Marija Karbić Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...

doc. dr. sc. Marija Karbić UDK: 323.15(497.5=112.2)(091) Hrvatski institut za povijest Prethodno priopćenje Podružnica za povijest Slavonije, Primljeno: 30.09.2010. Srijema i Baranje Prihvaćeno: 02.10.2010. Slavonski Brod - Zagreb

Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku

U radu se upozorava na postojanje različitih vrsta vrela koje svjedoče o prisutnosti Nijemaca u hrvatskim zemljama tijekom razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka, kao i na činjenicu da osobe njemačke narodnosti ili podrijetla nalazimo u svim slojevima društva (od plemstva preko stanovnika gradova do seljaštva).

Ključne riječi: Nijemci, srednjovjekovna vrela, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...

Na području od Drave do Jadranskog mora, od ravnica istočnog dijela savskodravskog međuriječja do naselja obalnog pojasa, pa i na otocima, tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka među pripadnicima različitih slojeva društva susrećemo pripadnike njemačke narodnosti odnosno osobe njemačkog podrijetla. Na njih nailazimo među plemstvom, u gradskim naseljima, ali i među seoskim stanovništvom, a vrela ih spominju pojedinačno ili kao grupu.

Prisustvo pripadnika njemačke narodnosti u hrvatskim zemljama u navedenom razdoblju, kao i njihova uloga i doprinos, zahtjevno je istraživačko područje, koje u sebi, uslijed složenosti same pojave, obuhvaća niz pitanja. Neka od njih već su privukla pažnju povjesničara te su određeni problemi istraživani, bilo u zasebnim studijama, bilo u sklopu onih koje se bave drugim temama, te pitanje njemačkih doseljenika tretiraju tek usputno. Tako su pojedini istaknutiji plemićki rodovi odnosno obitelji i njihovi pripadnici,1 kao i Nijemci u gradskim naseljima, u određenom stupnju obrađeni u historiografskim djelima.2 No, treba reći da je i o ovim pitanjima moguće još mnogo

1Brojni se radovi na različite načine bave poviješću plemstva u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Već prije više od stotinu godina nastalo je monumentalno djelo mađarskog povjesničara Jánosa Karácsonyija A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig (Budimpešta, 1900), u kojem ovaj autor obrađuje plemićke rodove, među kojima su i oni njemačkom podrijetla, na ovome prostoru. Pregled historiografskih radova posvećenih srednjovjekovnom plemstvu na području današnje Slavonije vidi u: Marija Karbić – Damir Karbić, “Pregled literature o plemstvu na području Slavonije, Srijema i Baranje tijekom srednjega vijeka”, Scrinia Slavonica 1 (2001.), str. 377-387. Ovdje treba istaknuti da su poticaj proučavanju plemićkih rodova njemačkog podrijetla u hrvatskim zemljama dali i znanstveni skupovi koji se u organizaciji Njemačke (narodnosne) zajednice održavaju već niz godina pod zajedničkim nazivom Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu. Usp. Lovorka Čoralić, “Hrvatski ban i istarski markgrof Bertold VII. Andechs-Meranski (1182.1251.)”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 1999, str. 11-17; Marija Karbić, “Gisingovci – ugarsko-hrvatska velikaška obitelj njemačkog podrijetla”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG

Jahrbuch 1999, str. 21-26; Ista, “Joakim Pektar, slavonski ban iz plemićkog roda Gut-Keled”, Godišnjak

Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2000, str. 19-24; Ista, “Plemićki rodovi njemačkog podrijetla u Požeškoj županiji tijekom srednjeg vijeka”, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2003, str. 67-76; Ista, “Morovićki (Maróti) iz plemićkog roda Gut-Keled”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2008, str. 13-22; Ista, “Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán”, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch 16 (2009), str. 11-28. 2 Veći se broj radova bavi Nijemcima u zagrebačkom Gradecu tijekom srednjeg vijeka. Neki od njih Nijemce obrađuju u sklopu istraživanja prisutnosti različitih etničkih grupa u Gradecu, kao što je to, na primjer, slučaj u prilogu Vladimira Bedenka, “Društvo i prostor srednjovjekovnog Gradeca”, u: I. Kampuš – L. Margetić – T.

Raukar (ur.), Zagrebački Gradec 1242 – 1850. (Zagreb, 1994), str. 37-49, Nevena Budaka – Karoline Kanižaj – Svjetlane Vorel, “Kolonije stranaca na Gradecu u 14. stoljeću”, Znanstveni skupovi “Arheološka istraživanja u Zagrebu i zagrebačkoj regiji” i “Arheologija i obnova”, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, sv. 17 (Zagreb, 1996), str. 79-83, odnosno Brune Škreblina, “Etničke i političke skupine u srednjovjekovnom gradu: Primjer gradečkih lingui”, Povijesni prilozi 35 (2008), str. 91-148, dok drugi govore upravo o gradečkim stanovnicima njemačkog podrijetla poput rada Karoline Kanižaj “Njemačka kolonija na Gradecu u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća”, u: G. Beus Richembergh (ur.), Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas (Zagreb, 1994), str. 5362. Postoje i radovi koji su posvećeni pojedinim obiteljima njemačkog podrijetla nastanjenim u Gradecu. Usp.

Marija Karbić, “Obitelj Bole. Istaknuti predstavnici de lingua Theutonicorum na zagrebačkom Gradecu u 14. i 15. stoljeću”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2007, str. 11-19; Bruno Škreblin,;“Obitelj

Šafar – iz života jedne njemačke obitelji u srednjovjekovnom Gradecu”, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch 16 (2009), str. 83-100. Za Varaždin vidi: Marija Karbić, “Nijemci u Varaždinu tijekom srednjeg vijeka”,

Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2001, str. 11-17. Nijemci u Dubrovniku predmet su rada Milana Rešetara, “Stari Dubrovnik i njemački svijet”, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice / VDG

Jahrbuch 1995, str. 101-105 (rad je preuzet iz Camilla Lucerna, Zagreb, 1938, str. 1-7).

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...

toga reći, a napose treba istaknuti da su brojne teme vezana uz Nijemce u našim krajevima tijekom srednjega vijeka, poput pitanja prisutnosti njemačkih naseljenika među seoskim stanovništvom, još nedodirnute te tek čekaju svoje istraživače.3

Ovom prilikom neću, što uostalom s obzirom na okvire rada ne bi bilo ni moguće, dati cjeloviti prikaz prisustva Nijemaca i osoba njemačkog podrijetla u hrvatskim zemljama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, niti ću se baviti poviješću pojedinca, obitelji ili određene grupe. Jednostavno ću nastojati upozoriti na postojanje različitih vrsta srednjovjekovnih izvora koja nam svjedoče o prisutnosti Nijemaca u hrvatskim zemljama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, kao i na svu složenost pojave prisustva Nijemaca u ovim krajevima u navedenom razdoblju. Vidjet ćemo u kojim slojevima stanovništva nalazimo Nijemce, kako su i zašto došli u ove krajeve. Naglasak ću pritom u prvom redu staviti, na što ukazuje i sam naslov priloga, na najranije spomene Nijemaca u hrvatskim zemljama, iako ću navesti i neke kasnije primjere.4

Prvu skupinu vrela, na koju treba skrenuti pozornost, čine narativni izvori, među kojima su za našu temu najvažnije kronike.5 Njihova se svjedočanstva većinom odnose na pripadnike plemićkog sloja, a za nas su zanimljive stoga što nam, između ostaloga, pričaju i o dolasku njemačkih vitezova u ove krajeve. O nekima od ovih kronika (onoj Šimuna de Kéza i dvjema kronikama Heinricha von Mügelna) pisala sam već ranije, te se ovaj puta neću duže zadržati na ovom tipu vrela.6 Samo bih napomenula da je prema izvješćima kronika znatan broj njemačkih vitezova došao na prostor Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva tijekom 11. i 12. stoljeća, te da mnogi plemićki rodovi s ovoga područja potječu upravo od tih vitezova. Ti su vitezovi došli

3 Na važnost kolonizacijskih procesa koji su zahvatili selo u hrvatskim zemljama, ali i probleme njihova istraživanja, upozorila je već Nada Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (Zagreb, 1976), str. 286-287, ali dalja istraživanja ove tematike zasada nisu provedena. O migracijama seoskog stanovništva u Europi vidi npr. Roberto Lopez, Rođenje Evrope (Zagreb, 1978), str. 121-123. 4 Željela bih napomenuti da se u radu neću osvrnuti na razdoblje ranog srednjeg vijeka, budući da se u tom periodu radi o različitim germanskim plemenima, a ne o njemačkoj narodnosti, koja se formira raspadom Franačkog carstva i izumrćem dinastije Karolinga. Usp. npr. Miroslav Brandt, Opća povijest srednjega vijeka (Zagreb, 1980), str. 465 i dalje. 5 Studiju i kraći pregled ovih kronika vidi u: C. A. Macartney, The Medieval Hungarian Historians (Cambridge, 1953). Ugarske kronike objavljene su u: Imre Szentpétery (ur.), Scriptores rerum

Hungaricarum tempore ducum regumque stirpis Arpadianae gestarum, 2 sv. (Budimpešta, 1937-1938).

Postoje i dvojezična latinsko-engleska izdanja nekih od njih. Vidi: László Veszprémy - Frank Schaer (prir.), Simonis de Kéza Gesta Hungarorum. Simon of Kéza, The Deeds of Hungarians (Budimpešta, 1999);

Martyn Rady – László Veszprémy (prir.), Anonymi Bele Regis notarii. Anonymus, notary of King Béla,

The Deeds of the Hungarians; Janos M. Bak – Martyn Rady (prir.), Magistri Rogerii Epistola in miserabile

Carmen super destructione Regni Hungarie per tartaros facta. Master Roger’s Epistle to the Sorrowful Lament upon the Destruction of the Kingdom of Hungary by the Tatars (Budimpešta – New York, 2010). 6 Vidi: Marija Karbić, “Miles corridatus intrat. Vijesti o dolasku njemačkih vitezova na područje ugarsko-hrvatskoga kraljevstva u djelu Simona de Kéza”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/

VDG Jahrbuch 2005, str. 67-73; Ista, “Heinrich von Mügeln i njegove kronike”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2006, str. 13-20.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...

na poziv i u službu ugarskih kraljeva, a sa sobom su donijeli i viteške običaje iz svoje domovine. Naravno, pri korištenju podataka iz ovih kronika treba, budući da su nastale dvjestotinjak godina nakon tih događaja, biti oprezan te moramo uzeti u obzir da one često više govore o svom vremenu i njegovim shvaćanjima nego o prošlosti. Uz prije navedeno, možemo spomenuti i da nam kronike, osim o Nijemcima kojima je Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo postalo novom domovinom, govore i o Nijemcima izvan Kraljevstva, kojima se bave u kontekstu odnosa ugarskih i njemačkih vladara, a često i ratnih sukoba.7

Osim ugarskih kronika, vijesti o Nijemcima, doduše ne o onima nastanjenim u hrvatskim zemljama, već o onima koji su ovuda samo prolazili, nalazimo i u drugim narativnim vrelima. Tako su nam sačuvani zapisi koji svjedoče o prolasku križara, među kojima su bili i Nijemci, ovim područjem. Za ovu priliku izdvojimo, na primjer, one koji govore o prolasku vojske Gotfrieda Lotarinškog današnjom istočnom Slavonijom i Srijemom.8

U tom se kontekstu može spomenuti i opise putovanja u Svetu Zemlju, u kojima hodočasnici pričaju i o svojim zaustavljanjima na istočnoj jadranskoj obali (u Poreču, Puli, Zadru, Hvaru, Korčuli i Dubrovniku). Neki od njih, poput onoga saskog vojvode Alberta iz 1476. godine, vrlo su općeniti. Drugi, pak, među kojima se ističe opis Filipa Fabera, dominikanca iz Ulma, koji je u Svetu Zemlju putovao 1479. i 1483. godine, donose više pojedinosti.9 No, bez obzira na svoju kvalitetu, i jedni nam i drugi svjedoče o dodirima Nijemaca s našim krajevima.

Za razliku od narativnih izvora, vrela kojima ću ovaj puta posvetiti nešto veću pažnju, nastala su iz praktičnih potreba. Među njima možemo razlikovati različite isprave (javne i privatne), porezne popise, zemljišne i sudske gradske knjige, itd. Ona nam ne pričaju neposredno o dolasku Nijemaca, već u njima nalazimo tek razasute pojedinačne podatke, koji nam pomažu pri stvaranju slike o prisutnosti Nijemaca u našim krajevima.

Treba reći da je razdoblje razvijenog srednjeg vijeka obilježeno značajnim migracijama stanovništva u Europi.10 Na našim prostorima kolonizacijske procese

7 Anonim, na primjer, priča o pustošenjima koja su Mađari izvršili u njemačkim zemljama u vrijeme cara Konrada u prvoj polovini 10. stoljeća. Usp. Rady – Veszprémy, Anonymi, str. 118: Postea vero anno

V regnant Cuonrado imperatore, Lelu, Bulsu, Botond incliti quondam et gloriosissimi milites Zulte ducis

Hungarie missi a domino suo partes Alemannie irrupuerunt et multa bona eorum acceperunt. 8 Više o prolazu različitih križarskih vojski preko hrvatskih zemalja vidi u: Lovorka Čoralić, Put, putnici, putovanja. Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama (Zagreb, 1997), str. 93-95. i ondje navedenoj literaturi. 9 Usp. Petar Matković, “Putovanja po balkanskom poluotoku za srednjega vieka”, Rad JAZU, knj. 42 (Zagreb, 1878), str. 176-179 10 Usp. npr. Robert Bartlett, The Making of Europe. Conquest, Colonization and Cultural Change 950-1350 (London, 1994). Kratki prikaz zbivanja vidi u: Ivo Goldstein – Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku (Zagreb, 2006), str. 228-229.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...

podupirali su i sami ugarski kraljevi, potpuno svjesni da će novo stanovništvo pridonijeti napretku zemlje. Ovdje možemo spomenuti i dekret sv. Stjepana kralja koji govori o naseljenicima koji dolaze iz različitih zemalja, različitih su jezika i običaja, te zaključuje: Nam unius linguae uniusque moris regnum imbecille et fragile est, to jest da je slabo ono kraljevstvo u kojem je samo jedan jezik i jedni običaji.11

Među kolonistima koji su dolazili u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo zapaženu su grupu činili upravo njemački kolonisti.12 Posebno važnu ulogu Nijemci su igrali pri nastanku gradskih naselja u Ugarskoj, a i bili su, iako u manjoj mjeri nego u prekodravskim krajevima, prisutni i u u gradovima u savsko-dravskom međuriječju.13 Nijemcima u Gradecu i Varaždinu, doduše u ovom potonjem dijelom u nešto kasnijem razdoblju od onoga o kome se ovdje govori, posvećena je već određena pažnja u historiografiji,14 te ću ovaj puta spomenuti samo najstariji spomen Nijemaca, i to kao grupe, iz razdoblja razvijenog srednjeg vijeka u jednom našem gradu. Radi se o Vukovaru. Naime, u povlastici koju je herceg Koloman 1231. izdao stanovnicima ovoga grada pobrojene su etničke skupine koje ondje žive. Izrijekom se navodi da je privilegij dan Teutonicis, Saxonibus, Hungaris et Sclavis. 15 U ovom su slučaju Nijemci, dakle, označeni pod dva imena, odnosno nisu navedeni kao jedna jedinstvena grupa. Na takvo razlikovanje Teutonaca od Saksonaca nailazimo i u drugim službenim dokumentima onoga doba, u kojima su pojmom Teutonci označavani Nijemci iz južnih dijelova njemačkih zemalja, a pojmom Saksonci oni iz sjevernih.16

Iako u znatno manjem broju, Nijemci su bili prisutni i u gradovima na obali. Zanimljivo je da se u Dubrovniku u dva navrata spominju Nijemci muzičari. Godine

11 Usp. Neven Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (Zagreb-Koprivnica, 1994.), str. 44. 12 O prisutnosti Nijemaca u različitim slojevima stanovništva u Ugarskoj i problemu kolonizacije vidi u: Erik Fügedi, “Das mittelalterliche Königreich Ungarn als Gastland”, u: Isti, Kings, Bishops, Nobles and Burghers in Medieval Hungary (London, 1986), VIII, str. 471-507; Isti, Kolduló barátok, polgárok, nemesek (Budimpešta, 1981), str. 398-418.; za Slavoniju vidi: Nada Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (Zagreb, 1976), str. 286-292. 13 O ulozi Nijemaca u razvoju ugarskih gradova vidi npr.: Korai magyar történeti lexicon (9-14. század) (Budapest 1994), str. 485; Pál Engel, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary, 895-1526 (London – New York, 2001), str. 111-113. i ondje navedenu literaturu. 14 Usp. bilj. 2. Veliki značaj pri istraživanju Nijemaca u zagrebačkom Gradecu i Varaždinu imala je činjenica da su vrela nastala u ovim gradovima tijekom srednjega vijeka objavljena, gradečka vrela u: Ivan Krstitelj

Tkalčić – Emilij Laszowski (prir.), Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba. Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae, sv. 1-16 (Zagreb, 1889-1939), a varaždinska u: Zlatko Tanodi – Adolf

Wissert, Poviestni spomenici slobodnoga kraljevskoga grada Varaždina, 2 sv. (Varaždin, 1942-1944); te u:

Josip Barbarić et al., Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, sv. 1-3 (Varaždin, 1990-1992). 15 Tadija Smičiklas i dr., Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae / Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske,Dalmacije i Slavonije, 18 sv. (Zagreb, 1904-1990) [dalje: CD], 3: doc. 304, str. 346347. Vukovskim privilegijom detaljnije se je bavila Nada Klaić, Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku (Vukovar, 1983), str. 54-66. 16 Fügedi, “Das mittelalterliche”, str. 507.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...

1379. trojica njih sklapaju na godinu dana ugovor o službi s dubrovačkim vlastima, a 1416. ondje nalazimo Petra iz Kölna.17

Za razliku od gradova, u selima je prisustvo doseljenika, iako su, kako je već rečeno, kolonizacijski procesi zahvatili i sela, znatno slabije dokumentirano u izvorima, te o njima imamo vrlo oskudne podatke. Svjedočanstvo o postojanju kolonizacije sela pružaju nam, na primjer, sama njihova imena. Jedan od najstarijih takvih primjera nalazi se u ispravi kralja Bele IV. iz 1237. kojom on utemeljuje cistercitsku opatiju Belakut u Srijemskoj županiji. Među selima, koja opatiji tom prilikom daruje, navodi se i jedno označeno kao villa Theutonicorum. 18

Na prostoru današnje istočne Slavonije i Srijema postojao je, inače, niz naselja koja su svoje srednjovjekovno ime izvodila iz mađarskog naziva za Nijemca Német. Jedno od njih su i današnji Nijemci (u srednjovjekovnim izvorima Nemeti, Nemethy, Nempty). Prvi se puta spominju u popisima izvanredne papinske desetine, koja se u korist ponovnog oslobađanja Svete Zemlje u Ugarskoj skupljala od 1332. do 1337. godine. Kao trgovište Nijemci se u vrelima navode od 1443. godine.19

I današnji Nemetin, koji se po prvi puta u vrelima javlja krajem 13. stoljeća, isto izvodi svoje ime od riječi kojom Mađari označuju Nijemce, te se u srednjovjekovnim vrelima također naziva Nempthy, Nempti, Nemethi. 20

Osim Nijemaca i Nemetina u srednjovjekovnoj Vukovskoj županiji nalazilo se i danas nestalo selo Németfalva (u vrelima Nemetfalw, Nemethfalw, Nemethfalwa), po prvi puta zabilježeno 1422. godine, koje je ležalo negdje u okolini Đakovačkih Selaca.21

U Međimurju je, pak, postojala villa Saxumfeld koja se spominje 1376. prilikom spora Hahóta i Lackovića oko Štrigove i Čakovca.22 Ovdje treba napomenuti da je moguće da u nekim slučajevima ime sela nije nastalo na temelju etničkog podrijetla stanovnika već vlasnika. No, mislim da je to vjerojatno tek u rijetkim slučajevima.

Osim o stanovnicima gradova i sela, isprave nam, što je i razumljivo, donose i podatke o pripadnicima plemstva koji su došli iz njemačkih zemalja.23 U njima ne

17 Rešetar, “Stari Dubrovnik“, str. 103. 18 CD 4: doc. 26, str. 28-31. 19 Pál Engel, Valkóvármegye (rukopis), s. v. Németi. O Nijemcima vidi i: Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti (Osijek, 1910), str. 175; Stanko Andrić, “Srednjovjekovni Srijem kao mnogostruka istraživačka tema”, u: S. Cvikić i K. Bušić (ur.), Divan je kićeni Srijem: I. međunarodni znanstvenostručni skup: Identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti: Zbornik radova (Nijemci, 2008), str. 42-43. 20 Engel, Valkóvármegye, s. v. Németi (Szentdomonkos); usp. npr. Magyar Országos Levéltár [dalje:

MOL], Dl. 24 541; 34 307; 86 177. 21 Engel, Valkóvármegye, s. v. Németfalva; usp. MOL, Dl. 11 187; 88 009; 74 518. 22 CD 15: doc. 135, str. 182-194. 23 O stranim vitezovima u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu vidi i: Erik Fügedi - János M. Bak, “Fremde

Ritter im mittelalterlichen Ungarn”, Quaestiones medii aevi novae 3(1998), str. 3-17.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...

nalazimo podatke o dolasku onih koji su došli u prvom valu, o čemu nam pričaju kronike, ali nam govore o sudbini njihovih potomaka. Osim toga, one nam svjedoče o pojavi novih plemenitih pridošlica u drugoj polovini 13. i 14. stoljeću. Među njima nalazimo i one iz krupnijeg plemstva, kao i one iz sitnoga. Kao primjer znatnijih plemića njemačkog podrijetla na koje nailazimo u vrelima može se spomenuti knez Ilija Saksonac, čiji je službenik Blaž u njegovo ime 1278. kupio više posjeda, a o čemu nam svjedoči Čazmanski kaptol.24

Iako u svome imenu ne nosi oznaku podrijetla, Nijemac je najvjerojatnije bio i Herenk, začetnik obitelji Kostajničkih. Podaci o njemu su relativno malobrojni. Godine 1258. kralj Bela IV. ispravom je potvrdio njegovu nagodbu s jobagionama (gradokmetovima) dubičke utvrde u pitanju posjeda Kostajnice.25 Samo ime Herenk vjerojatno je inačica imena Henrik.26 Njegovo podrijetlo je nepoznato, ali je sigurno da je pripadao među uglednije plemiće srednjovjekovne Slavonije, a budući da se uz njegovo ime nikad ne spominje ime oca, može se pretpostaviti da je bio došljak. O Herenkovom društvenom ugledu svjedoči činjenica da je nosio titulu kneza,27 te to što je održavao veze s hercezima i banovima čitave Slavonije i zagrebačkim županima. Godine 1261. bio je jedan od plemića koji sudjeluju u presudi bana Rolanda u sporu oko zemlje Blaguše,28 a godinu dana kasnije zajedno s drugim plemićima kraljevstva na zahtjev zagrebačkog župana Fabijana presuđuje u sporu o nekoj zemlji kraj Lomnice.29 Posljednji put se u izvorima spominje 1266. kada u ime bana Rolanda provodi istragu u parnici između opatije u Topuskom i Blinjana, koja se vodila zbog zemlje Vinodol.30

Za razliku od prije spomenutih knezova Ilije Saksonca i Herenka, koji su pripadali među značajnije plemiće, Petar Teutonik bio je sitni plemić u službi Crkve - predijalac zagrebačkog biskupa. Godine 1329. njegova udovica Jelena spominje se u ispravi koja svjedoči o diobi posjeda između Pavla, njezina sina iz braka s Petrom, i Nikole, njezina sina iz prvog braka s Morchom.31 Jelena se ponovno spominje 1345. kada zajedno s unukom dobiva od zagrebačkog biskupa Jakova dio nekog posjeda.32

24 CD 6: doc. 213, str. 247-248. 25 CD 5: dok. 615, str. 98-99. 26 Ime je u vrelima navedeno u različitim oblicima. Osim kao Herenk zabilježen je kao Herrik, Heruk (vjerojatno krivo transliterirano umjesto Hernk), Hirink, Hrenco, Hetynk (vjerojatno umjesto Herynk) i Hytynko (vjerojatno umjesto Hirinko). O Herenka i uopće obitelji Kostajničkih više vidi u: Marija

Karbić – Damir Karbić, “Kostajnica i njezini gospodari tijekom srednjeg vijeka”, Hrvatska Kostajnica 1240.– 2000. (Hrvatska Kostajnica, 2002), str. 49-60. 27 Herenk se spominje kao knez od 1261. godine (CD 5: dok. 733, str. 229). 28 CD 5: dok. 711, str. 205-206. 29 CD 5: dok. 733, str. 229-230. 30 CD 5: dok. 878, str. 405-407. 31 CD 9: doc. 387, str. 476. 32 CD 11: doc. 182, str. 235-236.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...

Neke od plemića njemačkog podrijetla u vrelima susrećemo kao vršioce važnih funkcija. Tako je 1351. kaštelan Ostrovice, jedne od važnijih utvrda, bio Ivan Teutonik.33 On je tada po nalogu hrvatskog podbana Ivana Ćuza uveo Franju Stjepanova iz Zadra u posjed Draginić.34 God. 1387. kaštelan Želina bio je Egidije Teutonik.35 On je bio u službi kralja Žigmunda, te je bio jedan od većeg broja Nijemaca koji je u naše krajeve došao za njegove vladavine. Veći dolazak Nijemaca za Žigmundove vladavine bio je i razumljiv budući da je Žigmund istovremeno bio i njemački car.36

Nijemci su u naše krajeve dolazili i u službi Crkve, često kao pripadnici različitih crkvenih redova. Tako 1308. među trogirskim franjevcima nalazimo Petra Theotonika. Spominju ga dokumenti koji govore o parnici koja se oko nekog vinograda vodila između trogirske općine s jedne, i trogirskog biskupa, s druge strane.37 Jedan od istaknutih franjevaca u našim krajevima i aktivni sudionik političkih i vjerskih zbivanja sredinom 14. stoljeća bio je Peregrin Saksonac, prvi vikar franjevačke Bosanske vikarije i biskup bosanski. O njegovu nam djelovanju svjedoče brojna vrela, a zbog svoje je uloge privukao i pažnju povjesničara. No, treba reći da su se oni njime bavili uglavnom u sklopu svojih istraživanja povijesti Bosne, franjevačkoga reda ili bosanskih biskupa, te budući da su ovi stolovali u Đakovu, i Đakova i Slavonije. Izuzetak pritom čini Lovorka Čoralić, koja je autorica rada posvećenog upravo Peregrinu Saksoncu.38 Ovdje ću spomenuti samo dokument u kojem po prvi puta nalazimo vijest da je Peregrin imenovan vikarom franjevačke Bosanske vikarije. Naime, u ispravi od 13. lipnja 1344. kojom presuđuje u sporu oko prava pobiranja crkvene desetine u Bosni, koji se vodio između tadašnjeg bosanskog biskupa Lovre i franjevaca, papa Klement VI. navodi i da je franjevački general Gerard za boravka u Bosni imenovao Peregrina svojim vikarom u toj zemlji.39

Dominikanskom redu pripadao je Ulrik Teutonik, koji se javlja u zadarskim vrelima 1347. godine, kada se spominje kao jedan od svećenika koji su ispovijedali i vršili druge obrede u samostanu sv. Marije u Ninu.40

33 Usp. Pál Engel, Magyarország világi archontológiája 1301-1457/Középkori magyar genealógia, PC CD-

ROM (Budimpešta, 2001), KMG, s. v. Ostrovica (1). 34 CD 12: doc. 26, str. 29. 35 CD 17: doc. 63, str. 81-82; doc. 65, str. 83. Usp. Engel, KMG, s. v. Zselin. 36 O Žigmundu Luksemburškom vidi npr.: Elemér Mályusz, Kaiser Sigismund in Ungarn 1387-1437 (Budimpešta, 1990); Engel, The Realm, str. 195 i dalje. 37 CD 8: doc. 197, str. 230, 232. 38 Usp. Lovorka Čoralić, “Bosanski biskup Peregrin Saksonac (1349.-1356.)”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 1999, str. 11-20. U ovom radu autorica donosi i pregled relevantnih vrela te literature. 39 CD 11: doc. 101, str. 137-139. 40 CD 11: doc. 307, str. 407.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...

Osobe njemačkog podrijetla nalazimo i među benediktincima. Godine 1383. među redovnicima samostana sv. Krševana u Zadru je i Petar Teutonik. U ispravi od 24. veljače kojom Toma, opat sv. Krševana, i sakupljač papinske desetine opominje kler zbog nepodmirivanja obveza, Petar je naveden među svjedocima.41 Svećenik, a ujedno i notar lastovske komune bio je Petar, sin pokojnog Nikole Teutonika, koji se u vrelima javlja od 1342. do 1346. godine.42

Nijemci su obnašali i biskupske službe. Jedan od njih bio je i zagrebački biskup Eberhard krajem 14. i u prvim desetljećima 15. stoljeća.43 Nosioci visokih crkvenih službi često su, kao u gore navedenom slučaju, bili plemićkog roda, tako da baveći se njima ne proširujemo samo naše spoznaje o prisustvu Nijemaca u Crkvi, već i među plemstvom.

Na kraju bih napomenula da na prisutnost Nijemaca ili barem veze s njemačkim zemljama upozoravaju i slučajevi korištenja njemačkog jezika u vrelima (što je bio slučaj u Varaždinu), kao i preuzimanje pojedinih njemačkih termina (primjerice naziva obrta, novca, pa i pogrda) i njihovo korištenje u latinskim ili hrvatskim tekstovima.44

I ovaj letimičan pogled na vrela koja nam spominju Nijemce na prostoru hrvatskih zemalja u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, pokazuje da su pripadnici njemačke narodnosti u navedenom periodu bili prisutni u različitim našim krajevima te da ih nalazimo u svim slojevima društva, kao i to koliko duboko u prošlost seže prisustvo Nijemaca na ovom području. Iako na kraju treba upozoriti da je moguće da svi navedeni Teutonici i nisu bili etnički Nijemci, već da su tako nazvani samo stoga što su u naše krajeve došli s teritorije Njemačkog carstva, u velikoj većini slučajeva može se opravdano smatrati da se radi o pripadnicima njemačke narodnosti. Nadam se da će i ovaj rad pružiti poticaj da se prošlost Nijemaca u hrvatskim zemljama tijekom srednjega vijeka nastavi proučavati te da brojne moguće teme, koje sam ovom prilikom samo naznačila, nađu svoje istraživače.

41 CD 16: doc. 275, str. 346-349. 42 CD 11: doc. 15, str. 21 (1342.); doc. 41, str. 55-56 (1343), doc. 87, str. 117-118 (1344), doc. 146, str. 193-194 (1345); doc. 172, str. 223-224 (1345); doc. 248, str. 327-328 (1346). 43 O Eberhardu usp., npr.; Josip Buturac, “Zagrebački biskupi i nadbiskupi 1094-1944”, u: Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije (Zagreb, 1944), str. 39; Andrija Lukinović, “Zagrebački biskup Eberhard (1397-1406. i 1410-1419)”, Croatica Christiana Periodica 15 (1991) 28, str. 1-13.

Pregledan prikaz njegova života i iscrpan popis literature o Eberhardu vidi u: Josip Lučić – Mladen

Švab, “Eberhard (Eberhardus)”, Hrvatski biografski leksikon, sv. 4 (Zagreb 1998), str. 1-3. 44 Više o tome vidi u: Karbić, “Nijemci u Varaždinu”, str. 15-16; Rešetar, “Stari Dubrovnik”, str. 102103.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 129-138 Marija Karbić: Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama...

Sažetak

U radu se ukazuje na postojanje različitih vrsta vrela koje svjedoče o prisutnosti Nijemaca u hrvatskim zemljama tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka. Govori se o narativnim vrelima (kronike, opisi putovanja), kao i o onima nastalim iz praktičnih potreba, u svakodnevnom životu (javne i privatne isprave, porezni popisi, zemljišne i sudske gradske knjige). Upozorava se na činjenicu da osobe njemačke narodnosti ili podrijetla nalazimo u svim slojevima društva (od plemstva preko stanovnika gradova do seljaštva), među laicima, kao i među redovnicima i crkvenim dostojanstvenicima. Spomenute su i vijesti o Nijemcima koji su, ne zadržavajući se duže u našim krajevima, njima prolazila (križari, hodočasnici). U radu se upozorava na postojanje različitih vrsta vrela koje svjedoče o prisutnosti Nijemaca u hrvatskim zemljama tijekom razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka, kao i na činjenicu da osobe njemačke narodnosti ili podrijetla nalazimo u svim slojevima društva (od plemstva preko stanovnika gradova do seljaštva).

Die ersten Erwähnungen der Deutschen in kroatischen Ländern im entwickelten und späten Mittelalter

Zusammenfassung

In dieser Arbeit verweist man auf die verschiedenen Quellen, die die Anwesenheit der Deutschen in kroatischen Ländern während des entwickelten und späten Mittelalters zeugen. Man spricht über narrative Quellen (Chroniken, Reisebeschreibungen) und über Quellen, die aus praktischen Gründen im Alltag entstanden sind (öffentliche und private Dokumente, Steuerlisten, Grundbücher und Gerichtsbücher). Man weist auf die Tatsache hin, dass die Menschen deutscher Nationalität und Herkunft in allen Gesellschaftsschichten zu finden waren (von adeligen, Bürgern bis zur Bauernschaft) unter Laien, aber auch unter Mönchen und geistlichen Würdenträger. Man erwähnt auch die Nachrichten über die Deutschen, die sich nicht lange auf unseren Gebieten aufhielten, sondern nur vorbeigingen (Kreuzritter, Pilger).

Schlüsselwörter: Deutsche, mittelalterliche Quellen, Ungarisch-Kroatisches Königreich