepan Piller naslijedio je posao od oca Ladislava, koji je bio gostioničar, te se bavio trgovinom vina i rakije. Potom je kupio u Donjem gradu zemljište na kojem je 1898. izgradio paromlin i tvornički kompleks nazvan „Karolina Mühle“ po Stjepanovoj supruzi. Početkom srpnja 1912. adaptirao je paromlin i kapital uložio u mlinsku industriju („Stjepan Piller i sinovi / Stefan Piller und Söhne“) registriranu 28. veljače 1920. kao „Poduzeće za tjeranje mlinske industrije i tjeranje gostioničarskog obrta u Osijeku“11.

Aktivnim članom vatrogasnog društva Gornji grad Osijek postaje 1880. godine, a za vođu penjača izabran je 6. siječnja 1890. godine. Bio je agilan i na požarnim intervencijama sveprisutan iako je vodio vrlo uspješan poduzetnički život. Kao vođa penjača provodio je velik dio svog slobodnog vremena u uvježbavanju članova u vatrogasnom društvu. Na njegovu je inicijativu i uz financijsku potporu, tada drveni vatrogasni toranj koji je služio za vježbe i osmatranje, srušen 1893. godine te je na njegovom mjestu podignut zidani vatrogasni toranj. Toranj je dugo vremena nosio ime „Stjepan“, kao uspomenu na neposrednog rukovodioca građenja i vođu penjača Stjepana Pillera. Godine 1901. članovi društva izabiru jednoglasno Stjepana Pillera za zapovjednika. Na njegov prijedlog, 1905. godine u jezik zapovijedanja u vatrogasnom društvu umjesto njemačkog uvodi se hrvatski jezik. Iste se godine u suradnji s tadašnjim nadzapovjednikom Dragutinom Laubnerom radi na unaprjeđenju protupožarne zaštite i sigurnosti građana tako da se kroz glavne ulice grada do najvažnijih mjesta gradi vodovod s odgovarajućim hidrantima. Sagrađena je i vodovodna centrala vatrogasnog društva s motornim pumpama, te je izgrađen prvi vodovod od Rokovog trga (uz crkvu Sv. Roka u Osijeku) kroz Strossmayerovu ulicu do Šamačke ulice. Zbog veličine investicije nadzapovjednik Laubner i zapovjednik Piller dali su banci i privatno jamstvo.

Na prijedlog zapovjednika Pillera ponuđeno je kućevlasnicima uz trasu vodovoda (čija je prva namjena bila opskrba vodom za gašenje) priključak na vodu uz odgovarajuću naknadu za primljenu vodu. Na taj način je društvo ostvarivalo svoj najvažniji, skoro jedini prihod za uzdržavanje i nabavu potrebne vatrogasne opreme. Dužnost zapovjednika društva obavljao je sve do 15. listopada 1918. godine kada je podnio ostavku i preveden je u začasnog zapovjednika. I dalje je aktivno sudjelovao u radu vatrogasnog društva prije svega u razvoju vodovoda koji je tada bio u vlasništvu vatrogasnog društva, a na temelju koncesije dobivene od Grada Osijeka. Osim toga, Piller je financijski pomagao Fond za bolesne i nastradale vatrogasce namijenjen pomoći oboljelim vatrogascima i obiteljima umrlih vatrogasaca. S obzirom na

11 Živaković-Kerže, Zlata ; Dobsai, Gabriela, KAROLINA Od Pillerovog paromlinskog društva, Karoline, SLOBODE do Kraš grupe. Osijek: Studio HS internet, 2017

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

previranja u vatrogasnom društvu i pritisak javnog mnijenja za proširenjem vodovoda, 1923. godine ponovno se aktivirao te je 28. listopada izabran za nadzapovjednika. Nakon nekoliko godina nadzapovjednik Piller je teško obolio te je nakon operacije u Beču preminuo 27. listopada 1925. godine12.

Stjepan Piller i Florian Weller

Carl (Dragutin) Laubner (Osijek, 1859.-1919.) – nadzapovjednik (1909.-1919.)

Dragutin Laubner rođen je 24. srpnja 1859. u gornjogradskoj obitelji Laubner Carla i majke Ane Laubner (rođena Delegman). Dragutin se oženio s Thelkom rođenom Gotzy koja je rođena 1870., a umrla u Osijeku 10. rujna 1936. Dragutin i Thelka nisu imali djece13.

12 Hengl, Berislav; Ravas, Mirela; Dokić, Zdravko; Ivanović, Milan; Kosanović, Nikola; Sršan, Stjepan; Matić, Vilim, 1872-2022 DOBROVOLJNO VATROGASNO DRUŠTVO OSIJEK GORNJI GRAD, Osijek, 2022.

13 Zavičajnici grada Osijeka 1901.-1946., Priredili Stjepan Sršan i Vilim Matić, Osijek 2003.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

Od 1885. godine Laubner izdaje novine „Slawonische Presse“ (izlaze tri puta tjedno, a od 1893. postaju dnevni list). „Slawonische Presse“ izlazile su gotovo četiri desetljeća, a Laubner je u njima bio vlasnik, glavni urednik, izdavač i tiskar tih novina. U tisku je korištena gotica i njemački jezik. Godine 1915. Laubner zbog zdravstvenih razloga prodaje svoju tiskaru, a 1917. godine „Slawonische Presse“ predaje dugogodišnjem suradniku Carlu Bendi, glavnom uredniku novina. Laubner je bio istaknuta osoba u Osijeku 19. stoljeća. Bio je dugogodišnji potpredsjednik Trgovačko – obrtničke komore za Slavoniju sa sjedištem u Osijeku od 1893. do 1902. te njen predsjednik 1902. godine. U više mandata bio je gradski zastupnik, predsjednik Prometnog skladišta, predsjednik Okružne blagajne, član ravnateljskog vijeća više osječkih zavoda i poduzeća te nadzapovjednik gornjogradskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva14

U rad dobrovoljnog vatrogasnog društva u Gornjem gradu Dragutin Laubner uključio se 10. ožujka 1879. godine, nepunih pet godina nakon osnutka. Pristupnicu je Laubner potpisao u društvu Mirka (Emmericha) Graffa s kojim je u ovom društvu obavljali različite dužnosti. Laubner je bio aktivan član dugi niz godina pa je tako prvo priznanje za 10-godišnje članstvo primio na dan Sv. Ane, 26. srpnja 1891. godine prilikom proslave godišnjice osnutka i rada društva. Sve do 3. svibnja 1894. godine bio je zamjenik tajnika te je od tada na dužnosti tajnika. Zabilježeno je i da je 17. ožujka 1895. godine, na 21. redovnoj glavnoj skupština u dvorani trgovinske komore koju je vodio nadzapovjednik Josip Petru, Laubner podnio izvješće o jednom od najvećih požara u Osijeku koji se dogodio 14. kolovoza 1894. godine15. Za 20 godina predanog rada u vatrogasnom društvu, 1902. godina prima spomenicu. Radi na osiguranju izvršujućih članova protiv nezgoda za slučaj oboljenja i nesreće, „kako bi se mogli mirno i što požrtvovnije posvetiti obrani života i imetka svoga bližnjega, jer znadu da su za njih i njihove obitelji osigurane životne potrebe ako ih nezgoda snađe“16. Godine 1909. po ostavci nadzapovjednika Mirka Graffa izabran je za nadzapovjednika. 1912. godine na skupštini društva Laubner prima iz ruku gradskog načelnika Konstantina Graffa državno priznanje. Laubner je na mjestu nadzapovjednika skrbio o napretku društva pa je tako 1916. godine nadograđen vatrogasni toranj radi smještaja velike cisterne za vodu. Krajem 1918. godine je u administraciji društva uveden hrvatski jezik, a njemački napušten. Laubner je umro 2. srpnja 1919. godine, kao nadzapovjednik vatrogasnog društva, stoga je pokopan uz sve vatrogasne počasti17.

14 Červenjak, Jelena (2010) Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada Osijeka u 19. stoljeću // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice ..., 17, 153-162

15 Dokić, Z., Ivanović, M. (1962) Spomen knjiga o devedeset-godišnjem radu dobrovoljnog vatrogasnog društva Osijek, Gornji grad, 1872-1962., Osijek

16 Dokić, Z., Ivanović, M. (1962) Spomen knjiga o devedeset-godišnjem radu dobrovoljnog vatrogasnog društva Osijek, Gornji grad, 1872-1962., Osijek

17 Hengl, Berislav; Ravas, Mirela; Dokić, Zdravko; Ivanović, Milan; Kosanović, Nikola; Sršan, Stjepan; Matić, Vilim, 1872-2022 DOBROVOLJNO VATROGASNO DRUŠTVO OSIJEK GORNJI GRAD, Osijek, 2022.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

Iz godišnjeg izvještaja se vidi, da je su dva zaslužna člana društva i to nadzapovjednik Dragutin Laubner i zapovjednik Stjepan Piller, navršili službovanje i to prvi 30 godina a drugi 25 godina nesebičnog i požrtvovnog rada, „..a to je dalo radostan povod, da ih je za izvanredne zasluge za ovo društvo, u predvečerje dana utemeljenja počasti bakljadom, te su im uručeni darovi i to nadzapovjedniku Dragutinu Laubner vatrogasni pojas, a zapovjedniku Stjepanu Pilleru vatrogasni mač“18

Zaključak

Dragutin Laubner

Od 1872. godine djeluju vatrogasna društva u Osijeku a u njihovom radu uključeni su svi slojevi građanstva, a do kraja 2. svjetskog rata dominiraju građani njemačkog porijekla, što se može vidjeti iz popisa zapovjednika i nadzapovjednika dobrovoljnog društva u Gornjem gradu u Osijeku. U prilog tome ide i činjenica da se do 1918. godine koristiti njemački kao službeni jezik u vatrogastvu, iako je u vatrogasnom društvu u Osijek u se počelo koristiti hrvatskim jezikom već 1905. godine.

Vatrogasci su se osim spašavanjem bavili drugim važnim društvenim djelatnostima: pokrenuli su i održavali gradski vodovod, hitnu medicinsku pomoć, gradsku čistoću, javno kupatilo, često osobnim zalaganjem pojedina koji su kako bi pribavili dostatna financijska sredstva za rad društva dobijali sredstva od banaka davanjem osobnih zaloga, odnosno vlastite imovine.

Generacije građana Osijeka njemačkog porijekla povezane su uz rad i doprinijeli su radu vatrogasnih društava u gradu, a među njima su i brojne značajne osobe koje su imale ulogu u kulturnom, gospodarskom i društvenom životu grada. U ovom radu istaknuti su Josip Uhl, Stjepan Piller i Dragutin Laubner, oni osim što su bili utemeljitelji vatrogasnog društva i vodili brigu za sigurnost građana Osijeka, uvelike su utjecali i na poboljšanje kvalitete i standarda života u gradu.

18 Dokić, Z., Ivanović, M. (1962) Spomen knjiga o devedeset-godišnjem radu dobrovoljnog vatrogasnog društva Osijek, Gornji grad, 1872-1962., Osijek

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

Literatura

Bilandžić, Dušan, Hrvatska moderna povijest. Golden marketing. Zagreb, 1999.

Červenjak, Jelena (2010) Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada Osijeka u 19. stoljeću // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice ..., 17, 153-162

Dokić, Z., Ivanović, M. (1962) Spomen knjiga o devedeset-godišnjem radu dobrovoljnog vatrogasnog društva Osijek, Gornji grad, 1872-1962., Osijek

Esseker Lokalblatt und Landbote , pristupljeno 29.9.2024.https://books.google.hr/books?id=-x9v4FuwSZsC&pg=PA8&hl=hr&source=gbs_selected_pages&cad=1#v=onepage&q&f=false Hengl, Berislav; Ravas, Mirela; Dokić, Zdravko; Ivanović, Milan; Kosanović, Nikola; Sršan, Stjepan; Matić, Vilim, 1872-2022 DOBROVOLJNO VATROGASNO DRUŠTVO OSIJEK GORNJI GRAD, Osijek, 2022.

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 15.9.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/revolucija-1848-49 Novak, Antun; Kirinčić, Miroslav, Hrvatska vatrogasna zajednica, Zagreb, 2016. Obad, Vlado, Njemačko novinstvo Osijeka: u promicanju građanske kulture, Osijek, VDG, 2014

Zavičajnici grada Osijeka 1901.-1946., Priredili Stjepan Sršan i Vilim Matić, Osijek 2003. Živaković-Kerže, Zlata ; Dobsai, Gabriela, KAROLINA Od Pillerovog paromlinskog društva, Karoline, SLOBODE do Kraš grupe. Osijek: Studio HS internet, 2017

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

DOPRINOS GRAĐANA NJEMAČKOG PODRIJETLA OSNIVANJU I RAZVOJU

VATROGASTVA U OSIJEKU

Sažetak

Razvoj dobrovoljnih vatrogasnih društava na području Habsburške monarhije odvija se i postaje neizostavan dio društva u skladu s ekonomskim razvojem i industrijalizacijom. Slična sudbina može se pratiti na primjeru najstarijeg dobrovoljnog vatrogasnog društva u Osijeku,

DVD Osijek Gornji grad. Kao većinski nosioci ukupnog razvoja ovih prostora, ne može se izostaviti uloga građana njemačkog podrijetla u osnivanju, vođenju i razvoju dobrovoljnog vatrogastva i društva u gradu Osijeku. U radu je prikazano kretanje udjela članova njemačkog porijekla, posebice kroz upravljačku strukturu društva. Kao potvrda za njemačko porijeklo koriste se prezimena članova.

Od 1872. godine djeluju vatrogasna društva u Osijeku, a u njihovom radu uključeni su svi slojevi građanstva, te do kraja 2. svjetskog rata dominiraju građani njemačkog porijekla, što se može vidjeti iz popisa zapovjednika i nadzapovjednika dobrovoljnog društva u Gornjem gradu u Osijeku. U prilog tome govori i činjenica da će se do 1918. godine koristiti njemački kao službeni jezik u vatrogastvu, iako se u vatrogasnom društvu u Osijeku hrvatski jezik počeo koristiti već 1905. godine. Poseban naglasak stavljen je na tri osobe, a to su osnivač vatrogasnog društva u Osijeku i prvi njegov zapovjednik, Josip Uhl, te dvojica uspješnih industrijalaca Stjepan Piller i Dragutin Laubner, koji su doprinijeli razvoju društva ne samo vizionarskim stavovima, već i konkretnim financijskim rješenjima. Tako se zahvaljujući dodatnim aktivnostima vatrogasaca koje prelaze okvire gašenja požara, stvaraju dodatne vrijednosti koje su doprinijele razvoju Osijeka kao suvremenog grada, a na čijim su se temeljima razvile humanitarne i sanitarne djelatnosti bez kojih se i u današnje vrijeme ne može zamisliti funkcioniranje suvremenog društva. Vatrogasci su se osim spašavanjem bavili drugim važnim društvenim djelatnostima: pokrenuli su i održavali gradski vodovod, hitnu medicinsku pomoć, gradsku čistoću, javno kupatilo, često osobnim zalaganjem pojedina koji su kako bi pribavili dostatna financijska sredstva za rad društva dobijali sredstva od banaka davanjem osobnih zaloga, odnosno vlastite imovine. Može se zaključiti da su generacije građana grada Osijeka, njemačkog porijekla povezane uz rad vatrogasnih društava u gradu, te su na taj način doprinijeli razvoju kulturnog, gospodarskog i društvenog života grada.

BEITRAG DER BÜRGER DEUTSCHEN STAMMES

ZUR GRÜNDUNG UND ENTWICKLUNG DES FEUERWEHRWESENS IN OSIJEK

Zusammenfassung

Die Entwicklung freiwilliger Feuerwehrgesellschaften auf dem Gebiet der Habsburger Monarchie entwickelt sich und wird ein unverzichtbarer Teil der Gesellschaft entsprechend der wirtschaftlichen Entwicklung und Industrialisierung. Ein ähnliches Schicksal kann auf dem Beispiel der ältesten freiwilligen Feuerwehrgesellschaft in Osijek, DVD Osijek Gornji grad, verfolgt werden. Als Mehrheitsträger der gesamten Entwicklung dieses Raumes, kann

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 197-210

Berislav Hengl, Brigita Hengl: Doprinos građana njemačkog podrijetla osnivanju...

die Rolle der Bürger deutschen Stammes bei der Gründung, Leitung und Entwicklung des freiwilligen Feuerwehrwesens und der Gesellschaft in Osijek nicht ausgelassen werden. In dem Beitrag wurde die Bewegung des Anteiles der Mitglieder deutschen Stammes, insbesondere durch die Leitungsstruktur der Gesellschaft, dargestellt. Als Bestätigung des deutschen Stammes werden die Familiennamen der Gesellschaftsmitglieder benutzt. Ab 1872 wirken in Osijek Feuerwehrgesellschaften und in ihre Tätigkeit sind alle Bürgerschichten eingeschlossen, so dominieren bis zum Ende des 2. Weltkrieges Bürger deutschen Stammes, was aus dem Verzeichnis der Kommandeure und Oberkommandeure der freiwilligen Gesellschaft in der Oberstadt in Osijek ersichtlich ist. Dafür spricht auch die Tatsache, dass bis 1918 Deutsch als offizielle Sprache im Feuerwehrwesen gebraucht wird, obwohl in der Feuerwehrgesellschaft in Osijek der Gebrauch der kroatischen Sprache schon 1905 begonnen hatte.

Besondere Betonung wurde auf drei Personen gesetzt, das sind der Gründer der Feuerwehrgesellschaft in Osijek und ihr erster Kommandant, Josip Uhl, sowie zwei erfolgreiche Industriellen, Stjepan Piller und Dragutin Laubner, die der Entwicklung der Gesellschaft nicht nur durch visionäre Ansichten sondern auch durch konkrete finanzielle Lösungen ihren Beitrag leisteten. So werden, dank zusätzlichen Aktivitäten der Feuerwehrleute, welche aus dem Rahmen des Feuerlöschens treten, zusätzliche Werte geschaffen, die der Entwicklung von Osijek als modernen Stadt beigetragen haben und auf deren Grundlagen wohltätige und sanitäre Tätigkeiten entwickelt wurden, ohne die man sich das Funktionieren der modernen Gesellschaft auch in der Gegenwart nicht vorstellen kann.

Die Feuerwehr befasste sich, außer Rettung, auch mit anderen wichtigen gesellschaftlichen Tätigkeiten: sie begannen und unterhielten die städtische Wasserversorgung, den medizinischen Notdienst, den städtischen Sauberkeitsdienst, das öffentliche Bad, oft durch persönlichen Einsatz von einzelnen Personen, die zum Erhalt zusätzlicher finanziellen Mittel für die Tätigkeit der Gesellschaft von Banken Mittel erhielten, für welche sie persönlich bzw. mit eigenem Besitz, bürgten.

Man kann daraus schließen, dass Generationen der Bürger der Stadt Osijek deutschen Stammes mit der Tätigkeit der Feuerwehrgesellschaften in der Stadt verbunden sind und auf diese Weise der Entwicklung des kulturellen, wirtschaftlichen und gesellschaftlichen Lebens der Stadt ihren Beitrag leisteten.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225

Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

doc. dr.sc. Jasenka Kranjčević, dipl. ing.arh.

jasenka.kranjcevic@iztzg.hr

Institut za turizam, Vrhovec 5, Zagreb

UDK: 338.48(497.5)(091) Pregledni rad

Prihvaćeno: 27.08.2024.

Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom Jadranu između

dva svjetska rata

U radu se polazi od činjenica da je vrtoglavi razvoj turizma raspadom Austro-Ugarske Monarhije doživio velike promjene u ekonomskom, organizacijskom i vlasničkom smislu te da je između dva svjetska rata hrvatski Jadran podijeljen na dvije države Kraljevinu Italiju i Kraljevinu SHS / Jugoslaviju. Cilj rada je temeljem povijesne komparativne metode iz više izvora prezentirati i analizirati turistički promet turista iz Austrije i Njemačke između dva svjetska rata na prostoru današnjeg hrvatskog Jadrana. Kao izvori korišteni su onodobni dostupni ne baš uvijek vjerodostojni statistički podaci, časopisi te turistički vodiči. U radu se najprije daje prikaz općih turističkih prilika za analizirano područje a zatim se daje prikaz dostupnih podataka o dolascima i noćenjima turista iz Austrije i Njemačke.

U zaključku se iznosi podatak kako su turisti iz Austrije i Njemačke bez obzira na sve administrativne postupke novih država gotovo u svim destinacijama ostvarivali najveći broj dolazaka i noćenja.

Ključne riječi: turistički promet, između dva svjetska rata, hrvatski Jadran, turisti iz Austrije i Njemačke

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225 Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

Uvod

Za vrijeme Prvog svjetskog rata turizam je na prostoru hrvatskog Jadrana doživio snažan udarac kao i u brojnim drugim državama.1 Bez obzira što na hrvatskom Jadranu nije bilo vojnih operacija za vrijeme Velikog rata, turistički promet je naglo pao a time su zaustavljene investicije za izgradnju zgrada ugostiteljsko-turističke namjene te tehničke infrastrukture kao što su ceste, željezničke pruge, luke, obale i dr. Turizam se nakon završetka rata u novoformiranoj (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca kasnije Kraljevina Jugoslavija) i proširenoj državi (Kraljevina Italija) osim s oporavkom suočavao i s brojnim izazovima u organizacijskom i vlasničkom smislu. Otežavajuća okolnost je bila što su predratni hoteli vrlo često za vrijeme rata i neposredno nakon njega služili kao bolnice za oporavak vojnika. Također, radi evidencije dolazaka i odlazaka stranaca, države uvode vize (čije pristojbe nisu bile pristupačne svima) a njihov je administrativni postupak najčešće bio dugotrajan. S druge strane, hrvatske destinacije, hotelijeri i ugostitelji željeli su privući turiste s emitivnih tržišta kao što su Njemačka i Austrija.

Stoga je cilj rada temeljem povijesne komparativne metode podataka prezentirati i analizirati promet turista iz Austrije i Njemačke između dva svjetska rata na današnjem prostoru hrvatskog Jadrana. Kao izvori za istraživanje korišteni su ondašnji dostupni ne baš uvijek vjerodostojni statistički podaci, onodobne publikacije i časopisi kao što su Jugoslovenski turizam, Jadranska Straža, Hotel i dr. te turistički vodiči.

Ograničenja u istraživanju su korištenje tadašnjih geografskih pojmova kao Primorje (npr. pojam Primorje neki su autori koristili za područje istočne obale Jadrana Kraljevine Jugoslavije), zatim tadašnji teritorijalni ustroj Jugoslavije na banovine koji ne odgovara današnjim županijama te Italije kao i nepouzdani statistički podaci za pojedine destinacije. Također pojam stranac odnosio se na sve domaće i strane turiste.

Pregled literature

Na europskoj razini više je stručnjaka ukazivalo na negativni utjecaj Velikog rata na turizam a među njima se ističe Krauss 1915. Na samom kraju rata, on je 1918. dao preporuke za njegovu obnovu.2 Za prostor novoformirane države Milan Marjanović 1918. u knjizi Obnova predlaže oporavak Dalmacije kroz razvoj poljoprivrede, industrije i turizma.3

1 Maximillian Krauss, Krieg und Fremdenverkehr. Munich, Germany, Author, 1915. Maximillian Krauss, Die Wiederaufrichtung des Fremdenverkehrs nach dem Kriege. Munich, Germany: Author, 1918.; Jasenka Kranjčevic (2019). Tourism on the Croatian Adriatic Coast and World War I. Academica Turistica, 12(1)/2019, 41-53.

2 Moriz Band „Der Krieg und der Fremdenverkehr“, Fremdenverkehr, VII/1914, 33, 1.; Reinh. E. Petermann Wirkungen des Krieges auf Natur und Landschaft, Touristik und Fremdenverkehr. Österreischische Touristen-Zeitung, XXXV/1915, 7, 90-94. Krauss 1915, Ibid i Kraus, 1918, Ibid.

3 Milan Marjanović, Obnova Zbornik za inicijativu i diskusiju poratnih problema. Jugoslavenska štamparija. Valariso, Chile, 1918.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225 Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

Domaći stručnjaci također ukazuju na probleme opravka turizma te ukazuju na njegovu važnost za gospodarstvo. Kako bi potaknuli razvoj turizma i dali mu novo značenje pokreću se različite aktivnosti. Josip Srećko Vrignanin4 na Sušaku radi na osnivanju Turističkog saveza Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. On iznosi brojne prijedloge za razvoj turizma kroz poticanje investitora u turizmu te prikuplja podatke o turističkom prometu. Jerko Čulić u Splitu 1928. pokreće mjesečni časopis Jugoslovenski turizam. U Zadru, bivši kotarski poglavar Lavoslav Golf 1929. daje pregled razvoja turizma u Dalmaciji i vidi potencijale za njegov daljnji razvoj.5 Usprkos velikom angažmanu pojedinaca uvođenje jedinstvene evidencije turističkog prometa u novoj državi nailazio je na brojne izazove a uzrok se može tražiti što svi dijelovi nove države nisu imali jednak interes za razvoj turizma.

Kako bi Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS) kasnije Kraljevina Jugoslavija povećala turističku vidljivost u Europi 1925. izdaje na njemačkom jeziku kroz ediciju Almanach Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Jugoslaviens Adriaküste u kojoj se daju osnovne informacije o jadranskoj obali (jezik, tečaj te osnovne informacije o najvažnijim turističkim naseljima i otocima).6 Poduzeće za saobraćaj putnika i turista Putnik 1929. izdaje na njemačkom jeziku ilustrirani vodič Die südslawische Adria.7 Također, poznate prijeratne turističke destinacije posebno one na Jadranu želje privući turiste sa stranih tržišta, pa tako i onih s germanskog područja (kao što su Austrija i Njemačka). Stoga se na nacionalnoj, regionalnoj (poput Jadrana) i lokalnoj razini objavljuju vodiči, prospekti, plakati, brošure i letci. Na njihovoj izradi angažirani su domaći i strani autori, grafičari i fotografi.8 Samo poduzeće Putnik od 1924. do 1937. izdao je ili subvencionirao prospekte ili vodiče na njemačkom, češkom, francuskom, engleskom, mađarskom i poljskom Turistički savez za Hrvatsko primorje i Gorski kotar na Sušaku izdavao je prosječno od 1933. do 1939. prosječno godišnje 66.000 prospekata, brošura, vodiča, plakata i letaka.9 Neki brojevi časopisa Jugoslavenski turista objavljivani su isključivo na njemačkom jeziku.

4 Josip Srećko Vrignanin autor je dviju stručnih knjiga iz turizma: Turizam 1952. i Putničke agencije 1957. Također je autor monografije Lošinja. Pisao je turističke vodiče: Sušak – Trsat koji je ima dva izdanja 1932. i 1933. Vlasnik, izdavač i odgovorni urednik novina Primorski Lloyd koji je izlazio 1935. S Jurjem Božićevićem 1943. autor je knjige Velika župa Modruš. Pokopan je na Mirogoju u Zagrebu 1988. U razdoblju 1930.-1941. bio je direktor Turističkog saveza Hrvatskog primorja i Gorskog kotara te Turističkog biroa Putnik na Sušaku. Također je bio urednik časopisa Primoski Lloyd 1935.

5 Lavoslav Golf, Razvoj turizma (planinarstva saobraćaja putnika) u Dalmaciji. Split, 1929.

6 ***(1925) Jugoslavinens Adriaküste. Almanach Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb.

7 ***(1929) Die südslawische Adria: illustrierter Wegweiser durch Dalmatien [einband von Marko Rašica].Beograd, 1929

8 Slavko S. Siriščević (1935) Sommer und Winter in Jugoslawien das Land der Gegensätze. Leipzig – Wien –Zagreb. N. Kličan (nepoznata godina) Reiseführer durch Jugoslawien. Neuer übersichtlicher und bebildeter Reiseführer durch Jugoslawien, Zagreb. ***(1936) Die südliche Adria. Biblioteka Jadran Sušak- Knjižara Jadran Dubrovnik. Drugo izdanje.

Od likovnih umjetnika angažirani Hans Wagula o Otto Antonini i dr. Od fotografa Ljudevit Griesbach i dr.

9 Vrignanin, 1952.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225

Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

Osim domaćih izdavača, u Njemačkoj se izdaju turistički vodiči namijenjeni njihovim ljubiteljima putovanja. Tako izdavač Albert Goldschmidt 1929. u Berlinu izdaje turistički vodič za područje koje je bilo pod talijanskom vlašću Trst – Opatija.10 Izdavač Bibliographisches Institut A. G. 1930. u Leipzigu izdaje turistički vodič za Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, Albaniju i Krf.11

Turističke prilike u Kraljevini SHS / Jugoslaviji

U Kraljevini SHS / Jugoslaviji turizam je bio u nadležnosti Odsjeka za turizam, Ministarstva trgovine i industrije. Nova društvena pojava, turizam pokušava se definirati zakonskom regulativom te je Savska banovina prva usvojila Pravilnik za unapređenje turističkih interesa mjesta, krajeva i banja važnih za turizam na području Savske banovine 1933.12

Kako bi se pojačala turistička promocija Jugoslavije u Europi poduzimaju se različite aktivnosti. U Beču je 1928. prezentirana izložba o našim lukama.13 U Berlinu je 1929. organiziran turistički bal. Također je u Njemačkoj organizirano je natjecanje za najbolju fotografiju Jadrana.14 Organizirano na hrvatski Jadran iz Njemačke 1929. automobilima dolaze članovi njemačkog automobilističkog kluba ADAC iz Münchena.15 U Beču, Berlinu i Pragu osnivaju se turistički biroi.

Atraktivne promotivne materijale na njemačkom jeziku izdaju Jadranska plovidba d.d. Sušak, Dubrovačka parobrodska plovidba d.d. i dr. Za grafičko oblikovanje angažirali su likovne umjetnike kao što su Hans Wagula i Otto Antonini te fotografi Ljudevit Griesbach, Tošo Dabac i dr.

Kako bi se privukli turisti iz Njemačke poduzimaju se različite aktivnosti. Kao važan preduvjet za dolazak većeg broja turista turistički djelatnici zalažu se da se na državnoj razini između država potpišu tzv. turističke konvencije kako bi se ubrzali postupci ishođenja viza za potrebe turističkih dolazaka. Konvencije su potpisivane svake godine i pridonijele su lakšem dolasku i boljoj evidenciji stranaca kao i većem broju dolazaka.

Promet kao važan preduvjet za razvoj turizma u novoformiranoj državi također se suočavao s brojnim problemima. Prometna situacija u tadašnjoj Jugoslaviji nije baš

10 ***(1929) Triest Abbazia - Nordoestliche Adria mit inseln des Quarnero. Grieben Reisefuehrer, Band 140, 1929. https://digitalni.ppmhp.hr/?pr=i&id=34674

11 ***(1930) Adria - Dalmatien, Bosnien, Italienische Adriakueste, Albanien, Korfu - Meyers Reisebuecher, 1930. https://digitalni.ppmhp.hr/?pr=i&id=34675

12 Josip Srećko Vrignanin, Turizam, Zagreb, 1952. U članku 1. Pravilnika za unapređenje turističkih interesa mjesta, krajeva i banja važnih za turizam na području Savske banovine definiran je pojam turizam.

13 ***(1928). Naše luke na izložbi u Beču „Die Grossen Seehäfen Mitteleuropas und ihr Verkehr“. Jugoslovenski turizam, Vol. 1. br. 9. str. 11.

14 ***(1929) „Die schönheit des Jugoslawischen landschaft bildes“. Jugoslovenski turizam, Vol.2. br. 2. str. 63-64.

15 Piplović Stanko (2023) Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225 Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

bila povoljna za razvoj turizma jer je pred Drugi svjetski rat, tj. 1939. imala samo 7.075 km pruga normalne širine kolosijeka, 2.196 km uskotračnih pruga, 856 km privatnih pruga tj. ukupno 10.127 km. Iako je bilježen stalan porast prijevoza putnika od 1935. do 1938. (1935. 38.230.000 putnika a 1938. 54.290.000) u usporedbi s drugim zemljama srednje Europe bio je vrlo mali.16 Ni stanje cesta nije puno bolje. Jugoslavija je imala 10.185 km državnih cesta, 31.822 km banovinskih cesta dok je autocesta bilo manje od 500 km. Autobusni prijevoz bio je također dosta nerazvijen. Prema tadašnjoj teritorijalnoj podjeli Jugoslavije u Dravskoj banovi (danas dio Slovenije) je bilo najviše autobusnih poduzeća njih 51, zatim u Savskoj banovini bila su 42 poduzeća a u Primorskoj banovini bila su 34 autobusna poduzeća.17 Prema izvještaju Jugoslavenskog autokluba iz 1939., u 1938. preko graničnih prijelaza Sušak, Planina i Šentilj u Jugoslaviju je iz Njemačke ušlo najviše automobila i autobusa 4.932 od ukupno 10.957. S obzirom da je za razvoj turizma važna i mobilnost turista, za njegov razvoj, veliku važnost ima broj motornih vozila. Tako je 1937. u Jugoslaviji bilo registrirano putničkih automobila 11.347, autobusa 850 i 5.202 motocikla.18

Samo u luku Sušak 1934. doputovalo je 136.263 a iz nje otputovala su 144.082 putnika. Samo dvije godine kasnije 1936. u luku Sušak doputovala su 160.502 a iz nje otputovalo je 168.326 putnika. U porastu je bio i zračni promet.19

Vrignanin je u Sušaku prikupljao podatke o zaposlenju inozemnih turista kroz deset godina koji su posjećivali tadašnji prostor hrvatskog Jadrana te iznio slijedeće podatke. Tako su 47 % turista bili državni činovnici i privatnici, 14% obrtnici, radnici i prodavači, 11% trgovci i trgovački putnici, 7% odvjetnici, liječnici, inženjeri i sl. te 21% svi ostali. Industrijalaca, bankara, rentijera, visokih državnih funkcionera i veletrgovaca bilo je vrlo malo. Nadalje, Vrignanin zaključuje da je između dva svjetska rata u primorski pojas Jugoslavije najviše dolazilo inozemnih turista sa slabijim materijalnim mogućnostima, koje je privlačila naša priroda ali i cijena boravka.20

Braća Urbanetz,21 kao istaknuti hotelijeri u Zagrebu i Crikvenici, kroz 13 godina vodili su anketu te su turistima koji su boravili u hotelima pod njihovom upravom postavljali pitanje što je na njih utjecalo da su došli u to mjesto i njihov hotel. Odgovori su bili: 49 % temeljem osobne preporuke znanaca koji su tamo boravili, 20 % zahvaljujući prospektima, deset % preporukom putničkih ureda, jedan % zahvaljujući plakatima i 15 % slikama i raznim ostalim vrstama propagande.22

16 Vrignanin, 1952., 44, 50.

17 Vrignanin, 1952., 44, 53.

18 Vrignanin, 1952., 54.

19 Vrignanin, 1952., 57.

20 Vrignain, 1952., 23.

21 Braća Urbanetz bili su vlasnici hotela Palace u Zagrebu te hotela Miramare te hotela Therapia u Crikvenici.

22 Vrignanin, 1952., 47.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225

Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

Prema podacima Ministarstva trgovine i industrije 1938. u 277 turističkih mjesta bilo je 427 hotela, 177 pansiona i 188 prenoćišta s ukupno 32.700 ležaja. Najjača je bila Primorska banovina sa 137 hotela i prenoćišta s 3.939 ležaja.23

Pažnja se pridavala i vojnom turizmu pa tako i dolasku njemačke mornarice na hrvatski Jadran jer su mornari bili dobri potrošači a navedeni dolasci istovremeno su značili i međudržavnu suradnju.24

Turistički promet u Kraljevini SHS / Jugoslaviji između dva svjetska rata

Usprkos sve većem broju dolazaka stranaca na hrvatski Jadran statistika u Kraljevini SHS / Jugoslaviji skoro prva dva desetljeća nije imala jedinstven i ustaljeni obrazac evidentiranja dolazaka. Osim evidencije dolazaka trebalo je voditi evidenciju noćenja. Evidencija dolazaka osim imena i prezimena podrazumijevala je navođenje zemlje stalnog boravka, zanimanje te svrhu dolaska. Uz prijavnicu se nalazila i odjavnica. Lokalna policija i turističke organizacije slale su skupni statistički pregled za protekli mjesec regionalnom statističkom uredu a oni višim tijelima turizma koji su objavljivali podatke.

U prvom statističkom godišnjaku, Godišnjak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za 1926., u poglavlju XV. obrađuje se turizam te se navodi kao ono predstavlja izvoz.25 U navedenom godišnjaku nema statističkih podataka o turističkom prometu već se opisuju neiskorišteni potencijali za razvoj turizma kao što su geotermalne vode, kulturna baština, Plitvička jezera i sl. Jedino se može iščitati da su Varaždinske toplice imale više od 11.000 dolazaka. Također se navodi kako bi broj dolazaka bio veći ukoliko bi se smanjila pristojba za turističku vizu ukoliko bi se ostalo u zemlji više od 14 dana.26

Statistički godišnjak iz 1929. također obrađuje turizam ali samo kroz hotelsku industriju.27 U tom godišnjaku prezentirani su podaci kao npr. udaljenost hotela od željezničkih kolodvora, telefonska povezanost, ima li električne energije, kupaonice te broj soba, broj ležaja, garaže, autobus, lift, centralno grijanje ili peć ili bez grijanja te postoji li čitaonica ili tenis igralište, udaljenost od kazališta te ima li kazalište, prostor za ples i sl. Također vodili su podatke radi li hotel cijele godine ili određene mjesece. Tek Statistički godišnjak iz 1931. iznosio je neke statističke podatke vezano uz turizam ali samo za hotelijersku industriju.28

23 Vrignanin, 1952., 63.

24 ***(1930) „Njemačka flota u Splitu“. Jugoslovenski turizam, Vol.3., 178-179

25 Godišnjak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za 1926. god., 1926. (ur. Dobr. Stošović), Grafički institut Beograd „Narodna misao“, str. 434.

26 Godišnjak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za 1926. god., 1926. str. 429 i 440.

27 Statistički godišnjak za 1929. (1932), knjiga 1, Beograd Državna štamparija kraljevine Jugoslavije, ur. Mladen Berić, str. 317- 323.

28 Statistički godišnjak 1931 Kraljevina Jugoslavija (1934), Beograd, knjiga III, Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije, 253-261.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225

Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

Veliku pažnju turističkoj statistici posvećivao je Centralni ured za propagandu Jadrana u Splitu. On je ukazivao na brojne izazove ali i na neaktivnost brojnih turističkih destinacija čak i na Jadranu (npr. Hvar, Šibenik, Makarska) koje su imale tradiciju u turizmu a nisu vodile evidenciju turističkog prometa.29

Vinko Antić navodi kako je između dva svjetska rata Jugoslavija bila poznata strancima iz inozemstva. Tako navodi da je Jugoslaviju 1927. posjetilo 91.168 stranaca a 1930. zabilježeno je 256.147 stranaca.30 Prosječno vrijeme boravka inozemnih turista redovno je bilo manje nego domaćih. Prosječni boravak inozemnih turista 1930. iznosio je oko 6,7 dana te je postupno padao do 1935. na 6,3 dana, 1937. na 5,9 dana, a 1938. na 5,4 i za 1939. na 5,3 dana.31

Dostupni su podaci o turističkom prometu Gornjeg Jadrana i dolasku stranih državljana od 1925. do 1928. Tako je vidljivo da su od stranih državljana 1925. bili najbrojniji Čehoslovaci njih 3.167, zatim Austrijanci njih 1.405, te Nijemaca. Slijedeće 1926. najbrojniji su bili Austrijanci njih 7.463, zatim Čehoslovaci njih 4.307 te Nijemci 3.158. Godine 1927. najbrojniji su bili također Austrijanci njih 11.265 zatim Čehoslovaci njih 8.106 te Nijemci njih 5.503. Godine 1928. najbrojniji su bili Austrijanci 8.828, zatim Nijemci njih 5.827 te Čehoslovaci njih 5.536.32

Gledajući ukupne podatke od 1924. do 1939. u Jugoslaviju je iz inozemstva najviše dolazilo turista iz Austrije, Češke, Njemačke, Mađarske i Švicarske dakle iz četiri europske zemlje koje nemaju more.33 Najvažniji turistički predjeli u Kraljevini

Jugoslaviji nalazili su se na Jadranu što dokazuju i statistički podaci jer se od 1924. do 1939. na njemu ostvarivalo preko 80% svih inozemnih dolazaka.

Nekoliko godina ranije, turistički djelatnici kako bi povećali broj turista iz Njemačke u listopadu 1928. u Splitu su organizirali Njemačko-jugoslovensku konferenciju za turizam.34

Nadalje, 1935.35 u Jadranskom dnevniku može se pročitati kako je Njemačka imala zaključene „turističke konvencije“ samo sa četiri države a to su: Čehoslovačka, Švicarska, Italija i Jugoslavija te se favorizirao turizam s tim državama.

29 *** (1929). O našoj statistici stranaca. Jugoslovenski turizam, Vol.2. br. 3. 121

30 Antić, Vinko (1953). Turizam Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, Riječka revija , Vol.2. br. 1-2, 1-12

31 Vrignanin, 1952, 80.

32 ***(1928) Ovogodišnja kupališna sezona na gornjem Jadranu. Jugoslavenski turizam, Vol.1., br. 11, str 11.

33 Vrignanin, 1952., 79.

34 ***(1928). Njemačko-Jugoslovenska konferencija za turizam u Splitu 16. i 17. oktobra 1928. Jugoslovenski turizam, Vol.1. br. 11. str. 28.

35 Dr.O.B.(1935) Naš turizam i Njemačka – Dopis iz Berlina.Jadranski dnevnik God.II.Br.324 str.3,http://dalmatica. svkst.hr/index.php?search=2&paging=1&query=gosti+iz+Njema%C4%8Dke&refineByDoctype=5

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225

Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

Ekonomske prilike u Njemačkoj također su bile ogledalo za organizirani dolazak turista na hrvatski Jadran. Tako Jadranski dnevnik iz Splita 1936. izvještava o „jačem opadanju dolaska Nijemaca uslijed nesigurnog tečaja njemačke marke“.36

Te godine također se vode rasprave o izgledima za turističku sezonu 1936.37

Turistički promet iz Austrije i Njemačke na hrvatskoj obali Jadrana

Prvi pokušaj regionalnog evidentiranja dolazaka na hrvatskom Jadranu objavljen je u časopisu Jugoslovenski turizam a odnosi se na prostor hrvatske i crnogorske obale 1928. Sagledavajući turističke destinacije na Jadranu u sastavu Kraljevine Jugoslavije vidljivo je da su od stranaca 1928. turisti iz Njemačke bili najbrojniji u Sušaku sa 2.694 dolazaka, Senju s 64 dolazaka, Rogoznica 141, Splitu s 4.009 dolazaka, Supetru s 23, Hvaru 262, Korčuli 740, Lopudu 312 te u Dubrovniku s Kuparima 8.014. Austrijanaca je bilo najviše u Bakru s 43 dolazaka, Kraljevici sa 152, Crikvenici s 2.053, Novom Vinodolskom s 275, Baški na otoku Krku 1079, Rabu 2.861, Krku s 515, Aleksandrovu (Punat) s 400, Malinskoj s 285, Omišlju s 269, Pagu s 323, Skradinu s 26, Trogiru s 100, Bolu s 42, Podgori s 267, Koločepu s 140 dolazaka. Na dnu priloga navodi se kako s obale Crne Gore nisu dobili podatke o broju dolazaka.38

Destinacije Crikvenica, Sušak i Rab sa svojim hotelima i dolascima dominirale su na sjeveru a na jugu Split i Hvar.

Zbog aktivnosti Turističkog saveza Gornjeg Jadrana i Gorskog kotara na čelu s Josipom Srećkom Vrignaninom može se pratiti turistički promet između dva svjetska rata od 1931. do 1936. pod njihovom ingerencijom. U tom razdoblju turizam je dobio zamah u Gorskom kotaru naročito u Delnicama i Fužinama ali i u Skradu. Iako su na ovom području 1931. dominirali domaći turisti (23.357), od stranaca 1931. najbrojniji su bili turisti iz Austrije s 8.038 dolazaka, zatim turisti iz Čehoslovačke njih 7.470 a na trećem mjestu su bili turisti iz Njemačke 3.440. Ukupno je ostvareno 46.540 dolazaka i 489.649 noćenja. Pet godina kasnije 1936. ostvareno je 66.121 dolazaka i 636. 336 noćenja. Najbrojniji su bili domaći turisti njih 27.196. Od stranca najbrojniji su bili turisti iz Čehoslovačke njih 17.495, zatim turisti iz Austrije njih 11.478, a iza njih turisti iz Njemačke njih 2.874.39

36 *** (1936) Sve jače opadanje dolaska Nijemaca Jadranski dnevnik , vol III, br. 129. str 5. od 4. lipnja 1936.

37 ***(1936) Izgledi za ovogodišnju turističku sezonu – Uređenje deviznog aranžmana sa Njemačkom –opadanje potrošnje sa strane gostiju. Jadranski dnevnik, Vol III, br., 185, str. 6 petak 12. lipnja 1936.

38 *** (1929) Statistika prometa stranaca na našem Jadranu Izvor: Jugoslavenski turizam, 1929. vol. 2 br. 4 , str. 122.

39 *** (1936) Turizam ma Hrv. Primorju i u Gorskom kotaru – Statistika prometa stranaca za vrijeme od 1. januara do 30. septembra 1936. Jugoslovenski turista, Novembar – decembar, str. 185.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225

Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

Split, Hvar, Korčula

Split i Hvar bili su zbog smještaja i kulturne baštine privlačne destinacije turistima i nakon Velikog rata željeli su nastaviti razvoj predratnog turizma. Split je 1928. evidentirao najviše domaćih turista (20.389) a od stranaca najbrojniji su turisti iz Njemačke 4.009 a zatim iz Austrije 2.684.40

Hvar je također bio destinacija koja je doživjela snažan razvoj između dva rata zbog ulaganja u turizam. Hvar je evidentirao najviše domaćih turista 1928. (1.426) a od stranaca najbrojniji su bili turisti iz Njemačke 262 a zatim iz Austrije 228.41

Za razliku od Splita i Hvara u Korčuli nisu dominirali domaći turisti (620) već turisti iz Njemačke njih 740. Zatim su evidentirani turisti iz Čehoslovačke 140, a nakon njih turisti iz Austrije 110.42

Dubrovnik s Kuparima

Dubrovnik s Kuparima bili su atraktivna destinacija južnog Jadrana. Jedan od suvlasnika novoizgrađenog i novouređenog atraktivnog Morskog lječilišta KupariSrebreno Jaroslav Fencl 1927. s osjećajem za promociju izdaje turistički vodič na češkom jeziku. U njemu daje pregled dolazaka gostiju po zemljama od 1923. do 1926. s ciljem da se vidi kako se radi o atraktivnom lječilištu koje posjećuju stranci iz bogatijih zemalja. Tako je 1923. najviše evidentirano dolazaka iz Češke ali je 1926. bilo najviše dolazaka iz Njemačke (3.043 dolazaka), zatim iz Češke (1.776) i odmah iz Austrije (1.647).43

Oni su 1928. evidentirali ukupno 35.161 dolazaka (najbrojniji su bili domaći gosti) a od stranaca najbrojniji su bili Nijemci 8.014, a iz njih Austrijanci 4.624.44

Opatija

Opatija kao mondena morska turistička destinacija za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije doživjela je snažan udarac za vrijeme Velikog rata. Nova država Kraljevina Italija evidenciju turističkog prometa bilježi od 1924. Te godine sa 7.111 dolazaka najbrojniji su bili Austrijanci. Od 1925. do 1927. najbrojniji su bili Mađari od 10.990 do 8.567. Od 1929. do 1932. najbrojniji su bili Nijemci s 10.199 dolazaka do 4.952. Promjena vlasništva brojnih hotela kao i gospodarska kriza također su snažno utjecali na turistički promet Opatije.45

40 *** (1929) Statistika prometa stranaca na našem Primorju,(1929) Jugoslavenski turizam, Vol.2.,br.4., str 122.

41 *** (1929) Statistika prometa stranaca na našem Primorju,(1929) Jugoslavenski turizam, Vol.2.br.4. str 122.

42 *** (1929) Statistika prometa stranaca na našem Primorju,(1929) Jugoslavenski turizam, Vol.2.br.4. str 122.

43 Jaroslav Fencl (1927) Cestovni radace pro Jadran. Praha, str 32.

44 ***(1929) Statistika prometa stranaca na našem Primorju,(1929) Jugoslavenski turizam, Vol.2.br.4., 122

45 Jelena Barić, Turizam u Opatiji između dva svjetska rata., doktorska disertacija Sveučilište u Zadru, 2021.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225

Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

Brijuni

U prvim godinama nakon rata polako se vraćaju turisti na Brijune koji su prije Velikog rata bili ekskluzivna destinacija. U hotelima visokog standarda, koji su bili otvoreni cijelu godinu, u poslijeratnim je godinama boravilo od 3.000 do 4.000 turista. S godinama su to sve češće bili gosti mlađe dobi u potrazi za zabavom. Dolazili su iz obližnjeg Trsta, Beča te iz Švedske (zahvaljujući djelatnosti švedskog Crvenog križa). Prema statističkim podacima Turističkog saveza Istre, 1923. je na Brijunima zabilježeno 25.000 noćenja, dok je u cijeloj Istri bilo 87.749 noćenja, što bi značilo da je nešto manje od četvrtine posjetitelja dolazilo i boravilo isključivo na Brijunima. Broj gostiju polako raste i 1924. ostvaruju čak 66.225 noćenja. Godina 1925. bila je do tada rekordna po broju dolazaka jer je u Italiji proglašena Svetom godinom. Obilježila su je hodočašća u Rim, dok je inozemnim gostima bilo dozvoljeno da samo na osnovi ispunjene iskaznice, bez putovnice, mogu prijeći granicu. Te godine Brijuni bilježe 81.878 noćenja i 3.908 turista, što znači da je gost na otočju u prosjeku boravio čak 21 dan.46

Lošinj

Otok Lošinj je između dva svjetska rata bio u sastavu Kraljevine Italije. On je nakon Velikog rata doživio snažan pad turističkog prometa a broj turista počinje se bilježiti tek 1921. što je utjecalo i na iseljavanje stanovništva. Uslijedili su radovi na uređenju luke u Malom Lošinju te je uspostavljena 1926. veza hidroavionima Trst –Brijuni – Mali Lošinj – Zadar a 1930. Trst – Mali Lošinj – Zadar – Ancona.

Iz dostupnih podataka vidljivo je kako je u razdoblju 1927.-1936. oscilirao broj dolazaka na Lošinj što je posebno vidljivo za vrijeme velike svjetske ekonomske krize.

Na početku i kraju navedenog razdoblja najbrojniji su bili tadašnji domaći turisti Talijani, a od stranaca bili su turisti iz Austrije, Njemačke i Mađarske. Godine 1938. Mali i Veli Lošinj evidentirao je ukupno 2.318 dolazaka a nešto više od 50 % (1.372) bili su stranci. Ostvareno je 34.603 noćenja.47

Grad Zagreb

Promet stranaca u Zagrebu je evidentiran kroz Upravu policije. Iako grad Zagreb nije na Jadranu koristi se prilika iskazati i turistički promet radi usporedbe s gradovima na Jadranu. Zagreb je iskazivao promet stranaca prema zemljama boravka od 1930. do 1935.što je vidljivo iz objavljenih Malih statističkih priručnika grada Zagreba. Vezano uz dolazak stranaca velika ekonomska kriza pogodila je turizam grada Zagreba. Ukoliko se sagleda broj dolazaka od 1930. do 1933. vidljiv je drastičan pad dolazaka stranaca u Zagreb. Dok je 1930. evidentirano 118.543 dolazaka a ostvareno

46 Ivan Blažević, Povijest turizma Istre i Kvarnera. Otokar Keršovani, Opatija, 1987.

47 Julijano Sokolić (1997), Povijest turizma na Lošinju. Mali Lošinj, 1997., 40-42.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225

Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

je 331.643 noćenja, 1933. evidentirano je 63.063 dolazaka i 140.948 noćenja. Od stanaca u Zagrebu 1930. tradicionalno je bilo najviše turista / stranaca iz Austrije (12.796), zatim Mađarske 6.828, Čehoslovačke 5.869, Italije 4.898, Njemačke 3.071 i dr. Broj turista iz Njemačke povećao se 1931. na 4.141, u odnosu na prethodnu 1930., ali je njihov broj 1933. pao na 2.522.

Osim evidencije dolazak i noćenja zagrebački godišnjak iskazivao je i broj posjetitelja po muzejima, prema kupljenim ulaznicama.

Zaključak

Iz navedenog je razvidno da je Veliki rat snažno utjecao na predratni uzlet turizma hrvatskog Jadrana, ne samo što je bio prostor podijeljen na dvije države već i zato što se suočavao s brojnim izazovima – posebno ekonomskim, organizacijskim i vlasničkim. Obje države nisu odmah nakon rata uspostavile evidenciju turističkog prometa. Kraljevini SHS / Jugoslaviji trebalo je gotovo dva desetljeća da uvede ujednačenu evidenciju turističkog prometa za cijelu državu.

Usprkos naporima pojedinaca nema pouzdane evidencije turističkog prometa pa tako i stranaca na hrvatskom Jadranu. Gledajući pojedinačno po zemljama, domaći turisti bili su najbrojniji a u ukupnom broju stranci su postupno ostvarivali sve veći broj dolazaka i noćenja.

Godina 1935. bila je rekordna godina u dolascima s 767.514 turista a 1939. bila je rekordna godina u noćenjima s 3.995.169 noćenja.48

Iako su Opatija i Brijuni između dva rata bili u sastavu Kraljevine Italije oni su stagnirali a Rab i Crikvenica imali su daljnji rast turističkog prometa.

Kočnicu u dolascima predstavljale su vize i dugotrajni postupak njihova izdavanja. Potpisivanjem turističkih konvencija na državnoj razini omogućen je lakši dolazak turista iz Njemačke i Austrije. Svjetska ekonomska kriza također je utjecala na dolazak stranaca. Godine 1936. njemačke turističke agencije napuštale su propagandu za našu zemlju. Dok je 20-tih godina bio zabilježen rast broja turista iz Njemačke u drugoj polovici 30-tih godina zabilježen je pad dolaska turista.

Turisti iz Njemačke ili Austrije tradicionalno su ostvarivali veći turistički promet u najvećem broju obalnih turističkih destinacija (dok su u nekim drugim to ostvarivali turisti iz Čehoslovačke). U svakom slučaju gledajući ukupan turistički promet stranaca na hrvatskom Jadranu, turisti iz Njemačke i Austrije bili su najbrojniji strani turisti na našem Jadranu te pridonijeli njegovom razvoju.

48 Vinko, Antić, „Turizam Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara“, Riječka revija, 2/1953, 1-2, 1-12

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225 Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

Literatura

***(1925), Jugoslaviens Adriaküste. Almanach Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Zagreb.

***(1926), Godišnjak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za 1926. god. (ur. Dobr. Stošović), Grafički institut Beograd „Narodna misao“ G192611001.pdf (stat.gov.rs)

***(1928), „Ovogodišnja kupališna sezona na gornjem Jadranu“, Jugoslavenski turizam, 1/1928, 11, 11.

***(1928), Automobilizacija Jugoslavije. Jugoslovenski turizam, Vol.1. br. 3., str ….

***(1928). „Naš pomorski saobraćaj i novi vozni redovi parobrodarskih pruga. Jugoslovenski turizam, Vol. 1. br.2. str.1.

***(1928), „Naše luke na izložbi u Beču „Die Grossen Seehäfen Mitteleuropas und ihr Verkehr“, Jugoslovenski turizam, 1/1928, 9, 11.

***(1928), „Nepouzdano vođenje statistike prometa stranaca“. Jugoslovenski turizam, 1/1928, 12, 13.

***(1928), „Njemačko-Jugoslovenska konferencija za turizam u Splitu 16. i 16. oktobra 1928“. Jugoslovenski turizam, 1/1928, 11, 28.

***(1929), „Deutsch-Jugoslawisches Ballfest in Berlin“, Jugoslovenski turizam, 2/1929, 3, 102.

***(1929), „Die schönheit des Jugoslawischen landschaft bildes“, Jugoslovenski turizam, 2/1929, 2, 63-64.

***(1929), Die südslawische Adria : illustrierter Wegweiser durch Dalmatien [einband von Marko Rašica].Beograd, 1929.

***(1929), „Statistika prometa stranaca na našem Primorju“, Jugoslavenski turizam, 2/1929, 4, 122.

***(1929), „O našoj statistici stranaca“. Jugoslovenski turizam, 2/1929, 3, 121.

***(1930), „Njemačka flota u Splitu“, Jugoslovenski turizam, 3/1030, 178-179.

***(1931), Mali statistički priručnik grada Zagreba. Gradski statistički ured Gradsko načelstvo u Zagrebu, Zagreb, 1931.

***(1931), „Statistički pregled posjetilaca Gornjeg Jadrana od 1.januara do 31. oktobra 1931.“, Jugoslovenski turizam, str 18.

***(1932), Statistički godišnjak za 1929, knjiga 1, Državna štamparija kraljevine Jugoslavije, urednik Mladen Berić, Beograd, 1932. G193211001.pdf (stat.gov.rs)

***(1934), Statistički godišnjak 1931, Kraljevina Jugoslavija Beograd, knjiga III, Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1934.

***(1935), Gradski statistički ured (1935). Mali statistički priručnik grada Zagreba. Gradsko poglavarstvo u Zagrebu, Zagreb https://images.app.goo.gl/JiGwnPzjs8xf6ji77

***(1936), Die südliche Adria. Biblioteka Jadran Sušak- Knjižara Jadran Dubrovnik. Drugo izdanje, 1936.

***(1936), „Turizam ma Hrv. Primorju i u Gorskom kotaru – Statistika prometa stranaca za vrijeme od 1. januara do 30. septembra 1936.“, Jugoslovenski turista, Novembar – decembar, 185.

***(1940), Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske 1939. – 26. 8. 1940., Zagreb, 1940. https:// archive.org/details/godisnjak_banske_vlasti_banovine_hrvatske_1939-26_kolovoza-1940/ page/n27/mode/1up?q=Drzavna+srednja+tehni%C4%8Dka+%C5%A1kola Antić, Vinko, „Turizam Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara“, Riječka revija, 2/1953, 1-2, 1-12.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225

Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

Antić, Vinko, Turistički razvoj otoka Krka, Raba i Paga. Radovi instituta JAZU u Zadru, sv. III, Zagreb, 1957, 353-405.

Band, Moriz „Der Krieg und der Fremdenverkehr“, Fremdenverkehr, VII/1914, 33, 1.

Barić, Jelena, Turizam u Opatiji između dva svjetska rata. Doktorska disertacija Sveučilište u Zadru, 2021.

Belin, Ivo „Značenje prometa stranaca za aktivnost naše platežne bilance“, Jugoslovenski turizam, 1/1928, 3, 1-2.

Belin, Jonny (Berlin). „Die Schonheiten des unbekannten Dalmatien“, Jugoslovenski turizam, 1/1928, 6-7, 18-21.

Blažević, Ivan, Povijest turizma Istre i Kvarnera, Otokar Keršovani, Opatija, 1987.

Č. J., „Uspjeh akcije za turizam“, Jugoslovenski turizam, 1/1928, 4, 9-10.

Čulić, Jerko, „Pred novu sezonu“, Jugoslovenski turizam, 2/1929, 4, 117-121.

Fencl, Jaroslav, Cestovni radace pro Jadran. Praha, 1927.

Golf, Lavoslav, Razvoj turizma (planinarstva saobraćaja putnika) u Dalmaciji. Split, Croatia: Primorsko planinarsko društvo Dinara u Splitu, 1929.

Kličan N., Reiseführer durch Jugoslawien. Neuer übersichtlicher und bebildeter Reiseführer durch Jugoslawien, Zagreb, nepoznata godina.

Kranjčević, Jasenka, „Tourism on the Croatian Adriatic Coast and World War I.“, Academica Turistica - Tourism and Innovation Journal, 12(1)/2019, 41-53. Retrieved from https://academica. turistica.si/index.php/AT-TIJ/article/view/150

Kranjčević, Jasenka, „Unbuilt architectural hotel designs and ideas on the Adriatic Coast in the period until 1918“, u: Fragments of interrupted time – unbuilt projects of tourist architecture ( ur. G. Crnković & N. Babić), Hrvatski muzej turizma i Državni arhiv Rijeka, Rijeka, 2016, 10–49.

Krauss, Maximilian, Die Wiederaufrichtung des Fremdenverkehrs nach dem Kriege. Munich, Germany: Author. 1918.

Krauss, Maximilian, Krieg und Fremdenverkehr. Munich, Germany: Author, 1915.

Lupis-Vuk I. F. „Važnost turizma za Dalmaciju“. Jugoslovenski turizam, 1/1928, 5, 12.

Marjanović, Milan, Obnova Zbornik za inicijativu i diskusiju poratnih problema. Jugoslavenska štamparija, Valariso, Chile, 1918.

Petermann, Reinh. E., „Wirkungen des Krieges auf Natur und Landschaft, Touristik und Fremdenverkehr“, Österreischische Touristen.Zeitung, XXXV/1915, 7, 90-94.

Piplović, Stanko, „Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929“, DG Jahrbuch, 30/2023, 30, 217-243. S. (1929). „Za ukidanje vizuma za pasoše“, Jugoslovenski turizam, 2/1929. 3, 77-79.

Sieber, S. Rudolf „Statistika i propaganda turizma“, Jugoslovenski turizam, 1/1928, 8, 5-7.

Siriščević, Slavko S. Sommer und Winter in Jugoslawien das Land der Gegensätze. Leipzig – Wien –Zagreb, 1935.

Sirišćević, Slavko, „Putnički promet na našem Primorju po statistici trgovačke i obrtničke komore u Splitu“, Jugoslovenski turizam, 1/1928, 9, 8-9.

Sokolić, Julijano, Povijest turizma na Lošinju. Mali Lošinj, 1997.

Vekarić, Ž. „Organizacija turističkog prometa“. Jugoslovenski turizam, 2/1929, 3, 79-80.

Vrignanin, Josip Srećko, Turizam. Instruktor Poduzeće za unapređenje turističko ugostiteljske privrede, Zagreb, 1952.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225

Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

TURISTIČKI PROMET TURISTA IZ AUSTRIJE I

NJEMAČKE

NA HRVATSKOM JADRANU IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

Sažetak

U radu se polazi od činjenica da je vrtoglavi razvoj turizma raspadom Austro-Ugarske Monarhije doživio velike promjene u ekonomskom, organizacijskom i vlasničkom smislu te da je između dva svjetska rata hrvatski Jadran podijeljen na dvije države Kraljevinu Italiju i Kraljevinu SHS / Jugoslaviju.

Cilj rada je temeljem povijesne komparativne metode iz više izvora prezentirati i analizirati turistički promet turista iz Austrije i Njemačke između dva svjetska rata na prostoru današnjeg hrvatskog Jadrana. Kao izvori korišteni su onodobni dostupni ne baš uvijek vjerodostojni statistički podaci, časopisi te turistički vodiči. U radu se najprije daje prikaz općih turističkih prilika za analizirano područje a zatim se daje prikaz dostupnih podataka o dolascima i noćenjima turista iz Austrije i Njemačke.

Usprkos naporima pojedinaca nema pouzdane evidencije turističkog prometa pa tako i stranaca na hrvatskom Jadranu. Gledajući pojedinačno po zemljama, domaći turisti bili su najbrojniji a u ukupnom broju stranci su postupno ostvarivali sve veći broj dolazaka i noćenja.

Godina 1935. bila je rekordna godina u dolascima s 767.514 turista a 1939. bila je rekordna godina u noćenjima s 3.995.169 noćenja.

Iako su Opatija i Brijuni između dva rata bili u sastavu Kraljevine Italije oni su stagnirali a Rab i Crikvenica imali su daljnji rast turističkog prometa.

Prepreke u dolascima turista predstavljale su vize i dugotrajni postupak njihova izdavanja. Potpisivanjem turističkih konvencija na državnoj razini omogućen je lakši dolazak turista iz

Njemačke i Austrije. Svjetska ekonomska kriza također je utjecala na dolazak stranaca. Godine 1936. njemačke turističke agencije napuštale su propagandu za našu zemlju. Dok je 20-tih godina bio zabilježen rast broja turista iz Njemačke u drugoj polovici 30-tih godina zabilježen je pad dolaska turista.

Turisti iz Njemačke ili Austrije tradicionalno su ostvarivali veći turistički promet u najvećem broju obalnih turističkih destinacija (dok su u nekim drugim to ostvarivali turisti iz Čehoslovačke). U svakom slučaju gledajući ukupan turistički promet stranaca na hrvatskom Jadranu, turisti iz Njemačke i Austrije bili su najbrojniji strani turisti na našem Jadranu te pridonijeli njegovom razvoju.

Ključne riječi: turistički promet, između dva svjetska rata, hrvatski Jadran, turisti iz Austrije i Njemačke

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 211-225

Jasenka Kranjčević: Turistički promet turista iz Austrije i Njemačke na hrvatskom...

TOURISTISCHER VERKEHR AUS ÖSTERREICH UND DEUTSCHLAND AN DER KROATISCHEN ADRIA

ZWISCHEN DEN ZWEI WELTKRIEGEN

Zusammenfassung

In dem Artikel geht man von der Tatsache aus, dass die schwindelerregende Entwicklung des Tourismus durch Zerfall der Österreichisch-Ungarischen Monarchie große Änderungen im wirtschaftichen, organisatorischen und eigentümertechnischen Sinne erlebte und dass zwischen den zwei Weltkriegen die kroatische Adria zwischen zwei Staaten, dem Königreich Italien und dem Königreich der Serben, Kroaten und Slowenen/Jugoslawien aufgeteilt wurde. Ziel des Artikels ist, aufgrund der historischen komparativen Methode aus mehreren Quellen den touristischen Verkehr der Touristen aus Österreich und Deutschland zwischen den zwei Weltkriegen im Raum der heutigen kroatischen Adria zu präsentieren und analysieren. Als Quellen wurden die zeitgenössischen zugänglichen, nicht immer glaubwürdigen, statistischen Angaben, Zeitschriften und Reiseführer gebraucht. In der Arbeit wird zuerst eine Darstellung allgemeinen touristischen Umständen für das analysierte Gebiet, danach eine Darstellung der zugänglichen Angaben bezüglich Anreisen und Übernachtungen der Touristen aus Österreich und Deutschland gegeben.

Trotz Bemühungen einzelner Personen gibt es kein zuverlässiges Verzeichnis des touristischen Verkehres, so auch keines für die Fremden an der kroatischen Adria. Einzeln, nach den Ländern betrachtet, waren die einheimischen Touristen die zahlreichsten und in der Gesamtzahl erzielten die Fremden allmählich eine immer größere Anzahl der Anreisen und Übernachtungen.

Das Jahr 1935 war ein Rekordjahr in Anreisen mit 767.514 Touristen und 1939 war ein Rekordjahr in Übernachtungen mit 3.995.169 Übernachtungen.

Obwohl Opatija und Brijuni zwischen den zwei Kriegen zum Königreich Italien gehörten stagnierten sie. Dabei verzeichneten Rab und Crikvenica einen weiteren Anstieg des Touristenverkehres.

Hindernisse für die Anreisen der Touristen waren die Visumsvorgaben und ein langwieriges Verfahren zu deren Herausgabe. Durch Unterzeichnung touristischer Konventionen auf staatlicher Ebene wurde eine leichtere Anreise der Touristen aus Deutschland und Österreich ermöglicht. Die Weltwirtschaftskrise beeinflusste die Anreise der Fremden auch. Im Jahr 1936 gaben die deutschen Fremdenverkehragenturen die Werbung für unser Land auf. Während in den 20-ger Jahren ein Anstieg der Touristenzahl aus Deutschland verzeichnet wurde, erfolgte in den 30-ger Jahren ein Rückgang der Touristenanreisen.

Die Touristen aus Deutschland und Österreich erzielten traditionell einen größeren touristischen Verkehr in der größten Anzahl der Touristenziele an der Küste (während in einigen anderen das die Touristen aus der Tschechoslowakei erzielten). In jedem Fall, den gesamten Touristenverkehr an der kroatischen Adria betrachtend, waren die Touristen aus Deutschland und Österreich die zahlreichsten fremden Touristen an unserer Adria und trugen ihrer Entwicklung bei.

Schlüsselwörter: touristischer Verkehr, zwischen den zwei Weltkriegen, die kroatische Adria, Touristen aus Österreich und Deutschland

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

Petar Kerže, prof., viši predavač

Mr. sc. Vesna Širić, viši predavač

Zoran Vladović, prof., viši predavač

UDK: 796(497.543Osijek)(091) Pregledni rad Prihvaćeno: 14.09.2024.

Utjecaj njemačkog

gimnastičkog sustava na razvoj tjelesne i zdravstvene

kulture u Osijeku*

Autori u radu pružaju uvid u značaj njemačkog gimnastičkog sustava za razvoj tjelesne i zdravstvene kulture u Osijeku. U radu je detaljno prikazan dugotrajan proces uvođenja tjelesnog odgoja kao obveznog predmeta u gimnazijama diljem Kraljevine Hrvatske i Slavonije.

* Ovaj je rad nastao u sklopu internog projekta br. IP-PRAVOS-20 “Nijemci i Austrijanci i njemački jezik i kultura u gradu Osijeku kroz povijest – pravni i lingvistički aspekti” Pravnog fakulteta Osijek Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

Uvodne napomene

Zamisao tjelovježbe temelji se na prilagođenim potrebama individualizacije odgoja i obrazovanja filantropista nove pedagoške teorije koji tjelovježbu nastoje približiti širokoj populaciji koja nije usko vezana za najbogatiji sloj društva. U tim pokušajima najdalje je otišao Johann Bernhard Basedow u njemačkom gradu Dessau gdje je osnovao Zavod Philantropinum ili Prvu veliku osnovnu školu za ljudski rod. Isticao je važnost prirodnih kretanja, a to su uz igre, trčanja, skokove, rvanja, veranja, nošenja i jednostavnost odijevanja te higijena tijela. Najprije su se koristile prirodne prepreke, a poslije su po uzoru na njih napravljene posebne sprave: jame i stalci za skokove, pritke, uže i ljestve za penjanje, greda (trupac) za hodanje i vježbe ravnoteže, jedna ili dvije paralelne pritke (preča, ruče) i dr. Na taj način tjelesno vježbanje je ušlo u redovan program nastave za odgoj građanske djece u redovitim školama, za razliku od prijašnjih vremena kada se provodilo individualno ili je bio samo privilegij viteških akademija (Radan, 1981.). Pod utjecajem takvog razvoja tjelesnog vježbanja otvara se niz sličnih zavoda u Njemačkoj i okolnim zemljama koji dodatno sistematiziraju tjelesno vježbanje. 1973. godine Johann Friedrich Guts – Muths izdaje djelo Gimnastika za mladež u kojem opširno izlaže cilj, zadatke, svrhu i korisnost tjelesnog vježbanja. Njegova sistematizacija se dijeli na prave gimnastičke vježbe (skokovi, trčanja, bacanja, rvanja, penjanja, balansiranja, dizanje tereta i sl.), na ručne radove i društvene igre za mladež. To djelo i njegov autor imali su snažan utjecaj na osnivače svih gimnastičkih sustava diljem Europe.

O njemačkom gimnastičkom sustavu

Kad govorimo o tjelovježbi i gimnastičkim sustavima bitno je naglasiti da se javljaju u vrijeme revolucija, te kroz tjelesno vježbanje i podizanje nacionalne svijesti ostvare cilj ujedinjenja i vlastite samostalnosti, te preuzimanje vlasti od feudalne klase. Prema Radanu (1981.) osnivač i tvorac njemačkog gimnastičkog sustava bio je Johann Friedrich Ludwig Jahn (1778 – 1852.). Koristeći se iskustvima Basedowa i Guts –Muthsa stečenim u philanthropinumima osnovao je jedno od prvih gimnastičkih udruženja Turnverein. Svoju ideju bazira na izlasku iz škola i zavoda, te uređuje jedno od prvih vježbališta otvorenog tipa pokraj Berlina i naziva ju Hasenheide (Zečja livada), na kojemu članovi udruženja vježbaju dva puta tjedno. Vježbanje dijeli na slobodni odgoj i obvezne vježbe pod rukovodstvom prednjaka pri čemu se pozornost pridaje vanjskom izgledu vježbi. Prije samog vježbanja uvodi tzv. Nagovore s ciljem moralno – nacionalističkog odgoja, jednoobrazno odijevanje i vježbe uz narodne i umjetničke pjesme s tematikom iz njemačke prošlosti. Organiziraju se veliki skupni posjeti po unutrašnjosti zemlje radi upoznavanja sa pojedinih područja i aktivnog propagiranja nacionalnog pokreta. Povremeno se organiziraju i masovne povorke te nastupi s vježbama pripadnika turnerskih organizacija uz isticanje nacionalnih obilježja (zastave, grbovi i sl.).

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

Tjelesno vježbanje u Hrvatskoj

Budući da se tjelesni odgoj na području Vojne krajine neposredno povezivao sa vojnim potrebama prvi put je uveden u nastavu osnovnih (pučkih) škola na tom području, koje je bilo pod izravnom upravom Beča. Tako se npr. 1823. godine u Gospiću, Otočcu, Ogulinu, Turnju i Bjelovaru spominju tzv. matematičke škole gdje se učilo plivanje i mačevanje.

Kada je Dvorsko ratno vijeće izdalo 3. listopada. 1828. Rješenje da se jači krajiški mladići pokusa radi temeljitije obučavaju u vojničkim vježbama, da im se tijelo ojača, a u drugu ruku stoga da im se ojača volja za vojništvom istaknuto je značenje tjelovježbe. (Jajčević, 2010.) Obavezna nastava jačanja, kako se tada nazivao ovaj predmet, uvedena je u škole Vojne krajine tek 1871. godine prihvaćanjem i provođenjem Učevne osnove za opće pučke učione.

Glede Banske Hrvatske 1848. godine pedagozi i drugi nastavnici nastojali su uključiti tjelesni odgoj u obavezni školski program, te mu dati službene okvire, uvrštavajući ga kao redoviti predmet u naučne osnove koje su bile predlagane u svrhu modernizacije školstva. Na temelju tih nastojanja je Bansko vijeće Kraljevine Hrvatske i Slavonije poslalo oblasnim upravama Osnovu temeljnih pravila javnog obučavanja

Johann Friedrich Ludwig Jahn (1778 – 1852.)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

za Hrvatsku i Slavoniju, sa zahtjevom da se dostave njihova mišljenja. Osnova je predviđala i uvođenje nastave tjelesnog odgoja u škole. No, burni revolucionarni događaji 1848. i 1849. onemogućili su daljnju razradu toga programa. Ništa bolje nisu prošli ni prijedlozi Hrvatskog sabora za uvođenjem obavezne nastave jačanja (tjelesnog odgoja) 1861. i 1865. godine, a nije prihvaćen ni istovrsni prijedlog iz 1869. godine iako je tada nastava tjelesnog odgoja uvedena u austrijske i mađarske škole diljem Austro-Ugarske Monarhije. Doduše, u Istri i Dalmaciji, koje su bile pod upravom austrijskog dijela Monarhije, neobavezna nastava tjelesnog odgoja uvedena je u pučke škole 1848. godine, a obavezna 1869.godine.

Jačanje se u školama predavalo fakultativno do 1871. godine, a predavali su ga izučeni učitelji gimnastike, uglavnom Nijemci, Austrijanci i Česi, i to po njemačkom gimnastičkom sustavu (Jajčević, 2010.), u kojem se vježbalo uz pomoć sprava za vježbanje – preča, ruče, konj s hvataljkama i greda. Uz škole su bila uređena dvorišta s igralištima i gimnastičkim spravama. Prvi poznati stručni učitelj tjelesnog odgoja u Zagrebu bio je austrijski časnik Adalbert Brüll. No zbog slabog odaziva za taj izborni predmet on je nakon šest mjeseci napustio Zagreb. Godine 1859. u Zagrebu je Miroslav Singer, rođeni Bečlija, u današnjoj zgradi Hidrometeorološkog zavoda uredio Gombalački (gimnastički) zavod. To je bila prva dvorana za tjelovježbu u Zagrebu. pet godina potom, tj. 1864. godine, u Varaždinu gradska uprava uređuje jačališta u prostranom dvorištu zgrade Svilane, pri tome je zabilježeno da je tamo podučavao neki strani učitelj gimnazijalnu i realnu mladež u gimnastici, a iza odlaska ovoga neki domaći obrtnik za nagradu iz gradske blagajne.

Dvorana po njemačkom gimnastičkom sustavu

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

Mažuranićevo doba; Ipak obvezni predmet u pučkim školama i gimnazijama

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe sklopljene 1868. godine kojom je Hrvatska priznata kao posebna državna jedinica Hrvatski sabor i ban dobili su potpunu autonomiju u unutrašnjim poslovima - upravi, pravosuđu, nastavi i bogoštovlju. Kao posljedica novog državno – pravnog položaja Hrvatske ustrojena je zemaljska vlada odgovorna Hrvatskom saboru koja je započela s djelovanjem 1869. godine. Ustrojem autonomne vlade započinje novo razdoblje u povijest izvršne vlasti u Hrvatskoj. Nakon 1868. godine u kratkom vremenu nastaju dva zakonska prijedloga za uređenje školstva. Autor prvoga je svećenik Stjepan Vuković, a drugoga je izradila Vlada, na temelju zaključka Hrvatskog sabora iz 1869. godine, da treba izraditi zakonske osnove za osnovne škole do slijedećeg zasjedanja i podnijeti ih Saboru na raspravu. (Cuvaj, 1910). Međutim, pitanje o uređenju školstva nije se našlo na dnevnom redu saborskih sjednica sve do 1874. godine, ali je zato zaokupljalo pažnju javnosti i medija. Godine 1873. za bana je izabran Ivan Mažuranić. Banovanje Ivana Mažuranića (1873.1880.) odlikuje se opsežnim građanskim reformama čime se udaraju temelji moderne Hrvatske. Modernizirao je sudstvo, te su doneseni novi zakoni o slobodi tiska i o gotovo svim drugim područjima društvene djelatnosti. Nepuna dva mjeseca prije donošenja zakona u listopadu 1874. godine održana je Druga opća hrvatska učiteljska skupština u Petrinji od 25. do 27. kolovoza. Druga opća hrvatska učiteljska skupština smatra se jednim od najznačajnijih događaja u povijesti hrvatskog školstva. Ta je skupština odredila stav hrvatskog učiteljstva prema ulozi škole u društvu i jasno je zacrtala pravo i dužnosti učiteljskog staleža i njegovu nezavisnost od crkve i klera. Među nekoliko održanih predavanja na Drugoj općoj učiteljskoj skupštini nalazilo se i sjajno predavanje na temu Tjelovježba u pučkoj školi Augustina Löfflera, profesora na realnoj gimnaziji u Rakovcu. Sada je gimnastika u svih skoro europejskih državah obligatnim predmetom za pučke škole, te se ima odsele učiti i u školah u Hrvatskoj. To mi daje priliki, progovoriti nješto o tom, koji su učinci školske gimnastike, koja joj svrha i kojim bi se načinom učiti imala. (Löffler, 1874; Jajčević, Čustonja, 2004.). Danas raspolažemo sa saznanjima o svega nekoliko tekstova o tjelesnom vježbanju pisanih hrvatskim jezikom prije ovog predavanja A. Löfflera 1874. godine. Iz tog razloga, ali i radi složenosti, preglednosti i cjelovitosti predavanja, te količini i kvaliteti informacija predavanje A. Löfflera smatramo jednim od najznačajnijih ranih tekstova o tjelesnom vježbanju na hrvatskom jeziku. Važnost predavanja A. Löfflera još je naglašenija ukoliko se uzme u obzir činjenica da je ono održano na velikom skupu hrvatskih pedagoga koji su po prvi put na hrvatskom jeziku imali priliku čuti osnovne informacije o povijesnom razvoju tjelesnog vježbanja, glavnim ciljevima i sadržajima nastave tjelesne i zdravstvene kulture, te o odgojnim mogućnostima nastave tjelesne i zdravstvene kulture. Skup je bio svojevrsna priprema i pokazatelj spremnosti hrvatskih pedagoških djelatnika na donošenje i u djelo provođenje prvog hrvatskog školskog zakona - Zakona ob ustroju

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji Upravo iz tog razloga možemo zaključiti da su stručnošću, količinom znanja i iskustva kojim su raspolagali, hrvatski tjelovježbeni stručnjaci, iako malobrojni bili spremani na uvođenje obavezne nastave tjelesne i zdravstvene kulture u hrvatski školski sustav. (Jajčević, Čustonja, 2004.) Iste, 1874., godine je Andrija Hajdenak u glasilu Hrvatskog pedagoško – književnog zbora Napred objavio Nazivlje za tjelovježbu i nazivlje za mačevanje, prvu hrvatsku terminologiju iz tjelesnog vježbanja odnosno tjelesnog odgoja. Godinu dana potom objavio je i prvi stručni priručnik na hrvatskom jeziku Tjelovježba u pučkoj školi gdje u podnaslovu Naputak za učitelje, kako metodično mogu poučavati u prostih vježbah u koliko se one u školi izvesti dadu. (Jajčević, 2010.)

Obavezna nastava tjelesnog odgoja u sve pučke škole u Kraljevini Hrvatskoj i Slavonji uvedena je 1874. godine u sklopu Zakona ob ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji. Bio je to prvi zakon koji je uređivao pitanje školstva u Hrvatskoj. Njime je uvedeno obavezno četverogodišnje školovanje, a osnovne škole su izuzete crkvenom nadzoru. Taj zakon se u cjelini smatra jednim od najnaprednijih zakona o osnovnoj školi u onodobnoj Europi. Tim zakonom je također uvedena obavezna nastava tjelesne i zdravstvene kulture u sve osnovne škole na području Banske Hrvatske. Pučkoj školi je zadaćom da djecu religiozno i čudoredno odgaja, duševne i tjelesne sile razvija, te ih u potrebitom za građanski život obćem znanju i umijenju podučava – pisalo je u prvoj glavi tog zakona što ga je potpisao ban Ivan Mažuranić. U odredbama za pučke škole buduće učiteljice i učitelji imaju ne samo obvezatnu nastavu tjelovježbe, nego ih Zakon obvezuje da se u svakoj muškoj pučkoj školi mora, među ostalim, nalaziti prostor za praktične vježbe i vježbalište, a u ženskim  zabavljalište. Nadalje se naglašava da kad god mogu pripravnici i pripravnice moraju trenirati plivanje. Tjelovježbom, piše u tom zakonskom aktu, treba jačati tijelo, okretnost, udah, vještine i pristojnost u kretanju te duševnu svježost. Uz to se njom budi i volja za rad, zajednički rad, a ujedno se razvija i samopouzdanje. Nastava u pučkim školama je trajala 20 – 25 sati tjedno uz dodatne sate gimnastike, pjevanja i praktičnih vježbi. Već ranije istraživanja su pokazala da su dominantno politički motivi, tj. snažni procesi germanizacije Hrvatske tijekom 50 – ih godina 19. stoljeća uvjetovali pojavu neobavezne nastava tjelesne i zdravstvene kulture i dolazak prvih učitelja tjelesne i zdravstvene kulture u Hrvatsku koji su nastavu održavali isključivo na njemačkom jeziku i sukladno principima njemačkog gimnastičkog sustava. Odmah se nametnula potreba stručnih kadrova obrazovanih za rad u nastavi tjelesnog odgoja. Taj zadatak na sebe je preuzelo novo formirano Društvo za tjelovježbu – Hrvatski sokol u Zagrebu, uz pomoć učitelja Miroslava Singera. Prvi tečaj trajao je dva mjeseca i završio je posebnim ispitom, koji je održan krajem srpnja 1875. godine. To je bio prvi tečaj takove vrste organiziran u Hrvatskoj. U članku naslovljenom Ispit iz tjelovježbe, objavljenom 30. srpnja te godine u Narodnim novinama piše: Na ispitima izvađali su razne vježbe u hodu, skakanju, trčanju, zatim na spravah, kao na karikah, ručah, na prieči, o motki i konopu. Nisu samo praktično vježbali već su i teoriju učili, a može se reći i naučili

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

koliko jim treba kao učiteljem pučkih školah... Veći dio od 22 pripravnika stekao je vještinu i sigurnost u rukovođenju gombanja. Predavano je njemačkim jezikom, a pripravnikom tumačio je upute gosp. Andrija Hajdenak, učitelj glavnih školah pridjeljen g. Miroslavu Singeru učitelju tjelovježbe. (Jajčević, 2010.). Kao što je iz teksta vidljivo svi pristupnici tečaja bili su obučavani po njemačkom gimnastičkom sustavu.

Nakon Singerove smrti nastavu tjelesnog odgoja na zagrebačkim pučkim školama vodio je Čeh František Hochmann, koji

dr. Ivan Branislav Zoch (1843 – 1921.)

je u Zagrebu 1877. i 1878., te u Osijeku 1880. godine održao tečajeve za učitelje tjelesnog odgoja. On je zajedno sa Andrijom Hajdenjakom 1878. godine pokrenuo izdavanje prvog stručnog časopisa Sokol te su napisali priručnik Rukovodnik za tjelovježbu u pučkoj školi (Jajčević, 2010.). Godinu dana potom je Augustin Löffler napisao priručnik pod naslovom Gimnastika za učitelje pučkih učiona i učiteljske pripravnike.

Sve je to utjecalo na uvođenje tjelesnog odgoja kao obaveznog predmeta i u gimnazije, i to prvo u Zagrebu 1878. godine, a od 1884. u gimnazijama diljem Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Od 1878. polagao se i komisijski ispit stručne osposobljenosti, nešto kao današnji stručni ispit u školama. Jedan takav komisijski ispit položila je Ivana Hirschmann, prva žena - učiteljica tjelesnog odgoja na nižim pučkim školama, 1885. godine. Ispit za učiteljicu na višim pučkim školama, položila je 1894. godine, a od 1895. godine do 1920. godine bila je stručna učiteljica na srednjim školama u Hrvatskoj (Jajčević, 2010.). Doduše, na samom početku osjetilo se pomanjkanje stručnog kadra pa su se npr. neki učitelji obrazovali i na sokolskim prednjačkim tečajevima u Pragu. Tako je Vladimir Horvat prvi Hrvat koji je u Pragu 1894. godine osposobljen za predavanje tjelesnog odgoja u srednjim školama, te je postao prvi profesor tjelesnog odgoja u Hrvatskoj. Sve do dolaska Izidora Kršnjavog na mjesto ministra za prosvjetu i bogoštovlje još uvijek je nedostajalo stručnog kadra iz područja tjelesnog odgoja jer su tečaje i komisijske ispite, uglavno stihijski, održavali inozemni stručnjaci među kojima je od godine 1877. u Osijeku dr. Ivan Branislav Zoch, rodom iz Jasenova u Ugarskoj, uz matematiku, njemački, mjerstvo i krasopis periodično predavao i gimnastiku na Muškoj realnoj gimnaziji u Osijeku.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

Značenje Izidora Kršnjavoga u razvoju tjelesnog odgoja i Franjo Bučar središnja osoba

Najsnažniji razvoj tjelesnog odgoja osjetio se krajem 19. stoljeća kada je Izidor Kršnjavi, tadašnji predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, proveo reformiru tjelesnog odgoja u školama nastojeći postojeći njemački gimnastički sustav zamijeniti švedskim (uglavnom skupnim vježbama slobodnog stila). Često su od strane Odjela izdavane naredbe objavljivane u dnevnim glasilima kao što je Vjesnik županije Virovitičke iz 1893. godine za Tjelesni uzgoj u srednjim školama u kojem Visoka vlada, odjel za bogoštovlje i nastavu izdao je pod br. 518. od 4. ožujka naredba na sva ravnateljstva srednjih učilišta, kojom se nalaže da se imade nastojati, da se mladež u zimi što više tcija na ledu i kupa u mjesnim kupalištima. Ujedno da se za školsku mladež urede prikladna igrališta, na kojima bi mladež pod nadzorom igre izvodila. Nadalje se određuje, da se pojedini razredi katkada povedu na veće šetnje, a učitelj prirodopisa da sa mladežju preduzme veće ekskurzije. Izmedju svakoga sata obuke da se dade nekoliko časaka odmora, školske prostorije da se prozrače, a mladež probavi to vrijeme izvan školskih prostorija na friškom zraku. Nadalje se zabranjuje preopterećivanje mladeži sa zadaci koli usmenimi toli pismenimi. Toj reformi je svakako u prilog išla i činjenica da se pojavom snažno nacionalno obojenih sokolskih pokreta počinje istiskivati njemački gimnastički sustav. U tom smjeru je 1892. godine poslao Franju Bučara, tadašnjeg studenta povijesti, zemljopisa i tjelesnog odgoja, i Srećka Bošnjakovića na školovanje u Stockholm u tamošnji Centralni gimnastički zavod. Za razliku od Bošnjakovića, koji je ubrzo odustao od studija, Bučar se prilagodio na tada najuglednijoj visokoškolskoj ustanovi za obrazovanje kadrova za sport i tjelesni odgoj. Brzo je naučio švedski, te sklopio brojna poznanstva koja će mu pomoći u kasnijem razvoju struke na međunarodnom planu. Praznike je provodio u Zagrebu i tu je 1893. članove Hrvatskog sokola podučavao nogometu i tenisu. Kršnjavi je 1894. pozvao Bučara, iako još nije završio školovanje, natrag u Zagreb da bi prema njegovim uputama započeo organizaciju dvogodišnjeg Tečaja za učitelje gimnastike na srednjim školama. Tečaj je organiziran od 1894. do 1896. godine i trajao je tri semestra. Bučar je predavao skijanje, klizanje, igre, te pedagošku i vojničku gimnastiku. Budući da je za tečaj osigurana tada najbolja oprema i dobri uvjeti rada Bučar je polaznike tečaja uspio zainteresirati za te, u Hrvatskoj do tada potpuno nepoznate sportove i igre. Semestralnim javnim ispitima često su nazočili Izidor Kršnjavi i hrvatski ban Khuen Hedervary. Prigodom boravka cara Franje Josipa I. u Zagrebu 1895. godine, svečano odjeveni tečajci u mimohodu su predvodili školsku mladež. Istodobno s održavanjem tog tečaja Kršnjavi je, uz savjetovanje s Bučarom, poduzeo niz mjera u poboljšanju uvjeta rada učitelja gimnastike, u smislu preuređenja i gradnje dvorana i igrališta diljem Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Međutim, kada je Kršnjavi odstupio sa mjesta ministra prekinut je čitav niz akcija u svrhu poboljšanja uvjeta i naobrazbe. Prestalo je zanimanje Zemaljske vlade za tjelesni odgoj i sport u školama. Uvođenje švedskog gimnastičkog sustava u hrvatske škole trajalo je još

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

neko vrijeme, a zatim se tjelesni odgoj vratio u okrilje sokolske organizacije. Tečaj je bio skraćen za tri mjeseca, a svih 30 polaznika iz raznih djelova Hrvatske uspjelo položiti završni ispit, ali većina tečajaca nije uspjela naći radno mjesto u struci. Nekoliko polaznika tečaja posebice su se istaknuli kao npr. Ljudevit Sorlini, kao učitelj tjelesnoga odgoja u Osijeku, Stanko Gnjatović u Petrinji i Josip Prikril u Zagrebu (Jajčević, 2010.).

Bučar (1866 – 1946)

U Zagrebu 1896. je osnovano Društvo učitelja gimnastike Hrvatske i Slavonije, čiji je predsjednik Upravnog odbora bio Franjo Bučar. Vlastima je upućena predstavka kojom se tražilo uvođenje tjelesnog odgoja kao obaveznog predmeta u više pučke i srednje škole, te uređenje dvorana i igrališta i izgradnja novih. U predstavci je istaknuta važnost imenovanja učitelja tjelesnog odgoja, ali su se vlasti oglušile na sve spomenute zahtjeve. 1898. godine osnovano je i Društvo za tjelesni uzgoj (Jajčević, 2010.). Nadalje, 1909. godine Društvo učitelja gimnastike zatražilo je uvođenje dva sata obavezne nastave tjelesnog odgoja i u niže i više muške i ženske pučke škole. Predložena je i nova znanstvena osnova programa tjelesnog odgoja u srednjim školama. Uz obvezne učeničke izlete, učenicima je trebalo osigurati sistematsko vježbanje i bavljenje sportom u slobodno izvanškolsko vrijeme. Bučar je uspio da vlada do 1914. godine prihvati većinu njegovih prijedloga.

Zapaženi učitelji tjelesnog odgoja u osječkim školama

U Osijeku je među prvim učiteljima gimnastike na Muškoj realnoj gimnaziji Vilim Marašek od 1887. do 1888., te Klasičnoj gimnaziji Vjekoslav Tegl kao učitelj tjelovježbe od 1895. do 1896. godine. Obojica su u nastavi primjenjivali njemački gimnastički sustav. Tako veliki razmak u zapošljavanju učitelja gimnastike posljedica je činjenice kako je od 1884. pa sve do 1909. godine u Osijeku nastava tjelovježbe odnosno gimnastike bila u određenim trenucima neobavezna, a u pojedinim obavezna. No pravi uspjeh i afirmaciju, kako na planu obuke tjelesnog odgoja, tako i u radu pri osječkom Sokolu ima Ljudevit Sorlini koji od 1896. do 1908. godine predaje na Muškoj realnoj gimnaziji, a od 1900. godine do 1909. na Klasičnoj gimnaziji

Franjo

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

(Cvetković, 1993.). On je kao Bučarov učenik i polaznik prvog tečaja, sve naučene vještine primijenjivao u tadašnjem razvoju sporta grada Osijeka. Pa je tako uz rad na gimnazijama bio vođa i učitelj gimnastike pri Hrvatskom sokolu u osiječkom Gornjem gradu. Pa tako izvori navode da se ... u gornjogradskom Hrvatskom sokolu njegovala se u prvo vrijeme pod Sorlinijevim vodstvom gimnastika švedskog smjera... Nadalje se navodi da je ... dolaskom profesora Sorlinija u Osijek... učenika Bučarove gimnastike označio novo razdoblje u razvoju gimnastike grada na Dravi. U okviru Hrvatskog sokola Gornji grad Sorlini je organizirao i javne nastupe ne samo u Osijeku nego i izvan njega. Tako su osječki sokolaši 13. srpnja 1898. godine u Varaždinu pokazali uzornu vježbu na ručama osvojivši dva prva mjesta... U Gornjem gradu osim gimnastike gajio se od 1900. godine i nogomet, te klizanje, biciklizam, tenis, streljaštvo, plivanje i ini sportovi. Ljudevit Sorlini je 1896. godine u organizaciji društva Zajednica – Učiteljsko društvo za grad Osijek i Osječko – Valpovački kotar održao značajno predavanje na temu O tjelovježbi u pučkoj školi, a nakon predavanja održao je zanimljiv praktični prikaz pod nazivom Švedska gimnastika. 1897. godine priredio je preporukom visoke kraljevske hrvatsko – slavonske i dalmatinske zemaljske vlade Upute kako se uređuju gimnastičke dvorane i kako se izrađuju gimnastičke sprave. Izdanje je tiskano u Osijeku, Tiskom Julija Pfeiffera. (Živaković – Kerže i sur., 1996.)

Sorlinijevi uspjesi zasigurno su i potaknuli da u školskoj godini 1908./1909. u svim osječkim školama nastava tjelovježbe postane obavezan predmet. Tjelovježba ili gimnastika predavala se u pučkim školama, Učiteljskoj školi, Realnoj gimnaziji te Trgovačkoj akademiji. Nastava se izvodila dva sata tjedno, a učenici su upućeni da izvode vježbe na svježem zraku. Nastava se u tom obliku obavljala do početka Prvoga svjetskog rata kada škole i njihove dvorane bivaju pretvorene u bolnice i prihvatilišta za ranjenike, te se time jedno vrijeme obustavlja nastava.

Uspostavom nastave i kao se ona odvijala za vrijeme Velikoga rata svjedoči Okružnica Kraljevske Hrvatsko – Slavonske i Dalmatinske zemaljske vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu od 28. lipnja 1915. godine broj 19. 458 upravljena svim kraljevskim županijskim oblastima i poglavarstvima gradova I. reda, zatim ravnateljstvima svih srednjih i njima sličnih škola, kojima se pozivaju profesori i učitelji(ce) srednjih i pučkih škola, da školsku mladež preko praznika zabave i zaposle izletima i tjelesnim vježbanjem. S ponovnom uspostavom nastavnog procesa u Osijeku se pojavljuje ime Josipa Škrinjarića, koji je naslijedio Ljudevita Sorlinija, te predavao tjelesni odgoj u osječkim gimnazijama do 1921. godine. O tome kako je djelovala nastava za vrijeme I. svjetskog rata valja istaknuti okružnicu Kraljevske Hrvatsko – Slavonske i Dalmatinske zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu od 28. lipnja 1915. godine broj 19. 458 upravljena svim kraljevskim županijskim oblastima i poglavarstvima gradova I. reda, zatim ravnateljstvima svih srednjih i njima sličnih škola, kojima se pozivaju profesori i učitelji(ce) srednjih i pučkih škola, da školsku mladež preko praznika zabave i zaposle izletima i tjelesnim vježbanjem.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

Umjesto zaključka

O opravdanosti predmeta Tjelesna i zdravstvena kultura često se polemizira i raspravlja, ali njegovu potrebu i značenje najbolje potvrđuje rečenica liječnika Andrije Štampara, utemeljitelja prijeratnih domova zdravlja diljem Hrvatske, koji je istaknuo: Zdravlje nije samo odsustvo bolesti nego dobro tjelesno, mentalno i socijalno stanje čovjeka koje je rezultat pozitivnih faktora poput kvalitetne prehrane, stanovanja i tjelesne aktivnosti.

Literatura:

Cuvaj, A.: Građa za povijest školstva 6 - 9, Zagreb 1910. Cvetković, J.: Prof. Ljudevit Sorlini – prinos razvoju modernog športa u Osijeku i Slavoniji. Povijest športa br. 97. Zagreb 1993., str. 51. Jajčević, Z.: 225 godina športa u Hrvatskoj. Osijek 2010. Jajčević, Z.,Čustonja, Z.: Donošenje zakona i preustroj osnovnog školstva 1874. godine – Uvođenje obavezne nastave tjelesne i zdravstvene kulture u osnovne škole na području Banske Hrvatske. 13. ljetna škola kineziologije, Poreč 2004. Okružnica Kraljevske Hrvatsko – Slavonske i Dalmatinske zemaljske vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu od 28. lipnja 1915. godine broj 19. 458

Povijest sporta grada Osijeka (Od osnutka sportskih klubova i društava u gradu do 1996. godine, (ur. Z. Živaković-Kerže), Osijek, 1998.

Radan, Ž.: Pregled historije tjelesnog vježbanja. Školska knjiga, Zagreb 1981.

Vjesnik županije Virovitičke, 15. 4. 1893, Osijek; broj 8.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 227-238

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Utjecaj njemačkog gimnastičkog sustava...

UTJECAJ NJEMAČKOG GIMNASTIČKOG SUSTAVA NA RAZVOJ TJELESNE I ZDRAVSTVENE KULTURE U OSIJEKU

Autori u radu pružaju uvid u značaj njemačkog gimnastičkog sustava za razvoj tjelesne i zdravstvene kulture u Osijeku. U radu je detaljno prikazan dugotrajan proces uvođenja tjelesnog odgoja kao obveznog predmeta u gimnazijama diljem Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Posebna pažnja posvećena je ulozi pojedinaca u razvoju tjelesnog odgoja u školama, a autori u tekstu pišu i o zapaženim učiteljima tjelesnog odgoja u osječkim školama. Rad, koristeći znanstveni pristup i prikladnu terminologiju, nudi zanimljiv i sveobuhvatan prikaz utjecaja njemačkog gimnastičkog sustava na razvoj tjelesne i zdravstvene kulture u Hrvatskoj te u Osijeku.

DER EINFLUSS DES DEUTSCHEN TURNWESENS ZUR ENTWICKLUNG DER KÖRPER- UND GESUNDHEITSKULTUR IN OSIJEK

Im Artikel geben die Autoren einen Einblick in die Bedeutung des deutschen Turnwesens für die Entwicklung der Körper- und Gesundheitskultur in Osijek. Der Artikel beschreibt ausführlich den langfristigen Prozess der Einführung von Sportunterricht als Pflichtfach in Gymnasien im gesamten Königreich Kroatien und Slawonien. Besonderes Augenmerk wird auf die Rolle des Einzelnen bei der Entwicklung des Sportunterrichts in Schulen gelegt, und die Autoren schreiben auch über renommierte Sportlehrer an osijeker Schulen. Der Beitrag bietet mit wissenschaftlichem Ansatz und entsprechender Terminologie eine interessante und umfassende Darstellung des Einflusses des deutschen Turnwesens auf die Entwicklung der Körper- und Gesundheitskultur in Kroatien und in Osijek.

Dr. sc. Ivan Peklić

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251

Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

Zavod za znanstvenoistraživački i

umjetnički rad HAZU

Koprivničko-križevačke županije u

Križevcima

Ivana Zakmardija Dijankovečkoga 3

HR-48260 Križevci

UDK: 262.12Bauer, A. 1Bauer, A.

Pregledni rad

Prihvaćeno: 28.09.2024.

Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

Autor u članku na temelju do sada objavljene literature ukratko prikazuje životni put biskupa Antuna Bauera. Potom posebno analizira njegovu filozofiju. Njegovom filozofijom su se do sada naviše bavili njegov učenik

Stjepan Zimmermann i Zora Križanić. Osobito se analizira Bauerov rad o Wundtovu metafizičkom sustavu. Drugi dio rada posvećen je njegovoj ulozi u Jugoslavenskoj akademiji znanosti umjetnosti u čijem je Ljetopisu Bauer objavljivao svoje radove.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251 Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

O Antunu Baueru

Antun Bauer rođen je u Breznici kod Bisaga, 11. II 1856. Potječe iz obitelji Antuna i Barbare, rođ. Rubinić. Otac je u djetinjstvu doselio s roditeljima iz Cindrova (Siegendorf, Burgenland, Austrija) na imanje grofa Erdődyja u Jastrebarsko. Osnovnu školu pohađao je u Jastrebarskom, gimnaziju u Varaždinu (1867.–1873.) i Zagrebu (1873.–1875.), a teologiju studirao u Zagrebu (1875.–1877.), Budimpešti (1877.–1880.) i Beču (1880.–1883.). Studij je završio u Beču doktoratom iz filozofije i teologije. Svećenik je od 1879. Bio je kapelan u župi Sv. Marka u Zagrebu, u Ivancu i Samoboru (1883.–1884.), vjeroučitelj u muškoj učiteljskoj školi i gimnaziji u Zagrebu (1884.–1887.), predavač (1887./1888.), izvanredni (1888.–1904.) i redoviti profesor (1904.–1911.) filozofije i osnovnog bogoslovlja na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U međuvremenu je bio dekan tog fakulteta (1905./1906.) i rektor zagrebačkog Sveučilišta (1906./1907.). Od 1910. je zagrebački kanonik, a 1911. je postavljen za koadjutora nadbiskupu Josipu Posiloviću. Upravu Zagrebačke nadbiskupije preuzeo je 26. IV. 1914. Bauerov život i rad karakteriziraju dva razdoblja. U prvom postaje poznat u hrvatskomu kulturnom i političkom životu zbog djelovanja u vjerskoj publicistici, po filozofskom stvaralaštvu i zbog političkog opiranja Khuen-Héderváryjevoj diktaturi. Društvena, filozofska i politička stajališta otkriva uređujući 1886.–1890. Katolički list, u kojemu piše uvodne članke i vodi polemike s istaknutim kulturnim i političkim djelatnicima: Franom Spevcem, Bogoslavom Šulekom, Spiridonom Brusinom, Skenderom Fabkovićem i Ivanom Filipovićem, zastupnicima političkog liberalizma i laicizma te filozofskog i prirodoznanstvenog materijalizma. Sa Šulekom je polemizirao o materijalizmu pune dvije godine, izazvavši spor oštrom kritikom Šulekove rasprave Područje materijalizma. Filozofske rasprave, političke govore i osvrte iz prvog razdoblja te biskupske poslanice i govore iz drugog objavljivao je u listovima i časopisima. Od 1885. do 1911. Bauer je sudjelovao aktivno u političkom životu u redovima opozicije kao zastupnik Stranke prava, odnosno Hrvatsko-srpske koalicije. Često je nastupao u Hrvatskom saboru i u parlamentu u Budimpešti. Političko opozicijsko djelovanje odgodilo je sve do Khuen-Héderváryjeva pada njegovo imenovanje za redovitog profesora, ali je 1896. izabran za dopisnog, a 1899. za redovitog člana JAZU. Od 1915. do 1937. bio je pokrovitelj Akademije. Postavši zagrebačkim nadbiskupom, Bauer se usredotočuje na vanjske i unutrašnje crkvene poslove u svojoj nadbiskupiji i u cijeloj Hrvatskoj. Njegovom inicijativom započela je 27. XI. 1918. radom kasnija Biskupska konferencija Jugoslavije, a on je bio njezin prvi predsjednik. Kod vlade u Beogradu isposlovao je 1920. imenovanje prvog predstavnika Sv. stolice u Državi SHS. Ondje se oštro opirao provedbi zakona o agrarnoj reformi po kojoj je trebalo umanjiti crkvene posjede (1921.). Dok je 1922. sudjelovao u Beogradu u radu pripravne komisije za sklapanje konkordata, spriječio je vladinu nakanu da zabrani pristup u škole svećenicima kao vjeroučiteljima. Kod crkvenih vlasti u Rimu dobio je dopuštenje za transliteraciju staroslavenskog misala, koji je zatim tiskan u redakciji J. Vajsa latiničkim slovima (1927.). U Zagrebu

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251 Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

je 1925. predsjedao prvoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije. Dokumentima sinode reorganizirano je tadašnje imovinsko i pastoralno zakonodavstvo te dovedeno u sklad s novim crkvenim zakonikom i smjernicama tzv. katoličke akcije. U pastoralno i socijalno djelovanje nadbiskupije, posebno u Zagrebu, uveo je redovnice i redovnike: Službenice Malog Isusa (1917.), karmelićanke (1919.), salezijance (1922.), franjevce konventualce (1922.) i trećorece glagoljaše (1926.), dominikance (1927.) i dalmatinske franjevce (1932.). Za odgoj dijecezanskog klera osnovao je i podigao s đakovačkim biskupom

A. Akšamovićem zajedničko dječačko sjemenište u Zagrebu na Šalati (1925.–1928.). Materijalno i moralno Bauer je podupirao niz društvenih i kulturnih pothvata. Još 1901. sudjeluje u osnivanju Hrvatske poljodjelske banke. Bio je pokrovitelj »Hrvatskog Radiše«, a od 1914. Hrvatskoga književnog društva »Sv. Jeronima.« Osnovao je 1914. Nadbiskupsku tiskaru, odobrio i podupirao osnivanje Dijecezanskog muzeja. Novčano je 1917. pomagao osnivanje Razreda JAZU za likovnu umjetnost, a 50 000 kruna dao je za Strossmayerovu galeriju. God. 1918. osnovao je zakladu od 210 000 kruna za stipendiranje studenata medicine, a 1919. je zagrebačkom Sveučilištu poklonio 5 rali i 1541 hvat zemljišta za izgradnju medicinskog fakulteta. Gospodarsko-šumarskom fakultetu je za nisku naknadu ustupio imanje Maksimir. Pri obnovi tornjeva katedrale 1927. snosio je najveći dio troškova. Javnim istupom u korist progonjenih Hrvata i Slovenaca pod talijanskom vlašću (1931.) i pozivom na izraze potpore međunarodnoj konferenciji za razoružanje u Ženevi (1932.) pobudio je antimilitaristička reagiranja u širokim narodnim slojevima. Odobravanje javnosti, a nezadovoljstvo vodećih političkih krugova, izazvale su njegove odluke kojima je zabranio svećenicima sudjelovanje u manifestacijama sokolskih društava (1933.) te kandidiranje za zastupnike na listi bilo koje političke stranke (1935.). Umro je u Zagrebu 7. XII 1937.a naslijedio ga je njegov koadjutor Alojzije Stepinac1

Filozofija biskupa Bauera

Bauerov nasljednik na katedri filozofije Bogoslovnog fakulteta sveučilišta u Zagrebu dr. Stjepan Zimmermann dva put je pisao o njemu kao filozofu. Zimmermann, sâm vrstan filozof, bio je sigurno najpozvaniji da o tome nešto kaže kad je riječ o Baueru. U spomenutom Zborniku izdanom prigodom svećeničkog jubileja, Zimmermann napominje da se zbog svečarske okolnosti moramo čuvati svakog idealiziranja, tim

1 Fran Barac, „Dr. Antun Bauer“, Bogoslovska smotra, 26(1938), br. 1, str. 1–14. Zagrebački nadbiskup dr Antun Bauer u životu i djelu: o njegovu zlatnom svećeničkom jubileju 28. lipnja 1928. (sabrali i uredili Janko Barè i Svetozar Rittig). (Zagreb: Nadbiskupska tiskara, 1929.); Franjo Šanjek, „Antun Bauer“ u: F. Mirošević, ur. Zagrebački biskupi i nadbiskupi. (Zagreb: Školska knjiga 1995), str. 489-493.; Ivan Macan, „Antun Bauerfilozof i nadbiskup“, Obnovljeni život 54(1999) br. 2, str. 149.-158. Janko Šimrak, „Politički rad dra Antuna Bauera“ Hrvatska straža, 3(1931) br. 23, str. 7–10.; Albert Bazala, „Dr Antun Bauer, pokrovitelj Jug. ak. znan. i umjetnosti. 1915–1937. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 1936/37, sv, 50, . (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1897), str. I–XII.; Stjepan Zimmermann, „Bauer kao filozof“ Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 1937/38. godinu, sv. 51. (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1897), str. 108.-127.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251

Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

više što Bauerovo djelo može podnijeti i svu oštrinu kritike. Evo što je Zimmermann u tom prvom prilogu o Baueru istaknuo: Bauer je u prvom redu bio skolastički filozof, odnosno suvremeni skolastički metafizičar«. Ako se podsjetimo da Bauer započinje svoj filozofski rad u vrijeme kad se na europskoj filozofskoj pozornici nalaze razni smjerovi novokantizma kao protuteža sve jačem materijalizmu i pozitivizmu koji su na metafizička i metempirijska pitanja odgovarali: ignoramus et ignorabimus, na jednoj strani, a na drugoj strani obnova aristotelovskih studija osobito potaknuta enciklikom pape Leona XIII. Aeterni Patris, i obnovom skolastike kao neoskolastike u crkvenim školama, ali i cjelovitim kritičkim izdanjem Aristotelovih djela od Berlinske akademije znanosti, onda se vidi koliko je suvremeno i suvereno Bauer zaplivao u europska filozofska zbivanja. Njegova dva stožerna djela Naravno bogoslovlje (1892.) i Opća metafizika ili ontologija (1894.), tj. izrazito metafizička tematika, pokazuju Bauerovu odlučnost da i u malom hrvatskom narodu proširi aristotelovsku tradiciju u službi kršćanske predaje i vjere, kako je to zahtijevala papina enciklika. Svjestan vječnog prigovora da je skolastička filozofija samo »služavka teologije pa je stoga filozof kršćanin i svećenik spriječen u svojoj slobodi umovanja jer je pri tom vezan za crkveni autoritet, Bauer jasno pokazuje povijesnu povezanost skolastičke filozofije s Aristotelom, a time i njezin filozofijski karakter.

Takvim i sličnim prigovorima Bauer je jasno odgovorio u svojem inauguralnom govoru prigodom ustoličenja za rektora Zagrebačkog sveučilišta g. 1906. pod naslovom Vjera i znanost, zastupajući misao da između vjere i prave znanosti ne može biti sukoba. Sukobe stvaraju ljudi apologete i učenjaci. Jedni iznoseći protiv vjere tobožnje nesumnjive znanstvene rezultate koji su u stvari samo puke hipoteze, a drugi s tvrdnjama koje nisu nauk vjere nego njihove osobne misli. Zato se on na kraju toga svoga govora zalaže i za obnovu bogoslovnog studija, na kojem bi se morao predavati čitav sustav filozofije ubrojivši i sociologiju, i za suradnju s ostalim učenjacima kako bi zajedno poradili oko napretka sveučilišta i napokon od sveučilišne mladeži očekuje da traže istinu ustrajno, mudro i obzirno ne dopustivši da u njima »strasti zaigraju boj. Možda je to bila aluzija na nekolicinu mladih akademičara koji su prosvjedovali što je rektorom postao profesor bogoslovnog fakulteta i svećenik. Zimmermann smatra da je Bauer nesumnjivo sistematičar koji je metafizičku filozofiju shvatio sasvim prema suvremenim zahtjevima: da zadrži kontakt s općenito naučnim i modernim filozofskim nazorima. Zimmermann ujedno ističe i pohvaljuje filozofijsku i didaktičku karakteristiku tih dvaju djela koja i u tom pogledu stoje na visini kritičkog ogleda. Baueru pripada zasluga što je, uz svoga učitelja Stadlera, stvarao naš hrvatski filozofijski jezik i postavljao osnove suvremenoj našoj filozofiji, pa je on po Zimmermannovu mišljenju daleko više od školskog pisca: on je s punim pravom postao radnim članom Akademije znanosti.2

2 Stjepan Zimmermann: „Bauer kao filozof“ Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za 1937/38. godinu, sv. 12. (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1939), str. 108.-127.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251

Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

Djelo posvećeno Bauerovoj filozofiji napisala je i Zora Križanić, koja smatra da pripada neotomističkoj struji filozofije početkom 20. stoljeća.3 Baueru jamačno pripada čast da je u nas prvi, sa samostalnom naučenjačkom spremom, izradio ‘prvu filozofiju’, teodiceju, od koje nijedna znanost nije bolja, i ako bi nužnija bila za neposredne praktične potrebe života.

Bauer u svojoj teodiceji o postojanju Boga razmišlja ovako: Ako postoji zgradasvijet, mora postojati i graditelj- Bog. Na pitanje kako dokazati da Bog postoji, dva su načina: a priori i a posteriori. Bivstvovanje se Božje može dokazati samo a posteriori misli Bauer.

Kako spoznajemo Božji bitak? Tko je Bog i kakav je? Teolozi razlikuju fizičkú i metafizičku bît Božju. Fizičku bît čine ,,sve one neograničene savršenosti Božje” koje spoznajemo kao nužno svojstvo prvoga uzroka bića ograničenih. Metafizička je bit Božja u tome, „što je Bog biće o sebi; sam bitak o sebi (esse subsistens); Bog nema uzroka izvan sebe”. On je apsolutni bitak koji obuhvaća svu stvarnost; on je nad svim stupnjevima i nad svim rodovima. Bit Božja „ne može biti izmjerena nikakvim prostorom ni vremenom .Božja je volja jedna, vječni i nepromjenljivi čin. Izvanjsko djelovanje Božje obuhvaća odnos prema svijetu. „Svijet je na- stao dobivši sam bitak od uzroka svoga Boga.” Kad Bog nešto stvori, u Bogu ne nastane ništa novo, ali izvan Boga na- stane novi bitak koji se stvarno odnosi na svoj uzrok, dok se Bog odnosi prema stvorenom bitku samo po „umu”. To će reći „stvorovi po svome bitku očituju dobrotu i savršenost Božju”. Stvorovi za svoj bitak nužno trebaju djelovanje Božje.4

Bauerovo drugo poznato djelo Wundtov metafizički sustav pokazuje njegovu informiranost u modernoj filozofiji i njegovo kritičko gledanje na osnovnu problematiku te filozofije, a to je problematika spoznaje. Ako se podsjetimo da su Wundtova djela, na koja se Bauer osvrće izašla g. 1880. (Logika) i 1889. (Sistem filozofije), a Bauer svoje radove počinje u Akademiji čitati početkom g. 1895., onda je očita njegova suvremenost. I tom raspravom Bauer je krčio putove u hrvatskoj filozofijskoj pisanoj misli. Bauer se tako suprotstavio Wundtovu pozitivizmu koji je filozofiju htio svesti na iste spoznajne metode koje se primjenjuju u prirodnim znanostima. Rezultat takvog mišljenja je poricanje mogućnosti metafizike jer se prirodno-znanstvenom metodom ne daju osigurati odgovori na pitanja o Bogu i duši. Bauer kao skolastički filozof vidi ovdje potrebu da se racionalno izgradi opravdanje religije. Zato on voluntarističkom subjektivizmu Wundtove filozofije suprotstavlja racionalno utemeljenje objektivno istinite spoznaje i mogućnost metafizičke spoznaje. I ovdje opet Zimmermann ističe da je Bauer »u našoj hrvatskoj literaturi prvi s ovom raspravom dokumentirao kritičko shvaćanje novovjeke filozofije.5

3 Zora Križanić, A.(ntun) Bauer i njegova filozofija, (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1986.)

4 Isto, str. 38.-39.

5 Stjepan Zimmermann, „Bauer kao filozof“ Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za 1937/38. godinu, sv. 12. (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1939), str. 108.-127. Ivan Macan,

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251 Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

Razlozi zbog kojih se Bauer pozabavio ovim sustavom jesu: 1. „Wundt poznaje rezultate egzaktnih prirodnih nauka kao malo tko.” 2. „Wundt je uz Helmholtza osnivač i prvak u danas toliko cijenjenoj psihofizici ili fiziološkoj psihologiji.” 3. On je s obzirom na teoriju spoznaje i naučnu metodu pozitivist kao malo koji drugi.” 4. „Njegov mudroslovni sustav i nije drugo nego na neki način preuređen sustav Kantov.” Međutim, nemoguće je 0 metafizičkom sustavu kojega mudroslovca raspravljati, dok se ne znade što on uči o mišlje- nju i spoznavanju uopće” - uvjerenje je Bauerovo. Zbog toga i njegova rasprava raščinja” pitanja: što je mišljenje, što spo znavanje, što supstancija? U odgovorima na ova pitanja ana lizira najprije Wundtovo učenje o mišljenju, spoznavanju i supstanciji. Ova je analiza temeljita, i Bauer u njoj povlači paralelu izmedu Wundtova učenja i učenja peripatetsko skoIastičkih mislilaca. Upućuje na razliku u njihovim učenjima, da bi završio riječima Th. Pescha, u kojima je sadržano i Baucrovo filozofsko naziranje: „Svaki organizam čini sa životnim počelom svojim jedan jedinstveni bitak. Živi organizam nužno je jedna supstancija, jedan jedinstveni iako sastavljeni bitak. Ova jedinstvena bit jest supstancija organskoga bića. Ali i prve tvarne čestice, bili to tvarni atomi ili eterski atomi, jesu osim tvari još nešto i oni imadu svoju entelehiju... Savršenstvo pojedine supstancije stoji u prvome redu do savršenosti ove entelehije. To savršenstvo možemo mi samo nesavršeno spoznati iz pojava i djelovanja samih bića, kad pojmovima spoznajemo njihovu bit. Bauer za ovu misao Th. Pescha piše: Ovo je duboka nauka, velika istina, koju je otkrio već gorostasni duh Aristotelov.” Po njegovu mišljenju „ta je istina zasjala i u duši Wundtovoj”, a to, po Bauerovu sudu, imamo pravo za- ključiti iz Wundtovih riječi: ,,...potpuna uzajamna suvislost između fizičkoga i psihičkoga vodi nazoru da je ono što duhom zovemo unutrašnji bitak one iste jednote, koju izvana zrijemo kao njoj pripadajuće tijelo”. U ovoj misli W. Wundta Bauer vidi izraženu misao Tome Akvinskoga: „Čovjek niti je (samo) duša, niti (samo) tijelo. Po njegovu sudu Wundt se nije mogao „oteti” dubini misli Tome Akvinskoga. On sam, gdje god mu to dopušta Wundtovo filozofiranje, traži u njemu podudaranje sa svojom filozofijom, a gdje se s njim razilazi, razlog je samo „u borbi između istinske zbiljnosti i krive noetike, između zdravog prirodnog realizma i subjektivizma u kojoj (kod Wundta) nadvladava sad jedan sad drugi.6 Navedimo ovom prilikom i Bauerovo razmatranje o supstanciji. Svaki organizam čini sa životnim počelom svojim jedan jedinstveni bitak. Živi organizam nužno je jedna supstancija, jedan jedinstven i ako sastavljen bitak... ova jedinstvena bit jest supstancija organskoga bića. All i prve tvarne čestice, bili to kemijski tvarni atomi ili eterski atomi, jesu osim tvari još nešto: 1 oni imadu svoju enetelehiju..., a savršenstvo pojedine supstancije stoji u prvom redu do savršenosti ove entelehije.

To savršenstvo možemo mi samo nesavršeno, samo apstraktivnim putem spoznati iz pojava i djelovanja samih bića, kad pojmovima spoznajemo njihovu bite. Ovo je

„Antun Bauer-filozof i nadbiskup“, Obnovljeni život 54(1999) br. 2, str. 152.-153.

6 Zora Križanić, A.(ntun) Bauer i njegova filozofija, (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1986.) str. 87.-88.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251 Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

duboka nauka, velika istina, koju je otkrio gorostasni duh Aristotelov zaključuje Bauer svoja razmatranja o citiranim mislima T. Pescha. I nastavlja: Ta je istina zasjala u duši Wundtovoj. Vidi se to iz riječi da nas potpuna uzajamna suvislost između fizičkoga i psihičkoga vodi nazoru, da je ono što dušom zovemo unutrašnji bitak one iste jednote, koju izvana zrijemo kao njoj pripadajuće tijelo. U ovoj Wundtovoj misli vidi Bauer misao Tome Akvinca izraženu riječima: Od tijela i duše kaže se, da je čovjek, kao što se od dvije stvari sastavlja neka treća stvar, koje nije ni jedna od one dvije: čovjek niti je (samo) duša, niti (samo) tijelo. Tako Bauer svuda, gdje mu Wundtov sustav daje samo mogućnosti, traži u njemu podudarnosti sa svojom filozofijom, a gdje se s njim razilazi, razlog je samo u nedosljednosti Wundtova razmišljanja. All neka govori sam Bauer: u borbi između istinske zbiljnosti i krive noetike, između zdravoga prirodnoga realizma 1 subjektivizma, u kojoj nadvladava sad jedan sad drugi.7

Biskup Bauer i Jugoslavenska akademija znanosti

umjetnosti

Godine 1896. izabran za dopisnog,8 a 1899. za redovitog člana JAZU.9 Od 1915. do 1937. bio je pokrovitelj Akademije.10 Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu bira njega, svoga dojakošnjega 18-godišnjeg pravog člana 20. IV. svojim pokroviteljem iza biskupa Strossmayera. Ne samo radi njegovih naučnih radova, već zato, jer ga poznaje u dušu i u toplo mu patriotsko i drugarskog srce. Prožet čistom kršćanskom ljubavlju i mirnim filozofskim pogledom u svijet i nauku, zna on svakom organizmu a osobito organizmu nauke i umjetnosti i umjetnosti, treba tanke pažnje na njegovo pravilno funkcioniranje, nesmetano ničim u njegovu slobodnom normalnom životu i u njegovoj tendenciji k neprekidnom napredovanju... on vjerno ulazi u idealne visine Strossmayerove«... »otvara dubok vidik u iste one ideje, koje su njegovu besmrtnom prethodniku cijeloga mu života bile u svakom njegovu radu svete predvodnice: u vjeru, u istinu, u dobrotu. Njima da se liječi bolesni sada rod ljudski... one da... budu svjetilice luči k boljemu životu... Samo one, vječni ideal, mogu hraniti znanost i rađati ljepotu vjerovanjem u »neograničeni bitak Božje, u kojem čovjek sve to uzvišeno »nalazi u svoj punoći i čistoći Pored toga podupire nadbiskup Akademiju i materijalno u naučne svrhe i za proširenje Strossmayerove Galerije slika.11 Povodom

7 Zora Križanić, „ Bauerova kritika Wundtova metafizičkog sustava“ Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 8(1983) br. 1-2. str. 149.

8 Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za 1897. godinu, sv. 12. (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1897), str. 10.

9 Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za 1899. godinu, sv. 14. (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1900), str. 11.

10 Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za 1915. godinu, sv. 40. (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1915), str. 1.

11 Gavro. Manojlović, „Nadbiskup dr. Antun Bauer i Prvostolni kaptol zagrebački“ Zagrebački nadbiskup dr Antun Bauer u životu i djelu: o njegovu zlatnom svećeničkom jubileju 28. lipnja 1928. (sabrali i uredili Janko Barè i Svetozar Rittig). (Zagreb: Nadbiskupska tiskara, 1929.); str. 45-47. Fran Barac, „Dr. Antun Bauer“, Bogoslovska smotra, 26(1938), br. 1, str. 8.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251

Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

pedesete obljetnice prve svečane sjednice Akademije 28. VII. 1917. biskup Bauer je održao svečani govor. Ovom prigodom donosim dijelove tog govora: S toga dakle razloga mi danas čedno slavimo pedesetu obljetnicu opstanka i života Jugoslavenske akademije ali je slavimo s pravim patriotskim hrvatskim ponosom. Nije moja zadaća, da vam, ugledna gospodo, ocrtam život i rad naše akademije za ovih 50 godina, jer će to učiniti oba naša tajnika, ali neka mi bude dopušteno, da bar za čas pozabavim pozornost vašu, te iznesem samo neke misli.

Naša je akademija svojim dosadašnjim naučnim radom stekla priznanje u učenim krugovima čitavog svijeta. Ona je smatrala prvom svojom narodnom brigom i dužnošću. da naučni svoj rad posveti izučavanju historije, jezika i života u prvome redu naroda hrvatskoga. a donekle i ostalih južnih Slavena. Tim je svojim radom postigla u učenom svijetu takav glas, te se danas u učenom svijetu i ne može raspravljati o tim pitanjima bez poznavanja izvora, djela i rasprava. što su ih u raznim akademskim izdanjima saopćili će akademici da nastave s neumanjenom snagom svoja istraživanja.

Kao dalji zadatak Akademije označio je pred 50 godina prvi njezin predsjednik dr. Franjo Rački ovako: „Jednakim trudom ispitivat će Akademija zemljo, na kojoj naš narod živi, i to ne samo da iznese u njoj zakopane starine, pak time u trag ude tajnama prošlosti, nego da prouči i njezinu površinu i njezinu utrobu. pak time otkrije sredstva narodnoga blago- stanja, olakoti sadašnjost i obezbijedi budućnost narodnu. Jugoslavenske zemlje. rukom naravi tako rasipno nadarene, plodnim dolinama i ravnicama ukrašene, brodonosnim rijekama isprepletene, rudonosnim gorama isprekrižane. sinjim morem opkoljene, s veće su česti slabo ili nikako poznate. Tudijer nalazi Akademija. nalaze znanosti neobrađenu ledinu.”

Osobito u novije vrijeme. otkako nam pritječu izdašnije potpore zemlje, i na tom je polju učinjen lijep početak i napredak; ali tu čeka Akademiju još ogroman posao. I ako je Akademija, osvojivši naučnim svojim radom učene krugove svijeta. u novije doba stala sebi pridobivati zanimanje šire javnosti naše hrvatske domovine, bit će ovo zanimanje još veće i plodnije, kad bude njezino istraživanje bogate naše zemlje poslužilo praktičnim svrhama naroda; kad mu bude otkrilo bogatu riznicu blaga. što ga krije naša hrvatska zemlja i naše hrvatsko more, i tako pospješilo naše narodno blagostanje.

Ima još jedan put. koji će Akademiji privesti novih prijatelja i trudbenika, a po njima i novo zanimanje širih slojeva: a taj je, mislim, osnutak četvrtog, umjetničkog razreda.

Kad se ono u sjednici 10. prosinca 1892. predsjednik venske Akademije znanosti i umjetnosti, spomenu je. da Akademija nije dospjela stvoriti si razred za umjetnost, a za razlog navodi: što joj sredstva jedva dotječu za proučavanje znanosti: što umjetnost. kani li se ozbiljno gojiti, zahtijeva daleko većih žrtava; što se ne bi ni jedna ni druga podupirala, kad bi Akademija svoja veoma čedna sredstva u dvoje

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251

Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

podijelila. ne obazirući se na to, da je za znanost silom našega prosvjetnoga razvitka našla neprispodobivo više preduvjeta nego li za umjetnost. Stoga se osnutak četvrtog razreda ima prepustiti sretnijoj budućnosti. a da ta sine čim prije, ne želi nitko više od Akademije.”

Ta je želja zaista uvijek lebdjela pred očima Akademije. te je ona pred više godina bila zaključila. da se pristupi otvorenju razreda za umjetnost, čim naraste glavnica za taj razred na 100.000 kruna. Bio se osnovao i širi odbor izvan Akademije, koji je imao raditi na tom, da se ta glavnica što prije skupi. Taj je odbor na žalost skoro zaspao.

Ali Akademija ne može dulje podnositi, da se zove akademija znanosti i umjetnosti, a da nema razreda za umjetnost. Ona mora ići za tim, da se što skorije provede i onaj dio njezinog statuta, koji među glavnim strukama akademije navodi i krasne umjetnosti s njihovom književnošću i znanstvenim na njih se odnosećim raspravama.

Nije prema tomu zadatak umjetničkoga razreda akademije samo taj da promiče produkciju umjetnina u najširem smislu. dakle: poeziju, arhitekturu, skulpturu, slikarstvo i muziku, nego i književnost, koja radi o umjetnostima. I to je svakako narodno-kulturan zadatak kojemu se Akademija ne smije dalje otimati. Zato je nedavno u skupnoj sjednici akademije izabran odbor, koji ima da sastavi prema uzoru drugih akademija pravila za taj umjetnički razred, i da sve priredi za što skoriji njegov osnutak. Taj se odbor imade pobrinuti i za to da darovima imašnika glavnica za umjetnički razred što prije dosegne svotu od 100.000 kruna, te ja u to ime dajem za sada 10.000 kruna.

Učena gospodo akademici! Duh Strossmayerov i načela što ih je razložio prvi predsjednik Akademije dr. Franjo Rački u prvoj svečanoj sjednici pred 50 godina, bili su osnov, na kojem se razvila u Akademiji i tradicija. Ova tradicija neka i dalje živi u Akademiji i neka bude čvrst i nepokolebiv temelj njezinog narodnog i naučnog rada! A da bi Akademija mogla svoj narodni zadatak u što obilnijoj mjeri ispunjavati, toplo preporučam visokoj vladi i visokom saboru, da joj budgetarno osiguraju što izdašniju godišnju potporu zemlje.

Vivat, Horcat, erescat naša jugoslavenska akademija!12

Na žalobnoj sjednici održanoj 10. prosinca 1937. Albert Bazala istaknuo je da je Bauer ušao u Akademiju po preporuci Franje Markovića najprije kao dopisni član a onda i redoviti. Redoviti član je postao na osnovi dviju objelodanjenih i treće pripravljene studije o Wundtovoj metafizici. Izvan Akademije on je u to vrijeme već

12 „Zapisnik o svečanoj izvanrednoj sjednici Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti držanoj dne. 29. julija 1917 na 50 obljetnicu prve svečane akademičke sjednice pod predsjedanjem pokrovitelja Akademije nadbiskupa dra. Ante Bauera“ Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 1917. sv. 32, . (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1917), str. 17-23.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251 Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

bio stekao glas istaknuta predstavnika obnovljene tomističke filozofije, napose djelima »Naravno bogoslovlje« (1892.) i Opća metafizika (1894.), pored drugih rasprava, u kojima je izlagao kršćansko-katoličko nazore i s njegova stajališta kritički promatrao i oštro pobijao mišljenja bezvjerske inteligencije kao i teorije prirodonaučnoga kruga (darvinizam, evolucionizam, materijalistički monizam i mehanički fatalizam) ili izvode iz njih, u kojima je nazirao sukob s religijom, duboko uvjeren, da naučna misao i vjerovanje, svijetlo budući oboje iz bogodana vrela, zapravo i ne mogu biti u sporu, kako je to izložio u inauguralnom govoru Vjera i znanost. Držeći pak svijetlo vjere dalekovidnim čuvarom ljudskoga razuma na nesigurnim, lako zavodljivim i opasnim putovima spoznavanja, te po riječima apostola Pavla non possumus enim aliquid adversus veritatem, sed pro veritate, on je razvitak naučnoga duha i filozofijske misli prosuđivao u određenom okviru vjerskoga naziranja, za se uvjeren, da je ono ultima ratio čovječanskoga određivanja. Ali kraj uviđavnosti, da je priroda ljudska ne samo zabludi izvržena (»čovjek griješi, dok živi«) nego često i ponukana, da prođe kroz lutanja i pokušaje, dok na pravi put dođe, on je svagda bio spreman zaći u trijeznu i mirnu raspravu ondje, gdje je vidio dobru volju za istinu. Ta susretljiva nota uzvratila mu se, ako je u ocjenjivanju naučnih i filozofijskih nastojanja kad promašio i previdio mogućnosti njihova pomirenja s kršćanskim shvaćanjem, koje su se kasnije pokazale, uzvratila se s pravom, jer on nikad nije tražio lični dobitak, možda ličnu pobjedu, nego pobjedu boljega mišljenja. Svi, koji su s njim došli u doticaj, imali su prilike osjetiti ovo simpatično, pristupačno i dobrohotno zaokruženje njegove načelno i značajno uozbiljene ličnosti.

Godine 1915., kad je već proteklo bilo 10 godina od smrti Strossmayerove, a dr. Antun Bauer se međutim uspeo do najvišega crkvenog položaja u Hrvatskoj i stekao velik glas u narodu, on je bio i zvan i pozvan, da naslijedi u časti pokrovitelja osnivača i dobrotvora ove naše Akademije, ostvarene nastojanjem i žrtvama čitavoga hrvatskog naroda i to pod imenom jugoslavenskim, koje označuje prostrano područje djelovanja etničkim srodstvom povezanih i na saradnju upućenih individualno razvijenih ogranaka slavenskoga plemena, namjenjujući Zagrebu centralni položaj i ulogu, a po njemu prirodno i najužu vezu sa hrvatskim narodnim životom. A potekla je ta zamisao zapravo iz preporodnoga vrijenja, što je sa svjesnim osjećajem narodnim vezalo dalekosežne političke i kulturne izglede, o kojima se u tadašnjim prilikama od česti nije moglo otvoreno govoriti, a od česti su bili sanjarske vizije ljepše budućnosti. Romantički duh toga doba izdovoljio se u oduševljavanju za narodnost, što čini domorodca, u buđenju samosvijesti i pouzdanja u sposobnost narodnoga bića, u patriotski zadahnutim ogledima književnoga izražaja i u skromnim pripremama za razvitak pune izobraženosti ilirske. Kasnijemu vremenu ostavljeno je, da pokrenute tendencije nacionalno oblikuje i sadržaj narodnosti sustavno-programatski razvije, da joj na etničkim i historijskim osnovama odredi zadatke i ciljeve i tako iz njezina bivstva i položaja izgradi dostojnu reprezentaciju čovječnosti. Težište nastojanja

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251 Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

Strossmayerova kruga leži u izgradnji kulturne ideje. Akademija i sveučilište najviši su simboli njezini, predstavljajući cilj naučnoga i umjetničkoga stremljenja idealni smisao, koji ima da oduhovljuje životni rad i narodno pregnuće. I dr. Antun Bauer prionuo je uz ideju u temelje Akademije položenu i kao nasljedni pokrovitelj produžio je u intencijama osnivača i prvih suradnika njegovih, napose Franje Račkoga. A mogao ju je mirno prihvatiti i nastaviti, jer s prosvjetnim racionalizmom veže ostvarenje hrvatskih narodnih težnja. Kako je zamišljena, Akademija je zajedno sa sveučilištem organ narodne autognozije: po njima će narod upoznati svoje tijelo i dušu, svoju prošlost, jezik, običaje, društveni sastav, svoju zemlju i njezin položaj u svijetu, iz njih ima da se uviđavnost, inteligencija u smislu umne zrelosti unese u narodno biće, da ga na sve strane oživi i na tako postignutoj samosvijesti osnuje nezavisnost od tuđinske ruke i duha i uredi samovlastan i samosvojan život, na korist sebi i na čast ljudsku. Idealno utilitaristički motiv poslužiti narodu, da se u slobodi razvije, opravdavao je izgradnju potpunoga prosvjetno-obrazovnoga sustava do najviših ustanova, a bio je jasno naglašen u intenciji osnivača, više puta kasnije ponovljen, pa i od Antuna Bauera kao pokrovitelja istaknut: naučni rad naš ima da bude u prvom redu domoljuban imajući u vidu napredak i dobro naroda, u čijem se krilu njeguje, a po tom tek da bude prinos i općeljudskom napretku. Tako određena namjena stavlja Akademiju (kao i sveučilište) u najužu vezu s nacionalnim životom hrvatskim, upućuje je na razvijanje svojskih sila i obrazovanje osobite, individualne ličnosti narodne. Oblikovanje života iz samosvjesna duha tražilo je međutim ne samo intelektualnu dozrelost i emancipaciju nego i estetski izražaj izveden iz narodne duše. Kulturna ideja pored prosvjetne misli sadržava i umjetnički program. I tu je dr. A. Bauer nastavio zamisao osnivača. Pod njegovim je pokroviteljstvom i s njegovom potporom uz narodne prinose sastav Akademije dovršen ostvarenjem umjetničkoga razreda, dok je darežljivom rukom omogućio preuređenje galerije slika i ukazujući na nju poput Strossmayera upozoravao na veliko i duboko značenje umjetnosti u životu naroda. Potpunost je i dostojnost životnoga sustava zahtijevala k tomu, da se nastojanje oko intelektualnoga i estetskoga sadržaja zadahne moralnim osjećajem, smislom za poštenje i čovječnost, za pravdu i slobodu po riječima apostola, koji kaže: Toga radi uzmite sve oruđe Božje, da biste se mogli braniti u zli dan i svršivši sve održati se. Stanite dakle opasavši bedra svoja istinom i obukavši se u oklop pravde. (Efež. posl. 6. VI, 13, 14.) Jedinstvo životnoga stila naposljetku naš je pokrovitelj kao i njegov prethodnik na tom položaju nazrijevao u tom, da se čitav život promatra i provodi sub specie aeterni posvećujući se u znaku vjere, na božanskom sijelu smirena ideala istine, ljepote i dobrote. Ako je tako određeni zadatak kulturni polazeći od hrvatskoga narednog poprišta bio stavljen u širi krug pod imenom jugoslavenskim, onda se željelo i htjelo, da bi se na osnovi srodna bića, kraj povezana udesa združenim silama, u bratskoj saradnji ostvario slobodan, napredan i zadovoljan život na rođenoj grudi, u punoj moći narodnoga samoodređenja. Ta je pretpostavka neizostavni osnov zajednice, koja je prema tome imala nositi obilježje idealno svrhovite organizacije, i tomu se značaju nije smjela iznevjeriti, kad dođe

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251

Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

vrijeme ostvarenja. Ona je imala biti djelo sporazumne volje i jamstvo slobode, ravnopravnosti i mogućnosti isproživljavanja vlastitoga bivstva, u složenom jedinstvu, koje omogućuje svestrano razvijanje narodnoga individualiteta hrvatskoga. To je bio smisao jugoslavenske koncentracije, kako ju je zamišljao Strossmayer, Rački i drugi predstavnici duha okupljeni oko Akademije, to je bilo makar u danom času i pomućeno vjerovanje pokrovitelja Antuna Bauera, u kojem je izražena ćirilo-metodska ideja, neka svaki narod ne samo u svojoj riječi nego i u kulturnim djelima svoje rođene duše pronosi slavu Božju, radeći za istinu, ljepotu i dobrotu.

Naš vrijedni i časni pokrovitelj odijelio se od svijeta za uvijek, ali njegov će vedri duh biti uz nas.

Sa zahvalnošću i poštivanjem spominjat će se ime njegovo u Akademiji, jer se po riječima Evanđelja za života vazda trudio, da ustraje u dobru, tražio je čast i slavu u stvaranju idealnih vrednota, koje su neraspadljive. Bio je sin svijetla i dana i svijetla će mu uspomena ostati među nama. Slava mu!13

13 Albert Bazala, „Dr Antun Bauer, pokrovitelj Jug. ak. znan. i umjetnosti. 1915–1937.Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za godinu (1936-37) sv, 50. (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1897), str. I–XII.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 239-251

Ivan Peklić: Biskup Antun Bauer 1856.-1937.

BISKUP ANTUN BAUER 1856.-1937.

Sažetak

U radu je ukratko prikazan životni put biskupa Antuna Bauera. Potom je analizirana njegova filozofija. Do sada su mnogi autori pisali o biskupu Baueru, a navedeni su u bilješkama. Ovom prigodom istaknuta su dva trenutka iz života i djela nadbiskupa Bauera. Prvo su njegovi filozofski radovi. Njegovom filozofijom su se do sada naviše bavili njegov učenik Stjepan Zimmermann i Zora Križanić. Osobito je analiziran njegov rad o Wundtovu metafizičkom sustavu. Drugi dio rada posvećen njegovoj ulozi u Jugoslavenskoj akademiji znanosti umjetnosti jer je Bauer svoje radove objavljivao u Ljetopisu Akademije. Također je vrlo važna njegova uloga kao pokrovitelja Akademije.

BISCHOF ANTUN BAUER 1856-1937

Zusammenfassung

In der Arbeit wird kurz der Lebensweg des Bischofes Antun Bauer dargestellt. Danach wird seine Philosophie analysiert. Bis jetzt haben viele Autoren über den Bischof Bauer geschrieben, sie wurden in den Notizen angeführt. Bei dieser Gelegenheit wurden zwei Momente aus dem Leben und dem Werk von Erzbischof Bauer hervorgehoben. Das Erste sind seine philosophischen Werke. Mit seiner Philosophie beschäftigten sich bis jetzt am meisten seine Schüler Stjepan Zimmermann und Zora Križanić. Insbesondere wurde seine Arbeit über Wundts metaphysisches System analysiert. Der zweite Teil der Arbeit wird seiner Rolle in der Jugoslawischen Akademie der Wissenschaft und Kunst gewidmet, denn Bauer veröffentlichte seine Werke im Jahrbuch der Akademie. Sehr wichtig ist, ebenfalls, seine Rolle als Schirmherr der Akademie.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Tihana Petrović Leš

Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofski fakultet

Lučićeva 3, Zagreb tihana.petrovic-les@hi.t-com.hr

Suzana Leček

Hrvatski institut za povijestPodružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje

Starčevićeva 8, Slavonski Brod slecek@isp.hr

UDK: 646.21(091) Pregledni rad

Prihvaćeno: 17.09.2024.

Šivati za svoju obitelj: šivaći

stroj, tečajevi i promijene u kulturi odijevanja

Podunavskih Nijemaca u međuraću

U radu je istraženo kako se proces promjena u kulturi odijevanja odvijao kod Podunavskih Nijemaca. Prvo se nastoji odgovoriti na pitanje kako je tehnološki napredak (pojava industrijskih materijala i kućnih šivaćih strojeva) utjecao na tradicionalni način spravljanja odjeće u domaćinstvu u kojem je ono shvaćano kao ženski posao (pitanje praćenje mode i izražavanja skupnog / individualnog identiteta). Drugo pitanje bilo je kako su žene mogle usvajati nova znanja i vještine (tečajevi šivanja).

Ključne riječi: kultura odijevanja, moda, šivaći stroj, tečajevi šivanja i vezenja

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Uvod

Odijevanje je jedna od osnovnih životnih potreba čovjeka, pa mu se i kroz povijest pridavala odgovarajuća pozornost. Za većinu je briga o odjeći ostajala u domeni kućne radinosti. Tako i u hrvatskom društvu prepoznajemo kućno šivanje kao jedno od obilježja njegove nematerijalne (vještina) i materijalne (odjeća) kulture, čiji kontinuitet pratimo sve do najnovijeg vremena kada je potpuno ustuknulo pred masovnom konfekcijskom proizvodnjom. Pri tome treba pojasniti kako pod kućnim šivanjem podrazumijevamo sve aktivnosti kojima se odjeća za ukućane priređivala kod kuće, znači ne mislimo na samostalne profesionalne krojače/-ice, koji su i danas opstali kao mali dizajneri ili poneki obrtnik.1

Osiguravanje odjeće za obitelj bila je djelatnost koja je tradicionalno podlijegala jasnoj rodnoj podjeli, odnosno ulazila je u žensku sferu. Muško bavljenje odjećom najčešće se vezuje uz profesionalizaciju i rad za tržište. Kako se radilo o složenom umijeću u kojem je trebalo ovladati raznim fazama rada, učenje nije uvijek bilo lako i znamo da njime nisu sve žene vladale podjednako. Stoljećima ga se učilo u obitelji, ali do promjena dolazi tijekom 19. stoljeća. U građanskom društvu ideološko definiranje obiteljskih uloga tražilo je od žene vršenje zahtjevnije domaćinske uloge (omogućeno poraslim materijalnim blagostanjem), pa se i uloga domaćice profesionalizira. Iako se radilo o raznim razinama, u ženskim školama, uz druge domaćinske vještine, postaje uobičajeno učiti šivanje i krojenje još od 1860-ih godina. Svaka dobro obrazovana žena morala je znati ručni rad, krojenje, šivanje i pletenje kako bi mogla izraditi odjevne predmete za sebe i obitelj te ukrasiti i opremiti dom.2

Kada govorimo o promjenama u odijevanju u 19. stoljeću, treba voditi računa o nekoliko aspekata, koje možemo podijeliti na društvene i tehnološke. U društvene možemo svrstati razna ljudska ponašanja koja su proizlazila iz potrebe da se odjećom pokaže svoj status. Tu onda srećemo pojmove poput mode, njenih nositelja i onih koji ih pokušavaju slijediti. Tradicionalni nositelji modnih promjena bili su plemstvo i građanstvo, i to ono u gospodarski najrazvijenijim područjima. Oni promiču trendove, koje potom slijede niži građanski i obrtnički slojevi, pa na kraju i seljaštvo. U slavonskim selima, prema zapisima Mijata Stojanovića, odijevanje je već u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća bilo pod utjecajem građanske francuske i njemačke mode.3 Nakon Prvoga svjetskog rata promjene postaju sve intenzivnije. Tada se, posebice žensko odijevanje, mijenja radikalnije nego ikada. Duljina odjeće se skraćuje sve do 1927. kada dolazi do visine koljena, struk se spušta, skraćuje se kosa (popularne su bubikopf frizure). Od

1 Petrović Leš, Tihana; Klobučar, Andrea, „Nähen als informelle Okonomie im Zagreb der 1960er Jahre”. Jahrbuch fur europaische Ethnologie.Kroatien, 2019., br. 14, 113-129.

2 Župan, Dinko, Mentalni korzet. Spolna politika obrazovanja žena u Banskoj Hrvatskoj (1868. – 1918.), Osijek – Slavonski Brod, 2013.

3 Petrović, Tihana, “Research on Textiles and Clothing in 19th Century Continental Croatia”, Studia Ethnologica Croatica 7-8, 1999, 237-238.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

početka 1930-ih ovo se ublažava, pa haljine postaju duže, struk se vraća na prirodno mjesto, pušta se kosa.4

Drugo što utječe na promjene je tehnološki napredak. Praćenje mode od 19. stoljeća postaje dostupnije sve širim slojevima zahvaljujući industrijskoj proizvodnji sve jeftinijeg tekstila te pojavi šivaćih strojeva namijenjenih domaćinstvu.

Tvornička proizvodnja tekstila postepeno zamjenjuje kod kuće proizvedeno platno. U Hrvatskoj se razvijala u Zagrebu, a onda i u Osijeku, od posljednje četvrtine 19. stoljeća, a naročito u razdoblju međuraća.5 Tekstilne tvornice u međuraću uglavnom su bile utemeljene na stranom kapitalu (austrijski, češki, njemački i švicarski). Istodobno se uvozilo velike količine gotove metraže iz Italije i Čehoslovačke, te drugih zemalja.6 Kupovni materijali znatno su utjecali na promjene u odijevanju gradskog stanovništva, a postepeno ih prihvaća i selo, iako je ovdje proces bio znatno sporiji.

Osim materijala, za korjenitu i masovnu promjenu bilo je nužno još nešto –mogućnost da šivanje postane dostupno većem broju žena. Već krajem 19. stoljeća u Zagrebu, ali i u drugim gradovima sjeverne Hrvatske, možemo govoriti o demokratizaciji mode zahvaljujući ponajviše širenju šivaćih strojeva za domaćinstvo, a zatim dostupnosti gotovih krojačkih predložaka te otvaranju brojnih krojačkih tečajeva. Razni tečajevi šivanja, krojenja i vezenja, kontinuirano su se održavali od kraja 19. stoljeća. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova najpopularniji su oni koje je organizirala tvornica šivaćih strojeva Singer. 7 *

U našem smo istraživanju pokušali prikazati kako je proces promjena u kulturi odijevanja tekao kod Podunavskih Nijemaca. Izvor su nam bile zavičajne knjige i kalendari u kojima smo pronašli podatke o odijevanju, a obuhvaćaju područje Slavonije (Cerić, Jarmina, Krndija, Viškovci), zapadnog Srijema (Lovas) i današnje Vojvodine (Bačke: Filipovo/Bački Gračac, Stanišić; Banata: Hajdučica, Kudritz/Gudurica, Mramorak, Perles, Rudolfsgnad/Knićanin, Sarča/Sutjeska; istočnog Srijema: Erdevik, Inđija).8

Zavičajne knjige o odijevanju ne pišu redovno, a i tada uglavnom donose etnografske opise. Iako su nešto opsežniji zapisi u samim tekstovima rijetki, većina ima bogate slikovne priloge koji su nam poslužili kao jednako važan izvor za razumijevanje

4 Grau, François-Marie, Povijest odijevanja, Zagreb 2008; Petrović Leš, Tihana, Mjesta sjećanja: Sv. Rok i Lovinac, Zagreb 2022, 287.

5 Klobučar, Andrea, “’... u dobru i zlu...’: vjenčana odjeća od 1865. do danas”, Zagreb 2015, 37.

6 Šimončić Bobetko, Zdenka, „Razvoj tekstilne industrije u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata (1918-1941)”, Povijesni prilozi, 1/1982, br. 1, 150 – 158.

7 Petrović Leš, Tihana, „Sjećanja na slavonsku svakodnevicu 1960–ih“, Historiae patriaeque cultor. Zbornik u čast Mate Artukovića, ur. Suzana Leček, Slavonski Brod 2019, 575-576.

8 Zahvaljujemo dr. sc. Vladimiru Geigeru na mogućnosti korištenja njegove zbirke zavičajnih knjiga Podunavskih Nijemaca.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

procesa promjena u odijevanju. U istraživanju smo pokušali odgovoriti na pitanje koje su osnovne karakteristike promjena u odijevanju, te koji su ih mehanizmi omogućili.

Kako bismo odgovorili na ovo drugo pitanje, obratili smo posebnu pozornost na tečajeve šivanja i vezenja, pokušavajući ustanoviti tko ih je polazio, kada su održavani i koliko su trajali, kakvi su sve tipovi tečajeva postojali te, kao najvažnije, tko ih je organizirao.

Tradicija: spore promjene i ženski posao

Počnimo s time da pri spomenu tradicije nipošto ne mislimo na neko nepromjenjivo stanje, okamenjeno stoljećima. Naprotiv, tradiciju u odijevanju, kao prvo, shvaćamo kao dinamičan proces promjena, samo što su one u prošlosti bile daleko sporije i postepenije nego što su postale u suvremeno doba. Kao drugo, ona je interaktivan odnos, znači pokretan i obilježen međusobnim utjecajima. Ruralni svijet, koji nas ovdje zanima, nije živio izolirano i uvijek je na svoj način i prema svojim mogućnostima preuzimao i sebi prilagođavao utjecaje koji su dolazili izvana. Upravo te osobine vrijede za situaciju koju kod Podunavskih Nijemaca zatičemo na početku intenzivnih promjena u 20. stoljeću. Izvori potvrđuju da je tržište Istočne Hrvatske, osobito Slavonije, bilo dobro opskrbljeno jeftinim, najviše pamučnim tkaninama. Radi toga dolazi do napuštanja tkanja po kućama, najprije oko 1860 i 1870-ih u gradovima Osijeku i Đakovu. Međutim, ne radi se o uniformnom procesu, pa stoga treba biti oprezan s općim ocjenama i zaključcima, posebice oko datacije promjena ili etničkih stereotipova. Tako znamo da su se, primjerice, prema navodima Milka Cepelića, u Đakovu do 1870-ih kućnim tkanjem više bavile žene iz njemačkih doseljeničkih obitelji nego žene iz hrvatskih obitelji.9 No, do 20. stoljeća kod Podunavskih Nijemaca industrijski su materijali bili opće prihvaćeni kako je to vidljivo i u ovdje prikazanim i analiziranim fotografijama.

Druga karakteristika s kojom Podunavski Nijemci ulaze u moderne promjene bila je to da je priprava odjeće za obitelj ženski posao. Pri tome se ne radi o nekoj posebnoj etničkoj osobitosti. U opisima seljačkoga života u međuraću – kao i u svim društvima u kojima prevladavaju fizički radovi - jasno se razlikuju muški i ženski poslovi. Izrada odjeće je uglavnom tradicijski uvriježen ženski posao, sve do njegove profesionalizacije. Tada izradu muške, ali i cjenjenije i skuplje ženske odjeće preuzimaju muškarci. Ženi ostaje šivanje manje zahtjevne odjeće za cijelu obitelj (donje rublje), nekih jednostavnijih dječjih i ženskih odjevnih, kao i šire palete upotrebnih, predmeta. (Slika 1; Slika 2)

9 Petrović, Tihana, “Milko Cepelić – istraživač hrvatskoga seljačkog tekstila”, Zbornik muzeja Đakovštine, Đakovo 2001, 68.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Slika 1. Žene na tečaju šivanja u Krndiji uče sašiti dječju odjeću. (Krndija Heimatbuch. Slawoniendeutsches Dorf ausgelöscht, Redaktion Matthias Stolz, Graz 1987, s. p.)

Slika 2. Erdevik. Žensko društvo pri šivanju (“Die Erdeviker Frauenschaft beim Nächen mit einigen Kindern.”) (Pott, Adam, Geschichte und Kulturleben der Marktgemeinde Erdevik, Worms 1971, s.p.)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Zavičajne knjige spominju jednu karakteristiku ove rodne podjele posla. Upravo je priprava odjeće i tekstilija (ili barem neke faze) imala važan i ugodan aspekt društvenosti, kojeg su se rado prisjećali. Tako navode kako se stari običaji ženskog okupljanja zimi, uz zajednički rad i zabavu, održao i u međuraću, samo što je nekadašnje jednostavno predenje ili tkanje zamijenio finiji rad: vezenje, heklanje, šlinganje („wurde…gestickt, gehäkelt und geschlungen“).10

Promjene u kulturi odijevanja

U međuraću dolazi do značajnih promjena, a ovdje smo izdvojili samo neke karakteristike, koje smo mogli potkrijepiti izvorima: širenje kućnih šivaćih strojeva, praćenje mode te odjeća kao izraz skupnog i individualnog identiteta.

Šivaći strojevi. Tekstilna industrija prvo je osigurala sve jeftiniji i dostupniji tekstil. U trenutku kada je ponuda počela nadmašivati mogućnosti tržišta, i to ne kupnje, nego korištenja, pojavio se šivaći stroj, koji je vještinu šivanja učinio dostupnom gotovo svima. Naravno, ipak je trebalo nešto talenta, a u početku i novaca, jer prvi strojevi nisu bili jeftini. Počeli su ulaziti u miraz bogatijih djevojaka, a na selu ih se smatralo ekvivalentom ili zamjenom za kravu (što je bila prilična vrijednost i dobar dio miraza). U bogatijim selima Banata, kao što je to bilo u Mramorku, izgleda da je već u međuraću postao običaj da žene donose šivaći stroj u miraz ili da ga barem brzo nabave. Ako obitelj nije mogla skupiti toliku svotu, djevojka je išla sama zaraditi („jer rad nije sramota“ – „weil Arbeit keine Schande ist“).11 No, druga svjedočanstva govore kako su šivaći stroj još uvijek imali samo oni, koji su si to mogli priuštiti.12

Pratiti modu. Postupak priprave odjeće se olakšava i pojednostavljuje, a intenzivnije komunikacije dovode do sve izraženije potrebe da se prati gradska moda. Spomenuli smo da je promjena uvijek bilo, samo su u 20. stoljeću postale neusporedivo intenzivnije. U kratkom se vremenu dogodilo toliko inovacija, da je suvremenicima, pa čak i seljacima, proces promjena postao itekako primjetan.

Promjene su ostale u živom sjećanju i Nijemcima iz vinkovačkog područja, pa su u monografiji posvećenoj starom kraju donijeli usporedno dvije slike s odjećom iz različitih godina (1910. i 1940.), kako bi ilustrirali upravo taj osjećaj promjena kojeg su pamtili. (Slika 3.)

10 Hagel, Susanne, “Frauenarbeit im Dorf”, u: 140 Jahre Deutsch – Sartscha, Herausgegeben von Josef Eck und Susane Hagel, Bearbeitet von Erhard Kausch, Freiburg im Breisgau 1978, 114.

11 Bohland, Heinrich, Mramorak. Gemeinde an der Banater Sandwüste, Weiblingen – Hochenacker 1978, 344, 346.

12 Oberkersch, Valentin, India. Deutsches Leben in Ostsyrmien, 3. erweiterte und ergänzte Auflage, Band I: Textund Bildband, Stuttgart 1996, 544.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Slika 3. Promjene u odijevanju između razdoblja prije Prvoga svjetskog rata (lijevo) i kasnih 1930-ih godina na primjeru Cerića (Vinkovci). (Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, Gesamtredaktion Valentin Oberkersch, Biberach an der Riß, 1975, 295)

Novo vrijeme donijelo je i nove zahtjeve. Dok se prije od žena očekivalo da prirede materijal za odjeću i znaju sašiti najjednostavnije rublje i odjeću, sada se i od žena na selu, doduše imućnijih, počelo očekivati da znaju daleko više toga. Bilo je poželjno da ovladaju osnovama krojenja, ručnog, a onda i strojnog šivanja i ukrašavanja odjeće u raznim tehnikama ručnoga rada (od čipaka na kukicu, pletenih pletaćim iglama, do različitih vezilačkih tehnika iglicom za šivanje). S ovim su vještinama mogle pratiti i reproducirati modele koje se nalazilo u modnim časopisima i priloženim krojnim arcima.

Praćenje mode mogli su si priuštiti samo bogatiji, ali njih je među Podunavskim Nijemcima ipak bio znatan broj. Kako svjedoče sjećanje iz Erdevika, imućnije obitelji nabavljale su za djevojke novu haljinu za svaku svečaniju priliku. To je postalo preveliko opterećenje za seoske krojačice, pa su barem dio poslova odrađivale žene kod kuće. U nastavku opisuju i promjene koje su se odvijale u samo dva međuratna desetljeća. Staru nošnju zamijenile su oko Prvog svjetskog rata moderne suknje s umecima i bluze, potom su 1930-ih mladi počeli nositi gradske Dirndelkleider, svilene čarape i moderne kratke frizure, a potkraj međuraća proširili su se tanki, tiskani materijali i kupljena čipka. Promjene su mnogima bile prenagle, pa su stari kritizirali nove pojave i žalili se kako nestaje tradicija.13

13 Pott, Geschichte und Kulturleben der Marktgemeinde Erdevik, 136.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

individualizmu prethodio

je skupni identitet, u ovom slučaju tip odjeće koji se može vezati uz određenu zajednicu, a proizašao je iz okoliša u kojoj je živjela i načina na koji je rješavala pitanja prerade i oblikovanja koja se postavljaju svima (obrada materijala, funkcionalnost, estetika). U međuraću je odjeća na selu (u gradu je već internacionalizirana i unificirana) još uvijek izražavala skupni etnički identitet. Po odjeći moglo se razmjerno pouzdano reći kojoj naciji / etničkoj zajednici osoba pripada. Zavičajne knjige potvrđuju kako ne treba nužno

Napominjemo kako samo usvajanje modernih trendova i nošenje kombinacija koje oponašanju dirndrlice ne treba nužno poistovjetiti s nacifikacijom. Poznato je kako se potkraj 1930ih kod Podunavskih Nijemaca u odjeći mahom mladih ljudi moglo prepoznati utjecaje političke promidžbe iz Njemačke. Međutim, dindrlice su propagirali srednjoeuropski časopisi i bila je prihvaćena u hrvatskom građanstvu kao popularna odjeća za izlete, pa je njena omiljenost kod mladih Podunavskih Nijemaca u svakom slučaju puno složenijeg podrijetla.14 (Slika 4.)

Skupni i individualni identitet. Danas se podrazumijeva, kao što nas svakodnevno uvjerava medijska promidžba, da je odijevanje izraz osobnosti pojedinca. No, modernom

Slika 5. Razlika šokačke (lijevo) i njemačke (desno) odjeće u Lovasu. Dvije sestre obukle su različitu nošnju, čime se iskazivalo poštovanje „drugome“ i potvrđivalo dobre odnose s hrvatskim susjedima. (Unvergessene Heimat Lowas (Lewa, Lovász, Lovas). Aus der Geschichte einer donauschwäbischen Dorfgemeinschaft in Syrmien, Bearbeitet von Friedrich Kühbauch, Tübingen, 1983, 223)

14 Petrović Leš, Mjesta sjećanja, 297.

Slika 4. Djevojka u dirndlici. (Bohland, Mramorak, 351)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

misliti da je time odjeća postala nešto što razdvaja. Kao što pokazuje primjer sestara iz Lovasa, ona je mogla biti i način iskazivanja prijateljstva i međusobnog poštivanja.15 (Slika 5.)

No, istovremeno je postajao sve izraženiji zahtjev da odjeća postane individualizirana, odnosno da se ima jedinstven odjevni predmet. Za djevojke i žene izrada odjeće bila je način da se pred zajednicom iskaže vlastita vještina i tako potvrdi vrijednost kao žene i majke ili buduće supruge. Ova vještina očekivala se i pri izradi drugih tekstilnih predmeta, prvenstveno sve brojnijih i raskošnijih ukrasa za kuću (stolnjaci, posteljina, ukrasni jastuci i drugo). Djevojke su ih dijelom pripravljale već za miraz, a kasnije su vlastito kućanstvo obogaćivale s novim komadima. Osim estetske, tada očekivane modne komponente, ove su izrađevine govorile o djevojčinoj marljivosti i vještini, kao važnim preduvjetima kod udaje, a udanoj ženi potvrđivali sposobnosti dobre domaćice i podizali joj ugled u selu.

U zavičajnim knjigama možemo pratiti samo promjene u odijevanju, pa ćemo se u nastavku posvetiti samo odjeći. Kako bi ispunile spomenuta očekivanja, žene, prvenstveno mlađe, nastojale su nositi jedinstvene i što ljepše odjevne predmete, a to je tražilo osobnu kreativnost i vještinu. Dodatni poticaj kreativnosti došao je iz možda neočekivanog mjesta, a to je bila osiromašena ponuda tekstilnih materijala. Naime, u novoj državi potpuno se promijenilo tržište tekstilom. Ranije ga se u hrvatskim područjima (i u Južnoj Ugarskoj, kasnije Vojvodini) nabavljalo iz razvijenih tekstilnih središta Austro-Ugarske Monarhije, posebice iz Češke i Moravske. Nestanak starog gospodarskog prostora preusmjerio je domaće kupce na znatno skromniju i lošiju ponudu. Doduše, kroz nekoliko se godina trgovina ponovo uspostavila, ali je postala znatno nepovoljnija radi granica i carina. To je s vremenom kompenzirano razvojem domaće industrije (kako je već spomenuto) i uvozom iz drugih država (kao novo tržište javila se Velika Britanija, a od 1937. pojačana je i trgovina s Njemačkom). No, veći dio međuraća na selu se osjećalo probleme u nabavi finijeg i raznolikijeg tekstila.16

Kako je ženama, posebice mladim djevojkama, postajalo sve važnije imati individualizirani odjevni predmet, morale su se osloniti na vlastitu vještinu i kreativnost kako bi mogle slijediti modu i prevladati problem slabog izbora materijala. Nove su modne trendove mogle vidjeti u utjecajnim knjižicama za ručni rad ili s uzorcima, no i tu se radilo o ograničenom broju modela i uzoraka. Stoga je završni izgled ovisio upravo o mašti i vlastitom ukusu, a onda i vještini. Odjeća od istog ili sličnog materijala, pa čak i kroja, međusobno se razlikovala upravo po bezbrojnim

15 O utjecaju mađarske i podunavsko-švapske mode na šokačku u Lovasu izvještava 1881. godine Iso Kršnjavi u svojim Listovima iz Slavonije (1882.). Vidi: Petrović, Tihana. “Iso Kršnjavi kao etnograf”, Etnološka tribina, 22/1992, br. 15, 151.

16 Gillich, Mathias, „Textil- und Bekleidungsgewerbe“, u: Filipowa – Bilder einer donauschwäbischen Gemeinde, Erster Band: Geschichte und Wirtschaft, Herausgegeber Paul Mesli, Franz Schreiber, Georg Wildmann, Beč 1978, 176.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

kombinacijama završnih detalja. Osnovni materijal dotjerivao se ukrasnim šavovima, trakama (gajtan), ručnim radom, varijacijama u bodu, faldama, čipkom, šlingama, gumbima, pri čemu se nije slijedilo neki uzorak, nego radilo prema mašti. Razlike su ponekad bile vrlo suptilne (broj i finoća faldi, linije ovratnika, vezeni ukrasi).

Težnja različitome postala je pravilo, osim u jednom slučaju. Jednaka se odjeća izrađivala ako se željelo pokazati bliskost, pa su to znale napraviti sestre ili najbolje prijateljice.17 (Slika 6.; Slika 7.)

Slika 6. Djevojke pokazuju prijateljstvo nošenjem istih bluza (lijevo i desno). (Bohland, Mramorak, 336)

Slika 7. Prijateljice u Lovasu nose slične, a ipak u detaljima različite bluze. (Unvergessene Heimat Lowas, 68)

Ovaj trud oko ukrašavanja i individualizacije odjevnog predmeta vrijedio je uglavnom za djevojke. Već su mlade udane žene imale znatno jednostavniju odjeću, dok su starije nosile jednostavne krojeve i tamnije boje, bez ukrasa.18 Treba spomenuti i da su bogati završne radove ukrašavanja mogli povjeriti krojačici, koja bi ih izvela u dogovoru s naručiteljicom. Mogli su, naravno, i sve naručiti kod krojačice. Međutim, krojačice su mnogima bile preskupe. A vremena su se mijenjala, pa je sve većem broju žena postalo dostupno stjecanje novoga znanja i vještina.

17 Bohland, Mramorak, 334-336, 339.

18 Bohland, Mramorak, 341.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Tečajevi

Šivaći stroj bez znanja nije značio ništa. Stoga se usporedno moralo osmisliti načine na koji bi ga što širi krugovi žena naučili koristiti, pa onda i vidjeli smisla u tome da ga nabave. A znanja se usvajalo na tečajevima. Organizatori su bili razni, kao i dužine trajanja. No, sve je veći broj djevojaka i žena mogao polaziti tečaj i naučiti ono što se na njima nudilo ili koliko su same mislile da trebaju.

Polaznici. Tečajeve koje smo sreli polazile su isključivo žene. U pravilu su to bile mlade djevojke i žene, koje su učile šivati za ukućane i sebe, te za domaćinstvo, kao što pokazuje slika tečaja u Jarmini (Slika 8.), ali i sve ostale fotografije koje donosimo kao priloge.

Slika 8. Tečaj šivanja u Jarmini 1940. (Herzog, Johann, Klemm, Stefan, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina – Jahrmein, Redaktion Valentin Oberkersch, Beč – Bad Wurzach 1976, 149.)

Mlade majke na završnim su fotografijama često pozirale sa svojom djecom, koja se smiješe sjedeći na njihovom krilu ili ispred vezenih radova prebačenih preko šivaćih strojeva, kao što je to na slici snimljenoj u Krndiji. (Slika 9.) Ovo naglašavanje korisnosti novih vještina za cijelu obitelj možemo vidjeti na mnogim sličnim fotografijama.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Slika 9. Tečaj vezenja u Krndiji 1940. (Krndija Heimatbuch, s. p.)

Vrijeme održavanja. Tečajevi su u pravilu održavani izvan sezone glavnih radova u poljoprivredi, znači nakon ljetnih i jesenjih radova. Primjerice, u Viškovcima (Đakovo) tečajevi su organizirani u siječnju i veljači, kada su žene bile manje opterećene brojnim poslovima u gospodarstvu i domaćinstvu. Polazile su ih djevojke i mlade žene, dok su se druge okupljale u popodnevnim ili večernjim satima na zajedničko šivanje, pletenje ili predenje, pri čemu se pripovijedalo, pjevalo i ogovaralo. (Navečer su se pridruživali muškarci, koji su kartali, a poslije bi sa ženama odlazili kući.).19

Vrste tečajeva. Treba spomenuti da se u literaturi jednako učestalo spominju tečajevi šivanja (Nähkurs) kao i tečajevi vezenja (Stickkurs) ili tečajevi koji su pokrivali obje vještine (Näh- und Stickkurs). Iz prethodnog je poglavlja jasno zašto je vezenje imalo toliko važnu ulogu u osnovnom obrazovanju budućih krojačica-domaćica. (Slika 10.; Slika 11.)

19 Possert, Johann, Viškovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein kleines Bauerndorf, Lieboch 1989, 54.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Slika 10. Tečaj šivanja početkom 1930-ih u Kudritzu (kasnije Gudurica). (Donauschwaben Kalender 1997, Aalen 1996, 71)

Slika 11. Tečaj vezenja u Hajdučici 1929. (Sohl, Berta, Heideschütz 1809 – 1945: Mit einem historischen Beitrag von Emanuel Retzer, Freilassing 1960, s. p.)

Organizatori tečajeva. Glavno je pitanje ipak tko je organizirao tečajeve. Sjećanja iz Viškovaca spominju kako su ih održavale seoske krojačice ili su ih organizirale tvornice koje su proizvodile kućne šivaće strojeve.20 Doista, to su i drugdje bila dva glavna organizatora, ne nužno zajedno prisutna u svakom selu. Uz njih ćemo u nastavku spomenuti i treću mogućnost, a to su bile žene vezane uz edukaciju (koje su radile u dječjim vrtićima ili školama), često časne sestre, ali mogle su to biti i civilne djelatnice.

20 Possert, Viškovci, 54.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

a) Seoske krojačice

Najčešće i najdostupnije bile su seoske krojačice. Bilo ih je u svakom većem selu. U većim selima zavičajne knjige u poglavljima o seoskim obrtnicima u pravilu navode i krojače, muškarce i žene, specijalizirane za mušku, odnosno žensku odjeću. Mogli su biti bračni par, kao što to pokazuje primjer iz Viškovaca. Za njih je zapisano kako su bili vješti krojači i imali dobar izbor materijala pa su bili vrlo cijenjeni u selu. Imali su i dosta posla, a pred blagdane je potražnja bila tolika da su zapošljavali i pomoćne krojačice. Krojačica je uvijek imala i 1-2 učenice. Osim toga držala je tromjesečne tečajeve za seljačke kćeri. Neke su završile dva ili tri takva zimska tečaja i tako se osposobile za šivanje za vlastitu obitelj (rublje i haljine).21

Zapisi o krojačicama u drugim selima ponavljaju gotovo isto. Iz sjećanja na život u Mramorku doznajemo da se kod seoske krojačice učilo 1-2 mjeseca. (Slika 12.) Plaćalo se obično 30 din mjesečno. Žene koje su htjele izučiti šivanje kao zanat, učile su barem 2 godine, a onda još 2 godine radile kao pomoćnice. I tamo su krojačice držale najviše po dvije takve pomoćnice, a uvijek je uz njih bila još pokoja djevojka koja je učila kratko, za vlastite potrebe. Najviše su posla imale pred crkveni god, jer se za njega obavezno oblačila nova suknja i 5-6 podsuknji (s čipkom)! U tjednima koji su prethodili, šivalo se po cijele dane.22

Slika 12. „Škola šivanja“ (die „Nähschule“) kod krojačice u Mramorku 1936. (Bohland, Mramorak, 342)

21 Possert, Viškovci, 37. 22 Bohland, Mramorak, 344.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Krojačice su obično poučavale manji broj žena nego što su to mogli tvornički tečajevi šivanja i vezenje. (Slika 13.)

Slika 13. Tečaj kod krojačice u Stanišiću. (Rettig, Nikolaus, Die Ortsgeschichte der Gemeinde Stanischitsch wie es einmal war vor 1786 – 1945, München 1977, 219)

Na fotografijama iz Filipova zabilježene su sve varijante podučavanja kod seoske krojačice – žene koje su bile izučene pomoćnice (das „Nähmädchen“), one koje su još učile da postanu pomoćnice, a tamo se učilo čak tri godine (das „Lehrmädchen“), te na kraju polaznice tečaja, koje su učile za vlastite potrebe. (Slika 14. a, b, c)

Slike 14. a, b, c. Filipovo (kasnije Bački Gračac). a) Krojačica (die „Nähfrau“) sa svojim pomoćnicama (das „Nähmädchen“) dovršava ženske haljine. b) Krojačica sa pomoćnicama-

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

učenicama (das „Lehrmädchen“). c) Krojačica i polaznice dvomjesečnog zimskog tečaja. (Filipowa –Bilder einer donauschwäbischen Gemeinde, Erster Band: Geschichte und Wirtschaft, Herausgegeber Paul Mesli, Franz Schreiber, Georg Wildmann, Beč 1978, 193-194)

b) Tvornice šivaćih strojeva

Kada se govori o tečajevima u organizaciji proizvođača šivaćih strojeva, obično se prvo pomisli na Singer. Doista, ova američka tvornica prva je proizvela šivaće strojeve za kućnu upotrebu još 1850-ih, a pred Prvi svjetski rat držala je 80% svjetske prodaje šivaćih strojeva. Prva je započela s praksom poučavanja na besplatnim tečajevima (i tako širenjem prodaje).

Njihovi tečajevi (kao i tečajevi drugih proizvođača) i kod nas su bili besplatni. Organizator je osiguravao učenje na svojim šivaćim strojevima, a radi transporta tečajevi su održavani u prometno dobro povezanim mjestima. Cijene su još uvijek bile visoke, pa je mnogim kupcima bilo jako važno da se šivaće strojeve moglo kupiti na otplatu.23

Singerovi tečajevi česti su u njemačkim selima, kako potvrđuju zavičajne knjige. Istražujući povijest Inđije, Valentin Oberkersch ustanovio je kako je poslovna logika tvornica šivaćih strojeva „wer nähen kann, will auch eine Maschine habe“, ovdje naišla na plodno tlo pa su povremeno organizirali tečajeve šivanja i vezenja.24 (Slika 15.)

Slikovni materijal potvrđuje da su Singerovi tečajevi održavani i u drugim mjestima, od kojih ovdje donosimo samo fotografije polaznica tečaja u Viškovcima i Perlesu. (Slika 16., Slika 17.)

23 Vidjeti više u: Štefok, Tajana, “Kako je stroj Isaaca Singera promijenio život međimurskih djevojaka”, @rhivi, 11/2022, 34-36.

24 Oberkersch, India, 544.

Slika 15. Singerov tečaj u Inđiji (Oberkersch, India, 797, slika 532)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

tečaj

i

Slika 17. Tečaj šivanja i vezenja u Perlesu (Banat). (Metz, Peter, Perles. Geschichte einer MilitärGrenzgemeinde, Villingen-Schwenningen, 1980, s. p.)

Osim Singera, koji je bio prvi i najčešći organizator, tečajeve su po njegovom uzoru počeli priređivati i drugi proizvođači šivaćih strojeva. Kod nas ih je držala i, primjerice,

Slika 16. Singerov

šivanja

vezenja u Viškovcima 1930-ih (Possert, Viškovci, 67)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

njemačka Vesta25, koja je u 1930-ima držana najboljim šivaćim strojem na svijetu. Pronašle smo njihov tečaj u Rudolfsgnadu, a za sada još nema potvrde da su držani i u Hrvatskoj. (Slika 18.)

Slika 18. Tečaj vezenja u organizaciji Veste u Rudolfsgnadu (kasnije Knićanin). (Donauschwaben Kalender 1985, Aalen 1984, 110)

c) Odgojne ili obrazovne institucije

Treća skupina tečajeva koju smo pronašle u zavičajnim knjigama, bila je i najrjeđa. Njih su držale žene koje su radile u obrazovnim institucijama, u kojima se poučavalo i u ženskim poslovima.

U Sarči ručni rad su djevojčice / djevojke učile u školi, a i na tečajevima preko praznika. Tečajeve su drže žene koje su vodile vrtić.26 (Slika 19.)

25 Šivaći stroj Vesta proizvodila je njemačka tvornica L. O. Dietrich (LOD), od 1904. Ime je dobila po rimskoj božici vatre i kućnog ognjišta. „Vesta-Nähmaschinen-Werke“, https://de.wikipedia.org/wiki/VestaN%C3%A4hmaschinen-Werke (pristupljeno 16.9.2014.)

26 Hagel, “Frauenarbeit im Dorf”, 114.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Slika 19. Tečaj strojnog vezenja u Sarči (kasnije Sutjeska). (140 Jahre Deutsch – Sartscha, Herausgegeben von Josef Eck und Susane Hagel, Bearbeitet von Erhard Kausch, Freiburg im Breisgau 1978, s.p.)

U Inđiji su šivanje i vezenje poučavale časne sestre (iz reda Klanjateljica Krvi Kristove), a održavan je u prostorijama dječjeg vrtića, kojeg su one držale.27 (Slika 20.)

27 Oberkersch, India, 544. Klanjateljice Krvi Kristove imale su svoje samostane u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na području današnje Srbije, u Inđiji i Novom Slankamenu, a zatvoreni su 1970-ih godina. „Klanjateljice Krvi Kristove: Susreti u Srbiji“, https://www.klanjateljice.hr/vijesti-2016-godina/susreti-usrbiji/ (pristupljeno: 13.9. 2024.). Red je utemeljila u Acutu (Italija) 1834. sv. Maria De Mattias. Svoju karizmu temelji na obrazovanju ženske mladeži, osobito u ručnom radu i domaćinskim poslovima. Prve sestre došle su 1879. iz Austrije u Bosnu (Banja Luka) na poziv trapista o. Franza Pfannera. Svoje su samostane osnivale uglavnom u mjestima gdje se koloniziralo stanovništvo s njemačkog govornog područja, osnivajući vrtiće, škole, sirotišta i konvikte za svu djecu bez obzira na nacionalnost i religiju. „Klanjateljice Krvi Kristove: Povijest regije Zagreb“, https://www.klanjateljice.hr/povijest-regije-zagreb/ (pristupljeno 13.9. 2024.)

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

20. Inđija. Tečaj kod časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u dječjem vrtiću 1937. (Oberkersch, India, 798, slika 533)

Zaključak

Istraživanje procesa promjena u kulturi odijevanja kod Podunavskih Nijemaca između dva svjetska rata pokazalo je da oni slijede uobičajene trendove, koji su prije ili kasnije prihvaćeni posvuda. Do početka 20. stoljeća uglavnom su prešli na izradu odjeće od industrijskih (kupljenih) materijala, dok je izrada odjeće kod kuće i dalje ostala ženski posao (rodna podjela nestaje u slučaju profesionalizacije). Novosti, koje smo pratili na temelju zavičajnih knjiga i kalendara Podunavskih Nijemaca, dolazile su s novim tehničkim mogućnostima (širenje šivaćeg stroja) i dostupnošću informacija o modnim trendovima (knjižice ili časopisi s krojačkim arcima i uzorcima veza). Primjetno je da se moda prati i na selu, iako u prilagođenom obliku, te da odjeća sve više, osim skupnog (etničkog) identiteta nastoji izraziti i osobni identitet. Ovo posljednje možemo povezati s individualizmom, ali i nastojanjem da se novim vještinama potvrdi bolji status u zajednici. Napokon, u istraživanju smo dali pregled načina na koji su se usvajale nove vještine upotrebe šivaćeg stroja. Bilo je to prvenstveno na tečajevima, koji su se održavali u zimskim mjesecima, a polazile su ih djevojke i mlade žene. Držale su ih najčešće seoske krojačice (za manji broj polaznica), tvornice šivaćih strojeva (za veće skupine, ali samo u mjestima uz prometnice, kako bi mogli dopremiti veći broj šivaćih strojeva), te djelatnice u odgojnim ili obrazovnim institucijama, odnosno vrtićima i školama (časne sestre ili civilno osoblje).

Slika

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Literatura

Bohland, Heinrich, 1978. Mramorak. Gemeinde an der Banater Sandwüste, Weiblingen – Hochenacker.

Donauschwaben Kalender 1985, Aalen 1984.

Donauschwaben Kalender 1997, Aalen 1996.

Filipowa – Bilder einer donauschwäbischen Gemeinde, Erster Band: Geschichte und Wirtschaft, 1978. Herausgegeber Paul Mesli, Franz Schreiber, Georg Wildmann, Beč.

Gillich, Mathias, 1978. „Textil- und Bekleidungsgewerbe“, u: Filipowa – Bilder einer donauschwäbischen Gemeinde, Erster Band: Geschichte und Wirtschaft, Herausgegeber Paul Mesli, Franz Schreiber, Georg Wildmann, Beč.

Grau, François-Marie. 2008. Povijest odijevanja. Zagreb.

Hagel, Susanne, 1978. “Frauenarbeit im Dorf”, u: 140 Jahre Deutsch – Sartscha, Herausgegeben von Josef Eck und Susane Hagel, Bearbeitet von Erhard Kausch, Freiburg im Breisgau, 113-114.

Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, 1975. Gesamtredaktion Valentin Oberkersch, Biberach an der Riß

Herzog, Johann, Klemm, Stefan, 1976. Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina – Jahrmein, Redaktion Valentin Oberkersch, Beč – Bad Wurzach.

140 Jahre Deutsch – Sartscha, 1978. Herausgegeben von Josef Eck und Susane Hagel, Bearbeitet von Erhard Kausch, Freiburg im Breisgau.

Klobučar, Andrea, 2015. “’... u dobru i zlu...’: vjenčana odjeća od 1865. do danas”, Zagreb.

Metz, Peter, 1980. Perles. Geschichte einer Militär-Grenzgemeinde, Villingen-Schwenningen.

Oberkersch, Valentin, 1996. India. Deutsches Leben in Ostsyrmien. 3. erweiterte und ergänzte Auflage, Band I: Text- und Bildband, Stuttgart.

Petrović, Tihana. 1992. “Iso Kršnjavi kao etnograf”, Etnološka tribina, Vol. 22, br. 15, 149-156.

Petrović, Tihana, 1999. “Research on Textiles and Clothing in 19th Century Continental Croatia”, Studia Ethnologica Croatica, Vol. 7-8, 235-245.

Petrović, Tihana, 2001. “Milko Cepelić – istraživač hrvatskoga seljačkog tekstila”, Zbornik muzeja Đakovštine, 61-76.

Petrović Leš, Tihana, 2019. „Sjećanja na slavonsku svakodnevicu 1960–ih“, Historiae patriaeque cultor. Zbornik u čast Mate Artukovića, ur. Suzana Leček, Slavonski Brod, 573-586.

Petrović Leš, Tihana; Klobučar, Andrea, 2019. „Nähen als informelle Okonomie im Zagreb der 1960er Jahre”, Jahrbuch fur europaische Ethnologie. Kroatien, br. 14, 113-129.

Petrović Leš, Tihana; Klobučar, Andrea, 2021. „‘Gorki okus tkanine’ – zagrebačka i jugoslavenska tekstilna industrija 1960-ih u svjetlu odabranih hrvatskih tiskovina“, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 53, br. 1, 131-156.

Petrović Leš, Tihana. 2022. Mjesta sjećanja: Sv. Rok i Lovinac, Zagreb. Possert, Johann, 1989. Viškovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein kleines Bauerndorf, Lieboch.

Pott, Adam, 1971. Geschichte und Kulturleben der Marktgemeinde Erdevik, Worms.

Rettig, Nikolaus, 1977. Die Ortsgeschichte der Gemeinde Stanischitsch wie es einmal war vor 1786 –1945, München.

Sohl, Berta, 1960. Heideschütz 1809 – 1945. Mit einem historischen Beitrag von Emanuel Retzer, Freilassing.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276 Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

Krndija Heimatbuch. Slawoniendeutsches Dorf ausgelöscht, 1987. Redaktion Matthias Stolz, Graz.

Šimončić Bobetko, Zdenka, 1982. „Razvoj tekstilne industrije u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata (1918-1941)“, Povijesni prilozi, Vol. 1, br. 1, 101-203.

Štefok, Tajana, 2022. “Kako je stroj Isaaca Singera promijenio život međimurskih djevojaka”, @rhivi, Vol. 11, 34-36.

Unvergessene Heimat Lowas (Lewa, Lovász, Lovas). Aus der Geschichte einer donauschwäbischen Dorfgemeinschaft in Syrmien, 1983. Bearbeitet von Friedrich Kühbauch, Tübingen.

Župan, Dinko, 2013. Mentalni korzet. Spolna politika obrazovanja žena u Banskoj Hrvatskoj (1868. –1918.), Osijek – Slavonski Brod.

Mrežni izvori

„Vesta-Nähmaschinen-Werke“, https://de.wikipedia.org/wiki/Vesta-N%C3%A4hmaschinen-Werke (pristupljeno 16.9.2014.)

„Klanjateljice Krvi Kristove: Susreti u Srbiji“, https://www.klanjateljice.hr/vijesti-2016-godina/susreti-u-srbiji/ (pristupljeno: 13.9. 2024.)

„Klanjateljice Krvi Kristove: Povijest regije Zagreb“, https://www.klanjateljice.hr/povijest-regije-zagreb/ (pristupljeno 13.9. 2024.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

ŠIVATI ZA SVOJU OBITELJ: ŠIVAĆI STROJ, TEČAJEVI I PROMIJENE U KULTURI ODIJEVANJA PODUNAVSKIH NIJEMACA U MEĐURAĆU

Sažetak

Istraživanje procesa promjena u kulturi odijevanja kod Podunavskih Nijemaca između dva svjetska rata pokazalo je da oni slijede uobičajene trendove, koji su prije ili kasnije nametani posvuda. Do početka 20. stoljeća uglavnom su prešli na izradu odjeće od industrijskih (kupljenih) materijala, dok je izrada odjeće kod kuće i dalje ostala ženski posao (rodna podjela nestaje u slučaju profesionalizacije). Novosti, koje smo pratili na temelju zavičajnih knjiga i kalendara Podunavskih Nijemaca, dolazile su s novim tehničkim mogućnostima (širenje šivaćeg stroja) i dostupnošću informacija o modnim trendovima (knjižice ili časopisi s krojačkim arcima i uzorcima veza). Primjetno je da se moda prati i na selu, iako u prilagođenom obliku, te da odjeća sve više, osim skupnog (etničkog) identiteta nastoji izraziti i osobni identitet. Ovo posljednje možemo povezati s individualizmom, ali i nastojanjem da se novim vještinama potvrdi bolji status u zajednici. Napokon, u istraživanju smo dali pregled načina na koji su se usvajale nove vještine upotrebe šivaćeg stroja. Bilo je to prvenstveno na tečajevima, koji su se održavali u zimskim mjesecima, a polazile su ih djevojke i mlade žene. Držale su ih najčešće seoske krojačice (za manji broj polaznica), tvornice šivaćih strojeva (za veće skupine, ali samo u mjestima uz prometnice, kako bi mogli dopremiti veći broj šivaćih strojeva), te djelatnice u odgojnim ili obrazovnim institucijama, odnosno vrtićima i školama (časne sestre ili civilno osoblje).

FÜR SEINE FAMILIE NÄHEN: NÄHMASCHINE,

KURSE UND ÄNDERUNGEN IN DER KLEIDUNGSKULTUR

DER DONAUSCHWABEN IN DER ZWISCHENKRIEGSZEIT

Zusammenfassung

Die Erforschung der Änderungsprozesse in der Kleidungskultur bei den Donauschwaben zwischen den zwei Weltkriegen zeigte, dass sie die üblichen Trends befolgen, die früher oder später überall auferlegt wurden. Bis zum Anfang des 20. Jahrhunderts gingen sie meistens auf die Fertigung der Kleidung aus industriellen (gekauften) Materialen aus, während die Fertigung der Kleidung zu Hause weiterhin Frauenarbeit blieb (die Geschlechtsaufteilung verschwindet im Falle der Professionalisierung). Neuigkeiten, die wir aufgrund der Heimatbücher und der donauschwäbischen Kalendarien verfolgten, kamen mit den neuen technischen Möglichkeiten (Verbreitung der Nähmaschine) und der Zugänglichkeit der Informationen bezüglich Modetrends (Hefte oder Zeitschriften mit Schnitten und Stickmustern). Bemerkbar ist, dass die Mode auch auf dem Lande verfolgt wurde, obwohl in angepasster Form, und dass die Kleidung, außer der einheitlichen (ethnischen) Identität, bemüht ist, auch die persönliche Identität auszudrücken. Dieses Letztere können wir mit dem Individualismus verbinden, aber auch mit dem Bestreben, mit den neuen Fertigkeiten einen besseren Status in der Gemeinschaft zu bestätigen. Zum Schluss gaben wir in der Forschung eine Übersicht der Art und Weise wie die neuen Fertigkeiten des Gebrauches der Nähmaschine erlernt wurden. Das

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 253-276

Tihana Petrović Leš, Suzana Leček: Šivati za svoju obitelj: šivaći stroj, tečajevi...

geschah meistens in Kursen, die in den Wintermonaten abgehalten wurden, besucht wurden sie von Mädchen und jungen Frauen. Gehalten wurden sie meistens von Dorfschneiderinnen (für eine kleinere Anzahl der Lernenden), von Nähmaschinenfabriken (für größere Gruppen, aber nur in Ortschaften an Verkehrstrecken, damit eine größere Anzahl von Nähmaschinen zugestellt werden konnte), sowie für Angestellte in Bildungs- und Erziehungsanstalten, bzw. Kindergärten und Schulen (Ordensschwestern oder Zivilpersonal).

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

Doc. dr. sc. Zlatko Đukić

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet - Odsjek za povijest

Lorenza Jagera 9 31000 Osijek zdjukic@ffos.hr

UDK: 638.1(497.5)(091) Pregledni rad

Prihvaćeno: 20.09.2023.

Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju*

Rad u uvodnom dijelu opisuje djelovanje Josipa Brunšmida, a potom u središnjem dijelu istaknuto je njegovo golemo značenje za antičku i prapovijesnu arheologiju na tlu Hrvatske. U zakjučnom dijelu su navedena njegova najznačajnija djela koja ga stavljaju u red gotovo najznačajnijih hrvatskih arheologa, numizmatičara i muzealaca.

Ključne riječi: Josip Brunšmid, antička arheologija.

* Autor članka je izložio svoj referat na Znanstvenom skupu „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ koji je održan 2022. godine u Osijeku.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

Ukratko o djelovanju Josipa Brunšmida

Josip Brunšmid potječe iz švapske obitelji Brunschmidt. Rođen je u Vinkovcima 10. veljače 1858. godine. Nakon završenog školovanja u rodnom gradu odlazi u Beč i na bečkom Sveučilištu je studirao povijest i zemljopis. Završetkom studija vraća se u Vinkovce gdje radi na Gimnaziji kao profesor od 1882. do 1892. godine. U tom je razdoblju sakupio vrijednu i značajnu arheološku i numizmatičku zbirku, koju poklanja Arheološkom odjelu Narodnog muzeja u Zagrebu.1

Razglednica starih Vinkovaca, Vinkovci: Park i Gradski muzej Colonia Aurelia Cibalae, Vinkovci u staro doba, Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979.

Godine 1893. odlazi u Beč na preporuku Izidora Kršnjavoga. Bio je polaznik Arheološko-epigrafičkog seminara. Tu je doktorirao na temu povijesti grčkog novca i grčkih kolonija u Dalmaciji u izvornom naslovu „Zur Geschichte der griechischen Colonien in Dalmatien“. Disertaciju je obranio pred stručnim povjerenstvom u sastavu: O. Benndorf, E. Bormann i M. Hoernes.2 Iste godine se vraća u Zagreb i dobiva radno mjesto kustosa Arheološkog odjela Narodnog muzeja i sa svojim doktoratom postaje prvi stručno obrazovani arheolog i epigrafičar u povijesti te ustanove. U svom

1 I. Iskra – Janošić, Josip Brunšmid (Vinkovci, 10. 2. 1858, - Zagreb, 29. 10. 1929), u Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979., str. 13. 2 Isto.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

dugogodišnjem radu stručno je obradio jednu od najvrednijih numizmatičkih zbirki u Europi koja ima oko 77.000 novčića iz različitih povijesnih razdoblja. Obradio je i 40 skupnih nalaza novaca, opisivao je kamene spomenike

Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu u dva nastavka 1906. i 1912. kada nastaje Studija o kamenim spomenicima.3

Godine 1895. imenovan je za ravnatelja

Narodnog muzeja. Vrlo agilno djelujući na svom području istraživanja sljedeće godine na zagrebačkom Sveučilištu postaje prvi profesor arheologije na Mudroslovnom fakultetu.4 Od 1902. do 1910. obavljao je dužnost ravnatelja Strossmayerove galerije, a obavljao je i dužnost predsjednika Povjerenstva za čuvanje spomenika počevši od 1914. godine.5 Izabran je 4. prosinca 1899. za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (današnji HAZU) u historičko-filologičkom razredu.6 Bio je aktivni član i drugih strukovnih udruga u Beču i Pragu.7

Portret Josipa Brunšmida (Omer Mujadžić, ulje na platnu, slikano oko 1925., vlasnik Arheološki muzej u Zagrebu), Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979..

Umirovljen je 1924. godine kada objavljuje i svoj posljednji rad o novcima gepidskog kralja Kunimunda u Bulićevom zborniku. Preminuo je u Zagrebu 29. listopada 1929. godine.8

Golemo značenje u hrvatskoj arheologiji Svojim stručnim djelovanjem na području arheologije od druge polovice 19. stoljeća i u prvim desetljećima 20. stoljeća Josip Brunšmid ima golemo značenje.9 Provodio je

3 D. Rendić-Miočević, Josip Brunšmid, (Referat održan 10.09.1973.-Vinkovci), u Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979., str. 24.

4 I. Iskra – Janošić, Isto, str. 13.

5 I. Iskra – Janošić, Isto, str. 14.

6 I. Iskra – Janošić, Isto, str. 13.

7 www.Enciklopedija.hr

8 M. Kolar-Dimitrijević, E. Wagner: Brunšmid i Hoffiler, osnivači moderne sjevernohrvatske arheologije VDG Jahrbuch, Vol 15, 2008., str 79-98.

9 I. Iskra – Janošić, Isto, str. 13.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

sustavna arheološka istraživanja među kojima je bitno istraživanje prapovijesti Srijema provedeno tijekom 1897. (Vučedol, Vinkovci), a temeljio ga je na svom objavljenom radu iz 1888. pod naslovom „Tragovi predhistorijskih naseobina u Srijemu“. U potonjim godinama, posebice od 1898. je provodio iskapanja japodskih nekropola, istraživao grčke i rimske spomenike i natpise te na temelju tih istraživanja objavio kapitalno djelo “Die Inschriften und Munzen der griechischen Stadte Dalmatiens” / “Natpisi i novci grčkih gradova u Dalmaciji”. Prvi je pročitao „Lumbardsku ploču“, koja je najstariji zapis grčke kolonizacije u Dalmaciji. Gotovo istodobno je neprekidno objavljivao radove vezane za antički Osijek (Mursa) i Vinkovce (Cibale). Objavio je veliki broj znanstvenih rasprava, kataloških cjelina i putnih bilješki. U svom predanom muzeološkom radu, koji je neprocjenjivog obima opisan je kao skromna i nenametljiva osoba s neograničenom radnom energijom.10

Utemeljitelj je nove serije Vjesnika Hrvatskoga arheološkoga društva, čiji je bio urednik od 1895. do 1919. godine. Reorganizirao je i modernizirao dotadašnji „Arkeologički viestnik“, kojeg je uređivao Šime Ljubić od 1879. godine.11 Bavio se prapovijesnim razdobljima, antikom, klasičnom i srednjovjekovnom arheologijom te numizmatikom. Istraživao je nalaze iz vremena Seobe naroda (gotske, gepidske i langobardske). Obavljao je arheološka iskapanja u Bijelom Brdu kraj Osijeka na starohrvatskim nekropolama, čime je potvrdio postojanje ranosrednjovjekovne kulture koja je po njemu nazvana Bjelobrdska kultura.12 Godine 1901. istražuje nalaz iz Široke kule kod Gospića koji je datiran iz željeznog doba te je svoja istraživanja te godine objavio pod naslovom „Hrvatske razvaline“. Godinu kasnije objavljuje rad „Nahodjaji bakrenog doba iz Hrvatske i Slavonije i susjednih zemalja“. U pet nastavaka objavljuje 1903. studiju „Hrvatske srednjovjekovne starine“.13

Golemo značenje Josipa Brunšmida na području arheologije na tlu Hrvatske istaknuli su mnogi znanstvenici, a među njima posebice su bitni Grga Novak, Trpimir Macan i Mihovil Abramić. O njegovu djelovanju i značenju najopširniju studiju objavio je 1981. istaknuti arheolog prapovijesničar Stojan Dimitrijević naglasivši da Brunšmidovo bavljenje arheologijom ima dva bitna elementa: mnoštvo antičkih i prapovijesnih nalaza kao i rimska numizmatička ostavština na području današnjih Vinkovaca i bliže okolice.14

10 I. Iskra – Janošić, Isto, str. 13.

11 V. Radauš, Uloga Josipa Brunšmida u Hrvatskoj kulturi, u Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979., str. 33.

12 www.Enciklopedija.hr

13 I. Iskra – Janošić, Isto, str. 14.

14 S. Dimitrijević, Josip Brunšmid i Vinkovci, u Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979., str. 41.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

Popis važnijih Brunšmidovih djela

1. 1878. Inschriften aus Cibalis. Archäologisch-epigraphische Mittheilungen aus Oesterreich, 2/1878, 190-191. Objavljeno u rubrici; Epigraphische Mittheilungen.

2. 1879. Josip Brunšmid objavljuje svoj rad „Die Antiken von Cibalis“ u časopisu Arch. Epigraph. Mitteilungen aus Oesterreich, 3/1879, 123-125.

3. 1880. Bericht über eine Reise in die Gegend zwischen Esseg und Mitrovica. Archäologisch-epigraphische Mitteilungen aus Oesterreich, 4/1880, 97-124. Koautor W. Kubitschek.

4. 1880. Opis starina po Sriemu. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 2/1880, 1, 28-31.

5. 1880. O odkriću rimskih novaca kod Mokronoga u Kranjskoj. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 2/1880, 1, 31-32.

6. 1883. Popis numismatičke sbirke vinkovačke gimnazije. Izvještaj o kralj. Velikoj gimnaziji u Vinkovcima 1882-83, 3 – 35; 1883-84, 3-34.

7. 1885.Dopunjci i izpravci ka C. I. L. III. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 8/1885, 1, 7-9.

8. 1886. Skrovište rimskih novaca u Gabošu. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 8/1886, 1, 10-14.

9. 1886. Skrovište rimskih obiteljskih denara između Valpova i Osieka. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 8/1886, 4, 105-114.

10. 1887. Skrovište ugarskih srebrnih novaca u Neudorfu kod Vinkovaca. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 9/1887, 4, 100-104.

11. 1888. Tragovi predhistoriskih naseobina u Sriemu. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 10/1888., 3, 65-71, (+ 1 tablica).

12. 1889. Nekoliko rimskih napisa iz Sriema. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 11/1889, 2, 33-40.

13. 1891. Rimski vojnički diplom iz Ilače u Sriemu. (S 4 sl.). Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 13/1891, 2, 33-40.

14. 1892. Nadgrobni spomenik rimskog centurijona M. Herennija Valenta nađen u Vinkovcima. (S 1 sl.). Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 14/1892, 2, 33-43.

15. 1893. (Zur Geschichte der griechischen Colonien in Dalmatien. 1893. Doktorska disertacija, prihvaćena na Filozofskom fakultetu u Beču, neobjavljena).

16. 1893. Eine griechische Ziegelinschrift aus Sirmium. Eranos vindobonensis (Wien), 1893, 331-333.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

17. 1894. Poseidonov hram u Paestumu. (S 1. sl), Pobratim, 5/1894-95, 3, 41 + 46-47.

18. 1895.“Viestnik“ Hrvatskog arheoložkoga družtva. Obćinar, 13/1895, 16, 127128.

19. 1895. Nadgrobni spomenik M. Valerija Sperata iz Viminacija. (S 1 sl.). Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 1/1895, 1-13+1 tabla.

20. 1895. Njekoliko našašća novaca na skupu u Hrvatskoj i Slavoniji. I Našašće keltskih novaca u Narti. Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 1/1895, 96-107.

21. 1895. II. Našašće rimskih obiteljskih denara između Valpova i Osieka. Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 1/1895., 108-114.

22. 1895. III. Našašće novaca XVI vieka kod sela Crnca. Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 1/1895., 115-116.

23. 1895. IV. Našašće novaca u Vitojevcima. Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 1/1895., 116-119.

24. 1895. Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije. (Sa sl). Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 1/1895., 148-183; (Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva), 3/1898, 150-205; 4/1899-1900, 181-201; 5/1901, 87-168.

25. 1895. Nabava dvijuh specijalnih numizmatičkih sbiraka za narodni muzej. Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 1/1895., 212-213.

26. 1897. Rimski vojnički diplom iz Bijele Crkve kod Rače (kotar mitrovački). (S 2 sl.). Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 2/1896-97., 1-6.

27. 1897. Njekoliko našašća novaca na skupu u Hrvatskoj i Slavoniji. V. Našašće italskih i afrikanskih novaca u Mazinu. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 2/1896-97., 42-81.

28. 1897. VI. Našašće rimskih novaca (carskih) u Mitrovici. Vjestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 2/1896-97., 82-93.

29. 1897. VII. Skup sitnih novaca XVI vijeka u Knegincu (občina Biškupec, kotar i županija Varaždin). Vjestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 2/1896-97., 93-103.

30. 1897. Prof. Šime Ljubić (Sa sl.) Vjestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 2/1896-97., 130-132.

31. 1897. Dr. Ćiro Truhelka. Slavonski Banovci. Prinos hrvatskoj numizmatici. Sarajevo 1897. Vjestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 2/1896-97., 168. Osvrt.

32. 1897. M. M. Vasić. Novci kolonije Viminacija. (Glas srpske kraljevske akademije LII, p. 140-251). Vjestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 2/1896-97., 168-169. Osvrt.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293 Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

33. 1897. Rimske starine u Vinkovcima. Narodne novine, 63/1897, 71.

34. 1897. Tri nova ulomka grčkih nadpisa iz Dalmacije. (S 3 sl) Bullettino di archeologia e storia dalmata, 20/1897, 12, 183-191. Koautor: L(uka) Jelić.

35. 1897. (Numismatisches) Slavonische Presse, 13/1897, 100.

36. 1897. (Polemika s C. F. Nuberom o numizmatici). Slavonische Presse, 13/1897, 123.

37. 1898. Die Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens. Abhandlungen des Archäologische-epigraphischen Seminars der Universität Wien, 1898, H. XIII.

38. 1898. Spomenici prethistorijskoga i ranijega historijskoga vremena AustroUgarske monarkije. 1898. (Hrvatsko izdanje karte M. Mucha).

39. 1898. Grčki napisi iz svetišta božice Ma u Vodenu (Edessa) u Macedoniji. Vjestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 3/1898, 131-136.

40. 1898. Groblje sa urnama u Krupačama kod Krašića u Hrvatskoj, (Sa sl.). Vjestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 3/1898, 137-143.

41. 1898. Rimski vojnički diplom iz Krnješevaca (kotar Zemun). (S 2 sl). Vjestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 3/1898, 144-149.

42. 1898. Grčki nadgrobni napis iz Kavadaraca u Macedoniji. Vjestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 3/1898, 206.

43. 1898. Iskopali se zlatni novci. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 3/1898, 243, 245-246. O novcu XIV-XVI stoljeća.

44. 1900. Colonia Aelia Mursa. (Sa sl.) Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva NS 4/1899-1900, 21-22.

45. 1900. Naselbina bronsanog doba kod Novoga grada na Savi (kotar Brod na Savi). (Sa sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 4/1899-1900, 43-58.

46. 1900.Predhistorijski predmeti željeznoga doba iz Šarengrada u srijemskoj županiji. (Sa sl.) Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 4/1899-1900, 59-70.

47. 1900. Nekoliko našašća novca na skupu u Hrvatskoj i Slavoniji. Dodatak k V. Našašće italskih i afrikanskih novaca u Mazinu. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 4/1899-1900, 81-86.

48. 1900. VIII. Našašće rimskih carskih denara kod Sv. Petra na Mriježnici (kotar Karlovac). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 4/1899-1900, 86-87.

49. 1900. IX.Našašće rimskih srebrnih novaca kod Garčina (kotar Brod na Savi). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 4/1899-1900, 87-107.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

50. 1900. X. Našašće frizaških novaca u Ostrovu (kotar Vukovar). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 4/1899-1900, 107-148.

51. 1900. XI. Našašće mletačkih, padovanskih i akvilejskih novaca XIV. i XV. stoljeća u Lipovoj Glavici (kotar Perušić). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 4/1899-1900, 87-107.

52. 1900. Gradine na Vuki između Nuštra i Gaboša. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 4/1899-1900, 205-207.

53. 1900. Predhistorijske starine iz rimske okolice (Sa sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 4/1899-1900, 214-217.

54. 1900. Stari novci iz potoka Medveščaka u Zagrebu. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 4/1899-1900, 217-219.

55. 1900. Rimska veksilacija u Mitrovici. Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava, Zagreb, 1900, 274-278.

56. 1901. Bakačeva kula. Agramer Tagblatt, 16/1901, 148, 4; Narodne novine. 67/1901, 147. Prilog. Povodom rušenja Bakačeve kule na Kaptolu u Zagrebu. Odgovor na članak Ise Kršnjavoga u: Narodne novine, br. 144.

56.a 1901. Gosp. Prof. Kršnjavom u poslu Bakačeve Kule. Narodne novine, 67/1901, 154.

57. 1901. Odgovor g. Bollé-u. Narodne novine, 67/1901, 159. Povodom rušenja Bakačeve Kule ispred Prvostolne crkve u Zagrebu. Odgovor na članak g. Bollé-u u: Narodne novine, br. 153.

58. 1901. Stari napisi iz okoline Požarevca u Srbiji. (S 3 sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 5/1901, 1-18. Koautor Luka Jevremović.

59. 1901. Nov ulomak grčkog napisa iz Lumbarde na otoku Korčuli. (S 1 sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 5/1901, 19-20.

60. 1901. Hrvatske razvaline. (S 3 sl. 1 i 2. tlocrta). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 5/1901, 44-52.

61. 1901. Groblje bronsanoga doba na Klaćenici kod Jablanca (kotar Senj). Povjest mjesta Jablanca. (Sa sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 5/1901, 53-62.

62. 1901. Predmeti halštatskoga doba iz grobova u Vranića gomili u Širokoj Kuli (kotar Gospić). (Sa sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 5/1901, 63-72.

63. 1901. Nekoliko našašća novca na skupu u Hrvatskoj i Slavoniji. XII. Našašće rimskih antoninijana u Podvornici (kotar Velika Gorica). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 5/1901, 235-239.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

64. 1901. XIII. Našašće rimskih bakrenih novaca četvrtog vijeka u Gornjem Hruševcu (kotar Velika Gorica). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 5/1901, 239-242.

65. 1901. XIV. Našašće srebrnih novaca XV vijeka u Virovitici. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 5/1901, 242-243.

66. 1901. XV. Našašće ugarskih denara XV i XVI vijeka u Bukovici (kotar Virovitica). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 5/1901, 243.

67. 1901. Stari utezi u Narodnom muzeju u Zagrebu. (S 3 sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 5/1901, 244-245.

68. 1902. Nahođaji bakrenog doba iz Hrvatske i Slavonije i susjednih zemalja. (Sa sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 6/1902, 32-67.

69. 1902. Prethistorijski predmeti iz srijemske županije. (Sa sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 6/1902, 68-86; 10/1908-09, 231-237.

70. 1902. Colonia Aurelia Cibalae. Vinkovci u staro doba. (S 1 tlocrtom i sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 6/1902, 117-166.

71. 1902. Nekoliko našašća novaca na skupu u Hrvatskoj i Slavoniji. II. Dodatak k V. Našašće italskih i afrikanskih novaca u Mazinu. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 6/1902, 167-170.

72. 1902. XVI. Našašće rimskih novaca iz sredine četvrtoga vijeka u Vraniću (kotar Požega). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 6/1902, 170-178.

73. 1902. XVII. Našašće ugarskih i poljskih novaca XV-XVII vijeka u Valpovu. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 6/1902, 178-184.

74. 1902. Unedierte Münzen von Dazien und Moesien im Kroatischen Nationalmuseum in Agram. Numismatische Zeitschrift, Wien, 35/1903, 205220; 38/1906, 1-16.

75. 1903. Nikola Mašić. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 18/1903, 87-93.

76. 1904. Hrvatske sredovječne starine. (Sa sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 7/1903-04, 30-97.

77. 1904. Najstariji hrvatski novci. (Sa 4 slike). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 7/1903-04, 182-190.

78. 1904. Kameni spomenici Hrvatskoga narodnoga muzeja u Zagrebu. (Sa sl). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 7/1903-04, 209-240; 8/1905, 35106; 9/1906-07, 81-184; 10/1908-09, 149-222; 11/1910-11, 61-144; 12/1912, 129-197.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

79. 1905. Hrvatski stari novci i hrvatski grb. Tjednik bjelovarsko-križevački, 14/1904-05, 1.

80. 1905. Nekoliko našašća novaca na skupu u Hrvatskoj i Slavoniji. II. Dodatak V. Našašće italskih i afrikanskih novaca u Mazinu (Kotar Gračac). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 8/1905, 186-190.

81. 81.1905. XVIII. Našašće rimskih bakrenih novaca trećeg stoljeća u Metku (kotar Gospić). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 8/1905, 180-182.

82. 1905. XIX. Našašće mletačkih soldina XIV vijeka u Jezerinama (kotar Brinje). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 8/1905, 183-184.

83. 1905. XX. Našašće sitnih madžarskih novaca XIV. i XV. vijeka u Končanici (kotar Daruvar). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 8/1905, 184-186.

84. 1905. XXI. Našašće akvilejskih i madžarskih novaca XV. vijeka u Kusonjama (kotar Pakrac). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 8/1905, 186-187.

85. 1905. XXII. Našašće novaca iz konca XVII. vijeka u Orahovici (kotar Našice). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 8/1905, 187-188.

86. 1905. Našašće novaca XVII. vijeka u Irigu. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 8/1905, 188-189.

87. 1905. XXIV. Našašće srebrnih novaca XVII.-XIX. stoljeća na pusti Jarkovici kod Stare Pazove. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 8/1905, 189-192.

88. 1905. XXV. Našašće Goričkih solda XVIII, vijeka blizu Sv. Ilije kod Senja (kotar Crikvenica). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 8/1905, 192.

89. 1905. Starine ranijega srednjega vijeka iz Hrvatske i Slavonije. Fibule iz doba seobe naroda u Hrvatskom narodnom muzeju u Zagrebu. (Sa sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 8/1905, 208-220.

90. 1905. A legregibb horvát pénzek. Numizmatikai közlöny, 4/1905, 1-6.

91. 1906. (O Hrvatskom arheološkom društvu.) Agramer Zeitung, 81/1906, 47, 5. Ispravak na članak: Die Berichte des Landesarchives br. 45.

92. 1907. Nekoliko našašća novaca na skupu u Hrvatskoj i Slavoniji. XXVI. Našašće rimskih antoninijana trećeg stoljeća u Satnici (kotar Đakovo). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 9/1906-07, 210-225.

93. 1907. XXVII. Našašće rimskih bakrenih novaca s kraja trećeg stoljeća iz Mačje Grede (kotar Gračac). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 9/1906-07, 226-240.

94. 1908. Die Regulierung des Kaptol. Agramer Zeitung, 83/1908, 139, 4-5.

95. 1909. Nekoliko našašća novaca na skupu u Hrvatskoj i Slavoniji. XXVIII. Našašće bronsanih i bakrenih rimskih novaca drugog stoljeća u bari Osatini

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

između Koritne i Širokog polja. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 10/1908-09, 223.

96. 1909. XXIX. Našašće sitnih srebrnih novaca prve polovine XVI. vijeka u sjevernim krajevima Hrvatske. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 10/1908-09, 223.

97. 1909. XXX. Našašće srebrnih novaca XVI. i XVII. vijeka u Srdincu (kotar Koprivnica). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 10/1908-09, 224225.

98. 1909. XXXI. Našašće srebrnih novaca XVI. i XVII. vijeka u Kukujevcima (kotar Šid). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 10/1908-09, 225.

99. 1909. XXXII. Našašće zlatnih novaca XVII. i XVIII. Stoljeća u Starom Slankamenu (kotar Stara Pazova). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 10/1908-09, 226-230.

100. 1911. Rimski vojnički diplom iz Siska. (S 5 sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 10/1910-11, 23-39.

101. 1911. Nekoliko našašća novaca na skupu u Hrvatskoj i Slavoniji. XXXIII. Nahođaj rimskih denara I. i II. stoljeća u Sotinu (kotar Vukovar). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 10/1910-11, 241-277.

102. 1911. Strossmayerova galerija slika. (Zagreb, 1911).

103. 1912. Iz rukopisa Josipa Kozarca. Savremenik, 7/1912, 9, 565-566.

104. 1912. Ulomak rimskoga vojničkoga diploma iz Male Mitrovice (Srbija). (S 1 sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 12/1912, 198-200.

105. 1912. Nekoliko našašća novaca na skupu u Hrvatskoj i Slavoniji. XXXIV. Nahođaj srebrnih ilirskih i rimskih republikanskih novaca II. i I. stoljeća prije Kr. u Vukovaru. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 12/1912, 260271.

106. 1912. XXXV. Nahođaj rimskih bakrenih novaca IV. stoljeća posl. Kr. u Vinkovcima. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 12/1912, 272-284.

107. 1912. XXXVI. Nahođaj rimskih bakrenih novaca IV. stoljeća posl. Kr. u Lupoglavu (kotar Dugoselo). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 12/1912, 284-286.

108. 1913. Pismo ravnatelja arheološkoga muzeja. Katolički list, 64/1913, 18, 209.

109. 1914. Antikni figuralni bronsani predmeti u Hrvatskom narodnom muzeju u Zagrebu. (sa sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 13/1913-14, 207-268 + 1 tabla.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293 Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

110. 1914. Nekoliko našašća novca na skupu u Hrvatskoj i Slavoniji XXXVII. Nahođaj rimskih bakrenih novaca iz druge polovine trećeg stoljeća iz Šimanovca (kotar Zemun). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 13/1913-14, 269-294.

111. 1914. XXXVIII. Nahođaj rimskih bakrenih novaca iz druge polovine trećega stoljeća iz Donjih Petrovaca (kotar Ruma). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 13/1913-14, 295-296.

112. 1914. XXXIX. Nahođaj sitnih ugarskih srebrnih novaca iz druge polovine XIV. stoljeća u Hampovici (kotar Đurđevac). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 13/1913-14, 296-298.

113. 1914. XL. Nahođaj austrijskih i južnonjemačkih novaca iz prve polovine XV. stoljeća u Krapinskoj Podgori (kotar Krapina). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 13/1913-14, 298-308.

114. 1915-1919. Ulomak rimskog vojničkog diploma iz Siska. (S 1 sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 14/1915-19, 19-21.

115. 1915-1919. Rimsko čaranje na olovnoj pločici iz Kupe kod Siska. (S 2 sl.). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, 14/1915-19, 176-185.

116. 1915-1919. Zemaljsko povjerenstvo za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Glasnik Biskupija bosanske i srijemske, 44/1916, 4, 25-26.

117. 1915-1919. Strossmayerova Galerija slika. Savremenik, 1917, 152-166.

118. 1924. Novci gepidskog kralja Kunimunda. (Résumé:) Monnaies de Cunimundus, roi des Gépides. (S 1 sl.) Bulićev zbornik, Zagreb-Split, 1924, str. XXIV + 671673.

119. 1924. Die Münzen des Gepidenkönigs Kaunimund. Numismatische Zeitschrift, Wien, NS, 17 (58)/1924.15

Zaključak

Josip Brunšmid ima golemo značenje za hrvatsku arheologiju, i to kao osoba izuzetnog radnog morala. Njegov radni tempo i postignute rezultate u znanstvenom i stručnom radu, mogla je ostvariti samo osoba kojoj je znanstvena etika bila temeljna odrednica životnog puta. Osoba koja je izuzetno voljela i cijenila svoj posao, pri tome prelazeći granice osobnog zadovoljstva u svakodnevnom životu, iznad javnih priznanja, te iznad razmišljanja o fizičkim granicama izdržljivosti jedne osobe. Arheologija je bila ljubav i smisao Brunšmidova života.

15 V. Vejvoda – I. Mirnik, Bibliografija radova Josipa Brunšmida, u Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979., str. 17-22.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

U svom stručnom radu bio je svestrana osoba, a svoj rad je zasnivao u nekoliko osnovnih područja. Pored sveučilišne nastave i upravljanja Narodnim muzejom u Zagrebu istaknuo se kao nositelj moderne muzeološke djelatnosti. Osobno je inventirao više od 50.000 antičkog i medijevalnog novca te 1.000 arheoloških predmeta. Pregledom Brunšmidova znanstvenog opusa vidljivo je njegovo znanstveno usmjerenje prije svega o antičkoj arheologiji koja ga je najviše zaokupila i kojoj je posvetio najviše svojih radova. Očito je da je Brunšmid volio svoje Vinkovce, koje područje je poznato po brojnim arheološkim nalazištima i lokalitetima, a koje je Brunšmid neumorno istraživao i znanstveno opisivao u svojim brojnim radovima. Brunšmidovi radovi također svjedoče da je istinski volio arheologiju, jer je često puta opisivao arheološke predmete pronađene na prostorima cijele Hrvatske, ali i na širim lokalitetima. Ljubav prema arheologiji odredila je život Josipa Brunšmida. Njegov znanstveni i stručni rad jedan je od primjera, kako izgleda znanstveni rad osobe, koja je neumorno i nesebično sebe davala u istraživanju arheologije, a rezultati toga rada vidljivi su, sačuvani i aktualni sve do naših dana, a koji će se navoditi i dalje s novim generacijama mladih arheologa i povjesničara.

Plan Vinkovaca, Colonia Aurelia Cibalae, Vinkovci u staro doba, Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979..

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

Rimski željezni predmeti iz Vinkovaca, Colonia Aurelia Cibalae, Vinkovci u staro doba, Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979..

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

Rimske zemljane posude iz Vinkovaca, Colonia Aurelia Cibalae, Vinkovci u staro doba, Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979..

Josip Brunšmid, snimak: Atelier J. Standl, oko 1900., Colonia Aurelia Cibalae, Vinkovci u staro doba, Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

Literatura

Stojan Dimitrijević, Josip Brunšmid i Vinkovci, referat održan 10.09.1973. Vinkovci, u Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979.

www.Enciklopedija.hr

Ivana Iskra – Janošić, Josip Brunšmid (Vinkovci, 10. 2. 1858. – Zagreb, 29. 10. 1929), Vinkovci, 1979.

Mira Kolar-Dimitrijević, E. Wagner, Brunšmid i Hoffiler, osnivači moderne sjevernohrvatske arheologije VDG Jahrbuch, Vol 15, 2008.

Vanja Radauš, Uloga Josipa Brunšmida u Hrvatskoj kulturi, u Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979.

Duje Rendić-Miočević, Josip Brunšmid, referat održan 10.09.1973. Vinkovci, u Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979.

Gjuro Szabo, Dr. Josip Brunšmid, , Narodna starina, Vol. 8, No. 19, 1929.

Vera Vejvoda – Ivan Mirnik, Bibliografija radova Josipa Brunšmida, u Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979.

Popis slika

Slika 1. Josip Brunšmid, Omer Mujadžić, ulje na platnu, slikano oko 1925., vlasnik Arheološki muzej u Zagrebu, snimio Krešimir Tadić, Zagreb, Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979.. str. 16 a. i b.

Slika 2. Razglednica starih Vinkovaca, Vinkovci: Park i Gradski muzej, Foto: Stojan Dimitrijević, Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979., str. 131.

Slika 3. Plan Vinkovaca, Colonia Aurelia Cibalae, Vinkovci u staro doba, Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979.. str. 57.

Slika 4. Rimski željezni predmeti iz Vinkovaca, Colonia Aurelia Cibalae, Vinkovci u staro doba, Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979.. str. 76.

Slika 5. Rimske zemljane posude iz Vinkovaca, Colonia Aurelia Cibalae, Vinkovci u staro doba, Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979.. str. 84.

Slika 6. Josip Brunšmid, snimak: Atelier J. Standl, oko 1900., Colonia Aurelia Cibalae, Vinkovci u staro doba, Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, Vinkovci, 1979.. str. 105.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 277-293

Zlatko Đukić: Josip Brunšmid i njegovo značenje za antičku arheologiju

JOSIP BRUNŠMID I NJEGOVO ZNAČENJE ZA ANTIČKU ARHEOLOGIJU

Sažetak

Vinkovčanin Josip Brunšmid, potomak njemačke, švapske obitelji, ima golemo značenje za hrvatsku arheologiju. Njegov rad i ostvareni rezultati u znanstvenom i stručnom djelovanju ostavili su dubok trag. U svom stručnom radu bio je svestrana osoba, a svoj rad je zasnivao u nekoliko osnovnih područja. Pored sveučilišne nastave i upravljanja Narodnim muzejom u Zagrebu istaknuo se kao nositelj moderne muzeološke djelatnosti. Osobno je inventirao više od 50.000 antičkog i medijevalnog novca te 1.000 arheoloških predmeta. Pregledom njegova znanstvenog opusa vidljivo je njegovo znanstveno usmjerenje prije svega o antičkoj arheologiji koja ga je najviše zaokupila i kojoj je posvetio najviše svojih radova. Očito je da je Brunšmidov prebogat opus preslik njegova neumornog istraživanja i stručne obrade koja je očita u njegovim brojnim radovima.

JOSIP BRUNŠMID UND SEINE BEDEUTUNG FÜR DIE ANTIKE ARCHÄOLOGIE

Zusammenfassung

Der Vinkovacer Josip Brunšmid, Nachkomme einer deutschen, schwäbischen Familie, hat eine riesige Bedeutung für die kroatische Archäologie. Seine Arbeit und die erzielten Ergebnisse in wissenschaftlicher und fachlicher Tätigkeit hinterließen eine tiefe Spur. In seiner Fachtätigkeit war er eine vielseitige Person, seine Tätigkeit begründete er auf einigen Grundgebieten. Neben dem Universitätsunterricht und der Leitung des Volksmuseums in Zagreb hob er sich als Träger der modernen musealen Tätigkeit hervor. Persönlich inventierte er über 50.000 Stück antiken und mittelalterlichen Geldes sowie 1.000 archäologischer Gegenstände. Bei der Übersicht seines wissenschaftlichen Wirkens ist ersichtlich, dass seine wissenschaftliche Aufmerksamkeit vor allem der antiken Archäologie gehört, die ihn am meisten beschäftigte und welcher er die meiste seiner Arbeiten widmete. Offensichtlich ist, dass Brunšmids umfangreiches Werk ein Spiegelbild seiner unermüdlichen Forschung und fachlicher Bearbeitung ist, die sich in seinen zahlreichen Werken offenbart.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 295-305

Zlatko Đukić, Robert Stubičar: Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku...

doc. dr. sc. Zlatko Đukić

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet - Odsjek za povijest

Lorenza Jagera 9 31000 OSIJEK zdjukic@ffos.hr

Robert Stubičar, doktorand

Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet Osijek

Studij – Poslijediplomski doktorski studij književnost i kulturni identitet

Lorenza Jagera 9 31000 Osijek robertstubicar1@gmail.com

UDK: 902(497.5) Pregledni rad

Prihvaćeno: 30.09.2024.

Hrvatsko pčelarsko društvo

Pčela u Osijeku s osvrtom na djelatnost pčelara

Nijemaca i Austrijanaca

Autori u radu opisuju nastanak, razvoj i rad pčelarskog društva „Pčela“ u Osijeku te djelatnost pčelara Nijemaca i Austrijanaca. Također daju pregled povijesnog razvoja pčelarstva od starog Egipta do Osijeka u starom vijeku. Današnje pčelarsko društvo Pčela u Osijeku, slijednik je ranijeg Hrvatsko-slavonskog pčelarskog društva u Osijeku, koje je 2019. obilježilo 140. obljetnicu osnutka i djelovanja.

Ključne riječi: Hrvatsko pčelarsko društvo pčela iz Osijeka, gospodarstvo, pčele

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 295-305

Zlatko Đukić, Robert Stubičar: Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku...

Uvodno

2. ožujka 1879. sazvana je skupština pčelara i prijatelja pčelarstva u Donjem gradu u Osijeku. Skupštinom je presjedao obrtnik i pčelar Ferdo Sax. Nazočni su bili Franjo Schmidt, veleposjednik i gradski zastupnik, Ignjo Sudić, gradski činovnik, Dragutin Schwarz, knjigovođa, Cvjetko Ittlinger, obrtnik, Antun Streitenberger, učitelj, Ivan Heštera, gradski činovnik, Hinko Schmidt, gostioničar, Ignjo Simader, umirovljeni natporučnik, Miloš Bosanac, katastarski nadzornik, Cvjetko Sladek, obrtnik, Ivan Till, obrtnik i pčelar, Kosta Nedeljković, gradski podsatnik, Ferdo Hornek, trgovac, Josip Stuhlhofer, obrtnik i Bogdan Penjić, učitelj i pčelar.

Jednoglasno je izabran za predsjednika Udruge Franjo Schmidt, mlađi. Izglasan je naziv društva „Slavonsko pčelarsko društvo“ i naziv glasila/časopisa „Slavonska pčela“.

Sjedište udruge je bilo u hotelu „Slavonija“ u Donjem gradu, a sastanci su se održavali svake srijede.

Prvi tajnik Bogdan Penjić vodio je zapisnike na hrvatskom jeziku, dok je drugi tajnik Antun Streitenberger prevodio zapisnike na njemački jezik. Glavni razlog tomu bio je što je veliki broj Osječana govorio oba jezika, dok su ih ostali gotovo svi razumjeli.

Postojala su i pravila Slavonskog pčelarskog društva od 30 paragrafa ili odredbi od 24. svibnja 1879.

Osnivane su i podružnice Hrvatskog slavonskog pčelarskog društva u Osijeku. Tako su osnovane podružnice u Valpovu, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Koprivnici, Vukovaru, Petrovaradinu, Bizovcu, Čepinu, Hrtkovcima, Našicama, Đakovu, Iloku, Ivankovu, Vrbanji, Vrbovcu, Slatinskom Drenovcu, Ludbregu, Imotskom, Đurđevcu, Sušaku, Voćinu, Novigradu, Bošnjacima, Vrbanji, Novigradu, Orahovici, Mačkovcu (Međimurje), Podravskoj Moslavini, Varaždinu, Otoku, Brezinama (Pakrac), Šestanovcu i Magadenovcu. Sveukupno više od tridesetak podružnica.

Sama djelatnost i proizvod pčelarskog društva i pčela, med i drugi proizvodi, od ekologije do boljih i zdravijih prirodnih uvjeta života, ima utjecaja na sreću i blagostanje ljudi.

O Hrvatskom pčelarskom društvu Pčela iz Osijeka i njegovom značenju za napredak gospodarstva i društva u cjelini će više biti u nastavku rada.

Osijek u starom vijeku

Iz povijesnih izvora saznajemo da je područje Osijeka bilo nastanjeno još u prapovijesti i starom vijeku.

Upravo na području Donjeg grada u Osijeku gdje je utemeljeno Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku, postojalo je u 3. st. prije Krista ilirsko-keltsko naselje Mursa. Za vrijeme cara Augusta u 8. godini poslije Krista, Rimljani su zauzeli Mursu i okolna

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 295-305

Zlatko Đukić, Robert Stubičar: Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku...

područja.1 Najveći razvoj grad Mursa stječe za vrijeme cara Hadrijana u 2. st. poslije Krista, koji je 133. godine Mursu imenovao rimskom kolonijom Colonia Aelia Mursa.2

Tijekom 2. st. u Mursi postoji kršćanstvo, dok u 4. st. postaje sjedište biskupa.3 351. godine pod zidinama Murse došlo je do znamenite bitke između rimskog cara Konstancija II. koji je vladao između 337. i 361.4 i protucara Magnencija (Magancija) i koji 353. postaje samovladar čitavog Carstva.

Goti pustoše grad Mursu krajem 4. i početkom 5. st., dok Huni 441. zauzimaju i ruše Mursu. 581. grad Mursa navodi se posljednji put u antici.5

Povijest pčelarstva u starom Egiptu

Na području plodnih rijeka kao što su rijeka Nil te u Mezopotamiji, pronađeni su jedni od najstarijih dokaza o ljudskome uzgoju pčelinjih zajednica te korištenja pčelinjih proizvoda. Najstariji su ljudi u početku med sakupljali iz divljih košnica koje su se mogle pronaći na području plodnih riječnih dolina, da bi se s vremenom i sami osposobili u njihovu uzgoju.6 Ljudi su od najranijih razdoblja zaključili kako je med zdrav, hranjiv i ljekovit te se drži jednim od najvećih darova koje je priroda dala čovjeku. Stoga je med postao jednim od najpoželjnijih luksuznih proizvoda.

Na području starog Egipta pčelarstvo će se utemeljiti kao jedno od najvažnijih zanimanja. Med je vrlo rano upoznat kao proizvod koji ima brojna ljekovita svojstva te je stoga smatran jednim od najznačajnijih pripravaka za borbu protiv brojnih bolesti. Uz med, pčelinjim voskom stari narodi su se naveliko koristili i njemu su pripisivali brojna magična svojstva.

Kada je riječ o istraživanju pčelarstva u staroj povijesti na svjetskoj razini, tu su najrelevantniji autori Gene Kritsky, Eva Crane, Stephen Buhmann, Hilda M. Ransome, E. Readicker-Henderson te Carole Reeves koji u svojim knjigama i radovima pišu i govore o pčelama i njihovim proizvodima te o njihovoj uporabi u staroj povijesti i antici. Pored navedenih, postoji manji broj znanstvenika koji se bavi proučavanjem pčela u staroj povijest, točnije starome Egiptu.

U Hrvatskoj historiografiji praktički pa i ne postoji detaljan pregled pčelarstva u staroj povijesti te samim time ni u starome Egiptu. Poneki se podatci mogu pronaći u prijevodima stranih autora te kod rijetkih jugoslavenskih i hrvatskih autora.

1 Sršan, S., Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku 1879.-1999., Osijek, 1999., str. 15.

2 Sršan, S., Isto, str. 15.

3 Sršan, S., Isto, str. 15.

4 Sršan, S., Isto, str. 15.

5 Sršan, S., Isto, str. 15.

6 Đukić, Z.- Stubičar, R., Pčele i pčelinji proizvodi te njihova primjena u starome Egiptu, Ekonomska i Ekohistorija, br. 18., Zagreb – Samobor 2022., str. 88-99.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 295-305

Zlatko Đukić, Robert Stubičar: Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku...

Prvi arheološki dokazi o odnosu pčela i čovjeka sežu u 25. stoljeće prije Krista te su pronađeni na području plodnog polumjeseca.7 Osvajanjem Egipta od strane Aleksandra Velikog započinje novo razdoblje egipatskog pčelarstva koje će u konačnici oblikovati Grci i Rimljani.

Upravo zato se pčelarstvo krenulo razvijati već od najranijih dana egipatske državnosti te su faraoni i visoki državni činovnici držali kontrolu nad cijelom pčelarskom djelatnošću.

Također prema starožidovskoj knjizi Talmud navodi se kako su Egipćani 2000 godina prije Krista primjenjivali i koristili košnice izrađene od pečene zemlje/gline, ali i one izrađene pletenjem šiba i namazanih blatom.8

Hrvatsko pčelarstvo do osnivanja pčelarskog društva 1879.

Na području Hrvatske tradicija pčelarstva postoji od vremena Grka i Rimljana. Plinije, rimski pjesnik u svojim zapisima navodi med sa otoka Šolte, od ružmarina i kadulje koji se nazivao »Olintio«. Izvori o prvim pčelarenjima na tom području zapisani su komunalnim statutima, sudskim tužbama i zapisnicima sudskih rasprava, a jedan od prvih pisanih dokumenata o pčelarstvu u Hrvatskoj nalazi se u Vinodolskom zakoniku iz 1288. Srednjovjekovni statuti na području Hrvatske uređivali su pravne odnose u pčelarstvu, osobito pravo vlasništva nad pčelinjim zajednicama, krađu roja ili cijele košnice.

U početku su pčele držane u pletarama izrađene od slame ili pruća, a prije uzimanja meda, pčele bi se istresle iz pletare. Jednom godišnje se skupljao med, a u međuvremenu bi dolazilo do rojenja te bi se povećavao broj pčelinjih zajednica.

U Statutu grada Dubrovnika iz 1272. u šestoj knjizi 40. odredbe navodi se zabrana pravljenja medovine za prodaju. Onaj koga uhvate u prodaji medovine mora platiti novčanu kaznu, a medovina se mora proliti. Drugi dio odredbe regulira izradu medovine za vlastite potrebe koja je dozvoljena.9

Uzgoj pčela na Braču započeo je krajem XIV. i početkom XV. stoljeća. S vremenom su izrađivane košnice od slame i drveta, a poznate su one kamene sa Brača i Hvara te Karina iz 16. stoljeća.

Brački statut iz 1305. u prvoj knjizi Reformacije u odredbi 44. regulira držanje pčela. U pčelarstvu se razlikovalo da li netko drži pčele sam za svoj vlastiti račun

7 Kritsky, G., The Tears of Re Beekeeping in Ancient Egypt. Oxford USA: Oxford University Publishing, 2015., str. 7.

8 Sršan, S., Isto, str. 21.

9 Križman Mate - Kolanović, Josip, Statut grada Dubrovnika, Historijski arhiv Dubrovnik, Dubrovnik, 1990., str. 184., Šesta knjiga, Medovina, članak 40. „Nitko ne smije praviti medovinu za prodaju; i neka onaj tko je bude pravio plati dva perpera globe i neka se sva ta medovina prolije; i neka onaj tko prijavi dobije polovicu globe. Za piće pak u vlastitoj kući neka je svakomu slobodno praviti medovinu“.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 295-305

Zlatko Đukić, Robert Stubičar: Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku...

ili zajednički nekoliko njih drže pčele. Zabranjeno je držati pčele za strance pod prijetnjom novčane kazne.10

Seljaci-kmetovi u feudalnom uređenju bili su dužni davati svojim gospodarima desetinu od proizvodnje meda po košnici.11 U starijim popisima vidljivo je da se desetina seljaka-kmetova ustaljeno nalazila kolona “desetina od košnica pčela”.12

Prirodoslovac opat Albert Fortis 1773. posjećuje Brač i navodi: „Brač je od davnine poznat zbog odličnog meda”.13 U Bračkom pčelarstvu se razlikovalo da li netko drži pčele sam za svoj vlastiti račun ili zajednički nekoliko njih drže pčele. Zabranjeno je držati pčele za strance.

Vinodolski zakon iz 1288. u odredbi pod brojem 8. regulirao je krađu pčela ili meda za koju je bila zapriječena novčana kazna.14

Statut grada Rijeke iz 1530. u trećoj knjizi 28. odredbe regulira krađu rojeva pčela.

Vinodolski zakonik iz 1288. navodi pčele u 8. odredbi regulirao je krađu pčela ili meda za koju je bila zapriječena novčana kazna.15

Zadarski statut iz 1564. u knjizi Reformacije u odredbi 128. uređuje patvoreni vosak, na način ako se utvrdi da je riječ o lažnom pčelinjem vosku, počinitelj ga je dužan spaliti na vatri, a polovicu njegove vrijednosti dužan je nadoknaditi oštećenome koji je kupio patvoreni vosak.16

10 Cvitanić, Antun, Brački statut, Bračko srednjovjekovno pravo, Književni krug, Split 2006., str. 42., 347. –349. Prva knjiga Reformacije, članak 44. O pčelama „Jednako tako neka se primjenjuje odluka da nijedan stranac, bez obzira na svoj društveni i osobni položaj, niti drži niti dade držati pčele na otoku Braču, niti na dio niti u ortaštvu s (kojim) otočanima, jer od njih u tome nemamo nikakve koristi nego znatnu štetu, jer kada dolaze da prime svoj dio plodova od pčela, pod tom izlikom prave mnoge štete i pod tim izgovorom izvlače mnoge stvari na štetu daće tridesetnine (koju) drugačije ne mogu izbjeći. (Zato je odlučeno) da se odsada unaprijed nijedan naš otočanin, bilo kojega društvenog položaja bio, ne usudi ni na kakav način držati pčele kakvih stranaca pod prijetnjom globe od dvadeset i pet libara malih (denara). A u smislu ove odluke neka se smatraju strancima oni koji ne stanuju na otoku Braču i neka se (ovo) razglasi po svim selima, podrazumijevajući da su stranci oni koji (na Braču) nemaju očinskih i majčinskih dobara. (Odluka je) prihvaćena sa 56 kuglica, dok su tri bile protiv“.

11 Sršan, S., Isto, str. 25.

12 Sršan, S., Isto, str. 25.

13 Isto, str. 28.

14 Margetić, Lujo, Vinodolski zakon, Tiskara Rijeka, Rijeka – Novi Vinodolski, 1989., str. 17. članak 8. „Nadalje, ako je netko noću ukrao u staji neko živinče ili s guvna žito ili u ulištu, s mjesta gdje se drže pčele, med, također plaća knezu 50 libara, ako je bio ondje povik „pomagaj“, a po danu 40 soldina, a također i u noći, ako nije bilo povika, kao i dvostruku štetu, kako je pisano. Poviku se vjeruje“.

15 Margetić, Lujo, Vinodolski zakon, Tiskara Rijeka, Rijeka – Novi Vinodolski, 1989., str. 17. članak 8. „Nadalje, ako je netko noću ukrao u staji neko živinče ili s guvna žito ili u ulištu, s mjesta gdje se drže pčele, med, također plaća knezu 50 libara, ako je bio ondje povik „pomagaj“, a po danu 40 soldina, a također i u noći, ako nije bilo povika, kao i dvostruku štetu, kako je pisano. Poviku se vjeruje“.

16 Kolanović, Josip – Križman Mate, Zadarski statut, Ogranak Matice Hrvatske u Zadru i Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Zadar, 1997., str. 609., knjiga Reformacije, članak 128. Patvorena paklina, vosak i sir „Isto tako, neka je rečenomu zakupniku daća i svakomu drugomu slobodno prijaviti gospodinu knezu i optužiti sve koji donose patvorenu paklinu, vosak i sir, tu patvorenost neka je gospodin knez dužan i kadar istražiti,

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 295-305

Zlatko Đukić, Robert Stubičar: Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku...

Prvo osnovano pčelarsko društvo u Hrvatskoj je ono u Osijeku iz 1879. kao i specijalizirani pčelarski časopis »Slavonska pčela« koji se danas zove »Hrvatska pčela«.

Najstariji popis osječkog područja iz 1697. poslije oslobođenja od Osmanlija, navodi da je Retfala imala 189 košnica, Osijek 19, Petrijevci 25, osječko Podgrađe 86, Osječani na otoku 137.17

Iz popisa vukovarskog vlastelinstva iz 1736. činilo je 35 sela koja su se sastojala od 2841 kućedomaćina i 819. pčelinjih zajednica.18 Analizirajući po mjestima vukovarskog područja onda je 1736. godine Stari Vukovar imao 234 kućedomaćina i 96 pčelinjih zajednica, Sotin 57 kućedomaćina i čak 180 pčelinjih zajednica, Lovas 64 kućedomaćina i 74 pčelinje zajednice, Šarengrad 90 kućanstava i 96 pčelinjih zajednica, dok je Tovarnik imao samo 47 pčelinjih zajednica, na 120 kućanstava.19

Nakon 1737. kada je objavljen Urbar cara i kralja Karla VI. i dalje se davala desetina od košnica. Tako je poznato da su 13. listopada 1764. osječki župnici –Isusovci prikupljali desetinu od pčelinjih zajednica.20

Osječki kapucini prema Osječkom ljetopisu iz Slovenije nabavljaju 6 matica, dok u Baranji (Grabovac) kupuju 3 matice, te su 1922. počeli baviti pčelarstvom.21

Od pojave prve literature u Hrvatskoj o uzgoju pčela, navodi se Hisna knisicza, Zagreb, 1756. koja u III. dijelu u 27 točaka sadrži upute pčelarima za rad s pčelama.22

Najstarijim književnicima koji pišu o pčelarstvu na hrvatskom jeziku smatraju se Brosig, H., Vjesctni uvod u gajenju pcselah, Beč, 1808. kao njemački prijevod; Klaić, F. E., Kratki nauk o gajenju pčelah, Zagreb, 1859.; Horvat, Fr., Nauk o pčelarstvu, Zagreb, 1861.; Muškardin, D., Dalmatinac, 1870., Kučenjak, M., Pčelarstvo, Zagreb, 1877.23

1879. u Osijeku se osniva prvo i najstarije pčelarsko društvo na jugoistoku Europe, dok je prva pčelarska zadruga osnovana na otoku Šolti 1875. pod talijanskim imenom Consorzio apistico.24

da li u njima ima patvorenosti ili nema; pa ako jasno utvrdi da je patvorina počinjena, neka je dužan rečene patvorine baciti u oganj, davši prethodno polovicu podnositelju tužbe; s obzirom na paklinu, neka se ne podrazumijeva gore rečeno ako se u njoj zatekne nevelika količina vode, a o toj nevelikoj količini vode neka providi gospodin knez“.

17 Smičiklas, T., Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, II. dio, Zagreb, 1891., str. 64. i 85.

18 Sršan, S., Pregled gospodarskog i demografskog stanja Vukovarskog vlastelinstva 1736., Acta historicooeconomica: časopis za ekonomsku povijest, Zagreb, 1986., str. 208.

19 Sršan, S., Isto, str. 209.

20 Sršan, S., Hrvatsko pčelarsko društvo “Pčela” u Osijeku 1879.-1999., Osijek, 1999., str. 26.

21 Sršan, S., Osječki ljetopisi 1686.-1945., Osijek, 1993., str. 344.

22 Sršan, S., Hrvatsko pčelarsko društvo “Pčela” u Osijeku 1879.-1999., Osijek, 1999., str. 26.

23 Sršan, S., Isto, str. 26.

24 Sršan, S., Isto, str. 26.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 295-305

Zlatko Đukić, Robert Stubičar: Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku...

Jedan od razloga osnivanja pčelarskog društva u Osijeku bila je velika zaostalost i primitivnost kod pčelarenja, te je cilj bio organizacija i priključenje naprednom pčelarenju po uzoru na Europske pčelare.

2. ožujka 1879. sazvana je skupština pčelara i prijatelja pčelarstva u Donjem gradu u Osijeku. Predsjedavajući Skupštine bio je obrtnik i pčelar Ferdo Sax, dok se od ostalih nazočnih navode: Franjo Schmidt, veleposjednik i gradski zastupnik, Ignjo Sudić, gradski činovnik, Dragutin Scwarz, knjigovođa, Cvjetko Ittlinger, obrtnik, Antun Streitenberger, učitelj, Ivan Heštera, gradski činovnik, Antun Hržić, profesor, dr. Ivan Zoch, profesor, Slavoljub Vallo, pošt. činovnik, Hinko Schmidt, gostioničar, Ignjo Simader, umirovljeni nadporučnik, Miloš Bosanac, katastarski nadzornik, Cvjetko Sladek, obrtnik, Franjo Bengjel, obrtnik, Matija Užarević, obrtnik, Ivan Till, obrtnik i pčelar, Kosta Nedeljković, gradski podsatnik, Ferdo Hornek, trgovac, Josip Stuhlhofer, obrtnik i Bogdan Penjić, učitelj i pčelar, kao zapisničar skupštine.25

Dnevni red skupštine je bio:

1. Ime društva i eventualno stručnog glasila

2. Izbor predsjednika i uprave

3. Izbor odbornika za izradu društvenih pravila i

4. Izbor odbora za odabir društvenih košnica (džirzonke) obzirom na pojedine sisteme uzgoja.26

Na prijedlog Bogdana Penjića jednoglasno je izabran Franjo Schmidt mlađi za predsjednika udruge, dok su postali članovi uprave: Antun Hržić, Cvjetko Ittlinger, Bogdan Penjić, Ferdo Sax, Ignjo Simader, Antun Streitenberger, Ignjo Sudić i dr. Ivan Zoch.27

Sjedište udruge bilo je u Osijeku u Donjem gradu, a hotel Slavonija bilo je mjesto održavanja pčelarskih sastanaka svake srijede na tzv. imkerskim (pčelarskim) večerima. zapisnici skupština i odborskih sjednica vođeni su na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Na drugoj glavnoj konstituirajućoj skupštini udruge održanoj 25. ožujka 1879. razmatran je prijedlog pravila slavonskoga pčelarskoga družtva koja su nakon rasprave prihvaćena te dostavljena 28. svibnja 1879. Gradskom poglavarstvu u Osijeku da ih ono dostavi zemaljskoj vladi u Zagreb na potvrdu.28 Pravila su bila na hrvatskom i njemačkom jeziku, te su odobrena 22. listopada 1879. br. 21181 s napomenom da odredbe 26. i 27. vezane uz društveni jezik trebaju biti isključivo na hrvatskom jeziku, što je na kraju i prihvaćeno 1883.29

25 Sršan, S., Isto, str. 29.

26 Sršan, S., Isto, str. 29.

27 Sršan, S., Isto, str. 29.

28 Sršan, S., Isto, str. 30.

29 Sršan, S., Isto, str. 30.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 295-305

Zlatko Đukić, Robert Stubičar: Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku...

Poznati pčelari Nijemci i Austrijanci Hrvatsko-Slavonskog pčelarskog društva u Osijeku

Od starih Grka saznajemo da je čovjek mjerilo i snaga svih stvari. Iz tog razloga navode se pojedinci koji su bili nositelji pčelarstva u Hrvatskoj.

Chavrak pl. Levin – Letovanički, rođ. 15.04.1852. u Zagrebu, gdje je završio pravni studij. 1892. postaje tajnik Virovitičke županije, a kasnije i podžupan kraljevske županijske oblasti u Osijeku, te 1901. župan Virovitičke županije u Osijeku. Dao je veliki doprinos razvoju Osijeka, supruga mu je bila Hermina rođ. Miller.30

Fiedler Stjepan, rođ. 1873., a umro 30. rujna 1932. u Osijeku. Bio je dugogodišnji pčelar od kraja prvog svjetskog rata te je imao pčelarski paviljon sa 32 pčelinje zajednice. Bavio se proizvodnjom umjetnog saća, s vremenom je proizvodnju unaprjeđivao i modernizirao, te je radi dnevne izrade od 120 kg prvoklasnog umjetnog saća više puta bio nagrađivan.31

Ondrušek Albert, bio je predsjednik i uvaženi pčelar “Hrvatsko-slavonskog pčelarskog društva u Osijeku”. Umro je 1957. u Osijeku.32

Sax Ferdo, bio je gradski zastupnik Osijeka i jedan od osnivača “Hrvatskoslavonskog pčelarskog društva u Osijeku” 1879. Dugogodišnji je potpredsjednik pčelarskog društva u Osijeku. Bavio se naprednim pčelarenjem i umro je 1894.33

Schmidt Franjo mlađi, bio je prvi predsjednik “Slavonskog pčelarskog društva u Osijeku” i glavni utemeljitelj 1879. Bio je i gradski zastupnik Osijeka preko 30 godina. U blizini Osijeka imao je veliki pčelinjak s 96 pčelinjih zajednica, koje je u jednoj noći zahvatio veliki požar, što ga je teško pogodilo. Umro je 18.09. 1904. u Osijeku.34

Stumpf Dragutin, bio je stari Osječanin, gdje je završio gimnaziju, a pravo u Zagrebu. Stupio u odvjetničku pisarnu Wagner u Osijeku. Od 1882. bio je redarstveni pristav i gradski vijećnik Osijeka. bavio se pčelarstvom i član “Slavonskog pčelarskog društva u Osijeku” 1879.35

Streitenberger Antun, rođen u Osijeku, 23. 01. 1835. Bio je učitelj 40 godina na donjogradskoj općoj pučkoj školi. Podrijetlom je bio Nijemac i bio je među prvim osnivačima “Slavonskog pčelarskog društva u Osijeku”. 07.06.1914. umire kao učitelj u mirovini te poznati pčelar.36

30 Sršan, S., Isto, str. 128.

31 Sršan, S., Isto, str. 128.

32 Sršan, S., Isto, str. 131.

33 Sršan, S., Isto, str. 133.

34

35

36

Sršan, S., Isto, str. 133.

Sršan, S., Isto, str. 134.

Sršan, S., Isto, str. 134.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 295-305

Zlatko Đukić, Robert Stubičar: Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku...

Šenberger Josip, rođen u Osijeku 21.12. 1892. gdje je završio učiteljsku školu. Zavolio je pčelarstvo koje ga je pratilo do kraja života. Pisao je u Hrvatskoj pčeli, a 1935. preuzima uredništvo Hrvatske pčele do 1937. i od 1948. do 1952.

1968. za zasluge je izabran za počasnog člana Pčelarskog saveza Hrvatske, a 23.08.1972. umire u Osijeku.37

Veber Antun, rođen u Podravskim Podgajcima 1894. bio je aktivan pčelar gotovo šest desetljeća. Neumorno je prenosio znanje na brojne mlade pčelare. Jedan je od osnivača i dugogodišnji član upravnog odbora Pčelarskog društva u Osijeku, te jedan od osnivača Pčelarskog društva “Bagrem” u Donjem Miholjcu. Umro je 22.11.1971.38

Vinkler Dragutin, rođen 1911. u Osijeku, gdje je završio trgovačku akademiju. Pčelarstvom se bavio cijeloga života, te je dao veliki doprinos na organizaciji i uređenju pčelarskog društva u Osijeku. gdje je i umro 1981.39

Zaključak

Rad Hrvatskog pčelarskog društva Pčela u Osijeku održao se do naših dana, a uvijek će postojati entuzijasti i ljudi koji su vedrog duha, vrijedni i marljivi baš poput pčela koji će podupirati i nastaviti rad svojih prethodnika pčelara.

Ako se ugledamo na rad jedne pčelinje zajednice koja je posložena besprijekorno i idealno funkcionira, onda nesumnjivo možemo reći da je svjetla budućnost u radu pčelarske udruge “Pčela” iz Osijeka. Kada je riječ o djelatnosti i proizvodima pčelinje zajednice i pčelarskog društva Pčela iz Osijeka, a to su proizvodi počevši od najpoznatijeg meda, preko voska, propolisa, cvjetnog praha i pčelinjeg otrova, pa do koristi u ekologiji, poljoprivredi i posebno voćarstvu, onda možemo zaključiti da smo sretni što imamo pčele i pčelare koji doprinose sreći i životnom blagostanju ljudi.

Iako su pčelari i ljubitelji pčela iz brojnih krajeva Republike Hrvatske, ali i šire bilo po rođenju ili podrijetlu od Austrije i Njemačke, ali i drugih zemalja jugoistočne Europe, svi su složni i suglasni kada je riječ o dobrobiti uzgoja pčela.

Za nekoliko godina, točnije 2029. Hrvatsko pčelarsko društvo “Pčela” u Osijeku, proslaviti će jednu okruglu obljetnicu od utemeljenja društva, a to je punih 150 godina od njegovog osnutka. Stoljeće i pol, veliko je vremensko razdoblje kroz koje su mnogi članovi aktivno i svojim radom doprinijeli u obavljanju zadaća koje su se našle pred pčelarskim društvom “Pčela” iz Osijeka.

37 Sršan, S., Isto, str. 136.

38 Sršan, S., Isto, str. 137.

39 Sršan, S., Isto, str. 137.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 295-305

Zlatko Đukić, Robert Stubičar: Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku...

Izvori i literatura

Cvitanić, Antun, Brački statut, Bračko srednjovjekovno pravo, Književni krug, Split 2006.

Đukić, Z. – Stubičar, R., Pčele i pčelinji proizvodi te njihova primjena u starome Egiptu, Ekonomska i Ekohistorija, br. 18., Zagreb – Samobor 2022., str. 88-99.

Kolanović, Josip – Križman Mate, Zadarski statut, Ogranak Matice Hrvatske u Zadru i Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Zadar, 1997.

Križman Mate - Kolanović, Josip, Statut grada Dubrovnika, Historijski arhiv Dubrovnik, Dubrovnik, 1990.

Kritsky, G., The Tears of Re Beekeeping in Ancient Egypt. Oxford USA: Oxford University Publishing, 2015.

Margetić, Lujo, Vinodolski zakon, Tiskara Rijeka, Rijeka – Novi Vinodolski, 1989.

Smičiklas, T., Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, II. dio, Zagreb, 1891.

Sršan, S., Pregled gospodarskog i demografskog stanja Vukovarskog vlastelinstva 1736., Acta historico-oeconomica: časopis za ekonomsku povijest, Zagreb, 1986.

Sršan, S., Osječki ljetopisi 1686.-1945., Osijek, 1993.

Sršan, S., Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku 1879.-1999., Osijek, 1999.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 295-305

Zlatko Đukić, Robert Stubičar: Hrvatsko pčelarsko društvo Pčela u Osijeku...

HRVATSKO PČELARSKO DRUŠTVO PČELA U OSIJEKU S OSVRTOM NA DJELATNOST PČELARA NIJEMACA I AUSTRIJANACA

Sažetak

Rad opisuje pčelarsko društvo Pčela u Osijeku te djelatnost pčelara Nijemaca i Austrijanaca, kao i Osijek u starom vijeku te povijest pčelarstva u starom Egiptu. Današnje pčelarsko društvo Pčela u Osijeku, slijednik je ranijeg Hrvatsko-slavonskog pčelarskog društva u Osijeku, koje je 2019. obilježilo 140. obljetnicu osnutka i djelovanja. Ono je utemeljeno 1879. godine u vremenu vrlo značajnom za hrvatski narod. Nastanak društva se temeljio iz težnje i potrebe hrvatskog naroda da se gospodarski razvije te kulturno i nacionalno osnaži i bolje poveže s ostalim hrvatskim područjima. Pčelarsko društvo u Osijeku dalo je veliki doprinos na gospodarskom području Hrvatske, najprije u razvoju pčelarstva, ali na drugim područjima. Osim materijalnih temelja koji služe za ostvarenje brojnih kulturnih, nacionalnih, prosvjetnih i drugih ciljeva, značajan doprinos očitovao se i u moralnim i etičkim dobrima koje je društvo promicalo po uzoru na pčele.

Ključne riječi: Hrvatsko pčelarsko društvo pčela iz Osijeka, gospodarstvo, pčele

DIE

KROATISCHE IMKERGESELLSCHAFT

„PČELA“ IN OSIJEK MIT RÜCKBLICK AUF DIE TÄTIGKEIT DER DEUTSCHEN

UND ÖSTERREICHISCHEN IMKER

Zusammenfassung

Der Beitrag beschreibt die Imkergesellschaft „Pčela“ („Die Biene“) in Osijek sowie die Tätigkeit der deutschen und österreichischen Imker und auch Osijek im Altertum sowie die Geschichte der Imkerei im altertümlichen Ägypten. Die heutige Imkergesellschaft „Pčela“ in Osijek ist Nachfolgerin der früheren Kroatisch-slawonischen Imkergesellschaft in Osijek, die 2019 ihr 140. Jubiläum der Gründung und Tätigkeit feierte. Sie wurde 1879 gegründet, in einer Zeit, die für das kroatische Volk sehr bedeutend war. Der Fortbestand der Gesellschaft beruhte auf dem Bestreben und dem Bedürfnis des kroatischen Volkes, sich wirtschaftlich zu entwickeln, kulturell und national zu kräftigen und sich mit den anderen kroatischen Gebieten besser zu verbinden. Die Imkergesellschaft in Osijek leistete einen großen Beitrag auf wirtschaftlichem Gebiet von Kroatien, vor allem zur Entwicklung der Imkerei, aber auch auf anderen Gebieten. Außer den materiellen Grundlagen, die zur Realisation zahlreicher kulturellen, nationalen, Bildungs- und sonstiger Ziele dienen, offenbarte sich ein bedeutender Beitrag auch in moralischen und ethischen Gütern, welche die Gesellschaft nach dem Vorbild der Bienen förderte.

Schlüsselwörter: Kroatische Imkergesellschaft Pčela aus Osijek, Wirtschaft, Bienen

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

Dr. sc. Vladimir Huzjan, viši znanstveni suradnik

HAZU

Zavod za znanstveni rad u Varaždinu, Vladimira Nazora 14, Varaždin vhuzjan@hazu.hr

UDK: 323.15(497.5Varaždin=112.2) (091)

Pregledni rad Prihvaćeno: 27.08.2024

Njemački i

austrijski

vojnici,

žrtve

Prvog i Drugog svjetskog rata, pokopani na gradskom groblju Varaždin.

*

Sjećanje i zaborav

U ovome radu autor je donio popis preminulih njemačkih i austrijskih vojnika, žrtava Prvog i Drugog svjetskog rata, pokopanih na Gradskom groblju Varaždin. Poznat je identitet većine pokopanih vojnika, a poseban osvrt učinjen je na stanje njihovih grobova danas. Istraživanje je provedeno pregledom zapisa u arhivskim knjigama ‘Grobni očevidnik 1910.-1919.’ i ‘1940.-1949.’

* Istoimeno izlaganje održano je na 31. međunarodnom znanstvenom skupu ‘’Nijemci i Austrijanci u Hrvatskom kulturnom krugu’’ održanom u Osijeku od 10. do 12. studenoga 2023. godine. Organizator skupa bila je Njemačka zajednica, Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, iz Osijeka.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

UVOD

Tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata poginuli vojnici savezničkih vojski pokopani su na varaždinskom gradskom groblju, onom po kojem je Varaždin danas poznat i smatra se neizbježnom turističkom destinacijom. Zahvaljujući Grobnim očevidnicima ‘1910.-1919.’ i ‘1940.-1949.’ koji se čuvaju u gradskoj komunalnoj tvrtki Parkovi d. d., poznat je identitet većine pokopanih vojnika. U te Grobne očevidnike upisivani su poznati podaci poginulog vojnika: ime i prezime, mjesto rođenja, godina rođenja, bračno stanje, zanimanje, potom uzrok smrti, datum i sat ukopa te polje, red i broj groba. U ovom radu predstavit će se identitet njemačkih i austrijskih vojnika, žrtava Prvog i Drugog svjetskog rata, pokopanih na gradskom groblju Varaždin te u kakvom su stanju njihovi grobovi danas. Postoji li u ovom slučaju sjećanje ili zaborav?

PRVI SVJETSKI RAT

Gradsko poglavarstvo Varaždin je 29. kolovoza 1914. donijelo odluku da se svi vojnici savezničkih vojski Austro-Ugarske Monarhije koji umru u Varaždinu besplatno pokopaju na groblju.1 Naknadno je prihvaćena ideja i o podizanju prigodnog spomenika. Do kraja Velikog rata na Ratničkom odjelu pokopano je 220 domaćih i 204 stranih vojnika - ukupno 424. No, premda je tijekom Velikog rata vlast u Varaždinu uredno održavala Ratnički odjel, sve se promijenilo s uspostavom nove južnoslavenske državne zajednice. Tada su se u istoj državi našli pobjednici i poraženi. Pobjednici nisu imali sluha za poginule neprijatelje te su komemorativne aktivnosti austro-ugarskim vojnicima odgađane (ili bile zabranjivane), a s time i primjereno održavanje tog djela groblja. Već u travnju 1929. Grad zaključuje kako je Ratnički odjel zapušten te da ga svakako treba urediti. Jedan je prijedlog bio da se sve poravna, zasadi ukrasno raslinje i postave unificirane betonske nadgrobne ploče. Drugi da se u sredinu groblja stavi prigodni spomenik, a iznad svakog groba kamena ploča, a treći izrada grobnog obruba od betona za svaki grob s križem visokim do jedan metar. Ni jedan od prijedloga nije prihvaćen, a u naravi je završilo najbliže rješenju upravitelja groblja Hermana Hallera. On je komentirao da je groblje skladno uređeno: ‘’(…) kao cvjetna bašta, koja pruža mnogo utjehe bolnima i nesretnima (…) Ratničko groblje predstavlja odsječak fronta poslije borbe. Mir. Pod širokom lipom, simbolom slavenske ljubavi, počivaju ujedinjeni u smrti ratnici sviju naroda’’.2

Što je s pokopanim Nijemcima i Austrijancima u Varaždinu? Poginuo je jedan Nijemac i 13 Austrijanaca kao žrtve Prvog svjetskog rata. Slijede podaci o imenu i prezimenu poginulog vojnika, datumu smrti te mjestu

1 Državni arhiv u Varaždinu (HR-DAVŽ), Redovni spisi Gradskog poglavarstva Varaždin (RS GPV), 1914., br. 10057. Više o gradskom groblju vidi u: Ljepota prolaznosti. Varaždinsko groblje, ur. Dučakijević Mirjana, Tiva Tiskara Varaždin, Varaždin, 2007.

2 HR-DAVŽ, RS GPV, 1931., ad 4382/ 1931.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

ukopa (izvorni prijepis iz Imenika stranih ratnika pokopanih na gradskom groblju u Varaždinu iz 1929.):3

• Nijemci; 1: Hans Krondorfer; Sechau (?), Bayern, Bavarska; 30. 12. 1917.; 3. 12. 2.4

• Austrijanci (:Doljnja i gornja Austrija, Tirol, Koruška i Štajerska:) (:Salzburg:);

1; Franz Heuz; Pirkhof, Deutsch-hadberg, Austrija; 2. 4. 1915.; 3. 10. 58.;

2; Adolf Eckel; Wurmbrandt, Bz. Gros(?), Dol. Austrija; 27. 5. 1915.; 3. 9. 62.;

3; Johan Steinparzer; Neustifl, Bz. Steier, Gor. Austrija; 1. 5. 1917.; 3. 10. 11.;

4; Johan Haberfelder; Gross-Holenstein/ Ibs Bz. Amsteten, Gor. Austrija; 26. 5. 1917.; 3. 10. 45.;

5; Jozef Ernst; Schwechat, Bz. Brück/ Leita, Dol. Austrija; 27. 5. 1917.; 3. 11. 11.;

6; Paul Laminondes; Abtei (?), Bz. Bruneck, Tirol; 10. 11. 1917.; 3. 9. 42.;

7; Gotfried Zwieschbauer; Pirau (?), Bz. St. Pölten, Dol. Austrija; 1. 7. 1918.; 3. 8. 55.;

8; Jakob Rozman; St. Georgen, Bz. Wolfberg, Koruška; 6. 7. 1918.; 3. 8. 17.;

9; Michael Archamer; Pakreuten (?), Bz. Berg., Gor. Austrija; 12. 7. 1918.; 3. 8. 60.;

10; Franz Hofstäter; Raunschau (?), Bz. Hilienfeld, Dol. Austrija; 30. 10. 1918.; 3. 6. 56.;

11; Ludvig Flualner; Palfa, Bz. Hiesen, Štajerska; 9. 1. 1916.; 3. 12. 60.;

12; Jozef Oberhauser; I(?), Bruneck, Tirol; 27. 10. 1916.; 3. 13. 61.;

13; Geisler Ludvig; Mozck (?), Salzburg; 1. 7. 1918.; 3. 8. 57.5

Danas je taj dio varaždinskog groblja uredno održavan. No, premda je javna nezainteresiranost za taj prostor trajala do 2018., tada je Grad Varaždin, a na prijedlog Zavoda za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Varaždinu, primjereno obilježio stotu godišnjicu završetka Velikog rata postavljanjem prigodne spomen ploče sa sljedećim tekstom: ‘’Pod širokom lipom, simbolom slavenske ljubavi, počivaju ujedinjeni u smrti ratnici sviju naroda. Herman Haller. U spomen 100.

3 Imenik stranih ratnika pokopanih na gradskom groblju u Varaždinu, HR-DAVŽ, RS GPV, 1931., ad. 4382/ 1931. Podaci za Imenik prepisani su iz Grobnog očevidnika 1910.-1919.

4 Imenik stranih ratnika pokopanih na gradskom groblju u Varaždinu, HR-DAVŽ, RS GPV, 1931., ad. 4382/ 1931. 4r.

5 Isto, 8r.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

obljetnice završetka Velikog rata. Grad Varaždin, 2018.’’ Od tada, Grad i Županija varaždinska mjesto protokolarno posjećuju.6

DRUGI SVJETSKI RAT

U vrijeme Drugog svjetskog rata vojnici Sila osovine bili su pokapani na varaždinskom groblju. Prema podacima iz Grobnog očevidnika 1940.-1949., od travnja 1941. do ožujka 1947. na varaždinskom groblju pokopano je 445 vojnika. Najveći broj njih pripadao je Ustaškoj vojnici (58 posto), potom hrvatskom domobranstvu (27 posto) te njemačkoj vojsci i redarstvu (13 posto od kojih 49 Nijemaca i Austrijanaca).7 Svi drugi pokopani vojnici pripadali su nekim drugim vojnim postrojbama.8 Međutim, po završetku Drugog svjetskog rata, u ljeto 1945., mjesto gdje su bili pokopani vojnici Sila osovine u Varaždinu je uništeno. Naime, MUP Federalne Države Hrvatske je naredio u srpnju 1945. da se sva groblja neprijatelja moraju ukloniti:

‘’Fašistički je okupator platio brojnim žrtvama svoj pokušaj da istrijebi naše narode. (…) Tako je okupator sakupljao svoje poginule, prenosio ih na naročito uredjena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika. Uslijed toga ostala su iza kako je okupator protjeran iz naše zemlje, mnogo prostrana, izazovno smještena i brižljivo očuvana groblja okupatora, dok su kosti naših boraca kojekuda rasijane, većina bez ikakovog vanjskog znaka. Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takova groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako. 1./ Ogradne zidove, plotove kao i druge predmete i sretstva kojima je bio omedjen prostor za groblje, na kojima su se odjelito pokopali okupatorski vojnici / Njemci, Talijani, Madjari i ustaše/ treba odstraniti. 2./ Vanjska obiležja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje bude poravnano. 3./ Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalazi izvan skupnog groblja i izmiješani su sa drugim grobovima, dignuti samo vanjske znakove. 4./ Lješine se ne smiju ni u jednom slučaju dirati, niti grobovi otvarati i prekopavati. 5./ Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrijebiti kao rasadnik za

6 Više vidi u Huzjan Vladimir, ‘’O ranjenicima i zarobljenicima u Varaždinu 1914. i 1915. te invalidima i Ratnom groblju nakon Velikog rata’’, Varaždin i sjeverozapadna Hrvatska u Velikom ratu (1914.-1918.). Zbornik radova sa znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanim u Varaždinu 3. i 4. srpnja 2014., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Varaždinu, Zagreb-Varaždin 2014., 161.-188.

7 Napomena: nisu svi pokopani pripadnici njemačke vojske i redarstva u Varaždinu bili Nijemci ili Austrijanci.

8 Više o pokopanim vojnicima Sila osovine u Varaždinu vidi u: Huzjan Vladimir, Medved Jasmin, ‘’O pokopanim vojnicima Sila osovine na varaždinskom groblju. U povodu 70. obljetnice završetka II. svjetskog rata’’, Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 26, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Varaždinu, Zagreb-Varaždin 2015., 195-269.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

ukrasno grobno bilje ili slične svrhe. 6./ Otstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo će se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i po potrebi upotrebiti ga, dok će se kamen racijonalno upotrebiti, iza kako se predhodno otstrani bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisano. Od svih ovih postupaka izuzeta su grobišta i grobovi domobrana. Razumije se da se kod svega toga mora postupati na način, koji će ostaviti nedvojbeni utisak, da ovaj postupak nije nikako akt osvečivanja već je izazvan isključivo imperativom, da se ukloni sve, što bi moglo potsjećati na vremena fašističkog zuluma’’.9

Na zbivanja u Varaždinu reagirao je i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac pismom Vladimiru Bakariću, tadašnjem predsjedniku vlade Federalne Države Hrvatske:

‘’Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi Ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi sa njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rodjake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvog reda. Vi ste, gospodine pretsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri. Zar smo pali ispod pogana? Ja kao pretstavnik Katoličke crkve energično protestiram proti ovoga divljanja i molim Vas, da izdate hitne naloge, da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša ni Nijemaca ni Slavena’’.10

Formalni protest Nadbiskupa nije pomogao i nastavljeno je s uništavanjem groblja. Autor ovog rada u svom dosadašnjem istraživanju nije vidio niti jednu fotografiju tog djela groblja za vrijeme Drugog svijetskog rata ili neposrednog poraća. No, i u poraću je nastavljeno s pokapanjem vojnika Sila osovine – njemačkih ratnih zarobljenika. Do ožujka 1947. pokopano ih je više (vidi popis u Prilogu), a nekolicina grobova i križeva s imenima je bila još donedavno vidljiva. Međutim, danas više nema nikakvih oznaka, sve je uklonjeno.11 Na varaždinskom groblju je 1995. postavljen spomenik sa sljedećim natpisom:

9 Geiger Vladimir, Zbirka izvornika i preslika ‘’Uklanjanje grobalja i grobova ‘okupatora’ i ‘narodnih neprijatelja’ u Jugoslaviji 1945. – 1946.’’, br. 6527/ 1945 od 12. srpnja 1945. godine. O uklanjanju vojnih groblja u poraću vidi: Geiger Vladimir, ‘’Odluka o uklanjanju grobalja i grobova ‘okupatora’ i ‘narodnih neprijatelja’ Ministarstva unutarnjih poslova DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945.’’, Politički zatvorenik, Zagreb 2014, 257; Geiger Vladimir, ‘’Poslijeratno komunističko uništavanje grobova. Jugoslavenske vlasti bez pijeteta prema mrtvima’’, Glas koncila, Zagreb 2017., 51-52 (2270-2271); Geiger Vladimir, Šola Pero, Krznarić Marko, Groblje hrvatskih vojnika na Mirogoju, Zagreb, 1941.-1945., O uklanjanju u poraću 1945.-1946. grobalja i grobova ‘okupatora’ i ‘narodnih neprijatelja’ poginulih 1941.-1945. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2022.

10 Kisić Kolanović Nada, ‘’Pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku vlade Hrvatske Vladimiru Bakariću 1945.’’, Croatica Christiana Periodica, 29, Zagreb 1992., 170.

11 Više o zbivanjima u Varaždinu u poraću Drugog svjetskog rata vidi u: Huzjan Vladimir, Varaždin u poraću Drugog svjetskog rata (1945.-1948.), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

‘’U SPOMEN/ HRVATSKIM ŽRTVAMA/ PALIM ZA DOMOVINU/ 1941.-1945./ TE POKOPANIM/ NA OVOM GROBLJU/ ČIJI SU GROBOVI/ PREKOPANI./ Varaždin, 27. svibnja 1995./ HRVATSKI DOMOBRAN VARAŽDIN/ GRAD VARAŽDIN’’.12

Na kraju odlomka dodatak: na varaždinskom groblju u međuratnom razdoblju (od 1918. do 1941.) bili su pokapani i vojnici vojske Kraljevstva/ Kraljevine S. H. S. i kasnije Kraljevine Jugoslavije. No, sa završetkom Drugog svjetskog rata i njihovi su grobovi uklonjeni te danas nema nikakvog obilježja koje bi sugeriralo da su na tom djelu groblja ikada bili pokopani vojnici umrli u navedenom razdoblju. Sve je uklonjeno najvjerojatnije tijekom ljeta 1945. godine.

ZAKLJUČAK

Varaždinsko groblje je tijekom 20. stoljeća imalo dijelove na kojima su pokapani vojnici žrtve velikih ratova. Prvi takav uređeni dio bio je za vojnike žrtve Prvog svjetskog rata. Prema podacima iz Imenika stranih ratnika pokopanih na gradskom groblju u Varaždinu iz 1929., ukupno je pokopano 424 vojnika. Briga o tom djelu groblja trajala je dok je postojala Austro-Ugarska Monarhija. Međutim, s osnutkom južnoslavenske kraljevine, briga je prestala vjerojatno iz razloga što nova vlast nije imala sluha za dojučerašnje neprijatelje. Tek će se 1931. krenuti s uređenjem tog djela groblja. No, s protekom vremena nije ostalo ni jedno obilježje koje bi obavijestilo posjetitelje da se na tom djelu groblja nalaze žrtve Velikog rata. Tek 2018., na inicijativu Zavoda za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Varaždinu, Grad Varaždin je primjereno obilježio 100. godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata i postavio prigodnu spomen ploču. Od tada se taj Ratnički odjel protokolarno posjećuje.

Između dva svjetska rata na varaždinskom groblju pokapani su i vojnici vojske Kraljevstva/ Kraljevine S. H. S., kasnije Kraljevine Jugoslavije. Njihovi su grobovi bili standardizirani, no nisu ostali sačuvani do danas kao ni oni vojnika žrtava Drugog svjetskog rata. Naime, vojnici Sila osovine bili su pokapani na varaždinskom groblju, a prema podacima iz Grobnog očevidnika 1940.-1949., od travnja 1941. do ožujka 1947. pokopano je njih 445. No, njihovi grobovi su tijekom ljeta 1945. uništeni. Do

Varaždinu, Zagreb-Varaždin 2022. 12 Mario Hosni je 1998. sastavio ‘’Izvješće o hrvatskim i drugim vojnicima stradalim od 10. 04. 1941. do 22. 10. 1948. g., a koji su pokopani na varaždinskom groblju’’. U njemu navodi da je na varaždinskom groblju u promatranom razdoblju pokopano 566 vojnika – najvećim djelom vojnika Sila osovine, ali i partizanskih boraca, njemačkih zarobljenika, zatim vojnik Crvene vojske (armije), Kozak te zatvorenici UDB-e: ‘’Poslije rata tj. u poraću uza sve masovne grobnice koje se nalaze širom naše županije, dio zatvorenika Udbe smaknut je i na samom Varažd. groblju te su se egzekucije pretežno vršile u ranim jutarnjim satima između 0,5 i 0,6 sati’’. Hrvatski državni arhiv (HR-HDA), F 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata, II. Kartoni žrtava, kut. 535, Popis poginulih, pokopanih, na gradskom groblju Varaždin, Izvješće od 19. veljače 1998. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

danas je ostalo svega nekoliko grobova njemačkih ratnih zarobljenika koji su umrli u Varaždinu od kraja rata do prvog djela 1947. godine.

IZVORI

Hrvatski državni arhiv (HR-HDA), F 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata, II. Kartoni žrtava, kut. 535, Popis poginulih, pokopanih na gradskom groblju Varaždin.

Državni arhiv u Varaždinu (HR-DAVŽ), Redovni spisi Gradskog poglavarstva Varaždin (RS GPV), 1914., 1931.

Imenik stranih ratnika pokopanih na gradskom groblju u Varaždinu, HR-DAVŽ, RS GPV, 1931.

Grobni očevidnik 1910.-1919. i 1940.-1949., Parkovi d. d. Varaždin.

Geiger Vladimir, Zbirka izvornika i preslika. ‘’Uklanjanje grobalja i grobova ‘okupatora’ i ‘narodnih neprijatelja’ u Jugoslaviji 1945. – 1946.’’, br. 6527/ 1945 od 12. srpnja 1945. godine.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Varaždinu, Fototeka.

LITERATURA

Ljepota prolaznosti. Varaždinsko groblje, ur. Dučakijević Mirjana, Tiva Tiskara Varaždin, Varaždin, 2007.

Geiger Vladimir, ‘’Odluka o uklanjanju grobalja i grobova ‘okupatora’ i ‘narodnih neprijatelja’ Ministarstva unutarnjih poslova DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945.’’, Politički zatvorenik, Zagreb 2014, 257.

Geiger Vladimir, ‘’Poslijeratno komunističko uništavanje grobova. Jugoslavenske vlasti bez pijeteta prema mrtvima’’, Glas koncila, Zagreb 2017., 51-52 (2270-2271)

Geiger Vladimir, Šola Pero, Krznarić Marko, Groblje hrvatskih vojnika na Mirogoju, Zagreb, 1941.1945., O uklanjanju u poraću 1945.-1946. grobalja i grobova ‘okupatora’ i ‘narodnih neprijatelja’ poginulih 1941.-1945. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2022.

Huzjan Vladimir, ‘’O ranjenicima i zarobljenicima u Varaždinu 1914. i 1915. te invalidima i Ratnom groblju nakon Velikog rata’’, Varaždin i sjeverozapadna Hrvatska u Velikom ratu (1914.-1918.). Zbornik radova sa znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanim u Varaždinu 3. i 4. srpnja 2014., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Varaždinu, Zagreb-Varaždin 2014.

Huzjan Vladimir, Medved Jasmin, ‘’O pokopanim vojnicima Sila osovine na varaždinskom groblju. U povodu 70. obljetnice završetka II. svjetskog rata’’, Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 26, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Varaždinu, Zagreb-Varaždin, 2015.

Huzjan Vladimir, Varaždin u poraću Drugog svjetskog rata (1945.-1948.), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Varaždinu, Zagreb-Varaždin, 2022.

Kisić-Kolanović Nada, ‘’Pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku vlade Hrvatske Vladimiru Bakariću 1945.’’, Croatica Christiana Periodica, 29, Zagreb 1992.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

NJEMAČKI I AUSTRIJSKI VOJNICI, ŽRTVE PRVOG I DRUGOG SVJETSKOG RATA, POKOPANI NA GRADSKOM GROBLJU VARAŽDIN. SJEĆANJE I ZABORAV

Sažetak

Tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata poginuli vojnici savezničkih vojski pokopani su na varaždinskom gradskom groblju. Zahvaljujući izvornom arhivskom gradivu poznat je identitet većine tih vojnika. Prema podacima iz Imenika stranih ratnika pokopanih na gradskom groblju u Varaždinu iz 1929. ukupno je pokopano 424 vojnika, od kojih jedan Nijemac i 13 Austrijanaca. Prema podacima iz Grobnog očevidnika 1940.-1949., od travnja 1941. do ožujka 1947. u Varaždinu je pokopano 445 vojnika, od kojih 49 Nijemaca i Austrijanaca. Dok se dio groblja gdje su pokopani vojnici žrtve Prvog svjetskog rata očuvao, onaj žrtava Drugog svjetskog rata je tijekom ljeta 1945. uništen. Ostalo je svega nekoliko grobova njemačkih ratnih zarobljenika koji su umrli u Varaždinu od kraja rata do prvog djela 1947. godine. Premda su donedavno još postojali križevi s njihovim imenima, danas ih više nema.

Ključne riječi: Varaždin, Nijemci, Austrijanci, Groblje, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat.

DEUTSCHE UND ÖSTERREICHISCHE SOLDATEN, OPFER DES ERSTEN UND ZWEITEN WELTKRIEGES, BEIGESETZT AUF DEM STADTFRIEDHOF VARAŽDIN, GEDENKEN UND VERGESSEN

Zusammenfassung

Die während des Ersten und Zweiten Weltkrieges gefallene Soldaten der verbündeten Armeen wurden auf dem varaždiner Stadtfriedhof beigesetzt. Dank dem ursprünglichen Archivstoff ist die Identität der meisten dieser Soldaten bekannt. Gemäß Angaben aus dem Verzeichnis fremder Krieger beigesetzt auf dem Stadtfriedhof in Varaždin aus dem Jahr 1929 wurden insgesamt 424 Soldaten beigesetzt, davon ein Deutscher und 13 Österreicher. Gemäß Angaben des Grabregisters 1940 - 1949 wurden in Varaždin vom April 1941 bis März 1947 445 Soldaten beigesetzt, davon 49 Deutsche und Österreicher. Während ein Teil des Friedhofes wo die Soldaten, Opfer des Ersten Weltkrieges, beigesetzt wurden erhalten blieb, wurde jener der Opfer des Zweiten Weltkrieges im Sommer 1945 zerstört. Es verblieben nur einige Gräber der deutschen Kriegsgefangenen, die in Varaždin zwischen dem Kriegsende und der ersten Hälfte des Jahres 1947 gestorben sind. Obwohl bis vor kurzem noch Kreuze mit den Namen vorhanden waren, gibt es sie heute nicht mehr.

Schlüsselwörter: Varaždin, Deutsche, Österreicher, Friedhof, Erster Weltkrieg, Zweiter Weltkrieg

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

GERMAN AND AUSTRIAN SOLDIERS, VICTIMS OF THE FIRST AND SECOND WORLD WARS, BURIED IN THE CITY CEMETERY OF VARAŽDIN. MEMORY AND FORGETTING

Summary

During the First and Second world war, soldiers of the Axis powers who died were buried in the Varaždin city cemetery. Thanks to the original archival material, the identity of most of these soldiers is known. According to the data from the Directory of foreign warriors buried in the city cemetery in Varaždin from 1929, a total of 424 soldiers were buried, one German and 13 Austrians. According to data from the Grave Register 1940-1949, from April 1941 to March 1947, 445 soldiers were buried in Varaždin, of which 49 were Germans and Austrians. While the part of the cemetery where the soldiers who were victims of the First world war were buried was preserved, that of the victims of the Second world war was destroyed during the summer of 1945. Only a few graves of German prisoners of war who died, from the end of War by the middle of 1947, remain. Until recently, there were still crosses with their names, today however - they are gone.

Keywords: Varaždin, Germans, Austrians, Cemetery, First World War, Second World War.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

Prilozi

Fotografija 1. Prikaz uređenja Ratničkog odjela varaždinskog groblja od 21. svibnja 1929. godine13

13 HR-DAVŽ, RS GPV 1931., ad 4382/ 1931.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

Fotografija 2. Nekadašnji izgled Ratničkog odjela varaždinskog groblja prije kraja Drugog svjetskog rata14

3. Današnje stanje Ratničkog odjela varaždinskog groblja15

14 Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Varaždinu, Fototeka P/ 729.

15 Snimio autor u kolovozu 2024. godine.

Fotografija

16

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

Fotografija 4. Prigodna ploča postavljena u povodu obilježavanja

100. obljetnice završetka Velikog rata16

Fotografija 5. Križevi na mjestu ukopa njemačkih ratnih zarobljenika 2015. godine17

Isto.

17 Snimio autor 2015. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

Fotografija 6. Willi Kroppe, pokopan 10. prosinca 1945. godine18

Fotografija 7. Walter Petritz, umro 26., a pokopan 27. listopada 1945. godine19

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

Fotografija 8. Heinrich Möllmann, umro 26., a pokopan 27. listopada 1945. godine20

Fotografija 9. Georg Schindewolf, umro i pokopan 12. studenoga 1945. godine21

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

Fotografija 10. U kolovozu 2024. nema ni jednog križa s imenima pokopanih njemačkih ratnih zarobljenika22

22 Snimio autor u kolovozu 2024. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

Mjesto gdje je ukopan ime, prezime i zanimanje doba, stališ i rodno mjesto nadležnost i tekući broj razglednice mjesto obitavanja posljedna bolest s koje je umro dan i godina kada je sahranjen

RB 1 TB 2 M r t v a c a 3

polje 8. red 15. broj groba 13. br. grobnice

Johann Thäter podoficir 1. J. Ers. Batl. 21. 26 god. star oženjen sa Käthe, Schwarzenbach Schwarzenbach Srednja Franačka 108 bolnica Vulnus sclopetarium abdominis, rupturae multiplices ? ( Strijelna rana u trbuh, rupture na više mjesta ) 14. 4. 1941. u 8 h

polje 2. red 12. broj groba 16. br. grobnice

Ruptura vesicae mioverse (?) urosepsis ( Ruptura mjehura, infekcija mokraćnih puteva ) 26. 8. 1944. u 16.30 h

polje 8. red 15. broj groba 14. br. grobnice

polje 2. red 12. broj groba 17. br. grobnice

22. 9. 1941. u 18 h

Rudolf Preuss njem. vojnik 41 gd. star oženjen sa Elsom Lerdeelegen (?) Rendsburg 336 bolnica

382

Cestica, Križovljan Schusswunde ( Strijelna rana )

5 234 4 Christoph Wagner Gefreiter 5. I. R. 330. 28 god. star oženjen sa (?), Roth o. Franken, Njemačka Roth 257

341 Fritz Böckl nadporučnik Wermachta, značka 10. Baulehrkomp ugris (?) z.b.v. 800 48 gd. star neoženjen, Klagenfurt Klagenfurt (Celovec) 5 296 ubijen od partizana na cesti između Huma i Novog Marofa Streljna rana u glavi 28. 7. 1944. u 16 h

1 ‘’Redni broj’’ u tablici.

2 ‘’Godišnji tekući broj’’ u Grobnom očevidniku 1940.-1949.

3 Podaci preuzeti iz arhivske knjige Grobni očevidnik 1940.-1949. koju čuva gradska komunalna tvrtka Parkovi d. d. Varaždin. Zapisi su preuzeti prema izvorniku.

4 Napomena u izvorniku: ‘’vojnik Njemački’’.

5 Napomena: u zagradi je današnji naziv mjesta.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

8. red 14. broj groba 40 br. grobnice

polje

7. XII. 1944. u 15 h

polje 2. red 12. broj groba 15 br. grobnice

10. XII. 1944. u 11 h

Abcesus crepatis ( Apsces, krepitacija )

Johan Puch njem. redarstvenik vojne pošte 56.028 45 gd. star oženjen sa Marijom, Palotabozsok Pecs, Mađarska 469 bolnica

620

Karl Schiffart Gottgläubig Feldvebel 38 gd. star oženjen, Augsburg Augsburg 474 Prkos, Rasinja Streljna rana

625

28. XII. 1944. u 15 h polje 2. red 12. broj groba 13 br. grobnice

polje 2. red 12. broj groba 12 br. grobnice

29. XII. 1944. u ½10 h

Harald Arlt zrakopl. pilot 24 gd. star neoženjen, Magdeburg Magdeburg 493 poginuo u borbi kod Vidovca Streljna rana

643

Rastrgan od mine

Konjščine na prugi

Bruno Schmidt stož. narednik 38 gd. star oženjen sa Ilsom, Unterheinsdorf Zwickau kod

8

2.I. 1945. u 15 h polje 2. red 11. broj groba 19 br. grobnice

polje 2. red 11. broj groba 18 br. grobnice

5. I. 1945. u 14.30 h

Konjščina, pruga Rastrgan od mine

Gablonz (Jablonec nad Nisou) 509

Ernst Zappe njemački dočastnik 31 gd. star oženjen sa Karolinom, Kukan, Gablonz

12

Schädelbruch, Kopfverletzung ( Lom lubanje, ozljeda glave )

Gleiwitz (Gliwice) 8 aerodrom, avijatička nesreća

Rudolf Mioska Flugzeugsführer 22 gd. star neoženjen, Gleiwitz

50

polje 6. red 24. broj groba 24 br. grobnice

Vulnus lacerocontusum ( Nagnječena i razderana rana ) 16. II. 1945. u 15 h

75 6 Nepoznati njem. vojnik ? ? ?

6 Napomena u izvorniku: ‘’samoubojstvo’’.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

polje 2. red 11. broj groba 12 br. grobnice

kolodvor, Varaždin 10. II. 1945. u ½9 h

41 gd. star oženjen sa Stefanijom Ziegenheil, Kreusneusse Kreusneusse (Rhein-Kreis Neuss) 70

Karl Rathman Beschlagmeister

111

polje 2. red 11. broj groba 19 br. grobnice

polje 2. red 11. broj groba 14 br. grobnice

polje 2. red 11. broj groba 15 br. grobnice

polje 2. red 11. broj groba 16 br. grobnice

polje 2. red 11. broj groba 17 br. grobnice

Stradao usljed eksplozije mine 10. II. 1945. u 9 h

kolodvor, Varaždin

49 gd. star oženjen sa Emom, Hölle Hölle (Holle) 69

Josef Roller njemački vojnik

112

Stradao usljed eksplozije mine 10. II. 1945. u 9 h

kolodvor, Varaždin

43 gd. star oženjen sa Anom, Saatz Saatz (Iłowa) 71

Franz Haas njemački vojnik

113

Stradao usljed eksplozije mine 10. 2. 1945. u 9 h

kolodvor, Varaždin

Bruno Hurche njemački vojnik 39 gd. star oženjen sa Gertrudom, Nikolausdorf Nikolausdorf 104

114

Stradao usljed eksplozije mine 10. 2. 1945. u 9 h

kolodvor, Varaždin

Karl Kaunerman njemački vojnik 33 gd. star oženjen sa Marijom, Frankfurt a/M. Frankfurt a/M. 66

115

Stradao usljed eksplozije mine 10. 2. 1945. u 9 h

kolodvor, Varaždin

23 gd. star neoženjen Waren, Müritz Waren 67

Paul Tesmolj njem. vojnik

116

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

polje 2. red 11. broj groba 54 br. grobnice

Stradao usljed eksplozije mine 10. 2. 1945. u 9 h

Kolodvor Varaždin

Sennjom Kletzkof 7 njemački legionar 45 gd. star oženjen sa Belagijom Chnel –Lasow, St. Rostovskaja Rostovskaja 65

117

polje 6. red 23. broj groba 54. br. grobnice

Streljna rana u glavu, samoubojstvo 14. II. 1945. u 9 h

Nedeljanec

Herfürt (Hasfurt) 62

Heinrich Kollmeier Obergefreite 36 gd. star oženjen sa (?) Deyen, Njemačka

122

polje

2. red 11. broj groba 55 br. grobnice

polje 2. red 11. broj groba 56 br. grobnice

polje 2. red 11. broj groba 57 br. grobnice

polje 2. red 11. broj groba 20 br. grobnice

3. 3. 1945. u 9 h

Hitac u glavu

Toplice

Franz Assmann njemački vojnik 30 gd. star Neoženjen, Dahlem über Kyllburg Dahlem (Berlin) Var.

159

Marof Prelom lubanje 3. 3. 1945. u 9 h

Novi

Remscheid

Ernst Vitt njemački vojnik 34 gd. star oženjen Reusscheid, Rheinland

160

Zertrümmerung des Brustkorb mit Herzverletzung ( Streljna rana u prsa i srce ) 4. 3. 1945. u 9 h

Varaždin

161 Filipp (Philipp) Wenzel njemački vojnik 41 gd. star neoženjen, Aussig Warnsdorf Aussig (Ústí na Labi)

Rugendurch schluss mit zertrümmerung des Shlüselbeines ( Prostrijelna rana sa slomljenom ključnom kosti ) 4. 3. 1945. u 9 h

Petersburg Varaždin

Boris Ohde njemački vojnik 32 gd. star oženjen Petersburg, Bamberg

162

7 Možda stranac u službi njemačke vojske? (op. a.).

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

polje 2. red 11. broj groba 54a br. grobnice

bolnica Vulnus lacerocontusum capitis cum fractus ossu crani et cum rupturu durae ( Rana u glavu, kontuzija, razderotina, fraktura kosti lubanje, ruptura tvrde moždanice ) 16. II. 1945. u 9 h

polje 2. red 11. broj groba 26a br. grobnice

Poginuo prilikom zračnog napadaja 21. III. 1945. u ½9 h

polje 2. red 11. broj groba 21 br. grobnice

polje 2. red 10. broj groba 49 br. grobnice

polje 2. red 10. broj groba 52 br. grobnice

polje 2. red 10. broj groba 51 br. grobnice

Poginuo prilikom zračnog napadaja 21. III. 1945. u ½9

Streljna rana u glavu 30. 4. 1945. u 8 h

Hugo Holdorf njemački vojnik

164

Rudi Mühlmann Uffz. (Unteroffizier)

185

Heinrich Steitz Gefrt. (Gefreiter)

186

Nepoznati njemački vojnik

262

Nepoznati njemački vojnik 2. 5. 1945.

266

Poginuo 2. 5. 1945.

Stefan Mohr 44 god. star oženjen, Offenbach am Main Offenbach na Majni vojnik

267

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

2. red 10. broj groba 50 br. grobnice

polje

polje 2. red 10. broj groba 53 br. grobnice

polje 2. red 10. broj groba 54 br. grobnice

polje 7 . 2 red 29 . 8 broj groba 57 br. grobnice 316

polje 7. red 29. broj groba 59 br. grobnice

polje 6. red 21. broj groba 39 br. grobnice IV

268 Nepoznati njemački vojnik 2. 5. 1945.

269 8 Nepoznati njemački vojnik 2. 5. 1945.

270 Nepoznati njemački vojnik 2. 5. 1945.

Objesio se, samoubojstvo 9. 5. 1945. u 12 sati

287 9 Otto Löschner p. pukovnik domobranstva 51. god. star oženjen, Beč Beč, Austrija Varaždin, Blažekova ul. br. 3

305 Gerhard Lemge njem. vojnik podporučnik u. a. abt. 68 31 gd. star oženjen sa Irmom (?), Rudolfsthal (?) Rudolfsthal (?) bolnica Vulnus sclop. capitis ( Strijelna rana u glavu ) 16. 5. 1945. u 17 h

Utopljenik na Dravi 4. 6. 1945. u 9 h

Nepoznati njemački vojnik

342

8 Napomena u izvorniku: Scheiner, Franc (vidi dopis Regina Wonisch –28.02.94.).

9 Obavijest o ekshumaciji. Napomena u izvorniku: ‘’exh. 3. XI. 1971.’’

327

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

polje 6. red 21. broj groba 51 br. grobnice

Reamputatio supra maleo melis (?) post amputatam ( Amputacija iznad gležnja ) 16. 7. 1945. u 9 sati

polje 7. red 29. broj groba 69. br. grobnice

polje 7. red 29. broj groba 70. br. grobnice

polje 7. red 29. broj groba 72. br. grobnice

polje 7. red 29. broj groba 73. br. grobnice

polje 7. red 29. broj groba 74. br. grobnice

polje 7. red 29. broj groba 75. br. grobnice

bolnica

Merzig, Njemačka

Alfons Winter zarobljenik (njem. vojnik) 22 gd. star neoženjen, Begingen

450

Dysenteria ( Dizenterija ) 11. 8. 1945. u 16 sati

Jakob Schuhmacher mašin. majstor ratni zarobljenik 55 gd. star oženjen, Wernersberg Wernersberg zaroblj. bolnica

536

Marasmus, bronhopneum. ( Marazam, stanje potpune iscrpljenosti, bronhitis ) 1. 9. 1945. u 16 sati

Preradovićeva ul. 25

Njemačka 4

Adolf Ratz njemački vojnik (zarobljenik) 18 gd. star neoženjen, Schwarzenberg

575

Bremen ambulanta štaba 146. bat. Dysenteria ( Dizenterija ) 17. X. 1945. u 8 sati

27. X. 1945. u 8 sati

27. X. 1945. u 8 sati

Herman Helms Wachtmeister njemački ratni zarobljenik ? Bremen

627

Heinz (Heinrich) Möllmann njemački zarobljenik 28 gd. star ? Nordlünen (LünenNord ?) ? Nordlünen (Lünen-Nord ?) vojna bolnica Tuberkuloza

644

Walter Petritz činovnik 44 gd. star ? Maisen (Meissen) Maisen (Meissen) vojna bolnica Anaemia ( Anemija )

645

Coma uraemica ( Uremička koma ) 29. X. 1945. u 10 sati

zarobljenička ambulanta

Fritz Kreutz njemački ratni zarobljenik 48 gd. star oženjen sa Gerdom, Berlin Berlin

647

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 307-321

Vladimir Huzjan: Njemački i austrijski vojnici, žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata...

polje 7. red 29. broj groba 26. br. grobnice

37 gd. star ? ? vojna ambulanta Ty. exant. ( Pjegavi tifus ) 12. XI. 1945. u 16 h

Georg Schindewolf vojni zarobljenik

667

polje 7. red 29. broj groba 77. br. grobnice

Bataljonska zarobljenička ambulanta 25. Enterocolitis, marasmus ( Enterokolitis, crijevni katar, marazam, stanje potpune iscrpljenosti ) 10. XII. 1945. u 10 h

Willi Kroppe njemački zarobljenik ? oženjen, Nörnberg kod Stetina Nörnberg

695

polje 7. red 28. broj groba 35. br. grobnice

polje 7. red 30. broj groba 18. br. grobnice

polje 7. red 28. broj groba 32. br. grobnice

polje 7. red 28. broj groba 33. br. grobnice

polje 7. red 28. broj groba 34. br. grobnice

Erich Hüneburg njemački ratni zarobljenik 43 gd. star oženjen, Braunschweig Dresden 29 bat. zaroblj. ambulanta Pneumonia lat. sin. ( Upala pluća ) 26. I. 1946. u 10 h

30

Lübbecke zaroblj. bat. 146. Pneumonia croup. lob. sin. ( Krupozna pneumonija, lobarna pneumonije ) 16. II. 1946. u 10 h

43 Ernst Meyer rat. zarobljenik 146. zaroblj. bat. Varaždin 38 gd. star oženjen, Vehlope (?) Lübbecke

Gustav Huckle ratni zarobljenik 25 gd. star neoženjen, Ulm. a. D. Ulm a. D. (Ulm na Dunavu) ambulanta zaroblj. logora Fractura basis crani, contusio capitis ( Fraktura baze lubanje, kontuzija glave ) 15. III. 1946. u 13.30 h

71

Paul Kothe njem. ratni zaroblj. 33 god. star oženjen Jetuhan (?), Schlesien Köthen, Subalt 146. zarobljenički logor Contusianes laesiones internae thoracis et abdominis ( Oštećenja i kontuzije unutrašnjih organa grudnog koša i abdomena ) 6. V. 1946. u 15.30 g

143

Rudarska škola Varaždin Paralysis cordis, trombosis art. coronai ( Srčani zastoj, tromboza korornarnih arterija ) 22. III. 1947. u 16 h

Koffmarsdorf Kuis Zöben (?)

Herman Alfred Dütschke njemački zarobljenik 41 god. star oženjen, Koffmarsdorf (?)

69

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 323-332

Branko Hanžek, Zvonimir Vrebčević: Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar

Dr. sc. Branko Hanžek Znanstveni savjetnik u trajnom zvanju bhanzek1@gmail.com

Zvonimir Vrebčević, dipl. ing Zagreb, Jure Kaštelana 16A

UDK: 94(497.5Zagreb)(091) Stručni članak Prihvaćeno: 11.09.2024.

Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar

U radu su prikazani podatci o životu i radu Hermanna Wrastila. Njegov životopis navodi samo osnovne podatke. Temeljitije su obrađeni podatci o njegovom radnom djelovanju (mehaničar, električar, optičar). Također su navedene i njegove ostale aktivnosti koje samo potvrđuju njegovu svestranost. Istaknuta je i njegova zasluga u približavanju vodeće svjetske optičke industrije hrvatskom gospodarstvu.

Ključne riječi: Hermann Wrastil, životopis, radno djelovanje, ostale aktivnosti

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 323-332

Branko Hanžek, Zvonimir Vrebčević: Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar

Uvod

Da bi se u potpunosti prihvatila tvrdnja o zaslugama Hermanna Wrastila kod uvođenja znanstvenih rezultata svjetske moderne optičke industrije u hrvatsko gospodarstvo nužno je poznavati njihov razvojni proces. Drugim riječima: za takvo znanstveno sazrijevanje treba upoznati dugu povijest stakla od samih korijena. Svaka povijest pa tako i povijest razvitka optike (stakla) imala je svoja razdoblja. Prvo razdoblje je u stvari prapovijest optike. Pri rješavanju svojih životnih problema čovjek je došao do zanimljivih slučajnih otkrića. U svakodnevnom životu, spretnošću ljudske ruke, u vatri pri pečenju lonaca, proizvedeno je staklo i to u vrijeme oko 2100 godina pr. n. e. u Egiptu i Mezopotamiji. Nitko se još nije upitao kakva je priroda tog stakla nego je odmah nađena prikladna primjena stakla za izradbu nakita. Egipćani su Rimljanima plaćali danak u staklu.

U drugom razdoblju, od XIII. do XVII. st. n. e., u klasičnom razdoblju, došlo je krajem XIII. st. do izuma naočala i to u Italiji. Valja napomenuti da je to bilo zahvaljujući prijevodu Alhazenove (latiniziranom obliku prezimena al-Hasan, punim imenom: Ibn al-Haytham, Abu ali al-Hasan ibn al-Hasan (965.-1040.)) knjige na latinski jezik. Manastirske kronike iz Pise spominju da je Alessandro de Spina znao načiniti naočale. U XIV. i XV. stoljeću svi pronalasci u svezi s lećama i njihovim primjenama bili su u rukama majstora obrtnika, vještih u staklarskoj struci. Obrtnici su samo radili empirijski, znanost još nije bila dovoljno sazrela.

Velik napredak dogodio se kada je Pierre Fermat (1601.- 1665.) postavio načelo najmanjeg vremena 1662.1 To načelo omogućava da se matematički precizno utvrdi koliki su odnosi među traženim veličinama te je postavljena valjana osnova za teorijsko objašnjenje optičkih uređaja naročito mikroskopa i teleskopa. Konačno je nađen čuveni izraz sinα/sinβ=c1/c2=konst. a ta je konstanta indeks loma.

Od toga trenutka majstori gube svoju primarnu ulogu jer se tehnologija udružila sa znanošću na način da je znanost počela prethoditi tehnologiji. Naime, ne samo da je pronađen postupak lijevanja stakla pa je ručna proizvodnja potisnuta i započela je masovna industrijska proizvodnja optičkog stakla, već je pronalaženjem egzaktno teorijskog zakona loma načinjen ogromni korak naprijed koji je omogućavao niz tehnoloških i tehničkih napredaka. Bilo je to treće razdoblje koji bi mogli nazvati renesansom i trajalo je od XVII. do XIX. stoljeća.

Četvrto razdoblje, od XIX. stoljeća pa do danas, koji bi mogli nazvati modernim, započeo je Joseph von Fraunhofer (1787. – 1826.) koji je, zajedno s urarom Pierreom Louisom Guinandom uspio proizvesti veće homogene staklene ploče. Učinio je to posebnim postupkom miješanja. Godine 1821. izradio je Fraunhofer i spektrometar kojim je mogao egzaktno mjeriti lom svjetlosti stakla pri različitim valnim duljinama.

1 Kada svjetlost kreće iz točke 1 u prvom sredstvu i stiže u točku 2 u drugom ide putem za koji joj je potrebno najkraće vrijeme.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 323-332

Branko Hanžek, Zvonimir Vrebčević: Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar

Tako je postavio temelje svoj optici jer su se mogle egzaktno proučavati pravilnosti ovisnosti loma svjetlosti o sastavu stakla.

1. Optička struka u XIX. i XX. stoljeću

U drugoj polovini XIX. stoljeća došlo je do razvoja istraživačkih laboratorija u svijetu. Pojavili su se veliki laboratoriji koji su korišteni za industrijska istraživanja. Proizvodnja se više nije mogla ostvarivati bez znanstvenih otkrića i radova. Tehničko stvaralaštvo se više nije moglo zamisliti bez velikog broja školovanih inženjera i znanstvenika. Prirodne znanosti i tehnologija polako, ali sigurno počeli su zauzimati primarno mjesto u cjelokupnoj ljudskoj djelatnosti. U Njemačkoj su osnovane prve optičke firme poput Zeissa 1846. godine i Rodenstocka 1877. godine.

Kakvo je bilo stanje kod nas? Prve optičke radnje u XIX. st. otvarali su i vodili doseljenici (uglavnom Nijemci i Austrijanci). Optičarske radnje postojale su samo u Zagrebu i nešto kasnije Splitu i Dubrovniku. U manjim mjestima optičkom strukom bavili su se urari i zlatari kao nekompetentni obrtnici. Ipak, u Osretku, kod Samobora, otvorena je 1838. staklana, a 1893. podignuta je i talionica. No, tamo se proizvodilo obično, a ne optičko staklo. Danas se tamo više ništa ne proizvodi. Suvremene sprave - dalekozori, mikroskopi, teodoliti, uvozili su se zgotovljeni iz inozemstva, a isto je bilo i s jednostavnim optičkim proizvodima poput naočala. Izrađivanje naočala prema liječničkom receptu bilo je kod nas u povojima. U Daruvaru je od 1920. radila tvornica stakla, ali se tamo proizvodilo staklo za stolove. Kako su se građanske potrebe za optičkim uređajima (dalekozorima, mikroskopima) stalno povećavale tako se i kod nas povećala ponuda optičke robe koja je stigla iz razvijene europske optičke industrije. Jedini limit bile su materijalne mogućnosti naših građana. Zvonimir Vrebčević u svome radu Razvoj optičke industrije u Hrvatskoj od osnutka do danas navodi sljedeće: „Herman Wrastil, električar i optičar u Ilici br. 15, nudi sa svog skladišta fotografske aparate, povećala, mikroskope i ine optičke predmete. Prodaje dalekozore firme Zeiss.“ Istraživanjem u Arhivu Grada Zagreba pronađeno je da Wrastil prodaje i ove proizvode: naočale, dalekozore, prizme, Zeiss nivelire, Zeiss teodolite, Zeiss dalekozore, barometre, toplomjere, mjerila za geodete, maligonte i drugo. Naočale su se prodavale kompletne, ustakljene s dioptrijskim lećama. a prodavač bi kupcu ponudio naočale koje bi mu najbolje odgovarale za čitanje. Naočale bi se nabavljale od firmi Zeiss i Rodenstock.

2. Osnovni podatci o Hermannu Wrastilu

Hermanns Paulus Wrastil rođen je 31. ožujka 1874. godine u Zagrebu. Kršten je 8. travnja 1874. i u matičnu knjigu rođenih upisan je pod tekućim brojem 159. Otac mu je bio Adolf Wrastil, krojač, a majka mu je bila Maria, rođena Platzer. Hermann se vjenčao 20. travnja 1919. u Mariboru s Paulom rođ. 1878. godine u obitelji Hausmaninger. Bračni par nije imao djece. H. Wrastil je umro 5. travnja 1931. u Zagrebu.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 323-332

Branko Hanžek, Zvonimir Vrebčević: Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar

Nadgrobni spomenik Hermanna Wrastila na groblju Mirogoj u Zagrebu, polje 27, br. 104

3. Službovanje H. Wrastila i supruge Paule Wrastil

U obrtnoj iskaznici od 6. kolovoza 1899., br. 27673-III-1899 potvrđeno je da je Herman Wrastil obavljao mehaničarski i električarski obrt. U svrhu obavljanja obrta posjedovao je u Zagrebu mehaničarsku i električarsku radionicu u Ilici br. 15. U vrijeme izdavanja obrtne iskaznice u Zagrebu su svijetlile lučnice i u prometu je bila ručna telefonska centrala, no sve je to radilo na istosmjernu struju. Tek 1907. u pogon

Zapisnik u kome Wrastil obavještava vlasti da se osim mehaničarskog i električarskim obrtom bavi također i optičarskim obrtom

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 323-332

Branko Hanžek, Zvonimir Vrebčević: Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar

je ušla Zagrebačka munjara koja je proizvodila izmjeničnu struju. No, Wrastil nije bio u potpunosti zadovoljan poslovima koje je mogao obavljati na osnovi obrtne iskaznice nego je htio proširiti obrtne aktivnosti još nekim djelatnostima. Dana 27. rujna 1922. prijavio je Wrastil vlastima da, od 1. listopada 1922., osim obrta mehaničarskog i električarskog obavlja i optičarski obrt te se bavi trgovinom optičarskih predmeta i fotografskih aparata i potrepština.

Odluka o trgovini „H. Wrastil“ koju je nastavila voditi supruga Paula

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 323-332

Branko Hanžek, Zvonimir Vrebčević: Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar

Nakon Hermanove smrti 1931. godine supruga Paula se nastavila baviti obrtom pa je od 1932., Odlukom Gradskog načelstva u Zagrebu br. 39118-III.1932, obrt registriran kao trgovina optičarskih predmeta, fotografskih aparata i potrepština pod imenom „H. Wrastil“ na lokaciji Ilica 8, telefon 3065. Na toj adresi smjestio se optički zavod, trgovina elektro - medicinskim spravama i optičko - mehanička radionica.

No, kako je optički obrt bio glavna preokupacija, tržište osigurano. a prihodi stalni Paula je morala zaposliti stručni kadar što je u tom trenutku bila najbolja investicija.

Neki od proizvoda iz asortimana u trgovini „H. Wrastil“

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 323-332

Branko Hanžek, Zvonimir Vrebčević: Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar

Kao poslovođa u optičarskoj radnji od 31. listopada 1938. radio je Rudolf Dvojković. Nažalost R. Dvojković je 5. siječnja 1943. umro pa je Paula morala zaposliti novog stručnog čovjeka poslovođu. Bio je to Franjo Jambrešić, optičarski majstor.

Paula Wrastil je otkazala obrt 23. kolovoza 1945. uz potvrdu da nema prijavljenih namještenika i da nema duga na članskim prinosima. Umrla je 1947. godine i pokopana je uz supruga.

Potvrda na osnovu koje je Paula Wrastil otkazala obrt

4. Ostali interesi i aktivnosti H. Wrastila

Herman Wrastil je osim trgovačkih sklonosti imao i poduzetničke sklonosti. Tako je braći Horvat koji su imali ugostiteljski objekt (hotel) na Plešivici unajmio teleskop (durbin) azimutalne montaže na stalku. Teleskop je imao povećanje od 75 puta. Tako je vodeći zagrebački optičar omogućio promatračima jasan pogled na udaljene objekte poput sata na Jastrebarskoj crkvi.

Također je Herman imao i sportskih (natjecateljskih) sklonosti kada je 1912. sudjelovao na prvoj automobilističkoj utrci Zagreb – Varaždin - Zagreb. Na stazi dugoj 177 km našlo se 9 vozila. Prvi je na cilj stigao Vjekoslav Heinzel, a Herman Wrastil je bio drugi. H. Wrastil je vozio automobil marke Opel koji je imao 24 KS.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 323-332

Branko Hanžek, Zvonimir Vrebčević: Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar

Za taj plasman tada je trebao voziti preko 3 sata. Prosječna brzina njegova automobila bila je oko 55 km/h.

Start prve automobilističke utrke Zagreb – Varaždin - Zagreb

Osim toga Herman je bio i blagajnik Hrvatskog automobilnog kluba koji je izdavao časopis Hrvatski automobilni list. Prvi broj tog lista izašao je u Zagrebu 1914.

Naslovnica prvog broja Hrvatskog automobilnog lista

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 323-332

Branko Hanžek, Zvonimir Vrebčević: Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar

Zaključna razmatranja

U Zagrebu između dva svjetska rata nije bilo puno optičarskih radnji. Herman Wrastil je bio tada vodeći optičar s najvećim asortimanom optičarskih instrumenata i aparata. Osim toga u njegovoj trgovini prodavala se je i ostala precizna roba kao što su termometri i barometri. Osim prodaje i poduzetništva u svezi s optikom Herman se u mlađim danima bavio i automobilizmom koji je pristajao uz njegov prvobitni mehaničarski i električarski obrt. Nakon njegove smrti trgovinu je preuzela njegova supruga Paula koja je 1945. otkazala obrt.

Literatura i izvori:

Historija čovječanstva: kulturni i naučni razvoj, Naprijed, Zagreb, 1969., sv. 1.

Historija čovječanstva: kulturni i naučni razvoj, Naprijed, Zagreb, 1974., sv. 5.

Werner Vogel: Kemija stakla, SKTH/Kemija u industriji, Zagreb, 1985.

Ludwig Darmstaedters Handbuch zur Geschichte der Naturwissenschaften un der Technik, Berlin, 1908.

Miroslav Adlešić: Svet svetlobe in barv, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1957.

Z. Vrebčević: Razvoj optičke industrije u Hrvatskoj od osnutka do danas, Hrvatski optičar, Vol. 4, br. 9, lipanj 1998. str. 28-37.

Matična knjiga rođenih župe sv. Marka u Zagrebu 1866-1878, knj. 90, str. 252.

V. Muljević: Elektrotehnika, kronologija razvitka u Hrvatskoj, Hrvatska zajednice tehničke kulture, Zagreb, 1999.

Arhiv Grada Zagreba, oznaka HR-DAZG-870.

Hrvatski automobilni list.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 323-332

Branko Hanžek, Zvonimir Vrebčević: Hermann Wrastil, svestrani zagrebački optičar

HERMANN

WRASTIL, SVESTRANI ZAGREBAČKI OPTIČAR

Sažetak

Na osnovi spominjanja u jednom članku koautora Z. Vrebčevića nastalo je istraživanje o istaknutom zagrebačkom optičaru Hermannu Wrastilu. Na temelju arhivskih dokumenata i članaka iz časopisa uočeno je da je Wrastil bio svestrana osoba. Radio je kao obrtnik mehaničar i električar da bi proširio obrt na optiku i prodaju optičkih aparata. Također je imao sportskog duha pa je bio učesnik prve automobilske utrke u Hrvatskoj 1912. godine na relaciji Zagreb – Varaždin - Zagreb. Bio je i blagajnik Hrvatskog automobilnog kluba i poduzetnik koji je iznajmljivao teleskope. Nakon njegove smrti, kako nije imao nasljednika, bavljenje optičkim obrtom nastavila je supruga Paula koja ga je 1945. zatvorila. Nesporna je Wrastilova značajna uloga kod uvođenja znanstvenih rezultata svjetske moderne optičke industrije u hrvatsko gospodarstvo.

HERMANN WRASTIL, VIELSEITIGER ZAGREBER OPTIKER

Zusammenfassung

Aufgrund der Erwähnung in einem Artikel des Koautoren Z. Vrebčević entstand eine Forschung über den hervorragenden zagreber Optiker Hermann Wrastil. Aufgrund von Archivdokumenten und Artikel aus Zeitschriften ist zu bemerken, dass Wrastil eine vielseitige Person war. Er arbeitete als Handwerker-Mechaniker und Elektriker und erweiterte sein Gewerbe auf Optik und Verkauf von optischen Geräten. Er besaß auch Sportgeist, so war er Teilnehmer des ersten Autorennens in Kroatien 1912, auf der Strecke Zagreb – VaraždinZagreb. Er war auch Schatzmeister des Kroatischen Automobilklubs und Unternehmer, welcher Teleskope vermietete. Nach seinem Tode, da er keinen Erben hatte, setzte seine Ehefrau Paula das optische Gewerbe fort, das sie 1945 schloss. Unbestreitbar ist Wrastils bedeutende Rolle bei der Einführung wissenschaftlicher Ergebnisse der modernen Optikindustrie der Welt in die kroatische Wirtschaft.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 333-341

Ivan Ćosić-Bukvin: Ela Hafner-Gjermanović 1891.-1966.

Ivan Ćosić-Bukvin Vrbanja

UDK: 792.028(497.5)

Izlaganje sa znanstvenog skupa

Ela Hafner-Gjermanović

1891.-1966.

Autor u članku daje kratki pregled umjetničkog rada velike kazališne glumice Ele Hafner-Gjermanović (Vrbanja kraj Vinkovaca, 9. I. 1891 — Zagreb, 15. XI. 1966.) Ela Hafner (udana Gjermanović) potiče iz ugledne vrbanjske obitelji Švaba, a proslavila se na kazališnim daskama i glumila punih 40 godina.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 333-341

Ivan Ćosić-Bukvin: Ela Hafner-Gjermanović 1891.-1966.

Danas kada su nam elektronički mediji na dohvat ruke malo što može ostati nepoznato ili u ropotarnici povijesti pohranjeno. S takvim uvidom te i mojom osobnom bibliotekom nije mi bilo teško fokusirati se na ovu našu Vrbanjku švapskog (njemačkog) podrijetla, iako do prije nekoliko mjeseci nisam niti znao da ista postoji. U matici rođenih župe Vrbanja 1857.-1910. na stranici 107., za godinu 1891., druga krštena osoba je „Marija, Gabriela, zakonita kći Ivana Hafnera, gostioničara i Marije Magaši, rođ. 9. te krštena 10. siječnja. Kuma je bila Ivana Najpan, udovica. Krštenje je obavio kapelan Mihovil Meštrović, kasniji župnik u Lipovcu i veliki pravaš.1 O obitelji Hafner koja je živjela u Vrbanji može se i izvan službenih onodobnih državnih evidencija pronaći podataka i u crkvenim knjigama/popisima. Tako u knjizi/popisu latinski naslovljenom s „Protocollum Confirmatorum pro Parochie Verbanja…Anno 1846.“ nailazimo na podatke o ovoj obitelji. Godine 1885. upisane su povodom krizme s kbr. 137. (obitelj Đermić) Ivana i Slava, kćeri Ivana Hafnera, s kumom Matildom Jeiskl iz Vrbanje. Potom je godine 1896., prilikom krizme upisano da je kum Antunu Koprivskome bio Ivan Hafner. Sljedeći upis je iz iste godine a odnosi se na Olgu i Vlatka Hafnera kojima su bili kumovi Hermina i Ivan Jakob.2 (Od sve djece tj. o sestrama i bratu Ele Hafner pronašao sam samo podatak da je jedna od sestara živjela u Zagrebu.)

Tražeći nešto više podataka o obitelji Hafner pronašao sam da je školske godine 1890.-1891. ravnajući učitelj u vrbanjskoj školi Matija Zdunić u knjizi „ Izpitno izvješće, Opća pučka škola u Vrbanji“ I, II, III. i IV. razred upisao da je Ivan Hafner, gostioničar iz Požege otac jednog od polaznika škole.3 Iz mnoštva kraćih ili dužih natuknica o životu i radu Ele Hafner te i konkretnih tekstova potkrijepljenih raznim fotografijama ove kazališne glumice koji su objavljivani tijekom njezina života, a poglavito za vrijeme uspješne karijere možemo izdvojiti: Dom i Svijet Br. 12.Str. 204. god.1921.

Hrvatica 1. 7. 1940. (revija za žene)

Ženski List (nekoliko godišta i brojeva 1930-tih godina)

Hrvatsko – srpske kazališne razmjene i Strahinja Petrović, svestrani glumački prvak, zlatno doba zagrebačke drame (1920.-1940.) Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, Desničini susreti (Zbornik radova 2015.)

Snježana Banović, Bela i Miroslav Krleža u NDH, vedri repertoar kao cijena za život. Izvorni znanstveni članak. Desničini susreti (Zbornik radova 2011.),

Snježana Banović, Hrvatsko glumište (dva nastavka)

1 Matica rođenih župe Vrbanja 1857.-1910. God. 1891.Str. 107. Državni Arhiv Vukovar.

2 Protocollum Confirmatorum pro Parochie Verbanja…Anno 1846. Pismohrana župe Vrbanja.

3 Izpitno izvješće, Opća pučka škola u Vrbanji, I, II, III. i IV., razred. Pismohrana Osnovne škole u Vrbanji.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 333-341 Ivan Ćosić-Bukvin: Ela Hafner-Gjermanović 1891.-1966.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 333-341

Ivan Ćosić-Bukvin: Ela Hafner-Gjermanović 1891.-1966.

Nikolina Majhen, Borba protiv rodnih i nacionalnih stereotipa u časopisu Hrvatica Marije Jurić, Zagorke. Diplomski rad 2020.Osijek.

Elza Gerner, Kazalište kao sudbina. Zagreb 2001.

Snježana Banović, Na mansardi života. Kazalište 2022. Br. 89.-90. Glasilo Hrvatskog glazbenog zavoda.

Katić Blaženka, Percepcija uprizorenja Krležinih…….Diplomski rad, 2017. Osijek.

Nikolina Solić, Ela Hafner i Greta Kraus Arnicki, Dive Hrvatskog kazališta koje su radile za umjetnost. Crtice iz povijesti, ženski trag u povijesti 2021.4

Jednu od prvih informacija i predstavljanja Ele Hafner (tada već i Gjermanović) našao sam u listu „Dom i Svijet“ br, 12. God. 1921. str. 204. gdje se uz još nekoliko onodobnih kazališnih umjetnika nalazi naša diva, što je naslovljeno s „ Iz narodnog kazališta u Zagrebu“ Potom „Iz ateliera „Tonka“.5 (Ne mogu reći da nema i ranijih predstavljanja i to od strane Ive Rajića 1913. godine.) Za predstaviti Elu HafnerGjermanović i njezinu pjevačko- dramsku karijeru poslužiti ćemo se samo s nekoliko od navedenih radova posvećenih njoj. U prvome redu s tekstom u kojemu se citiraju izvadci iz lista Hrvatica što je priredila „Nikolina Solić, Ela Hafner i Greta Kraus Arnicki. Dive Hrvatskog kazališta koje su radile za umjetnost. Crtice iz povijest. Ženski trag u povijesti.“ Zatim I i II dijelom većeg teksta autorice Snježane Banović naslovljenih s „Omiljena glumica iznimno širokog repertoara i virtuozne vještine transformacije“ i drugi dio „Velika kazališna diva, izrazitog glumačkog talenta, stila i elegancije.“ 6 Tako list Hrvatica 1. 7. 1940. piše „U Vinkovce je naime stigla opet jedna glumačka družba, te je među ostalim davala predstave za djecu. Naravno, da je i četverogodišnja djevojčica prisustvovala…. Drugog je dana iza predstave, ona izvela reprizu onog što je jučer vidjela na pozornici. Pozvala je ukućane i susjede, pa je sama samcata svojoj publici oponašala svakog pojedinog člana putujuće družine. Odigrala je svaki prizor, koji joj se sviđao. Mala je vragoljanka sve zaprepastila svojim glumačkim darom.“ Tijekom kasnijih godina završava Licej i trgovačku školu, uz neodobravanje roditelja da se bavi glumom, od čega nije odustajala. „Naravno da kod kuće nisu htjeli ni čuti, da bi se posvetila kazališnoj umjetnosti. Smatrali su, da će biti mnogo zgodnije, ako ode u trgovačku školu. Namjeravali su je namjestiti u jednoj tvrdci, da tamo dosanja san o svojoj glumačkoj karijeri…..Nije ga dosanjala …….Jednog dana stupi pred majku i kaže joj kratko i glasno; Mama ja nastupam u kazalištu.“

Ela je svoj glumački talent usavršavala kod Sofije Borštanik, Dragutina Freudenreicha, Ive Rajića i Milice Mihičić. Tako je debitirala 1913. godine „Danas

4 Prikupljeni radovi od strane autora

5 Dom i Svijet, br, 12. God. 1921. Str. 204.

6 Autorova opaska

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 333-341

Ivan Ćosić-Bukvin: Ela Hafner-Gjermanović 1891.-1966.

je Ela Hafner (udata Gjermanović) prvakinja naše drame, glumica velikog stila.

Veliki je njezin umjetnički kapital donesen na svijet, osvijetljen reflektorima velike intelegencije, čuvstva i dubokog umjetničkog proživljavanja.“ Tako Marija Jurić Zagorka u svojemu listu „Hrvatica“ o njoj dalje piše „U ovome se ona stalno diže, od uloge do uloge, njoj i najmanja uloga dostaje, da se uspne nekoliko stepenica. Vazda nova i originalna, svoja. Svaki je njezin lik na pozornici izgrađen svim snagama, i čini se, kao posvećen počitanjem prema umjetnosti kojoj služi.“7

Jedan od konkretnijih i obimnijih osvrta između onih koje sam naveo je i rad autorice Snježane Banović naslovljen s „Omiljena glumica iznimno širokog repertoara i virtuozne vještine transformacije“ uz nekoliko fotografija s raznih predstava priloženih uz rad. U nekoliko početnih rečenica autorica je sažela čitav opus i vrline glumičine. Tako stoji „Ela Hafner – Gjermanović izvodila je iznimno širok repertoar, a kretao se u dijapazonu od šiparica i likova sa dna preko seoskih djevojaka i žena ali i kapricioznih kićoperki pa do niza kraljevskih figura, demonskih ljubavnica i fatalnih

7 Hrvatica 1. srpanj 1940. Str.7.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 333-341

Ivan Ćosić-Bukvin: Ela Hafner-Gjermanović 1891.-1966.

žena svake vrste. „…..imala je ekstatični i radosan glas“, napisao je kritičar Branimir Livadić.

Milan Begović pak će već sa njezinim prvim ulogama primijetiti da je „kadra prikazati cijelu lepezu emocijalnih tonova prelazeći lako i prirodno iz tuge u smijeh, iz očaja u strah….“ Dalje u opisu glumice stoji „Usavršavajući se privatno u Zagrebu, a povremeno (uz pomoć moćnog supruga) u inozemstvu - Berlinu i Parizu. No na početku kao „obična smrtnica“ iz provincije, bez veza i poznanstva u kazališnim i vladajućim krugovima, nije mogla ni pomisliti na stipendiju koja je pripadala odabranima, a nije ni znala kako doći do traženih pedagoga koji su glumu podučavali privatno u svojim kućama. Najtraženiji su bili istaknuti kazališni prvaci Sofija Borštnik, Dragutin Freudeneich, Ivo Rajić i Milica Mihičić, no do njih nije bilo lako doći, a još teže bilo financirati njihove satove.“ Uza sve strahove, nedostatak novaca za poduku i bez znanja roditelja vježbajući i tajno za pojedine uloge „nije joj nedostajalo upornosti“ te je 1910. otišla na audiciju kod direktora drame Josipa Baha koji je nakon probe u pokusnoj dvorani uskliknuo „Vi ste ono što mi trebamo“. Odmah joj je dodijeljena učiteljica glume, pedagoginja Sofija Borštnik, da bi usavršavanje nastavila kod Dragutin Freudeneicha, koji je usmjerava ka francuskom repertoaru. Potom prelazi na satove kod Milica Mihičić, koja je bila usmjerena prema suvremenom repertoaru, a naposlijetku prelazi na pouke kod „velikog Ive Rajića“ koji ju sprema za velike uloge.

Tako trogodišnje školovanje završava na audiciji za ulogu Ofelije koja je izvedena 3. studenog 1913. godine, dok je njezina uloga bila tako odlična da je nakon premijere odmah potpisala novi ugovor (u garderobi) i to s intendantom Vladimirom Troščecom Branjskim. Nakon uspjeha nižu se kritike poput: „Jučer smo osjetili na pozornici trepet krila prave, čistokrvne, rasne umjetnice“.

Nakon tih uspjeha udaje se 1919. za Dušana Gjermanovića, masona iz lože „Pravednost“ kojoj je pripadao Meštrović i brojni pripadnici tadašnje društvene elite.8 U drugome nešto većem prilogu autorica u samome uvodu na početku daje u skraćenome obliku pregled umjetničkog rada i karijere Ele Hafner. Tako piše „ Ela Hafner-Gjermanović uživala je skoro četiri desetljeća svoje bogate karijere nepodijeljeno odobravanje kritike, redovito i divljenje publike, kolega i kazališnih uprava. Svi su od reda isticali njezinu urođenu virtuoznost, šarm i gracioznu ležernost.“

Dalje stoji „…njezina je popularnost i omiljenost rasla sa svakom novom ulogom, sa svakim novim fahom, postala je oličenje zagrebačkog stila glume koji se volio poistovjećivati s elegancijom, šarmom i šikom koji je Hafnerici očito bio urođen. S HNK-om je često gostovala na nizu jugoslavenskih pozornica , pa je i tamo ubirala

8 Zaboravljene kazališne heroine. Snježana Banović, Omiljena glumica iznimno širokog repertoara i virtuozne vještine transformacije. 1. 6. 2022.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 333-341 Ivan Ćosić-Bukvin: Ela Hafner-Gjermanović 1891.-1966.

lovorike, frenetične aplauze i ushićene kritike: Ljubljana, Osijek, Beograd, Novi Sad, Split …posvuda je publika hrlila u teatar gledati popularnu Hafnericu.

“Nakon što je debitirala u Hamletu nizale su se značajne uloge kao Ofelija te još nekoliko ženskih junakinja, te je bila uspješna u Molierovim komadima, potom u ulogama kod Ibsena, Strindberga, O´Nella, Hauptmana s opsežnim francuskim, talijanskim i domaćim repertoarom niza autora (Gundulić, Šenoa, Vojnović, Tucić, Feldman, Lunaček…Zagorka, Krleža, Begović) te se posvetila na vrhuncu karijere konverzacijskim komedijama i komičnim djelima od Nušića, Ostrovskog, Sremca što je najviše i voljela. Za javnost i tisak bila je „Prva dama bez poze“ na mnogim elitnim primanjima tog vremena. Godine 1930. interpretirala je ulogu Klare u praizvedbi Krležine Klare, koja je bila mnogostruko napadana od mnogih kritičara iako su u predstavi igrali sve poznata glumačka imena kao Bela Krleža itd. Godine 1938. je obilježila dvadeset petu obljetnicu karijere sa statusom „zaslužne glumice“ u čije ime je osnovan i „Odbor za Hafnericu“ njoj u čast, na čelu s groficom Drašković. Tijekom Drugog svjetskog rata ne napušta scenu kazališta, ali ujedno djeluje u Crvenoj pomoći te se tih godina događa i posljednji glumački zamah u njenoj karijeri. Godine 1947. „ovjenčana“ je republičkom nagradom za ulogu drami „Dolijala lija“. Nakon 40 godina se povlači sa scene „gdje je donosila veselje i sreću, bol i tugu u svim varijantama smjeha i plača.“

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 333-341

Ivan Ćosić-Bukvin: Ela Hafner-Gjermanović 1891.-1966.

ELA HAFNER-GJERMANOVIĆ

Sažetak

Pravim imenom Marija Gabriela Haffner, glumica Ela Hafner – Gjermanović, rođena je u Vrbanji u njemačkoj obitelji gostioničara Ivana Hafnera 9.01.1891. Punih je 40 godina vrhunskim glumačkim talentom i znanjem osvajala pozornice bivše države – od Zagreba preko Osijeka, Splita, Beograda i Sarajeva. Snježana Banović piše o njoj kao najuspješnijoj glumici po kriteriju širine odigranog repertoara, omiljenosti kod kritike, kolega i publike. Nakon trgovačke škole u Zagrebu, učila glumu u Sofije Borštnik, D. Freudenreicha, I. Raića i Milice Mihičić. Debitirala 1913. kao Ofelija u Shakespeareovom Hamletu i potom je stalno angažirana u Drami zagrebačkog HNK. Godine 1923. usavršavala se u Berlinu u Marije Nikolajevne Germanove. Započela sentimentalnim i komičnim ulogama, glumila u klasičnom repertoaru, tumačila i ženske komične likove, uspješna je bila i u konverzacijsko-salonskim ulogama, u nizu psihološko-karakternih uloga. Glumila je u čitavom nizu djela francuskih i slavenskih autora i tumačila niz uloga u djelima domaćih autora – od Galovića preko Ivakića do Zagorke, Šenoe i Krleže. Ulogom Majorice Beregi u Feldmanovoj drami U pozadini obilježila je 1954. četrdesetu obljetnicu povukavši se s pozornice. Okušala se i na filmu nastupivši 1925. u Strozzijevim Dvorovima u samoći. Elegancijom spojenom s klasičnim stilom ostvarivala je likove razrađene dramske psihologije i snažne karakterizacije, a svestranost dokazala raznolikošću uloga koje je tumačila. Glumački joj se stil odlikovao jednostavnošću i lakoćom te izuzetnom dikcijom. Preminula je u Zagrebu, 15.11.1966.

ELA HAFNER-GJERMANOVIĆ

Zusammenfassung

Mit bürgerlichem Namen geboren als Marija Gabriela Haffner, Schauspielerin Ela Hafner – Gjermanović, wurde am 9. Januar 1891 in Vrbanja in der deutschen Familie des Gastwirts Ivan Hafner geboren. 40 Jahre lang eroberte sie mit ihrem herausragenden schauspielerischen Talent und Wissen die Bühnen des ehemaligen Staates – von Zagreb bis Osijek, Split, Belgrad und Sarajevo. Snježana Banović bezeichnet sie als die erfolgreichste Schauspielerin nach dem Kriterium der Breite des gespielten Repertoires, Beliebtheit bei Kritikern, Kollegen und Publikum. Nach der beendeten Handelsschule in Zagreb studierte sie Schauspiel bei Sofija Borštnik, D. Freudenreich, I. Raić und Milica Mihičić. Sie debütierte 1913 als Ophelia in Shakespeares Hamlet und war anschließend ständig am Zagreber Nationaltheater mit Schauspiel beschäftigt. 1923 wurde sie in Berlin bei Maria Nikolaevna Germanova ausgebildet. Sie begann mit sentimentalen und komödiantischen Rollen, spielte im klassischen Repertoire, interpretierte weibliche komische Figuren und war auch in gesprächigen Saloon-Rollen und in einer Reihe von Rollen mit psychologischen Charakteren erfolgreich. Sie spielte in einer ganzen Reihe von Werken französischer und slawischer Autoren mit und interpretierte eine Reihe von Rollen in den Werken nationaler Autoren – von Galović über Ivakić bis hin zu Zagorka, Šenoa und Krleža. 1954 feierte sie den vierzigsten Jahrestag und zog sich von der Bühne mit der Rolle der Majorica Beregi in Feldmans Stück „Im Hintergrund“ zurück. Sie erprobte sich auch beim Film und trat 1925 in Strozzis „Schlösser in der Einsamkeit“ auf. Mit

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 333-341

Ivan Ćosić-Bukvin: Ela Hafner-Gjermanović 1891.-1966.

Eleganz kombiniert mit klassischem Stil schuf sie Charaktere mit ausgefeilter dramatischer Psychologie und starker Charakterisierung und bewies ihre Vielseitigkeit mit der Vielfalt der Rollen, die sie interpretierte. Ihr Schauspielstil zeichnete sich durch Einfachheit und Leichtigkeit sowie eine außergewöhnliche Diktion aus. Sie starb am 15. November 1966 in Zagreb.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

Milan Ivanović

PANON - Institut za strateške studije, Osijek

UDK: 94(497.543Osijek)(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa

Prilozi za povijest industrije (3)

Osnivanje i razvoj poduzeća

„Mobilia“ Osijek

U radu se prikazuje osnivanje i razvoj tvornice namještaja „Mobilia“ Osijek u čijem su osnivanju i razvoju te poslovanju u prvih 60 godina značajnu (presudnu) ulogu imali pripadnici njemačke i austrijske narodnosne zajednice iz Osijeka.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

OSNIVANJE I RAZVOJ PODUZEĆA „MOBILIA“ OSIJEK

1. EKONOMSKE PRILIKE U SLAVONIJI POLOVICOM XIX. STOLJEĆA

Do sredine XIX. stoljeća u prerađivačkoj privredi Osijeka prevladavaju obrtničke radionice uz poneku manufakturu. U Popisu obrta 1883. kao važnija osječka poduzeća spominju se samo tvornica šibica i paromlin Krauss. Tek potkraj stoljeća dolazi u gradu

Osijeku do širenja industrijske proizvodnje. Tako je 1890. evidentirano 5 tvornica sa 115 zaposlenih, deset godina kasnije već nalazimo 14 tvornica (697 zaposlenih), a u 1910. ima osječka industrija 25 poduzeća s 2.057 radnika. [1]

Slika 1. Područje Trgovačko-obrtničke komore (TOK) za Slavoniju 1900. godine

Izvor: Državni arhiv u Osijeku

U industriji Slavonije, prema podacima Osječke komore iz 1890. godine, poslovalo je pedesetak poduzeća u ‘kojima je bilo zaposleno oko 4 500 radnika. Najveći dio manualne radne snage i snage parnih strojeva bio je u skupini prerade drva; poslovalo je 7 parnih pilana + 7 tvornica drvene robe s 19 parnih strojeva ukupne snage 1.035 KS i 1594 radnika. [2] [3]

Trgovačko-obrtnička komora za Slavoniju (Osijek) je 1938. godine objavila popis industrijskih tvrtki u 15 grana; Od 59 tvornica drvne industrije na području TOK cca 35 % osnivača (i vlasnika) bili su Nijemci i Austrijanci; Rudolf Kaiser - tvornica za mehaničko prerađivanje drva, Osijek I; Josef Povischil - Tvornicu pokućstva i alata, Osijek; Karlo Aksman i drug - pilana i radiona za mehaničko prerađivanje

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

drva, Osijek I; Grünhut Josip i sinovi - umjetnička stolarija, Osijek I; Deutschindustrija drva d.d. Slatina, Jakov Kaiser, Grassl, Schenk i drug - šumsko poduzeće, Virovitica, S. Wolfner - d.d. za šumsku industriju, Vinkovci; Jos. Banheyer i sinparna pilana, Vukovar, Hinko Weiss i sin - parna pilana, Mitrovica, Braća Harsch - parna pilana, Vukovar, Prva stolarska tvornička zadruga A. Huber, Jos. Svodoba i dr. Zemun, Adalbert Engel i brat - izrada drva i parna pilana, Vinkovci, Vilko

Ornestein - destilacija drva, Vinkovci, Parna strugara Cais i Meisl, Klenak; Steiner Herman - tvornica drvene robe, Osijek I; Industrija drva i kamena Krešić i Mautner, Osijek I. [4]

2. OSNIVANJE I RAZVOJ PODUZEĆA KAISER i POVISCHIL

Početci industrijske proizvodnje finalnih drvenih proizvoda u Osijeku vežu se uz Tvornicu za preradu drva koju je utemeljio Rudolf Kaiser 1865. godine. Poduzeće se nalazilo uz Kaiserovu kuću u Dugoj ulici (danas Strossmayerova), a parna pilana bila je na susjednoj čestici, uz rijeku Dravu. Kvalitetu i značenje Kaiserove tvornice ilustrira činjenica da je Rudolf Kaiser 5. rujna 1874. godine od Gradskoga poglavarstva – kao najpovoljniji ponuđač- dobio stolarske poslove za izradu školskih klupa u novoizgrađenoj zgradi osječke gornjogradske Učionice u Ulici sv. Ane (današnja Osnovna škola Sv. Ane u istoimenoj ulici). Kaiserova Tvornica imala je pogonski parni stroj od 150 KS i zapošljavala je stotinu radnika, a bavila se rezanjem drvenog materijala te je proizvodila pokućstvo od savijenog drveta i lijesove. Godine 1866. Rudolf Kaiser se ženi i dobiva četvero djece. Nakon njegove smrti, njegova (tada maloljetna) djeca Matheus i Maria nastavljaju učiti zanat te voditi tvornicu. [5]

U Kaiserovoj tvornici se početkom 80-ih godina zaposlio Josef Povischil; vrlo sposoban kalfa koji se školovao uz rad i stručno razvijao te je 1884. godine na lokaciji Vinkovačke ulice u Osijeku otvorio svoju radionicu. Godine 1891. Josef otvara i trgovinu namještajem i tapeciranom robom. Iduće godine Povischil se vjenčao s Marijom Kaiser, a 1894. godine Josef Povischil i Matheus Kaiser stvaraju zajedničku tvornicu „Povischil & Kaiser“; tvornica se oglašavala kao prva slavonska tvornica namještaja, alata i parketa te parna pilana, a imala je podružnice u Brodu na Savi (Sl. Brod), Vinkovcima i ma-đarskom gradu Šikloš. [7]

Tvrtka „Povischil & Kaiser“ sudjeluje 1896. godine na Milenijskoj izložbi u Budimpešti gdje izlaže

2. Plakat tvrtke Povischil & Kaiser

Muzej Slavonije, Osijek

Slika

Izvor:

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

blagovaonicu od hrastovine s goblenima, a 1990. sudjelovala je i na velikoj izložbi u Parizu s namještajem „Hrvatska soba“. Godine 1897. tvornica je u osječkom kalendaru „Essegger Bote“ objavila oglas koji prikazuje izrađivanje kompletne spavaće sobe, blagovaonice i salonske garniture. Iz oglasa se vidi da su imali skladište u Kapucinskoj ulici broj 4 u kojemu su se nalazile velike zalihe tepiha, zavjesa i ostale robe za kućanstvo. Tvrtka „Povischil & Kaiser“ 1898. godine mijenja ime u Tvornica pokućstva i alata za mali obrt, a u „Essegger Bote“ 1901. godine poduzeće se naziva Prva slavonska tvornica namještaja, alata i parketa te parna pilana. [7]

O razvijenosti proizvodnje namještaja i razini ponude u gradu Osijeku krajem XIX. stoljeća dovoljno govori otvaranje salona za izlaganje i prodaju pokućstva stolarske udruge Eger i drug, Osijek u Deszathyčina ulici br. 13; danas je to Županijska ulica (Sl. 3).

Slika 3. Dvorana pokućstva stolarske udruge Eger i drug, Osijek, razglednica iz 1904. godine; Izvor: Muzej Slavonije

Osim prodaje na lokalnom tržištu tvornica je svoje proizvode uspješno izvozila u inozemstvo. U to vrijeme tvornica je zapošljavala gotovo 1.000 radnika. Pogon je koristio parni stroj od 210 KS. Početkom 20 st. tvornica je prerasla u jednu od najvećih tvornica namještaja na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije te Austro-Ugarske Monarhije. Zajednička tvrtka „Povischil i Kaiser“ je poslovala do kraja 1904. godine; zbog poslovnih nesuglasica partneri prekidaju ortakluk i 1. siječnja 1905. godine tvrtka ulazi u proces likvidacije.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

Iako je poduzeće poslovalo uspješno radnici su imali niske dnevnice pa su zbog toga često štrajkali. Iz te tvornice je u krenuo štrajk koji prerasta u generalni štrajk u kojemu je sudjelovalo oko 4.500 radnika. Radnici su se uspjeli izboriti za svoja prava te je štrajk prekinut.

Slika 4. Plakat tvrtke Povicshil & Kaiser Izvor: https://povijest.hr/nadanasnjidan/18011/

Nakon likvidacije zajedničke tvrtke Matheus

Kaiser pokrenuo je iste godine proces za osnivanje samostalne tvrtke. Iduće godine on gradi Tvornicu

Slika 6. Ovalni stolić tvrtke „Rudolf Kaiser”, oko 1912. Izvor: Muzej Slavonije Osijek

Slika 5. Kredenc (dio blagovaonice) tvrtke „Rudolf Kaiser”, oko 1905. Izvor: Muzej Slavonije Osijek

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

za mehaničku preradu drva na Čepinskoj cesti. Osim tvornice on dobiva dozvolu za izgradnju pruge. Nakon njegove smrti, 1919. godine, tvornicu nasljeđuje njegova kći

Anita Kaiser, a 1924. godine suvlasnikom tvrtke postaje Anitin muž Mihajlo Semenoff. Tvornica se postupno širila tijekom godina te proizvodila namještaj. U siječnju 1927. godine u tvornici je izbio požar koji je prouzročio veliku štetu. [5]

Slika 7. Radnici tvrtke „Rudolf Kaiser” 1926. godine Izvor: Fb grupa „OSIJEK - Kakav je bio nekada“

Drugi partner - Josef Povischil je registrirao 1905. godine Tvornicu pokućstva i alata koja djeluje na lokaciji Đakovština. Tvrtka je proizvodila 1500 stolica, pet spavaćih soba i oko 2000 blanji i drugoga drvenog alata na dan te imala 1300 zaposlenih. Prije I. svjetskog rata poduzeće je izvozilo svoje proizvode u Bugarsku, Rumunjsku, Grčku,

Slika 8. Sofa (dio garniture) tvornice Povischil (oko 1910. - 1915.) Izvor: Muzej Slavonije Osijek

Slika 9. Stolica tvornice Povischil (oko 1910. - 1915.) Izvor: Muzej Slavonije Osijek

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

Englesku, Švedsku, Norvešku, Egipat, Tunis, Indiju, Južnu i Sjevernu Ameriku te Australiju. Tvrtka je Osvajala je priznanja na među-narodnim izložbama u Ateni, Budim-pešti, Buenos Airesu, Montevideu, Parizu i San Franciscu. [6]

Slika 10. Radnice u lakirnici tvornice Povischil (oko 1910..)

Izvor: Ružica Ćosić, Izvor: Fb grupa „OSIJEK - Kakav je bio nekada“

Za radnike tvornice Povischil početkom 20. stoljeća počinje izgradnja radničkog naselja u blizini tvornice (sl. 11).

Iako je Prvi svjetski rat otežao poslovanja obje tvornice – one su i dalje nastavile funkci-onirati.

Slika 11. Kuće u Jadranskoj ulici (danas) – radnički stanovi tvornice Povischil Izvor: Fb grupa „OSIJEK - Kakav je bio nekada“

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

Godine 1922. izgrađena je nova zgrada za Tvornicu alata Povischil na Vinkovačkoj cesti (sl. 12), a 1929. godine u tvornici su proizvedene prve šperploče u tadašnjoj državi.

Slika 12. Zgrada Tvornice alata Povischil danas (2024.)

Izvor:https://www.google.hr/maps/@45.5534222,18.6765423,3a,75y,238.12h,93.11t/ data=!3m6!1e1!3m4!1s0H3rb04lq_jvsXpXPdwLHQ!2e0!7i16384!8i8192?entry=ttu&g_ ep=EgoyMDI0MDkxMS4wIKXMDSoASAFQAw%3D%3D

Slika 13. Namještaj tvornice Josefa Povischila izložen na Gospodarskom sajmu u Osijeku 1928. godine Izvor: Muzej Slavonije Osijek

Zbog svjetske ekonomske krize - oba poduzeća (Kaiser i Povischil) nakon 1930. godine su slabije poslovala, više se ne oglašavaju u velikoj mjeri te se fokusiraju na proizvodnju osnovnih proizvoda i alata.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

3. POSTANAK I POSLOVANJE PODUZEĆA „MOBILIA“ OSIJEK

Nakon II. Svjetskog rata tvornice su nacionalizirane i od 1946. godine Povischilovo poduzeće radi pod imenom „Državna tvornica pokućstva Povišil“. Iste godine tvrtka mijenja ime u Tvornica pokućstva i alata „Ivo Marinković“ Osijek, a od 1968. naziva se „Mobilia – Marinković Ivo“ Osijek. [6] Rudolf Povischil, Josefov sin, nakon povratka iz ratne kaznionice radit će kratko kao činovnik u nekad vlastitoj tvornici do svoje smrti 1947. godine. [7]

Od 1947. godine počinju adaptacije i nadogradnje dijelova na pogonima tvornice Povicshil koja u to vrijeme zapošljava 350 radnika s nepromijenjenim proizvodnim programom (kućni i uredski namještaj, stolci iz savijenoga drva, blanje i stolarske klupe). Godine 1959. tvornici je pripojen Drvno-industrijski kombinat „Borovik“ iz Osijeka. Godine 1962. izgrađena je nova kotlovnica, a 1969. poduzeće se moderniziralo te reorganiziralo u tri dijela: Tvornicu namještaja, Tvornicu stilskog namještaja te Tvornicu stolaca i drvenog alata. U 1970-ima provedene su integracije sa srodnim poduzećima u Metkoviću, Dvoru na Uni, Vrginmostu, Kostaj-ničkom Majuru, Županji, Novom Marofu i Rijeci. No, zajedništvo je nakon nekoliko godina razvrg-nuto. [6]

Slika 14. Komoda – stilski namještaj tvornice „Mobilia“ Izvor: Muzej Slavonije Osijek

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

Slika 15. Industrijski kompleks tvornice namještaja „Mobilia - Ivo Marinković” Osijek (na lokaciji Đakovština, 1975.) Izvor: Grupa autora - Slavonija 1975. , Privredna komora Slavonije i Baranje, Osijek, 1975.

Slika 16. Kamioni voznog parka poduzeća „Mobilia” Osijek (1980-tih)

Izvor: https://dizajn.hr/blog/blazenka-kucinac-mi-smo-bili-drugaciji-od-vas-danas-bili-smoskromni/

U 1980-ima poduzeće je imalo dva proizvodna pogona - u Osijeku (Tvornica namještaja) i Vladislavcima (Tvornica iver ploča), dvije jedinice veletrgovine i maloprodaje te radnu zajednicu (sl. 15). U Vladislavcima (kraj Osijeka) je krajem 1960-ih izgrađena moderna pilana (u europskim okvirima) sa sušionicama i obradom drva; ovdje su obrađivani trupci u piljena građa, proizvodili se elementi namještaja te ploče iverice, a pogon u Osijeku je proizvodio pločasti namještaj, stolce, stilski namještaj, drvne alate i tapecirani namještaj. Na domaćem je tržištu poduzeće plasiralo proizvode u maloprodaji putem 44 vlastite prodavaonice diljem Jugoslavije. Značajan dio proizvodnje „Mobilia“ je izvozila u zapadno-europske zemlje i SAD te u Sovjetski savez. Neki od programa kućnoga namještaja za šire tržište (komponibilni namještaj i dječja soba Pipi) proizvedeni su u velikim serijama zahvaljujući uspješnomu tvorničkom dizajnu koji je predvodila Blaženka Kučinac.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

Slika 17. Organizacijska shema poduzeća „Mobilia“ s brojem zaposlenih (1981.)

Izvor: Franjo Halusek: Mobllla-0sljek Drvna industrija 35 (7-8) 177- JIJ2 (1981)

Tablica 1 Broj zaposlenih u poduzeću „Mobilia“ Osijek [8] [9] [10] [11]

Slika 18. Kuhinja – namještaj poduzeća „Mobilia“ (1962.) Izvor: https://dizajn.hr/ blog/blazenka-kucinac-mi-smo-bili-drugaciji

Slika 19. Dnevna soba – namještaj poduzeća „Mobilia“ (1962.) Izvor: https://dizajn.hr/blog/ blazenka-kucinac-mi-smo-bili-drugaciji

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

Slika 20. Spavaća soba - namještaj poduzeća „Mobilia“ (1962.) Izvor: https://dizajn.hr/blog/ blazenka-kucinac-mi-smo-bili-drugaciji

Slika 21. Kombinirana soba Luxurious –namještaj poduzeća „Mobilia“ (1969.) Izvor: https://dizajn.hr/blog/blazenka-kucinac-mismo-bili-drugaciji

Slika 22. Varijabilni sustav dječjeg namještaja Pipi poduzeća „Mobilia“ (1972.) Izvor: https://dizajn.hr/blog/blazenka-kucinac-mi-smo-bili-drugaciji

Slika 23. Regal Mobilia 484 (1982.) Izvor: Fb grupa Osijek Osamdesetih

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

Slika 24. Regal Mobilia Kondor (1982.)

Izvor: Fb grupa Osijek Osamdesetih

Slika 25. Zaštitni znak poduzeća „Mobilia“

Izvor: https://dizajn.hr/blog/blazenka-kucinac-mi-smo-bili-drugaciji-

Unatoč upornim nastojanjima – nije se mogao kompletirati popis glavnih i tehničkih direktora poduzeća „Mobilia“, koji su vrlo važni za razvoj poduzeća; oni su sa svojim suradnicima bili kreatori i nositelji razvojnih politika. Sredinom šezdesetih godina glavni direktor bio je Robert Klauznicer (1925. – 2019.), a nakon njega Stevo Bosanac od 1967. do 1975. Direktor Bosanac je 1971. godine dobio Nagradu Oslobođenja Osijeka za odlične rezultate razvojne politike poduzeća, a samo poduzeće „Mobilia” je dobitnik Zlatne plakete Grada Osijeka 1971. za postignute poslovne rezultate. [14]

3.1. Likvidacija poduzeća „Mobilia“

Kako se navodi u Hrvatskoj tehničkoj enciklopediji – „Poduzeće je 1991.–92. doživjelo teška ratna razaranja te je radilo sa svega 20% kapaciteta. Uz dugogodišnje

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

probleme tehnološke zaostalosti, otvoren je stečajni postupak koji je dovršen 1995. godine - od kada je radio samo pogon u Vladislavcima (Mobilia Osijek d. d.). I taj je pogon nakon nastavka poslovnih teškoća likvi-diran 2006. godine.“ [6]

Slika 26. Industrijski kompleks tvornice namještaja „Mobilia“ je sravnjen sa zemljom i na tome mjestu je ubrzo nikao objekt i parking jednog trgovačkog lanca.

Izvor: Javna Fb grupa „Osijek Osamdesetih“

Nažalost, dokumenti o procesu privatizacije i kasnije o stečaju i likvidaciji za tvrtku „Mobilia“ Osijek nisu javno dostupna - kao što su dostupna dokumenta za većinu osječkih (hrvatskih) poduzeća na portalu. Državnog ureda za reviziju i Područnog ureda Osijek.

4. Zaključak

Početci i ključni koraci u nastajanju drvne industrije u gradu Osijeku i njenom razvoju do kraja II. svjetskog rata vezani su za pripadnike njemačke i austrijske nacionalne zajednice.

- Osječanin Rudolf Kaiser je 1865. godine utemeljio Tvornicu za preradu drva i godinama je unaprjeđivao proizvodnju namještaja. Kasnijih godina u Osijeku nastaju i druge tvrtke u ovoj grani industrije među kojima su najznačajnija poduzeća Josefa Povischila, Karla Aksmana, Josipa Grünhuta, Hermana Steinera i poduzetnika Mautnera.

- Zajednička tvrtka „Povischil & Kaiser“ je krajem XIX. stoljeća bila među vodećim tvrtkama Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a kasnije – Povicshil Tvornica pokućstva i alata prerasla je u jednu od najvećih tvornica namještaja na području Austro-Ugarske monarhije.

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

Nakon Drugog svjetskog rata – u socijalističkoj Jugoslaviji - tvornica Povischil je prešla u društveno vlasništvo te - na temeljima dobre tradicije - nastavlja s razvojem i postaje prvo poduzeće u ovoj industrijskoj grani. Na prijeratnoj tradiciji umjetnički rezbarenog namještaja u „Mobiliji“ je razvijen vlastiti dizajn stilskog namještaja koji je imao dobar plasman u zemlji i inozemstvu. „Mobilia“ je razvila vlastitu trgovačku mrežu sa 44 prodavaonice za plasman namještaja u Jugoslaviji te razvila značajne izvozne poslove u zapadno-europske zemlje, SAD te u Sovjetski savez.

Nakon ratnih događanja 1990-tih i procesa privatizacije društvenih poduzeća „Mobilia“ je likvidirana 1995, (i pogon u Vladislavcima 2006.) te ostaje samo uspomena na generacije vrijednih radnika i vrlih stručnjaka u ovoj tvornici.

Literatura

Karaman, Igor - Uloga grada Osijeka u razvitku kapitalističke privrede Slavonije do prvog svjetskog rata; zbornik radova: Osijek kao polarizacijsko žarište, Osijek 1981, str. 107—114

Bađun, S. - Drvna industrija na području jugoistočne Slavonije. »Zbornik« JAZU, Vinkovci - Slavonski Brod 1974.

Gregić, Marko - Razvoj prerade i iskorišćivanje hrasta lužnjaka i drugih vrsta drva u Hrvatskoj od 1699. do 1984. godine, „Drvna :industrija“ 38 (9-10) 195-209 (1987.)

Sršan, Stjepan – Gospodarstvo (tvrtke) Istočnoj Hrvatskoj do 1845. godine, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2001.

Živaković Kerže, Zlata - S tradicionalnih na nove puteve, Hrvatski institut za povijest Zagreb, podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje - Sl. Brod, Osijek, 1999.

Hrvatska tehnička enciklopedija - Mobilia drvnoindustrijsko poduzeće https://tehnika.lzmk.hr/ mobilia/

Živaković-Kerže, Zlata - Utjecaj obitelji Kaiser i Povischil na gospodarski razvoj grada Osijeka // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Osijek: Njemačka zajednica - Zemaljska udruga Podunavskih Švaba, 1999. str. 27.-33-x

Halusek, Franjo – Mobilia, 0sljek; Drvna industrija 35 (7-8) 177- JIJ2 (1981)

Farkaš, Vladimir - Zaposlenost regije Slavonije i Baranje, Ekonomski institut Osijek, 1969. (str. 82)

Institut za ekonomiku industrije - Industrija općine Osijek – grafički prikaz financijskih pokazatelja, Osijek, 1963.

Karpati, Tibor et al – Analiza tržišnog stanja kapitalnih proizvoda Zajednice općina Osijek i njihova proizvodna projekcija do 2000. godine. ZEI, 1981.

Kučinac: Blaženka – Blog “Mi smo bili drugačiji od vas danas, bili smo skromni“ https://dizajn.hr/ blog/blazenka-kucinac-mi-smo-bili-drugaciji-od-vas-danas-bili-smo-skromni/

In memoriam – Robert Klauznicer, časopis: HA-KOL. br.: 159 ožujak–travanj 2019.

Davor Brunčić, Ljerka Ništ-Kokolari - Društvena priznanja općine Osijek, Općinska skupština, Osijek, 1989.

Javna Fb grupa „Osijek Osamdesetih“ https://www.facebook.com/groups/381099172063165/ posts/mobilia-tvorni%C4%8Dke-zgrade-i-postrojenjasada%C5%A1nja-mobilia-pojavljuje -se-jo%C5%A1-1884-go/2221803294659401/?paipv=0&eav=AfYjP0QqPsR0XvsOYzN0RC4EabXy0BzvmnrXomdrrz4b8QmkIcYAmUhkuwqGzu12lF4&_rdr

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 343-358

Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj poduzeća „Mobilia“ Osijek

Prilozi za povijest industrije (3): OSNIVANJE I RAZVOJ PODUZEĆA „MOBILIA“ OSIJEK

Sažetak

U radu se prikazuju početci i ključni koraci u nastajanju i razvoju drvne industrije u gradu Osijeku - od sredine XIX stoljeća do kraja II. svjetskog rata - koji su isključivo vezani su za pripadnike Njemačke i Austrijske nacionalne zajednice. Prikazuje se ukratko razvoj tvrtki Rudolfa Kaisera i Josefa Povischila do II. Svjetskog rata. U socijalističkom razdoblju tvornice su nacionalizirane i od tvrtke Povischila nastaje tvornica namještaja „Mobilia“ za koju se daje opis razvoja i poslovanja od 1945. do 1990. - do agresije na Republiku Hrvatsku. Zbog oskudno dostupnih podataka o procesu privatizacije – u zaključku se samo se kratko konstatira da je poduzeće zbog poteškoća u poslovanju likvidirano 1995. godine.

Beiträge

zur Geschichte der Industrie (3): GRÜNDUNG UND ETWICKLUNG DES UNTERNEHMENS „MOBILIA“ OSIJEK

Zusammenfassung

In dem Artikel werden die Anfänge und Schlüsselschritte bei dem Entstehen und der Entwicklung der Holzindustrie in der Stadt Osijek – von Mitte der 19. Jahrhunderts bis zum Ende des Zweiten Weltkrieges - die ausschließlich mit den Angehörigen der deutschen und österreichischen nationalen Gemeinschaft verbunden sind, dargestellt. Dargestellt wird kurz die Entwicklung der Unternehmen von Rudolf Kaiser und Josef Povischil bis zu dem Zweiten Weltkrieg. In der sozialistischen Zeit wurden die Fabriken nationalisiert und aus dem Unternehmen von Povischil entsteht die Möbelfabrik „Mobilia“, für welche eine Beschreibung der Entwicklung von 1945 bis 1990 gegeben wird – bis zur Aggression auf die Republik Kroatien. Wegen spärlichen zugänglichen Angaben über den Privatisierungsprozess wird in der Schlussfolgerung nur kurz festgestellt, dass das Unternehmen wegen Schwierigkeiten in der Geschäftsführung 1995 liquidiert wurde.

Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 359-361

IN MEMORIAM: SNJEŽANA PAUŠEK-BAŽDAR (1950.-2024.)

Zbogom, draga Snježana

Početkom 2024. godine rastužila nas je vijest o preranom odlasku profesorice Snježane Paušek-Baždar. Preminula je u Zagrebu, u petak 16.02.2024. nakon duže bolesti u 75. godini života.

Rođena je 10. siječnja 1950. u Brčkom. Osnovnu i srednju školu pohađala je u Zagrebu gdje je na prirodoslovno-matematičkom fakultetu diplomirala kemiju 1974. Magistrirala je 1979. na poslijediplomskom studiju iz filozofije znanosti u Dubrovniku s temom Kemijski aspekti Boškovićeve teorije, a doktorirala 1991. na PMF-u u Zagrebu, s temom Flogistonska teorija u djelima hrvatskih autora pod mentorstvom akademika Drage Grdenića.

Od 1974. pa do umirovljenja 2020. radila je u Akademijinom Odsjeku za povijest prirodnih i matematičkih znanosti, najprije kao asistent, od 1979. kao znanstveni asistent, od 1991. kao znanstveni suradnik, od 1998. kao viši znanstveni suradnik, od 2004. kao znanstveni savjetnik te od 2009. kao znanstveni savjetnik u trajnom zvanju. Od 2014. do 2020. bila je redovita sveučilišna profesorica na Odjelu za kemiju Sveučilišta J.J. Strossmayer u Osijeku.

Usavršavala se na razmjeni akademija znanosti u Beču (1982.) i Budimpešti(1984.). Bavila se istraživanjem prirodoslovnih i prirodnofilozofskih, a osobito alkemijskih

Izvor: HAZU

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 359-361

i kemijskih gledišta hrvatskih učenjaka u doba srednjeg vijeka, renesanse i prosvjetiteljstva, s obzirom na razvitak europske i svjetske znanosti.

Najznačajnija djela Snježane Paušek-Baždar su knjige Flogistonska teorija u Hrvata (1994.), Hrvatska kemija u 20. stoljeću: ljudi i događaji (s akademikom Nenadom Trinajstićem, 2014.), Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća (2017.) i Dubrovački prirodoslovci u vrhu povijesti znanosti (2020.), kao i slikovnica za djecu Ruđer Bošković (2011.).

Ova vrsna povjesničarka kemije bila je dugi niz godina, od 1996. do 2016. godine na dužnosti upraviteljice Odsjeka za povijest prirodnih i matematičkih znanosti Zavoda za povijest i filozofiju znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Kao dugogodišnja aktivna sudionica znanstvenih skupova „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ redovito je u svojim znanstvenim radovima svjedočila o neiscrpnom doprinosu Nijemaca i Austrijanaca razvoju prirodnih i matematičkih znanosti na našim prostorima i rado se u svom znanstveno-istraživačkom radu posvećivala upravo toj temi. Impresivna je i njezina bibliografija od 119 djela i radova koja se navodi na CroRIS-CROSBI-u (Hrvatska znanstvena bibliografija). Obzirom da neki njezini radovi nisu uneseni u CROSBI, a objavljivani su u Godišnjaku

Njemačke zajednice – Jahrbuchu, na ovom mjestu, u znak sjećanja na Snježanu

Paušek-Baždar donosimo bibliografiju njezinih radova objavljivanih tijekom niza godina na stranicama Jahrbuch-a.

Snježana je voljela Osijek i Osijek je volio nju. Njemačka zajednica biti će joj zauvijek zahvalna na njezinom istraživačkom radu i rado ćemo se sjećati lijepih zajedničkih trenutaka i druženja.

Počivala u miru, draga Snježana.

Bibliografija objavljenih radova Snježane Paušek-Baždar u Godišnjaku – Jahrbuch Njemačke zajednice:

Paušek-Baždar, Snježana: Braća Ljudevit i Josip Mitterpacher u hrvatskoj i austrougarskoj znanosti i kulturi // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice ... (2001); 71-81

Paušek-Baždar, Snježana: Teze iz kemije Ivana Petra Karla grofa Sermagea na Terezijanskoj viteškoj akademiji u Beču // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice ... 10 (2002), 10; 65-71-x

DG Jahrbuch, Vol. 31, 2024. str. 359-361

Paušek-Baždar, Snježana: Obitelj Thaller u hrvatskoj znanosti i kulturi 18. i 19. stoljeća // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice ... (2003); 61-66

Paušek-Baždar, Snježana: Kemijske analize hrvatskih ljekovitih voda Ivana Leopolda Poxera i Mihalja Hinterholza // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice ... (2004); 57-60

Paušek-Baždar, Snježana: Rudolf Steiner i antropozofija u hrvatskom prirodoznanstvenom krugu // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice ... (2005); 117-122

Paušek-Baždar, Snježana: Gustav Fleischer i njegova rasprava o alkemiji // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice ... (2006); 175-184

Paušek-Baždar, Snježana: Prevoditeljski rad Gustava Fleischera // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice ... (2007); 39-46

Paušek-Baždar, Snježana: Barbara Celjska kao alkemičarka u Samoboru // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice ... (2008); 275-282

Paušek-Baždar, Snježana: Medicinska alkemija Ivana Leopolda Payera u Varaždinu u osvit prosvjetiteljstva // Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice ... (2009); 183190

Paušek-Baždar, Snježana, Trischler, Renata: Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje // Godišnjak Njemačke zajednice ... (2010); 109-116

Paušek-Baždar, Snježana: Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije u Hrvatskoj // Godišnjak Njemačke zajednice ... (2011); 99-108

Paušek-Baždar, Snježana: Kajetan Petter i Hrvatski narodni preporod // Godišnjak Njemačke zajednice ... (2012); 87-96

Paušek-Baždar, Snježana: Doprinos Ivana K. Taubnera razvitku prirodoslovlja u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća // Godišnjak Njemačke zajednice ... (2013); 81-90

Paušek-Baždar, Snježana, Flegar, Vanja: Vierthaler – profesor kemije na splitskoj Velikoj realnoj gimnaziji // Godišnjak Njemačke zajednice ... (2014); 81-90

Paušek-Baždar, Snježana: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj u 18. stoljeću // Godišnjak Njemačke zajednice ... (2016); 265-276

UPUTE AUTORIMA

Časopis “GODIŠNJAK

NJEMAČKE ZAJEDNICE –

DG

JAHRBUCH”

(ISSN 1849-8159), kojega publicira Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek objavljuje istraživanja iz povijesti njemačkoaustrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i susjednim državama. Članci se objavljuju na hrvatskom ili, iznimno, na njemačkom jeziku. Objavljuju se radovi koji nisu tiskani u drugim časopisima, niti predani u tisak. Izvodi, sažeci, sinopsisi, magistarski radovi, disertacije te izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima ne smatraju se objavljenim radovima. U dodatku časopisa mogu se objaviti prikazi knjiga ili njihove recenzije, kraći prijevodi, osvrti i vijesti iz područja koje obuhvaća časopis.

Radovi se šalju u Uredništvo časopisa elektroničkim oblikom (e-mail: rtrisler@ gmail.com), a moraju zadovoljiti sljedeće tehničke propozicije:

• Maksimalni obujam rada (uključujući tablice, grafi kone, slike i sheme) je 25 stranica A-4 formata (prored 1,5), sažetka disertacije 2 stranice, sažetka magistarskog rada 1 stranica, pregleda knjige 1 stranica (prored 1).

• Tekst mora biti pisati u Microsoft Word for Windows, verzija 6.0 ili viša, Font Times New Roman. Sve margine su 2,5 cm.

• Cijeli rad treba pisati veličinom slova 12, osim naslova rada (14), naslova i sadržaja tablica (10) te sažetaka (10). Naslov rada i poglavlja treba pisati velikim podebljanim slovima.

• Grafikoni, slike i sheme trebaju biti čisti, pregledni i snimljeni u Winword obliku te editirani kao integralni dio rada tj. u tekstu gdje dolaze. U naslovima i tablicama ne smiju se nalaziti fusnote.

• Početak odlomka (pasusa) u tekstu ne treba uvlačiti. Odlomke treba razdijeliti tipkom ENTER. Treba koristiti automatsku numeraciju stranica (pozicija dolje desno).

• Puna imena i prezimena autora, sa zvanjima, e-mail adresom kontakt autora i adresama ustanova u kojima rade (veličina slova 10, kurziv) stavljaju se na vrhu prve stranice lijevo. U slučaju da rad zahtijeva pisanje fusnota, poželjno je koristiti automatske fusnote veličine slova 10.

• Citirani autori u radu ne smiju biti podebljani niti pisani velikim slovima.

Primjer citiranja: Bezina Petar, “Samostani klarisa u Hrvatskoj”, Sveta Klara Asiška i naše vrijeme, Zbornik Kačić 26, Split 1994., 269-294.

Ukoliko se radi o zasebnoj knjizi onda je npr.: Cuvaj Antun, Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. I., Zagreb 1910.

Radove će recenzirati najmanje 1 recenzent iz odgovarajućeg područja. Autori mogu predložiti recenzenta za svoj članak, a ukoliko to ne učine, odredit će ga Uredništvo.

Recenzenti obavljaju kategorizaciju radova: izvorni znanstveni članak, pregledni znanstveni članak, prethodno priopćenje, izlaganje na znanstvenom skupu, stručni članak. Rad može biti objavljen i bez recenzije u dijelu časopisa “Prilozi sa Znanstvenog skupa”. Svi radovi dobivaju UDK klasifi kacijski broj (rad se kategorizira prema određenim područjima).

Radovi u pravilu sadrže:

NASLOV: treba biti što kraći, informativan, pisan velikim tiskanim (podebljanim) slovima, font 14.

APSTRAKT: navode se podaci o načinu istraživanja, korištenoj metodologiji i postignutim rezultatima. Abstrakt treba biti napisan kurzivom (font 10). Optimalna dužina je oko 100 riječi. Uz abstrakt, rad treba sadržavati ključne riječi bitne zbog uključivanja u informacijske sustave, a koje treba pisati podebljanim slovima u kurzivu (font 10).

UVOD: izlaže se ideja i cilj provedenih istraživanja, a može se dati vrlo selektivan osvrt na literaturu, ako nema posebnog poglavlja “Pregled literature”.

RASPRAVA: u pravilu sadržava opis metodologije primijenjene u istraživanju za članak te donosi bit članka.

ZAKLJUČAK: sadrži sintezu istraživanja i rezultata. Pri njegovom pisanju važna je postupnost u izlaganju.

LITERATURA: popis literature se donosi na kraju rada, a piše se abecednim redom s rednim brojem ispred prvog autora, s punim podacima (autori, godina, naziv reference, izdavač, mjesto izdavanja, stranice). Autore ne pisati velikim slovima.

SAŽETAK: Kratak sadržaj s najvažnijim zaključcima piše se na kraju članka na hrvatskom jeziku, opsega do jedne kartice. Piše se na posebnom listu, a Uredništvo prevodi sažetak na njemački jezik.

Zadnju verziju rada, ispravljenu prema primjedbama recenzenata, treba poslati Uredništvu e-mailom. Rukopisi radova se ne vraćaju.